You are on page 1of 295

Henri Pirenne

Povijest Evrope
(od Seobe naroda do XVI stoljea)
2
PRVO POGLAVLJE
BARBARSKO KRALJEVSTVO U RIMSKOM CARSTVU
I. ZAPOSJEDANJE CARSTVA
Bilo bi veoma pogreno zamiljati Germane, koji se u V. st. stalno naseljuju na podruju Carstva, isto
onako, kako su njihovi sunarodnjaci izgledali u Tacitovo vrijeme. U dodiru sa Rimom nauili su mnogo
to. Otkad su prvi put preli preko njegovih granica, Carstvo im se nije inilo tako strano, postajalo im
je i blie i poznatije. Kad im vie nije bilo nepristupano, postepeno su se na njega navikavali. A
Carstvo opet vie nije moglo ustrajati u svom gordom dranju prema njima, nego je poprimalo
prilagodljiviji stav. Julijan je 358. dopustio Francima da se nastane u Toksandriji, uz uvjet da vre
vojnu slubu. Koliko li je rimskih utjecaja moralo prijei posredstvom tih Franaka na drugu obalu
Rajne! A na drugom kraju Carstva, na obalama Dunava, zbliavanje je bilo jo jae. Got Ulfila donio je
iz Bizanta kranstvo i proirio ga meu svojim sunarodnjacima. Istina, to je bilo arijansko kranstvo,
koje je tada prevladavalo na Istoku. Ali e se posljedice ove injenice pokazati tek poslije. Bitno je to,
da je najvei i najjai germanski narod. Goti, jo prije svoga ulaska na podruje rimskog svijeta ostavio
svoje starinsko poganstvo i sa njime izgubio zatitu svoje nacionalne originalnosti.
No i samo je Carstvo vrvjelo barbarima. koji su doli da slue u legijama i kojima se srea nasmijala.
Tako su barbari Stiliho, pa zatim Aecije, bili dva posljednja velika ratnika antike na Zapadu. Treba
samo zamisliti, koliko je bilo njihovih sunarodnjaka u civilnoj, a isto tako i u vojnoj upravi, koji su
napredovali u slubi, imajui zatitu takvih ljudi. Mogli su se ak u Rimu ili na carskom dvoru susresti
sinovi sjevernjakih kraljeva, koji su dolazili, da se upoznaju sa latinskim jezikom i latinskom
civilizacijom. Navikavanje se dakle vrilo nezamjetno. I jedni i drugi bolje su se poznavali. Opasnost je
i dalje postojala, ali nije bila toliko velika.
Provala Huna u Evropu (375) vratila je odjednom toj opasnosti svu njezinu ozbiljnost. Goti su se naselili
na obim obalama Dnjestra, Ostrogoti, kao to to njihovo ime pokazuje, na istoku rijeke, a Vizigoti na
zapadu. Oni nisu ni pokuali da se odupru tim mongolskim konjanicima, koji su ih ve samim svojim
izgledom zastraivali. Ostrogoti su pred njima u neredu uzmakli; a Vizigoti, pritisnuti njihovim
uzmakom, baeni su na dunavsku granicu. Tu zatraie prolaz. Nenadanost toga dogaaja sprijeila je
da se izvedu potrebne mjere za
zatitu. Nita nije bilo predvieno. A usto je teror, koji su vrili sami Vizigoti, dokazivao, da oni ne e
oklijevati da se poslue silom', ako njihova molba bude odbijena. Stoga su im dopustili prolaz, pa su
pred oima preneraenih rimskih pograninih straa zaista i proli u povorci, koja je trajala vie dana:
ljudi, ene, djeca, stoka, na splavima, na amcima, jedni drei se za daske, drugi za naduvene
mjeine ili bave. Bjeao je cio jedan narod, pod vodstvom svoga, kralja.
Ali u tome je ba i bila sva opasnost poloaja. to da uine s tim pridolicama? Bilo je nemogue
raspriti ih po provincijama. Bio je to cio jedan narod, koji je ostavio svoje podruje i doao da potrai
novu domovinu. Tu mu je dakle domovinu trebalo dati, na podruju Carstva; trebalo je dopustiti
jednom narodu, koji je zadrao svoje vlastite ustanove i svoga posebnoga kralja, da ivi pod rimskom
vrhovnom vlasti. Bilo je to prvi put, da se javlja ovakav problem. Pokuae da mu izbjegnu
lukavtinom. Vizigotski je kralj priznat rimskim generalom,pa je tako, ostavi i dalje nacionalni
poglavar svoga naroda, uao u carsku upravu. Bilo je to udnovato i dvolino rjeenje jednoga stanja,
koje nije bilo nita manje udnovato i dvolino.
3
Prva posljedica toga bila je, da je pobuna Vizigota, to je uskoro poslije toga izbila (378), poprimila
obiljeje, koje je veoma zbunjivalo.
1
Bio je to zapravo ustanak jednog stranog naroda, koji je usred
samog Carstva zahtijevao, da mu dadu zemlje i stalno boravite. Pa ipak, bilo je mogue na nj gledati
kao na vojniku pobunu, a ovo je omoguavalo pregovore. Da bi izbjegao pljakanju Trakije, car
Arkadije, koji je vladao na Istoku, stavio je Vizigotima u dunost, da zauzmu Iliriju, koju je u svojoj
vlasti drao njegov brat Honorije, car na Zapadu, gazei time - kako je tvrdio Arkadije - njegova prava.
Pobunjenici su jedva doekali, da se okoriste ovim nalogom. Savjesno su izvrili zaposjedanje Ilirije.
Ali taj opori kraj nije zadovoljavao njihove elje. Italija je bila posve blizu, i oni se zaputie prema
njoj du obala Jadranskoga mora. Germanska opasnost, koja je dotad ugroavala
obadvije polovine Carstva ujedno, okrenula se odluno od Istoka usredotoila na zapad. Grki svijet
vie nije bio u dodiru sa Germanima.
2
Da bi spasio ugroenu Italiju, Zapad je ujedinio sve svoje snage u krajnjem naporu. Stiliho je pozvao
legije iz Galije, Norika i Recije, koje su ondje branile prijelaze preko Rajne i Dunava. Potukao je
barbare u dvije vel1ke bitke, kod Palanze i Verone, i odbacio ih u Friuliju. Laskavci nisu propustili da
ga usporede s Marijem. Jedna pjesma, Koja nam se sauvala, pobuuje alosno uenje
oduevljenjem, koje se uvjerenjem jo uvijek izraava prema veliini Rimskoga carstva, kao i
uvjerenjem, koji ju ispunja u pogledu besmrtnosti Carstva.
Carstvo je naalost bilo izgubljeno. Njegove iscrpljene financije nisu vie doputale, da na granicama
stoje jake armije, koje bi bile kadre da svagdje izdre pritisak Germana, to ih je potiskivao Atila, iji
su opori i dalje slavodobitno napredovali prema Zapadu ruei pred sobom narode jedne preko drugih.
Stilho je dodue spasio Italiju, ali je zato ostavio bez obrane provincije na sjeveru od Alpa. Na
posljedice toga nije trebalo dugo ekati.
Vandali prijeoe Rajnu, a s njima i gomile Sveva; pljakajui sioe' kroz Galiju, te se zaustavie,
preavi Pireneje, tek kad su stigli na obale Sredozemnog mora, gdje su se nastanili na jugu panjolske
i na afrikoj obali. Burgundi su sili niz tok Rhone i proirili se po njezinu bazenu sve do Lionskog
zaljeva. Dotle su se manje pustolovni Alamani zadovoljili da koloniziraju Alzas, Ripuarijski Franci
predio od Klna do Meuse, a Salijski Franci ravnice od Schelde do rijeke Lys.
U isto vrijeme oborio se drugi napad na Italiju. Gomile Germana dolazei iz Norika i Recije, prijeu
pod Radagaisovim vodstvom Alpe, pa pustoei po Cisalpinskoj Galiji pou prema Rimu traei zemlje,
Stiliho i drugi put sprijei prolaz najezdi. Osvajai su, hametice poraeni i sasjeeni pod zidovima
Firenze (405). Uskoro zatim poginuo je i pobjednik od ruke ubojice (408) Vizigoti preuzee na sebe
dunost da osvete Stiliha. Pod izgovorom da e kazniti njegove ubojice, oni nanovo krenu put Rima.
Stilihova je armija jo uvijek postojala; ali kako je to bila prava plaenika armija, nije joj bilo stalo
da se suprotstavi osvetnicima svoga zapovjednika. Otpora nije bilo. Honorije se zatvori u Ravennu, a
Alarik je dotle ulazio ti Rim. To je bilo prvi put od provale Gala, u 380. prije Krista, da su barbari proli
kroz vrata vjenoga grada. Kao pravi barbari zadovoljili su se samo time, da iz njega izvuku ukrase od
zlata i dragocjenog metala, to su blistali na forumu i proeljima javnih zgrada. Nisu eljeli nanijeti
neko zlo gradu i nisu zlostavljali stanovnitvo. Traili su samo zemlje; zavodljivost ovih krajeva, to su
postajali sve prostraniji kako su napredovali dalje prema jugu. navela ih je da nastave put kroz
1
9. kolovoza 378 Valens je potuen kod Drinopolja. Godine 3822 je Teodozijev mir dopustio Gotima da se nasele u Meziji.
Godine 385 izbila je nova pobuna
pod Alarikom.
10
2
Trietvrt vijeka poslije toga Bizant je doivio novi pritisak dvojice Teodorika i Ostrogota, ali je i ovaj put znao, da ih
skrene prema Italiji.
4
arobnu Kampaniju. Alarik je htio, da ih odvede na Siciliju, ali je u blizini Cosenze naglo umro (410.).
Njegovi sumu drugovi priredili epski sprovod. Vode rijeke Busento skrenuli su s njihova puta. pa su u
koritu rijeke izdubli ratniku grob. Za tim su vratili valove da poteku iznad njegova posljednjeg
boravita i podavili robove, koji su izvrili radove; da bi zauvijek ostalo u tajnosti mjesto tog groba,
koji je jo uvijek nepovrijeen ..
Vizigoti su kao Alarilkova nasljednika priznali njegova brata Ataulfa. Mogue je zamisliti, koliko je
romanizacija uznapredovala kod barbara, kad uoimo, koliko je Ataulf strasno elio da ue u carsku
porodicu. Honorije, da ga se oslobodi popusti dade mu za enu svoju sestru Gallu Placidiju. Svadba je
proslavljena veoma sveano, uz pratnju obvezatnih epitalama,
3
koji su zazivali Veneru i Amara, da
obaspu svojim darovima nove supruge. Ataulf je oito nastojao da stekne oprost zbog svoga podrijetla
jednako kod svoje ene, kao i kod Rimljana. Govorio je da ne trai nita drugo, nego da snage svojih
barbara stavi u slubu Carstva. Dali su mu dunost, da ih upotrebi tako, da protjera Vandale, koji su
jo uvijek pustoili jug Galije. On ih odvede u Akvitaniju, pa su se ondje, kao i na sjeveru panjolske,
stalno naselili.
Ali da li e Carstvo ostati Germanima, ili te prije i Germani i Romani doivjeti istu sudbinu i pasti pod
tatarski jaram? uta je opasnost po prvi put zaprijetila cijeloj Evropi. Atila je nastavljao svoje
napredovanje podjarmljujui na prolasku ili razgonei pred sobom germanske narode. Ve je prelazio
Rajnu, i njegovi su opori, poavi prema jugozapadu, osvajali sjever Galije. Ondje mu je, kod
Chlonsa na Marni, posljednji ratnik antikoga svijeta, Aecije, ponudio odlunu bitku. Franci,
Burgundi, Vizigoti poslali su mu pojaanja, i vojska, kojom je zapovijedao bila je zaista slika ovoga
Carstva, koje je dodue bilo poplavljeno Germanima, ali ipak nije pristajalo da nestane. Prije svoje
smrti uinilo je svijetu jo posljednju uslugu i suzbilo provalu Huna. Nadmona taktika koju je Aecije
imao zahvaliti civilizaciji, za koju se borio spasila je tu civilizaciju od, najezde barbara. Poslije dva
dana borbe Atila je uzmakao i vratio se u Germaniju. Ovo povlaenje jo nije bilo potpun poraz, pa je
Bi boji idue godine opustoio gornju Italiju. Ali se i opet povukao i 453 naglo umro usred jedne
orgije.
Carstvo ovoga Dingiskanova prethodnika sruilo se isto tako brzo, kao to e se osam vjekova poslije
njega sruiti carstvo njegova takmaca, a da za sobom nije ostavilo nita drugo, osim ruevina i
dugotrajne uspomene na strahovanja u pukim tradicijama.
Aecije; njegov pobjednik, bio je ubijen po nalogu cara Valentinijana III. S njim je nestalo, kako kae
jedan Suvremeni kroniar "spasitelja Zapadnoga carstva. Godine 455. zauzeli su Vandali Rim
opljakali ga; plemeniti Majorijan gotovo je uspio da se osveti, za ovu uvredu.
4
Ali vlast je sve vie
prelazila u ruke germanskih voa: Ricimir, Orest, Odoakar zaredom su stali na elo germanskih vojnika
i pustolova, to su od hunske katastrofe navirali u Italiju, gonjeni glau za zemljom.
Posljednji carevi su svrgnuti; posljednji od njih. Romul Augustul. Orestov sin, zatoen je u Kampaniji,
a barbarin Odoakar, ne usuujui se da sebi dade ime cara, daje da mu dodijele onaj jedini naslov,
kojim Germani raspolau, a to je kraljevski naslov.
3
Epitalami (sast. od grkih rijei nad i brana postelja) su pjesme sastavljene prilikom svadbi, u slavu mladenaca. Rimsko
doba preuzelo ih je iz grke poezije i ostavilo nasljedstvo Srednjem vijeku Prev.
4
Godine 457. izabran je za cara Majorijan. Jedan od prvih njegovih pothvata bio je, da je pripremio pohod protiv Vandalske
drave u sjev. Africi. Njihov kralj Gajzerih. osjetio se primoran da povede pregovore, ali je Majotijan umro uskoro zatim u
kolovozu 461., pa je Vandalski vladar odustao. - Prev.
5
Usred tog alosnog nereda silazi s Alpa jedan drugi kralj, Teodorik- i vodi za sobom do jedan narod.
Ostrogoti, koji ga slijede, poto ih je Atila potisnuo s Dnjestra prema gornjem Dunavu, pa zatim
pokorio, okoristili su se svojim osloboenjem takoer zato, da trae svoj dio Italije. Izmeu njih i onog
neorganiziranog mnotva, koje je priznavalo Odoakra, srea se nije dugo kolebala. Herulski pustolov je
hametice potuen(488.) pa se sklonio u Ravennu. Budui da nije mogao okonati opsadu, Teodorik ga,
pod zakletvom da e drati vjeru, pozove na sastanak, i tu ga ubije vlastitom rukom (493.). Otad Italija
pripada njemu. Ovo je posljednji talas invazije, koji je nadoao. Njime je sada poplavljeno cijelo
Carstvo na Zapadu. Sve njegove provincije pokriva arena zbrka kraljevstava: Anglo-sasko kraljevstvo u
Britaniji, Franako kraljevstvo u sjevernoj Galiji. Burgundsko kraljevstvo u Provansi, Vizigotsko
kraljevstvo u Akvitaniji i panjolskoj, Vandalsko kraljevstvo u Africi i na otocima Sredozemnog mora, i,
napokon Ostrogotsko -kraljevstvo u Italiji. Uistinu to Carstvo kome su podruje ovako raskomadali, nije
ustupilo ni pedalj svoga tla osvajaima. Pravno, oni su samo okupatori i njihov kraljevski naslov vrijedi
samo za narode: koje su doveli sa sobom. Ovo je toliko istinito, da oni premda svaki od njih vlada nad
daleko veim brojem Rimljana negoli Germana, ne uzimaju naslov ni kralja Galije, ni kralja Italije,
nego kralja Franaka, kralja Ostrogota, i.t.d. Ali to? Vie nema cara. I moe se rei, da Carstvo nestaje
u skladu s ovom uzreicom rimskoga prava: u pitanjima posjeda, okupacija vai kao pravna osnova".
II. NOVE DRAVE
Ako usporedimo kartu Rimskoga carstva na Zapadu s lingvistikom kartom moderne Evrope, ustanovit
emo, da se podruje germanskih jezika veoma malo proirilo po tome Carstvu, koje je ipak bilo cijelo
u rukama Germana. Samo pet pograninih provincija, ne raunajui otonu Britaniju; pripalo je, posve
ili djelomino,germanskom jeziku: Belgica secunda, u kojoj se govori flamanski, dvije Germanije
(Rajnska prov., Alzas), Recija i Norik (vicarska, Basel, Wurtemmberg, Juna Bavarska, Austrija), gdje
se govori njemaki. Svagdje drugdje latinski, se jezik sauvao sve do naih dana u obliku, koji je
poprimio u raznim romanskim jezicima: francuski, provansalski, panjolski, portugalski, roman
5
,
talijanski. Germani su se, u masama uvukli samo na krajnjoj granici Carstva i meu sobom potopili
latinizirano stanovnitvo, koje je uostalom, na ovima, tako ugroenim podrujima, moralo biti osobito
prorijeeno. Svugdje drugdje dogodilo se suprotno. Oni Germani koji su prodrli dublje u Carstvo, nali
su se u manjini, pa su njih same apsorbirali stanovnici provincija. Poslije dvije ili tri generacije njihov
je jezik nestao, ostalo je uinkovito ukrtanje enidbama. Broj francuskih ili provansalskih rijei
germanskog podrijetla jedva je neto vei od 500. Uzalud bismo danas traili meu stanovnitvom
Provanse, panjolske i Italije plavu kosu i modre oi osvajaa iz V. st. (a kad bismo ih i nali, ne bi li se
tada radilo o Galima?). Obiaj i navike nisu se nita dulje odrali. Na primjer, spomenici vizigotskoga
prava, koje smo sauvali" pokazuju nam, da je ono ve u VI. st. potpuno romanizirano. Ovo dokazuje,
ako stvari gledamo. kakve su bile u istinu, koliko je germanizacija Carstvu u cijelosti bila povrl1a. Nije
dakle tono govoriti, da je rimski svijet bio germaniziran. On se barbarizirao, a to nije isto.
Osim Anglosasa U Britaniji, germanski narodi nisu svoje politike institucije prenijeli u Carstvo. A
izuzetak potvruje pravno: u Britaniji su se stanovnici provincije zapravo povukli pred osvajaima, i
kad su se ovi ondje nali sami nastavili su naravno da upravljaju svojim ivotom onako, kako su to radili
u svojoj staroj domovini. Ali posvuda drugdje rimsko je, stanovnitvo ne samo ostalo na svome mjestu,
nego je ostalo gotovo u istim uvjetima ivota, u kojima je ivjelo prije osvojenja. Bilo je dakako
5
Romanski jezik (reto-romanski), koji se govori u istonoj vicarskoj(kaoton Grisons), u Tirolu i Friuliji.- Prev.
6
mnogo pljake, pokolja i pojedinanih nasilja, ali nije bilo sistematske otimaine, a jo manje
podjarmljivanja. Nije bilo nimalo vie nacionalnog otpora od strane provincijalaca (osim asnih
izuzetaka u Galiji i Britaniji), kao ni neprijateljstva kod Germana prema prema njima. Bilo je moda
malko prezira i malko strahopotovanja. Uostalom, nije bilo ba posve sigurno, nisu li ti Germani
zapravo vojnici Carstva.
A zatim, Germani su, kao i Rimljani, bili krani.
A ako su i prodirali u Carstvo kao pobjednici, oni su se ondje podvrgavali autoritetu crkve, pod kojim
su bili izjednaeni i Germani i Romani.
Kranstvo, koje su ispovijedali, bilo je sigurno jedan od bitnih uzroka njihova neposrednoga zblienja
sa stanovnitvom osvojenih zemalja, pa je, ini se, sigurno, da su barbari zato tako lako ostavili svoje
nacionalne jezike, jer je jezik crkve bio latinski.
Uostalom, Germani nisu nastojali da se nametnu kao gospodari Romanima. Oni su se smjestili pokraj
njih. Na jugu Galije Vizigoti su se naselili na osnovu naela, koja su primjenjivana prilikom
nastanjivanja Rimskih armija (tertia). Po tim principima treina stanovnikova doma morala je biti
stavljena na raspolaganje vojnika. Ovu su mjeru proirili na zemlju,' budui da je odsad okupacija bila
stalna, pa je tako u miru izvrena neka vrst eksproprijacije, o kojoj smo uostalom veoma slabo
obavijeteni. Na sjeveru Galije pridolice su se smjestile na dravnim domenama ili na
nezaposjednutim podrujima. to se tie pravnog poloaja osoba, on je i na jednoj i na drugoj strani
ostao isti, kakav je i bio. Germani i Romani nastavili su ivjeti prema svome nacionalnom pravu, te su i
jedni i drugi zadrali svoje posebne obiaje u pogledu vlasnitva, porodice,batine. Osobnost prava
dola je na mjesto teritorijalnosti, koja se nanovo pojavila tek u toku IX. st., kad je ve stapanje
obaju naroda bilo potpuno izvreno.
Ova isprepletenost dviju nacionalnosti, koje su meu sobom razliite, ali ravnopravne, oito je
iskljuivala mogunost da se na brojniju i civiliziraniju primijene politike ustanove one druge. A isto
tako ove ustanove, koje su bile primjenljive u barbarskom ivotu, nisu vie mogle biti primijenjene u
novim prilikama, u koje su Germani nedavno uli. One su pale, same od sebe, a da nitko nije ni sanjao
da ih nanovo uspostavi.
Nita ne oituje bolje onu promjenu, koja se u tome pogledu deavala u toku V. i VI. st., od pogleda
na poloaj kraljevske ustanove.
Germani su, kako je poznato, imali kraljeve. Ali je, kraljevska vlast kod njih bila potpuno podlona
pukoj skuptini, koja je, uostalom, njome raspolagala, jer je ta vlast bila izborna. Nita takvo ne
postoji poslije osvojenja. Ono je kralju dalo takvu mo, da mu vie nije bilo takmaca. Tako kralj
zapravo posjeduje apsolutnu vlast. U dravi sad postoji jo samo jedna vlast, i to njegova; ustav se
svodi na prosto vrenje osobne vladavine. Od svoga prvobitnog podrijetla kralj ne zadrava nita. On
zapravo vie nije nalik svojim germanskim precima, nego rimskome caru. Ako nita drugo, od njega je
preuzeo bar njegovu neodgovornost autokraciju.
On se uostalom rado izdaje za njegova namjesnika. Ako je u oima svojih germanskih podanika
nacionalni kralj, za Rimljane je samo general Carstva, i naslovi, kojima se kiti, ili koje zahtijeva od
cara, doputaju caru, da ga smatra za predstavnika carske vlasti.
Poto su se Goti smjestili u sjevernoj Italiji, Teodorik se nastanio u Ravenni i nastavio rimsku tradiciju,
a stanovnitvo i crkva priznali su ga za predstavnika zakonite vlasti. ak i sam Gajzerih, poto je na
elu Vandala osvojio Afriku, najbogatiju i najnapredniju od svih provincija na Zapadu, poprima,
premda je izmeu njega i Rima dolo do prijeloma, izgled romaniziranoga kralja, koji svoj
7
apsolutizam, pokazuje time, to je u krvi uguio nastojanje germanske aristokracije da postigne
nezavisnost, kao i time, to je zadrao okvir rimskih institucija. Vizigotski dvor, koji je bio najprije u
Toulousu, a zatim u Toledu, takoer je potpuno rimski. Stanovnitvo nekadanjih osvojenih provincija
zadrava svoje ustanove, svoje rimske funkcionare, koje je nova vlast prihvatila, svoje suce i ostaje
obavezna plaati porez. Germanska vojska, koja se prema naelu hospitalizacije naselila usred
pobijeenog stanovnitva, poslije manje od jednog stoljea toliko se izmijeala s njime, ga je izgubila
sve svoje nekadanje nacionalne ustanove, svoj jezik, pa i svoju vojniku organizaciju.
Kratkotrajno Burgundsko kraljevstvo, koje se ve imalo stopiti s merovinkom Francijom, odmah je
ostvarilo stapanje pobjednika i pobijeenih pod apsolutnom vlau svoga barbarskog kralja, koji je bio
pun strahopotovanja prema Rimskome carstvu, na iji se autoritet pozivao i ije je municipalne
ustanove u Lyonu kao i u Vienni potovao.
Samo su Franci na sjeveru Galije sauvali svoje obi aje, jezik i ustanove. Ali kako su bili daleko od
prijestolnice svoji kraljeva, koji su odjednom postali gospodari golemog galsko-romanskog kraljevstva,
oni nisu imali nikakva utjecaja na sudbinu Francije prije epohe Karolinga. Od svih barbarskih kraljeva
franaki su kraljevi bili najdalje od rimskog shvaanja vlasti. Na kraljevstvo su gledali kao na svoju
oevinu, pa su prilikom nasljeivanja na prijestolju primjenjivali naela, koja prema salijsko~ zakonu
odreuju nasljeivanje nekretnina: prilikom kraljeve smrti njegovi sinovi dijeli izmeu sebe kraljevstvo
na jednake dijelove. Ovdje susreemo veoma grubo shvaanje despotske kraljevske vlasti, koje je isto
tako potpuno roe germanskim obiajima kao i carskom apsolutizmu. Pa ipak, kralj je, kao i car,
najvii vojni zapovjednik, sudbeni suveren u kraljevstvu i obavezan je brinuti se da u njemu vlada mir.
Uostalom, franaki su se kraljevi uskoro romanizirali. Oni su ustvari odmah poslije svoga naseljena u
Carstvu morali prema Germaniji zauzeti izrazito obrambeni stav, a to ih je navelo, da toliko zaborave
na svoj narod, smjeten na krajnjoj sjevernoj granici. da su mu dopustili da sauva svoju pogansku
vjeru sve do sredine VII. st. S druge strane, stara carska uprava, koju su zatekli u Galiji, morala im je
nametnuti rimsko shvaanje.
Dodue, franaki se kralj u upravljanju svojim dobrima i svojim kraljevstvom slui osobljem sa svoga
dvora. Ono se sastoji od nekoliko dostojanstvenika, koji svojim imenima 0oznauju, da potjeu od
nekadanjih robova, kakvih je bilo kod svih velikaa germanskog podrijetla: mareal (rob-konjuar),
seneal (bivi rob), peharnik(rob- podrumar), majordom (glavar posluge). Ali ovi slubenici s kuanskim
funkcijama sudjelovali su u srei svojih gospodara, pa su prirodno, budui da je ono, to je kraljevsko,
ustvari javno, postali njegovi ministri. Uostalom, pored njih, jedan je funkcionar romanskog tipa,
referendarij, koji je postavljen na elo pisara, preuzetih od carske birokracije, sastavljao naredbe i
kraljevske diplome .
Ako je uprava i zapala u dekadansu zbog toga, to je bila odvojena od Rima, to jest od centra, tj.
centralne vlade, o kojoj su ovisili svi pojedini kotai, ona se ipak uglavnom ouvala.
Kralj je povjerio upravu provincija, koje su se gotovo svuda poklapale sa podrujem starih rimskih
gradova (civitas, cite), plaenim grofovima (cornites), vojvodama (duces), prefektima (Praefecti),
koji su velikom veinom bili Galo-Romani, ali redovito kraljevi miljenici i kadto najniega podrijetla.
Nad njima nije bilo nikakva nadzora, nikakve kontrole. Bilo je dovoljno da svake godine u riznicu
uplauju neto novca, a inae su mogli cijediti stanovnitvo kako su htjeli, a to zaista i nisu proputali
da ine. Treba proitati Grgura Tourskog, pa da steknemo predodbu o surovosti i okrutnosti
merovinkih grofova. Njihova samovolja i demoralizacija mogla se uostalom opravdati primjerom
dvora.
Svijet moda nikad nije vidio alosniji prizor od onoga za vrijeme prvih dvaju vjekova poslije provale
Germana. Barbar su prenaglo doli u dodir sa civilizacijom, pa su u urbi da je uiju preuzeli njezine
8
mane, a Rimljani su, kad ih vie nije obuzdavala ruka drave, od barbara preuzeli surovost. Dolo je do
sveope razularenosti najgrubljih strasti i najniih pohlepa, a usto se pojavila i obavezna pratnja tih
strasti: podmuklost i okrutnost.
Ali kakogod je uprava zapala li dekadansu i kako god se barbarizirala, nije zato ostala nita manje
rimska. Kraljevski slubenici s germanskim naslovima nai e se samo na sjeveru; takvi su: grafio:
tunginus ili rachimburgi.
I financije takoer ostaju rimske. Kraljev privatni imutak strogo je odvojen od dravne. blagajne.
Novani sistem i porez jo su uvijek osnova kraljevske moi. Zlatni solidus sada je svuda u upotrebi.
tovie, kovanje zlatnog novca se nastavlja. Istina je, drava njime vie ne zna upravljati ni jamiti za
njegovu vrijednost. Franaki kralj ak preputa njegovu izradu privatnicima, ne vodei brige, o
promjeni otisaka na njemu, koja je zbog toga nastala.
Tako sva barbarska kraljevstva, koja su meu sobom podijelila zapadno carstvo, imaju niz zajednikih
obiljeja, zbog kojih su to ne barbarske drave, nego barbarizirana rimska kraljevstva. Sva su napustila
svoj nacionalni jezik i svoju pogansku vjeru. Budui da su to bila kranska kraljevstva, samim su time
postala vjerni podanici crkve, koja je sva bila proeta rimskom civilizacijom. Pa ipak, ta su kraljevstva
kao i carstvo, bila u osnovi laika. Biskupe je samo u teoriji imenovao kler ustvari njih odabire i
postavlja kralj; njihov utjecaj; kolikogod bio velik, ostaje ogranien na vjersko podruje: prije dolaska
Karolinga nijedan biskup ne vri javne slube. Kralj, uostalom, dri svu vlast na osnovu svoje vlastite
moi, bez ikakve, intervencije crkve. On je kao i car apsolutni suveren, slobodan od svakog skrbnitva
svoga naroda; jer premda su se germanske vojske kadto sastajale na skupove, conventus, ipak nema
niega, to bi sjealo na nekadanje puke skuptine.
I najzad nove drave - a to je jedno od bitnih obiljeja - zadravaju dobro organizirane dravne
prihode i raspolau znatnim bogatstvom. Dravna blagajna posjeduje golema sredstva: carska dravna
imanja (domene) sa svojim selima (villae), svoje ume, rudnike, luke i putove, svoju riznicu zlatnog
novca, svoje prihode od poreza, koji se dodue iz dana u dan smanjuju, ali ipak jo dugo'ostaju znatni.
Financijska uprava sa svojim uredima i svojim knjigama ostaje strunjaka i jo uvijek, premda sve
tee i tee, nalazi laika, obrazovanih na rimski nain, te se iz njihovih redova popunja.
Raspoloiva financijska sredstva barbarskih kraljeva bila su sve do merovinke dekadanse mnogo
znatnija, nego to e biti sredstva bilo koje drave na Zapadu sve do kraja XIII. stoljea.
Ova su kraljevstva bila rimska ne samo zato, to im je rimska civilizacija dala okvire, u kojima su se, i
zbog kojih su se mogla oblikovati, nego i zato to su htjele da budu rimske. Kralj svoj dvor naziva
palatium, a svoju dravnu blagajnu fiscus; svojim slubenicima daje naslove, koje posuuje od
hijerarhije iz Konstantinova vremena, a u svojim kancelarijama daje da se oponaaju formulari i stil
carskih edikata. U Italiji Tedorik, uzima Kasiodora za svoga prvog ministra, dugo zatiuje Boecija,
popravlja vodovode u rimskoj kampanji, daje igre u cirku i gradi u Ravenni u istom bizantskom stilu
crkve Sv. Apolinarija i Sv. Vitala. Vandalski i vizigotski kraljevi oponaaju ga togod bolje mogu, pa su
se ak i Klovisovi sinovi proslavili time, to su pruili zatitu siromanom pjesniku Venanciju Fortunatu,
koji je doao da potrai sreu na njihovu dvoru.
S druge strane, i dalje postoji jedan obrazovani sloj u drutvu.
To su, rimski pravnici, koji za barbarske kraljeve kodificiraju germanske i rimske zakone njihovih
podanika. Sigurno je, da razina laikih kola pada veoma nisko i, osim u Italiji, ima ih jo svega
9
nekoliko, koje ivotare. Njih djelomice nadomjetaju vjerske kole, koje se obrazuju uz crkve i uskoro
uz samostane.
Kakogod bilo, kolikogod bio teak pad kulture i obrazovanosti podmerovinkim kraljevima, oni su ipak
uvijek imali obrazovanih slubenika.
Civilizirani svijet poslije provala ne prua dakle sliku mladosti, nego sliku propadanja carske
civilizacije, i Grgur Tourski, koji je ivio usred toga propadanja i koji ga se preplaio, tuno je
rezimirao svoj dojam u ovim obeshrabrenim rijeima: Mundus senescit (svijet stari).
10
DRUGO POGLAVLJE
JUSTINIJAN - LANGOBARDI
I. JUSTINIJAN
Otkako je vizigotska opasnost bila otklonjena, istone pokrajine Carstva nisu se vie morale bojati
Germana. Atila ih je, potisnuo prema Zapadu i time ih je bar trenutno odagnao daleko od svojih
granica. Ali od VI. st. poinju se drugi barbari, Slaveni, pojavljivati na lijevoj obali Dunava. Kako su bili
mnogo blie Carigradu negoli Germani Rimu, osjeali su izravno privlanost toga velikoga grada. U sve
veem i veem broju dolaze onamo i ulaze u slubu bilo kao radnici, ili kao vojnici, pa su mnogi stekli
ondje i bogatstvo.
Svakodnevni obiaj uveo je kao datum, kojim poinje ovo posljednje doba povijesti Rimskoga carstva,
to ga veoma tono obiljeavamo imenom bizantsko, poetak vladavine cara Justinijana. Pa ipak, jo
je Konstantin, oponaajui Dioklecijana, kome je rezidencija bila u Nikomediji nainio Bizant glavnim
gradom carske vlasti na Istoku. Dok su Teodozijevi nasljednici ostavili Rim i naselili se u Milanu ili u
Ravenni. Bizant je otada, pa sve do 1453., kad je pao u ruke Turaka, ostao rezidencija imperatora,
grad careva, Carigrad, kako ga zovu Rusi. Ve i prije bio je u prednosti zbog svoga neuporedivog
zemljopisnog poloaja, a otkad je stekao privilegij da u njem stoluje dvor i s njime centralna vlada,
ubrzo je zbog svega toga postao glavni grad Istoka. ak se moe rei, da e Bizant od poetka
muslimanskih osvajanja biti jedini veliki grad kranskoga svijeta. Dok u svim gradskim sreditima na
Zapadu, poevi od provale barbara, stanovnitvo opada, a sami se gradovi postepeno, pretvaraju u
ruevine, Bizant i dalje ima vie stotina tisua stanovnika, koji svojim potrebama u prehrani nameu
rekvizicije svemu podruju, to se protee uz Crno more, Egejsko more i Jadran. On oivljava trgovinu
i brodarstvo, i njegova privlana snaga, koja djeluje na cijelo Carstvo predstavlja najvre jamstvo
njegova jedinstva. Zbog svoga glavnog grada Bizantsko carstvo ima mnogo jae izraen gradski karakter
ako je doputeno tako - se izraziti; nego to je to imalo staro Rimsko carstvo. Jer Rim je prema sebi
privlaio samo izvoz iz provincija, a pritom im za uzvrat nije davao, nita; on se ograniivao na ulogu
potroaa. Bizant, naprotiv, troi i proizvodi. On nije samo rezidencija, nego jo i trite prvoga reda,
gdje se stjeu proizvodi Evrope i Azije, te veoma aktivan industrijski grad.
Po jeziku, on ostaje grki grad, ali, to je grki grad, koji je, vie negoli upola orijentaliziran.
Maloazijske provincije bile su neusporedivo bogatije, naprednije i naseljenije od Trakije i prave Grke,
pa su vrile neodoljiv utjecaj na glavni grad. Utjecaj Sirije, najaktivnije meu njima, bio je pretean.
Bizantska umjetnost u biti je tek helenska umjetnost preko sirijske umjetnosti kao posrednika.
to se tie grke misli i nauke, preostalo je samo ono to je , kranstvo dopustilo da od nje ostane, a
to znai - ne mnogo. Kako je poznato, Justinijan je dao zatvori ti Atensku kolu u kojoj se jo uvao
zatomljeni odjek antikih filozofija. Ali vjerske dogme i tajne davale su dovoljno grae onoj strasti za
dijalektikom. koja je ve vjekovima obiljeavala helensku misao. Od pojave kranstva, na Orijentu
vrvi od herezija, koje dovode do bitaka u velikim gradovima, bune jedan koncil protiv drugoga i dovode
u kavgu tri patrijarha, bizantskoga, antiohijskog i aleksandrijskog. Sve one imaju dakako, odjeka u
glavnome gradu, i car u svakoj od njih mora zauzeti stav, jer u Konstantinopolu i dalje ivi antiko
shvaanje, po kome je car isto tako vjerski poglavar kao i poglavar drave. Svaka teoloka prepirka
postaje ovdje predmet, kojim se bavi i vlada. Stranke uzbunjuju i razrivaju dvor te nastoje da sebi
osiguraju potporu svemonog suverena. Tako je naizmjence ortodoksija herezija dravna vjera ve
prema tome kakav je izbor inio car.
11
Uza sve to, Carstvo, ovako ogranieno na Istok, nije nita manje smatrano, a i u stvarnosti nije nita
manje bilo Rimsko carstvo. Naslov ak je, poevi od IX. stoljea slubeni naslov
bizantskoga cara. Od Dioklecijana upravljanje Carstvom bilo je, esto podijeljeno meu dva cara, ali
ta udvojenost vlasti ipak nije dokonala jedinstvo Carstva.
Govorei o Zapadnome i o Istonome carstvu, kao to to inimo zbog vee lakoe u izraavanju,
upotrebljavamo zapravo netone nazive. Premda je Carstvo u pogledu uprave bilo razdvojeno na
istoni i na zapadni dio, ono uistinu nije zbog toga bilo manje jedinstvo tijelo. Ako se desilo, da je
vladalac jedne od tih dviju polovina nestao, ona je tim samim potpala pod vlast druge. A ba to se
dogaa ti vrijeme provale barbara. Budui da je car Zapada nestao, odsad je na elu svijeta samo car
Istoka. Stoga on, kao to smo ve vidjeli, nije nikome ustupio nijedan dio Carstva, i njegovo prave na
posjed cjeline ostaje netaknuto. Uspomena na njegovu supremaciju nije iezla ak ni poslije
osvojenja. Germanski mu kraljevi priznaju neku vrst nejasne priznatog primata, koji odaju
strahopotovanjem, to mu ga iskazuju. Za papu on ostaje zakoniti suveren, i papinska kancelarija
nastavlja datirati bule po godini konzulata, te jest od nastupa vlasti bizantskoga cara. U crkvi se
uostalom i dalje odrava predaja nunosti i vjenosti Carstva. Zar ga Tertulijan i Sveti Augustin nisu,
proglasili djelom providnosti?
Najzad, bio je jo i jedan posljednji motiv, zbog koga Rimljani
ale za Carstvom. Njihovi novi gospodari, germanski kraljevi, nisu pravovjerni. Osim franakih kraljeva,
koji su preli na katolicizam, im je Klovis osvojio Galiju, drugi, Vizigoti, Ostrogoti i Vandali.
ispovijedaju arijanstvo. Ova herezija, keja je il IV, st. ,obuhvatila goleme prostranstvo i zbog koje su
na istoku potekle rijeke krvi, uzalud je ondje ve odavno bih poraena: Germani su je uporno
odraavali. Ona zapravo nije bila veoma opasna. Arijanska. crkva nije vrila obraenja meu rimskim
stanovnitvom, i ak je vjerojatno da se broj njezinih vlastitih vjernika neprestane smanjivao usporedo
s time, kako je rimsko stanovnitvo sve vie apsorbiralo barbare. Ali ju je razbjenjivala uprave njezina
nemo, a kako je bila sigurna za naklonost kraljeva, ona je prema katolikom kleru zauzima agresivan i
netolerantan stav. Bila je to, ako ba hoemo, zapravo svaa meu sveenicima, ali je ograniavala i
razdraivala pravovjerne mase. U Italiji se sukob ak tako zaotrio, daje, papa poeo oajavati nad
poloajem i zatraio intervenciju cara, na to ga je Teoderik dao zatvoriti, pobudivi time veliku
sablazan meu vjernicima.
U Bizantu sve ovo znaju; ali znaju to, da snaga novih kraljevstava mnogo ne zabrinjava. U svima se
dinastije same unitavaju unutranjim svaama i porodinim umorstvima. Kod Vandala i kod Vizigota
razliiti takmaci za krunu mole cara da im pomogne. Kod Ostrogota poslije Teoderikove smrti Teodat
dao je ubiti svoju enu Amalasvintu, kerku pokojnog kralja, da bi vladao sam. Vjerski progoni,
politiki skandali - sve sami povedi za intervenciju!
Justinijan (527-565) nije prepustio da se time okoristi. Uspostavio je mir u svojoj dravi, reorganizirao
financije, obnovio vojsku i flotu; a sve je to namijenio obnovi Rimskoga carstva. Vandalima je nanio
prvi udarac. Godine 533 u Africi se iskrcava oko 15.000 ljudi pod Belizarevim zapovjednitvom. Vojna
je bila jednake kratka kao i sjajna. Kraljevstvo je u nekoliko mjeseci potpuno osvojeno, a njegov je
kralj poslan u Bizant da ondje poslui za carev trijumf. Vizigoti, koji su nehajno gledali propast svega
susjeda, doivjeli su uskoro istu sudbinu. Cio je primorski predio zaposjednut i bez tekoa prekoren;
nisu smatrali vrijednim truda da progone odbjeglu dinastiju po planinama.
Ostrogotska drava odupirala se neto due. Njezina je sudbina odluena tek poslije osamnaest
godina ratovanja krvavim porazom njezinih posljednjih eta na obroncima Vezuva.
12
Sredozemno je more opet postale rimske jezero, ili je, ako ba hoemo, postajalo bizantske jezero.
Posvuda su egzarsi i vojvode preuzimali upravu nanovo osvojenih pokrajina u svoje ruke. Rim je nanovo
bio dio Carstva, i carevi su se nalozi kao u sretnim vremenima prenosili sve do Herkulovih stupova.
Moglo se initi, da e bizantska civilizacija poslije tako sjajnih djela postati evropskom civilizacijom i
da je Konstantinopol u kom je Justinijan umjesto slavoluka podizao baziliku Svete Sofije, odreen da u
svoj krug uvue cio Zapad.
II. LANGOBARDI
Ali su ti uspjesi bili vie sjajni negoli trajni. Umirui, Justinijan je (565) ostavio Carstvo iscrpeno
pretekim porezima i nesposobno za nove napore. A ipak, zadaa jo nije bila izvrena. Za osiguranje
gospodarstva nad Sredozemnim morem preostalo je jo da bude poraena jedina nezavisna drava,
koja je dopirala do njegovih obala: franako kraljevstvo. Jer zaista. Justinijanove su ete potedjele
provansalsku obalu. Trebalo je popuniti tu prazninu, pa da poduzeto djelo bude dovreno i
konsolidirano. Ali da Provansa bude pokorena, trebat e oigledno zai dublje, a za osiguranje toga
osvojenja bit e potrebno vratiti se na Cezarovu politiku i pripojiti Galiju. Tek tada, ovako iznova
oslonjen na Alpe i Rajnu, rimski svijet, okupljen oko Sredozemnog mora, bit e, kao i neko, zatien
od svake provale. Ali napasti Franke, znailo je pomjeriti se sa posve drukije opasnim neprijateljem,
nego to su bili prijanji.
Kako bi Justinijanov nasljednik njegov sinovac Justin II (565-578), mogao i pomisliti na ove? Ne same da
su mu financije bile u neredu, nego su se na Dunavu pojavili novi neprijatelji. Na istoku su se primicale
strane horde Avara, koje su dolazile iz Rusije, gdje su Slavene odbacile na Karpate i prema jugu; na
zapadu su dva germanska naroda, Gepidi i Langobardi, zaposjela srednji tok rijeke. Na drugom kraju
Carstva, u Maloj Aziji, Perzijanci su na granici drave poprimili opasno dranje. Nije dakle bile mogue
ni pomiljati na dalekosene pothvate, nego se trebale posvetiti obrani. Justin je povjeravao da e
uiniti majstorski potez, ako podjari Langobarde i Avare protiv Gepida. Ovaj nesretni narod bio je
uniten, ali su Avari smjesta poslije tega zaposjeli njihovo podruje, a Langobardi su se osjetili slabiji,
pa su im ustupili svoje mjesto. Kao to su prije stotinu godina uinili Ostrogoti, oni krenu prema Italiji i
zauzmu Cisalpinsku Galiju (568) koja otada nosi njihovo ime. Langobardska osvajanja potrajala su sve
do vladavine Rotharisa (636-652), koji je zauzeo Genovu i ligursku obalu.
Bizantince je ovaj napad iznenadio, pa mu se nisu pokuali oduprijeti, nego su se sklonili u gradove; a
ovi padoe jedan za drugim. Polo im je za rukom, da zadre, samo obalu Istre, podruje Ravenne,
Pentapol, podruje Rima, kao i onaj dio poluotoka, to se prua na jugu od Spoleta i Beneventa.
Taj epilog germanskih provala, to ga predstavlja silazak Langobarda u Italiju, bio je veoma vaan.
Ove pridolice uklopile su se izmeu Bizantskog carstva i Franakog kraljevstva, te su onemoguili
sukob, koji bi oigledno izbio meu tim dravama, da su ostale u dodiru. Sa druge strane, njihov
dolazak na onu stranu Alpa odredit e sudbinu Italije sve do XIX. stoljea. Zaista, otada je bilo svreno
jedinstvom zemlje, koja je ujedinila svijet. Borba Langobarda i Bizantinaca za vlast nad njom samo je
prvo poglavlje one bolne historije, u toku koje emo pred svojim oima gledati Italiju osvojenu i
rastrganu redom od Nijemaca, Normana, panjolaca, Francuza i Austrijanaca, sve do onoga dana kad
e, stresavi napokon tui jaram, ostvariti vjekovnu elju svojih rodoljuba i izvriti svoj risorgimento.
Talijansko pitanje, koje je postojalo u svima epohama, evropske povijesti, otvoreno je dakle provalom
Langobarda. U trenutku, do koga smo stigli, rjeenje, koje mu je donio uspjeh osvajaa, moe jo biti
ocijenjeno kao privremeno. Bizant je uzmakao, ali se nije odrekao borbe i jo se moe nadati, da e se
13
vratiti i obnoviti napad. Usprkos svemu, njegov poloaj na Zapadu, gdje posjeduje dobar dio Italije,
Siciliju, Afriku i obale panjolske, doputa mu da vjeruje u budunost. Ali novi poremeaj, mnogo
dublji i nenadaniji od svih, koje je Evropa doivjela prije toga, odluit e o toj budunosti drugaije.
14
TREE POGLAVLJE
PROVALA MUSLIMANA
I. PROVALA
U povijesti svijeta nema nijednog dogaaja, koji bi se po univerzalnosti i nenadanosti svojih posljedica
mogao usporediti s ekspanzijom islama u VII. stoljeu.
Munjevita brzina njegova proirivanja ne udi manje od golemih prostranstava, koja je osvojio. Trebalo
mu je samo sedamdeset godina od Muhamedove smrti (632), da se proiri od Kineskog mora do
Atlantskog oceana. Nita mu se nije moglo oduprijeti. Prvim udarcem oborio je Perzijsko carstvo (637-
644), zatim uzastopno oduzima Bizantskom carstvu svaku od njegovih provincija, koju god napadne:
Siriju (634-636), Egipat (640-642), Afriku (698), panjolsku (711). Vizigoti su meutim nanovo oduzeli
panjolsku Bizantincima. Njihov posljednji kralj, Roderih, iezava u bici kod Cadixa (711).
Osvajaki pohod zavrit e se tek u poetku VIII. st., kad se veliki pokret. kojim je ugrozio Evropu na
dvije strane u isto vrijeme, slomio pod zidinama Carigrada (717) i pred vojnicima Karla Martella na
ravnicama kod Poitiersa (732). Tada se zaustavlja. Njegova je prva ekspanzivna snaga iscrpena, ali je
bila dovoljna, da izmijeni lice svijeta. Posvuda gdje je proao, stare drave, koje su svojim korijenjem
urasle vjekovima duboko, iupane su kao da ih je zahvatio vihor; tradicionalni poredak historije
poremeen je iz temelja. Ovo vai za staro Perzijsko carstvo, nasljednika Asirije i Babilona; za one
helenizirane pokrajine u Maloj Aziji, koje su bile dio carstva Aleksandra Velikog i koje su otada uvijek
gravitirale krugu evropske civilizacije; za onaj starinski Egipat, to je svoju prolost jo uvijek uvao
pod prevlakom grkoga sloja koji ga je pokrivao od vremena Ptolemejevia; za sve one afrike
pokrajine, koje je neko Rim osvojio pobijedivi Kartagu. Sve je to otada vjerski i politiki podlona
najmonijem vladaru, to je ikada postojao: Bagdadskom kalifu.
I sve je to djelo jednog nomadskog naroda, koji je dotad gotovo nepoznat ivio u svojim kamenim
pustinjama, prezren od svih osvajaa, i koji je imao neizmjerno manje stanovnika negoli Germanija.
Ali taj se narod obratio pod utjecajem jednog proroka, koji je proizaao iz njegova krila. Razbio je
svoje stare idole da naglo prijee na monoteizam, i i od svih, to postoje, a o svojim obavezama
prema bogu ima shvaanje, koje zastrauje svojom jednostavnou: treba se pokoravati Alahu i
primorati nevjernike da mu se pokoravaju. Sveti rat postaje za njega moralnom obavezom, koja sama
sobom donosi nagradu. Ratnici, koji poginu s orujem u ruci, uivat e rajsko blaenstvo. Za ostale,
plijen s bogatih podruja, to sa svih strana okruuju siromanu Arabiju, bit e pravedna nagrada za
vojniko apostolsko djelovanje. Ne moe se sumnjati, da je fanatizam ili ako volimo rei: vjerski
entuzijazam, bio ona opruga, koja je Muslimane bacila u svijet. Moralna protivnost izmeu provala tih
sektaa, to se pokreu zazivajui Alaha, i provala Germana, koji odlaze sa svoga podruja samo da
osvoje plodnije zemlje, oigledna je ali ipak je sigurno, da je socijalno ustrojstvo Arape izvanredno
osposobljavalo za njihovu ulogu. Bili su nomadi i siromani, pa su bili potpuno pripravni da se pokore
bojoj zapovijedi. Bilo im je dovoljno da osedlaju konje i da jurnu. Nisu, kao Germani, iseljenici, koji
za sobom vuku svoje ene, djecu, robove i stoku; oni su konjanici, od djetinjstva o navikli na pljaku
stoke, kojima je Alah stavio u dunost, da se u njegovo ime bace na osvajanje svijeta.
Treba, uostalom, priznati, da je slabost njihovih protivnika izvanredno olakala njihov zadatak. Ni
Bizantsko, ni Perzijsko carstvo, iznenaeni nepredvienou napada, nisu bili kadri da im se odupru.
Poslije Justina II. vlada u Carigradu neprestano je slabila, i osvajai nisu nigdje, od Sirije do
panjolske, nali vojske, koje bi trebalo potui. Njihov je estoki polet svagdje pred sobom nailazio
15
samo na zbrku i nered. Poslije 698. ostala je od Justijanovih osvojenja samo Italija. Kranstvo, koje je
vladalo na svim obalama Sredozemnog mora, sauvalo je samo sjeverne obale. Tri etvrtine obala toga
mora, koje je dotada bilo zajedniko sredite evropske civilizacije, pripalo je islamu.
I nije mu pripalo samo kao okupirano podruje, nego takoer putem vjerske i politike apsorpcije.
Arapi nisu, kao Germani, potovali stanje, koje su zatekli kod pobijeenih. A nije ni moglo biti
drugaije. Dok su se Germani, zaista, ostavljajui svoju vjeru i prihvaajui kranstvo, smjesta
zbratimili s Rimljanima, Muslimani se pojavljuju kao propagatori jedne nove ekskluzivne i netolerantne
vjere, pred kojom je sve moralo, sve moralo uzmai. Vjera je posvuda, gdje su god zavladali, postala
osnovicom politika drutva, ili tonije, za njih je vjerska i javna organizacija drutva istovjetna; crkva
i drava ine jednu i istu cjelinu. Nevjernici mogu i dalje vriti svoje bogotovne ine samo kao prosti
podlonici bez ikakvih prava. Sve je od temelja do vrha izmijenjeno u skladu s naelima korana. Od
cijele uprave, prava, financija, vojne organizacije, nije preostalo nita. Kadije i emiri doli su na
mjesto egzarha pojedinih podruja. Muslimansko pravo posvuda je dolo na mjesto rimskoga prava, a
arapski je jezik izagnao grki i latinski, pred kojima su ve odavno iezla stara nacionalna narjeja na
obalama Sirije, Afrike i panjolske.
Arapski doprinos muslimanskoj kulturi sastoji se od ova dva elementa: od vjere i jezika. to se ostaloga
tie, kolikogod je bila sjajna za prvih vjekova islama, ta je kultura, kad se sve uzme u obzir malo u
em originalna. Svi su pobijeeni narodi bili prosvjeeniji nego njihovi nomadski pobjednici, pa su ovi
od njih posuivali punim pregrtima. Preveli su djela njihovih nauenjaka i njihovih filozofa, nadahnuli
se njihovom umjetnou, usvojili njihove ratarske, industrijske i trgovake postupke. Prostranstvo i
razliitost zemalja i nacija, nad kojima su vladali, izvrgla ih je mnotvu utjecaja, koji su se jedni s
drugima ispremijeali i pretvorili muslimansku civilizaciju u obilje preliva bez velike debljine. Meu
tim utjecajima helenski se takmiio s perzijskim. Tome se ne moemo uditi, ako se sjetimo, da su
Arapi drali ba najbogatije i najnaseljenije dijelove tadanjeg grkoga svijeta, Egipta i Sirije. Njihovo
graditeljstvo daje prilino tonu predodbu o razliitosti i razmjernoj vanosti njihovih uzajmica. U
dekoracijama te arhitekture susreemo obiljeja, koja oito potjeu iz Perzije i Indije, ali opa
koncepcija i glavni dijelovi zgrada ne odaju manje oitu srodnost s bizantskim graditeljstvom. Grka
prevlast jo se vie oituje na podruju misli. Aristotel je uitelj arapskih filozofa, koji mu nisu,
uostalom, dodali nita bitno. Uope, na podruju intelektualnih postignua, muslimanska civilizacija
nije izvrila dubok utjecaj na evropske narode, i to je mogue protumaiti vrlo jednostavno time, to
je u njoj bilo mnogo umjetnih tvorevina, kao i time, to su izvori, na kojima je preteno crpla, bili
veinom evropski.
Nije bilo tako, ako promotrimo ekonomsku stranu njihova utjecaja. Tu su Arapi bili zahvaljujui svome
istovremenom dodiru sa Zapadom kao i s krajnjim Istokom, dragocjeni posrednici. Iz Indije su prenijeli
eernu trsku na Siciliju i u Afriku, riu na Siciliju i u panjolsku (odakle e je panjolci u XV. i XVI. st.
donijeti u Italiju). pamuk na Siciliju i u Afriku; u Aziji su udomili proizvodnju svile, koju su nauili od
Kineza; kod njih su upoznali i zatim proirili papir, bez koga bi izum tampanja ostao beskoristan, ili.
vjerojatnije, ne bi bio ni nainjen; odonuda su donijeli i kompas. Uostalom, te novosti, kao i mnoge
druge, prele su meu kranske narode tek mnogo poslije. U poetku one su posluile samo tome, da
islam uine za njegove evropske susjede utoliko stranijim neprijateljem, to je bio jo i bogatiji od
njih i bolje opremljen oruem. Od VII. do XI. st. on je neosporno gespodario Sredozemnim morem.
Luke, to ih je on sagradio: Kairo, koji je naslijedio Aleksandriju, Tunis, Kairuan, bile su etapa
trgovine, koja kola od Gibraltarskog tjesnaca de Kineskog mora, preko egipatskih ,luka, koje
saobraaju s Crvenim morem, preko sirijskih luka, u kojima zavrava put iz Bagdada i s Perzijskog
zaljeva. Dotle se kranska navigacija ograniava na bojaljivo brodarenje uz obale Jadranskoga mora,
June Italije i meu otocima Arhipelaga.
16
Svi veliki morski putovi pripadaju sad Muslimanima.
II. POSLJEDICE
Neki nepredvieni dogaaj uzrokuje uvijek takvu katastrofu, koja je razmjerna njegovu znaenju. On
upada, da tako kaemo, usred teka historijskog ivota, prekida niz uzroka i posljedica; od kojih se taj,
ivot sastoji, na neki ih nain potiskuje i njihovim neoekivanim reperkusijama poremeuje prirodu i
poredak stvari. Upravo, to se dogodilo u povedu prevale muslimana. Evropa je vjekovima gravitirala
prema Sredozemnom moru. Njime se irila civilizacija, njime su njezini razliiti dijelovi saobraali
jedni s drugima. Na svim njegovim obalama drutveni je ivot u svojim osnovnim obiljejima bio isti,
ista je bila vjera, a obiaji i ideje isti ili veoma srodni. Provala Germana nije ni u emu bitnom
promijenila ovu situaciju. Usprkos svemu, mee se rei, da je Evropa u VII. stoljeu jo uvijek, kao i u
vrijeme Rimskoga carstva, bila jedinstven svijet oko Mediterana.
Ali pod nenadanim naletom islama te se jedinstvo odjednom slama. Ove blisko, dobre poznate i
gotove porodine more, koje su Rimljani zvali nae more (mare nostrum) postaje u najveem dijelu
svega prostranstva strano i neprijateljsko. Promet, koji se dotad njime kretao i vezivao Zapad s
Istokom, prekinuo se. Oni su naglo i naprasno odvojeni jedan od drugoga. Zajednica, u kojoj su ivjeli
tako dugo, prestaje za mnogo vjekova. I dananja Evropa jo uvijek se sjea posljedice toga.
Primorano da brani granicu prema istoku, Carstvo ne mee vie izdrati pritisak na Dunavu. Bugari,
Srbi, Hrvati ire se po Balkanu, i samo gradovi ostaju grki. Oni se ne mijeaju i ne stapaju s
dosadanjim stanovnitvom kao Germani. Bizantsko carstvo prestaje biti univerzalno i postaje grko.
U Meziji Bugari 677. podvrgavaju sebi slavenska plemena i stapaju se s njima. Sredinom IX. st. Metodije
je prekrstio njihova vladara Borisa, pri emu je ovaj uzeo ime Mihajlo.
Bizantske je carstvo otada omeeno i zateene s jedne strane obalom Ilirije, a s druge strane gornjim
Eufratom, i ono e svoje najbolje snage posvetiti nastojanju da se odupre pritisku islama. Njegova
duga historija, sve de njegove konane propasti sredinom XV. st., pod udarcima Turaka, imat e jo
blistavih trenutaka i doivjet e razvoj jedne civilizacije, koje e se originalnost sastojati u mjeavini,
antikih tradicija s pravoslavnim kranstvom i sve veom orijentalizacijom. Ali, u veini toga vremena
ta e historija biti tua historiji zapadne Evrope. Samo e Venecija sauvati kontakt s Bizantom i nai
u svojoj posrednikoj ulozi izmeu Zapada i Istoka polaznu toku svoje budue veliine. Uostalom, ako
Bizant i prestaje da se uplee u zbivanja na Zapadu, on e ipak na nj vriti utjecaj, koji e ga poslije
prepasti nadivjeti jo kroz vjekove. Bizant je kristijanizirao june i istone Slavene: Srbe, Bugare i
Ruse, a njegovo je stanovnitvo, poslije etiri stotine godina turskoga jarma u XX. stoljeu obnovilo
grku narodnost.
Zapad, meutim, budui da je odvojen od Bizanta, naao se u, posve novom poloaju. inile se kao da
ga ta odvojenost primorava na izgnanstvo, na ivot po strani od civilizacije; jer od najdavnijih vremena
uprave su s Istoka dolazili svi oblici prosvijeenog ivota i sav drutveni napredak. Preko Arapa, koji su
se nastanili u panjolskoj i na Afrikoj obali, Istok se istina, pribliio Zapadu. Ali usprkos materijalnom
dodiru, vjerska je razlika spreavala moralni, dodir ,njegova kranskog stanovnitva s tim
muslimanskim Istokom. Zapadna je Evropa prvi put od stvaranja Rimskoga carstva bila izolirana od
ostaloga svijeta. Sredozemno more, kojim je ona dotad saobraala s civilizacijom, zatvaralo se pred
njom. I te je moda najvanija posljedica muslimanske ekspanzije za razvoj ope historije.
6
Jer
kranstvo Zapada, odsjeene od svojih tradicionalnih saobraajnih veza i postavi posebnim,
odvojenim dijelom svijeta, koji je mogao ubudue raunati same sa samim sobom, bit e primorano da
6
O ovome vidi: Henri Pirenne: Muhamed i Karlo Veliki
17
se razvija uz pomo svojih vlastitih snaga. Odvraene od Sredozemnog mora, one e prenijeti svoje
napore prema zasad jo barbarskim podrujima s druge strane Rajne i na obale Sjevernog mora.
Evropsko e se drutvo uveati i najzad prerasti nekadanje granice Rimskoga carstva. S Franakim
carstvom nastaje jedna nova Evropa, u kojoj e se izgraditi ona zapadna civilizacija, koja je bila
pozvana da postane civilizacijom cijeloga svijeta.
18
PRVO POGLAVLJE.
CRKVA
Druga Knjiga
DOBA KAROLINGA
Prvo poglavlje
CRKVA
I. KLONUE OD V. DO VII. STOLJEA
to se za ova tri burna stoljea, kad je Evropa teturala izmeu Germana, Carstva i islama. dogaalo s
katolikom crkvom, tom velesilom skore budunosti? Ona se zadovoljavala time da ivi, ili tonije
reeno, da ivotari. Njezin utjecaj na tok dogaaja, bio je nikakav ili gotovo nikakav, a njezin moralni
utjecaj na drutvo nezamjetan. No ipak, posred ruevina Carstva, ona se sauvala netaknuta. Spasila je
svoju organizaciju, svoju hijerarhiju, svoje neprocjenjivo bogatstvo u zemljoposjedu.
A ipak nije imala neprijatelja. Germani su joj isto tako podloni sinovi kao i Rimljani. Arijanska
herezija, kako smo vidjeli, nije potrajala i nije, uostalom, nikada mogla uznemirivati. Pa ipak, apatiju
crkve mogue je vrlo lako objasniti. S njom se poslije provale dogaa isto, dodue u manjoj mjeri, to i
s cijelim drutvom: ona se barbarizira. Kranska latinska knjievnost, koja: je u IV. vijeku, stoljeu
Sv. Augustina, jo tako iva, u V. vijeku daje jo samo epigone, kao to je bio Salvian. Poslije toga
misaoni ivot prestaje, i bujica, koju su otpoeli crkveni oci, ,presahnula je. Nekoliko klerika pie jo
dodue biografske i povijesne pripovijesti, ali e trebati ekati sve do Grgura Velikog da opet
ugledamo, kako oivljava, uostalom u posve novome duhu, izuavanje teologije i vjerskoga morala. Jo
vie iznenauje inercija crkve prema onim poganskim ili grubo heretikim barbarima, koji su nedavno
prodrli u Carstvo ili ive u njegovu neposrednom susjedstvu. Ako se i pokrste, deava se to, kao s
Francima poslije Klovisova pokrtenja, po uzoru na njihove kraljeve, koji iz politikih interesa i
oponaajui rimske obiaje prelaze na kranstvo. Crkva pri tome nema nikakve uloge. S obzirom na
Germane, koji na sjeveru Galije i s druge strane Rajne zadravaju i dalje svoju staru narodnu vjeru,
oni prema njima ne poduzima nikakve mjere, da ih pokrsti.
Apostoli Salijskih Franaka, Sveti Amand i Sveti Remacle, djelovali su na osnovu svoga osobnoga zanosa.
Kraljevi su pomagali njihove napore, ali nema znakova po kojima bi se mogle vidjeti, da su ih iste tako
pomagale i crkvene vlasti. Njihova nebriga za pitanje apostolata tolika je, da su strancima prepustile
posao, koji je bio njihov. Kranstvo je uneseno u Irsku u IV.st. i tu se brzo razvilo. Na tome je
dalekom oteku, bez veza s kontinentom nastala osebujna organizacija u kojoj su velike samostanske
kolonije predstavljale arita, veoma revnosnog vjerskog ivota. Nalo se tu vie asketa i obraenika,
koji su poevi od VI. st. krenuli da daleko od svoje domovine potrae jedni nedostupnu samou, a
drugi due, koje e obratiti. Kad su, Normani u IX. st: otkrili, Island, nali su se u udu, to na
njegovim maglovitim obalama nisu nali drugih stanovnika osim redovnika, koji su doli iz Irske.
Jednako su se tako i opet Irci s oduevljenjem posvetili obraanju, sjevere Galije i Germanije
Hagiografija iz merovinkih vremena vrvi svecima, kojima treba pripisati osnutak monatva samostana
u sjevernoj Francuskoj i Belgiji. Sveti Colomban i Sveti Gall najslavniji su predstavnici tih misionara,
koji svojom intelektualnom kulturom, nesebinou i zanosom tuno odudaraju od grubosti
merovinkoga klera. Oni ga, uostalom, nisu mogli izvui iz njegove apatije. Biskupi, koje je imenovao
kler iz njihove dijeceze, no koje je ustvari nametao kralj, imali su, gotove uvijek zahvaliti svoj poloaj
19
vladarevoj naklonosti. Treba proitati portrete, koje je nacrtao Grgur Tourski, prikazujui vei broj
svojih kolega, pa da se debije pojam o njihovu znanju i njihovim obiajima. Znatan dio tih biskupa
jedva je znao itati; mnogi su se javno preputali pijanstvu i raskalaenosti. Poteni se Grgur nad tim
ogorava, ali se po njegovu govoru i predobro osjea, da njegovo ogorenje gotovo nigdje nije nailazile
na odjek. Pa i on sam, uostalom, premda je sigurno bio znatno iznad veine svojih kolega, kakav nam
primjer prua o dekadansi Crkve! Latinski, kojim on pie 'a i sam je svjestan tega), jo je samo
barbarske narjeje, koje zlostavlja gramatiku, sintaksu i rjenik; njegov moral (a to na nesreu i ne
opaa) sadri blagosti i oprotenja, koja su veoma udnovata, i sudove, koji veoma iznenauju. A
poslije njega bit e jo i gore. Krajem VII. st. i na poetku VIII. st. nije samo jezik, nego i sama misao
nalik na misao paralitiara. Takozvana Fredegareva kronika kao i stanoviti ivoti svetaca iz ovog
vremena neusporedivi su spomenici nesposobnosti, da se izraze ak najjednostavnije stvari.
Uza sve te, kako god pogoena, crkva je jo uvijek veoma mona, ili, recimo tonije, jedina
civilizirana snaga ovog vremena. Ustvari se preko nje trajno odrala rimska tradicija, te je prema
tome, upravo ona sprijeila Evropu da nanovo zapadne u barbarstvo. Svjetovna vlast bila bi, samim
svojim snagama, nemona da spasi tu, dragocjenu batinu.
Usprkos dobroj volji kraljeva, njihova navijeta i priprosta administracija bila je suvie nedorasla
zadai, koju su eljeli ostvariti. Meutim crkva je imala osoblje, koje je nedostajalo dravi. Onakva,
kakva se oformila i razvila za vrijeme Carstva, ostala je i poslije provala. Hijerarhija,je ostala
netaknuta; bila je izgraena po uzoru na administrativnu organizaciju Rima, pa je usred sve veeg
nereda odravala i nadalje sve je jednostavne i vrste temelje. Metropolitansko sjedite bilo je
uglavnom mjestu svake pokrajine, a biskupsko u glavnom mjestu sveke civitas (cite); ta je organizacija
smjesta iezla samo na sjeveru. Svagdje drugdje osvajai su je potedjeli i potovali.
Dok je civilna administracija zapadala u dekadansu, crkvena je administracija ostajala nepokelebljiva,
u istim okvirima, s istim destojanstvenicima, istim naelima, istim pravom i istim jezikom, kojim se
sluila u vrijeme Carstva. Usred anarhije, koja ju je opkoljavala i usprkos razornom utjecaju, to ga je
ova na nju vrila, crkva se odrala uspravna i pored trenutne dekadense; kler je bio zatien monom
zgradom, koja ga je zaklanjala, i disciplinom koja mu je, usprkos svemu, bila nametnuta. Kako god su
poneki biskupi bili neznalice, nehajni i nemeralni, bile im je ipak nemogue da se oslobode bitnih
dunesti svojih funkcija. Morali su neizbjeno uz svoju katedralu drati kolu za odgoj mladih uenika.
U isto vrijeme dok je laike nastave nestajalo, i dok, je drava spala na to, da je u svojoj slubi imala
samo nepismene slubenike, crkva je uslijed nunesti, koja je bila odreena samim njezinim
postojanjem stvarala jedno tijelo kome e svaki lan u najmanju ruku znati da ita i pie latinski . Ve
samim tim imala je neodoljivu preme nad svjetevnim drutvem; imala je, a da to nije ni htjela; ni
nastojala, monopol nauke. Njezine su kole, osim rijetkih izuzetaka, bile jedine kole, a njezine
knjige, jedine knjige. Pismenost, bez koje kultura nije mogua, pripada od kraja merovinke epohe
iskljuivo njoj, tako da danas u naim jezicima rijei, koje znauju crkvenu osebu u isto vrijeme
oznauju i pisara: clerc u francuskem., clerk u engleskom, klerk u flamanskem i staro njemakom,
dijak u staro-ruskome. U toku VIII. st. intelektualna se kultura povukla i zatoila unutar klase
sveenika. Time je katoliki kler stekao takav poloaj, kakav prije njega nije imao nijedan drugi kler.
Bio je dubeko potovan ne samo zbog svega vjerskog obiljeja, i nije samo kod laikeg svijeta uivao
onaj, ugled, koji uenost budi kod neznalica nego je za svjetovno drutvo posto i neophedno potreban
pomonik. Drava nije mogla postojati bez njegevih usluga. U karolinko doba, kad budu nestali i
posljednji tragovi laike nastave, drava e morati da od klera uzajmljuje svoje pisarsko osoblje,
predstojnike svoje kancelarije i sve one svoje subenike i savjetnike, za koje je stanoviti stupanj
intelektualne kulture bio neophodno potreban. Drava e se klerikalizirati, jer nije mogla drukije, ako
nije htjela da nanove zapadne u barbarstvo ne mogui drugdje osim u crkvi nai ljude, koji bi bili kadri
20
da shvate i izvravaju politike zadae, to su bile u nadlenosti drave. A ako ih je nalazila samo u
crkvi, to nije znailo, da ih je njihovo obiljeje Kristovih apostola naroito dobro osposobljavalo za
slubu dravi. Slubenici onoga, koji je rekao, da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, nisu od
njega nauili upravljati svjetovnim poslovima. Ako su to ipak znali, ostalo im je to od Rima: crkva,
kojoj su pripadali, nadivjela je propast antikoga svijeta, i on se u njo ovjekovjeuje odgajajui novi
svijet. Crkvu je zapalo uiteljevanje nad drutvem i ona ga je sauvala stoljeima, ne zato, to je bila
kranska, nego zato to je bila rimska; ili, ako nam je tako drae, ona je na modernu civilizaciju tako
dugo vrila premoan utjecaj zato to je bila uvar jedne starije i naprednije civilizacije. Prirodno je
uostalom, to se ona okoristila tim poloajem, da ostvari svoj vjerski ideal i da svojej volji pedloi
dravu, koja ju je zvala, da joj bude pomonik. Nuna suradnja, koja se uskoro ostvarila izmeu jedne
i druge, nosi u sebi klicu stranih sukoba, koje u poetku nitko nije mogao predvidjeti.
Uavi u slubu drave, crkva se dakle ne e njoj podloiti. Kakve god bile koncesije, koje je ona
milom ili silom dala dravi u stanovitim trenucima, ona je prema njoj uvijek ostala nezavisna sila. Ona
je u zapadnoj Evropi za sebe zahtijevala i postigla slobodu, koju nije uivala ni u Rimskome, a ni u
Bizantskome carstvu. Ako je to bilo tako, dogodilo, se to manje zbog toga, to zapadni vladari nisu
nikada postigli mo uporedivu s vlau careva, nego zato, to se crkva ve od poetka nala u takvom
ekonomskom poloaju, koji joj je doputao da ivi i da se razvija s pomou svojih vlastitih sredstava i u
tom je ona opet batinica Rima. Neizmjerno zemljino bogatstvo, kojim ona raspolae, potjee od
imanja poganskih hramova, koje su Kostantin i njegevi nasljednici prenijeli na nju. I oni nisu od nje
nainili samo najveeg posrednika, nego i privilegiranog posjednika, izuzimljui pripadnike crkve ispod
osebneg poreza, a crkvena imanja ispod zemljineg pereza. Sve su ovo, i posjed i privilegije, barbarski
kraljevi potavali, tako da crkva, u trenutku kad otpoinje historija modernih naroda posjeduje
neuporedivo bogatstvo u demenama. Ovo objanjava, kako je ona bez slabljenja mogla proi kroz krizu
invazija i u punom politikom i socijalnem rasulu spasiti svoju organizaciju, novaiti i odravati svoj
kler.
Tako je oito, da se ona, s koje god je strane prouavali, usprkos dekadansi od V.- VII. st., puna snage i
budue veliini. Njezino opadanje nema uzrok u njoj samoj, nego u trenutnim okolnostima. A pri tom,
kad se govori o njezinoj dekadansi, misli se na slubenu crkvu, na svjetovni kler, na onaj, koji je jedini
vidljiv. Meutim, pored njega polagano se razvija kler, koji jo nije vidljiv, ali koji malo po malo
osvaja svoje mjesto i zapeinje, zasad jo u tami, pripreme za ulogu, koju e uskore zaigrati. To je
redovniki kler, monatvo.
II. REDOVNICI I IZLAZAK PAPINSTVA NA POZORNICU
Asketizam, koji nuno preizlazi iz ekskluivne koncepcije kranstva, brzo se, od poetka II. st., razvio
u istonim pekrajinama Rimskog carstva. Njegove su pristalice duge bili obini laici, koji, su se okanili
poslova i dobara svega svijeta, da bi se, u samoi posvetili spasenju svoje due. Ti su samotnici, bili
prvi monasi () Sveti Pahomije(348) dopao je na pomisao da, im nametne regulu i da ih u
svrhu organizira u opinu. Redovnici koji su ovaj novi oblik ivota prihvatili, okupili su se ti ograena
boravita, koja su se sastojala od, elija, sagraenih oko sredinje kapelice. Da bi ih razlikovali od
samotnika, dadoe stanovnicima tih pobonih kolonija naziv redovnika (cenebita). Na ovu redevniku
instituciju nadovezuju se zapadnjaki samostani, od kojih je prvi, u VI. st., na brdu Monte Cassina, u
blizini Napulja, osnevao Sv. Benedikt (+ oko 543). Originalnost i u isto vrijeme zamanost Benedikteva
djela sasteji se u tome, to je monaha izdvojio iz laikega ivota i od njega uinio redevnika, vezanog
za ovaj poziv, trima vjenim zavjetima poslunosti, siromatva i istoe i to im je nametnuo obavezu
21
da budu sveenici. Take se pored svjetovog klera, koji svojim pedrijetlom dosie u vrijme stvaranja
ustava prvebitne crkve, pojavljuje i jedan novi kler, to je proizaao iz asketizma i svoja vrata otvara
onima, koji ele na ovome svijetu ostvariti ideal kranskaga ivota. Regula (red), kome taj kler duguje
svoje ime, nije samo pravilo o molitvama i vrenju pobenesti; ona obavezuje jo i na iskazivanje
paasti bogu radom, i te bilo manuelnim radom, ili uenjem.
Isprva se rasprestiranje samostana vrilo prilino polagano. Malo pa malo proirili su se po Italiji, pa su
desegli jug Galije i zatim su se, zahvaljujui apostolatu Iraca, i toku VII. i VIII. st. rasprestrli u znatnom
broju po sjeveru Franakog kraljevstva.
7
U ostalem, izmeu pejedinih samostana nije bile nikakve
veze, a nisu imali djelevanja na vanjski svijet; ini se, da su ih dijecezanski biskupi nerado gledali, ne
znajui prave to da rade s tim pridalicama.
Historijski je razvoj dosudio papinstvu da upotrijebi tu veliku snagu, koja samu sebe nije poznavala, i
da je stavi u slubu crkve, da je, da tako kaemo, pretvori u trajno rezervno oruje, koje e, stajati na
raspolaganju papinstvu. I ba je prvi veliki papa Grgur Veliki (590-604) zasluan za ovaj genijaini
pothvat.
Do njega je papinsko prvenstvo slabo definirano i proizlazi gotovo samo iz dvostrukog svojstva pape: on
je nasljednik Sv. Petra i biskup Rima. Ono se vie manifestira, potovanjem koje mu iskazuju, negoli
vlau, koju koju vri. U raznim kraljevstvima biskupe imenuju kraljevi, i njihovi odnosi prema papi ne
nameu im nikakve vee dunosti, osim to, mu iskazuju potovanje. A patrijarhe Aleksandrije,
Antiohije, Jeruuzalema i Carigrada, smatraju ga sebi ravnim. I napokon, isto onako, kao to postupa
prema ovima, bizantski car sebi pridrava pravo da potvrdi njegovo imenovanje ili da ga poslije
Justinianova vremena, ravenski egzarh potvrdi u njegovo ime. Povrh toga, poevi od nereda; koje je
izazvala seoba, poloaj Italije, a napose poloaj Rima, sputava ili apsorbira aktivnost papa u
poslovima, koji nemaju nita zajedniko s upravljanjem crkve. Otkad, car, vie ne stoluje u Gradu,
ondje je papa zapravo postao glavna osoba. Budui da nema laikih vlasti, to na njega pada dunost da
pregevara s osvajaima da bdi nad administracijom, nad opskrbom ivenim namirnicama i
utvrivanjem grada, kome je otkako mu je puanstvo poelo opadati i otkako je stao siromaiti, sve
tee da odrava svoje goleme zidine i svoje spomenike. Napose od provale Langobarda pape se moraju
boriti protiv tekoa i opasnosti, koje im polazi za rukom nadvladati samo uz pomo energije. Jer car
je zauzet obranom granica u Siriji i na Dunavu, pa im posve preputa brigu da se odupru tim
neprijateljima, to se bijesno trude da osvoje Rim. Najvi e to uini, to je da od vremena do vremena
poalje neto vojske i neto novane pomoi, a oboje podjednako nedovoljno. Egzarh u Ravenni isto je
tako ugroen i nije kadar da prui neku efektivnu suradnju. U trenutku kad se 590. Grgur Veliki uspeo
na prijestolje Sv. Petra, on je oigledno izgubio svaku nadu u budunost, te uporeuje Rim s laom,
koju bije bura i koja svakog trenutka ima da potone.
Grgura Velikog treba smatrati prvim tumaem_vjerske misli poslije crkvenih otaca. Ali on ih ne
nastavlja. Njega, ne zanimaju dogmatska pitanja: za njega su ona definitivno rijeena. Vano je bilo
iz, njih izvui moralne konzekvencije, organizirati kranski ivot s obzirom na njegov cilj, na njegovu
konanu svrhu, koja je saeta u stranoj dilemi izmeu raja i pakla. Njegove su oi takorei nepemino
uprte u ivot na drugoj strani i slike, koje je on o tome nacrtao, znatno su pridonijele tome, da je
srednjovjekovna pobonost poprimila tako tmuran i tjeskoban obrat, pretvorila se u strah i opsjednue
vjenim kaznama, koje su Boanskoj komediji nale svoj besmrtni izraaj. Budui da je crkva sredstvo
vjenoga spasenja, treba poveati njezin utjecaj na due, da bi ih se spasilo od pomora. I tu se kod
Grgura, kao i kod drugih velikih mistika, na primjer kod Sv.Bernarda ili kod Loyole, otkriva ona
7
Samostani u Irskoj bili su veoma razliiti od benediktinskih samostana. Ali su irski misionari osnivali samostane na
kontinentu u skladu s organizacijom benediktinskih samostana.
22
praktina genijalnost, kojoj polazi za rukom da zbog nadzemaljskih ciljeva, to te ih sam sebi
postavlja, sjajno organizira stvari ovog svijeta, koje prezire. Moda njegovo podrijetlo pripadao je
staroj patrijicijskoj porodici, koja je po tradiciji bila upletena u upravljanje gradom nije bilo bez
utjecaja na ovu stranu njegova karaktera. Jedva je mogue vjerovati, da je njegova pisma napisao isti
autor kao i rasprave Moralia i Dialogus miraculorum. Ona nam ga prizajuje prionula uz obnovu
patrimonija Sv. Petra, to jest golemog zemljenog posjeda rimske crkve, koji je bio rasut svuda po
Italiji, obalama Ilirije i na Siciliji, i koji su neredi za vrijeme provala raskomadali, upropastili i
dezorganizirali. Vidimo ga u tim pismima, gdje zahtijeva otuene ili zauzete zemlje, imenuje
upravitelje, odreujeme im pravila, kojih se imaju drati, namee im potrebne mjere za ubiranje i
centralizaciju prihoda. Stoga mu pripada dvosturka i neobina ast, da je u isto vrijeme bio
najstarijimistik i najstariji ekonom Srednjeg vijeka. Uostalom, njegova je ekonomksa aktivnost
potpuno proeta rimskom praksom, i on je uvelike pridonio, da su se posredstvom crkve sauvale i
resprostanile domanijalne instutucije Carstva. Posao, koji je poduzeo, bio je za nekoliko godina gotov.
Papinstvo je steklo redoviti prihod i obilne izvore. Postalo je prva novana sila svoga vremena.
Ovoj prvoj snazi Grugur je dodao drugu, privezavi uza se redovnike, prema kojima su ga vukle u isto
vrijeme njegove astetske tendencije i njegovo lucidno shvaanje stvarnosti. On je veoma dobro vidio
kakvu bi pomo papinstvo dobilo od ovih posvuda razasutih samostana, kad bi se pretovorilo u njihova
zatitnika. Nije se ograniilop samo na to, da osniva nove u vjenome gradu, nego je mnogima od njih
dodijelio privilegije egzemcije, koji su ih stavljali izravno pod vlast Svete Stolice. Od vremena Sv.
Benedikta redovnici su bili sastavni dio crkve. Moe se rei, da su od vremena Grgura Velikog postali
dio njezine akcije.
I zaista, ba redovnicima, kojima je on upravljao i koje je formirao, povjerio je veliko djelo svoga
pontifikata: pokrtenje Anglosasa.
8
Ono bi uostalom bilo nemogue da on nije raspolagao fondovima
nunima za njegovo ostvarenje, i tako su dvije velike reforme za vrijeme njegove vladavine, uspostava
i obnova patrimonija Sv. Petra i savez potpuo odgovara vjerskom idealu i praktinim sposobnostima
njegova zaetnika.
Obraenje Engleske i remek-djelo takta, razbora i metode. Dugo pripraman od pape za svoju zadau,
Sv. Augustin (Canterburyjski) i njegovi drugovi postupili su su prema zrelo promiljatim uputama i
posvema proeti milosrem, pratanjem, snoljivou i zdravim razborom. Nita nije razliitije od
naglog i zanesenjakog vladanja keltskih misionara, nego strpljivo i razborito vladanje Grgurovih
misionara. Oni dolaze u zemlju tek poto su izuili njezin jezik, obiaje i vjeru. uvaju se, da ne
povrijede predrasude, klone se prebrzih uspijeha, pa ak i revnovanja da postignu muenitvo. Stiu
povjerenje prije nego to su stekli due, tako ih dobivaju, potpuno. Poslije ezdeset godina Anlosasi su
ne samo krani, nego ak tako uspijeni pokreteni, da sad oni daju crkvi misionare, dostojne ovih,
koji su njih preobratili. Stotinu dvadeset godina posije iskrcanja Svetog Augustina na alu kod
Hastingsa (590), Sv. Bonifacije je poduzimao pokrtenje poganske Germanije na drugoj obali Rajne.
Obraenje Engleske obiljeava odlunu etapu, u povijesti papinstva. Budui da je anglosasku crkvu
osnovao izravno papa, ona je od samog poetka podvrgnuta neposrednoj podlonosti i upravljanju
Rima. Ona nema nijednog obiljeja nacionalne crkvei ona je apostolska u punom smislu te rijei. I
crkva na drugoj obali Rajne, koju e ona osnovati, primit e od nje ista obiljeja. Razumljivo je, koliko
je time ugled i utjecaj papinstva dobio na snazi i sjaju. Dok su u samome Rimu pape i nadalje od
bizantskog cara i od egzarha u Ravenni smatrani za patrijarhe Carstva, te ostaju podloni obavezi da
od njih trae potvrdu svoga izbora, novi krani, na sjeveru potuju u njima namjesnike. Isusa Krista,
predstavnike boga na ovome svijetu. Papinstvo je sebi dakle stvorilo poloaj, koji e odsad biti
nepomirljiv s podlonou, u kojoj je ono ivjelo dotad nasuprot caru. Prije ili poslije, ono e slomiti
tradicionalnu vezu, koja postoji izmeu Carstva i njega i koja ga, otkako vie ne postoji Carstvo na
zapadu, samo pritie, poniava i smeta. I da se jo car pokazuje djelotvoran zatitnik, ili, ako ve nije
mogue vie, da bar posvjedouje svoju dobro-namjernost! Ali on odlazi dalje: nije ostao na tome, da
8
Iskrcavanje Sv. Augustina 596.Pokrtenje dovreno 656.
23
se dezinteresirao za Rim i ostavio ga bez obrane pred pothvatima Langobarda, nego se pretovrio u
njegova protivnika.
9
U tim bizantskim krugovima, koje postresaju teoloke strasti, pojavila se nedavno nova herezija:
ikonoklazam. Isovjeda je i sam car Leon III Isaurijski i nemjerava ju nemetnuti Rimu. No ovaj put je
toga suvie. Papa se ne e povrdi samovolji jednog gospodara, koji ga je smatrao isto tako uslunim
kao to to su patrijarsi u Carigradu ili_Antiohiji. Ve je Grgur II (715-731) objavio prijetee rijei. to
se prijelom nije izvrio ve tada bilo je zbog toga, to je carska tradicija i dalje tako snana, da su
okljevali uiniti odluan korak. A osim toga ostaviticara, znailo je baciti se u nepoznato, izloiti se
represalijama, koje mogu crkvu izloiti najozbiljnijim pogibeljima. Za izvrenje tako, odlunog ina i
da bi se nasuprot caru zauzelo ne samo dranje jednakoga, nego i viega, da bi se izvrio prijlom s
heretikim istokom i postavili na Zapadu temelji univerzalnog kranstva, da bi mogao biti odbaen
rimski karakter ti starom smislu rijei i preuzet novi, kataoliki, da bi duhovna vlast mogla biti
osloboena okova, koje joj je nametao cezarizam, bio joj je potreban neki moan i vjeran saveznik.
Tko je u tadanjoj Evropi mogao na sebe uzeti ovakvu ulogu? Samo jedan ovjek, koji je i sam traio
saveznika. kadra da na njega zakonito prenese krunu. Bio je to majordom merovinkih kraljeva.
9
Godine 659 Konstans II. poslao je u progonstvo Martina I. Godine 692. Justinijan II. postupio bi isto tako sa Sergijem I da
nije dolo do pobune.
24
DRUGO POGLAVLJE
FRANAKO KRALJEVSTVO
I. RASULO DRAVE
Od svih kraljevstava, koja su barbari osnovali na tlu Rimskoga carstva, samo je franako svojim
granicama obuhvaalo kompaktan blok germanskog stanovnitva. Ve prije Klovisovih osvojenja u
Galiji, Salijski Franci, Ripuarijski Franci i Alamani kolonizirali su masovno cijelu lijevu obalu Rajne i
dosta duboko napredovali u doline Moselle, Meuse i Schelde. Sam Klovis je u poetku bio tek jedan od
brojnih kraljevi a, to su vladali nad dijelovima Salijskih Franaka. Njegovo kraljevstvo, koje mora da je
otprilike odgovaralo podruju nekadanjeg rimskog grada Tournaia, nije mu prualo dovoljno potrebnih
snaga, da bi mogao uspjeno provesti namjeravani napad na Syagriusa, rimskog oficira, kome se usred
osvojene Galije jo uvijek pokoravalo podruje izmeu Loire i Seine, pa je svome pothvatu pridruio
svoje roake, kraljeve Terouanna i Cambraia. Ali se pobjedom okoristio sam, poto je Sygrius zbaen,
prisvojio je sebi njegovo podruje te je porazrnu premo nad neko sebi jednakima, kojom je otada
raspolagao, upotrebio da ih se rijei. Bilo nasiljem, bilo lukavtinom sruio ih je, ili ih je dao ubiti, a
zatim ga je njihov narod Priznao. te .je jako za nekoliko godina raprostro svoju vlast na cijelo
podruje to ga opkoljava Rajna od Kolna do mora. Alamani, koji su se naselili u Alzasu i na Eifelu
pijetili novom kraljevstvu napadom s boka, bili su potuenii pripojeni u okvir franake drave.
Osiguravi sebi tako posjed djele sjeverne Galije od Rajne do Loire, franaki se kralj mogao posvetiti
osvojenju bogate Akvitanije. Ona je pripadala Vizigotima. Budui da je ve 496 bio obraen na
katolicizam, Klovis se okoriostio povodom njihove herezije, da protiv njih povede rat. Potukao ih je
(507) kod Vouillea te je granicu prenio sve do Pireneja. Od Sredozemog mora odvajala ga je jo
Provansa. Ali Teodorik nije bio sporazuman time, da dopusti Franakom kraljevstvu da se proiri sve do
vrata Italije, i Klovis se morao odrei Provanse. koju je Teodorik, da bi poveao svoju sigurnost
pripojio svojoj dravi. Klovisovi sinovi dovrili su tako dobro otoeto djelo; doepali su se kraljevstva,
koje su Burgundi osnovali i u dolini Rhone 532, zauzeli Pravansu od Lionskog zaljeva do Rhone, pa je
tako od sada cijela stara Galija bila podlona dinastiji Merovinga.
U skladu s mediternskim karakterom, to ga je zapadna Evropa sauvala sve dokraja VII. stoljea, ona
je prije svega nastojala da svoju vlast proiri prema jugu. Franake su vojske neko vrijeme pokuavale
preoteti sjevernu Italiju od Langobarda. Ali je provala Muslimana, kako smo vidjeli ve prije, surovo
prekinula tradicionalnu oriijentaciju sjevernih predjela prema junima. Posljednji merovinki osvaja,
Dagobert I., okrenuo je svoje napore prema Germaniji, te je uznapredovao ak do Dunava. Zatim
proirivanje prestaje i poinje opadanje.
Zatvaranje Mediterana, to su ga izvrili Muslimani, neobiljeava samo novu orijentaciju evropske
politike, nego takoer, moe se rei, i svretak antikoga svijeta.
I zaista, sve od vladavine Dagoberta 1. merovinka se drava nije odvojila od rimske tradicije, socijalno
stanje zemlje nakon dubokih poremeaja, koje je pretrpjela od provala, ponovo poprima svoje staro
rimsko obiljeje. Zemlje u carskom dravnom posjedu prele su, istina je u vlast kraljevu, ali su galo-
romanski veleposjednici, osim rijetkih izuzetaka, zadrali svoje domene, organizirane onako, kako su
bile za vrijeme Carstva. Upadljiva je u tom pogledu injenica, a moemo konstatirati, da je papa Grgur
Veliki, da bi obnovio upravu na velikim crkvenim zemljoposjedima, naprosto obnovio rimski
domanijalni sistem.
25
Poto je mir jednom bio uspostavljen, trgovina je obnovila svoju djelatnost. Marseille, sredite velike
pomorske trgovine s Istokom, primao je one sirijske trgovce, to ih uostalom ponoivno nalazimo u
vanim gradovima na jugu Galije i koji su zajedno sa idovima, glavni trgovci u zemlji. Gradovi u
unutranjosti zadravaju i dalje graansko stanovnitvo, koje se sastoji od trgovaca, a meu njima ima
i takvih, koji su nam iz punog VI.st. poznati kao bogati i utjecajni odlinici.
A zahvaljujui toj redovitoj trgovini, koja je meu stanovnitvom odravala znatan promet robom i
novcem, kraljevska blagajna, hranjena cestarinom i mostarinom, ne prestaje raspolagati vanim
izvorima isto tako znatnima, ako ne i veima, kao to su bili oni, koje je izvlaila iz prihoda sa carskih
domena i ratnonog plijena.
Sigurno je, da je civilizacijia Rimskog carstva, koja jo i dalje ivi, zapala u duboku dekadansu, ali je
ipak ouvala svoja bitna obiljeja.
Oito, vani slubenici, odabirani izmeu velikaa, pokazuju preema vlasti neobinu nezavisnost, i
porez, nema sumnje, grof esto ubire samo u svoju korist, ime se objanjava naziv za porez: daa,
globljenje, exaction, kako se to poinje govoriti u jeziku onoga vremena.
Slabljenje stare rimske uprave, odsjeene od Rima, kojoj kralj s mukom odrava jo posljednje
tragove, omoguuje aristokraciji veliikih posjednika, da nasuprot kralju, u drutvu zauzima sve jai i
jai poloaj. Napose na sjeveru, u Austraziji, gdje se romanizacija gotovo posve izgubila, ona
postizava; poevi od VII. st. apsolutnu prevagu.
Ta aristokracija, koja postaje sve aktivnija, nema nikakvih obiljeja nekog plemstva. Ona, se ne
razlikuje od preostalog dijela nacije svojim pravnim, nego samo svojim drutvenim poloajem. Oni od
kojih se ona sastoji, da se izrazimo jezikom njezinih suvremenika, to su velikai (majores), magnati
(magnates), mogunici (potentes), i njihova mo proizlazi iz njihova bogatstva. Svi su veliki
zemljoposjednici, jedni su potomci bogatih galoromanskih porodica iz vremena prije osvojenja, a drugi
su miljenici, koje su kraljevi obilno opskrbili zemljama, ili grofovi koji su se okoristili svojim
poloajem, da steknu prostrane domene. Bez obzira, uostalom, da li su bili Romani ili Germani po
roenju, lanovi ove aristokracije ine jednu skupinu, meu sobom vezanu zajednicom interesa,
unutar koje nije dugo trebalo ekati da razlike u podrijetlu ieznu, i da se stope u istovetnosti ivota i
obiaja. Uporedo s time, kako se drava, kojoj je aristokracija davala najvanije slubenike,
pokazivala nesposobna da ispunjava svoju bitnu, i glavnu zadau, drugim rijeimam da jami osobnu
sigurnost i dobra svojih podanika, prevaga aristokracije sve, se vie afirmirala osobni poloaj
aristokrata koristi se porastom ope anarhije, i javna nesigurnost neprestano poveava njihov privatni
utjecaj. U svojstvu kraljevih oficira, grofovi progone i pljakaju sirotinju, koju bi trebali tititi; ali od
dana, kad im ta sirotinja, ne mogavi vie izdrati, ustupa svoje zemlje i svoju osobu i tako se pripoji k
njihovoj domeni. Ti e isti grofovi, u svojstvu velikih posjednika, proiriti i na njih svoju monu zatitu.
Tako sami slubenici drave rade protiv drave, te irei neprestano nad ljudima i nad zemljama svoje
zatitnitvo i svoj privatni posjed, oni udesnom brzinom oduzimaju kralju njegove izravne poda nike i
njegove poreske obveznike.
Jer odnos, koji se uspostavlja izmeu monih i slahih, nije prosti ekonomski odnos, kakav postoji
izmeu vlasnika i zakupca njegove zemlje. Nastalo iz potrebe za djelotvornom zatitom usred drutva
preputenog anarhiji, on stvara izmeu njih vezu podlonosti, koja se proiruje na cijelu osobu i koja
svojom intimnou i tjesnoom podsjea na porodinu vezu. Ugovor o rekomandaciji, koji se pojavljuje
ve u VI. st., daje tieniku ime vazala (vassus) ili slubenika, a zatitniku ime starjeine ili seniora
(senior). Senior je obavezan ne samo da se brine za uzdravanje svoga vazala, nego i da mu prua neke
vrste stalnu pomo i zatitu te da ga pravno zastupa. Slobodni ovjek.
26
koji se predaje u rekomandaciju, zadrava dodue i dalje prividna obiljeja svoje slobode, ali ustvari,
on je postao klijent seniorov sperans.
Taj protektorat, to ga senior vri nadslobodnim ljudima na temelju rekomandacije on vri, dakako i to
jo intenzivnije, i nad ljudima, koji pripadaju njegovoj domeni, nad bivi m rimskim kolonima,
privezanima za zemlju, ili nad robovima, potomcima rimskih ili germanskir robova, kojih je i sama
osoba, na temelju roenja njegovo privatno vlasnitvo. Nad svim tim zavisnim stanovnitvom on
posjeduje vlast u isti mah i patrijarhalnu i patrimonijalnu, koja se u cijelosti osnivana mirovnom i na
zemljino-posjedovnom pravu. U poetku je to tek prosto injenino stanje. Ali nita ne prikazuje
bolje nemo drave, od obaveze u kojoj se nala, da to stanje prizna. Poevi od VI. st., kralj u sve
veem broju dodjeljuje privilegij imuniteta. Pod tim treba razumjeti privilegije, koji doputaju nekom
veleposjedniku da, bude izuzet od prava intervencije javnih slubenika na podruju njegove domene.
Posjednik imuniteta stupa dakle na svojoj zemlji na mjesto dravnog slubenika. Njegova
kompetencija, koja je po podrijetlu isto privatna, prima zakonsku potvrdu. Ukratko, drava pred njim
kapitulira. A uporedo s time, kako se davanje imuniteta iri, kraljevstvo se sve vie i vie raspada na
podruja, na kojima kralj sam sebi zabranjuje da intervenira, tako da su konano pod njegovov
izravnom vlau samo mali i malobrojni predjeli, koje veliki posjed jo nije progutao.
A poloaj je utoliko ozbiljniji, to su od imanja samoga kralja, koja su prvobitno obuhvatila cjelokupni
zemljini posjed rimske drave, na kraju merovinkog razdoblja preostali jo samo beznaajni ostaci.
Ona su zaista, komad po komad bila ustupljena aristokraciji, kao plaa za njihovu vjernost. Neprestano
dijeljenje monarhije meu " Klovisove potomke, izmjenino odvajanje i zdruivanje kraljevstava,
Neustrije, Austrazije i Burgundije neprestano preoblikovanje granica i graanski ratovi, koji, su izbijali
kao posljedice ovoga, sve je to bilo izvrsna prilka za velikae da trguju svojom odanou vladarima,
koje je tek 'sluaj nasljedstva pozivao da vladaju nad njima, i koji su, da bi sebi osigurali krunu, bili
bez kolebanja pripravni da rtvuju oevinu dinastije.
Suprotnosti e se prvi put pojaviti u sukobu izmeu romanizirane aristokracije u Neustriji i
austrazijskih velikaa, koji su ostali mnogo blie germanskim obiajima i ustanovama. Uspon
aristokracije dovodi posve prirodno do izraaja lokalne utjecaje; tako raznolikost stupa na mjesto
kraljevskog jedinstva.
Muslimansko osvojenje Sredozemlja moralo je ubrzati politiki i socijalni razvoj, koji se ocrtavao.
Dotad su se usred drutva, koje se, neopazice pretvaralo u vladavinu seniorainih posjeda, gradovi ipak
odrali, ivei od trgovine, a s njima se odralo i slobodno graanstvo. U drugoj polovini VII. st, cijele
trgovine na obalama zapadnog Sredozemlja, nestaje Marseille, ostavi bez brodova, umire uguen, i svi
gradovi na jugu u manje od pola vijeka zapadaju u najpotpuniju dekadansu. U cijeloj zemlji trgovina
se gasi, jer je more vie ne hrani. S njom nestaje i graanstva; nema vie profesionalnih trgovaca,
nema vie trgovakog prometa, a kao posljedica toga, cestarine i mostarine prestaju hraniti kraljevsku
riznicu te ona otad postaje nesposobna da snosi trokove vladanja.
Otada zemljoradnika aristokracija ini jedinu drutvenu snagu. Nasuprot upropatene kraljevske
vlasti, ona ima i zemlju, pa stoga posjeduje i bogatstvo i ugled; preostaje joj samo da jo osvoji i
vlast.
II. MAJORDOMI
Po tradiciji posljednje Merovinge nazivamo kraljevi-lijenine; ali bilo bi bolje zvati ih nemonim
kraljevima, jer se njihova neaktivnost ne objanjavani lijenou ni njihovom apatijom, nego njihovom
27
slabou i njihovom nemoi. Poevi od sredine VII. st., oni jo uvijek kraljuju, ali sad zemljom, na
ruevinama kraljevske vlasti, koju su unitili, podjelivi meu sobom njezine podanike i preotevi
njezine funkicije, vladaju zapravo velikai. U svakom od triju dijelova, u Neustraziji, Austraziji i
Burgundiji, na koje se monarhija zbog naslijeivanja kraljevske vlasti podijelila, upravitelj dvora
pretvorio se od kraljevskog ministra u predstavnika aristokracije kod kraljevske osobe. Ustvari otada
on, uz potporu aristokracije, vlada dravom. Od trojice tih upravitelja, onaj u Burgundiji iezava
dosta rano, te se tako povela borba izmeu preostale dvojice. Austrazijska je zemljina aristokracija
bila monija od velikih posjednika u Neustraziji, jer je ostala udaljenija od kralja i stare rimske
administracije, te je stoga nuno morala pobijediti u dravi, koja je bila iskljuivo osnovana na
bogatstvu u zemljoposjedu. Izmeu upravitelja dvora u Austraziji, Pipina koji je prestavljao velikae, i
upravitelja u Neustaziji Ebriona, koji je ostao vjeran staroj kraljevskoj koncepciji, borba vie nije bila
jednaka, i Pipin je triumfirao. Otad je za cijelu monarhiju postojao samo jedan upravitelj dovra, a
davala ga je porodica Karolinga. Ona je ve dugo vremena uivala na sjeveru zemlje istaknut poloaj,
koji je dugovala svome bogatstvuu zemljeposjedu. Njezine su domene bile brojne napose u onom napol
romanskom, napol germanskom predjelu, koje je sredite Liege, tada obino selo, a irilo su se a obiju
strane jezine granice, u pokrajinama Hesbaye, Condroz i Ardenne; Ardenne i Heristal bile su njihove
omiljene rezidencije. Bogate enidbe jo su poveale njihov ugled. Iz braka keri Pipina Ladenskog i
sina Ansegiza od Mertza rodio se Pipin Heristalski, prvi od roda, koji je igrao istaknutu ulogu. Zna se,
da je uspjenoo ratovao sa poganskim Frizima, koji su svojim upadima uznemirivali sjeverne dijelove
kraljevstva, a to je njemu i njegovima donijelo popularnost, koja ih je osobito istakla. Poslavi svoga
nezakonitoga sina Karla Martella, da nastavi borbu protiv barbara, okrenuo je protiv Ebroina svoje
vazale i svoje vjerne, navikle ratovanju u krutim pograninim vojnama, pa je odnio pobjedu nad njim i
otad vladao kao regent u cijeloj monarhiji. Za nju je, bila srea, to njome sada upravlja ovaj snani
vojnik, upravo u trenutku, kad su Abderamanovi Arapi prelazili Pireneje i osvajali Akvitaniju. Karlo je
doao na Poitierske ravnice da im ondje ponudi bitku; polet muslimanske konjice slomio se na
redovima njegovih tekih pjeaka. Literarna dekadansa toga vremena tako je duboka, da nemamo
nijedan, tekst, koji opisuje taj odluni dan. Uostalom, nije to bilo ni vano: njegov rezultat ga je
uinio besmrtnim. Zaustavljena provala povukla se nazad, Muslimani su u Galiji zadrali samo okolinu
Narbonne odakle ih 759 imao izagnati tek Pipin Mali.
Pobjeda kod Poitiersa konano je uilila Karla Martella potpunim gospodarom u kraljevstvu. On se,
time okoristio da mu dade snanu vojnu organizaciju. Do njega se vojska sastojala samo od slobodnih
ljudi, novaenih u grofovijama u vrijeme rata. To je bila obina milicija pjeaka, koja se opremala na
svoj troak; bilo ju je teko okupiti i sporo se kretala. Poslije Poitiersa Karlo se odluio da po uzoru na
Arape stvori, konjicu, koja e brzo moi da pree ususret neprijatelju i da prednost u broju nademjesti
prednou u pokretljivosti. Takva je novost pretstavljala temeljitu prebrazbu prijanjih obiaja, nije
bilo mogue nametnuti slobodnim ljudima ni uzdravanje konja za rat, ni nabavku skupe konjanike
opreme, niti dugu i teku obuku u ratovanju na konju.
Za ostvarenje tog cilja, bilo je dakle potrebno stvoriti klasu ratnika, koji e posjedovati izvore u skladu
s ulogom, koju se oekivalo da e imati.
10
Izvrena je irka raspodijela zemalja najaim vazalima u
uravitelja dvora, koji nije oklijevao da u tu svrhu sekularizira dobar dio crkvenih imanja. Svaki
naoruan ovjek, nadaren esticam zemlje, ili, da upotrebimo tehniki termin, beneficijem, bio je
obavezan da za njoj uzdarava ratnag konja i da vri vojnu slubu, kadgod to od njega bude zatraeno.
Ovo obaveze potvrdit e jo i jedna zaketva vjernosti. Vazal, koji je prvobitno bio tek slubenik,
postaje tako vojnik, iji je opstanak osiguran posjedom zemlje. Ova se institucija veoma brzo.proirila
po cijelom kraljevstvu. Goleme domene aristokracije doputale su svakome od njezinih pripadnika, da
sebi stvori konjaniku etu,i oni to nisu propustili. Prvobitni naziv beneficija malo je poslije iezao,
10
Zanimljivo je konstatirati, da je u Rusiji u XV. st., Ivan III. stvorio konjicu na isti nain. On daje zemlje ak i kmetovima.
(Mi1jukov, Povijest Rusije, sv, I. str, 117,)
28
pred nazivom leno ( fief). Ali sama feudalna organizacija u svima svojim bitnim crtama, sadrana je
ve u mjerama, koje je poduzeo Karlo Martello. Bila je to najvea vojna reforma, koju je Evropa
upoznala prije pojave stajaih vojski. Ona je uostalom, kako emo, jo uskoro vidjeti, izazvala mnogo
dublje posljedice za drutvo i dravu, negoli ova druga reforma. U svojoj biti, ona je bila samo
prilagoavanje vojske jednom vremenu, u kom je veliki zemljoposjed dominirao cijelim privrednim
ivotom, a njezina je posljedica bila ta, da je zemljoposjednika aristokracije s politikom moi dobila
i vojniku silu. Stara vojska slobodnih ljudi nije iezla, ali je sada inila samo priuvu, koja je bila sve
manje potrebna.
Kraljevska vlast je mirno putala da se vrh ova preobrazba, koja je vojsku organizirala izvan njezina
domaaja i njoj ostavljala samo prazni privid vlasti. Otad su kraljevi tako potpuno, iezavali sjeni
svojih monih upravitelja dvora, da ih je jedne od drugih teko razabirati a uenjaci se ak i ne slau o
njihovim imenima. Einhard bez sumnje veoma dobro izraava osjeaje, koje je prema njima gajila
okolina posljednjih Karolinga, kad ih sa uivanjem karikira u liku glupavih i poseljaenih monarha, kao
seljake s njihovih najzabaenijih sela, s nenjegovanom bradom i zanemarene odjee, kako se daju
voziti u kolima poput tih seljaka, s prostom volovskom zapregom. ak sei njihovoj dugoj kosi starom
germanskom simbolu kraljevske vlasti, ruga bez ikakve milosti i potovanja.
11
III. NOVO KRALJEVSTVO
Usluga, koju je Karlo Martello uinio kranstvu pod zidovima Poitiersa, nije sprijeila crkvu, da sauva
ne ba simpatinu uspomenu na njega. Zamrzila ga je zbog njegovih sekularizacija. A nije mu
zaboravila ni to, da je odbio da doe u pomo papinstvu, koje su i dalje ugroavali Langobardi pa ak
ni onda, kad mu je Ivan uinio at i poslao posebno izaslanstvo sa zadaom, da sveano preda,
kljueve apostolske grobnice. Njegov sin, Pipin Mali, koji ga je naslijedio u slubi majordoma i u
upravaljanju, kraljevstvom, bio je manje zauzet ratovanjem te je, naprotiv, ve veoma rano sklopio
dobre odnose s Rimom. U trenutku kad je preuzeo vlast, anglosaske su misije pod vodstvom Sv.
Bonifacija (719., umro 755 u Frigiji) upravo bile otpoele djelovati meu poganskim Germanima s
druge strane Rajne. Pipin je prema njemu odmah pokazao revnost i dobrohotnost, na kakvu apoostoli
kranstva nisu bili navikli. Na to su ga, uostalom, potakli politiki interesi. Shvatio je, da je najbolji
put, da ublai barbarstvo, Frigijaca, Turiana, Bavaraca i Sasa, i time ih uini manje opasnim susjedom
kraljevstva te ih tako pripremi za buduu aneksiju u tome, to e poeti da ih obraa na kranstvo.
Otuda interes, s kojim je prihvatio Bonifacijeve planove, pomo, kojom mu je pruio, kao i
blagonaklonost prema stolici u Mainzu, koja je, postavi metropolom nove germanske crkve, tu crkvu
od samog njezina roenja povezala uz franaku.
Bonifacije se ipak, kao pokorni sin papinstva i kao Anglosas, nije dao na posao prije nego to je
zatraio i dobio pristanak i upute iz Rima. Tako se, zahvaljui intimnim odnosima, to ih je odravao s
majordomom, naao u poloaju prirodnog posrednika izmeu njega i pape. Budui da su jedan drugome
trebali, prilike su ih same navodile, da se nastoje uzajamno pribliiti. Pipin je ustvari ve bio kralj; ali
on je elio, da to postane i pravno. Ipak je oklijevao da uzme krunu njezinom zakonitom vlasniku, u
kom je jo uvijek ivjela tako stara dinastika tradicija. Da bi bez grinje savjesti mogao izvesti
dravni udar, koji je postao neizbjean, trebalao mu je da se moe zatiti visokim moralnim
autoritetom, koji bi se sastojao u javnom odobrenju rimskog prvosveenika. Kod pape je takoer
vladala neodriva situacija i podjednako zahtijevala rjenje. Za njega je nastupio, trenutak, kad je
trebao prekinuti sa bizantskim carem, jer je njegov heretiki cezarizam postajao sve drzovitiji, a usto
je jo, bilo iz nemoi, bilo iz zle namjere, putao Langobarde da uzapreduju sve do vrata Rima. (Tako
se langobardski kralj Aistulf tek neto kasnije, 744 doepao i Ravenskog egzarhata). I na ovoj je strani,
dakle, neposredno predstojao dravni udar, a za njegovo e izvrenje biti zatraena ista ona pomo od
Pipina, koju je njegov otac, Karlo Martello, nekoliko godina prije toga uskratio.
11
Zabavno je konstatirati, da su uenjaci ovo shvatili ozbiljno
29
Tako pripreljen, savez se povezao sam od sebe. Godine 751 Pipinovi su poslanici doli da ozbiljno
upitaju papu Zaharija, da li ne prilii vie da kraljevski naslov pripadne onome, koji zaista vri vrhovnu
vlast, negoli onome, koji je samo prividno posjeduje. Pap je isto tako ozbiljno odobrio njihovo
miljenje o ovom momentu iz politike moralke. Nekoliko sedmica poslije toga, Pipin je dao da ga
skuptina velikaa proglasi kraljem. Posljednji Klovisov potomak, Hilderik, poslan je u samostan, gdje
je zavrio svoje dane. Dan njegove smrti nije poznat. Nikada ni jedna dinastija nije iezla usred toliko
ravnodunosti i uslijed lakeg i nunijeg dravnog udara.
Popevi se na prijstolje uz papinu pomo, prvi kralj iz kue Karolinga nije zatezao da plati dug, kako je
bilo dogovoreno. Stjepan II osobno je idue godine doao da zatrai njegovu pomo protiv Langobarda.
To je od osnutka crkve prvi put: da se papa pojavio u zemljama sjeverno od Alpa. Kocka je pala: Rim
je prekinuo vezu s Carigradom i povezao svoju sudbinu sa sudbinom dinastije, koju je nedavno
posvetio. Pipin sveano obea, da e povesti rat protiv Langobrada i da e poslije pobjede dati crkvi
krajeve, koji okruuju vjeni grad. Ni on, ni Stjepan nisu se ni aska zadrali pri pomisli, da time
raospalau podrujem, kome je zakoniti gospodar bizantski car. Vojna, do koje je dolo 754 zavrila se
pobjedom Franaka.
12
i papa, je dobio zemlje, kako je bilo dogovoreno. Time je utemeljena crkvena
drava. Prijestolnica antikoga svijeta, postavi prijestolnicom kranstva, ovisila je sada samo o
nasljedniku Svetoga Petra. Ali je time u isto vriijeme otvoreno pitanje o papinoj svjetovnoj vrhovnoj
vlasti, koje je u sebi nosilo brojne komplikacije i sukobe. Mala prostranost i slabost Papinske drave
osuivala ju je dase ubrzo slomi pod novim napadima Langobarda, ako ne bude mogla raunati na
zatitu osvajaa, koji ju je poklonio crkvi. Kako u takvim prilikama pomiriti nezavisnost papinstva s
hitnom potrebom vojne zatite? U oekivanju rjeenja, koje bi bolje zadovoljavalo, Stjepan je izbjegao
najhitnijemu dodijelivi Pipinu neodreen naslov, koji je bilo mogue tumaiti u najraznovrsnijem
smislu, ve prema okolnostima, ali koji je izmeu njega i Rima ustanovio trajnu vezu; dao mu Je
na,slov Patricius Romanorum,rimski patricij.
Prvi rat novoga kraljevstva bio je dakle poduzet u interesu crkve, i ovo se dobro slae s karakterom,
koji mu je utisnut od samog poetka. Kraljevska vlast Merovinga bila je potpuno laika; vlast
Karoolinga imala je veoma jasan i dubok vjerski peat. Obred posvete, koji se prvi put javlja prilikom
Pipinove krunidbe, pretvara vladara u neku ruku u sveeniku osobu. On sam potvruje svoju
podlonost zakonima bojim i svoju volju da joj slui ne samo time, to e kri biti meu kraljevskim
znakovima, nego i time, to je iz kranske poniznosti uzeo sebi naslov kralj po milosti bojoj. Otad
ideal kralja vi e nije u tome, to je on Cezar, mogunik, koji svoju snagu i vlast crpe samo iz
zemaljskih izvora; on e se sastojati u nastojanju, dana ovoj zemlji ostvaruje boje odredbe, da vlada
na temelju krnskog morala, to jest u skladu s crkvom. Time kraljevstvo Karolinga navijeta tradiciju,
koja e ivjeti poslije njega jo kroz vjekove. Ovakvo shvaanje oito je ista ona zamisao, koju mora
da su Sv. Bonifacije i Stjepan II. saopili Pipinu, a on ju je u batinu ostavio Karlu Velikome.
13
Nju
izraavaju sve rasprave IX. st. o kraljevskoj vlasti, jednako Smaragdusova Via Regia, kao i Seduliusova
De rectoribus christianis. Ustvari, ona pretvara vjeru u dravnu stvar. Samo oni, koji pripadaju
krnaskoj zajednici mogu pripadati ljudskome drutvu, te tako crkveno izopenje znai isto to i
staviti izvan zakona.
12
Aistulf je uskoro nanovo otpoeo borbe i Pipin se 756 vratio.
13
Antiki ili rimski ideal monarhijske vlasti zamijenjen je kranskim idealom sve dok u XII. st. opet ne uskrsne.
30
TREE POGLAVLJE
OBNOVA CARSTVA NA ZAPADU
1. KARLO VELIKI (768-814)
Karlo Veliki je sam sebi dodijelio ime Veliki, a potomstvo je tako potpuno potvrdilo ovaj naslov, da
se on jedinstvenom pojavom u historiji neodvojivo sjedinio s njegovim imenom (franc. Charlemagne,
lat. Carolus magnus). Samo Cezar i Napoleon uivaju takvu svjettsku slavu kao to je njegova. Kao to
je u germanskim jezicima ime Cezar postalo sinonim za pojam cara (Kaiser), tako je Karlo u
madaskom i slavenskim jezicima poprimilo znaenje kralja (carol, kiraly, kralj). Karolinka je
legenda u srednjemu vijeku jedan od najobilnijih izvora knjievnosti na pukom jeziku. Iz nje izravno
potjee najstarija francuska epska pjesma (Chanson de Roland). A ona jo i usred Renesanse
nadahnjuje Tassa i Ariosta.
Pa ipak, kad se pogleda iz bliega, uskoro se moe uvidjeti, da je vladavina Karla Velikog, s kojeg god
je stajalita promotrimo, produenje i nastavak vladavine njegova oca. U njoj nema nikakve posebne
novosti: savez s crkvom, borba proriv pogana, Langobardi i muslimani, preobrazbe u nainu vladanja,
nastojanje da se izuavanja probude iz zamrlosti - sve to u klici susreemo ve kod Pipina. Kao svi
veliki pokretai historije, Karlo je samo ubrzavao onaj razvoj, koji su socijalne i politike potrebe
nametale njegovu vremenu. Njegova je uloga tako potpuno prilagoena novim tendencijama njegova
doba, da se on oituje naprosto kao instrument tih tendencija, te je veoma teko razabrati u njegovu
djelu, ono, to je osobno njegovo, od onoga, to ono duguje samoj igri okolnosti.
U trenutku kad je naslijedio svoga oca (768), vjersko pitanje, ili, ako ba elimo, crkveno pitanje (a to
u ove doba znai isto) bilo je vanije od svih drugih i zahtijevalo da bude rijeeno. Nije bilo zavrreno
ni pokrtavanje poganske Germanije, a niti je postojao neki konani modus vivendi, koji bi regulirao
odnose franakog kralja s papinstvom, koje su jo uvijek ugoavali Langobardi. Moe se rei, da je
Karlo u prvoj polovini svoje vladavine upotrebio svoje najbolj snage da rijei ovu dvostruku zadau.
Na drugoj obali Rajne jedan je moni narod jo uvijek zajedno s nezavisnou ouvao i vjernost starom
narodnome kultu. Bili su to Sasi, nastanjeni izmeu Emsa i Labe, od obala Sjevernog mora pa sve do
planine Harz. Oni su jedini od svih Germana u vrijeme velikog pokreta osvajanja poli da morskim
putem pronadu nove zemlje. U toku cijelog V. st. njihove su barke uznemrivale obale istotako Galije,
kao i obale Britanije. Na otoku rijke Canche i rijeke Loire nastale su pojedine naseobine Sasa, koje se i
danas jo mogu prepoznati po obliku imena, koja su dali pojedinim mjestima. No Sasi i Angli-narod s
juga poluotoka Jutlanda, srodan njima - samo su u Britaniji utemeljili trajno stanje stvari. Potisnuli su
keltsko stanovnitvo otoka u planinske predjele na zapadu (Cornwall i Wales), odakle je ono
pritijenjeno na preuskom prostoru, u VI st. emigriralo u Armoriku, koja je otad dobila ime Bretange,
isto onako, kako je sama Britanija od osvajaa dobila ime Engleska. Na podruju, to su ga stari
stanovnici napustili, smjestilo se sedam malih anglosaskih kraljevstava, a njihova su se imena jo do
danas sauvala u imenima jednakog broja engleskih grofovija. Uostalom, ti otoki Sasi nisu odrali
nikakve veze sa svojim sunarodnicima na kontinentu. Oni su ih tako potpuno zaboravili, da su u doba,
kad ih je papa Grgur Veliki ve bio pokrstio, pa su i sami poduzeli da na kranstvo prevedu germanske
narode, njihovi misionari upravili svoje napore ne prema tim njihovim sunarodnicima, nego prema
Gornjoj Alemaniji.
Prema tome, kontinentalni Sasi nali su se sredinom VIII. st. u izuzetno sretnom poloaju, da jo nisu
potpali ni pod rimski ni pod kranski utjecaj. Dok su se njihovi susjedi romanizirali ili pokrtavali, oni
su ostali, isti Germani, i njihove su se prvabitne ustanove kao i njihov nacionalni kult u toku vjekova
31
izolacije nesmetano razvijali i uvravnli. Franako kraljevstvo, s kojim su bili u neposrednom
susjedstvu, nije bilo kadro da na njih vri onaj utjecaj i da ih onako privue, kako je Carstvo moglo
djelovati na barbare. ivei pokraj njega, oni su sauvali svoju nezavisnost, do koje im je bilo utoliko
vie stalo, to im je ona omoguavala, da pod izlikom ratovanja pljakaju pogranine pokrajine. Bili su
privreni svojoj vjeri kao obiljeju i jamstvu te nezavisnosti.
Vojni pohodi, koje je Karlo poveo protiv njih izmeu 780. i 804 mogu se smatrati za prve vjerske
ratove u Evropi. Dotad se kranstvo irilo meu Germanima mirnim putem. Sasima je bilo nametnuto
silom. Puk je bio primoran da primi krst, a za one, koji bi i dalje rtvovali idolima bila je odreena
smrtna kazna. Nema sumnje, da je ova novost samo posljedlca crkvenog karaktera, koji je kraljevstvo
nedavno poprimilo. Budui da je njegova vlast proizlazila od boga, kralj vie nije meu svojim
podanicima mogao podnijeti nekakvu podvojenost u pogledu bogotovlja ili vjere. Odbiti krst, ili
primivi ga jednom pogaziti svoja obeanja, znailo je u isto vrijeme istupiti iz crkvene zajednice kao i
staviti se izvan zakona. Znailo je to uiniti dvostruko izdajostvo: prema crkvi i prema dravi. Otuda
sva nasilja i pokolji u ratovima protiv Sasa, a otuda i sve ono ogorenje, kojim su oni branili svoje
bogove, to su postali zatitnici njihove slobode. Kranstvo se ovdje kod pogana prvi put sukobilo s
nacionalnim otporom, jer im je prvi put doneseno posredstvom osvojenja. Anglosasi su se obratili na
glas nekolicine redovnika. Kontinentaini Sasi oajno su se borili za odranje svoga kulta, i tom borbom
otpoinje niz krvavih sukoba, to e ih, u toku iduih vjekova izazvati uenje o dravnoj vjeri.
Treba meutim ipak priznati, da je sigurnost franakog kraljevvstva nametala podjarmljenje ovoga
naroda, koji je, u sjevernom susjeddstvu toga kraljevstva, za nj predstavljao neprestanu opasnost.
Pripojenje i pokrtenje Saske uvelo je cijelu staru Germaniju u zajednicu evropske kulture. Poto je to
izvreno, istona je granica Karolinkog carstva dosegla Labu i Saalu. Ona se otuda preko ekih
planina, i Dunava protezala do najsjevernijeg zatona Jadranskog mora, obuhvatajui i zemlju
Bavaraca, jer je njihov vojvoda Tassilo 787. zbaen. S druge strane ove granice bilo je podruje
barbarskog svijeta: Slavena na istoku, Avara na jugu.
Smjesta zatim trebalo je povesti borbu protiv Avara. Taj konjaniki narod finskoga podrijetla koji smo
vidjeli, kako je u VI. st. zajedno s Langobardima unitio Gepide, smjestio se nakon toga u Dunavskoj
nizini, odakle je u isto vrijeme uznemirivao i Bizatsko carstvo i Bavarsku. Da se tome stane na put, bilo
je potrebno povesti nekoliko vojnih pohoda. Bili su to ratovi za unitenje. Avari su bili tako temeljito
poklani, da su nestali kao narod, te jo i danas ruska poslovica: Nestalo ih je kao Avara sjea na
dojam, to ga je u istonoj Evropi morala preizvesti unitenje tih divljih i okrutnih pljakaa, koji su
tlaili cijelo jedno stoljee karpatske Slavene nepodnoljivom tiranijom.
*
Kad je pothvat zavren, Karlo
je, da bi poduzeo nove napade, formirao du dunavske nizine jednu marku, te jest obrambeno
podruje, podvrgnuto vojnoj upravi. To je bila t.zv. Istona marka (marca orientalis), polazna toka pri
nastanku suvremene Austrije, koja je zadrala isto ime (Ostmark, Oesterreich).
Ve prije svretka VII. st. Slaveni su uznapredovali ti smjeru Srednje Evrope. Zauzeli su zemlje izmeu
Visle i Labe, to su ih napustili Germani, i zemlje, u ekoj i Moravskoj, to su ih napustili Langoobardi
i Gepidi. Zatim su prekoraili Dunav i uli u Trakiju te se proirili sve do obala Jadranskoga mora.
Sigurnost Carstva trebalo je uvrstiti i s ove strane. Poevi od 807. osnovane su i druge marke du
Labe i Saale, sa zadaom da slavenskim Venetima, Sorabima i Obodritima prokre prolaz.
*
Up. o tom odnosu ispravnije miljenje, koje je na temelju novijih istraivanja (napose B. Ziher1a i B. Grafenauera),
formulirano u djelu Historija naroda Jugoslavije. Zagreb, 1953., str. 76-93. i 107-109 - Prev.
32
Ta je granica, u isto vrijeme, kao i Rajna u IV; i V. st., bila granicom izmeu kranske Evrope i
poganstva. Za ocjenu vjerskih shvaanja onoga vremena zanimljivo je, da je tada trenutno dolo do
obnove ropstva. Poganastvo Slavena stavljalo ih je izvan granica ovjeanstva, te su oni izmeu njih,
koji su pali u zarobljenitvo, prodavani kao obina stoka. Zbog toga je rije, koja u svim zapadnim
jezicima oznaava, roba (esclave, sklave, slaaf),istovetna s imenom samog slavenskog naroda Slaven
je za ljude iz IX. i X. st. znailo isto to i crnac za ljude iz XVII., XVIII. i XIX. st.* Uostalom
ekonomsko ustrojstvo toga vremena nije imalo to da pone (kako emo to vidjeti poslije) s robovskim
radom, te je, nema sumnje, u tome razlog slabog, razvitka trgovine, pa otuda i samoga ropstva.
Na drugom kraju Evrope, du Pireneja, kraljevstvo nije bilo u dodiru s poganskim harharima, nego s
Muslimanima. Poslije poraza kod Poitiersa, oni vie nisu ugroavali Galiiju. Zatitnicu, koju su za sobom
ostavili u Narbonskoj pokrajini, potisnuo je odonuda jo Pipin Mali. panjolska, u kojoj je nedavno bio
organiziran Kordovski kaliifat, nije vie gledala prema sjeveru, i ona sjajna civilizacija, to se u njoj
rasprostrla za prvih Omejida, usmjerila je, djelu njezinu aktivnost prema, islamskim naseobinama na
obalama Sredozemnog mora. Brzina, kojom je islam napredovao u naukama, umjetnostima,
induustiriji, trgovini i sva profinjenost njezinog kulturnog ivota gotovo isto tako zauuje kao i brzina
njegovih osvajanja. Ali taj je napredak imao dakoko za posljedicu odvraanje njegovih energija od
velikih prozeliskih pothvata, i koncentraciju tih snaga na vlastita pitanja. U isto vrijeme kako se razvila
nauka i rascvala umjetnost, iskrsnue vjerske i politike savae. One nisu panjolsku nimalo vie
potedjele negoli ostali muslimanski svijet. Jedna od njih izazvala je Karlov pohod na drugu stranu
Pireneja. Tri arapska emira iz panjolske, upustivi se u borbu s kordovoskim kalifom, zatraili su od
Karla pomo.
Ovakvo objanjavanje imena Slaven puno je protivurjenosti i ne odgovara dananjem stanju nauke.
Pisac sam istie slabu razvijenost tadanje trgovine robovima, ali pored svega toga smatra, da je
podvrgavanje zarobljenih Slavena u ropstvo bilo dovoljno da nametne ime izvedeno iz latinske rijei
sclavus = rob svemu Slavenstvu na golemom podruju, ije su se granice doticale kr. svijeta u luku,
od Jutlanda do nadomak Carigrada, Ustvari ime Slaven, je autohtona slavenska rije, koja se u svijesti
kranskih pisaca naknodno, zbog slinosti identificirala s terminom sclavus-Prev.
On se 778 ondje osobno pojavio na elu vojske, potisnuo Muslimane na drugu obalu Ebra, ali je doivio
neuspjeh pri opsadi Saragosse,
14
te se poslije ne ba slavne vojne, opet vratio na ovu stranu planina.
Jedini rezultat pohoda sastojao se u tome, da je u panjolskoj, izmeu Ebra i Pireneja obrazovana
marka, koja je poslije posluila malim kranskim kraljevstvima, to su osnovana u Asturijskim
planinama, kao istaknuti poloaj protiv Arapa u onoj dugotrajnoj borbi, koja je u XV.st. zavrila
oslobenjem poluotoka.
15
Za suvremenike pohod je protekao gotovo neopazice. Uspomena na grofa
Rolanda, ubijenog za vrijeme jednog kratkog okraja s Baskima, koji su se u Roncesvalleskom tjesnacu
bacili na prtljag vojske, isprva se sauvala samo meu ljudima iz njegove pokrajine u predjelu
Coutances. Trebalo je da Evropom zavlada vjerski i ratniki zanos u doba prvog kriarskog rata, pa da
Roland postane najvei junak od svih vitezova francuske i kranske epopeje, a pohod, u kom je naao
smrt, da se pretvori u divovsku borbu, koju je protiv islama poduzeo kralj Karlo, na veliki car.*
Od, svih ratova Karla Velikoga, oni, koje je poveo protiv Lanngobarda, najvaniji su po svojim
politikim posljedicama, u njima se takoer najjasnije oituje veza, koja intimno spaja Karlove
postupke s postupcima njegova oca. Te je ratove nametao savez s papinstvom ne samo u interesu
zemlje, nego takoer i u interesu samoga franakog kralja. Pipin se potkraj svoje vladavine nadao
14
Ovaj se grad uostalom proglasio nezavisnim od Omejidskog kalifata.
15
Godine 802 Ludovik, koji je upravljao Akvitanijom, zauzeo je Barcelonu i time je otpoelo nastupanje.
* U originalu citat iz Pjesme o Rolandu na starofracuskom jeziku:Carles li reis nostre emperere magne- Prev.
33
miroljubivom ureenju sporova s Langobardima. Karlo se stoga oenio s keri njihova kralja Desiderija.
Ali s tom je enidbom bilo kao i sa svim onim vladarskim brakovima, koji nisu istodobni s jedinstvom
pogleda i interesa: on nije posluio niemu. Langobardi nastavie da ugroavaju Rim, a njihov se kralj
ak povezao protiv svoga zeta u opasnu spletku s bavarskim vojvodom i s Karlovom vlastitom
urjakinjom. Ovaj otjera, svoju enu i 773. prijee Alpe. Dinastija bude zbaena i Karlo proglasi sebe
langobardskim kraljem. Poslije dugotrajnog otpora u Paviji, Desiderije bude poslan u jedan samostan.
Tako je langobardska drava, koja je svojim roenjem dokrajila jedinstvo Italije, umirui, navukla na
nju tuinsko osvojenje. Italija je otada bila, tek privjesak franake monarhije, a odvojila se od nje tek
krajem IX. st.; no i tada samo da uskoro padne pod njemaku dominaciju. Potpunim preokretom
historijskog toka, ona, koja je neko sebi pripojila sjever Evrope, sad je bila pripojena njemu; a ta
sudbina bila je u stanovitom smislu samo posljedica politikih preokreta, koji su tei te zapadnog
svijeta prenijeli sa Sredozemlja na sjever Galije.
Pa ipak, njezinom je sudbinom odluio Rim, i to papinski Rim. Ne vidi se, kakav bi interes naveo
Karolinge da napadnu i osvoje langobardsko kraljevstvo, da ih njihov savez s papinstvom nije na to
primorao. Utjecaj, koji e crkva, osloboena od biztskog starateljstva odsad vriti na evropsku
politiku, i pojavljuje se ovdje prvi put u punome svijetlu. Drava se ubudue ne e moi odrei pomoi
crkve. Izmeu njih se stvara neke vrste udruenje na osnovu uzajamnih usluga, koje ih jednu s drugom
neprestano preplee, prepleui takoer bez prestanka i duhovna pitanja sa svjetovnima i pretvarajui
vjeru u bitan faktor politikoga -karaktera. Obnova Rimskoga carstva u 800 g. konana je manifestacija
te nove situacije i jamstvo njezina trajanja u budunosti.
II. CARSTVO
Franaka monarhija, proirena osvojenjem na istoku do Labe i Dunava, na jugu do Beneventa i Ebra,
obuhvaala je krajem VIlI. st. gotovo cio kranski Zapad. Mala anglosaska i panjolska kraljevstya,
koja nije apsorbirala, samo su neznatna podruja, a i ona mu izobilno iskazuju svjedoanstva o
dubokom potovanju, koja su praktiki bila jednaka priznanju njegova protektorata. Ustvari Karlova se
mo prostire na sve zemlje i na sve ljude, koji u papi priznaju Kristova namjesnika i poglavara crkve.
Izvan nje ili je barbski svijet pogana, ili neprijateljski svijet islama ili napokon, staro Bizantsko
carstvo, kransko dodue, ali odano nekoj hirovitoj ortodoksiji, tako da se sve vi e okupljalo oko
carigradskog patrijarha, ostavljajui papu po strani. A usto jo, vladar ove goleme monarhije u isto je
vrijeme obvezanik i zatitnik crkve. Njegova je vjera ito tako vrsta, kao to mu je arka revnost za
dobro religije. Stoga nije udo, to se u papinskim vijeanjima sama od sebe pojavila pomisao, da se
treba okoristiti ovako povoljnim trenutkom i obnoviti Rimsko carstvo, ali takvo Rimsko carstvo, kojega
bi poglavar, okrunjen papinim rukama, u boje ime, dugovao svoju vlast samo crkvi, te bi ono
postojalo samo zato, da crkvu pomae u njezinoj misiji. Takvo Carstvo ne bi bilo laikog podrijetla,
nita ne bi dugovalo ljudima, ne bi, ak u pravome smislu rijei ni bilo drava, nego bi se stopilo s
opinostvom vjernika, tebi bilo njegova vremenita organizacija na ovome svijetu, upravljaina i
nadahnjavana duhovnim autoritetom nasljednika Svetoga Petra. Time bi kransko drutvo poprimilo
svoj konani oblik. Papin e i carev autoritet, ostajui i dalje razliiti i odvojeni jedan od drugoga, biti
ipak onako tijesno udrueni, kako su u ljudskome stvorenju udrueni dua i tijelo. elja Sv. Augustina
e se ispuniti. Zemaljsko boravite bit e samo priprema za put u nebesko. Bila je to velianstvena, ali
iskljuivo crkvena koncepcija. Karlo Veliki, ini se, nije nikad potpuno shvatio njezin cio domaaj i sve
posljedice. Njegov jednostavni i poziitivni genij nikad, nije mogao shvatiti, da uloga, koja mu je bila
dodijeljena, daleko prelazi znaenje obinog zatitnika pape i crkve. Ali on je to moda ipak naslutio,
te je, prije nego to e prekoraiti rubikon u korist crkve, oitovao poneto kolebanja i zatraio
objaenjenja. Da bi skratio razvitak, papa je, osjeajui sigurnost u svoj utjecaj, ubrzao dogaaje.
34
Godine 800, u lateranskoj bazilici, na svretku boine mise, Leon III. je usred klicanja puka priao
franakom kralju, poloio mu krunu na glavu, pozdravio ga kao cara i zatim se bacio na koljena pred
njim iskazavi mu boansku poast prema bizantskom ceremonijalu. Odluni korak bio je uinjen.
Rimsko je carstvo bilo obnovljeno, i to rukama Petrova nasljednika.
Karlo je pritom pokazao neto zlovolje. Moralo mu se initi udnovatim to on, koji je doao u Rim
samo da stia jednu pobunu, te je jo prije nekoliko dana zasjedao kao sudac izmeu i pape i gradskih
mogunika, carsku krunu prima iz ruku onoga, koga je smatrao svojini tienikom. Godine 813 dao je u
korist svoga sina Louisa promijeniti ceremonijal, koji ga je povrijedio: kruna je bila poloena na oltar i
Louis ju je sam postavio sebi na glavu, bez papine intervencije. Ova je novost, koja je poslije iezla,
nije meutim nita izmijenila u karakteru Carsrva. Bez obzira na Karlov pristanak, ono je ostalo djelo
crkve, ire i vie od monarha i njegove dinastije. Ono je potjecalo iz Rima i njime je raspolagao samo
papa.
On je njime raospolagao, dakoko, ne kao vladar Rima, nego kao nasljednik i zastupnik Sv. Petra. Isto
onako kao to je njegova vlast potjecala od apostola, tako je i on, takoer u ime apostolovo, drugome
povjeravao carsku vlast. Obje su izravno proistjecale iz istoga boanskog izvora, i mozaik u Sv. Ivanu
Lateranskom, na kom su Leon III. i Karlo Veliki predstavljeni kako klee pred nogama Sv. Petra te od
njega primaju jedan kljueve, a drugi zastavu, veoma tono simbolizira, prirodu njihove vlasti,
stopljene po svom izvoru, a razliite u izvravanju.
16
Ali da bi praksa odgovarala teoriji, da se ne bi dogaalo da duhovvna i svjetovna vlast postiu za
nadlenostima one druge izmeu njih, ili, tonije, da takvo neizbjeivo presizanje ne dovede do
sukoba i ne poljulja velianstvenu zgradu, to na njima dvjema poiva, potrebno je da se one udrue
ili, da tako kaemo, da uzajamnim intimnim i apsolutnim povjerenjem usklade ritam svoga djelovanja.
Budui da je jedna od njih bila nadlena da upravlja duama, a druga tijeljma, moglo se zaista pitati,
tko e odrediti tonu granicu njihovih ,kompetencija? Bilo je to jo utoliko tee obiljeiti, to je i
papina vlast nad crkvenom hijerarhijom bila jo nepotpuno definirana. Car imenuje biskupe, saziva
sinode, donesi zakone u stvarima crkvene discipline i vjerske nastave. Dok je ovo dolazilo od strane
Karla Velikog, nije jo pobuivalo nikakvo negodovanje. Ali poslije njega! Kako papi dati jamstvo u
pogledu namjera njegovih nasljednika? I kako, s druge strane, jamiti njegovim nasljedncima o
namjerama pape? Jer ako je carska koncepcija uvela dravu u Crkvu, ona je uvela i Crkvu u Dravu. I
ta e se dogoditi onoga dana, kad Petrov nasljednik povjeruje da mora intervenirati u civilnoj
vladavini bilo da je pridigne, ili da njome upravlja?
U oekivanju da se u budunosti zaista postave i sukobe ta strana pitanja, obnova se Carstva oevidno
razvila na koristi vjerske i civilne zajednice. Zahvaljujui revnosti i budnosti carevoj, crkva je doivjela
razdoblje vedrine, autoriteta, utjecaja i ugleda, kakvo nije vidjela jo od Konstantinovih vremena.
Karlo je protegao svoju brigu na materijalne potrebe klera, na njegovo moralno stanje i njegov
apostolat. On obasipa biskupije i samostane darovima i stavlja ih pod zatitu advokata koje je sam
imenovao. Odreuje da desetina bude obavezna na podruju cijeloga Carstva. Stara se da u
dijecezama postavlja ljude jednako preporuljive po istoi njihova ivota kao i po njihovoj odanosti;
pomae pokrtavanje Slavena na granicama Carstva, a nadasve potie biskupe da poboljaju izobrazbu
klerika, te namee uz vjernu pomo Alkuinovu, svima katedralnim i samostanskim kolama, da se dre
tonih propisa o pjevanju kao i da usvoje onu reformu pisma, iz koje je proizala karolinka minuskula,
tako ista i jasna po obliku, da su talijanske tamparije u doba Renesanse od nje posudile obiljeja
moderne tipografije. Nanovo je vrilen ugled izuavanju svetih knjiga i antike knjievnosti, te se u
kolama izobraava pokoljenje klerika, koje prema barbarstvu merovinke latinntine izraava onaj isti
16
U svom slubenom naslovu Karlo sebe zove Deo coronatus, a to posve odgovara shvaanju, koje nastojimo izloiti.
35
prezir, to su ga humanisti sedam vjekova poslije toga izrekli nad skolastikim argonom takozvanih
magistri nostri. Bilo je ak i takvih, koji su se upustili da upoznaju najrazliitije ritmove prozodije, te
su tako dananji uenjaci mogli sastaviti zbirku pjesnika IX. stoljea, kojima mjestimice nije
nedostajalo sklada ni sone punoe. No to je bio samo otpoinak radnika, kojima su nadahnua i
tendencije bile u biti vjerskoga karaktera. Takozvana karolinka renesansa potpuna je protivnest
Renesanse u pravome smislu rijei. Izmeu njih nema niega zajednikoga, osim stanovite obnove
intelektualne djelatnosti. Prava je Renesansa isto laika i obraa se antikoj misli, da se sva njome
prome. A ova je iskljuivo crkvena i kranska i u starim piscima vidi samo uzore u pogledu stila. Za
nju se opravdanje izuavanja sastoji samo u vjerskim ciljevima. Tri prsta, to dre pero, simbol su,
govori se u to vrijeme, triju osoba boanskoga trojstva.
Kao i jezuiti u XVI st., karolinki klerici piu same u slavu boju, i, uz uvjet, da uporedbu ne dovodimo
predaleko, njihov je stav prema antici priblino jednak stavu, koji je imala usvojiti slavna Druba
Isusova.
Karlo nije pomagao izuavanja samo iz brige za dobro crkve. Staranje za upravu zemljom takoer je
pridonijelo mjerama, koje je donio pomaui nauke. Otkako je laika obrazevanest nestala, drava je
bila primorana, ako nije htjela da nanove padne u barbarstvo, da meu klericima potrai i nae elitu
svoga osoblja. Ve za Pipina Maalog dravna se kancelarija sastoji samo od crkvenih ljudi, te je
opravdano vjerovati, da je Karlo, naredivi usavravanje nastave iz gramatike i reformu pisma, iste
toliko mislio na popravke u lingvistici i kaligrafiji pri pisanju povelja, to su izdavane u njegovo ime, i
kapitulara, to ih je objavljivao, kao i na usavravanje misala i antifonara u istome pogledu. Ali on je
mislio jo dalje i ciljao vie. Kod njega je posve oita zamisao - premda iznenauje - da proiri
obrazovanost i meu laikim slubenicima dajui ih na kolovanje crkvi, ili tonije, aljui ih kao
uenike u crkvene kole. Isto onako, kako su Merovinzi nastojali da izrade svoju administraciju po
uzoru na rimsku, tako je i on elio da u granicama mogunosti pri formiranju dravnih slubenika
oponaa metode, kojima se sluila crkva pri formiranju klera.
Nema sumnje,njegev je ideal bio da organizira dravu po uzoru na crkvu, to jest, da je opskrbi
obrazovanim osobljem, odgojenim na isti nain, koje e se meu sobom i u saobraaju s vladarom
sluiti latinskim jezikom. Tako bi se latinski jezik izmeu Labe i Pireneja upotrebljavao kao upravni
jezik isto onako, kako je ve dotada ondje sluio kao crkveni. Njegov praktini genij nije mogao
previdjeti nemogonost, da se odri upravno jedinstvo u njegovu golemom Carstvu, u kom se govorilo
tako mnogo narjeja, ako bude raspolagao samo nepismenim slubenicima, a to je znailo takvim, koji
poznaju samo jezik svoje pokrajine. Tih tekoa ne hi bilo u nekoj nacionalnoj dravi, u kojoj bi puki
jezik mogao postati dravnim jezikom, kao to se to dogodilo u malim anglosaskim kraljevstvima. Ali u
ovom arenilu naroda, od kog se sastojalo Carstvo, politika je organizacija morala poprimiti isti
univerzalni karakter kao i vjerska, i nametnuti se kao vi a podijednako svima podanicima isto onako,
kako se crkvena organizacija nametnula svojim vjernicima. Intimni savez crkve i drave, najzad, jo je
vie pojaava preporuku da latinski bude jezik i laike uprave. S kojeg god se stajalita promotre
tadanje prilike, izlazi kao oito, da osim na latinskom nije moglo biti nikakve druge pisane
administracije. Dravna ga je potreba nametala, i on je postao, a i ostao kroz vjekeve, politikim i
poslovnim jezikom, kao i jezikom nauke.
Trebalo je uostalom mnogo, da Karlu poe za rukom da stvori takav obrazovani, latinizirani aparat,
kakav je elio ostaviti u batinu svojim nasljednicima. Zadatak je bio preteak i preopiran. Ali on je u
njegovu ostvarivanju pokazao dobru volju i dirljivu iskrenost. On je i sam, prinosei i svoj osobni
prilog, u starosti nauio pisati, i moda nita ne izraava potpunije svu energiju i upornost toga velikog
36
ovijeka, kao onaj ulomak kod Einharda, koji ga, prikazuje, kako nou iskoritava sate besanice i crta
slova po kriljevcu. Na njegovu je dvoru neka vrst male akademije, kojom je upravljao Alkuin,
upuivala u knjievnost mlade ljude iz najuglednijih porodica Carstva, predodreene da poslije
postignu karijeru bilo u crkvi kao biskupi ili u administraciji kao grofovi, advokati ili missi dominici. Sva
su njegova djeca dobila tu gramatiku i retoriku izobrazbu, od koje se sastojala knjievna nastava, te
nema sumnje, da je primjer, to se proirio s ovako visokog mjesta, naao meu aristokracijom znatan
broj imitatora.
17
Nekolicina laika, mukaraca i ena, koji su za vrijeme Louisa Poboonog i njegovih
sinova pisali latinska djela, kao Nithard i Duodha, ili su, kao grof Eberhard od Friula i grof Robert od
Namura imali neke simpatije za obrazovane ljude, pokazali su, da svi ti napori nisu bili izgubljeni. No
pored svega toga, taj pokuaj, da se izobrazba po crkvenom uzoru proiri na gornje slojeve laika,
nastao iz elje da se usavri organizacija Carstva, nije poivio dulje od njega.
Crkvene institucije nadahnule su Karla i mnogim drugim reformama. Njegovi kapitulari, sastavljeni po
obrascu odluka, koje su objavljivali koncili i sinodi, vrve od pokuaja reformi, od nastojanja da se
uvedu poboljanja, usavrenja ili novosti na svim podrujima civilnog i upravnog ivota. On je u
kraljevsko sudite na mjesto barbarske i formalistike procedure germanskog prava uveo postupak na
temelju istrage, koji je posudio od crkvenih sudita. Zamisao upravne kontrole, koja je ostvarena
stvaranjem slube missi dominici, putujuih komesara, kojima je bila dunost da nadziru postupke
slubenika, veoma je vjerojatno takoer posuena od crkve i prilagoena potrebama drave.
Uostalom nune popravke i reforme, koje obiljeavaju cijelo zakonodavno djelo Karlovo, samo su
nastavak ili tonije, rascvat pokuaja, koje nalazimo ve kod Pipina Maloga. Ve on je razmiljao o
tome, kako da nae lijek zbrci, u koju je zapala novana organizacija. Karlo je ostvario otpoeto
djelo. Konano je napustio kovanje zlata, koje, je na Zapadu postalo suvie rijetko, da bi moglo
opskrbljivati kovnice. Otad je bilo samo srebrnog novca; odnos, koji je on utvrdio izmeu pojedinih
dijelova novane jedinice, ostao je u upotrebi u cijeloj Evropi sve do prihvaanja metrikog sistema, a
u engleskoj se carstvu odrao i dalje. Kao jedinica utvrena je livra, a dijeli se na 20 solida, od kojih
svaki sadri 12 denara. Samo su denari realna moneta: solid i livra slue samo kao novac za
izraunavanje, a tako je ostalo sve do velikih monetarnih reformi u XIII. st.
Nemogue je dakako i pomisliti na to, da damo makar i priblinu sliku o sadraju kapitulara. Oni
preteno predstavljaju prije program, negoli izvrene reforme, to bi bilo veoma pogreno misliti, da su
njihove bezbrojne odluke mogle biti ostvarene. ak i one, koje, su to mogle biti, kao na primjer
ustanova porotnih sudita, veoma su daleko od toga, da bi prodrle u sve dijelove Carstva. Onakvi kakvi
jesu, kapitulari ostaju najljepi spomenik, to nam se sauvao iz karolinkog doba. Ali snage monarhije
oito nisu odgovarale njezinim namjerama. Osoblje, kojim je raspolagala, bilo je nedovoljno, a jo vie
od svega, ona je u moi aristokracije nailazila na granicu, koju nije mogla ni prijei ni ukloniti.
Ostvarenje karolinog politiko vjerskog ideala zahtijevalo je snagu, autoritet i izvore, kojim joj
drutveno i privredno ustrojstvo tadanjega vremena nije omoguavalo da raspolae.
17
Keri Karla elavog odgojio je Hugbald iz opatije Saint-Aman
37
ETVRTO POGLAVLJE
PRIVREDNA I DRUTVENA ORGANIZACIJA
I. NESTANAK GRADOVA I TRGOVINE
U cijelom razdoblju od muslimanskih provala pa do karolinkog doba; najvanija je injenica u
drutvenom ivotu naglo opadanje, i zatim gotovo potpuni nestanak gradskog stanovnitva. U Rimskom
carstvu gradovi su od poetka predstavljali samu osnovu drave. Poliitika organizacija bila ,je tada u
biti municipalna. Selo je samo gradski podruni teritorij i ne postoji nezavisno od grada ono proizvodi
samo za nj i stoji pod, njegovom upravom. Posvuda, kamo se rimska drava proirila, ona je osnivala
gradove i uinila ih sreditima uprave. U Rimskom carstvu provincije su bile tako intimno vezane uz
grad, o kome su ovisile, da ak ista rije, civitas obiljeava i grad i provinciju. I to obiljeje ostaje sve
do kraja Bizantskog carstva.
Stoga je ustrojstvo takvih drava, kojima upravna i drutvena organizacija vie ne odgovara gradskome
tipu rimske drave, predstavvljalo iznenaujuu i dotad nepoznatu novost. Ona se, osnivala (bar u
pogledu administrativne uloge gradova) na nemogunosti, u kojoj su se nali osvajai obnovljenoga
Carstva, kad je trebalo odrati ustanove staroga stanja. Jer u pokrajinama, koje su zaposjeli osvajai;
u Galiji, panjoloskoj, Italiji, Africi, Britaniji, upravo su ustanove Carstva osiguravale ivot i daljnji
opstanak gradova. Nema sumnje, neki su meu njih, naroito oni du obala, kao Marseille, Narbonne,
Napulj, Kartagena, i dalje vodili vie ili manje znatnu pomorsku trgovinu, a isto tako gotovo su svi
gradovi u unutranjosti zemlje zadrali i trgovinsku aktivnost, stoga se veina njihova stanovnitva
sastojala od graanstva od obrtnika i duandija. Ali se nijedan od njih nije mogao uporediti s velikim
lukama ili velikim industrijskim centrima na Istoku: s Aleksandrijom, Carigradom ili Antiohijom. Oni su
se mnogo manje odravali svojim vlastitim snagama, negoli opim funkcioniranjem politike i
privredne aktivnosti rimskoga svijeta. Ono to im je davalo vanost, bilo je mjesto, koje su uzeli u
dravi, njihovo svojstvo upravnih sredita, prisutnost brojog osoblja slubenika u njima i odnosi, to ih
je puanstvo nuno odravalo s njima. Ukratko, njihov je poloaj bio gotovo analogan poloaju onih
gradova u moderno doba, koji imaju istaknutu ulogu, samo zahvaljujui tome, to su sjedite
vladarskog dvora, ili to u njima stoluje neka vana dravna ustanova. ak i Rim se u tom pogledu
razlikovao od pokrajinskih gradova samo time to ga je odlikovao sjaj i ugled zbog prisutnosti cara i
sredinje uprave. Povijest njegova opadanja poevi od trenutka, kad mu je Konstantin oduzeo rang i
sve koristi prijestolnice svijeta, ponavlja se manjim razmjerima u svima gradovima na Zapaodu,
uporedo i u skladu s time, kako su ih usred pometnji invazije, pa zatim pod vladavinom
Germanskih kraljeva, ostavljali slubenici, kako su se uredi, sudovi i kole zatvarale, pote prestajale
raditi, kako je nepokretnost i nesposobnost uprave putala da se mostovi i vodovodi pretvaraju u
ruevine i kako je nestajalo policije i opskrbe ivenim namirnicama.
Pomorska trgovina sauvala je obalnim gradovima sve do vremena muslimanskih osvajanja ivu
aktivnost, kojom su se koristili i susjedni predjeli u unutranjosti. Istina je, ta je trgovina, izgubila
svoje glavno izvozno trite otkako osiromaeni Rim, izgubivi puanstvo, vie nije za svoju opskrbu
potraivao ito iz provincija. Pa ipak. Sirijski su i idovski trgovci sve do sredine VII. st. revnosno
dolazili u luke na Zapadu i Sredozemlju. U vrijeme Grgura Tourskog jo je postojala donekle znatna
idovska kolonija u Clermont-Ferrandu. Papyrus, to ga je upotrebljala merovinka kancelarija, bio je
uvoen iz Sicilije, a to dokazuje, da je plovidba jo uvijek opskrbljivala predmetima tekue potronje.
Ali te su veze s bizantskim svijetom prestale poevi od dana kad prevlast islama vie nije doputala
kraskim trgovcima da se odvae izai izvan voda Grke i june Italije. Otada more vie za zapadne
zemlje nije bilo veliki podstreka poduzetnoga duha. Sad se na nj gledalo samo sa strahom, ne e li na
38
obzorju iskrsnuti nepriijateljska jedra. A isto tako, kao to je Sredozemno more zapalo u vlast
Muslimana, tako su Sjevernim morem krstarile samo barke Skandinavaca. Premda je bilo zapljuskivano
valovima s juga, sjevera i zapada, Karolinko carstvo vie ne pokazuje ni najmanjega traga pomorske
aktivnosti. Njegove jedine luke, Quentovic na uu Canche i Duurstede, zadrat e jo neko vrijeme
stanovi tu trgovinsku aktivnost sve do IX st., a zatim e, poto ih opustoe Normani, i oni zapasti u
potpunu dekadansu. Poevi od VIII. st. zapadna je Evropa kroz tri stoljea ivjela potpuno odrezana
od prekomorskih zemalja.
Kao posljedica ovoga morao je uslijediti gotovo potpun prestanak trgovine; a usto, pored neto lokalne
industrije, kao na primjer tkanja sukna, koje se jo odralo u Flandriji, gotovo je posve nestalo
industrijske aktivnosti i opticaja novca.
Otada u opusjelim gradovima naputene etvrti padaju u ruevine i slue kao kamenolomi rijetkom
stanovnitvu, to se okupilo i stislo u kom kutu nekadanjih bedema, ondje se uanilo izaklonilo,
sluei se graom, koju su joj davale naputene zgarade. U Nimesu posluili su zidovi rimskog cirkusa
kao bedemi oko sitnog naselja, to se uurilo usred ruevina. U Trevesu jedan se prozor nekadanje
carske palae, kako-tako preudeenza obranu, pretvorio u gradska vrata, a porta nigra, ije je veliko
kamenje bilo preteko da bude odneseno, opljakana su; da mjesnog kovaa opskrbe eljeznim
sponama, koje su ih meu sobom vezivale. ak iu Italiji, gdje dekadansa svakako nije bila tako duboka,
ona je ipak dovela do alosnih rezultata. Tadanji Rim bio je kao izgubljen usred beskrajno velikog
obod,. to ga oko njegova preostatka obavija Aurelijanov zid. U vrijeme pape Leona III. (843) bilo je
potrebno da zbog obrane od jednog prevrata budu novim zidom opkoljeni njegovi naseljeni dijelovi na
lijevoj obali Tibra (Leooninski grad) i u tvravu pretvoren grob cara Hadrijana.
U Galiji se gradski ivot tako potpuno ugasio, da kraljevi prestaju stanovati u gradovima, gdje im
potpuni nestanak tranzitnog prometa vie ne omoguuje da nau dovoljno opskrbe za uzdravanje
dvora. Oni otad provode godinu na svojim imanjima(domenama) odlazei s jednog na drugo, kako bi na
kojemu ispraznili itnice i hambare. A kao i kraljevi, tako i provincijalni funkcionari ive na selima, na
svojim zemljama ili na zemljama, to su pripadale podanicima, kojima su oni upravljali i kojima su sebi
u korist nametali pravo prebivanja. Putem jednog zanimljivog procesa nazadovanja, uprava je,
izgubivi svoj gradski, sjedilaki karakter, koji je imala postala nomadska.
Ali kakogod su bili upropateni i opustjeli, gradovi nisu ipak izgubili svu svoju vanost. Poto je iz njih
otila civilna uprava, oni ipak jo ostaju sreditima vjerske organizacije. Biskupska stolica, smjetena u
vrijeme Carstva u glavno mjesto svakog gradskog podruja (civitas), ostaje neoborena, i snano rimsko
ustrojstvo crkve odrava se i dalje na nogama usred ruevina drave. U krilu drutva, koje je postalo
potpuno ratarsko, sauvalo se dakle neto od municipalnog karaktera antike drave zahvaljujui crkvi.
Gradovi imaju njoj zahvaliti, to nisu potpuno iezli u oekivanju jo dalekih dana, kad e postati
kolijevkom jednog novog graanstva.
Isto onako kao to je papa, kad je car otiao iz Rima, na sebe preuzeo da titi i stanovnike vjenog
grada i upravlja njihovom municipalnom organizacijom, tako je u svakome od biskupskih gradova
biskup proirio svoj autoritet nad ono nekoliko stanovnika, to su se okupili oko katedrale i starali se za
ivotne potrebe klera. Tako je vjerski ivot i vjerska organizaija odravala usred ruevIna antikih
gradova maleni broj laikih tienika, koji kako-tako uvaju i prenose na budunost rimsko zanatstvo i
tehniku, ali koji vie ni po emu, ni po duhu, ni po osjeanju, niti po upravi, koja njima vlada, nemaju
nita zajedniko s nekadanjim municipalnim stanovritvom.
39
II. VELIKA IMANJA (DOMENE)
Nestanak gradova izazvao je duboku preobrazbu u poljoprivredi. Proizvodi s tla, kroji su pritjecali na
gradsko trite, izgubili su malo pomalo svoje kupce. Drutvena podjela rada, koja u -svima
uznapredovalim drutvima dovodi gradove i sela u uzajamne odnose proizvodnje i potronje, bila je
ukinuta, te je zemljoradniko stanovnitvo otada proizvodilo samo za svoje potrebe, ili, ako hoemo,
nalo se u poloaju, budui da je odsad ono samo sainjavalo sveukupan narod, da bude ono samo i
proizvoa i potroa dobara sa zemlje. Sada je jo postojala samo jedna vrst bogatstva, bogatstvo u
zemljoposjedu, samo jedna vrst radnika, radnici na njivi, i samo jedna vrst privrednih odnosa meu
ljudima, ona, koja se osnivala na njihovu svojstvu vlasnika ili obraivaa zemlje.
Zbog nedostatka obavijesti nije mogue izraditi potpuno tonu predbdbu o zemljoradnikoj krizi, koju
je moralo izazvati najprije ogranienje, a zatim potpuno propadanje gradskih tri ta. Veoma je
vjerojatno, da je ona do kraja unitila preostatak malih posjednika. A to se tie velikih imanja, ona je
sigurno prouzrokovala porast njihova prostrantva i preinaku njihove organizacije. Poveala je njihovo
prostranstvo nagonei male obraivae, liene tri ta i zbog toga liene prihoda, da se pridrue
susjednom imanju ustupajui mu svoje zemlje, uz uvjet, da mogu zadrati uivanje te iste zemlje pod
naslovom zakupa. Preinaila je njihovu organizaciju time, to im je nuno nametnula, da se prilagode
reimu, u kojem je proizvodnja u cilju prodaje iezla. Ta preobrazba mora da je poela ve u V. st.
Ona je potpuno dovrena krajem VIII.st. Njezin rezultat je veliki zemljoposjed karolinkoga doba, s
kakvim nas u tonim pojedinostima upoznaju poliptih opata Irminona i Capitulare de villis.
Uzorak su, bila crkvena velika imanja, koja su bolje organizirana, jer crkva nije napustila upotrebu
pisma. Stoga se moe sa sigurnou smatrati, da su crkverna imanja bila prvi tipovi domanijalne
organizacije na drugoj obali Rajne.
Poljoprivredno imanje (domena) potpuno je originalan privredni pojav. Grko-rimska starina ni u
jednom svom razdoblju ne poznaje nita slino. Nema sumnje, ono se direktnom filijacijom nadovezuje
na veliki zemljoposjed iz posljednjih vremena Rimskoga carstva; ono u svojim bitnim crtama zadrava
organizaciju rimskog majura (villa), ije je ime zadralo, i utjecaj kolonata istie se kao pretean u
drutvenom poloaju zakupaca na imanju. Ali je njegova aktivnost i po svom principu, i po svojim
manifestacijama neto veoma novo.
Ona bi se mogla obiljeiti time, da kaemo, da joj je potpuno tua svaka pomisao na profit. I te je
shvatljivo smjesta, im uzmemo u obzir da ta aktivnost, koja nije mogla podesiti svoju proizvodnju u
svrhu izvoza i njezine realizacije izvan svojih granica, organizira tu proizvodnju u svrhu raspodjele i
potronje unutar tih granica. Cilj, te aktivnesti sastoji se u tome, da poljoprivredno imanje (demena)
bude dovoljno samo sebi i da se odri svojim vlastitim sredstvima, ne prodajui nita i nita ne
kupujui. Obino je obiljeavamo nazivom zatvorena privreda. Ali bilo bi tonije da, je zovemo
privredom bez trita.
Jer upravo je nepostojanje trita onaj uzrok, koji je deveo do toga, da, se ustrejstvo poljeprivrednih
imanja razvije u smislu uzmaka u svoje konture. A je proizalo vie veoma vanih posljedica, koje su
dominirale cijelim privrednim ivotom Srednjega vijeka sve de XII. st. Ustvari, privredni ivot
Srednjega vijeka uprave poinje s njima. Prije svega, oit je nazadak u poljoprivrednim postupcima.
Postale je zaista beskoristno izbijati iz tla vie proizvoda nego to trae same potrebe obralvaeve:
viak nije imao kamo otjecati, te stoga nije mogao posluiti ni poboljanju radnikcvih ivotnih uvjeta,
ni peveanju zemljine rente. Ljudi e se dakle zadovoljavati minimumom truda i napora te e
prepustiti zaboravu agronomsku znanost sve do onih dana, kad mogunost da prodaju etvu potakne
40
draoce zemlje da usvoje savrenije i dosljedne tome, unosnije metode. Ali tada e ljudi ve peeti da
zemlju ocjenjuju kao vrijednost, a ne napresto kao sredstvo za odravanje na ivotu.
Daljnje obiljeje domanijalne obradbe tla sastoji se u potpunoj zamjeni plaanja u novcu davanjima u
naravi. Samo je po sebi razumljivo, da je ovo prirodna i nuna posljedica nepostojanja predaje na
vanjskom tritu. Vlasnikova opskrba ovisila je o njegovu imanju, i on u prirodnim proizvodima, a
kadto ak i u sirovinama, koje je seljak obradio, fiksira udioni doprinos sa svake zakupnike estice u
onoj cjelini, koju bismo mogli nazvati njegovim prehrambenim prihodom. U odreeno vrijeme i u
skladu s trajno utvrenom raspedjelem, te su mu estice dune dostaviti ita, jaja, sira, suenog mesa,
arine platna. Bilo bi veoma pogrene povjerevati, da ovdje prisustvujemo povratku na doba, koje je
prethodilo pronalasku novca, i prilino nesretnp odabrani izraz naturalna privreda
(Naturalwirtschaft), kojim se obino obiljeava ovaj sistem, veoma nesavreno odraava njegovu pravu
narav. Ustvari, novac nipoto ne prestaje postojati kao instrument razmjene i mjerilo vrijednosti. U
razdoblju izmeu IX. i XII. st. ne vidi se da bi bilokakvi prirodni proizvedi stupili na mjesto novca i
ispunjali njegove funkcije. Istina je samo to, da je unutar granica imanja novac posve prirodno ustupio
svoje mjesto praksi, koju je nametmula nuda, a sastojala se u dobavljanju predmta potronje. Na
podruju izvan tih granica on opet preuzima svoja prava, i ono malo ivenih namirnica, jaja i ivadi,
to seljaci svake sedmice donose na malo, lokalno trite, koga se ne moe potpuno odrei nijedno
drutvo, plaa se u denarima i obolima.
Treba pored tega uzeti u obzir, da je obavezno davanje sa svake estice nepromjenljivo i da zakupac,
uz pretpostavku da ga izvrava, uiva batinsko pravo na zemlju, koju dri. I ovo je takoer neizbjena
posljedica privrednog ustrojstva, kome je tua svaka pomisao na profit. Za vlasnike je vana samo
godinja pravilnost njegove opskrbe i stoga nije bilo boljeg sredstva da mu ona bude zajamena od
postupka, kojim joj je dan karakter trajno utvrenog poreza. Izmeu gospodara domene i njegovih
seljaka ne postoji nikakav odnos, koji bi bio uporediv s podreenou radnika prema kapitalisti.
Domena nije ni po emu eksploatacija; ni eksplotacija tla, ni esploatacija ljudi.
*
Ona je drutvena
institucija, a ne privredno poduzee. Obaveze ovdje ne proizlaze iz osobnih, ugovora, nego poivaju na
pravu i obiajima. Svaka domena ima svoj posebni zakon, utvren i ustaljen na temelju tradicionalne
uobiajnosti. Gospodar je u isto vrijeme manje i vie nego zemljevlasnik u smislu rimskog i modernoeg
shvaanja ove rijei: manje jer je njegovo pravo vlasnitva ogranieno nasljednim pravom njegovih
zakupaca na njihovu esticu; vie, jer njegov utjecaj na te zakupce daleko prelazi utjaj obinog
vlasnika zemlje.
Ustvari on je njihov gospodar (senior), a oni su njegovi ljudi. Mnogi izmeu njih su potomci osloboenih
robova ili osobno neslobodnih kmetova,
**
te su inili dio gospodareve oevine. Drugi opet bili su
nasljednici kolona iz rimskih vremena i prikovani na zemlju. A neki su se uza nj vezali rekemandacijom
i ivjeli pod njegovom zatitom. Nad svima on, premda u razliitom stupnju, ima patrijarhalnu vlast i
protee svoju privatnu jurisdikciju. On je moan zahvaljujui toj familijarnoj skupini, koju zatiuje i
kojom vlada. Jer u ovo doba slabe naseljenosti ljudi su mnogo vaniji od zemlje. Nje ima u izobilju, a
ljudi je malo, te je velika briga, kako da gospodar pomnjivo ouva one, koje posjeduje. Zbog toga
zapreke, koje ometaju ovjeka da ostavi domenu, postaju sve brojnije. Senior ima pravo da svoje
*
Ovdje je pisca njegov u osnovi ispravni slijed misli zaveo predaleko. I onaj socijalni odnos, koji susreemo na
srednjovjekovnim domenama, u biti je klasna eksploatacija. Ne bi se radilo o eksploataciji samo onda, kad bi se odnos
obraiivaa i gospodara osniva o na uzajamnom davanju jednakih vrijednosti, t. j. jednakih koliina rada ili njegova
opredmeenja u vidu proizvoda rada, Meutim zemljopoosjednik daje obraivau, samo zemlju, a za to prima rad ili
proizvode rada. Tako on u opem procesu proizvodnje sudjeluje samo davanjem osnovnog sredstva za proizvodnju, izgradivi
svoju egzistenciju na potronji vikova, koji su rezultat proizvoaeva rada. - Prev .
**
Serfs de corps ili Serfs de poursuite - takvi kmetovi, koji nisu bili prikoovani za esticu, na kojoj su radili, ali ipak nisu smjeli
ivjeti ni raditi izvan imanja svoga gospodara. Ako bi se i pored toga nastanili drugdje, gospodar je imao pravo da ih pronae i
vrati natrag. - Prev.
41
kmetove progoni; oni se ne mogu bez njegova pristanka oeniti enom, strankinjom u domanijalnoj
zajednici. Kmetovanje prikovano uz zemlju, prvobitno skueno samo na potomke robova i kolona,
protee, se malo pomalo i na slobodne liude, koji su ivjeli pod vlau seniorovom. Ovo postepeno
proirivanje kmetstva na sveukupno ratarsko staonovnitvo najjznaajniji je drutveni pojav u IX. i dva
idua stoljea. Po opem pravilu toga vremena, seljak je neslobodan; on to postaje do te mjere; da
rijei, koje oznauju seljaka (villans, rusticus) postaju sinonimi za kmeta (servus).
Ali ipak ne bi trebalo misliti, da je ova nesloboda ljude tlaila. Naprotiv, ona se tako potpuno
prilagouje njihovim uvjetima nasljedenih zakupaca i tienika monog posjednika, da oni na nju
gledaju kao na svoj prirodni poloaj te joj se podvrgavaju dragovoljno. Domanijaina organizacija njezin
je nuni uzrok; a ona je njezina neizbjeeiva pravna posljedica. Kako bi sloboda imala bilo kakve
cijene za ljude, kojih je ivot bio zajamen samo mjestom, to ga imaju na seniorovoj zemlji i pod
njegovom jurisdikcijom te koji su utoliko sigurniji, ukoliko su intimnije ukljueni u cjelinu gospodareva
imanja?
Bez obzira, bio crkveni ili laiki, veliki posjed za prvih stoljea Srednjega vijeka (prije XIII. st.) nema
nita zajedniko s velikom eksploatacijom. Ve krajem Rimskoga carstva nestalo je latifundija s
robovskom radnom snagom, te se ini, da su se zemljovlasnici sve vie odvraali od velikih kultura i
parcelirali svoje zemlje u estice. Potpuni prestanak trgovine agrarnim proizvodima ovu je tendenciju
dakako jo i pomogao. Veliko imanje karolinkoga vremena i iduih stoljea svjedoi o njihovoj, gotovo
potpunoj pobjedi. On se dijeli na dva, po veliini veoma nejednaka dijela: gospodareva, seniorska
zemlja(terra indominicata) i zemlja obraivaa (terra manasionaria). Prva je mnogo manje prostrana i
obrauje se izravno i u potpunosti u korist gospodarevu. Rad na njoj obavljaju bilo kuni kmetevi, koji
nemaju estica i analogni su dananjim poljoprivrednim radnicima, bilo zakupci, na temelju kuluka,
koji ih tereti. Terra mansionaria rezervirana je za zakupce. Ona je podijeljena na obradbene jedinice,
razliito velike u vezi s kakvoom tla i predjelima; ali svaka od njih mora biti dovoljna za uzdravanje
jedne porodice: to s,u mansus-i, dani ti nasljedno posjedovanje, uz uvjet, kako smo vidjeli davanja u
naravi i radu. Oba ta dijela tvore poljoprivrednu cjelinu koja se zove villa. Zajedniko sredite je
gospodarev dvor (Hof, curtis), u kom stoluje gospodarev upravnik (maire, meyer, major, villicus).
pretpostavljen seljacima(villani) u pogledu nadzora i sudbenosti. Dvor je opkoljen jarkom, ili ogradom
i slui gospodaru kao stanovalite; kad boravi na zemlji; on obuhvaa itnice i skladita, u kojima je,
pohranjena etva i drugi prihodi. Ondje se sastaje i domanijilni sud, koji se sastoji od zakupaca, a
predsjeda mu upravnik ili gospodar (senior). Tu i tamo ve u IX st., a poslije sve ee, postoji i
kapelica, koju je gospodar sagradio radi namirenja vjerskih potreba te joj on izabire i imerunuje
sveenike. Mnogo seoskih upa vodi svoje podrijetlo od ovih domanijalnih kapelica, a njima se
objanjava i pravo, predlaganja upnika, koje je mnogo lokalnih seniora sauvalo sve do kraja starog
reima i koje u tragovima jo uvijek postoji u nekim zemljama.
Oko obradivih zemalja bile su ume, travinjaci i movare: one su razmjerno obraivanom tlu davane
na uivanje senioru i seljacima. Ako je podrujem Ville tekla kakva voda, onda je gospodar esto na
njoj podigao mlin za upotrebu svoju i svojih stanovnika. Mlinar je za svoje uzdravanje dobivao
odreeni dio brana od svake vree; u ovome me je polazna toka onih vazalskih prava, koja su nestala
tek za vrijeme Francuske revolucije.
Posvuda, bez obzira na lokalne razlike, susreu se osnovne crte organizacije. koja je ovdje opisana.
Ona je savrenija na crkvenim, posjedima nego na posjedima lai ke aristoacije. Ona je tako duboko
utjecala na drutvo, da je u svim jezicima zemljopisni i onomatoloki rjenik na nju sauvao najdublje
tragove. Dovoljno je pomisliti samo, na mjesta, koja se u Francuskoj zavravaju na -ville ili na -court,
a u germanskim jezicima na -hof, ili na uestalost porodinih imena kao Lemaire, Mayer, De Meyeur,
Le Meyeur i sl.
Veliko imanje obino se sastojalo od vie villa. Posjedi opatije Saint-Germain des Pres obuhvaali su u
doba Karla Velikog cio niz villa, razasutih od Bretagne do obala Moselle. Samostani iz sjevernih
42
predjela gotovo su uvijek nastojali da u vinorodnim krajevima uz obale Rajne. Moselle ili Seine steknu
koju villu, koja, bi ih mogla opskrljivati vinom, jer je vino bilo nemogue dobaviti kupnjom.
18
Ovo posljednje obiljeje dopunjuje karakteristike seoske privrede bez trita, kojoj domena iz prvih
stoljea Srednjega vijeka predstavlja osnovni organ isto onako, kao to e obrtnika organizacija
poslije biti osnovni organ industrijske privrede u gradovima. Usprkos dubokim razlikama u njihovoj
naravi, one obje nalikuju jedna na drugu u jednome. I jedna i druga osnivaju se zaista na sitnoj
obradbi te su obje imale kao rezultat da, su kroz stoljea ouvale prva malog zemljoradnika, a druga
malog gradskog obrtnika. Kako god se to inilo paradoksalno, ipak je istina, da je srednjoovjekovni
veliki posjed spasio klasu seljaka. Kmetstvo je za njih bilo dobroinstvo. U doba, kad je drava
nemona, i kad sama zemlja namiruje potrebe ljudi, ono im je osiguralo zatitnika i zajamilo
posjedovanje jednog dijela tla. Budui da nije bilo organizirano zbog profita, domanijalno im je
ustrojstvo nametalo samo minimalna davanja donosoi im znatne pogodnosti. Budui da su inili dio
gospodareva posjeda, ovaj je bio zainteresiran da ih ouva: on ih brani u sluaju rata i pomae, ih iz
svojih priuva u vrijeme gladi. A rat i glad zaista su dva bia, koji se redom obaraju na njih: prvi zbog
sve vee slabosti drave, a drugi kao neizbjena posljedica trgovinske stagnacije. Loa etva
predstavljala je nepopravljivu katastrofu u vrijeme kad seljak ne moe nadoknaditi svoj manjak iz
suvika u susjednoj zemlji. Razdoblje od IX. do XII. st, je u privrednoj povijesti Evrope izrazit period
prehrambenih kriza. One se peridi ki ponovo javljaju svakih nekoliko godina s pravilnou prirodne
pojave.
Ali ako su te gladi bile mnogo brojnije negoli gladi u iduim stoljeima, one su bile i manje okrutne. A
ovo se objanjava u isto vrijeme i nepostojanjem gradskog i veoma malim brojem seoskog
stanovnitva. Domanijalna organizacija,i kakvu smo upravo opisali, sa svojom slabom proizvodnjom i
svojom klasom seljaka, koja se gotovo iskljuivo sastojala od zakupaca, pretpostavlja oito veoma
skuen broj stanovnika. Bez sumnje, nije nedostajalo ljudi bez zemlje, siromaha, kako ih, nazivajiu
suvremeni tekstovi, ljudi-lutalica, koji prosjaei idu od samostana do samostana i u vrijeme etve
stupaju u slubu kod seljaka. Ali ti razbatinjeni otpadnici iz jednog drutvenog poretka, koji je
poivao na posjeovanju zemlje, nisu bili ni teret ni opasnost, a to dokazuje upravo njihov maleni broj.
A u pogledu makar imalo tonog odreenja gustoe puanstva, nepostojanje bilokakve solidne osnovice
za procjenu primorava nas, da od toga odustanemo.
Sve to se moe rei sastoji se u tome, da je u karolinko doba broj stanovnika bio veoma nizak, bez
sumnje nii nego u bilo koje prethodno doba, i to zbog nestanka gradskog stanovnitva. ini se, da je
taj broj ostao nepromijenjen sve do poetka. XI. st., jer je prirodni prirast poroaj ima sluio samo
popunjavanju praznina, koje su neprestano nastajale uslijed gladi, ratova, svakovrsnih nereda i
katastrofa, to su se oborile na zapadni svijet poevi od sredine IX. stoljea.
18
Tako je na primjer opatija u Saint-Trondu posjedovala vinograde u Briedelu i Pommernu na Moselli.
43
TREA KNJIGA
FEUDALNA EVROPA
PRVO POGLAVLJE
RASULO CARSTVA
1. UNUTRANJI UZROCI
Slava Karla Velikog ne treba da ostavi iluzije o solidnosti njegova politikog djela. Ustvari, nita nije
bilo lomnije od Carstva, Slabost Louisa Pobonog, svae njegovih sinova, upadi Normana, Slavena i
Saracena samo su ubrzali rasulo, kome su uzroci unutranjii, uostalom, tako oigledni, da se pri
promatranju nameu sami.
Golemo podruje, razvueno od marki na: Labi i Dunavu do marke na Ebru u panjolskoj i do papinih
posjeda u Italiji, nije imalo onih bitnih oznaka, koje odreuju dravu. Merovinko se kraljevstvo bar
nastojalo konstituirati na temelju rimskih ustanova. Kakogod bio grubo organiziran, njegov je
administrativni apsolutizam ipak bio politiki sistem. Uzaludno je traiti neto slino u karolinkoj
monarhiji. U njoj sve izgleda nepovezano. Vladareva mo, koja bi trebala, da pokree cjelinom, ne
uspijeva da toj cjelini nametne svoju aktivnost. Budui da su i Pipin Mali i Karlo Veliki morali raunati
na pomo aristokracije, kojoj su imali zahvaliti krunu, nisu bili kadri da joj uskrate udio u vlasti.
Velikai kraljevstva donose odluke zajedno s njima, te se svake godine, o Boiu i Uskrsu, redovno
sastajao conventus. Ali kakve su ovlasti i kakav je djelokrug ovih savjetnika? One su isto onako
neodreene i nestalne kao i sam sastav njihovih skuptina, sastavljenih od crkvenih ljudi i od laika, koji
su premda bez ikakve ovlasti i mandata, smatrani za predstavnike puka. Lex fit concensu populi et
constitutione regis - kae se u jednom kapitularu. Zakon nastaje pristankom puka i odredbom
kraljevim. Bila je to lijepa formula, ali je u stvarnosti bila bez znaenja. Velik broj kapitulara nije
ustvari ni bio podnesen skuptinama, a za one, o kojima znamo da su bili podneseni, nije poznato, u
kolikoj su mjeri skuptin intervenirale. Nita uostalom ne zasluuje manje naziv zakona od tih
kapitulara, koji su raznorodan skup upravnih odiuka, odrebi, naelnih izjava, prigodnih mjera ili trajnih
editkata, za koje najee ne znamo, da li su bili primjenjivani, da li su bili namijenjeni cijelome
Carstvu ili samo nekim njegovim podrujima. Pored toga, ti njima vrvi od protivurjeja, a da pritom
nikad nije jasno, da li kasniji tekst, ukida prethodni ili treba nastojati da ih kako tako uskladimo. Od
sve te zbrke ostaje kao opi dojam kraljevska volja, koja arko eli dobro, udi za napretkom, redom i
pravdom, ali se bez uspjeha trudi, da sve to ostvari.
Prema onome kako se gotovo uvijek manifestira i izraava, kraljevska je vlast apsolutna, ali je taj
vladarev apsolutizam dvostruko ogranien. Prije svega kranskim moralom, a to on svijestno prihvaa;
zatim potrebom da ne ozlovolji aristokraciju, no to on tek podnosi od nevolje. Oito je, da se
karolinki car na dnu svoje svijesti osjea odgovoran samo pred bogom i da podnosi intervenciju
velikaa na podruje svoje vlasti samo zato, to ne moe drugaije. Izmeu njega i velikaa, s kojima
vijea, ne postoji povjerenje ve od samoga poetka, te e uskoro ba nedostatak pouzdanja pokvariti
njihove odnose. Ukratko, moe se rei, da karolinko ustrojstvo poiva na nesporazumu. Dvije snage,
koje se prividno u njem zdruuju, ustvari su dva protivnika.
Za vrijeme Karla Velikog jaa je bila mo vladareva; tada je ona jo okiena sjajem svojih pobjeda i
svjom novou svoga carskog dostojanstva. Ali je mo aristokracije bila krepkija; njoj su vie
44
pogodovale i okolnosti i drutvena organizacija. Ta se aristokracija proglaava narodom, a u stanovitoj
mjeri ima pri tome i pravo, jer se narod utopio u njoj, ona ga je apsorbirala na svoje domene, i ona za
sve one, koji su ovisili o njoj, a to znai za najvei dio svega stanovnitva, javnu vlast drave
nadomjeta privatnom vlau svoje zatite i jurissdikciju to jeostalo izravnih vladarevih podanika
izvan njezine vlasti, svodi se na veoma malen broj i opada iz godine u godinu. Karlo je vidio opasnost,
pa je nastojao da je predusretne. Smanjio je terete, koje je vojna i sudska sluba nametala slobodnim
ljudima, te je time pokuao da spasi one, koji su jo sauvali tu sve rjeu slobodu. Njegove su mjere
doivjele zajedniku sudbinu svih pokuaja, da se zaustavi drutveni razvitak na kosini, kojom su ga
vukli interesi i potrebe; nisu promjenile nita u stali onome, to je bilo neizbjeno. Seljaci nisu prestali
da ustupaju svoje zemlje velikaima i da se ukljuuju u njihova imanja.
Ovdje i opet prepoznajemo onaj nesporaum, koji lei u temelju karolinke organizacije. U ovom
pitanju odranja slobodnih ljudi carevi su interesi u otvorenome sukobu s interesima aristokracije. Ali
car mora ba toj istoj aristokraciji povjeravati ostvarenje svojih namjera, budui da iz njezinih redova
uzima svoje slubenike. Preostali moraju dakle birati izmeu koristi vlastite ili careve. No njemu mogu
sluiti samo na svoju vlastitu propast. Kakve je dakle moglo biti nade da oni tu donesu nekakvu odluku?
A protiv inercije ili zle volje aristokrata nije bilo lijeka. Po pravu, car bez sumnje moe svrgavati
grofove, budui da ih on i postavlja. Ali ustvari on je nemoan pred njima. Jer oni nisu samo orue
njegove moi, obini inovnici, odabrani potpuno nezavisno, strani ljudima, kojima upravljaju, i
presejivi iz okruja u okruje po gospodarevu nalogu. Svaki od njih pripada, naprotiv, podruju, kojim
upravlja. On je ondje najvei posjednik i najutjecajniji ovjek, i to esto ve od vie pokoljenja.
Njegova su porodina dobra razasuta po cijeloj grofoviji; stanovnici na njima njegovi su kmetovi ili
zakupci, i to iz pokoljenja u pokoljenje, od oca na sina. On je roen meu njima i umrijet e ondje,
ako ne pogine negdje daleko, na bojnom polju, a tako je bilo i s njegovim ocem, koga je on gotovo
uvijek nasljeivao na grofovskoj asti. Stoga on na podruju, kome stoji na elu, vie igra ulogu
seniora. negoli careva predstavnika. Otud je nemogue pomiljati na to, da bude premjeten ili
smijenjen, a da njegov nasljednik, po shvaanju puka, ne ispadne kao uzurpator i uljez.
Ova nemo drave pred vlastitim inovnicima objanjava se financijskim poloajem. Ono to je
preostalo od rimskog poreza, iezlo je krajem merovinkog razdoblja ili se pretvorilo u davanja, koja
su sebi prisvojili velikai. Carsku blagajnu opskrbljuju jo svega dva izvora; jedan je od njih nestalan i
hirovit: ratni plijen, a drugi stalan i redovit: prihod s imanja, to pripadaju dinastiji. Ovaj posljednji
jedini je kadar da naimiri tekue potrebe za nunim prihodima. Karlo se ovim
pitanjem pomno bavio, i slavni capitulare de villis dokazuje minuucioznou svojih pojedinosti svu
vanost, koju je on pridavao dobroj upravi svojih zemljeposjeda. Ali oni su mu donosili davanja u
naravi, upravo onoliko obilna, koliko je trebalo za prehranu dvora. Karoolinko carstvo zapravo i nema
javnih financija, te je dovoljno konstatirati ovu injenicu, pa da ocijenimo, do koje ga mjere njegova
organizacija rudimentarna, ako je uporedimo s organizacijom u bizantskom carstvu ili carstvu kalifa,
gdje drava ima poreze ubirane u novcu, svoj financijski nadzor i fikalnu centralizaciju, koja
podmiruje inovnike plae, javne radove, uzdravanje vojske i mornarice.
Ogranien na prihode sa svojih privatnih imanja, car nije mogao namirivati trokove uprave, koja bi
bila dostojna toga imena. Ali da funkcionar ovisi o dravi, treba ne samo da ga drava imenuje, nego
da ga i plaa. Budui da nije bilo novca za tu svrhu, drava se morala utei besplatnim uslugama
aristokracije, a to je dovodi u takav paradoksalni poloaj, da za suradnike uzima ba lanove one
drutvene klase kojoj, mo moe rasti samo u razmjeru s njezinim slabljenjem. Opasnost je bila suvie
oita, a da ne bi ve tada bilo nastojanja da bude otklonjena. Poevi od kraja VIII. st., zahtijeva se od
grofova, u trenutku kad stupaju na dunost, posebna zakletva vjernosti analogna vazalskoj zakletvi. Ali
je ipak lijek bid gori od bolesti. Jer vazalska je veza vezivala funkcionara izravno uz vladarevu osobu,
45
te je stoga slabila, pa ak i ponitavala njegov karakter javnog slubenika. Ona ga osim toga navodi da
svoju funkciju smatra kao leno, t.j. kao dobro, dano mu na uivanje, a ne vie kao vlast, koju mu je
dodijelila kruna i koju on ima izvravati u njezino ime. Osim toga, taj sitem dovodi prilikom svake
promjene na prijestolju do najopasnijih kriza. Novi se vladar ,svaki put nae pred alternativom, ili da
na svojim mjestima ostavi ljude odane njegovu prethodniku ili da ih nadomjesti onima, koji su vjerni
njemu. U prvom sluaju on sebe osuuje da vlada s osobljem, koje ne pozna; a u drugom je neizbjeno
da ve prvoga dana pobudi najpogibeljnija nezadovoljstva.
Prema tome, s kojeg god je stajalita razmotrili, upravoj organiizaciji Carstva nedostaje bitnih
obiljeja svake dravne uprave: podinjenosti i discipline. U poreenju s organizacijom crkve, gdje
hijerarhija tono odreuje svakome svoju ulogu i svoju odgovornost, drava se ini ogrezla u surovu
anarhiju. Ustanova missi dominici imala je oigledno kao cilj, da uz pomo kontrole usavri
organizaciju drave Osobna inicijativa Karla Velikoga i njegova tendencija da laike ustaanove
poboljja nadahnjujui se primjerom crkve istie se ovdje u punome svijetlu. Isto onako, kao sto je
crkva bila podijeljena na nadbiskupije, obuhvaajui svaka po nekoliko dijeceza, on je Carstvo
podijelio na prostrana okruja (missatica) od kojih je svako obuhvaalo vie grofovija. U svakom o tih,
okruja dva su carska izaslanika (missi dominici), jedan sveenik i jedan laik imali kao dunost da
nadziru slubenike, popisuju zloupotrebe, isptuju puk i da svake godine podnose izvjetaj o svome
poslanju. Nita bolje, nita koristnije i nita spasonosnije od ovakve ustanove, ali uz uvjet da raspolae
sankcijama. No ustvari ona takve mogunosti nije imala, budui da su tobonji slubenici u praksi, kako
smo vidjeli, neuklonjivi. Nigdje nema tragova da su missi dominici uspjeli popraviti pogreke, koje
mora da su posvuda zapazili u velikom broju. Stvarnost je bila jaa od careve dobre volje.
Fonniranje ustanove missi dominici dovoljno je da dokae, da je Karlo Veliki, nesumnjivo pod
utjecajem svojih sveenikih savjetnika. Potpuno jasno uviao nesavrenost svojih sredstava za
vladanje. Njegov je ideal bio, da svoju dravu reformira po uzoru na crkvenu upravu, ali nije imao
dovoljno snage da to ostvari. Moe se rei, da su shvaanja, koja su ga nadahnjivala, bila potpuno
rimska. Golema je zabluda kad neki, kao to je to esto sluaj, u njemu vide pristalicu nekog
neodredivog germanstva i kad uzalud nastoje da tome nau traga u njegovu djelu. Legenda je u tome
pogledu vidjela jasnije negoli mnogi historici. U pukom sjeanju u Njemakoj Karlo je ostao kao
izrazit zakonodavac, pobjednik nad barbarstvom i utemeljitelj drutvenog poretka. Za poganske ili
polupoganske narode on je zaista i bio sve ovo, ali prije svega na temelj u svoje crkvene vladavine.
Konana uspostava crkve u Germaniji i podvrgavanje puka njezinim dogmama i njezinu moralu do te je
mjere njegovo osobno djelo, da on u tradiciji ivi kao gotovo sveta osoba. Nema sumnje da se Albrecht
Durer inspirirao ba tom tradicijom, kad mu je dao onaj neobini i velianstveni izgled, koji vie
podsjea na nekog laikog papu negoli na cara. Intimni savez crkve s dravom, identificiranje politike
s kranskom zajedniicom te dravna vjera kao nuna posljedica ovoga - evo, u tome je bit karolinkog
djela, ono to se odralo na ivotu i poslije njega i to je jo vjekovima odreivalo razvoj evropskoga
drutva.
II. PAPA I CAR
Karlova smrt (28. Sijenja 814) nije izazvala ni najmanju krizu. U toku 813. on je na pet provincijalnih
sinoda organizirao donoenenje niza odluka u vezi s ustrojstvom Carstva. Njih je iste godine potvrdila
opa skuptina, sazvana u Aachcnu (Aix-la-Chapelle), na kojoj se on dalekovidno pobrinuo da sam stavi
carsku krunu na glavu Louisa, jedinoga od svojih sinova, koji je jo ostao na ivotu. Ova je predaja u
nasljedstvo izvrena usred opeg pristajanja. Carstvo je tada uivalo duboki mir: nikakva vanjska
pojava nije odavala skoru provalu poremetnja, uslijed kojih se ono imalo sruiti. U biti crkveni ideal,
to ga je Karlo sebi izgradio o carskoj vlasti, ocrtava se u odgoju, koji je dao svome sinu. On je bio
46
posve latinski i klerikalan, te je sasvim opravdano, to je tradicija drugom karolinkom caru dala
nadimak Poboni. Ali njegova je pobonost bila, ako se smije tako rei, prije svega politika
pobonost. Ona se stapa s koncepcijom o laikoj vlasti, koja joj dodjeljuje kao bitnu zadau da bude
bude pomnik i zatitnik crkve. Onoga preostatka vladarske nezavisnosti i prvobitnog obiljeja
franakoga kralja, to ga je Karlo, postavi carem tek pod starost, sauvao sve do kraja, kod njegova
je sina potpuno nestalo. Louis se ve od samog svog nastupa odrekao naslova kralja Franaka i
Langobarda. On nosi samo naslov cara, ukazujui time samo na to, da je njegova vlast isto tako
univerzalna kao i papina, i da se i ona, kao i papina, prostire nad svima kranima. A to je ba ono,
ime je morala zavriti orijentacija karolinke politike, prihvaena krunidbom g. 800. Izmeu Karla i
Louisa nema ni najmanje suprotonosti u tendencijama, osim to postoji oita razlika u snazi i osobnoj
genijalnosti. Carska vlast, kako ju je shvatio Louis, samo je logian i potpun razvitak ideje, koja
prevladava kod Karla u cijeloj drugoj polovini njegove karijere, a veliki je car sam htio i svojim
osobnim naporom pripremio duh, u kome je imao vladati njegov slabi nasljednik.
Louis se smjesta naao pred jednim pitanjem, koje je bilo uteeno njegovu ocu i koje je imalo
iskuati vrstou Carstva. Imao je tir sina: Lotara, Ludviga (Njemakog) i Pipina. Kako je trebalo
urediti pitanje nasljedstva? Od samog iskona franake monarhije primjenjivana je uvijek ideja jednake
podjele meu vladareve sinove. S druge strane, carska, je vlast po svojoj prirodi bila isto tako
nedjeljiva kao i papinska. Da li, je dakle trebalo Carstvo smatrati tako nerazreivo sraslim s dravom
da je ,nasljedstvo u dravi trebalo biti provedeno po onom istom naelu, kao i nasljedstvo carske
vlasti? Ili je naprotiv, trebalo razlikovati jedno od drugoga i podijeliti dravu, a carsku vlast predati
samo jednome od nasljednika? Louis je usvojio mjeru, koja nije potpuno prekinula s obiajem diobe,
ali ga je ipak rtvovala naelu jedinstva. God. 817. on je sebi kao regenta Carstva pridrudrio Lotara;
svoga najstarijeg sina, i oznaio ga kao svoga nasljednika. No uza sve to, dva mlaa sina dobila su svaki
neku vrst apanae i kraljevski naslov: Pipin Akvitaniju, a Ludvig Bavarsku. Postupivi ovako, Louis se
dakle izjasnio protiv stare koncepcije laike monarhije, kakva je bila na snazi za vrijeme Merovinga, a
u prilog nove, crkvene koncepcije Carstva, te nema gotovo nimalo sumnje, da je on takve odredbe,
donio u sporazumu s papom. Ali rtvovana mlaa braa smatrala su sebe, rtvama nepravde, pa su
samo ekala priliku da se osvete. Ona se pokazala, a da je sami nisu morali izazvati. Ostavi udovac,
Louis se 819., zbog njezine ljepote, oenio Juditom, keri alamanskog vojvode. Bio je zaljubljivog i
senzualnog karaktera kao i svi prvi Karolinzi te je uskoro pao pod vlast te ene, i kad mu je 823. rodila
eetvrtog sina, Karla (elavog), nije imao energije da odoli strasnoj estini ove ene i da presijee
spletke, koje je ona pripremila, nastojeti da svome djetetu osigura najvei mogui udio u oevini.
Juditi nije bilo teko da za svoje poglede pridobije Ludviga(Njemakog) i Pipina te da ih uzbuni protiv
Lotara, a bilo joj je jo lake da obeanjima sebi osigura pomo jednog dijela aristokracije. Nastadoe
dvije stranke, ili, tonije dva tabora u Carstvu: jedna je za svoj program uzela podjelu naslijea meu
sve sinove careve, a druga je ostala vjerna jedinstvu
19
. Isprva je pobijedila prva: Lotaru je oduzet
naslov regenta, te on pobjee u Italiju da pred papu iznese cio spor. Dotle je Louis, sluajui nagovore
Juditine, izvravao novu podjelu monarhije meu svoja etiri sina.* Naklonost, koju je pritom iskazao
Karlu, odvojila je uskoro od njega Ludviga (Njemakog) i Pipina, te ih pribliila Lotaru. Ovaj je 833 na
elu vojske i u pratnji pape Grgura IV. Preao Alpe, zdruio se s braom i zajedno s njima krenuo protiv
oca. Do susreta je dolo, na rajnskoj ravnici kod Kolmara. Pobjednik dana bio prividno Lotar, a stvarno
papa. U ime mira u crkvi, koje je Carstvo tek prolazn oblik, on je za sebe zatraio pravo da
intervenira, te je Lotara uspostvio u njegovoj prijanjoj asti, a starom je caru, krivcu, to je pomutio
19
Ovo su samo etike te tih stranaka. Ustvari, samo su sveenici mogli imati program: laici su se pridruivali prema svojim
simpatijama i svojim interesima.
* 829, po ishodu sabora u Wormsu, uklonjen je Lotar s poloaja regenta, a na dvor, je pozvan Bernard, Vojvoda Septimanije,
Juditin ljubimac. Njezin i Louisev sin, Karlo (elavi) dobio je u svoju vlast Alamaniju, Alzas, jedan dio Burgundije i Reciju
Prev.
47
mir u krnaskom svijetu nametnuo poniavajuu pokoru. Tako se s nemilosrdnom logikom pokazala
prva posljedica intimne veze pape i cara: car se poklonio, a papa izdigao, te je tako na mjesto
prvohitnog saveza dviju snaga dolo do podlonosti prvoga drugome.
Ali to nije bilo ono, to su htjeli postii Ludvig (Njemaki) i Pipin. Stoga oni ponovo uzee oruje i tako
se bitka izmeu suparniih ambicija i osobnih interesa nastavila s nekom zbrkanom upornou. Ni
Pipinova smrt (838.) ni careva Smrt (840) nisu je prekinuli. Ona se napokon, zbog, ope iscrpljenosti,
dokrijila tek 843. ugovorom u Verdunu.
Bio je to kompromis, ali, takav kompromis, koji je izvanredno smanjio znaenje, to ga je imala
zamisao Carstva. Cijela je monarhija podijeljena u tri jednaka dijela. Srednji je poprijeko presjekao
cijelu Evropu i pratezao se, ne vodei rauna ni o prirodnim granicama, ni o naravi puanstva, od
Frigije pa sve, do Papinske drave. Taj je dio dan Lotaru. On je osim toga zadrao naslov cara i nad
drugom dvojicom brae, Louisem i Karlom, imao neki neodreeni primat. Prvi je od njih dobio zemlje
na istoku od Lotarova podruja, a drugi one na zapadu. Tako je nestalo one istovetnosti izmeu
Carstva i franake drave, koja je postojala pod: Karlom Velkim i Louisem Pobonim. Jedinstvo Carstva
postojalo je jo samo u teoriji: njegova univerzalnost nije vie bila u skladu sa stvarnou, jer je car
sada zapravo vladao samo treinom zapadnog kranskog svijeta. Jo je gore stanje nastalo poslije
Lotarove smrti (855). On je ostavio tri sina, koji su sad takoer meu sobom podijelili svoje zemlje.
Najstariji, Louis II, uzeo je kao svoj dio Italiju i carski naslov. Za vrijeme Lotarovo, car je jo bio bar
isto toliko moan kao i njegova dva brata kralja. Pod Louisem II., on je bio tek drugorazredni vladar,
mnogo manje utjecajan negoli njegovi strievi, Ludvig Njemaki i Karlo elavi. Opreka , izmeu onega,
to je car trebao da bude, i onoga, to je zaista bio, postoajala je neprekidno sve vea. Moe se stoga
s pravom rei, da je dodue jo postojao, car, ali da Carstva vie nije bilo.
Tome neprestanom opadanju carske vlasti odgovara uporedni i istovremeni uzlaz papinske. Nakon to
se ravnotea izmeu dviju snaga, to su bile na elu kranstva, slomila, jedna se od njih nuno
moorala okoristiti onim, to je druga gubila. Prilike su ve i prije navele Grgura IV., da bude sudac
izmeu Louisa Pobonog i njegovih sinova .
Pod Luisem II, papa Nikola I. (858-867) zahtijeva i namee carskoj vlasti i nadmo vlasti papinske. S
njim prestaje politika saveznitva, koja je otpeela pod Karlom Velikim. Poglavar crkve, oslanjajui se
na boanske podrijetlo svoje vlasti, smatra odsada sebe arbitrem i upravvljaem nosilaca svjetovne
vlasti, kraljeva ili cara. Budui da su ovisili o njemu kao krani bili podloni njegovoj moralnoj
jurisdikciji kao grenici, bile je vane da budu povrgnuti megunosti kanjavanja, koja bi garantirala
njihovu poslunost. Peevi od toga vremena, papa moe i mora, ako te smatra potrebnim za slubu
bogu i crkvi, intervenirati u poslovima vladara, i Nikola je bez oklijevanja poao tim putem, kojim e
poslije njega ii Grgur VII. i Aleksandar II., koji e devesti Inocenta III. i Inecenta IV. do one teokratske
hegemenije, koju e dokrajiti tek katastrofa Bonifacija VIII. On uostalom nije vie imao prilike da
intervenira u zapletima velike politike. Ekskomunikacija, kojem je oinuo Lotara II., kralja Lotaringije,
u povedu njegeve rastave, 863. i koja je dovela do penienja krivca, bila je samo meralna
manifestacija, no njezin se odjek ipak rasprestro po cijeloj Evropi.
Lane dekretalije, koje su se sredinem IX. st. preirile po sjeveru Francuske, i koje svojim prilino
spretno sastavljenim apekrifnim tekstovima daju papi vlast nad cijelim episkepatom, kakvu on ustvari
dotad nikad nije imao, jo su vie pridenijele uvrenju rimskog, primata. Nikola je ak htio da ga
prizna i istona crkva, te je bacio ekskomunikaciju na patrijarha Fecija, no time je pestigao same te,
da se jo vie oteao sukob, koji je imao sve te vie trovati odnose izmeu dviju polovina kranstva:
grke i latinske.
48
Smrt Luisa II. (875) pruila je papi novu prilku da potvrdi svoju nadmo nad Carstvom i da pokae, da
ono ovisi o njemu, a ne o dinastiji. Budui da Louis II. nije imao djece, njegov je najblii muki roak
bio Karloman, sin Ludviga Njemakoga, i on ga je odredio za svoga nasljednika. Papa Ivan VIII. (872-
882) odluio je meutim drukije, pozvao u Rim Karla elaveg i okrunio ga 875.
Poevi od sredine IX. st. papin utjecaj neprestane je pestizavao pobjede nad carem. Ne taj se utjecaj
megao vriti same zate to su carevi na te pristajali. Sam po sebi, oslanjajui se same na svoju malu
rimsku dravu, papa bi bio potpuno nemean da se odupre ma i najmanjoj agresiji. tavie, autoritet,
koji je uivao i o kom je upravo dao tako sjajne dokaze, ustvari je dugevao ba tim Karolinzima, koje
je krunio i koji su ga zatiivali. Bila je te paradeksalna situacija, koja je omeguavala papi da
dominira nad carem uz uvjet da mu car jami i zatiuje slobodu, koja je doputala da duhovnoj vlasti
da odnesi pobjedu nad laikom samo zahvaljujui pomoi, to ju je pobjednica primala od
pobijeenega. Ali politika anarhija, u koju Evropa naglo i sve vie zapada petkraj IX. st., odjednem
oduzima papi njegova neophodna petrebna zatitnika. Karlo elavi bio je posljednji car, koji je jo
uiva neki ugled i raspelagao nekom stvarnom snogem. Poslije njega, pod neodoljivim pritiskom
feudalizma, pod udarcima Normana, Saracena, Slavena i Madara, pod utjecajem regienalnog
partikularizma: uslijed ambicija, spletki i osobnih suparnitava, one to je jo preostalo od karolinkog
pokreta, sruilo se, i svi vladari, bez obzira zvali se oni kraljevima ili carevima, podjednako su
nemeni. Rim je odsad preputen svojoj sudbini, i papinstvo se odjednem nalo pred daleko veim
opasnostima, nego to su bile one, koje su mu prijetile neko, u vrijeme Langobarda. Iako su
Langobardi uporno nastojali da osvoje Rim, oni, ipak nisu mrzili papu. A sada, naprotiv, bila je
ugreena i sama sloboda papinstva. Budui da je papa raspolagao carskom krunom, odsada je bile
doveljno da netko, tko zaeli stei krunu, nad njim izvri nasilje i da pod prijetnjem primora njegovu
slabost da izvri ono pravo, koje je papa za sebe pridravao. Ve poslije smrti Karla I elaveg (877.)
deao je pod Rim na elu vojske Karlo Debeli,* te je primerao Ivana VIII. da ga okruni (881). Uskoro
poslije toga prisustvujemo alosnom prizoru istovremenog ponienja i pape i cara. Poslije svrgnua
Karla Debeleg
20
i konaneg sloma karolinkog jedinstva, dva su talijaska velikaa, markiz Friulije,
Berengar, i vojvoda od Spoleta, Gvido, vodila meu sobom spor oko nekadanje langobardske krune, te
su se oba dala, okruniti u Paviji. Carsko destojanstve bilo je vatkantno; Gvide odlui da ga se
domegne. Trebale je samo da sa svojim vojnicima ue u Rim i ve ga je dobio od pape Stjepana VI.
(891) Neke vrijeme poslije tega primirao je njegova nasljednika Fermoza da carsko dostojansvo preda
njegovu sinu Lambertu. Dokle je carstvo i papinstvo pale za samih nekoiliko godina! Formoz je osjetio,
da je mogue uzdii i jedne i druge same ako se utee nekoj sili. Uto je Arnold, vojvoda Karantanije,
postigao sjajnu pobjedu nad Normanima, te se uinilo da obeava ostvariti slavnu vladavinu. Papa ga
zamoli za pome protiv ogavne tiranije, pod koju je zapao. Arneld prijee Alpe, na juri zauzme Rim,
koji su branili Spoletanci, primi carsku krunu (896.) i zatim se vrati u Njemaku. Lambert se sad mogao
osvetiti. Njegeva je osveta bila ogavna i tragina, kao to su uope postali tadanji politiki i vjerski
obiaji. Formoz je ve bio mrtav i on ga je dao i skopati iz groba te je sad jedan sinod u prisutnosti lea
obavio nekakvo prividno suenje, pa je zatim papino tijelo bile predano rulji, koja ga je bacila ti
Tibar. Arnold nije nanovo preao preke Alpe, i tako je papinstvo vie nego ikad pestalo igrakom
ambicioznih spletkara, koji su se meusobom otimali za Carstvo, kao to se toliko drugih drugdje u
Evropi prepiralo oko pojedinih lena ili pokrajina, a da svijet na to uope nije obraao panju. Kad je
Lambert umro, u Italiji prevlada Berengar Friulski. Louis, kralj Burgndije, povede protiv njega rat,
pobijedi ga i okoristi se prilikom te se dade od Benedikta IV. okruniti za cara(900). Pet godina poslije
toga doepao ga se Berengar u Veroni, te mu je dao iskopati oi i prognao ga sa Poluotoka. Zatim je,
919., primorao Ivana X. da sad njega okruni za cara. Bilo je teko jo vie, poniziti naslov, to ga je
zapoeo nositi Karlo Veliki. I zaista, on se nije dublje, srozao u ponienje. Poslije umorstva Berengara
Friulskog (924.) vie nije bilo careva do Otona I (962).
20
* Najmlai sin Ludviga Njemakog. - Prev.
49
III. VANJSKI NEPRIJATELJI
Neprijatelji Carstva, Normani i Arapi, od kojih je ono tako mnogo pretrpjelo u IX. st., nisu ga napali
zbog njegove slabosti i nisu smiljeno upravili svoje udarce samo protiv njega. Podrui je na kome su
djelovali, prvi, na Sjevernom moru, a drugi, na Sredozemnom, mnogo je bilo ire od obala karolinke
drave. Napadi, koji su se oborili na nju, bili su ustvari samo epizoda u povijesti pomorskih upada,
kojima ona nije mogla izbjei, ali im nije bila ni jedini, a u poetku bar ni glavni cilj.
Napredovanje Arapa u Sredozemnom moru u poetku IX. st. ne nadovezuje se na veliki pokret vjerske
ekspanzije, koji je nastao poslije Muhamedove smrti. Politiko jedinstvo islama bilo je slomljeno otkad
nisu vie svi vjernici priznavali bagdadski tkalifat. U panjolskoj, postoji od kraja VIII st. novi kalifat
pod vodstvom Omejida. U Africi su markokanski, alirski i tuniki Berberi bili zapravo nezavisni.
Smjestivi se konano ti svojim novosvojenim podrujima, ti su panjolski i afriki muslimani upravili
svoju aktivnost prema moru. Tunis, utemeljen pokraj ruevina Kartage, bio je kao i ona, pogledima,
okrenut prema Siciliji, pa su Tuniani, kao i Kartaani u antici, uskoro uznastojali da se domognu toga
lijepog otoka, o koji su se u toku povijesti Evropa i Afrika uvijek otimale. Bizantinci nisu mogli
energino braniti ovu predaleku provinciju. Izmeu 827 i 878 oni su bili malo pomalo potisnuti prema
Mesinskom tjesnacu i najzad primorani da se povuku na talijansku obalu. Imajui ve u svom posjedu
Baleare, Korziku i Sardiniju, Muslimani su sad drali u svojoj vlasti sve otoke Sredozemnog mora.* Oni
su im sluili kao pomorske stanice i navalna upori ta protiv obala evropskog kopna. Sa Sicilije su pohodi
bili upereni prema Kalabriji, te su na kraju doveli do osvojenja Barija i Taranta. Druge su flote
napadale obale srednje Italije. Pred njima je papa Leon IV. morao ono to je jo bilo preostalo od Rima
staviti pod zatitu gusara, koji su se iskrcavali, ne imajui ega da se boje, na uu samoga Tibra. Utok
Rhone, isto tako slabo hranjen, bio je jo izloeniji napadima. Arapi su izgradili vojne poloaje du
ceste La Corniche*, gdje njihova sklonita jo i danas postoje. Pokuaja da se uvrste unutranjosti
ipak nije bilo. Za nove gospodare Sredozemlja bilo je vamo samo da vladaju obalama, a budui da
kranske trgoovine vie nije bilo, nije uinjen nikakav ozbiljan napor da ih odbace, nego su im obale
preputene. Kransko se stanbvnitvo povuklo dublje, i ruevine gradova kao i podruje Nimesa
opkolilo se bedemima kolikogod je bolje moglo.
21
Normanske provale bile su kudikamo razornije i imale su mnogo dalekosenije posljedice. U njima se
na pozornici odjednom pojavljuje dotad tako nepoznat narod, da nije bilo nikakva imena, kojim bi ga
okrstili te su ih stoga stanovnici sjevernih obala u nedostatku boljega nazvali po imenu samoga kraja
odakle su doli: Noord-mannen, Norrmani. Pomorske pljakake nalete Skandinavaca mogue je
objasniti samo hipotezama, ali one su ipak vjerojatne i prihvatljive. Prvobitni uvjet je oito potreba
jednog dijela stanovnitva da izvan svoje zemlje potrai sredstva za ivot, koje im neplodno i
siromano tlo u domovini nije vie davalo u onoj koliini, koliko je to ovim energinim i smionim
ljudima trebalo. Ako ovome dodamo jo unutranje borbe meu lokalnim poglavarima, istodobne s
privrednim nevoljama, pa ponos pobijeenih, koji su odbijali da se podvrgnu pobjednicima i sobom
povlaili svoje ratne drugove, i nadu da e se poslije koristonosnih pustolovina moi u slavlju povratit,
imat emo predodbu o motivima, koji su poevi od kraja VIII. st. navodili Dance, Norveane i vede
da okuaju sreu na Sjevernom i Baltikom moru, na sinjoj puini sjevernog Atlantika i ak sve do
plavih valova Sredozemlja. vede je odmamio jo i jedan motiv, koji nije djelovao na zapadne
21
God. 916, papa Ivan X. i kralj Berengar, domogli su se, uz bizantsku pomo, muslimanskog utvrenog tabora na Gariglianu.
Otada ih se srednja Italija oslobodila.
Route de la Corinche, stari rimski put iz Nice u enovu du ivica peina nad morem, ispod koga danas vodi moderna
automobilska cesta uz obalu mora, -
Prev.
50
skandinavske narode: dva velika juna carstva, Bizantsko i Kalifsko, bacala su iz dubljina svoga
prostora neku vrst zlatnih zraka sve do ovih studenih i najudaljenijih predjela svijeta. Od kraja VII. st.
trgovaki su putovi, to ih, s jedne strane, izmeu Baltikog i Kaspijskog mora ine Finski zaljev, Neva,
jezera Ladoga i Onjega, zatim tok Volge, i s druge strane, izmeu Baltikog i Crnog mora, rijeke Dvina,
koja dopire sve do basena gornjeg Dnjepra - poeli da oivljavaju. Otkapanja su na vedoskom tlu
iznijela na svijetlo vie od 20.000 komada arapskog, bizantskog novca, od kojih najstariji datiraju iz g
698. Sigurno je, da vedi nisu oklijevali smiono krenuti putovima, koji su vodili prema sunanim i
bogatim zemljama. Slaveni su te strance okrstili imenom Rus, koje su im, dali Finci, susjedi jednih i
drugih. Ti skandinavski Rusi uskoro su se u dovoljno velikom broju smjestili na pogostima (tritima),
kamo su u odreeno vrijeme dolazili arapski ili hazarski trgovci, da od stanovnika kupuju med i krzna.
U dosta kratkom vremenu oni su ondje zamijenili sve druge strance. U tolikoj su mjeri prevladali na
toku Dnjepra, da su brzaci te rijeke kroz vjekove zadrali vedska imena, koja su im oni dali. Sredinom
IX. st. nametnuli su se za gospodare stanovnitvu, koje je ivjelo u okolini pogosta. Prema tradiciji
Rjurik je osnovao Novgorod a dva njegova druga, Askod i Dir, zauzeli su jo prije 862. grad Kijev,
najvanije trgovako sredite na cijeloj junoj ravnici. Godine 892. Rjurikov se nasljednik, Olaf,
smjestio u Kijevu, koji otad poinje da iri svoju politiku prevlast nad svima susjednim zemljama. Od
toga momenta moe se datirati poetak ruske, to jest vedske drave u Dnjeparskom hasepu. Kneevi i
njihovi trgovaki i ratni drugovi, kojima su iz domovine pristizala pojaanja sve do poetka XI. st.,
sauvali su sve do tog vremena svoj skandinavski jezik i obiaje.
22
Ali ih je najzad ipak neizbjeno apsorbiralo ono stanovnitvo, kojim su vladali i koje su eksploatirali, te
je tako ime tih smionih pustolova iz IX. st. po izuzetnoj srei prolo kroz sve mijene povijesti i ostalo
najveem od svih slavenskih naroda i najprostranijoj dravi na svijetu. Norveane i Dance je poloaj
njihove zemlje uputio prema zapadu. Zemlje, koje su se nudile njihovim pothvatima, nisu bile, kao
Bizantsko i Arapsko carstvo, drave u punom cvatu, s mnotvom gradova, niti su obeavale obilne
trgovake dobiti, nego su to bila potpuuno ratarska podruja, koja nisu imala ni to da prodaju, niti da
kupe. Zbog toga se Danci i Norveani, za razliku od veda, koji su doli u dodir s privredno veoma
uznapredovalim drutvima te su prije svega nastojali da trguju s njima, pojavljuju bilo kao gusari i
pljakai bilo
kao moreplovci.
23
U isto vrijeme dok oni napadaju obale na jugu i zapadu, njihove lae polaze na istraivaka putovanja
po sjevernim morima. Norveani su se ve veoma rano smjestili na otocima Far-r, 874. su otkrili
Island, naselili ga i odatle jedno stoljee kasnije uznapredovali sve do obale Gronlanda. Ali nada u
pljaku privukla ih je dakako prije svega prema evropskim zemljama. Engleska je morala prva
podnijeti njihove napade. Ve jedolo do iskrcavanja U Northumberlandu, gdje su opljakani i spaljeni
samostani na Lindisfarmu i u Jarrowu. Otad su zareali sve brojniji i sve ei napadi. Anglosaskim
kraljevima nije polo za rukom da odbiju osvajae. Sredinom IX. st. vei je dio istonih podruja na
otoku pripadao njima, 878. je Alfred Veliki bio primoran da im ugovorom odstupi svu zemlju na istoku
od crte povuene od Londona do Chestera, te je to podruje jo dugo poslije toga toga bilo nazivane
Danelaw. Ni Irska nije izbjegla navali skandinavskih osvajaa. Dublin je od sredine IX. st. pa do poetka
XI. st. bio neke vrste normanska kolonija. S tih su se otonih polooaja smioni pustolovi bacali prema
jugu. Pustoili su obale Portugala i panjolske, gdje su napali Lisabon i Sevillu (844),a zatim prooe
kroz Gibraltarski tjesnac te su pljakajui Algeciras i Baleare uznapredovali sve do ua Rhone i
22
Ovi doljaci zovu se u ruskom jeziku jednom starom vedskom rijei, varjag koja znai stranac, (vaering). Odatle i grko
{ za carigradsku gardu koja se odpoetka sastojala od Skandinavaca.
23
I Rusi su, uostalom, napali Carigrad u vie navrata: god.862, 907,941,944, 1043.
51
ponekad se, kao daleki suparnici muslimanskih gusara, iskrcavali i na talijanskim obalama: Franako je
carstvo zbog svoje blizine, zbog duine svojih obala i velikog broja rijeka, to se ondje izlijevaju u
more, a duboko vode u unutranjost, moralo najvie pretrpjeti od Normana i zaista je najvie i
pretrpjelo. Od vlaadavine Louisa Pobonog pa do poetka X. st. njihovi su upadi bili neprekidni. Isprva
su se pojavljivali sad na jednome sad na drugome mjestu zbunjujui obranu svojom naglou i svojom
nepredvidivou. Uzastopce su plovili ti unutranjost rijekama Rajnem, Scheldom, Meuusom, Seinom,
Loirom sve dok je voda mogla nositi njihove barke, i pritom temeljito pustoti obale. A zatim, kad je
neprijatelj bolje upoznao zemlju poeo je postupati sa vie metode, te se vie drao onih predjela, to
se prostiru od sjeverne obale Seine do u Frigiju. Luka Duursstede opljakana je etiri puta zaredom
(834-837), take da je od nje ostala samo hrpa ruevina. Utrecht je razoren 857. inilo se, da e u
Frigiji nastati neka vrst Skandinavske poganske drave, jer je car Lotar, nemoan da projera Vikinga
Rurika, bio primoran da mu 850 dade kao leno obale rijeke Waal, a 882 je Karlo Debeli obnovio tu
koncesiju u korist drugog jednog barbarina Godefrida. Godina 879 obiljeava vrhunac krize. Na
obalama Rajne i Schelde iskrcavase prava vojska, koja se uzastopce oslanja na utvrene logore u
Gandu i Courtraiu, zatim u Elsloo, blizu Maestrichta, i najzad, u Louvainu, te izvrgava cijelo to
podruje redovitim udarcima kroz vie godina. Karlo Debeli mogao ih je 844. skrenuti iz Rajnske
Njemake samo uz cijenu ugovora, koji ga je ponizio. Tada se ta vojska usmjeruje prema Seini, te se
tvrdoglavi u jednogodinjem opsjedanju Pariza (885), koji ipak ne uspijeva zauzeti. Opustoivi cijelu
sjevernu Francusku, ona se 891 nanovo pojavljuje pod Louvainom. No tu ju je napao i napokon unitio
Arnold Karantanski. Otad su se Normani usudili izvesti samo jo nekoliko brzih prepada na nizozemsko
tlo. Ali je Seina jo dugo ostala njihov cilj. Napokon je Karlo Glupi, ne mogavi ih otjerati, 911. ustupio
njihovom voi Rollonu u leno sve podruje izmeu Seine i Epte, te ono otada ini vojvodstvo
Normandiju. Ovo je ujedno bio svretak provala. Skandinavija je bila iscrpljena svojim naporom i
opskrbljena dovoljnim osvojenjima, te je prestala da izbacuje svoj viak na kontinent.
Uspjeh ovih navala objanjava se samo slabou karolinke drave i njezinim sve veim rasulom. Za
otpor barbarima, bila je potrebna mornarica. A kako da se ona izgradi bez financijskih sredstava? I
kako da se izgrade utvrenja za zatitu obala? Kako da se usred meusobnih borb, kraljeva i raspada
monarhije koncentriraju napori i povedu vojske protiv neprijatelja? Ustvari, kraljevi su napustili borbu
i prepustili aristokraciji da se uz pomo lokalnih i meu sobom nepovezanih napora odupire kako moe
provali, koja je zemlji dodijavala. Suvremeni kroniari sauvali su uspomenu na junatvo velikog broja
feudalaca, koji su, kao na primjer grofevi od Pariza Robert Jaki i Eudes (budui kralj) u ovim borbama
zasnevali svoj ugled. Ali drugi su u njima vidjeli samo sredstvo za iznuivanje, kojim su sebi nastojali
osigurati poveanje bogatstva plaei slabost kraljeva prijetnjem, da e se udruiti s barbarima. Velika
karolinka zgrada bila bi pala i bez normanskih provala. Udarci, kojima je bila izloena, samo su
ubrzali njezin pad.
Do ustupanja Normandije Rollonu dole je tek nekoliko gedina nakon to je Olaf osvojio Kijev.
24
Uporedba izmeu ovih dviju drava zanimljiva je. U Rusiji, su Normani, bili i ostali gespodari zemlje te
su ondje prema svojim nacionalnim obiajima izgradili vladavinu nad Slavenima, s kojima su postupali
kao s podlonicima. U Francuskoj, u dodiru s viem civilizacljom, njihovo je dranje bile posve
drukije. Rollon i njegovi prelaze na kranstvo te se smjesta asimiliraju brzinom, koja zauuje.
Dvadeset i pet gedina poslije njihova dolaska skandinavski se govori jo samo u Bayeuxu i, bez sumnje,
na obali, gdje imena mjesta na beuf podsjeaju, da je ondje postojalo stanovnitvo germanskeg jezika.
Francizacija je ondje bila tako potpuna, da u normandijoskom narjeju vie nema ni jedne jedine
skandinavske rije. Ni u institucijama vojvodstva nema vie nikakvih skandinavizama. One su se
smjesta prilagedile sredini i ni ou emu se bitnom ne razlikuju od institucija drugih velikih lena.
24
Slaveni asimiliraju Skandinavce tek u toku XI. st., Godine 1012. Kijev je jo posve skandinavski.
52
Pedeset godina poslije Rollona Normandija je isto tako francuska pokrajina kao i Beurgogna ili
Champagna. Ne treba zaboraviti, da se ba na njezinu tlu rodila Pjesma o Rolandu (Chanson de
Rolallad) i da je ba ondje podignut nekeliko najljepih primjeraka romanskog graditeljstva, kao to su
velike crkve u Caenu i Bayeuxu. Od germanstva nema ondje ni traga. Bilo ga je tako male, da e se
Normani, kad budu osvojili Siciliju i zatim Englesku (1066), ondje pojaviti kao francuski osvajai. Ono
to im je ostalo, te je sklonest prema pustelovnim potvatima, koja ih ve odpeetka XI. st. navedi da u
masama odlaze u Italiju, za koju se dozanlo, jer su etrdesetorica od njih vraajui se s nekog
hodooaa bila zadrana, kao plaeni vojnici, da je zemlja, u kojoj ima dobiti. Nema sumnje, u tome,
treba gledati i posljedicu prenapuenosti, kao to to vrijedi i za flamanske i brabantske seobe istoga
vremena.
53
DRUGO POGLAVLJE
DIOBA EVROPE
I. VERDUNSKI UGOVOR
U doba provala nastale su na prijanjem jedinstvonem rimskom podruju pojedine meu sobem
nezavisne drave, koje su osnovali razliiti norodi pod vladavinom svojih vlasti tih dinastija. Tadanja
Evropa bila je u pogledu politike podjele mnoge blia modernoj Evropi nege to je te bila kroz dugo
vremena poslije tega. Sve te drave, osim anglosaskih i panjelskih Vizigota, stopile su se u
karolinkom osvojenju i apsorbirale u velikoj politiko-vjerskoj cjelini Carstva. Drave kontinentalne
Evrepe, nastale su tek na njegovim ruevinama. Ali preces njihova formiranja bio je ovaj put veoma
razliit od njenega, koji se zbivao po zavretku, Rimskega carstva. U diobama monarhije za vrijeme
sinova Louisa Pobonog nema niega nacionalnog. Pitanje dioba nije se postavljalo meu narodima.
Uostalom, kako bi se uope ovako moglo postaviti? Budui da su vlade, kojima su narodi bili podloni,
imale univerzalan i crkveni karakter, politike diobe nisu nikako imale kao posljedicu da jednog od njih
podvrgnu kojem drugom. Karolinzi su bili preseljivi: mogli su vladati bilo gdje; njiheva nacionalnost
nije bila nita vanija od nacionalnosti pape za crkvu. Veoma stvarna razlika izmeu Romana i
Neromana, koja je postojala, ali koje narodi nisu bili svijesni, nije imala nikakVa znaenja. Svaa
izmeu Lotara i njegeve brae, u kojej je prvi elio sauvati jedinstvo u svoju korist, a drugi htjeli
diobu, zavrila se kompromisem u Verdunu (843).
To je bio prvi od velikih ugovora u evropskoj povijesti. Njegove su posljedice ujedno bile i naj trajnije.
Jo i danas su vidljivi njegevi tragovi u zapadnoj Evropi, gdje na podruju izmeu Francuske i
Njemake, Holandija, Belgija, vicarska i Italija predstavljaju Lotarev dio.
Ali treba smjesta rei, da je tom ugovoru njegevo znaenje dala povijest, a ne oni, koji su tem
prilikom pregovarali. Oni su naprosto htjeli nainiti tri jednaka dijela. Stajalite, na koje su se
postavili, bilo im je nametnuto privrednim ustrojstvom onoga vremena. Drutvo je bilo posvema
ratarsko; trgovina nije postojala; vie nije bilo gradova. Zbog toga se moglo nastojati samo oko toga,
da svaki sudionik u podjeli dobije podjednako podruje. S koga e mu dolaziti prihodi, a pritom nije
trebalo voditi rauna ni o prometnim putovima ni o duini obala, ni o svima onim obzirima, koji bi
onakvo presijecanje Evrope, kakvo je tada izvreno, uinili nemoguim, da je izvreno samo neto
kasnije. Sva je sudbina, ovisila o dijelu, koji e biti dan Lotaru, najstarijem od sinova i nosiocu carskog
naslova, koji mu je u odnosu prema brai u najmanju ruku davao odreeni moralni primat. On je oito
morao imati sredinji dio. On se sastojao od Italije i zatim ukrupno, od podruja, koje na Istoku
ocrtava tok Rajne, na zapadu tok Rhone, Saone, Meuse, pa zatim crta, koja ide od Merieresa na
Valenciennes i najzad tokom Schelde.
Poto je ovaj sredinji dio odreen, ostatak je ustupljen njegovoj brai: Karlo elavi dobio je sve to
je sezalo na zapad do mora, a Ludvig sve to se prostiralo na istoku do vanjskih granica marki, koje su
podignute protiv Slavena. Samo je sluaj htio, da je Ludvigov dio bio sastavljen iskljuivo od
germanskih naroda, a Karlov od gotovo posve romanskih. Ali je dovoljno razmotriti Lotarov udio pa da
se, uoi koliko su malo uzete nacionalne razlike u obzir. On je i sastavljen bez i najmanjeg obzira na
geografske i etnografske uvjete. Presjeen Alpama i Jura-gorjem, on sa sjevera prema Jugu obuhvaa:
Frize, Flamance, Valonce, Nijemce, Provansalce i Talijane. Nisu se nimalo vie uznemirivali zbog
stanovnitva nego to se moderne drave brinu o crnakim plemenima, kad meu sobom dijele Afriku. I
zaista, to je bilo ba tako: nitko se nije mogao tuiti, budui da su narodi osjeali samo vladavinu
aristokracije, a ona je posvuda bila lokalna. U IX. vijeku nije bilo nacija. Postojalo je samo kranstvo.
54
Evropa se mogla isjei na drave, kao to su je sjekli i na dijeceze, a da pritom nitko ne trpi. Radilo se
tu o diobi za dinastiju i ona je prolazila iznad naroda ne smetajui nikome. Prema tome, Verdunski se
ugovor savreno prilagouje Evropi onoga vremena, u kojoj je politika univerzalna, a domanijalna
privreda nema tri ta. Bez tih dvaju bitnih uvjeta ona bi bila nemogua u obliku, koji je poprimila.
Tako je prvi korak na putu, koji e Evropu kroz toliko mnogo krvi dovesti do podjele na nacionalne
drave, bio nainjen bez i najmanje brige o nacionalnostima, pa ak, da kaemo istinu, i protiv svakog
obzira na njih. Isti duh se oitovao za cijelo vrijeme karolinke dekadanse.
Poslije Lotarove smrti (855.) njegova su tri sina meu sobom podijelila njegovo Carstvo. Najstariji,
Louis, dobio je Italiju s carskim dostojanstvom, drugi, Karlo, zemlju od Jure do Sredozemnog mora, a
trei, Lotar, podruja na sjeveru od Jure. Dioba je ovog pu ta, ini, se, odreena s obzirom na
zemljopisne okolnosti, ali su nacionalnosti i opet potpuno zaboravljene. Kraljevstvo Lotara u
raznorodno je, i zbog toga mu nije moglo biti dano neko nacionalno ime, te je nazvano Lotaringija.
Kad je Karlo umro bez djece (863), njegova su dva brata veoma prirodno meu sobom podijelila njegov
dio: Louis je uzeo jug, a Lotar sjever. Ali kad je 869. nestao i Lotar II., takoer bez batinika, stvari se
vie nisu odvijale ovako pravilno. Da se postupalo po pravilu,. Louis II. morao je biti njegov nasljednik.
Ali kako je taj nesretnik bio preeslab, njegova su dva strica, Karlo i Ludvig, oba uznastojali da dobiju
njegovu batinu. Oni se sastadoe u Meersenu, i umjesto da se pobiju, sklope ugovor. Lotaringija bude
podijeljena na dvoje, ovaj put otprilike prema jezinoj granici, i to ne zbog naela, nego zato to se
time raspolavljala na dva otprilike jednaka dijela. Kad je umre Ludvig (876), njegov je brat, Karlo
elavi pokuao da zauzme njegove zemlje. Ali ga je kod Andernacha potukao njegov neak Ludvig III,.
tada kralj Njemake. Bila jeto prva bitka, u kojoj se jedna francuska vojska borila s njemakom
vojskom za Lotaringiju, premda tada jo nije bilo govora ni o Francuskoj ni o Njemakoj. To je tada jo
dolazilo tako malo u obzir, da suvremenici zovu jo istim franakim imenom istono i zapadno
kraljevstvo dodajui imenu samo ova geografska obijeja. Smrt je meutim sprijeila Karla da obnovi
svoj pokuaj (6.X.877). Njegov sin Louis Mucavi, koji ga je naslijedio, umro je ubrzo poslije toga
(10.IV.879). Ludvig III. vjeto se okoristio neredima, koji su izbili u tome trenutku meu Louisevim
vazalima, te je postigao da mu bude ustupljen cio teritorij; to ga je Karlo elavi stekao. Ovaj put se
cijela Lotaringija nala pripojena istonom kraljevstvu.
Dok su se ovako vodile borbe za taj sjeverni dio zemalja Lotara I., jedan se drugi dio njegovih
fragmenata iste 879. godine spontano pretvorio u kraljevstvo. Grof Boson od Vienne, zet cara Louisa II.
(875) dao se od nekoliko biskupa i velikaa izabrati za kralja Donje Burgundije ili Provence. Kao to se
tom prilkom pokazalo, aristokracija je sve vie preuzimala stvari u svoje ruke. No ipak ovo je jo bila
obina lokalna pojava. U god. 855 porodica Karolinga bila je ve gotovo izumrla
25
pa je stoga cijelo
Carstvo, osim Burgundije prihvatilo Karla Debelog kao vrhovnog gospodara. A to i opet dokazuje, koliko
su naacionalna pitanja bila odsutna kod svih ovih dogaaja. Jer Karlo je bio posljednji sin Ludviga
Njemakog, a ipak ga cijela Francuska priznaje.
Ali njegova nesposobnost i sramotni ugovori koje je sklopio s Normanima, iscrpli su strpljenje
aristokracije. Arnold, upravitelj Karantanije, pobunio se protiv njega. Karlo bude 887. zbaen od
podanika istonoga kraljevstva, te se povukao u samostan da, ondje umre, dok su velikai dali carsku
krunu Arnoldu Karantanskom. Jo i Arnold pripada porodici Karolinga, ali je on bio samo nezakoniti sin
Karlomana, sina Ludviga Njemakog. Zakoniti nasljednik Karolinga bio je mali Karlo Glupi; ali budui
da je bio jo dijete, nitko ga nije priznao. Velikai zapadnog kraljevstva uinie kao i Burgundi:
izabrae sebi kralja, i to Eudesa; grofa od Pariza, koji je 886. obranio. grad od Nor.mana i iji je otac
Robert od Pariza, poginuo u borbi s njima. Najzad, 888. pojavilo se jo jedno novo kraljevstvo u
25
Postojao je jo samo Karlo, sin Ludvika NjemaKog i jedan malodobni sin Louisa Mucavog.
55
Gornjoj Bourgundiji (od Jura do Penninskih Alpa). I ono je bilo djelo, aristokracije, a korisnik toga
dogaaja bio je grof Raoul. Lotaringija je bila priznala Arnolda, te ju je on 895. pretvorio u kraljevstvo
za svoga sina Zventibolda. Vjerojatno su i ovo zahtijevali velikai te zemlje.
Dotle je 898,. umro, Eudes, pa je Karlo Glupi, koji je meutim postao punoljetan, proglaen kraljem
Francuske: dinastika ideja postojala je dakle jo uvijek. Arnold je umro idue godine (899),a
Zvenntibolda su ubili velikai 900. Kao to je neko polo za rukom Karlu Debelom, taka je sad Karlo
Glulpi mogao obnoviti karolinko jedinstvo. Ali on to ipak nije uinio. Velikai istone Francije
priznadoe kraljem Arnoldova sina, Ludviga Dijete, koji je bio star jedva sedam godina; jo je i on bio
potomak karolinga.
Da li u ovim injenicama ima neki poetak nacionalne podjele? Francuzi nisu 887. priznali Arnolda, a
Nijemci nisu 899. priznali Karla Glupog. Pa ipak je nemogue vidjeti u tome neku nacionalnu podjelu:
Francuzi su 883.priznali Karla Debelog, jer je bio car ve od 881. Karlo Glupi to nije bio, a Ludvig
Dijete bio je Karoling. U ovim se dogaajima nastavlja dioba monarhije meu pripadnicima dinastije.
Ali je dinastija bila veoma poljuljana, a o Carstvo su se otimali talijanski vladarii. Oito, evropsko se
jedinstvo lomilo. Aristokracija je raspolagala krunama po svojoj volji. S druge strane, na periferiji
nekadanjeg Carstva potpuno je nestalo interesa za ono, to se zbivalo u sreditu, u starim historijskim
zemljama izmeu Seine i Rajne, kao to to dokazuje odvajanje Bourgundije i Italije. A knezovi, koji su
priznali Ludviga Dijete, bili su u prvom redu prekorajnski vladari. Nacionalna ideja bila je tako tua
aristokraciji, da su velikai etiriju njemakih vojvodina, Frankonije, vapske, Bavarske i Saske poslije
smrti Ludviga Djeteta (911.), imenovali, za kralja Konrada, vojvodu Frankonije, dok su se velikai
Lotaringije, Germani kao i Romani, odvojili od istone Francije, kojoj su bili pripojeni od vladavine
Arnolda Karantanskog, te su poslije smrti kralja Zventibolda priznali za svoga vladara kralja zapadne
Francije, Karla Glupog, koji im je ostavio autonomiju pod Rajnerom Dugovratim. Imenovavi Konrada,
Transrenanci su potpuno prekinuli s dinastijom Karolinga. Otad je ona samo jo lokolna dinastija te je
izgubila svoj univerzalni karakter. Konani raspad karolinkog jedinstva moe se datirati izborom
Konrada. Do tog, raspada moralo je doi nuno im karolinka dinastija vie nije nosila carsku krunu.
Velika Francija vie ne postoji. Zanimljivo je, da se njezino ime otad ograniava na zemlju, u kojoj jo
uvijek vlada jedan od Karoliriga. Ali to je sad jo samo posebno ime. Odsad treba govoriti o kraljevini
Francuskoj i o kraljevini Njemakoj. One su se razdvojile te e ubudue ii svah svojim putem, a da ih
njihove razliite nacionalnosti nisu ni u koliko pokrenule da tim putem pou; njihovi razliiti narodi ak
nisu svega toga bili ni svijesni. Od onoga iezlog karolinkog jedinstva obje su one uostalom sauvale
istu zajeddniku batinu, koja je nadivjela sve, pa ak i Carstvo: nerazreivo jedinstvo kraljevske
vlasti i crkve. To se dogodilo kako zbog duhovne nadmoi crkve tako, i zbog koncepcije o dunostima
kraljevstva, koja ostaje na snazi i dalje.
II. NOVE DRAVE
Izmeu ovih dviju drava, Francuske i Njemake, to su proizale iz karolinkog jedinstva, ne postoji
nikakav nudan ni unutranji razlog za neprijateljstvo. Nacionalnosti su razliite, ali te razlike nisu
vee od opreka, to vladaju u njihovoj unutranjosti, na primjer izmeu Bavaraca i Sasa ili Flamanaca i
Provansalaca. Ne postoji nikakav tradicionalni antagonizam. Narprotiv, obje su zemlje ivjele u
zajednici i imale iste ustanove. Njihovo ih privredno ustrojstvo ne nagoni da jedna drugoj oduzima
njezina prava. Pa ipak, izmeu njih smjesta iskrsava ono belgijsko pitanje, koje bismo mogli nazvati
Zapadnim pitanjem, i koje e se otada u pravilnim,razmacima, pod razliitim oblicima suusretati u
svima problemima evropske politike. U ono vrijeme ono se pojavljuje u obliku lotarinkog pitanja.
56
Lotarinka se aristokracija sjea, da je Lotaringija bila posebno Kraljevstvo. Sporedno, je to je
naseljena stanovnitvom razliitim po jeziku: ona ini posebnu drutvenu skupinu. Na ovoj granici, gdje
su roeni Karolinzi, na ovom krajnjem sjeveru rimskom, gdje se romanski i germanski utjecaji ukrtaju,
stvorio se kod velikaa neki osjeaj autoonomije. Imali su svoje posebne kraljeve: Lotara II.,
Zventibolda; i oni ele da nastave svoju tradiciju. Nisu priznali Konrada, vojvodu Frankonije, koga su
izabrala njemaka vojvodstva, nego su se podvrgli kraljevstvu Karla Glupog, koji im je ostavio
autonomiju pod njihovim vojvodom Rajnerom. A ovaj poprima tako nezavisno dranje, da ve njegov
sin Gislebert smjera dobiti kraljevski naslov. Konrad ga u tome nije mogao sprijeiti. Ali im je
Njemaka s Henrikom Ptiarom dobila snanoga kralja, ona intervenira. Za Karolinge Lotaringija je dio
Franncuske sve od vremena Karla Glupog. Za njemake kraljeve ona nuno ini dio njemakog
kraljevstva. Ona e pripasti jaemu, a jai je Njemaka. Ubudue na sjeveru vie nema posrednika
izmeu dva velika zapadna kraljevstva. Francusko-njemaka granica je latarinka granica na Scheldi i
Meusi. Ona e tu ostati vjekovima. Ovo novo stanje, koje je nastalo protiv volje same zemlje,
pretvarila se, u klicu nesloge u budunasti. Nezadovoljna aristokracija raspolae pokretnom snagom,
kojom tu neslogu odrava. Njezini je obiaji vie privlae zapadu negoli istoku. U ovome se krije
opasnost za budua vremena. Na ovom e se podruju u toku povijesti izraavati oscilacije politike
prevage.
Lotaringija je postala njemakom vojvodinom protiv svoje volje, jer je Njemaka bila jaa od
Francuske.
Ova njezina vea snaga ne potjee ni otuda, to bi bila bogatija, ni to bi bila napuenija. Bila je
monija, jer je njezin kralj bio jai.
A bio je jai iz dva razloga: Prije svega jer je drutveni razvoj ondje sporije napredovao, i zatim, to
su mu istanu granicu napadali barbari.
Drutveni je razvoj ondje bio zaostaliji u tome smislu, to je meu lokalnom aristekracijom bilo manje
monih poredica; i zaista, to god se dalje odmiemo od Rajne, domanijalna je organizacija
nerazvijenija. Stanovnitvo je bilo jo mnoge blie svom starom plemenskom sistemu i ivjelo pod
provincijalnom zatitom lokalne dinastije. U Saskoj i naroito u Bavarskoj, daleko od centara, odrava
se plemenski osjeaj. Ondje priznaju nasljedne vojvode kao prave nacionalne voe. Blie Rajni, u
vapskoj i Frankoniji, poloaj je ve zamreniji i prilike naprednije, te je vojvodska vlast manje
nacionalna. Na drugoj obali, u Lotaringiji, vie nije tako. Ondje je vojvoda tek prvak aristokracije, bez
korijena u puku, budui da u pravom smislu nije ni mogue govoriti o lotarinkaj naciji. Na taj je nain
poloaj Njemake prilino jednostavan. Namjesto mnotva velikaa, vlau raspolae najvie etiri
ili pet vojvoda. Ako priznaju potrebu da budu saveznici vladara, koga su prihvatili kao kralja, onda
mogu oko sebe okupiti cijelu zemlju.
A oni ga uskoro priznaju. Jer poloaj je Njemake veoma pogibeljan, ne na zapadu, gdje je letarinke
pitanje ustvari dinastike pitanj nego na istoku. gdje se radi o nacianalnom pitanju. S te strane ona
zaista granii s barbarskim svijetam, a karalinka je dekadansa tome svijetu ila na ruku. Venedi, du
Labe i Saale, esi, vie na jugu, poinju napadati granice, a uskoro se pojavie i drugi, jo straniji
neprijatelji, posljednji od evropskih doljaka: Madari ili Ugri.
Oni ine posljednji val one finske bujice, koja od Atile nije prestala da zapljuskuje Evrapu, poslavi
Avare i najzad ove Madare, koji su takoer, pote su preli krez rusku step, pojurili u dunavski hodnik
gonjeni od Peeneza, koji su delazili za njima. Njihovi prvi pljakaki naleti ve su naili krajem IX. st.,
tako da se jo Arnald Karanntanski morao boriti protiv njih. Njihav dolazak u Evropu od najvee je
vanosti za zapadne Slavene, jer ih je presjekao na dvoje. Oni su unitili Moravsko kraljevstvo, koje su
osnovali esi. Ovi su otada odvojeni od Hrvata i Srba, jednako kao i Poljaci, i time odsjeeni od
57
bizantskog utjecaja, koji se jo nedavno u ekoj manifestirao odailjanjem pokrstitelja Metedija i
irila, koje je dozvao moravski knez Rastislav, da bi izbjegao franakom utjecaju. S Dunava su se Ugri
bacili na Njemaku i Italiju, a pritom su bili podjednake strani i jednake smioni kao i Normani. Jedan
od njihovih pohoda dopro je sve do Rajne, odakle se vratio pustaei Burgundiju.
Protiv tih opasnasti Konrad je bio nemoan. Ali su se prilike razvijale drukije poslije izbera Saskog
vejvode Henrika 1. Ptiara (919.). Mogla se initi da kraljevska vlast jo uvijek slabi, budui da je
poslije jedinog Karalinga i poslije Konrada, izabran saski kralj.
26
Ali on je bio najmoniji od njemakih
vojvoda, i njegova je posve vojnika vladavina uzdigla kraljevski polaaj uslugama, koje je nainio.
Henrik je sa svojim Sasima odbacio Slavene, nametnuo padaniku zakletvu ekem knezu i potukao
Madare, koji su 933. prodrli sve da Mersseburga. On je tako uspjene sredio i uvrstio vlast, da su
vladari jo za njegeva iva ta priznali Otona, njegeva sina, za njegova nasljednika.
Henrik je prije svega djelevao uz pomo svoga saskog vojvodstva. Oton naprotiv istupa kao njemaki
kralj. Prilikem posvete vojvode ga slue kod stola. Usprkos njihovim protivljenjima, on ih je mogao
pridobiti za svoje vojniko djelo. Ono je nastavak djela njegova oca. Poput njega, i Oton je uvrstio
njemaku vlast u Lotaringiji. Ali je najvanije mjere poduzeo na istoku. Madari su konano
pobijeeni kod Augsburga god 955. Otad Se oni stalno naseljuju i postaju krani i time usprkos svome
finskem podrijetlu, zauvijek ulaze u evropsku zajednicu, to dokazuje da rasne razlike ne znae nita,
a historijska sredina sve. Kad Slavena su osnovane biskupije u Meissenu, Merseburgu, Zeitzu,
Brandenburgu, Havelbergu, Oldenburgu i podvrgnute nadbiskupiji u Magdeburgu, keja je osnovana 968.
Jedna je, ekspedicija poslana sve do u Poljsku, gdje je knez Meke 1. 966. poloio podaniku zakletvu,
obavezao se da plaati danak i primio kranstvo. Ovo je osobito vaan dogaaj, jer je Poljsku privezao
uz Rim. Ista tako je i na sjeveru danski kralj Harold Plavazubi primoran da utemelji niz biskupija i da
se obrati na kranstvo.
Uloga Njemake ocrtava se na taj nain njezinom akcijom prema istoku. Ona poinje preotimati od
Slavena, one zemlje, na desnoj obali Labe, koje su Germani napustili u vrijeme velikih seoba.
Uostalem, pritom jo nije bila germanske kolenizacije, jer u Njemakoj jo nema premnogo
stanovnika. Ono, to Oton eli postii, te je da zaustavi barbare i da ih privede kranstvu. Uostalom,
on se, pribliava crkvi, kao to su uinili i Karolinzi, ali on to radi na dosta razliit nain. Kod Karolinga
je poglavar drave u tijesnoj vezi sa samim poglavarom crkve. Za Otona nije mogua ovakva situacija i
zbog toga, to se papinstve njegova vremena potpuno srezalo, kao i zato, to on nije car. On svoj
oslonac trai kod biskupa, a ne kod pape. Uz njihovu pomo on e moi suprotstaviti svoju osobnu
politiku laikim velikaima; u tem smislu on je svoje savjetnike uzimao, iz redova prelata. Njegev brat
Bruno je nadbiskup u Kolnu, on ga je nainio vojvodom Lotaringije. Taj je primjer karakteristian:
biskupi, e uskero postati vladarima. Oton na njih gleda vie kao na laike, nego li na duhovne
poglavare. Moglo bi se rei, da se one, po emu se njegeva politika, razlikuje od politike Karolinga,
sastoji u teme, da su Karolinzi klerikalizirali dravu, dok je on laicizirao crkvu. Ali da bi mu crkva
mogla pruiti vrst oslonac, trebalo je da ona sama bude jaka. Otuda masovna darivanja biskupa
zemljama i grofovijama. Njemaki kralj to mee initi, dok to francuski kralj ne bi mogao; o Otonu je
naime jo uvijek ovisilo mnogo grofovija, a usto je eo pristupao konfisciranju zemalja onih velikaa,
koji su namjeravali da mu se odupru. Zbog te to je razvoj Njemake bio manje odmakao u smjeru
feudalizma, njegova je kraljevska politika bila mogua, te je i biskupe mogao nainiti knezevima
Carstva. Cijela Njemaka i Lotaringija prekrivaju se biskupskim, kneevinama: bio je te feudalizam
posebnoga tipa, kojim monarh raspolae po svojoj volji. Biskupi-knezevi formiraju se u njegovej
kapelici kao neka vrst sveenikih paeva. Oni mu duguju sve i svagdje kamo prodiru, oni se pod
Otonom i njegevim nasljednicima, razlikuju od laika shvaanjem, koje imaju o svojim suverenim
26
Konrad je Frankonac, pa dakle potjee iz naprednije i razvijenije zemlje. Henrik je Sas. I stoga zaostaliji i jai. Ve tu se
oituje ona, suprotnost, koju emo moi opaziti poslije, kad Prusija stee prevlast nad drugim njemakim dravama.
58
pravima. Njihova uena izobrazba i kultura njiheva duha privikavaju ih na ideju discipline. Njihovim
posredstvom postaje jai krilj, a ne drava, budui da im on daje dio te iste drave. Biskup Gerard od
Cambraia (1012-1031) odbija da u svojoj dijecezi uvede boji mir, jer je samo suveren vlastan da
odrava javni mir. Uz njihovu pome Lotarinani su ve u X.st. prihvatili germansku disciplinu.
Oni su utolike bolji slubenici, ukoliko su obrazevaniji. Mnogi meu njima uzdtavaju veoma znaajne
kole. One u Liegeu osobite su slavne. I ovdje je opet preuzeta karolinka tradicija. Inae, ni Oton ni
njegevi nasljednici ne upleu se u dogmatska pitanja. Doveljno im je da crkvu dobro dre u rukama.
Njiheva Reichskirche malko je nalik na luteranske Landenkirchen, koje e se fermirati u budunosti.
Kako je papa, bio potpuno nemean, on preputa punu slobodu toj velikoj episkopalnoj politici
njemakega kralja. Daleko od toga, da bi nastojao ostvariti nad njim svoj primat, on e, mu postati
zatitnikom; Ivan XII. zove ga u pomo, te je 2.II.962 za njega obnovio carsko dostojanstvo. A one je -
u oekivanju da zbog toga nad Njemakom izbije rat za investituru - jo vie predalo crkvu u Otoneve
ruke.
To to je Oton stekao carsko dostojanstvo, samo je posljedica njegeve osobne moi. Berengar, markiz
od Ivreje, ve se prije, bjeei pred Hugom, kraljem Italije, preglasio njegevim vazalom, a 951. je
Oton preao Alpe i uzeo naslov kralja Italije. Tako je Poluotok, koji je za trenutak bio preputen
samome sebi te se time okoristio samo da se iznutra sam razdire, bio za budua stoljea privezan uz
Njemaku.
Otonova intervencija nipoto se ne moe objasniti interesom pipinstva, kao to je te mogue za
karelinku. Za njega se radilo o dinastikem pitanju, potpuno stranom njemakim interesima. Nijemce
nije nita privlailo na jug od Alpa. Njegova je intervencija u ovej zemlji ak u protivurjenosti s
njegovom ekspanzijem prema istoku. Da li je Oton ve, pomiljao na Carstvo, kad je peveo ovu prvu
ekspediciju? U svakom sluaju, ostvarivi je, merao je zatim otii i u Rim i postati carem. Svaka snana
vlast, koja se pojavila u Evropi, morala je nuno gravitirati prema Rimu.
Poto je obnovljeno Carstvo u korist kralja Otona, Rim i Italija imale su, zauzeti u politici njemakih
vladara sve vanije mjesto. Da li su oni mogli podnijeti te breme? Ve je poslije vladavine Otona I.
(973.), Oton II bio primoran da povede rat na jugu protiv Saracena. Potuen od njih u Kalabriji, umro
je malo poslije toga u Rimu (983). Njegov sin Oton III. izgubivi se u carskim matanjima merao se u
Kalabriji opet uvrstiti, ali je ondje izgubio Njemaku i l003. Umre. Dotle je u Poljskoj Boleslav Smjeli
pestigao nezavisnost a poljska i ugarska crkva pod nadbiskupima u Gnjeznu i Grazu odvojile su se od
njemake crkve. Veneti su se pod Otonem II. pobunili i zbacili jaram, a poganstvo se u Danskoj pod
Svendom Gabelbartom nanevo pojavile. Henrik II., posljednji Sas, propustio je da uspostavi svoju vlast
na granicama svoga kraljevstva, da bi se mogao baviti samo Italijom, gdje se markiz Arduin Ivrejski
1016. preglasio kraljem. Bile je oito, da carska ideja pobjeuje nad kraljevskom. Njemakeg kralja
zapravo nije ni bilo; njihov kralj e se zvati Rex Romanorum kao to se car zvao Imperator Romanorum.
Nijednom rijei ne speminje se Njemaka. Ona je stepljena s Carstvem. Njezini kraljevi iscrpljivat e
se u odravanju Carstva. Svi su oni Nijemci, ali ne vode njemaku politiku. Raspolau snagom samo na
sjeveru od Alpa, a neprekidno ih privlai Italija. U takvoj politici e se iscrpsti. Njemaka je bila rtva
Carstva, ali se njegova povijest stapa s njezinem. Njemaki su kraljevi oito preuzeli preteke
nastojanje, nerazmjerno s njihovim snagama. Meglo bi se postaviti pitanje, kakva bi bila sudbina
Evrope, da su oni umjesto da se iscrpljuju na jugu od Alpa, neprekidno odravali pritisak prema istoku.
Neopravdano je rei, da su oni njemaki narod napustili. Puk nije imao nikakvih elja.
Prema istoku nije ga gonila nikakva petreba osim obrane granica. Pohodi u Italiju nisu ga iscrpljivali
zahvaljujui ekonomskem sistemu tega vremena. Vladari XI. stoljea nisu sebi mogli stvoriti neki drugi
ideal o svom poslanju, nego vjerski ili ako hoemo, crkveni ideal. Karolinka tradicija vladala je
59
negranieno. Veoma je razumljivo, to se Oton tome nije megao oteti. Neka nacionalna politika nije
jo bila mogua. Jedina zamisao, koju je snaan monarh megao stveriti o svojej vlasti, bila je zamisao
o kranskom univerzalizmu. Pri nepostojanju nacionalne svijesti, kolike god je ekonomske stanje
primitivnije, toliko je univerzalni idealizam dopustiviji za vladaoce, ili tonije, tadanja politika nije
kadra da se nadahnjuje interesima pa se stoga kree u sferi ideja.
Karelinka dinastija ugasila se u Njemakoj 911, s Louisem djetetem, ali se u Francuskoj jo odrala
sve do 997. Prilikom smrti Eudesa Parikog (898). velikai kraljevstva vratili su se tradicijnolnoj,
kraljevskoj porodici i priznali Karla Glupog, od kog su se uostalom odvojili u vrijeme smrti Karla
Deboleg samo zato, to je bio malodoban. Uostalem, od Karolinga Karlo Glupi i njegevi nasljednici
imaju jo gotove sama njiheva imena: Karlo, Lotar, Louis. Nijedan od njih nije nosio carski naslov i
nijedan od njih nije pomislio da ga zahtijeva. Unuk Karla Glupeg, Lotar, dopustio je bez ijedne rijei
prigovora, da se u Rimu izvri krunidba Otona. Jedina misao, koja ih jo vezuje uz njihovu poredinu
tradiciju jest upornost, kojem su nastojali vratiti pod svoju vlast Lotaringiju. Lotar je jo uspio da
uznapreduje sve do Aachena (Aix-la Chapelle), gdje mu je goteve pole za rukem da iznenadi Otona II.
i da poremeti namjere tome orlu, koji je nadlijetao krov carske palae. Ali njegove snage nisu bile
razmjerne njegovu pothvatu. Jo iste godine, 978, Oton II. je za odmazdu doveo vojsku sve do pred
zidove Pariza. Lotaringija je bila trenutno osvejena i izguubljena za Francusku; u njezinoj je vlasti
ostala samo verdunska biskupija.
Lotarev sin, Louis V., vladao je samo jednu gedinu. Poslije njegeve smrti preostap je sama jedan
Karaling, njegev stric Karlo, brat Latarev, koga je Oton II. pastavio za letarinkog vojvodu. On je
bezuspjeno pakuao da osvaji krunu oslonivi se na nekoliko velikaa iz svoga vojvodstva, ali ga je 991.
zarabio Hugo Capet. Njegov sin Oton, ije ime dokazuje, da je postao stranac u svom naradu,
naslijedio ga je kao lotarinki vojvoda. S njim se u tami ugasla slavna karolinka dinasrija) a da nije
paznato ni koje se te godine dogodilo (izmeu 1005 i 1012)
Nemo njezinih posljednjih predstavnika, koja tako snano odudara od uspjeha i pothvata njemakih
kraljeva, ne moe se nipoto objasniti njihovom nesposobnou. Louis, sin Karla Glupog, i Lotar bili su
energini i poduzetni ljudi. Ali tlo im je izmicalo ispod nogu. Aristakracija je u zemljama, u kojima su
vladali, ve potpuno preuzela neadoljiv utjecaj. Kralj je jo imao samo onoliku mo, koliku je ona
pristajala da mu ostavi; a ona je htjela da mu ostavi samo najmanje koliko je bilo mogue, u namjeri
da to bolje mae preuzeti grofovije i njihovim gomilanjem stvoriti svoje feudalne kneevine. Da se
trebalo odrijeti kakvoj provali moda bi se ona bila okupila oko krune. Ali otkad su se Normani 911.
stalno naselili na obali, Francuska vie nije imala vanjskih neprijatelja. Velikai su izgubili svako
zanimanje za Lataringiju, te je njezine possjedavanje sad jo samo dinastiko pitanje. Kralju je do nje
stalo prije, svega zato, da bi poveao svoju mo, koju on ustvari vri jo samo nad svojim posljednjim
demenama i nad svojim posljednjim vazalima u Laonu. Pa svojaj vlastitoj snazi, on je u unutranjasti
potpuno nemaan. Ako eli pokrenuti neki pothvat protiv kojega od svojih vazala on mora, da bi te
ostvario udruiti se kojim drugim.
27
Lotar bez uspjeha pokuava da sprijei Arnoulda, grofa od
Flandrije, da napreduje prema jugu od rijeke Lys. Vjernost njegovih vazala postaje sve sumnjivija.
Godine 922. jedan dio njih ostavlja Karla Glupog i imenuje za kralja Roberta od Pariza, koji je idue
godine ubijen. Nademjetaju ga vojvodom Raoulom Burgudijskim, i Karlo Glupi umire u zarobljenitvu.
Za vrijeme Louisa V. Robertev sin, Hugo Veliki, svemoan je. Kralj mu je dugevao zahvalnost, to je
izabran. Stoga je smatraO' za svoje pravo, da ga dri pod starateljstvom. Uskoro se otvpreno pobunio
protiv, njegove vlasti, pa je trebalo da Oton I. Njemaki dae u pomo zakonitom kralju i da mu spasi
krunu (946.) Bilo je dakle posve prirodno, da je kralj Francmorao nastojati da obnovi svoju mo,
27
Na primjer u Flandriji protiv Normana
60
usmjerivi svoje napore prema van. Ako mu je polo za rukom da se odri i u odnosu prema
unutranjim snagama u svojoj zemlji, nije te bilo zbog njegove snage, kao kod njemakoga kralja,
nega zbog njegove slabosti. Uvijek se utjeu njemu, zato, to je bezopasan, te i najmoniji vazal ima
interesa da se oslani na nj, da bi sprijeio druge vazale u nastojanju da istupe kao takmaci o njegovu
vlast.
Prilikom smrti Louisa V.i u odsutnosti ma kakvoga karolinkog batinika - (Karla, lotarinkag vojvodu,
posljednjeg predstavnika dinastije, aristakracija Francuske nije prihvatila). - izbor Huga Capeta
(1.lipnja 987) nametao se tradicijama njegove porodice; dva njegova pretka bili su kraljevi, i
nadbiskup Reimsa, Adalberen, ih je pomagao. S njegovim dolaskom na prijestalje otpainje nova
dinastija, koja e potrajati sedam stotina godina i stei prevlast u Evropi. Nita sa zasad nije
navijetalo. Imenovanje Huga Capeta velik je datum, ali te nije nikakav velik dogaaj. Nita se, ili
gotavo nita, nije promijenilo. Ve su i prije imenevali kraljeve Kapetavie te ova injenica nije bila
novost. Koncepcija kraljevske vlasti nije time niim bila izmijenjena. Bilo bi potpuno pogreno
vjerovati, da su Hugo i njogovi nasljednici imali o kraljevskoj vlasti neko drugo shvaanje negoli
posljednji Karolinzi. Nita se nije promijenilo ni u naslovu ni u simbolima kraljevskim ni u organizaciji
dvora. Kralj je jo uvijek pomazanik Crkve, on sebe jo uvijek smatra zemaljskim uvarom poretka i
zatitnikom crkve. Karolinki ideal i sad je jo kraljevski ideal i drugoga nema. tovie, kraljevska je
vlast ograniena samo faktinim granicama. Nitko osim crkve nije kadar rei, gdje se ona mora
zaustaviti. Sve ovisi o snazi kralja i aristokracije. Predstavljalo je posebnu vjetinu znati, dokle moe
ii kraljevska vlast. I Kapetovii su bez prigovora prihvatili takav poloaj. Oni, nisu nipoto bili feudalni
kraljevi u tome smislu, da su smatrali, zakonitim to im je vlast stegnuta vlau aristokracije. Ne. Oni
su samo oportupisti, koji osjeaju, dokle se mogu usuditi. Oni to osjeaju bolje od Karolinga iz dva
razloga. Prvi je taj, to je kraljevstvo od njihova vremena postalo posve izborno. Ono je to postalo,
istina je ve pod Karolinzima, ali su oni ipak bili dinastija. Kapetovii naprotiv, moraju dinastiju tek
stvoriti. To im nalae njihova politika: oni budno paze da ne izazovu nezadovoljstvo svojih velikaa i da
ih ne uine nepovjerljivima. Izbjegavaju sve sporove, kako unutarnje tako i vanjske. Zbog toga
Kapetovii doputaju, da lotarinko pitanje izgubi svoju vanost. Oni se zadovoljavaju time, da ive, i
svaki puta sreom ostavljaju jednog nasljednika; koga daju birati jo za svoga ivota. Tako se za njih,
kao i za prve Otone, stvara faktino nasljedno pravo; ali dok se u Njemakoj ono namee zbog ugleda i
snage vladara, u Francuskoj se ono neopazice uvlai zbog njihove slabosti.
Prvi Kapetovii se bez ikakva samoljublja zaklanjaju u rupu pod zemljom. Filip I. kad ga je Robert
Frigijac, flandrijski grof, 1071. potukao, pomirio se s njim i oenio njegovom snahom. Kraljevi se
oslanjaju samo na svoju vlastitu domenu u Parizu, Amiensu, Orleansu i Bourgesu. Oni ne mogu stvarati
crkvene kneevine kao Otoni; laiki velikai ve su sve zaposjeli. Oni im doputaju punu slobodu. I tako
crkva, a ne kralj, organizira Boji mir. Oni se zadovoljavaju time, da sudjeluju na svetkovinama i
velikakim skuptinama, da izdaju povelje opatijama. Oni su tako skromni, da nemaju ni svojih
historika. ene se obinim princesama. Uope ne izlaze iz svojih boravita. Nitko ih i ne vidi. Niti
primaju, niti alju poklisare. Robert Poboni, sin Hugov (996-1031) odbija italsku krunu, koju mu nude
lombardijski velikai. Henrik, I. (1031-1060) doputa caru Konradu II. da prisvoji Burgundijsko
kraljevstvo. Filip I. (1060-1108) ne daje nimalo vie povoda da se o njemu govori. Ali oni traju i
ukorjenjuju se. U isto vrijeme Pariz, njihova rezidencija, iz koje gotovo nikad ne izlaze, postaje malo
pomalo glavnim gradom. To je prva prijestolnica u poviijesti Evrope. Sve dotad kraljevi su bili lutalice.
No ovi, budui da su bili zemljini knezovi, naseljuju se stalno i daju svojoj dravi sredite. Nije bilo
nikakva drugog razloga, zbog koga bi Pariz morao postati glavnim gradom Francuske. On je to postao
zato, to je bio rezidencija Kapetovia.
U isto vrijeme dok njemaki kraljevi, utvreni bedemima i krepkou jednog primitivnog drutva, troe
i iscrpljuju svoje snage u veliianstvenim pothvatima i ispunjaju povijest kranstva svojim imenima,
61
ali se ne vezuju za tlo, skromni i smjerni francuski kraljevi ivei u narpredriijem drutvu, koje skuava
njihovu mo, mirno i u polutami grade za budunost. U poreenju sa svojim golemim i poetinim
njemakim suvremenicima oni, su prozaini i praktini. To su ljudi zdravoga razuma, koji poznaju
svoje snage i koji se nezamjetro uvruju. I kada pod Louisem VI., sinom Filipa I. otpone razdoblje
opasnosti, koje datira s pohodom Vilima Osvajaa u Englesku (1066), kraljevstvo e se pokazati kao ve
dovoljno uvreno, da bi se moglo upustiti u borbu, koja e otada dominirati u povijesti svih iduih
epoha.
62
TREE POGLAVLJE
FEUDALIZAM
I. RASULO DRAVE
Nazivom feudalno, obino se, obiljeava politiki sistem, koji je vladao u Evropi poslije nestanka
karoinke drave. Ovaj obiaj potjee, iz vremena Francuske revolucije, koja je na teret feudalizma
bez ikakve razlike natovarila sva prava, privilegije, obiaje i tradicije, koje su bile u protivnosti s
dravnim ustavom i modernim drutvom. Pa ipak, ako rijei uzmemo u njihovu pravom znaenju, pod
nazivima feudalizam i feudalni sistem moemo razumijevati samo pravne odnose, koji proizlaze iz
lena ili vazalske veze,
28
te je zloupotreba jezika, kad njihov smisao proirujemo tako daleko, da pod
tim pojmom razumijevamo cio jedan politiki poredak, u kom je feudalni element zapravo sekundaran,
i, ako moemo tako rei, vie formalan nego bitan. Zadrat emo usvojenu upotrebu, ali pritom treba
da istaknemo, da se u sistemu, to se zove feudalnim, u prvom redu radi o raspadu drave.
Sve je upravljalo, razvoj prema tom raspadu otkako se, poevi od samog osnutka kraljevstava, to su
nastala uslijed germanske provale, pokazalo, da je materijalno nemogue sauvati rimsku dravu.
Raspad je ve bio u toku, kad je krajem merovinkog doba kraljevska vlast, na kojoj je sve poivalo,
trenutno obnovila svoj utjecaj, zahvaljujui to i velikim osvojenjima i svom savezu s papinstvom. Ali ta
osvojenja i taj utjecaj mogli su samo trenutno odgoditi otpoeti raspad, jer su njegovi uzroci leali u
samom drutvenom poretku. Samo je kralj mogao odrati politiku organizaciju. U teoriji, drava je
bila monarhijska i administrativna drava; ali smo ve vidjeli; koliko je ona u praksi, ak i pod Karlom
Velikim, bila slaba. Njezino politiko ustrojstvo nije naime odgovaralo njezinoj ekonomskoj naravi.
Otkako su iezli trgovina i gradovi, otpoelo je doba, u kom su veliki zemljooposjedi u isto vrijeme
apsorbirali i zemlje i ljude, predavi i prihode od zemlje i radne ruke ljudi u vlast klase velikaa. A ovi
su utoliko nezavisniji, to njihov ekonomski ivot nije izvrgnut nikakvim poremeajima i to sva
proizvodnja na veleposjedu zapravo slui samo uzdavanju samog veleposjeda. Oni dakle nemaju ta
oekivati od drave niti imaju razloga, da je se boje. Time je sudbina kraljevske vlasti bila odluena.
Ona je bila osuena, da prije ili poslije, prema tome, kako je gdje drutveni razvoj napredovao,
prepusti svoja prava i ovlasti da prijeu na te mogunike, koji su sada gotovo jedini njezini podanici,
jer su se uklopili izmeu nje i puka, te je kraljevska vlast sada primorana da pukom upravlja preko
njih. Kraljevska je vlast sve vie samo tolika, koliko je osnovana na kraljevskim veleposjedima. Ondje,
gdje je svedena samo na vrenje isfog politikog suvereniteta, ona uskoro vlada samo prividno. A kako
da se odri, kad je ostala bez poreza i bez mogunosti da plaa slubenike? Da se osloni na crkvu, kao
to je to uinila u Njemakoj? Ali to je ondje bilo mogue samo zato, to se laika aristokracija u doba
Otona jo nije potpuno razvila. No pored toga ak i same biskupske kneevine razaraju dravu. Samoga
monarha one ojavaju iskljuivo u vojnikom pogledu. Ali njegovo vladalako djelovanje nije otuda
niim pomognuto, i drava se ne raspada nita manje. U trenutnim ekonommskim uvjetima kraljeva,
mo mora dakle nuno opadati, im se desio da vie nema - vojnih pothvata ni osobnog ugleda, da se
njim odri. Ustvari ona od Karla Velikog naglo zapada u dekadansu. Nasuprot velikaa, poloaj kraljev
neprekidno slabi. Tako je njegova vlast krajem IX. st. ve potpuno izborna. Mogla je ak i nestati. No
veoma je karakteristino, to se to nije dogodilo.
29
Velikai nisu ni pomislili, da bi mogli ivjeti bez
kralja. Kod njih se jo uvijek odrao preostatak osjeaja za jedinsno drave. No u tom je sigurno vanu
28
Stari feudalisti - znalci feudalnog prava iz vremena sve do kraja XVIII. st. - nisu se u tome varali. Svi su oni prihvaali kao
nepokolebljivo pravilo, da leno i pravosue nemaju niega zajednikog , I zaista, feudalno je pravo specijalno pravo, kao
to je to i trgovako pravo.
29
Biranje kralja je napredak u tome smislu, to osigurava jedinstvo monarhije, te vie ne e biti dioba.
63
ulogu imala prije svega crkva. Jer ona ne priznaje velikae; po njezinu miljenju, tek je kralj uvar
poretka na zemlji, to ga je odredila providnost. Stoga jelon za uzvrat titi i jami joj njezine posjede.
A i samim velikaima bilo je potrebno da postoji kralj kao sudac i arbiter, kao to i u sudovima treba da
postoji sudac, koji predsjeda i nareuje primjenu osude. Kralj je neophodno potreban za drutveni
poredak, za javni mir. Ali kralj dakako kraljuje, ali ne vlada.
A ipak, po pravu, nita ne ograniava njegovu vlast. On ne pristaje ni na kakvu kapitulaciju. Ne odrie
se nijedne ovlasti. U teoriji on je apsolutni vladar. Ali, on je paraliziran. Udovi vie ne sluaju glavu.
Prividno se nita nije promijenilo. Kraljevi se i dalje slue svima starim formulama, i na slubenom
jeziku njima iskazuju sve znakove potovanja. Ali su aristokraciji prepustili stvarnu vlast. Dananji
pravnici stvaraju veoma lijepe konstrukcije o dravi u ranom Srednjem vijeku i o kraljevim pravima. No
sve su to teorije. U stvarnosti je posve drukije. Drava se raspada, komada, da bi se obnovila u
drugom obliku na svojim ruevinama. Poslije Karla elavog vie nema kapitulara, pa se trebati da
ekamo sve do XII. st. da bismo opet naili na novo doba kraljeve zakonodavne aktivnosti.
Ono to se dogodilo, sastojalo se u biti u tome, da se vlast spontano izmakla iz kraljevih ruku i
postepeno prela u ruke aristokracije, koja u isto vrijeme vri slubu kraljevog inovnitva. Stoga se s
pravom moe rei, da kraljevi inovnici uzurpiraju slube, koje vre. A to se zbova posve prirodno, bez
revolucije, bez ikakva estokog pokreta, jer je taj inovnik senior velikog broja onih, kojima upravlja i
vlasnik dobrog dijela svoga okruja, kojim upravlja.
Imajmo u vidu, uostalom, da se i dalje odrava veoma jasna razlika, izmeu privatne vlasti to je on
ima na svojim zemljoposjedima i nad svojim ljudima, i javne vlasti, kraljevskih prava, koje on obnaa u
kraljevo ime, ali se sada njima slui u svoju korist. Privatnu vlast, on ima u svoje vlastito ime i stekao
ju je kao, dio oevine. A kraljevska je prava dobio tako, da mu ih je dodijelio kralj. To to je grof u
svojoj, grofoviji vrhovni sudac, vojni zapovjednik, ubira onoga, to je mu preostalo od starog rimskog
censusa, to je korisnik prava, na konaenje i ubira cestarine (theloneum, tonlieu), - sve to potjee
otuda, to je on dravni inovnik. Samo to on svu vlast, koju vri u kraljevo ime, sada vri u svoju
korist, a kralj ga u tome nemoe sprijeiti.
Osim toga, mo aristokracije slama i u svoju korist reformira dravna okruja. Drava je od
merovinkih vremena podijeljena u grofovije. Te su grofovije veoma malene i grofovi-inovnici mogu
svoje grofovije prilino lako, obii za jedan jedini dan. Ali poevi od VIII. st. moniji izmeu njih
poinju prisvajati vlast u vi e grofovija, koje su u susjedstvu njihove. Sretne enidbe, prijateljski
sporazumi, nasilje, naklonost ili strah, to ga oni pobuuju kod kralja, nagomilavaju uskoro, u jednom
jedinom, neprekinutom podruju vei ili manji broj starih okruja. Nova grofovija, koja se u to vrijeme
stvara ovakvim prisvajanjem, pretvara se u kneevinu, jednako kao to se i grof pretvara u kneza. Ime,
koje je posueno od rimske birokracije, ostaje mu ali taj nekadanji, slubenik centralne vlasti, koji je
apsorbirao vlast, to mu je dodijeljena, i poveao okruje, nakom ju je vrio, sada je mali lokalni
suveren i ostat e to vjekovima.
Sve se to izvrilo usred neuvenih nasilja i podmuklosti. Deseto je stoljee pored petnaestoga doba
politikih umorstava. Teritorijalna mo feudalnih knezova nije bih skrupuloznija u izboru sredstava od
moi apsolutistikih vladara ili renesansnih tirana; ona je samo surovija. Svatko nastoji da ojaa na
raun svoga susjeda, i za to mu je svako oruje dobro. Strast za zemljom vlada svima tim feudalcima, i
budui da nema nikoga, tko bi im se odupro, oni nasru jedan na drugoga svom surovou svojih
nagona. Kralj je nemoan; i ako, kadto eli da se umijea, njegov mu slubenik navijeta rat. Tako je
na pr. Karlo Glupi umro u zatvoru grofa od Vermandoisa.
64
Pa ipak, kneevi su uz kralja vezani zakletvom, i ba u tome se ispoljava feudalni element. U to se
naime pretvorila nekadanja slubenika podlonost. Oni su kraljevi vjernici, kraljevi ljudi. U teoriji,
kralj i dalje ostaje vrhovni dralac ovlasti, koje su mu preotete i feudalna zakletva, to priznaje. Ne
treba dakle smatrati, da je feudalizam slomio dravu; istina je upravo obratno. On jo uvijek odrava
vezu, u najmanju ruku formalnu, izmeu kralja i dijelova kraljevstva, kojih su se domogli visoki
slubenici, to su se pretvorili u knezove i koje je feudalna zakletva uinila vazalima. Kasnije, kad kralj
opet ojaa, pravnici e u tome pronai naelo, kojim e, se okoristiti. Zasad kralj puta da se sve
odvija kako hoe i priznaje uzurpacije, koje ne moe sprijeiti. Nasljednost feudalaca postaje pravilo.
Sin nasljeuje oca, a od XI. st. nasljednost se proiruje i na ene.
Takvoga kralja, koji jo uvijek sam sebe smatra nosiocem cijele vlasti, knezovi, njegovi veliki vazali
ocjenjuju sad jo samo s feudalnog stajalita. On je za njih samo jo velika, s kojim su vezani
ugovornom vezom. Duguju mu pomo i savjet, a on je njima duan dati zatitu; ako ih napadne,
stavivi se na svoje kraljevsko stajalite, oni smatraju, da imaju pravo povesti vojsku protiv njega.
Knezovi drukije misle o kraljevskoj vlasti nego sam kralj. Ali posljedice toga osjetit e se tek kasnije;
i sve do XII.st. kraljevi e, osim rijetkih izuzetaka putati da se stvari odvijaju bez njihova upletanja.
Tako se drava krajem IX. i poetkom X.st. svodi na praznu formu. Provincije su se pretvorile u
kneevine, a inovnici u knezove. Kralj je izvan svojih vlastitih imanja samo lenski suveren svoga
kraljevstva. Nekadanje upravno jedinstvo, koje je svoje podrijetlo vodilo od Rimskoga carstva,
nadomjeteno je mnotvom lokalnih suvereniteta. Ali pritom treba odmah istai, da je to normalna i
zdrava situacija, koja se slae s drutvenim stanjem, pa dakle i s drutvenim potrebama. Agrarno i
domanijaino ustrojstvo toga vremena uzrokom je, to je bilo nemogue da se odri upravno jedinstvo,
koje ni Karlo Veliki nije mogao pretvoriti u ivu stvarnost. Kako je politika vlast mogla ostati
centralizirana li kraljevim rukama u vrijeme, kad su ljudi u masama ulazili u okvire velikog posjeda i
svrstali se meu seniorsku klijantelu? Ona se oito morala prenijeti onamo, gdje je postojala stvarna
mo, i kristalizirati se, ako se tako moemo izraziti, oko njezinih istinskih nosilaca. Zatita ljudi nije
samo glavna funkcija drave; ona je i njezin uzrok. Meutim,kralj vie nije titio svoje podanike; titili
su ih velikai. Bilo je dakle nuno i dobro da dravu raskomadaju u svoju korist. Oni su sigurno imali na
svojoj strani ono, to bi se moglo nazvati javnim mnijenjem, ili osjeajima naroda. Nigdje nema traga,
da bi mali svijet pokuavao spasiti kraljevstvo. Ti ljudi za njega vie nisu ni znali.
Za vladanje i upravljanje ljudima kraljvstvo je bilo suvie prostrano. Stoga se sistem takvog vladanja
prvi put organizirao ti skuenim sreditima teritorijalnih kneevina. Kraljevstvo se nuno ograniavalo
na upravu, koju nije bilo mogue kontrolirati, a koja nije dosizala do masa. U teritorijalnim
kneevinama bilo je drugije. Knezovi su u dodiru sa stvarnou njihova ih privatna funkcija
osposobljuje da zaista upravljaju svojim krajem nevelikog opsega; broj njihovih klijenata i njihovih
vazala razmjeran je i opskrbljuje ih potrebnim osobljem. Svatko se trudi oko svoga posla, dodue na
razne naine u pojedinostima, ali u glavnim crtama podjednako. To je onaj sakriveni rad, koji je u
pogledu formiranja drutva najvanija pojava u to doba, i ondje, gdje je on najprije izvren (u
Nizozemskoj, i Francuskoj), tu je drutvo bilo najnaprednije. Iznad svega toga kraljevi zauzimaju svoje
mjesto na pozornici; carevi se bave velikom politikom. Ali prvi tip originalne politike organizacije,
koji se u Evropi pojavio poslije Rimskoga carstva, predstavljaju knezovi.
Dakoko, pritom nije bilo nikakve teorije i nikakve svijesne koncepcije. Praksa se sama od sebe
usklauje sa stvarnou.
Okosnicu teritorijalne organizacije ini kneevo bogastvo u zemljoposjedu, jer se na tome osniva
njegova snaga. Glavni ili najbolje smjeteni dvorci na njegovim domenama utvruju se obrambenim
radovima i pretvaraju se u zamke, burgove, sredita vojne, financijske i pravosudne organizacije. To su
65
obino prostrani, zidom opkoljeni tvravni prostori sa zgradama za stanovanje, skladitima za ive i
nastambama za konjaniku posadu. Katelan, koga knez odabire meu svojim ljudima, vri slubu
njegova zamjenika u okruju, koje nosi ime katelanije. Katelan zapovijeda tvravom, nadzire zemlju
i predsjeda lokalnom suditu. Da bi on i posada tvrave imali od ega ivjeti, stanovnitvu je
nametnuto davanje u naturi; tako se javlja naelo izdravanja, koje kraljevi nisu poznavali u obliku
stalnog davanja, koje je obavezo prema javnoj vlasti. Od XI. st. nalazimo pored toga jo i tragove
grofovskog poreza (petitio, bede), a to predstavlja novi napredak, kako god bila primitivna forma
njegova ubiranja i njegove raspodjeie. Dok tako kralj nema nikakvih drugih financija izvan svojih
domena, knez ih na svome podruju organizira. Povrh toga, on kuje novac, jer je prisvojio i to pravo
pored drugih regalija, i iz toga izvlai lijepu korist kvarei kakvou novca. Ima takoer i cestarinu, a
dakako sudjeluje i dalle u prihodu od globa.
Njegova je mo u svakom pogledu vea od kraljeve. Jer dok kralj postaje izborom, on je strogo
nasljedan, pa se ve rano, jo u X. st., uvruje pravo jedinstvenog nasljeivanja i tako se kneevine
ne komadaju. Zanimljivo je vidjeti, kako su one ostale jednake i neizmljenjene otada pa sve do kraja
starog reima, koji ih je sauvao kao provincije. Knez iz X. st. organizira pisanje svoje povijesti.
Posjeduje dvor po uzoru na kraljev: kancelara. marala, senealka, peharnika. Ima svoje vazale i koji
su mu vjerniji nego to je on kralju zbog blizine i veeg nerazmjera snaga. On je opunomoeni
zastupnik svih samostana na svojoj zemlji te im u svoju korist name davanja ili slunosti. Tekstovi ga
nazivaju princeps, advocatus patriae, post Deum priceps.
On je zaista poglavar zemlje (patria), te ,je dobro uoiti, daje ova lijepa rije u srednjovjekovnom
latinskom jeziku u poetku bila primjenjivana na ove male, lokalne domovine. Upravo ondje se prvi put
formirao onaj patriotizam, koji kod modernih Evropljana nadomjeta, osjeaj posjedovanja graanskog
prava, kakav su imali ljudi antike. On se osniva na porodinom osjeaju i utjelovljuje se u ovjeku, koji
je poglavar i zatitnik skupine, te se prenosi s oca na sina. Njihov grb postaje grbom stanovnitva. Njih
okuplja i vezuje, zajeddnika vjernost, to je osjeaju prema njemu. Nita slino nije postojalo pod
Merovinzima ili Karolinzima, a poslije emo slino osjeanje moi opaziti samo prema kraljevima.
Moderni patriotizm, koji se rodio iz dinastikog osjeaja, nastao je najprije u kneevinama.
Knez je uistinu zatitnik svojih ljudi. On to plaa svojom osobom i nema niega aktivnijeg od njegova
ivota i njegove drutvene uloge. Ne samo da on sam vodi svoje ljude u rat i zajedno se s njima baca
na neprijatelja, nego predsjeda svojim sudovima, rauna zajedno sa svojiim poreznicima, osobno
donosi odluke u svima vanim pitanjima, a povrh svega, bdi nad odranjem javnog mira. On se stara
za sigurnost putova, proiruje svoju zatitu na siromahe, siroad, udove, hodoasnike progoni drumske
razbojnike i daje ih vjeati. Najvii je sudac u svojoj zemlji, uvar i jamac javnog poretka i ba je u
tome njegova uloga bitno drutvena uloga. Kad se govori o krvoednom feudalizmu, tada treba dobro
razumjeti, na to se to odnosi. On je to zaista bio izvan svojih granica, prema neprijatelju, ali ne kod
kue. I sigurno je, da je drutvo otpoelo svoj politiki odgoj u okviru feudalnih kneevina. Velika
drava, kojoj su one dio, nije se doticala ljudi, njezino je djelovanje prolazilo iznad njih. Monarhija, je
povukla okvire politikog ivota, pomogla kranstvu da prodre udruila, se s crkvom i izgradila ideal o
kraljevskoj vlasti, koji se ouvao i koji e u budunosti postati idejnom snagom. Ali ona nije imala
utjecaja na ljude. Da bi dosegla do njih i njima vladala, trebalo je da se izgradi bliza, vrsta i aktivna
vlast lokalnih knezova. I svi ti kneevski andari s udnim imenima i kruti ratnici, zasluuju usprkos
svajim podlastima, svojim umorstvima i pljakama kad susjeda, da zauzmu svoje mjesto meu
civilizatorima Evrope. Oni su u njezinim politikim i drutvenom ivotu bili prvi uitelji.
66
II. PLEMSTVO I VITETVO
U desetom stoljeu obrazavala se u evropskim dravama; pravna nova klasa plemstvo. Da bismo
ocijenili njezinu vanost, dovoljna je istai, da u politikom pogledu samo plemstvo od cijeloga laikag
drutva ima politika prava. Poslije e i graanstva osvajiti svoje mjesto pokraj nje, koje e postajati
sve znatnije, ali kaje e ipak sve do kraja starog reima biti smatrano mjestom drugoga reda. U
povijesti Evrope plemstvo, ima - premda u veoma razliitim okolnostima otprilike onu ulogu, koju su
u rimskoj povijesti imali patriciji, dok burazija ima pritom ulogu plebejaca. Oba su se ta sloja tek u
modernoj dravi stopila u masi graana, kao to je i u Carstvu s generalizacijom graanskog prava
nestala stara razlike izmeu patricija i puana.
Plemstva je izvrila tako znatan i tako sveopi utjecaj na evropsku povijest, da ljudima obino i ne
pada na pamet, da je ona originalna pajava, koja je svojstvena posebice zapadnaoevrapskom
kranstvu. Ni Rimske, ni Bizantska carstva, a ni muslimanski svijet nisu imali nita slino. Nema
sumnje, sva primitivna drutva poznaju plemstva mitolakog podrijetla. Ali ta plemstva nestaju s
civilizacijom. Ista se dogadila i sa starim germanskim plemstvom, koje nije preivjelo provale.
Srednjevjekovno plemstvo, koje od starogermanskog rastavlja pet stoljea, posve je nova i veama
razliita tvorevina.
Njoj je prethodila ona mona aristokracija, dijelom rimska a dijelom sastavljena od novajlija i
inovnika, koja se, poevi od osnutka novih kraljevstava, pojavila i postepeno zadabila sve vaniju
ulogu. Ali ta aristakracija nije plemstvo; ona naime nije u pravnom pogledu klasa, kojoj, ljudi
pripadaju po roenju. Ona je sama drutveni razred, koji ini skupina monih ljudi. Povrh toga, bez
obzira kolika je bila njezina faktina mo, ona pravna ne posjeduje nikakav privilegij. Najvei
zemljoposjednik iz vremena Karla Velikog nema pred pravosuem nikakav razliit polaaj negoli obian
slobodni ovjek.
Dvije su stvari pridonijele formiranju plemstva: neprestano smanjivanje broja slobodnih ljudi i vojna
sluba u feudalnom obliku; a od ovih dvaju razloga drugi je mnogo vaniji od prvoga, te ovaj moe ak
biti i zanemaren.
Domanijalni je sistem irei se pravno degradirao seosko stanavnitvo i sveo ga na vie ili manje
potpuno robavanje. Oni, koji su sauvali svoju slobodu, nali su se u privilegiranu poloaju, te ve od
X.st. rije liber poprimila znaenje nobilis. Stari pravni obiaji u pogledu familije i batine primjenjuju
se sad jo sama na njih. Ope pravo slobodnih ljudi pretvara se u njihovu korist u izuzetno prava.
Connubium se u rimskom pravu preirio. U poetku Srednjega vijeka on je skuen. Porodino pravo
najzad ostaje samo povlastica malog broja ljudi kao i nasljedni zemljoposjed. (allodium).
Ti slobodni ljudi, kojih broj nije mogue odrediti, zadrali su dakako pravo da nese oruje. Njihov im
je posjed omoguavao da uzdravaju konja za rat. Oni su prije svega ratnici.
Ali pored njih postaji jo jedna klasa slobadnih ljudi, koja je bar u Francuskoj, jo brojnija od prve, a
ta su vazali. Oni ne ive od svojih vlastitih imanja, od svojih, alodija, nego od lena, koji im u ovo
ratarsko doba slui kao plaa. Kao i ostali, pa ak joa i veoj mjeri, oni su oruanici. Za razliku od
prvih, oni nisu nasljedni, jer se leno prenosi s oca na sina same ako je sin sposoban za ratovanje. Ako
otac za sobam ostavi same keri ili sinave, koji su nesposobni za vojnu slubu, lena se vraa seniaru.
Ali taj je sluaj rijedak. U Francuskaj su ve od Karla elavog lena nasljedna, pa premda je to u
Njemakoj bilo formalno priznato tek pod Konradom II., sigurno je ustvari postajala ve i prije toga
datuma.
67
Osim tih slobodnih vojnika, jednih koji su vlasnici aladija i drugih, koji su draoci lena, ima i
neslabodnih. To su snani i vjerni kmetovi, koje seniori vode u rat kao tjelesne uvare, a u vrijeme
mira stavljaju na povjerljiva mjesta; ta su minsteriales, Dienstmannen, kojih ima osobite mnoge u
Njemakoj i koji ine aristakraciju meu neslobodnima.
Sve njih, i slobodne i neslobodne ujedinjuje zajednica jedne i iste profesije: njih vezuje oruje, i oni
kad preostolog dijela puanstva uivaju osobit ugled. Budui da su sve intelektualne funkcije u rukama
sveenstva, te samo ratniko zvanje moe laiku pribaviti privilegiran polaaj u drutvu.
U vojniki stale ulazi se tek s punoljetnau. Prilikam stupanja u nj potrebna je podvri se posebnom
obredu: pedaji oruja, koju izvrava senior ili koji od njegovih pratilaca. Ovim posvetnim obredom
mladi postaje vitezom (chevalier), a ta napraosto znai vojnika konjanika. Taj obred daje onome, tko
mu se podvrgne, ugled po polaaju, koji time postie. U poetku, ako se sin nekog viteza i sam ne da
posvetiti za viteza, ostaje obian seljak; njegove keri budui da ne mogu postati vitezovima, ne
uivaju nikakav poseban polaaj. Ali ovakve su prilike oite privremene. injenino stanje priprava je
uostalom za pravo. Pa opem pravilu, viteza sin bit e i sam vitez. I otuda, za takvag se sina ve od
roenja smatra, da je lan vojnike kaste, pa e ista tako i vitezove keri sudjelavati u njegovu
polaaju. im je razvoj jednom dospio dotle, a dospio je bar u Francuskoj, krajem X.st rodilo se
plemstvo, to jest nasljedna klasa, koja time, to jaj netko pripada, svakom od tih pojedinaca daje,
nezavisno od samog drutvenog poloaja, poseban poloaj u dravi. Nobiless su svi oni, koji sami, ili po
svojim precima, pripadaju vojnikom staleu (milicia). ak ni sloboda nije pritom apsolutno bitna,
budui da su i ministeriales s vremenom smatrani plemiima.
30
Tako se klasa vazala praktiki stapa s plemstvom. U svakom sluaju, plemstvo ne dolazi od lena. Jer,
napokon, vitezom moe postati i onaj tko nema lena, pa je tek dosta kasno (u XIII. st.) bilo openito
zabranjeno puaninu da posjeduje leno. Prema tome, plemstvo je stvorila takva socijalna funkcija,
koja pretpostavlja ekonomsku nezavisnost bilo uz pomo vlastitog posjeda (alodija) ili uz pomo
feudalnog (leno).
Plemstvo je ustvari vojska, i to nasljedna vojska. I na tom se osnivaju povlastice plemia. One se
objanjavaju i nameu kao uzvrat za slubu, koju vre. Plemi ne e grofu plaati porez za svoju
zemlju, jer mu slui kao vojnik. U tom je jedini privilegij plemstva u pravome smislu: drugih ne e ni
imati. Njegov posebni pravni poloaj, njegov osobiti status u pogled u porodice, osobiti postupak na
koji, ima pravo pred suditima, sve je to samo ouvano openito pravo slobodnih ljudi, koje je izgubilo
svoju vanost za seljake.
Vanost plemstva osniva se na njegovoj drutvenoj ulozi. Njegove vojnike funkcije izdigle su ga iznad
ostalog puanstva;.ivei u neprekidnim vezama s knezovima, samo ono iz svojih redova daje upravno
osoblje isto onako, kao to samo ono ini vojsku. Iz njegovih krugova dolaze katelani, naelnici i
uope svi slubenici teritorijalne uprave. Ono, prema tome ne istupa samo kao vojnika kasta, nego
takoer i kao politika kasta. Pokraj nje postoji jo i sveenstvo. Pod njima je masa puana,
neplemia, koji ih svojim radom uzdravaju, da bi se oni, za uzvrat, mogli baviti jedni vodstvom
njihovih dua, a drugi zatitom njihovih tijela. Sve to nije neka teoretska ocjena a posteriori. To su ve
suvremeni pisci savreno tono opazili i zabiljeili veoma jasnim izrazima.
To plemstvo je do krajnosti brojno, sve vrvi od njih, naroito ondje, gdje je domanijalna institucija
veoma rasprostranjena te lako dolazi do stvaranja lena. Moe se rei, da je drutveni razvitak
razmjeran koliini ili, bolje, gustoi vitetva, a opada to god se vie udaljujemo od Francuske prema
Labi. Za Francusku i za Nizozemsku moemo pretpostaviti, da se u svakom seoskom podrunom gradu
30
Ovo se konano ustalilo tek u XIV. st.
68
susretalo vie vitezova, pa sigurno ne e bi ti daleko od istine ako procijenimo, da su oni bar u ovim
zemljama, inili desetinu svega puanstva.
Zbog toga ne treba njihov nain ivota zamiljati kao veoma, profinjen. Njihova lena i njihove male
domene omoguuju im samo da ive. Njihova se vojnika oprema sastoji od koplja, eljezne kacige,
tita i platnenog odijela. Samo najbogatiji imaju ianu, koulju. Kad ne ratuju, ti se surovi vojnici
vjebaju na turnirima, koji su nalik na prave bitke. Odlaze na turnire u stotinama, okupljeni po
pokrajinaina, i ozbiljno navaljuju jedni na druge sve dok neki od njih ne ostane na zemlji. Sve su to
najnemirniji, najratoborniji ljudi, koji bijesno jedni druge unitavaju u onim privatnim ratovima,
porodinim krvavim osvetama, u koje su besprekidno zapleteni. Uzalud je crkva ve od kraja XI. st.
najprije u Francuskoj, a poslije u Njemakoj, boji m mirom smanjila broj dana, kad su doputene
bitke; navika je bila jaa. Kroniar Lambert od Waterlooa pripovijeda krajem XI. st., kako je desetero
brae njegova oca bilo ubijeno prilikom nekog susreta sa svojim neprijateljima u blizini Tournaia; a
nekako u isto vrijeme, flandrijski grof Robert Frigijac konstatira, sastavljajui popis umorstava,
uinjenih, u okolini Brugesa, da bi trebalo vie od 10.000 srebrnih maraka za isplatu odmazde. U
takvoj sredini nema dakako nikakve intelektualne kulture. Samo kod najbogatijih sveenik, ui
djevojke u porodici itati. A za djeake postoji samo konj, im se mogu uspeti na sedlo, oni se znaju
samo tui. Vojnike pjesme poput one, to ju je pjevao Taillefer u bici kod Hastingsa, sva je njihova
knjievnost. Oni su estoki, grubi, praznovjerni, ali izvrsni vojnici.
Treba u tom pogledu ocijeniti pothvate Normana na Siciliji, osvojenje Engleske, uenje cara Aleksija
nad flamimskim vitezovima, kad su prolazili kroz Carigrad, a nadasve izvanredni kriarki pothvat. Ona
svojstva, koja francuske i nizozemske vitezove ine najboljim ratnicima njihova vremena, nemaju
nikakve veze s osobinama rase; ona su plod vjebanja. To je vjebanje bilo najbolje na Zapadu, jer je
vitetvo ondje bilo brojnije, a bilo je to zbog vee rasprostranjenosti domanijalnog sistema.
Krajem XI. st. vitetvo je izvanredno proireno. Ali viteki obiaji, to jest onaj pravilnik utivosti i
lojalnosti, kojim se odlikuju plemii poslije kriarskih ratova, jo ne postoji. Za njegov postanak trebat
e vie profinjenosti. No u svakom sluaju, ona dva osjeaja, na kojima se ono temelji, ve su
rasprostranjena meu vitezovima; to su: pobonost i ast. Nema nitko poboniji od tih vojnika,
usprkos, njihovoj praznovjernosti i surovosti. Oni pomno potuju pravo, azila, zaustavljaju se
progonei neprijatelja, im u daljini vide vrke tornjeva kakvog samostana. S primjernom pobonou
idu u procesijama iza relikvija, to ih redovnici izvode na etnju po cijeloj zemlji . Odlaze na daleka
hodoaa u Rim, u Jeruzalem. ini se, da su se ba na, hodoasnikim putovanjima razvile pjesme
feudalne epohe. A to se tie asti, taj osjeaj, koji su moderna vremena batinila od njih, posve je
vojniki, Nije to u potpunom smislu moderni pojam asti, jer je ovaj profinjenjeniji. To je prije svega
osjeaj vjernosti i lojalnosti. Ti se vitezovi obino slue nevjerom i podmuklostima, ali ne prekruju
zadanu rije. PojamHomagium (hommage), koji je izblijedio u razvitku francuskog jezika, za njih je jo
u punoj snazi i odgovara potpunom predavanju njihove osobe, svorne senioru. Vjerolomstvo je za njih
najtei zloin.
31
Oni na sve gledaju s osobnog stajalita i s obzirom na odnose ovjeka prema ovjeku.
Osjeaj poslunbsti i discipline potpuno im je tu, im misle da su povrijeeni smjesta se pobune, i
iskrenost njihova govora izvanredan je pojav. Njihova ekonomska nezavisnost prirodno je meu njima
openito proirila moralne sklonosti, koje su se odrale i poslije, u druugim okolnostima, i poprimile
profinjenije obike. Normalni temelj, na kom e se u toku vremena razviti plemenitost, izgraen je
dakle ve tada. Ona je veoma shvatljiva i posve razliita od one, koja e biti svojstvena buroaziji.
31
Upor. Ganelona u La Chanson de Roland
69
Plemstvo e do kraja u svom najveem dijelu, uvijek zadrati trag svoga podrijetla od klase ljudi,
kojima je bila tua svaka ideja o profitu i o bilo, kakvom produktivnom radu. Kod vitetva se na neki
nain moe opet ustanoviti antikno shvaanje o radu, koji je nedostojan slobodna ovjeka. Ali u antici
slobodan ovjek poosveuje svoju dokolicu, koju zahvaljuje radu svojih robova, javnim pitanjima;
srednjovjekovni vitez koristi se onim, to mu daje zemlja, da bi se predao vojnikom zvanju i sluenju
svome senioru. Trebat e da prou vjekovi i da plemstvo bude postepeno izgurano s poloaja, to ga je
zauzimalo neko, pa da izraz vivre noblement (ivjeti plemiki, otmjeno) konano postane sinonim
za ivjeti besposleno.
70
ETVRTA KNJIGA
RAT ZA INVESTITURU I KRIARSKI RAT
PRVO POGLAVLJE
CRKVA
I. PAPINSTVO
U vrijeme kad se mo Carstva gasila, papinstvo se, kako smo vidjeli prije, okoristilo onim, to je
Carstvo izgubilo na snazi i sjaju. Ali se papinstvo svojim vlastitim snagama nije moglo odrati na visini,
na koju se popelo. Ono je poivalo na Carstvu, ono se ako se moemo ovako izraziti izdiglo i razvilo na
njemu. A kad se ono sruilo, survalo se i papinstvo za njim. Najprije je bilo preputeno nasilju
sluajnih kraljeva, koji se otimaju za Italiju i carsku krunu, a u poetku X. st. postalo je plijen rimskih
feudalaca. Seniori rimske Kampanje bore se meu sobom oko toga, tko e papinsku ast pribaviti
svojoj porodici. Nema sumnje, papu i dalje imenuje gradski kler i puk, ali je i suvie lako izbornicima
silom nametnuti svoju volju ili izabranog sruiti, ako ne pogoduje eljama najjae stranke. Zajednica
klera i vjernika zadrala je svoje prave da redovi to bira papu tako dugo, dokle god je pored papinstva
postojala snana vlast. Biranje je najprije nadzirao egzarh, a zatim missi. Ali otkako je Carstvo zapalo
u dekadansu, odreivanje papa vri se pod pritiskom feudalaca. Pape toga vremena pojavljuju se i
nestaju kako god se svidi feudalnim strankama; ima ih koji umiru od ruke ubojica, a drugi zavravaju
ivot u zatvoru. U toj rimskoj sredini, gdje je, ini se, demoralizacija ila uporedo s njihovom
surovou, spletke ena vie nego jednom raspolagale su tiarom. Maarozia i Teodora podjeljuju je
posredstvom svojih ljubavnika ili svojih uzastopnih mueva svojim sinovima; legenda o papisi Ivani
samo je do karikature dovedeno pretjeravanje i suvie stvarnih skandala toga vremena. Jedan od
sinova Marozije, Alberik od Tusculuma najzad je postao senior Rima i proizvoa papa. Pobrinuo se da
Rimljane navede da priznaju njegova sina Oktavijana kao njegova nasljednika i budueg papu. Kad je
Alberik umro, njegov ga je sin naslijedio kao gospodar grada, a 955. je, u dobi od 18 godina, primio
najviu sveeniku ast onako, kao to se dobiva leno, uzevi pritom ime Ivan XII. Pa ipak, ba e
feudalni papa postati orue za obnovu Carstva. Nije ni potrebno rei, da ga je na to naveo samo njegov
osobni interes, i da je on u velikom inu, to ga je tada izvrio, vidio samo obino sredstvo za
ostvarenje svojih ciljeva. To to je 962. pozvao u Rim Otona I. i poloio mu na glavu carsku krunu,
uinio je samo zato, to se u tom trenutku trudio, da dobije njegovu pomo protiv markiza Berengara
od Ivreje, takozvanog kralja Italije, svoga smrtnog neprijatelja. Tradicije iz vremena Lava I. i Karla
Velikog bile su tako srozane, da Ivan XII. sigurno nije ni pomislio, da e Oton o Carstvu sebi stvoriti ita
viu zamisao od one , to ju je on sam imao o papinstvu. U Rimu vie nitko nije razumijevao velike
rijei, koje su neko vladale historijom. Kad je opazio, da je novi car svoju vlast shvatio ozbiljno, i da
njegova rimska senjorija ugroena, pourio se da ga izda i spletkari protiv njega. Oton se vratio u Rim,
sazvao sinod, na kom je Ivana. XII. dao zbaciti, i primorao Rimljane da se zakunu, da ubudue vie ne
e imenovati pape bez njegova pristanka ili bez pristanka njegova sina. Lav VIII. izabran je u njegovoj
prisutnosti, a zatim je otiao. Ali Rimljani su popustili samo pred silom. Tek to je Oton otputovao,
protjerali su Lava i nanovo pozvali Ivana XII. Poslije njegove smrti, ne vodei brigu o svojoj zakletvi,
izabrali su na njegovo mjesto Benedikta V. Oton se ,opet morao vratiti i opsjesti grad; doepao se
Benedikta i poslao ga u progonstvo u Hamburg i uspostavio na vlasti Lava. Kad je ovaj umro, Ivana XIII.,
imenovanog pod njemakim utjecajem, uskoro protjera jedna pobuna, i car je 967. opet morao prijei
Alpe da ga vrati na prijestolje.
Kako se vidi, papa u svim tim sukobima istupa nasuprot caru samo kao rimski senior, gotovo kao
neposluni vaza. Oita je suprotnost izmeu velikih uspomena, to ih doziva njegovo ime, i lokalne
71
uloge, u koju je zatoen. Zahvaljujui udaljenosti od Njemake, rimski se feudalci uvijek nanovo
pridiu nakon to su bili upokoreni. Pod Otonom II. Crescenzi su isto onako moni ti Rimu, kao to je
prije njih bio Alberik, i Rossanov poraz nije mogao smanjiti njihov utjecaj.
Oton III. je neodreeno matao o tome da obnovi savez pape i cara, ugledajui se u teoriju, a ne u
karolinku stvarnost. Matao je da Rim uini sreditem dvostruke vlasti, koja bi odonuda upravljala
kranskim svijetom u nerazrjeivom jedinstvu. Kad mu je bilo 25 godina, prispio je u Grad, ondje dao
izabrati svoga bratia Brunona pod imenom Grgura V. (996) i od njega primio carsku krunu. Zatim je na
samrti odabrao najuenijeg ovjeka svoga vremena, Gerberta, nadbiskupa u Reimsu, a poslije u
Ravenni, da bude doveden na prijestolje Svetoga Petra. On je uzeo ime Silvestar II., podsjeajui time
na onoga Silvestra I., o kom legenda tvrdi, da je pokrstio Konstantina. Car se smjestio pokraj njega na
Aventinu, u palai, koja je svojom raskoi sjeala na bizantsku palau i koja je u svoja pravila o
ponaanju preuzela strogost uobiajenu u samostanskim propisima. Zalutavi u idealistike sanjarije, u
kojima je mogue pronai utjecaj njegove majke Theophane kao i onih biskupa, koji su ga odgojili. car
je, ini se vjerovao, da je mogue Rim nanovo uiniti sreditem svijeta; ali to je sada imao biti Rim, u
kom e vlast biti podijeljena izmeu pape i cara. Ni on, ni Gerbert, izgubljeni u svome matanju; nisu
doivjeli ostvarenje. Realnost im se kruto osvetila. Jedna pobuna Rimljana primorala je cara da bjei;
umro je 23.sijenja 1002 u Paternu, na podruju Mont Soracte, bolestan od toga, to mu se san razbio.
Stranke su se sad nanovo stale boriti za grad: s jedne strane Crescenzi, a s druge strane grofovi od
Tusculuma. Benedikt VIII., koga su doveli grofovi od Tusculuma, odrao se dozvavi u pomo Henrika
II., kao to je Ivan XII. dozvao Otona. Naslijedio ga je brat njegov. Ivan XIX. (1024-1038), laik koji je u
jednom danu primio sve sveenike stupnjeve. On je okrunio Konrada Il. Poslije njega izabran je i trei
lan porodice Tusculum, Beriedikt IX. Njega su Crescenzi protjerali i na njegovo mjesto doveli Silvestra
III., koga je njegov protivnik, vrativi se na elu svoje stranke uskoro opet istjerao. Nato je Silvestar
tiaru prodao Grguru VI. U isto vrijeme postojala su trojica papa!
Obnova Carstva nije dakle dovela do ojaanja papinstva. Osim Otona III., novi carevi ne preuzimaju
karolinku tradiciju. Oni vladaju zajedno s crkvom, a to znai s biskupima, a ne s papom. Njime se
slue samo da im poloi krunu na glavu.
to se tie ostaloga, njima ne polazi za rukom da u Rimu uvedu red, a time se, uostalom, malo bave.
Papa ih naime li maloemu moe smetati, jer nema nikakve vlasti u crkvi. U Rimu samom, kler je u
rukama stranaka i ne protestira, ne poduzima nikakve napore, da bi stolici Svetog Petra pribavio njezin
nekadanji sjaj, pa ak ni njezino dostojanstvo. Reforma, koja ce ga uzdii, morala je doi izvana;
stoga je ona nuno morala papinstvo dovesti u sukob s carem.
II. CLUNYJSKA REFORMA
Disciplina, moral, uenost i bogatstvo crkve poraslo je ili povealo se pod Karolinzima. Ono je ovisilo
o njihovoj pomoi, pa prema tome o njihovoj snazi. Pad te snage neizbjeivo je morao crkvu dovesti u
krizu, te ju je zaista i doveo; no ona je, kao to se to deava i s krizama politikog ustrojstva, bila
polazna toka za obnovu aktivnosti. U Njemakoj, gdje je carska crkva ve za Otona postavljena na
vrste temelje, ta je kriza potrajala malo, te je pod upravom biskupa karolinka tradicija bila brzo
opet prihvaena, a intelektualna je kultura sveenstva nanovo pola onim putem, to su ga ocrtali
Karlo Veliki i Alkuin. Ali na zapadu Evrope nije bilo isto. Feudalizam je irei se i razarajui dravu
neizravno zahvatio i crkvu. U. Francuskoj, Lotaringiji i Italiji poloaj je biskupa otprilike jednak papinu
poloaju u Rimu. Oni se moraju braniti od susjednih feudalaca ili pak dolaze na biskupske poloaje
72
tako, da su ih feudalci nametnuli kleru; ovi ih protjeruju, ako se ne sviaju najjaoj stranci, ili ak
kadto ubijaju, ako im previe otvoreno prkose. Papa im ne moe pruiti nikakvu pomo. U Francuskoj
kralj moe tititi samo one, koji su na njegovoj domeni; uostalom njih on imenuje. Poloaj samostana
jo je bjedniji. Laiki seniori koji im se nameu kao advokati (kad naprosto ne uzmu sebi naslov
opata), pljakaju njihove zemlje, stvaraju lena za svoje ljude na raun samostanskih domena, nameu
im uzdravanje svojih slubenika, svojih lovakih pasa, ukratko, izvrgavaju ih pljakanju, a da im u
tome nitko ne moe pomoi.
Kako je laika vlast slabila, crkva trenutno prolazi, kroz krizu, iz koje je imala izai snanija, jer e
ostati sama. Bila je kadra da ivi sama od sebe i da snage, koje su se za trenutak skrenule na korist
drave, upotrebi samo za sebe. Obnova je nuno morala doi od onoga dijela klera, koji je bio
najneovisniji od laika, a to su bili redovnici.
Za razliku od onoga, to se dogaalo s dravom, bolest crkve bila je tek povrna. Proirenje
feudalizma zahvaa je tek posredno, ali njezino ustrojstvo, budui da ona ostaje izvan politikog
drutva, nije moglo biti zahvaeno. Kakogod je nered koji ju je zahvatio, bio velik, on nije razorio
nita bitno. Episkopalna organizacija odrala se dalje, kao to su se odrali i samostani. A odrala se i
pobonost, jer premda su uenost i disciplina opale, pobonost se poveala u tome smislu, to se
proirila. U X. st. upe se rasprostiru svuda po zemlji. Seoske crkve este su sada na zemljoradnikim
podrujima. Samostanske domene boIje su organizirane od laikih i privlae ljude u masama. Znatan
dio njih postaju cerocensuales (to jest crkveni kmetovi), pripadaju svetom zatitniku samostana,
pribavljaju mu klijentelu, koja propagira njegov kult i hvali njegova uda. Ovo je u punom smislu doba
lokalnih svetaca kao to je i doba lokalnih vlada. Takvi su na pr. Sv. Lambert, Sv. Hubert, Sv. Bavon,
Sv. Trond. Oni su kao neki veliki vazali boji, a ljudi se utjeu pod njihovu zatitu. Njihove relikvije
vre aroban utjecaj. Redovnici ih iznose na procesije po zemlji. Uz njihovu pomo odvraaju vitezove
od privatnih ratova. A udotvorna mo, to je posjeduju, zrai na redovnike, koji ih uvaju. Jer svece
nalazimo openito u samostanima, a ne u biskupijama. Utjecaj opatija raste i po tome, to mnogo
seoskih crkava pripada njima ili ovisi o njima, ili pak slube boje u njima vre redovnici. Ideal svetosti
toga vremena, samostanski je ideal. On zahtijeva odricanje od svega zemaljskog poradi spasa due,
nebrigu za svaku socijalnu aktivnost pa ak i za svaku drugu vrlinu osim odricanja, poniznosti i istoe.
I ba je otuda imala doi obnova crkve, a ne od biskupa, bilo da su oni napol feudalci, kao u
Francuskoj, ili vjerni karolinkoj tradiciji, kao li Njemakoj. Njihova uenost ne ostavlja nikakav dojam
na tadanju neobrazovanu javnost. Njoj treba svetaca i udotvoraca.
U tom pogledu: feudalci misle jednako kao i puk, jer su biskupi njihovi protivnici. Oni dodue
pljakaju samostane, ali ih potuju, i na svom samrtnom krevetu oni knezovi, koji su ih najvie
pljakali, daju im obilne poklone. Svi oni duboko tuju svetost i oplakuju nerede; u koje su zapali
samostani, ak i onda, kad su oni sami tome uzrok.
Njihovi se osjeaji dobro vide po pomoi, to je pruaju asketizmu, im je on postigao neto ugleda.
U Lotaringiji vitez Gerard de Brogne postaje redovnikom i uskoro stie toliku slavu zbog discipline, to
ju je uveo u malom -samostanu, koji je osnovao na svojoj zemlji, da mu grofovi Hainauta i Flandrije
stavljaju u dunost da reformira opatije u njihovim zemljama. Taj lokalni pokret znaajan je i
pokazuje, koliko je teren za odlunu reformu, to je potekla iz Clunyja, bio pripravljen. Ovaj
samostan, to ga je 910. osnovao vojvoda Vilim od Auvergne, odigrao je pod upravom ljudi, kao to su
bili Odon (+943) ili Odilon od Mercoeura ( +1049), ulogu, koju bismo po njezinoj vanosti mogli
usporediti s ulogom isusovaca u XVI. st. Ovdje se dakako nije radilo o suzbijanju hereze, nego o
orijentaciji vjerske misli i vjerskog osjeaja. Mislim, da bi se moglo rei, da je redovnitvo uz pomo
Clunyja utisnulo zapadnom kranstvu ig, koji e potrajati vjekovima. Nema sumnje, redovnici su ve
73
prije toga imali vanu ulogu, naroito prilikom obraenja Engleske. Ali je svjetovni kler bio vaniji;
preko njega se manifestirao savez crkve s dravom. Biskupi su u karolinko doba napola kraljevski
slubenici; u Njemakoj postaju knezovima. No ba to je ono, to Clunyjevci osuuju. Za njih je
vremeniti ivot samo predvorje vjenosti. Sve mora biti rtvovano zbog nadzemaljskih ciljeva. Spas
due je sve, a on je mogu samo uz pomo crkve; ona stoga, da bi mogla ispuniti svoje poslanje, mora
biti potpuno ista od svakog zemaljskog upletanja. Ovdje se vie ne radi o savezu crkve s dravom,
nego o potpunom podvrgavanju ovjeka i drutva crkvi, koja je na duhovnom podruju posrednik
izmeu njih i boga. Treba dakle smatrati simonijakom svakog onoga tko pogoduje upletanju laike
vlasti u vjerske poslove. Sveenik pripada samo crkvi. On ne smije nad sobom imati nikakva seniora, on
vie ne smije imati porodice. enidba sveenika, tolerirana u praksi, strahota je, koja mora nestati.
Potpuno produhovIjenje crkve, apsolutno provoenje kanonskog prava to je ako ve ne program u
pravome smislu rijei, a ono bar tendencija Clunyja. Na podruju pobonosti ona znai asketizam; na
podruju politike ona trai potpunu slobodu crkve, prekid svih spona, koje ju vezuju uz civilno drutvo.
Moe se rei, da je Cluny u tome smislu protivukarolinki pravac. Ali on se zalae za papinstvo, jer je
oito da se crkva, ako eli biti nezavisna, mora okupiti oko svoga poglavara; koji je u Rimu.
Te politike posljedice, to ih reforma sobom nosi, nisu se oitovale odmah. Isprva je svijet u Clunyju
vidio samo obnovu asketskog ivota, pa su, knezovi i biskupi sa svih strana od njega traili redovnike,
koji e regenerirati opatije na njihovu podruju. Od sredine X. st. reforma se iri, po cijeloj
Francuskoj, po Italiji, Flandriji, dosie Lotaringiju i otuda se u poetku XI. st. rasprostire po
Njemakoj. I svagdje kamo dopire, poveava pobonost, i to vanjsku pobonost, koja se prije svega
sastoji u vrenju obreda, u potovanju svetkovina, u potpunom oslanjanju u svemu na crkvu, koja je
Kristova vjerenica i njegov predstavnik na zemlji, mistiko vrelo milosti i spasenja. Raste broj
vitezova, koji stupaju u samostan
32
i knezova, koji umiru u redovnikim haljinama
33
; osnivanja novih
samostana umnoavaju se. U X. i XI: st. ima ili veoma mnogo. Crkva poprima oblik posve nadljudske
ustanove. Svijet ivi u atmosferi neobinih stvari. uda su veoma esta. Zbivaju se prilikom svake
epidemije. Svaka -kuga, svaka glad daje povoda za izvanredne manifestacije, kao to je velika,
procesija u Tournaiu (XI. st.) U Sv. Trondu godinji prihod od darova, to ih donose vjernici, nadilazi
sve druge prihode samostana. Kad je ondje odlueno da bude sagraena nova crkva, puk od svoje volje
dovozi na mjesto kamen i stupove dopremljene Rajnom do Klna. Boji mir, koji u vrijeme velikih
godinjih svetkovina prekida privatne ratove, posljedica je tog izvanrednog utjecaja crkve na osjeaje
i misli tadanjih ljudi. Ali i, nemiri, koji u XI. st. izbijaju protiv oenjenih sveenika, takoer se izravno
osnivaju na tom utjecaju.
Uza sve to bilo je i konzervativaca, koji su se preplaili i uzbuniti zbog tih novih raspoloenja. Egbert
od Ligea, Sigebert od Gemblouxa smatraju, da ti redovnici idu predaleko; boje se uzvienosti i
apsolutnosti njihovih nazora. I ovakvo duhovno raspoloenje u poetku je openito kod carskog
sveenstva. Gerard od Cambraia ne pristaje da u svojoj dijecezi uvede boji mir. Pa ipak, svi
najplemenitiji umovi i najia srca prilaze novom izvoru videi u njemu ideal. I nitko se ne usuuje da
ga pobija, jer bi to znailo pobijati samoga boga. Snaga toga pokreta ostavila je tragove, koji jo
uvijek rese nae tlo. U to se naivno vrijeme podiu prve velike crkve, i crkvena umjetnost poinje
graditi hramove prevelike za narod, ali uvijek premalene za boje velianstvo.
34
XI. st. je izvanredno
doba vjerskih graevina, istinska polazna toka velikog zapadnog graditeljstva, u kom su dotad uvijek
dominirali Bizant i Ravenna. U isto vrijeme, to je dokaz o golemom porastu bogatstva, to ga je crkva
32
Poppon, koji postaje opat u Stavelotu.
33
Godfried Bradati vojvoda Ardenski.
34
enska i muka opatija u Caenu; katedrala u Tourmaiu, Spiru. i.t.d.
74
prikupila. Za samostane su X. i XI., st. nadasve izrazita, epoha darivanja. Njihovo bogatstvo omoguuje
im dakako da poveaju svoj drutveni utjecaj uz pomo milostinja zatite siromaha. i.t.d.
Treba nadalje istai, da je pristup u crkvu, premda je ona ustvari bila sveenika kasta i sve vie, kao
i plemstvo, vojnika klasa, s dru ge strane ipak bio otvoren svakome. Kmet ne moe postati plemiem,
ali mu je put u crkvu slobodan. Dovoljno mu je da poe u kolu i da naui latinski. A im je dobio
tonsuru, on je clericus, a u sjaju, koji okruuje njegovu klasu, uspomena na njegovo podrijetlo
iezava. Moglo bi se rei, da svatko, kako god bio siromaan; u svojoj torbi nosi biskupski tap. Kako
god je sveeniki stale odozgo bio zatvoren i hermetian, novaenje u njegove redove odozdo bilo je
u najveoj mjeri demokratsko. Ne zaboravimo, da je Grgur VII. bio sin seljaka. Ovo e se kasnije
promijeniti. Ali svaki put kad u crkvi doe do obnove vjere, koja se oituje reformom, uvijek se iznova
pojavljuje ovo regeneriranje iz redova puka. Ono je sigurno bilo veoma snano meu Clunyjevcima i
treba, ga takoer ubrojiti meu razloge njihova uspjeha.
Najzad, crkva ba u X. i XI. st. konano osvaja onaj privilegirani poloaj ii drutvu, koji e zadrati sve
do kraja starog reima. Sveenici su u to vrijeme u svakom pogledu stekli nezavisnost od civilnih
sudova; a crkveni su (duhovni) sudovi proirili svoju kompetenciju na sve one civilne poslove, koji
imaju veze s vjerskim ivotom, bilo da su, kao enidba, u osnovi sakramentalan in, ili da se kao
ugovori potkrepljuju zakletvom, koja ih time pretvara ti vjerski in.
Tako je, dakle karolinka drava slabei prestala da prua ruku pomonicu svojoj saveznici crkvi. Ona
je zbog toga trenutno zapala u tekoe i poloaj njezina visokog osoblja, poevi od pape pa do
biskupa, svagdje je bio uzdrman, osim u Njemakoj. Ali njezino oslabljenje, koje je otuda proizalo,
nalo je nadoknadu ti potpunijoj slobodi i orijentaciji vjerskog osjeaja, koji je odbacio smetnje
vremenitih briga i okrenuo se iskljuivo prema nebu. Redovnici, i to u prvome redu clunyjevski
redovnici, propagatori su tih novih tendencija. One su postigle dvojak rezultat; s jedne strane, budui
da je crkva posrednik, neophodno potreban za spaavanje, koji svoje djelovanje upravlja iskljuivo
prema posljednjim ciljevima, te joj tendencije daju takav utjecaj na due, kakav nije imala nikad
prije toga. S druge strane, one joj daju izvanrednu snagu navodei je da odbaci svako starateljstvo,
svako laiko upletanje u njezine poslove, smatrajui ga napadom na svoju istou. I najzad, njezin joj
je ugled donio golemo bogatstvo u zemljama, iIi milodarima, u privilegijama.
Cio se ovaj pokret odvijao izvan Rima i izvan papinstva. Ali on je onamo nuno morao stii i odjednom
predati u ruke nasljednika Svetoga Petra, nemonog careva zatitnika, koga su degradirale spletke
feudalaca i sukobi stranaka, upravu nad tom golemom snagom, koja je radila za njega i ekala
trenutak, kad e otpoeti, da djeluje pod njegovim zapovjednitvom.
75
DRUGO POGLAVLJE
RAT ZA INVESTITURU
1. CARSTVO I PAPINSTVO OD VREMENA, HENRIKA III. (1039)
Pridiui 962. Carstvo, koje je palo i bilo ponieno za vrijeme posljednjih nosilaca carske asti i koje
od 915. ak uope nije imalo nikakvih, nosilaca, Oton je bez ikakve sumnje htio nastaviti karolinku
tradiciju. Primajui krunu iz ruku Ivana XII. i uzimajui naslov cara Rimljana (Romanorum imperator),
on je sebi dakle dodijelio ulogu svjetovnog poglavara kranstva, u emu se, i sastojala sama bit
carskog dostojanstva. Vlast, koju je preuzeo, bila je univerzalna vlast, i to isto tako univerzalna kao i
samo pokoravanje crkvi. Ali kakve li suprotnosti izmeu onoga, to je bilo, i onoga to je trebalo biti!
Pod Karlom Velikim, pod Louisem Pobonim, pa ak i pod samim Karlom Debelim Carstvo se zaista
prostiralo po cijelom ili gotovo cijelom Zapadu. Njegova stvarna rasprostranjenost podudarala se, ako
se tako moemo izraziti, s njegovim univerzalizmom. Oton naprotiv vlada samo nad Njemakom i
Italijom. Ustvari, Carstvo, onakvo kakvo ga je on osnovao i kako se nastavilo poslije njega, sastoji se
samo od skupine drava, kojoj se od Konrada II. pridruila i kraljevina Burgundija, steena time, to ju
je ustupio njezin posljednji kralj Rudolf III. (1033.). Ako je Carstvo i zadralo svoje ime, ono u
stvarnosti vie ne obuhvaa sveukupno katoliko kranstvo.
Ono isto tako nije zadralo ni ono intimno, jedinstvo s papinstvom, onu suradnju duhovne i
svjetovne vlasti u upravljanju svijetom, koja je temelj karolinke koncepcije i od koje se sastoji
njezina veliina. Pod novim carevima papa je ili u otvorenoj pobuni protiv onoga, tko bi trebao da je
njegov saveznik, ili je njegova kreatura bez utjecaja i ugleda. Otonov san, da obnovi mistiki brak
papinstva s carstvom, okrutno se rasprio. Mozaik u crkvi Sv. Ivana Lateranskog pretvorio se u la. U
novom poretku stvari papa ima tako podlonu ulogu, da njemaki kralj jo prije svoje krunidbe u Rimu
uzima naslov rimskoga kralja, istiui time svoje pravo na krunu, koju e mu papa, kao neke vrsti
obredni metar staviti na elo, ali koji ne moe ni pomisliti na to, da bi mu je uskratio.
Ustvari carsko je dostojanstvo ubudue samo privjesak, samo posljedica sticanja kraljevske asti u
Njemakoj. Naslov cara nosi njemaki kralj, to jest onaj kralj, koga su priznali i prihvatili jedino
njemaki knezovi, jer italski i burgundijski nisu nikad sudjelovali u biranju kraljeva. Ali pritom se ipak
odrala tradicija: premda carska ast pripada njemakom kralju, Carstvo ipak nije ni po emu
Njemako carstvo. Kako god bilo izmijenjeno i snieno njegov ga univerzalizam prijei, da se pretvori u
nacionalno carstvo. Budui da je rimsko, ono ne moe posebice pripadati nijednom pojedinom narodu.
Jednako onako, kao to Karlo Veliki i njegovi nasljednici nisu bili franaki carevi, tako nisu ni Oton i
njegovi nasljednici bili njemaki carevi. Umjesto da je Njemaka, ako se moe tako rei,
nacionalizirala Carstvo u svoju korist, dogodilo se, da su se njezini kraljevi ve samim tim to su znali
da su svi unaprijed oznaeni kao carevi, denacionalizirali na njezinu tetu. Njihovo je poslanje ve od
prvoga dana njihove vladavine u nerazmjeru s njihovom zemljom; ono je vee od nje, ono je svodi na
to, da bude samo dio cjeline, nad kojom oni vladaju. Ukratko, novi carevi su osueni na neobian
poloaj, da ne budu ni univerzalni ni njemaki vladari. Stvarnost im ne doputa da budu jedno, a
tradicija da budu drugo.
Sve do kraja XII. st. oni su neosporno bili najmoniji vladari na Kontinentu; no ipak, kad se okolnosti
razmotre izblie, veoma se brzo moe opaziti, da je njihova snaga vie prividna negoli stvarna. Carski
76
teritorij na prvi pogled pobuuje dojam impozantnog podruja, koje ima sve uvjete za golemu
ekspanziju. Na sjeveru ga zapljuskuje Sjeverno i Baltiko more, na jugu dotie obale Jadrana, te se
ini, da je time to posjeduje Italiju i obale Provanse, koju je Carstvo steklo s Burgundijom,
predodreeno da jednoga dana zavlada nad Sredozemljem. Ali na nesreu, ono nije i ne moe biti
drava. Vlast careva oslanja se zapravo samo: na crkvu, ili, tonije, na biskupske kneevine, za koje se
svaki od njih, poevi od Otona, pobrinuo da im povea prostranstvo i prihode, i kojima nosioce oni
sami imenuju iz redova sebi vjernih ljudi. Carevi dobivaju ba od tih kneevina najvei dio svojih
prihoda i svojih vojnih kontingenata. A to se ti e laikih knezova, oni postaju, usporedo sa sve veim
razvojem feudalizma u Njemakoj, kome pogoduju ekonomski uzroci irei domanijalno ustrojstvo,
sve neovisniji, kao to se to dogaalo i u Francuskoj. No za razliku od francuskih kraljeva, car nema
nikakvih dinastikih teritorija, nema svoje vlastite kneevine, koje zemlja i ljudi pripadaju njemu i
gdje se on osjea na vrstome tlu. On luta po carstvu; nema svoje prijestolnice. On je vjeni putnik,
sad je s druge strane planina, sad li Saskoj u vapskoj ili u Frankoniji. Takva lutalaka vlast udruena
je s odsutnou svake laike administracije. Nje nema, niti je moe biti. Jer ekonomski uvjeti, koji su
upropastili karolinku administraciju postoje jo uvijek i jo uvijek izazivaju svoje posljedice. Konrad
II. morao je slubeno priznati nasljednost lena. Iz jedne vladavine u drugu komadanje Carstva na
kneevine sve se vie pojaava. to dalje, car sve manje moe raunati na ikoga osim svojih biskupa.
Ne treba pretjeravati s predodbom o snazi, koju mu oni daju. Ona ustvari nije velika. Dovoljna mu je
da ostane jai od svakog kneza posebice; ali nije dovoljno vrsta, da bi mu dopustila da intervenira van
svoga podruja, i da se nametne inozemstvu.
Slavene je djelomice pokorio Oton I., ali su se oni pod Otonom III. pobunili, i otada vie nije
uinjen nikakav novi pokuaj da im se nametne kranstvo i njemaka prevlast. Od kraja X. st. ona
takoer opada i u sjevernim zemljama. U Dansku nisu kranstvo prenijeli carevi, nego danski knezovi
iz Engleske (za vrijeme vladavine Knuta Velikog. 1018); u Norvekoj su to isto uinili pod Olafom
Svetim, 1016, a u vedskoj pod Olafom Djetetom, 1006. eka i Ugarska potpuno su zabacile ovisnost,
koju im je Oton I. trenutno nametnuo. Sjajniji poloaj nije imalo ni na zapadu. Poslije smrti Otona II.
vie nema ni govora o zahtijevanju ma i najmanje prevlasti nad kraljevima Francuske. To to je Konrad
II. stekao Burgundiju, prije dokazuje slabost negoli snagu Carstva. jer se ono time povealo samo po
imenu. Njemaki vladari nisu nikad ni pokuali da djeluju na tu zemlju, koju su tako potpuno prepustili
samu sebi, da njezini stanovnici nisu ak ni opazili, da su preli pod vrhovnu vlast neke njemake
dinastije. Na zapadnoj granici njemakog kraljevstva, Lotaringija, nasilno pripojena 925. ostaje
buntovna nezadovoljna, te bi sigurno prekinula svoje veze, usprkos vjernosti biskupa u Liegeu,
Utrechtu i Cambraiu, da su ti feudalni knezovi mogli nagovoriti razborite Kapetovie da pomognu
njihove pobune. Neuspjesi Henrika III., kome poslije vie godina borbe nije polo za rukom ni da ugui
ustanak, koji su oni pod vodstvom vojvode Godfrida Bradatog podigli protiv njega, pa ak ni da primora
flandrijskog grofa Baldvina V., koji mu otvoreno prkosi u lice, da poloi oruje, ne doputaju sumnju,
da bi se Carstvo ve veoma rano sruilo, da su se unutranji neredi komplicirali vanjskim ratovima. Na
sreu, nekadanji neprijatelji na istoku, Slaveni, Danci, esi i Madari bili su prema njemu isto onako
dobronamjerni susjedi kao i kraljevi Francuske. U XI. st. eka i Poljska su u zavadi. Carevi se u
njihove borbe upleu samo politikim spletkama, u elji da te borbe iskoriste za sebe.
Zahvaljujui ovoj sigurnosti, to je uiva izvana, i koju se mudro uva da ne izloi opasnosti, car
moe one snage, kojima raspolae, besprekidno posveivati talijanskim pothvatima. Svaka carska
krunidba u Rimu neizbjeivo zahtijeva vojni pohod, i car sebi kri put do Svetoga Petra samo kroz
borbu. I ovdje on ima uza se biskupe, koje je imenovao; ali laiki feudalci i rimske stranke ne
prihvaaju njemaki jaram i koriste se svakom i najmanjom prilikom da se pobune. Italija mu donosi
samo zamor, brige i opasnosti, ali on ih se, ba, zato to je car, ne moe odrei ,osuen je da nosi taj
teret, koji ga paralizira i iscrpljuje. U prvom se asu osvojenje cijelog poluotoka uinilo neophodno
potrebnim. Bizantinci i Arapi otimali su se za njegov jug. Oton II. je odluio, da e sebi podvri i jedne
77
i druge. Njegov strani poraz kod Rossana (982.) bio je bar spasonosna pouka za njegove nasljednike.
Oni se vie nisu odvaili na tako opasne pustolovine, pa je tako dolo do paradoksalnog prizora, da su
Sicilija, Apulija i Kalabrija, koje carevi nisu htjeli da osvoje, pred njihovim oima pale u ruke
Normana.
Osnutak normanske drave na jugu Italije, zbio se tako kao da je posuen iz kakve junake viteke
pjesme. Ali koliko god je on izvanredno djelo, ono tim jo jae potvruje vojniku snagu vitezova sa
sjevera; a to djelo samo je uvod u dva druga, jo udesnija pothvata: osvojenje Engleske i kriarske
ratove.
Godine 1016 Saraceni su podsjedali Salerno. Uto se etrdeset normanskih vitezova vraalo s hodoaa
u Svetu Zemlju prolazei onuda uobiajenim putem (hodoasniki put prolazio je Italijom do Barija,
gdje bi se zatim putnici ukrcavali za Carigrad), pa su se okoristili prilikom da ukrste koplja u ast
Kristovu. Zemlja je bila divna, a anarhija, s kojom se borila, budui da je u isto vrijeme bila napadnuta
od nevjernika i uzbunjena ustankom protiv Bizantinaca, obeavala je korisne pustolovine. Glasovi o
tome uskoro su se proirili po Normandiji, pa su mladi sinovi u porodicama i ratnici u potrazi za
uspjesima u skupinama stali kretati na put, da se pridrue svojim sunarodnjacima. Ulazili su bez razlike
u slubu svih stranaka, koje su se medu sobom takmiile, tko e za najbolju nagradu dobiti te
izvanredne ratnike. Bilo im je svejedno, bore li se za Bizantiju ili protiv nje; zarada im je bila jedini
cilj. Oko 1030. jedan od njih, Raoul, ve je postigao takav poloaj, da mu je ,knez Pandulf od Capue
dao u leno grofoviju Arezzo. Time su Normani stupili nogom na ovo tlo, a uskoro su ga imali potpuno
zauzeti. Jednoga od njihovih voa, Vilima, proglasili su njegovi drugovi grofom Apulije. Bilo je ve
prekasno oduprijeti se tim pomonim vojnicima, koji su se pretvorili u osvajae sebi u korist. Papa Lav
IX., koga je knez od Beneventa pozvao u pomo, poveo je protiv njih jedan njemaki vojni odred, koji
se dao potui, te je papu ostavio kao zarobljenika u pobjednikovim rukama (1053). Dotle se Robert
Guiscard smjestio u Kalabriji, a 1057. je batinio grofoviju Apuliju.
35
Dranje Rima prema Normanima iz osnova promijenilo u vremenu od Lava IX. do Nikole II. Raskol, koji
je ve dugo prijetio da e izbiti izmeu latinske i grke crkve; konano je izvren 1054 . i papa je otad
bio izravno zainteresiran da iz Italije istjera i ono malo eta, to ih je Bizant ondje jo imao.
S druge strane, narav odnosa, to ih je papa odravao s carem Henrikom III. ,navijetala je pravu bitku
u skoroj budunosti. Nije dakle bilo nita udno u tome, to se intimno povezao sa svojim poduzetnim
junim susjedima i to je pomogao njihovu ekspanziju. Raspolaui zemljom, koja mu uostalom nije
pripadala, 1059. dao Richardu od Arezza u leno Capuu, a Robertu Guiscardu Apuliju, Kalabriju i Siciliju.
Dvije godine poslije toga Robert se doepao Messine, a tridesetak godina poslije otok je bio potpuno
preotet muslimanskoj vlasti. Isto se dogodilo s posljednjim bizantskim poloajima u Italiji. Bari i
lombardijska vojvodstva bila su anektirana (1071.), a Robert je zatim, nezadovoljan samo time, to je
Grke protjerao s Poluotoka, htio da stupi i na Jadransku obalu, pa se domogao Draa i stao otpuivati
vojne pohode u Tesaliju. Njegova smrt 1085. trenutno je prekinula njegove planove. No oni ipak
dokazuju ratniku vitalnost nove drave, koja je, zahvaljujui izvanrednoj energiji svojih pustolovnih
osvajaa, nastala na tom krajnjem iljku june Evrope, gdje je, Bizantu ve pet stoljea usprkos
Langobardima, Karolinzima, njemakim carevima i Muslimanima, polazilo za rukom da odri svoje
35
Povijest ovih Normana divno dokazuje, da je juna Italija bila ekonomski naprednija od sjeverne Evrope. Domai kraljevi
uzimaju ih u svoju slubu kao plaenike, i u toj zemlji, podijeljenoj na dvadeset stranka, oni e postupati onako, kako su to
pokuale, initi velike trgovake kompanije XIV. st. Kneevine medu sobom dijele isti plaenici. Zato to je ondje bilo
novaca, oni smjesta dobivaju pojaanje od svojih sunarodnjaka.
78
uporite i otvorena vrata prema Zapadu. Ono to nijedan od uzastopnih posjednika Italije nije mogao
uiniti, izvrili su Normani u manje od pola vijeka. Drava, to su je osnovali na dodirnoj toki triju
razliitih civilizacija, imala je uskoro prvorazrednu politiku vanost, a sudbina joj je namijenila, da u
Evropi odigra neoekivanu ulogu.
Nita ne pokazuje bolje od posve pasivnog dranja Henrika III. prema ovoj novoj i poduzetnoj sili, to
se stvarala na granicama Carstva, koliko je u tome Carstvu vanjski privid bio ti suprotnosti sa stvarnom
snagom. On nije imao dovoljno snage da potakne talijansko pitanje. Bilo mu je dovoljno, to je
privremeno rijeio pitanje papinstva.
Poloaj Rima u trenutku njegove krunidbe za cara bio je jadniji nego ikad. Dok je clunyjska reforma
stjecala vlast nad duama i dok je crkva nastojala da onim, to je u njoj bilo najie i najvatrenije,
osigura svoju duhovnu nadmo putem revnosnije pobonosti i stroe discipline, stolica Sv. Petra
skandalizirala je svijet trojicom papa, koji su se meu sobom prepirali oko tiare i jedan drugom je
prodavali. Pun brige i staranja za vjersku reformu, Henrik je htio zauvijek onemoguiti da opet doe
do takvih neprekidnih sukoba i spletki feudalaca, koje su ve tako dugo onemoguava papinstvu da
izvrava svoje poslanje. Sinod, to ga je' sazvao u Sutri, svrgnuo je svu trojicu suparnikih papa, a
zatim su Rimljani dobili nalog da imenuju kandidata, koga im je car unaprijed odredio. Bio je to
Suidger, biskup Bamberga, koji je uzeo ime Klement II (1046). Druge pape, koje su dole za njim sve do
kraja Henrikove vladavine - Damazije II. (1048-1049), Lav IX. (1049-1054), i Viktor II. (1055-1057)
bile su, kao i Klement, ili Nijemci ili bar carevi podanici, nametnuti Rimljanima carevom voljom. Svi su
osim toga bili izvrsne pape, uvjereni Clunyjevci, te su papinstvu vratili ugled i utjecaj, koji je crkva
eljela da on nanovo stekne. Ali papinstvo je taj ugled i utjecaj steklo gazei u oiglednoj,
protivurjenosti same one principe, kojima e se ubudue nadahnjivati. Nema sumnje, tiranija grofova
od Tusculuma vie nije izobliavala ,izbor vrhovnog sveenika u korist nedostojnih ljubimaca; ali zar
nije careva intervencija, kako god su povoljni bili njezini rezultati, bila svojatanje prava na izravan
utjecaj u podruje kanonskog prava, i, iskreno govorei, oigledno simonija? Henrik nije opazio, da e
obnavljajui papinstvo, to isto papinstvo nuno dovesti u sukob s Carstvom. Bilo je oito, da ba time
to sve pomnije odabire pape iz redova clunyjskog klera, sve vie uskoruje trenutak, kad e njegovo
upletanje biti smatrano, ba od onih, koji njemu zahvaljuju tiaru, kao nepodnoljiva i zloinaka
uzurpacija. Ve je i Lava IX., poto ga je za papu odredio car, obuzela grinja savjesti, pa je dao da ga
Rimljani nanovo izaberu po 'tradicionalnim formama. Latentni sukob morao je izbiti, prije ili poslije.
Nenadana careva smrt 1056. ubrzala je dogaaje.
II. SUKOB
Njegov nasljednik, Henrik IV., bio je dijete od est godina, pod ijom je vladavinom Njemaka dugo
bila paralizirana, najprije burnom regencijom, a zatim opasnom pobunom Sasa. Rim se tim okolnostima
znao okoristiti. Kad je umro Stjepan IX. (1058.), aristokracija se vratila svojim tradicijama i pourila da
proglasi za papu jednoga od svojih vjernih pristalica, Benedikta X. Ali vremena su se promijenila, i niz
feudalnih papa, zavrio se li isto vrijeme, kad i niz carskih papa izborom Nikole II., za koji je zasluna
reformna stranka, Crkva je odluila da zbaci svako starateljstvo, i njemako i ono rimskih baruna. lme,
to ga je odabrao novi papa, sjea na onoga Nikolu, koji je u lX. st. tako energino proglasio
superiornost duhovnoga maa; nije bilo mogue jasnije izraziti volju za novom orijentacijom.
U toku petnaest godina, to su protekle od Klementa II., papinstvo je zahvaljujui imenovanjima, koja
je izvrio Henrik III., ne samo nanovo zauzelo svoje mjesto na elu crkve, nego je bilo okrueno
dubokim potovanjem i raspolagalo utjecajem, kakav jo nikad, ni u koje doba nije imalo. Vjerska
obnova, koja se izvrila van njega, sada je prema nasljedniku Sv. Petra svraala sve elje i svu odanost
cijele crkve, i sveenstva i vjernika. Ova neizmjerna moralna snaga, koju je redovniki asketizam
potakao, dala je najzad Rimu poglavara, koga je ona oekivala i koji je mogao biti unaprijed siguran u
79
njezinu oduevljenu poslunost. Ta vjernost Kristu, koja je obuzimala due, stapala se sada s vjernou
njegovom namjesniku. im progovori, njegovu e rije uti i duboko potovati cio katoliki svijet. A taj
katoliki svijet nije samo poveao svoju revnost, nego se i proirio. Od poetka XI. st. on se protegao
na Dansku, Siciliju, Norveku, na daleki Island, a sva ta nova osvojenja, u kojima papinstvo nije imalo
nikakva udjela, gravitirala su prema njemu. Nikad jo Rim nije imao tako prostranu duhovnu domenu, a
ni tako snaan autoritet. Njegov konani prijelom s grkom crkvom god. 1054, pokazao je jo nedavno,
koliko se pouzdavao u svoje snage.
Kako je dakle papinstvo moglo dulje podnositi simonijaku carevu zatitu? Kako da mu jo i dalje
doputa da raspolae s tiarom u korist njemakih biskupa i da papinu univerzalnu vlast i dalje poniava
u korist vladara jedne jedine nacije? Malodobnost Henrika IV. omoguavala je, da jaram bude zbaen.
Nikola II. je 1059. imenovanje papa povjerio zboru kardinala. To je uinio zato, da bi taj izbor ubudue
zatitio od svakog stranog upletanja. Tako je jednim udarcem dokrajio i s burnim izborima, koji su
prouzrokovali dugotrajni pad papinstva, i s carevim upletanjem. Odsad e naznaivanje Kristova
namjesnika pripadati samo crkvi, koja se u miru i slobodi pobono pribire, da bi donijela svoju odluku.
Posebna klauzula u papinskoj buli odreivala je, u suprotnosti s dosad uvijek uvaavanom tradicijom,
da se taj veliki in vie ne mora nuno obaviti u Rimu: kardinali su se slobodno mogli sakupiti bilo gdje,
ako su smatrali, da u vrijeme konsistorija ne e u gradu biti sigurni.
S ovom novinom moe se datirati sukob izmeu papinstva i Carstva. On je, otad bio neizbjean, i
Nikola II. nije ivio ni u kakvoj obmani u pogledu budunosti. Nije nipoto bio sluaj, to je iste godine,
kad, su kardinali dobili pravo biranja, sklopio savez s Normanima.
Istodobno mjere, to ih je papa poduzeo protiv sveenike enidbe simonije daju dokaza, da je mogao
raunati na potporu masa. U sjevernoj Italiji puk ustaje protiv carskih biskupa, koji se odupiru
nalozima iz Rima. Nisu nipoto samo vjerski motivi bili pokreta nemira patarije, to jest fukare, kako
crkveni knezovi i njihove pristalice prezirno krste svoje neprijatelje. Pod utjecajem obnovljene
trgovine, u lombardijskim se gradovima formira jedna nova klasa, graanstvo, i ono e se okoristiti
motivom, koji joj je pribavljala pobonost, da se pobuni protiv biskupa, koji u svom upravljanju
gradovima nisu vodili rauna o njegovim novim potrebama.
Godine 1061. Nikolu II. je naslijedio dotadanji biskup Lucce i zatitnik patarija. Uzeo je ime
Aleksandar II. Tako je prvi izbor, to su ga izvrili kardinali na prijestolje Sv. Petra, pozvao otvorenog
protivnika carstva. Henrik IV. jo nije bio kadar intervenirati. Njegovim starateljima preostalo je samo
da pomau protivupapu Cadalusa, koga je feudalna stranka izdigla protiv Aleksandra, ali koji je gotovo
smjesta opet iezao. Godine 1073. je Aleksandra naslijedio Grgur VII., te je rat najzad buknuo.
Novi papa bio je jo od dolaska Nikole II. inspirator i intimni savjetnik svojih prethodnika. Stupivi kao
njihov nasljednik na papinsko prijestolje, bio je vrsto odluio da nasuprot Carstvu zauzme dranje iz
koga e proizai ili rat ili carevo priznanje superiornosti Rima nad svjetskom vlau. Godine 1075.
sveano je, pod kaznom ekskomunikacije osudio investituru svake crkvene funkcije iz ruku laike
vlasti.
Nema sumnje, da nita nije bilo potpunije u skladu s naelima crkve, ali isto tako, nije bilo niega, to
bi bilo neprihvatljivije za Carstvo. Od Otona I. dalje, i sve vie, kako su se laiki knezovi feudalizirali,
carska se vlast oslanjala na biskupe. Iz jedne vladavine u drugu u monarsi su gomilali darivanja
zemljom oko biskupskih stolica, da bi ih sve vie jaali, ali to je oi to bilo injeno uz uvjet, da ih oni
sami imenuju i da ih investiraju u njihovoj dunosti. Predajui im biskupski tap i prsten, znakove
njihove funkcije, oni su im pokazivali, da svoju biskupsku ast zahvaljuju samo njima, i da od njih
dobivaju u isto vrijeme i upravu nad svojim dijecezama i, samim time, uivanje svojih kneevina. Biti
80
posluan papi, pokoravati se kanonskim propisima, pa, prema tome, doputati kaptolima da imenuju
biskupe, a zatim biti obavezan na investituru tih biskupa njihovim laikim lenima, znailo je predati u
nepoznate, a moda i neprijateljske ruke onu snagu, to ju je Carstvo dalo prelatima, ne u njihovom,
nego u svom interesu. Izdati zapovijed caru, da se odrekne investiture, znailo je narediti mu, da vie
ne bude nita, jer mu je time sam temelj njegove moi bio oduzet. U tom pogledu Grgur VII. nije ni
jednog trenutka mogao ivjeti u obmani. Ali to mu je bilo stalo do careve moi? Zajedno s
najradikalnijim pristalicama crkvene reforme, on je u svjetovnoj vlasti gledao svoju posljedicu
razdora. Samo je crkva boanska, samo ona moe povesti k spasenju, a crkva se ujedinjuje u papi,
kome se jedinome smije ime spominjati u crkvama i kome svi kraljevi treba da ljube noge.
Polazei od ovoga, Grgur je esto pretvaran u neku vrst mistinog revolucionara, u neku vrst
ultramontanca, koji ogoreno nastoji unititi dravu. To meutim znai prenositi moderne ideje u
jednu prepirku, s kojom one nemaju nikakve veze. Prije svega, kod Grgura ne moe biti nikakva govora
o nekom ultramontanstvu. Sveenika disciplina jo je veoma daleko od toga, da ovisi o Rimu. On jo
nipoto za sebe ne trai da imenuje biskupe. On samo hoe, da istoa crkve vie ne bude prljana
dodirima laika. A to se tie borbe protiv drave, to bi to zapravo imalo znaiti? Carstvo nije bilo
drava. Njime ustvari ne upravlja car, nego knezovi. Kako smo ve vidjeli, nije uope bilo
administracije, ni onoga, to bi se u nedostatku boljega moglo nazvati neposrednim utjecajem
centralne vlasti na ljude. Slabei cara kakva je teta od toga morala zadesiti drutvo? Nikakva, jer ono
nije vodilo nikakvu brigu o njemu, jer car nije to drutvo ni branio ni titio. Iz papine pobjede nije
morala proizai nikakva katastrofa, a moralo je proizai dobro za crkvu. Ako elimo razumjeti, moramo
se staviti na to stajalite. Ne smijemo zaboraviti, da smo usred feudalnog doba i da drutvena i
politika revolucija podupire one knezove, koje smo ve prije upoznali kao prave organizatore
drutva. Zbog toga su oni na papinoj strani. Feudalizam radi za njega, kao to on i ne htijui radi za
njega. Maloprije smo vidjeli, kako graanstvo, koje se tek raa, pristaje uz Rim, a sada vidimo, da
takav stav zauzimaju i feudalci. Ono, to pri svemu tome nazivaju dravom, to nipoto nije laiko
drutvo, nego kraljevska vlast, koja sebi podvrgava crkvu i odvraa je od njezinog poslanja u interesu
svoga, a ne njezinog odranja.
Po svom prvobitnom podrijetlu, to iskoritavanje crkve od strane drave see sve do karolinke
tradicije. Oton I. samo je malko ojaao i dosljednije oblikovao crkvenu politiku Karla Velikoga. Ustvari
ono to Grgur VII. napada, to je politika koncepcija, koja cara izjednauje s papom. No mjesto saveza
dviju vlasti, on u crkvenim stvarima postavlja podlonost prvoga drugome. Jo jednom, neopravdano je
govoriti, da on napada dravu. Bilo bi tonije rei, da joj on oduzima klerikalni karakter. U krajnjoj
liniji, oduzimajui caru investituru biskupa, on goni razvoj u smjeru laiciziranja drave. I zaista, ovo te
obiljeje jaati poslije njega. Zamislimo li, da je pobijedilo Carstvo, pobjedu bi ustvari odnijela
teokracija, to jest takav poredak, u kome bi sveenici upravljali u ime vladarevo. Naprotiv, Grgur je
povukao sveenike iz vlasti. Ustvari, on je dravu gurnuo putem laiciziranja.
On to ini i ne slutei, ili, tonije, on to ini, ako hoemo da se tako izrazimo, iz prezira prema
laicima, koje ne eli vidjeti da se upliu u crkvene poslove. Ali on dobro zna, da su i laici u crkvi i da u
njoj ele ostati. I Henrik IV je uvjereni katolik. I ba to je ono, od ega se sastoji papina snaga,: a
slabost njegova protivnika. On protiv pape moe upotrijebiti samo crkvena sredstva. Njemu ne pada na
pamet, a i ne moe mu pasti, da mu se licem u lice suprotstavi u ime prava, koja je dobio - od koga? -
od boga. Jer papa predstavlja boga na zemlji. On ga predstavlja tako neporecivo, da se car ne moe
okruniti bez pape. Nema nikakve mogunosti oduprijeti se papi unutar crkve, jer bi to znailo traiti da
crkva proglasi, da je papa nedostojan.
81
.A ba to Henrik ini. Najzad mu je polo za rukom da svlada pobunu Sasa. Bio je slobodan. U
Njemakoj je bilo jo dosta biskupa odanih vladaru i nezadovoljnih; mogao je dakle raditi. Okupio ih je
u Wormsu i 24. Sijenja 1076 nagovorio ih, da Grgura proglase nedostojnim papinstva. Tek je dvadeset
godina prolo otkako je Henrik III. imenovao pape, ali kakve li temelji te preobrazbe u odnosu dviju
vlasti,' to se otad izvrila!
Kad konzervativci nemaju genijalnosti, oni zamiljaju, da je dovoljno restaurirati prolost ne vodei
rauna o sadanjosti. Vjerovanje, da je uz pomo nekoliko njemakih biskupa mogue poslije vladavine
jednog Nikole II. i Aleksandra II., zbaciti papu s njegova prijestolja, svjedoi o potpunom nepoznavanju
tadanjeg duha vremena. Nita nije moglo bolje posluiti Grgurovoj stvari nego taj pokuaj njemakog
kralja, da kao gospodar raspolae s poglavarom cijelog katolianstva. On je na to odgovorio izopivi
Henrika i odrijeivi zakletve sve one, koji su mu se zakleli na vjernost. Tada se moglo vidjeti, da
odluke sinoda u Wormsu nisu prihvatili ak ni njemaki knezovi. Jer da su ih smatrali valjanima, nisu
trebali voditi raunao kraljevu izopenju. Ali svi su, doznavi za presudu Rima, napustili Henrika. Da bi
izbjegao opu pobunu, kralj nije oklijevao da sam dezavuira osudu svojih biskupa i da se ponizi pred
tim papom, koga je tek nedavno dao proglasiti nedostojnim. 28.sijenja 1077 pojavio se pred njim u
tvravi Canossa obuen kao pokajnik i dobio oprotenje. Ali je Grgur sebi pridrao pravo da posreduje
izmeu njega i knezova. A budui da je Henrik, ne ekajui da ovaj stupi u vezu s njima, opet uzeo
svoj kraljevski naslov, jedan dio knezova dade krunu Rudolfu vapskome. Tako bukne graanski rat.
Henrik se osjetio jai od svoga protivnika, pa mu se vrati pouzdanije, i on se usprotivi Grguru u lice;
kako je bio nepopravljiv u svojoj tvrdoglavosti, on se nanovo lati onoga sredstva, s kojim je ve
jednom postigao tako lo uspjeh. Po njegovu nalogu sastao se sinod u Brixenu i dao papinsku ast
nadbiskupu Guibertu od Raavenne. Drugo, jo sveanije izopenje bilo je odgovor na taj novi proglas.
Ali je u to Rudolf, bio ubijen u bici kraj Merseburga (Grona), a Henrik povede svoga papu i krene prema
Rimu. Dotad je to bilo sigurno sredstvo, kojim je prije Henrika III., bilo uvijek mogue prignuti glavu
feudalnih i buntovnih papa. Ovaj put su dodue Nijemci uli u Rim, ali su ondje doivjeli samo jo
jedno ponienje. Grgur se povukao u Aneosku tvravu (San-Angelo) i ostao nepokolebljiv. Trebalo je
hitno dati posvetiti Guiberta, koji je pod imenom Klementa III. stavio carsku krunu na Henrikovu glavu.
Zatim se nasljednik Karla Velikog u urbi povukao, jer su se Robert Guiscard i Normani pribliavali
gradu. Grgur prihvati njihovo gostoprimstvo, pa se povukao u Salerno. Ondje je umro 25.svibnja 1085,
i izgovorivi slavne rijei, koje su otada okrijepile tako mnogo prognanih: Dilexi justiciam et odivi
iniquitatem, propterea quod morior in exilio.
Lateransku palau zauzeo je Klement III. Ali to je svijetu bilo stalo do tog uljeza, koga je iz dunosti
priznavalo svega nekoliko njemakih biskupa?, Za crkvu je Rim bio ondje, gdje je bio pravi papa, koga
su izabrali kardinali i koji je naslijedio Grgura VII. Nikad jo papinstvo nije bilo tako mono kao za
vrijeme tih godina progonstva; nije bilo mono zato, to mu je autoritet bio priznat i prihvaen, niti
zato, to su ga se bojali, kao to je to bilo za Inocenta III., nego zbog oduevljenog i dubokog
potovanja, zbog odanosti, to su ga prema njemu osjeali vjernici. I ba se Urban II., papa, koji je
lutao daleko od svoje prijestolnice,1095., pokrenuo Evropu., svu uzdrhtalu od ljubavi prema Kristu, na
osvojenje Jeruzalema. I dok je tako papa okupljao Evropu oko sebe, car je otezao, boravei sad u
Italiji, sad u Njemakoj, vladavinu potresanu pobunama, izdajstvima, bijegom i povracima sree,
iscrpljujui sama sebe, a i ono, to mu je jo preostalo od ugleda u vladanju usred graanskog rata.
Taj rat protiv njega nastavio je, poslije njegova sina Konrada, njegov sin Henrik V., koji ga je najzad
primorao da umre u progonstvu u Liegeu (1006), gdje je biskup Otbert, jedan od posljednjih njegovih
vjernih, bdio nad posljednjim danima njegove tragine karijere. Ali njegova smrt nije rijeila pitanje
investiture, koje je izazvalo sukob. Henrik V. nije vie za sebe traio da raspolae tiarom i nije se vie
osmjelio da imenuje protivupape. Sad se sve svodilo na diskusiju o jednom odreenom pitanju, koje je
budui da je papa sada bio priznat od cara kao poglavar crkve - a kako bi i moglo biti drukije u doba
82
kriarskih ratova -, najzad nalo rjeenje u prvome od onih konkordata, to ih je papinstvo zakljuilo s
jednom laikom silom; to je bilo Wormski konkordat od 1122., u njemu se car odrekao investiture
biskupskim tapom i prstenom i prihvatio slobodu sveenikih izbora. U Njemakoj e izabranome
kraljevsko ezlo davati investituru kraljevskih lena jo prije nego to bude posveen, a u drugim
dijelovima Carstva (u Italiji i Burgundiji) davat e mu ga, tek poslije posvete. Kod biskupa se dakle
razlikovala duhovna vlast, u vezi s kojom se car odrekao svake intervencije, od svjetovne vlasti, koju
im je i dalje podjeljivao car, ali koju nije mogao uskratiti bez sukoba. to se tie izbora biskupa u
kaptolima, njih su imali podupirati susjedni knezovi, a ne car. Ustvari carska se crkva sruila. Ostala je
samo feudalna crkva. Carstvo je od toga trpjelo tetu. Papinstvu je porastao ugled, ali takav razvoj
ipak nije poboljavao sveeniku disciplinu. Naprotiv. Svaki izbor imao je postati borbom utjecaja, i
ako vie nije bilo simonije od strane careva, bilo je pritiska i zastraivanja od strane velikaa. Pravo
rjeenje bilo bi ono, koje je predlagao Paskal II.: da se biskupi odreknu lena; ali na to nije htio pristati
car, jer bi to golemo zemljino bogatstvo prelo u ruke knezova. Ukratko, kavga oko investiture
zavrila je pobjedom feudalizma nad crkvom. Tako je odsad nestalo onih uenih i obrazovanih biskupa
Carstva; Notgera, Wazona i Bernhardi od Wormsa. Proizlazei iz sredine kaptola, u kojima su dominirali
mlai sinovi plemikih porodica, biskupi su sad u potpunom smislu feudalci, i sad je kod njih od svega
jai svjetovni interes. Htijui osloboditi kler laikog biljega, crkva ga je tome podvrgla jo vie nego
ikada.
83
TREE POGLAVLJE
KRIARSKI RAT
I. UZROCI I OKOLNOSTI
Osvojenje Sicilije u IX. st. (zavreno 902. zauzeem Taormine), obiljeava posljednji polet islama na
Zapad. Otad on odustaje od osvajanja. panjolska, kao i drave, koje se formiraju na afrikoj obali:
Maroko, Alir, Kairuan, Barka, pa sve do Egipta, izgubile su ekspanzivnu snagu prvih vremena. Vie ne
napadaju krane, nego ive pokraj njih, u naprednijoj i profinjenijoj kulturi, koja je takoer postala i
slabija. Oni ele samo jedno: da ih ostave u miru i, dakako, da ,im ne smetaju u posjedovanju toga
Sredozemlja, kojemu su zauzeli sve june i istone obale.
Ali na nesreu to im nije bilo mogue. Ako su htjeli ivjeti u sigurnosti, trebalo je da uine ono, to su
nekad uinili Rimljani, da sebi pribave obranjive granice. Oni dodue imaju panjolsku, ali je nemaju
sve do Pireneja. Imaju sve otoke u Tirenskom moru, ali nemaju ni Provansu ni Italiju. A kako je
mogue sauvati Siciliju bez Italije? Moglo bi se rei, da su se zaustavili prerano, kada su se umorili.
Njihov posjed je neto nedovreno. Njihovi istaknuti poloaji u Evropi bili su krajnje nepodesni za
obranu. Kako bi moglo biti, da ih njihovi siromaniji susjedi, kod kojih od X. st. neprestano raste
vjersko oduevljenje, ne napadnu? .
Protivudarac je otpoeo u panjolskoj. Male kranske kneevine na sjeveru, u kojima je tlo siromano
i neobraeno, nastojale su prirodno da se proire poveavajui svoje podruje, koje nisu omeavale
prirodne granice. Nekadanja panjolska marka stekla je u vrijeme karolinkog rasula svoju
nezavisnost, najprije pod imenom Barcelonska grofovije, a zatim pod imenom Katalonije. U brdima su
se obrazovala mala kraljevstva: Navarra, Asturija, Leon pa zatim Kastilija i Aragon. Portugal je najprije
bio ovisan o Kastiliji, a kao posebno kraljevstvo se formirao u vrijeme prvog kriarskog rata, pod
vladavinom burgundijskog kneza Henrika (+1112). Izmeu tih malih drava i Muslimana vladao je
neprestani pogranini rat, u kome krani nisu uvijek bili sretni. Krajem X. st., pod kalifom Hiamom
II., razorena je Barcelona (984) a i Sqntiago, pa su krani bili primorani da zvona odonuda odnesu u
Kordovu. Ali poto se ugasila dinastija Omejida (1031), XI. st. obiljeava napredovanje krana.
Ferdinand Kastiljski dopro je 1057 sve do Coimbre te je primorao vie emira, pa ak i seviljskog, da
mu plaaju danak. Njegov sin, Alfons VI. (1072-1109) domogao se Toleda, Valencije, a opsjedao je,
Saragossu. U svom je napredovanju u jednom trenutku sa svojom vojskom ve bio dopro sve do
Gibraltarskog tjesnaca, ali ga je zaustavio poraz, to su mu ga nanijeli Almoravidi iz Maroka koje je
seviljski emir 1086. pozvao u pomo. Uza sve to, napredovanje krana bilo je ve, dovoljno znaajno,
im ih Muslimani nisu mogli istjerati iz njihovih brdina, bilo je sigurno, da e doprijeti sve do
Gibraltara.
U Italiji su dogaaji bili odluniji. Bizantinci nisu branili Siciliju, ali su jo uvijek drali jug poluotoka u
asu, kad je dolazak Normana jednako njihovu vlast, kao i vlast islama, zamijenio novom, ratnikom
dravom, punom ivotne snage. Osvojenje Sicilije, a uskoro i Malte stvorilo je dvije kranske tvrave
usred, muslimanskog Sredozemlja. Povrh toga, u rat su se upleli i Pizanci. Neko vrijeme oni su se na
moru ve borili protiv Maura sa Sardinije, pa su ih 1016. odanle otjerali. U osvojenju Sicilije
sudjelovali su aktivno. Katedrala u Pizi neke je vrste slavoluk u ast, provale u luku Palerma god. 1067.
enova je takoer otpoela svoje pohode i napadala afriku obalu. Tu se jo nije radilo trgovini, bilo
je to gusarenje, pljakaki prepad, pri emu se kod tih mornara kranska ideja isprepletala sa eljom
za dobiti.
Ukratko, dakle poevi od sredine XI. st. zapadni svijet u odvojenim naporima poduzima napad protiv
islama. Ali to nema nita zajedniko s vjerskim ratom. To su osvajaki ratovi, koje bi meu sobom
84
vodili ak i ljudi iste vjere, da su ih okolnosti i zemljopisni poloaj na to navodili. Normani uostalom
napadaju i Bizantince i Muslimane bez razlike.
Gledajui openito na cjelinu svjetske povijesti, kriarski se rat oito nadovezuje na te dogaaje kao
nastavak ofenzive protiv Muslimana. Ali on s njima ima samo jedno zajedniko, obiljeje, da je, naime
uperen protiv islama. Izvan toga, s obzirom na podrijetlo, na cilj na tendencije i svoju organizaciju,
on se od tih dogaaja iz temelja razlikuje.
Kriarski je rat prije svega potpuno i iskljuivo vjerski pothvat. On se u tom pogledu, to se tie duha,
koji ga pokree, intimno nadovezuje na onaj pokret kranske revnosti, kome je rat za investituru
takoer jedna od manifestacija. On se na to nadovezuje i time, to papa, koji je poveo i pokrenuo rat
za investituru, pokree i organizira jednako i kriarski rat.
Njegov cilj zapravo i nije islam. Da je postojala elja, da Muslimani budu potisnuti, trebalo je pomoi
panjolce i Normane. Pravi cilj su Sveta mjesta i Kristov grob u Jeruzalemu. On je ve od IX. st. bio u
vlasti Muslimana, i nitko inae nije o tome vodio brigu. U to naime vrijeme, pod vladavinom Arapa,
nitko nije uznemirivao krane, njihova pobonost, jo nikome nije bila sumnjiva. Ali u XI. st., ba u
vrijeme, kad je to postala, Turski su se SeIduci domogli Sirije, i njihov fanatizam poinje zlostavljati
hodoasnike, koji svoje ogoreno negodovanje zbog beaenja Kristova groba proiruju svuda. Meu
tim hodoasnicima bili su brojni knezovi, kao na pr. Robert Frigijac. Oito je, da javno, miljenje nisu
uzbunili izvjetaji malih ljudi (kojih mora da nije mnogo dolazilo u Jeruzalem), nego izvjetaji vitezova
i knezova.
Njihovim, uzbuivanjima, uskoro su se, pridruili i koraci to ih je poduzeo bizantski car. Od pojave
Selduka u prednjoj Aziji, poloaj je Carstva bio veoma nesiguran. U X. st. su makedonski carevi,
Nikifor Foka, Ivan, Cimisk, Vasilije II. uvelike potisnuli islam i vratili granicu na Tigris. Ali su Selduci u
XI. st. nanovo zauzeli Armeniju i Malu Aziju. U trenutku, kad se Aleksije Komnen uspeo na prijestolje
(1081) samo obale pripadaju jo Grcima. Vie nema mornarice. Vojska je nedovoljno jaka. Aleksije
pomilja na Zapad. Kome da se obrati, ako ne papi? Jo samo on vri ondje univerzalan utjecaj. Ali
njega je mogue dosei samo putem vjere. Godine 1095. on alje poslanstvo Urbanu II. na koncil u
Piacenzu, dajui nazrijeti mogunost vraanja u katoliku zajednicu. Nekoliko mjeseci poslije toga, u
Clermontu, 27.studenog 1095, gomila ljudstva, to se okupila oko vrhovnog sveenika, oduevljeno je
objavila kriarski rat.
Kriarski rat je u osnovi djelo papinstva. On je to i po svom miverzalnom i po svom vjerskom obiljeju.
Njega ne poduzimaju drave, pa ak ni narodi, nego papinstvo. Uzrok mu je potpuno duhovni, bez
ikakvih svjetovnih ciljeva: osvojenje Svetih mjesta. Samo oni, koji odlaze bez koristoljubivih
raspoloenja, sudjeluju u oprostu (indulgenciji). Trebat e ekati sve do prvih ratova Francuske
revolucije, pa da opet naemo borce, koji, osim odanosti jednoj ideji, nemaju nikakvih drugih pobuda.
Vjerski zanos i papin autoritet ipak ne bi bili dovoljni da pokrenu takav divovski pothvat, da to
drutveni uvjeti u Evropi nisu omoguili. Trebalo je da krajem XI. st. u isto vrijeme postoje i onaj
vjerski ar , i ona, prevlast papinstva, i oni, drutveni preduvjeti. Jedno stoljee prije toga ne bi to
bilo mogue, kao to nije bilo mogue ni stoljee poslije toga. Ideja, koja je ostvarena u XI. st ouvala
se i dalje kao pokretaka zamisao i u veoma razliitim okolnostima, ali je vremenom, sve vie slabila,
Nadivjela je ak i Renesansu, jer pape jo u XV. st. pomiljaju na to, da povedu kriarski rat protiv
Turaka. Ali pravi kriarski rat, koji je bio majka svih ostalih, bio je onaj prvi i on je zaista plod svoga
vremena.
85
Prije svega, jo nije bilo drava. Narodi jo nemaju vlada, koje bi imale utjecaja na njih. Politika ne
razdvaja kranski svijet, i on se cio moe okupiti oko pape.
Nadalje, postoji vojnika klasa, koja je odmah pripravna da poe: to je vitetvo. Vojska postoji, treba
je samo pozvati. to je kadra uiniti, to je dokazala normanskim osvojenjima u Italiji i Engleskoj. I to
je vojska, koja ne stoji nita, jer je opskrbljena i plaena naslijedim lenima. Nepotrebno je skupljat
novac za sveti rat. Dovoljno je odrediti voe i put, kojim treba poi. U tom pogledu kriarski je rat u
biti veliki feudalni rat, u kom je zapadno-evropski feudalizam djelovao kao cjelina, i ako se moe tako
izraziti, svojim vlastitim snagama. U njemu ne sudjeluje nijedan kralj. Zanimljivo je, da ih se nitko
nije ak ni sjetio, a da i ne govorimo o caru, koji je papin neprijatelj.
Zbog toga ni malo ne zauuje, to je kriarski rat prije svega rekrutirao svoje ete u zemljama, gdje
je feudalizam najvie napredovao: u Francuskoj, Engleskoj, Nizozemskoj i normanskoj Italiji. U tom
pogledu on je prije svega pohod, ne emo rei romanskih naroda, ali svakako romanskog vitetva.
Bez vitetva bi bio nemogu, jer je prije svega bio pothvat vitezova, plemia. Ne treba ga zamiljati
kao neku vrst lavine kranskih masa prema Jeruzalemu. Bio je to u prvom redu pohod vojnika u
protivnom sluaju, on bi Turcima samo pribavio meso za klaonicu. Iz toga slijedi takoer, da nije bio
tako brojan, kao to se to vjeruje. Bilo ih je najvie nekoliko desetaka tisua. Ve i to je razmjerno
golem broj, ali on nema nikakve slinosti s onim, to bi pokrenula neka vrst masovne emigracije.
II. ZAUZEE JERUZALEMA
Pohod je brino pripremljen pod papin im vodstvom. Redovniki propagandisti bili su razaslani
posvuda. Ali nisu bila zanemarena ni zemaljska sredstva. Kako god je bila velioka ljubav prema Kristu,
trebalo je pokrenuti ljude, pa se nisu bojali, da bi ih potakli, da se obrate na njihove mistike
strasti, a i na druge. Excitatoria, koji su tada proireni po kranstvu, hvale bez razlike koliinu,
relikvija, to ih krije Mala Azija, ar i rasko njezinih obiaja kao i ljepotu njezinih ena. U korist onih,
to odlaze, poduzete su potrebne mjere njihova se imanja stavljaju pod zatitu crkve i oni su sigurni,
da e ih opet nai kad se vrate. to se, tie ratnog plana, mora da nije bilo osobito teko nainiti ga s
obzirom na veliki broj zapadnjaka, koji su posjetili Jeruzalem. Budui dn nije bilo dovoljno velike
mornarice, put je morao biti kopneni. Samo su talijanski Normani i ete iz sjeverne Italije prele
Jadran, iskrcale se u Drau i otuda marirale prema Carigradu, gdje je ugovoren sveopi sastanak.
Krenule su tri-vojske :Lotarinani pod Gotfridom Bouillonskim ili su preko Njemake i Ugarske;
sjeverni Francuzi s Robertom Normandijskim, bratom, Vilima II. Engleskog, Stjepanom od Bloisa,
Hugom od Vermandoisa, bratom francuskog kralja, Filipa I., Robertom Flandrijskim, sili su Italijom,
gdje su se pridruili Normanima pod Boemundom od Tarenta, sinom Roberta Guiscarda, i njegovim
neakom Tancredom; najzad, juni Francuzi, pod Raimondom od Toulousa, koje je pratio papinski
legat biskup Adhemar du Puy, uputili su se sjevernom Italijom i obalom Jadranskoga mora. Svi su se
sastali u Carigradu, kamo su stigli u skupinama 1096.
Gomile zanesenjaka, koji su se podigle na glas Petra Pustinjaka, bez voe i discipline, krenule su ve
poetkom 1096. pljakajui i koljui idove. Ono, to ih je stiglo u Carigrad, prebacili su Grci to su
bre mogli na drugu obalu Bospora, a tamo su ih Turci sasjekli.
86
Ako se papa nadao da e uz pomo kriarskog rata grku crkvu vratiti u svoje okrilje, onda je sigurno
brzo izgubio iluzije. Dodir zapadnjaka s Grcima poveao je antipatiju izmeu njih i jo vie produbio
jaz. Ali mistiki cilj, zbog koga su krani uzeli u ruke oruje, postignut je. Kroz borbe, zamore i
pogibelji, koje su usporedive s napoleonskim povlaenjem iz Rusije i koje mora da su zahtijevale
jednako mnogo rtava, preostatak kriarske vojske najzad se 7.lipnja 1099 pojavio pred zidovima
Jeruzalema. 15. srpnja grad je zauzet na juri, pa su zatim u ime boga ljubavi i mira, kome je upravo
bio osvojen grob, proliveni potoci krvi.
Posljedica je bila, da je osnovano nekoliko kranskih dravica: Jeruzalemsko kraljevstvo, u kom je
izabran za vladara: Gotfrid Bouillonnski, pod naslovom Zatitnik Svetoga groba; kneevina Edessa,
gdje su stanovnici, kad je prolazio, dali naslov grofa Baldvinu, bratu Gottfridovom; kneevina
Antiohija, gdje je knezom poslije zauzea grada postao Boemund od Tarenta. Sve je to bilo
organizirano prema feudalnom pravu, daleko od Evrope, i sa svih strana ugroeno od jedva okrnjenog
islama. Bile su to kolonije, koje nisu nastale ni zbog jednog od razloga, zbog kojih nastaju kolonije.
Nije bilo ni potrebe da se u takvu daljinu smjesti neko preobilno stanovnitvo, ni potrebe da se
organiziraju trgovake poslovnice. Premda je meu onima, to su poli na kriarski rat bilo dosta i
takvih, koji su se zanosili koristoljubivim ciljevima, ipak nije meu njima bilo nijednoga, koga bi vodila
elja za trgovanjem. Dominirala je, samo vjerska zamisao. Ali rezultat se smjesta pokazao kao
trgovaki rezultat. Tu kransku vojniku bazu, to je nedavno osnovana tamo na Istoku, trebalo je
opskrbljivati ivenim namirnicama. Tu su zadau smjesta preuzele Venecija, Piza i enova. Kriarske
kneevine postale su cilj njihovih brodova. Istok Sredozemnog mora bio je sada opet vezan sa
Zapadom. Otada e kranska plovidba morem neprestano jaati. Najobilnije plodove kriarskih ratova
ubrala je, kad se sve uzme u obzir, graanstvo talijanskih primorskih gradova. Ali cilj tih ratova, nije
se sastajao u tome. Njihov najistinitiji izraz bio je savez vojnikog i vjerskog duha, koji se oituje u
redovima templara i hosiptalijaca.
Kao kranski poloaji, kriarski posjedi su se veoma teko mogli braniti. Edessa je pala ve 1143., pa
je trebalo povesti nov kriarski rat, koji je zavren neuspjehom. (2. kriarski rat). Godine 1187
egipatski je sultan Saladin osvojio Jeruzalem, koji vie nikad nije bio preotet.
Iz svega tega velikog kriarskog pothvata proizalo je gotove samo ve i bre aktiviranje trgovakog
prometa na Sredozemnom moru. On nije nita, ili je veoma malo pridonio upoznavanju muslimanskog
ekonomskog i naunog progresa na Zapadu. Sve je te ve bilo poznato posredstvom Sicilije i
panjolske. On je bar mogao Zapadu otvoriti grki svijet, ali te se nije ostvarilo. Bilo je prerano, da bi
se zapadnjaci mogli zainteresirati za blago, koje je spavale u bizantskim knjinicama. Trebalo je
ekati trenutak, da ga bjegunci u XV. st. donesu u Italiju. Bilo je to kao s Amerikom, koju su otkrili
Normani, ali je ena zatim opet zaboravljena i izgubljena, jer je u XI. st. jo nitko nije trebao.
Ukratko, golemi napor kriarskih ratova imao je male izravnih posljedica. On nije potisnuo islam, nije
grku crkvu povezao uz zapadnu, nije sauvao ak ni Jeruzalem, ni Carigrad. Za uzvrat, njegova je
vanost bila znatna na jednom podruju, to je bile potpune oprene duhu, koji je te ratove
nadahnjivao: njihov pravi rezultat sastojao se u razvitku talijanske pomorske trgovine i poevi od 4.
kriarskog rata u osnivanju venecijanskog i enovskog kolonijalnog carstva na Levantu. Veoma je
karakteristine, to moemo cijele formiranje Evrope objasniti, a da se nijednom ne moramo posluiti
kriarskim ratom, osim ovog izuzetka u pogledu Italije.
Postojala je jo jedna posljedica vjerskoga karaktera. Na mjesto pokrtavanja nekrana putem
propovijedanja Kristove vjere, od vremena prvog kriarskog rata dolazi pokretanje vjerskoga rata. Ta
87
metoda bit e upotrjebljena i protiv heretika. Hereza Albiana i poslije, husitska hereza bit e
iskorijenjene svetim ratom. A to se tie pogana, metode upotrjebljene protiv Veneta, Prusa i
Litvanaca karakteristine su: vie se ne radi obraanju nevjernika nego njihovu istrebljenju.
88
PETA KNJIGA
FORMIRANJE GRAANSTVA
PRVO POGLAVLJE
OBNOVA TRGOVINE
1. TRGOVINA PO SREDOZEMNOM MORU
Ekonomska organizacija, koja se nametnula zapadnoj Evropi u toku karolinke epohe i koja se ondje u
svojim bitnim obiljejima sauvala sve do kraja XI. st., bila je, kako smo vidjeli potpuno ratarska. Ne
samo da nije poznavala trgovinu, nego moemo rei, da je podeavajui proizvodnju prema potrebama
proizvoaa, ak iskljuivala mogunost profesionalne, trgovake aktivnosti. Traenje dobiti, pa ak i
pomisao na dobit, bili su joj tui. Obrada zemlje sluila je osiguranju ivota porodice; nitko nije
nastojao da je dovede do proizvodnje vikova, s kojima nitko ne bi znao, to da pone.
To ipak ne znai, da tada nije bilo nikakve vrste razmjene. Svaka je domena uzalud nastojala da
proizvede sve to joj je bilo potrebno: bilo joj je pored svega toga nemogue da ivi bez ikakva uvoza.
U sjevernim krajevima vino se nuno moralo dopremati iz junih predjela. Nadalje, esto su bile
lokalne gladi, te je u sluaju nestaice izgladnjela pokrajina nastojala da izvue kakvu pomo iz
susjednih krajeva. Postojala su napokon u stanovitim razmacima mala sedmina trita, namijenjena
namirivanju svakodnevnih potreba okolnog stanovnItva. Ali sve je to imalo samo posve uzgredno
znaenje. Trgovalo se prigodice, a ne zato, to je netko, bio trgovac po zanimanju. Nije postojala
klasa trgovaca isto onako, kao to nije postojala ni klasa industrijskih proizvoaa. Industrija se
ograniavala na nekoliko neophodno potrebnih obrtnika, koji su kao kmetovi radili na domanijaInom
dvoru za potrebe domene, kolara, rasprenih po selima, tkalaca lana ili vune, koji su proizvodili, za
porodinu potronju. U stanovitim podrujima, kao na flandrijskoj obali; kvaliteta vune i odranje
rimskih tehnikih postupaka davali su suknima seoskih tkalaca bolju kakvou, tako da su ih traili i u
susjednim krajevima. Bila je to specijalnost, kao to je negdje na drugom mjestu bio dobar kamen ili
lijepo drvo za gradnju. To je dovelo do plovidbe na malim amcima po tamonjim rijekama, kojom su
se sluili takoer i putnici i hodoasnici. Male luke na sjeveru Francuske i u Nizozemskoj sluile su
rijetkim putnicima, to su dolazili iz Engleske ili odlazili onamo . Ali sve to ne bi postojalo, da se neto
bitno nije primijenilo u tadanjim prilikama. Poetni i nerazvijeni oblici trgovakog ivota, to ih je
upoznalo karolinko doba, nisu mogli zadovoljavati nikakvu stalnu potrebu, nikakvu iskonsku nudu.
Najbolji dokaz, da je bilo tako, bila je sudbina, to ju je doivjelo izjednaenje utega, mjera i novca,
koje je odredio Karlo Veliki. Krajem IX. st. jedinstvo je zamijenjeno raznovrsnou. Svako podruje
ima svoje utege svoje mjere i svoj vlastiti novac. Ovaj nazadak ne bi se mogao izvriti, daje trgovina
bila iole vana. Ali ako je tako bilo u Karolinkom carstvu, nije bilo isto na one dvije jedine toke u
zapadnoj Evropi, koje su jo pripadale bizantskom carstvu: u Veneciji i junoj Italiji. Luke u Kampaniji,
Apuliji, Kalabriji i na Siciliji neprekidno i dalje odravaju redovite veze s Carigradom. Taj je veliki
grad svojom privlanom snagom dosizao sve do njih. Bari, Tarent, Amalfi i zatim, sve dok Siciliju nisu
osvojili Muslimani. Messina, Palermo i Sirakuza slali su redovito prema Zlatnom Rogu svoje brodove
natovarene itom i vinom i odanle dovozili proizvode orijentalne manufakture. Nije trebalo dugo ekati
pa da Venecija nadmai njihovu trgovinu. Osnovali su je na lagunama bjegunci u vrijeme langobardske
provale; postala je i sklonitem akvilejskog patrijarha; isprva je bila samo grad na gomili otoia,
odvojenih meu sobom morskim rukavima; glavni meu njima bio je Rialto. Sve to zajedno dobilo je
ime Venecija, koje je dotad obiljeavalo obalu. Dolazak relikvija Sv.Marka iz Aleksandrije (826) dao joj
je nacionalnog zatitnika. Prvi izvor prihoda za stanovnitvo bio je ribolov i proiavanje morske soli.
Bilo je prirodno, da trite za sve to ne bude posve bliza Italija, koja je ivjela ukoena u ratarskoj i
domanijalnoj organizaciji i nije imala nikakvih zahtjeva, nego daleki i prodrljivi Bizant. I nita ne
potvruje bolje suprotnost dviju kultura od ove orijentacije Venecije prema Istoku. Napredovanje
89
islama na Sredozemlju, koje je skuilo broj luka, to sli hranile veliki grad, koristilo je pomorcima s
laguna. Njihova je trgovina na obalama Bospora uskoro nadmaila trgovinu svih njihovih takmaca.
Njihov grad bez zemlje i upuen iskljuivo na more, vratio je svijetu neto to je bilo nalik na
nekadanji Tyr. S bogatstvom on je stekao i nezavisnost; ne izvrivi nikakav lom zbacio je vlast
Bizanta i pod vlau duda (dux) obrazovao trgovaku republiku jedinstvenog tipa na svijetu. Od X. st.
vodio je politiku, koja se upravlja iskljuivo trgovakim interesima. Njegovo bogatstvo moemo sebi
predoiti na temelju njegove snage. Plovidba morem prisiljavala ga je da stekne vlast nad Jadranom,
gdje st. Sredozemno more opet osvojeno za kransko moreplovstvo. Premda Muslimani i Bizantinci i
dalje plove i trguju uz obale, koje su u njihovoj vlasti, dugolinijska plovidba je prela u ruke
zapadnjaka. Njihovi se brodovi susreu svuda po lukama Azije i Afrike; naprotiv, grkih i muslimanskih
laa nema u lukama Italije, Katalonije i Provanse. Drugi kriarski rat jo je poveden kopnom, ali trei i
svi idui vode se morem. To su plodonosni transportni pothvati. etvrti je bio jo i neto posve drugo:
njega je Venecija skrenula u svoju korist a neizravno i u korist drugih primorskih gradova.
Plan se sastojao od napada na muslimane u Egiptu, a odatle je trebalo osvojiti palestinsku obalu.
Kriari su sklopili sporazum s dudom Henrikom Dandolom: venecijanska flota imala je prevesti 30.000
vojnika kriarske vojske uz plau od 85.000 maraka li srebru. Ali kriari nisu mogli isplatiti utvrenu
svotu. Venecija im tada predloi da je namire tako, da se u njezinu korist doepaju Zadra, kranske
luke, koja je bila suparnik Venecije. Zadar bude zauzet, i flota se ve spremala da plovi prema Egiptu,
kadli grki carevi Aleksije, iji je otac, car Izak, malo prije toga bio zbaen s prijestolja (1195 )
predloi kriarima da ga vrate na carigradski prijestol. Kriari to prihvate usprkos papi Inocentu III.,
koji je Venecijance ak izopio. estog srpnja 1203 flota je provalila u luku; kriari zaposjednu
Carigrad i dadu okruniti Aleksija. Kad su zatim iskrsne potekoe s novim carem, grad je 12. Travnja
nanovo zauzet, pa je osnovano latinsko carstvo. Venecija je pritom dobila sve to je moglo unaprijediti
njezinu pomorsku trgovinu: dio Carigrada, Adrijanopol, Galipolje, otok Eubeju i mnotvo drugih otoka,
junu i zapadnu obalu Peloponeza i svu morsku obalu od Korintskog zaljeva do Draa. Crno more bilo je
sad otvoreno za talijansku trgovinu, pa su odmah ondje osnovane venecijanske, pizanske i enovske
naseobine.
Ne moe se rei, da je Sredozemno more time opet postalo evropsko jezero, kao to je to bilo u
Starome vijeku. Ali ono nije vie brana za Evropu. Ono je nanovo veliki put, koji Evropu dovodi u vezu s
Istokom. Sva se njezina trgovina upravlja prema Levantu. Karavane, koje iz Bagdada i Kine alju
mirodije i svilu prema sirijskim obalama, stiu sada na kraju svoga puta do kranskih laa, koje ih
ekaju podno obala.
II. SJEVERNA TRGOVINA
Ova snana ekspanzija, kojoj su posljedice bile neocjenjive za evropsku civilizaciju, ima svoj uzrok
izvan Evrope, ili bar izvan zapadne Evrope. Da na nju nije djelovala privlana snaga Bizanta, da nije
trebalo suzbiti Muslimane, ona bi sigurno jo mnogo vjekova ostala u isto ratarskoj civilizaciji.
Ni,kakvi unutranji razlozi nisu je primosu sigurnost ometali dalmatinski gusari. Dud Petar II. Orseolo
(991-1009) osvojio je obalu ,od Dubrovnika do Venecije i uzeo naslov Vojvode dalmatinskog. Venecija
nije mogla dopustiti, da se, poslije osvojenja june Italije Normani, uvrste i na grkoj obali. Stoga je
njezina mornarica suraivala s, carem Aleksijem prilikom odbacivanja Roberta'Guiscarda iz Draa. Ona
je uostalom znala dobro naplatiti svoju suradnju. Godine 1082. dobili su Venecijnci privilegij da
prodaju i, kupuju, po cijelom Bizantskom carstvu bez obaveze na plaanje taksa za to, a u Carigradu su
dobili posebnu gradsku etvrt kao svoje stalno prebivalite, budui da su bili iskljuivo trgovci, nisu
prezali pred tim, da se uputaju u odnose i s neprijateljima. Ali ve, u to doba njihovi su brodovi na
istonom Mediteranu susretali nove takmace: Pizanci i enovljani poeli su u toku X.st. suzbijati
90
muslimanske gusare na Tirenskom moru. Najzad su se doepali Korzike i Sardnije, a Pizanci , su se
poslije bitaka po obalama Sicilije osmjelili i ve u polovini XI. st. , stali uznemirivati obale Afrike. Dok
su Venecijanci od samog poetka bili trgovci, Pizanci i enovljani prije podsjeaju na panjolske
kraane. Kao i ovi, oni se sa strau posveuju ratu protiv nevjernika, svetom ratu, koji je usto ipak i
koristonosan, jer je nevjernik bogat i obiluje plijenom. Vjerski osjeaj i pohlepa za dobiti stapali su se
kod njih, u jedinstven poduzetniki duh, koji se zanimljivo i energino oituje u njihovim starim
kronikama. Budui da im, je uspjeh pomagao, ohrabrili su se i najzad stali prodirati kroz Messinska
vrata i gusariti po grkom Arhipelagu. Ali su se Venecijanci veoma malo zanimali za sukob izmeu
kria i polumjeseca. Znali su za sebe sauvati carigradsko trite i navigaciju na Levant. I njihove flote
nisu oklijevale ak ni pred tim, da napadaju pizanske brodove, koji su opskrbljivali hranom kriare.
Poslije uvrenja krana u Palestini, bilo je nemogue ustrajati u ovakvom dranju. Htjeli ili ne
htjeli, morali su dopustiti pizanskim i enovskim brodovima da surauju u pomorskoj trgovini izmeu
kriarskih drava na sirijskoj obali i Zapada. Neprestani prijevoz hodoasnika, vojna pojaanja, ivene
namirnice i svakovrsna opskrba uinila je od ove plovidbe tako bogat izvor, dobiti, da se vjerski duh,
koji je isprva nadahnjivao mornare tih dvaju gradova, podredio smislu za trgovinu. Uskoro su njihovi
brodovi plovili ne samo prema kranskim, nego i prema muslimanskim lukama. Od XII. st. oni marljivo
i esto dolaze u Kairuan, Tunis, Aleksandriju. Godine 1111. su Pizanci, a 1155. enovljani dobili
trgovinske privilegije u Carigradu. U trgovakim sreditima na Levantu nastale su venecijanske,
pizanske i enovske kolonije, okupljene svaka pod jurisdikcijom svojih nacionalnih konzula. A taj se
pokret brzo irio sve dalje i dalje. Pokrenuli su se Marseille i Barcelona; Provansalci i Katalonci smiono
polaze putovima, to su ih probili Talijani. Moe se rei, da je od kraja XI. rali da upravi svoja
nastojanja prema van. Njezina trgovina nije spontana pojava prirodnog razvitka njezina ekonomskog
ivota. Moe se rei, da je Evropa, zahvaljujui podstrecima, koji su doli izvana, uskoro i preduhitrila
trenutak, kad je trebalo da se prirodno rascvate.
I kako god se to inilo udno na prvi pogled, isto je tako bilo, ne samo u Sredozemlju, nego i na
Sjevernom moru i Baltiku. Njihove su vode u Starom vijeku bile isto tako zatvorene za rimski svijet kao
i vode Atlantika. S druge strane Kanala, koji su oivljavale lae, to su povezivale Galiju s Britanijom,
vie nije bilo plovidbe, bar ne trgovake, plovidbe. Prilike su ostale iste sve do IX. st. Osim Quentovica
(koji je preuzeo ulogu Boulogna), i Duursteda, koji su odravali neku vezu s Anglosasima u Britaniji,
cijela duga obala franakog, carstva, sve do ua Labe bila je mrtva i gotovo pusta. Dalje na istok, u
Baltikom moru, ulazilo se u nepoznato podruje poganskog barbarstva . Ovdje je dakle poloaj, bio
upravo suprotan onome, to je postojalo na Sredozemlju. Umjesto susjedstva s naprednijim
civilizacijama, kranski je Zapad ondje bio u dodiru s narodima, iji se stupanj razvoja moe
usporediti s djetinjstvom. Pa ipak se ba pod utjecajem tih naroda na sjevernim vodama probudila
trgovaka aktivnost. I zaista je zanimljivo i udno njezino arite nije bilo, kako bi se moglo oekivati
na obalama Flandrije ,i Engleske, nego u Botnikom zaljevu i na obali Finske. A bilo je to tako stoga,
to se privlana snaga Orijenta i Bizantije osjeala ak i u tim dalekim krajevima, pa je onaj isti
podstrek izvana, koji je pobudio uspjeh talijanske navigacije, djelovao kao blagotvoran zaetnik i na
sjeveru.
Ovu smo injenicu ve navijestili govorei o skandinavskim provalama. Vidjeli smo, kako su se vedi,
napola kao osvajai, a napola kao trgovci, poevi sredine IX. ,st. stali pojavljivati na vodama Dnjepra;
te kako su osnovali prva politika sredita; oko kojih se kristalizirala jo amorfna masa onih istonih
91
Slavena; koja je, od njih preuzela ime Rusi.*
36
Ove naseobine ostale su sve do kraja XI. st. u vezi s
njihovom domovinom te su sve do tada odonuda primale priliv svjeih snaga. One su odravale veoma
ive trgovake veze s Bizantom i muslimanskim zemljama na obalama Kaspijskog mora u najmanju ruku
sve do provale Peeneza.
37
Carigrad je bio veliki poslovni centar . Ondje su prodavani robovi, krzno,
med i vosak. Konstantin Porfirogenet zanimljivo opisuje ovu rusku trgovinu oko 950. On pokazuje kako
su se u mjesecu lipnju barke iz Novgoroda, Smolenska, Lubea, ernigova i Vigoroda sastajale u
Kijevu. Zatim su sve zajedno, naoruane silazile niz rijeku, prevlaei barke preko sedam brzica, to
presijecaju rijeku i borei se s Peenezima, laari bi zatim plovili du obala Crnoga mora sve do ua
Dunava i otuda do Carigrada. Ova naoruana trgovina, kojom je upravljao knez, veoma je bila nalik na
trgovinu afrikim robovima u moderno doba. Ali ve u X. st. u pohode se ukljuuju i pravi trgovci. Rusi
su u to vrijeme jo uvijek pogani. Jo ne poznaju privatni zemljini posjed, a ve, su zbog, Carigrada
postali trgovci i osnivaju gradove: to su naselja. u ogradi (gorod) ili pagosti, t.j. mjesta, u kojima
stanuju stranci (gosti). U poetku XI. st. Kijev ve ima tako veliku vanost, kakve nema jo nijedan
grad na sjeveru Evrope. Thietmar Merseburki opisuje nam ga 1018, s njegovih 40 crkava (tekst.
spominje 400, bez sumnje zabunom) i osam trita. Stanovnitvo mu je jo velikim dijelom sastavljeno
od Skandinavaca. Oni su bili jo mogobrojniji u Novgorodu, gdje su ljudi iz Gotlanda u XII. st. imali
Gildhallu. Trgovaki pokret, koji je krenuo odovuda, rairio se prirodno po Baltiku. Otok Bornholm
(Danska), kae Adam Bremenski bio je tada ,celeberrimus Daniae portus et fida statio naavium, quae
a baroaris in Graeciam dirigi solent. Uostalom, ve u X. st, Skandinavci, nauivi se trgovanju od
Bizantinaca; bacili su se prema zapadu. Flamanski novac iz X. i XI. st." naen u njihovoj zemlji,
dokazuje da su posjeivali obale Sjevernog mora. Danska dominacija u Engleskoj imala je jo i pojaati
ovu plovidbu. U X. st. jedna nova luka u Holandiji, Tiel na Waali, zamjenjuje Duurstede, a na dnu
zaljeva Zwin poinje uslijed plovidbe oivljavati Bruges. Normansko osvojenje Engleske povezalo je tu
zemlju s kontinentom i postalo jo jedan novi ferment plovidbene aktivnosti na Sjevernom moru i na
Kanalu.
Podstrek je dakle doao iz Bizanta posredstvom veda. Uostalom, skandinavska plovidba poinje u XI.
st. opadati: s jedne strane, provala Kumana na jug Rusije presijeca put prema Carigradu, a s druge
strane, venecijanska i talijanska trgovina prejako joj konkurira na jugu. Ali u tom se, trenutku po
Baltiku ire Nijemci. A trgovina je ba tada postala tako jaka, da se sama, svojom snagom uspinje
prema sjeveru.
Ona se iz Venecije preko Bremena malo po malo iri po junoj Njemakoj,ili, tonije privlai junu
Njemaku Veneciji, jer Venecijanci ne putuju kopom. Ali pokret je mnogo snaniji u smjeru Francuske.
Na poticaj obalne trgovine u lombardijskoj se nizini razvila industrija i trgovanje,i to se podruje
poevi od sredine XI. st. pod njihovim utjecajem poinje transformirati. Lombardijski trgovci kreu.
preko Sv. Gottharda i Mont Cenisa prema sjeveru. A na sjeveru ih privlai Flandrija, gdje, zavrava
trgovinski pokret sa Sjevernog mora. Ve od poetka XII. st. ti Lombardi dolaze sa sajmova u Ypesu,
Lillu, Messinesu, Brugesu, Thouroutu. Zatim se sredite trgovinskih veza pomie na polovinu puta, te
velikim tritem u XII. i XIII. st. postaju oni glasoviti sajmovi u Champagni, Troyes, Bar, Provins, Lagny
Bar-sur-Aube.
Tamo se posredstvom Flamanaca i Lombarda dodiruju i proimaju dva trgovaka svijeta: sjevernim i
juni. Od njih dva napredniji, savreniji i progresivniji je ovaj drugi. I to nije udo. U stalnom dodiru s
veoma razvijenim civilizacijama, Talijani su se rano uputili u njihova trgovaka iskustva, u ono veliko
trgovanje, koje je bilo intenzivnije i sloenije, od onoga na sjeveru. Stoga su prva sredstva razmjene,
koja se pojavljuju krajem XII. st., talijanska. Moe se rei, da je organizacija evropskog kredita
36
Ovo shvaanje, koje se u biti slae s t.zv. normanistikom teorijom o postanku ruske drave, nije u skladu s dananjim
rezultatima nauke, Up .o tome pitanju Grekov:, Borba ,Rusije za izgradnju svoje drave, prev. S ruskoga. Zagreb 1949, -
Prev.,
37
Ovo objanjava to je 20,000 komada arapskog novca naeno u vedskoj, a usto jo i velika koliina u Rusiji.
92
potpuno romanska. Banka, mjenica, posudba uz kamate trgovaka drutva, sve to dolazi iskljuivo iz
Italije i vjerojatno se proirilo posredstvom sajmova u Champagni. Meu prvim posljedicama
obnovljene trgovine bila je prije svega obnova novca, povratak cirkulaciji monete. Sveukupna zaliha
dragocjenog metala nije ustvari porasla, ali se novac vraa u cirkulaciju. Razmjena se proiruje
posvuda i svagdje, gdje do nje dolazi. Pojavljuje se novac. - Stvari koje nikad nisu ocjenjivane u
novcu, poinju dobivati izraz u novanim iznosima. Pojam bogatstva se preobraava.
III. TRGOVCI
Preostaje nam da vidimo - a to je bitno pitanje - kako se formirala trgovaka klasa, koja je vrila
navedeno trgovako poslovanje? Pitanje je veoma teko zbog malog broja dokumenata i sigurno ne e
nikad biti potpuno rasvijetljeno.
Prije svega treba da konstatiramo, da su trgovci (mercatores) novi ljudi. Oni se javljaju kao stvaraoci
nove vrste bogatstva pored draIaca starog zemljinog bogatstva, a oni pritom ne potiu iz njihove
klase.
Oni proizlaze tako malo iz njihova kruga, da se kontrast izmeu ideala plemstva i ivota trgovaca
odrao kroz stoljea i jo nije potpuno nestao. To su dva uzajamno nepronina svijeta. A jo manje
moe biti govora crkvi. Ona je prema trgovakom ivotu raspoloena neprijateljski. Ona iI tome vidi
pogibelj za duu. Homo mercator numquam aut vix potest Deo placere. Ona sveenstvu zabranjuje da
se bavi trgovinom. Sva njezina asketska inspiracija u oiglednoj je protivnosti s njom. Ona ne osuuje
bogatstvo, nego ljubav prema bogatstvu i jagmu za njim. Stoga ni od crkve u tom pogledu nije moglo
doi ni najmanje ohrabrenje.
Da li bi trgovci mogli proizai iz klase kmetova, iz redova onih ljudi, to ive u svojim tono oznaenim
elijama li sastavu velikih domena, na svojim mansusima i vode siguran i zatien ivot? Nema znaka,
da bi to bilo mogue, i sve, ini se, ukazuje na suprotno.
Kako god to moglo izgledati neobino, ostaje samo jedno rjeenje: preci trgovaca su siromasi, to jest,
ljudi bez zemlje, ono nestalno mnotvo, to tumara zemljom, iznajmljuje se u doba etve, tri za
pustolovinama i sudjeluje u hodoaima. Izuzetak od toga ine Venecijanci, koje su njihove lagune
odmah od poetka uinile ribarima i istiocima soli, to opskrbljuju bizantsko tri te.
Ljudi bez zemlje takvi su ljudi, koji nemaju to da izgube; a ljudi, koji nemaju to da izgube, u
poloaju su, da sve dobiju. To su pustolovi, koji raunaju samo na sebe i koje nita ne smeta. To su
nadalje znalci i iskusni ljudi, koji su vidjeli zemalja, znaju jezike, poznaju razliite obiaje, a
siromatvo ih, nadahnjuje domiljatou. Nema sumnje, da su se ba u takvom izmetu drutva susrele
prve gusarske brodske posade Pizanaca i enovljana. A i na sjeveru, zar su ti Skandinavci, to su kretali
na put prema Carigradu, bili ita drugo, nego ljudi bez imanja, ti potrazi za bogatstvom sreom?
Ljudi u potrazi za bogatstvom i sreom to je pravi izraz. Koliko, njih nije nalo ono, to su traili, nego
su nestali u bici ili ih je izjela bijeda. Ali su drugi uspjeli. Ni,sa ime, to jest samo s hrabrou,
inteligencijom, sa smionou polo im je za rukom da, steknu bogatstvo ...
Danas se ini, da je to bilo Iako. Inteligentan ovjek bez ikakva imanja osim svoga duha, nalazi
kapitale. Ali zamislimo dobro, da se oni nisu mogli nadati kapitalima. Trebalo je da ih stvore ni iz ega.
To je herojsko doba poetaka, pa je vrijedno zaustaviti se kod te gole sirotinje, koja je stvaralac
pokretnog bogatstva.
93
Jedan je sluaj veoma jednostavan i mora ,da se esto deavao. Uspjeno je zavren gusarski pohod,
opljakana je muslimanska luka, zarobljen dobar i valjano natovaren brod. Izvrioci akcije vraaju, se
kui i smjesta mogu za svoj raun unovaiti novu posadu i ponoviti podvig, ili negdje jeftino kupiti ita
i otpremiti ga onamo, gdje vlada glad, da bi ga prodali veoma skupo. Jer ti tom je polazna toka pri
stvaranju prvih trgovakih bogatstava. Sve je lokalno. Na nekoliko milja udaljenosti mogla se nai
suprotnost , izmeu, izobilja i siromatva, i, uslijed toga, najudnija kolebanja cijena. S veoma malo
bilo je mogue dobiti mnogo.
Neki inteligentni laar na Rajni, Scheldi ili Rhoni mogao je u vrijeme gladi postii dobru zaradu. Mnogi
su od njih poeli kao mali raznaai na tritima, kao prodavai svijea na hodoaima, i time
odjednom stekli znatnu svotu gotova novca te s njime poli na more.
Ne smijemo zaboraviti, da je nepotenje u poetku vjerojatno bilo veoma veliko, kao i silovitost.
Trgovako potenje je vrlina, koja se javlja tek veoma kasno.
Tako je u tom ratarskom drutvu, u kom kapitali spavaju, gomila outlaws, skitnica bijednika dala prve
kovae novog bogatstva, odvojenog od tla. Postigavi dobit, oni ele stei jo vie. Duh profita ne
postoji u dotadanjem, tradicionalnom drutvu; ali njih, koji ive izvan toga drutva, on pokree i
nadahnjuje. Oni prodaju i kupuju ne da bi ivjeli, ne zato, to kupljene predmete trebaju, da bi se
odrali na ivotu, nego da zarade. Oni nita ne proizvode: oni prenose. Oni lutaju i gosti su svugdje
kamogod stignu. A isto su tako i napasnici, to enama donose nakit, a crkvama oltarske ukrase i
zlatom izatkana sukna. Nisu oni specijalisti ni za to: to su u isto vrijeme stareari, vozari, varalice i
pustolovi. Oni jo nisu profesionalni trgovci, ali to ve postaju.
Postat e to onda, kad se trgovanje za njih konano pretvori u poseban nain, ivota, osloboen
pustolovnosti i prigodnosti. A tada se oni stalno, naseljuju. im se upuste u normalno, redovito vrenje
trgovakog poslovanja, potrebno im je stalno boravite. Nastanjuju se na mjestu pogodom za njihov
nain ivota: pokraj, neke luke, u mjestu, gdje se privremeno zadravaju lae, u kakvo biskupskom
gradu ako je povoljno smjeten. I tu se okupljaju u drutvu sebi slinih; i koliko njihov broj postaje,
vei, sve vie pridolaze i drugi. A tada se posve prirodno udruuju. Ako ele uivati neku sigurnost,
moraju putovati u skupinama, u karavanama. Stoga se okupljaju u giIde, u vjerska udruenja, u
bratstva. Cijela srednjovjekovna trgovina, sve do pred kraj XII. st. trgovina je naoruanih karavana
(hanse). To ne samo da poveava sigurnost, nego i efikasnost, jer ako kompanjoni jedan drugoga na
velikim putovanjima zatiuju, oni isto tako i kupuju zajedniki na tritima. Zahvaljujui zdruivanju
njihovih malih kapitala, oni se uputaju u prilino velike poslove. Od poetka XII. st: ve se radi o
nagomilavanju ita. U to su vrijeme mnogi od njih ve stekli bogatstva, koja im omoguuju, da kupe
znatne, nekretnine.
38
Uostalom u gradu, gdje stanuju, njihova giIda pomae utvrivanje. Potpuno je
sigurno, da kod njih ima veoma surove elje za, dobiti. Ne treba vjerovati, da imamo posla s estitim
ljudima, koji naprosto ele da poveu dva kraja. Njihov je cilj, da zgrnu bogatstvo. U tome smislu njih
nadahnjuje onaj, kapitalistiki duh, to ga primitivna psihologija modernih ekonomista nastoji
prikazati kao neto veoma tajnovito, roeno u krajnjoj oskudici ili ti kalvinizmu. Oni raunaju i
spekuliraju, njihovi ih suvremenici smatraju dovoljno stranima. da ne osjete, nikakvo uenje pri
pomisli, da su moda sklopili savez s avlom. Veina njih sigurno ne zna itati. Nije to ni potrebno, sa
ovjek stekne veliko bogatstvo. Poricati njihov trgovaki duh isto je tako naivno, kao to bi bilo,
poricati politiki duh knezova, njihovih suvremenih. Ustvari, kapitalistiki duh pojavljuje se zajedno s
trgovinom.
38
Da bismo razumjeli, koliko su velike te trgovake dobiti u vrijeme, kad neprestano vladaju ratovi i gladi, dovoljno je
razmotriti, to se u to doba dogaa. Kad se, vodi rat.
94
Ukratko, povijest evropske trgovine nipoto nam ne prua, kao to bi to neki rado povjerovali, prizor
lijepog organikog rasta, udeenog za ljubitelja evolucije. Ona ne poinje po sve malim lokalnim
poslovima, koji se malo pomalo razvijaju u pogledu svoje znatnosti i opsega. Ona naprotiv poinje kao
trgovina, u relativnom smislu velika, posve u skladu s podstrekom, to ga dobiva izvana, od daleke
trgovine i smisla za relativno velike poslove. Njome vlada kapitalistiki duh, i on je u poetku ak jai
nego to e biti poslije. Tu evropsku trgovinu pokrenula je, njome upravlja i dovodi je do uspjeha klasa
trgovaca-pustolova.
39
Ona je obnovila gradski ivot u tome smislu ba se na nju vezuje roenje
graanstva, pomalo isto onako, kao to se pojava modernog proletarijata vezuje uz postojanje velikih
industrijalaca.
39
I Mislim da ta rije trgovac-pustolov tono odgovara tim preteama, koje jo nije mogue nazvati velikim trgovcima.
95
DRUGO POGLAVLJE
FORMIRANJE GRADOVA
1. GRADOVI I BURGOVI
Drutvo, ije stanovnitvo ivi od zemlje, koju iskoritavali, te proizvode ove obradbe troi na mjestu
same proizvodnje, ne moe stvoriti znatnija nagomilavanja ljudi, jer je svatko osnovnim potrebama
ivota vezan uz zemlju, koju obrauje. Trgovina, naprotiv, nuno trai stvaranje centara, iz kojih se
opskrbljuje i iz kojih zrai prema van. Igra uvoza i izvoza ima kao posljedicu, da se u drutvenom tijelu
stvara ono, to bismo mogli nazvati tranzitnim voritima. U zapadnoj Evropi njihova je pojava u X. i
XI. st. istovremena s obnovom gradskog ivota, zemljopisne okolnosti: reljef tla, smjer i plovnost voda,
razvedenost morskih obala, odredile su time to su prometu ljudi i stvari nametnule smjer, ujedno i
smjetaj prvih trgovakih naselja, ali ta su mjesta gotovo uvijek ve otprije bila naseljena u trenutku,
kad ih je priliv trgovaca oivio novom aktivnou. Jedna su zauzimali biskupski gradovi, kao to je to
bilo u Italiji, panjolskoj i Galiji, druga su bila sjedita burga, to jest tvrave; ovakav tip susreemo
u Nizozemsko kao i na podruju istono od Rajne i sjeverno od Dunava. Nita nije lake shvatiti od
takvog susreta.
Na podruju nekadanjeg Rimskog carstva biskupski gradovi nalazili su se zaista na najpovoljnijim
mjestima, jer su sredita crkvenih dijeceza bila u poetku ustanovljena u glavnim gradovima, a ti su
gradovi i sami svoju vanost dugovali ,ba prednostima svoga poloaja. A to se tie burgova,
podignutih u sjevernim i istonim zemljama, da bi posluili kao sklonita puanstvu u sluaju rata ili da
zadre upade barbara, veina njih bila je ba stoga na tokama, kojih je lakoa pristupa
predodreivala da budu mjesta za zbjeg ili obranu.
40
Ni ti gradovi a ni burgovi nisu, uostalom,
pokazivali ni najmanji trag gradskog ivota. Burgovi kao to su na primjer bile one kule, to u ih podigli
Flandrijski grofovi protiv Normana, ili one tvrave, to ih je Karlo Veliki ili Henrik Ptiar sagradio du
Labe ili SaaIe, da bi zadrali Slavene, bile su u biti vojne postaje, u kojima su boravile posade -
naoruanih ,ljudi kao i oni stanovnici, koji su bili nuni, za njihovo uzdravanje, a svi su bili pod
zapovjednitvom i nadzorom katelanovim. Gradovi su se naprotiv odlikovali potpuno crkvenim
karakterom. Pokraj katedrale i kanonikih stanova obino je li njima jo bilo vie samostana, a i glavni
biskupski laiki vazali imali su ondje svoje stalno, boravi te. Ako tome dodamo nastavnike i uenike
kola, parniare, pozvane pred sudite duhovnog suda, vjernike, okupljene iz svih krajeva u povodu
brojnih vjerskih svetkovina, imat emo predodbu o aktivnosti, koja mora da je vladala u tim malim
vjerskim prijestolnicama. One su neosporno bile napuenije i ivlje nego burgovi ali li njima nije isto
tako bilo ni, traga onome, to bi bilo nalik na nekakvo graanstvo. U gradu kao i li burgu bilo je osim
sveenika, vitezova ili redovnika jo samo neto kmetova, namjetenih u slubi vladajue klase, koji su
za nju obraivali zemlju u okolini. Gradovi i burgovi bili su samo upravna sredita jo posve ratarskog
drutva.
U takvim biskupskim gradovima li sjevernoj Italiji i li Provansi, s jedne strane, te burgovima u
flamanskim krajevima s druge strane, formirale su se prve trgovake kolonije. Ba zbog toga, to su
pretekla ostalu Evropu u povijesti trgovine, ta su dva podruja najprije upoznala manifestacije
gradskoga ivota. Ondje trgovci u X. st. tu i tamo stvaraju naselja, o kojima je, uostalom poznato
veoma malo; u XI. st. ona su se umnoila, poveala i uvrstila. Ve tada i li gradovima i u burgovima
40
Ima, dakako i izuzetaka, kao n .pr. Throuanne.
96
glavnu ulogu imaju trgovci. Useljenici nadvladaju staro stanovnitvo, a trgovaki ivot ratarski; iz
suprotnosti tih dvaju elemenata raaju se sukobi i zahtijevaju sredstva, potrebna za njihovo
rjeavanje; na tom temelju izrauje se kroz mnotvo lokalnih pokuaja novi poredak stvari.
Ako elimo razumjeti taj, fenomen stvaranja graanstva, koji je tako plodan posljedicama, moramo
nastojati da sebi dobro predoimo svu veliinu suprotnosti, to se ve od samog poetka ispoljila meu
starim i novim stanovnitvom obiju vrsti naselja. Prvo se sastoji od sveenika, vitezova i kmetova, ivi
od zemlje, pri emu nia klasa radi za vie, dok ove s ekonomskog stajalita samo troe, ne proizvodei
nita. Malo je vano, to li veini gradova susreemo nekoliko zanatlija, koji namiruju potrebe svoje
lokalne klijentele i malo sedmino trite, na koje dolaze seljaci iz okoline. Ti obrtnici i to trite
zaista, sami po sebi, nemaju nikakve vanosti; oni su strogo podloni potrebama naselja, kojeg su
sastavni dio, i postoje samo za njega. Nemogue im je da se razvijaju, jer i samo naselje, kome su
sredstva za odranje na ivotu, ograniena prihodima od tla, to ga okruuje, nema nikakve
mogunosti da se povea.
U tom malom nepominom svijetu dolazak trgovaca odjednom rui i preokree sve navike i na svakom
podruju potie pravu revoluciju. Oni su zapravo ondje uljezi; za koje u tradicionalnom poretku nema
nikakva mjesta. Oni te ljude, to ive od zemlje i kojima se porodice odravaju: uvijek od, istoga radi
uvijek i jednakih prihoda sablanjavaju svojim obiljejima iskorijenjenih ljudi, nemirom i
udnovatou svoga ivota. S njima se u njihovoj sredini pojavljuje ne samo poduzetnost i udnja za
dobiti, nego i slobodni rad, nezavisno zanimanje, podjednako otrgnuto od zemlje kao i od seniorove
vlasti, te nadasve opticaj novca.
I ne samo da je trgovev rad slobodan; nita manje ne zauuje novost, da je i njegova osoba
slobodna. I zaista, kako doznati pravni poloaj tih pridolica, koje dotad nikad nitKo nije vidio?
Vjerojatno je veina njih roena od kmetskih roditelja, ali to nitko ne zna, a kako se, kmetstvo u
naelu ne pretpostavlja
41
, svatko mora s njima postupati kao da su slobodni ljudi. Uslijed jedne
zanimljive posljedice njihova drutvenog poloaja, ti preci budueg graanstva nisu morali ni od koga
traiti slobodu. Stekli su je posve prirodno; ona je od samog poetka bila injenica jo prije nego to je
priznata kao pravo.
Tim obiljejima trgovake kolonije, koja ve i sama tako iznenauju, pridruuje se jo jedno novo:
brzina njezina rasta. Ona uskoro oko sebe poinje oitovati takvu privlanu snagu, koju moemo
usporediti s onom, to je moderne tvornice vre na seosko stanovnitvo. Ona zaista mamcem, to ga
predstavlja dobit, budi poduzetni i pustolovni, duh, koji je drijemao u duama domanijalih kmetova,
te joj sa svih strana privlai nova pojaanja. Ona je uostalom po svojoj biti otvorena i rasteljiva.
togod se njezina trgovinska aktivnost vie razvija, ona sve vie upoljava gomilu ljudi laare, kirijae.
Nosae, luke radnike i t. d. U isto vrijeme, u grad dolaze svakovrsni obrtnici, da se ondje stalno
nasele. Neki od njih, pekari, pivari, postolari nalaze ondje, zahvaljujui stalnom porastu puanstva,
sigurne prihode. Drugi obrauju sirovine, to ih uvoze trgovci i njihovi proizvodi postaju roba za izvoz.
Tako sad industrija nalazi svoje mjesto pokraj trgovine. U Flandriji ve od kraja XI. st. tkalci dolaze sa
sela u gradove, i tako se flamansko suknarstvo, centralizirajui se pod vodstvom i upravom trgovaca,
pretvara u ono, to je imalo ostati sve do kraja srednjega vijeka najrazvijenija industrija u Evropi.
Naravno ni stari grad ni stari burg ne e moi obuhvatiti u tijesnom promjeru svojih zidina sve
vei priliv tih pridolica. Oni se moraju naseljavati izvan vrata, i njihove kue uskoro sa svih strana
41
Nego za svaki posebni sluaj dokazuje- Prev
97
okruuju i u svom mnotvu utapljaju staru jezgru, oko koje su se nagomilale. Uostalom, prva briga
novoga grada sastoji, se u tome, da zbog zatite od -spoljainih pljakaa, svoje, podruje opkoli
jarkom i gradom, koju e poslije zamijeniti kamenim gedernom. On je dakle, sasvim onako kao
prvebitni grad ili burg, takoer tvrava. Zovu ga novi burg ili forisburgus (faubourg, predgrae), to
znai vanjski burg (grad). Zahvaljujui evome njegovi su stanovnici od poetka XI. st. nazivani
graanstvom. (burgenses, les beurgeois).
S tim, se graanstvom dogodile isto ona, to i s plemstvom, u srednjevjekovnom drutvu, jer mu
neupletanje drave ostavlja potpunu , prilagodljivost prilikama. Nije trebalo dugo ekati, pa da ga,
njegova socijalna funkcija i pravne pretvori u klasu. Oito je, da ono pravo i onaj oblik upravljanja to
je bio na snazi i redio se usred potpuno ratarskog drutva nije vie bio dovoljan za trgovako
stanovnitvo . Formalistiki preceduralni stroj, sa svojim primitivnim sredstvima dokazivanja, zaloga,
zapljene, morao je ustupiti mjesto jednostavnijim i brim prepisima. Dvoboj izmeu tuitelja i
optuenoga, koji je sluio kao ultima ratio parniara, trgovcima se inio kao ista negacija pravde. Da
bi uveli red u svome podgrau, u kom ima u izobilju, svakovrsnih pustolova i zlikovaca, dotad
nepoznatih u mirnoj sredini staroga grada ili burga, oni zahtijevaju, da starinski sistem globa i
nagodbi , bude zamijenjen kaznama, koje e biti kadre da uliju spasonosan strah, kao to su:
vjeanje, svakovrsna sakaenja, vaenje oiju i t.d.Oni Prosvjeduju protiv davanja u naravi, to ih
ubirai cestarina zahtijevaju prije nego to dopuste prolaz robe koju oni uvoze ili izvoze. Ako se
degodi, da koji od njih bude prepoznat kao kmet, oni ne podnose da njegov senier zahtijeva
izruenje. A to se tie njihove djece, kojoj je majka, nune gotove uvijek ropskog stalea, oni, ne
mogu dopustiti, da ih smatraju za neslobodnu. Tako se dakle na svakom podruju susret tih novih ljudi
sa starim drutvom pretvara u sudare i sukobe, koji se osnivaju na suprotnosti izmeu domanijaInog i
trgovakoga prava, na suprotnosti izmeu naturalne razmjene i razmjene posredstvom novca izmeu
kmetstva i slobode.
Drutvene vlasti nisu dakako prihvatile bez otpora zahtjeve graanstva, koje se raalo. Kao i uvijek,
one su najprije nastojale ouvati utvreni poredak, te jest pokuale su da tim trgovcima nametnu taj
poredak, premda je on bio u potpunoj supretnesti s uvjetima, njihova ivota; takoer kao i uvijek i
njihov se postupak objanjava pod jednako i dobrom voljom, i osobnim interesom. Sigurno je, da su
knezevi mogli same s vremenem uvidjeti nunost da auteritativni patrijarhalni reim, to su ga dotad
primjenjivali prema svojim kmetevima, bude izmijenjen prema trgovakom stanovnitvu. Osobito su u
poetku, crkveni knezovi ispoljavali veoma esteke neprijateljstvo. Trgovinu su smatrali opasnom za
spas dua, pa su na sve novosti to su se kao zarazom svakoga dana irile sve vie, gledali s ne
povjerenjem, kao na napad protiv poslunosti, vrijedan svake osude. Njihov je otpor morao da'kake
izazvati pobune. U Italiji, u Nizozemskoj uz obalu Rajne rat za investituru pruio je graanima priliku
ili izgovor, da se pobune protiv svojih biskupa, ovdje u papine ime, a ondje u ime carevo. Prva gradska
opina, koju povijest spominje bio je Cambrai; njezino se puanstvo 1077. pod vodstvom trgovaca
zavjerilo protiv imperijalistiki orijentiranog gradskog biskupa.
98
II GRADOVI
I Otpor knezova mogao je smetati pokretu, ali ga nije mogao zaustaviti. Prema kraju XI. st.,on je naglo
jurnuo naprijed, proirio se i nadvladao. Knezovi sada opaaju, da e vie izgubiti nego to mogu
dobiti, ako ustraju u borbi protiv toga pokreta. Jer premda on zaista uzdrmava njihovu lokalnu vlast i
dovodi u opasnost neke od njihovih domanijalnih prihoda, on obilno nadoknauje ove neprilike
dodatnim dohodcima, to pribavlja cestarinama kao i neocjenjivom prednou, to osigurava stalan
priliv ita, svakovrsne robe i novca. Neki knezovi kreu ve poetkom XII. st. otvoreno putem progresa
i nastoje da obeanjima slobodi privilegija trgovce privuku k sebi. Ukratko, zahtjevi graanstva postiu
uspjeh posvuda, bilo milom ili ,silom, kao to e u XIX. st. svagdje u Evropi pobijediti parlamentarni
sistem. I kako god su uostalom te dvije preobrazbe meu sobom razliite, one s druge strane pokazuju
dosta upadnu slinost karakterom svoga proirivanja. Jednako onako, kao to je kontinentalni
parlamentarizam adaptacija engleskih i belgijskih institucija posebnim uvjetima svake pojedine
zemlje, tako su i gradske institucije, premda ih u svakome gradu susreemo s posebnim obiljejima,
svojstvenima ustrojstvu dotine lokalne sredine, ipak u osnovi i cjelini izvedene iz jednoga od dvaju
dominantnih tipova; jedan od njih ine sjevernotalijanski gradovi, a drugi gradovi Nizozemske i
sjeverne Francuske. Njemaka i drugi predjeli srednje Evrope i ovdje su, kao i u pogledu domanijalnog
reima, feudalizma, clunyjske reforme i vitetva, samo slijedili poticaj, koji je dolazio sa zapada.
Usprkos bezbrojnim razilaenjima u pojedinostima, srednjovjekovni gradovi imaju posvuda iste bitne
crte i na svaki od njih moe se primijeniti ista definicija. Mogli bismo je formulirati, ako kaemo, da je
grad utvrena naseobina, u kojoj stanuje slobodno stanovnitvo, koje se bavi trgovinom i industrijom,
posjeduje posebno pravo, raspolae svojom jurisdikcijom i vie ili manje razvijenom komunalnom
autonomijom. Grad ini imunitetno podruje usred seoskog podruja; to znai, da je on privilegirana
pravna osoba. I zaista, grad je nastao na temeljit privilegija. Graanin posjeduje, kao i plemi
specijalan pravni poloaj: i jedan i drugi su dodue u suprotnom smjeru, pod jednako daleko od kmeta,
seljaka, koji e i dalje, sve do kraja starog reima u veini evropskih zemalja ostati izvan politikog
drutva.
Po svojoj prirodi privilegirani je poloaj graanina veoma razliit, od privilegiranog poloaja plemia.
Plemi je ustvari nekadanji slobodni posjednik. Njegov je privilegij na neki nain negativan potjee
otuda, to se puka masa snizila i pala pod njegovu vlast u kmetski poloaj. On se nije uspeo; on je
samo dio manjine, koja je ostala na svome mjestu usred sveopeg srozavanja. Graanin je naprotiv
veoma pozitivno privilegiran. On je novajlija i pridolica, koji silom osvaja, svoje mjesto u drutvu, a
pravo mu ga najzad priznaje i jami. Domaanijalni reim, koji postavlja plemia iznad seljaka, vezuje
ih u isto vrijeme jednoga za drugog tako snanom vezom, da je jo i do danas, poslije toliko vjekova,
neto od toga ostalo. Graanin je naprotiv tu i jednom i drugome; obojica osjeaju prema njemu
nepovjerenje i neprijateljstvo, a i ti osjeaji jo ni do danas nisu posve iezli. On se kree u posve
razliitoj sferi. Izmeu njega i njih otkriva se protivnost izmeu ratarskog ivota, s jedne i trgovakog i
industrijskog ivota s druge strane. U poreenju s njima, koji neposredno proizvode sve to je
neophodno potrebno za ivot, on je pokretljivi, aktivni element, pokreta prenosnih gibanja i
preobrazbi. On nije neophodno potreban za ivot; mogue je ivjeti i bez njega. Ali on je u biti
pokreta drutvenog napretka i civilizacije.
Srednjovjekovno graanstvo odvaja jo jedna razlika od plemstva i sveenstva. Te dvije skupine ine
homogene klase, kojima svi lanovi osjeaju pripadnost istome tijelu i svjesno su meu sobom
solidarni, te ih to meusobno vezuje. Posve drukije je s graanima. Oni su okupljeni u gradovima, na
mjesto klasne solidarnosti kod njih postoji lokalna solidarnost; ili u najmanju ruku, prva je podlona
drugoj. Svaki grad ini mali svijet za sebe; njegov ekskluzivizam i protekcionizam bezgranini su.
99
Svatko ini sve, da bi potpomogao i unaprijedio svoju trgovinu industriju i da bi uklonio s puta trgovinu
i industriju drugih gradova. Svatko nastoji da bude dovoljan sam sebi i da proizvodi sve, to mu je
neophodno potrebno. Svatko se trudi, da svoju vlast proiri na okolno seosko podruje, da bi osigurao
svoju opskrbu ivenim namirnicama. Ako im se i desi da porade zajedniki, da sklope trenutne ili
stalne lige, kao to je bila londonska Hansa ili poslije njemaka Hansa, to oni ine protiv zajednikog
neprijatelja ili na zajedniku korist, ali unutar vlastitih zidina svatko, daje mjesta samo svojim
graanima; stranac tu moe trgovati samo posredstvom domaih meetara i uvijek moe biti protjeran.
Da bi u nekom gradu stanovao ili ivio, mora da stekne graanstvo. Nema u tome niega, to ne bi bilo
veoma razumljivo. To je lokalni merkantilizam. Zar se i drave sve do danas ne dre toga? Zar ne
podiu carinske ograde, da bi kod sebe zatitile i pomogle raanje industrije, koju nemaju? Gradski
ekskluzivizam prestat e tek onda, kad gradovi budu ukljueni u viu, dravnu cjelinu, kao to e i
dravni ekskluzivizam moda jednoga dana nestati u ope ljudskom drutvu.
Moralni rezultat tog ekskluzivizma sastojao se u izvanrednoj solidarnosti meu graanima. Oni duom i
tijelom pripadaju svojoj maloj, lokalnoj domovini, i kod njih se prvi put u evropskoj povijesti od
propasti antike nanovo javlja graanskopravni osjeaj. Svatko od njih je pozvan da hrani grad, da
pograbi oruje za njih da za svoj grad dade ivot; i svatko to od njih zna. Vitezovi Fridriha Barbarosse
su s preneraenjem gledali, kako im se duandije i trgovci lombardijskih gradova s uspjehom odupiru.
U tome je ratu bilo primjera graanske samosvijesti, koji podsjeaju na staru Grku. Drugi daju svoje
bogatstvo svome gradu, otkupljuju pravo na cestarinu, osnivaju bolnice. Bogatai daju ne brojei, i to,
nema sumnje, isto toliko iz milosra kao i iz ponosa.
Jer gradom upravljaju oni. Svi graani u gradovima imaju civilnu jednakost i slobodu, ali nemaju ni
socijalnu ni politiku jednakost. Graanstvo, koje se rodilo iz trgovine, ostalo je pod utjecajem i pod
vodstvom najbogatijih. Pod imenom velikih ili patricija. oni dre u rukama upravu i jurisdikciju.
Gradska vlast je plutokratska vlast, te e ak u XIII. st. postati oligarhijska, jer e iste porodice stalno
ostajati na vlasti. Nema, uostalom, niega znaajnijeg od tih vlada. One su stvorile gradsku upravu, to
jest prvu civilnu i laiku upravu u Evropi. One ustanovljuju sve do najmanje sitnice, to im je bilo
potrebno. Na ovo se ne obraa panja; oni nemaju nikakva uzorka i sve moraju pronai sami:
financijski sistem, raunovodstvo, kola, trgovinski i industrijski propisi, prvi zaeci higijenske policije,
javni radovi trnice, kanali, pota, gradski bedemi, raspodjela vode sve to potjee od njih. Usto su ba
oni podigli mnoge zgrade, koje jo i danas krase tolike gradove.
Pod njihovom vladavinom ostatak se gradskog stanovnitva sastoji od zanatlija; oni su u svakome gradu
u veini. Po opem pravilu, to su mali efovi radionica, majstori, koji upoljuju jednog ili dva
kompanjona i ine aktivno i nezavisno graanstvo. Dok je trgovina na veliko slobodna, za zatitu
obrtnika razvija se naprotiv jedna socijalna politika, koja je remek-djedo, isto tako zanimljivo u svojoj
vrsti, kao to su i gotske katedrale u svojoj, i koja u svojim tragovima nije iezla jo ni do danas. Cilj
joj je da odri sve one male egzistencije, to ine snagu grada i osiguravaju njegovu pravilnu opskrbu.
Svatko je i proizvoa i potroa, i propisi interveniraju uzimajui u obzir oba ta momenta.
Municipalna vlast preuzima na sebe zatitu potroaa. U tom pogledu ona se nadovezuje na stare
municipalne propise, koji su se ti nekim tragovima moda sauvali u Italiji. Nema nita divnije od
zatitnih mjera, koje ,su donesene protiv nepotenih proizvoda, protiv prijevare i krivotvorenja. Bila je
to zatita potroaa u dvostrukom interesu mjesnog graanstva i dobrog ugleda grada prema van.
A to se tie proizvoaa, on titi sam sebe pomou obrtnikih udruenja, koja se pojavljuju ve od XII.
st. Njihov bitni cilj sastoji se u tome, da onemogui konkurenciju, i ba time su ona postala tako mrska
liberalnoj ekonomici XIX. st. Trebalo je da svatko moe ivjeti i da u tu svrhu moe sauvati svoje
muterije. Zbog toga treba da prodaje uz iste cijene kao j njegovi drugovi i da jednako proizvod kao i
oni. Udruenje obrtnika prvobitno je dobrovoljna organizacija, kao i nai sindikati. Ali ono bojkotira
100
ute, koji u njih ne ulaze,i najzad postizava priznanje javnih vlasti. Istaknimo uostalom, da ono
nema nikakve slinosti s nekom radnikom organizacijom, nastalom nasuprot vlasnicima. To je
obavezni sindikat sitnih graana. Nastao je u biti zbog malih nezavisnih proizvoaa. U veini
srednjovjekovnih gradova nema proletarijata. Zanatlije rade za mjesno trite i rezerviraju ga za sebe.
Oni odravaju svoj broj u razmjeru sa svojim muterijama. Oni potpuno vladaju prilikama: U tom su
smislu rijeili socijalno pitanje. Ali su ga rijeili samo ondje, gdje je grad ustvari zatvorena drava; a
takve okolnosti nisu tako openite, kao to se to misli. Postojala je naime bar u jednoj industriji, u
flamanskom i firentinskom suknarstvu proizvodnja, koja ne opskrbljuje mjesno nego evropsko tri te.
Za nju nema ni ograniene proizvodnje ni mogunosti, da mali gazda sam dobavlja sirovinu. On dakle
pada pod utjecaj, veletrgovca, i tako dolazi do podjele: uloga izmeu kapitala i rada, koju ne
susreemo drugdje. Proizvodni reim je i tu reim male radionice. Ali umjesto da je majstor
nezavisni poduzetnik, on je nadniar, koji izrauje po narudbi, te u tome ima neto veoma nalik na
kunu industriju modernih vremena. Zanatska organizacija postoji, ali je ona daleko od toga, da s
uspjehom titi zanatliju, jer ne moe na sebe primiti odgovornost za prilike na tritu ni za ulogu
kapitala. Otuda trajkovi, borbe oko nadnica, odlazak radnika iz Ganda, industrijske krize. Otuda
takoer onaj nemirni, uzburkani, utopijski duh, koji karakterizira tkalce poevi od XII. st. i koji e ih
uiniti pristaama jednog naivnog komunizma, koji je bio vezan s razliitim mistinim i heretikim
idejama. Prema tome, pogreno je govoriti da je Srednji vijek poznavao samo male, nezavisne i
korporativne industrije. U najnaprednijim sredinama nisu mu bile uteene ni borbe radnih slojeva; ni
socijalni sukobi. Taj utjecaj nanovo emo susresti u XIV. st.
S pojavom gradova i s obrazovanjem graanstva evropsko je drutvo dovreno u onome obliku, koji e
ostati sve do kraja starog reima, Sveenstvo, plemstvo, graanstvo, to je ono trojstvo, koje e
upravljati njegovom sudbinom i sudjelovati u politici. Ratarsko stanovnitvo, koje ostaje ispod
privilegija, i dalje zadrava ulogu njihova hranitelja sve, do onoga dana, kad graanska jednakost i
donekle politika jednakost,. ne postanu veza, zajednika svima, Potrebno je naime svakom prilikom
ponovo istai, da je samo graanstvo ekskluzivna i privilegirana klasa. Ba time se srednjovjekovni
gradovi bitno razlikuju od gradova Riimskog carstva, u kojima se stanovnici, bez obzira kakvim su
oblikom socijalnog ivota ivjeli, nisu razlikovali, od drugih po svojim pravima. Rimski svijet nije
upoznao nita analogno evropskom graanstvu,a nije ni Novi svijet. Kad su osnivani ameriki gradovi,
ve je prolo vrijeme, kad se pravo upravljalo prema drutvenoj profesiji; sad je ve bilo samo
slobodnih ljudi. U nae vrijeme rije graanstvo (buroazija), koja se jo uvijek upotrebljava, sasvim je
izmijenila svoj prvobitni smisao. Ona obiljeava drutvenu klasu svakovrsnog podrijetla, kojoj je
zajedniko samo to to u svojim rukama dri bogatstvo. Pri tome od srednjovjekovnog graanstva kao
ni od tadanjeg plemstva, nije preostalo nita.
101
TREE POGLAVLJE
EKSPANZIJA GRADOVA I NJEZINE POSLJEDICE,
I. EKSPANZIJA
Premda obnova gradskog ivota na zapadu po svojim najranijim poecima see do prvih naseljavanja
trgovaca u X. st., ona je ipak tek krajem XI.st. i u poetku XII. st. stigla do svog potpunog razvoja i tek
u to vrijeme pojavljuju se prvi gradovi u povijesti, u pravom smislu te rijei. Prvi primjerci procvata
javljaju se, kao to smo ve, rekli, u spomenuta dva podruja, u kojima je trgovaka aktivnost
najintenzivnija:, na jugu Evrope, u sjevernoj Italiji; a na sjeveru, u Nizozemskoj. Na obadvije strane
paralelnost prilika je upadljiva. U Italiji, kao i u Flandriji pomorska trgovina, pa zatim kopnena
trgovina, koja se na prvu nadovezuje, ima kao posljedicu aktivnost luka: ovdje su to Venecija, Piza i
Genova, a tamo Bruges. A za njima, u pozadini luka, razvijaju se industrijski gradovi: s jedne strane
lombardijski gradovi i Firenza, a s druge Gand, Ypres, Lile, Douai i, dublje u unutranjosti,
Valenciennes i Bruxelles, Oito je, da je ba blizina luka dala industriji u tim gradovima njihov
izvanredni polet, koji je jedinstven u Evropi. Talijanske i flandrijske luke sa svojim zaleem imaju
meunarodno znaenje; a imaju ga samo one.
Zbog toga one nuno odravaju veze meu sobom. Inicijativa za te veze dolazi uostalom iz
razvijenijega od tih dvaju arita, to jest iz Italije. Njezini trgovci redovito dolaze u Flandriju ve
poetkom XII. st. Ali uskoro postaju ba sajmovi u Champagni glavnim dodirnim tokama; oni su kao
neka vrst burze za talijansko-flamansku trgovinu. Odravali su se na putu, koji polazei iz Lombardije
ide preko St. Gotharda, enevskog jezera i Jure te povezuje sjever s jugom. Na njima se svake godine
susreu trgovci iz obiju zemalja. Ali to su samo, poslovni sastanci, i na tom mjestu nisu osnovani zaista
vani gradovi.
ak se ni Troye nije nikad veoma jako razvio. Lagny, Provins, Barrsur~Aube ostali su mjesta
drugorazrednog znaenja. Jug Francuske je uskoro poao putem Italije. Marseille, Monttpellier, Aigues-
Mortes sudjeluju u mediteranskoj trgovini. A iza njih Albi, Cahors, Toulouse gravitiraju prema njima, i
razvijaju prosperitet, koji je potrajao neprekidno sve do rata protiv Albiana. U panjolskoj luka
Barcelona takoer stie veliku vanost, ali nije u svom zaleu potakla razvoj vrlo aktivnih gradskih
sredita.
Rhona je jedina mediteranska rijeka Francuske i zbog toga jedina, koja je ve veoma rano potakla
razvoj vanih gradova, kao to su Avignon i Lyon. Druge, rijeke utjeu u Atlantik i Kanal, te su ondje
nastale samo male luke za obalnu plovidbu ili ribarstvo, od kojih je najvanija Bayohne, ili pak luke za
lokalnu trgovinu s Engleskom, kao to je Rouen i Bordeaux. U Engleskoj navigacija je takoer
ograniena na suprotnu obalu; i gradovi imaju samo malu, vanost. ak i sam London stie, prilinu
vanost tek u XIII. st. Samo jedan grad u unutranjosti Francuske razvija se podjednako kao svi najvei,
a to je bio Pariz. No to je bilo zbog politikih razloga. To je jedini grad ove vrsti u Evropi: prava
prijestolnica, koja se poveava sa svakim napretkom kraljevstva. Osim njega postoje samo posve
lokalni gradovi, od kojih se nijedan ne moe usporediti s gradovima u Languedocu iH u Flandriji.
Njemaka nema nijedno sredite meunarodne trgovine. Ona se povezuje s Italijom putem Rajne i
Dunava, gdje se pojavljuju Kln, Strasbourg s jedne strane, te Regensburg i Be s druge. Najvanije od
tih sredita je Kln, kojim zapadna i juna Njemaka dolaze u dodir sa sjevernom, te se sve tri,
zajedno povezuju s Nizozemskom. Sjeverna Njemaka nema druge izravne saobraajne veze s jugom.
Ona je orijentirana prema dva unutranja mora. Ondje su Hamburg i Bremen na Sjevernom moru i
102
osobito Lbeck, koga je Henrik Lav osnovao na Baltiku. Ovdje dolazimo na kolonijalno tlo ulazimo u
nove gradove, u kojima nije nikad bilo rimskog utjecaja. Obalne luke su nova naselja, koja su pomagali
i titili domai knezovi. Oni Se niu du obale sve do litavskih zemalja: Danzig, Reval, Memel, Riga,
Dorpat. Baltik je njemako jezero otkako je ruski put naputen, s jedne strane zbog privlanosti
trgovanja preko Italije, a s druge strane zato to su, Kumani, predstraa Mongola, poevi od sredine
XII. st., uinili kijevske zemlje suvie opasnima. Tada Skandinavci gube svoju vanost i preputaju je
Nijemcima. Whisby, na otoku Gotlandu teutonska je, postaja, i Nijemci
42
dopiru sve do Novgoroda,
gdje u XII. st. imaju svoju posebnu trnicu. Jedino se Danska pokuava suprotstaviti Nijemcima, ali je
za, vrijeme Waldemara II potuena kod Bornhveda, te je morala ustuknuti. U unutranjosti Njemake,
izmeu Rajne i Dunava, nema nijednog velikog grada. Mnster i Magdeburg su mjesta drugoga reda,
isto kao Frankfurt i Nrmberg. Berlin je bez znaenja, kao i Mnchen i Leipzig. U pogledu razliitosti
gradskog ivota prema drugim naseljima, zemlja je oito u zakanjenju. Fridrih Barbarossa nije imao
nikakvo razumijevanje za graanstvo, gradski ivot postoji samo na periferiji ima drave, i postie
(izuzev obala Rajne) veu vanost tek u XIII. st. Prema
tome, opi poloaj u Evropi stvorio je samo dva velika arita: Italiju i Nizozemsku, ili tonije Belgiju.
Ondje su najvei gradovi, s kojima su sva druga vana sredita u saobraaju. Promet iz Baltika gravitira
prema Brugesu, a onaj iz june Njemake prema Italiji.
Ali izmeu tih, velikih trgovakih sredita, bez obzira imaju li lokalno ili ope znaenje, obrazuje se,
po uzoru na velike mnotvo malih, drugo razrednih gradova, koji ive po istim pravnim normama, kao i
veliki. Sada je neophodno potrebno da svaki predio ima svoje malo gradsko sredite. Dezorganizacija,
domanijalnog sistema i pojava slobodnih seljaka, nuno potiu male burgove da se pretvore u sklonita
obrtnika i sredita trgovine u tome kraju i tako nadomjeste vlastelinske dvorove, u kojima se kmetsko
stanovnitvo dotad opskrbljivalo. Gradski se ivot iz velikih gradova spontano prenio u njih. Osnivaju se
i posve novi gradovi. U Njemakoj su dva Freiburga postala vanim sreditima. Mnotvo drugih ivjelo
je tihim napola gradskim napola ratarskim ivotom: Kreutzburg, u kom piem ove redove, primio je
svoju povelju 1213. To su gradovi, koji su se formirali sekundarno; oni pripadaju epohi: kad se
graanstvo ve nametnulo kad ih knezovi, potaknuti koriu, to je imaju od gradova, osnivaju
posvuda. Nekad je putnik iao, od samostana do samostana, a sad ide od grada de grada; ima ih po
svim putovima, na razmaku od svega nekoliko milja, gdje ine prijelaz izmeu velikih gradova, kao to
se u krunici sitna zrna ukljuuju, izmeu desetinskih.
Pojava gradova dovela je do porasta puanstva, koji je donekle usporediv s onim u XIX.st., i to jo
manje s obzirom na gradsko stanovnitvo, negoli s obzirom na uinak kod seoskog. Ukupno, moe, se
ocijeniti, da se stanovnitvo u poreenju s karolinkim vremenim udvostruilo. Maksimum je dostignut
u poetku XV. st. Otad pa sve do XVIII. st. ne e vie biti nikakve bitne promjene.
Bilo bi izvanredno vano da moemo odrediti, brojani odnos izmeu gradskog i seoskog stanovnitva.
Ali to je, naalost, nemogue. Sigurno je samo to, da je u svim sreditima, kojima je trgovina
pogodovala da se razvijaju graansko stanovnitvo, neprestano raslo sve do oko sredine XIV. st.
Posvuda je trebalo proirivati gradske bedeme, koji su postajali pretijesni, obuhvaati zidovima
predgraa, koja su nastala izvan gradskih vrata. Ima velikih gradova, pa ak i relativno veoma velikih.
Ali koliko je velik mogao biti takav veliki grad poetkom, XIII.st. Njihove su zidine jo razmjerno sasvim
malene. Brojke to ih prenose suvremenici, nemaju nikakve vrijednosti jer se ne osnivaju na
prebrojavanju; najstarije, to ih imamo, seu, samo do poetka XV. st. Uostalom, protivurjenosti nas
navode, da im ne priznajemo nikakvu vrijednost. Tako je u svega deset godina razmaka Ypres
procijenjen na 50.000 i 200.000 stanovnika. Sve, to se moe ti tvrditi jest to, da, nijedan evropski
grad nije sve do kraja Srednjega vijeka dosegao brojku od 100.000 stanovnika. Milano, Firenza, Pariz i
Gand mora da su se kretali oko 50.000. Srednji gradovi imali su izmeu 2o i 50.000, a mali izmeu 2 i
42
To je ime koje su im dali Rusi
103
5.000. Ali to nas ne moe prijeiti da govorim o velikim gradovima, jer je veliina posve relativan
pojam.
I zaista, ako uzmemo u obzir malu gustou seoskog stanovnitva,onda naselje od 50.000 ljudi dobiva
posve drukije znaenje, nego to ga ima danas.
III. POSLJEDICE ZA SEOSKO STANOVNITVO
Treba meutim veoma pomno paziti da na odnos izmeu grada i sela u Srednjemu vijeku ne gledamo
onako, kako to inimo danas. U nae vrijeme grad nije odvojen od sela. Ima industrije i u selima, a dio
gradskog stanovnitva stanuje u poljima, kamo se izlijeva svake veeri. U srednjem vijeku bilo je posve
drukije. Grad se u svemu temeljito razlikuje od seoskog podruja. Ve i materijalno on se od njega
odvaja i sklanja iza zaklona svojih bedema i vrata. A pravno, to je posve drugi svijet. im je ovjek
proao kroz gradske zidine, on stupa na tlo drugih pravnih odredbi, kao kad danas prelazimo iz jedne
drave u drugu. U ekonomskom pogledu suprotnost je jednaka. Ne samo da je grad mjesto trgovanja i
industrijske proizvodnje, nego ove privredne djelatnosti i nema nigdje izvan njega. Posvuda su trgovina
i industrijski rad po selima zabranjeni. Stoga svaki grad nastoji da zagospodari svojom okolinom i da je
podvrgne sebi. Ona treba da bude njegovo trite i u isto vrijeme jamac za opskrbu grada. Tada nema
kao danas stalne razmjene i uzajamnog proimanja. Umjesto toga, postoji suprotnost dvaju razliitih
elemenata i podvrgavanja jednoga drugome.
Ovo podvrgavanje je vee, ili manje u razmjeru s brojem i snagom gradova. Ono dosee vrhunac u
Italiji, a najmanje razmjere u skandinavskim i slavenskim zemljama. Rezultat toga bio je svuda
podjednak: manje ili vie duboka poremetnja seoskog ekonomskog reima i preobrazba ivotnih uvjeta
ratarskih klasa, koja je s time bila u skladu.
Pojava gradova zaista je uinila nemoguim odranje domanijalnog reima. Bitna karakteristika toga
reima, kako smo vidjeli, sastoji se u tome to,je to ekonomija bez izlaza na trite. Budui da nije
raspolagala nikakvim tri tem, na koje bi otjecali njezini proizvodi, domena je skuila svoju
proizvodnju na potrebe za vlastitu potronju, tako da se sva njezina unutranja struktura - postupci pri
obradbi. Oblici kmetskih estica, obaveze kmetova i odnosi izmeu njih i vlasnika objanjava tim
njezinim posebnim poloajem. No taj posebni poloaj ne postoji vie od onoga dana, kad su se pojavili
i gradovi, i to ~va- : ' gdje ondje. gdje se osjea njihovo djelovanje. Jer krivcom trgovaca i zanatlija
gradsko je stanovnitvo sterilno stanovnitvo ako se smijemo ovako izraziti preuzimajui formulaciju,
koja je bila draga, fiziokratima XVIII. stoljea. Ono moe ivjeti samo dobavljajui izvana sredstva za
ivot, a to znai, kupujui ih od obraivaa zemlje. Ono im , dakle pribavlja izlaz na trite, koga
dosad nisu imali. Ono dakle budi kod njih pomisao na profit, jer se proizvodnja sada isplauje. Tako
sad u isto vrijeme nestaju i moralni i ekonomski uvjeti, kojima je odgovarala domanijaina organizacija.
Seljakova aktivnost sada dobiva poticaj izvana, i on na tu organizaciju gleda jo samo kao na zapreku,
koja mu smeta. A jedna od posljedica novoga stanja je i to, to sad senior, ak jo i vie nego seljaci,
osjea potrebu reforme. Jer obaveze njegovih obraivaa su uslijed obiajnog prava nepromjenljive, i
tako on uskoro uvia da mu prihodi strahovito opadaju. Njezini dohoci ostaju naime uvijek isti, dok
rashodi neprestano rastu. I zaista, gilde svojom kupovinom potiu i uveavaju kolanje novca po selima,
novca ima ovdje sve vie i njegova se vrijednost usporedo time, smanjuje. Trokovi ivota u
neprestanom su porastu, a vlasnici zemlje, vezani na utvrene prihode, bespomono moraju gledati
kako propadaju. Ova je kriza bila za malo vojniko plemstvo, koje je po opem pravilu posjedovalo
samo osrednje velika lena, prostrana tek toliko koliko je najnunije za ivot, upravo katastrofalna.
Velik dio vitezova, koji su jo u XI. st. bili tako mnogobrojni krajem XII. st. zapada u bijedu.
104
Teko je rei da li je porast broja seoskog puanstva, koji se oituje u isto vrijeme, kad se uvjeti
ivota na selu poinju tako duboko mijenjati, takoer u vezi s pojavom gradova. Poslije pustoenja, to
su ih izvrili Normani, Saraceni i Madari, Evropa je doivjela razdoblje relativnog mira, u kom je
prirodni viak poroda nad pomorom morao neosjetno poveati broj stanovnitva. Ali tek se u drugoj
polovini XI. st. u nekim dijelovima Evrope mogu utvrditi tragovi potekoa, koje je prouzrokovao
preveliki broj ljudi, te je nemogue otkloniti pomisao, da su gradovi, donijevi seljacima nova sredstva
za ivot, samim tim pridonijeli kod njih, ako i ne plodnosti njihovih brakova
43
, ali svakako poveanju
njihova broja. Kako god bilo, sigurno je, dana primjer u Nizozemskoj oko 1050. obraena zemlja
postepeno vie nije dovoljna za potrebe stanovnitva. Dogaaji, kao to je osvojenje Engleske 1066. i
kriarski rat, oito takoer pretpostavljaju stanovit viak stanovnitva, u najmanju ruku na sjeveru
Francuske.
Jednako je bilo i s naglim porastom broja gradskog stanovnitva, a takoer i s bandama plaenikih
pustolova, koje se otprilike u isto vrijeme formiraju u Italiji, na primjer u Genovi a i na francuskom
podruju, pod imenom Brabanani i Noari (Cotereaux).* Od poetka XII. st. imamo vie nego
pretpostavke. Naseljavanje predjela s druge strane Labe ljudima, s obala Rajne, iz Holandije, i
Flandrije moe se objasniti oito samo preobiljem seoskog puanstva i u tim krajevima.
Tako u trenutku, kad je stari domanijalni sistem ve preivio svoje vrijeme i kad vie ne odgovara
potrebama drutva koje je ekonomski napredovalo posvuda ima mnogo ljudi, koji se nude svakome, tko
e im dati zemlje i veliki zemljoposjednici a nadasve teritorijalni knezovi nisu propustili da se okoriste
tako povoljnim prilikama. Raspolagali su znatnom koliinom neobraene zemlje, jer se ini, da su se,
bar na zapadu od Rajne i na jugu od Dunava, velike domene prostirale, samo na onoj dobroj zemlji,
koja je bila obraivala ve u rimsko doba. Ostatak je bio preputen umama, vritinama i movarama.
Vrijeme, da i ova podruja budu privedena kulturi dolo je. Ovaj veliki rad, koji je prvi put poslije
nestanka Rimskog carstva poveao zemljino bogatstvo u Evropi, poinje oko sredine XI. st:, dosie svoj
vrhunac u toku XII. i zavrava se, usporujui se, pred kraj XIII. st. Otada pa sve do kraja XVIII. st
obradivo tlo na Zapadu nije se vie osjetno poveavalo, i to, je dovoljno da moemo upozoriti na
veliinu napretka, to ga je izvrila, unutranja kolonizacija u Srednjem vijeku. Krenja bi sigurno bila
manje prostrana, da je zemljoradnja bila naprednija. irina podruja, to su ga obuhvatila, da bi
poveala proizvodnju, bila je posljedica rudinentarnih metoda jo posve ekstenzivne zemljoradnje.
Krizi domanijalne organizacije moglo se izbjei, da je bilo mogue racionalnijim obradbenim
postupkom poveati plodnost tla.
Sistem, koji je bio primjenjivan prilikom naseljavanja i privoenja kulturi dotad neobraenih zemalja,
odudara onim, to bismo mogli nazvati njegovim liberalnim obiljejem, od prakse u prethodnoj epohi.
Seljak nema s vlasnikom zemlje vie nikakvih drugih odnosa osim onih, to nuno nastaju iz njegova
svojstva zakupca. On plaa zakupninu, za zemlju, koju dri, ali osobno ostaje slobodan. Jedan od
najeih postupaka, kojima se senior slui da privue kolone ili goste, kako ih naziva jezik toga
vremena, jest osnivanje novih gradova, pravih ratarskih kolonija. Tlo novoga grada razdijeljeno je
na stanovit broj, obradivih jedinica, potpuno jednakih meu sobom; uz obavezu plaanja zemljarine,
senior ih ustupa na nasljedno iskoritavanje. Posebna povelja, koja obino oponaa povelju susjednoga
grada, priznaje osobnu slobodu stanovnicima, utvruje ovlasti i kompetenciju naeli1ika i dvora,
kojima je stavljeno u dunost da vre upravne i sudbene poslove, regulira uzajamno pravo seniora i
43
Plodnost brakova bila je veoma velika kako kod seljaka (kako se to vidi
po Irminonovu polyptihu i samostanskim poveljama) tako i kod plemstva ,(o tom svjedoi Gislebcrt), Neki tragovi
predmartusijanisma mogu se opaziti samo kod knezova.
* U originalu: Brabancons= ljudi iz Brabanta: Cotereaux je naziv izveden od rijei le coteral a ova, je nastala od latinskog
culter = veliki no, kakvim su bili naoruani lanovi razboJnike bande, koja je po tome dobila svoje ime. - Prev.
105
seljaka u pogledu upotrebljavanja ume, i t. d. Tako nastaje novi tip sela: sela sa zakonom. Sa
starom domanijalnom organizacijom ima ono jo samo jednu crtu zajedniku: kao i kod nje; i ovdje se
pretpostavlja u isto vrijeme i veliki posjed i mala eksploatacija. Osim toga, sve je novo. Ne samo da je
seljak slobodan ovjek, nego je i davanje, to ga duguje senioru; umjesto da se jo, sastoji od
prirodnih proizvoda, obino plativo u novcu. Nema nita udno u tome, to je potreba za zemljom,
koja je postajala sve hitrija, kako se stanovnitvo umnaalo, poveavala priliv gosti prema novim
gradovima. Oni posvuda pred sobom potiskuju granice, divljatva, koloniziraju velike ume, kre
vritine, isuuju movare. Po cijeloj Evropi niu i cvatu nova sela, kojima ak i oblik imena, time to se
na podruju francuskog jezika zavravaju na sart, a na podruju germanskog jezika na kerk, kircne,
rode, rath i jo i danas omoguuje, da ih razlikujemo od njihovih susjeda na starim zemljama.
CrkVa je imala znatnog udjela u velikom kulturom djelu XII., st. ona to zahvaljuje novim redovima
Cistercita i Premontranaca. Izvanredna vitalnost, to su je pokazali redovnici poevi od vremena
clunyjske reforme, nije nadivjela njezinu pobjedu. Kad je postignut cilj, polet je zamro. Poslije krize
dola je iznemoglost, i benediktinski samostani, obogaeni darovima vjernika, koje su ba oni po
neobinoj ali neizbjeivoj ironiji sudbine) pridobili za preziranje zemaljskih dobara, poinju ulaziti u
razdoblje drijemanja, iz, kog ne e izai sve do preporoda u XVII. st. Njihova vjerska i socijalna uloga
dovrena je, i oni su odsada gotovo samo veliki zemljoposjednici. Asketsku propagandu, koju su oni
napustili, prihvaaju Cisterciti i Premontranci. Prvi od tih redova osnovao 'je Sv. Bernard 1113.
44
, a
drugi Sv. Norbert 1119. Da bi u potpunoj strogosti primijenili propis o manualnom radu i jedni i drugi
najradije se naseljuju na neobraenom tlu, koje tada kre ili isuuju. Knezovi su se pourili da naine
bogougodno djelo, pa su im ustupali pustopoljine i movare. Oba reda imali su velikog udjela pri
isuivanju flandrijskih poldersa* i privoenja obradbi podruja u istonoj Njemakoj. Domene, koje
su podigli na takvoj zemlji, bile su posve novoga tipa. Na njima se prvi put u Srednjem vijeku javlja
princip velike agrarne eksploatacije. Umjesto da tlo bude raskomadano na porodine estice, iskrena
je zemlja organizirana u velike farme, na kojima se radno osoblje, stavljeno pod vodstvo jednog
redovnika, sastoji od laike brae ili od slobodnih seljaka. Ondje se uzgoj itarica ili stoke vi e ne
vri kao nekad zbog neposredne potronje u samostanu, nego zbog prodaje na tritima. Rad na
njihovim farmama bio je osloboen kuluka i nije obavezan ni na kakvo davanje osim desetine.
Postignuta dobit slui stjecanju novih zemalja i daljnjem krenju.
Vlasnici starih domena nisu mogli raspolagati svojom zemljom zbog nasljednih prava, koja su njihovi
obraivai imali prema toj istoj zemlji i tako se oni tek s mukom oslobaaju tradicija. Ali kad su ve
bili preoptereeni dugovima i dotjerani do krajnosti neprestanim smanjivanjem svojih prihoda, morali
su ipak, poevi od kraja XI. st poduzeti odlune mjere. Domanijalni dvorovi' (Curtis), koje su nekad
obraivali kmetovi, razdijeljeni su u parcele i dani u najam ili u zakup,
ili, su pak pretvoreni u velike farme. Sad je seljacima bilo doputeno da s novcem otkupe ne samo od
kuluka, nego i od glavarine, od enidbenog prava od prava mrtve ruke, ukratko od svih preostataka
prologa vremena, koji su postali beskorisl1i. Kmetstvo je zadralo svoj prvobitni oblik gotovo samo u
teko pristupanim krajevima, ili u podrujima veoma udaljenima od velikih trgovakih putova. Svuda
drugdje, ako ve ne nestaje, ono se ublaava. Moe se rei, da se od poetka XIII.st., zemljoradnika
klasa u zapadnoj i srednjoj Evropi pretvorila ili da je na putu da se pretvori u slobodno seljako
stanovnitvo. I ta se velika preobrazba izvrila bez ikakvih estokih zahtijevanja, bez utjecanja
naelima ili teorijama, naprosto kao neizbjena posljedica preporoda trgovine i pojave gradova, koji su
44
Samostan Citeaux (nedaleko Lyona) osnovao je 1098. Robert de Molesmes, ali je on postao sredite pokreta tek kad je u nj
1113. uao Sv. Bernard.
*Holandska rije, oznauje nasipom ograenu zemlju uz morsku obalu, koju su zemljoradnici time zatitili od provala mora.
estih u razdoblju od XII. do XIV.st. isuivanja tih nisko poloenih i movarnih terena bilo je dugotrajan pothvat, u kome su
vanu ulogu imali navedeni redovi. -Prev.
106
zemljoradnji dali trita, kojih ona dotad nije imala, i tako je primorali da izmijeni svoju tradicionalnu
organizaciju i da usvoji slobodnije i gipkije oblike eksploatacije. Ekonomski napredak uni tava
socijalno starateljstvo, to ga je senior dotad vrio nad svojim ljudima. Usporedo s time kako se
kmetstvo zamjenjuje slobodom, vlasnik sve vie gubi svoje nekadanje familijarno obiljeje i mjesto
toga postaje materijalni interes jedinom normom u njegovim odnosima prema obraivaima njegove
zemlje.
II. DRUGE POSLJEDICE
Izmijenivi tako duboko cio socijalni poredak u Evropi, pojava gradova u toku XI. st. nije mogla da ne
utjee i na politiki i vjerski ivot. Oduzevi dravi njezin bitno ratarski karakter, izloivi seosko
stanovnitvo privlanoj snazi i utjecaju gradskih sredita, ona joj je omoguila da se vrati na put, koji
je zbog provala naroda izgubila.
Kao i u Rimskom carstvu, premda u veoma razliitim uvjetima, grad i nanovo stie svoju ulogu u
politikom drutvu. Zahvaljujui pojavi gradova, uprava se od lutajue pretvara u sedentarnu. Jo, i
vie ona u isto vrijeme poinje raspolagati laikim i obrazovanim osobljem, a to je najznaniji uspjeh u
napretku od svih, to su postignuti u civilnom svijetu sve od karolinkih vremena. Dosad je drava bila
primorana da od crkve posuuje sve one svoje slubenike, za koje je bilo neophodno potrebno da budu
donekle obrazovani. Odsad e ih sve ee i obilnije posuivati od graanstva. Jer za razliku od
plemia, ije vojniko zvanje zahtijeva samo obuenost u oruju, graanin zbog nunosti koju mu
namee trgovanje, osjea potrebu bar najosnovnije naobrazbe. Trgovcu je neophodno da zna itati i
pisati, i tako od XII. st. nema nijednog, makar iole vanijeg grada, koji ne bi imao kole. U poetku je
nastava jo posve latinska, i najstariji spisi gradske uprave i najstarije trgovake isprave, koje su se
sauvale, napisane su zaista na latinskom. No to je tek posredni stadij, koji je ti poetku neizbjeno
trebalo proi, jer nije bilo mogue nai, uitelja - izvan crkve. Bilo je oito, da graansko stanovnitvo
nije moglo dugo u svakodnevnoj praksi poslovnog ivota zadrati upotrebu jezika, kojim nije samo
govorilo. Ve od poetka XII. st. dogaalo se ono, to se moralo dogoditi gradski pisari slue se pukim
jezikom,a veoma je karakteristino, da se ta novost prvi put pojavljuje u onoj zemlji, gdje je
municipaini ivot bio najrazvijeniji, to jest u Flandriji. Prvi spis ove vrsti je povelja sudita u Douaisu iz
1204. napisana u pikardijskom narjeju. Uporedo sa time kako gradska uprava postaje sve sloenija,
kako magistrat vodi sve opsenije dopisivanje i mora donositi presude u sve vanijim sporovima, kako
opinsko raunovodstvo zahtijeva vie pomnje i znanja, tako raste i stupanj izobraenosti pisara, to ih
opina uzima u svoju slubu notara, i advokata, kojima se utjeu za pomo privatnici. Tako se u krilu
graanstva formira klasa iskusnih laikih strunjaka, koji su svojim poznavanjem svijeta i poslova
mnogo bolje prilagoeni zahtjevima civilne uprave, nego to su, to bili sveenici, od kojih je dotad
trebalo traiti pomo. Poevi od kraja XII. st. neprestano e rasti broj obrazovanih graana, koji e
ui u slubu knezova ili kraljeva i posveti ti svoju inteligenciju sluenju dravi. Moe se ustvrditi, da je
prvo laiko osoblje, to ga je Evropa imala od nestanka rimskog carskog inovnitva, dalo graanstvo.
U isto vrijeme kako su gradovi snano pridonosili laiciziranju drave, oni vre i na samo ustavno
ureenje utjecaj, koji e u toku stoljea postajati sve jai. Oni svuda zauzimaju u politikom ivotu
sve vanije mjesto. Tako su u Francuskoj posluili kralju da suzbije, nastojanja visokih feudalaca; u
Engleskoj su se zdrui li s barunima i primorali krunu da dade prve nacionalne slobode: u Italiji i
Njemakoj oni se pretvaraju u nezavisne republike. Nepostojanje graanstva u slavenskim dravama
pokazuje, koliko mu Zapad mnogo duguje.
Kao ni civilno drutvo, tako nije mogla ni crkva izbjei utjecaju gradova. Za nju s obnovom gradskog
ivota poinje novo doba, u kom pobonost i milosre stiu novi polet, no u kom se postavljaju
pogibeljna pitanja i pokreu krvavi sukobi. Nema niega vatrenijeg i dubljeg od vjere graana. Tome
107
ne treba drugog dokaza osim izvanrednog mnotva bratstava, gildi, svakovrsnih udruenja, koja se u
svakom gradu posveuju molitvi ili njezi bolesnika, brizi za sirotinju, udove, starce ili siroad. Od kraja
XII. st. begine i begardi, koji laiki ivot, zdruuju s asketizmom, ire se iz grada ti grad. Bez
graanstva bio bi nemogu osnutak novih redova: franjevaca (1208), i dominikanaca (1215)koji svojim
duhom nadahnjuju cio ortodoksni misticizam XIII. stoljea. S tim prosjakim redovnicima, monatvo
prvi put naputa selo i gradsku sredinu uzima kao svoje sjedite. Oni ive od milostinje graanstva iz
njegovih redova uzimaju svoju prinovu, njemu je namijenjen njihov uspjeni apostolat, to dokazuje
mnotvo brae treega reda, koji se iz redova trgovaca i zanatlija pridruuju franjevcima.
Kako vidimo, pobonost u gradovima je aktivna pobonost. Kod nje laici izravno surauju ti vjerskom
ivotu i ele da, pored sveenstva u njemu odigraju neku ulogu, to je takoer novost. Ona je, donijela
crkvi dvostruku pogibelj. Prva i ozbiljnija ugroava pravovjernost. togod se graani vie zanimaju za
vjerske stvari, sve su vie u opasnosti da se zanesu manihejskim uenjima, koja u toku XI. st. s istoka
prodiru u Evropu, ili da se odueve mistikim matanjima Apostolske brae, ili Brae slobodnoga
duha. Veoma je karakteristino, da prije obnove gradova hereze nisu uzbunjivale Zapad. Prva i
najstranija od njih, prije protestantizma, katarska hereza, poinje se iriti upravo u XI. st., te je
prema, tome striktno suvremena pokretu oko obnove gradova. Pritom ne treba zaboraviti, da je sektu
Valdenza osnovao jedan lionski trgovac. ak ni poslije strahovitih pokolja Albiana gradsko
stanovnitvo ne e prestati da sad, na ovoj toki Evrope, sad na onoj, u sebi krije sumnjive sekte, kod
kojih elje i nastojanja proletarijata, pridonose orijentiranju misticizma prema jo nejasnim
predodbama o drutvenoj preobrazbi, koje snuju, da na ruevinama crkve, i drave u obliku
komunizma osnuju vladavinu pravednika.
Nema sumnje, da su to samo izuzeci. Ali jedno od najoitijih obiljeja onoga duha, koji je zajedniki
svima gradovima, jest njihov stav prema crkvenoj vlasti. S pojavom gradova ulaze odnosi izmeu
laike i duhovne vlasti u novu fazu. Poevi od karolinke epohe, svi sukobi, koji su izbili izmeu njih,
nastali su zbog nastojanja kraljeva da crkvu podloe sebi i da je navedu da poslui njihovoj politici.
Oni su bili samo posljedica saveza tih dviju vlasti; pitanje je bilo, koja e od njih u drutvu prevladati.
Ali ni jedna ni druga nisu nastojale da svome suparniku oduzmu njegova iskljuiva prava ili povlastice.
Spor se vodio oko odnosa njihovih snaga, a ne o priodi tih vlasti. U graadovima su meutim okolnosti
bile druge. Ondje je u opasnosti sam poloaj crkve kao privilegirnne korporacije. Gradovi otvoreno i
izravno napadaju crkvene sudove, njezinc izuzetosti u financijkim poslovima, monopol, to ga crkva
eli zadrati u kolstvu. Od kraja XII. st. neprestao sukobi dovode u kotac komunalne uprave gradova
s kapptolima i samostanima, koji su unutar gradskih zidova, pa ak i sa biskupom iste dijeceze. Uzalud
je crkva udarala gradove izopenjima i interdiktima: oni svoj stav ipak ne mijenjaju. Ako je potrebno,
oni bez oklijevanja primoravaju sveenike da slue misu i dijele sakramente. Kako god bili poboni,
kako god bili pravovjerni, oni nastoje sprijeiti crkvu da se uplee na podruje svjetovnih interesa.
Njihov duh je isto laiki; te je tim svojim svojstvom prvi i daleki uzrok Renesanse.
Moemo dakle rei, da pojavom gradova i formiranje graanstva imamo pred sobom novu Evropu. Cio
je drutveni ivot preobraen: stanovnitvo je udvostrueno, sloboda postaje openita, trgovina i
induutrija, promet novca i duhovni rad osvajaju sve znatnije mjesto i pruuaju nove mogunosti za
razvitak drave i drutva. Prije svretka XVII. st. nije nikad bilo tako duboke socijalne revolucije - ne
govorim ovdje o intelektualnoj. Dotad su ljudi veinom ivjeli u klijentskim odnosima; sada se sve'vie
podvrgavaju politikim odnosima. U Evropi je prije postojao samo onaj promet, koji ,se, sastojao od
saobraaja crkve s Rimom i vjerskim sreditima. Sada se pored njega pojavljuje i laiki promet. ivot
se upravlja prema obalama, prema velikim rijekama, prema prirodnim putovima. Civilizacija je prije
bila potpuno kontinentalna; sad postaje pomorska.
108
Nema sumnje, ne smijemo pretjeravati. Crkva i dalje vlada sviijetom ideja, i zemlja ostaje temelj, na
kom poiva plemstvo, pa ak i drava. Ali korijeni stabla, koje je izraslo na bedemima, malo poomalo
e i nehotice uslijed samog svoga rasta rasklimati njihovo kamenje. Gradovi nisu namjeravali razoriti
ono, to je postojalo, nego su eljeli stvoriti mjesto za sebe. A to e mjesto postepeno postajati sve
vee i uskoro tako veliko, da e biti dovoljno za novi poredak u odnoosima. Gradovi su u evropskoj
civilizaciji bili li osnovi element napretka: ne moda u tome smislu da od njih proizlazi sve, no svakako
u tomi smislu, da su oni stvorili neophodne preduvjete za sve navedene novosti. Od pojave graanstva
ini se, da se civilizacija budi i otres jarma;. ona je pokretnija i snanija. Od VII. do XI. st. ivot je
svud podjednak. Koliko li meutim raznolikosti poevi, od XI. st.! Veina raanstva razliita je u
razliitim zcmljama i daje svakoj od njih riginalna nacionalna obiljeja, dotad nepoznata. Sva sredita
aktivosti na svijetu, ondje su, gdje se natiskuje gradsko stahovnitvo: u Parizu, Lombatdiji, Toskani,
Veneciji, Flandriji, na Rajni.
Postoji neka vrst protivurjenosti izmeu oduevljenja gradova u XIII. st. za prosjake redove i njihove
kapitalistike aktivnosti. Oni se oduevrjavaju za ideal siromatva, ali nastoje stei bogatstvo.
109
ESTA KNJIGA
POECI ZAPADNOEVROPSKIH DRAVA
PRVO POGLAVLJE
ENGLESKA
I. PRIJE OSVOJENJA
Barbarska kraljevstva, podignuta na ruevinama Rimskog carstva, uzalud su pokuala, da zajedno sa
zemljom usvoje i sistem upravljanja dravom. Vidjeli smo, kako i zato su njihova nastojanja propala.
Pipin Mali i Karlo Veliki uspjeli su da pri dignu kraljevsku vlast zahvaljujui pomoi, crkve, te su
uznastojli ali u sporazumu s njom da osnuju kransko drutvo. Drutvene okolnosti nisu im dopustile
da izvre svoje poslanje. Bilo im je nemogue da stvore kraljevsku administraciju u vremenu, kad je
veliki posjed svuda nametao ljudima protektorat zemljinih seniora. Politiko jedinstvo ustupilo je
mjesto komadanju, drave u teritorijalne kneevine. Kraljevi podanici preli su pod vlast feudalnih
knezova, tako da su od kraja IX. st. ustvari oni izvravali onu preteku zadau, koja je izmakla
vladarevim rukama. Ali ako kralj preputa knezovima da upravljaju dravom umjesto njega, on ipak i
dalje vlada nad njima, ostaje vjeran karolinkom idealu i eka trenutak, kada e moi izvravati
vrhovnu magistraturu, koje se nije odrekao. Sve su evropske drave bez izuzetka, djelo kraljevske
vladavine, i kod svih je brzina i opseg razvoja u razmjeru s kraljevom snagom.
Krajem XI. st., to jest u vrijeme, kad se pojavom graanstva dovrava drutveno ustrojstvo Evrope,
kraljevska vlast poinje postavljati temelje prvih drava dostojnih toga imena. I ovdje je opet
napredak poeo na Zapadu ili tonije u Francuskoj, jednako kao to su se feudalizam vitetvo i
clunyjska reforma proirili iz Francuske na druge narode, tako i sad u Francuskoj djeluju ili iz
Francuske polaze one snage, koje e uskoro stvori ti nove drave. Jedan vazal francuskog kralja
osnovao je, englesku dravu, a francusko kraljevstvo prvo je u vremenu od svih kontinentalnih drava.
No vazal je zapravo pretekao svoga suverena, te stoga treba s Engleskom otpoeti kratki prikaz
politikog djela. to ga je izvrila kraljevska vlast.
Od svih rimskih pokrajina. Britanija je u vrijeme provale naroda bila jedina zemlja, u kojoj su
stanovnici odbili da prihvate vlast barbara. Poslije estoke borbe jedni su od tih stanovnika potisnuti
napad u Wales i Cornvall gdje se njihovo keltsko narjeje sauvalo sve do danas, dok su drugi pobjegli
u Armoriku, koja je otad prozvana, Bretanja. Anglosasi nali su se u svojoj novoj domovini sami, pa su
stoga ondje mogli ouvati svoje neokrnjene nacionalne ustanove. Sedam malih kraljevstava, to su ih
ondje osnovali, ne odaju ni najmanji trag one romanizacije, koja je na drugoj strani kanala tako
potpuno nametnuta germanskim kraljevima. Mala prostranost tih, kraljevstava uinila ih je uostalom
savreno pogodnima za ustanove, koje su se rodile u krilu plemena i koje se ne bi mogle prilagoditi
nekoj velikoj dravi. Germanska drava, kojoj je franako osvojenje zaustavilo razvoj u Njemakoj,
nastavila je dakle da se slobodno razvija u Engleskoj. Puka skuptina, witengemot, sauvala se pored
kralja, puki magistrati, eldermeni, odrali su se pored kraljevskih slubenika, erifa (sheriffs).
Kristijanizacija zemlje, krajem VI.st., nije iznijela nita bitno u ovakvom stanju stvari. Nema sumnje,
crkva je unijela svoj jezik, latinski, i na podruje te svoje nove tekovine, ali je ondje nacionalni razvoj
bio previe tu rimskim tradicijama, a i zemljopisni je poloaj bio takav, da je neprekidni dodir s
franakom crkvom bio teak; stoga latinski jezik nije mogao, kao na kontinentu, postati dravnim
jezikom. Latinska je crkva u Engleskoj postupala onako, kako je to grka crkva iz istih razloga morala
uiniti u slavenskim zemljama u X. st. Ona je prihvatila jezik svoje pastve, upoznala se s njim jo u
poetku u vezi s pokrtenjem, a kako, je bila primorana da svoje sveenstvo popunjava iz redova
110
novoobraenih, nauila ih je da itaju i piu na svom nacionalnom narjeju. Tako se pored uene
knjievnosti na latinskom jeziku razvila i puka knjievnost na anglosaskom, te je tako posve prirodno
ba ovaj jezik posluio za sastavljanje zakona i obiaja, to je na kontinentu bilo preputeno iskljuivo
latinskom. Pored toga, nije ni crkva izvrila na politiku organizaciju onaj nadmoni utjecaj, koji su joj
u ruke dali Karolinzi. Obraenje na kranstvo nije ni u emu izmijenilo germanski karakter zemlje.
Ujedinjenje svih malih anglosaskih kraljevstava pod kraljem Mercije, Offom (+796), trebalo je otpoeti
novu fazu u njihovoj povijesti. No uto su se Normani oborili na Englesku. Poevi od 839. njihove su
provale zaredale gotovo neprekidno jedna za drugom i imale kao posljedicu, da se na istonoj obali
otoka naselilo brojno stanovnitvo danskog podrijetla. Kralj Alfred Veliki (+901) uspio je zaustaviti
osvajae, kojima je ustupio Danelagh, to jest podruje na sjeveru od crte, koja ide od Londona do
Chestera. Njegovi su nasljednici najzad ponovo osvojili ovu zemlju. Ali je krajem X: st. danski kralj
,Sven (+1014) doao u pomo' svojim sunarodnjacima, osvojio Merciju, Estangliju i Wessex i primorao
kralja Ethelreda da pobjegne u Normandiju. Tako je Engleska sad bila politiki vezana uz Skandinaviju,
a te su se veze jo vie uvrstile pod Svenovim sinom, Knutom (1035.), koji je kao i njegov otac, u isto
vrijeme bio kralj Engleske i Danske. U to su vrijeme ba anglosaski misionari donijeli kranstvo u
vedsku i Norveku.
Ali takvostanje nije moglo potrajati. Snage Skandinavije nisu nikad mogle biti dovoljno velike, da bi se
mogle nametnuti izvan svojih granica. Tako je to bilo s danskom ekspanzijom u XI. st., kao to je imalo
biti i sa vedskom pod Gustavom Adolfom u XIV. st. i pod Karlom XII. u XVIII. st. Vojnika pomo, na
koju se ona oslanjala uskoro se iscrpla. Pod Knutovim nasljednicima, Haroldom i Harthakknutom,
danska dinastija zapada u dekadansu. Jedan anglosaski princ, Eduard Ispovjednik, nanovo se, uspinje
na prijestolje. Njegova smrt, budui da je umro bez djece (1066.), odluila je sudbinom Engleske i
uvela je u evropsku zajednicu, od koje je sve dotad bila, izolirana, a takvo se stanje nije moglo
produiti.
Veliki se naime otok prirodno povezuje s Nizozemskom, i sjevernom Francuskom, od kojega rastavlja
samo, uski tjesnac Pas de Calais. Ovim je putem onamo zajedno s Cezarovim legijama dola
civilizacija, a s redovnicima Grgura Velikog kranstvo. Trebalo je da doe do poremeaja svjetske
ravnotee, koji je pro uzrokovala propast Rimskog carstva, pa- da ga se Anglosasi uzmognu doepati i
ondje se odrati. Ekonomski poloaj Evrope poslije razdoblja provala kao i gotovo potpuni nestanak
trgovine veoma jednostavno objanjavaju injenicu, to su Anglosasi otad sa kranskom Evropom
odravali iskljuivo vjerske odnose. Karlo Veliki nije ni pomislio da ih pridrui svome carstvu a poslije
njega bila je slabost njegovih nasljednika novi trajan razlog njihove izolacije. Meutim je u isto
vrijeme, kad su danske provale zaprijetile skandinavskom prevlau, obnova plovidbe izmeu njih i
njihovih susjeda na oblinjim flandrijskim obalama stala uspostavljati one veze, koje je nametala
zemljopisna blizina. Od kraja X. st. Bruges i Rouen odravaju sve ivlju plovidbenu vezu s Engleskom. S
povratkom naprednije civilizacije onaj je poredak, koga je prodor barbara za tako dugo vrijeme
prekinuo, nastavio da se razvija prirodnim smjerom.
Normansko osvojenje samo je posljedica i konana posveta onoga, to bismo mogli nazvati
europeizacijom Engleske. Premda su injenice koje su bile uzrok toga osvojenja, nastale uslijed
sluajnih, okolnosti i premda se orijentacija otoka prema kontinentu sigurno mogla ostvariti veoma
razliitim putem od onoga, kojim se to zaista, zbilo, ipak je ta sama orijentacija preduboko odgovarala
prirodnim potrebama, a da ona prije ili poslije ne bi bila ostvarena.
Normandijska vojvodska kua bila je u veoma blizom srodstvu s Eduardom Ispovjednikom, kome je
majka Berta, bila normandijska princeza. Videi da nije, imao djece, Eduard je nasljedstvo obeavao
vojvodi Vilimu, raspolaui tako kraljevskom vlau sam, premda je po anglosaskim obiajima, mogla
odluivati samo puka skuptina. A ona nije vodila nikakva rauna o kraljevoj odluci. Kad je on umro
111
(1066.)izabrala je Harolda, sina onoga Godwina, koji jeza ivota slaboga kralja Eduarda vrio slubu
majordoma. Rat je bio neizbjeni, a njegov je ishod bio nesumnjiv.
U stvari, anglosasko je kraljevstvo bilo veoma slabo. Staro germansko ustrojstvo, koje se ondje,
sauvalo u svojim bitnim crtama, jamilo je' slobodnim ljudima u odnosu prema kralju njihova prava,
ali je i kralja i njih osuivalo na jednaku nemo. Na kontinentu je visoka feudalna aristokracija oslabila
kraljev poloaj ojaavi pritom svoj; snaga je samo prenesena s vladara na teritorijalne knezove. U
Engleskoj, naprotiv, nje nema nigdje. Aristokracija, okupljena u narodnoj skuptini, onemoguavala je
stvaranje monarhijske vladavine, ali pritom nije sama bila kadra da vlada. Bila je vjerna starim
germanskim obiajima i u biti konzervativna. Sastojala se od osrednje velikih vlasnika zemlje, koji
suivjeli od rada svojih kmetova i svojih klijenata. Feudalni sistem i vitetvo bili su nepoznati.
Anglosaski earli i thani bili, su naoruani bojnim sjekirama i maevima, i borili se pjeice.
Politiki i vojniki Normandija je u svakom pogledu bila nadmonija. U svojoj zemlji izmeu Canche i
Seine vojvoda nije morao voditi brigu ni o kakvom takmacu. Kao zatitnik mira, on se nametnuo puku,
kao saveznik sveenstvu, kao suveren vitetvu i barunima, koji su od njega dobili svoja lena. Njegove
domene, o kojima su ubirai svake godine polagali raun njegovom echiguienu bile su uzor dobre
organizacije. Dva velika samostana, to ih je podigao u Caenu, Muka i enska opatija (Abbaye aux
Hommes i Abbaye aux Dames) ne dokazuju samo dobro stanje njegovih financija; ljepota njihove
arhitekture svjedoi takoer o drutvenom napretku, koji jo vie pada u oi, ako se sjetimo
primitivnog stupnja, na kom je u to vrijeme jo bilo anglosasko graditeljstvo. Dok je u Engleskoj uslijed
pometnja, to su ih donijele skandinavske provale, nestalo knjievne kulture u redovima sveenstva,
normandijski se kler odlikovao piscima kao to je bio Sv. Anselmo i Orderic Vita. Najzad, vojnika
snaga vojvodine bila je strana. Normandijsko vitetvo bilo je neosporno prvo i najsnanije u svome
vremenu. Dovoljno je sjetiti se njegovih izvanrednih podviga u Italiji pa da ocijenimo njegovu
vrijednost. Mora da se oduevljeno bacilo na osvojenje, koje mu je obeavalo, da e s druge strane
Kanala, doivjeti onako sjajne pustolovine i postii isto onako velike koristi, kakve je Robert ,Guiscard
sa svojim drugovima naao na Siciliji. Uostalom, Vilim nije pozvao samo svoje vazale. Francuski i
flamanski vitezovi i pustolovi pridruili su im se u velikom broju. To to je papa poslao pohodu zastavu,
dalo mu je obiljeje svetog rata i time pridonijelo aru, kojim se vojska borila.
Nemajui mornarice, Anglosasi se nisu mogli suprotstaviti iskrcavanju. Ekspedidja je sila na suho tlo
na alu kod Hastingsa (13.listopada 1066) i sutradan krenula na neprijatelja. Harold je zauzeo poloaj
na, breuljku Senlac uanivi se iza ograde od kolja, te je time primorao Normane, da se bore pjeice.
Poslije silovitog sudara prsa u prsa, ovi su odnijeli potpunu pobjedu. Meu poginulima bio je i Harold;
oni, koji nisu pobijen u bici, shvatili su, da je daljnji otpor beskoristan. Toga je dana Engleska pripala
Vilimu. Nekoliko sedmica poslije toga, on se u Westminsterskoj opatiji dao okruniti za kralja. Za
osvojenje preostalog dijela kraljevstva, trebalo mu je samo da kroza nj proleti. Anglosasi, koji su se
tako dugo, borili protiv skandinavske provale, pokorili su se prvoj provali Normana.
II. NAJEZDA
Najezda: Normana u Englesku i njihovo proirenje u zemlji bilo je ustvari posljedica osvojenja; a i nije
moglo biti nikako drukije. Da bi sauvao svoje kraljevstvo, kome je bio potpuno tu i kom ak nije
znao ni jezik, Vilim je morao zadrati Normane kao stalnu posadu. U ekonomskim prilikama toga
vremena to se moglo ostvariti samo tako, da ih je rasprio meu stanovnitvo osvojene zemlje u
svojstvu andarma kraljevske krune. Ovo raspravanje, pobjednika meu pobijeenima veoma je nalik
na kolonizaciju june Galije, panjolske i doline Rhone, to su je u V. st. izvrili Vizigoti i Burgundi. Ali
je rezultat bio posve drukiji. Dok su se ti barbari u dodiru s daleko civiliziranijim puanstvom nego to
su bili sami, smjesta romanizirali, Normani su se tek s tekom mukom stopili s anglosaskom masom,
koja ih je okruivala. Glavni razlog je oito bio to, to je njihova kultura bila nadmonija. Pored toga
112
njima je sve do kraja XII. st. neprestano pristizalo pojaanje svjeih snaga ne samo iz njihove
domovine, nego takoer, poevi od vladavine Plantageneta, iz Poitoua i Guyenne. Utjecaj dvora, koji
je sve do kraja XV. st. ostao francuski bar po jeziku, ako i ne po nainu ivota i obiajima, takoer je
bio veoma znatan. Za useljenike je anglosaski bio tek barbarsko narjeje, koje se, nisu ni potrudili da
naue. Po uzoru na Kontinent, on je ti u pravnoj slubi bio zamijenjen najprije latinskim, a zatim
francuskim. Potpuno je prestalo pisanje na tom jeziku i njegova je knjievnost pala u zaborav. Ali on
nije pred jezikom pobjednika nestao onako, kako su nekad nestala narjeja u onim pokrajinama, to ih
je osvojio Rim, niti onako kako je u samoj Normandiji skandinavski jezik ustupio mjesto francuskome.
Puk se i dalje njime sluio. Nita uostalom, ne bi bilo pogrenije nego tumaiti njegovu vjernost
nacionalnom jeziku njegovom antipatijom, prema jeziku pobjednikovu. Naprotiv puk je od njega
posudio sve to je mogao, Anglosaski se neopazice pretvorio u engleski, to jest u jezik, koji je po
rjeniku napola romanski, ali kome gramatika i sintaksa ostaju germanske.
Krajem XI. st. bio je jo veoma dalek onaj trenutak, kad e taj jezik, na ijem su stvaranju suraivali i
pobjednici i pobijeeni, postati govor i jednih i drugih. Bilo je potrebno da prou dugi vjekovi pa da se
u jedno tijelo stope osvajaki i podloeni narod i da englesko dravno ureenje postane
najnacionalnije od svih ureenja na svijetu. U poetku, pod Vilimom Osvajaem i njegovim prvim
nasljednicima, politiki reim, koji je uveden, bio je reim tuinske okupacije. Nikad jo nije
osvojenje neke zemlje dovelo do potpunijeg prevrata politikih institucija i cijele dravne
organizacije, kao to se to dogodilo ovdje.
45
Stekavi kraljevstvo samo svojim maem i zavladavi
svojim podanicima samo uz pomo sile, kako je Vilim mogao pomiljati na to, da odri vladarski sistem,
koji bi pukoj skuptini dopustio da vlada zajedno s kraljem? Za uspjeh je bilo neophodno potrebno, da
sve bude podvrgnuto kraljevskoj vlasti, a ona da bude tako snana, da je nitko ne, bi mogao uzdrmati.
Ureenje je dakle moralo biti monarhino, pa je zaista i bilo takvo. Tako je jedan veliki vazal
francuskog kralja sticajem historijskog razvitka osnovao najsnaniju suverenu vlast ti Evropi.
Pritom treba smjesta istai, da je on svoje kraljevstvo uinio tako snanim ba zato, to ga je zamislio
po logici feudalnog kneza. Sve kraljeve na kontinentu izabirali su njihovi veliki vazali, ali ti su vazali
sami bili nasljedni. Vilim, je to bio kao normandijski vojvoda, a ostao je to i kao kralj Engleske. Dok su
dakle drugi kraljevi dobivali svoju krunu, a nisu njome raspolagali, on je od samog poetka bio vlasnik
krune, koju je stekao. Ali on je u isto vrijeme, zahvaljujui osvojenju, bio i vlasnik svoga kraljevstva.
Sva engleska zemlja njegova je zemlja; on ima nad njom onakvo pravo, kakvo ima senior neke velike
domene nad svojim zemljoposjedom u odnosu prema njemu svi su pojedini draoci samo zakupci te
zemlje, i stoga je jedna od njegovih prvih briga bila, da sebi pribavi toan raun o tim svojim
draocima: mi mu dugujemo zahvalnost za postanak Domesday Booka, sastavljenog izmeu l080 i 1086.
Tu knjigu mogli bismo veoma opravdano usporediti s Polyptihom, no to bi bio takav polyptih, koji
obuhvaa zemljine statistike podatke za cijelu dravu.
46
Kraljevo neizmjerno bogatstvo u
zemljoposjedu omoguilo mu je da stvori feudalnu organizaciju unesenu s kontinenta; ali ta je
organizacija bila neizmjerno sistematinija i nadasve ia od tuih elemenata. Feudalizam sam po
sebi nije imao, kako smo vidjeli ranije, niega nepomirljivog sa suverenitetom drave. Premda je,
veoma brzo stekao ta nepomirljiva, svojstva, bilo je to zato, to su veliki vazali uzurpirali kraljevska
prava i pobrkali ih sa svojim lenskim pravima, te su tako u isto vrijeme dobili investituru i za kraljevska
prava i za svoje zemlje. Vilim je pomno pazio, da u Engleskoj ne uvede ovu zbrku politikog i
45
Govorim dakako, samo o osvojenjima jedne kranske zemlje od druge.
Oito je, da je muslimanska provala prouzrokovala jo dublje preobrazbe.
46
U stanju kako ga danas posjedujemo Domesday Book ipak ne sadri podatke za sve draoce u kraljevstvu. Za stanoviti broj
grofovija tih podataka nema.
113
feudalnog. elementa. Lena, to ih je podijelio svojim normanskim vitezovima, nisu im dala nikakve
financijske ili sudbene vlasti. To su bile jednostavne vojnike estice, koje suvereno dodjeljuje svojim
vazalima sasvim u skladu s temeljnim naelom feudalizma. Veliki vazali imali su i sami podvazale u
velikom broju i inili krunsku vojsku, ali nijedan od njih nije dobio ni najmanju od njegovih
prerogativa. Kraljevska prava nisu se, razmrvila i prela u ruke visokog plemstva. Vilim je bio
normandijski vojvoda, pa je zbog toga znao, koliko stoji kralja, ako dopusti da se oko njega osamostale
teritorijalni knezovi. Pobrinuo se da sprijei, da bilo tko u njegovom kraljevstvu postane ono, to je on
sam bio li francuskom kraljevstvu. Ni pod njim, ni u bilo koje drugo doba engleski feudalizam nije bio
nita drugo do li - ako se smijemo tako izraziti - potpuno feudalan sistem takozvanog feudalnog
drutvenog ureenja. Feudalci su posjedovali zemlje, ali nisu imali podanike.
Tako je po jedinstvenom izuzetku kralj u Engleskoj posjedovao netaknutu vlast; on se ne e morati,
kao kralj Francuske, dugo i muno boriti protiv svojih vazala, da im preotme svoje prerogative. Sva je
drava ve od samog poetka njegova, i otuda sva razlika u politikom razvitku s ove i s one strane
Kanala. U Francuskoj je kralj u poetku veoma slab i nasuprot sebi ima samo pojedinane knezove te
svoju vlast malo pomalo uzdie na ruevinama njihove, jaa svim onim, to oduzme njima i uvruje
se usporedo s uspostavljanjem dravnog jedinstva te sve vie, kako se to jedinstvo izgrauje, smjera k
ostvarenju iste monarhije. U Engleskoj, naprotiv, gdje je ve od poetka politiko jedinstvo onoliko
potpuno, koliko je kraljevska vlast, vrsta nacija ini jedinstveno tijelo i kao takvo stoji nasuprot
kralju. Onoga dana, kad monarhijsku vlast osjeti kao preteak teret, ona e ba zbog jedinstva svojih,
snaga biti kadra da mu nametne svoje sudjelovanje u vladi i da mu iznudi potrebna jamstva.
III VELIKA POVELJA
Ni pod Vilimom Osvajaem(1087) ni pod njegova dva nasljednika iz normandijske kue, Vilimom II.
(1100) i Henrikom I. (1153) nacija se nije mogla aliti ni zbog kakve tete. Kraljevi su ostajali vjerni
feudalnoj tradiciji, savjetovali se sa svojim velikim vazalima i uvali se svakog sukoba s njima. Prve
potekoe, izbile su prilikom smrti Henrika 1., koji nije ostavio djece. Stjepan od Bloisa, sin jedne
keri Osvajaeve, zatraio je krunu za sebe i domogao je se. Njegova je vladavina bila tek uzburkani
prijelaz k jednom novom doba. Ono otpoinje 11544.; dolaskom na vlast Henrika II. prvog Plantageneta
(1154-1189).
Prvi kraljevi Engleske, posjedovali su tla na kontinentu samo, svoju vojvodinu Normandiju. Henrik
Plantagenet je tome dodao vojvodinu Anjou, koju je imao od svojih predaka, te vojvodinu Guyenne,
koju je kao realistian, politiar stekao pourivi se da se oeni njezinom
batinicom, Eleonorom Akvitanskom, koju je kralj, Francuske, Louis VII., manje prijazan i manje
praktian suprug, nedavno otjerao. Tako su sve obale Francuske osim divlje Bretanje, pripadale kralju
Engleske. Podruja, to ih je posjedovao na kontinentu, bila su prostranija negoli njegovo otoko,
kraljevstvo. Ali njegova mu je mo doputala da na granicama toga otokog posjeda poduzima
osvajanja, koja su zbog zemljopisnog poloaja prije ili poslije bila neizbjena. Godine 1171., domogao
se jednog dijela Irske, a 1174. je primorao kralja, kotske, da mu poloi zakletvu vjernosti. Njegovom
vladavinom moemo datirati prve poetke engleske ekspanzije. Ali iz tog vremena potjeu isto tako i
uzroci onog sukoba s Francuskom, koji emo otada pa sve do poetka XIX. st., susretati u razliitom
obliku i opsegu kao jedan od dogaaja, no se prepleu kroz cijelu Povijest Evrope. Zapravo ve za
normanske dinastije odnosi izmeu kralja Francuske i njegovog normandijskog vazala, koji je i sam
postao kraljem, bili su neprestano proeti vie ili manje otvorenim neprijateljstvom. Ali Filip I. i Louis
VI. znali su, da su slabi, pa su bili previe razboriti, da bi se upustili u otvoreni rat sa svojim susjedima;
114
ograniili su se na to, da ih zlostavljaju i uznemiruju i da im svakom prilikom dokazuju neutaivu
zlovolju. Louis VII. mogao je energinije zauzimati stav. Kontinentalna domena Henrika II. preopasno
je ugroavala francusku kraljevinu; njezini su vladari ubudue morali posveivati sve svoje snage
obuzdavanju svoga protivnika; koji je, inilo se, bio predodreen da je uniti.
Rat koji je skoro izbio, bio je prvi politiki rat u Evropi. Dotad su se kraljevi borili samo zbog
osvajanja. Ovdje se meutim polazna toka sukoba sastojala upotrebi da se sauvaju prava i vrhovna
vlast u dravi protiv presizanja iz tuine. inilo se, da je borba nejednaka. Louis VII. nije se mogao
usporediti se svojim protivnikom ni u pogledu snage, ni u pogledu inteligencije, niti u pogledu
energije. Na sreu, vladavina Henrika II., stvorila mu je u samoj Engleskoj neoekivane pomagae.
S prvim Plantagenetom monarhijska vlast, koja je ve dotad bila vrlo jaka, odluno se razvija prema
apsolutizmu. Feudalni oblici, kojima su normanski kraljevi proeli svoju vladavinu, iezavaju. Novi je
vladar bio izvrstan, administrator, izvrstan upravlja financijama, te je
od svoga kraljevstva nainio uzor organizacije. Ali su njegove reforme imale kao uvjet i kao rezultat
svemo krune, on ozlovoljuje plemstvo podvrgavajui ga porezu, koji je bio namijenjen kao plaa
brabantskim plaenikim etama. Ozlovoljuje crkvu, nameui joj Clarendonski ustav, koji podvrgava
crkvenu jurisdikciju kontroli kraljevih slubenika. CanteI1buryjki nadbiskup, Thomas Becket, pobjegao
je u Francusku, gdje mu je Louis VII. pruio zatitu; on potpiruje utoliko opasnije nezadovoljstvo, to
ga opravdava vjerskim motivima. I uskoro ak i kraljevi sinovi, uz pomo jednog dijela baruna i
vitezova, ustaju protiv svog oca te pojaani francuskim pomonim etama ratuju protiv njega u
Guyenni i Normandiji. Henrik se uspjeno odupro pobunama i nije odustao ni od jednog od svojih
zahtjeva. Da bi uguili nezadovoljstvo, to su ga ti zahtjevi izazvali trebalo je da njegovi nasljednici
budu dostojni njega. Svadljiva i nepromiljena drska nesposobnost Rikarda Lavljeg Srca (1189-1199) i
nedostojnost i kukaviluk Ivana Bez Zemlje (1200-1216) utoliko se bre upropastili djelo njihova oca,
to su se morali boriti protiv Filipa Augusta, najboljeg politiara svoga vremena i prvog velikog kralja
Francuske. Rat dviju zapadnih drava komplicira se, proiruje i postaje sve ei. Svaka strana trai
saveznike izvan svoga podruja. Kraljevi Engleske zdruuju se sa njemakim Guelfima, dok, kraljevi
Francuske pomau Hohenstaufovce. Pobjeda kod Bouvinesa, prva od velikih evropskih bitaka, bila je
isto tako straan udarac za Otona IV. kao i za Ivana Bez Zemlje. Ona je u isto vrijeme, odluila i
politikim sukobom, koji je od smrti Henrika II. ugroavao Englesku.
Opozicija feudalaca, koju su pobudile apsolutistike tendencije Henrika II., trenutno je zadrijemala za
posve vojnike vladavine Rikardove, ali se jo aktivnije, probudila pod Ivanom Bez Zemlje. Za pomo
ratu protiv Filipa Augusta, kralj je udario nove poreze i ugovorio porazno teke zajmove. Blistave
pobjede bacile bi to u zaborav, ali konfiskacija i zatim okupacija Normandije i Poitoua u korist
Francuske, i najzad, kao kruna svega, ponienje kod Bouvinesa, razuzdali su pobunu. Njome su
upravljali baruni, ali je njihovu stvar pomagalo i sveenstvo i graanstvo, jer su im interesi pritom bili
isti. Sve tri privilegirane klase podjednako je pritiskivao despotizam, pa su s kraja na kraj cijele zemlje
radile sporazumno. to god je englesko kraljevstvo bilo jae i vie centralizirano, to je openitiji i
jednoduniji bio otpor, koji se podigao protiv nje. Kraljevska je vladavina ovo puanstvo, u kom su se
govorila dva jezika, pretvorila u naciju; i sad se ta nacija u jedinstvenom pokretu podigla protiv njega i
ono isto jedinstvo, koje joj je ona dala, ostavljalo ju je u tom sukobu osamljenom. Borba je bila
kratka. Ivan je pobijeen te je pristao da mu bude diktirana Velika Povelja (1214.)
Mogli, bismo je nazvati prvom deklaracijom prava engleske nacije. Jer ona je jednako onoliko
nacionalna, kao i pobuna, iz koje je proizala. Baruni, koji su je nametnuli kralju, nisu zaboravili svoje
saveznike, pa su ugovarali ne samo za sebe, nego iza sveenstvo i graanstvo. Na prvi, pogled nema
niega necjelovitijeg od ove povelje; u kojoj su nagomilane bez reda i nasumce jednako potvrda
feudalnih obiaja, kao i potvrda sveenike nepovredivosti i gradskih sloboda.
115
I ba u tome sadrana je njezina snaga i njezina novost. Jer postigavi od kralja toliko razliitih prava
zajedno, stapajui u istome tekstu zahtjeve sviju klasa, ona je stvorila meu njima solidarnost, koje
vie ne e nestati i bez koje ne bi bio mogu razvoj engleskog ustava. Plemstvo, sveenstvo i
graanstvo nisu ovdje, kao na kontinentu, ovojene korporacije, od kojih svaka radi samo za, sebe
starajui se samo
o svojoj koristi. Zajednika pogibelj, zajednika potlaenost ovdje je zbliila i zdruila u vrst savez
interese, koji su, nema sumnje, u mnogo momenata meu sobom suprotni, ali koje snaga njihova
protivnika primorava da se sporazume, i sloe. Drugdje su se kraljevi nali samo pred razliitim
stalima, s kojima pregovaraju i sklapaju sporazume posebno. U Engleskoj kruna pregovara izravno s
cijelom nacijom i sklapa ugovor s cijelom zemljom.
Znaajno je takoer i to, da baruni 1214. nisu nastojali, raskomadati kraljevsku vlast. Monarhijska
drava, osnovana prilikom osvojenja, ostaje nedirnuta. Pobjednici i ne pomiljaju na to, da je
rascjepkaju i da joj preotmu suverena prava, da bi ih vrili sami umjesto kralja. Oni ele - a to su i
postigli - ne toliko ogranienje tih prava, koliko jamstvo, da e sudjelovati u njihovu vrenju kad se za
dobro kraljevstva bude radilo o posizanju za imutkom kraljevih podanika. Naelo glasanja o porezima
ini bitni temelj Velike Povelje, te je ona u tome smislu osnova prve slobodne vlade, to ju je Evropa
upoznala. Ovo naelo priznato je uostalom tek pod Eduardom I., poslije bitke kod Falkirka 1298.(protiv
kotske).
Ivan Bez Zemlje dobro je razumio sve, to mu je Povelja nametala.
Tek to se na nju zakleo, ve je prekrio svoju zakletvu i ishodio od Inocenta III., da ga od nje oslobodi.
Nato baruni, nanovo pograbe oruje, a Filip August se pouri da poalje svoga sina Louisa, da se bori s
njima. Borba je trajala sve do kraljeve smrti 1216. Njegov sin Henrik III. uspinjui se na prijestolje
potvrdio je Povelju, da bi imao mira. Otad ona vie nije iezla iz engleskog javnog prava.
116
DRUGO POGLAVLJE
FRANCUSKA
1. KRALJ I VELIKI VAZALI
Od Huga Capeta pa do Filipa I. francusko se kraljevstvo zadovoljavalo time, da ivi. Ono je tako
skromno, da se, kraljevsko dostojanstvo meu velikim vazalima jedva zapaalo. Budua pokoljenja nisu
iz toga vremena sauvala uspomenu na imena kraljeva, nego na imena feudalnih knezova, kao, to je
bio flandrijski grof Robert Frigijac, pa normandijski vojvoda Vilim Osvaja, ili kao heroji prvog
kriarskog rata, Gotfrid Bouillonski, Robert Flandrijski, Robert Normandijski, Rejmond Tuluki. Usred
te kriarske epopeje, kad se knezovi kite slavom, kralj ostaje kod kue u prilino loem poloaju. U
junakim pjesmama (les chansons de geste), koje ba tada otpoinju svoj puni rascvast, junaci su
baruni, dok kraljevi u njima esto imaju prilino malo blistavu ulogu.
Predkraj XI. st. tri etvrtine kraljevstva zaprema nekoliko velikih lena, koja su ustvari samostalne
kneevine, a samo su po imenu ovisne o suverenu. Na sjeveru izmeu elde i mora prostire se
Flandrijska grofovija; junije du obale, sve do Bretanje je Normandijsko vojvodstvo, a jo dalje na
jug, s druge strane Bretanje, grofovija Anjou te, napokon, na podruju sve do Pireneja, vojvodstva
Guyenne (Akvitanija), Tuluka grofovija zaprema ravnicu Languedoca; Burgtindsko vojvodstvo prostire
se u zavali Saene i granii sa ampanjskom grofovijom, koju zapljuskuju Marnai gornja Seina. U
sreditu svih tih podruja, opkoljena i stegnuta njima, nalazi se kraljevska domena L'lle de France; ona
se stere uokrug oko Pariza i ni na kojoj toki ne dosee ni do mora ni do vanjskih granica kraljevstva.
Bila je podjednako prostrana kao i veina kneevina velikih vazala, a u pogledu, bogatstva nije
zaostajala ni za kojom od njih. Gradovi na jugu ili u dolini Rhene, koje, oivljava trgovina po
Sredozemnom moru, ili gradovi u Flandriji, gdje zavrava veliki put, to povezuje sjever s Italijom i
du koga se u ampanji niu sajmita, imaju neospornu prednost pred gradovima na kraljevskoj
domeni. U Laonu, Orleansu i Senlisu vodi se samo lokalna trgovina, i najznatniji trgovci, ak i u
samome Parizu tek su veliki laari, koje uzdrava tranzit prema normandijskoj luci Rouenu. Tako dakle
ni zemljopisni poloaj,ni njegovi ekonomski izvori ne daju pokrajini L'lle de France povlaten poloaj.
Ali je zato njezin poloaj ,bio kao stvoren da pomogne kraljevskoj politici. Zahvaljujui svom
sredinjem poloaju, ona je bila u neposrednom dodiru s razliitim predjelima zemlje, a u isto vrijeme
u vezi s napol germanskom Flandrijom na sjeveru i sa zemljama ,na jugu, u kojima je vladao langue
d'Oc. Ona je bila uklopljena meu nacionalne kontraste jednako kao to je leala, i pored razliitih
feudalnih kneevina, pa je time omoguavala kralju da ouva dodir s cijelom Francuskom i da onda,
kad za to doe trenutak, otponesvoje vjekovno djeto ujedinjavanja i centraliziranja.
To djelo otpoinje u poetku XII, st.; karakteristino je pritom konstatirati, da poevi od istog tog
doba prevlast narjeja, koje se govorilo u L'lle de France, nad govorom drugih pokrajina postaje sve
zamijetljivija, pa se, tako francuski jezik skladno razvija u suglasju s napredovanjem kraljevske moi.
U Francuskoj je - jedinstvenom sreom u cijeloj historiji - formiranje drave napredovalo istovremeno
i uporedo s formiranjem nacije. Tko zna, nema li ona jasnoa, ona jednostavnost i loginost, koju svi
slono zapaajuu francuskom geniju, svoje duboko objanjenje ba u toj sretnoj pojavi? Kako god je
kraljevstvo, okrueno velikim vazalima i ivotarei u njihovoj sjenei postalo slabo, ono je - ipak u
sebi,sauvalo naelo svoje budue moi. Jer ako feudalizam i jest ustvari paralizirao kraljevsku vlast,
on ju je pravno ipak ostavljao netaknutom. Knezovi, koji su postavljali kralja i koji su svaki na svojoj
zemlji, uzurpirali njegovu vlast, nisu nadomjestili staru, karolinku koncepciju o monarhiji niim
drugim. Nije im ni na pamet pala pomisao, da kralj od njih dobiva svoju vlast i da su njegove ovlasti
117
ograniene njihovom voljom. S izboorom kralja bilo je jedanko kao i sa izborom pape i biskupa:
izhornost se ticala samo osobe nije joj mogla podijeliti onu vlast, kojom ovjek uope nije mogao
raspolagati, jer je dolazila od boga. U tom pogledu svi su bili meu sobom sloni. Kralj je bio slubenik
i povjerenik boji, i obred posveenja, koji su Kapetovii pobono sauvali i odrali, posvjedoavao je i
potvrivao istovremeno i njegov gotovo sveeniki znaaj. Iz toga je on izvodio svoj duhovni ugled, po
kom je bio iznad svih drugih, koji ga je pretvarao u jedinstvenu osobu neuporedive naravi. Nita nebi
bilo pogrenije nego uporediti ga sa osobom neke vrste predsjednika, koji zasjeda pored svojih vazala
te je meu njima, primuS inter pares. On se nije mogao mjeriti istom mjerom kao oni; po svom je
poloaju bio iznad, njihova dohvata i nadvisivao ih.
Iz tog posebnog poloaja, istina, nije proizlazila neka jasno odreena vlast. On je kralja nadahnjavao
obavezom da vlada na temelju kranskog morala, a da iz toga nije za njega slijedilo nikakvo formalno
pravo, -osim prava da bude branilac crkve. Ali je ve i to bilo mnogo, jer crkva je pridonosila odranju
njegova utjecaja po cijelome kraljevstvu. Njezinim su posredstvom s dna najudaljenijih lena
samoostani traili od kralja da im potvrdi njihove posjede, a biskupi se obraali k njemu, kad bi se
osjetilii ugroeni u borbi sa svojim vazalima ili susjednim barunima. Nije bilo vano to je on bio
nemoan da im pomogne; ti sveenici i ti redovnici, koji su ga pozivali, spreavali su da svijet na njih
ne zaboravi i spasavali njihovu budunost.
Kraljevo prvenstvo, koje je od propasti ouvala karolinka tradicija, nametalo se velikim vazalima kao
nesavladljivo. Kako god su oni ustvari bili nezavisni, ipak su svoja lena dobili od krune i bili su duni,
da joj poloe zakletvu vjernosti s tono odreenim obavezama i koje su se, o nju vezivale. To su bile
vojne slube i sluba savjetom. Oni su bili, kraljevi ljudi i premda se oni toga nisu sjeali gotovo
nikad, osim kad je trebalo intervenirati u njihovim poslovima ili kad bi mu na njegovu dvoru davali
savjete, koje bi on esto volio da ne prihvati, ipak je iz toga slijedilo, da mu priznaju seniorsko pravo
nad sobom, iz koga je, jednoga dana imalo proizai suvereno kraljevsko pravo.
Da bi iskoristio izvore, koje je tako skriveno nosio u sebi i da bi svoja prava pretvorio iz teorije u
praksu, kralj je morao imati snage, i on se u potaji trdio da je stekne. Prvi uvjet vrste kraljevske
vlasti je nasljednost. Kapetovii nisu mogli ni pomiljati na to, da je svojim izbornicima nametnu, jer
su oni bili jai. Zadovoljili su se da redom daju imenovati svoga nasljednika jo za svoga ivota. Srea
je htjela, da je svaki od njih imao sina, tako da je kraljevskoj vlasti od Huga Caopeta pa sve do Filipa
Augusta bila uteena opasnost meuvladavine (interregnuma): u trajanju gotovo 200 godina, svi su
kraljevi jedan drugome predavali krunu iz ruke u ruku, i to dugotrajno faktino posjedovanje, najzad
je zavrilo time, da je ona postala njihovo vlasnitvo. Ve u XII.- st. je izbor, to su ga vrili veliki
vazali, gotovo samo prazan obred. Filip August se ve osjeao dovoljno snaan, da je se oslobodi.
Njegov sin Louis VIII. naslijedio iga je i bio openito priznat bez ikakva upletanja knezova. Dugotrajna
strpljivost dinastije prispjela je do cilja, kome je tako uporno teila. Francuska je monarrhija nostala
nasljednom bez prevrata i dravnog udara, tek obinom naredbom.
Ona je u isto vrijeme brino i mudro upravljala svojim posjedima. Premda ti posjedi nisu bili ni veoma
bogati ni veoma prostrani, oni su, zahvaljujui miroljubivoj politici kraljeva; od Huga Capeta pa sve do
Louisa VII. uivali razdoblje nepomuenog mira. Pariz; u kom je, dinastija ivjela ivotom vezanim uz
stalan dom ime se ona tako izrazito razlikovala od putnikog ivota careva, koji su neprestano lutali
Njemakom i Italijom, ili od engleskih kraljeva, koji su besprekidno dolazili sa svog otoka u Normandiju
- postao je malo pomalo upravnim sreditem, cijele pokrajine L'lle de France pripreajui se da u
budunosti preuzme ulogu glavnoga grada kraljevstva. Onamo je doao i nadbiskup Sensa i stalno se
naselio. Upravnici svih kraljevih posjeda dolaze onamo da poloe raune. Stalna prisutnost dvora
odrava ondje politiku i upravnu aktivnost, kojoj bismo uzalud traili analagiju u cijeloj tadanjoj
Evropi. Isto onako kao to je Rim bio papin grad, tako je Pariz bio kraljev, i to mu pribavlja raznolikiji i
118
bogatiji ivot, i daje manje graansko obiljeje nego to, su ga imali drugi gradovi. Privlana snaga,
kojom on veu XII. st. djeluje oko sebe, daje kolama to su ih osnovali i odravali njegovi samostani,
sve veu i veu vanost. Pod Filipom Augustom rodit e se iz udruenja njihovih uitelja i uenika prvi
univerzitet ( u Evropi. Nema nita udnoga u tome, to se u tako, aktivnoj sredini umjetnost
razvijala veoma snano. Suger, opat u Saint-Denisu i ministar Louisa VII., privukao je u svoju opatiju
obrtnike iz susjednih podruja, te je tako, parika crkva Notre-Dame, otpoeta 1163.,prva i najranija
od velikih gotskih katedrala. Ugled i utjecaj Pariza na Francusku, uvelike je pripomogao jedinstvu
kraljevstva, pa je zatim, poevi od XII. st.; poraastao i sam u jednakoj mjeri kako je napredovalo i to
jedinstvo. Drutveno djelovanje glavnoga grada politiko djelovanje kraljevske vltsti podjednnko su
pridonijeli formiranju nacije.
II. NAPREDAK KRALJEVSKE VLASTI
Od dolaska Huga Capeta na prijestolje, kraljevska vlast nije vie morala voditi nikakvu vanjsku
politiku. Jedini susjed Francuske, s kojim se mogla sukobiti, bilo je Carstvo, s kojim je graniila du
cijele svoje istone granice: du Schelde i Meuse posredstvom Lotaringije, a du Rhone posredstvom
kraljevine Burgundije. Ali naslijedivi posljeddnje Karolinge, nova se dinastija okanila njihovih
pretenzija na Lotaringiju; a carevi opet, ne imajui ega da se boje s obzirom na njezinu slabost i
razboritost, a usto i zaokupljeni svojim vojnim pohodima u Italiji, nisu joj davali nikakva razloga da
bude zabrinuta.
Ove okolnosti su se naglo promijenile, kad je normandijski vojvoda 1066. postao engleskim kraljem.
Time se na zapadnoj granici stala raati strahovita snaga, koja je, onako opkoljena morskim valovima,
bila, kako se inilo otkako su prestale skandinavske provale, od same prirode potpuno zatiena od svih
opasnosti. Bilo je nemogue ivjeti s tom silom u istim onakvim nehajnim odnosima i u sigurnosti kao
sa carstvom. Jer novi je kralj kao normandijski. Vojvoda bio vazal kralja Francuske i time vezan za
svoga sizerena, ali je ovaj, njegov podreeni, feudalni poloaj bio u prevelikoj suprotnosti sa snagom,
kojom je raspolagao na drugoj obali Kanala, a da se ne bi pretvorio u besprekidni uzrok
nesporazumaka, sumnji i neprijateljstava. Otad nisu Kapetovii vie mogli ustrajati u onom stavu
ustezanja i povuenosti u kom su se osamili dotad. Briga za svoju krunu i njezino dostojanstvo
primoravala ih je, da se suprotstave opasnosti, koja je dolazila izvana, i ta neizbjeiva potreba da
vode vanjsku politiku; u kojoj su se sad nali, dat e im priliku, da u samoj Francuskoj napokon povedu
politiku dostojnu kraljeva.
Nju je otpoeo voditi Louis VI. (1108-1137), a taj je njegov poetak bio, dakako veoma skroman. Bio je
preslab da istupa sam, pa je u svom pothvatu pridruio sebi kao saveznika flandrijskog grofa, koji je
bio stari neprijatelj Normandije. U vezi sa svojom politikom prema Engleskoj, zasnovao je 1126. plan,
da se okoristi ubistvom grofa Karla Dobroga i Flandriju preda u ruke jednom normadijskom princu, koji
je bio smrtni neprijatelj engleskog kralja. Taj je pothvat dodue propao, ali on uza, sve to zasluuje da
bude zabiljeen: to je zapravo prvi pokuaj krune da jedno veliko leno podvrgne svojoj vlasti.
Spoljanja opasnost, kojoj se, kralj morao suprotstaviti, primorala ga je da u unutranjosti drave
nametne svoju prevlast velikim vazalima i tako njihovom snagom pothrani i uvea svoju.
Louis VII. (1137-1180.) nastavio je borbu, koju je otpoeo njegov otac. Njegov protivnik, Henrik
Plantagenet, bio je mnogo straniji od normanskih kraljeva; ve smo prije vidjeli, koje sumu okolnosti
pomogle da mu se odupre. Dugotrajni rat, to ga je protiv njega poveo du granica Anjoua, samo je
naslijee malih pothvata bez bune slave, u kojima su veliki vazali odrali ravnodunu neutralnost.
Louis VII. nije bio ni po emu ni znaajan vojnik, ni znaajan politiar, utoliko je karakteristinija
pojava, da je kraljevski ugled porastao ba ti vrijeme takva vladara. Kraljevska historiografija poinje
ba za njegova vladanja, i upravo pod njim zabiljeen je spomen o prvom ministru krune, to ga
119
povijest Francuske poznaje: bio je to Suger, opat Saintt-Denisa. On je, uostalom, u isto vrijeme i
posljdnji ministar, to ga je kraljevstvo posudilo od crkve. Poslije njega drava e se osjeati dovoljno
jaka, bit e dovoljno svijesna svog zadatka, smatrat e se obaveznom da rijei premnogo veoma tekih
pitanja, a da od svojih savjetnika ne bi zahtijevala da budu izobraeni potpuno u skladu sa svojim
zadaama. Napredak drave primorao ju je da prekine s karolinkom tradicijom, i ona otad vie ne e
moi biti zadovoljna sa suradnicima, koji su proizali iz redova sveenstva. Trebat e joj poslovnih
ljudi, pravnika, ljudi akcije, koje e pronalaziti i izdizati iz kruga svjeovnjaka, koji su se formirali u
njezinoj slubi i proistekli iz redova onoga obrazovanog graanstva, koje se po svom broju neprestano
poveavalo. Suger je pojava na prekretnici politkog razvoja. Do njega je drava bila tako priprosta, ili
tonije, pimitivna, da je nekom prelatu, bez posebnog primarnog naukovanja, moglo biti dano u
dunost da njome upravlja; poslije njega sve e vea sloenost dravnih poslova zahtijevati posebno
izobraene ljude i dravni e personal prestati da pripada crkvi; ili e joj pripadati samo, po imenu.
47
Od vladavine Louisa VIL pa do Filipa Augusta napredak je kraljevske moi bio toliko velik, da ga nije
mogue protumaiti samo kraljevom genijalnou. On je velikim dijelom posljedica ekonomskih i
drutvenih preobraaja, koje je prouzrokovao razvitak graanstva. U toku druge polovine XII. st. svi su
se gradevi na sjeveru Francuske konstitirali kao komune (zajednice, opine), vezane, meusobom za
kletvom svoga graanstva. Gotovo posvuda, u biskupskim gradovima, u Arrasu, Noyonu, Senlisu, Laonu,
Reimsu, i t.d., one su se morale boriti protiv otpora ili protiv zle volje svojih biskupa, te su protiv njih
molile od kralja pomo, koju im je on pripravno davao. Tako je izmeu krune i graanstva nastajao
savez, koji je kraljevskoj politici osiguravao pomo najmlae, najaktivnije i najbogatije klase u
drutvu.
Pod Louisem VII. razabiremo prve simptome toga saveza. Dalekovidni Filip August spoznao je cio
njegov domet, pa ga je sistematski ojaao i proirio. Naglo poveanje novanog prometa, koje je bilo,
posljedica gradske trgovine, bilo je isto tako korisno za kraljevsku vlast. Doputajui joj da pretvori
feudalna davanja i prava, koja je dotad ubirala u naturi, u obaveze plative u novcu i usavrivi kovanje
novca, te time uveavi njezine, prihode, to je poveanje omoguilo kraljevskoj vlasti da sebi pribavi
prijeko potrebno sredstvo svake politike sile: financije. Kraljevska riznica, dotad stopljena s cjelinom
kraljevog privatnog imutka, postaje posebna grana uprave. Najstariji njezini rauni, koje imamo,
potjeu iz vladavipe Filipa Augusta. Ne samo da je, kralj odsad kadar da u vrijeme rata umanji, ete
plaenika, nego moe, prije svega, vezati u svoju slubu prave inovnike, to jest plaene slubenike,
koje je, ba zbog toga mogue opozvati. Takvi inovnici su bailli, kojih najral1iji spomen see u god.
1173., i koji su se brzo proirili po cijelom kraljevskom posjedu. Budui da je sad, mogao plaati svoj
slubenike, vladar im vie ne mora predavati njihove, dunosti u nasljedni posjed, niti se mora time
odricati da njima raspolae o svojoj volji. Time, to je nekadanju poljoprivrednu ekonomiku
zamijenilo novano gospodarstvo, nestalo je zapreke, koja se jo od franakih vremena neodoljivo
suprostaljala razvitku drave.
Reforme, koje su za Filipa Augusta uvedene u organizaciji kraljevskog dvora, prilagouju ga potrebama
centralne vlade. Skuptina laikih i crkvenih velikaa, koji su se od karolinkog doba u odreeno
vrijeme okupljale oko kralja i bile u isto vrijeme savjetodavno vijee i sudite,. ali bez tono odreena
djelokruga, bez jasno oznaenih ovlasti, te im se djelovanje najee ograniavalo na sputavanje
aktivosti krune u korist velikih vazala, sada se cijepa u stalne kolegije: s jedne strane kraljevsko
vijee, koje se, iskljuivo bavi politikim poslovima,i parlament s druge strane, koji je nadlean za
sudbene poslove. I jedan i drugi se jo uvijek velikim dijelom sastoji od lanova visokog plemstva i
47
Ovo je ogranienje neophodno potrebno, jer, je ,crkva od Sugera pa do Talleyranda I Fochea neprestano davala dravi
ministre i savjetnike. Ali to vie nisu bili sveenici u pravom i potpunom smislu te rijei, nego politiari, koji su od svoga
sveenikog zvanja sauvali gotovo samo odjeu i beneficije.
120
visokog klera. Ali kralj ve tada pored njih uvodi i, svoje ljude, te e njegov utjecaj u oba zbora
postajati, sve vei i sve vie suzbijati utjeaj feudalaca. Visoki slubenici krune, koji su uvijek uzimani
iz redova visokog plemstva i koji, su dotad bili pravi staratelji kraljevi, icezavaju, ili se njihova uloga
svodi samo na poasne funkcije. Uprava dravne kancelarije prekida sa zastarjelim obiajima i
beskorisnom frazeologijom iz karolinkog doba, te usvaja praktinije postupke. U Louvru je osnovano
arhivsko spremite, a meu mjerama, koje su usvojene s ciljem da se bailliji obaveu na svakogodjnje
polaganje rauna, sa uenjem otkrivamo prvi zametak budueg dravnog raunovodstva (chambre des
comptes).
Filipa Augusta moemo dakle smatrati pravim stvaraocem monarhijske vlasti ne samo u Francuskoj,
nego i na Kontinentu.
48
Nadimak August dao mu je Rigord: quia rem publicam augmentabat.
49
Prije njega su i najmoniji kraljevi i carevi pa, ak i Karlo Veliki, mogli vladati samo uz pomo ugleda i
snage, to su je stekli svojim pobjedama ili potporom crkve. Njihova je vlast u biti ovisila o njima
samima i stapala se tako rei s njihovom osobom. Budui da nisu imali ni financija ni vlastitih
slubenika, bili su ogranieni samo na onoliku aktivnost, koliku im je omoguavala pomo crkve ili
poslunost aristokracije, pri emu je prva postajala sve nezavisnija, a druga sve izrazitije neprijateljski
raspoloena. Ubudue kralj, naprotiv, raspolae stalnim upravnim aparatom, koji on sam pokree i koji
je u isto vrijeme neovisan i o crkvi i o feudalcima. Prava; koja mu tradicija priznaje, sad se mogu
pretvoriti u stvarnost. Ostvarujui se, ona su sad mogla obrazovati dravu. Mlada francuska monarhija
sauvala je od stare karolike monarhije temeljno naelo: vjerski karakter, kraljevske vlasti. To ju je
svojstvo poevi jo od kraja IX. st., mogli bismo rei balzamiralo, sauvalo netaknutu, usprkos
njezinoj slabosti, u kojoj je ivotarila usred feudlanih prisvajanja. Maloprije smo vidjeli, kojim je
putem stekla novu krepkost i kako je pored Engleske stvorila u Francuskoj, u veoma razliitim i mnogo
teim uvjetima, suparniku dravu.
Flandrijski grofovi, koji su se pod Louisem VI. u savezu s kraljevstvom borili protiv Engleske, pristali su
pod Filipom Auglustom uz Englesku protiv francuskog kraljevstva. Bilo je prirodno da pred opanou
od jaanja svoga suverena potrae pomo na velikom otoku, kome su bili blii susjedi i gdje su se
industrijski gradovi njihove zeemlje, opskrbljivali vunom. Gradovi, koji su u Francuskoj pomagali
krunu, u Flandriji su se pridruili svome vladaru, ali ne zbog nekog toobonjeg nacionalnog osjeaja,
kako bi se to pri povrnom gledanju moglo povjerovati, nego naprosto zbog svojih ekonomskih interesa.
Ne moe se opaziti nikakva razlika u njihovu dranju, bez obzira da li su to po jeziku valonski gradovi,
kao Lille i Douai ili germanski, kao Bruges i Gand. Politika flamanskih vladara zadobila je dakle,
poevi od XII!. st. takvu irinu, da je vie nije mogue smatrati naprosto politikom feudalnog otpora.
Ona s jedne strane, poinje stvarati savez s Engleskom, koji se temeljio na obostranim interesima, pa
je imao potrajati stoljeima i postati jedan od najvanijih faktora budue neezavisnosti Nizozemske
(Holandije i Belgije). A s druge strane, oslaanjajui se na graanstvo, ta politika zadobiva stanovitu
nacionalnu boju, poistovjetivi stvar dinastije s interesima toga graanstva.
Dugotrajni rat Filipa Augusta protiv Filipa Alzakog (1180-1185) zasad je jo samo suprotstavio kralja i
flandrijskog grofa i poslije naizmjeninih uspjeha i nedaa zavrio ugovorom povoljnim za prvoga. Ali
ve 1196. se Baudouin IX., zdruio s Richardom Lavljeg Srca, pa mu je etiri godine poslije toga polo
za rukom da mu kralj vrati sjeverni dio Artoisa, koji je Francuskoj ustupio njegov prethodnik. Kriarski
rat, koji je periodiki nadolazio, presijecao i prekidao tok evropske politike i u kome su Filip August,
Richard i Filip Alzaki prije nekoliko godina u isto vrijeme sudjelovali; privukao je 1202 grofa
Baudouina na istok. Idue godine on je u crkvi Sv. Sofije primio, krunu kratkotrajnog Latinskog carstva
48
Osim Sicilije, gdje su temelji drave bizantski.
49
Uporedi carev naslov: Mehrer des Reiches (Oba izraza istiu proirivanje, granica drave.- Prev.)
121
u Carigradu. Kratko vrijeme poslije toga (1205) umro je tajanstvenom smru u toku jednog pohoda
protiv Bugara. Za sobom je ostavio dvije malodobne keri, koje je njihov stric, Filip od Nemura, izruio
Filipu Augustu na njegov poticaj. Stariju, Ivanu, udao je Filip za kneza, koga je sam izabrao: za
Ferrannda Portugalskoga, ali tek poto se oprezno pobrinuo da mu Ferrando poloi posebnu prisegu
vjernosti, koju su potvrdili i prihvatili i falandrijski gradovi i baruni. Raunao je s time, da e sebi moi
sve dopuustiti s ovim novim vazalom, koji mu je imao zahvaliti svoju sreu. Dao je da njegovi ljudi
zaposjednu Aire i Saint-Omer,a dodjeljivanjem lena i opskrbe stekao je naklonost veine lanova
flamanskog plemstva. Izgubivi strpljenje. Ferrand vie nije dugo oklijevao da uvidi privlanost ponuda
engleskoga kralja Ivana Bez Zemlje. Godine 1213. skpio je s njim ugovor o saveznitvu.
Sukob, u koji je F1andrija ponovo bila uvuena, bio je ovaj put evropski sukob. Politika Filipa Augusta
razvijala se uporedo s uspjesima i kraljevim genijem, pa je i sad obuhvaala cio Zapad, i tako sveopi
rat imao odluiti o budunosti francuskog kraljevstva.
Borba izmeu Francuske i Engleske, koja je prestala za posljednjil godina Henrika II, nanovo je
otpoela, im se Richard Lavljeg Srca vratio iz zarobljenitva, u kom ga je drao Antiohijski vojvoda, u
ije je ruke pao vraajui se s treeg kriarskog rata (1194.) Ta borba nije se zavrila niim odlunim.
Ali tek to je Richard umro, a na prijestol se uspeo njegov brat Ivan Bez Zemlje. Filip se odluio, na
blistav pothvat. Koristei se nezadovoljstvom, koje je pobudila nova, vladavina poslao je Ivanu
nareenje da se pojavi pred njim i opravda zbog ubijstva Artura od Bretanje.
50
Budui da se Ivan nije
udostojio ni odgovoriti, kralj Francuske je postupio tono po svojim suverenskim pravima i konfiscirao
sva lena, koja je engleska kruna drala u Francuskoj te ih je sve izuzev Guyenne,' dao zaposjesti,
udvostruivi tako jednim mahom prostranstvo svojih krunskih zemalja i pribavivi svojoj kruni cijelu
morsku obalu od Bordeauxa do Boulogna. Pogreke, to ih je gomilao njegov takmac, koji je ve bio u
zavadi s engleskim barunima, a je jo povrh toga na sebe navukao papinu ekskomonikaciju dolazile su
kao naruena pomo tako smionoj Filipovoj politici. On je sebi pribavio nalog Inocenta III. da izvri
osudu, kojom je papa udario Ivana, te je aktivno pripremao pohod protiv Engleske. Bio je ve
pripravan u trenutku kad se Ivan ponizio pred papom i priznao svoje kraljevstvo lenom Svete Stolice i
tako dobio oprotenje. Nato je Filip upotrebio svoju vojsku i mornaricu protiv Flandrije i dopro sve do
Damema, gdje su Englezi iznenadili njegove lae i spalili ih, pa se zatim vratio u Francusku, a Ferrando
Portugalski je iza njegovih lea ponovo zaposjeo svoje zemlje.
Dotle se sukob zapadnih drava proirio na Njemaku. Ondje su se meu sobom borile dvije stranke,
Gvelfi i Gibelini. Prva je bila saveznik Engleske otkad, se Henrik Lav oenio Matildom, keri Henrika II.
Otad se samo po sebi nametalo zblienje izmeu, Gibelina i Francuske. Filip August znao se sjajno
okoristiti poloajem. Cara Otona od Braunschweiga, vou Gvelfa i uvjerenog pristalice Ivana Bez
Zemlje, papa Inocent III. takoer je izopio. Kralj Francuske doepao se te prilike i ohrabrio mladog
Fridriha Hohenstaufena, koji je pod papinim starateljstvom bio zatoen na Siciliji da se pokae od-
vaan, da doe ti Njemaku i ondje se stavi na elo pristalica svoje kue. inilo se, da e ta
pustolovina biti romantina; ustvari, nita nije bilo prozainije od nje. Kraljeva riznica dola je u
pomo njegovoj politici, i on je potkupio njemake knezove,
koji su mu bili potrebni za uspjeh. 9.prosinca 1212 oni su izabrali Fridriha za kralja Rimljana.
51
Tako
je borba Francuske i Engleske podijelila cijelu Evropu u dva taabora, a njezin je ishod imao odluiti
sudbinom Zapada. Godine 1216. protivnici Filipa Augusta odluili su se na presudan napor: Ivan Bez
Zemlje imao je napasti preko Guyenne, a Oton od Braunschweiga, nastupao je dotle prema Parizu kroz
Nizozemsku, pridruujui sebi na prolasku ete Ferranda Portugalskog. Vojska, koju je Filip poveo
njemu u susret, bila je po svom sastavu u skladu s napretkom kraljevske vlasti. Dvadeset godina prije
toga, ona bi se sva sastojala od feudalnih milicija. Ovaj put u njoj su se pored konjice, krunskih vazala
mogle opaziti ete plaenika i odredi graana, koje su u boj poslali gradovi. Do sudara je dolo
50
Sin Godfrleda, starijeg sina Henrika II., koga je Bretanja priznavala umijesto Ivana
51
Vidi o ovome idue poglavlje.
122
27.srpnja kod Bouvinesa, blizu Tournaia, i Filip August je postigao, sjajan uspjeh. Bila je to prva od
velikih evropskih bitaka, i nijedna od njih (izuzev Waterlooa, gdje su se est stoljea poslije toga
susrele iste skupine protivnika) nije imala tako dalekosene i tako neposredne posljedice. U Njemakoj
je Oton od Braunnschweiga pao pred Fridrihom II. U Engleskoj je ponieni Ivan Bez Zemlje morao
gledati, kako se baruni podiu protiv njega i nameu mu Veliku povelju sloboda. U Francuskoj su
teritorijalna osvojenja osigurana (Chinonski ugovor); feudalci su u osobi Ferranda Portugalskog bili
pobijeeni, a kraljevska vlast, koja je malo prije pokazala svoju snagu svladavi vanjskog neprijatelja,
stekla je u oima puka opeenacionalni ugled, koji se udvostruio njezinu jakost.
123
TREE POGLAVLJE
CARSTVO
I. FRIDRIH BARBAROSSA
Wormskim konkordatom nije se zavrila borba izmeu carstva i papinstva. Pitanje odnosa tih dviju
univerzalnih vlasti koje se u punom svom opsegu postavilo za vrijeme Grgura VII., poslije se zbog
iscrpljenosti obiju strana suzilo na prepisku oko investiture, a i na tom se tlu zavrilo samo nagodbom.
Car je u njoj izgubio upravo onoliko, koliko je papa dobio, ali se ni i jedan, ni drugi nisu mogli
zadovoljiti stanjem, koje je bez rjeenja ostavilo naelni sukob, koji ih je doveo u zavadnju.
Trebalo je znati, da li e i dalje ostati na snazi karolinka koncepcija, to jest, da crkva, smatrana ti
isto vrijeme i opinstvom vjernika i politikim drutvom, treba da na svom vodstvu zadri dva
pooglavara, nezavisna jednog od drugoga, pri emu e jedan biti poglavar dua, a drugi poglavar tijela,
ili, naprotiv, treba papi priznati pravo da raspolae carskom krunom i da u isto vrijeme da se izrazimo
jezikom onoga doba - posjeduje i duhovni i svjetovni ma, pri emu car treba da od pape prima
svjetovni ma isto onako, kako vazal prima leno od svoga sizerena. Izmeu protivurjenih tvrdnja
obaju protivnika nije bio mogu nikakav kompromis; odgovor na to pitanje moogao je dati samo novi
rat.
Taj rat, koji je imao izbiti u vrijeme Fridriha Barbarosse, bio je za, carstvo unaprijed izgubljen. Ako je
evropsko drutvo i priznavalo univerzalnu vlast pape u crkvi, ono nije moglo dopustiti isti domet vlasti
carevoj. To bi zaista znailo, podvri mu u svjetovnom pogledu sve zapadne drave i svesti ih na ulogu
klijenata. Od Otona I. imperijalna teorija vie nije bila u skladu sa stvarnou, jer Carstvo vie nije
obuhvaalo sve kranske zemlje Zapada, kao to je to bilo u vrijeme Karla Velikog. Protiv nje nije se
podigao jo ni jedan formalan prosvjed, jer ni jedan vladar nije bio dovoljno moan, da njemakim
suvemnima otvoreno kae istinu u lice. Ali kakva bi to obmana bila, da su usred XII. st. mlade i snane
monarhije, Francuska i Engleska, svojevoljno prihvatile carsko staratdjstvo?! Isto onako, lao to je
feudalizam, u vrijeme kad je jaao, radio u korist Grgura VII., tako su isto i nacionalne drave u doba
svoga nastajanja morale raditi u korist Hadrijana IV. i Aleksandra III., a protiv Fridriha Barbarosse. U
tom se sastojala nesrea carske politike, to je svaki put, kad se namjeravala nametnuti papinstvu,
protiv sebe pobudila naj aktivnije snage u Evropi i usmjerila ih prema Rimu.
Tome se pridruuje i neprestano slabljenje carevo u samome carrstvu. Od Wormskog konkordata on
vie ne imenuje biskupe, a pravo da ih investira njihovim knevinama, koje, je sauvao, veinom je
bilo prazna obmana. Ustvari, izborima biskupa najee odluuju laiki vladari, koji nameu kaptolima
roake ili saveznike svoje porodice. Tako ova carska crkva, koju su njemaki vladari poevi od Otona
I. obasipali pravima i zemljama, izmie iz ruku careva i ako se tako smijemo izrazitifeudalizira se.
Veliki vazali, kojih je mo ona dotad izravnavaln protuteom, vie nemaju razloga da je se boje, a
crkvene kneevine, prestavi da budu caru na raspolaganju, sad su i same tek novi element politikpg
rasparavanja. U istom onom trenutku, kad u Francuskoj kralj poinje suzbijati feudalizam, u
Njemakoj feudalizam nadvladava krunu. Nema niega upadnijeg i zaudnijeg, nego kad u tom pogledu
u obje zemlje uporedimo utjecaj knezova na kraaljevsku vlast. Dok je u Francuskoj u XII. st. kralj jo
samo u teoriji izboran, a od Filip Augusta nanovo postaje nasljedan, njemaki knezovi neprestno sve
vie naglaavaju svoje pravo da raspolau krunom, prilikom smrti Henrika V., oni ne doputaju da to
prijestolje dobije njegov najblii roak, Fridrih vapski, nego ga daju Lotaru Saskom (1125), a za tim,
prilikom smrti Lotarove, oni se vraaju vapskoj kui i imenuju Konrada III. Njihovim izborom
124
odluuju, dakako obeanja i koncesije kandidata, tako da kraljevska mo slabi svaki put, kad prelazi s
jedne osobe na drugu.
Kako je u takvim prilikama bilo mogue pomiljati na obnovu svae s Rimom? Umjesto da s papom
postupa kao jednak s jednakim, Lotar je dobio carsku krunu samo uz cijenu, da za se nepovoljno
revidira Wormski konkordat i da pristane na papin zahtjev, da ubudue prihhvaa carevu krunidbu
samo ako je odobrio njegov izbor. Konrad III. bio je jo slabiji. Protiv njegova imenovanja borio se
bavarski vojvoda, koji je podigao oruje na njega, navijetajuitime onaj sukob Gvelfa i Gibclina, koji
je tako dugo imao remetiti mir Njemake i Italije. Poslije njegove smrti borbu je nastavio njegov sin
Henrik Lav, kome je car 1142. morao dati Sasku umjesto Bavarske, to ju je kao feudalno leno dobila
kua Babenberg. Ubogi Konrad nije uope imao vremena da ode preko Alpa i ondje se dade okruniti.
Ponadao se, da e, svoj ugled podii sudjelovanjem u drugom kriarskom ratu, ali je u njem doivio
samo ponienje neuspjeha i poraza. Umro je 1152., a njegov neak Fridrih dobio je poslije
pretheodnog sporazuma s protivnikom svoje kue, Henrikom Lavom, glasove knezova.
S Fridrihom Barbarossom otpoinje vladavina koja je 'svojim sjajem utoliko blistavija, koliko su
vladavine prijanjih careva bile neslavnije. Mladi kralj, po naravi estok i ambiciozan, stvorio je odluku
da u oima svijeta podigne ugled carskog velianstva, pa se zatim estoko i pomamno, posvetio
postizanju toga nedostupnog cilja; ali poslije dueg nastojanja postigao je samo buan neuspjeh, rasuo
posljednje snage i potroio posljednje bogatstvo njemakog kraljevstva.
Na prvi pogled, Fridrihova se politika nadovezuje na karolinku tradiciju, i kanonizarija Karla Velikog
koju je 1165. izvrio izvrio jedan njemaki sinod, ini se, kao da je potvrivala ovo podrijetlo.
Ustvari, meutim, izmeu Karolinga i Hohenstaufovaca nema vie niega zajednikog, osim moda,
univerzalnosti njihovih tendencija. Carstvo, kako ga shvaa Barbarossa, nije vie ono kransko,
carstvo, roeno 800. u crkvi Sv. Petra u Rimu i tako intimno vezano uz upravljanje crkvom i tako blisko
sjedinjeno s papinstvom, da je postalo od njega neodvojivo. Ono je u potpunom smislu rijei Rimsko
carstvo, i to Rimmsko carstvo iz vremena Augusta, kakvo je postojalo prije seobe. Na njemu je ono
temeljilo svoje pravo da vlada svijetom, i zbog toga, budui da njegovo podrijetlo see u doba prije
Kristova roenja, zar je moglo imati i ta zajedniko s papinstvom? Carstvo je bilo starije od papinstva,
pa je zato isto onako nezavisno od njega, kako je nezavisan bio i bizantski car. Umjesto shvaanja da
je carstvo u crkvi, oito je, da je crkva u carstvu pa je i papa, usprkos svome poveenom svojstvu, u
krajnjoj konzekvenciji samo carev podanik. Tako se tu namjesto vjerskog misticizma, koji lei u
temeljima karolinke konncepcije, stavlja neka vrst politikog misticizma, koji se smiono vraa unatrag
kroz vjekove k onom vjenom Rimu, gospodaru cijeloga sviijeta, te od njega izvodi, kao s jedinog
izvora svake svjetovne moi, pretenzije carske vlasti. Ve se i u XI. st. Oton III. uljuljavao nadom, da
e u njegovom prvobitnom sjaju moi obnoviti onaj zlatni Rim (aurea Roma), koji je svojom anti kom
slavom blistao kao, ideal svake ovozemaljske veliine. Ali ono, to je kod njega bilo samo nejasno
maatanje i sentimentalne tenje, postalo je kod Fridriha tono odreena
teorija.
Upoetkll XII. st. postiglo je izuavanje rimskoga prava u Italiji, napose u Bologni, u krugu oko Irnerija
i njegovih uenika, znatan razvitak. Justinijanov kodeks bio je za te pravnike neka vrst svetoga pisma i
pravo otkrie zakona i civilnog poretka. Otuda njihovo divljenje i duboko potovanje, prema carskoj
vlasti, koju su smatrali prvim uvjetom za odranje svjetovnjakog drutva. Nema gotovo nimalo
sumnje, da su uenja ove kole utjecala na Barbarossu. Posredstvom toga uenja njegova politika
koncepcija poiva, za razliku od koncepcije Karolinga i njihovih nasljednika, na laikom temelju; sad
vie ne e biti zadaa teologa da je brane, nego e tu dunost preuzeti pravnici. Tako se prvi put u
borbi cara s papom ocrtava suprotnost izmeu svjetovne i duhovne vlasti.
125
Vie biskupa ostalo je, bez sumnje, vjerno Fridrihu, i on je najveu brigu posvetio ispravnim
izborima, koje su kaptoli imali izvravati. Ali on ipak vie nije mogao oslanjati na njemaku crkvu,
koje se poloaj poslije Wormskog konkordata tako duboko izmijenio. Nadoknadu za to potraio je kod
laikih feudalaca. Sve do Henrika V. carevi su mogli raunati na pomo biskupa, pa su prema
feudalnom plemstvu izraavali vie ili manje istaknuto nepovjerenje. Stoga je ono zauzelo stav protiv
njega, a u korist pape, tako je ono sve do vladaavine Lotara Saskog neprestano poveavalo svoj
utjecaj, i ak mu je polo za rukom da taj utjecaj nametne i biskupskim kneevinama. Fridrih je
otvoreno prihvatio to novo stanje. U neobinoj suprotnosti s neogranienom moi, s kojoj je matao
kao car, on je kao njemaki kralj, dopustio laikim knezovima da prigrabe potpunu politiku
nezavisnost. Umjesto da se trudi da im se nametne kao suveren, on je radije nastojao da posreduje u
njihovim svaama ili da laska njihovim ambicijama, te da time sebi izmeu njih pribavi svoju osobnu
klijentelu. On je prema njima postupao vie kao voa stranke, negoli kao kralj, pa se njegova
monarhijska politika u osnovi sastojala u tome, da stvori gibelinsku stranku, nasuprot koje su se
protivnici ili nezadovoljnici okupili u stranku Gyelfa. Ali ipak, on se pritom nije ograniio samo na to,
da djeluje na knezove. Posezao je i u redove nie klase trudei se, da uza se vee malo plemstvo i da
ga u isto vrijeme pretvori i u svoj politiki instrument i u vojnu silu. Viteki obiaji poinju se u to
vrijeme iriti iz Francuske i Lotaringije na desnu obalu Rajne. Fridrih je uloio sve svoje napore da
pogoduje tome irenju, da
svoj ugled nametne vitezovima i da ih privue na svoj dvor sjajem sveanosti i turnira, koje je
prireivao. Velik broj ministeriala uzdigao je na razinu vitezova, i ono to je jo preostalo od carskih
domena, on je pretvorio u lena za te svoje vojnike klijente. Za vrijeme njegove vladavine poele su
planine vapske, Frankonije i Tiringije da se kite ukrasom feudalnih burgova, koji su se u ruevinama
sauvali u velikom broju sve do danas.
Moe se rei, da je Fridrih u Njemakoj rtvovao kraljevska politika prava potrebi, da sebi stvori
snanu feudalnu vojsku. Nije, uostalom, ni moglo biti drukije. Socijalni razvoj njemakih pokrajina
zaostajao je za razvojem u zapadnim dravama i nije mu omoguavao, da sebi stvori novane prihode,
koji bi mu doputali da unovai plaenike ete. Ekonomski poloaj Njemake, osim Rajnske doline,
jo se uvijek osnivao na starom, domanijalnom ustrojstvu i opticaj novca bio je ondje jo uvijek do
krajnosti malen. Od gradova, koji su dotad ve stekli neku vanost, mogue je navesti samo Koln,
jedino trgovako sredite uporedivo sa sreditima u Flandriji; luke na Baltikom moru tek su otpoele
davati glasa o sebi; a na jugu su Augsburg, Be i Nurnberg jo bili mjestanca treega reda.
Povrh toga, Njemaka je u Fridrihovim planovima imala tek drugorazrednu ulogu; smatrao ju je tek
sredstvom, kojim e sebi prokriti putu Italiju i do carskog dostojanstva. Premda je u osnovi bio
Nijemac po navikama, osjeajima i karakteru, u politici je bio Nijemac najmaanje to je to bilo
mogue. Carska zamisao potpuno ga je ispunjala. U trenutku, kad je u Francuskoj i Engleskoj
monarhija izgraivala temelje snanih nacionalnih drava, on se spremao da nanovo otpone bitku,
koja je imala konano baciti njegovu zemlju u anarhiju velikog meuvlaa i izruiti je za mnoga
stoljea feudalnoj rascjepkanosti.
Ali uputajui se u tu bitku, on nije uoavao ni njezine tekoe, ni njezin opseg. Nije sad vie imao
samo papu, koga je trebalo da svlada. Od kraja XI. st. lombardijska se nizina posula gustim raslinstvom
gradskih opina, kroz koje je trebalo prokriti sebi put, da bi dospio u Rim. U svima je gradovima u
dolini rijeke Pad graanstvo obogaeno trgovanjem i industrijom, preotelo vlast biskupima i utemeljilo
municipalne republike, koje vie nisu vodile nikakva rauna o pravima carstva i smatrale sebe
nezavisnima od njega. Ali Fridrih nije poznavao gradsku civilizaciju, pa je prema tim graanima
osjeao isti prezir kao i prema njemakom plemstvu, a prema republikanskim ustavima isto ono
omalovaavanje, koje je u sebi nosio kao Konstantinov i Justinijanov nasljednik. On je to jasno
pokazao, kad je 1154. prvi put preao Alpe. Poto je na ravnici (kod Piacenze) sazvao knezove i
126
gradove gornje Italije, pokuao je da im nametne zakletvu vjernosti, i saopio im dunosti, koje treba
da izvravaju prema njemu. Ali je dolo do otpora. Fridrih je povjerovao, da e ga svladati silom, pa je
opsjeo Tortonu i sravnio je sa zemljom. Zatim je, stavivi u Paviji sebi na glavu krunu langobardskih
kraljeva, poduzeo pohod na Rim, gdje ga je ekala carska kruna.
Grad je u tom trenutku bio ti otvorenoj pobuni. Nije, uostalom bilo niega zajednikog izmeu
pokreta rimskog puka, koji je pomagala rimska crkva isto onako, kao to su ga neko pomagali carevi i
pokreta aktivnog i energinog lombardijskog graanstva. Antiko doba je Rimu ostavilo u nasljedstvo
preduboke tragove, a da bi se njegovi stanovnici mogli osloboditi uspomena i veliina, koje ih okruuju
i od kojih oni ive. Od vremena do vremena, deavalo im se, da se njima opiju ida sebe jo uvijek
smatraju gospodarima svijeta i potomcima kraljevskog naroda. Jedina municipalna organizacija, koju
je Rim ikada imao, bila je ona, koja je osvojila svijet i koja je od tog osvojenja umrla. Postavi
sreditem univerzalne politike, taj je grad isuvie pripadao kranskoj Evropi, a da bi mogao pripadati
samome sebi. Obino opinsko vijee nije moglo zauzeti mjesto senata, istoga su Rimljani, prilikom
svake krize u svojoj burnoj povijesti vjerovali da nanovo uspostavljaju senat, i to onaj antiki senat,
koji je bio vrhovni zakonodavac i upravnik za sva ljudska poduzea.
U trenutku, kad se Barbarossa pribliavao Tibru, Rim je proivljavao ba jednu od svojih kriza. Papa je
pobjegao; gradom je vladao Arnold iz Brescie i matao o tome, da u isto vrijeme reformira i crkvu i
carstvo. Kod njega se vjerski misticizam zdruio s misticizmom politikim. Htio je crkvu vratiti
evaneoskoj istoi i siromatvu, dok bi car, primivi od rimskog puka upravu nad svijetom, bio
organizator svjetovnoga drutva i sveo papu na razinu obinog sveenika. Tako je uzanimljivom susretu
antika podjednako nadahnjavala i njemakog kralja i talijanskog revolucionara. Ali zar je bilo mogue,
da on jedan drugog razumiju? Talijan je od puka izvodio careva prava i od njega oekivao obnovu
svijeta. A car je u carskoj vlasti, vidio samo vladanje svijetom, i to onakvim svijetom, kakav je vidio,
ili, tonije, kakav se priviao njegovim oima ratnika i feudalca. Za Fridiiha, kao i za papu, Arnold je
bio samo opasan heretik. I on ga je izruio Haadrijanu IV., koji ga je dao spaliti na lomai.
Vrativi se u Rim, okruen njemakim vitezovima, inilo se, da je papa duan zahvalnost Fridrihu, pa je
ovaj, kad je u crkvi Sv. Petra primio carsku krunu (18. lipnja 1155), mogao vjerovati, da e ona odsad
biti sigurna od papinih nasrtaja. Ali Hadrijan se nije okanio nijedne od pretenzije Svete Stolice. Tek to
se Fridrih vratio u Njemaku, ve je to s negodovanjem imao prilike opaziti. Papinski legat Roolandi
ak je sebi doputao, da o carstvu u njegovoj prisutnosti govori kao o bencficiju (lenu) Sv. Petra. A
u isto su vrijeme lombardijske opine naglaavale svoju nezavisnost i pod vodstvom Milana otvoreno se
pripremale za rat. Ovaj put car se odluio da zada teak udarac i da svoje protivnike sravni sa
zemljom. Godine 1158. opet je doao u Lombardiju i dao ponovo i u najsveanijem obliku proglasiti
svoja suverena prava (regalia)i slobodu gradova osudio je kao pokvarenjako buntovnitvo, naredio da
njihovi zidovi budu porueni, i podvrgao ih jurisdikciji podestata, koje je imenovao sam. Prezirna
oholost njegova govora i njegova dranja samo je jo vie rasplamsala otpor. Njemako je vitetvo, sa
isto toliko uenja koliko i gnjeva, gledalo, kako ih po ravnicama napadaju obini graani, i bjesnilo,
to ne moe na juri osvojiti bedeme, koje je pobjedonosno branila ta bagra. Nacionalni kontrast jo
vie je raspaljivao mrnju boraca; ali ipak jezgru spora sainjavali su nepomirljivi socijalni oblici: s
jedne strane apsolutizam, koji je pomagala vojnika aristokracija, a s druge strane, politika
autonomija i municipalna sloboda, za koju su bili pripravni umrijeti svi oni koji su je proglaavali.
Otpor lombardijskog graannstva Fridrihu Barbrassi znaio je isto to est stoljea poslije toga u uem
okivru, otpor francuske revolucije 1790. vojskama Prusije i Austrije.
Godine 1160. Cremona je spaljena poarom poslije opsade, koja je trajala sedam mjeseci. Milano se
herojski branio devet mjeseci i predao se (u oujku 1162.) tek pritisnut glau i kugom. Nije se mogao
nadati oprotenju, Fridrih nije nimalo shvaao viu civilizaciju svojih neprijatelja. U svojoj naivnoj
127
surovosti, on ih je udario kaznom, kojom bi kaznio i neki feudalni burg, koji bi sebi dopustio, da mu
se suprotstavi. Dao je grad sravniti sa zemljom, kao da je takav postuupak bio dovoljan, da onemogui
jednom gradu da se ponovo uzdigne.
Ta mu se pobjeda morala initi utoliko odlunijom, to je, kako je vjerovao, postigao i drugu pobjedu,
u borbi s papinstvom. Hadrijan IV, umro je 1.rujna 1159, i kako se kardinali nisu mogli sloiti u izboru
njegova nasljednika, to su Aleksandar III. i Viktor IV. svaki sebi pripisivao pravo na tiaru i jedan
drugoga izopavali iz crkve. Bila je to divna prilika za cara da se nametne crkvi kao donosilac odluke
izmeu obojice takmaca, kao to je to neko uinio Henrik III. Sazvao je sinod u Paviji, a njemaki i
talijanski biskupi, koji su doli onamo, izjasnili su se u veljai 1160. dakako za Viktora, jer je
Aleksandar bio onaj drski Rolandi, pa je veina konklava, birajui njegova protivnika eljela potvrditi
svoju protivcarsku politiku. Ali Fridrih se smjesta mogao uvjeriti da ni Evropa nije bila nimalo vie
sklona tome da mu se pokori, nego to su to bili lombardijski gradovi. Cio katoliki sviijet okupio se oko
Aleksandra, pa su kraljevi Francuske i Engleske, usprkos molbama, koje im se car udostojao upraviti
ostali nepokolebljivi. Ali car je ipak i dalje bio tvrdoglav. Kad je Viktor IV. umro, dao je (20 IV 1164)
izabrati Paskala III., produujui tako iz oholosti shizmu, od koje se vie niemu nije mogao nadati.
Meutim, doivio je bar to zadovoljostvo, da svoga papu dovede u Rim dok je Aleksandar kao bjegunac
boravio u Francuskoj(1167), i da proglasi suverenu vlast carstva nad gradom. Zatim je morao u
najjveoj urbi nanovo prijei Alpe, jer je u njegovoj vojsci buknula kuga.
Poloaj u Italiji bio je meutim opasniji nego ikada. Teror, to ga je car primjenjivao protiv
lombardijskih gradova, samo je u njima jo vie raspaljivao estoke strasti. Oni su se tijesno pridruili
papi i dali njegovo ime gradu Alessandria. Milano se pri digao iz ruevina i obnavljao svoje bedeme. Sve
je trebalo nanovo otpoeti. Godine 1174. poveden je novi vojni pohod, koji se isprva otegao u
opsadaina i naglo zavrio (29.svibnja 1176), bitkom kod Legnana, u kojoj su Milanci i njihovi saveznici
sasjekli carsku vojsku u komade. Katastrofa je bila neizljeiva, a isto tako i ponienje. I Aleksandar III.
i lombardijsko graanstvo postigli su jednim udarccm punu pobjedu nad tim carcm, koji je bio tako
naprasit, doklegod se osjeao jak. Ali sad je od surovosti naglo preao na potovanje i ponincist.
rtvovao je novoga -papu, Kaliksta III., koga je dao imenovati poslije smrti Paskalove, priznao je
Aleksandra; i u Veneciji, gdje se s njim izmirio, odbacio svoje dranje po uzoru na Augusta, bacio se na
zemlju i poljubio mu noge. Ovom su obredu prisustvovali i izaslanici lombardijskih gradova, kojima je
papa obeao, da e ih izmiriti s carem. Zakljueno je primirje na est godina, koje je poslije (u lipnju
1183) u Konstanci pretvoreno u konaan ugovor: on je formalno utvrdio prava carstva da od gradova
prima, stalnu novanu pomo (subsidij) i vojne odrede ali sve to nije nikad bilo provedeno.
Kad se Fridrih vratio u Njemaku naao je ondje Henrika Lava, i njegove gvelfske pristalice u otvorenoj
pobuni. Polo mu je za rukom da ih pobijedi, a da mu pobjeda ipak nije osigurala vru monarhijsku
vlast. Bio je obavezan namiriti knezove, pa je morao meu njih raspodijeljti plijen, to ga je ugrabio
pobijeenome. Njegovo vojvodstvo Bavarsku dao je Otonu Wittelsbachu; njegovo vojvodstvo Sasku
podijelio je izmeu kelnskog nadbiskupa, koji je primio Westphaliju, i Bernharda Anhaltskog. Padom
Henrika Lava nestalo je opasnog careva neprijatlja, ali je taj pad bio nesrea za Njemaku. Henrik, je
vladao od Alpa do Baltika, a stekao je i kolonizirao na drugoj obali Labe prostrana slavenska podruja.
Posjedovao je dakle snagu, koja bi se, da je potrajala, mogla nametnuti cijeloj zemlji i stopiti
pojedine, tako razliite predjele u kojima je vladala. Sruio ga je savez dinastikih, interesa s
interesima feudalaca, i pobjeda njegovih neprijatelja nije imala drugog rezultata osim jo vee
feudalne razmrvljenosti, koja c se u Njemakoj jo ipoveati iz vladavine u vladavinu. Krajem XII. st.
ona je ve dosegla dotle, da je Fridrih shvatio, kako je zbog budue sigurnosti njegove dinastije
neophodno potrebno da joj izvan svoje drave potrai neku teritorijalnu bazu. Zbog toga je 1186.,
128
oenio svoga, sina Henrika s, Konstancom, batinicom Sicilskog kraljevstva. Da bi se mogla odrati,
Hohenstaufovska se kua morala denacionalizirati i okrenuti od Njemake prema Italiji.
To je bio jedini rajan rezultat tako burne i tako neplodne karijere Fridriha Barbarosse. Ali uz koliku li
je cijenu postignut! Trei kriarski rat pobudio je u njemu nadu, da e stei nadoknadu za svoja
razoaranja, pa je sad opet njegov um, tako sklon obmanama povjeerovao da je dola dobra prilika, da
nanovo pridigne carsko veiianstvo stavljajui ga na elo kranstva u preotimanju Kristova groba. I
tako je 1183. stavio na sebe znak kria. 10.lipnja 1190 poginuo je u obinoj konjanikoj nesrei
utopivi se u vodama rijeke Cydnus.
II. DO BOUYINESA
Fridrih Barbarossa ostavio je svome, sinu Henriku VI. Njemaku, kojom nije bilo mogue vladati.
Umjesto, da popravi poloaj dinastije, poraz Henrika Lava pogorao ga je. Sklonuvi se u Englesku,
Henrik je, privukao panju i ambiciju Plantageneta na njemake dogaaje i osigurao njihovu pomo
svojim pristalicama. Tako je novu vladvinu pozdravila pobuna Gve1fa, koju je trebalo stiati ustupcima
i obeanjima. Henrik VI.je jo vie, nego njegov otac zanemario Njemaku i dao prednost Italiji.
Budui da univerzalnost carske politike nije dooputala, da se ta politika vee uz bilo koju naciju,
sjedite carske vlasti moralo je nuno biti ondje, odakle je mogla crpsti snage. Batina Sicilskog
kraljevstva, koje je Henrik stekao 1189. prilikom smrti svoga tasta, Vilima Dobrog, vezala ga je na jug
Apeninskog poluotoka i odluila njegovom sudbinom.
Normanska drava na Siciliji, koju je papa Inocent 1130. u korist Rogera II. uzdigao na rang kraljevstva,
bila je neosporno najboogatija i u pogledu ekonomskog razvitka najnaprednije od svih zaapadnih
drava. U svom je kopnenom dijelu bila bizantska, a u otonom muslimanska; pogodovala joj je
izvanredna razvedenost njezinih obala i plovidba, koju je u isto vrijeme odravala i s muslimanima na
afrikoj obali, s Grcima na otocima Egejskog mora i na obalama Bospora, kao i s kriarskim
naseobinama u Siriji. Podjednako je iznenaivao nepostojanjem jedinstvcnog nacionalnog karaktera
kao i raznolikou svoje civilizacije, u kojoj su se prepletale, i stapale i bizantska i islammska kultura.
Iznad te hibridne mjeavine dvaju naroda, normanski su vladari stvorili ustrojstvo, koje je po svojim
oblicima bilo feudalno, ali je ustvari bilo apsolutistiko, a umjelo je usvojiti praksu bizantske uprave.
Sicilski su vladari, usprkos svojoj odanosti papinstvu, zahvaljujui svome bistrom politikom shvaanju,
doputali svojim muslimanskim kao i pravoslavnim podanicima, da nesmetano vre svoje vjerske
obrede. Stanje njihovih financija bilo je izvanredno, Muslimani su na Siciliji uveli uzgoj rie i pamuka,
a u velikim gradovima, Palermu, Messini, Siracuzi, postojale su razne grane orijcntalne inndustrijske
djelatnosti i dobavljale dravnoj riznici prihode, koji su bili obilniji od prihoda bilo gdje drugdje, i
ubirani vjetije i mudrije nego igdje drugdje. Stanovnitvo je posluno doputalo, da njime vladaju, jer
je oduvijek bilo naviklo na usavrenu upravu, bilo bizantsku, bilo islamsku. Trebalo se bojati samo
normanskog plemstva. Premda je ono uskoro izgubilo svoju prvobitnu snagu i omlitavilo u napol
istonjakim uivanjima i obiajima, ostalo je ipak jednako pohlepno i nemirno.
Stekavi takvo kraljevstvo, Henrik VI. je dobio prihode, koji su se u poreenju s bijednim prihodima,
to je Njemaka jo uvijek davala kralju, mnogi smatrani neiscrpljenima. Najprije se pourio da ga
papa okruni, a zatim je prekinuo dobre odnose s njim, ukinuo vezu vazalske podlonosti, koja ja
Siciliju vezi vala uz Svetu Stolicu, i obnovio Fridrihove pretenzije na grad Rim i dravu Sv. Petra. Ali
njegovi su planovi jo i nadilazili ovo. Smjerao je ni manje ni vie nego da obnoovi Rimsko carstvo, ali
je namjeravao da to ovaj put uini u onom Sredozemskom bazenu, koji je Rim neko osvojio, i koji su
sad meu sobom dijelili Bizant i Islam. Bizat je, osobito u tom trenutku bio posve utonuo u anarhiju,
dinastike spletke, dvorske revolucije i vojnike pobune, pa se ini, da je time doveo u napast careve
129
ambicije. Jo prije njega, Bizant je pobudio i pohlepu normanskih vladara. Nije li se kralj Roger II.
okoristio drugim kriarskim ratom, da opustoi Dalmaciju, Epir i Grku i da se doepa otoka Zante i
Krfa? Henrik je bio isto tako poduzetan i sklon obmanama kao i njegov otac, pa je stupio u vezu s
kriarskim dravama u Siriji, s muslimanskim vladarima afrike obale i pripremao velik pohod protiv
Carigrada, ali je njegova nenadana smrt 27. studenog 1197, rasprila sve te lijepe planove i utedila
mu, uostalom, neizbjeiv rat s papinstvom, koji bi taj pohod, i da je poivio uinio neostvarljivim.
Zahvaljujui svom sicilijanskom bogatstvu, njemu je polo za rukom da njemake knezove navede, da
za kralja Rimljana izaberu njegova sina Fridriha II., dijete od dvije godine. im je Henrik umro,
knezovi su zaboravili da Fridrih postoji, i pobrinuli su se da drugog postave za kralja. Ali vie nisu bili
kadri da se sporazume. Obje stranke, u koje su se okupljali, Gvelfi i Gibelini, bile su samo dvije
skupine feudalaca, koje su, i jedna i druga, vodile veoma malo brige o interesima kraljevstva i
nastojale samo oko toga, da na vlast dovedu takva vladara, koji e doputati svojim izbornicimcl da
jaaju jednako na raun svojih protivnika, kao i na raun same drave. Ovom priliikom se prvi put u
izbor kralja upleo novac iz inozemstva, koji je u budunosti imao tako esto odrediti, na koga e pasti
izbor. Richard Lavljeg Srca je netedice rasipao livre sterlinga u korist svoga kandiidata, vojvode Otona
od Braunschweiga, sina Henrika Lava. Oton je bio odgojen u Engleskoj i nije imao gotovo nita
njemako, osim strastvene gvelfske mrnje protiv Hohenstaufovaca. Pristalice ove kue suprotstavile
su mu brata Henrika VI., Filipa vapskog, koji je kupio savezniitvo Filipa Augusta ustupivi mu carsku
Flandriju. Osim toga, dao je kraljevsku krunu vojvodi ekome, da ga time vee uza se. I tako je izbio
graanski rat od Alpa do Sjevernog mora i od Labe do Rajne; svi su se ti vladari oborili jedan na
drugoga (1198) pod izgovorom da brane zakonitog kralja.
Taj rat dobro je doao papi. Oslanjajui se na stari zahtjev Svete Stolice, da joj bude priznato pravo,
da odobrava izbor rimskoga kralja,
intervenirao je meu suparnicima. Filip nije mogao porei tradiciju svoje kue i rtvovati prava
carstva. Kako god je bio slab, on je sebe u tom pogledu toliko smatrao nasljednikom Augusta, da je
sebe dao nazivati Filipom II osjetajui se, da je u II. Rimskim carstvom vladao Filip Arapin. Nadrugoj
strani, Oton IV. je obeavao sve to su zatraili, da e se suzdrati od svakog upletanja u pitanje
biskupa, da e odustati od svakog suvereniteta nad Rimom, da e se odrei Sicilskog kraljevstva.
Inocent se izjasnio njemu u prilog, a da pritom ipak pravorijek i izopenje, to ga je izrekao protiv
Filipa i njegovih pristalica(1201), nije te pristalice toliko oslabio, da bi morali poloiti oruje. Borba se
zavrila tek poto je Filip bio ubijen (1208) Oslobodivi se takmaca, Oton je otiao u Rim i idue godine
pirimio carsku krunu. Nekoliko mjeseci poslije toga bio je ve izopen. I zaista, tek to se okrunio,
Gvelf se pretvorio u Gibelina i stao zahtijevati (isto onako kao i Hohenstaufovci) sve one ovlasti i
prava, kojih se odricao nekoliko godina prije toga.
Oruje, kome je bilo namijenjeno da ga potue, bilo je u papinim rukama. Sin Henrika VI., princ
Fridrih, to ga je njegova majka; koja je umrla nekoliko mjeseci poslije svoga mua priznavi Siciliju
lenom Svete Stolice, povjerila skrbnitvu Inocenta III., nedavno je dosegao etrnaestu godinu i preuzeo
vlast u svom Sicilskom kraljevstvu. Zar je ita moglo biti prikladnije, nego poslati ga u Njemaku,
postii, da ga ondje priznaju kraljem i tako zahvaljujui njemu podii protiv nevjernog Gvelfa novi
ustana Gibelina, koji e ovaj put raditi u korist Svete Stolice? Za izvrenje tako smiona plana trebalo je
imati saveznika. Borba, koja je neto prije toga izbila izmeu Franncuske i Engleske, pokazala je papi
gdje ga treba traiti. Bio je Filip August. Filip je zaista znao, da je Oton obeao pomo Ivanu bez
Zemlje, i nita; mu nije moglo zgodnije doi od ustanka u Njemakoj protiv pomonika njegova
neprijatelja. Isto onako kao to je engleska riznica neko kupila Otonove izbornike, tako je ovaj put
francuska riznica kupila izbornike Fridriha II. Tek to se mladi princ pojavio u vapskoj; mnotvo se
knezova izjasnilo za njega (1212). Dvije godine poslije toga, smrtni udarac u Bouvinesu oborio je na
zemlju u osobi Otonovoj posljednjeg predstavnika onakve carske politike, kako su je shvaali svi
130
njemaki carevi poevi od Friddha Barbarosse. 19.studenog 1212 sklopio je Fridrih ugovor s
Francuskom protiv Otona i Engleske. 12.srpnja 1213 priznao je u Egeru sve papine posjede u Italiji i
odrekao se prava da nadzire biskupske izbore, kako je to bilo u skladu s Wormskim konkordatom.
Otvorena bitka imala je donijeti odluku u isto vrijeme u sporu izmeu njega i Otona, kao i u sporu
izmeu carstva i crkve i izmeu Francuske i Engleske. .
Zauvijek je bilo svreno s obmanom, koju su slijedili ti carevi matajui o obnovi Rimskog carstva. Papa
je postigao pobjedu: on nije 1214. to mogao ni slutiti, da e njegov tienik postati najuporniji
neprijatelj Svete Stolice. Ali borba, koja je imala poeti s njime, navijeta posve novu fazu u odnosima
pape s carstvom. U toj borbi Njemaka, uostalom, ne e nikako sudjelovati. Fridrih e je zanemariti
zbog Italije, i ona e, preputena sama sebi, dokraja pasti u politiko rasulo prije nego to ogrezne u
anarhiju velikog interregnuma.
131
SEDMA KNJIGA
PREVLAST PAPINSTVA I FRANCUSKE U XIII. STOLJEU
PRVO POGLAVLJE
PAPINSTVO I CRKVA
I. POLOAJ PAPINSTYA U XIII. ST.
XIII. stoljee istie se, izmeu bitke kod Bouvinesa, kojom poinje, i sukoba izmeu Filipa Lijepog i
Bonifacija VIII. kojim ono zavrava, kao doba obiljeeno dvostrukom prevlau: prevlau papinstva i
prevlau Francuske. Te dvije sile, bilo svaka napose, bilo u uzajamnoj slozi, odreuju tok politike, i
obje, jedna time, to upravlja crkvom, a druga nadmonou svoje kulture, duboko utjeu na cio
intelektualni, moralni i drutveni ivot tadanjega vremena. Kolikgod je pobjeda papinstva nad
carstvom bila kobna za Njemaku, toliko je bila korisna za Francusku, koju su okolnosti nainile
udionikom u toj pobjedi.
Potrebno je da ponovo istaknemo: borbu careva s papinstvom, koja je trajala dva i po stoljea, nije
prouzrokovala briga oko obrane svjetovne vlasti od presizanja crkve. Tumaiti tu pojavu time, znai
prenositi usred Srednjega vijeka one ideje i probleme, koji se javaljaju tek u moderno doba. Ni
ponienje Henrika IV u Canossi, ni ponienje Fridriha Barbarosse u Veneciji, kao ni Otona IV. u
Bouvinesu, nisu bila ponienja civilne vlasti pred sveenikom oholosti. Ustvari, to nije bio sukob
drave i crkve; bila je to unutranja borba u samoj crkvi. Carevi su naime htjeli da primoraju pape, da
ih priznaju upravaljaima univetzalne crkve; to su eljeli postii i onda, kad su se pozivali na
karolinko carstvo, kao Otoni i Henrici,. ili na Ri msko carstvo, kao Hohenstaufovci. Njihove su, dakle,
pretenzije dovodile kod svih naroda u opasnost onu svjetovnu nezavisnost, o kojoj se tako esto, na
temelju udesne zbrke, istie, da su je ba oni branili. Naprotiv, interes pape bio je jednak interesima
nacija, i sloboda crkve bila je neeodvojiva od slobode evropskih drava; one su bile toliko povezane,
da je pobjeda Filipa Augusta u Bouvinesu donijela odluku o objema.
Slom Otona IV. nije, uostalom, dokonao carstvo. Ono je postojalo i dalje, sve do uoi naega doba.
Napoleon I., koji je sruio toliko toga u Evropi, ukinuo je 1806. i tu potovanja, dostojnu uspomenu,
stvorivi u srpnju 1806. Rajnski savez. Ali se ipak moe rei, da je, na poetku XIII st. povijesna uloga
carstva okonana. Ono prestaje postojati kao univerzalna vlast, kao evropski autoritet. Premda se
carevi i dalje nazivaju vjeno uzvieni rimski carevi, premda meu svojim simbolima zadravaju
zemaljsku kuglu (globus) i premda se sve do Karla V. ustrajno daju kruniti uvijek u Rimu, oni su ustvari
samo suvereni, ili tonije sizereni zbrkanog mnotva kneevina i municipalnih republika, od kojih se
sastoji Njemaka na kraju Srednjega vijeka i u moderno doba, a koje se mnotvo poevi od XIV. st:
naziva imenom Sveto Rimsko carstvo njemake narodnosti.
Poslije pada carstva ostala je samo jedna univerzalna vlast u Evropi. Bila je to papinska vlast, i
njezina osamljenost jo vie istie njezinu veliinu. Cijelo upravljanje crkvom dosie u njoj svoj
vrhunac: papinska je vlast uistinu univerzala monarhija, a njezina se centraliziranost neprestano
poveava. Svi biskupi duni su sada poloiti zaakletvu papi; nije mogue osnovati nijedan red bez
papina odobrenja; na dvor u Rimu dolaze prizivi iz cijeloga kranskog svijeta, a papinskoj legati bde
svim zemljama nad izvrenjem papinih odredbi i odravanjem propisane discipline. Za vladanje takvim
tijelom i za upravljanje njegovom aktivnou bile su neophodno potrebne dvije stvari: trebalo je
132
oblikovati pravo i stvoriti financije. Kanonsko pravo, kojega je najstariji spomenik, Gracijanov dekret,
objavljen u Rimu 1150., naaglo se razvijalo za vladanja velikih pravnika Inocenta III. i Inocenta IV.
Krajem XIII. st. ono je dovreno i vie se gotovo ni u emu ne mijenja. to se tie papinskih financija
(koje treba pomno razlikovati od papinih financija u njegovu svojstvu suverena rimskoga), one se
snabdijevaju Petrovim noviem, na to su obavezne Engleska i Aragon, kao i sve brojnijim taksama,
koje moraju plaati crkveni dostojanstvenici. To su anate, rezervacije, prava palija, indulta i t.d. Sve
te takse u cjelini ine blago Sv. Stolice, i omoguuju joj da preuzme onu univerzalnu ulogu, koja joj je
pripadala, da pomae kriarske ratove, da uzdrava misije i da svom duhovnom utjecaju pridrui posve
zemaljski utjecaj uz pomo zlata. Nemogue je predoiti sebi golemi utjecaj takvoga prvosveenika,
kao to je Inocent III., ako propustimo uzeti u obzir njegovu financijsku mo. A pritom treda uoiti, da
je ta financijska mo, koju brani i odrava katolika hijerarhija iz svih dijelova Evrope, bila mogua
samo zahvaljujui ekonomskom napretku, to ga je prouzrokovala obnova trgovine. Dokle god je zapad
ostao na stadiju ratarske civilizacije, papa nije mogao imati i nije ni imao drugih prihoda, osim onih,
to su dolazili s patrimonija Sv. Petra. To je bio uzrok, to su pape tada nastojale da proire svoje
posjede u Italiji, da sebi osiguraju imanja, grofice Matilde u Toskani, a otuda, i njihov otpor, to su ga
isprva pruali irenju normanske drave. Ali kad se novani promet obnovio i usavrio i kad je sve
potpunije zamijenio sistem prihoda u naturi, papinski su se porezi mogli razviti do krajnjih mea
papinske prvosveenike vlasti. Tada se objavljuje novost: papinske takse. Prije toga one bi bile
nemogue. One su u povijesti crkvene organizacije posljedica onog ekonomskog preobraaja koji u isto
vrljeme poinje doputati dravama, da uvedu pravi poreski sistem. Zanimljivo je pritom vidjeti, kako
se papa pri ubiranju tih prihoda koristio kapitalistikom organizacijom, koja se poinje razvijati u
velikim talijanskim komunama. m On stavlja u dunost najprije sienskim, pa zatim firentinskim
trgovcima i bankarima, da ubiru i dopremaju u Rim njegove prihode .
Pape su jo prije nego laiki vladari stupili u veoma blize veze s novarima, pa je upravo potreba, da ti
novari po cijeloj Evropi kupe papinske prihode, da ih mijerijanjem pretvore u talijanski ili koji
meunarodni novac i stave ga papi na raspolaganje, a da se pritom ne moraju uputati u to, da ga uz
velike trokove i opasnosti prenose preko planina, uvelike pridonijela postanku prvih bankovnih
operacija, i prvih kreditnih pisama, koja su daleki preci kasnijih mjenica.
Sigurno je, da velike pape XIII. st. pokazuju, ako ih usporedimo
s njihovim prethodnicima iz XI. st., na primjer s Grgurom VII. ili s Inocentom IV., pa ak i sa
suvremenicima Sv. Bernarda, vie zemaljaski karakter. Moglo bi se rei, da su i boga i nebo prinudili da
siu u crkvu. Pribavili su crkvi neuporedivu snagu i velianstvo; ali usprkos tome, isuvie se osjealo,
da je ona djelo ljudskih ruku. Bio je to divan napor da se, na zemlji obrazuje savreno drutvo.
Podsjea nas to na gotiku katedrlu, koja se vinula k nebu, ali koja ipak, kako god bili visoki njezini
svodovi, ne obuhvaa u sebi ni nebo, ni sve ovjeanstvo, pa ma kako brojni bili njezini kipovi, koji
pored boga, svetaca i demona prikazuju ljude, i kraljeve. Isto tako su crkveno pravo i teologija u biti
konstrukcija, koju je stvorilo XIII. st. Cijela prijanja skolastika dosie vrhunac i svoju metu u Summi
Sv. Tome Akvinkoga (1274) u kojoj su kranski moral i dogme izloene po aristotelovskoj metodi.
Polazna toka je dakako otkrivanje. Vjera prua nepokolebljiv temelj racionalnoj teolokoj
konstrukciji, koja obuhvaa cijelo drutvo i sav ivot. Nema sumnje, da je cilj bio onaj isti, koji je
vaio oduvijek: vjeno spasenje. Ali sad se vie ne nastoji postii to spasenje uz pomo misticizma,
izravnim dodirom s bogom. Svagdje se sada izmeu ovjeka i boga uklapa crkva. Sv. Bernard ne bi u
XIII. st. bio zamisliv kao savjetnik papa, koji su se pokazali nepovjerIjivi ak i prema Sv. Franji
Asikom. Sada se naime eli posvii to, da se svijet sastoji od dua, kojima e upravljati crkva, a i tom
samom crkvom imao je upravljati Kristov predstavnik na zemlji. Tim duama crkva sad priznaje tijelo,
koje one nadahnjuju ivotom; a to znai, da priznaje ljudsko drutvo. Ona od njega ne zahtijeva ni
133
herojstvo, ni da se odrie svijeta. Treba samo da je ono posluno crkvi i da joj doputa, da ga vodi
prema spasenju. Svaki je stvor, svako je zvanje podlono crkvi, a to znai rimskom prvosveeniku.
Kanonsko pravo definira i kanjava jednako politike grijehe (nepravedni rat) kao i trgovake
(nepravedna cijena). Tako je cio ivot i svjetovni i vjerski, stavljen pod neprekidni nadzor crkve.
Crkveni sudovi, su time, to mogu obrazovati forum mixtum, redovita sudbena instucija ne samo za
crkvene osobe, nego i za mnotvo potpuno laikih pitanja, kao to su oporuke, pitanja roenja
enidbe, smrti, brani sporovi, lihva, i t. d. Svi oni, koji, su krteni pripadaju crkvi i moraju se
pokoravati njezinim poukama pod prijetnjom pokore, izopenja i ako je potrebno, kriarskog rata. Ima
u tome velianstvenog jedinstva. Bilo je to cjelovito uenje, koje se namee svijetu vjernika, to ga
primaju. Ono je bilo tako cjelovito i potpuno, daje rodilo jedinu zaista univerzalnu poemu evropske
knjievnosti. To je Danteova Boanska komedija, koja je posvema proeta duhom Sv. Tome
Akvinskoga. Cio je intelektualni ivot dakako takoer podloan autoritetu crkve. Svi uenjaci toga
vremena su teolozi ili pravnici. Filozofija je ancilla theologiae; i ona, kao i sveuilita, sva ureea, na
po uzoru na pariki, izravno su podvrgnuta papinu autoritetu. Svi njihovi nastavnici uvijek su sveenici
iz samostana ili katedralskih kola: sva se nastava stie ondje. Nju potpuno proima dijalektiki duh,
koji nadahnjuje novu nauku. Ta nastava prekida i posljednje veze s antikom, osim s Aristotelom i s
onim, to se o Platonu zna posredstvom idova i Arapa. Formira se novi latinski jezik, pravi
srednjovjekovni latinski jezik, koji e potrajati sve do Renesanse. On je jasan, analitian, posvuda isti
to je jezik pravnika i teologa. Lijepe knjievnosti na latinskom nestaje. Taj bi latinski trebalo nazivati
gotikim latinskim, jer je postao isto tako nezavisan od svoje knjievnosti, premda vodi podrijetlo iz
antike, kao to je i gotiko graditeljstvo, koje se takoer osniva na antici, izgubilo vezu sa svojom
temeljnom umjetnou.
U trenutku kad je crkva, pobijedivi carstvo, postigla ovako veliku mo, koja joj u ruke daje prevlast
nad cijelim zapadnim svijetom, protiv nje se die nov protivnik: hereza. Sve do arijanstva, koje su Goti
u IV., st. donjeli sa istoka, latinsko je katolianstvo mnoga stoljea jednoduno ispovijedalo istu vjeru i
priznavalo iste dogme, i tim je svojim ustrajnim pravovjerjem bilo u izrazitoj opreci s vjerskim
prepirkama, koje su sve do X. st. neprestano remetile mir u grkoj crkvi. Taj spokoj nije teko
objasniti. Za razliku od Bizantskog carstva, na Zapadu nije bilo ni filozofijske tradicije, i nastave izvan
sveenikih redova, ni dodira s kulturama, koje su ispovijedale razliite vjere; a ni takvog drutvenog
poloaja, koji bi bio kadar da ljudski um usmjeri prema opasnim novinama. Kako se moglo raspravljati
o vjeri u drutvu, koje je ivjelo u izolaciji i koje je svojom posve ratarskom civilizacijom bilo
naviknito, da potuje tradiciju i autoritet i u kom je usred sveopeeg, neznalatva samo crkva bila
pismena, a i ona je poznavala samo knjievnost na latinskom jeziku, a to je znailo, samo potpuno i
savreeno pravovjernu knjievnost? U XI. st., u kom se obnovila trgovina stala razvijati plovidba
morima i u kom su nastali prvi gradovi, pojaavili su se i u vjerskom ivotu prvi znaci nemira.
Nepoznatim putovima, koje ipak mora da su bili isti oni, kojima je kretala trgovina, sa istoka su u
Lombardiju kradom prodrla manihejska uenja, a iz Lombardije su prela u Francusku i rajnsku
Njemaku. U poetku su njihove pristalice bile malobrojne, ali su se u toku XII. st. umnoili i iz
razloga, koji su slabo poznati, proirili se osobito u Toulouskoj grofoviji i u predijelu grada Albi, po
kome su dobili ime Albiani (Albigenzi). Usvajali su misticizam i askezu jo u veoj mjeri nego njihovi
pravovjerni suvremenici, pa su ak u ime duha, koji je jedino naelo ivota i istine, poricali, ne samo
drutvo, nego i samu crkvu, koju je iskvarilo bogatstvo i svjetovna mo. Proglaavali su sebe jedinim
uenicima Kristovim, a da bi ovjek dospio do Krista, trebalo je da se potpuno odrekne zemaljske
naravi i postigne savrenu istou. Otuda su dobili ime katari, koga su se u XII. st. isto tako bojali i
uasavali, kao to su se u XVI. st. uasavali pred imenom anabaptista, i od koga potjeu one rijei,
koje u germanskim jezicima oznaavaju heretika (Ketzer, Ketter). Ti su katarski vizionari - uostalom
isto kao i anabaptisti - ugroavali u isto vrijeme i drutveni i vjerski poredak. Propovijedali su
zajednicu dobara, a uporedo s tim i unitenje crkve. Stoga nimalo ne udi, to su se francuski baroni
oduevljeno odazvali pozivu Inocenta III., kad je on poeo propovijedati kriarski rat protiv njih.
134
Izmeu 1209 i 1235. oni su gonjeni kao zvjerad i istrebljivani po cijelom Languedocu, posred uasa i
strahota, kakve na sreu vie ne emo susresti u historiji sve do vjerskih ratova u XVI. st. Uza sve to,
nije polo za rukom da svi budu pobijeni, i, kao to se to deava uvijek progoni su ubijali tijela, ali nisu
ubilj duh, opravdavi time njihovo uenje. Sve do pojave Wyclifa, gotovo sve su herctike sekte:
apostolici, braa slobodnoga duha, begardi, i t. d. - izuzetak su samo valdenzi - bile, ini se, u biti
izdanak kararskog misticizma. I ba zbog toga nijedna od njih nije zapravo bila veoma opasna.
Radikalnost njihovih tenja bila je uvijek u praksi neostvarljiva i posvuda im je pribavljala
neprijateljstvo drutvenih vlasti. Svoje su pristalice sticali najvie meu gradskim proletarijatom. I ba
to objanjava i naivnost njihovih komunistikih snova i prilino ogranieno podruje njihove
rasprostranjenosti (osim u stanovitim kritinim trenucima). Radniki proletarijat bio je naime tek
neznatna manjina u redovima graanstva; drukije je bilo samo u nekoliko velikih industrijskih
gradova. Pretena veina graanstva sastojala se od malih poduzetnika, zanatlijskih majstora, ukratko
od onog srednjeg stalea, koji je bio isto tako nepriijateljski raspoloen prema kapitalizmu kao i prema
komunizmu.
Uostalom, crkva se poevi od kraja XII.st. obilno zaloila u proganjanju i suzbijanju hereze. Tolerirala
je idove, jer su bili izvan njezina krila, ali nije mogla trpjeti heretike., koje je smatrala krivima, ako
se moemo tako izraziti, za uvredu svoga duhovnog veliatistva. Ako su odbijali da se javno odreknu
svojih uenja, ona ih je iskljuuivala iz svoje vjerske zajednice, pa ih je zatim osudivi njihovu duu
smrtnom kaznom predavala svjetovnoj vlasti, koja je na sebe preuzimala da uniti njihovo tijelo. Ova
podjela rada bila je sareno u skladu sa shvaanjem, koje je crkvu i dravu povezivalo u savezu,
ostavljajui svakoj od njih svoje podruje: crkvi svijet dua; a dravi carstvo materijalnih tijela. Prije
XII. st. moemo ovdje ili ondje meu visokim klerom naii na izraaj sumnje o tome, da li je zakonita
ona smrtna kazna, kojom su kanjavali heretike. Meutim, otkako je crkva za Inocenta III. postigla
svoje potpuno velianstveno i mono jedinstvo, nema vie takvim glasovima ni traga. Time se i opet
oituje onaj pravniki i vladalaki duh, koji proima crkveno ustrojstvo. Pravovjerje je postalo
jedinstveno, nedjeljivo uenje, koje neizbjeivo obavezuje sve ljude i upravlja svim njihovim djelima.
Ono stoga nije vie doputalo nikakva raskola ni posebnih miljenja, tako da se svako skretanje od
propisa pretvaralo il zloin. Dominikanski red, osnovan 1216., napose se posvetio progonu i potrazi za
hereticima. Pored starodrevne biskupske inkvizicije pojavljuje se papinska inkvizicija, koju je l233
obrazovao Grgur IX. Bila je to neke vrste sveopa, policija, primijenjena na borbu za sigurnost vjerske
dogme. I svjetovna joj vlast usluno stavlja na raspolaganje svoju pomo. Naelo dravne vjere navodi
je da smatra zloincem svakog onoga tko istupa, izvan krila crkve. Zar nisu uostalom i kraljevi svoju
vlast dobili od boga i zar nisu oni, zatitnici crkve? Najvie ako se ponegdje u gradovima svjetovno
osjeanje nesvijesno protivi, svakako ne vjeri nego posljedicama, do kojih dovodi potpuno preputanje
vjeri. Tek ovdje ili ondje oituju se jo veoma slabani prvi znaci nezavisnosti, koju svjetovno drutvo
eli stei odvajanjem od vjerskoga.
II. POLITIKA RIMSKIH PAPA
esto se govori, da je XIII. st. bilo doba teokracije. Ovo treba ispravno shvatiti. Ako teokracijom
zovemo takve prilike, u kojima crkva ui va neuporediv ugled i u kojima nitko ne moe izbjei njezinu
moralnom utjecaju, onda je XIII. st. nesumnjivo bilo doba teokracije.
Ali ono to nije bilo, ako se teokracija sastoji u preputapju uprave i vladanja nad politikim interesima
samoj crkvi.
52
52
U teoriji, pape su smjerali da postignu teokraciju, premda ustvari u tome nisu uspjeli. Uza sve to, svijet im je priznavao,
ili su bar, oni sami sebi pripisivali neku vrstu najvie arbitarske vlasti, protiv koje je, uostalom, bilo otpora, makar i bez
otvorena sukoba.
135
Deavalo se da papa nekoga lii njegove vlasti samo onda, kad se naao kakav vladar, poput Fridriha II.,
koji je nastojao da svoju silu nametne papi. Ali u tome treba vidjeti tek krajnju posljedicu odnosa
izmeu papinstva i carstva, kao i posljedicu vazalnog poloaja Sicilije. Posvuda inae kraljevi su,
premda, su bili pokorni sinovi crkve, pomno bdjeli u nastojanju da onemogue papino upletanje u
njihove vlastite poslove. Bez sumnje, malo ima politikih dogaaja izmeu kraja XII. i poetka XIV. st.;
u koje se pape nisu upletale. Samo to se oni u te dogaaje nisu upletali kao gospodari, oni im e
pridruuju ili im se protive u svojstvu posebne sile, i to tek utoliko, koliko im to nalau interesi njihove
vlastite politike. Istina je, oni raspolau stranim orujem: izopenjem, ali ono otupljuje od upotrebe.
Pape naime, imaju svoju vlastitu politiku i, kao poglavari katolianstva i kao talijanski vladari. One se
esto jedna s drugom' stapaju, ali su to ipak dvije razliite politike.
Prava papina prvosveenika politika je politika crkve, kakva proizlazi iz njezinog univerzalnog
poslanja. Nju moemo ukratko predstaviti dvama pothvatima: kriarskim ratovima i unijom s grkom
crkvom. Oba su esto tako stopljena jedan s drugim, da nije uvijek lako razdvojiti ih. Ve je Urban II.
namjeravao u korist prvog kriarskog rata dokrajiti shizmu. Ali je taj rat toliko poveao antipatiju
izmeu Grka i Latina, da je shizma postala jo upornija. Uostalom, poloaj Latina na istoku bio je tako
nesiguran, daje ve bilo neophodno potrebno povesti 1143. drugi kriarski rat, koji je potaknut
propovijedima Sv. Bernarda, pobudio zanos misticizma, uporediv s onim koji se razbuktao za vrijeme
prvoga. Pa ipak, premda je taj rat potakao papa, on se nije tako potpuno pokoravao njegovu vodstvu,
kao to je to bilo prilikom posve feudalnog pohoda god.1098 U njem su sudjelovali kralj Francuske,
Louis VII., i kralj Njemake, Konrad III.; pa premda je njihova uloga bila slabo istaknuta, ona je ipak
znaila, da Rim ubudue mora raunati s politikim silama Zapada. Uostalom, cilj, koji se nastojalo
postii, nije ostvaren. Kriarske tvorevine u Siriji nisu bile spaene od opasnosti, koje su im prijetile.
Nekoliko godina poslije toga, Saladin se doepao Jeruzalema, pa je trebalo i opet pozvati Zapad put
Kristova groba, Trei kriarski rat izveo je na pozornicu tri dravna poglavara: Fridriha Barbarossu,
Filipa Augusta i Rikarda Lavljeg Srca. Prvi je na pohodu umro, a da mu nije polo za rukom da podigne
ugled carstva, kako se to nadao; druga su dvojica
da drugom smetali, pa su se razili puni mrnje i ne postigavsl nita. To je iskustvo navodilo na
zakljuke. Od sad je bilo sigurno da Sveta Zemlja ne e biti osvojena i da se zemaljske ambicije sve
nepovoljnije upleu u sveti rat Zar nije ve Henrik VI. za vrijeme svoje kratke vladavine na Siciliji
pomiljao na kriarski rat potpuno svjetovnog karaktera, ako se smijemo tako izraziti, u kom je vidio
samo mogunost, da proiri svoju vlast na Sredozemlju? Ali Inocent III. je ipak sauvao kranski
idealizam i pripremao novi pohod, kome je namijenio da napadne Egipat, bazu moi Fatimida. Ovaj
put je kraaljevima bilo dosta kriarskih ratova. Njihovi su ih poslovi zadravali kod kue. Poli su
vladari Nizozemske, Champagne i pokrajine Blois. Ali Venecijanci koji su raspolagali brodovljem i
kojima usluge nisu bile potpuno plaene (pohodi su naime postajali sve skuplji, a plemstvo je bilo
uniteno), skrenuli su kriare protiv Zadra, kranskoga grada, koji je smetao njihovoj trgovini po
Jadranskom moru. Papa ih je izopio, ali je to bilo uzaludno. U Zadru je Aleksije Angelo, urjak Filipa
vapskog, papinog neprijatelja, i sin Izaka Angela, koga je njegov brat Aleksije III. nedavno oslijepio i
zbacio s prijestolja, zamolio kriare da krenu na Carigrad, obeavi uniju grke crkve. Papa se
usprotivio tome skretanju nemajui povjerenja u roaka Hohenstaufovaca. Brodovlje se 23.lipnja 1203.
pojavilo pred Carigradom i povratilo Izaka na priijestolje. Ali je mrnja Grka prema kriarima, koji su
ponovo postavili cara, dovela do pobune. Puk je proglasio za cara hrabrog Aleksija Duku
(Murtzuphlosa). On je prekinuo veze s Latinima, koji nato zauzmu grad (12. Travnja 1204). 16. svibnja
je Baudouin, koji je doveo najvie vojnika, izabran za cara, a okrunio ga je papin legat. Politika
Inocenta III. naglo se okree. Njegov pouzdanik, Venecijanac Toma Marosini imenovan je za
carigradskog patijarha. Pa ipak, pohodom se nije oko okristila crkva, nego prije svega Venecija, koja je
u bivim bizantskim pokrajinama osnovala velianstveno kolonijalno carstvo.
136
Ali kakvu je budunost moglo imati Latinsko carstvo, ta nepreddviena tvorevina, koju su rodile
venecijanske trgovake ambicije, bizantske dinastike svae i gorljivost zapadnjakih vitezova? Kad se
pomisli na posljedice, koje je imalo, i jo uvijek ima, tursko osvojenje Carigrada, koje je uslijedilo dva
i po vijeka poslije, onda je mogue odmjeriti pogledom perspektivu, to ju je na poetku XII I. st. imao
predsobom latinski Carigrad. Ali u povijesti nema improviziranih dogaaja, pa je u vezi sa ovim oito,
da je netono miljenje, kako mali uzroci dovode do velikih posljedica. Vojnici Zapada mogli su dodue
prepadom ui u Carigrad, ali ga nisu mogli zadrati. Da bi sauvali u svojoj vlasti i drali ovakav grad
protiv volje njegova stanovnitva, trebalo je ljudskih i novanih sredstava, koja tadanja Evropa nije
imala. Trebalo je posjedvati i u svojoj vlasti drati Trakiju i Malu Aziju. Koja je drava bila kadra da
podnese takav napor? Trebalo je imati stalnu vojsku i osiguravati priliv novog puanstva. Carigrad je
mogao zauzeti i u svojoj vlasti odrati samo ratiniki i barbarski narod, kao to su bili Turci, koji su
tada bili u doba selidbe, ili pak neki kulturni narod, koji bi u vojnom i upravnom pogledu bio ono, to
su imale postati velike drave dananjeg vremena. Meutim ovakav, kakav je u stvarnosti bio, dogaaj
iz 1204. bio je naprosto nepromiljcna pustolovina. Dovoljno je proitati Villehardouina, pa da
shvatimo, da pobjednici nisu ni sluti, kakvim bi golemim posljedicama moglo uroditi zauzee
Carigrada. Oni su uinili ono, to su mogli uiniti: postaavili su cara, obrazovali su po obalama lena,
kneevine i kolonije, i to je bilo sve. Ve 1205. Baudouin je pao u ruke Bugara. Njegov brat Henrik
(1206-1216) proivio je uglavnom sjajnu vladavinu, usprkos golemim tekoama; istina je, da su Grci iz
Nikeje i sami imali pune ruke posla sa Selducima i s razliitim grkim suparnicima. Poslije toga je
Latinsko carstvo postalo jadno: Pierre de Courtenay (1217-1219) je prodao svoja imanja u Francuskoj,
da bi se mogao odrati. Robertu, njegovu sinu, nije polo za rukom da potisne Grke, pa je spao samo
na posjed grada. Baudouin II. e prosjaiti novac po Evropi, prodati trnovu krunu Louisu Svetom i
zaloiti svoju grofoviju Namur. Pa ipak, sve to nije pomoglo. Nikejska grka drava ve je bila sigurna
u sebe. Godine 1261. u Mihajlo Paleolog uz pomo Genovljana, koji su bili zavidni Venecijancima,
preoteo je Carigrad i obnovio carstvo. Od unije s grkom crkvom nije ostalo nita. Jedini rezultat bilo
je poveanje venecijanskog kolonijalnog carstva na tetu Bizantije, jer carstvo nije nanovo osvojilo
otoke ni kolonije, utemeljene u Grkoj. Carstvo je izalo slabije, nego to je bilo, i manje kadro da se
odupire Turcima. Do tog je rezultata na kraju doveo kriarski pothvat!
Pa ipak, papinstvo je jo uvijek uuvalo svoje obmane. Urban IV. i Klement IV. sklopili su ugovor s
Mihajlom Paleologom o uniji, pa ju je Lyonski koncil g. 1274 imao proglasiti. Ali je uskoro moralo doi
otrenjenje: trebalo je uvidjeti, da je Mihajlo pregovarajui o uniji samo nastojao da dobije vojniku
pomo. Nato je Martin IV. prooglasio prekid i poradio na korist planova Karla Anujskog protiv
Carigrada.
Nita bolje nije bilo ni s daljnjim kriarskim ratovima. Peti, za koji se strastveno zalagao Honorije III.
(1218-1221), bio je samo pohod, to ga je nasloviti jeruzalemski kralj, Ivan de Brienne poveo protiv
Damiette uz pomo eta, to su mu dovedene i Ugarske sa Sjevera, iz Francuske i iz Njemake. Pohod
je propao, zato to ga je legat vodio protivno zdravom razumu i to Fridrih II., koji je prilikom
krunidbe 1220 obeao svoju pomo, nije doao.
Posljednja tri kriarskarata, o kojima emo govoriti poslije, bili su kriarski ratovi jo samo po imenu.
Zbog ega se deavao ovakav decrescendo kriarskog pothvata, koji je otpoeo s tako veli anstvenim
izgledima na budunost? Odgoovor nije teak. Kriarski ratovi sami po sebi onakvi, kakve ih je papa
elio ostvariti, nisu bili u skladu ni sa kakvim svjetovnim ciljem, i ba u tom je i njihova veliina i
njihova slabost. Evropi nije trebala ni Sirija, ni Jeruzalem. Ona ih je zauzela u poletu oduevljenja, i
nije imala dovoljno snage da ih zadri. Za to je bio potreban neprestani kriarski rat, pri emu bi se
137
cijela Evropa morala pretvoriti u vojniki red. A to je bilo nemogue: No osim toga, agrana civilizacija,
koja je omoguila podizanje ljudi u masama na vojnu, iezavala je i uporedo s time inila nove
kriarske ratove sve teima. Gradsko i seosko stanovnitvo, koje je tim pohodima davalo ivot, nije
vie moglo otkidati sa svoga mjesta. Vitetvo je propadalo, pa ga je trebalo plaati. Pa ipak, kriarski
se duh kod njega odrao jo dugo. Naprotiv u primorskim gradovima, koji su izvukli najveu korist od
kriarskih ratova otkako su kriari putovali morem, kriarskog duha nestaje veeoma rano. I najzad, u
sve se to upletala i politika. U tom pogledu bila je tu politika sjevernoevropskih vladara, koji se vie
nisu mogli uputati u takve pustolovine bez dovoljno razloga, pa zatim, sicilska politika Fridriha II. i
Karla Anujskog, koja je pred oima imala osvajanja. Vjera je i dalje ostala iva, ali kriarski rat vie
nije bio mogu. Samo e papa jo ostati vjeran tome pothvatu. Ta e ga misao nepreestno zaokupljati.
Ona e nadivjeti sve: i preseljenje Teutonaca u Prusiju i kaznu izreenu templarima. Vitezovi Sv.
Ivana Jeruzalemskog bit e zapravo sve to e na kraju preostati od prvobitnog duhovnog raspoloenja.
U pogledu svega ostalog, u kranskom smislu u smislu kako su kriarske ratove shvaale i eljele pape,
ti su ratovi propali, a s njima i papinska politika. Ona se slomila na stvarnosti Evrope, u kojoj su se
uvjeti politikog i drutvenog ivota razvili i promijenili, dok je papinska politika ostlanjala vjerna
svome idealu. Slomila se na neostvarljivome. Ustvari, univerzalna politika je isto tako slabo uspjela
papama na podruju duhovnom, kao to je carevima slabo uspjela na svjetovnom podruju
53
.
53
isti kriarski duh ouvao se ipak u panjolskoj, jer se ondje udruio sa samom nunou naroda, da se odri. Drugdje je
dodir s Islamom obogatio trgovinu. U panjolskoj je i dalje na ivotu odravao rat.
138
DRUGO POGLAVLJE
PAPINSTVO, ITALIJA I NJEMAKA
I. ITALIJA
U uporedbi s ostalom zapadnom Evropom, Italiju karakterizira, poevi od XI. st. to, da je bila zemlja
gradova. Oni nisu nigdje bili tako brojni ni tako aktivni kao u Italiji, a niti su igdje imali tako
dominantnu ulogu. Na sjeveru Alpa, ak i u onim predjelima gdje su bili najrazvijeniji, kao, u Flandriji
i u Nizozemskoj, bili su daleko od toga da dominiraju cijelim drutvenim razvitkom: plemstvo i seoske
klase zadravaju uporedo s gradovima svoje nezavisno postojanje i svoje razliite interese. U Italiji,
naprotiv, sve je podvrgnuto njihovu utjecaju ili taj utjecaj jo i poveava. Seosko stanovnitvo
podjarmljeno je i radi samo za njih; plemstvo ima u njima svoje palae, obzidane krunitima i
nadviene tornjevima, koje se svojim izgledom isto tako razlikuju od dvoraca sjevernjakih baruna,
razasutih po seoskom podruju, kao to se i ivot njihovih stanovnika razlikovao od ivota sjevernjakih
vitezova.
Nema sumnje; a tu drutvenu koncentraciju oko gradova treba pripisati odranju antike tradicije.
Rimska muninipalna organizacija toliko je duboko utisnula svoj peat drutvenom organizmu Italije,
toliko je okupila i nagomilala puanstvo oko, gradova, da nije bilo mogue, da oni ponovo ne steknu
posve dominantan poloaj, im se samo pod utjecajem trgovine ivot u njima iznova probudi.
Municipalni ivot je dakle u Lombardiji i u Toskani opet isto onako prevladao nad svim drugim
oblicima, kao to je to bilo i u antiko doba. Ali premda su materijalni uvjeti bili gotovo isti, duh se bio
promijenio. Rimski municipij uivao je samo lokalnu autonomiju, koja je bila podlona strahovitoj sili
drave. Naprotiv, srednjovjekovni talijanski grad - bar na sjeveru i u sreditu poluotoka - bio je
republika.
54
Trgovaka i industrijska klasa, koja se poinje stvarati koristi se poevi od XI. st kako smo vidjeli,
sukobom pape i cara pa podie
ustanke protiv biskupa i preotima im upravu u gradovima. Prve talijanske opine okupili su i vezali
zakletvom patareni
55
u atmosferi razdora, koje su donijeli ratovi za investituru i ranosnih mistinih
raspoloenja. Podrijetlo tih opina je posve revolucionarno i one su ve prilikom, svog roenja usvojile
obiaj; da se slue nasiljem, to ih karakterizira sve do kraja. Milom ili silom, komuna se u svakom
gradu namee sveukupnom stanovnitvu, i njezini izborni konzuli imaju kao i vijenici u belgijskim
gradovima, u isto vrijeme sudbenu i upravnu vlast. Ali uporedo s razvitkom graanstva u njezinom se
krilu sve vie izraavaju drutvene opreke, na osnovu raznorodnih interesa formiraju se stranke koje
meu sobom dolaze u sukobe. Imena, koja ih obiljeavaju, dovoljno jasno istiu njihovu, narav.
Stranka velikih sastoji se od gradskog plemstva, kome se pridruuje lijep broj obogaaenih trgovaca;
stranka malih obuhva obrtnike korporacije svake vrste, koje postaju sve brojnije kako blagostanje
raste. Okolnost, to nije bilo nikakva vladarskog autoriteta, koji bi bio iznad stranka i kadar, da stiava
njihove svae, dovela je do toga, da su borbe, do kojih je dolazilo zbog poreza, i zbog organizacije,
opinske vlasti poostajale tako surove i ogorene, kako to ne susreemo nigdje drugdje. Poevi od
sredine XII. st. gtaanski rat postaje kroninom epidemiijom. Ako u njem pobijede velilki, onda bez
milosti pokolju male; ako podlegnu, protivnici ih potjeraju iz grada, razore njihove kue ili palaae, pa
oni tada, u oekivanju odmazde, u svojoj vlasti dre seoska podruja u okolini pljakajui i izmarajui
napadima svoje sumjetane.
54
Izuzetak je Sicilsko kraljevstvo, o kom emo govoriti poslije
55
ini se, da je ime Patareni samo iskrivljen naziv Kotari.
139
Ti prognanici obino nalaze zatitu i pomo u kojem susjednom gradu. Jer rat neprekidno vlada ne
samo meu stanovnitVom istoga grada, nego dominira takoer i u odnosima pojedinih gradova meu
sobom. Svaki je od njih nezavisno privredno sredite, pa svaki misli samo na svoje interese, nastoji
seljatvo i stanovnike iz okoline podvri obavezi da ga opskrbljuje ivenim namirnicama, domilja se,
kako da primora tranzitnu trgovinu iz okoline da se slijeva u nj, kako da iskljui svoje takmace sa svog
trita i kako da im preotme ako je mogue, jo i njihova. Stoga je sudar interesa isto tako estok
izvana kao i iznutra. Trgovina i industrija razvijaju se usred borbi. U svim se tim malim zatvorenima i
zidom opkoljenim svjetovima, to jedan na drugog vrebaju s vrha svojih kula, energija podjednako
etoko troi i u proizvodnji i u razaranju. Svaki grad zaimilja; da njegov procvat ovisi o propasti
njegovih takmaca. Napredak gradske privrede u stopu prati sve uskogradnija i sve bjenja politika
opinskog partiikularizma. Mrnja prestaje samo kad se pojavi zajednika opasnost.
Trebalo je da ih ugroze prijetnje i surovosti jednoga Fridriha Barbarosse, pa da se protiv njega udrue
u lombardsku ligu i postignu pobjedu kod Tagliacozza.
Premda Hohenstaufovcima nije polo za rukom da talijanskom graanstvu nametnu svoj cezarizam,
ipak su uspjeli da medu gradove unesu nov elementne sloge. Poslije Tagliacozza car im vie nije bio
opasan, pa je mogao posluiti kao saveznik ti graanskim ratovima, svima onima, koji bi ga pozvali u
pomo. To su obino bili veliki. Tako su imena Gvelfa i Gibelina iz Njemake prela u Italiju i ondje se
tako udomaila, da su ostala u upotrebi sve do kraja XV. st., pri emu je prvo oznaavalo protivnike, a
drugo saveznike carske intervencije jo i onoga kad car vie nije pripadao kui Hohenstaufovaca.
Nijedna od dviju stranaka, to su nasrtale jedna na drugu, nije pritom poznavala podrijetlo imena,
koje je usvojila niti su ona, prenesena u krilu gradskih svaa, odgovarala bilo emu od svoga
prvobitnog znaenja. Gvelfi i Gibelini bili su podjednako republikanci; jedina razlika meu njima
sastojala se u tome, to su Gibelini u borbi sa svojim protivnicima oekivali carevu pomo, dok su
Gvelfi da bi se odrali na vlasti, iz razumljivih razloga pruali ruku carevim neprijateljima.
Ogorenje pojedinih stranaka u nastojanju da jedna drugu unite, nije ih spreavalo da razmiljaju o
tome, kako da ojaaju municipalnu upravu. Od druge polovine XII. st. trai se mogunost, da uprava
bude nezavisna od graanskih borbi. U tome cilju uprava se povjerava potestatu. Potestat je, da se
tako izrazimo privremeni vladar, koga opina postavlja na elo samoj sebi, ali koga ne izabire iz svoje
sredine, nego ga dovodi iz koje strane gradske opine, da bi tako osigurala njegovu nepristranost i
nezavisnost od domaih stranaka. Meutim, ta ustanova nije postigla one rezultate, koje je svijet od
nje oekivao. Potestati su se gotovo uvijek, da bi osigurali potovanje svoje vlasti, morali osloniti na
jednu od neprijateljskih stranaka. U nekim gradovima polo im je za rukom da se ve u XIII. st.,
zahvaljujui opem zamoru, bilo lukavtinom, bilo silom doepaju najvie vlasti i da osnuju prve od
onih tiranskih vlasti, koje e u vrijeme Renesanse odigrati vanu ulogu. Mislim pritom na Scaligere u
Veroni i Viscontije u Milanu.
Politiko i drutveno vrenje u talijanskim gradovima, nije ostalo bez utjecaja na njihov vjerski ivot.
Misticizam i hereza irili su se u njima u isto vrijeme, i novom hranom podgrijavali groznicu, koja je u
njima gorje1a. Sv. Franjo Asiki sin je trgovca, a franjevaki je red naao meu graanstvom svoje
pravo polje rada. Ali je i sto tako meu graanstvom vrvjelo od katara, brae slobodnog duha i
valdenza. Godine 1245. dominikanci su izazvali u Firenzi ustanak protiv potestata, koga su optuili da
pomae heretike. Izvanredno strogi zakoni protiv heretika, koje je objavio Fridrih II:, dokazuju
uostalom, da je njihov broj, bar u velikim gradovima morao biti znatan i da mora da su ondje imali
znatnu ulogu, koju naalost nije mogue bar donekle tono ocijeniti.
Nema gotovo nimalo sumnje, da su oni veinu svojih pristalica, prikupljali iz redova radnika, koji su bili
zaposleni u izvoznoj industriji. Ona je u Italiji XIII. st. bila ve, kao i u Flandriji, veoma razvejena, pa
140
je, kao i u F1andriji, imala za posljedicu, da se razvio pravi radniki proletarijat. Tkalci u Firenci,
velikom suknimkom gradu Juga, nisu vie, kao ni radnici u Gandu, Ypresu ili Douaiu, isto to gradski
zanatski radnici obinoga tipa. Oni su daleko od toga da rade za svoj vlastititi raun; to su obini
nadniari, koji primaju posao od trgovaca. Kapitalizam, koji se raao, podvrgava ih svome utjecaju, a
snaga tog utjecaja kao i njegovo djelovanje rastu uporedo s tim, kako trgovina poveava opseg
gradskog izvoza. Ve u prvoj polovini XIII. st. firentinska sukna su proirena po cijelom Istoku, a gradski
trgovci opskrbljuju tu proizvodnju engleskom vunom. Takva aktivnost manofakture pretpostavlja,
dakako, ve prilino znatan kapitalistiki razvoj.
Bogatstva akumulirana trgovakom razmjenom robe jo su se vie povcavala u trgovanju novcem.
Sienski i firentinski mjenjai (bankari) ire se u XIIIm. st. po cijelom Zapadu, gdje ih krste imenom
Lombardi, a taj je naziv u modernom engleskom jo i do danas ostao vezan uz stanovite posudbene
operacije. Ve smo spomenuli usluge, koje su oni iskazali papinstvu kao novarski posrednici. Ali u
Engleskoj, u Nizozemskoj, u Francuskoj, oni predujmljuju sve znatnije svote gradovima, prinevima,
kraljevima i preuzimaju slube ubiraa, uvara krunskih dragulja i rizniara. Pod Filipom Lijepim vrila
su dvojica sienskih graana, Mouche (Musciatto) i Biche (Albizo). Guidi u isto vrijeme slubu bankara i
krunskih ministara financija, a usto su i dalje ostali namjetenici pape i sicilskog kralja i bili
zainteresirani u razliitim trgovakim kompanijama, kao to je bila kompanija Peruzzi. Sienska
kompanija Bonsignori bila je jo znatnija. Jedan tekst, koji je nastao u vezi s njezinim slomom 1298.
kae, daje ona bila najslavvnija na svijetu i uinila bezbrojne usluge papama, carevima, kraljevima
gradovima i trgovcima. Ona je ve iste te godine svojim vjerovniicimn isplatila 200.000 zlatnih florena,
a za ostatak joj je odobren rok da naknadno plati, jer je dio njezina kapitala bio angairan u
zajmoovima na razliitim stranama svijeta, pa je bilo nemogue da smjesta bude realiziran. Njezin
nestanak doveo je do toga, da je sad Firenca postala sredite trgovanja novcem i centar bankarstva,
to je zadrala sve do XV. st. Veze toga grada s Istokom mora da su ve rano privukle panju ljudi na
trgovanje metalima. Niska cijena zlata na Levantu omoguavala im je da lako pribave velike koliine
zlata, na kome su zaraivali velike dobiti. Poznato je uostalom, da se posredstvom firentinskog
zlatnika (florena), koji se kuje ve 1296.
56
a koji je uskoro poela oponaati Venecija (dukati) a za
njom i Francuka, zlatni novac, koga je, nestalo krajem merovinkog doba, ponovo javlja u
meunarodnoj trgovini, davi joj sredstvo razmjene, koje je bilo neophodno potrebno za njezin
napredak. Prestanak trgovine donio je Evropi srebrni novac; njezin preporod vratio joj je zlatni.
Drutveni poloaj talijanskih bankara i trgovaca doveo je do toga, da su se oni pribliili plemstvu, tako
da su se esto s njime i stapali. Taj se proces odvijao utoliko bre, to je talijansko plemstvo, umjesto,
da boravi na selu, kao, plemstvo u sjevernoj Evropi, imalo svoje rezidencije u gradovima. Ve se
krajem XII. st. moe nai plemia, koji se zanimaju za trgovake operacije. S druge strane, trgovci
stiu plemstvo. Ukratko, ona granina crta, koja drugdje ostaje tako otro povuena meu pravno
definiranim klasama, toliko blijedi pod utjecalem, kapitala da je u Italiji tokom XIII. st. gotovo posve
nestaje. Formira se aristokracija, za koju je drutveni imovinski poloaj vaniji od krvi i kod koje
individualne sposobnosti odnose pobjedu nad predrasudama o roenju. Drutveni ivot sadri vie
nijansa, politiki je ivot indiividualniji, a ambicija svakog pojedinca moe raunati na neogranienije
izglede; ima manje konvencija, manje kasta, vie ovjenosti, a takoer i vie strasti. Firenca je i u
tom pogledu imala prednost pred svima drugim gradovima. Njezinom puku slui kao besmrtna ast, to
je rodio i oblikovao genija, kome svijet duguje ono, to je u Srednjem vijeku pored gotikih katedrala,
najvee, a to je Boanska komedija.
Papinske drave ne mogu podnijeti uporedbu s Lombardijom ili Toskanom ni u pogledu bogatstva, ni u
pogledu politike, drutvene ili intelektualne aktivnosti. One su ve od samog poetka bile umjetna
tvorevina isto politike naravi, namijenjena tome, da Rimu osigura nezavisnost Svete Stolice. To su
56
Fridrih II. je ve 1232 na Siciliji kovao zlatne Augustale, ali se ini, da je njihov promet ostao ogranien na prili no malo
podruje
141
svojstvo one zadrale do kraja. Prostirale su se popreko Italije, izmeu Sicilskog kraljevstva i Toskane,
presjeene na dvoje lancem Apenina, bez dobrih luka na Sredozemnom moru kao i na Jadranu, pa je
tako njihov poloaj bio u najveoj mjeri nepovoljan. Uostalom papinska vlast nije ondje nikad uspjela
pribaviti sebi potovanje. Velike plemike porodice zadrale su i nakon to su prestale da se meu
sobom bore oko tiare, znatnu mo i u Rimu kao i u njegovoj okolini, pa su stoga njihovi privatni ratovi
neprekidno trajali. Poloaj je osim toga pogoravalo jo i to, to je u zemlji vladali opa nesigurnost,
na koju su je osuivale carske pretenzije, dok je u samom Rimu bilo teko odrati u miru njegovo
tato, oholo i besposleno stanovnitvo, koje je uvijek bilo pripravno da poe za tribunima, to su ga
opijali velikim uspomenama iz antikog doba.
Karakteristino je, da, ni najvee pape, oni, koji su zbacivali ili izopilvali kraljeve, kao to su bili
Inocent III. ili Inocent IV., nikad nisu ivjeli u miru u svom glavnom gradu, nego su bez ikakve obrane
bili izloeni ustancima ulice. Premda je rimski puk ivio od pape, papinstvo je ivjelo kao utaboreno
meu tim svojim pukom. Rim je bio sredite univerzalne crkve sijelo crkvene politike, ali ivot crkve
nije bio koncentriran unutar njegovih zidina. Ono u njem nije imalo nijedne velike nastavne ustanove,
u njem nije ivio nijedan od velikih uitelja tadanjeg vremena: ni Albert Veliki, ni Toma Akvinski.
Umjetniki ivot bio je ondje isto tako beznaajan kao i intelektualni. Nikakvo vrelo novih vjerskih
tendencija nije proisteklo iz Rima. Sv. Franjo je doao iz Assisija, a Sv. Dominik iz panjolske. Moglo bi
se rei, da u atmosferi, u kojoj se razvilo upravljanje crkvom, nije mogla uspijevati ni umjetnost, ni
vjera, ni nauka.
Posve drugi svijet bilo je Sicilsko kraljevstvo na, krajnjem jugu poluotoka. Premda je bilo isto tako
bogato, kao i sjeverna Italija, ono je u politici bilo isto toliko apatino, kao to je Sjever bio grozniav
i prebujan. Bizantska i arapska uprava potlaile su puk u pokornost prema dravi. Nije bilo nikakve
autonomije, nikakvih komuna; veliki su gradovi upravljani administrativno, a puk je bio navikao da
plaa porez i da slua; inovnici su imali stalne plae i bili neuklonjivi, a vladar svemoan. Takva je
bila slika te zemlje, u kojoj je poljoprivredni razvoj bio napredniji nego bilo gdje drugdje u Evropi.
Njezino je stanovnitvo bilo najgue u tadanjem svijetu. Dri se, da je u XIII. st. (1275) brojalo
1,200.000 stanovnika, to jest, vie nego Engleska. Henrik VI, poslije, Fridrih II. razvili su ondje upravu
u smislu istog despotizma. Postojala je posebna uprava domena, monopola i dravnih skladita, zatim
poreska organizacija, koja nije znala za povlastice i koja podsjea na merkantilizam jo prije nego to
je postojala ta rije, dok s druge strane, obrazovanje sveuilita u Napulju i tolerancija, koja je
primjenjivana prema Muslimanima, upravlja pomisno na prosvijeeni despotizain. Izmeu Fridriha II. u
XII. st. i despotizma, kakav je postojao u XVIII. st. ima vie nego jedna dodirna, toka, a to je lako
objasniti, ako se sjetimo, da su oba sistema vladanja mogla sebi dopusti ti sve to god su htjeli uiili ti
sa narodom, kojim su vladali. Uredbe, koje je Fridrih 1231. proglasio, upotpunjaju starije normanske
institucije u onome smislu, koji bismo mogli naazvati birokratskom vladavinom. U Evropi XIII. st.
Sicilsko je kraljevstvo jedinstvena pojava svojim uenim i despotskim uredbama, pozajjmljenim od
onog bizantskog i muslimanskog svijeta, koji su se na tom podruju susretali u vrijeme, kad su se
Normani ondje naselili. Evropske su drave dospjele do tako sa vrene uprave moda tek u moderno
doba. Ali tu imamo dokaz da ustrojstvo, koje ne proizlazi iz naroda, nema utjecaja na njegovu kulturu
i da organizacija nije sve. Ta na
prusku ureena Sicilija bila je po svom vladavinskom sistemu superiorna cijeloj ostaloj Evropi. Ali ona
nije rodila ni Dantea, ni gotiku umjetnost, a ni kasnije ne e sudjelova ti u procvatu Renesanse.
II. FRIDRIH II.
Prilike su navele Hohenstaufovce, da Italiju sve vie i vie pretvaraju u bazu svoje politike. Njihovo
njemako obiljeje sve je vie slabilo u razdoblju od Konrada IV. do Fridriha Barbarosse i od ovoga do
142
Henrika VI. S Fridrihom II. taj je razvoj dostigao vrhunac. Majka mu je bila Sicilijanka, odgojen je na
Siciliji, pa je i sam bio isti Sicilijanac. Njegova plava kosa, ako se u tome pod svaku cijenu eli vidjeti
znak njegove germanske rase, znai (kao i kasnije, plava kosa onog istog panjolca, kakav je bio Filip
II.) samo to, da rasa nema nikakva utjecaja na moralne tendencije i na duhovna svojstva.
Grgur IX. i Inocent IV. optuili su Fridriha ne samo za herezu, nego i za bogohuljenje, a njegovi su ga
neprijatelji smatrali piscem nekog slavnog pamfleta u kom su Mojsije, Isus i Muhamed podjednako
tretirani kao, varalice. On nije vjerovao u boga (fi dem Dei non tabuit), kae Salimbene, koji ga je
osobno poznavao, a pod tim treba oito razumjeti, da nije vjerovao u crkvu. Njegove su ivotne navike
bile vie nego napol orijentalne, a njegov harem muslimanskih ena i nevjerovanje njegova zeta
Ezzelma da Romano, koji je na samrti (1259) odbio da primi sakramente, doputaju miljenje, da je on
zaista bio slobodouman u pitanjima vjere. On se, uostalom, uvijek branio od te optube. Stavie,
proglasio je najstroe zakone prootiv heretika od svih, koji, su bili doneseni prije Karla V. Ali on je to
inio zato, to se nadao dobrim rezultatima za svoju politiku i za sebe sama, kao i zato, to su za
njega, kao i za talijanske tirane XV. st., na koje je on napadno nalik, sva sredstva bila dobra, samo ako
su ga vodila cilju. La, vjerolomstvo i okrutnost bili su njegovo omiljeno oruje, kao to su kasnije bili
omiljelo oruje i jednoga Sforze i jednoga Viscolltija. A da analogija bude potpunija, i on je, kao i oni
volio umjetnost i potovao nauku. Nazvali su ga prvim modernim ovjekom na prijestolju, ali to je
istina samo onda ako pod pojmom modernog ovjeka razumijemo istog despota, koga nita ne
moe zaustaviti u njegovu nastojanju, da postane moan.
Taj Fridrih, koga su pape kasnije tretirale kao apokaliptiku zvijer, slugu sotone, Antikristova proroka,
poeo je svoju karijeru kao tienik Inocenta III., i kao orue crkve. Vidjeli smo ve prije, kako ga je
Rim potakao protiv Otona od Braunschweiga i kako mu je bitka kod Bouvinesa donijela njemako
prijestolje. Preostalo mu je da sebi osigura carsku krunu, i da bi je dobio od pape, utoliko je
irokogrudnije rasipao obeanja, ukoliko je vre odluio da nijedno od njih ne ispuni. Odrekao se
svake kontrole nad biskupskim izvorima, svih pretenzija na posjede Svete Stolice, priznao je Sicilsko
kraljevstvo kao papinsko leno, obavezao se da ga nikad nee ujediniti s carstvom i zakleo se, da e
idue godine poi na kriarsku vojnu. Kako se miroljubivi Honorije.III., koji je nedavadvo nasljedio
Inocenta III., mogao oduprijeti tolikoj dobronamjernosti? I Fridrih, je 22.studenog u Rimu okrunjen.
Otada je gotovo cijelo vrijeme svoga vladanja proveo u Italiji. Od Njemake je traio samo jedno, da
mu ne zadaje briga. God. 1233. se slavnim statutom In favorem principum odrekao i posljednje sjene
vlasti, koje je kralj ondje jo sauvao, pa je knezovima prepustio punu(.', nezaVisnost pod nominalnom
vladom i svojih sinova, najprije Henrika, a zatim Konrada. Ta je realistika politika veoma dobro
shvaala, da se pitanje moglo rijeiti samo tako. Ustvari, Njemakom je postalo nemogue vladati.
Nastojati da se podigne kraljev ugled, znailo je osuditi sebe na neprekidnu i besplodnu borbu protiv
knezova, oivjeti sukob Gvelfa i Gibelina, izazvati nove intervencije Francuske i Engleske i tako nanovo
pasti podposredniki sud papin. Najednostavnije, je bilo prekinuti ve jednom s tim bezizlaznim
poloajem i dobaciti knezovima kao hranu one otpatke vlasti, koji zaista vie nisu vrijedili da budu
branjeni. Uostalom, to je Fridrihu bilo stalo do Njemake? On ak nije znao ni njezin jezik. Ona je za
njega bila tek put, kojim je morao proi, da bi postigao carsko dostojanstvo. Osnovica njegove, snage
bila je Sicilija. Ondje je, zahvaljujui apsolutnoj vlasti, nalazio financijske i vojnike izvore, koji su mu
bili prijeko potrebni za izvrenje njegovih namjera.
Uvijek je teko tono razabrati planove neke politike, koja je doivjela slom. ini se, da je Fridrihova
politika, prije svega smjerala da cijeloj Italiji nametne sicilsku despotsku upravu, a zatim, kad taj cilj
bude, postignut, da i on, kako su to nastojali njegov otac i djed pokua obnoviti Rimsko carstvo.
Meutim, kako nije mogao ostvanti prvi dio svoga programa, nije drugome ni pristupio. Njegova je
politika bila iskljuivo talijanska, i stoga bi se jedva moglo rei da je carska.
143
Ona ga je meutim ipak morala dovesti u sukob s papinstvom, i to ak i vie nego politika njegovih
prethodnika. Papinstvo je njegovu politiku smatralo svojim najstalnijim i najopasnijim neprijateljem,
pa ima historiara, koji u sukobu Fridriha s Grgurom IX. i Inocentom IV. vide borbu naela i koji za nj
trae, da mu bude priznata ast prvog branioca nezavisne svjetovne vlasti nasuprot preterizijama
crkve. To pitanje nije meutim tako jednostavno, kako se to ini na prvi pogled. Fridrih je osobno
moda i bio slobodan mislilac, ali je bio puna suprotnost pojmu antiklerikalca. On nije raspolagao
nikakvom drugom politikom teorijom, osim one, koju su poznavali i njegovi suvremenici. Kao i oni, i
on je, bar na rijeima, priznavao boanstvo crkvenih institucija, dunost vladara da je brane, da
progone heretike i obavezno ispovijedaju katolike dogme. Njegove postupke prema crkvi nije poticao
neki naelni stav, nego iskljuivo njegovi osobni interesi. Uz uvjet da crkva ne stoji na putu njegovoj
politici, on je pripravan da joj uini sve ustupke. Ali ba se ta njegova politika najgrublje sudara s
politokom Svete Stolice. Ustvari, pape su se, protiv njega borile vie, iz svjetovnih, nego iz vjerskih
razloga. Svaa izmeu njega i papa, razotkriva se u svojim hitnim obiljejima, kao svai dviju
talijanskih vlasti. Ona se tek na kraju proirila i navela Fridriha, koga je Inoocent IV. izopio i zbacio,
da istupa kao predstavnik, kraljevskih interesa uope, nasuprot pretenzijama crkve.
Meutim njegov je poloaj prema crkvi ve od poetka bio veoma lo. Da bi opravdao svoje pretenzije
u Italiji, bilo mu je potrebno da postane car, a u nastojanju da to postane, vezao je sebi ruke. Njegova
krunidbena obeanja omoguavala su papinstvu da ga skuava u njegovu djelovanju. Priznavi se u
pogledu Sicilije vazalom Sv. Stolice doveo je sebe u najnepovoljniji poloaj. Suverenitet papin nad tim
kraljevstvom bio je naime nespojiv s apsolutnom vlau, koju je on ondje vrio. Stoga je odluio, da ne
vodi nikakva rauna o svojim obvezama, strpljivost Honorija III. sprijeila je da sukob ne izbije
smjestq. Ali tek to se Grgur IX,(1227) popeo na prijestolje Sv. Petra, Fridrih je primio otru opomenu
da izvri svoje obaveze, a u prvom redu da ode na kriarski pohod. On pokua da dobije na vremenu,
ukrca se ali se zatim vrati. Na to se na njega smjesta obori izopeenje. On pokua da popravi stvari
odluivi da ipak krene. U srpnju 1228. je odjedrio put Sv. Zemlje, i jedan ugovor sa Sultanom
omoguio mu je da bez i jednog hica ue u Jeruzalem i da ondje uglavi slobodu za krane, da
posjeuju Kristov grob. Ali je papa ostao neumoljiv. Interdikt je baen na sva mjesta, kroz koja je
prolazio, i molitva, koju je doao, da izmoli na Svetom grobu, ispala je kao obeaenje. Nije se
naao nijedan sveenik, koji bi pristao da ga okruni za jeruzalemskog kralja, pa je najzad morao sam
sebi staviti krunu na glavu.
Dotle je Grgur IX. obnavljao savez papinstva s lombardskim gradovima i provaljivao na Siciliju. Fridrih
se vratio u Italiju, da se ondje bori. Mir je najzad zakljuen 28. Kolovoza 1230. Car je jo jednom
prihvatio papine uvjete, zajamio najpotpuniju slobodu sicilskoj crkvi, kojoj je nametnuo poreze, i
dravnu jurisdikciju, pa je uz tu cijenu s njega skinuto izopenje, koje ga je teretilo ve tri godine.
Pomirivi se s Rimom, on je sve svoje snage okrenuo prema Lombardiji. Borba je bila duga i ogorena.
Srea mu je postala sklona tek 1238. te je tada Fridrih pomislio, da je sazrio trenutak da sicilijansku
upravu proiri i na sjevernu Italiju, pa da ondje pod despotskom vladavinom ugui autonomiju i
republikanski duh tamonjih gradova. Opijen ponosom zbog svojih uspjeha, smatrao je, da je odsad
gospodar Italije, pa je stao namjetati vikare i kapetane, a svoga je nezakonitog sina Enzia oenio
batinicom Sicilije i dao mu naslov kralja. Od njegovih obeanja papinstvu nije vie nita preostalo.
Zaboravio je, da je i Sardinija leno Rima, kao to je bila i Sicilija, a sicilska je crkva podvrgnuta pod
svjetovnu vlast potpunije nego ikad. Uostalom, i drave Sv. Petra, odsad i s juga i sa sjevera
uklijetene carskim posjedima, bile su u opasnosti da postanu ovisne o njoj. Grgur IX. je ovom prilikom
djelovao u isto vrijeme i kao vladalac i kao poglavar crkve. Godine 1239. izopenje je iznova baeno na
Fridriha, a njegovi su podanici u isto vrijeme rijeeni obaveza da mu se podvrgavaju. Razvila se bijesna
borba pamfletima, u kojoj je car ptedbacivao papi podmuklost i nezahvalrtost, a papa igosao cara
144
zbog vjerolomstva i hereze. Fridrih je na to apelirao na sud koncila; koji bi donio odluku u sporu s
njegovim protivnikom; a kad se ovaj uhvatio za njegovu rije i sazvao u Rimu biskupe, dao je napasti
lae, koje su ih, dovozile dooepao ih se i zadrao prelate u zarobljenitvu. Smrt je meutim sprijeila
Grgura IX (1241.) da mu se osveti, a duga vakancija Sv. Stolice ostavila je Fridrihu neto predaha. Ali
tek to je 1243. izabran Inocent IV.; novi, je papa okupio koncil u Lyonu, optuio pred njim cara, zatim
ga sveano zbacio i prijetio munjom izopenja njegovim pristalicama.
Neko su carevi, kad bi ih papa ekskomunicirao, na njemakom sinodu zbacili papu i dali ga
nadomjestiti protivupapom. Ta su vremena bila prola bez povratka. Cijela se crkva pokoravala Rimu.
U Njemakoj su ve nadbiskupi, Mainza i Kolna proglaavali za kralja landgrofa Tiringije Henrika
Raspona (u svibnju 1246.), a kad je ovaj nekoliko mjeseci poslije toga umro, na njegovo je mjesto
doao drugi protivukralj, grof Vilim Holandski (listopad 1247), koji je kao i prvi, bio samo orue
Inocenta IV. Fridrihu je preostalo samo da uznastoji stei suglasnost drugih kraljeva sa svojim
interesima. On nije propustio da tu mogunost pokua ostvariti. Uporedo s obnovom borbe protiv
lombardskih gradova, koji su se opet pobunili, on je pozvao vlaadare da mu pomognu i da u svom
vlastitom interesu ne dopuste, papi, da po svojoj volji, raspolae svjetovnom vlau. Ali nejegovi
prosvjedi nisu imali odjeka, a nisu ga bi mogli imati. Ma to on govorio, njegovi se interesi nisu nipoto
poklapali s interesima nacionalnih i nasljednih vladara, koji su kraljevali u Engleskoj i Francuskoj. Oni
su jasno osjeali, da papa nema nikakve vlasti nad njihovim krunama i da svaa Hohenstaufovaca ni po
emu ne ugroava njihovo dinastiko pravo. Fridrih je zaboravljao da je papa imao dvostruku vlast nad
njim. Zar on nije kao sicilski kralj bio vazal Sv. Stolice? I zar nije kao car od pape dobio krunu? Uzalud
je uporeivao svoj krunidbeni obred s pomazanjem kraljeva, nitko to izjednaavanje nije mogao
priznati. Jer pomazanje nije kralja inilo kraljem, dok je krunidba zaista caru davala carsko
dostojanstvo. Ukratko, taj je car, koji se tako dugo borio protiv papinstva, u odlunom trenutku
pokazao svu svoju slabost i nemo da brani nezavisnost svjetovne vlasti premda je sebe proglavao za
njezina prvoborca i zatitnika. Vjersko podrijetlo njegove vlasti osuivalo ga je da ostane vezan o
papinstvo. Zahtijevajui svoju autonomiju, on je krivotvorio historiju i oduzimao sam sebi svaki temelj.
Za rjeenje cijelog pitanja, trebalo je, da se zaloi neki kralj, na iju krunu ne bi papa mogao izrei ni
polagati nikakva prava. Povijesni razvitak, nije predodredio njega, nego kralja Francuske da to rijei, i
u onom, na emu se Fridrih II. slomio, pedeset godina poslije njega uspjet e Filip Lijepi.
Fridrihova vladavina je kao neki epilog one tragedije, koja je poela s Grgurom VII., a zavrila se u
Bouvinesu. Od Otona od Braunscweiga carstvo jo postoji samo po imenu. Fridrihov pokpaj da ga
pridigne uz pomo svoga Sicilskog kraljevstva mogao se zaviti samo katastrofom. On se protiv svakog
oekivanja iscrpio u borbama ratujui protiv Lombardije i troei svoje ete i svoj novac za izgubljenu
stvar. Umro je ubrzo poslije krvavog poraza, koji su mu 13.prosinca 1250. nanjeli Parmanci. Njegova
smrt nije u Njemakoj pobudila nikakav dojam; u Italiji je, naprotiv, imala buran odjek. Proroanstva
o dolasku Antikristovu bila su se povezala uz Fridriha, i vie nego jednom su se proirile glasine, da je
nanovo doao na zemlju. Jeka tih italskih glasova prenijela se i u Njemaku, pa je ondje rodila legendu
o snu carevu na gori Kyffhauserskoj, a nju je opet puka mata, prevarena slinou imena, uskoro
prenijela i vezala uz Fridriha Barbarossu.
A to se tie Sicilije, papa se pourio da je zauvijek oduzme tome zmijskom rodu, Hohenstaufovaca.
Namijenio ju je dati Francuskoj.
145
III. NJEMAKA
Carstvo nije bilo kobno za Njemaku samo zato, to je njezinim kraljevima nametnulo univerzalnu
politiku, navelo ih da rtvuju naciju crkvi i najzad ih dovelo do toga, da za volju obmane iz ruku
ispuste gotov plijen. Ono je povrh svega toga postalo uzrokom, to se papa neposredno upleo u poslove
zemlje. Budui da je njemaki kralj, ili, da se izrazimo tonije, kralj Rimljana bio predodreen za
cara, Rim je pretendirao, im je samo postao dovoljno snaan, na pravo da potvruje njegov izbor.
Hohenstaufovci su jasno uvidjeli opasnost, pa su, da je suzobiju, nastojali da svoju dinastiju uine
nas]jednom. Ali nasljednost, taj neophodno potrebni uvjet svake monarhijske vlasti i polazna toka
svake drave (jer je monarhija u Srednjem vijeku jedini mogui oblik drave), nasljednost, koja je
davala snagu kralju Engleskei kralju Francuske, nije u Njemakoj, od poetka XII. st. vie bila mogua.
Ta je zemlja sad ve bila samo skup crkvenih i laikih kneevina, koje nisu bile kadre da podnesu
upravu neke centralne vlasti. Objanjavnje ovakvih prilika dopadljivom bajkom o germanskom
individualizmu, ne dovodi nas ni do kakva rezultata. Teritorijalne kneevine, kojih nema ni kod
Skandinavaca ni kod Anglosasa - a to su germanski narodi - susreemo kod Francuza; koji su Romani. I s
lijeve i s desne obale Rajne nalazimo njihove poetke u rasulu karolinkog, carstva, i ti se poeci
podudaraju s njegovom ekonomskom strukturom, u kojoj prevladava veliki posjed. Oni su rezultat
procesa, u kom su se dravni slubenici, postavi nezavisni na temelju svoga posjedovanja zemlje,
domogli i kraljevskih prava. Satno to je u Francuskoj ,i kalj, imao zemlje, i on je, kao i njegovi veliki
vazali, ukorijenjen u tlu, pa stoga, poevi od X. st. strpljivo eka trenutak; kad e od njih moi
zatraiti prava, koja mu, pripadaju zajedno s posjedom krune. Dvaenaesto stoljee donijelo mu je taj
trenutak davi, mu ulogu voe u otporu protiv Engleske, upravivi prema njemu nade i interesa
,graanstva i pretvorivi njegovo boravite u glavni grad cijele zemlje, oko koga se okuplja sva
nacionalna aktivnost, to je pobuuje i poveava velika ekonomska i drutvena preobrazba, koju je
pokrenuo preporod trgovine i sve vei promet ljudi i predmeta. U Njemakoj, naprotiv, kraljevi nisu
nigdje kod svoje kue. Oni ostaju vjerni karolinkoj navici da lutaju po svojoj dravi. Imaju dodue
svoje dvorce (Pfalzen), ali nemaju nikakva stalna boravita. Kod njih nema niega, to bi bilo nalik na
L'Ile de France, a jo manje na Pariz. Pa ipak, njihova je osobna mo sve do kraja XI.st. veoma velika.
Sporost, sa kojom se feudalni, reim razvio na desnoj obali Rajne, doputao im je da raspolau znatnim
zemljoposjedom i veim brojem grofovija, koje bi u Francuskoj ve odavno prele u ruke feudalaca. Ali
im ekonomske prilike ne doputaju - vidjeli smo prije u tekstu razloge - da te rezerve sauvaju i za
sebe zadre korist od njih. Bilo je jo prerano da se pomilja na upravno organiziranje monarhije. Oni
su zapravo, prihvatili najbolje mogue rjeenje, kad su prava i domene, kojima su raspolagali, prenijeli
na biskui jpe, koje su sami imenovali i koji su bili obavezni da budu u njihovoj slubi. Njihova je vlast
otad bila nuno vezana uz odranje te carske crkve. im je poslije ratova za investituru ta potpora
izostala, njihova se vlast slomila. A tad je ve bilo kasno da ona bude obnovljena na nekom novom
temelju. Navode se prigovori Hohenstaufovcima, to se nisu oslonili na gradove. Ali to znai
zaboravljati, da se njemaki gradovi u njihovo vrijeme, osim du Rajne
tek poinju razvijati.
57
Da bi izbjegli vlasti knezova, gradovi su se, kao i u Italiji, pretvarali u slobodne
republike. Oni po imenu ovise o caru, ali su u stvarnosti nezavisni od njega, tako da on uope nije
mogao raspolagati njihovim sredstvima. Morao je birati, da li e se odluiti
za gradove ili za knezove, i Fridrih Barbarossa nije se mogao kao ni
njegovi nasljednici, koleba u izboru: odluio se za knezove. Tako se u trenutku, kad je u Francuskoj
kralj poeo da namee svoju prevlast feudalcima, u Njemakoj njima podvrgava. Da bi se odravo, on
je morao meu knezovima obrazovati svoju stranku. Ali budui da je morao plaati njihove usluge
povlasticama i koncesijama svake vrste, on se odrava iscrpljujui se sve vie; pa je ve za Barbarosse
zapravo spao na potpunu politiku nemo. Borba Filipa vapskog i Otona. IV. do kraja je upropastila
ono, to je jo ostalo od kraljevske moi ili, ako ve ne i kraljevske vlasti., a ono svakako ono to je jo
57
Ne govorim o gradovima na Baltiku, koji jedva da su im pripadali.
146
preostalo od kraljeva ugleda. Kad je 1213. ustupao posljednje nominalne prerogative krune
prinevima, slubeno ih priznao gospodarima njihove zemlje (domini terrae), i odrekao se prava da na
njihovu podruju podie utvrde, imenuje suce, kuje novac i izdaje propise o trovini i prometu, Fridrih
II. je samo pravno priznao ono, to je u stvarnosti ve postojalo. Od tog vremena Njemaka je samoo
savez privatnih vladara, koje je car prepustio njima samima. Istina je, on je kao svoga zastupnika
ostavio svoga sina Henrika, dijete, koje je 1222 izabrano za kralja Rimljana i koje je najprije ivjelo
pod skrbnitvom kelnskog nadbiskupa Engelberta, pa se najzad pobunilo protiv vlastitog oca, a ovaj ga
je bacio u zatvor, gdje je umrlo. Poslije toga, njegovom je drugom sinu, Konradu IV., bilo tek devet
godina, kad su mu knezovi dodijelili kraljevski naslov (1237). Ali ni on, a ni knezovi, nisu mogli
vjerovati, a nisu zaista vjerovali, da bi takvi regenti mogli igrati neku ulogu. Povrh toga, Inocent IV. je
izopio izbacio Fridriha, pa je zatim donio odluku da posve ukloni dinastiju Hohenstaufovaca i odredio
da bude proveden novi izbor. Nitko, osim nekoliko gradova u vapskoj, nije se zanimao za Konrada;
vidjeli smo prije u tekstu, kako je kruna, bila najprije predana Landgrofu Tiringije, Henriku Rasponu, a
zatim grofu Vilimu Holandskome. Uostalom, knezovi se upope jedva zanimaju za te izbore, koji su u
glavnom bili djelo kelnskog nadbiskupa. Henrik i Vilim posluili su gotovo jedino kao potvrda papine
pobjede. Prvi je umro poslije nekoliko mjeseci, drugi je bio Holananin i ostao zbog toga gotovo posve
tu u Njemakoj; jedva da se igdje drugdje pojavio osim u dolini Rajne. Njegova holandska grofovija
bila mu je blia srcu, negoli njegovo kraljevstvo, pa se svojim kraljevskim naslovom, to ga je dugovao
Rimu, okoristio gotovo samo zato, da uvrsti pretenzije svoje kue na Zeeland, krnjei time interese
flandrijskih grofova. Radilo se ponovo o holandskoj politici, kad je poao na pohod protiv Frigijaca, te
je za vrijeme toga rata, u bici od Stavorena, i poginuo (28.sijeanj 1256.) Poslije njegove smrti se kralj
Kastillje, Alfons X., kome je majka Beatrica bila ki Filipa vapskog, pozvao na tu rodbinsku vezu s
jednim Hohenstaufovcem i zatraio Njemaku krunu, da bi preko nje stekao sicilsku. Sicilska je kruna
meutim privlila elje i kralja Engleske, koji je bio davni saveznik Gvelfa i nadao se, da e je dobiti
za svoga sina Edmunda. Da bi mu pribavio pomo, potakao je grofa Richarda od Cornwalisa, svoga
brata, da se pojagmi za nasljedstvom Vilima Holandskog. Oba suparnika raunala su, da e pobijediti
samo uz pomo svoga blaga, pa su se oko dostojanstva rimskog kralja stali natjecati nadmeui jedan
drugoga ponudama, kao to e to tri stoljea poslije njih initi Karlo V. i Franjo I. Nacionalna ideja
bila je tako potpuno strana njemakim knezovima, da su mislili samo na to, kako da krunu prodaju pod
to boljim uvjetima. Jedni su putali da, ih potkupi Alfons Kastilijski, a drugi da to uini Richard
Coniwalski. Tako su 1257. obojica dobila krunu. Uinjeno je to isto onako, kao kad se dostavlja neka
roba. U tom dvostrukom izboru sudjelovalo je sedam knezova. Time je udaren temelj izbornikom
kolegiju, koji je otad posjedovao prava da odreuje rimskoga kralja.
Trgovina, to su je sklopili Alfons i Richard mogla je biti korisna samo ako se za nju zainteresira papa.
Ali Rimu je bilo dovoljno, to je istrijebio Hohenstaufovce. Stoga je putao suparnike, da ga obasipaju
moljakanjem, ali nije intervenirao ni za koga od njih. U takvim prilikama Alfons je smatrao da ne
vrijedi ni pomai se, i tako se uope nije pojavio u Njemakoj. Richard, je neko vrijeme proboravio na
obali Rajne, dao se okruniti u Aachenu, ispostavio je nekoliko povelja, a zatim su ga nemiri, koji su
ispunjali vladavinu Henrika III., pozvali opet u Englesku, odakle se vie nije vratio. Umro je
1272.Izbornici se nisu urili da mu nadu zamjenu. Uostalom, jo je ivio Alfons. Ali papi vie nije htio
ni uti o njemu, jer se bojao da se zbog toga ne posvada s novim kraljem Sicilije Karlom Anujskim.
58
Pored toga, urilo mu se da dokraji, Karlovo navaljivanje u korist kandidature njegova neaka, kralja
Francuske, Filipa Smjelog, ije bi imenovanje obnovilo Carstvo Karla Velikog u korist dinastije
Kapetovia. Dao je na znanje izbornicima, da treba da se poure, ako, ne ele da on postavi novoga
kralja. Ovi se najzad odlue i 1273. dadu krunu Rudolfu Habsburkom, koji ih svojim prosjenim
sposobnostima, kao isvojim prosjenim imutkom, nije mogao zabrinjavati. Tako se razdoblje velikog
meuvlaa, koje je otpoelo imenovanjem Henrika Raspona (1246) najzad zavrilo.
58
I Vidi dalje. str. 246 isto.
147
Zaokupljeni dvobojem s Engleskom, kraljevi Francuske nisu, nastojali da se okoriste sve veom
slabou i da ponovo pokrenu pitanje Lotaringije, koje je toliko zaokupljalo njihove karolinke
prethodnike u X. st. Filip August, Louis VIII. i Louis IX. Sveti ak su odravali najsrdanije odnose sa
Hohenstaufovcima, koje je saveznitvo Gvelfa s Engleskom prirodno dovodilo na stranu Francuske. Pa
ipak, bilo je nemgue, da opadanje kraljevske moi u Njemakoj ostane bez utjeecaja na zapadnu
granicu zemlje. Ona je bila povuena Verdunskim ugovorom u doba, kad je civilizacija bila potpuno
ratarska, pa je podruja raspodijela onako, kako se dijele zemljoposjedi, pri emu je glavna briga bila
da svaki od, sinova Louisa Pobonog dobije podjednako vrijedne dijelove, bez obzira na stanovnitvo i
zemljopisni poloaj. U Evropi XIII. st., koju je oivljavao trgovinski promet i u kojoj su, u vezi s tim
ticali novi odnosi meu ljudima, ta je granica bila preivjela tvorevina, koju potovanje steenog
stanja nije moglo tititi beskonano. Gradovi, koji su nikli u basenu Meuse i Schelde, prirodno su se
orijentirali prema zapadnim zemljama, kamo su ih privlaila dva velika ekonomska arita: sajmovi u
Champagni flandrijske luke. Pod njihovim se utjecajem stanovnitvo romanskog jezika u Lotarinngiji, u
Luxembourgu, u pokrajinama Liege i Hainaut, a isto tako i germansko stanovnitvo Holandije i
Brabanta, neopazice i postepeno odvajalo od Njemake, koja u svojoj sve veoj razmrvljenosti nije
poduuzimala i nije mogla poduzeti nita, da ih zadri. Feudalna veza, koja
je pogranine knezove vezivala uz carstvo, neprestano je slabila. Pred kraj XIII. st. su vojvode Lorraine
(Lotaringije) i Brabanta, kao, i grofovi Luxembourga, Huinauta i Holandije, ve bili gotovo potpuno tui
carstvu. Ve za vrijeme Frdriha Barbarosse smatrao se grof
Baudouin V. od Hainauta, koji je bio agent Hohenstaufovaca u Nizozemskoj, potpuno nezavisnim, pa je
vjerovao, da je izvrio svoju dunost prema caru ve i time to se proglasio neutaralnim u odnosima
izmeu Francuske i Njemake. Burgundsko kraljevstvo, koje je Konrad II. dobio jo se bre otrglo iz
cjeline njemako-rimskoga carstva. Prostiralo se du Saone i Rhone, a stanovnitvo mu je govorilo
romanskim jezikom; stoga ga je sve privlailo prema Sredozemlju ili prema Francuskoj. Uostalom,
njemaki kraljevi, kojima su to kraljevstvo njegovi posljednji vladari predali u batinu jo u doba kad
je u raun uzimano samo posjedovanje zemlje, ostali su za to podruje, zauvijek samo stranci, koji
uope nisu ni uznastojali da se ondje ukorijene. Marseille i Lyon nisu nikad ni opazili da pripadaju
carstvu, a grofovi Provanse, Dauphineje i Franche-Comte nisu ni jednog trenutka vodili rauna o
nominalnoj suverenoj vlasti carevoj nad njima. Tako je stara granica, koju je na zemljopisnu kartu
ucrtalo doba ekonomske stagnacije, iezavala pod utjecajem bujnije civilizacije i sloenijih interesa.
Nitko nije pokuavao da je pomakne, ograniavali su se na to, da nitko o njoj ne vodi rauna, pa su
tako rubna podruja carstva uporedo s opadaanjem carske moi postepeno gubila jasne mee i
postajab neodreenija.
Kraljevi Francuske nisu mogli propustiti, pa zaista i nisu propustili priliku, da, se okoriste poloajem,
koji nisu oni sami stvorili, ali koji je sve vie privlaio njihovu panju. U skladu s time, koliko su sve
vie zaboravljali na cara, pogranini su se knezovi orijentirali prema njima, nastojei da sebi pribave
pomo ili traei njihov pravorijek. Mnogi od njih dobivali su od kraljeva Francuske lena ili potpore u
Nizozemskoj, gdje su teritorijalni ustavi bili snani i kneevine cjelovite, francuski je utjecaj bio
iskljuivo politike naravi. Ali je posve drukije bilo u predjelima Lorraine i u dolini Rhone. Ondje je
isprepletenost zemalja i prava, velik broj seniora, koji u isto vrijeme imaju zemalja i u Francuskoj i u
carstvu, bila uzrokom neprestanih sporova i prepirki, kojima su se kraljevi koristili da proire djeovanje
svojih sudaca (bailli) i s druge strane granice. S pristankom zainteresiranih oni su tako u tom graninom
prostoru postizali uzastopne prednosti, pripremane i osiguravane sporim i gotovo nevidljivim radom, pa
se tako desilo, da je uskoro njihova vlast ondje stvarno nadmjestila carevu.
Dok se tako Njemaka na zapadu pod utjecajem civilizacije, koja je bila via od njezine, mrvila i
osipala, ona se na istoku naprotiv, obilato irila na tetu barbarskog svijeta. Osvojenje slavenskih
podruja na obalama Labe, koje je otpoeo Oton I., to je zatim poslije njega, zanemareno i
148
naputeno, obnovljeno je, pa je od polovine XII. st. poelo naglo napredovati. Taj je uspjeh njemake
kolonizacije, koja se odvija uporedo s neprestanim slabljenjem careva unutar drave, na prvi pogled
udnovata pojava. Meutim, taj veliki pothvat irenja, koji je poslije tako bi tno djelovao na sudbinu
njemakog naroda, ne duguje nita samim carevima: On je izvren bez njihova sudjelovanja, pa ak i
bez ikakva znaka o njihovu zanimanju za te dogaaje. Dok je Fridrih Barbarossa beskorisno troio svoje
snage u Italiji, knezovi s donje Labe, a osobito Henrik Lav i brandenburki markgrof Albreht Medvjed
(1170), energino su provodili germanizaciju venetskih zemalja na obalama Baltika. Nije se pritom
radilo o nekom iskljuivo politikom osvajanju, nego o pravoj kolonizaciji, kojom, su Germani
uzvratnim zamahom naseljavanja zamijenili Slavene na tlu, to su ga napustili u vrijeme velikih seoba
u IV. st. Uspjeh tog pothvata bio b,i nemogu, bez ekonomskih preobrazbi, koje su ocrtane prije u
tekstu. One su se sastojale od porasta puanstva u toku XII. st., naputanja domanijalnog reima, od
pojave slobodnih seljaka i, najzad, od formiranja graanstva. Zahvaljujui tim dogaajima, udruili su
se u danom trenutku i fiziki i duhovni uvjeti, koji su neophodno potrebni za svako napuuivanje, a to
su: suviak stanovnitva i poduzetnost. Uporedo s tim, kako su konjaniki prepadi Saksonskog vojvode i
brandenburkog markgrofa potiskivali i istrebljivali Slavene, kolonisti su pod vodstvom poduzetnika
(locatores) zauzimali oiena podruja. Dolazili su iz Frankonije, Tiringije, Saksonije, s obala Rajne,
pa ak iz Flandrije iz Holandije; ovi posljednji bili su osobito korisni zbog svoje vjetine u isuivanju i
gradnji nasipa. Svaki je uz umjeren porez dobivao esticu
zemlje, odmjerenu na pojedinog draoca (hufe), a meu Slavenima, koji su izbjegli pokolju, lako je
nalazio radne snage. Meu novopodignutim selima cistercitski su redovnici osnivali svoje samostane, i
davali vrioce vjerskih slubi u upnim crkvama. Ve prije kraja XII.st. koloniizacija je dosegla'obale
Odre. Du rijeka poeli su nicati grdovi koji su bili neophodpono potrebni za opskrbu seljaka i koji su
sluili kao trite za svoju okolicu. Tako su nastali: Brandenburg, Stendal, Spandau, Tangermunde,
Berlin, Frankfurt na Odri.
Slavenske drave, na istoku i jugu, Poljska i eka, uskoro su pokuale da k sebi privuku te Nijemce,
koji su na drugu obalu Labe donosili agrarne postupke uobiajene na Zapadu i vrenje razliitih
gradskih zanata. Poljske vojvode lezije (Pjastovii) pogoaovale su svim raspoloivim sredstvima
njihovu naseljenju u Breslavi i njezinoj okolini. eki kralj Vaclav I . (1230-1253) i njegov nasljednik
Otakar II. pokazali su se jo vie skloni ovim pionirima. Meu ekim selima nikla su na raznim mjesti
manje njemaka sela, a nijemaki gradovi, kao Kuttenberg, Deutchbrod, Iglau, razvili su se u vezi s
rudarskom ili tkalakom industrijom. Pritom su i graanii seljaci, da okrueni domaim stanovnitvom,
ouvali svoj jezik, svoje obiaje i svoje pravo, ostavljajui budunosti u batinu strane prqbleme.
Njemaki kolonisti prodrll su ak i u Ugarsku, gdje su se pod kraljevom zatitom smjestili u
Transilvaniji, te su 1224. od njega dobili ak i vane privilegije.
Ovo irenje i nehotice podsjea na prodiranje u Rimsko carstvo u V. st. I tu i tamo radilo se o istom
nadiranju ljudi, koji su izvan svoje domovine traili nove mogunosti da ive. Samo to su se Germani u
V. st. veoma brzo stopili i izgubili medu romanskim stanovnitvom, prihvativi njegove obiaje i jezik.
Naprotiv, Germani XII. st. nametnuli su svoju narodnost Slavenima silom ili su je sauvali na
podrujima, gdje su se naselili meu njih. Za objanjenje ove suprotnosti nije dovoljno podsjetiti na
inferiornost germanske kulture u V. st. u poreenju s rimskom i na njezinu superiornost u XII. st.
nasuprot tadanjoj slavenskoj. Normani, koji su u XI. st. osvojili Englesku, bili su mnogo kulturniji od
Anglosasa, pa ipak su se s vremenom intimno stopili s njima, a iz tog je stapanja nastao novi narod.
Podjenako je bilo i sa vedima, koji su se u IX. st. domogli upravljanja Rusijom. Meutim, nita slino
nije se dogodilo s druge strane Labe. Jo i danas je razlika izmeu emigranata iz XII. st. i slavenskog
stanovnitva, na tlu kojega oni danas ive, tako jasna i tako otra, kao to je bila i prvih dana. Bilo bi
djetenjasto, nastojati da isticanjem rase sebi pomognemo pri razumijevanju ove pojave, jer je
iskustvo mnogostruko potvrdilo, da se Nijemci veoma lako denacionaliziraju u stranim sredinama.
149
Razlog njihova odranja u ekoj, u Poljskoj i u Ugarskoj treba prije svega potraitiu okolnosti, to su
se naselili u kompaktnim skupinama, za
razliku od Normana, koji su se u Engleskoj rasprili meu Anglosasima. Ali glavni je razlog u tome, to
su oni meu Slavenima bili zaetnici i kroz mnogo stoljea izraziti predstavnici gradskog ivota.
Nijemci su osnovali graanski stale kod ratarskih naroda, pa su se od samog poetka od njih razlikovali
moda jo vie kao drutvena klasa, nego kao nacionalna skupina. Zahvaljujui germanskom seljatvu iz
okoline, njemaki su gradovi mogli neprestano osvjeavati svoje stanovnitvo prilivom svojih,
sunarodnjaka, koje je, za uzvrat utjecaj, to se iz tih gradova irio, na sela, ii isto vrijeme spreavao
da se slaveniziraju.
Premda, gerinansku ekspanziju slavenske zemlje objanjavamo u prvom redu ekonomskim uzrocima,
treba ipak istai, da ni vjerski razlozi nisu zakasnili da im se pridrue i izvanredno pomognu porastu, i
napretku toga irenja. Poganstvo, koje je meu Labom i Odrom nestalo pred nadiranjem, njemake
kolonizacije, odravalo se jo uvijek na cijelom ravnom prostoru, to se prua uz obale Baltika od Odre
do Njemena. Njegovo stanovnitvo slavenskog podrijetla - Prusi - odoljelo je pokuajima pokrtavanja,
koje je kod njih krajem XI. st. poduzeo Sv. Adalbert; biskup Praga, a poslije njega cistercitski redovnici
iz Poljske. U poetku XIII. st.- poljski vojvoda Mazovije pozvao je protiv, tih tvrdokornih nevjernika
vitezove teutonskoga reda. Taj je red osnovan 1198. meu hospitalijskom braom njemake narodnosti
u Sv. Ivanu od Akre. Dvadesetak godina poslije toga pozvao je kralj Andrija II. Ugarski taj red, da se
bori protiv kumanskih opora, koji su uznemirivali njegove istone granice. Ali nije trebalo dugo ekati
pa da izmeu Madara i tih vitezova iskrsnu potekoe; stoga im je poziv poljskog vojvode Mazovija
pruio priliku, da svoju revnost za vjeru razviju na povoljnijem polju rada. Ubogi Prusi sa svojim
lukovima i titovima od iblja nisu mogli odoljeti teko naoruanim vitezovima, koji su dolazili da
maem za kranstvo osvoje novu zemlju, ali ne i novi narod. Jer ovaj put nije bilo ni govora o
obraanju Prusa. S njima su, postupali kao s neprijateljima Kristovim i papinim, premda oni nisu
poznavali ni jednoga ni drugoga. Otkako su otpoeli kriarski ratovi, obraanje je ustupilo svoje mjesto
svetom ratu. Ali ovo je bio rat istrebljavanja. Zavrio je tek 1283. kad vie nije bilo nikakvih pogana,
da budu poklani. Uporedo sa svojim, napredovanjem u toj zemlji, Teutonci su te organizirali. Pojedine
etape toga osvajanja obiiljeayale su tvrave, od kojih se ona u Marienburgu, nedaleko od Danziga
(Gdanska), sauvala kao zanimljiv primjenik do danas. Njemaki kolonisti dolazili su i naseljavali se u
okolini takvih tvrava, a s njiima je kao posljedica rata dolazila i germanizacija, kao to je to bilo i
izmeu Labe i Odre. Od Prusa je ostalo samo, ime, koje je ubudue obiljeavalo osvajae. A vitezovi
su zadrali seniorsku vlast nad zemljom, koju su 1234 dobili kao leno od pape Grgura IX.
Dok su tako Nijemci kolonzirali veliku ravnicu na jugu Baltikog mora, naseljavali su se u skupinama i
na samim obalama tog mora, po kom su tada plovili samo skandinavski brodovi. Podstrek je tu doao,
od Lubecka, slavenskog mjestaca, koje je razorio Henrik Lav, a ,zatim ga pa novo naselio emigrantima
iz susjednih njemakih predjela. Mjesto je imalo izvanredan poloaj. Blizina Hamburga predodreivala
ga je da postane posrednik u trgovini izmeu Sjevernog i Baltikog mora, i stoga je napredovao
udesnom brzinom. Ve 1163. Wisby je, na otoku Gotlaindu, postao neke vrste faktorija, koja je bila u
neprestanoj vezi s Lubeckom i odakle se njemaka plovidba uskoro upravila prema istonim obalama
Baltika. Brodovi su esto stali zalaziti u ue, Dvine, koja je bila izvrstan saobraajni put prema
unutranjosti ruskih zemalja. Tu je trgovina utirala put kranstvu. Godine 1201 je u Rigi osnovana
biskupija, a biskup Albert od Bieinne je ondje osnovao red vitezova maonosaca, kome je bilo
namijenjeno da suzbija pogane u Livoniji i Estoniji. Nekoliko godina poslije tog njemaki su trgovci ve
odravali trgovake veze s Novgorodom. Dotle je na sjeveru Dopart,koji su Maonosci preoteli Rusima,
kao i Riga postao sjeditem biskupije.
150
Njemaku prevagu na Baltiku najprije su ugrozili kraljevi Danske. Ratovi za investituru omoguili su im
da zbace jaram, kom su bili podvrgnuti jo od vremena Otona I. Papa je 1104. odvojio njihovu zemlju
iz Bremenske dijeceze, a Lund je izdignut na stupanj vjerske metropole sjevernih kraljevstava. Kad je
Izbila borba izmeu Hohenstaufovaca i Gvelfa, oni su, dakako, pristali uz Gvelfe, Valdemar I. pod
ijom vladavinom poinje razvoj kopenhagenske luke, bio je saveznik Henrika Lava. Henrikova ki
udala se za njegova sina Knuta VI. ( 1182-1202), pa se Knut pridruio Henrikovim pohodima protiv
Veneta, i zauzeo otok Rujan (Rugen). Knut je odbio zakletvu pokornosti Fridrihu Barrbarossi, pa je
nametnuo svoju vlast Pomeraniji, Mecklenburgu, pa ak i Lubceku i Hamburgu. Valdemar II. (1202-
1241) uveao je osvojenja svoga brata pridruivi im Schwerin, a Norvekoj je nametnuo danak.
Njegova se mornarica uskro pojavila i u istonom dijelu Baltikog mora. Godine 1219 iskrcao se u
Estoniji i poslije velike pobjede nad Estoncima (na koju se nadovezuje legenda o Daneborgu) osnovao
grad Reval. Otpdlike u isto vrijeme (1221) domogao se i otoka Oesel i zaprijetio Rigi. Ali ta je
ekspanziji bila potpuno politike naravi i poduzeta, je na podruju, koje su velikim dijelom ve
kolonizirali Niijemci. Kad je Valdemar iznenada pao u ruke grofa od Schwerina (1223.)
izbila je opa pobuna protiv njega. Uzalud je etiri godine poslije toga pokuavao da popravi svoj
poloaj. Poraz, koji ga je zadesio kod Bornheveda (22.srpnja 1227.), donio je odluku o buduem
razvoju i za dugo vrijeme osigurao Nijemcima gospodstvo na Baltiku.
Trgovina na tom moru, okruenom novim i slabo naseljenim zemljama, mogla se razvijati samo
izvozom ita iz sjeverne Njemake i krzna iz Rusije prema zapadnim podrujima, odakle se ti
suprotnom pravcu uvozilo vino, mirodije i luksuzne tkanine. U Brugesu je zavrravao veliki put, to je
vezivao Flandriju s Italijom; to je mjesto ve odavno bilo cilj njemakih moreplovaca sa Sjevernog
mora. Moreplovci s Baltika poli su istim putem, a jedinstvo interesa odmah ih je, i jedne i druge
zbliilo. Iz tih se ekonomskih veza rodila Hansa, to jest, savez ne samo trgovaca, nego i gradova,
kojima su oni pripadali, poevi od Rige pa sve do Kolna. On se s vremenom proirio na nekoliko
gradova, koji nisu leali na morskoj obali, kao to su bili Breslau i Mlunster. Lubeck, koji je bio
smjeten na sredini duge obale, to se protee od Schelde do Dvine, postao je sredinom XIII. st.
sredite toga saveza. Trgovaki interesi svih lanova lige bili su dovoljnom skladu, tako da se meu
njima, usprkos lokalnim i prolaznim razmiricama, dobro uzajamno razumijevanje odralo kao redovito
stanje. Zahvaljuujui Hansi njemaka je plovidba sauvala prevagu na dvijema sjevernim morima sve
do sredine XV. st.
Sve to smo iznijeli, moe se saeti ovako: od kraja XII. st. Njemaka zauzima sve neznatnije mjesto u
evropskoj politici, a sve vee mjesto na zemljopisnoj karti Evrope. Uz pomo niza osvajakih i vjersko-
propagandnih pothvata, njemaka se kolonizacija proirila od donje Labe do Njemena i uklopila se na
podruje izmeu mora i slavenskih drava u unutranjosti: izmeu Poljske i Rusije, pripremivi time
sukobe i ratove, koji e, od XIV. st. dalje, od vremena do vremena neizostavno remetiti mir u istonoj
Evropi. Nepostojanje prirodnih granica, u ovim podrujima, gdje narode jedne od drugih odvaja samo
razlika u jezicima, unaprijed je odreivalo da ta podruja budu pozornicom borbe, koja je nuno
morala poprimiti karakter nacionalne borbe u najsurovijem smislu, to jest u etnografskom smislu te
rijei. Ondje, gdje je reljef tla rasporedio drave u posebne, razliite okvire, i gdje je priroda sama,
da se tako izrazimo, povukla granice domovina, ratovi su izrazi to politiki i osvojenje nema kao
posljedicu podjarmljivanje pobijeenoga. Razliite tuinske vladavine, kojima je talijanski narod, bio
podvrgnut od X. do XIX.st. nisu ni, u emu izmijenili njegovu vlastitu bit. Meutim posve je drukije na
onim nebmeenim ravnicama, gdje nita ne titi od susjedova napada. Zbog toga ondje, rat poprima
oblik ratovanja radi istrebljenja. Pobjednik se ne osjea siguran sve dok ne raskomada dravu, sve dok
ne istrijebi njezine institucije, uniti jezik i vjeru, da bi ih nadomjestio svojima. Tako su postupali
njemaki kolonisti XII. stoljea prema Slavenima u Pomeraniji
i Prusiji, tako su poslije postupali Hohenzollerni prema Poljskoj i Rusija prema Nijemcima u baltikim
pokrajinama. U takvim uvjetima ivota navika i obiaji otvrdnu: energija, smisao za disciplinu i
151
organizaciju dominiraju, jer su neophodno potrebni, snaga se ljudima ini najvanijim argmentom i
jedinom potporom prava. Tavkve prilike shvaanja nalazimo od samog poetka u NJemakoj s druge
strane Labe. Te zemlje naseljavanja ostaju u pogledu duhovne kulture veoma nazadne u poreenju sa
zapadnom i junom Njemakom. Prije XVIII. st. nije ondje bilo gotovo nijednog nauenjaka, pjesnika ili
umjetnika. Rad i borba zaokuplja svakoga Meu brahdenburkim markgrofovima i teutonskim
vitzovima XIII. stoljea, meu sitnim plemstvom, koje oni
eksploatiraju i koji se tuku za njih, mogu se ve u to doba nai
karakteri, koje e budunost nazivati pruskim duhom.
152
TREE POGLAVLJE
FRANCUSKA
Sruivi u Bouvinesu koaliciju, koja se formirala protiv njega, francusko je kraljevstvo dokazalo svoju
vojnu snagu i u isti mah zauzelo prvo mjesto u Evropi. Njemake, u kojoj je ista pojeda osigurala krunu
Fridrihu II., nije se vie imala ni zbog ega bojati. Stoga se okoristila prilikama i sve svoje snage
usmjerila protiv Engleske. Okolnosti su joj bile sklone kao po narudbi. Engleskl baruni podigli su
ustanak protiv Ivana Bez Zemlje, pozvali sina Filipa Augusta da brani Veliku povelju i ponudili mu
krunu. Tako je budui kralj Fancuske za trenutak bio i kralj Engleske. Ali je smrt Ivana bez Zemlje
(1216.), probudila lojalnost feudalaca prema njegovu sinu, Henriku III:, a s njom i nacionaini osjeaj,
pa je tako postala nemogua ta dinastika unija, koja, uostalom, sigurno ne bi bila trajna. Louis se
vratio u Francusku, gdje je sedam godina poslije toga (1223) naslijedio svoga oca pod imenom Louis
VIII.
Filip August je, u trenutku, kad se popeo na prijestolje, izravno upravljao samo starom kraljevskom
domenom, koju su malko poveali Louis VI. i Louis VII., ali koja jo uvijek nije imala izlaza na more,
dok joj je na sjeveru i zapadu prijetio savez flandrijskog grofa s Engleskim kraljem. A kad je umirao,
ostavio je sinu posjed Bretanje, Poiitoua i Normandije, a osigurao je i poslunost flandrijskoga grofa,
koji je bio sveden na poloaj tienika francuske krune. U kraljevstvu vie nije bilo ni jednog kneza,
koji bi bio kadar da mu se protivi. No ipak, jug je jo uvijek bio nezavisan o kraljevoj monarhijskoj
vlasti. U odnosu prema grofu od Toulousa, Louis je bio otprilike u istom poloaju, kao to je osam
stoljea prije toga bio Klovis u odnosu prema kraljevstvu Vizigota. Kao i Klovisu, tako je i njemu
vjersko pitanje dalo razloga i prlike da intervenira. Osvaja je u V. st. napao Vizigote pod izgovorom
da su arijanci; Louisu VIlI. je povod za aneksiju tuluke grofovije dala albianska hereza. I u jednom i u
drugom sluaju vjersko je pitanje posluilo samo da ubrza neizbjeivi dogaaj. Geografsko jedinstvo
Francuske nuno zahtijeva da ona bude i politiki jedinstvena. Sjever i jug nisu u tom pogledu bili
meu sobom u suprotnosti. Oni se jedan na drugoga nadovezuju. Tome treba pridodati jo i privlanu
snagu Sredozemnog mora, koje se osobito isticalo svojom vanou za trgovaku plovidbu, jer je bilo
put prema Istoku. Ono je bilo trgovnki put prema istoku jo i za Klovisa; na poetku XIII. st. ponovo je
poprimilo to obiljeje. Kraljevi Francuske morali su iz Pariza nastupati prema njemu isto onako, kako
su neko nastupali franaki kraljevi. Uostalom, njihova se suverena vlast protezala sve do Pireneja. U
cjeloj Evropi nije na poetku XIII. st. moda bilo ivljeg isjajnije uznapredovalog podruja, nego to je
bio Languedoc. Zahvaljujui plovidbi po Sredozemnom moru, gradovi su ondje bili brojni i napredni.
Marrseille i Montpellier slali su svoje brodovlje, kao i Genova i Piza, u luke Egipta i Sirije. Cahoros se
odao trgovanju novcem kao i Siena i Firenca, i ugled njegovih bankara proirio se sve do Nizozemske.
Toulouse, leei u nizini Garonne, imao je vanost, koju moemo uporediti s vanou Milana u
Lombardiji. Dodue, juno-francuski gradovi nisu bili autonomne republike, i time se razlikuju od
talijanskih gradova. Kao i gradovi na sjeveru, oni su priznavali seniorsku vlast teritorijalnih kneevina,
koje su nastale poslije raspada karolinkog carstva, a od kojih je najvea bila tuluka grofovija. Poloaj
grofova oa Toulousa na jugu kraljevstva bio je dosta nalik na poloaj flandrijskih grofova na suprotnom
kraju. Bili su bogati i moni kao i oni, pa su se, kao i oni, okoristili svojim ekscentrinim poloajem i
sauvali u odnosu prema kralju gotovo potpunu nezavisnost. Najzad, kao to je jedan dio podanika
flandrijskih grofova govorio thiois,*
59
tako su i podanici tulukih grofova govorili provansalski, i ta se
jezina individualnost pridruivala politikoj i pojaavala je jo vie istiui razliku, koja je odvajala
grofoviju Toulose od preostale Francuske. Ta je jezika individualnost utoliko vie ojaavala politiku,
to je provansalska knjievnost u XII. st. zasjala izvanredno ivim sjajem. Njezine ljubavne i ratnike
pjesme (sirventes) oduevljavale su bjelo plemstvo na Jugu, postale su uvene u Italiji, pa su ak
59
Francuska rije, nastala od latinske theotiscus, koja je dala i talijonsku tedesco a oznauje, staronjemaki jezik.' - Prev,
153
prodinile i na sjever, zahvaljujui pretjeranom divljenju nalik na ono, koje je u XVI. i XVII. st. meu
ljubiteljima umjetnosti rasprostranilo itanje najprije talijanskih, a zatim i panjolskih pisaca. Rikard
Lavljeg Srca, Fridrih II. i brabantski vojvoda Henrik II. skladali su stihove na tom provansalskom jeziku,
koji je svoji knjievnim razvojem prethodio razvoju svih drugih romanskih jezika. Dovoljno nam je
samo ovo, pa da pokaemo, da, duhovna aktivnost na jugu nije ni po emu zaostajala za njegovom
ekonomskom aktivnou. Ona je bila tako snana, da je u isto, vrijeme kad je raala pjesnike, izazvala
i uasnu vjersku krizu.
Krajem XII. st. je u Languedocu vrvjelo od onih mistika, koji su eljeli da svedu i crkvu i laiki svijet na
apostolsku jednostavnst i koji su u isto vrijeme osuivali i vjersku hijerarhiju i drutveni poredak kao
plod ljubavi prema zlu, to jest i prema puti, koju bi trebalo zamijeniti vladavinom duha. Ti su katari
bili osobito brojni u grofoviji Albi, koja je bila u ovisnosti o grofoviji tulukoji po kojoj su dobili ime
Albigenzi (Albigeois, Albiani). Njihova propaganda pribavila im je pristalica ne samo meu gradskim
pukom, nego i meu bogatim trgovcima, pa ak i u krilu plemstva. Usprkos prijekotima, klera i
papinskim opomenama, grof od Toulousa, Raymond VI., praunuk junaka iz prvog kriarskog rata,
pokazivao je prema njima toliku snoljivost, da je zbog toga i sam postao, sumnjiv. Inocent III. 1208 je
stavio u dunost legatu Pierru de Castelnauu da ga izopL a kad je to legat izvrio, neki ga je vitez iz
tuluke grofovije, zanesen gnjevom, probo i kopljem. Papi je bilo dovoljno samo to, pa da izopi iz
redova vjernika i kneza i zemlju, krivce za uvredu rimskog velianstva, i katolike vjere. Sa sjevera
Francuske dohrlile su pod vodstvom Simona od Monforta ete vitezova, podjednako nadahnute
mrnjom protiv heretika kao i nadom u plijen. Rat je bio ogoren i nemilosrdan. Beziers i Carcassonne
opljakani su i opustoeni. Kralj Petar II. Aragonnski, koji je doao u pomo svome roaku Raymondu
VI., poginuo je u bici; Simon od Monforta doivio je istu sudbinu 1218. Svom sinu Amauriju ostavio je
zemlje, to ih je preoteo tulukom grofu. Uza sve to, Raymonda VI. naslijedio je njegov sin Raymond
VII., pa je Amauri zatraio pomo od kralja Francuske. Louis VIII. je jo kao kraljevski princ sudjelovao
u kriarskom ratu protiv Albiana; sad se meutim pojavio u Langluedocu kao suvereni arbiter na elu
vojske. Amauri mu ustupi svoja prava; Raymond VII. nije se usudio protiviti. Isto tako se si cio Jug
pokorio njegovoj kruni. Uostalom, Louis VIII. nije imao vremena, da dovri uklapanje, to ga je poeo.
Jo u toku pohoda, 8.XI.1226 zaustavila ga je neoekivana smrt.
Kraljevstvo je prelo na jedanaestgodinje dijete. Mogla se oekiivati dugotrajna regentska vlast.
Pokojni kralj povjerio ju je kraljici Blanchi od Kastilije, opteretivi je dunou, koju nije imala
preuzeti vie nijedna kraljica Francuske sve do Katarine Medici.
Bilo je prirodno, da e se veliki valzali okoristiti takvom prilikom i nastojati da povrate tlo pod
nogama, to su ga gubili sve od dolaska Filipa Augusta na prijestolje. Ali nita ne pokazuje bolje, koliko
je
ojaala kraljevska vlast, od sloma njihove pobune, premda ju je pomagao engleski kralj Henrik III.
Drutveni poredak bio se naime promijenio. Jo od rasula karolinkog carstva taj poredak, utemeljen
na ratarskoj civilizaciji bez trgovine, pogodovao knezovima i pribavio im poslunost i odobrenje
stanovnitva, jer su samo oni bili kadri da zatite javni poredak, koji kraljevi vie nisu mogli odravati.
Sada meutim, u druvu, ,to se oslobodil, domanijalnog sistema, kojim su se kretali trgovci i koji su
preobrazile nove potrebe graanstva, male lokalne domovine prirodno smjerale da se okupe pod
monim starteljstvom krune i odvajale se od knezova, koji svojim pretenzijama, vie vIe nisu bili u
skladu s potrebama vremena. Opozicija, knezova nije, uostalom, bila ni openita ni veoma energina,
kao i svaka, opozicija reakcinarnih stranaka, ona nije imala oduevljenja i povjerenja u samu sebe, jer
se nadahnjavala samo osobnim interesima. Smirila se, smjesta, im se uvjerila, da je uspjeh nemogu.
154
Raymond Tuluki, koji se, dakako, upustio u tu zavjeru, izgubio je polovinu zemlje, koja mu je dotle
jo preostala, a pored toga je bio primoran da vjeri svoju batinicu s kraljevim bratom, Alfonsom od
Poitiersa, koji je, poslije smrti svoga tasta, batinio njegovu grofoviju.
Vladavina Louisa Svetog (Louisa IX., 1226-1270)otpoela je kao i vladavina Louisa XIV. usred nemira
jedne burne regentske vladavine. Bila joj, je nalik jo i slavom, to ju je pribavila Francuskoj.
Meutim, bila joj je nalik samo time. U drugome je suprotnost dvaju politika isto tako izrazita i otra,
kao to je otra i suprotnost ti karakterima te dvojice vladara, od kojih je svaki u predodbi buduih
pokoljenja ostao kao, utjelovljenje svoga doba. Apsolutistika drava, XVII. st. nala je u Louisu XIV.
svoga kIasinog, predstavnika isto onako, kako je srednjovjekovna kranska drava nala svoga
predstavnika u Louisu Svetom. Vjerski raspoloeni duhovi uvijek e velikim vladalakim papama
njegova vremena pretpostaviti taj lik, koji je tako blag, tako jednostavan i tako poboan, da podsjea
na okrunjenog sveca Franju Asikog, peremda je ipak lice velikoga kralja. Kranski ideal mira, pravde
i milosra mnogo se potpunije ostvario u vladavini Louisa Svetog, nego u pontifikatu jednog Inocenta III
ili. Inocenta IV. Ali pritom treba istai, da je taj cvijet srednjovjekovnog kraljevanja procvao samo
zbog sretnog sticaja okolnosti. Srea je za Louisa Svetog da, se na prijestolje popeo poslije kriarskog
rata protiv Albiana i to se nije morao uprljati pokoljima, koji su izvreni za tih krvavih konjanikih
izleta, a u koje bi ga ar njegove vjere sigurno natjerala. Osim toga zapala ga je i druga, jo vea
srea: od svog je oca, a i svog djeda, batinio mono i potovano kraljevstvo. Kad ga zamislimo u XII.
st. i obavezna da se jaui bori protiv svojih vazala i vodi mone bitke na granici Normandije s
engleskim kraljem, tada bi bio tek obian Louis Poboni, jer nije bio ni velik politiar, ni veliki ratnik.
Bio je samo dobar i dobrotvoran ovjek, i vrline, koje ne bi mogao oitovati, da se morao boriti za
vlast, razvile su se zato, to je raspolagao snagom, koja mu je dopustila da ispuni svoj ideal. Imao je
sreu da vlada u kraljevstvu, koje nije imalo ni heretika, ni neprijatelja, pa mu je historija dodijelila
da oplemeni, uvrsti upotpuni u miru ono, to je stekao ma njegovih prethodnika.
Unutranjim odnosima kraljevska se vlast nametnula bez muke i uveala bez zapreka, jer se njezino
jaanje zbivalo uporedo s isto toliko dobrodolih koristi. Dotad je monarhijska uprava prije svega
sluila osiguranju prava, koja je imala kruna, unapreenju njezine jurisdikcije, kao i razvitku njezinih
financija. Pod novom vladavinom ona je upotrebljena da osigura javni red i pobolja ivotne uvjete
naroda. Odredbe Louisa Svetog podsjeaju praktinim kranstvom; koje ih nadahnjuje, na kapitulare
Karla Velikog. Ta slinost obuhvaa ak i ustanovu missi dominici: Louis Sveti je ustanovio slubu
kraljevskih izvidnika, kojima je stavljeno u dunost, da nadgledaju djelovanje baillija i da ih
spreavaju u tlaenju stanovnitva, koje je bilo podlono njihovu sudovanju. Ako smo vidjeli, Karlo
Veliki mogao je ostvariti svoje nazore samo nepotpuno, jer nije raspolagao sredstvima, da ih provede.
Naprotiv, Louis Sveti je imao parlament i inovnike, koje je ustanovio jo Filip August. S tim osobljem
mogao je ostvariti, to je htio. Privatni ratovi su obustavljeni, osobno kmetstvo ukinuto na kraljevskim
zemljama, pravosue usavreno uvoenjem priziva, a porez uinjen pravednijim. Parlament je
provincijska sudita podvrgao svome nadzoru, a njegovo je djelovanje pridonijelo ujednaenju prava i
ukidanju zastarjelih postupaka, kao to su sudski dvoboji i boji sudovi. Stvorena je raunska komora,
koja je uvela redu financijsko poslovanje i olakala teret poreskih obvcznika. Nered u novcu dokonan
je velikom reformom, koja je ustvari pravo na kovanje novca vratila kruni ili je bar primorala knceove,
koji su i dalje kovali svoj novac, da se prilagode pravilima, to su vrijedila za kraljevski novac. U
svakodnevnoj upravi francuski jezik je odluno zauzeo mjesto latinskoga, pa je tako poslovni jezik
prestao da bude nerazumljiv onima, kojima je vlast upravljala. Narod je prvi put osjeao, da vlada nije
samo stroj za isjeivanje podanika, samo instrument za ubiranje prihoda. Sad se dravni slubenik prvi
put pred njim pojavljuje ne kao gospodar; nego kao zatitnik, prvi put osjea, da je kraljevska snaga
udruena s pravednou, da kralj izdaleka bdi nad njim i da suosjea njegovu nevolju. Kraljevstvo je
postajalo narodno; ukorenjivalo se u svim pokrajinama, pridobivala je sklonost javnog miljenja,
155
pokazivalo se kao nuno i neophodno potrebno, jer je bilo blagotvorno. ini se, da od vremena Louisa
Svetqg potjee onaj oblik nacionalnog osjeaja u Francuskoj, koji se izraava u kultu monarhije.
Kraljevstvo postaje domovinom, u kojoj su svi lanovi meu sobom vezani zajednikom ljubavlju
prema kralju. Jeanne d'Arc mora da je dva stoljea poslije toga bila neuporediv izraz ba te ljubavi. Ali
tu je ljubav prvi udahnuo Francuzima Louis Sveti; i ona je bila tako neizbrisiva, da je prela na sve
njegove nasljednike.
Mir i pravda, koju je htio osigurati meu svojim podanicima, bilo je stalno pravilo i u politici Louisa
Svetog. S najveim je izgledom na uspjeh mogao preoteti engleskom kralju, posljednji ostatak njegovih
kontintalnih posjeda, a kralju Aragona ona lena, to ih je drao u Languedocu. Ali on je usprkos
miljenjima svojih savjetnika, obojici ponudio prijateljski sporazum. Ugovorom u Abbevillu (1259)
priznao je Henriku III. posjed u Perigordu i Limousinu dobivi za uzvrat odustajanje od engleskih
pretenzija na Normandiju, Anjou, Tourrainu, Matine i Poitou, koje je s krunom ujedinio Filip August.
Mirom u Cormbeilu (1258), dobio je od Jayme II. Aragonskoga njegova podruja u Languedocu, a za
uzvrat je ustupio francuski suverenitet nad Katalonijom.
60
Njegovo dranje za vrijeme bijesnog sukoba
pape i Fridriha II. nije se niim ogrijeilo o neutralnost, koju je bilo mogue, jer se radilo o tako
pokornom sinu crkve, smatrati diskretnim prijekorom estokim postupcima Inocenta IV. Povjerenje
kojim je nadahnjavala njegova pravednost, pribavilo mu je u vanjskim odnosima utoliko vri politiki
ugled, to ga on sam niim nije traio. U Nizozemskoj su ga Avesnes i Dampierri molili da bude sudac u
njihovoj dugo trajnoj svai; u Engleskoj su Henrik III. i pobunjeni baruni svoju razmiricu podvrgli
njegovoj presudi.
Ali premda je iza njega, kao i za velike skolastike njegova vremena, rat meu kranima bio uvijek zlo,
a esto i zloin, rat protiv nevjernika bio je, naprotiv, neizbjeiva potreba. ar njegove vjere bio je
prejak i njegova iskreriost prevelika, a da ne bi smatrao svojom prvom dunou da pokua osloboditi
Kristov grob. Rauni ili interesi, koji su suvremenike sve vie odvraali od kriarskih ratova, nisu imali
nikakve vrijednosti za tog idealistu. Za njega je, kao i za pape, kriiarski rat ostao ast i najvaniji
pothvat kranstvo. Uzalud mu je njegova okolina predoavala pogibelji, trokove, beskorisnost i
gotovo siguran neuspjeh takvog poduzea; njihovo obrazlaganje nije moglo i uvjeriti kralja, koji je u
svojoj kraljevskoj vlasti najvie cijenio ba one dunosti, koje mu je posjed krune nametao prema
bogu,a to je znailo, prema crkvi. to god je njegovo kraljevstvo bilo mirnije i uspjenije u
napredovanju, sve je vie eznuo da poe. Oduevljenje iz prvih kriarskih ratova nanovo se rasalo u
tom vladaru, kojim zavrava povijest kriarskih vojni. Uostalom, zar su zaista jo kriarski ratovi ona
dva pohoda, to ih je Louis poduzeo protiv Islama 1258 i 1270.
Da, ako imamo pred oima njihov cilj; ne ako uzmemo u obzir njihov sastav. Kranski svijet u svojoj
cjelini, ostao im je potpuno tu. Bila su to dva potpuno francuska pothvata, u kojima su vitezovi poli s
kraljem mnogo vie iz odanosti, iz lojalnosti, iz elje za pustolovinama, nego iz vjerskog zanosna. Oba
su, uostalom, potpuno propala. Kralj se najzad pomirio s neizbjeivom potrebom da se vrati tek poslije
est godina napora (1248-1254), poslije tvrdoglave opsade Damiette, nakon to je sam pao u ruke
Turaka, nakon to je vidio svoje najbolje drugove kako umiru, i bolno podnio predbacivanja druugih.
Istu bi postojanost bez sumnje pokazao i u drugom pohodu(1270), da mu bolest, koja ga je obuzela im
se iskrcao na Tunisku obalu, nije pribavila smrt, kakvu je sebi oduvijek elio: da umre borei se za
vjeru. Njegova je smrt prekinula pothvat, u kom nitko osim njega nije iskreno sudjelovao. Prije nego
to e otploviti prema Egiptu, Louis Sveti se uputio prema Tunisu u interesu svoga brata, novoga kralja
Sicilije, Karla Anujskog, kom je za sebe zahtijevao suverenu vlast i u Tunisu. Sveti kralj je i ne slutei
60
Aragonija je na sjeveru od Pireneja zadrala samo grofoviju Roussillon i Montpellier
156
posluio kao sredstvo u realistikoj i osvajakoj politici, koju je njegova vlavidanina za trenutak
prekinula.
Smru Fridriha II. nije bilo rijeeno sicilsko pitanje, oko koga se razvila borba izmeu pape i cara.
Poslije prerane smrti Fridrihova sina Konrada IV., sicilsku je krunu sam sebi dao carev nezakoniti sin
Manfred (1258), umjesto da zemljom upravlja u ime batinika Konrada (kom je povijest ostavila ime
Konradino), to su mu dali Talijani. Aleksadar IV. koji je nadavno naslijedio Inoccnta IV., isprva jc
pristao na prijedloge englcskoga kralja i investirao na Siciliji njegova sina Edmunda, koji je bio jo
dijete i nije mogao, pa zaista i nije nita uradio. S takvim je stanjem trebalo prekinuti i staviti u
dunost nekom monom vladaru, s kojim je Rim mogao raunati, da Siciliju vrati pod suverenu vlast
Svete Stolice. Takva vladara mogla je dati samo Francuska. Budui da je Louis Sveti odbio krunu za
svog mlaeg sina, Urban II. je stupio u vezu s mlaim bratom kraljevim, Karlom Anujskim, koji je
1246. enidbom postao grof od Provanse. Karlova je ambicija ve dugo vremena paljivo pratila
dogaaje u Italiji, gdje su Gvelfi u njemu vidjeli svoga zatitnika i budueg poglavara. Godine 1266.
priimio je u Rimu iz ruku Klementa IV. sicilsku krunu, pa je na elu velike i sjajne viteke vojske,
oduevljene draima, i bogatstvom zemlje; krenuo da zauzme svoje kraljevstvo. Francusko je oruje
sjajno potvrdilo svoju slavu, koju je steklo i posjedovalo od pobjede kod Bouvinesa. Bitka kod
Beneventa (u veljai 1266) unitila je Manfredovu vojsku, koji i sam u njoj izgubi ivot. Nekoliko
mjeseci poslije toga (u kolovozu 1268), slina je sudbina kod Tagliacozza zadesila i vojsku, koju je
Konradin doveo iz Njemake. Mladom vladaru polo je za
rukom da izakne, ali je nanovo uhvaen, izruen pobjedniku, osuen na smrt zbog uvrede velianstva i
smaknut. Dinastija Hohenstaufovaca, taj zmijski rod, kako ga je zvao Inocent IV., bila je unitena.
Papa nije dopustio da Konradin, koga je on izopio, bude sahranjen u blagoslovljevljenu zemlju. Neto
prije toga je nadbiskup Cosenza dao Manfredovo tijelo izvaditi iz groba, koji su mu podigli francuski
vitezovi, hotei iskazati poast njegovoj hrabrosti, pa je naredio da bude zakopan na obali rijeke
Verde. Njegova je ena umrla u zatvoru. Toliko ogorenje pobjednike kurije dovoljno je kao
objanjenje za sudbinu nesretnog Konradina. Romantici XIX. st. nisu propustili da u njemu oplau rtvu
Francuske, nasljednog neprijatelja Njemake, i njihovo negodovanje nije promailo da Konradinovim
sluajem potpiri nacionalnu mrnju, kojom su se umjeni politiari imali tako vjeto posltiiti. Nita ne
vodi tako sigurno zlu, kao takve retrospektivne mrnje. Neprijateljstvo izmegu Francuske i Njemake,
koje je tako briljivo odravano u sadanje doba,*
61
zapravo je veoma nova pojava,.a u XIII. st nema
mu ni traga. Konradin je pao kao rtva dravnih razloga; a odgovornost za njegovu smrt pada poslije
pape i Karla Anujskog na samog Fridriha II. Jer ba je Fridrih II. bio prvi, koji je do krajnjih posljedia
doveo i na svoje protivnike bez milosti primijenio naelo, da nikakav zakon nije vii od vladarevih
interesa. Zar rimsko pravo nije osuivalo tu teoriju, koja se tako divno poklapala s odsutnou svih
predrasuda? Konradiriovi suci bili su samo Fridrihovi uenici; poslije je imao i drugih; bili su to
talijanski tirani.
Politika Karla Anujskog mogla se definirati kao politika posljednjih Hohenstanfovaca, ali s tom
razlikom, da ju je papinstvo pomaagalo, umjesto da se protiv nje bori. Jer zaista, Karlo je,. kao i
Henrik VI. i Fridrih II zadrao, pa ak i ojaao apsolutnu vladavinu na Siciiliji; i on je, poput njih, radio
na tom, da cijelu Italiju podvrgne pod svoju upravu; najzad, on je kao i njegovi prethodnici, sanjao o
tome, da svoju vlast proiri prema Istoku. Njegovi uspjesi uplaili, su Rim, i on se stao bojati toga
saveznika, za kog se nadao da e hiti pokoran tienik, a koji je poeo nametati svoju volju odvlaiti
rimsku politiku u svom smjeru. Ali da bi mu mogao izmai, trebalo mu je pronai nekakva takmaca,
koji bi se nuno oslonio na Gibeline i na sicilske nezadovoljnike, a ovi su se rekrutirali meu
pristalicama onih mrskih Hohenstaufovaca. Uostalom, kako god je bio neugodan, Karlo je bio revnostan
sin crkve; vratio je sicilskom kleru njegove privilegije, a njegovi planovi s Carigradom, gdje je 1261.
propalo Latinsko carstvo i gdje su Paleolozi opet uveli shizmu, mogli su posluiti za uspostavu unije
61
Prvi tekst Pirennove knjige nastao jelu vrijeme Prvog svjetskog rata -Prev.
157
poslunosti, koja i dalje ostaje jedan od bitnih ciljeva papinske politike. Car Mihajlo je vrlo dobro
poznavao opasnost, koja mu je prijetila. Stoga je na Siclliji potajno pomagao vrenje, koje su oholi
postupci i nadutost Francuza, to su onamo doli s novim kraljem, iz dana u dan sve vie poticali. A
njegove je spletke aktivno podupirao i Petar III., kralj Aragonije, koji se oenio jednom od keri
Munfredovih, pa je elio da dobije tastovu batinu.
panjeiska, u kojej se napredak kranskih kraljevstava na raun muslimanskih drava od poetka XIII.
sve vie poveavao, i u kojoj Barcelena poinje aktivne sudjelovati u trgovini na Sredezemnom moru,
ovdje se prvi put pojavljuje na pozornici evropske politike. Njezin zemljepisni poloaj morao joj je
nune nametnuti, im je dovoljno ojaala, pomorsku politiku i navesti je da intervenira u unutranjem
basenu toga mora, koje njezine obale zatvaraju sa zapada. Petar Aragonski istupio je podjednako
vjete i snano. Njegeva su podstrekavanja imala velikog udjela u pobuni, koja je 1283. izbila u Messini
i koju su budua pokoljenja zapamtila ped imenom sicilijanske veeri. Ta se pobuna, smjesta
preirila po cijelem otoku. Karlo poalje onamo brodovlje, koje je pripremio za napad na Carigrad.
Meutim, aragonski admiral Andre Loria razbio ju je u bici pred Trapanijem, kojom otpoinje slavna
povijest panjelske mornarice. Ubrzo, poslije toga. 1285., Karlo je umro, a da mu nije pole za rukom
da ugui pobunu. Naslijedio ga je sin Karlo. II.; usprkos svojim naporima i papinoj pomei, najzad je
morao prepustiti stenu Siciliju panjelcima. Otad su postojala dva Sicilska kraljevstva. Jedno se
prostiralo s druge strane Messinskog tjesaca i pripadale Aragonskoj kui, a druge je i dalje priznavalo
anuinsku kuu, koja se smjestila u Napulju.
62
Premda intervencija Karla Anujskeg svjedei o sve veem ugledu Francuske, ipak nije mogue na nju
gledati kao na pothvat francuske politike. Louis Sveti ostavio je slobodne ruke sveme bratu, ali nije
nita uinio da ga pomegne, nego je sicilske poslove smatrao tuima za svoje kraljevstvo. Iste je tako
bilo i za njegeva nasljednika Filipa Smjeleg (1270-1285). Do njegove vladavine briga je francuskih
kraljeva bila iskljuive zakupljena nastojanjem da srede i ojaaju kraljevinu, da iz nje uklene strane
utjecaje i da okupe njezine razliite dijeleve pod svojom vlasti. Njihov veliki i jedini neprijatelj bila je
Engleska, i ako su traili saveznika izvan svejih granica, bile je to samo za to, da postignu potpuniju
pobjedu nad njem u unutranjosti. To je veliko djele uspjelo; i Francuska je pestala velika sila. Louis
Sveti sluio se svojem snagom samo da zajami mir; Filip Smjeli bacio se u politiku irenja svega
posjeda, u kojoj je sigurno bilo i one ambiciozne i nemirne genijalnesti njegova ujaka, Karla
Anujskeg. Godine 1272., prilikcm smrti Richarda od Cornwalisa, dao se nagovoriti, ili, tonije,
dopustio je da se govori o njegovoj kandidaturi na kruhu rimskega kralja, koja bi da je dovela do
uspjeha, uplela kralja Francuske - na kerist kralja Siclije - u nerazmrstivu ikaru svaa zbog
Njemake. Izbor Rudolfa Habsburkeg sprijeio je, na sreu, ostvarenje
tog plana. Ne uza sve te, urodio. je posljedicom. da je Rudolfa nadahnuo na bezgranina poputanja
prema francuskoj kraljevskej kui. Karlo se time okoristio da ga navede, da odustane od svih
pretenzija prema Siciliji, a Filip, da od njega 1281. dobije pretektorat nad biskupijom u Teulti. Tolike
dobre volje mogle je kralja, dakako, samo ohrabriti da se sve vie i vi e iri preko granica Carstva.
Godine 1273. ve je dao da mu nadbiskup Lyona polei zakletvu. U Nizozemskoj je pomagao
flanrijskog grofa, Vilima de Dampierre, u njegevoj borbi protiv kue Avesnes, omoguio mu da dobije
grofeviju Namur i uznastojao da bisupiju Liege dobije za jedne od njegevih sinova, uvodei preko njega
francuski utjecaj svagdje ondje, kamo je prodirao flamanski utjecaj. Grof Hainauta, Jean d'Avesnes,
uzalud je pokuavao da zainteresira Rudolfa za svoju stvar i molio ga estekim rijeima da doe u
Nizozemsku, gdje se njegov neprijatelj, flandrijski grof, drsko smijao otupjelem mau Carstva. Ustvari,
njemake je suverene vlasti ve nestalo iz tih bogatih krajeva, te se inilo da bi je uskoro imala
nadomjestiti francuska.
62
Konani mir potpisali su Fridrih Aragonski i Robert Anujski 1302
158
Ova ekspanzija moi kue Kapetovia prema sjeveru i istoku, na podruja, koja su se prema Francuskoj
priredno orijentirala po svom zemljopisnem poleaju, obiajima, a dijelem i po jeziku, bila je kobna
posljedica slabesti njemake drave. Ta je ekspanzija bila toliko prirodna, da se nuno morala izvriti
u trenutku, kad s druge strane umjetne granice, preko koje je prelazila, vie nije bilo drave, jae
posnazi i odlune da je suzbije i da sauva ono, to su joj stari karolinki ugovori dodijelili jo u IX. st.
Da bi postigao uspjeh, Filip Smjeli je imao samo da se okoristi okolnostima i vremenom, koje je radilo
za njega. Meutim, na jugu kraljevstva bilo je drukije. Tu su Pirecji postavili pregradu meu
dravama i narodima, pa su joj se sve politike ambicije i sva osvajanja na kraju uvijek morala
prilagoditi. Klovis ih nije preao, a ako su ih Arapi poslije prekoraili, bilo je to tek prolazno, i oni su
uskoro vraeni nazad. panjolska marka, koju je Karlo Veliki osnovao s druge strane planina, nije
oklijevala da se odvoji cd Francuske. Sve to je od nje preostale, bile je slabe definirano suvereno
pravo francuskih kraljeva nad Katalonijom i pravo aragonskih kraljeva nad Languedocom. Louis Sveti je
iz ljubavi premu miru zamijenio ovu zbrku jasnoom. Od ugovora u Corbeilu, Pireneji su podjednako
granica prava, kao i drava. Pita se, zbog ega je Filip Smjeli odluio, da nanove poremeti poleaj,
koji je tako zadovoljavao, i da se uplete u panjolske posleve. Nikakva mu pogibelj nije prijetila s te
strane, a nije ondje imao postaviti zahtjev ni nikakva prava, niti je morao tititi bilo koje interese.
Dinastika pitanja, koja su 1275. dala povod za njegovu intervenciju u Navarri i u Kastiliji, bila su samo
izgovor. Dohvatio ih se, jer je htio povesti rat, i to velianstveni rat, kako bi se to reklo za vladanja
Louisa XIV.; ili rat zbog hegemonije, kako bi se to reklo danas. Budui da je imao snage, posluio se
njom da nametne svoju vlast, imajui pred oima samo slavu svoje krune. Bio je to, mislim prvi rat u
povijesti Evrope, koji je izbio iz iste politike ambicije. Uostalom, moda treba, upletanje Filipa
Smjelog u panjolske poslove pripisati njegovoj elji da pomogne namjerama Karla Anujskog na
Siciliji, prema kojima je kastilska kua bila isto tako neprijateljski raspoloena kao i aragonska. U
svakom sluaju, tako je i ' bilo s obirom na rat protiv Aragona god.1285. Poslije Sicilskih veeri papa je
izopio kralja Aragonije i ponudio njegovo kraljevstvo, koje je bilo crkveno leno kralju Francuske za
jednoga od njegovih sinova. Filip oznai Karla Valois i prijee planine, da osvoji prijestolje Petra II.
Umro je za vrijeme vojne ne postigavi uspjeh.
Djelo Louisa Svetog bilo je posve razoreno. Njegov je sin umirui ostavio Francusku upletenu u
talijanske i panjolske poslove i uoi trenutka, kad e Engleska, poto je izala iz nemira u vrijeme
Henrika III., i potaknuta od i ovih neprijatelja Francuske, nanovo pograbi to oruje da se bori protiv
nje. Ali premda poloaj Francuske nije bio tako jak, kao prije deset godina, on je ipak bio sjajniji. Ona
se obilno proirila na raun Carstva, prekoraila je Pireneje i usprkos Sicilskim veerima mogla ukazati
na francusku dinastiju, koja se dolaskom Karla II. Anujskog na prijestolje konano uvrstila u Napulju i
uskoro zatim jedan svoj ogranak presadila na prijestolje Ugarske.
63
U Evropi XIII. st. nije imalo nikakva
takmaca. Nigdje nije bilo tako prostranog kraljevstva, nijedno nije imalo tako povoljan poloaj s
obzirom na dva izlaska na more: na Sjeverno i na Sredozemno, nijedno nije bilo tako napueno, osim
Engleske, koja je imala isto tako solidno politiko ustrojstvo kao i ona.
II. FRANCUSKA KULTURA
Intelektualna prevlast ne pojavljuje se uvijek uporedo s politikom prevlasti. Njemaka je u XI. st.
imala politiku prevlast, ali nije postigla intelektualnu. Nije naime, dovoljno nametnuti se silom, pa da
samim tim bude osigurana i kulturna prevlast. Deava se da i zemlje, neznatne po svojoj moi, kao to
je bila Italija u XV. st. proire izvan svojih granica svoje obiaje, svoje ideje i svoju umjetnost na
temelju njihove oevidne superiornosti. Francuska XIII. stoljea imala je sreu da bude superiorna
ostaloj Evropi i kao drava i kao drutvo. Njezina snaga samo je ubrzala i uinila neodoljivim njezin
63
V. str. 35O.
159
duhovni utjecaj, koji je znatno starijeg datuma i koji nema nikakve veze s vojnim i politikim
uspjesima kraljevstva.
Ako razmotrimo ope stanje evropske kulture poslije karolinkog doba moemo opaziti, da se gotovo
sva njezina bitna obiljeja pojavljuju u Francuskoj prije negoli drugdje i da ondje jedno postiu svoj
najpotpuniji izraz. To vrijedi jednako za vjerski, kao i za laiki ivot.
Clunyjevski red, kao i cistercitski i premontranski roeni su u Francuskoj; ondje se isto tako formiralo
vitetvo, a kriarski su ratovi, u Francuskoj nali najvie i najoduevljenijih vojnika. U poetku XII. st.
je i opet u Francuskoj nenadano nikla gotika umjetnost i nametnula svijetu svoje gospodstvo u isto
vrijeme, kad su se pojavili i prvi junaki epovi(chansons de geste). Sve se to nije dogaalo sluajno. Da
bi se susrelo toliko izrazitih linosti, da bi se toliko napora i toliko novosti razvilo u basenu rijeke
Seine poevi od X. st. dalje, mora da je ondje postojala, kao i u Grkoj, u Atici V. stoljea; neka
sredina osobito pogodna za razvijanje ljudske energije. I zaista, dvije velike drutvene snage, koje na
ruevinama karolinkog carstva, rade na stvaranju nove,
Evrope, a to su redovnitvo i feudalizam, nigdje nisu tako aktivne i tako dominantne, kao u sjevernoj
Francuskoj. Bez sumnje, svuda ima redovnika i svuda, ima felidalaca, ali je samo ondje gotovo potpuno
nestalo starog poretka, te je tako ostalo slobodno polje njihovu neogranienom djelovanju. Zbog toga
Evropa te samostanske redove i tu viteku kastu prirodno posuuje od Francuske, uporedo s time, kako
se u njoj sporije odvija ona ista evolucija, koja ih je stvorila ondje. Otuda onaj izvanredni zanos
sjevernih Francuza za kriarske ratove, to jest za najpotpuniji izraz drutva, kojim u isti mah vlada i
vjerski i vojniki duh. Zbog toga se, napokon kao plod istih ideja i istih osjeaja u isto vrijeme rodila
gotika umjetnost, koja preobraava vjersko graditeljstvo, kao i feudalna epopeja, kojom se
ponajprije u Francuskoj, a zatim po uzoru na Francusku i u ostaloj Evropi, rodila knjievnost na
pukom jeziku.
Prema tome, utjecaj francuske kulture raniji je od utjecaja francuskog kraljevstva. On poinje u
vrijeme, kad jo Kapetovii ive u sjeni svojih velikih vazala. Bilo bi veoma opravdano rei, da i kultura
i politika poinju u Francuskoj s feudalnim oblikom drutvenog ivota. Ne smijemo zaboraviti, da je
Clunyjski samostan sagradio Burgundijski vojvoda i da su flandrijski i ampanjski grofovi bili meu
najvatrenijim zatitnicima clunyjevskog pokreta, kao i cistercitskog i premontrannskog reda. Isto tako,
chansons de geste pjevaju ba o stvarnim ili mitskim precima tih istih knezova, koji su gradili
samostane. Njihovi junaci su baruni, a osjeaji, koje veliaju jesu hrabrost, vjernost i poobonost.
Njihov najljepi tip, Roland, ideal je viteza, kakva zamiljaju potomci ratnika iz prvog kriarskog rata.
U toku XII. st. ta se feudalna kultura obogauje i proiava. Dvorski ivot sa svojim profinjenim i
konvencionalnim obiajima, koje je Srednji vijek obiljeio veoma tonim imenom dvorjanski obiaji
( moeurs cuortoises), nije se rodio u okolini kraljevoj, koji je jo dugo ostao vjeran karolinkoj
tradiciji, nego u rezidencijama knezova. Ondje se utvruju pravila i obredi vitetva, ondje se izgrauje
osjeaj asti i nastaje kult gospoa, ondje se razvija knjievnost, u kojoj se graa iz same Francuske
obogauje rimskim temama i temama iz Bietanje, u kojoj razliiti rodovi lirike prelaze ii langue
d'oc u u langue d'ol I taj procvat feudalnog ivota nije vie ogranien na Francusku. Krajem XI. st.
on se i posredstvom osvajaevih pratilaca ve ukorijenio u Engleskoj, a rairio se i na sve one toke na
Istoku, gdje su se uvrstili krani. U Jeruzalemu, u Antiohiji i Sain-Jean d' Acre govori se francuski.
Otad pa sve do naih dana francuski je meunarodni jezik Evropljnna ti istonom basenu Sredozemnog
mora.
Ali i u samoj Evropi njegov je napredak poevi od prvih godina XIII. st: izvanredan, i tu je politika
mo, to ju je steklo kraljevstvo, osobito mnogo pomogla ekspanzivnoj snazi, koju je taj jezik
posjedovao ve zbog svoga drutvenog ugleda. On je u svakoj zemlji u krugu visoke aristokracije postao
kao neki drugi nacionalni jezik, isto onako, kako je to vrijedilo u XVII. i XVIII. st. U podrujima jezika
160
thioise, francuski su uitelji dobivali, zadau, da mlade plemie naue francuskom jeziku i to se
znanje smatralo neophodno potrepnom dopunom dobroga odgoja i kurtoaiije. ak i u Italiji mu
Brunetto Latini daje prednost pred svima drugim jezicima.
Meutim, jo prije nego jezik, obila je Evropom francuska knjievnost. Ona se od sredine XII. st, preko
Nizozemske iri po Njemakoj, a iz Njemake u Skandinaviju. Prevode je ili oponaaju na svim
germanskim, kao i na svim romanskim jezicima. Sve to u njezinom krilu nastaje, privlai panju i
nalazi itae, pa tako danas neke Francuske ogranke iz Ciklusa o Karlu Velikom poznamo jo samo po
norvekim prijevodima. Najvei njemaki pjesnici XIII. st., kao Hartmann Strasburki ili Wolfram von
Eschenbach, puni su reminiscencija i parafraza iz francuskih pjesama. Jedini primjer slinog ugleda u
prolosti moemo nai, bez obzira na temeljne razlike u svojstvima tih epoha i drutava, tek ti
rasprostranjenosti grke knjievnosti i jezika u Rimskome carstvu poevi od II, st. prije Krista.
Uporedba je utoliko tonija, to ona i za Francusku i za Grku u isto vrijeme obuhvaa umjetnost, i
obiaje, i knjievnost. Dovoljno je ovdje pomisliti na to, kako je gotiko graditeljstvo osvojilo Evropu,
jer, kako znamo, pod tim imenom gotike umjetnosti (koje dugujemo preziru talijanskih humanista)
treba razumjeti u biti francusku tvorevinu. Izum ukrenih potopornih lukova (croisee d'ogives), koji
je nastao na poetku XII. st., negdje na graninom podruju Normandije i L'Ile de France, u nekoliko je
godina, zahvaljujui naporu genijalnih graditelja, iz temelja preobrazio kostur i stil graevnih
spomenik. Dootad su postupci graditeljske umjetnosti u biti ostali isti kao i u antiko doba. A sad se
sve odjednom mijenja. Uvjeti ravnotee, odnosi izmeu potpornja i tereta, izmeu punina i praznoa,
izmeu horizontalnog i vertikalnog preinaeni su i iz te preinake raa se jedinu velika gravinska kola,
koju povijest umjetnosti moe navesti pored grke arhitekture. Notre-Dame u Parizu otpoeta je
1163.; katedrala u Reimsu 1212., laa u Amiensu potjee iz 1220., fasada u Chartresu iz. 1194.
Divljenje, to ga potiu takvi spomenici, razumljivo je bez truda. Njega nam, uostalom, potvruje
slava, to su je uskoro uivali francuski graditelji. Jedan od njih sagradio je kor
64
katedrale u
Magdeeburgu; drugi je podigao katedralu u Lundu. u vedskoj. Villart de Hannecourt, iji se album
sretnim sluajem sauvao, crta graevinske planove za razliite evropske zemlje. Nema sumnje, strani
uenici francuskih graditelja nisu se ograniili na mehaniko ponavljanje svojih zadaa. Prilagodili su
novu umjetnost grai, kojom su raspolagali, izmijenili je prema svom vlastitom geniju i uskladili je
ustanovitoj mjeri tradicijama vlastite domovine. Tako postoje engleska i njemaka gotika, a isto tako
panjolska i talijanska gotika. Ali sve su to izravne keri francuske gotike, i nijedna od njih nije
dostigla majstorstvo svoje majke. Francuske katedrale zaostaju za katedralama drugih zemalja po
veliini proporcija, po bogatsvu mate, kojom su pronaeni ukrasi, po raskoi ili sjaju materijala, ali
one ostaju neuporedive po skladu i velianstvenosti, to su Partenoni gotike umjetnosti.
Prevlast Francuske na podruju knjievnosti i umjetnosti u XII. i XIII. st. objanjava se veoma
jednostavno viom razinom francuske kulture. U pogledu njezine naune prevlasti, koja je jo u veoj
mjeri udila suvremenike, vie nije posve jednako lako nai objanjenje. Jer tu, zaista, ostavljamo
nacionalni ivot i prelazimo na promatranje ivota, to ga vodi sveenstvo. Cijela srednjovjekovna
nauka, osim djelomice, prava i medicine, sveenika je nauka, a jezik, kojim se ona slui, iskljuivo je
latinski. Ona je po svojoj biti univerzalna, meunarodna. Pa ipak, njezino je sredinje arite u
Francuskoj, ili tonije u Parizu. Dvije glavne znanosti toga doba, one, koje vladaju nad drugima i daju
im svoj biljeg. Teologija i filozofija, ini se da su od XII. st. odabrale kao svoje stalno boravite obalu
Seine. Ondje se oblikovala skolastika metoda, koja je sve do Renesanse isto onako potpuno vladala
milju, kao to je gotika vladala u umjetnosti. Ondje se zbog nastavnih potreba formirao novi latinski
jezik, koji je svoju sintaksu posudio od francuskog; bio je to suh, bezlian jezik, neuporedivo jasan i
precizan, kome poruge humanista nisu oduzele slavu da je puna tri stoljea bio ne samo pisani, nego i
govorni jezik svih obrazovanih ljudi u cijeloj Evropi. Od Abelarda do Gersona nema ni jednog znatnog
64
Kor (le cheur) u romanikim i goti kim crkvama je prostor oko glavnog oltara, rezerviran za sveenstvo i pjevae. - Prev.
161
mislioca, koji nije bio nastavnik, ili bar student u Parizu. Univerzitet, koji je za vladavine Filipa
Augusta ondje obrazovao udruivanjem nastavnika i uenika razliitih kola u gradu, djelovao je
neodoljivom privlanom snagom sve do krajnjih granica katolikog svijeta, koja je ostala bez primjera.
Ivan od Osnabrcka pripisuje Francuskoj krajem XIII. st. monopol u nauci; flamanski pjesnik Van
Maerlant slavi je kao zemlju uenog sveenstva; poznato je uostalom, da je Pariki univerzitet bio onaj
uzor, kojim se poslije nadahnuo Karlo IV, kad je 1348. osniva o Prako sveuilite. prototip njemakih
univerziteta. Tome univerzalnom utjecaju, to ga vri Pariz, odgovara ako se tako moemo izraziti,
kozmopolitizam uitelja, koji ondje predaju. Oni dolaze ne samo iz Francuske, nego iz Njemake, kao
Albert Veliki; iz Nizozemske, kao Siger od Brabanta, iz kotske, kao Duns Scott, iz Italije, kao Toma
Akvinski. Ukratko, premda je Rim sjedite crkvene vlade, Pariz je sjedite njezine teoloke i filozofske
aktlvnosti. On je ugaoni kamen njezine visoke nastave.
Koji je uzrok te njegove izvanredne sree? Zbog ega se katolika nauka smjestila u tom sjevernom
gradu, koji nikakva knjievna ni vjerska tradicija nije pozivala da vri poslanje, to mu je pripalo? Sve
je to mogue protumaiti samo posebnim obiljejem, koje je Pariz imao po tome, to je bio sjedite
kraljevskog dvora. Karolinke, tradicije kraljevstva divno su ga predodreivale da se zanima za
sveenike kole i da im prui svoju zatitu. Ako, su veliki feudalni seniori pomagali crkvene mistike
zadubine, kraljevi su uzeli pod svoje okrilje njezine nastvene ustanove. Nije dakle bilo niega
udnoga u tome, to su se parike kole ve veoma rano nale u povlatenu poloaju. A napredak
kraljcvske vlasti, koji je od poetka XIII. st. poveavao vanost i privlanost prijestolnice, uinio je
ostalo. Nacionalno sredite Francuske postalo je sreditem evropskog naunog ivota. Stoga nisu samo
Francuzi po svijetu proirili onu uzreicu iz XIIt st., koju bez sumnje zahvaljujemo igri rijei nekog
studenta: Paris absque pari - Parizu nema para.
Utjecaj francuske kulture u XII. i XIII. st. nije svuda bio jednako jak. On je najvii domet postigao u
onim zemljama, kamo su ga donjeli sami Francuzi doselivi se onamo: U Engleskoj i u kriarskim
kolonijama na Istoku. Drugdje se proirio samo posredstvom pozajmica, oponaanja, mode ili zaraze ili
pak primjerom. Meutim, posvuda su ga prihvaale samo vie drutvene klase, plemii meu laicima,
te studenti i uenjaci meu sveenicima. U tom pogledu moemo gauporediti s utjecajem Renesanse u
XV. st.; i taj se utjecaj, kao i prvi, irio samo meu drutvenom aristokracijom ili meu aristokracijom
inteligencije i znanja. Lako je razumjeti, zbog ega je bilo tako. Srednjovjekovna Francuska nije
ustvari imala toliko intenzivan privredni ivot, da bi utjecaj svoje kulture mogla nametnuti i industriji.
Na tom podruju ona je bila u zaostatku za Italijom i Flandrijom. No ipak, u Flandriji, u neposrednom
susjedstvu, politiki i trgovaki interesi doveli su francuski utjecaj sve do graanskog stalea. Patriciji
velikih flamanaskih gradova u XII. st. bili su vie nego upola Francuzi, pa su se ak u svom upravnom i
poslovnom ivotu sluili francuskim jezikom. Dvojezini karakter Belgije, koji se sauvalo sve do danas,
potjee iz toga doba: on je prirodna i mirna posljedica susjedstva s Francuskom, i najbolji dokaz o
privlanoj snazi, kojom je djelovala njezina kultura.
162
ETVRTO POGLAVLJE
FILIP LIJEPI I BONIFACIJE VIII.
I. RAZLOZI KRIZE
Smrt i katastrefa Fridriha II. (1250) zakljuili su vjekovnu borbu papinstva s carstvem. Otad papa vie
nema neprijatelja. Njegeva univerzalna vlast u crkvi neosporna je. On se sad moe posvetiti
ostvarenju, velikih ciljeva papinske politike: uniji s grkom crkvem i kriarrskim ratevima. Na trenutak
se inile, da e se prvi, cilj ostvariti. Bizantski car Mihajlo Paleoleg raunao je da e protiv Turaka
dobiti peme Zapada, pa je izjavio, da je spreman priznati primat Rima. Tako je Grgur IX. na koncilu u
Lyonu (1274) mogao proglasiti kraj shizme, koja je puna tri stoljea razdvajala kranstvo. Ali te je
bile trenutne slavodobie i prolazan san. Grka je crkva bila predubeko ukorijenjena u vjerskim
osjeajima i nacionalnim tradicijama krana na Isteku, a da bi pristala da se pekori jarmu Latina.
Stoga je korake, to ih je car poduzeo, odbacila i osudila. Tako ju je Martin IV., izgubivi svaku nadu,
1281. naneveo prekleo. Cilj, o kom se laskavo pemiljalo da je postignut, bio je dalji nego ikada.
Kriarski rat, koji je sveano preglaen na koncilu u istovrijeme kad i pomirenje s Grcima, nije uspio
nita bolje. Louis IX. bio je posljednji kriar. Nema sumnje, Karlo Anujski je takoer, bile zbog
politikih ambicija, ili iz vjerskih osjeaja, pripremao pohod, koji bi, da je mogao krenuti, jednake
slabo uspio kao i bratov. Ali su ga Sicilske veeri primorale da skrene svoje brodovlje protiv Messine i
da se potpuno zabavi obranom svoga ugreenog kraljevstva.
Tako se papinstvo uspele de vrhunca svoje moi same zato, da bude primerano gledati, kako prepadaju
njegevi velianstveni planovi: da Grke privede u krilo katolikeg jedinstva i da preotmu Islamu Kristov
grob. ak i vie! Njegov je poloaj ak i na Zapadu uskoro uzdrman. Trenutak njegove pobjede u isto
je vrijeme as, kad se poinje oitovati njegove opadanje.
Meemo uoiti nekeliko uzoraka, koji su do toga develi. Prije svega, poslije zavretka borbe s carem,
papini se interesi u Italiji vie ne smatraju istovetnima s interesima Gvelfa, a prije svega s interesima
lombardijskih gradova, koje je car ugreavao u iste vrijeme kao i papu.
On je odsad samo jedan od talijanskih vladara, i njegeva se svjetevna mo svedi na njegeve
teritorijalne interese. Ta je mo ustvari osrednja, i te tako osrednja, da mu ne doputa ni da se odupre
Karlu Vaaleis, koji je uskero svoju prevlast utvrdio na cijelem poluoteku, sve do u podruje Crkvene
drave, pa ak i do samoga Rima, gdje mu je njegov naslov senatora omeguio de da nastupa kao
zatitnik, a te je znailo, kao gospodar puanstva. Ali te je nije bile dovoljno; njegova je prevlast
sezala jo i dalje i uvukla se u krile same kurije. Neko, u vrijeme, kad je papu birao kler i puk, rimski
su baruni nastojali da gomilu pridobiju za svoga kandidata nasiljem ili korupcijem. Ali otkako je Nikola
II. stvorio zbor kardinala (1059), ta je praksa prestala; osigurana je slobeda izbora, pa je izbor otada
obavljan u sigurnosti od ulinih pobuna: Da bi jo potpunije zajamio, tu slobodu, Aleksandar III. je
1179. odluio, da u nedestatku jednedunesti najmanje dvije treine kardinala moraju biti suglasne u
svom izboru. Razumljivo je same po sebi, to je vie rastao utjecaj papinstva u evropskim dogaajima,
sve su se vie u odluku pri glasanju meu vjerske razloge upletali i politiki. No ipak, budui da su
gotove svi kardinali bili Taalijani, stranac je za due vrijeme mogao imati same drugorazrednu ulogu u
njihovim vijeanjima. Meutim, otkako se Karlo Anujski pepeo na prijestelje, nije vie bile, iste kao
nekada. Neprestano ga je zaokupljala briga, kako da sebi osigura stranku svojih pristalica u Svetom
zboru, pa je svim silama radio na teme, da u nj uvede Napolitance, Prevansalce i Francuze, na koje je
megao raunati. U tem je uspio. Klement IV., podrijetlem Prevansalac, bio mu je potpuno odan i posve
163
je pristajao uz njegove nazore, pa je dopustie, da se meu kardinalima obrazuje prava anuinska
stranka. Smrt Klementeva (1268) bila je znak za peetak ogorene borbe izmeu tih anuinaca i
njihovih protivnika. Tek poslije tri godine sukoba i spletki pomirili su se u izboru Grgura X. (1271) Stoga
nema niega udnoga u tome, da je Grgur elio dekrajiti prilike, koje su u budunosti mogle svojim
primjrom nanijeti tolike tete valjonem upravljanju crkvom. Ustanova kenklava, gotove potpuno
onakva, kakva osteji jo i danas, petjee iz njegova vremena. Donio je odluku, da se u povedu papine
smrti kardinali imaju sastati u nekoj zatvorenej prosteriji, koja nema veze s vanjskim svijetom; pod
prijetnjom izopenja nisu smjeli iz nje izai sve dok izbor ne bude izvren. Sve te mjere opreza nisu
sprijeile Karla Valois da 1280. izvri nasilje nad konklavom i da ga primera, da izabere Francuza
Martina IV., koji je strasno pomogao sve njegove planove. Poslije Karleve smrti anuinska je stranka do
due izgubila na moi, ali zato nije bila nita manje aktivna. Konklav je postojao samo po formi. Nikola
IV. izabran je tek poslije neto oko godinu dana svaa meu kardinalima (1288), a kad je umro (1292),
svae su buknule jo ee, pa je poslije dvije godine besplodne agitacije najzad donesena odluka, da
se sve to okona i da izbor, u nemogunosti da jedna stranka nametne drugoj svoga kandidata, padne
na nekog staarog pustinjaka, kome su svjetovne stvari bile tue, pa e ga puk smatrati svecem, a bit
e bezazlena igraka spletki, koje bi ga uzbunile, kad bi ih shvatio. Bio je to Celestin V. Jedva je znao
latinski, i, kad je iz svoje planinske samoe sav zaprepaten i izgubljen doao u lateransku palau, nije
uope opazio, da je samo orue napuljskoga kralja, Karla Anuijskog, koji ga je smjestio u svome
glavnom gradu, da bi se njime mogao lake posluiti. Uskoro ga je zaokupljala jo samo jedna misao:
da abdicira; a kardinali su jedva ekali da se uhvate za njegovu rije. Pribavio im je vremena da se
sloe. Tako su 17. Prosinca 1294. namjesto nesretnog starca izabrali otmjenog Rimljanina, Benedikta
Gaetanija, koji uze ime Bonifacije VIII.
S njim se na prijestolje Sv. Petra uspeo posljednji papa iz potomstva Inocenta III. i Inocenta IV. Pred
oima je imao jasan cilj, da Sv. Stolici vrati sjaj, ugled, moralni autoritet i univerzalnu politiku
prevlast, koju je ono uivalo u njihovo vrijeme. Sveana rasko, kojom se okruio prigodom javnih
obreda, dva maa, koja je dao nositi ispred sebe, kruna, kojom je okitio papinsku tiaru, sve su to za
njega bila sredstva, kojima je elio potvrditi primat Petrova nasljednika u crkvi i podsjetiti, da mu je i
svjetovna vlast podlona; budui da je i ona dio crkve, pa ne moe svojatati pravo da odbaci autoritet
njezina poglavara. U tome nije bilo niega novog, to nisu istakli ve i Nikola I. i Grgur VII., to nije
jasno formulirao Inocent III, i to nisu logiki dokazali skolastici. Slavne bule, to ih je upravio Filipu
Lijepom. sadravale su samo ono uenje, koje su o odnosima izmeu dviju vlasti prihvatili i priznavali
svi teolozi. Bonifacije je samo saeo i ponovio naelo svojih velikih prethodnika, a da pritom nije
dodao nita novo.
Otkuda, dakle, potjee bura, koju su te bule podigle i katastrofa, do koje su Bonifacija dovele? Upravo
iz te nepromijenjenosti njihova sadraja. One nisu vie bile u skladu s politikom stvarnou; vrijeme
se izmijenilo, i ono to papa u skladu s tradicijama proglaava kao sutu istinu, pobudit e protivljenje
najnaprednijih nacija u Evropi, a pritom e kraljevi i narodi u njima slono gledati nepodnoljiv napad
na njihova najneospornija prava i interese.
Treba, zaista, uzeti u obzir: Bonifacije VIII. nije doao samo u sukob s Francuskom. Eduard I. nije se
pokazao nita bolje raspoloen prema njemu nego Filip Lijepi, i engleski parlament nije nita manje
energino odbio njegove pretenzije nego pariki dravni stalei. Ako i jesu dogaaji sukob s
Francuskom pretvorili u potpun prekid, nije nita manje istini to, da je papinska politika u isto
vrijeme, iz istih razloga protiv sebe pobudila otpor obiju zemalja, koje na kraju XIII. st. imaju pravo
dravno ustrojstvo.
Dotad se papa morao boriti samo protiv jednog neprijatelja: protiv Carstva; ili, tonije, protiv cara. A
pitanje, oko koga su raspravljali, nije zanimalo - treba da to ponovimo samo jedan narod; ono je
164
obuhvaalo cio kranski svijet. Nema sumnje, potkopavajui carsku vlast, papa je u isto vrijeme
potkopavao i vlast njemakoga kralja. Ali to nije ni izdaleka uzbulvalo njemako javno mnijenje, ono
je, naprotiv, sa zadovoljstvom promatralo slabljenje monarhijske vlasti, i knezovi, koji su to mnijenje
zastupali, pomogli su pothvate Rima, umjeeto da im se odupru, pa su tako olakali njihov uspjeh. Istina
je, s Fridrihom II. okolnosti se mijenjaju. Sad se borba vie vodi oko Sicilskog kraljevstva nego zbog
carstva, a Sicilsko je kraljevstvo bilo drava. Meutim, pritom treba odmah istai, da ta drava nije
nezavisna, jer je bila leno Sv. Stolice, a osim toga, ona nije bila nacionalna drava. Njezino raznorodno
stanovnitvo stoljeima se moralo prilagoavati razliitim stranim osvajaima, pa se naviklo da podnosi
njihovu despotsku vladavinu. Zbog toga kod tog stanovnitva nije mogue otkriti nikakve elje, da
svoje interese izjednai i stopi s njihovima. Sicilijanci su Fridrihu II. davali poreze i vojnike. Ali on je
dobro znao, da su im njegove svae bile ravnodune. Nije ni aska pomiljao da ih pozove, da se
izjasne o zakonitosti njegovih prava. Stoga se ograniio na to, da ga teoretski brane ueni pravnici.
Kakve li razlike izmeu tog apsolutistikog despota, tog Hohennstaufovca, kom je politika enidba
poklonila Siciliju, i kraljeva Engleske i Francuske! U Engleskoj su se slobode, to ih je posvetila Velika
povelja sloboda, jo vie uvrstile u razdoblju, koje je proteklo od vremena Ivana Bez Zemlje. Za duge
vladavine Henrika III. (1216-1272), baruni i graanstvo, koje je predvodio Simon od Montforta,
nametnuli su kruni kontrolu dravnog vijea. Pored predstavnika plemstva pojavljuju se i predstavnici
gradova u narodnoj skuptini, koju je kralj duan sazvati triput godinje i koja 1258. prvi put slubeno
dobiva naziv parlament, koji e u povijesti moderne Evrope imati tako slavnu ulogu. Pod Eduardom I.
njegova se ovlatenja preciziraju, a njegovo bitno pravo, da odobrava porez, koje je polazna toka
prvog liberallnog ustava na svijetu, formalno je priznato 1297. Otad vladar i narod zdrueno vladaju
zemljom. Premda su time ocrtane granice osobnoj moi vladarevoj, premda se on jedini meu sebi
jednakim u Evropi morao odrei ratova jedino zbog dinastikih ambicija i posvetiti se iskljuivo
pothvatima, koje odobrava i potpomae njegov narod, to mu je zdruenje ipak za uzvrat pribavilo
izvanrednu snagu. Engleska je politika poevi od kraja XIII. st. zaista u punom znaenju te rijei
nacionalna politika. Ona je takva i u unutranjim odnosima i vanjskima. Otuda ona upadljiva
suprotnost, koja obiljeava englesku politiku stoljeima: u unutranjim odnosima nemiri i graanski
ratovi, a u isto vrijeme u spoljanjima postojanost nazora, upornost i tvrdoglavost u njihovu
ostvarivanju, kakvu susreemo samo u toj zemlji, u kojoj su pothvati krune nuno istovetni s
pothvatima nacije.
65
Francuska nije imala te velike snage, koja Engleskoj na kraju Srednjega vijeka daje ve tako moderan
karakter. Ali ona raspolae drugim, dodue manje dubokim izvorom snage, koji je ipak, bar
privremeno, isto tako jak, a to je neuporedivi ugled njezinoga kralja. Francuska, naime, sve to je
postigla, duguje kraljevstvu. Ono ju je oslobodilo feudanlog partikularizma, ono, ju je obranilo od
vanjskog neprijatelja, ono je zatitilo gradove i u trenutku, kad su se raali, ono joj je dalo financijske
i upravne institucije, koje su narod zatitile od nasilja i globljenja. Engleska je protiv tlaenja svoje
svemone dinastije stvorila jamstvo, utjelovljeno u parlamentu; Francuska je protiv zloupotreba
feudalne svemoi nala zatitu kod kralja. Zbog toga je kralj ondje uivao istu popularnost, kao u
susjednoj dravi parlament. I u jednoj i u drugoj zemlji narodni je osjeaj u skladu s politikim
ustrojstvom i razvio se zajedno s njim, u Engleskoj se osobito odlikuje, ponositou, a u Francuskoj
pobonim potovanjem monarhijske vlasti. Svakom od tih dvaju naroda daje to njegovo vlastito
obiljeje, njegov zajedniki temperament, ako se tako smijemo izraziti, koji je plod njegova
povijesnog razvoja; i svi oni koji se radi objanjenja tog obiljeeja pozivaju na tajanstveni faktor rase,
koji sve moe opravdati, jer nita ne objanjava, ustvari na udnovat nain ne priznaju taj vlastiti
povijesni razvoj.
65
Treba istai, da su Simon od Montforta i baroni primorali kralja da potvrdi engleske slobode i da istovremeno odustne od
svojih planova sa Sicilijom.
165
Filip IV. Lijepi, koji je 1285. naslijedio svog oca, Filipa Smjelog, donio je uspinjui se na prijestolje
novo poveanje svome kraljevstvu. Njegova je ena bila, batinica kraljevstva Navarre, a to je jo
vanije, i ampanjske grofovije, koja je time pridruena kraljevskoj domeni. Tako su sad sva velika
lena, osim Guyenne, koju je posjedovao engleski kralj. Bretanije, koja je oduvijek bila donekle
nezavisna (to je veoma malo smetalo zbog njezina ekscentrinog poloaja), i Flandrije, bila opet
izravno podvrgnuta kruni. Filip Smjeli dopustio je, da ga Karlo Anujski uvue u rat protiv Aragona zbog
samog ugleda. Njegov sin se pourio da sa okona i uvao se da rasipa snage u korist sicilskih ambicija
napuljskog kralja. Te je snage potpuno posvetio korisnijim i praktinijim ciljevima. Dovriti izgradnju,
kraljevstva u unutranjosti, pripojiti mu Flandriju i Guyennu i energino nastaviti s njegovim irenjem
prema istoku i sjeveru na raun carstva, to je, ini se, bio dvostruki cilj njegove politike. Time je Filip
Lijepi nastavio tradiciju svojih prethodnika. Ono, po emu se razlikuje od njih, to je metoda, koju je
upotrebio. Do njegova vremena kraljevi su vladali usred svog dvora, pa su svi lanovi njegove redovne
okoline bili upoznati s tajnama njegovih poslova. Pod Filipom Lijepim nije vie bilo tako. Za njegove
vladevome uvedeni su tajni postupci umjesto nekadanje familijarnosti na kraljevu dvorcu. Kralj se,
tako da kaemo, sakriva iza svojih ministara; krije sebe toliko, da su historici postavljali naivno
pitanje, nije li njgova politika zapravo politika njegovih namjetenika i nije li se on ograniavao na to
da njima preputa da rade. To pitanje mogue je postaviti za sve moderne vladare, koji nisu bili
genijaini, i injenica, to ono, zaokuplja historike Filipa Lijepog, najbolji je dokaz novosti, koja je za
njegove vladavine uvedena pri vrenju monarhijske vlasti. Kralj je od tog vremena tako jak, tako je
siguran, da e ga sluati, da moe sebi dopustiti da i najvariije poslove povjerava ljudima tamna
podrijetla, proizalim iz graanstva ili iz malog plemstva, ali koje za takve slube preporuuje njihova
pravnika uenost ili njihovo praktino znanje, i koji mu neznatnou svog imutka, kao i eljom da ga u
vladarevoj slubi poveaju, jame za svoju odanost. Nema sumnje, neki od tih novih ljudi ve su se
prije Filipa Lijepog uvukli u krunsko vijee. Pod Filipom Smjelim je Pierre de la Brosse, postavi od
obinog kraljeva, lijenika njegovim intimnim savjetnikom, izazvao skandal i najzad zavrio na
vjealima, jer je po shvaanju dvora postigao i suvie sjajnu karijeru. Ali ono, to je tada bilo tek
izuzetak, postaje sada pravilom. Svi ljudi, koje je Filip Lijepi pozvao u vladu, kojima su stavljene u
zadau razne diplomatske misije ili su namjeteni pri upravljanju financijama, svi su bili obini
pravnici, kao Pierre Flote, Enguerrand de Marigny, Guillaume de Nogaret, ili pak sienski bankari, kao
braa Guidi (Guy). S njima se pojavljuje posve novo politiko osoblje, koje se razlikuje od lanova
dvora; ono raspravlja samo s kraljem, samo ono uiva njegovo povjerenje i poznatje njegove namjere.
Oni su u rukama svoga gospodara obino orue, koje on moe slomiti kad god zaeli. Znaju, da su
okrueni divljom mrnjom i da trenutak njihova pada moe veoma lako za njih biti istovetan s usponom
na stratite. Zbog toga se oni, da bi sauvali kraljevu naklonost, meu sobom takmie u marljivosti i ne
tede nikoga. Bili su bez ikakvih klasnih predrasuda i neprijateljski raspoloeni prema povlasticama
visokog plemstva, koje ih prezire, pa su svim srcem radili na osnivanju apsolutistike vladavine. U tom
pogledu njihovo je uvjerenje u skladu s njihovim strastima i njihovim interesima, jer im je izuavanje
rimskog prava pokazalo, da je apsolutizam jedina prava politika, oni su suhoparni, odsjeni, ironini,
nemilosrdni. Na njihova usta ne progovara kralj, nego bezimeno kraljevstvo, koje je vie od svega,
koje sve podvrgava jarmu svoje vlasti i kome su se oni sa slavodobitnom radou dali u slubu, puni
ponosa, videi i najmonije seniore, kako trae njihovu zatitu i kako ih javnost smatra njihovim
tienicima. Nikakvo udo, ako politiku Filipa Lijepog, kojom su oni upravljali, karakterizira beutna
silovitost i potpuno odsustvo predrasuda. Umjesto ideala pravde i milosra, koji je vaio u vrijeme
Louisa Svetog, sad je zavladao samo interes krune. Kraljevska vlast je neprestano rasla, pa najzad vie
nije trpjela nikakvih zapreka, nego je sredstva opravadavala ciljevima, koje je sebi postavila.
U to se moemo uvjeriti im se osvrnemo na intervenciju krune u Nizozemskoj. Dotad je kraljevska
vlast ondje stalno podupirala kuu Dampierre protiv suparnike dinastije Avesnes i pomogla joj da pod
svoj utjecaj podvrgne pokrajine Namur, Liege, Geldern i Luxembourg. Posredstvom te kue, ona je u
166
te dijelove nekadanje Lotaririgije, koja je ovisila o Njemakoj, uvodila vlast jednog od svojih vazala,
pa je pomo, to ju je ona pruala flandrijskom grofu protiv Hainauta bila u vezi s njezinom vjetom
politikom irenja na tetu Carstva. Jean d' Avesnes uzalud je nastojao da Rudolfa Habsburkog
zainteresita za svoju stvar. Postigao je samo isprazne povelje protiv Guya de Dampierre. Za
nizozemske je knezove postajalo svakog dana sve jasnije, da njihov tradicionalni vrhovni gospodar ne
moe nita uiniti za njih i da im njihov vlastiti interes svima nalae, da nastoje stei prijateljstvo
francuskoga kralja, kojim se flandrijski grof tako obilno okoristio. Nato Jean d'Avesnes preokrene svoju
politiku i osmjeli se da iskua stav parikog dvora. Nae ga dobro raspoloena prema njegovim prvim
koracima. Tako je 1293. prekinuo sa svojom prolou i odluno preao meu klijente Kapetovia. Time
se Filip Lijepi povezao a smrtnim neprijateljem one flandrijske kue, kojoj je bio suvereni gospodar i
kojoj je po feudalnom pravu bio obavezan pruiti pomo! Ali kruna se sad jo pozivala na feudalno
pravo samo onda, kad, joj je ono davalo dobru izliku, da brani svoje pretenzije; naprotiv obaveze,
koje joj je ono nametalo, odbacivala je u ime svoje suverene vlasti. Od flandrijskog je grofa ve,
postigla sve one usluge, koje joj je on mogao iskazati. Sad, kad su knezovi, vazali carstva, sami poeli
prilaziti francuskoj kruni, postajalo je beskorisno, pa ak i opasno svako poveanje njegove moi u
Lotaringiji. Doao je trenutak, kad mu je trebalo pokazati, da bez kraljeve pomoi ne znai nita, i
svesti ga na ulogu obinog instrumenta krune.
Socijalni pokreti, koji su se u flamanskim gradovima odvijali poevi od sredine XIII. st., pruali su
kraljevskoj politici novu priliku da, istupi i ona se njome smjesta znala divno okoristiti. U velikim
industrijskim sreditima, kao to su bili Gand, Bruges, Ypres, Lille i Douai, pokretala je prava klasna
mrnja protiv patricija, koji su samo za sebe pridravali pravo na opinsku upravu, brojne radnike
mase, uposlene u suknarstvu, u valjaonicama, pri strienju, tkanju, i t.d. Oni su predbacivali
vijenicima, da opinom upravljaju samo na korist bogate buroazije, da njih rtvuju interesima
bogatih, trgovaca suknom i vunom i da ih primoravaju na ivot polugladnih nadniara. Izbijali su
trajkovi (takehans), otkrivane su urote, a ogorenje meu puanstvom raslo je uporedo s
poveavanjem mjera oprezposti ili obrane, koje su poduzimane protiv njega. Godine l280. izbila je
istovremeno u svim flamanskim ,ili valonskim gradovima opa pobuna i u vie njih dovela do pravih
ulinih borbi. Guy de Dampierre okoristio se tim dogaajima, da se uplete. Dosad nije bio kadar da
samim svojim snagama upokori patricijska vijea, koja su ve odavno prezirala njegovu vlast, pa se sad
pokazivao pun dobrohotnosti prema puku, u namjeri da, ga zainteresira za obranu kneevskih
prerogativa. Protiv tako opasnog saveznitva grofa i komune, patriciji su smjesta potraili zatitu u
suverenu svoga vladara, t. j. u francuskom kralju. Ve su 1275. pod vladom Filipa Smjelog, gandska
Trideset i devetorica,
66
kad je Guy de DamPierre ponitio njihov izbor, apelirala na pariki parlament.
Pesuda je bila nepristrana. Parlament je vjerovao u istinitost zloupootreba, koje su im predbaciva1i,
pa je odbio njihovu albu, ali ipak nije odobrio novu organizaciju, koju je grof dao grad. Tu pravnu
nepristranost morali su pravnici Filipa Lijepog uskoro zamijeniti politikom pristranou. Budui da su
pristajali da ih vode samo interesi krune, nije se za njih radilo o tom, da sude u sporu izmeu grofa i
patricija, nego da sistematski pomau ove protiv njega. Nita nije proputeno da im se pokae, da u
svemu mogu raunati s kraljem; a pomo, koja im je pruena, utoliko se jasnije isticala, to se sluila
postupcima, koji su grofa do krajnosti poniavali. U flamanske su gradove slani obini podoficiri, da
istupaju kao uvari gradova u ime krune; na njihovu straarsku kulu, postavljena je zastava s
liljanovim cvijeem i davala im tako nepovredivost, koja im je doputala da u lice prkose njihovom
senioru i njegovim sucima (baillijima). Ohola plutokracija, koja je vladala u gradovima, vie se niega
nije morala bojati, otkako ju je titio, strani znamen kraljevske moi. Odsad se mogla ismjehivati
naporima grofa i komune. Sa slavljem je istiala svoj nadimak: Liljanovi ljudi ~ leliaerts, koji im je
puk nadjenuo radi poruge.
66
Vijenici predstavnici patricija, koji su upravljali komunom
167
Tim novim metodama nemilosrdne politike, to je bjesnjela protiv njega, Guy de Dampierre, kom je
izvana prijetio savez Filipa Lijepog i Jeana d' Avesnesa, a iznutra kraljeva zatita njegovim velikim
gradovima, ne bi mogao nita suprotstaviti, da mu rat, koji je nedavno ponovo izbio izmeu Francuske
i Engleske, nije pruio nade, da e sili moi suprotstaviti silu.
Od poetka XII!. st. englesko kraljevstvo, zauzeto onim slavnim graanskim nemirima, iz kojih je imao
proizai nacionalni ustav, vie nije moglo nastaviti ono proirivanje, koje je, zapoeo Henrik II. U
planinama nazapadu sauvala je nezavisnost kneevina Wales, a na sjeveru nisu kraljevi kotske vodili
nikakvu brigu o vazalskoj podlonosti, koju im je nametnuo veliki Plantagenet. Ali takvo stanje nije
moglo potrajati dugo. Zemljopisno jedinstvo otoka zahtijevalo je, da bude ostvareno i neizbjeivo
politiko jedinstvo. Velani i koti bili su, uostalom, za Englesku do krajnosti neugodni i opasni susjedi,
i kad je Eduard I. odluio da ih pokori, cijela je nacija gorljivo odobrila njegove namjere. Wales je
1284. pripojen kraljevstvu, sauvavi stanovitu autonomiju, koja je otad simboliki predstavljena time,
to engleski prijestlonasljednik uvijek nosi ime princ od Walesa. Rat protiv kotske bio je neugodniji.
Usprkos svome razliitom podrijetlu anglosaskom u nizini na jugu i keltskom u sjevernim planinama
sve je kote pokretala ista elja za autonomijom. Kad je njihov kralj, Ivan Baliol priznao englesku
suverenu vlast i poloio zakletvu vjernosti Eduardu(1292), njihovo je negodovanje bilo toliko, da je
Baliol morao, prekriti obaveze to ih je tek nedavno preuzeo, i donijeti odluku da posegne za
orujem. Moda bi se kolebao, da ga nije ohrabrio Filip Lijepi. Kralj Francuske je, naime, povjerovao,
da se mora okoristiti trenutnim Eduardovim tekoama sa kotskom i izbaciti Englesku iz njezinih
posljednjih posjeda na Kontinentu. Izdao je nalog, da njegova vojska zaposjedne Guyennu, a u isto je
vrijeme s Baliolom sklopio ugovor, kojim je otpoela ona politika saveza Francuske sa kotskom, koja
e kroz stoljea promjenljive evropske politike uvijek iznova iskrsavati povezujui te dvije zemlje
protiv zajednikog nepriijatelja. Uostalom, prvi je pokuaj bio nesretan, Eduard se u Guyenni ograniio
na obranu, a sve je snage pokrenuo protiv Baliola. Godine 1296. pobijedio ga je kod Dunbara i zarobio,
a kamen, na kom su se krunili kraljevi kotske, dao je prenijeti u Westminstersku opatiju, gdje se uva
jo i danas. kotsko je kraljevstvo trenutno prestalo postojati i pretvorilo se u obinu englesku
pokrajinu.
Eduard se sad mogao okrenuti protiv Francuske. Ali napad na nju samim njegovim snagama nije mu
obeavao gotovo nimalo izgleda na uspjeh. Stoga je poduzeo da protiv nje podigne djelu koaliciju,
nalik na onu; koju je Ivan Bez Zemlje, dvadeset i pet godina prije toga ujedinio protiv Filipa Augusta.
Kako god je kraljevska vlast u Njemakoj bila slaba, on je stupio u vezu s Adolfom od Nassaua ili da
govorimo tonije, potkupio ga tako ga naveo da Francuskoj objavi rat pod izli kom, da ustaje protiv
aneksije pojedinih podruja carstva, koju je Francuska izvrila, u posljednje vrijeme. Ali svoje je snage
vie od svega polagao u nizozemske vladare. Njegov se naime plan sastojao u tome, da Francusku
napadne sa sjevera, to jest s one strane njezina podruja, gdje ga jedino nisu titile prirodne granice.
Naroito se postarao da pridobije flandrijskog grofa. Njegovi prvi pokuaji naili su kod njega, zbog
strogosti Filipa Lijepog, na pripremljeno tlo. 9. Sijenja 1297. Guy de Dampierre poslao je otkaz
podanitva svome suverenu. Rat je poeo u lipnju. Adolf od Nassaua, koji je elio samo primiti livre
sterlinga iz Engleske, nije se pojavio, Edauard se iskrcao u Flandriji, ali tek to je stigao onamo, u
kotskoj je buknuo opi ustanak.
Otad je samo gledao, kako da se izvue iz pohoda, u kom nije mogao
postii uspjeh. 9. listopada sklopio je primirje s kraljem Francuske i u urbi otiao da se suprotstavi
svom sjevernom neprijatelju. Sukob meu dvjema velikim zapadnim dravama, koji je ve prijetio, bio
je odgoen. Nasuprot francuskoj vojsci ostao je samo Guy de Dampierre, budui da ga je Eduard
napustio potpisavi 1299. konani mir, u kom njega uope nije obuhvatio. U svibnju 1300. francuska je
vojska brzo, i lako osvojila njegovu grofoviju, u kojoj su leliaerts dezorganizirali otpor. Sa starim
grofom postupali su kao s vjerolomnim vazalom i bacili ga u zatvor ' ajedno s njegovim sinovima.
Flandrija je zaplijenjena i dobiva kraljevskog guvernera. Njezino pripojenje ini se da je najavljivalo
168
skoro pripojenje cijele Nizozemske. Grof od Hainauta, koji je postao intimni saveznik Filipa Lijepog,
batinio je grofovije Holland i Zeeland i sramotno suzbio novog njemakog kralja, Alberta Austrijskog,
koji je uznapredovao sve do Nimwegena u namjeri, da ih osvoji. U Francuskoj su ve poeli Rajnu
smatrati prirodnom granicom kraljevstva. Mo Kapetovia stigla je do vrhunca!
II. KRIZA
Spremajui se na borbu, Filip Lijepi i Eduard I. takmiili su se meu sobom u vanim pripremama, pa
zbog toga i u trokovima. I jedan i drugi udarili su visoke poreze na crkvena dobra, kao da se radilo o
kriarskom pohodu. albe nisu izostale. O svemu je obaviijeten Rim, pa je Bonifacije VIII. povjerovao
da se mora okoristiti tom prilikom, da sveano podsjeti, vladare na granice, koje teologija odreuje
svjetovnoj vlasti. Bula Clericis laicos, od 25. veljae 1296, strogo je zabranila laicima, da bez papina
pristanka nameu sveenstvu porez, ponitila je sve oproste, koji bi u tom pitanju mogli biti dani, i
prijeetila izopenjem svima prekriteljima. Tekst se obraao svemu kranstvu, u njem nisu bili
navedeni ni kralj Francuske, ni kralj Engleske, ali nitko nije mogao sumnjati u to, da je bula uperena
protiv njih. Osim toga, ona nije sadravala nita, to bi se udaljavalo od naela, koja su vjerske vlasti
neprestimo proglaavali. Poevi od propasti Rimskog carstva financijski su se imuniteti sveenstva
neprestano proirivali i ve su vjekovima smatrani isto tako neospornima, kao i njihovi pravni
imuniteti.
U sukobu, koji je sada otpoinjao, tradiciju nisu naruavale pape, nego kraljevi. Uloge su bile
podijeljene upravo suprotno nego za vrijeme borbi oko investiture. Tada je Henrik IV. prema Grguru
VII. istupao kao konzervativac, branei svoja steena prava protiv revolucionarnih, zahtjeva. Sad su
meutim stara prava bila na Bonifacijevoj strani, dok su revolucionarne zahtjeve postavljali Filip i
Eduard. Samo to se u sporu izmeu Henrika IV. i Grgura VII. pitanje postavljalo na vjerskom podruju,
pa se javno mnijenje ve zbog tog razl oga izjaasnilo u prilog papi. Naprotiv, spor izneu Bonifacija i
dvaju kraljeva, zametnuo se na politikom tlu, dovodio je u pitanje suverenu vlast monarha, samo
postojanje drave i najoitije interese naroda, pa se, ovaj put ope osjeanje, umjesto, da pomae
Rimu, okrenulo protiv njega.
Papa oito nije oekivao protivljenje; koje je njegov istup imao pobuditi. Sve njegovo dranje
dokazuje, da nije shvatio, da se u Evropi od Inocenta IV. i Fridriha II. neto promijenilo i da Francuska i
Engleeska iz 1296. vie nisu bile ono, to su bile jedno stoljee prije toga. Nije vidio, da su se ondje
prava krune oslanjala na pristanak naroda, i da je nacionalna solidarnost ondje dovoljno ojaala, ne
samo meu laiciima, nego i meu samim sveenstvom, pa da je sad bila kadra da suzbije svaki pokuaj
upletanja u kraljeve poslove i svako nastojanje, da se u ime crkvenih povlastica paralizira njegova
vlast, upropaste njegove financije i njegova vojna snaga. Ako zamislimo, da su Filipa i Eduarda njihovi
podanici napustili, bilo zbog svoje vjerske svijesti ili iz nehaja, jasno je, da bi se morali ponizno
pokoriti. Do pohjede ih je dovelo ba to, to su znali, da ih pomae pristanak njihovih naroda, to su,
dakle, znali da raspolau moralnom snagom, a samo im je ona mogla omoguiti da pobijede u sukobu
ove vrste.
Ni jedan ni, drugi nisu smatrali razboritim, da se upuste u prepirku. Eduard se vladao kao da bula nije
ni dola, pa je nastavio da ubire zabranjeni porez. Filip je na djelu pokuao da papi pokae, kako je
opasno upletati se u njegove poslove; budui da su njegove financije dovedene u opasnost, odluio je,
da sam ugrozi papine financije. Zabranio je iznoenje novca i kreditnih pisama izvan granica svoga
kraljevstva. Jednim je mahom prekinut priliv svih papinskih prihoda, to ih je on dobivao izravno iz
Francuske ili posredstvom svojih taliijanskih bankara. Koliko su mu potrebe u novcu bile vee i poresko
poslovanje razvijenije, toliko ga je taj udarac bolnije pogaao. Stoljee prije toga takav bi
protuudarac bio nemogu, jer nije bilo sredstava, da bude izveden. Ali sad je francusko kraljevstvo
169
raspolagalo tako rasprostranjenom moi, tako potpunom i tako dobro izvjebanom upravom, da je
izdano nareenje savjesno i tono izvreno. Napadnuta drava branila se svojim vlastitim sredstvima, a
Evropa je promatrala taj novi prizor, u kom se vladar suprotstavio Rimu obinom administrativnom
mjerom. Nepredvidivost toga dogaaja zbunila je Bonifacija VIII. Njegova intervencija u sicilskom ratu
i pobuna Colonna u njeegovoj vlastitoj dravi nametale su mu hitnu potrebu za novcem. Trebalo je
prije svega da se francuska granica ponovo otvori. Da bi to postigao, pristao je na odluku, da dade
kralju ustupke, koji mora da su teko pogaali njegov oholi znaaj. Bulu dodue, nije povukao, ali ju je
tako ublaio, da je izgubila svu praktinu vanonost, a proglaenje Louisa IX. Svetim, izvreno 1297.,
moglo se initi kao iskazivanje potovanja francuskoj vladalakoj kui.
Tek to je jedan incident bio zavren, izbio je drugi. Kao i njegovi prethodnici, i Bonifacije VIII. se
uljuljavao nadom, da e moi ujediniti Evropu u novom kriarskom ratu. Rat Francuske i Engleske,
dviju najmonijih zapadnoevropskih, drava, onemoguava je takav pothvat, pa je zaraenim silama
ponudio svoje posredovanje. Da ne bi povrijedio njihovu sumnjiavost, dogovoreno je, da taj njegov
korak bude smatran i uinjen kao posve osobni pokuaj. Pa ipak, budui da je jednom bulom sveano
proglaen mir, Filip je u tom, vidio napad na svoja suverena prava, potvrdu papinske svjetovne
prevlasti nad njegovam kraljevskom krunom, pa je smjesta pokazao svoje negodovanje pruivi
otvorenu pomo porodici Colonna.
U trenutku, kad je tako poloaj postajao sve opasniji, otpoeo je veliki jubilej god. l300. Bila je to
prva sveanost ove vrste u Evropi, i ona je za papinstvo znaila neuporedivo slavlje. Iz svih krajeva
krannskog svijeta dolazile su u Rim stotine tisua (kau 200.000) vjernika, da bi dobile oproste, to
su bili predvieni za one, koji posjete grob apostola. Izrazi dubokog, potovanja i ljubavi, kojima je
oduevljeno mnotvo netedice obasipalo Bonifacija VIII., opili su ga oholou. Zaboravio je nedae iz
prolih godina; videi tolike hodoasnike pred svojim nogama, povjerovao je, da su i kraljevi i narodi
potpuno pripravni da se jednako tako poklone pred njegovim nalozima. Ali je uskoro morao uvidjeti, da
iskrenost njihova vjerskog ara i njihove odanosti crkvi ne see sve do rtvovanja njihove nezavisnosti i
njihova dostojanstva.
Eduard I. se okoristio mirom s Filipom Lijepim, da se opet okrene protiv kota. Na njihov poziv
Bonifacije VIII. se upleo, optuio ga zbog nasilja i nepravde i zahtijevao pravo, da bude sudac meu
zaraenim stranama. Obraao se samo kralju; kralj meutim odlui da se obratiti na narod, pa je
Parlament u sijenju 1301. pozvan, da se izjasni, o papinim zahtjevima. Tako su to slavno pitanje o
svjetovnoj suverenoj vlasti i njezinim granicama, kojim su se dotad bavili samo pustinjaci, teolozi i
pravnici, sad imali raspravljati opunomoenici cijeloga jednoga naroda. Njihov je odgovor bio odluna
potvrda suverenih prava krune. Prelati, baruni, vitezovi i graanstvo bili su jednako ogoreni zbog
papina upletanja u rat, koji je bio popularan i koji se 22.srpnja 1298. slavno zavrio bitkom kod
Falkirka. Nikad ne emo pristati, govorili su oni, da se na kralj pokori tako neuvenim,
zahtjevima.
Benifacije nije prekerio te rijei. U trenutku, kad su stigle do njega, njegevi su odnosi s Francuskem
ve postali tako ozbiljni, da mu nisu deputali, da ih zamrsi jo i svaom s Engleskem. Na molbu
nadbiskupa Narbenne, koji se alio na konfiskaciju stanovitih lena, koja su navodno pripadala njegovoj
crkvi, papa je u Pariz poslao kao, legata biskupa od Pamiersa. Bernarda Saisseta. Oholi jezik legatev
uvrijedio je kralja. Nije te nimalo pokazao, nego gao je pustio da u Rimu polei raune svom
poslanstvu, a zatim ga je pote se vratio u svoju biskupiju, dao uhapsiti. Kraljevski kancelar, Pierre
Flote, optuuio ga je za uvredu velianstva, pobunu, herezu; svetogre i simoniju. Skuptina prelata i
doktora priznala ga je krivim, pa je upravljena molba papi, da mu oduzme biskupske funkcije.
170
Na te mjere papa odgoveri zahtjevom, da Saisset bude smjesta oslobeen; pored toga obnevio je
vanest zabrane, da crkvena imanja budu optereivana porezima, i pozve u Rim francuske sveenstvo,
da raspravi s njim, kako da kazni kralja. U iste vrijeme uputio je osebno kralju bulu Ausculta fili, u
kojem ga je podsjea, da je bog postavio nasljednika Sv: Petra iznad vladara i drava. Stoga nemoj
vjerevati onima - govriti mu je - koji bi te htjeli uvjeriti, da iznad tebe nema pretpestavljenega. Tko
tako misli, vara se, a tko uporno ostaje u toj zabludi, nevjernik je. Inocent III. ne bi goverio drukije,
a Sv. Toma Akvinski nairoke bi, u polovini istoga stoljea, izlagao teeriju, kejom su se nadahnjavale
oove rijei. Ali one su sad meu pravnicima i doktorima probudile strasno protivijenje. Pierre Dubois i
Jean de Paris - pisac spisa Dijal og sveenika i viteza - s negodevanjem su odbili papin zahtjev, da se
uplete u svjetevne stvari. Po njihovu miljenju, njegeva je nadlenest opravdana sama u potpune
vjerskim pitanjima. Oni su se uputali ak, tako daleka, da su raspravljali i o zakonitesti njegave
suverene vlasti u Rimu. Jedan ed njih, Ivan Pariki (Jean de Paris) vezivao je i datirao paetak
propadanja crkve s Konstantinovom darovnicom! Fridrih II. i Pierre de la Vigne ve su prije izrekli te
iste ili gotove isto. To je raspravljanje, uostalam, uzbuivalo same obrazavane ljude, i kriza ne bi bila
naraita ozbiljna, da se ograniila na bitku pamfletima. Ali Filip Lijepi je odluia da svoju svau
pretvari u svau svaga naroda. Nema sumnje, da se u tome nadahnuo Eduardavim primjerom, koji je to
iste uinio prole gedine. Francuska nije imala parlamenta.
67
Jo nikad nisu izaslanici cijelega naroda
pozvani da savjetuju kruni. I ba ova velika kavga, u kojoj je i same naelo kraljeva suvereniteta
dovedena u pitanje, postade povedam za prvi sastanak dravnih stalea, taj dostajni poetak onih
zasjedanja, od kojih e posljednje, pet stoljea poslije prvoga, proglasiti prava ovjeka i otpeeti
revoluciju.
Izaslanici sveenstva, plemstva i graanstva sastali su se 10.travnja 1302 u crkvi Netre-Dame u Parizu.
Vjetim spletkama, to jasna odaju duh vlade, kojoj su sva sredstva dobra, ako dovode do uspjeha, da
krajnosti je razdraeno javno mnijenje. Obilato su irene lane bule, uvredljive za kralja, i laan
odgevor, uvredljiv za papu. Bila su to jo surova sredstva, ali znaajna za doba, u kom je politika
paela osjeati potrebu, da se osleri na naradne osjeaje. Pierre Flate izlaia je kavgu pred staleima.
Svi i sveenstvo i laici, oduevljene su se izjasnili za kralja. Sveenstva je svoj odgovar otposlala papi
na latinskom, a dva druga staleka reda poslali su ga kardinalima na francuskom.
Otad je papina stvar bila izgubljena. Dravni stalei presudili su u pitanju suverene vlasti na korist
krune, a te je znaila na korist drave. Uinili su to jo mnoge glasnije i odlunije, noga prole godine
engleski parlament. Bilo je dovaljne, da svoaje miljenje izrazi jedna narodna skuptina, pa da bude
pastignut onaj rezultat, ako ijeg ostvarenja su carevi troili svoje snage puna dva staljea potapajui
u krvi i Njemaku i Italiju. Suravoj snazi njemakih cezara Rim je neko pobjedanosno supratstavio
maralnu snagu; njegov otpor njihovim pokuajima, da ostvare univerzalnu vladavinu, ujedinio je
narode s papinnskim interesima, pa se Italija u savezu s Rimam protiv Hahenstaufaavaca, u isto
vrijeme borila i za svoju vlastitu slobodu. Danas, meutim, papu su njegovi stari saveznici ostavljali,
jer je sad on ugreavao njihovu slobadu i njihovu nezavisnast. Njemaka se nije solidarizirala s
politikam careva; Francuska je, naprotiv, odabravala politiku svojih kraljeva. ta da se uradi protiv te
objave rata cijeleg jednog naroda? Kome da se obrati? Engleskoj? Ali nesuglasica s Francuskam
postajala je u tom pogledu i s Engleskom. tovie, ona je postajala i sa svim drugim narodima. Jer, za
razliku od careva, Francuska nije namjeraavala da izvri nasilje nad papinstvam i da ga potlai u svoju
korist: traila je samo to, da papinstvo sebi ne prisvaja prava, da se uplee u njezinu vladavinu; nikom
nije prijetila; zahtijevala je same autonomiju u svjetovnim stvarima, pa su interesi svake drave
primaravali svaku od njih, da eli uspjeh Francuske. Bonifacije VIII. naao se dakle pred njom
osamljen. Ironija je povijesti htjela, da se za poma - ne znajui kome drugom da se utee - obratio
67
Institucija istog imena u Parizu bila je sudite, a ne predstvniko tijelo, koje danas pod tim nazivom razumijevamo, a koje
se tada izgraivalo u Engleskoj.
171
njemakom kralju, Albertu Austrijskom, kome je dotad odbijao da prizna izbor i kome je sada od
nevolje uzdizao ono isto carska velianstvo, koje su njegovi prethodnici tako duboke ponizili,
podsjetivi ga, da posjeduje vrhovnu vlast nad svim kraljevstvima i da Francuzi lau kad govore, da
nema nikog vieg od njih, budui da su po pravu podloni caru. Bula Unam Sanctam, koju je objavio
18.studenog 1302. posljednja je sveana potvrda, to ju je Rim objavio o svom vrhovnom pravu nad
svjetovnom vlasti. U njoj je nairoko izloena tradicionalna teorija o dva maa i o podlonosti svih
vladara nasljedniku Sv. Petra ratione peccati.
Tako su se protivne tenje drave i crkve otvoreno sukobile. Razvoj se mogao i zaustaviti na tome. Jer
objava naela, koja je sadravala bula, bila je tek manifestacija, koja sad vie nije bila opasna. Ali
Filip Lijepi odluio je, da svoga protivnika obori na zemlju. Mogao se protiv njega posluiti strahovitim
orujem, a njegova politika nije bila navikla da neprijatelja tedi.
Osobni poloaj Bonifacija VIII. bio je u tom pogledu zaista veoma lo. Kraljevo pravovjerje bilo je
suvie potpuno i suvie oito; a da bi bilo mogue baciti protiv njega, kao neko protiv Fridriha II.,
stranu optubu zbog hereze. Na vjerskom podruju njegov je poloaj bio nepokolebljiv; papin,
meutim, nije bio. Bonifacijev izpor izvrenje za ivota njegova prethodnika i zahvaljujui njegovoj
abdikaciji. Bio je to tako neobian dogaaj da njegovi protivnici nisu propustili, da se na nj pozivaju
kao na razlog za ponitenje takvog izbora. Porodica Colonna neprestano je ponavljala, da je papa tek
uljez, a Filip Lijepi bio je dovoljno zainteresiran da to bude tako, pa da povjeruje, ili bar da hini, kao
da vjeruje, da su u pravu. U'mjesecu lipnju 1303. sastala se nova skuptina dravnih stalea i odobrila
namjeru da, to pitanje bude podneseno opem koncilu. Time je bio dan podstrek, a pristalice krune
pobrinuli su se, da se on odri. Pariki univerzitet, samostani i gradovi poeli su svom snagom
zahtijevati, da se sastane koncil. U isto vrijeme, vlada je pridobivala strane drave u prilog toga plana.
Dotle je Nogaret poslan u Italiju, da ondje stupi u vezu s porodicom Colonna, da se doepa papine
osobe i pokua od njega iznuditi abdibciju. Uhvatio ga je 15.kolovoza u Anagniju. Ali nasilje nije moglo
starca nadvladati. Kad su mu Colonne zaprijetili smru, suprotstavio je njihovu gnjevu oholo
velianstvo i u katastrofi ostao dostojan samoga sebe. Ali taj ga je posljednji udarac slomio. Kad ga je
puki ustanak oslobodio, vratio se u Rim, da ondje umre ve 12.listpada 1303.
Njegova smrt nije donijela nikakvo rjeenje. Priziv kralja Francuske na koncil titao je kao prijetnja
sve njegove nasljednike. Benedikta IXI. (1303-1304) ivio je prekratko, da bi rijeio taj tjeskobni
problem. Klement V. (1305-1314) izbjegao mu je samo tako, da je papinstvo uvukao u krizu, koja je do
kraja unitila onaj neuporedivi ugled, to ga je ono uivalo u XIII. st.
Njegov izbor, na koji su kardinali pristali tek poslije jedanaest mjeseci raspravljanja, bio je ve i sam
po sebi osuda, dobaena Bonifaciju. Novi je papa naime, bio Francuz, i konklav se, izabravi ga,
pokorio volji Filipa Lijepog. Uskoro se imao uvjeriti, da je na prijestolje Sv. Petra doveo
prvosveenika, koji nije mogao zaboraviti, da je podanik kralja Francuske. Klement V. nije se
zadovoljio samo time, da je u Sveti Zbor uveo mnotvo roakavi tienika svoga vladara. Bio je proet
nadmoi, to ju je njegova domovina stekla u Evropi, pa je bio neosjetljiv prema velianstvu Rima i
dvanaesti put stoljetnoj tradiciji, koja ga je od carskog grada pretvorila u papinski. Za tog Francuza
bila je aurea Roma tek grad kao i svaki drugi; nezdrave kliime, nesiguran zbog prevrtljiva stanovnitva,
a sigurno mu se inio loiji od Pariza. Zar papinstvo nije ondje gdje boravi papa? Zar je onda vano, da
stanuje ba u Lateranu, a papuje u crkvi, Sv. Petra? Klement V. se nastanio u Avinjonu; njegovi
nasljednici imali su ostati ondje, sve do 1378. Nema sumnje, Avinjon je bio vlasnitvo rimske crkve. Ali
kako je bio okruen domenama francuskoga kralja, on je ustvari bio u Francuskoj, i stranac se u tome
nije varao. Ostavljajui obale Tibra, i naselivi se na obalama Rhone, pape su sili s razine posrednika
172
izmeu Boga i kraljeva, koju su zauzimali za posljednjeg stoljea, i svoj poloaj - ma da ne uvijek
uistinu, ali ipak bar prividno - sveli na ulogu tienika i orua francuske krune. Do tog je rezultata
dovela politika Bonifacija VIII! Ali zar su vani budui prigovori njegovoj uspomeni? Filip Lijepi je jo i
nekoliko iduih godina plaio papu. Poto mu je 1312. iznudio osudu, templara, jer je elio ugrabiti
njihova imanja, nije vie o njemu ni govorio. Pa i zato da to ini? to je jo preostalo od oholih izjava
iz bule Unam Sanctam?
I zar je jo bilo ikakve mogunosti, da e pape, kad se u budue obrate francuskim kraljevima, opet
progovoriti takvim tonom? Istina je, da su reenice, koje je ona sadravala, i dalje postojale. U teoriji,
papinske su pretenzije ostale, netaknute, u stvarnosti, meutim, one su, bar to se tie Francuske,
bile samo neopasna deklamacija. A Filip Lijepi nije traio vie od toga. U politici dolazi u obzir samo
praktini rezultat, a on je bio postignut odlunije i - prije svega - bre, nego to bi se to itko usudio
nadati. U sudaru crkve i nacionalne drave, drava se pokazala jaom. A papinstvo je postalo pod
ruevinama, carke moi, koju je samo oborilo. inilo se gotovo, da je ono ostavljajui Rim i odlazei u
Avinjon, eljelo da na novoj manje vidnoj pozornici sakrije svoje ponienje.
Tako je XIII. st. doivjelo i najvii domet njegove moi i njegov pad. U trenutku, kad je postiglo
pobjedu nad carstvom, ono je povjerovalo, da e moi upravljati cijelom Evropom, ujediniti je u
jedinstvenom poletu protiv Islama i sve narode podvri svome skrbnitvu. Ali su ekonomske i drutvene
preobrazbe, koje su se izvrile a da to ono nije opazila, uinile nemoguim, da se njegove namjere
ostvare. Visoki ideal, koji je ono zamislilo u doba ratarske civilizacije i feudalnog reima, nije vie bio
u skladu s drutvenom stvarnou. Vjera je jo uvijek bila isto onako iva i isto onako openita kao i
neko, a crkvena disciplina nametala se ak i stroe nego i kad prije. Ali su ljudi smatrali kriarske
ratove tek neostvarljivom obmanom. Toliko je, naime, razvoj trgovine i gradskog ivota duboko
izmijenio obiaje i nain ivota. U isto vrijeme, ustrojstvo nacionalnih drava, Francuske i Engleske,
kojima je potreba da se odre, nuno nametala, da stvore autonomnu upravu i vode nezavisnu politiku,
moralo je neizostavno dovesti do sukoba, u kom je Bonifacije VIII. propao, Uza sve to, kranska se
politika mogla za vladanja Louisa Svetog za kratak trenutak ipak ostvariti. To je u isto vrijeme bio i
najljepi trenutak XIII. st. smirenje i zatija u onoj neprestanoj buri, kojom olujne snage ivota odnose
ovjeanstvo.
173
OSMA KNJIGA
EVROPSKA KRIZA (1300-1450)
Doba avinjonskog papinstva, velike shizme i Stogodinjeg rata
PRVO POGLAVLJE
OPA OBILJEJA RAZDOBLJA
I. EKONOSMKI I DRUTVENI POKRET
Nema niega bujnijeg, bogatijeg suprotnostima i tako kadrog da zbunjuje, kao to je razdoblje, to se
protee od poetka XIV. st. do otprilike polovine XV. st. ini se, daje tada cjelo evropsko drutvo od
temelja do povrine u vrenju. Crkvu su, najprije izmuenu avinjonskim suanjstvom, zatim, velikom
shizmom i najzad borbom papa s koncilima, potresali bolni grevi, kojima su Wyclifova i Husova hereza
tek najstranije pojave; u isto vrijeme, Francuska i Engleska ratuju, carstvo preivljava konanu fazu
rasula usred borbi, to ih meu sebom vode suparnike kue prepirui se za Njemaku;, Italija je
razmrvljenija no ikada i obuhvaa sve tipove drava i sve vrste politike; slavenske drave reagiraju na
germanski nalet i suzbijaju ga, a Turci se koriste unutranjim kavgama na Zapadu, osvajaju Balkanski
poluotok i zauzimaju Carigrad. Uporedo sa svim tim presudnim dogaajima, narodima potresaju
socijalne pobune, razrivaju ih estoke stranake borbe ili ih obuzimaju negodovanja i nemiri, koji se
nekad oituju u tenji k reformama, a nekad u tlaenju, kojim monije klase ugnjetavaju slabije.
Svagdje vlada uznemirenost, u duhovnom ivotu kao i u politici, u politici kao i u vjerskom ivotu, i ta
je uznemirenost, ini se bila veoma srodna zbrci. Ljudi trpe, ali se vie komeaju, nego to bilo kamo
napreduju. Svijesno osjeaju same te nevolje. ele im izbjei, ali ne znaju ni kako, ni kuda. Ne
raspolau niim, to bi moglo nadomjestiti tradiciju, koja titi ljude, a koje se ne umiju otresti. Kako
god su stara shvaanja poljuljana, ona, ipak ive i dalje, pa ih susreemo svuda, dodue preinaena i
izmijenjena, ali ipak bez premjena, koje bi sezale do temelja. U svojim osnovnim svojstvima, crkva;
drava, drutvene
i ekonomsko ustrojstvo ostaju za tih stotinu i pedeset godina isti, kakvi su bili i na kraju XIII. st. I za
njih vrijedi ono isto, to i za umjetnost i znanost. Gotiko graditeljstvo i skolastika jo su, dovoljno jaki
da i dalje daju zanimljiva djela; ali doba njihovih majstorskih ostvarenja prolo je. Nastojanja na svim
stranama, dovode samo do neuspjeha. Jasno se osjea, da svijet eka na preporod. Ali zora svie
polako, usprkos pojedinim zrakama svjetlosti; to se ovdje ili ondje ipak probi jaju. Ljudi toga
vremena, nemirni su, nervozni i bolni. Nitko ne dosie veliinu. Oito je ako uporedimo na pr. Ivana
XXII ili Klementa VII sa Inocentom III ili Bonifacijem VIII.; ili Karla V. s Louisem Svetim; ili cara Karla IV.
s Fridrihom II! Nema sumnje, sve su to zanmljive i privlane linosti, ali je njihova razina
drugorazredna. Nikoga od njih ne moemo smatrati utjelovljenjem njihova doba, jer tom
nepostojanom doba nedostaju ba jasna, samo njemu svojstvena obiljeja, nedostaje, mu ideal, kojim
se nadahnjuje i koji eli postiti.
Ako elimo jednim pogledom obuhvatiti cjelinu toga vremena, upadaju nam u oi kao najizrazitija
novost revolucionarne tendencije toga doba. One nigdje ne pobjeuju, ali ih moemo opaziti na svim
podrujima. Svi tradicionalni autoriteti izloeni su raspravljanju i napadima: pape i kraljevi, kao i
zemljoposjednici i kapitalisti. Osnovne mase naroda; koje su dotad podnosile ili pomagale vlasti sad
podiu ustanke protiv nje. Nijedno doba prije ovoga nije dalo toliko tribuna demagoga, agitatora ili
174
reformatora. Uostalom, u svemu tome nema nikakve cjelovitosti ni povezanosti! Krize su bile
mnogobrojne, i estoke; ali kratke i rasprene. Bili su to simptomi nezdravog drutvenog stanja, koje
meutim ljudi ne osjeaju svuda jednako, a i ono se samo na razliitim podrujima izraava razliito.
Ako elimo shvatiti razvoj i domet tih kriza, potrebno je da razmotrimo, kako su se one izravale u
najopenitijim i najjednostavnijim pojavama drutvenog ivota, to jest, na podruju privredne
djelatnosti.
Ako u tom pogledu ovo razdoblje uporedimo s onim, to je donio preporod trgovine i pojava gradova,
onda nemamo istai nikakvu bitnu novost.
Poslije osnutka talijanskih kolonija na Istoku i njemakih gradova na obalama Baltikoga mora,
evropski se okvir vie nije proirivao, poevi od kraja XIII. st. i od prvih godina XIV. stanovnitvo vie
nije raslo. '
Venecija na jugu i Bruges na sjeveru ostaju i dalje dva najaktivnija poslovna sredita: u prvom se
susreu Istok i Zapad, a u drugom trgovci sa sjevera s trgovcima iz Italije. Nijemci iz june Njemake
imaju u Veneciji svoj fondnco (stovarite) isto, onako, kao to njemaka Hanza ima svoju
poslovnicu u Brugesu.
U Italiji se razvija pravi kapitalizam; meutim njega sve vie sputavaju sve usogrudniji ekonomski
zahtjevi gradova.
Flamansko suknarstvo na sjeveru i firentinsko suknarstvo na jugu jo su, uvijek, kao i u XIII. st., dva
velika sredita prvenstveno izvozne
industrije. Pamuk tek poinje ulaziti u uporebu. Ne oituje se niakav tehniki napredak. Radni alati i
postupci jo su uvijek gotovo isti kao i u starom Egiptu. Bava za usoljenu haringu koja je izumljena
krajem XIV. st. u Holandiji, ini se da je jedna vanija novost, koju treba zabiljeiti.
Istina je, promet se razvio. Kopneni su putovi dodue i dalje openito loi, ali, plovidba ostaje sve
vanija; brodovi su sve vei i odlaze na sve duza potovanja. Od poetka XIV. st. venecijanska i
enovske galije plove sve do Brugesa i do Londona. Baski i Bretonci polaze da obalne plovidbe du
obala Atlnskog oceana, i ondje trguju Hanzini Coggersi plove po cijelomom Sjevrnom i Baltikom
moru. Holandija i Engleska imaju zasad jo samo jedan cilj lokalnu plovidbu,
Promet novca jo je, zanaajniji od prometa proizvoda i ivenih namirnica. Njime se objanjava, to
je kovanje zlatnog novca od kraja do kraja XIV. St. redovita pojava u Francuskoj, Flandriji, Engleskoj,
Poljskoj i Ugarskoj. Pod utjecajem talijanskih trgovaca, koji su promet novcem usavrili ve u XII. st.
on je i dalje nepredovao.
U prvoj polovini XIV st. pojavljuje se mjenica uz potvrdu.
68
Pegreni pie svoju knjigu Practica della
Mercaturra. Voenje dvostrukog knjihvodstva ine se potjee iz 1494. Ali kako god te injenice
zanimljivije, one nisu dovoljne, da bi mogle obiljeiti poetak nekog novog doba u ekonomskoj
povijesti. One neprosto odaju tendenciju prema razvitku kapitalizma, trgovine, i poslovanja ali ako
razmotrimo to doba u cjelini onda emo bez monogo truda otkriti, da je ipak jedno od njegovih
najoitijih obiljeja ba neprijateljstvo prema kapatalizmu. Ovo vrijedi svagdje osim u Italiji.
Razlog tome treba traiti u razvoju, kroz koji je prolo graanstvo, t. j. ona klasa, koja je nosilac
sveukupne trgovake i industrijske djelatnosti. Osim veoma rijetkih izuzetaka - koje od kraja XIII. st.
68
La lettre de, change avec acceptation, je takva mjenica, koju platac po
tvruje posebnom potpisanom potvrdom, i tako jo jednom priznaje svoj dug i obavezuje se da e isplatiti mjenicu na dan
njezina dospjea. - Prev
175
najizrazitije predstavlja Venecija - u svakome gradu umjesto prevlasti patricija vie ili manje potpunu
prevlast stiu cehovi.
Ako obrtnicima i ne polazi za rukom da se doepaju mjesne politike uprave, uspijevaju bar u tome, da
organizaciju opinske privrede
podvrgnu svome utjecaju. A to znai, da kontrolu nad njom umjesto velikih trgovaca preuzimaju mali
proizvoai. Zbog toga i duh, koji tu privredu nadahnjuje, doivljava preinaku, koja je s tim u skladu.
Cehovi su u poetku grupacije slobodnih obrtnika iste struke, koji su se udruili da brane svoje
zajednike interese. U pogledu njihova cilja, moemo ih s punim pravom uporediti sa slobodnim
sindikatima u nae doba: Njihov je glavni posao, da propisima reguliraju konkurenciju: Svaki pridolica
mora postati lanom njihove korporacije; u protivnom sluaju izvrgnut je bojkotu. Razumljivo je, da,
su ovakve okolnosti morale u poetku izazvati, mnoge nemire i borbe izmeu udruenih obrtnika i
nepokornih, koji su odbijali da rtvuju svoju slodbodu. Opinska je vlast bila isto tako zainteresirana
kao i obrtnic, i sami, da ti neredi prestanu. Da se to postigne, bilo je dovoljno, dati cehovima zakonsku
potvrdu, to je, drugim rijeima, znailo, pretvoriti ih od slobodnih, sindika ta u obavezne, koje
opinska vlast priznaje. Najstariji primjeri te preobrazbe potjeu iz XII. st. u poetku, XIV; , to je ve
opa pojava, i budui da isti uzroci dovode do istih posljedica, cehovska se organizacija proirila po
cijeloj Evropi. Otad je u svakome gradu svaka obrtnika struka, monopol povlatene skupine majstora.
Pojedinom stukom mogu se baviti samo oni, koji uslubeno primljeni u tu skupinu kao njezini lanovi.
U tim osnovnim crtama, organizacija je posvuda ista. Izmeu francuskoga metier, flamanskog
ambacht, engleskog craft, talijanskog arte i njemakog Zunft postoje samo povrne razlike,
koje potjeu od razliitih obiaja u pojedinim zemljama ili razliitog stupnja autonomije, koju
korporacije uivaju u odnosu prema gradskoj vlasti. Kod germanskih kao i kod romanskih naroda sama
bit njihova je ista. I ovdje, kao i kod svih temeljnih pojava evropskog ivota, nacionalni element
zadrava samo ulogu ukrasa; bitna svojstva nastaju tako, da ih iste okolnosti nuno nameu opoj
ljudskoj naravi.
Cehovi imaju posvuda svoje glavare (dekani, sindici; vinders,i t.d,), Njihova vlast ima slubeni
karakter. Cehovi svagdje izrauju strune propise i bde nad njihovim izvravanjem; svagdje imaju
pravo sastajanja, svagdje su pravna osoba, koja, je vlasnik zajednike, blagajne, zajednikih prostorija
i najzad, njihovo je lanstvo posvuda razvrstano na jednak nain. U svaki se ulazi u svojstvu naunika,
zatim se uspinje na rang pomonika i najzad postie rang majstora.
Po opem pravilu majstora treba zamiljati kao vlasnika radionice, u kojoj su pod njegovim vodstvom
namjetena dva pomonika i jedan naunik. Takav je majstor najpotpuniji tip obrtnika, to jest,
nezavisnog malog proizvoaa, koji radi u svojoj kui. Sirovina koju obrauje, pripada njemu, i on
proizvode, koje je iz nje nainio, prodaje iskljuuivo u svoju korist. Graani njegova grada i seljaci, iz
blie okoline - to su oni potroai, koji mu omoguuju da ivi. Mali razmjeri njegove proizvodnje i
njegova kapitala u skladu su s uzinom trita. Da bi se mogao odrati, vano je da se s uspjehom zatiti
od konkurencije, i to ne samo od izvanjske konkurencije s tueg podruja, nego i od unutranje
konkurencije svoje subrae. I ba tome se cehovi posveuju prije svega drugoga. Da bi osigurali
nezavisnost majstora, oni na zanimljiv nain skuuju i okivaju propisima njegovu slobodu. Ekonomska
podlonost svakoga od njih jamstvo je za dobrobit svih. Otuda oni pomno odreeni, i toni propisi,
kojima oni veu svakog pojedinog obrtnika: zabranjeno je prodavati uz niu cijenu od one, koju
utvruju propisi; zabranjeno je raditi kod umjetnog svijetla, sluiti se neuobiajenim alatom, mijenjati
tradicionalnu tehniku, upoljavati, vie ili radnika nego to to ine susjedi, zabranjeno je da rade
obrtnikova ena ili njegova malodobna djeca, apsolutno, je zabranjeno sluiti se reklamom ili hvaliti
svoju robuna tetu robe drugog obrtnika.
176
Time svatko dobiva svoje mjesto pod suncem, ali to je mjesto strogo odmjereno i nitko ne moe da ga
zamijeni ili napusti. Uostalom, nitko na to i ne pomilja. Jer sa sigirnu egzistendje u skladu je
umjerenost elja. Cehovi su donijeli sitom graanstvu okvire, koji su divno prilagoeni njegovoj naravi.
Nema sumnje, ono nije nikad bilo tako sretno, kao , pod njihovom zatitom. Cehovi su za nj rijeili
socijalno pitanje;. ali je to rjeenje, vrijedilo samo za to sitno graanstvo. Oni su mu pribavili jamstvo
protiv konkurencije, ali su mu isto vrijeme dali jamstvo i protiv upletanja kapitalizma. Sitna je
proizvodnja sve do Francuske revolucije ostala tvrdoglavo vjerna tim korporacijama, koje su tako
uspjeno uvale njezine interese. Malo se ekonomskih, institucija odrzavalo tako uprno.
Prva polovina XIV. st. je vrijeme najveeg dometa cehovskih organizacija. Ali uporedo njihovim
razvojem, sve su se vie isticala dva osnovna obiljeja njihova ustrojstva: monopol i povlastica. Svaka
skupina obrtnika domilja se svim silama, kako da usavri protekcionizam, kojim se okruila kao
bedemom. Pridruivanju novih, lanova postaveljaju se sve vee zapreke; naukovanje postaje sve due
i tee, a sticanje majstorskog zvanja sve skuplje, tako da siromani pomonici gotovo vie i ne mogu
raunati, da e, ga postii. Poinje se javljati neka vrst industrijskog maltuzijanizma, koji mjesno
trite potpuno predaje malom broju majstora, kojima je nepostojanje konkurencije sad jo samo,
nagrada za nesmetano izrabljivanje potroaa. Nema sumnje, da je prestanak porasta gradskog
stanovnitva, koji kao opu pojavu moemo ustanoviti oko 1350., nadoao kao posljedica,
korporativnog ekskluzivizma, koji je malo pomalo onemoguio seoskom stanovnitvu da se naseljava u
gradu. Ali i u samom gradu, u krilu graanstva, uzdiu se brojne albe i jedan se zanat baca na drugi
optubama, izvrgavajui, poruzi isti onaj pretjerani monopol kod drugoga, koji mu se u vlastitim
redovima ne ini vrijedan osude. U isto vrijeme, prvobitno bratstvo meu obrtnicima ustupa mjesto
sve veoj suprotnosti meu majstorima i pomonicima, koji sve vie padaju na razinu obinih
nadniara. Izbijaju pobune, trajkovi, i u mnogim se zemljama osnivaju udruenja pomonika, u koja
se ujedinjuju radnici, da zajedinki. brane svoje interese protiv gazda. Ukratko, zloupotrebe su, tako
oite, da se od poetka XV. st. ovdje ili ondje javljaju glasovi, koji zahtijevaju ukidanje cehova i
slobodu zvanja.
Poloaj je bio mnogo ozbiljniji u suknarskim gradovima, koji su,
kao Firenca u Italiji ili kao flamanski ili brabantski gradovi na sjeveru, imali pravu izvoznu industriju.
Organizacija zanata, prilagoena obrtnicima, koji ive od mjesnog trita, oito nije bila kadra da
zadovolji potrebe radnika, to proizvode masovno i za neogranieno trite. Bilo je nemogue zatititi
od utjecaja kapitala one tkalce, valjae, striae - bez obzira, bili to majstori, ili pomonici - koji su u
gomilama ivjeli i radili u uliicama Garida, Brugesa ili Ypresa, ili u vicoli uz obale Ama. Ovdje je
obrtnik nuno podloan veletrgovcu, koji mu dobavlja vunu i uije se ruke vraa fabricirani proizvod,
poto je proao kroz razliite radne postupke. U pogledu vanjske forme prizor je isti, kao i kod drugih
obrta, kuni rad prevladava tu kao i drugdje. Ali je gazda ovdje i sam tek nadniar, koji upoljuje
druge nadniare. Tome treba dodati, da suknarskih radnika ima na stotine, pa ak i na tisue, umjesto
onih nekoliko desetina osoba, kako je to kod onih zvanja, koja slue opskrbi gradskog stanovnitva.
Meutim velika trgoovina, koja upoljulje sve te ruke, podlona je krizama. Ako nadoe rat ili bude
zabranjen izvoz engleske vune, nastaje nezaposlenost sa svom svojom bijedom. ak u normalno
vrijeme prepirke oko nadnice neprestana su pojava, bilo izmeu trgovaca - poduzetnika i vlasnika
radionica, ili izmeu ovih njihovih pomonika. Zbog svega toga, suknarski radnici u gradovima, gdje ta
proizvodnja radi za znatan izvoz, svojim poloajem veoma podsjeaju na moderni proletaijat. Oni su
usto organizirani proletarijat. I oni su, naime, kao i obrtnici u i pravom smislu te rijei, takoer
okupljeni u korporacije, koje dodue nevjeerojatni zahtjevi velike, trgovine spreavaju da ovladaju
tritem i da propisima odrede cijene i nadnice, ali koje im bar daju snage da se usprotive prevelikoj
eksploataciji i da se uzajamno pomau u vrijeme krize.
177
Korporativna organizacija dovela je i do politikih posljedica: cehovi su preoteli upravu u gradovima
patricijskoj oligarhiji, koja je u njima vladala u XIII. st. Vie nije bilo mogue da nekoliko
zemljoposjednikih i trgovakih porodica, koje su sjedjele u sudskom i opinnskom vijeu, iskljuivo
upriavjaju i donose propise o proizvodnji i trgovanju, da odreuju poreze, osobna davanja i t. d. Ali
one nisu napustile svoj poloaj bez otpora. Njihova je vladavina bila u punom smislu rijei klasna
vladavina; ona je uporno nastojala, da se odri. Cijelo XIV. st. ispunjeno je borbama izmeu velikih i
malih oko posjedovanja opinske vlasti. Namee se uporeenje izmeu te borbe i one koju je u XIX.
st. potaklo pravo glasa u parlamentu. Na obje strane masa je iskljeena iz prava da upravlja vlastititim
poslovima, pa ga strastveno nastoji stei. Duboki uzrok obiju kriza isti je. Premda su obiaji, osjeaji i
shvaanja bila razliita, patriciji su u osnovi branili od cehova onu istu prevlast, zbog koje su se
parlamenti naeg vremena, zasnovani na cenzusu, tako dugo i uporno borili protiv opeg prava glasa.
Problem demokracije do temelja je uzbuivao i XIV. kao i XIX. st. Samo t.oje demokracija naega
vremena vladavinski sistem, koji priznaje politika prava svakom stanovniku. Naprotiv, u onim malim
dravama, kao to su srednjovjekovni gradovi, taj je pojam razmjerno suen; on je isto tako uzak,
kako su nedaleke i granice grada. Drukije nije ni moglo biti. Drutvo je bilo suvie rascjepkano, suvie
neskladno, suvie lokaliziran o, a da bi osjeaj ope slobode mogao prevladati. Grad je mali, zatvoreni
svijet, koji ivi sam za sebe, nehajan za osjeaje i interese klasa, koje su mu tue. Obrtnik je isto tako
graanin u strogom smislu rijei, kao i patricij; isto tako kao i
patricij razumije i brani samo interese svoga grada od svih onih, koji nisu lanovi njegove komune. Ne
poznaje onaj duh prozelitizrma, koji izjednauje i ne mari za mjesne skupine kao ni za pravno
odreene klase, na koji nas je navikao moderni reim demokracija, te ga smatramo neizdvojivim
sastavnim dijelom svake puke vladavine. Ustvari pojam demokracije, kako je shavaa srednjovjekovni
obrtnik, zapravo je demokracija za povlatene, budui da je sveukupno graanstvo, u poreenju s
tadanjim seljatvom takoer, samo povlatena klasa.
Uostalom, potpuno demokratski reim pobijedio je samo u malom broju gradova. Veinom su borbe
zavrene kompromisom. Patriciji su dragovoljno ili pod pritiskom buna, ustupilimjesto cehovima, pa su
doneseni ustavi, koji usprkos svojim bezbrojnim razlikama u pojedinostima, ipak omoguuju, da veinu
njih obiljeimo kao ustrojstvo, koje je organiziralo neku vrst predstavnitva razliitih interesa. Budui
da su ti interesi postigli ravnoteu, ti su se ustavi veinom ukoili i prestali razvijati. Sigurno je, da je
gradsko zakonodavstvo bilo mnogo aktivnije i bogatije novostima u XIII., nego u XIV. st. Te
demookracije privilegiranog sitnog graanstva obiljeava sebinost i protekcionizam. Gradska politika
postaje jo ekskluivnija nego to je to prije bilo svagdje ondje, gdje ona nije morala kao to je to bilo
u Francuskoj i Engleskoj - voditi rauna o dravi. Cilj te politike sastojao se u tome, da gradovi
postignu potpunu politiku slobodu i postanu slobodni gradovi, kao to je to bilo u Njemakoj.
Ekonomski polet je takoer osjetio posljedice takve politike. Kapital je bio opkoljen nepovjerljivim i
uskogrudnim zakonodavstvom, pa se mogao razvijati samo izvan njegova okvira, na podruju
meumjesne trgovine, koju ono ne pogaa. Na tom podruju jo uvijek nastaju neka bogatstva, ali se
ini, da su ona manje brojna, nego u prethodnom stoljeu. Mjesni patricijat nema vie nikakve uloge u
razvitku kapitalizma i pretvara se u klasu rentiera. Pokraj njega pojavljuju se novi ljudi, koji se
doomiljaju, kako da zaobiti zapreke protekcionizma; meutim, izuavaanje njihove aktivnosti pada
ve u idue razdoblje povijesti.
Ali svi gradovi nisu bili istoga tipa i u svima nije je vladao isti duh.
Nije svagdje prevladalo sitno graanstvo, i ondje, gdje je izvozna industrija stvorila proletarijat, prizer
je posve drukiji. Izrazit primjer takvih prilika je vrenje u krilu firentinske demokracije. Tu se zaista
vladavina ceheva ne moe ukorijeniti tako jednostavno kao drugdje.
178
Skupina onih, koji se bave vunenom i drugim izvoznim industrijama, suvie je jaka. Potrebno joj je
posebno mjesto. I zaista, poevi od 1282., ustav uklanja iz gradske uprave plemstvo i vlast predaje
estorici priori delle arti, koji preizlaze iz dvanaest velikih obrta, a svaki, predstavlja jednu od est
gradskih etvrti. Ti se prvaci smjenjuju svaka dva mjeseca. Ustvari, to je vladavina trgovaca i
tvorniara, vladavina t.zv. popolo grasso. Naprotiv, popolo minuto je drutveno potlaen. On 134l,
pomae Gauthiera de Brienne, i ovome polazi za rukom da srui plutokrate s vlasti i da zavlada kao
tiranin; ali ve dvije godine poslije toga protjeran je, Popolo grasso ponovo preuzima vlast. Godine
1378. Sruio ih je silovitim udarom demekratski ustanak cimpa
69
, koje je predvedie vunarski ceh. Ali
popolo grasse opet se vraa na vlast.
Isto je bilo i u flamanskim gradovima. Od poetka XIII. st. tkalci i valjai rogobere protiv patricijske
vlasti. Patriciji se oslanjaju na Francusku. Bitka kod Courtraia ustvari je socijalna pobjeda obrtnika. Ali
njihova se vladavina, koja se oslanjala na vunarske radnike, nije mogla odrati. Oni nuno padaju pod
prevlast trgovaca. Zbog toga je u toku XIV, st, dole do niza potresa i drutvenih greva. Radnici
neeodreeno mataju o nekom nestvarljivom komunizmu. Meu ustaniciima Wata Tylora bilo je i
f1amanskih tkalaca. Bilo ih je i poslije meu Husitima, u sekti Adamita. Gand, u kom je bilo vie
tkalaca nego igdje drugdje, osebito se istie svojem mranom energijom. Pod Louisem de Maele
njihova smienest dosie do vrhunca. Punih deset godina oni se kroz udesne peripetije s uspjehem
odupiru vladaru, plemstvu i svima bogatim ljudima, koji moraju propasti. Sa svih strana, svi koji trpe
upiru oi prema njima. ivio Gand viu i u Parizu i u Reuenu. inilo se, da ugroavaju cio drutveni
poredak, pa je trebalo da im sam francuski kralj nanese strahevit poraz kod Roosebeka, god. 1382
Gandski tkalci bili su sigurno najei pobornici demokracije u XIV. st. Ali njihova energija nije ih
mogla devesti do cilja. Bilo im je nemogue da izbjegnu kapitalizmu, od kog su trpjeli. Njihovi su
ciljevi bili neostvarljivi. Diui neprestane pobune, neprestano su doivljavali poraze. Drugi cehevi
okrenuli su se protiv njih. Valjai, koji su bili jo siromaniji, a koje su oni tlaili, pridruili su se
njihovim neprijateljima. Rezultat svega toga bio je taj, da su se trgovci i poslovni ljudi pribliili
knezovima i da su poeli nastojati da industriju premjeste te iz gradova u sela.
Dok je tako unutranji ivot gradeva bio ispunjen nemirima i promjenama, oni su u vanjskim odnosima
stekli takvu politiku vanost, kakvu nisu imali nikad, ni u koje druge doba, a koju da kaemo po istini
nisu ni nastojali stei. Ratovi su pestajali sve skuplji, jer su plaenike ete i mornarica imali u njim
sve veu ulogu. Zbog toga su i ratni trokovi drava i vladara postajali sve vei i primoravali ih da svoje
riznice pune iz novih izvora. Stari prihodi vie nisu bili dovoljni. Mogle se posuivati od talijanskih
bankara, pa su te drave zaista i inile; ali to je danosilo i teke obaveze. Mogla se smanjivati
vrijednost novca, ali je i ti bio opasan izlaz. Bilo je nemogue, dekretom nametnuti novi porez; u
najboljem sluaju mogao se stvoriti novi namet na premet. Srednjevjekovna pravna drava ne poznaje
financijski apsolutizam. Zbog toga je prvostalo samo jedno, obratiti se treem staleu, to jest
gradevima, i traiti, od njih da razrijei kesu. Oni su zaista pristali da plate, ali su traili jamstvo.
Drava zna same treiti, a ne zna stvoriti vlastite izvore. Potpuno je zavisna o porezu, koji je zapravo
iscrpljuje. Od poetka XIV, st. pereska nunnost dominira politikom vladara i primorava ih da daju
ustupke gradovima i staleima, koji od njih iznuuju povlastice ili ak postavljaju zahtjev da sudjeluju
u vlasti. Takvo podrijetlo imaju; u Vojvedstvu brabantskom Cortenberka povelja, Wallonska povelja i
najzad povelja, zvana Radosni poetak; u oblasti Liegea, Fexhenski mir; u flandrijskoj grofoviji ustav
triju flandrijskih gradova, (Gand, Bruges. Ypres). U Francuskoj je nunost,da se uvedu porezi, bila
uzrok nemira u doba Ettienna Marcela. Godine 1355. pokuavaju dravni stalei ograniiti prava krune,
godine 1413. su pariki cehovi nametnuli kralju t. zv. Kabbovsku ordenansuu Engleskoj je utjecaj
69
Ciompi, naziv za sitnije zanate u Firenci.
179
gradova u parlamentu sve vie rastao, XIV. st. je doba, u kom graanstvo poinje dobivati politiku
ulogu kao klasa. Ona stie svoje mjesto pokraj sveenstva i plemstva,
70
I u Aragonu za vladavine Petra
IV. (1336-1387), gradovi takoer nameu svoj utjecaj kruni. Da porez vodi svoje podrijetlo iz gradova,
jasno se vidi u panjolskoj, gdje je rat pretiv Maura, za vrijeme Alfonsa XI. Kastilskog (1312-1358),
potakao Burges da formira porez, zvan alcalaba, koji se proslije proirio na cijelo kraljevstvo.
To, to su vladari trebali novaca, uinile je XIV. st. vijekem parlamentarizma ili, ako hoeme da se
take izrazimo, vijekom dravnih stalea. U Belgiji se oni u svim pokrajinama sastaju svake gedine. U
Francuskoj se nameu takoer, premda kruna od njih zazire. A svako je zasjedanje stalea uvijek u
prilog treeg stalea. Samo on uistinu pomae tu ustanovu i koristi se njome, jer ima na raspolaganju
novca. I same on postavlja uvjete i trai jamstva,
Ali i trei je stale tek povlatena klasa; pod njim je veina naroda, etvrti stale, o kom nitko ne
govori, ali koji snosi cio teret. Nema sumnje, njegov je poloaj poevi od XIV. st. loiji nego to je bio
za protekla dva stoljea. Vidjeli smo, kako je pojava gradova poremetila ekonomski poredak na selu,
kako je sruila domanijaini reim i uvelike oslobodila zemlju i ljude. Seoske klase razvijaju u to
vrijeme neobinu energiju: kre, tlo, iseljavaju se, stanovnitvo naglo raste. Ali u toku prve polovine
XIV. st. sve se to zaustavlja. Iseljavanje nema vie ciljeva: sva su mjesta zauzeta (u istonoj
Njemakoj), a gradovi se zatvaraju. Porez postaje sve, tei i neprestano raste. Osim toga, radnih ruku
ima vie nego posla, pa za to poloaj seljaka postaje sve gori. Takvim prilikama okoritava se plemstvo
i pokuava da uspostavi svoja stara feudalna prava i uope, da iskoritava seljaka, s kojim vie nema
onih patrijarhalnih odnosa, koji su postojali u domanijalno doba. U primorskoj Flandriji buknuo je
straan ustanak i pustoio od 1324.do 1328. Seljaci progone vitezove kao divlju zvjerad i odbijaju
plaanje desetine. U pjesmi Kerelslied oituje se prava socijana mrnja. To strano vrenje zavrilo
se pokoljem kod Cassela i velikim konfiskacijama. U Francuskoj je 1358. izbio ustanak, poznat pod
imenom akerija (Jacquerie). Priznajem, da je ondijdom posljedica nevolja, koje je donio rat, ali on
isto tako odaje duboko neprijateljstvo, koje je vladalo meuseoskim masama i plemstvom, pa je, dakle
morao imati openitije i dublje uzroke. Engleski ustanak 1381., o kom smo najbolje obavijeteni, izbio
je u osnovi zato, to je plemstvo namjeeravalo da se vrati prijanjem kuluku, elei tako izbjei
porastu nadnica, koji je bio posljedica crne kuge. U Njemakoj e slian pokret izbiti tek u poetku
XVI. st. Pa ipak, poloaj seljaka oito se pogoraava ve od kraja XIV. st., a osobito, ini se, na jugu.
Plemstvo se okoritava njihovom nestaicom zemlje, da ih potlai.
71
U to je vrijeme prevladao opi prezir seljaka, koga smatraju nekom vrstom roba (helota); koji je
iskljuen iz drutva. U XIV. st. vie nema povelja o seoskim slobodama, osim u nekim novim
podrujima, kao to je, na primjer, sjeverna Holandija. I gradovi tlae sela budno pazei da ondje
unite svaku industriju. U XIV. st. Gand neprestano organizira oruane pohode, koji treba da u selima i
seoskim burgovima unite tkalaki obrt i ureaje za valjanje sukna. A samostani ne brane vie
villane, svojom nekadanjom socijalnom zatitom; nego doprinose, njihovoj bijedi ubirui desetinu.
Meutim, i plemstvo proivljava isto tako ozbiljnu krizu. Ono i dalje zadaava, stare viteke oblike, ali
njime vie ne, vlada isti duh. Njega je nestalo u isto vrijeme, kad su zavreni kriarski ratovi. Od
nekadanjeg idealizma drim da je ostala jo samo izvanjska udvornost u vladanju. Vjernosot senoru
jo je samo prazna rije. Za viteza je sad
70
U XIV. St, otpoinje vanost finacija u politici.
71
Pobjedu ljudi iz kantona Schwyz, Uri i Unterwaldennad vojvodom Leopoldom Austrijskim ne moemo smatrati socijlnim
ustankom. Prije se tu radi o sloobodnim selj acima, koji ele sauvati svoju nalik na borbu Frigijaca protiv holandskih
grofova, koja je 1345. zavrila bitkom kod Staavorena
180
prvenstveno vano jedino njegovo leno. Priznavanje podanike dunosi sad je, tek lijep izraz, i nema
gotovo nikakve vee vanosti od obine ukinjibe. Ostaje jo jedino vojniko obiljje plemstva kao
klase. Ali ono, esto poprima oblik planike vojne slune. Vitezovi, s obala Rajne, iz Austrije, iz
pokrajine Hesbaye*
72
unajmljuju se u slubu francuskom kralju ve od poetka XIV. st. Pojavljuju se
vitezovi-lutalice, koji se tuku posvuda i u svaijem interesu bez razlike; velik broj takvih, vitezova
opisao je Froissart. To su profesionalni vojnici, koji se ne razlikuju mnogo od condottiera, voa bandi,
pljakaa po zvanju, za koje je ratovanje unosan posao. Duguesclin, jedna od najtraginijih pojava,
meu tim vitezovima, isti je vojnik. Pisanje chansons de gestes prestaje ili ponavlja stare sadraje.
Tadanji ljudi itaju pripovijesti o vojnim pohodima u povodu bilo kakva razloga, za bilo iji rauni
glavno je da donose lijepu dobit, da ima svetkovina i ena, kako nam to pripovijeda Froissart. U biti, ti
su ljudi pustolovi; u veini sluajeva vie su surovi, negoli hrabri. Osim toga, oni su i sportisti, dokaz
tome su turniri, pa, zatim zimski lov na ljude u Litvaniji, pa ak i takav pohod, bo to je bio onaj, to
su ga poveli protiv Nikopolja, da bi 1396. doivjeli poraz u bici s Turcima. Isto su tako izveli prepad na
Granadu. '
Poloaj je bio jo i gori ondje, gdje su se sauvali suroviji obiaji, kao to, je to bilo u Njemakoj.
Tamo se Raubritter, neka vrst taliijanskoga bravo, slui izgovorom t. zv. Fehden (privntni ratovi),
pa ucjenjuje i pljaka okolinu. To je razbojnik, surov prema trgovcima i tiranin prema seljacima, to
stanuju podno njegova burga, ali koji bjei pred husitima ili pred vicarskim seljacima.
Jer sad bitke ne dobiva vie to vojno plemstvo. Topnitvo, koje poinje unosi ti svoj glas u ratnu buku
prilikom bitke kod Crecyja, ima u vojnim pohodima jo uvijek sporednu ulogu; pjeadija, naprotiv,
postepeno zauzima ono mjesto, koje je izgubila poslije karolinkih vremena. Ona je kod Courtraia
unitila francusku konjicu; poevi od 1315.,ona zapravo postie vajcarske pobjede; u njoj je snaga
engleske vojske, jer se ete engleskih strijelaca sastoje od pjeaka; tehnika Ivana ike, koji stupa na
elu husita, osniva se na upotrebi pjeadije. Zbog toga se uloga plemstva i vitetva neprestnno
smanjuje, premda se naoko ne ini da je tako. Veoma je karakteristino, da je Jeanne d'Arc, taj naj
ii vojniki lik onoga vremena, bila seljakinja. Ali pored toga, to je plemstvo bilo u opadanju u
vojnikom pogledu, blio se ne odlikuje ni drugdje. U vladanju zemljom nema uope nikakve uloge. Ono
se vie ne izobraava, kao neko. Oito je, da njegove usluge vi e nisu u skladu s poloajem, koji
zauzima.A to se utoliko vie istie, to je poloaj plemstva zapravo pogodniji no ikad. Visoke
sveenike slube i kaptoli postaju monopol, mlaih sinova u plemikim porodicama. Demokratskog
karaktera crkve nestaje. Uzmimo kao primjer kanonike, kao to su bili Ivan Lijepi i Froissart, pa
biskupe, kao to je bio Adolf de la Marek! Po tome se vidi, da je meu visokim klerom prevlado dubok
pad obrazovanosti i morala; on se pretvorio u kler, odan svjetovnjakom ivotu po ukusu tadanjeg
vremena.
Ako te pojave razmotrimo izbliza, zar ne emo kod plemstva; u njegovoj cjelini, zapaziti slinu
tendenciju, kao to je ona, koju moemo utvrditi u redovima patricijata po gradovima? Ni plemstvo ni
patricijat vie se ne razvijaju. Oni se, da se tako izrazimo, smjetaju na steenu polonju. Obuzima ih
samo jedna briga: da msauvaju svoje povlastice i svoja imanja. Kod njih vie nema, idealizma, a ima
veoma malo nezainteresiranosti. Mislim pritom na velike primjere saamoprijegora iz toga doba: na
graane Calaisa, na Etienna Marcela, na van Arteveldea. Meu svima njima nema ni jednoga plemia!
Ljude kao to su bili Simon od Monforta (Englez), Villehardouini ili Joinnville, ne susreemo vi e u XIV.
st. Drutvene navike prekrivene su vanjjskim sjajem otmjenosti; a ispod njega, one su ustvari surove.
Dovoljno je proitati Froissarta, pa da se vidi, da ti plemii prije svega ljube novac. To su prilino
surovi uivai ivota. Ni, jedan se izmeu njih ne istie pobonou ili dobroinstvima. A tu jo govorim
o onima, koji se upleu u zbivanja u svijetu. Drugi meutim love, upravljaju svojim imanjima i tlae
72
Belgijska pokrajina izmeu Meuse i Sehelde. Prev.
181
seljake. Zaudno je ustanoviti, koliko je to plemstvo, tako brojno u XIV. i u poetku XV. st. bilo,
zapravo besplodno.
No ipak, preko toga starog feudalnog i vitekog sloja poinje se iriti novi talas. U XIV. st. vidimo, kako
se stvaraju prve pojave onoga, to bismo mogli nazvati dvorskim plemstvom. U XIII. st. ono jo ne
postoji. Nema sumnje, kraljevu okolinu ine i tada, kao i uvijek, plemii. Ali je njihov poloaj
nezavisan o dvoru. Oni na njemu imaju ulogu kraljeve pratnje. Nisu lanovi njegove kue. U franako
doba postojala je kraljevska kua. Bila je to dosta nejasna mjeavina dostojanstvenika i sluitelja,
kojih su se imena sauvala u nazivima velikih asnika krune. Ali otkako je monarhija ojaala, oni su
iscezli ili su se pretvorili u inovnike ili u linosti dravnog aparata. Nasljednosti njihovih slubi, koja ih
je vezi vala uz kralja, nestalo je. Njihov je razvitak otpoeo tako, da su najprije bili kraljevska,
posluga, sastavaljena od neslobodnih ljudi, zatim su se u feudalno doba pretvorili u velike linosti s
nasljednim pravom, da bi iezli, im se obnovila kraljvska vlast. Ali. snano kralJevstvo, koje je
poevi. od XII. st. unitilo nekadanji dvor, moralo je sada oko sebe stvoriti novi.
Smatram, da njegova jezgra nije bila plemika, nego puka. Bili su to savjetnici, sluitelji u novanim
pitanjima, u pogledu odijevanja, i t. d a,pored njih bilo je jo i nekoliko sveenika. Ali zar kralj moe
biti okruen puanima? Dvor je uvijek boravite plemstva. Zbog toga je kralj svojim asnicima i
slubenicima poeo davati plemstvo. Bilo je to novo plemstvo, posve razliito od nekadanjeg
ratnikog vitetva. Sad se ono istie prije civilnom slubom, inteligencijom ili naobrazbom, negoli
vojnom slubom i hrabrou. I to je novo plemstvo ovisno iskljuivo vladaru. Prvobitno je svaki vitez
mogao dati oruje nekom drugome. U XIV. st vie nije tako. Sad je kralj jedini izvor plemstva i tako
e ostati sve do kraja starog reima. Sve to dobiva plemstvo od XIII. st. dalje dobiva ga samo od
njega. Plemii po odjei (nobelesse de robe) stiu mjesto pokraj plemia po mau (nobless d'epee).
Takvi su bili kancelar Rolin, Jacques Coeur, i mnogi drugi.
Ta, je novost u drutvenom pogledu izvanredno vana. Ona je, po mom miljenju, spasila plemstvo,
koje je kao vojnika kasta bilo u opadanju i vie se nije moglo obogaivati, jer je u pravnom pogledu
bilo sve potpunije zatvorena kasta. Po sredstvom tih doljaka u njezine su redove pristizali novi ljudi, i
to redovito veoma bogate linosti, koje su svoje blagostanje imale zahvaliti sudjelovanju u vlasti. Staro
ih je plemstvo preziralo, ali su ga ba oni spasili.
I tu se ponovo susreemo s utjecajem tradicije. Plemstvo po odjei bilo je po svom odgoju i po svom
bavljenju, neka vrst laikog sveennstva. Ono nema niega zajednikog sa starim plemstvom, u koje se
uklapa. Pa zato se onda u nj uvrtava? Zato, to u tadanjem drutvu nije za nj bilo drugoga mjesta.
Budui da je potjecalo s dvora, ono nije moglo ostati u krilu graanstva, koje bi, zadralo svoj utjecaj
na nj i nastojalo da ga odvoji od vladara. to su dakle, mogli uraditi? Da uu u sveeniki stale? Neki
izmeu njih unili su to, i kao nagradu dobili biskupije; i kardinalske eire. Ali za druge je u tom
drutvu, u kom se meu puane ubrajalo samo seljatvo, preostajao samo plemiki stale. Tako se,
nunim, premda neprirodnim procesom visoko upravno osoblje pridruilo kao dopuna drutvenoj klasi,
koja je po svom podrijetlu bila, potpuno vojnikog karaktera. Njegove drutvene navike i njegovi
interesi stopili su se s interesima te vojnike klase. Time je plemstvo proirilo i poboljalo svoj poloaj.
Ono je otad obuhvaalo svu druhvenu elitu. Dolian ovjek mogao je pripadati samo njegovim
redovima. Posljedice takvih okolnosti izraavaju se jo veoma slabo u XIV. i u poetku XV. st. Poslije su
one bile neizmjerno velike i mnoge dananje drave jo ih se uvijek nisu oslobodile. Renesansa je bila
nemona da rastoi jedinstvo toga ustrojstva. Mogle su to postii tek moderne demokracije. Kako god
je vana bila uloga graanstva u dravi, ipak je plemstvo za cijelo vrijeme starog reima zadralo
prvo mjesto u drutvu, i sve to ostavlja redove graanstva nastoji ui u redove plemstva.
182
II VJERSKI POKRET
Katolika je crkva u XIII. st, dosegla svoj vrhunac. Bila je to velianstvena vladavina mone
organizacije, koja je izgradila sve svoje organe i bila tako snana, da se mogla ne samo pobjedniki
oduprijeti
svim napadima, to su se upravili protiv nje, nego je, tovie, poslije svakog od njih postajala sve jaa,
Po svom obliku, ta je vladavina bila monarhijska, koja veoma podsjea na Rimsko carstvo, u ijem se
krilu rodila i iju je prijestolnica zadrala za sebe, kao to je sauvala i njegov jezik (s nunim
izmjenama) i, njegovo pravo i njegove upravne i tradicije. I dalje: jednako kao to je bilo u Rimskom
carstvu; i njezin je poglavar; papa, bio izdignut iznad ostalih ljudi; On je posveena
osoba, njegove su zapovijedi zakon, a nitko mu ne moe biti sucem.
Pa ipak, nije to ono to papinstvu daje njegovu izvanrednu ivotnu snagu. Ona se osniva na tome, to
je tadanje drutvo bilo vjerska, zajednica, oduevljeno odana papinstvu, koja ~ivi u jedinstvu s njim,
a vee je uza nj vjera. Pritom, papinstvu su od nje neprestano pritjecale nove snage; ona je za nj
vjeni izvor pomlaivanja. Pobonost neprestano raa iz: krila masa sve nove samostanske redove, koji
su prilagoeni potrebama svake pojedine epohe, a podloni u papinstvu, pa mu daju ono duhovno
oruje, koje mu je potrebno da disciplinira ili brani Crkvu. Tako je u XI. st. nastao clunyjevski red, u
XII. cistercitiski i premontranki, u XIII. franjevaki i dominikanski. Protiv hereze papa ima svoju
policiju, inkviziciju, a kad zatreba, dovoljno je da pozove u pomo narode, pa da smjesta tisue
branilaca pravovjernih jurnu u pokolj nevjernika. I najzad, o papinstvu ovisi i sva nastava; znanost na
sveuilitima podjednako je posluna papinstvu, kao to se podvrgava, i revnosti redovnika.
Ali uza sve to oito je, da je papinstvo sredinom XIII. st. postiglo vrhunac svoje moi. Ona prestaje
rasti i uskoro poinje opadati. Glavni razlog tome opadanju treba pripisati, kako smo ve vidjeli, stavu,
to
ga je laiko drutvo zauzelo prema crkvi. S jedne strane, nacionalnim
je dravama potrebna nezavisnost, i one zbacuju papino starateljstvo;
s druge strane, aktivniji i radiniji narodi, koje vie zaokuplja briga oko njihovih ekonomskih interesa,
postaju zbog toga neosjetljiviji za bezazleni idealizam iz vremena kriarskih ratova, pa se tako i oni
poinju otimati iskljuivom vodstvu vjere. Crkva za te vjernike oito vie nije jedina gospodarica, ili,
tonije, utjecaj, to ga ona vri na due, vie nije bez takmaca. Njezin autoritet nije vie svemoan,
jer se on vie ne namee spontano cijelom politikom i cijelom drutvenom ivotu. Zbiva se kao neko
izmicanje dua, koje se nehotice i neopazice udaljavaju od nje. To ne opaa ni ona sama. Premda
njezina moralna snaga i njezin politiki utjecaj opadaju, ona se ne odrie ni jedne od svojih
pretenzija, ni jedne od svojih nada. ak i poslije katastrofe Bonifacija VIII., ak i poslije odlaska pape
u Avignon; ak i u vrijeme borbe papa, s koncilima, crkva ostaje vjerna ideji kriarskoga rata, te i
dalje zahtijeva vrhovnu vlast nad narodima i nad kraljevima. Ona ak obnavlja svoju staru svau s
carstvom, pa je Ivan XXII 1324., isto onako izopio Ludviga Bavarskoga, kao to je Inocent IV. izopio
Fridriha II. Ali koje li razlike izmeu ove kopije i one, velianstvene drame u XIII. st.! Vika obiju strana
razlijegala se usred nehajne Evrope. Uzbuivali su se redovnici, pravnici i teolozi. Drave su; naprotiv,
bile nezainteresirane. Minoriti-spiritualci, kojima je papa osudio uenje o evaneoskom siromatvu,
bacili su se u tabor Ludviga Bavarskog, koji je od nevolje prihvatio pomo tih neobinih pomagaa i do
krajnosti izmuen svakovrsnim obzirima, dopustio im, da ga kompromitiraju optubi zbog hereze, to
su je bacili na Ivana XXII. Dotle se ogoreno pobijana papinska svemo: usred zbrke pamfleta potakla
takve rijei, koje su, pored drugih, izgubljenih, imale ostati nezaboravljene. DefeHsor Pacis, rasprava
Marsilija iz Padeve, uskoro je prevedena na francuski i talijanski. U njoj su izleene ideje, kojima prve
tragove moemo nai jo u okolini Fridriha II. i Filipa Lijepog, ne koje ovdje, postiu svoj, puni domet i
ude svojem smionou. Za Marsilija papinske pretenzije tek nepodnoljiva uzurpacija, jednake
nepomirljiva, s tumaenjem svetih tekstova i s praksom prvobitne crkve, kao je pogubna i za mir u
svijetu. Papa je tek biskup kao i svi ostali. Njegovo se poslanje iskljuivo sastoji u propovijedanju vjere
i davanju sakramenata. Svake upletanje, na podruje svjetovne vlasti, svaka pravosudna vlast nad
183
laicima treba da mu bude uskraena. Proirivi to pitanje, Marsilije definira crkvu kao opinstvo svih
onih, koji vjeruju sa Krista. Jo prije Wyclifa i prije Husa, on je izjavio, da u nju pripadaju isto tako
,laici kao i sveenici i kategoriki zahtijevao, da sveenstvo podvrgne svjetovnoj vlasti u svim
zemaljskim poslovima. Nema sumnje, da ne treba precjenjivati utjecaj tih izjava. Ne mee se
ustanoviti, da bi one izvele bile kakav praktini uinak. One zasad ju same znaenje simptoma, a
suvremenici ni u vjerskim pitanjima ni u drutvenim pitanjima obino uope ne opaaju simptome
prethode krizama.
U kom su opsegu suvremene vjerske tendencije mogle djelovati na Marsilija iz Padove? U svakom
sluaju, izmeu misticizma njegova i njegova shvaanja crkve, to obuhvaa i laike i sveenike, je
sklad, koji, nema sumnje, treba pripisati onoj tajanstvenoj harmoniji, koja u te iste doba meu sobom
povezuje razliite manifestalne ljudske misli. Po onem, to je u njoj najspontanije i najdublje,
pobonost XIV. st. bila je u biti mistika. Crkva joj vie nije dovoljna, da se vine do boga. Ona se
ustremljuje izravno k njemu, eli da ga s gleda licem u lice u intimnosti neposrednog saznanja. A to je
kao, novost osobito karakteristino, ona se vie ne izraava na jeziku crkve. Gotovo svi mistici:
Eckhardt (1327+) , Tauler (1361+), Ruysbroek (1381+), piu pukim jezikom, laiciziravi prvi put u
povijesti Srednjega vijeka vjersku misao
73
i uzdrmavi time ugled sveenstva, koje je dotad bilo jedini
vlasnik prava na vjersku misao.
74
U svakom je sluaju sigurno, da utjecaj sveenstva, jednako
svjetovnog kao i redovnikog, na vjernike nije vie bio isto onako snaan kao neko. Nema sumnje,
asketski je ideal redovnitva jo uvijek privlaio mnotvo novaka u samostane, ali taj ideal vie ne dre
svi najviim i najsavrenijim oblikom kranskoga ivota. Misticizam se zbunjuje i uasava pred svim
onim nasiljem, to ga samostanska regula namee duhovnoj slobodi. Njemu je milija ili samotna,
dobrovoljna kontemplacija, ili kongregacije, koje ne polau vjeni zavjet, kao to su to organiziranje
begina i begarda ili zajednica brae zajednikog ivota, koju je osnovao Geert Groot (1384+). A i tamo
se pobonost prelijeva, ako se smijemo tako izraziti - preko okvira, koje je crkva stvorila; da bi je
obuhvatila. Jer ni begine, ni begardi, ni braa zajednikog ivota nisu vjerski redovi. Oni uope nisu ni
pomiljali, da bi laiki ivot bio nespojiv s pobonou i da bi bilo potrebno najprije pobjei iz svijeta,
pa da ovjek doe u dodir s bogom. Tako najizvornije i najaktivnije manifestacije pobonosti u XIV. st.
susreemo izvan redovnitva. A dotle ono ni u emu ne napreduje. Ne osnivaju se novi redovi, osim tko
to ime ne elimo dati nekim zajednicama, koje su tako srodne franjevcima, da je veoma teko odvojiti
ih od njih, a koje su, uostalom, odigrale tek drugorazrednu ulogu.
75
Ovakvo proirenje misticizma meu laicima bilo je dvostruke opasno za crkvu. Prva je opasnost
prijetila pravovjerju. Bez obuzdavanja uz pomo regule i bez stalnog nadzora crkvenih vlasti,
kontemplativni se ivot lake i rade zalijee preko granica dogme. Ta je opasnost bila utoliko vea, to
ti bezazleni revnesnici koji su veinom potjecali iz redova puka ili sitnog graanstva, nisu imali
teoloke izobrazbe. I zaista, oni u toku cijelog stoljea besprekidne privlae panju inkvizitora i
stupaju veoma blizu opasnog ruba hereze: Papa je ak osudio vjeru begina kao sumnjivu. U vrijeme
crne kuge 1347-1348 gomila pokajnika, koje vodi neka vrst ushiene pomame, idu iz grada u grad
bunei puk, poput istonjakih fakira, uz pomo pjevanja, plesova ili javnih bievanja. Pod imenom
spiritualaca, apostolika, bojih prijatelja
susreemo u Italiji, Francuskoj i Njemakoj razliite, slabo poznate sekte, kod kojih je, ini se, ostalo
sauvano neto od albiaskih uenja i sanfarija. Svi ti mistici ele da svijet vrate na prvobitno,
apostolsko siromatvo, i u tome se javlja druga opasnost za crkvu. To pitanje siromatva uzbuivalo je
cijelo stoljee. Ono je meu radnicima u manufakturnim gradovima, medu engleskim pobunjenicima
1381. rodilo komunistike tenje, koje je svjetovna vlast poduzela da ugui.
73
Na pr. Brigita. Katarina Sienska, Gerson, Vincent Ferrier, Petar Luksemburki.
74
Tako na pr. kartuzijanci
75
184
Ali to je pitanje jo u veem opsegu rasprostrantlo kritiku vjerskih autoriteta, poevi od najvieg
medu njima: od papinstva; a to je bilo jo tee suzbijati. Jer to je crkva potpunije usvojila
monarhijski oblik, to je vie okruavala svog glavara s raskoi i sjajem. Avinjonski je dvor po znaenju
umjetnika, koje je privlaio i upoljavao, po kienoj velebnosti obreda, po broju svojih namjetenika,
po hijerarhiji uenjaka u svojim uredima, po obilju svojih prihoda tako nadilazio sve kraljevske
rezidencije, pa ak i rezidencije francuskog i engleskog, kralja, da
ih ak nije bilo mogue s Avignonom ni uporediti. A kardinali, okupljeni oko oko pape takmiili su se
meu sobom u raskoi i velianstvu. Papinski poreski sistem, koji je bio znatno razvijen ve i u XIII.st.,
sad se jo vie proiruje i svim sredstvima nastoji pronai nove izvore, koji bi mogli namiriti tolike
trokove. Poevi od Ivana XXII., taj sistem podvrgava crkvenu hijerarhiju smiljenom sustavu taksa i
korisnih prava. za koje je bilo teko uvjeriti pobone due, da nemaju veze sa simonijom, Stvorivi
t.zv. rezervacije i provizije, papa sad u cijelom kranskom svijetu raspolae mnogim beneficijima, na
kojima po svojoj volji imenuje korisnike, uz uvjet, da mu se odue u gotovu novcu. Iz toga se kao
prirodna posljedica razvilo to, da su papinsku kuriju poeli opsjedati molitelji, i da su, se crkvena
dostojanstva sve vie dobivala iz naklonosti ili za novac. Vie nitko ne vodi fauna o vrijednosti
kandidata, niti nastoji doznati, da li on posjeduje svojstva, koja su nuna za mjesto, to ga eli postii.
Dovoljno je nasumce prolistati biskupske kataloge iz XIV. i XV. st., pa da uoimo vanredno udnovate
stvari. Prije svega moemo opaziti, dau njima potpuno prevladavaju Talijani i Francuzi; zatim upada u
oi, koliko malo vreemena ostaju na svojoj dunosti, i najzad, da gotovo svi pripadaju visokom
plemstvu. Sve su to neizbjeivi rezultati tadanjeg sistema.
Ne samo da je on najvia mjesta u hijerarhiji preputao mlaim sinovima velikih porodica, ne samo da
je to mnotvo dijeceza uvodio strane prelate, koji su bili tui i obiajima i jeziku svojih vjernih, nego
je bio uzrokom sve brojnijih premjetanja s jedne stolice na drugu, jer je svako takvo premjetanje
bilo za kuriju izvor taksa, koje su bile odmjeravane razmjerno prihodu pojedine vakantne stolice
(anate). Stoga nije nimalo udno to je Sv. Brigita preklinjala Grgura IX., (1378), da uniti bluidilite,
u koje se pretvorila sveta crkva.
Sablazni, to su jeu pobonim duama pobuivali takvi postupci, pridruivalo se nezadovoljstvo svih
onih, kojima su oni nanosili izravnu tetu ili kojiima su vrijeali nacionalno samoljublje. Njemako
visoko sveenstvo i vladari negodovali su gledajui kako kurija sistematski daje prednost i pogoduje
Talijanima i Francuiima i kako teke takse, nametnute njihovim dijecezama, odlaze u prvom redu u
korist stranaca. Ali raskomadana i razjedinjena Njemaka nije imala snage, i njezine su albe samo jo
jae potvrivale njezinu nemo. Drukije je bilo u Engleskoj. Od kraja vladavine Eduarda III, parlament
je otpoeo voditi energinu kampanju protiv prava, koje je kurija sebi prisvajala, da udara taksama
englesku nacionalnu crkvu, a da pritom sva crkvena dostojanstva i sve beneficije ne daje iskljuivo
kraljevim podanidma. Neprijateljsko osjeanje, koje je pobudio rat protiv Francuske, palo je i na
papu, ija je pristranost prema, toj dravi bila i suvie vidljiva otkako je otiao iz Rima i nastanio se u
Avignonu. God.1376. je t. zv. Dobri parlament zatraio ukidanje rezervacije i provizija, izgon papinskih
ubiraa i (kolektora) i zabranu nad izvozom novca izvan kraljevstva. U krilu opina ve su se stali
podizati glasovi, koji su zahtijevali sekularizaciju imanja engleske crkve.
Usred tih politikih nemira otpoinje, javna uloga Wyclifova. Gotovo je nemogue, da oni nisu izravno
utjecali na njegove vjerske ideje. Kod njega moemo po prvi put ustanoviti onaj sklad, ili, tonije, onu
nesvijesnu povezanost spekulacije s praksom, univerzalnosti u tendencjjama s brigom za dobro vlastife
nacije, koja je u budunosti bila izrazito obliljeje tako mnogih engleskih mislilaca, i koja se, nema
sumnje objanjava snanom nacionalnom solidarnou, kojom su okolnosti obdarile engleski narod
mnogo prije nego sve druge narode u Evropi.
185
S Wyclifomom se u vjerskoj povijesti otvara onaj put, koji e zavri u reformacijom. On nema vi e
niega zajednikog s hereticima, to su prije njega uzbunjivali Evropu i koji su svoja uenja u biti
zasnivali, kao i Albigenzi, na dualizmu duha i tijela. Razlikujui se veoma mnoogo od njih, on ne unosi
u kranstvo nita, to u njemu nije ve bilo. On ne u staje ni profiv kranske dogme, ni protiv
kranskog morala, nego naprosto protiv crkve i jo vie nego protiv crkve, protiv papinstva. Jedini
poglavar crkve - ui on - je Krist. Njegova rije, pohraanjena u bibliji, dovoljna je za spas onogam, koji
vjeruje. Jer biblija ne pozna onu monu i bogatu vjersku hijerarhiju, u koju se pretvorila crkva. Njezin
ideal je siromatvo; ona ne pozna razlike meu sveenikom i laikom, pa otuda treba zakljuiti, da su i
sveenici, kao i laici, podloni svjetovninim zakonima i da ne mogu za sebe traiti nikakvih povlastica.
Engleska je potpuno neovisna o papi, jer svjetovna vlast njezina kralja potjee isto tako izravno od
boga, kao i duhovna vlast crkve. A sam papa nije ni izdaleka predstavnik Kristov na zemlji; on je u
pravom smislu rijei Antikrist. Da bi usvojio pravu vjeru, puk se mora vratiti bibliji, koju vie ne
poznoje. Zbog toga se reformtor, bi puk upoznao s njom, prihvatio prevoenja biblije na puki jezik,
otpoinjui tim velikim djelom povijest engleske proze.
Dotad je pravovjerje Engleske bilo tako vrsto, da je, po izvanrednoj srei, bilo nepotrebno osnovati
ondje inkviziciju. Nijedan drugi narod nije bio tako posluan nauanju crkve kao tamonji, premda je
ve od vladavine Eduarda I. jasno izrazio svoju volju, da joj zabrani svaki utjecaj na politikom opolju.
Udruivi u svom pothvatu protiv papinstva ,i vjersko i politiko pitanje, WycIif je neizbjeivo morao
zainteresirati za prvo sve one, koje je strasno zaokupljalo ono drugo. U nekolih godina stekao je
oduevljene pristalice isto tako meu plemstvom, kao i meu graanstvom; osim toga, uz njegovo su
uenje pristajali i mnogi pripadnici nie ga sveenstva, pa su pod nazivom priprosti sveenici (simple
priests) irili to uenje meu pukom, koji je u isto vrijeme udila i privlaila evneoska jednostavnost
njihova ivota kao i njihova uvjerenja. Kako je njegov utjecaj rastao, refomator je postajao sve
smioniji i sve radikalniji. ak je uime biblije poeo poricati Kristovu preobrazbu (transupstancijaciju)
u priesti. Uzalud su ga kancelar sveuilita u Oxfordu i canterbuski nadbiskup optuili zbog hereze, a
njegovi neprijatelji okrivili za veliki agrarni ustanak god. 1381 Parlament je bio tako sklon Wyclifu, da
se nitko nije usudio da ga progoni, i on je l384 g. mirno umro u svojoj upi u Lutterworthu. Tek kad je
na prijestolje doao Henrik Lancaster (Henrik IV.), koji je elio da za novu dinastiju pridobije papinu
pomo, kralj je zauzeo stav protiv Wyclifa ili (da se posluimo izrazom, koji su upotrebljavali protivnici
reformatora) protiv sekte lollarda.
76
Odmah na poetku svoje vladavine (1399) donio je prvi zakon u Engleskoj, koji je heretike osuivao na
kaznu spaljivanjem, zabranio prijevod biblije na narodni jezik i doveo na lomau lorda Cobhnma,
zatitnika lollarda u Domu lordova (1417). Ta su nasilja obuzdala pokret, ali ga nisu uguila. Wyclifovi
su uenici sve do, pojave protestantizma neprestano uznemirivali vjersku misao u Engleskoj i
pripremali je za veliki preobraaj u XVI. st. Uostalom, u trenutku kad su se progoni oborili na njih u
njihovoj domovini, na drugom kraju Evrope pojavili su se oduevljeni pobornici njihova uenja. Jan Hus
presadio ga je u eku
77
, pa se onodje ono zdruilo s razbuktalim nacioncinim strastima i demokratskim
nagonima i uskoro strahovitim udarcem potreslo crkvom i Njemakom.
U trenutku, kad bi se inilo, da je papinstvo trebalo prikupiti sve snage, da se odupre neprijateljima,
ono je srnulo u onu glasovitu krizu, koju obiljeavamo imenom veliki raskol(shizma) i koja je
etideeset godina razdirala zapadno kranstvo.(1378-1417). Ta katastrofa nije imala nikakva vjerskog
uzroka. Dvostruki izbor, pape, s kojim je otpoela, bio bi sigurno ostao tek beznaajna upadica, da se
76
Lolium znai korov
77
Kako su pokazala novija istaivanja, utjecaj Wyclifovih reformatorskih i revolucionarnih Ideja ostvario se prije nego igdje
drugdje na evropskom kontinentu, jo za Wyclifova ivota (1383). u naoj zemlji, u Dalmaciji. Zap. Otome I. M. BRANDT:
Wyclifova hereza i socijalni pokreti u Splitu krajem XIV. st. Zagreb. Kultura 1955; - Prev
186
evropske drave nisu zbog svojih politikih interesa podijelile u dve neprijateljske skupine, od kojih je
jedna bila pod 'utjecajem Francuske; a druga pod utjecajem Engleske, Pa su se tako pourile da
prvobitni spor zatruju i njime se okoriste. Ali pri takvoj ocjeni treba ipak biti na oprezu: premda je
svjetovna politika gonila u raskol, premda se njim okoristila i produavala ga, ona ga sama nije mogla
prouzrokvati. Staro karolinko shvaanje, koje je u upravljanju crkvom zdruivalo papu i cara, i time
caru neko omoguavalo, da daje imenovati protivupape, izgubilo je s Fridrihom Barbarossom svoga
posljednjeg predstavnika. Crkva je postigla tako potpunu pobjedu nad carstvom, tako je temeljito
odbacila svako upletanje svjetovne vlasti u crkvenu upravu, opkolila izbor pape takvim jamstvima
nezavisnosti i najzad, a to je najvanije, vjernici su je tako duboko potovali kao autoritet boanskog
podrijetla, da bi ak i sama ideja, da joj netko nametne papu silom, u suprotnosti s tradicionalnim
propisima o konklavu, bila nezamisliva. Drava je krajem XIII. st., bar u Francuskoj i Engleskoj, dodue
mogla suzbiti mijeanje crkve u svoje poslove, ali nije mogla ni pomiljati pa zaista nije ni pomiljala
na to, da crkvu podvrgne svome upletanju. Sve to je eljela, sastojalo se u tome, da sebi osigura
neutralnost i blagonaklon stav crkve. Ve samo to je znailo, sprijeiti je da golemom snagom svoje
hijerarhije ne poradi protiv njezinih namjera ili njezinih interesa. To je ak znailo, uiniti je, ako je
mogue, saveznikom protiv svojih spoljanjih neprijatelja.
Kraljevi Francuske vjeto su se okoristili boravkom papinstva u Avignonu, da za sebe osiguraju te
prednosti. Njihov stav prema papinstvu bio je posve razliit od stava careva u vrijeme, kad je carstvo
jo neto znailo. Za razliku od njih, francuski kraljevi nisu za sebe zaahtijevali ni najmanje pravo na
upravljanje univerzalnom crkvom. S njom su imali tek vanjske odnose, kao sila sa silom. Izmeu pape i
cara uvijek je nanovo iskrsavao spor o granicama izmeu duhovne i svjetovne vlasti, jer su obojica bili
u carstvu. Za kralja Francuske, koji je vladao izvan podruja carstva, ta je granica bila veoma jasna:
nju je ocrtavala kraljeva nezavisnost u njegovu vlastitom kraljevstvu. A papa je uivao preveliku korist
od zatite, koju mu je pruao kralj, a da bi pomiljao da pokvari dobre odnose s njim za volju obnove
starih svaa. Ako i jest u odnosu prema njemakim kraljevima zadrao sve svoje pretenzije, u Parizu
nije vie o tome govorio. Sve se vie okruavao francuskim kardinalima i kao to smo ve vidjeli, dobar
dio pogodnosti, kojima je tako u izobilju raspolagao, zadravao je i opet za Francuze. Tako je, ustvari,
izmeu crkve i drave vladao sklad, jer su i jedna i druga izbjegavle sukobe. I I zaista, postojao je,
nenapisani konkordat, koji zato ipak nijee bio manje stvaran. Odnose izmeu kralja i pape jo je
olakavalo i to, to se u Francuskoj nije postavil pitanje svjetovne vlasti: Avignon i grofovija Venaissin
bili su tako nevani, da kralj nije ni pomiljao ,na to, da osporava papino vlasnitvo toga podrucja.
ini mi se, da je to dosad nedovoljno zapaeno: smatram oitim, da je modus vivendi, koji su pronali
papa i francuski kralj za vrijeme, avinjonskog boravka (1309-1377) u mnogom pogledu antipacija
modernih vremena i zapravo uzajamno prilagoenje
crkve i drave.
Ali taj je poloaj donio koristi samo Francuskoj. To se i suvie dobro vidjelo u inozemstvu, gdje su to
razdoblje nazivali babilonskim suanjstvom. Pomisao, da papa vie nema svoje sjedite pokraj
grobova apostolskih, bila je za pobone due nepodnoljiva. Nefrancuske drave ogoravale su se zbog
svih tih francuskih papa, to su se nizali jedan za drugim: Klement V. (Bertrand de Goth), Ivan. XXII.
(Jacques d'Eux iz Cahorsa, 1316-1334), Benedikt XII. (Jacob Fourriier iz Saverduna kod Toulousa, 1334-
1342), Klement VI. (Pierre Roger,1342-1352), Inocent VI. (Jean Birel 1352-1362), Urban V.(opat
samostana Saint~Victor u Marseillu, 1362-1376), Grgur XI. (iz porodice Roger, 1370-1378)
78
Dakako, Avignon je bio tek privremeno boravite, u kom se papa samo prekomjerno zadrao. Ali ondje
nije bilo mogue ostati zauvijek. Ivan XXII. izabran je 1316., tek poto je obeao, da e papinsku
stolicu vratiti u Rim. Ali prilike u Italiji, za koju papa nije izgubio interes,
78
Sve su to bili Provansalci. nema sumnje. Za volju napuljskih Anuinaca,
187
bile su veoma loe. Napuljski kralj Robert (1309-1343)koji je naaslijedio Karla II. primio, je u Avignonu
krunu iz papinih ruku i unitio vojni pohod cara Henrika VII. Ali u Rimu je uskoro zavladala anarhija.
Godine 1347 je Cola di Rienzo imenovan tribunomm, i on za nekoliko mjeseci svoje diktature ponovo
sniva o obnovi Rimskog carstva. Crkvena je drava u rasulu. Inocent VI. je. 1353. onamo poslao
kardinala Albornoza kao svoga generalnog namjesnika, sa zadaom, da ga obrazuje. Cola mu se
pridruuje, ali ga je puk ovaj put ubio. U Napulju je poslije Robertove vladavine izbila borba izmeu
njegove keri Ivane i ugarskog kralja Ludovika, koji je bio lan kue Anjou i zahtijevao krunu za sebe.
Borba je imala potrajati sve do 1350.
Urban V. (1362-1370). najbolji meu avinjoinskim papama, koji je reagirao protiv raskoi i
zloupotreba, namjeravao se vratiti u Rim. Godine 1367. zaista se onamo i vratio. Grad je bio napola
opustio; mnotvo antikih spomenika pretvorilo se u ruevine. Veliki odredi otputenih plaenika
pustoili su zemljom. Car Karlo IV. doao je u Rim i ostao u Italiji sve do 1369., a da nita nije uinio,
osim to je napunio depove kaznivi nekoliko gradova. Usred te anarhije bizantski je car, Ivan
Paleolog; zatraio papinu pomo protiv Turaka. Poloaj je bio tako oajan; da se papa 1370 vratio u
Avignon, gdje je idue godine umro.
Njegov nasljednik; Grgur XI. (1370-1378), morao je nanovo krenuti put vjenoga grada. Glas Sv. Brigite
i glas Sv. Katarine sienske bili su suvie glasni i sezali su, suvie daleko, a da bi papa mogao hiniti kao
da ne uje njihove prijekore. Ali je politiki poloaj jo suvie neodovljive spreavao njihov povratak.
Bolonja se ba nedavno pobunila. Firentinci, koji su dotad bili najpostojaniji saveznici Rima u Italiji,
pridruili su se ostalim toskanskiin gradovima protiv vladavine legata. Papa je ostavio Avignon l376
Umro je 1378. a, da nije uspio dokrajiti anarhiju. Izbor njegova nasljednika imao se, prvi put poslije
izbora Bonifacija VIII., sedamdeseti pet godina prije toga, obaviti u Rimu. Biloi je nemogue da puk ne
zatrai rimskog papu. Kardinali, koji su se sakupili na konklavu, vijeali su uz buku njegovih povika i uz
zvonjavu ,zvona s crkve Sv. Petra, koja su udarala na uzbunu. Vatikan je bio opkoljeljen naoruanim
gomilama. Bio je to revolucionaran dan. Zavrio se izborom kardinala Bartolomeja Prignana,
nadbiskupa u Bariju, koji je prilikom krunidbe uzeo: ime Urban VI. (1378-1389). Ali francuski kardinali,
koji su sudjelovali, pri izboru postupali su tako samo pod pritiskom straha. Neki od njih prosvjedovali
su. Drugi su se uskoro posvaali ii papom, koji je navijetao sklonost da refomira sveti kolegij i da bez
oklijevanja okona financijske zloupotrebe, na kojima se osnivalo njegovo bogastvo. Tome se
pridruilo jo i uporno zahtijevanje, francuskog kralja Karla V. i poraz Napulja. To je bilo dovoljno da
ih, navede da proglase ponitenje Urbanova izbora 20.rujna sastali su se u Fondiju i izabrali Roberta od
eneve, biskupa u Therouannu. Ime Urban, koje je prihvatio njegov takmac, oznaavalo je Rim; stoga
je odabrao ono, koje je oznaavalo Avignon i na zvao se Klement VII. (1378-1394)
Neko, kad bi se dvojica papa meu sobom borila za tiaru, pitanje legitimnosti nije uope bilo u
sumnji. Jedan od njih, i to onaj, kog je nametnuo car, bio je oito tek uljez, od koga se kranski
svijet odluno odvratio. Ali kako se ovaj put moglo razabrati, tko je pravi nasljednik Sv. Petra? Tko je
bio u pravu: da li oni kardinali, koji su priznavali Urbana, ili oni, koji su pristajali uz Klementa? Teolozi
sa sveuilita prepirali su se meu sobom; pobone due molile su s jednakim uvjerenjem za rimskog
papu kao, na pr. Katarina. Sienska, ili za avinjortskog papu, kao na pr. Vincent Ferrier i Pierre
Luksemburki. Ali kao i u svim pravnim pitanjima, koja imaju veze s politikom, rjeenje su imali
donijeti interesi. Francuska i sve one drave, koje su se skupljale oko nje: Napulj, kotska, Kastilija,
Aragon, izjasnile su se za Klementa. To je bilo dovoljno, da Engleska pristane uz Urbana. Car Karlo IV.
priznao ga je takoer, odravajui time tradiciju, koja je carstvo vezivala uz Rim. Sjeverne drave,
eka i Poljska, uradile su isto tako, ali nisu bile osobito zainteresirane u cijelom pitanju. Ugarski
kralj, koji je bio u neprijateljstvu s napuljskom kraljicom, a ova je pristajala uz Klementa, pridruio se
protivnikoj stranci. Tako je kranstvo dopustilo, da ga u prepirci tako vanoj za crkvu vode samo
obziri prema ovozemaljskoj svrsishodnosti. Papinstvo, koje je u prolom stoljeu bilo tako
188
pobjedonosno, doivjelo je ponienje, videi kako se priznanje, koje su mu iskazivali, podvrgava
interesima pojedinih vlada. I ne samo da je, ono prihvatilo takav poloaj, nego ga je takorei svojim
dranjem i potvrdilo. Da bi sauvao svoje politike pristalice, svaki je od dvojice papa pokazivao
prema njima izvanrednu susretljivost. Bilo, je svreno s oholim izjavama, kojima su neko njihovi
prethodnici zahtijevali da raspolau kraljevstvima. Sad je sve ovisilo o tom, koji e se od dvaju
zaraenih papa pokazati prijazniji i usluniji prema svojim, pristalicama. A narodi su dotle pasivno
pristaajali uz postupke svojih vladara, osim u sluajevima, kad su vodili borbti s njima, pa su iz inata
pristajali uz papu protivnikave stranke.
Usred takve zbrke, mogle su se one zloupotrebe, od kojih je crkva poevi od prvih desetljea XlV. st.
oito sve opasnije bolovala, samo jo vema pogoravati. Rimski dvor podvrgao ju je, kao i avinjonski
utoliko intenzivnijem izrabljivanju, to je sad polovina kranskog svijeta morala svakome od tih dvaju
dvorova dobavljati iste one prihode, koje je jednome neko dobavljalo cijelo krnstvo. Sistem
provizijno alata i rezervacija poeo je djelovati preko svake mjere; simonijao nepotizam i
opskrbljivanje miljenika alosno su se proirili. Hijerarrhija je bila sve vie izloena na milost i
nemilost novcu.
Takav je poloaj bio neodriv. Da se produio, sigurno bi zavrio propau crkve. Wyclifov uspjeh u
Engleskoj bio je znaajan. U ekoj se njime nadahnuo Jan Hus, pa je i on poeo uzbunjivati
puk.(1403.) Ali nasuprot tim revolucionarnim reformatorima, staro Pariko sveuilite, to arite, u
kom se i dalje uvala i gajila teologija, gorljivo je trailo rjeenje, koje bi bilo spojivo s
pravovjernou. Pierre d'Ailly, Gerson i Clemangis s jedne strane, a WycIif i Hus s druge, predstavnici
su velikog vjerskog sukoba, koji je izbio u poettku. Prihvaajui veoma udoban recept i ovom bi
prilikom bilo mogue uplesti rasni element: Latini su bili za crkvu, a Germani protiv nje. U to vrijeme
zapravo Germani i Slaveni! Ali te razliite stavove veoma je lako protumaiti. Kako smo ve vidjeli, u
Engleskoj su sve vee potekoe, to ih je zemlja imala s papom, ljude usmjerile u tom pravcu; da su
prihvatili Wyclifovu teologiju. Njezine teze Hus je prihvatio gotove i oslonio ih na eki nacionalizam.
Naprotiv, u
Francuskoj je, drava mogla biti samo zadovoljna time, to se papinstvo naselilo u Avignonu. Nita je
nije navodilo da prekine s njime; nitko u narodu nije bio neprijateljski raspoloen prema njemu. Moglo
se ukloniti zloupotrebe, uspostaviti disciplinu, obnoviti pobonost bez unitenja svega, bez poricanja
cijele prolosti i bez vraanja jednim skokom na rijei biblije i na prvobitno kranstvo. Ekumenski bi
koncil mogao rijeiti cijelo pitanje, u isto vrijeme ukinuti raskol i doniijeti crkvi refomle, koje je
trebala. Ali na nesreu, nijedan od papa nije htio da se ukloni. Dravama nije nikako polazilo za rukom
da, sporazume i da prema obojici proglase sveope ukidanje poslunosti, koje bi ih primoralo da
popuste. Francuska je svim silama nastojala, da prestane raskol, ali su je u tom ometale unutranje
svae. Ubistvo vojvode Orleanskoga, koje ju je prepustilo utjecaju, vojvode burgundskog Ivana
Neustraivog; onemoguilo ju je da zauzme odluniji stav. Jer Flamanci, kojima je Ivan vladao
pristajali su uz Rim, pa je on stoga bio veoma zbunjen kavgom i svim snagama nastojao da doe do
rjeenja. Osjeajui pomo, kardinali obiju stranaka najzad su se osmjelili. Godine 1309. konano su
sazvali opi koncil, u Pizi, koji je otpoeo rad 25. Oujka.
79
Bila je neuvena novost u crkvi, da se koncil sastaje na poziv kardinala. Revolucionarno raspoloenje,
koje je uzbunjivalo duhove u laikom drutvu, prenosilo se i u vjersko drutvo. Obojica papa, Grgur XII.
(u Rimu) i Benedikt XIII. podjednako su prosvjedovali i uzalud se uzbuivali nastojei da rad skuptine
79
O tom neprijatcljstvu i njegovu podrijetlu vidi nie u III. poglavlju.
189
dovedu do neuspjeha. Ali ona je, bila odluna da ustraje do kraja. 5.lipnja je sveano proglasila Pierra
ge Luna (Benedikt XIII.) i Angela Corraria (Grgur XII.) nepoopravljivim raskolnicima i hereticima, svrgla
i jednog i drugoga i proglasila vakanciju Svete Stolice. Deset dana poslije toga, kardinali su tiaru
predali Aleksandru V. (1409-1410). Zatim su se rasprili, prepustivi nekom buduem koncilu, da izvri
reforme u crkvi. Budunost se ilila mranijom no ikad, jer ni Grgur ni Benedikt nisu priznavali
valjanom presudu, koja ih je pogodila. Sad su postojala trojica papa koji su jedan drugom osporavali
vladavinu nad kranskim svijetom.
I kao da nije bilo dovoljno ve i to, to je crkvom potresala kriza njezine vlade, razdiral a ju je u isto
vrijeme i hereza, podsjeajui takvim okolnostima na karolinku dekadansu u vrijeme, kad su sinovi
Louisa Pobonog jedan drugom osporavali krunu, dok je feudalizam, sve vie jaao, ruei politiko
ustrojstvo carstva.
Wyclifizam je u Janu Husu naao mnogo eeg apostola, koga, su okolnosti imale uiniti kudikamo
opasnijim, nego to je bio sam osniva uenja. Isto onako, kako se Wyclifovi uspjesi u Engleskoj
objanjavaju, kako smo vidjeli, politikim nezadovoljstvom, to ga je
papinstvo izazvalo u njegovoj zemlji, tako jei Hus postigao svoje uspjehe zahvaljujui sve veem
neprijatelistvu, koje je poevi od sredine XIV. st. suprotstavljalo ehe i njihovu zemlju Njemakoj
80
.
Nacionalni i osjeaj djelovao je u prilog i jednog i drugog raspoloenja, ali na veoma razliit nain.
Objanjava se to, dakako razliitim sastavom dvaju naroda. U Engleskoj je stanovnitvo bilo homogeno,
pa je to Wycliifu pribavilo pomo svih onih, koji su, ustajui protiv papinstva, odbaacivali upletanje,
jedne strane sile. U ekoj su esi, ivjeli pokraj useljenika, koje je Njemaka izlijevala u njihovu
zemlju poevi od. XII. st., pa je nacionalni osjeaj k Husu doveo cio slavenski dio nacije, to je u
njemu pozdravio ostvarioca njihova osloboenja od crkve, koju su morali prije svega smatrati
njemakom crkvom. Hus se, uostalom, ve od poetka oslanjao iskljuivo na svoje sunarodnjake
ekoga jezika. I vjerska revnost, koju je u njima raspalio svojim govornitvom i snagom svog
uvjerenja, jo je pojaala sva ona snaga nacionalne strasti, to su je oni u sebi nosili; pa tako tu imamo
pred oima prizor, gdje teolog u tolikoj mjeri postaje apostolom, svoga naroda, da se nikakva vlast
nije usuivala da mu se odupre. Munja izopenja kojom je oinut, interdikt, koji je baen na Prag
(1412), nisu usporili njegovu propagandu, koja je ve poela pridobivati pristalice u Poljskoj, Ugarskoj
i u Hrvatskoj.
Djelo crkvene reforme, to ga je koncil u Pizi odgodio, inilo se, da jedino_moe spasiti kranstvo.
Ivan XXIII. (1410-1415), koji je nedavno naslijedio Aleksandra V., sazvao je u Rimu novi koncil (za
travanj 1412), ali se on uskoro morao raspriti; jer je u grad provalio Ladislav, kralj napuljski. Ni
prijedlog njemakog kralja Sigismunda; koji je bio sretan, to mu Francuska i Engleska, zabavljene
svojim sukobom, preputaju, da u tom pitanju odigra vanu ulogu, odreena je Konstanca kao sjedite
nove skuptine, koja je otpoela radom. 5.studenog 1414. Njoj je poslije tri godine vijeanja i
pregovaranja polo za rukom da dokraji raskol. Ivan XXIII. je zbaen. Grgur XII. primoran da se
odrekne tiare, a Benedikt XIII.; koji je to odbijao osuen kao heretik i raskolnik. 11.studenog 1417.
izabran je Martin V ., ali to nije uinio konklav, nego komisija kardinala i delegata pojedinih naroda,
koji su bili zastupani na koncilu. Jedinstvo katolike vlade bilo je napokon uspostavljeno. A to se tie
reforme crkve in caapite et in membris (u njezinoj glavi i u udovima), koju su traili najbolji umovi
toga vremena, ona je bila jedva otpoeta. Sastojala se gotovo samo, od nekoliko mjera, kojima su
ublaene ovlasti, to ih je kurija sebi pridravala u pogledu raspodjele beneficija. Za uzvat, koncil je
povjerovao, da je unitio herezu u ekoj time, to je 6.srpnja 1415. osudio na lomau rana Husa, koji
je opskrbljen zatitnim pismom Sigismundovim (salvum conductum), doao, u Konstancu u nadi, da e
80
190
crkvene oce pridobiti za svoje uenje. Nekoliko mjeseci poslije toga, isto je tako osuen i smaknut i
Husov uenik Jeronim Praki. Obojica su umrli kao muenici, a njihova smrtna kazna samo je pomogla
stvari, koju su platili svojim ivotom. Dovela je do vrhunca vjersko i nacionalnog oduevljenje eha.
Njihova mrnja protiv crkve i protiv Njemake razvijale su se zajedno. I zaista, zar nije Hus u isto
vrijeme bio rtva i koncila i Sigismunda? Zar su mogli da u zatitnom pismu, to ga je primio od kralja,
ne vide samo odvratnu i podlu prijevaru.
Dosad su se Husove pristalice, kao i njihov uitelj, ograniavali na javno ispovijedanje Wyclifovih
ideja. Neki od njih ostali, su im vjerni: to su bili utrakvisti, nazvani tako zbog toga; to su se
prieivali u oba vida Ali pretena masa puka, potaknuta vjerskomstraau, razvila je jednim mahom,
to uenje do njegovih krajnjih konzekvencija. Budui da biblija sadri boju rije, trebalo ju je sluati
u svemu, ne samo u pitanjima koja se tiu due, nego i u onima, koja se odnose na tijelo. Zbog toga,
svaka crkvena kao i civilna, organizacija mora nestati. Trebalo, je na ovom svijetu stvoriti kraljevstvo
boje uspostavivi, prema rijeima svetih knjiga, jedinstvo sveukupnog ovjeanstva. Bio je to
zanesenjaki san jednog mladog naroda, koji je bio, pun iluzija, i kome su po postupcima slini u
cijeloj povijesti samo ruski boljevici iz 1917. Smjesta su pristupili djelu, vjerujui, da je eki narod
odabranik gospodnji. Katoliko je sveenstvo rastjerano, njegova su imanja konfiscirana, a crkva i
samostani razoroeni. Puku je dano neko patrijarhalno ustrojstvo po uzoru, na stari zavjet, a na mjestu
Burga Kozihradek, u kom je Hus proveo svoje posljednje godine, podignut je sveti grad Tabor, po kom
su novi Hebreji dobili ime Taboriani. Iznenadna smrt ekog kralja Vaclava (16.kolovoza1419)dala im
je jo potpuniju slobodu djelovanja, jer ga je naslijedio omrznuti Sigismund, Juda-izdajnik muenika iz
Konstance. Revolucija je dakle vladala zemljom. Nijemci u ekoj, koji su ostali vjerni crkvi, pagnuli
su glavu pred olujom. Dotle su se sa svih strana zaneseni mistici koje su u svom krugu prikrivole
organizacije bogarda ili proleetarijat industrijskih gradova, pourili u tu zemlju, gdje je upravo bila
proglaena boja vladavina, pa su njihove komunistike tenje ili njihova privienja raja na zemlji
potakla usred biblijske strogosti Taboriana stvaranje mnogih neobinih sekti. Tako je neki belgijski
tkalac osnovao sektu adamiana; koju obiljeavaju veoma zanimljivi zanosi njezinih pristalica. Uenici
novoga Adama naselili, su se najednom otoku rijeke Nezarke, pa su tvrdili, da ondje u najpotpunijem
komunizmu ive rajskim ivotom: Po uzoru na prve ljude, ukinuli su upotrebu odjee, a njihov je moral
bio isto tako primitivan kao i njihovo odijevanje. Uskoro, su postali uzrokom takve sablazni, da ih je
Jan ika l421. morao dati poubijati.
Vjera husita bila je prejaka, a da ih ne bi navela, da je ire u svom susjedstvu. Tako je eka od 1419.
postala arite propagande, iz kog se njegova revolucionarna vjera prelijevala poput lave uenja, koje
je sve pred sobom palilo i unitavalo, U susjednim salvenskim podrujima, u Poljskoj, Moravskoj i
leziji, gdje je jezik njegovih apostola bio bez tekoa razumljiv i gdje su narodne mase ivjele pod
jarmom plemstva, nikle su smjesta tisue pristalica. To se uenje uvuklo i meu sirotinju, u njemakim
predjelima Austrije. A njegov je ugled postao jo blistaviji zbog uspjeha, to ih je postiglo. Pobjede
Jana ike i Prokopa nad njemakom konj
81
icom, koju su protiv njih poslali papa i Sigismund,
neodoljivo su vjernike podsjeale na pobjede Daviove ili Gedeonovenad Adamianima.
Na husitku opasnost pozivali su se svi oni u crkvi, koji su zahtijevali da se sastane novi koncil. Martinu
V. je polazilo za rukom da se odgaa. Njegov nasljednik Eugen IV. (1431-1447), koga su pobijedile
okolnosti i pritisak javnog mnijenja, donio je odluku. Koncil je otpoeo radom u Baselu u srpnju 1431.
U njegovim vijeanjima nametnula su se dva velika pitanja: eka hereza i reforma crkve. Dogaaji su
mu dopustili, da rijei samo prvo.
81
191
Vjerski i socijalni radikalizam Taboriana najzad je izazvao potpun prijelom izmeu njih i utrakvista.
Gotovo cijelo, plemstvo prelo je na stranu ovih, pa im je pribavilo krvavu pobjedu kod Lipana
30.oujka 1434.
To je bilo dovoljno, da eka, koja je ve bila iscrpljena ratovanjem, zatrai da otpoine, pa su
pregovori, koje je koncil poveo s utrakvistima najzad zavrili dosta nejasnim rjeenjem, kojim su se
zadovoljile obje strane (1436). Time se tekoama prije izbjeglo zaobilaenjem, nego to su bile
rijeene. Toliko napora, toliko oduevljenja i toliko prolivene krvi donijelo je najzad koristi samo
ekom plemstvu, koje je meu sobom podijelilo samostanska imanja. Uz cijenu pljake njezinih
dobara, ono se, izmirllo s crkvom. Snaga, koju je time steeklo, imala je ubudue temeljito smanjiti
opasnost od obeshrabrenih sektaa, koji su i dalje ostali na ivotu meu narodom. Za konano
istrebljenje raunalo se vremenom.
A to se tie reforme crkve, moglo se u prvi mah vjerovati, da e ovaj put zaista biti provedena prema
programu, to su ga neko u Kostanci izloili ljudi kao Pierre d'Ailly i Gerson. inilo se, da je veina
crkvenih otaca odluna, da monarhijsko ustrojstvo kranstva zamijeni koncilarnim ustrojstvom. Ona je
jo energinije nego u Konstanci proglasila prvenstvo koncila pred papom i energino osujetila napore
Eugena IV. da raspusti skuptinu. Ona nije bila zadovoljna samo time, to je ukinula financijske
zloupotrebe kurije, poboljala nain ivot,a sveenstva, nametnula stalno boravite crkvenim
dostojanstvenicima, suzbila simoniju i zabranila okupljanje beneficija u jednoj ruci, nego je prema
papi oitovala takvo nepovjerenje i tako revolucionarnu kontrolu, da se najzad u njezine redove
uvukao rascjep. Time se Eugen obilno okoristio. Car Ivan VII. Paleolog i carigradski patrijarh nedavno
su doli u Italiju i opet jednom nastojali da dobiju pomo Zapada protiv Turaka obeavajui uniju grke
crkve s rimskom. Papa je smjesta sazvao koncil u Ferraru, zatim u Firencu, da vijea o tom prijedlogu.
Bio je to laan ulog baen iz oaja u igru, ali je svatko hinio ili je sebe uvjeravao, da ga shvaa
ozbiljno. Jedin dio crkvenih otaca odazvao se njegovu pozivu, pa je 5.srpnja 1439 proglaena unija, a
to je papi trenutno pribavilo sjajan uspjeh. Bilo je to trenutno zato, to je istona crkva ve etiri
godine poslije toga uniju osudila i odbacila. Ali ipak, opozicija, koja je ostala u Baselu, bila je za
neposrednu budunost diskreditirana. Nastojala je da nasiljem sakrije svoju slabost. 5.lipnja 1439
zbacila je Eugena IV. i na njegovo mjesto imenovala Feliksa V., koga nitko u Evropi nije shvatio
ozbiljno i koji je u povijesti posljednji protivupapa. Ostavi tvrdoglavo u stavu otpora, koji odsad vi e
nije imao nikakve nade, koncil je jo deset godina ivotario mranim i bezutjecajnim ivotom, te se
najzad 25.travnja 1449 raziao. Feliks V. je abdicirao i nanovo zauzeo mjesto meu kardinalima. Velika
kriza, kroz koju je papinstvo prolo, bila je zavrena, i to zavrena njegovom pobjedom. Od djela, koje
je poduzeo koncil, nije preosalo nita. Crkva je i dalje zadrala svoj monarhijski oblik. Poslije toliko
rada i nada sve se opet vratilo na polaznu toku.
Ali ipak, od sve te vreve i uznemirenosti, koja je na trenutak obeavao, da e dati nov oblik
katolianstvu, preostalo je neto, to nitko u crkvi nije elio postii sve vea nezavisnost pojedinih
drava u crkvenim pitanjima. Prepirke i svae papa s koncilom omoguile su vladarima, koje su obje
strane imale podjednakog interesa da tede, da ogranie upletanje Rima u poslove njihove drave i da
prisvoje dio utjecaja u postavljanju i u disciplini svoga nacionalnog sveenstva. Pragmatika sankcija,
koju je 1438. proglasio Karlo VII. i koju moemo smatrati polaznom tokom slavnih galikanskih sloboda
francuske crkve, najznaajniji je rezultat toga sticaja okolnosti. Papinstvo je ostalo gospodarom u
crkvi. Ali crkva vie nije bila ona, to je bila u Srednjem vijeku. Prestala je protezati svoj autoritet
jednako na podruje svjetovnog ivota kao i na podruje duhovno. Na neki se nain povukla u samu
sebe i specjalizirala se, ako se tako smijemo izraziti, u svojoj vjerskoj ulozi. Poslije cara, sad je i papa
kao univerzalna vlast isezao s pozornice svijeta. Poslije polovine XV. st. vie ne e biti antipapa. Ali
isto tako, poto je Pavao II. svrgao kralja eke, Jurja Podjebradskog (1466), vie se ni jednom ne e
dogoditi, da papa podvrgava svom posrednikom sudu prepirku meu kraljevima.
192
DRUGO POGLAVLJE
STOGODINJI RAT
I. DO SMRTI EDUARDA III. (1377)
Od kraja XIII. st. Francuska vie nije imala one prevlasti, koju je neosporno uivala od vremena Filipa
Augusta do Filipa Lijepog. Da bi mogla zadrati to gospodstvo u Evropi, trebalo je da njezina kultura i
dalje napreduje i da se njezina politika mo odri i dalje na istoj razini. Ali prva se zaustavila u
napredovanju, a druga je stala opadati. Ni umjetnost, ni knjievnost, ni znanost, koliko god su jo
uvijek bile vane i zanimljive, ne raaju vie nikakvim bitnim novinama. A to se tie snage i
blagostanja nacije, oboje je ugrozila strahovita krita stogodinjeg rata.
Znaenje toga velikog sukoba uvelike uostalom, prelazi granice zapadne Evrope. Obje drave, koje su
se meu sobom borile, bile su previe utjecajne, a da hi njihova svaa mogla zanimati samo njih same.
Ustvari, ona se namee svim vladarima, pa zbog saveza, koje ona potie meu njima ili po utjecaju,
kojim ona odreuje njihovo dranje, ona poprima ope evropsko znaenje.
U neuravnoteenoj Evropi, u kojoj je nestanak politike prevlasti papinstva pokvario ravnovjesje
snaga, ta je, svaa silom okolnosti postala privlanim sreditem ili bar najvanijim dogaajem to je
zbrkanoj uznemirenosti vremena, kojim dominira, dao neki zajedniki i opi pravac kretanja.
Tako dug i tako ogoren rat bio je mogu samo izmeu Francuske i Engleske. Samo su te dvije drave
raspolagale s dovoljno sredstava, samo su one imale dovoljno ujedinjen narod, da su mogle podnijeti
takvo iskuenje, a da ne propadnu. Ali svatko ostaje zbunjen, kad uporedi veliinu napora, koji su u to
utroeni, s nitavnou rezultata, koji su postignuti. U osnovi, o borbi Francuske i Engleske moe se
rei isto ono, to i o borbi papa s koncilima: bio je to potpun neuspjeh.
Poslije toliko prolivene krvi, poslije toliko nevolja i ruevina, oba su se protivnika nala gotovo na istoj
polazlnoj toki, pa se stoga spravom moe rei, da je stogodinji rat bio samo uasna i potpuno
besplodna sveopa nesrea. Naknadilo je i suvie lako konstatirati, da on uope nije mogao biti neto
drugo. Neosporno je i savreno jasno, da engleski kraljevi nikako nisu mogli stei francusku krunu. A
ipak je to bio onaj cilj, koji su oni sebi postavili. Osim njega nije bilo nikakva bitnog razloga, koji bi ih
gonio u rat. A osobito nije bilo nikakva razloga koji bi u rat gonio engleski narod. Jer Francuska, nije
prijetila, pa ak nije ni smetala Engleskoj. Ni jedna ni druga nisu jo postale pomorska nacija. Njihovi
se trgovci jo nigdje nisu susretali kao takmaci, kao to e to biti poslije, ili kao to su se ve u XIII. st.
u lukama na Levantu susretali trgovci iz enove i Venecije. Guyenna, koja je i dalje bila kontinaltalni
posjed engleskih kraljeva, nije za njihov narod bila nimalo vanija; nego to je to u XVIII. st. bilo
kraljevstvo Hanover. Bilo bi posve razumljivo, da je Francuska napala Englesku u namjeri, da joj
oduzme tu pokrajinu, koja je bila posljednji ostatak, to je jo smetao jedinstvu kraljevstva. Ali rat
nije izazvala Francuska, nego Engleska. Izlika za to bio je zahtjev Eduarda III; na krunu Kapetovia. Ali
u tom pitanju nije mogue nai nikakva nacionalnog iteresa Engleske. Ba naprotiv. Savez Francuske sa
kotskom nita bolje ne objanjava podrijetlo sukoba. Jer zaista jel suvie oito, da je osvojenje
kotske postalo neizmjerno tee i ak nemogue, jer se kompliciralo ratom s Francuskom. Ukratko, s
koje god strane promotrimo cijelo to pitanje, stogodinji rat se ukazuje kao beskoristan rat u tome
smislu, to nije izbio ni zbog kakvog ivotnog interesa. U njemu treba zapravo vidjeti samo rat zbog
prestia. I ba to objanjava strast, kojom je engleski narod, u njem pomagao svoje kraljeve.
193
Za vladavine Eduarda I. (1272-1307) parlamentarno se ustrojstvo i dalje uvralo. Godine 1297. kralj
je i formalno priznao pravo parlamentu da odobrava porez. Povratak njegova nasljednika, Eduarda II.
(1307-1327) na praksu osobne vladavine, doveo je kao i za Hennrika III. do pobune puka pod vodstvom
baruna. Kraljev neuspjeh u kotskoj protiv Davida Brucea, koji je ponovo pograbio oruje i potukao ga
kod Bannockburna (24.lipnja 1314), do kraja ga, je omrznuo. Godine 1326 nezadovoljnici su se okupili
oko kraljice i prijestoloonasljednika. 7.sijenja 1327. parlament je proglasio, da je kralj skinut s
prijestolja. Vladavina Eduarda III. (1327-1377) otpoela je, dakle kao i vladavina Eduarda I.: novom
pobjedom nacije nad krunom. Ali priznavi taj svreni in, kako je to u svoje vrijeme uinio i njegov
djed i pridruivi se iskreno parlamentu, Eduard III. je tu pobjedu naroda pretvorio u korist za krunu.
to god je parlamentu vie doputao da se uplee u njegovu politiku, to je ta politika postajala sve
popularnija. Odobrenje kue lordova i kue opina (koje se ba za vrijeme Eduarda III., poinju jasno
isticati kao dva posebna doma); dano je kraljskim pothvatima, solidariziralo ih je s njima. Kako god su
ti pothvati bili skupi u njima je sad ve bila u pitanju ast nacije, pa se t ast stapala s au
kraljevom. Nema sumnje, da parlament nije nita uinio, da bi kralja gurnuo u rat protiv Francuske.
ini se ak, da je
Eduard u poetku bio tako malo siguran u njegovo raspoloenje, da je novac, koji mu je bio potreban
za pripreme, najprije poeo posuivati od firentinskih bankara. Ali ga je njegov bankrot (1339)
primorao da se ubudue, sve do kraja svoje vladavine, uvijek obraa svome vjernom parlamentu. Tako
je njegova svaa postala svaom njegova naroda. Engleska se osjeala au angairana u ratu svoga
kralja. Strastveno se u njemu borila, iz osjeaja nacionalnog ponosa, a to je najjai od
svih osjeaja. Nitko, dakako, nije mogao znati, uputajui se u taj rat, dokle e on zemlju odvesti.
Englezi se sigurno nisu nadali, da e kod Francuza naii nasamoljubije i nacionalne, strasti jednake
svojima. Poto je borba jednom ve otpoela, a radilo se o francuskoj kruni, koju je imao stei njihov
kralj, morali su ii dokraja i zadrati oruje u rukama sve dok im od iscrpljenosti samo ne padne iz
ruku.
A ipak, kako treba razumjeti, da Francuskoj nije polo za rukom, da odmah i odluno, suzbije napad
Eduarda III.? ini se, zaista, da su svi izgledi bili na njezinoj strani. Ne samo da je imala prednost, da
se brani na svom vlastitom tlu, nego je i njezino stanovnitvo bilo sigurno dva ili triput brojnije od
stanovnitva Engleske, a bogatstvo joj je bilo jo i mnogo vee. Treba pri tome uzeti u obzir, da njezini
porazi kod Crecyja, kod Poitiersa, kod Azincourta nisu bili ni po emu odluni.
Kako god su obili ozbiljni, oni nisu unitili njezine snage i nisu je onemoguili da vodi borbe. Razlog
njezine nemoi bio je drugi. Treba ga traiti u nemirima, koji su njome harali poevi od sredine XIV.
st., i koji se i sami, bar najveim dijelom objanjavaju prirodom francuske drave, kakva se formirala
u vremenu, od Filipa Augusta do Filipa ,Lijepog.
Ta, je drava, kako smo dovoljno mogli vidjeti prije u tekstu, u
biti bila monarhijska. Osim kralja nije u njoj bilo nikakve nezavisne politike vlasti; bilo je samo
inovnika ili vijea, od kojih nijedno nije potjecalo - kao engleski parlament - iz nekog drugog izvora,
razliitog od krune. Kraljev autoritet, koji je od vladavine do vladavine imao sve vei utjecaj u zemlji i
sve potpunije okupljao pojedine dijelove vlasti, koje je razjedinio i rasuo kneevski feudalizam, u biti
se izraavao zatitom i pravdom. Kralj je bio opunomoeni odvjetnik svoga kraljevstva, prvi zemaljski
sudac i branilac svojih podanika. Na tom se osnavala njegova drutvena uloga i na tom je nikla njegova
popularnost. Drava, kojoj je bio na elu, u osnovi se temeljila na ideji prava. Njezini glavni slubenici
bili su bailliji, sudbeni asnici; njezin najvaniji sredinji organ, pariki parlament, bio je sudite. I
puko osjeanje, koje je zadralo u sjeanju sliku Louisa Svetog, kako izrie pravdu pod hrastovima u
Vincennesu, u tom je pogledu posve u skladu sa stvarnou. Filip Lijepi je dokraja ostao pristalica tog
shvaanja, i njegov sukob s papom u biti je samo svaa zbog pravnog vrhovnitva kraljevog.
194
Meutim drava je, da bi se odrala, sve vie trebala financije. No sve to je ostalo, od nekadanje
rimske poreske organzacije - stari porezi, koji su se 0pretvorili u davanje u naturi - prelo je ve u X.
st.
u ruke velikih vazala. Za svoje odranje dvor ima samo svoje domene i prihode s njih. Tome je mogao
dodati prihode od kovanja novca, koje kralj od Filipa Augusta, uvelike ponovo preuzima od velikih
vazala.
82
Zbog toga on trai pomo u posuivanju. Ali to nije bilo dovoljno. Trebalo bi da postoji porez,
ali njega nema. Otuda za Filipa Lijepog skrajnje mjere: kvarenje novca, oporezivanje, sveenstva,
koje nagoni papu u rat, ukidanje reda ternplara, koje je izazvalo sablazan sumljivo poslovanje s
Talijanima, to se bogate na raun dravne riznice. Nikom i ne pada na pamet pomisao, da bi se moglo
razrezati namet na podanike, jer to nije zamisao osnovana na pravu. Pojam drave, koja svoju ovlast
proiruje ak dotle, da crpe iz privatnog bogatstva onih, koje titi, jo se nije rodio. U financijskom
pogledu razvoj je dakle, jo veoma zaostao za razvojem u pravnom pogledu. Ukratko, krajem XIII. st.
razvoj jo nije prerastao shvaanje, koje javne financije mijea i zamjenjuje s kraljevim prihodima.
im je izbio stogodii1ji rat, to je prouzrokovalo najvee potekoe. Da bi platio vojsku, unajmio
plaenike, dao novanu pomo saveznicima, kralj e se zaduiti i nered e uskoro biti tako velik, da e
morati u pomo pozvati one iste svoje podanike, kojima se nije usudio nametnuti porez: sazvat e
dravne stalee i od njih zatraiti novac, koji sam nije imao. A to e znaiti poetak strahovite krize.
To e znaiti poetak neke vrste revolucije, i to usred rata, koja podsjea na onu, to ju je Engleska
proivjela u vrijeme Velike povelje. Ali je poloaj u Francuskoj bio mnogo ozbiljniji. Jer one
nacionalne kohezije, koju je normansko osvojenje dalo Engleskoj, ovdje nema. Kraljevstvo, koje je
ujedinilo membra disjecta svoje zemlje, sve je opet dovelo u pitanje, kad se obratilo puku.
Sve e se to pretvoriti u zbrku. Drutveni redovi, od kojih se satoje dravni stalei, nisu meu sobom
sloni. Trei stale, koji se oslanja na gradove i koji ima novca, htjet e da uvede reforme, koje kralj
ne prihvaa. Knezovi e se okoristiti prilikama i opet zadobiti, utjecaj, koji su izgubili. Borbe razliitih
stranaka potai e politike ambicije seniora po krvi. Etienne Marcel bio je uvod u borbu Bourguignona
i Armagnaca. Osim vladavine Karla V., za koje su se prilike popravile moe se rei, da je Francuska od
zasjedanja dravnih stalea u 1353. pa do vladavine Louisa XI. bila plijen dvostrukog unutranjeg rata:
izmeu treeg stalea i kralja, te izmeu knezova i krune. A sve sve, je to imalo u osnovi svoj uzrok u
fiskalnoj krizi, koja je neizbjeivo nastala zbog ustrojstva kraljevstva. Bila je to, ako se Smijemo tako i
izraziti, kriza povjerenja, koja je bila nuna, da se drava, izdigne nad shvaanje iz vremena
Kapetvia, do drugoga, razvijenijeg i potpunijeg shvaanja; kriza, u kojoj se inilo, da je drava usred
strahota ratovanja s inozemstvom ve dospjela na sam rub propasti.
U godinama, koje su prethodile velikom ratu, nita jo nije navijetalo, dae doi do rata. Trojica
sinova Filipa Lijepog ne imajui mukog potomstva naslijedili su jedan za drugim svoga oca. Bili su to
Louis X.(1314-1316), Filip V. (1316-1322) i Karlo IV; (1322-1328). Svi su se oni bezikakvih sjajih uspjeha
okoristili poloajem, koji im je predavan u naslijedstvo. Nije, se posavljalo nikakvo novo pitanje.
Papinstvo se nastanilo u Avignonu i uvijek je bilo susretljiosti prema kruni; s Engleskom je vladao mir;
njezin kralj Eduard II. oenio se, u skladu s pogodbama ugovora u Montreuilu,sestrom trojice kraljeva.
Samo se flandrijski rat otezao jo nekoliko godina i najzad, za Filipa V. zavrio parikim ugovorom
(1320), koji je kraljevstvu ustupio katelanije Lille, Douai i Orchies i enidbom uveo nasljednika
grofovske asti, Louisa od Neversa, u kraljevsku porodicu.
U trenutku, kad je umro Karlo IV., kraljevstvo je dakle uivalo dubok mir. ak ni izumre dinastije
Kapetovia nije urodilo nikakvom tekoom. Ve je prilikom smrti Louisa X. njegova ki bila uklonjena
od nasljedstva krune, pa se Filip Valols imao samo okoristi naelom, koje je proglaeneo jo dvanaest
82
La taille (glavarina) nije u provom smilu rijei porez, nego trajno-pravo.
195
godina prije toga, a bilo je u skladu sa starim franaim kraljevskim pravom, pa ga je cijela nadja
prihvatila bez ikakva osporavanja. Bilo je to tako nepobitno naelo, da Eduard III., po majci unuk Filipa
Lijepog, nije u odlunom trenutku izrekao nikakva prosvjeda. ak i po enskoj lozi njegova su prava
bila su nia od prava Ivane, keri Louisa X., koja se udala, za Filipa od Evrexa i kojoj je novi kralj iz
razboritosti prepustio kraljevstvo Navarru, na koje se t.zv. salijski zakon, nije, mogao tako oito
odnositi, kao na Francusku.
Njegova je vladavina otpoela, pod sretnim auspicijama. Flandrijski grof ga je pozvao u pomo protiv
velikog ustanka tkalaca u Brugesu i seljaka na f1andrijskom primorju, koji su od 1325. udruili svoje
napore u borbi, to su je prvi vodili protiv patricija, a drugi protiv plemstva. 23. Kolovoza 1328 kralj je
kod Cassela izvojtio pobjedu, koja je dokrajila pobunu. Idue godine mu je Eduard III. poloio
vazalsku zakletvu za Guyennu. inilo se, da je rat tako malo vjerojatan, daje kralj u sporazumu s
papom pripremao kriarski pohod ili tonije, francusku vojnu na istok, koja je imala krenuti na put
morem god. 1332.
Eduard III. je u Engleskoj manje sretno otpoeo svoje vladanje. Novi vojni uspjesi Skota primorali su
ga, da prizna nezavisnost njihove zemje njihova kralja, Roberta Brucea (1328) prekinuvi time vazalsku
vezu, na koju je Eduard I. primorao te uporne protivnike. Na sreu po njega, pobuna Eduarda Baliola
protiv Davida Brucea, Robertova nasljednika (god. 133l), omoguila mu je,.da uspostavi ono, to je
nedavno razrijeio. Izjasnio se za Baliola, potukao ete zakonitog kralja kod Hallisdown Hilla (1335) i
primorao ga, da pobjegne u Francusku, gdje ga je Filip VI primio onako, kao to je kasnije, Louis XIV.
primio Jakova Stuarta. Balliol se pourio da uvrsti svoj poloaj ustupivi pobjedniku podruje Berwick
i priznavi sizerensku vlast Engleske nad kraljevstvom, koje mu je ona pribavila (u veljai 1334).
Simpatiju, koju; je francuski dvor iskazao Davidu Bruceu, primio je Eduard III. kao uvredu. Odgovorio
je na nju time, to je poeo netedice pokazivati znakove povjerenja prema: Robertu od Artoisa,
smrtnom neprijatelju Filipa VI., koga je primio u Londonu s velikom bukom. Prava; koja je vjerovao ili
je sebi uobraavao da ima na krunu Francuske, mora, da su ga uskoro pridobila za pomisaoda obnovi
rat, koji je njegov djed morao 1297, tako naglo prekinuti. Bio je mlad, aktivan i popularan zbog svoje
pobjede nad kotskom, pa je dopustio, da ga zavede ambcija. Uostalom, kao i svi veliki slavoljubivci
bio je i on razborit, pa se nije htio upustiti u pustolovinu, prije nego to za sebe osigura sve izglede na
uspjeh. Nadahnuvi se primjerom Eduarda I., preuzeo je kao svoju prvu dunost, da sebi osigura
saveznitvo nizozemskih vladara. Najvaniji meu njima, fIandrijski grof Louis od Neeversa, pokazao
e, isto onako vjeran Filipu VI., koji ga je spasio od puke pobune, kao to je Guy de Dampierre 1297.
bio pripravan da prekine s Filipom Lijepim, koji je protiv njega pomagao patricije. Ali s druge strane
Shelde, u onoj nekadanjoj Lotaringiji, koja je sada bila pocijepana u bogate kneevine, to su od
vremena velikog meuvlaa uivale, potpunu nezavisnost pod nominalnom vrhovnom vlasti carstva,
posao je morao biti laki; uz dobru plau mogao je bez tekoa , unovaiti saveznike. Zahvaljujui
firentinskim bankarima, ,koji su mu otvorili najiri kredit, Eduard je mogao troiti bez rauna. Dao je
neogranienu punomo grofu Vilimu II. od Hainauta i Hollanda, ijom se kerkom Filipinom,
pokroviteljicom Froissartovom, oenio jo 1328., pa nije trebalo dugo ekati da za skup novac sklopi
sporazum s vojvodom brabantskim i s nekoliko drugih osoba manjeg znaenja, kao to su bili grofovi od
Gelderna, Klevea, Juliersa. Isto onako, kao to je Eduard I. 1297. kupio pomo njemakog kralja,
Adolfa od Nassaua, tako je Eduard III. smatrao korisnim, da unajmi, kao svog plaenika cara Luddviga
Bavarskog. Nema sumnje, da se nadao, da e taj bijednik, kog je Ivan XXII. nedavno izopio, nai u
svojoj, mrnji prema avinjonskom papinstvu razlog, da se osveti na Francuskoj.
Engleskoj je koaliciji Filip VI. u Nizozemskoj suprotstavio , starog tienika Francuske, biskupa od
Liegea, i ekog kralja Ivana Slipog, koji je bio u rodbinskim vezama s njegovom kuom, ali koji, je
196
uostalom sa sa sobom doveoteo nekoliko vitezova iz svoje grofovije Luxembourga. U kotsku je poslao
pomo pristalicama Davida Brucea, koji su se ponovno latili oruja.
Neprijateljstva su poela 1337. Francuzi su prepadom spalili Gzernesy i Portsmouth; Englezi su napali
odred flamanskih eta na otoku Cadzant. Idue godine, 22.srpnja l338. Eduard III. se iskrcao u Anversu
s namjerom da nanese snane, udarce. Ali njegovi saveznici nisu osjeali nikakva oduevljenja. Ludvig
Bavarski se ograniio na to, da mu dodijeli naslov namjesnika carstva, a sam se nije ni pomako.
Brabantski vojvoda i Vilim II, grof od Hainauta i Hollanda, koji je nedavhno naslijedio svoga oca, oito
su nastojali da izbjegnu svojim obavezama. Da i takve pomonike uvukao u borbu; koja je za njih bila
samo prilika, da dobiju supsidije, trebalo je neprestano plaati, a Eduard je bio preoptereen
dugovima, pa je nedavno, bankrotirao, pokvukavi za sobom u propast i svoje firentinske zajmodavce!
Na sreu, meutim, da bi primorao flandrijskcig grofa, da se i on upusti u borbu, bio je obnovio
taktiku; koja je ve i prije dovodila do uspjeha u razmiriama Engleske s grofom: zabranio je izvoz
vune, koja je bila nephodno potrebna suknarstvu u Gandu, Brugesu i Ypresu. Usprkos krizi, to ju je
izazvao tom mjerom, Louis od Neversa ostao je nepokolebljivo vjeran Francuskoj. Ali gradski cehovi i
trgovci nisu pritajali da se dadu unititi ili izgladnjet a budui daje njihov vladar vie cijenio interese
svoga vrhovnog gospodara, nego njihove preuzeli su sami brigu za svoj spas. Gand, u kom su ve
nekoliko godina dominirali suknarski cehovi, preuzeo je pod vodstvom bogatog graanina Jakova van
Artevelde upravu u grofoviji. Artevelde je stupio u dodir s Eduardom; embargo na vunu bio je ukinut, a
da raspri predrasude, koje bi mogle smetati graanima da ostave Filipa VI., svoga vrhovnog
gospodara. Eduard je doao u Gand i ondje na Petkovu trgu dao samoga sebe proglasiti francuskim
kraljem.*
83
Tako je uzajamna vezanost interesa urodila savezom njegove kraljevske i dinastike
politike s graanskom i ekonomskom politikom flamanskih gradova, kom je Flandrija u budunosti
imala ostati nepokolebljivo vjerna. U toj zemlji u biti industrijskoj u kojoj je prevadavalo graanstvo
politika se prije negoli drugdje u sjevernoj Evropi podvrgla ekonomskim obzirima.
Ulazak Flamdrije u engleski savez osigurao je Eduardu vrstu bazu na sjeveru. Dotad se rat vukao du
granica Francuske u arkanjima i spaljivanju sela. U isto su vrijeme kardinali, poslani u Avignon uzalud
nastojali da pregovaraju o miru, o kom se govorilo samo zato, da se dobije na vremenu. Sad su
meutim operacije najzad mogle popriimiti onaj opseg, o kom je Eduard sanjao. Pourio je u Englesku
da od parlamenta zatrai supsidije, koje je njegov bankrot uinio neophodno potrebnima. Prilike su mu
pomogle, da mu zatraeni novac bude odobren. 23. Lipnja 1340.. njegovo je brodovlje pred Eclusom
izvojtilo sjajnu pobjedu nad francuskim, a zatim je, u pratnji flamanskih nareddnih odreda i uz pomo
knezova, koje je taj lijepi uspjeh ohrabrio poduzeo opsadu Tournaia (od 22.srpnja do rujna) ali je ona
propala i zavrila primirjem u Esplechinu, koje je iduih godina zaredom produavano.
Tako plan napada sa sjevera, usprkos pomoi Flandrije, nije uspio. Van Artevelde poginuo je 1349. u
pobuni, to su je protiv njega podigli gantski tkalci. Koalicija knezova raspadala se. Ludvig Bavarski ak
je (ne vrativi novac, koji je primio) preao na stranu Filipa VI, kome je uostalo imao biti isto tako
bezvrijedan saveznik, kao to je bio Eduardu. Od dviju zaraenih strana, inilo se, da je poloaj
Francuske bolji. Ona se okoristila primirjem da povea svoje podruje na istonoj granici. Godine
1343. ona je za gotov novac kupila Dauphineju od dauphina
84
Humberta II., a njegov je naslov otada
ostao kao titula nasljedniku francuske krune.,
83
Marche du Vendredi, Vrydagsrilarkt - trg u Gandu u blizini crkve Sv. Jakova iz XIII. st. i dananje univerzitetske biblioteke,
na kom su se u Srednjem vijeku odigrali mnogi vani dogadaji. Danas je ondje kip Jakova van Artevelde. Prev.
84
Rije Dauphin je feudalni naslov, koji se prvobitno upotrebljavao mjesto grofovskog ili vojvodskog. Grofovi Vienne (juno od
Lyona) poeli su ga nositi ve oko 1130. Kasnije je uao u upotrebu i u Auvergni. Seniori, koji su nosili taj naslov, imali su u
grbu delfina, koga ta rije u francuskom oznaava. - Prev.
197
Primirje nije sprijeilo Edunda III. da doe u Bretanju u pomo grofici od Monforta, koja je osporavala
vojvodstvo Karlu de Blois, to ga je pomagala Francuska, i da grofa od Derbyja poalje da napadne
Gascognu. Godine 1346. iznenada, se iskrcao u Normandiji. To je, bila polazna toka potpunog
preokreta. Posve nova ratna taktika, koja se oslanjala na ulogu strijelaca u bici, pribavila je Englezima
niz sjajnih pobjeda, Potpuno nacionalni sastav Eduardove vojske mora da mu je takoer donosio isto
onakvu prednost nad protivnikom, koji se uvelike sluio stranim plaenicima, kakvu su u XVI. st. imale
panjolske armije. Bitka kod Cnecyja (26.kolovoza) dokazala je te odlike. Usprkos prednosti u broju,
Francuzi su ondje morali pretrpjeti velik i straan poraz - molllte grande et moult horrible. kako se
izrazio Froissart. eki kralj Ivan Slijepi, flandrijski grof i mnogo druge velike gospode ostalo je meu
poginulima. Pobjednik se tim nenadanim uspjehom okoristio da opsjedne Calais, koji je zauzet poslije
jedanaest mjeseci, a vratio se u posjed Francuske tek l558. Nekoliko sedmica poslije Cecyja, David
Brouce, koji se vratio u kotsku, potuen je i zarobljen kod Nevil's Crossa (17.listopad). Englezi su
posvuda pobjeivali. Ali su, i na jednoj i na drugoj strani podjednako osjeali potrebu da odahnu. Na
intervenciju pape sklopljeno je primirje (u rujnu 1347.), koje je pojava crne kuge produila na iduu
godinu i koje se vie puta uzastopce poonavljalo, tako da je potrajalo sve do 1355.
Obje strane okoristile su se tim poinkom, da pripreme odlunu akciju. Zahvaljujui supsidijama
parlamenta, Englezi su sakupili tri armije: jednu u Guyenni, drugu u Bretanji, a treu u Normandiji.
Novi francuski kralj, Ivan II. Dobri
85
(1350-1364) donio je odluku da sazove dravne stalee, koji su mu
dali sredstva, da opremi 30.000 ljudi. Poveo ih je u susret Crnom princu, koji je pustoio Guyennu. Do
bitke je dolo kod Maupertuisa, blizu Poitiersa, 19.rujna 1356 Zavrila se jo potpunijom katastrofom,
nego to je bila, ona kod Crecyja. I sam je Ivan pao u zarobljenitvo, pa je kao suanj poslan u
Englesku.
Taj je poraz smjesta prouzrokovao prvu od onih kriza u Francuskoj, kojima se kraljevska vlast morala
redom suprotstavljati sve do sredine XV. st. dravni stalei iz 1355. u kojima je prevladavao utjecaj
graanstva, to ga je predvodio glavar parikih trgovaca, Etienne Marcel, pristali su na poreze, koje je
kralj zatraio, samo uz uvjet, da im bude odobren znatan utjecaj u vladi. Ugovorili su, da e sami
ubirati poreze i upravljati njima i zahtijevali jamstva za odranje njihova prava, da se sastaju, i za
provoenje reformi u upravi. Neka velika pobjeda sigurno bi omoguila kralju da ugui tu opoziciju,
koju je njegova loa srea uinila neodoljivom. Ona je istupala utoliko, smionije, to ju je ohrabrivao
kralj Navarre, Karlo Opaki, astohleppnik bez ikakvih predrasuda, eljan utoliko vie da uzmuti i zamrsi
poloaj, to je mogao raunati samo s neredom, da kao sin Ivane od Evreuxa prodre sa svojim
tobonjim pravima na francusku krunu.
Tako se francusko kraljevstvo odjednom, u sredini XIV. st.; nalo primorano da rauna s onim
graanstvom, koje mu je neko pomoglo u borbi protiv feudalizma i u stvaranju jedinstvene kraljevine.
Monarhijska vlast neosporavana i neprijeporna ve cijelo stoljee, bila je tako pozvana, da cijelu
naciju sebi pridrui u izvravanju te vlasti. U Francuskoj se poslije bitke kod Poitiersa zbivalo isto ono,
to se dogaalo u Engleskoj stotinu i pedeset godina prije toga, to jest poslije bitke kod Bouvinesa. I
ovdje, kao i tamo, nered u finanacijama i poraz doveli su do revolucije. Nema nita udnoga u tome,
to je ta revoluuciia izbila tako mnogo kasnije u Francuskoj, nego u Engleskoj. Politiko i nacionalno
jedinstvo, koji je njezin nuni preduvjet, bilo je Engleskoj silovito nametnuto ve krajem XI. st., u
vrijeme normannskog osvojenja: dok je ono u Francuskoj postignuto tek za vladavine Filipa Lijepog, i
to kroz dugi niz napora. Ali razlika, to je u tom pogledu prua povijest tih dviju zemalja, nije samo
kronoloka razlika. U Engleskoj so baruni organizirali otpor protiv Ivana Bez Zemljee i stajali mu na
85
Ivan I. bio je posmrtni sin Louisa X., koji je umro poslije nekoliko dana, a naslijedio ga je Filip V.
198
elu, a to znai, da je vodstvo imala vojnika klasa, a za njom se, alei se na iste nevolje i
zahtijevajui ista prava, okupio preostali dio nacije. Niega slinog nije bilo u Francuskoj, za Ivana
Dobrog. Ovdje na elo pokreta staje graanstvo, a to znai, klasa trgovaca i industrijskih proizvoaa.
A izmeu toga graanstva i plemstva nije bilo mogue nikakvo sporazumijevanje. Povlastice prvih bile
su u suprotnosti s povlasticama drugih, pa su zbog toga iskrsla meu njima neprijateljstva, koja su
porazi kod Crecyja i Poitiersa - a za njih je graanstvo bacalo krivicu na vitezove - doveli do vrhunca.
Bilo je prekasno, da se u sredini XIV. st. u redovima francuskih feudalaca rodi ovjek, kao to je, bio
Simon od Moforta. Ako, su neka gospoda i pomagala napore treeg stalea, bilo je to samo iz osobnih
interesa zbog mrnje ili ambicije, pri emu, su prvom prilikom naputali svoje savezinike, koje su
prezirali. Za sveenstvo je vrijedilo isto ono, to je reeno o plemstvu. Njegovi su predstavnici mislili
samo na to, kako da obrane svoje povlastice i egzemcije. Ukratko, suprottnost izmeu engleskog
parlamenta i dravnih stalea u Francuskoj bila je najpotpunija, togod je to mogue. Engleski je
parlament nasuprot kralju udruivao razliite klase nacije, to su raspravljale zajedno i sporazumno
donosile zakljuke, koji su bili izraz njihove zajednike volje. Dravni stalei sastojali, su se naprotiv
od triju redova, koji su raspravljali i glasovali svaki napose, tako da su zapravo inili tri razliite
skuptine privilegiranih stalea, koji nisu bili kadri da se sporazume i koji su svojim razmimoilaenjima
i sukobima pruali kruni i suvie povoljnu mogunost, da izbjegne njihovu upletanju. Uostalom, u toku
XIII.st. obiaj je u svim bitnim momentima ve utvrdio ovlasti i prava parlamenta, tako da se on
pretvorio u neophodno potreban organ, vladanja. Dravni stalei, bili su, naprotiv, tek ustanova, koja
je djelovala kad su krunu na to primorale okolnosti, bili su ultima ratio, kome se vlast utie samo, u
trenucima financijske nevolje. Svaki od njihovih saziva znak je jedne od kriza dravne riznice sastaju
se samo zato, da pred njih bude iznesen zahtjev, da plate. A ba to daje, graanstvu onu dominantnu
ulogu, koju je u njima zaista i odigralo. Budui da nije uivalo financijske imunitete, kojima je bilo
zatieno plemstvo i sveenstvo, bilo je dakako, prije svega ono pozvano da plaa. Stoga je posve
prirodno, da ono kao nagradu za poreze, koje je izglasavalo nastoji postii garancije. Koliko se to moe
ocijeniti na temelju ezdeset i sedam lanaka, to ih je prijesolonasljedniku predao Eienne Marcel,
njegov je ideal bio, da upravu u kraljevstvu prome, onim istim duhom nadzora i zakonitosti, koji je
ovladao u upravi graadova. Kraljevi inovnici, a u prvom redu financijski inovnici, moraju prestati s
neodgovornou prema poreskim obvezanicima. Vlada mora pristati na neophodnu suradnju sa drvnim
staleima i pridruiti ih svojoj djelatnosti. Ali kad Etienne Marcel govori o dravnim stnalima, on prije
svega misli na graanstvo. Ve prilikom toga prvog susreta francuskog kralja s narodom, Paris stvarno
staje na elo pokreta, a da pritom nitko i ne pomilja nn to, da se usprotivi. Njegovu vanost u
svojstvu glavnoga grada, koju zahvaljuje kruni, upotrebilo je sad njegovo stanovnitvo protiv nje.
Kraljevski grad toliko je neuporediv, bezpara, toliko je po svom stanovnitvu, po svom bogatstvu, po
svojoj, aktivnosti a i po svojoj buntovnosti nadmoan drugim gradovima u kraljevstvu, toliko je ve
sredite cijele zemlje i cilj, na koji je usredotoena sveopa panja svijet, da ve od sredine XIV. st.
metei u njemu potresaju cijelom Francuskom, da se glas njegovih triibuna uje u cijelom narodu i da
su njegove pobune i nemiri historijski dogaaj. Prijestolonasljednik je to tako dobro shvatio, da se prvi
priihvatio taktike, koja e poslije biti esto ponovo upotrebljavana sve do XIX. st., i odluio, da udalji
dravne stalee iz tog arita, pa da ih sazove u Compiegne (1358). Time se parika opozicija samo jo
vie ogorila. inilo se, da e graanski rat izbiti svakog trenutka. Marcel je pregovarao o savezu s
kraljem od Navarre i s engleskim kraljem, hrabrio Gand i flamanske gradove, da udrue svoje napore s
njegovima protiv nevaljalih i ludih pothvata, tako da svi uzmogneemo ivjeti unesmetanoj slobodi.
kadli uto izbije akerija, koja je dovela do raspleta krize.
Teret novih poreza, a pored njih jo i izgredi plaenikih bandi, rasputenih poslije Poitiersa, koje su
se, da bi mogle ivjeti, razile po cijeloj zemlji, dovodili su do oajanja seljake u Champngni, Pikadiji i
pokrajini Beauvais. Porazi plemstva kod Crecyja i Poitiers, rasprili su strah, to su ga seljaci prednjim
dotad osjeali. Pripisivali su njihove neuspjehe kukaviuku. Neodreeno su osjeali, da njihove
povlastice opravdava samo njihova vojnika uloga, a sad su se pokazali nesposobni, da je izvravaju.
199
Plemi im se odjednom u svijesti pojavio kao neprijatelj puka. Gomile naoruane eljeznim toljagama
poele su obiilaziti zemljom i napadati dvorce. Prvi uspjesi ohrabrili su ih. Uskoro su svi seljaci ustali
na noge. Uostalom, nije ta pobuna imala nikakvn zajednikog plana, nikakva priznatog voe ni
odreenih zahtjeva. Bio je to ustanak iz oaja, eksplozija bijesa. Prestraeno graanstvo prkosilo je
pokretu ,iza svojih zidina, ne sudjelujui u njemu, ali pridraavajui za sebe mogunost, da se njime
okoristi, ako uspije. Ali kako je mogao uspjeti? Teko naoruani konjanici, kojih su redove mogli probiti
engleski strijelci, morali su nadvladati te crne, malene i loe naoruane prostake (Froissart, Kronika,
V. 105), koji su ubijali njiihovu djecu, silovali njihove ene i palili njihove majure. Nerazmjerje bio
isti, kao izmeu trajkaa i redovite vojske. Poslije prvih trenutaka zbrke, plemstvo je poduzelo
kaznene pohode i sad su otpoeli pokelji. Seljaine
86
su decimirani, pa su se vratili u sveja sela
uvjereni u svoju nemo. Sve de velike revelucije, u Francuskoj vie nije dole do seljakog ustanka! -
Taj potres okupio je plemstvo oko prijestolonasljednika i prekiinuo one veoma slabe veze, koje su
ovdje ili ondje ponekog od njih vezivale s graanskom reformistikom strankom. Neprijatelji Marcelevi
osmjelili su se. Skovali su zavjeru protiv njega, pa je 31.sprnja 1358 ubijen, kao to se te petnaest
gedina prije tega dogodilo Jakovu van Artevelde, kom je Marcel po svojoj politici neobine nalik.
Njegova smrt nije dokrajila sastajanje dravnih stalea. Prijestolonasljednik se nije mogao od rei
njihove pomoi u krajnje tekom poloaju, u koji je drava zapala. Eduard III. je 1359-1360. opsjedao
Reims i uznapredevao, ne naiavi na otpor, sve do u Burgundiju. Bilo je neophodno potrebno zakljuiti
mir. Potpisan je 8.svibnja 1369. u Bretignyju kraj Chartresa. Eduard je dobio Gascagnu, Guyennu,
Poitou, Calais i grofeviju Guines u neogranienu vlast, a popred toga jo tri milijuna u zlatu. Za uzvrat
se odrekao svojih pretenzija na preostalu Francusku. Engleska je, dakle na tetu Francuske ponovo
postala kontinentalna sila. Opet je ostvarena situacija, koja je izvanredno sjeala na doba prvih
Plantageneta. Prostranstvo kraljevstva nazadavalo je toliko, da je sad obuhvaalo otprilike one isto
podruje, kao i na poetku vladavine Filipa Augusta.
Ta jednostavna konstatacija dovaljna je da pokaemo, da su rezultati mira u Bretignyju bili neodrivi.
Francuska drava nije bila kao na primjer teriterijalni posjedi bavarskih kua, Luxembeurga i Austrije,
napresto jedan do drugog poreana pedruja i narodi, koje su dinastike kombinacije isto onake lako
gomilale na okup, kao to su ih i rasturale. Ona se iste tako vrsto osnivala na geografskem jedinstvu,
kao i na jedinstvu nacionalnom i jedinstvu interesa. Kraljevi su je oteli feudalnoj raskomadanosti, im
je nestalo agrarnog ustrojstva, na kem se ta raskomadanost osnivala, pa se drava iz vladavine u
vladavinu sve vie okupljala oko njih, a djelo, to su ga kraljevi izvrili, obavlieno je tako brzo i tako
uspjeno ba zato, to je bile u skladu s prirodnim okolnostima. Pripojenja u korist Eduardevu, na koja
je trebalo pristati, bila su, dakako. Samo privremena rtva. Bila je isto tako nemogue, da Engleska
zadri svoje nove francuske pokrajine, kao to bi bila nemogue da Francuska prisvoji grofoviju Kent.
Mir u Bretignyju bio je oite samo primirje. Zar se itko megao nadati, da e Francuska, priznati kao
trajan takav poleaj, koji ju je peniavao i prijetio joj stalnem opasneu? I kako je Engleska mogla
protiv volje stanovnitva sauvati isto tako prostrana osvejenja, kao to je bio i njezin vlastiti teriterij?
Karlo V. (1364-1380), koji je 1364. naslijedio svoga oca Ivana II. nije megao pomiljati da prekri tek
sklepljeni mir. Kraljevstvo je bilo, iscrpljeno perezima, a njegevo su podruje vie nego ikad pljakale
ete plaenika, koje su ondje ivjele na raun stanovnitva. Kralju je veoma vjete pole za rukom, da
svoje podanike oslobedi te nevelje i da ih isto vrijeme upotrebi protiv Engleske. Henrik de
Transtamare, koji, se u Kastiliji borio protiv Petra Okrutnog, saveznika Eduarda III pozvao je u pomo
86
U francuskom orginalu stoji Jacquces. To ime (Jakov) upotrebljavano je u Srednjcm vijcku - najee u obliku Jacqucs
Bonhomme. (dobriina ak ili glupavi ak) - kao naziv zo francuskog seljaka-kmeta, s namjerom da izrazi prezir njemu. U
vezi s tim nastalo je i ime akerija za ustanak francuskih seljaka u XIV. st, i s vremenom postalo sinonim za svako
buntovni tvo niih drutvenih slojeva. - Prev.
200
Francusku. Duguesclinu je izdan nalog, da mu pee u pomo na elu plaenikih eta. Petar Okrutni
bude pobijeen (1369), a izmeu Karla V. i Henrika de Transtamare, sklopljen je ugovor o saveznitvu,
te je tako ondje stvoren neprijatelj usprkos engleskim posjedima u Akvitaniji. Na sjeveru je kraljeva
diplomacija u iste vrijeme postigla i drugi uspjeh. Flandrijski grof, Louis de Maele, sin Louisa od
Neversa, koji je bio ubijen ked Crecyja, prekinuo je politiku svoga oca i prihvatio politiku veline
neutralnosti, primoravajui time i Francusku i Englesku, da ga tede. Takav stav bio je za nj uteliko
povoljniji, to nije imao mukog potomstva, pa je obje zaraene strane odravao u neizvjesnesti
pogaajui se i s jednenim i s drugem oko udaje svoje keri Margarete. U toj borbi oko to bolje
ponude najzad je pobijedio, Karlo V. Za uzvrat, to e Flandrijii biti vraeni Lille, Deuai i Orchies, koji
su joj oduzeti 1320, Louis je pristao, da ker uda za kraaleva brata, Filipa Smjeleg, koji je 1361. dobio
vojvodinu Burgundiju kao doivetni izvor prihoda. Brak je sklopljen 29.VI.1369. inilo se, da je to
flamsko pitanje, koje je toliko zaokupljalo krunu jo od vremena Filipa Augusta, napokon pred
rjeenjem, jer je sad nasljedstvo te velike grofovije bile osigurane francuskom kraljevskem princu.
Sad se Karlo V. osjeao dovoljno snaan., da napadne Englesku izravnim udarcem u lice. Pobuna u
Guyenni protiv Crnog princa poluila mu je kao izgovor, da otkae mir u Brtignyju. Dravni stalei su
brze i pripravno odebrili supsidije, koji su bili potrebni, pa se rat to ga je Duguesclin poveo veoma
energino, odvijao u neprekidnom nizu uspjeha. Godine 1372. potuklo je kastilijsko brodovlje englesku
flotu pred La Rachellom. Na kopnu su Englezi, u trenutku kad je Eduard III. umro (1377, dvije godine
poslije Crnog princa) ostavivi kraljevstvo njegovu sinu, Richardu II., djetetu od devet gedina, zadrali
gotovo samo Calais, Bordeaux i Bayenne. Tri godine poslije toga umre je i Karla V., ostavivi Francusku
drugom jednom djetetu, Karlu VI.
II. BURGUNDSKO RAZDOBLJE (1432)
Oba regentstva, koja su vladala za tih malodobnih kraljeva, a preuzela su svoje ovlasti gotovo u isto
vrijeme u Engleskoj i u Francuskoj, bila su podjednako burna. Koliko god su dogaaji bili razliiti u
jednoj i u drugoj dravi, pokretale su ih iste pogonske snage: nezadovoljstvo puka, prouzrokovano
teinom ratnih poreza, i ambicije kraljevskih prineva, kojima je povjerena regentska dunost.
Vladavina Richarda II. ostala je slavna zbog seljakog ustanka god. 1381 Glavni njegov uzrok bio je, kao
i kod akerije, bijeda seoskog stanovnitva, pri emu na njegove patnje nije parlamerent obraao nita
vie panje nego, to su to inili dravni stalei. Kako da se uope te politike skuptine zanimaju za
patnje seljatva, kad je ono bilo izvan redova povlatenih klasa, a samo su te klase bile zastupa ne u
njima? Seljatvo je za te skuptine bilo isto ono, to mora daje u poetku XIX. st. bio industrijski
proletarijat za vlade, koje su se formirale na temelju birakog cenzusa: bespravna masa, na kojoj
dodue poiva drutvena zgrada, ali kojom se vlada bavi samo onda kad drutvom potresaju udarci.
koji se oslanjaju na nju.
Kao to je to bilo posvuda, i poloaj engleskih seljaka znatno se poboljao u toku XIII. st. Ali u prvoj
polovini XIV., st. napredak se uslijed opih uzroka; koje smo prije izloili zaustavio. Poskupljenje
ivota i povienje nadnica, koje je prouzrokovalo pustoenje crne kuge, navelo je plemstvo, da zatrai
u parlamentu, da bude donesen zakon, koji e nadnice poljoprivrednih radnika vratiti na razinu iz
(1347) (Statut of labourers). Ohrabreno tim uspjehom, plemstvo se zatim stalo domiljati, kako da
uspostavi nekadanja domanijalna prava, da opet pone traiti kuluk, koji se vie nije upotrebljavo, i
kako da seljake vrati u kmetstvo vezano za zemlju. Ako tome dodamo sve vei teret poreza, razumjet
emo, kakve su se klice mrnje razvijale u tim ljudima. Vjerska agitacjja, koju je potakao Wyclif,
izazvala je konanu katastrofu tono onako, kao to je u XVI. st. luterovska propaganda u Njemakoj
dovela do izbijanja seljakog rata. Nema sumnje, ni Wyclif ni Luther nisu nagovorili mase, da se
201
pobune. Ali su i jedan i drugi poljuljali kod tih masa strahopotovanje prema vjerskim autoriterima, pa
su ih time doveli do ustanka protiv drutvenog poretka, pod kojim su trpjeli, a koji ih je tradicionalna
crkva nauila da potuju.
I ba po tome se engleski pobunjenici iz 1381. razlikuju od francuske akerije u 13 st. Francuski
pobunjenici povodili su se samo za porivom svoje bijede; engleski su meutim bili utoliko straniji, to
ih je pored podstreka bijede naprijed gonio jo i osjeaj, da su rtve i crkve i drutva, koji su
podjednako iskvareni zbog svoje ljubavi prema bogatstvu. Oni nisu u svom vodstvu imali samo
nadniare, kao to je bio Wat Tylor, nego i siromane sveenike, kao to je bio John Ball, koji je u
svojim lolardskim propovijedima oduevio tako mnogo ljudi strstvenom nadom u neki naivni
komunizam.
Ali se seljaci nisu mogli odrati pred onom oklopnikom andarmerijom, koju je predstavljalo
plemstvo. Kao i akerija, ustanak je zavrio pokoljem i nije imao nikakvih posljedica u budunosti, kao
ni ona.
Dotle je rat protiv Francuske i dalje dovodio samo do neuspjeha. Engleska je ostavila graane Ganda
da budu uniteni u bici kod Roosebeka, a ekspedicija, koju je idue godine 1383. pod zapovjednitvom
biskupa od Norwicha, poslala protiv Ypresa, alosno je propala. Godine 1389. se trebalo pomiriti s
prihvaanjem primirja, koje je 1396., obnovljeno na dvadeset godina. Te nedae pojaale su
nezadovoljstvo nacije s kraljevom vladavinom. Tek to je izaao ispod skrbnitva, Richard je poelio
zbaciti sve vei autoritet, to ga je parlament stekao za vlade Eduarda III. Postigao je samo to
ponienje, da je l384. moorao gledati, kako njegove savjetnike osuuju na smrt. Njegov ujak, Thomas
Glocester upravljao je otporom. Kralj se protiv njega udruio sa svojim drugim ujakom. Ivanom od
Lantastera, pa mu je polo za rukom da Glocestera dade optuiti za veleizdaju: s druge mu je strane
polo za rukom, da od parlamenta ishodi stalan porez, kojim se smjesta okoristio tako, da se ubudue
uvao da saziva tu stranu skuptinu. Taj novi pokuaj obnavljanja kraljeve osobne vlade u Engleskoj,
koji je doao poslije promaenih nastojanja Henrika III. i Eduarda II. nije postigao nita bolji uspjeh.
Koli ko bi kralju uope moglo poi za rukom, da pobijedi parlament, koji je bio organ triju udruenih
snaga; plemstva, sveenstva i graanstva? ini se, da je neodreeno pomiljao, da se osloni na lollarde
i na narodne mase, koje su jo uvijek treperile u uzbuenju od nedavne pobune - pa ipak, kad je
Henrik od Lancastera, poslije smrti svoga oca protiv kralja pozvao plemstvo na oruje, nitko nije ustao,
da ga brani. Godine 1399. parlament se drugi put posluio pravom, koje je sebi prisvojio za vrijeme
Eduarda II., i oduzeo kralju krunu, a dao ju je Henriku od Lancastera (1399-1413), premda nije bio
najblii nasljednik.
Novi kralj je bip u poloaju, u kom mora da se 1689, naao Vilim od Orangea, kad je naslijedio Jakova
II. Parlament, kom je imao zahvaliti to je doao na prijestolje, oekivao je jamstva, koja mu je on
hitno i pripravno zaista i dao. Da bi pridobio duhovne lordove, otvoreno je i nedvosmisleno prekinuo s
lollardima, uveo u Englesku inkviziciju i zabranio prevoenje biblije na puki jezik.
Ratovi sa kotskom i s pobunjenim Walesom onemoguili su mu da zadovolji ratoborne tenje plemstva
i da prekine primirje, koje je zakljueno s Francuskom. Bilo je dosueno tek njegovu sinu, Henriku V.,
da ponovo otpone tu besplodnu borbu i da u njoj postigne nove, isto tako sjajne i po svojim
rezultatima isto tako privremene pobjede, kao to su bile one kod Crecyja i Poitiersa.
Dok su se Richard II., Henrik IV. i Henrik V. jedan za drugim reali na engleskom prijestolju,
dugotrajno regentstvo, na koje su najprije djetinja dob, a uskoro zatim ludilo Karla VI. (1380-1422),
osudile Francusku za sve vrijeme njegova kraljevanja, donijelo je toj zemlji doba nemira i takmienja,
koje je Karlo V. prekinuo, a da mu nije uklonio uzroke. Kraljevi strievi, kojima je stavljeno u dunost
202
da upravljaju zemljom za njegove malodobnosti, prionuli su, prije svega, da vlast iskoriste u svom
osobnom interesu. Louis Anjoujski, koga je kraljica Ivana Napuljska nedavno imenovala svojim
batinikom, bavio se pripremanjem pohoda u Italiju; Filip Burgundski je strahujui upravljao poglede
prema Flandriji, svojoj buduoj batini.
Poskupljenje ivota, koje porast nadnica nije nadoknadio, odravalo je besprekidno, sve od vremena
crne kuge, meu industrijskim stanovnitvom gradova krajnje opasno uzrujanje. Tkalci, koji su bili
najbrojniji, najbolje organizirani i najsmioniji od svih suknarskih radnika, posvuda su poprimili dranje
puno prijetnje i istupali kao branioci sirotinje protiv bogataa. Socijalne suprotnosti pogoravale su se
iz godine u godinu, a komunistiki misticizam, koji je u krilu proletarijata imao mnogo pristalica, jo ih
je vie zaotravao. Godine 1379. gandskim je tkalcima polo za rukom da se domognu vlasti, a njihovi
drugovi u Brugesu i Ypresu smjesta su se poveli za njima. U toj Flandriji, gdje je velika industrija ve
tako dugo prevladavala u ivotu gradova i vodila veinu radnika na poloaj nadniara, latentni se
ekonomski sukob izmeu namjetenika i poslodavaca munjevito pretvarao u pravu klasnu borbu.
Pobunjenici su zahtijevali mnogo vie od poliitikih prava. to to dakle? Oni to ni sami ne bi znali tono
rei, jer su eljeli postii ono drutveno stanje, koje je teko rijeima odrediti, a prema kome su teile
u isto vrijeme i najsurovije ljudske pohlepe i najvia ljubav prema pravdi, te ono svojom predodbom
nesretnike naizmjence tjei i dovodi do krajnje razdraenosti. Njihova pobjeda u tri velika grada
dovela je do neposredne posljedice, da su se protiv njih oko grofa okupili svi oni, koji su mogli
izgubiti: trgovci, pooduzetnici, posrednici, obogaeni obrtnici, sve branioci poretka koji je jamio
sigurnost njihova imutka od revolucije, koja im je prijetila. Tkalci iz Brugesa i Ypresa nisu mogli
odoljeti koaliciji svojih nepriijatelja. Ali oni u Gandu ostali su neukrotivi. Njihov grad, koji je opkolila
konjica Louisa de Maele ne usuujui se napasti ga juriem, privlaio je izdaleka strasnu panju svih
onih, koji su trpjeli pod vladavinom bogataa i mogunika. Cehovi u Liegeu slali su mu ivene
namirnice; po njegovu uzoru pobunio se Malines, dok je u Francuskoj pariski i rouenski puk ustao na
bunu uz povike ivio Gand. Od herojskog grada irila se prava socijalna zaraza. Premda je izgladnio,
ipak nije ni pomiljao da se preda. Filip van Artevelde, koga je izabrao na svoje vodstvo, potkao ga je,
da izvri krajnji napor i da se pred zidinama Brugesa upusti u odlunu bitku s vojskom Louisa de Maele.
Protiv svakog oekivanja, grofova je vojska sasjeenana komade. Gand je ponovo postao gospodarem
Flandrije, i tkalci ponovo odluuju u svim njezinim gradovima.
Filipa Smjelog nije stajalo muke, da se pozove na potrebu uguenja tako zaraznog arita pobune u
Flandriji i da dvor nagovori na vojni pohod, koji mu je imao osigurati batinu. Graani Ganda i njiihove
pristalice pobijeeni su kod Roosebeka, a Louis de Maele opet je preuzeo vlast u svojoj grofoviji.
Nedavno je od majke batinio Artois i burgundsku grofoviju Franche-Comte,
87
tako da je Filip Smjeli
prilikom njegove smrti 1384. pokupio i ta podruja zajedno s Flandrijom. Kako je ve imao i vojvodstvo
Burgundiju, stekao je takvu mo, kakve jo nijedan vazal francuske krune prije njega nije imao. Pa
ipak, u toj izvanrednoj srei, izgledalo se samo jedan od uspjeha kraljevske politike. Rezultat, koga je
pripremio Karlo V., bio je postignut. Flandrija je prela u vlast princa kraljevske krvi, pa zar to nije
znailo konaan prekid s engleskim saveznitvom i bez sumnje; uvodu jo tjenje sjedinjenje u
budunosti?
Filip nije propustio da se okoristi povoljnim prilikama, koje su njegove osobne interese povezivale s
interesima kraljevstva. Od poetka XIII. st. kraljevska je politika neprestano radila na tome, da sve
nizozemske vladare podvrgne svome utjecaju. Oni su po imenu bili vazali carstva, ali su od velikog
interregnuma faktino bili potpuno nezavisni i posve ravnoduni prema kavgama, u koje je carstvo i
zapadalo. Isto onako, kako se cijelo ekonomsko gibanje na njihovu podruju orijentiralo prema
87
Burgundija, nekadanje kraljevstvo Burgunda, koju su Franci u VI. st. ukljuil i u svoju dravu,(raspala se poslije rasula
Carsta u IX. st. na tri cjeline: kraljevinu, vojvodstvo ii grofoviju. Svaka od njih imala je svoj posebni historijski put. Za razliku
od vojvodstva, burgundska je grofovija dobila naziv Franche Comte (Slobodna grofovija). - Prev.
203
flamskim obalama, tako je i cijela njihova politika bila usmjerena prema Zapadu. Okrenuvi carstvu
lea, njihove su se simpatije, pratei igru njihovih interesa, kolebale izmeu Pariza i Londona.
Uznapredovala kultura u tim krajevima; opa rasprostranjenost francuskih obiaja i navika, srodnost
institucija, koje su pod jednake ekonomske potrebe i opa prevaga graanstva proirile u razliitim
kneevinama toga podruja, utedjele su im usprkos razlike meu stanovnitvom, koje je u njima
ivjelo (Walonci na jugu, Flamanci na sjeveru), one rasne borbe, koje su na istoku Evrope sa svom
nagonskom surovou dovodile u kotac Slavene i Germane. Stoga su dinastika sjedinjavanja i
stapanja, koja su se u toku XIII. st. izvrila meu razliitim, prvobitno nezavisnim podrujima, ostala
trajna. Od 1286. bila su ujedinjena vojvodstva Brabant i Limbourg, a od 1250. grofovije Hainaut,
Holland i Zeeland. To je bilo kao neki uvod u ujedinjavanja, koja su se imala u budunosti nastaviti. U
trenutku, kad je Filip Smjeli stupao na do Flandrije, izulmrle su dvije male lokalne dinastije, pa su
tada dvije kue, koje su se meu sobom borile za prevlast u Njemakoj, batinile njihovo podruje.
Bavarska kua naslijedila je 1345. grofovije Hainaut, Holland i Zeeland, a 1355. je udaja Ivane,
batinice Brabanta i Limbourga, za Vjenceslava, brata cara Karla IV., omoguila luksemburkoj kui, da
za budunost rauna na te dvije lijepe pokrajine. Ali te su obje kue bile potpuno zaokupljene svojim
svaama u Njemakoj, pa ni jedna ni druga nije bila kadra da djelotvorno pomae poloaj svojih
predstavnika u Nizozemskoj. Filip Smjeli je, naprotiv, za vladanja svoga neaka Karla VI. raspogalao
svim vladinim sredstvima, i snagama, pa je uskoro stekao premo i nad jednom i nad drugom. Godine
1355 je dvostrukom enidbom udruio svoga sina Ivana s Margaretom Bavarskom, a Vilima Bavarskog,
grofa od Hainauta, sa svojom keri, da bi jo vie uvrstio tu vezu, koja je ustvari bila protektorat,
izradio je, da se kralj Karlo VI oeni Izabelom Bavarskom, keri vojvode od Hainauta i Hollanda: Tri
godine poslije toga, budui da je vojvotkinja od Brabanta bila u ratu s vojvodom od Gelderna,
nagovorila je Karla VI., da povede francusku vojsku protiv toga engleskog saveznika. Cio pohod zavrio
se samo tim rezultatom, da je vojvodstvo predano, Filipu. Vjenceslav Luksemburki je umro kratko
prije toga, pa je vojvotkinja od Brahanta poderala ugovor, kojim je priznala Luksemburane svojim
batinicima te je osigurala naasljedstvo Filipil Smjelom, koji ju je opet, dane povrijedi elju za
autonomijom kod stanovnitva Brabanta, ustupio svome drugom sinu Antunu. Tako je do njegove smrti
1404., njegova dinastija u Nizozemskoj postigla izvanredan napredak. Ali bogatstvo tih pokrajina bilo
je toliko, a njihov poloaj tako povoljan, da e se ona uskoro tamo udomaiti, zaboraviti na svoje
francusko podrijetlo i u skladu sa svojim ambicijama, koje su se nuno stopije s tenjama njezinih
sjevernih podanika, u njihovoj zemlji i naturalizirati. Karlo V. se nadao, da e Flandriju, osiguravi je
svome bratu, privesti svojoj kruni. Ironija povijesti je htjela, da enidba iz 1369. postane polaznom
tokom one burgundske moi koja je uskoro imala postati najkruim neprijateljem Francuske.
Ve pod Ivanom Neustraavim (1404-1419), nasljednikom Filipa Smjelog, moe se opaziti poetak
razvoja, koji je njega, od nepatvorenog lana kue Valois, kakav je jo bio njegov otac, ve uinila
prije svega burgundskim knezom. Nema sumnje, da su interesi njegovih sjevernih zemalja, u prvom red
u Flandrije, odreivali naela njegove politike. Flamanska industrija primoravala ga je da tedi
Englesku, kojoj se poeo pribliavati ve od samog poetka svoje vladavine, pa je, budui da su
Flamanci priznavali rimskog papu, ulagao svu svoju mo, da dokraji raskol. U isto je vrijeme prionuo
da jo pobolja poloaj svoje kue u Nizozemskoj. Organizirao je enidbu svoga neaka Ivana od
Brabanta s Jacquelinom Bavarskom, buduom batinicom Hainuta i Hollanda. Godine 1408. je svoj
utjecaj protegao i preko Meuse, doavi u pomo biskupu Liegea, Ivanu Bavarskom, protiv liekih
pobunjenika, koje je kod Otheje sasjekao na komade.
Ta napredovanja burgundske moi na sjeveru previe su izravno prijetila Francuskoj, a da bi ona mogla
ostati za to neosjetljiva. Budui da kralj zbog svoje ludosti nije dolazio u obzir, njegov brat vojvoda
orleanski, nametnuo je vladi potpuno neprijateljsko dranje prema Ivanu Neustraivom. 23.studenog
1407. dao ga je njegov takmac umoriti. Bio je to znak za izbijanje graanskog rata, koji je samo ekao
priliku da plane.
204
Poraz gantskih graana kod Roosebeka donio je 1382 odluku i o parikom ustanku. Kad se pobjedonosno
vratio u svoj glavni grad, kralj je nastupio kao gospodar poloaja; ukinuo je gradske slobode i dokrajio
ono razdoblje reformi i sazivanja dravnih stalea, koje je otpoelo s Etiennom Marcelom. Time je
ogorenje pobijeene opozicije samo jo vie poraslo. Trebao joj je samo voa, pa da ponovo pograbi
oruje. Kad je Ivan Neustraivi vidio, kako se pristalice vojvode orleanskoga na elu s vojvodom od
Armagnaca diu protiv njega, smjesta je svoje pitanje povezao s interesima gradske demokracije.
Poeo je istupati kao branilac puka protiv izrabljivake politike plemstva i dvora i usvojio demagoko
vladanje, pa je u Parizu povik ivjela Burgundija zavladao umjesto povika ivio Gand, koji je
odjekivao prije dvadeset i pet godina. Tako je dinastika politika, kojom je u Nizozemskoj vojvodu
pretvarala u neprijatelja liekih obrtnika, u Francuskoj toga istog vladara dovela na elo parikih
obrtnika, privoljela ga da potpomae sve njihove zahtjeve i da stupa rukom o ruku s mesarom
Cabochom, doputajui svojim ubicama da kolju Armagnance. Kad su sazvani dravni stalei, koji se
nisu sastajali ve trideset godina, on je u njima podupro sve reforme, koje su zahtijevali kaboovci,
vodei prije svega rauna o tome, da ostane popularan meu masama. A to se tie interesa
kraljevstva, njima u njegovoj politici nema ni traga. Kad je Henrik V. idue godine ponovo podigao
oruje protiv Francuske, on se zakloni o u neutralnost, koja je bila tako dobrohotna prema Engleskoj,
da je zapravo bila veoma blizu saveznitvu.
Dezorganiuzacija, u koju je Francuska zapala, uinila ju je nemonom za energian otpor. Kralj je bio
lud, graanstvo raspoloeno neprijateljski, a vojvoda je burgundski ostajo uporan. Tako je teret cijele
borbe ostao na stranci Armagnaca, kao da je rat sa stranom zemljom bio tek epizoda graanskog rata.
Poraz kod Azincourta (25. listopada 1415) izruio je Englezima Normandiju. Francuzi su bili pripravni
da pregovaraju. Ali su pobjednikovi zahtevi bili tako pretjerani, da se Ivan Neustraivi, koji je elio
samo da Francusku neutralizira Engleskom i obrnuto, pribliio prijestolnasljedniku, oko koga su se sada
okupljali pripadnici stranke Armagnaca. Ali strasti su bile i suvie razularene, a da bi se mogle
podrediti nacionalnim interesima. Tako je Ivan Neustraivi 20.rujna 1419. na sastanku u Montereauu,
pod udarcem sjekire ispatao umorstvo vojvode orleanskoga.
88
Taj je zloin, izvren u trenutku, kad se burgundska kua vraaala Francuskoj, postigao, da se ona
nanovo strasno bacila u savez s Engleskom. Sin Ivana Neustraivog, Filip Dobri,(1419-1467), ogoreno
e punih trinaest, godina nastojati da, ponizi kraljevstvo, zalaui se za to arom, koji je poticala
osveta, a vodio politiki interes. Jer ako i jest stavio svoje snage na raspolaganje Engleskoj uinio je to
uz uvjet, da mu Engleska ostavi slobodne ruke na sjeveru i da mu isto onako pomogne da osvoji
Nizozemsku, kako je on sam njoj pomagao da osvoji Francusku. Popularnost, koju je njegov otac
uivao meu graanstvom, olakala je njegov zadatak. Dravni stalei nisu oklijevali da Henrika V.
Engleskog priznaju nasljednikom Karla VI. Prijestolonasljednik je bio bez energije, bez vojnikogcdara,
nepopularan, bez samopouzdanja i bez dovoljno eta, pa se uskoro morao poovui preko Loire. Smrt
Henrika V. Engleskog; kao i smrt Karla VI. Francuskog, koje su 1422. slijedile jedna za drugom u
razmaku od nekoliko mjeseci, omoguile su Englezima i burgundskoj stranci, da u Parizu proglase za
kralja Francuske i Engleske Henrika VI. Engleskog; koji je bio dijete od nekoliko mjeseci. Tako je cilj,
to ga je nastojao postii jo Eduard III. i koji je on ostavio u batinu ambiciji svojih nasljednika,
najzad postignut poslije sedamdeset godina ratovanja! Vojvodi od Bedforfa povjerena je regentska
vlast i zadaa da dovri osvojenje francuskog kraljevstva. Budunost prijestolonasljednika, koji se
88
Ivan Neustraivi dao je 23. XI. 1407. ubiti svoga bratia, vojvodu Louisa Orleanskog, vou stranke Armagnaca (ili stranke
orleanske). Godine 1419. u okviru nastojanja da doe do zblienja dviju stranaka, dolo je do sastanka izmeu
priijestolonasljednika Karla i Ivana Neustraivog na mostu u Montereauu (blizu Fonntainebleaua). Do sporazuma nije dolo, a
kad se Karlo udaljio, Ivana je ubio netko iz njegove pratnje. Po nekim podacima bilo je to l0, a ne 20. Rujna, kako se to u
tekstu navodi. Prev.
205
povukao u Bourges i koji je u povodu smrti Karla VI. smjesta preuzeo kraljevsko ime kao Karlo VII.,
inilo se da je veoma nesigurna.
Ali ta je budunost bila vie nesigurna prividno, nego uistinu.
Napredovanju Engleza na sjeveru pogodovao je savez s burgundskom strankom. Ali Filip Dobri nije,
dakako, mogao dopustiti svojim etama, da operiraju predaleko od Nizozemske, gdje je razvijao ivlju
politiku, nego ikad dosada. S druge strane, izmeu Bedforda i njegova brata Glocestera, regenta
Engleske, odravao se meusobni sklad tek s velikom mukom, i to se smjesta odrazilo u smanjenju
snage, kojom je Engleska vodila vojne operacije. A najzad, i to je bilo vanije od svega, trebalo je
uzeti u obzir i francuske nacionalne osjeaje. Nema sumnje, proglaenje Henrika VI. Engleskog za
kralja Francuske nije u narodu urodilo nikakvim negodovanjem. Ljudi su se ograniili na to, da o njemu
ne vode nikakva rauna ili da smatraju, kao da nije ni doao. Ustvari, za francusko javno mnijenje nisu
postojala dva kralja u Francuskoj; postojao je samo jedan zakoniti, samo jedan mogui, samo jedan
odreen od boga i od tradicije, a to je bio batinik pokojnoga kralja, Karlo VII. Ni, ratne nevolje, ni
teina poreza, ni nezadovoljstvo s upravom, ni ludost posljednjeg kralja i sablazni, koje je izazivalo,
oigledno nemoralrio ponaanje kraljiino, nisu u narodu oslabili osjeaje odanosti dinastiji. Ti su
osjeaji ostali isto tako openiti i isto tako duboki, kao to je bio i vjerski osjeaj, te se ak i u
najzabitnijim selima, ak i meu potomcima poklanih sudionika u akeriji iz 1327. odralo duboko
potovanje prema kralju, koje je bilo priblino slino onome, to su ga iskazivali svecima. Ta
monarhijska pobonost ne objanjava Jeannu d Arc - ono to je nadljudske, ne moe se objasniti - ali
ona je, da se tako izrazimo, polazna toka, neophodno potreban preduvjet za pojavu Djevice
Orleanske isto onako, kao to je vjera, neophodno potreban preduvjet za muenitvo. Bez te
pobonosti ne bi herojska, i vizionarska dua male pastirice iz Domremyja nikad, ula one glasove, koji
su odredili njezinu sudbinu. Oni joj sigurno ne bi progovorili, da se rodila u plemikom ili u graanskom
staleu, gdje su se predodbe o kralju povezivale sa suvie mnogo obzira prema interesima ili prema
politikim ciljevima. Onaj visoki, priprosti, isti i bezazleni pojam o kralju bio je mogu samo kod
djeteta iz puka. Jeanne ' d'Arc je, nema sumnje, samo uzvieni izraz nacionalnog osjeaja francuskih
seljaka, onog nacionalnog osjeaja, koji se stapa s vjerom i koji je uspomena na dobrog kralja Louisa
Svetog neodvojivo zdruila s pojmom monarhije.
Puki roajalizam toga nacionalnog osjeaja, ve je samom oprekom, kojim je odudarao od dvorskog
roajalizma Armagnaca, morao uvelike pridonijeti izvanrednom utjecaju, kojim je on djelovao na
najbolje vojnike Karla VII., kao to je, na primjer, bio La Hire ili Dunois. A to se tie obeshrabrene i
razoarane nacije, njoj je osloboenje Orleansa (1429) odjednom donijelo pomo, koja ju je pridigla i
vratila joj energiju . Djevica je rasprila stari zadah stranakih svaa. Ljudi su se nanovo poeli
nadati i sjeati se starih proroanstava, da e neka djevica spasiti kraljevstvo. Bilo je dovoljno, da se
pojavi taj isti lik, pa da se Francuska trgne i pribere stojei licem u lice Engleza i Burginjonaca
(burgundske stranke). Tako je kratki ivotni put Dobre Lorenjanke probudio usnule snage puka.
Njezin pad u zarobljenitvo u Compiegnu 1430., njezina smrtna kazna u Rouenu 1431. nisu zaustavili
djelo, koje je otpoela. Kolikogod je kralj pokazao malo energije, kolikogod se slabo okoristio
okolnostima, sad je bio siguran, da je pobijedio. Uostalom Bedford nije snano vodio rat, jer ga je u
tome koio Glocester. I kad je Filip Dobri 1435. najzad s Karlom VII. sklopio mir, koji je otad Engleze
ostavio, same nasuprot Francuskoj, na konani je rezultat trebalo ekati jo samo kratko vrijeme.
Godine 1436. Pariz je otvorio vrata kraljevskim etama, a kralj Burgesa je napokon preuzeo u svom
glavnom gradu. Rat je zatim poslije predaha, opet otpoeo 1445. Bio je to sad tek niz francuskih
uspjeha. Godine 1449. preotet je Rouen; 1456. je pobjeda kod Formignyja Francuzima predala u ruke
cijelu Normandiju; Bordeaux i Bayonne su osvojili 1451, a 1453. je neprijatelj, poslije bitke kod
Chatillona, najzad ispraznio i posljednje poloaje, to ih je jo drao na jugu kraljevstva. Od svih
osvojenja ostao mu je samo Calais i prazni naslov francuskog kralja, koji e ostati na njegovu novcu
sve do u XIX. st.
206
Jedini trajan rezultat stogodinjeg rata bio je postanak mone burgundske drave na sjevernoj granici
kraljevstva. Filip Dobri je radei s Englezima, ustvari radio samo za sebe. Energino se okoristio
slabou Karla VII. i ubrao rezulta te politike, koju su otpoeli provocirati njegov djed i otac, udruivi
pod svojom vlau razliita podruja Nizozemske. Godine 1421. kupio je grofoviju Namur, 1428. je
postigao, da ga je Jacquelina Bavarska priznala batinikom Hainauta, Hollanda i Zeelanda, 1430. je
naslijedio svoga bratia Ivana IV. u vojvodstvima Brabant i Limbourg, a mir u Arrasu (1435), zakljuio
je samo uz uvjet, da mu francuski kralj ustupi Artois i gradove na rijei Sommi. Idue godine donijele
su, mu posjed, Luxembourga i protektorat nad crkvenim kneevinama Liege i Utrecht.
Tu dravu ne treba, meutim, smatrati onakvom umjetnom nakupinom teritorija, kakve su bile one
tvorevine, to su ih u to doba okupile luksemburka i habsburka kua u Njemakoj, a koje su se sruile
isto onako brzo, kako su i nastale, jer ih je na okupu drala samo krhka nit dinastike veze. Premda je
stanovnitvo u njoj bilo razliito, opa kultura i interesi bili su jednaki. Da samo puanstvo nije teilo
za ujedinjenjem, ne bi bilo nita lake nego osujetiti to ujedinjenje, jer je pravo na nasljedstvo u
Hainautu, Hollandu i Brabantu na koje se Filip Dobri pozivao, bilo u najmanju ruku sumnjivo. Car
Sigismund gnjevno je prosvjedovao protiv toga pripojenja carskih lena burgundskoj sili potakao drave,
da se tome, odupru. Nitko ga nije posluao, jer su vladareve dinastike ambicije bile u skladu s
njihovom eljom, pa je tako nacija u djelu ujedinjavanja Nizozemske sama od svoje volje pomagala
planove dinastije.
Po svom vanrednom zemljopisnom poloaju, po prostranstvu svojih obala broju gradova, razvijenosti
industrije i bogatstvu svoga stanovnitva burgundskoj je dravi jednaka bila samo Italija. Ali njezino je
formiranje za Francusku znailo poraz onih plahova, koje je ona naastojala ostvariti za svih vladara
redom, poevi od XIII. st. elei da svom utjecaju podvrgne te lijepe predjele, koji su sa sjevera titili
njezine granice. Trebalo je oekivati, da e ona, kad se oporavi od strahovite krize, kojom se Filip
Dobri tako vjeto okoristio, obnoviti svoje nastojanje, da u basenu Meuse i Schelde iznova stee
prevlast, koja joj je izmakla iz ruku. Ali njezini neprijatelji su se protiv tog njeziinog nastojanja isto
tako ogoreno borili, pa je stoga roanje burgundske drave u isto vrijeme i poetak onog nizozemskog
pitanja, koje je sve do XIX. st., u kom je najzad rijeeno, bilo uzrokom mnogih evropskih kriza i
posluilo, da se tako izrazimo, kao manometar u meunarodnim odnosima velikih sila.
207
TREE POGLAVLJE
CARSTVO. - SLAVENSKE DRAVE I UGARSKA
I. CARSTVO
Njemaka je za vrijeme velikog interrognuma poprimila onaj politiki oblik, koji o zadrati sve do
modernih vremena. Njezino jo ustrojstvo prilino teko definirati, jer se u njoj susreu i monarhija,
kojoj nedostju svi atributi suvorene vlasti, i mnotvo crkvenih i laikih kneevina, graanskih republika
(slobodni gradovovi), noposrodno podlonih plemia, koji uivaju potpunu nezavisnost, i sabor
(Raichstag), kamo su ovlasti isto taka nejasno odreene, kao to mu je i sastav udnovat. A svi ti
raznovrsni olomonti nisu meu sobom usklaeni. Anarhija u monarhijskom obliku - to jo moda ime, to
bi najbolje pristajalo toj noebinoj politikoj tvorevini, koja nema ni zajednikog zakonodavstva, ni
financija, ni inovnitva. Potpuno jo tono, ako kaemo, da jo to zajednica, sastavljena od dijelova,
koji ne ine cjelinu. U poreenju s Francuskom ili s Engleskom, ona so ini kao neto bezoblino,
nelogino i ak gotovo udovino. U tom je, naime, udnome stroju sredinja opruga prerano bila
izloona prejakoj napeteoti, pa je pukla. Od kraja rata za investituru bilo je jasno, da kraljevstvo,
koje je posvuda drugdje formiralo dravu, ovdje vie ne e biti dovljno snano, da izvri svoju zadau.
Njegove carske ambicije natjerale su ga u pustolevine, iz kojih je izalo napola slomljeno, pa ako i
jest, pod Hohenstaufevcima, sabralo sve snage, koje su mu jo preostale, u elji da se pokua osvetiti,
zavrile se te najzad konanom katastrofom. Ona je, od izbora Rudolfa Habsburkog (1273) dalje,
ostalo tako bez ugleda i bez auteriteta, da se ovjek pita, zato se izbornici uope trude, da imenuju
kralja. Moda je, u biti ba carska ideja, koja je mrak njegova pada ouvala kraljevstvo na ivotu.
Tradicija je htijela, da ipak neizostavno postoji car, premda se ta potreba nije vie temeljila ili na
emu stvarnom. A kako je njemaki kralj bio unaprijed odreen da nosi carsku ast, te bi ukidanjem
kraljevstva u iste vrijeme bilo ukinuto i carstvo. Kraljevstvo je, dakle, ostale na ivotu, a
najparadoksalniji od svih usuda je htio, da je kralj sauvao svoju prividnu kraljevsku vlast samo zato,
da bi megao dobiti carsku vlast, koja je postala jo ispraznijem od prve.
Jer one, to je poslije smrti Fridriha II. ostale od carstva, same je prazna, besadrajna ferma. Poleaj,
koji je stekle papiristvo od vremena Inecenta III., kao i stvaranje nacionalnih drava u Francuskoj i
Engleskej, konano mu je oduzele svaku mogunost,a Evropu privoli da prihvati njegovo prvenstvo u
svjetevnim stvarima. O, tome se govori jo samo u kolama, gdje profeseri rimskoga orava i dalje u
teriji smatraju cara gospodarem cijelega svijeta. Carstvo je jo moda netko ovdje ili ondje spemenuo
u borbi s kakvim protivnikom, kao to je te uinio Bonifacije VIII. u onom sukobu s Filipom Lijepim; ili
jo poneki
idealist, kao to je bio Dante, u njem vidi lijep san, koji je stvarnost porekla. Ustvari, one je mrtva
ideja, prestatak prelosti, koji bi bio velianstven, kad veinom slabost careva ne bi suvie isticala
supretnost, s uspemenama, koje je dozivala u sjeanje. Caru je je uvijek priznavana prednost pred
drugim vladarima; imao je pravo da podjeljuje plemstvo i da imenuje biljenike (netare) u svim
zemljama. I te je goteve sve, to je sauvao od svoje nekadanje univerzalne vlasti. Neto male ugleda
donese mu njegevi odnesi s papom, s kojim on nuno ostaje vezan. Ta e veza u XIV. st. urediti
epilegom velikih borbi u prolesti; ali e on ostati bez ikakvih drugih pesljedica; a u XV e stoljeu
omoguiti Sigismundu, da odigra onu ulogu, koju bismo, s nepotevanjem, to donekle opravdava
preuzetnost njegeva dranja mogli nazvati ulogom impresarija na koncilu u Konstanci.
Rudolf Habsburki nije za svoje duge vladavine (1273-1291) naao develjne, vremena, da ode u Rim i
ondje primi carsku krunu. Njemaka mu je zadavala doveljne briga. Nije trebalo biti velik politiar, pa
da se uvidi, da je obnova monarhijske vlasti ondje nemegua. Prvi bi joj uvjet bio nasljednost krune. A
208
na to se nije mogle ni pomiljati. Ni papa, ni izbornici, ni knezevi ne bi na te pristali. Povezati gradove
s interesima monarhijske vlasti, bila je jo nestvarnije. Za te bi trebalo da oni osjeaju potrebu za
zatitnikom; ali oni te potrebe nisu osjeali. Knezovi nisu bili dovoljno jaki, da ih dovedu u pogibelj, a
kad im je neka opasnest zaista zaprijetila, bili su doveljni regienalni saavezi, ta su ih sklapali, pa da
zajame njihovu nezavisnost. Da li je bar mogle biti nade, da e se nacija ujediniti protiv inostranstva i
da e joj car, zahvaljujui presizanjima Francuske na zapadnoj granici, moi stati na elo i nametnuti
joj se kao njezin branilac? Za evo je bila potrebne, da Njemaku nadahnjuje nacionalni osjeaj, ali
njega ondje nije uope bilo. Svatko je ondje mislio samo na sebe, a jedina granica, koja je bila v
sveope sebinosti, Rudolf nije mario da se posveti kraljevstvu, koje nije nikoga zanimalo. Nije bio
imuan i imao je veliku porodicu, pa se zadovoljio time; da se okoristi prilikom, koja mu je pala u dio,
pa da se pobrine za svoje poslove, ili, tonije, za poslove svoje porodice. Nije se zanosio nikakvim,
idealizmom, pa je smatra, da bi bilo ludo rtvovati se i sii s vlasti isto onako siromaan, kako ju je
primio. Okolnosti su mu posluile kao po narudbi. Pobjeda, to ju je uz pomo ugarskog kralja na
poetku svoje vladavine postigao nad ekim kraljem Otakarom II. (1278.) ostavila je vojvodine
Austriju i tajersku bez vladara. On se pourio da ih dade kao leno svome sinu Alberrtu. Tako je sretni
sluaj jednim mahom donio toj maloj Habsburkoj kui dvije lijepe podunavske vojvodine. To je bio
jedini rezultat Rudolfove politike. Premda je kraljevao i carevao, a da nije vladao, bar je svojoj
porodici ostavio lijep posjed i primjer umijea, kako se treba okoristiti sreom, koja e u budunosti i
suvie mnogo utjecati.
Izbornici su odabrali Rudolfa samo zato, to, je bio slab i siromaan. Premda ih je razoarao,
nadomjestili su ga drugim, jo slabijim i jo siromanijirn kraljem, i dali krunu Adolfu od Nassaua
(1292-1298) A ipak je bilo sigurno, da e ga srea njegova prethodnika uputiti istim putem, kojim je
iao i on. Ali srea mu nije bila tako sklona, kao Rudolfu. U nedostatku boljega, 1294. je odluio, da
Eduardu I. proda svoje saveznitvo protiv Filipa Lijepog. Presizanja Francuske na Njemakoj granici
posluila su mu, da tu trgovinu prebojadie asnim razlozima. Ali uistinu, ta su ga presizanja isto tako
malo zanimala, kao i Eduardova svaa s Francuskom. Mislio je samo na to, kako da se doepa Tiringije,
i livre sterlinga, koje je dobio, posluile su mu samo zato, da namakne sredstva za rat, kojim se nadao,
da e obogatiti svoju kuu. Ali izbornici nisu bili skloni da pomognu jo jednog skorojevia. Stoga su ga
zbacili i na njegovo mjesto postavpi Alberta, sina Rudolfa Habsburkog (1298-1308). On se nadahnjavao
tradicijom svoga oca, pa se nadao, da e Austriji pridruiti eko kraljevstvo, ali je 1308. umoren, pa
je tako propao plan, koga e se njegovi nasljednici uvijek vjerno sjeati.
Kao trei, po redu pozvan je na prijestolje posve mali vladar, za kog se vjerovalo, da ne pobuuje
nikakve bojazni. Bio je to grof Henrik Luksemburki (1308-1313), koji je bio imenovan zahvaljujui
utjecaju svoga brata, nadbiskupa-izbornika Trierskog. Po zemlji, u kojoj je vladao, pripadao je u
Nizozemsku, a ta je zemlja, dodue raunata u podruje carstva, ali je s Njemakom jo bila vezana
samo po imenu. Kao i njegovi susjedi u Liegeu, Hainautu, Brabantu i Flandriji, bio, je potpuno proet
francuskom kulturom i obiajima, a povrh toga bio je podrijetlom Waonac, pa je na drugu stranu Rajne
doao kao potpun stranac. Pa ipak, je on bio onaj Welsch
89
to je obnovio carsku tradiciju, koju su
njegova tri prethodnika zbog svoje brige samo za vlastite poslove podjednako napustila. I ve samo
njegovo podrijetlu dosta dobro objanjava tu inicijativu. Samim tim, to ga je ono uinilo
nezainteresiranim za njemaka pitanja, moralo mu je panju skrenuti na interese carstva. Poeo je
sanjati o slavi, da u Rimu na glavu metne onu krunu, koju poslije Fridriha II. vie nitko nije nosio, da
Izmiri carstvo s papinstvom i da mu u miru pribavi novo i blagotvorno velianstvo.
89
Njemaki izraz, izveden od latinskog gallicus, koji se prezirno upotrebljavao za sve strance romanskog podrijetla. - Prev.
209
Vijest o njegovu dolasku pobudila je u Italiji jezu nade. Unitenje Hohenstaufovaca nije donijelo mira
strastvenim gradovima u Lombardiji i u Toskani. Pod starim imenom Gvelfa i Gibelina stranke su ih i
dalje razdirale estinom, koju su u isto vrijeme pojaavale i opreke u ekonomskim interesima i sukobi
obrtnika s patricijima i mrnja prema plemstvu. Piza je nedavno pala pod udarcima enove, a Firenca
se okoristila njezinim porazom, pa je Toskanu podvrgla svojoj demokratskoj vladavini. U Lombardiji je
veina gradova, iscrpljena neslogom, prihvatila senjoriju kakvog sretnog vojnika ili potestata i
pomirila se s tiranijom, da bi mogla uivati mir. Tako su Della Torre vladali u Milanu, Della Scala u
Veroni, Este u Ferrari. U Rimu, iz kog su pape otili, ogoreno su se meu sobom borili za vlast lanovi
porodica Colonna i Orsini. Samo je Venecija, pod vlau svoje mone aristokraacije, sauvala mir, koji
joj je omoguavao, da se s toliko vie energije posveti Pomorskom ratu, to ga je vodila protiv enove.
Car Henrik VII. se usred tih razularenih strasti i pohlepa pojavio kao obnovitelj reda i mira. Iskreno je
elio izmiriti stranke i sve udruiti u potovanju pravde. Ali kako je mogao nametnuti pravdu, kad nije
raspolagao silom? Sa sobom je doveo samo tri da etiri tisue konjanika, i ona nada, kojom ga je Italija
pozdravila pri dolasku, gotovo se smjesta pretvorila u razoaranje. Protivno svojim namjerama, naao
se primoran, da i sam zauzme, borben stav prema protivnicima, koje je mislio da e moi umiriti, samo
je tako, naime, mogao raunati s time, da e dobiti neku pomo. Kralja Roberta Napuljskog je
uznemirilo, to mu je Henrik preoteo utjecaj na Poluotoku, pa je poprimio neprijaateijsko dranje.
Kad je Henrik stigao u Rim, nije uope mogao dopriijeti do crkve Sv. Petra, jer su njegovi neprijatelji
drali najvei dio grada. Stoga se morao zadovoljiti time, da u Latemnu, gotovo potajno, iz ruku
kardinala, koje je papa ovlastio, primi onu carsku krunu, koju bi mu, nema sumnje, bolje bilo da uope
nije primio, nego da ju je primio tako (u lipnju 1312). Od njegova plana da obnovi velianstvo carstva,
nije ostalo nita. Bio je bez financija i gotovo bez vojske, pa je svoju politiku morao podrediti politici
Napolitanaca i protiv njih moliti pomo sicilskoga kralja. U Toskani je Firenca pred njim zatvorila
vrata. Za borbu protiv nje, morao se oslanjati na Pizance. Bio je to predubok pad poslije tako vitsokih i
tako i kratkotrajnih iluzija. Iscrpljen jadom, Henrik je u kolovozu 1313, podlegao u Buonconventu.
Sahranjen je u Pizi; njegov sarkofag jo uvijek stoji u galeriji, gdje strane fresko-slike Orcagne tako
nesmiljeno prikazuju ispraznost ljudskih ambicija.
Ali on je ponovo otvorio put, koji vezuje Italiju i Njemaku, pa je Ludvig Bavarski, njegov nasljednik
(1314-1347), poslije njega poao tim putem. Tek to je pobijedio i zarobio Fridoriha Habsburkog, koga
su mu neki od izbornika suprotstavili, stao je pomiljati da prijee Alpe. Smjesta je naiao na ogoreno
protivljenje papino. Sveta je Stolica dodue morala povui svoje pretenzije pred Francuskom i
Engleskom, ali nije mogla kapitulirati pred njemakim kraljevima. Iznijevi opet na historijsku
pozornicu carsko pitanje, na koje je svijet ve tako davno zaboravio, oni su oivjeli mrsku uspomenu
na Hohenstaurovce pa se moglo bojati, da u Italiji oko, sebe ne okupe sve papine neprijatelje kao i
neprijatelje napuljskih kraljeva, koji su mu bili pomonici. Borba je bila utoliko sigurnija, to njihova
mo nije bila jednaka njihovim ambicijama, pa se moglo raunati, da bi napad na njih donio gotovo
sigurno pobjedu. Ve je i prekid Henrika VII. s Robertom Napuljskim zavadio Henrika s Klementom V.,
pa je samo njegova prerana smrt sprijeila da doe do provale neprijateljstva. Ivan XXII. je odluio, da
nimalo ne odustane od prevlasti, to su je njegovi veliki prethodnici u XII. st, stekli nad carstvom.
Uspevi se na papinsko prijeestolje, sveano je objavio, da je papa od Sv. Petra dobio i duhovno i
svjetovno carstvo i da ima neosporno pravo da bdi nad njim, kad nema cara. Provodei tu teoriju
smjesta u djelo, imenovao je Roberta Napuljskog carskim namjesnik om u Italiji.
Na podstrek protivnika Napuljaca, Ludvig Bavarski je povjerovao, da je dovoljno jak da prihvati borbu.
Ivan XXII. ga je l324. izoppio izbacio, a to je u njegov tmhor dovelo minorite-spiritualce, koji su
izopeni kao i on, istim tim sporom okoristio se Marsilije iz Padove da protiv pape napie spis Defensor
Pacis. Omamljen i povuen tom opozicijom, koja je u isto vrijeme bila politika i teoloka, a on joj je
manje bio sredite nego dobar izgovor, kojim se ona pod izlikom da mu slui zapravo htjela samo
210
okoristiti, Ludvig je dopustio da bude uvuen u pustolovinu, koja e mu donijeti propast. Godine 1327.,
su ga na Kapitolu okrunila dva izopena biskupa i etiri gradska sindika. Bila je to loa parodija, u
kojoj su se udnovato zdruile uspomene na anarhiju X. stoljea s uspomenama na mistiko
republikanstvo Arnolda iz Brescije. Poto je dobio krunu, Ludvig vie nije mogao odbiti nijedan zahtjev
rimskog puka, koji je zahvatila jedna od onih njegovih oholosti, to su ga navodile da sebe smatra
gospodarem svijeta, a isto tako ni neprijateljima Ivana XXII., slijepim od mrnje, od mataanja ili od
tlapnja. Dopustio je da neka narodna skuptina, izree zbacivanje pape, koji je optuen zbog hereze i
uvrede velianstva; i da posebna komisija, sastavljena od sveenika i laika, umjesto njega imenuje
nekog redovnika prosjakog reda, koji je uzeo ime Nikola V. Taj je nesretnik uskoro uvidio, da je bio
tek statist u revolucicinarnoj koomediji. Prestraivi se sam onoga, to je uinio, kukavno se povukao.
Manje od dvije godine poslije izbora Rimljani su preklinjali papu, da im dade odreenje. Nikola V. je s
uetom oko vrata doao u Avignon da mu se baci pred noge i da ga skrueno moli za oprotenje.
Nekoliko dana nakon to je sveanom bulom proglasio izdvajanje Italije iz zajednice s njemakim
carstvom, Ivan XXII je umro (1334). To meutim nije ni ukoliko promijenilo raspoloenje kurije prema
Ludvigu Bavarskome. Benedikt XII. i Klement VI. ostali su neumoljivi, i to nema sumnje, vie
neumoljivi, nego to je to zasluivala bezopasna uvreda velianstvu Svete Stolice. Ludvig se meutim
bio posve zbunjen i troio vrijeme u pokuajima da se izmiri, ali to je papinstvo oholo odbijalo. Za
trenutak se inilo, da se poriadao, da e Avignon prisiliti na mir: bilo je to, kad je sklopio savez s
Eduardom III. protiv Francuske. Ali to je bila jo jedna obmana vi e, i nije se odrala dugo. Bio je
posve nemoan da povede rat, pa ne samo da nije niim pomogao Eduardu, nego je ak i sklopio savez
s Filipom Valois. Da je Njemaka bila drava, sad je bio pravi trenutak da i ona uini po uzoru na
Francusku i Englesku u vrijeme Bonifacija VIII, pa da dokraji ponienja, kojima je papinstvo obasipalo
njezina kralja. Ali su se izbornici, oslanjajui se na sabor, ograniili na to, da prosvjeduju protiv prava,
koja je papa sebi prisvajao, da potvruje kralja, kog su oni izabrali- i to je bilo sve. Oni su ti cijeloj
svai vidjeli samo priliku da se njome okoriste i ojaaju neopravaanu povlasticu, koja im je davala
pravo da raspolau krunom. Ukratko, Ludvig je Bavarski preputen samome sebi. Njegov razdor s
luksemburkom kuom upropastio ga je. Zaboravivi svoje izjave o nezavisnosti, izbornici su na otar
poziv Klementa VI., da imenujunu novoga kralja, prodali svoje glasove Karlu, markgrofu Moravske,
sinu ekoga kralja Ivana Slijepog i unuku Henrika VII., koji je uzeo ime Karlo IV. (1346).
Sretni je sluaj omoguio Henriku VII. da na samom poetku svoje vladavine zakljui enidbu svoga
sina Ivana (Slijepog) s batinicom ekoga kraljevstva. Tako je luksemburka kua dola u priliku da
bude presaena s romanske granice carstva na njegovu slavensku granicu. Ondje se imala odrati vie
od jednog stoljea. Ivan je poginuo kod Crckyja malo vremena poslije izbora njegova sina, pa je tako
Karlo IV. udruio na svojoj glavi njemaku i eku krunu. Godine 1355. tome je dodao i carsku krunu,
po koju je doao u Rim bez velika sjaja, okruen svim nunim mjerama opreza, koje su mu mogle
osigurati da ostane u dobrim odnosima s papom. Ne treba se uditi, to se prije svega posvetio
poboljanju poloaja svoje kue. Pridruio je ekoj i Moravskoj leziju i Luicu, a 1373. je njima
pripojio i Brandenburku marku. Time se na istoku Njemake formirala kompaktna sila, koja nije bila
njemaka sila. Sredite joj je bilo u ekoj, gdje se Karlo pobrinuo da uvede upravu po uzoru na onu u
Francuskoj.
Zlatna bula, kojom Je Karlo IV. 1356. odluno potvrdio ovlasti i sastav izbornikog kolegija, kakav je
taj zbor imao ostati sve do kraja XVIII. st.
90
pridobila je za nj te staraoce kraljeva. Polo mu je za
rukom da ih jo za svog ivota nagovori, da njegova sina Vaclova imenuju rimskim kraljem (1376), a da
90
Kolegij se sastojao od tri nadbiskupa-izbornika; to su bili prelati Mainza, Triera i Kolna. Pored njih ulazili su jo i etiri laika
izbornika: eki kralj, grof-palatin rajnski, vojvoda saski i markgrof brandenburki.
211
im za to nije morrao suvie skupo platiti. Bio je to prvi sluaj poslije Fridriha II, da na njemakom
prijestoiju sin nasljeuje oca.
Vaclavljeva vladavina (1376-1400) bila je za Njemaku zapravo interregnum. On se bavio iskljuivo
ekom, a sve je ostalo potpuno zanemario. Nije se sjetio ni da uzme carsku krunu; ni da intervenira u
neprestanim svaama njemakih gradova s knezovima. etiri izborrnika iz rajnskog podruja prisvojili
su sebi 1400., pravo da ga zbace, pa bi se njihov postupak u toj prilici mogao smatrati neke vrste
prosvjedom protiv kralja, koji je preesto pokazivao, da je stranac. Ako su, dajui krunu grofu-palatinu
Rupertu, eljeli suprotstaviti svome ekom vladaru zaista nacionalnog vladara, onda je njihov pokus
jadno propao. Novoga su kralja priznali gotovo samo oni, koji su ga izdigli. Povjerovao je, da e uiniti
majstorski potez, ako se usudi otii u Italiju. Carska bi mu kruna pribavila neto ugleda, pa je polazei
na put raunao s time, da e se domoi Milana, jer je tamonji vojvoda, Gian-Galeazzo Visconti,
odravao najbolje odnose s luksemburkom kuom. Naivnost toga plana mnogo kazuje o politikoj
ozbiljnosti takvoga kralja i takvih izbornika. Nije uope imao novaca a raunao je, da e Firentinci,
neprijatelji Milanaca smjesta im on prijee planine, staviti svoje ete njemu na raspolaganje.
Meutim i Firentinci i Milanci podjednako su ga prezreli. Stigavi s nekoliko konjanika do Brescije,
naao se u nemogunosti da krene dalje. Morao se sramotno vratiti natrag i sakriti u svom Palatinatu,
gdje je 1410. umro. Tek je svojom smru podsjetio svijet, da je nosio krunu. Poueni iskustvom,
izbornici su se vratili luksemburkoj kui. Vaclav je imao dva brata: Ivana, markgrofa moravskog, i
Sigismunda, kralja ugarskog; ,imenovali su i jednog i drugog, jer im nije svima polo za nikom da svoje
glasove prodaju istom kandidatu. Tako je sad Njemaka imala tri kralja, jer je Vaclav nepokolebljivo
idalje nosio taj naslov. Na sreu, Ivanova je smrt 1416. taj broj smanjila na dvojic, a kad je 1419. i
Vaclav iezao, ostao je Sigismund sam.
Aktivnost toga posljednjeg Luksemburgovca (1410-1437) neeobino odudara od bezvoljnosti
Vaclavljeve. Interesi njegovoh ugarskog kraljevstva, kome su iz godine u godinu sve vie svojim
napredovanjem prijetili Turci, pobudili su u njem nadu u spasenje uz pomo kriarskog rata protiv tih
nevjemika. A kako je kriarski rat bio nemogu dokle god traje raskol, on je svim svojim snagama i
prilino nametljivom revnou nastojao, da doe do saziva koncila u Konstanci i zatim, da koncil zavri
s uspjehom. Budui da je ,od smrti svoga brata bio nasljednik ekog kraljevstva, koje nije mogao
preuzeti, jer ga je u tome spreavala Husitska pobuna, imao je i drugi razlog, zbog koga je bio
strastveni pristalica reforme u crkvi. Njegov naslov rimskog kralja bio je izvrstan izgovor, da se uplete
u papinske poslove ostavljajui zapravo svoje vlastite. Vojni pohodi, koje su odredi li papa ih koncil
protiv Husita, propadali su bez izuzetka i unosili zabunu meu njemaku konjicu. Najzad 1434. poslije
rata protiv taboriana i utrakvista, kad je prihvaen modus vivendi Prakih kompaktata, Sigismund je
mogao ui u Prag. Umro je tri godine poslije toga, 9.prosinca 1437., a njegova su kraljevstva eka i
Ugarska prela u ruke njegova zeta, Alberta Austrijskog. Tako su se prostrana podruja luksemburke
kue pridruila vojvodstvima Austriji i tajerskoj. Cilj, to ga je habsburka kua imala pred oima od
osnutka svoje vlasti u Podunavlju, bio je postignut. Na istoku Njemake formirala se velika dinastika
sila, sastavljena od raznorodnih zemalja: njemakih, slavenskih i madarskih. Svi napori tolikih
kraljeva da osnuju vlast svojih porodica zavrila su se najzad izdignuem Habsburgdvaca u red
najmonijih vladara u Evropi. U njihovoj je srei sigurno imao svoju ulogu i sluaj, ali on tu ulogu ima i
u sudbini svih bogatih batinika. Neka nesretna trudnoa, neki besplodni brak, prerana smrt kakvog
djeteta bila bi dovoljna da sve upropasti. No ipak u svemu tome ne treba precjenjivati utjecaj
nepredvienoga. Zar to nepredvieno ne susrecmo isto tako u ratnim operacijama kao i u branim
pogodbama? Treba priznati, da su Habsburgovci, ako im srea i jest bila sklona, znali da joj u tome
pomognu. Od kraja XIII. st. sva se njihova politika sastojala u tome, da vjetim enidbama stjeu pravo
na zahtjeve prema ekoj, Ugarskoj, pa ak i Poljskoj. Raunali su na stvaralaku snagu svoje rase, kao
to drugi raunaju sa snagom svoga maa, i taj se njihov raun pokazao kao dobar. Istina je, da bi on
ispao drukije, da se odnosio na zemlje sa starijom kulturom i srazvijenijom nacionalnom svijesti.
212
Dovoljno je podsjetiti ovdje namjere, to ih je Francuska poduzela u poetku XIV. st., da bi odvratila
engleske kraljeve od svoje krune. Ali ni u Ugarskoj, ni u ekoj kraljevstvo jo nije bilo dovoljno
intimno isprepleteno s nacijom, da te zemlje odbiju stranca. Bilo je dovoljno sporazumjeti se s visokim
plemstvom, kolikogod su mu Nijemci bili mrski, i dati osim toga tome plemstvu ustupke, pa da i
stranac bude prihvaen. Ono to ne bi bilo mogue na zapadu Evrope, na istoku je bilo mogue.
Nijednog od ovih uvjeta, to su doveli do stogodinjeg rata, nije bilo u Podunavlju. Prema tome,
izvanredna srea Habsburgovaca mnogo je manje posljedica sluaja, nego to bi se to u prvi mah moglo
povjerovati. Brana politika nije dovoljna da je protumai. Neophodno potrebni i prvobitni uvjet bilo
je potpuno nepostojanje politikog duha kod naroda, koji su bili sredstvo ili rtva te line politike.
Ako promotrimo, i Njemaku u cjelini, ni ona nije imala nimalo toga politikog duha. Nepobitan dokaz
tome moemo nai i u ovom kratkom pregledu o vladanju njezinih kraljeva, to smo ga netom
prooitali. Dovoljno je uporediti povijest Njemake s povijeu Francuske i Engleske u istom razdoblju.
Tu ne samo da su tri povlatene klase, sveenstvo, plemstvo i graanstvo povezane, bilo poretom ili
vojnom slubom, uz kralje vo djelovanje, nego se one neposredno upleu u vladanje, i one krize, to ih
izazivaju njihovi zahtjevi ili njihovi sukobi, samo su burne manifestacije neospornog javnog ivota.
Njemaka, naprotiv, nema ni poreza ni i ega to je nalik na neku parlamentarnu organizaciju. Njezin
sabor (Reichtstag) samo je skuptina prelata, knezova, plemia i gradova, i njegove se ovlasti
ograniavaju na to, da koi djelovanje vladarevo, a da pritom ne preuzima upravu namjesto, njega,
nego samo vladareva nastojanja slabi i zamrsuje. Kruna nema ni upravnog aparata ni financija.
Arhaika velianstenost jezika i simbola, kojima se slui, istie se gotovo smijenom suprotnou
prema njezinoj stvarnoj snazi. Sigismund, koji je radi raskonosti carskom orlu dodao i drugu glavu,
morao je zaloiti svoju krunu i borio se sa zahtjevima svojih vjerovnika, koji su ga progonili iz grada u
grad. Da je Njemaka bila drava, stogodinji bi joj rat pruio izvamednu priliku, da se afirmira.
Francuska i Engleska su se uzajamno neutralizirale, i ona je nesmetano mogla nametnuti Evropi svoju
prevlast. Ali ona je bila nemona da bilo ta poduzme. Savezi Adolfa i Ludviga Bavarskoga s Eduardom
III. propali su samo zbog neispravnosti te dvojice neimunih vladara, koji su primili novac za svoje
usluge unaprijed, ali nisu izvrili nijednu. Tako se Francuska i dalje proirivala na svojoj istonoj
granici, a da carevi nisu ni prosvjedovali. Godine 1349. Francuska je stekla Dauphineju. To, to se
Karlo IV. 1356. dao okruniti u Arlesu, u znak da jo uvijek ima pravo na staro burgundsko kraljevstvo,
uinio je, nema sumnje, samo zato, da ga moe skuplje prodati, jer je uskoro zatim francuskog
prijestolonasljednika imenovao carskim naamjesnikom u Arlesu. Franche-Comte je prela u vlast Filipa
Smjelog God. 1388. jedna francuska vojska potukla je vojvodu od Gelderna, a da se nitko nije ni
pomakno. Ve smo vidjeli, kako se burgundska kua proirila u Nizozemskoj, obuhvativi Hainaut,
Holland, Zeeland, Namur, Brabant, podvrgavi svome protektoratu Liege i Utrecht i najzad, pripojivi
sebi Luxembourg, kolijevku jedne od carskih porodica. Filip Dobri prkosio je u lice Sigismundu. Kad ga
je ovaj 1433. udario carskim izopenjem, ,odgovorio mu je drskim proglasom na njemake; knezove i
gradove. Sa svih je strana primao jamstva neutralnosti, na koja je raunao. Kad je najzad car 1437.
izgubio strpljenje i htio prijei u akciju, mogao je uiniti samo to, da poalje Ludviga Bavarskoga s 400
konjanika u Brabant, na koji je mislio, da ima pravo. Bili su dovoljni i seljaci iz Limbourga, pa da kod
Aachena stlzbiju izvrioca carske volje.
Ta je epizoda bila karakteristina. Ona u pravom svijetlu prikazuje prirodu carstva: ono je bilo skup
vladara i gradova, koji su se brinuli za vrhovnog vladara samo ukoliko je njegova politika mogla uroditi
nekom koristi za njih. Njemaka nije bila drava, nego agregat nezavisnih dravica, laikih ili crkvenih
kneevina i slobodnih gradova - (oko sedamdeset). Pritom jo slobodni gradovi jedva dolaze u obzir.
Samo su neki od njih, kao Koln. Nurnberg, Augsburg, imali dovoljno vlastitih snaga da se brane; ali
nijedan nije imao dovoljno snage, da vodi snanu politiku, kao to su to mogli talijanski gradovi.
Njihova je politika bila ustvari promjenljiva politika priklanjanja. Nema sumnje, njemako se
graanstvo u XIV. st. uvelike razvilo. Ali je njegov razvitak donosio koristi samo njemu samom. Knezovi
213
su nastojali da osujete utjecaj graanstva, kome kralj, s druge strane, nije pruao pomo. Ono dakle
ovdje nije imalo onu znatnu ulogu, koja mu je pripala u opem razvoju Francuske i Engleske. Izuzetak
je Hanza. Premda su ti gradovi bili labavo vezani jedan o drugi, njihov ih je zajedniki interes
ujedinjavao u borbi s protivnicima, koji su, na sreu, bili slabi. Najopasnija je bila Danska. Ali je kralj
Valdemar 1369. potuen pa je Baltiko more sve do poetka XV. st. ostalo njemako jezero.
U unutranjosti vodi se neprestana borba knezova s gradovima, i ona u toj zemlji bez sredinje vlasti
odrava nesigurnost, kojom se s radou koristilo malo plemstvo, jer se za nju pljakanje trgovaca
pretvorilo u normalanoblik ivota. Raubritter, koji bi se drugdje pretvarao u vojnika ili dravnog
slubenika, ovdje je razbojnik po zanatu.
A od kneevina, nijedna osim Bavarske i posjeda luksemburke i habsburke kue, nije bila osobito
velika. One su mnogo manje snane i vrste, nego na' primjer, talijanske kneevine. U unutranjosti,
uprava je u njima jo posve nerazvijena. Ako i ima stalekih skuptina, graanstvo nije nigdje dovoljno
jako da istupa kao protutea plemstvu, koje ima glavnu rije u svemu i namee svoju prevlast cijeloj
zemlji. Ti su plemii velikim dijelom neslobodnog podrijetla. U XIV. st. jo su veoma brojni. Vladar ih
okuplja oko sebe i iz njihove sredine odabire ljude svoga povjerenja. U tim zemljama vlada zakon sile,
koji je drugdje posve nepoznat. Seljaci, koji su od sredine XIV. st, preputeni tome plemstvu, poinju
ponovo zapadati u kmetstvo.
91
Iseljavanje nije, naime vie mogue, a u Njemakoj nema, kao drugdje
kralja, koji bi mogao intervenirati. To nezadovanje puka u kmetstvo, pod vlau plemia, koji su i sami
djelomice neslobodnog podrijetla, jedno je od najupadnijih obiljeja ivota u Njemakoj. Bilo je i
otpora takvome razvitku. Tu moemo, spomenuti podrijetlo vicarske konfederacije. Njezina, tri
prvobitna kantona, Schwyz, Uri i Unterwalden, potukli su 1315. kod Morgartena Leopolda Austrijskog.
To je bila polazna toka saveza, kome su se poslije pridruili Luzern (1332.), Zurich (1351) Bern
(1353), i koji se bitkom -kod Sempacha protiv Leopolda III. Austrijskog (1386) jo vie uvrstio.
Ta centrifugalna tendencija u Njemakoj ne objanjava, se samo slabou kraljevske vlasti. Treba uzeti
u obzir i to, da je ekonomski ivot u zemlji sve do sredine XV. st. slabo razvijen. U njemu nema
nikakva jedinstva. Na morskoj obali Hanza prevozi ito sa sjevera prema Flandriji, i na sjever otprema
proizvode s istoka. Rajnsko podruje gravitira prema Nizozemskoj. Ali njegova se vanost smanjuje
otkako je otvorena izravna plovidba izmeu Flandrije i Italije. Juni gradovi odravaju vezu s
Venecijom, jer Dunav nie od Bea vie nije trgovaki put. Povrh toga, u zemlji nema nikakve izvozne
industrije, osim metala iz eke i Tirola.
U sreditu uope nema znatnih gradova. Ukratko; zemlja je najveim dijelom jo ratarska. Potrebno
joj je inozemstvo, ali ovo nju ne treba. Nizozemska se okree od nje i obraa Zapadu.
Znaajno je, da sjeverni primorski gradovi gotovo, uope ne suudjeluju u ivotu njemake
unutranjosti. Sve do sredine XIV. st. pravu Njemaku ine Porajnje i Jug. Ali ve od nekog vremena,
od Rudolfa Habsburkog, a sporadiki jo i prije, moe se opaziti neko prebacivanje teita prema
istoku. Ono se u punoj mjeri oituje u vrijeme Luksemburgovaca. Tu se pruaju slavenske zemlje,
pogodne da budu apsorbirane. Vie nema kolonizacije, ali postoji dinastika orijentacija prema istoku,
koja u isto vrijeme kod tih naroda pobuuje protudarac protiv Njemake.
91
U Flandriji kmetstvo nestaje u XIII. st.; u Francuskoj se ono uvelike gubi u XIV. st
214
II. SLAVENSKE DRAVE I UGARSKA
U trenutku, kad se slavenski narodi pojavljuju u povijesti, oni zauzimaju podruje, to se prua od
gornje Visle i Karpata do Dnjepra. U toku V.st. u vezi s opim pomicanjem Germana, njihovih zapadnih
susjeda, prema Rimskom carstvu, oni kreu za njima takoer prema zapadu i zauzimaju podruja, koja
su Germani ostavili. Poljaci su se naaselili u dolini Visle: Veneti su se proirili od Labe do Baltikog
mora, a esi su dotle zaposjeli eku i Moravsku. Drugi su poli prema jugozapadu, naselili dolinu
Dunava i na tetu grkoga carstva prodrli duboko u Trakiju. To su Bugari, Srbi, Hrvati i Slovenci. Oni
pak Slaveni, koji su ostali na istoku, te ih je njihov poloaj na Dnjepru rasprostro na podruju, kojim je
prolazio put, to vezuje Bizant sa sjevernim zemljama, pali su u IX. st., kako smo vidjeli prije u tekstu
pod prevlast skandinavskih Vikinga, napol trgovaca, napol vojnika, od kojih su preuzeli ime Rusi. Kijev,
u kom se pod nazivom velikog kneza naselio osniva dinastije Rjurikovia, postao je sreditem meu
sobom politiki vezanih kneevina drugog reda, koje su se prostirale od Novgoroda do obala
Crnogamora.
Ekonomska organizacija te zemlje imala je obiljeje, koje ne susreemo ni kod koga drugog barbarskog
naroda. Ona je bila iskljuivo trgovaka. Vikinzi, koji su se naselili oko svojih knezova unutar utvrenih
bedema (gorod), to su podignuti du Dnjepra i njegovih pritoka, podvrgli su slavensko stanovnitvo
plaanju danka, koji se prije svega sastojao od meda, voska i krzna, a sve je to tamonje stanovnitvo
u izobilju dobivalo lovom i uzgojem pela u svojoj umom pokriven oj domovini. Svake su se godine u
proljee barke Vikinga sastajale u Kijevu i prevozile, tu robu u Carigrad, a s njom i znatan broj robova;
za sve to donosili su kui vino, tkanine i manufakturne proizvode. Kad su se Skandinavci u poetku
X.st., slavenizirali, njihova je trgovaka praksa, kao i politika eksploatacija seoskog stanovnitva,
ostala i dalje vojnika, trgovaka i gradska bojarska aristokracija vladala je ostalim dijelom naroda. To
je bilo osnovno obiljeje ruske drve toga vremena.
Budui da su odravali neprestane veze s Bizantijom. Rusi su brzo prihvatili kranstvo. Ono se ve u
prvoj polovini X.st., poelo posredstvom trgovine unositi meu stanovnitvo Kijeva. Ve izmeu
955. i 957. otvoreno ga je ispovijedala kneginja Olga. No ipak, poganstvo se odralo kao glavna vjera
sve do vladavine njezina unka Vladimira, koji je jo prinosio ljudske rtve i koga tradicija, zbog
njegovih 800 prilenica, to mu ih se nema sumnje, poneto velikoduno pripisuje, uporeuje sa
Salomonom. Ali poslije enidbe s nekom bizanttskom prinesom zbio se neizbjeivi dogadaj (983.)
Kneevo obraenje povelo je za sobom i bojare. Pokrtenje puka izvreno je tako jednostavno, da
podsjea na pokrtenje Sasa, to ga je izvrio Karlo Veliki. Stanovnici Kijeva pokrteni su u gomilama u
vodama Dnjepra. Kumiri su srueni, a knez je zapovjedio, da se na mjestu poganskih hramova sagrade
crkve. Da bi snabdio sveenstvo prinovom, odredio je, da djeca najistaknutijih porodica budu oduzeta,
pa je njihov odgoj povjerio bizantskim i bugarskim sveenicima, koje je Bizantija poslala, da
upravvljaju prvim koracima mlade ruske crkve.
Da vanjski dogaaji nisu postavili svoje zapreke, povijesi je razvoj navedio Rusiju da se sve vie
orijentira prema Carigradu. Taj veliki grad nije za nju bio samo izrazito vjersko sredite, kao to je
Rim bio za krane na Zapadu, nego je bio jo i veliko trite, i taj se dvostruki razlog njegova utjecaja
s vremenem odrazio na svim podrujima njezinog drutveneg ivota. Poznato je, da je rusko crkveno
graditeljstvo, sve do najnovijih vremena zadralo bizantske oblike, koji su u to doba ondje prevladali,
a Ruskaja pravda, najstariji zbornik ruskega prava, isto je tako preet duhom bizantskog
zakonodavstva.
215
Ali je poloaj Rusije bio izloen posljedicama svih etnikih pokreta azijskih naroda, jer se podruje
Azije tom velikem ravnicom produava
i nastavlja prema planinama i unutranjim morima prave Evrepe. Stepe uz obalu Crnoga mora i doline
Dona i Volge bile su podruje nomadskih opera turskog ili mongolskog pedrijetla, protiv kojih su ruske
kneevine morale voditi neprekidnu borbu.
Pobjeda velikog kneza Jaroslava nad najmonijim od tih naroda, Peenezima (1036.), uklonila je
pogibelj na neko vrijeme. Ona se u jo stranijem obliku pojavila, kad su stigli Kumani. Njihov je kan
1096. dopro sve de zidina Kijeva. A od tog vremena napadi tih divljih barbara vie nisu prestajali.
Peevi od sredine XII. st. otpor je postao nemegu. Podruje Kijeva, koje je dotad cvalo, poinje
siromaiti, a stanovnitvo mu opada. Trgovina s Carigradem presahujuje, jer su barbari zaposjeli ue
Dnjepra. U zemlji sve vie zavladava pusto, stanovnici se iseljavaju: jedni odlaze u Galiciju i u
Voliniju, a drugi u jo veem broju prema sjeveroistoku, u smjeru gornjeg toka Volge (Suzdalj).
To iseljavanje s juga prema sjeveru odluit e sudbinom ruskog naroda. Ne same da mu je nametnulo
nov eblik ivota, nego je izmijenilo i sam narodni karakter. Slavenski naseljenici u Suzdoljskoj
pomijeali su se ondje s Fincima, koji su dotad sami stanovali u svojim beskrajnim umama, a iz tog
ukrtanja proistekao je moderni Rus (veliki Rus). U isto vrijeme, trgovaka aktivnost zamijenjena je
iskljuivo ratarskim ivotom. Budui da im je odsad oduzeta veza s morem, Rusi su za mnoge stoljea
morali voditi iskljuivo seosku privredu bez trita. Susjedstvo s Carigrodem navelo ih je da se bave
trgovinom u vrijeme, kad je ona jo bila nepoznata u zapadnoj Evropi, a kob okolnosti odvratila ih je
od nje ba u trenutak, kad je ondje otpeet njezin polet. Za razliku od oneg velikog meunarodnog
skladita, kakve je bio Kijev, gradevi sredinje Rusije bili su kao i dvorci na Zapadu u ranem Srednjem
vijeku, samo boravita knezeva, njihovih bojara i posluge, koja je bila nuna za njihevo uzdravanje.
Moskva, koja je osnovana 1147. uzdigla se iznad svojih susjeda samo iz politikih razloga i te iskljuivo
oneliko, koliko se njezin vladar izdigao nad drugim knezovima. Samo je Novgorod, u koji su od poetka
XIII. st. marljivo i redovito dolazili trgovci Hanze, imao stanovite trgovake znaenje; a to je i on,
uostalem, u cijelesti dugovao inozemstvu. Bio je mnoge vie njemaka trgovaka poslovnica nego ruske
trgovinsko sredite.
Novgorod je bio jedina toka, kroz koju se zapadna kultura mogla iriti po Rusiji. Na nesreu, surevi i
pohlepni trgovci Hanze mogli su je pokazati samo u njezinim najmanje privlaljivim oblicima. Njihov
dodir sa stanevnitvom uredio je gotovo samo tom posljedicom, da je na obje strane pobudio uzajamnu
mrnju i prezir. Razlika u vjeri jo je vie zatrovala tako loe otpeete veze. Grko provoslavlje, koje
su Rusi zadrali jo iz vremena, kad su boravili na oblama Dnjepra, odvajale ih je od Evrope, a da im
priteni civilizatorski utjecaj Bizantije, od koje su odsad bili suvie daleko, nije mogao nadoknaditi ono,
po emu je ta odvojenest i osama bila zlokebna.
Da nesrea bude jo vea, na sve je to dola jo i velika prevala Mongola u XIII st. God. 1222. je
Dudi, sin Dingiskanov, osvejio cijelo podruje izmeu Dona i Volge, koje su drali Kumani. Njegov
sin Batu napredevao je dalje prema zapadu. Godine 1234. demogao se Moskve, a 1240. Kijeva i svoju
vlast preirio na cijelu prestravljenu i napol opustjelu Rusiju. No ipak, Mongoli se nisu naselili na
podruja preko Dona. Njihov se kan zadovoljio time, da je ruskim knezevima nametnuo svoju vrhovnu
vlast i obavezeo ih da mu plaaju danak. Ali to ih je ipak, deklegod jo carstvo Zlatne horde bilo
mono, primorano, da ostanu ponizni vazali azijatskog despeta. Pa premda se sami nisu pretvorili u
Azijce, bilo je to ipak dovoljne, da im onemegui, da postanu Evropljani. Slabljenje Zlatne horde
poslije Uzbekeve smrti (1313-1341) omoguilo im je stanovitu slobedu, kojem su se moskovski knezevi
okoristili da sebi pripoje susjedne kneevine. S Ivanom III. (1462-1505) to je djelo ujedinjenja
dovreno. Ivan je u savezu s krimskim kanom unitio ono, to je jo prestalo od mongelske vlasti.
Njegovem vladavinem otpoinje nove doba ruske povijesti.
216
Kao to je sudbinom Rusa odluila provala azijskih naroda, tako je sudbinom zapadnih i junih Slavena
odluila provala Madara. Prije dolaska tih barbara, oni su ivjeli u nepestanom dodiru jedni s drugima
od Trakije pa sve do obala Baltikeg mora. Da su takve prilike ostale zauvijek, sigurno je, da bi grka
crkva, koja je ve u XI.st. obratila Bugare i Srbe, proirila svoje apostolske djelevanje, i zahvaljujui
jedinstvu jezika i obiaja, i na njihovu brau u ekoj i Poljskoj i privezala ih uza se isto onako, kako
je u X. st. uza se vezala i Ruse. Ali nepredvieni nenadani dolazak Madara odredio je, da budunost
bude posve drukija. Provalivi u Podunavlje, oni su se uklopili meu Slavene i podijelili ih u dvije
skupine, meu kojima ubudue nije vie bile nikakve veze. Budui da su u iste vrijeme, kad su odvojeni
od Bizanta, bili odvojeni i od Srba i Bugara, esi i Poljaci su prirodno, kao i sami Madari preli u krilo
zapadne crkve.
Njihovo obraenje bilo je potpuno u skladu s vjerskom revnou i s politikitn interesom njemakih
vladara. Oton I. nije propustio da mlade slavenske biskupije pripoji njemakoj metropoliji u Mainzu u
isto vrijeme, kad je ekog i poljskog vladara podvrgao svome, prilino nejasno odreenom
protektoratu. Njegove su nasljednike najprije omeli njihovi vojni pohodi u Italiju, a zatim su ih
zaokupili ratovi za investituru; zbog svega toga nisu bili ni izdaleka kadri da produe s Otonovim
naporima, pa ak nisu mogli sauvati ni njegova postignua. Prag u ekoj a Gnjezno u Poljskoj postali
su nezavisne nadbiskupije, dok su dijeceze, osovane kod Veneta, na desnoj obali Lab, nestale ostavivi
punu slobodu, poganstvu.
Ve smo vidjeli prije u tekstu, kako je velika ekonomska revolucija u XII. st. dovela do neoekivane
posljedice time, to je prouzrokovala uzmak slavenskog stanovnitva u korist germanskoga. Suviak
seoskog stanovnitva iz Njemake izlio se na podruje na desnoj obali Labe, gdje su saski vitezovi
napredujui sve dalje, klali i ubijali domae pogansko stanovni tvo. Tetonski red je u XIII. st., pod
maskom pokrtavanja, nastavio i te pokolje i to naseljavanje. Oni su isto tako germanizirali Prusiju,
kao to su prije toga germanizirani Mecklenburg i Brandenburka marka. Obale Baltika, koje su dotad
bile slavennske, postale su njemake. Poljaci, koji su nastojali da se preko Pomeranije proire sve do
tih obala, odsjeeni su od njih.
Politiko ustrojstvo eke i Poljske dotad se prirodno razvijalo na temelju onih rodovskih institucija,
koje gotovo jednake nalazimo kod svih ratarskih naroda u doba, kad prelaze na sedentarni ivot. To se
bez muke objanjava odsutnou onog izravnog dodira s rimskom civilizacijom, koja je Germane
izvukla iz barbarstva. Napredak nekog drutva toliko je bri, to se ono vie otvara vanjskim
utjecajima. Odaleavanje zapadnih Slavena imalo je za posljedicu, da su se dugo zadrali u skuenosti
i neimatini i osamljenog ivota po strani.
Nepotrebno je da se ovdje dulje zadravamo na njihovim obiajima i institucijama, jer nisu izvrile
nikakva utjecaja na ostalu Evroopu, premda su imale svoje lokalno znaenje. Knezovi su im bili
okrueni plemstvom, koje se sastojalo od njihovih pouzdanika, no ti su knezovi jo u veoj mjeri ovisili
o svom plemstvu, negoli ono o njemu. U daljem razvitku jedan se, od tih knezova pomalo izdigao nad
svoje takmace, prisvajao njihove zemlje i podvrgavao sebi njihove ljude. Taj proces, ocrtan ovdje u
nekoliko rijei, bitni je sadraj prvih stoljea kako eke, tako i poljske povijesti. Uvoenje
kranstva, koje je u te zemlje uneseno tuinskim osvajanjem, nije izmijenilo njihov politiki poloaj.
Vjersko obiljeje, koje je kneevska vlast time stekla, nije ju oslobodilo obaveze, da vodi rauna o
zemljinoj aristokraciji; nije se mogla rijeiti ovisnosti o njoj, jer je uvijek, kad bi se ujedinila, bila
jaa od kneevske vlasti. Ali ipak, u slavanskim dravama nita ne podsjea na feudalizam u zapadnoj
Evropi. A to je lako shvatiti. Veliki vazali na zapadu bili su potomci kraljevskih slubenika, koji su se
okoristili kraljesom slabou i u svojim rukama zadrali upravljanje dravom te tako prisvojili vlast:
koju su morali vriti u njegovo ime. Ali ni u ekoj, ni u Poljskoj ne nalazimo u poetku ono
217
administrativno obiljeje, koje je rimska tradicija nametnula Zapadu. Vladar je tu tek vojniki
zapovjednik, okruen plemenitim pratiocima, koji ga prate u vrijeme mira i predstavljaju ga kao
staroste ili katelani u pojedinim dijelovima zemlje. Oni nisu njegovi sluitelji, nego prirodni
pomagai. Vladaju svi zajedno; oni i knez, i nitko od njih ne moe sebi prisvojiti vlast, koja mu je u
okviru njegove nadlenosti trenutno dodijeljena. Ve i sama oskudnost kneevih politikih ovlasti, kao i
stalan nadzor, koji nad njim vri aristokracija, uzrok su, to u slavenskim zemljama nije bilo mogue
stvoriti one teritorijalne kneevine, koje se od X. st. stvaraju posvuda u Francuskoj i Njemakoj. Vlast
velikog zemljinog plemstva formirala se, kako u ekoj, tako u Poljskoj, ve od samog poetka uz
djelovanje svakoga od njih u vladanju, cijelom zemljom. Ona nije dovela do komadanja, pa se
politiko jedinstvo, jednako kao i nacionalno jedinstvo, ouvalo ba zbog sbbosti sredinje vlasti, koja
je ovisila o aristokraciji. Dodajmo jo i to, da e se kod tih naroda, onako odrezanih od mora,
graanstvo forrmirati tek veoma kasno.
Neposredno susjedstva Njemake, kao i prava, koja je ona isticala u pogledu eke nuno su eku
uplele u njezine sukobe. eki vladari okoristili su se neredima, koji su izbili poslije smrti Fridriha
Barbarosse, da poveaju svoju nezavisnost. Vodei borbu s Otonom III., Filip vapski je elio da sebi
osigura pomo vojvode Otakara I., pa mu je 1198. dao kraljevski naslov. Upletanje ekih kraljeva u
njemake poslove postalo je otad toliko znatno, da je tim Slavenima pribavilo ulazak u zbor knezova
izbornika. Moglo se, uostalom, od dolaska Vaclava I. na prijestolje (1230-1253), initi, da je njihovo
kraljcvstvo osueno da se germanizira. Vaclav je svim silama pomagao useljavanje Nijemaca u svoju
jo posve ratarsku dravu. Osobito je pogodovao dolasku obrtnika i trgovaca, koji su se u masama
naseljavali u toku cijelog XIII. st. po burgovima u zemlji i ondje sauvali i svoje pravo i svoj jezik.
Graanstvo je dugo vremena u posve ekoj sredini ostalo u punom smislu rijei strano stanovnitvo.
Ono je zbog toga osjealo utoliko veu potrebu da se osloni na kraljevsku vlast, i vjernost, koju mu je
zasvjedoilo, izvanredno je povala njegove prihode, ugled i snagu dinastije. Njezino jaanje osobito
se jasno oitovalo za vrijeme Otakara II. (1253-1278). Plemstvo iz austrijskog vojvodstva, gdje je
vojvoda nedavno poginuo u borbi protiv Madara, pozvalo ga je u pomo i priznalo svojim vrhovnim
gospodarom; Austriji je pridruio i tajersko vojvodstvo, odakle je protjerao Madare i postigao da ga
koruki vojvoda prizna svojim batinikom. Njegova se vlast sada protezala od Krkonoa pa sve do obala
Jadanskoga mora. inilo se, da je eka kruna na najboljem putu da svojoj vlasti pripoji cijelu
podunavsku Njemaku. Nastojei smiono postii jo i vie, Otakar je prilikom smrti Richarda
Corwallskog zahtijevao naslov rimskoga kralja. Ali dobio ga je Rudolf Habsburki, pa je borba izmeu
dvaju takmaca odsad bila neizbjeiva. Preputen svojim vlastitim snagama, Rudolf se nije mogao
uspjeno oduprijeti svome protivniku. No tu su Madari prvi put odigrali onu ulogu, koju su poslije
toliko, puta ponovo prihvaali sluei kao njemaki pomagai protiv eha. U bici na Moravskom polju
1278., Otakar je poraen i ubijen. Dunavska vojvodstva prela su u vlast Habsburgovaca, koji e otad
uvijek eljeti da dobiju i eku. Otakarovi nasljednici nisu vie nastojali da proire svoju vlast prema
Njemakoj. Svoje su poglede bacili na Ugarsku i Poljsku. Vaclavu II. (1278-1305) polo je za rukom, da
za, neko vrijeme stekne ugarsku krunu za svog sina Vaclava, a 1300. je za sama sebe dobio poljsku
krunu. S njegovim sinom, Vaclavom III., koji je ubijen 1306. ugasila se stara slavenska dinastija
Premislovia i otvorio se problem nasljedstva, kojim se Albert Austrijski, rimski kralj, okoristio tako, da
je odluku donio u prilog svome sinu Rudolfu. Ali taj prvi pokuaj habsburkog ukljuenja ekih zemalja
u okvir svojih posjeda nije imao postii konaan uspjeh. Rudolf je umro poslije nekoliko mjeseci, i
eka je aristokracija izabrala za kralja mua starije keri Vaclava II.. Henrika Korukog. Taj drugi
Nijemac nije vladao mnogo dulje od svoga prethodnika. Koristei se nezadovoljstvom, koje je Henrik
uskoro izazvao protiv sebe, Elizabeta, mlaa ki Vaclava II., zatraila je da dobije za mua Ivana
Slijepog, sina Henrirka Luksemburkog, koji te nedavno naslijedio Alberta Austrijskog na asti rimskoga
kralja. einidba je obavljena 1310. Ona je ekoj dala valonsku dinastiju. Dogodilo se to samo nekoliko
godina poto je jedna francuska dinastija s Robertom Anujskim dola na prijestolje Ugarske.
218
Dotad je njemaki utjecaj u ekoj neprestano rastao. S dolaskom luksemburke dinastije njegovo se
napredovanje zaustavlja. Premda je Ivan Slijepi vei dio svoje vladavine proveo u pustolovnim
pothvatima po cijeloj Evropi, zaokupljcon spletkama i vojnim podvizima, koji su mu najzad u
pedesetoj godini donijeli preranu smrt na bojnom polju kod Crecyja, on ipak nije propustio da u svoje
kraljevstvo dovede mnogo Nizozemaca, koji su kao njegovi savjetnici ili inovnici zemlju upoznali s
usavrenom praksom francuske uprave. Njegov sin, Karlo IV. koji je 1333.preuzeo vladanje u zemlji,
nastavio jei usavrio otpoeto djelo. Taj eki kralj, koji je u isto vrijeme bio kralj Rimljana i car, bio
je po odgoju, ukusu i po jeziku Francuz. Pa ipak, njegovi su ga eki podanici smatrali nacionalnim
vladarom. Nema sumnje, to je moglo nastati samo tako, to je ne samo sistematski suzbijao njeamaki
utjecaj, nego ga se i popuno otresao. Budui da je eka bila sredite njegove moi, on je prionuo da
je uini sposobnom za samostalan razvoj. Godine 1348. u Pragu je osnovao prvo sveuilite, u srednjoj
Evropi i uredio ga po uzoru na pariko. Sam Prag ukrasio je spomenicima, koji su mu dali izgled
glavnoga grada, kakvom bi se uzalud trailo ravna u ostalom carstvu. Njegova blagotvorna i
inteligentna uprava pomagala je ekonomski razvoj zemlje i omoguila, da se pored njemakog
graanstva rodi i domae, eko. Sve to objanjava popuularnost njegove vladavine kao i injenicu, to
od nje datira buenje
nacionalnog osjeaja, koje e uskoro u ekoj uroditi reakcijom protiv njemakih elemenata, koje je
onamo uvela kolonizacija u XIII. st.
Ona je estoko izbila za njegova sina Vaclava(1378-1419) u vrijeme provale husitizma. Jan Hus je za
ehe ostao u uspomeni kao nacionalni heroj isto onako, kao Luther za Nijemce. U stanovitom smislu
Hus je to bio jo i mnogo vie. Jer dok svi Nijemci nisu slijedili Luthera, esi su svi poli za Husom.
Vjerski sukob, to ga je on rasplamsao u ekoj, udvostruio se sukobom nacionalnosti, koje su ondje
ivjele. Nijemci su pristajali uz katolicizam, a esi uz herezu, i kako se ova irila meu njima, tako su
oni sve vie progonili strance podjednako kao, uljeze i kao vjerske protivnike. Ratovi, koje su morali
voditi, da bi ohranili svoju vjeru, do kraja su kod njih proirli mrnju prema Njemakoj. Jer one
konjanike vojske, to, su ih ika, a zatim Prokop, tako esto sasjekli, na komade dolazile su, iz
Njemake. Nemogue je suzdrati se, da rapoloenja, kojima su se zanosili husiti, ne uporedimo s
onima, koja su zanosila francuske revolucionare na kraju XVIII. st I jedni i drugi borili su se za svoj
ideal protiv inozemstva, i kod jednih i kod drugih nacionalni se osjeaj oduhovio uz pomo uvjerenja,
koje ga podrava i podjaruje.
Ta se uporedba namee utoliko vie, to je husitizam uskoro poprimio revolucionarno dranje. Kako
smo, ve vidjeli prije u tekstu, taboriani su teili za potpunom obnovom, ne samo u crkvi, nego i u
drutvu. Poto su ih utrakvisti najprije napustili, a zatim su ih i porazili, taboriani su se morali najzad
pokoriti. Praki kompaktati (1433) koji su ugovoreni s Bazelskim koncilom, bili su prilino dvosmislen
kompromis, koji je eku dodue pomirio s crkvom, ali joj je ostavio vjersku anatomiju, koju nitko nije
,smatrao razboritim da tono definira. Uostalom, dobar dio plemstva prestraio se taborianske estine
i vratio se katolicizmu. Ono se okoristilo okolnostima i svoje domene povealo konfisciranim crkvenim
imanjima. Uporedo s tim, ono je seoskim masama nametnulo kmetstvo.
Sigismund, brat i nasljednik Vaclavljev, mogao je najzad preuzeti vlast u svom kraljevstvu. Nije imao
djece, pa ga je poslije njegove smrti (1437) njegov zet, Albrecht Austrijski, naslijedio u isto vrijeme i u
ekoj i u Ugarskoj. Meutim, priznali su ga samo katolici i utrakvisti. Oni taboriani, koji su se jo
odrali, dali su krunu Kazimiru Poljskom. Uostalom, trenutak konanog prikljuenja eke habsburkim
posjedima nije jo doao. Kad je Albreht 1439.; za vrijeme jednog pohoda protiv Turaka, ubijen,
zemljom je najprije u ime posmrtnog sina Vaclavljeva, Ladislava, ,upravljao eki plemi Juraj
Podjebradski; a poslije Ladisl avljeve smrti, 1457., Juraj je krunu preuzeo sam. Tako se zemlja
pretvorila u nacionalno i nezavisno kraljevstvo. Ali to je bio tek kratak meuin u bolnoj historiji
ekoga naroda.
219
Otprilike u isto vrijeme, kad je njemaki utjecaj uzmakao u ekoj, uzmicao je i u Poljskoj, ali se to
dogaalo u vezi s posve drukijim dogaajima. Dok je granica eke jasno ocrtana planinama, koje ju
obrubljuju, Poljska je baena na podruje izmeu Odre i Visle, na onu beskrajnu ravnicu, koja se na
sjeveru Evrope nadovezuje na Rusiju, tako da je sa svih strana, osim s juga, gdje je tite Karpati, bila
izloena pritisku svojih susjeda. Nijedan narod, nije imao tako proomjenljive granice. One su, se
povodile za pokretima nacije, kao to se odijelo prilagoava kretnjama tijela; proirivale su se ili
suavale u skladu s mijenama njezine snage ili slabosti; kadto su se rastezale tako, da su obuhvaale
svakojake razliite narode, a zatim opet stezale i postajale tako uske, da vie nisu obuhvaale ni cijelu
naciju.
Boleslav Hrabri, koji je u X.st, uzeo naslov kralja, proirio je svoj utjecaj sve do ruskih kneevina na
Dnjepru, ali je svojim nasljeddnicima ostavio samo umjetne stvorenu velesilu, jer se ona temeljila
samo na snazi onoga, tko ju je stvorio. Nijedan od njih nije je mogao odrati. Krajem XI. st. nestalo je
ak i samog kraljevskog naslova, a knezovi su poljske zemlje meu sobom podijelili u neprestanim
unutranjim borbama, koje nisu ni po emu vane za opu povijest, osim to objanjavaju, kako se
teutonski red u XIII. st. mogao domoi Prusije i bez ikakva otpora odvojiti Poljsku od Baltikog mora.
To naseljavanje teutenaca samo je epizoda mone njemake ekspanzije, koja se preirila u Poljskoj u
isto vrijeme kad i u ekoj. Ti emigranti primljeni su ondje utoliko bolje, to je zemlju nedavno
opustoila proovala Mongola, koji su se prelili preko granica Rusije i proirili sve do leske. Ondje su se
zaustavili, a kad se proulo za smrt velikog kana Ogetaja (1241.) njihov se talas odanle opet povukao.
Nijemci su se u velikom broju naselili samo u leskoj, koja se otad poinje germanizirati. Oni, koji su
prodrli u unutranjest zemlje, unijeli su onamo gradski ivot i formirali graanstvo, koje su titile
povlastice i magdeburko pravo, pa su tako za mnoga stoljea ondje ouvali svoju nacionalnost. Osim
njih bile je jo i idova, koje su pregoni u vrijeme kriarskih ratova; u XI. i XII. st. pretjerali iz
Njemake i Ugarske prema Poljskoj.
Polazak eke dinastije u Poljsku za vrijeme Vaclava II. i Vaclava III. (1300-1305) imao je tu posljedicu,
da je ondje kraljevski naslov uspostavljen. U povodu smrti Vaclava III., velikai su na prijestolje pozvali
vojvodu Vladislava I. Njegov sin, Kazimir Veliki (1333-1370) bio je za svoju zemlju otprilike ono, to je
za eku bio njegev suvremenik, Karlo .IV., ijom se politikom neosporno nadahnuo. elio je da
Krakovu dade one znaenje, koje je Karlo dao Pragu, pa je ondje, po uzoru na Prag, osnevano
sveuilite (1364.) Nastojao je da organizira kraljevsku administraciju, pa je u tu svrhu obrazovao
sredinje sudite, dravnu riznicu, postavio dravnog kancelara, i cijelo svoje vladanje prilagodio
zapadnom tipu, koji je usvojila eka. Ali se snana kraljevska vlast mogla nametnuti samo onda, ako
se oslanjala na usluge, to ih je iskazivala narodu te ga je time zainteresirala za svoje odranje.
Francuskim je kraljevima u XII. st. polazilo za rukom da odre ravnoteu snaga u borbi sa svojim
velikim vazalima samo tako, da su sklopili savez s graanstvom; meutim, malobrojno njemako
graanstvo u Poljskoj, nije moglo postati pomonik krune. U toj potpuno ratarskej zemlji plemstvo je i
po svojoj snazi i po svem utjecaju jo usred XIV. st., isto onako nepomirljivo prema monarhijskoj
vladavini, kao to je to prije tri stotine godina bilo plemstvo franakog carstva. To ne znai, da se
poljsko plemstvo nije veoma razlikovalo od franakog. Osnovno obiljeje plemstva na Zapadu je
njegova drutveena funkcija, dok poljsko plemstvo obiljeava njegov pravni karakter. One je u Poljskoj
proivjelo mnogo jednostavniji histerijski razvoj, pa se izravno nadovezuje na slobodne ljude iz
barbarskog doba; sauuvalo je sav njihov ponos i samo za sebe trailo pravo da formira naciju. Ono
poznaje i priznaje samo seljake-kmetove, koje ono eksploltira i prezire. Nad njim je samo kralj, iji
auteritet ono priznaje samo uz uvjet, da vlada u interesu plemstva i zajedno s njim. Duh, koji ga
pokree i koji e ga uvijek pokretati, bio je duh slobode, ali je to bila sloboda namijenjena same
220
jednoj kasti, tako da je to pribaavilo poljskoj dravi u sve veoj mjeri paradoksalno obiljeje
aristokratske demokracije, koje e ostati karakteristino za nju sve do njezina konanog sloma.
Tako se djelo, o kom je Kazimir sanjao, pokazale neostvarljivo. Njegovi pokuaji kraljevske
centralizacije morali su, htio on to ili ne htio, oslabiti plemstvo. Ono je to tako dobro shvatilo, da mu
je dalo nadimak seljaki kralj, dok je, naprotiv bijedni ratarski puk, kojim je one vladale sve do
najnovijih vremena, stoljeima sauvao uspomenu na punu potovanja prema tome vladaru, koji je u
njemu na trenutak pobudio nadu, da e njegova bijeda prestati.
S Kazimirom se l370. ugasila dinastija Pjastovica. Njegov nasljednik, kralj Ludovik Ugarski, odmah je
sklopio sporazum s plemstvom. Koncesije, koje mu je dao, bile su prve od onih pacta conventa, to ih
je plemstvo otad tako esto nametalo kruni, tako da je sudbina zemlje najzad potpuno prela u
njegove ruke. Uostalom, prva primjena tih ovlasti izvanredno je poveala mo poljske drave.
Kazimir je osvojio Galiciju i Voliniju i time proirio granice kraljevstva sve do litavskog podruja.
Litavci su se naime od poetka XIV. st. okrenuli od Baltikog mora, odakle ih je potisnuo teutonski red,
i upravili poglede prema jugu. Svoju su vlast proirili na zapadnoruske kneevine i dosegli obale Crnoga
mora. Premda su dotad ostali pogani, ipak su ti dodiru sa svojim pravoslavnim podanicima poeli
prihvaati njihovu vjeru, pa se inilo, da je njihova budua pripadnost grkoj crkvi sigurna. Ali, kad je
1382. umro Ludovik Ugarski, poljsko je plemstvo eljelo da izbjegne njegovu bratu Sigismundu, pa je
ruku mlae kraljeve keri Jadvige ponudilo litavskom knezu Jagelu, uz uvjet, da se pokrsti i prihvati
katoliku vjeru. Pogodba je bila prihavaena. Jagelo je postao poljski kralj pod imenom Vladislav II., a
njegov je narod u isto vrijeme kad i on prihvatio katolicizam; Litavska se kneevina ujedno zdruila s
Poljskim kraljevstvom, premda je formalno i dalje ostala nezavisna kneevina (1386.)
92
Otkako su se naselili u Prusiji, Teutonci su pod izgovorom poganstva vodili protiv Litavaca rat za
istrebljenje. Meutim, upravo sad smo vidjeli, da tim barbarima nije bilo gotovo nimalo, stalo do
njihove vjere. Ali je bilo mnogo unosnije i mnogo zabavnije, kako god neobino zvuala ta rije,
odagnati ih odonuda hajkom; jer teutonski je red ondje protiv njih organizirao prave hajke na ljude.
Vijesti o tome proirile su se po cijeloj Evropi, pa su vladari i seniori sa Zapada odlazili, kao na
sportske sastanke, na te pohode, koji su se prireivali svake zime, kad bi se tamonje movare
smrzavale i time postajale prohodne. Takvo ponienje vjerskog osjeaja i tako surovi postupci
pokazuju, koliko je teutonski red dotad ve odbacio onaj kranski prozelitizam i onaj junaki
misticizam, koji ga je nadahnjivao u prvo doba njegova postojanja. Vojniko redovnitvo, koje je
stvoreno da se bori protiv islama, moglo je ouvati svoje tradicije samo tako, da ostane vjerno svome
prvobitnom poslanju, kao to je to bilo s vitezovima Sv. Ivana Rodskog ili s vitezovima Alcantare i
Calatrave u panjolskoj. Nasuprot ovima, teutonci i templari isticali su se, odvrativi se od Istoka, sad
jo samo energijom, kojom su i jedni i drugi nastojali postii svjetovne ciljeve. Njihova regula okrenula
se, da tako kaemo, protiv osjeaja, koji su je nadahnuli u poetku, pa je snagu koju je tim redovilna
dala, upotrebila samo tako, da ju je upravila na stjecanje bogatstva i moi. Isto onako, kao to su
templari od sredine XIII. st. postali strahovita finacijska snaga, tako su teutonci, poto su istrijebili
pruske pogane, stali iskoritavati njihovu zemlju kao savreni upravnici poljoprivrednih imanja.
Njihovi prostrani zemljoposjedi, kojima su upravljilli Grosschafferi opskrbljivali su svojim itom,
znatnu izvoznu trgovinu, kojoj je Bruges bio glavna etapa. Svote, koje su teutonci time dobivali,
korisno su ulagali u kamatne zajmove. Ali red je bio tek viteka oligarhija; njihova oholost i sebinost
najzad je stanovnitvo, kome su se smatrali gospodarima, dovela do oajanja. Od kraja XV. st. gradovi
i seosko plemstvo podnosili su njihov jaram samo s krajnjim nestrtpljenjem.
92
Trajna unija Poljske i Litve proglaena je 1499.
221
Novi poljski kralj nije propustio da se tim okolnostima okoristi.
Kao Litvanac, bio je vatren neprijatelj Nijemaca. Njegov dolazak na prijestolje uinio je rat s
teutoncima neizbjdivjm. Izbio je 1409. Idue godine je poljska vojska nanijela redu straan poraz kod
Tannenberga (15.srpnja 1410). To je za teutonce znailo poetak sloma. Gradovi, i plemstvo nisu
oklijevali, da se pobune protiv njega. Godine 1454. podvrgli su se vrhovnoj vlasti Poljske. Najzad se
veliki metar 1466. pomirio s time, da Kazimiru II. ustupi Isotonu Prusiju s Danzigom, Torunjom,
Marienburgom i Elbingom. Preostala Prusija zadrala je, politiku autonomiju, ali je otad bila dio
poljske drave. Nitko se u Njemakoj nije zaintresirao za taj uzmak njemakog utjecaja. Stanovnitvo
zemlje, osim primorskih gradova, brzo se poloniziralo, pa je tako slavenska narodnost ponovo zauzela
te zemlje, iz kojih je izagna na u XIII. st. Poljska je otad posjedovala iroku granicu na obali Baltikog
mora. Na jugu je dopirala do Crnog mora. Mogla joj je biti sigurna sjajna budunost, da nije turska
provala u isto vrijeme kranima zatvorila trgovinu s Azijom. Uostalom, u zemlji se nitko nije zanimao
za ekonomski razvoj. Jagelov dolazak na vlast bio je za plemstvo prilika, da konano utvrdi svoj
poloaj. Novi mu je kralj meu ostalim povlasticama obeao, da e ga osloboditi poreza. Tako se
Poljska pod ezlom svojih kraljeva odluno pretvarala u plemiku republiku.
Juni Slaveni, Hrvati, Slovenci, Srbi i Bugari ivjeli su u veoma razliitim prilikama od onih u Poljskoj i
ekoj.
Slabost, Hrvata dovela ih je rano pod prevlast Madara, koji su se pobrinuli da im ne dopuste ni
najmanju politjku autonomiju. Naprotiv, Srbi i Bugari koji su se naselili na jugu Dunava, na podruju
grkoga carstva, i koje je obuhvatila grka crkva, okoristili su se slabou Carstva poslije, Justinijanove
vladavine i duboko prodrli u Makedoniju, pa ak i u Grku. Ovi u Grkoj s vremenom su se helenizirali a
oni u Makedoniji sauvali su svoj jezik i svoje obiaje, kao i Germani, koji su zaposjeli sjeverna
podruja Carstva. U X. st. za bizantskog cara, Romana I. Lekapena (920-944), . Bugari su ugrozili
Carigrad i on im je morao plaati danak. Nikefor Foka (963-969), zatim Ivan Cimisk i Vasilije II.
Bugaroubica (976-1025) nametnuli su im ovisnost o Carstvu. Ali uoi etvrtog kriarskog rata, oni su se
digli na ustanak. Iz tog ustanka rodilo se novo bugarsko carstvo Asenida. Baudoin je poginuo u ratu, to
ga je poveo protiv njih.
Srbima je pod Stefanom Nemanjom polo za rukom da zbace bizantsku vlast. Njegov sin, Stefan I.,
uzeo je kraljevski naslov. Njegovi nasljednici proirili su svoju vlast na raun Carstva i Bugara, kojih je
mo unitio Stefan Uro III. Njegov sin, Stefan Duan osvojio je cijelu Makedoniju i Albaniju i proirio
svoj posjed sve do podruja na sjeveru od Save. Uzeo je carski naslov i dao se kruniti kao car Srba i
Grka (1346). Od pada u ruke Latina. Carstvo se, dakako, vie nije moglo boriti, pa je nastojalo
zadrati samo obale, doputajui, da se na njegovim granicama osnuje srpsko carstvo, o kom se moe
rei, da bi se domoglo i Bospora, da dolazak Turaka nije pobrkao prilike na Balkanu.
Zabivi se kao klin li slavensku masu, Ugri ili Madari su najprije dugo terorizirli Njemaku, pa ak i
sjevernu Italiju, prodirui onamo najstranijim konjanikim pljakakim upadima. Poto su ih Henrik I.
i Oton porazili, najzad su se naselili u Podunavskoj nizini i usvojili crkvu svojih pobjednika. Za Silvestra
II. pristali su uz Rim, podigli nadbiskupiju u Granu i dobili svoje vjersko sredite.
Ako je mogue istai neki primjer za beznaajnost rase u historijskom razvoju, onda je to primjer
Madara.
93
Po svom podrijetlu, kao i po svom jeziku, ti Finci, roaci Turaka i Mongola, potpuno su tui
etnikoj skupini indoevropskih naroda. Pa ipak, tek to su zauzeli svoje mjesto meu njima i prihvatili
kranstvo, njihov je drutveni ivot, usprkos krvi, koja im kola po ilama, usprkos njihovu indeksu
93
Zanimljivo je konstatirati, da je Finska republika u poetku 1917. poslala izasalstvo u Madarsku da taj po svom finskom
podrijetlu roaki narod obaviijesti o svom roenju.
222
lubanje i lingvistikim obiljejima njihova jezika, postao tako slian drutvenom ivotu njihovih
susjeda, da ibi sigurno bilo nemogue prepoznati ih kao uljeze, kad to ne bismo znali unaprijed. To se
deava stoga, to se tjelesno bie naroda potpuno podvrgava njoihovom moralnom biu. Budui da su
jo bili barbari i bez vlastite kulture, Madari su mogli ouvati svoje finsko podrijetlo samo tako, da su
ouvali svoju vjeru. Ali postavi krani, morali su ui u evropsku zajednicu i dokazati da i oni imaju
onu tobonju sposobnost asimiliranja, koju stanovita historijska kola pridaje germanskoj rasi, a
koju uistinu imaju svi barbari.
Doavi u dunavsku ravnicu kao osvajai, podvrgli su svojoj vlasti tamonje slavensko stanovnitvo i
pretvorili ga u svoje kmetove. U tome nema niega, to bi moglo biti pripisano njihovoj rasi.
Langobardi su uinili posve isto u VII. st u Cisalpinskoj Galiji. Samo to su Langobarde, kao manje
kulturne od pobijeenih, ti pobijeeni brzo latiniizirali, dok su Madari u dodiru sa svojim podanicima,
koji nisu bili napredniji od njih samih, bez muke sauvali svoju nacionalnost i ivei na istom podruju
s njima ostali dominantan narod. Kao i kod svih ratarskih naroda, uskoro se formiralo magnatsko
plemstvo. Uostalom, u Madarsku, iz istih razloga kao i u eku i Poljsku, nije prodro feudalni sistem.
Kad je Stjepanu I. (997-1038) polo za rukom da ukloni knezove, koji su dotad meu sobom dijelili vlast
u zemlji, i kad je zajedno s krunom, koju mu je poslao papa Silvestar, uzeo kraljevski naslov, tim je
magnatima nuno dao da sudjeluju u vrenju monarhijske vlasti. Oni su 1222. iznudili od Andrije II.
zlatnu bulu, koja im je priznala pravo, da se, zajedno s biskupima, svake godine sastaju u Stolnom
Biogradu, kao i pravo da se pobune protiv kralja, ako povrijedi njihove privilegije. Ta je zlatna bula
nastala gotovo u isto vrijeme kad i engleska Velika povolja. Ali koliko je pouna suprotnost tih dvaju
tekstova! U Engleskoj je uz plemstvo stajalo sveenstvo i graanstvo, i zakon, to ga je kruna morala
prihvatiti, bio je zaista openarodni zakon. U Maarskoj, naprotiv zlatnu bulu ugovara samo jedna
kasta u svom vlastitom interesu. Pritom je ona spasavajui te svoje interese rtvovala interese ostalog
naroda.
Nema sumnje, da hi bilo drukije, da je Madarska imala graanstvo. Ali kao to su zakasnile i eka i
Poljska, tako je i Madarska zaostala u potpuno ratarskim ekonomskim prilikama. Kao i kod njih, tako
se i u Madarskoj jedino graanstvo, koje je ondje postojalo od XII. st. dalje, sastojalo od njemakrih
useljenika, koji usred madarskog naroda ostaju stranci, i koje kraljevske povlastice jo vie odvajaju
od ostalog stanovnitva. Moda bi osvojenje Dalmacije, koje je izvreno u poetku XII. st. i koje je
Madarskoj osiguralo izlaz na Jadransko more, moglo s vremenom preko Splita i Zadra potai trgovaki
promet u unutranjosti zemlje i tako stvoriti zametke gradskog stanovnitva, koje bi se dalje razvijalo.
Ali za to je bilo potrebno ivjeti u miru. Meutim dodir zemlje s brojnim susjedima, koji su ivjeli uz
njezine granice: s ekom, Poljskom, Junim Slavenima i Bizantskim carrstvom, a da i ne ubrojimo
Veneciju, koja je ljubomorno nastojala da sauva svoje gospodstvo na Jadranu, - primoravao ju je da
ivi u neprekidnom ratu, koji se vodio sad na jednom sad na drugom mjestu. Na istoku se Madarska
otvarala prema onom neodreenom podruju azijskog barbarstva, pa je morala suzbijati ili svojoj
vlasti podvrgavati opore Peenega, a kasnije Kumane, koji su doli iz june Rusije. Morala je pored
toga biti na oprezu i pred onim narodom, to se formirao od Slavena i Finaca, izmijeanih s potomcima
nekadanjih rimskih kolona u Daciji, od kojih su oni najzad preuzeli romanski dijalekt, a koji e
jednoga dana postati narodom dananje Rumunjske.
To tako uzburkano drutvo umalo da nije unitila provala Monngola. Pustoenja, to su ih oni izvrili,
nisu nigdje bila tako strana, kao u Podunavskoj nizini, osim moda u Rusiji. Kad se provala povukla,
trebalo je zemlju takorei ponovo napuiti. Kralj Bela IV. (1235-1270) prionuo je uz taj posao koliko
god je bolje mogao: pozivao je Talijane, nanovo dovodio Nijemce, poveavi time broj onih, to su se
ve prije naselili u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju) i ondje ostali. God.1245. osnovan je Budim.
Talijani su u zemlju unijeli vinogradarstvo. Rumunji su se nairoko naselili ravnicom kao obraivai
zemlje. Tridesetak godina poslije toga, Madarska je ponovo bila dovoljno jaka da prui pomo Rudolfu
223
Habsburkom protiv Otakara ekog i da u korist Njemake zaustavi ekspanziju eha, koja joj je
prijetila.
Uskoro je mogla opaziti, da su je Habsburzi, postavi njezinim susjedima, ukljuili u svoje dinastike
planove. Kad je kralj Ladislav IV. umro bez djece, Rudolf Habsburki je uradio kao da se odluuje o
nekom carskom lenu, pa ju je dao svome sinu Albrechtu. Ali otkako je papa Silvestar II. poslao
Stjepanu kraljevsku krunu, pape su Madarsku smatrale lenom Svete Stolice, pa ju je Nikola IV.
smjesta zatraio za Karla Martela, sina Karla II. Napuljskog i urjaka Ladislavljeva. Da bi izbjegli tim
strancima, magnati su dali krunu Andriji III., potommku nacionalne dinastije, a kad je ovaj 1301. umro,
priznali su sina Karla Martela, Karla Roberta (1308-1342) . Tako se ta Francuska, anujska dinastija,
koju je papinstvo iz protivljenja Hochenstaufovcima, udomilo u Napulju, sada iz protivljenja
Habsburgovcima presadila u Madarsku. Ondje je imala ostati na vlasti sve do 1382. U tom je razdoblju
uvelike pridonijela unoenju zapadnjakih obiljeja u tu zemlju. Najvei kralj iz te kue bio je Ludovik
(1342-1382.) , koji je zaposjeo Moldaviju, to su je napustili Mongoli, pokorio Hrvatsku i primorao
Venecijance da mu ustupe obale i otoke Jadranskog mora sve do Draa.
Njegova politika svjedoi o postupcima i ambiciji velikoga kralja, ali je ona bila bezumna ba tom
svojom veliinom. Kad je bio ubijen, njegov brat Andrija, mu kraljice Ivane Napuljske, poveo je dvije
vojne protiv toga kraljevstva. Toj talijanskoj politici pridruuje se i njegova politika na sjeveru, jer je,
kao to smo ve vidjeli, bio i kralj Poljske, tako da se njegovo djelovanje protezalo od Visle do
Jadranskog i Crnog mora.
Bio je suvremenik Karla IV. i Kazimira Poljskog, a i radio je poput njih. Ta uporedba meu njima
zanimljiva je. Ludovik je u Peuuhu osnovao sveuilite. Uglaeni dvorski obiaji poeli su se iriti
meu velikaima. Ta sredina XIV. st. bila je za eku, Poljsku i Ugarsku zanimljivo razdoblje zbog
utjecaja, ne u rei francuskog ali svakako zapadnjkog, koji je doao na mjesto njemakoga to je
vladao u XIII. stoljeu.
Ludovikov poloaj nije imao budunost. Nije imao sina, a osnovao je tvorevinu, koja je bila isto tako
golema kao i lomna. Poljska je prela u vlast Jagelovu. Jedan anuinski roak, Karlo Draki, ubijen je
1387. a kraljem je najzad priznat Sigismund Luksemburki, koji se oenio Ludovikovom keri Marijom.
To je bila bijedna vladavina. Na obzorju su se poeli pojavljivati Turci. Svaka politika prema
Jadranskom moru sad je bila nemogua. Naslovi rimskoga kralja i cara, to ih je ugarski kralj dobio,
nisu mogli spasiti te zemlje. Oni su ga, naprotiv uvukli u rat protiv Husita. Planovi koncila objanjavaju
se, kako smo vidjeli, turskom opanou, ali nisu doveli ni do kakva rezultata.
Kad je Sigismund 1437. umro, ugarsku je krunu dobio Albreht Austrijski, koji se oenio njegovom ker i
Elizabetom. On je prerano umro (1439), a da nije imao vremena da osigura habsburku vlast u toj
zemlji, koje e se povijest odsad za dugo vremena zdruiti i ispreplesti s povijeu turskog prodora.
Sveukupni dojam, to izbija iz povijesti Slavena i Madara do sredine XV. st., mogao bi se formulirati
tako, da su oni-dodue uli u zajednicu kranskoga svijeta, ali su ipak ostali gotovo posve tui,
evropskoj zajednici. Nedostajalo im je poznanstvo s rimskom kulturom, koje je karoliriko carstvo
donijelo Germanima. Oni i nisu ivjeli i pod onim teokratskim reimom, gdje je intmni savez duhovne
vlasti sa svjetovnom ovu uinio propagatorom svega onoga, to je crkva jo sauvala od uprave, prava,
znanosti i knjievnosti rimske. Carstvo Otona prerano se i potpuno orijentiralo prema Italiji, pa je
stoga odustalo da te narode podvrgne svome utjecaju; tako se prodiranje Zapada kod njih izvrilo samo
posredstvom njihovih biskupa i redovnika. Ali budui da su ovi bili preputeni sami sebi i bez ikakve
poliltike moi, a djelovali, su predaleko od arita vjerskog ivota, njihov je utjecaj nuno ostao
224
veoma povran i nije preao podruje vjere i discipline. Kod tih naroda ne susreemo ni, domanijalne
organizacije, ni feudaliznama; oni ne sudjeluju u ratovima za investituru, ni u kriarskim ratovima.
Jedina posljedica te velike epopeje, koja je zahvatila i te zemlje, bilo je to, to su na njihovom
podruju potraili utoite idovi, koje su Kristovi vjernici na drugoj obali bez milosti progonili. A
poslije, kad se ekonomski ivot na Zapadu pod utjecajem trgovine obnovio i kad je na podruju izmeu
Sredozemlja i Sjevernog mora poelo vrvjeti graanstvo, taj im, se veliki pokret otkrio iznenadnim
naletom njemake kolonizacije. Zaostavi, u svojim starim ratarskim institucijama., oni su ustuknuli
pred naletom. Du Labe su se povukli pred osvajaima, a drugdje su im dopustili da se, nasele u
njihovoj zemlji i da osnivaju gradove, koji su usred njihovog nacinalnog mnotva ostali kao tuinski
otoci. S dolaskom tih pridolica, koji ih preziru; ali koje oni trebaju, otpoinje doba povrne
germanizacije, koje traje sve do sredine XIV. st. Tada se poinje javljati reakcija, koju predstavljaju
gotovo u isto vrijeme u ekoj Karlo IV., u
Poljoskoj Kazimir I, a u Ugarskoj Ludovik I. Njemako prodiranje prestaje, i u sve tri zemlje vidimo
gdje se budi vlastita nacionalna energija. To se oituje u veoma razliitim oblicima: u ekoj kao
provala husitizma, u Poljskoj kao osvojenje Prusije, a u Ugarskoj kao prodor prema Jadranu. ini se,
kao da je doao trenutak, kad e zapadni Slaven i i Madari prihvatiti aktivnu ulogu u evrpskoj kulturi.
Ali su u to ve Turci poeli napredovati preko Balkanskog poluotoka, pa e njih zapasti da podnesu
udar njihova naleta; morat e se vratiti istoku i braniti tu zapadnu kulturu umjesto da sudjeluju u
njezinoj izgradnji.
225
ETVRTO POGLAVLJE
PANJOLSKA - PORTUGAL - TURCI
I. PANOJOLSKA I PORTUGAL
Kriarski ratovi napali su islam u njegovu sreditu. Muslimanski je svijet sa svih strana okruavao
Palestinu, pa je za odranje protivutee njegovu pritisku na tom uskom obalnom podruju trebalo
razviti snanu ofenzivu, koju Zapad u toliko udaljenosti i sa sredstvima, kojima je raspolagao, nije
mogao ostvariti. Zbog toga se, poto je izgubio poloaje, koje je osvojio polet prvog kriarskog rata,
uzalud trudio da ih ponovo osvoji. Poslije Louisa Svetog Levant je izgubio svoje znaenje za vojne
operacije i postao samo etapa evropske trgovine s Istokom, to je ostao sve do otkria Novoga svijeta.
Uzajamni poloaj muslimana i krana u panjolskoj bio je posve drukiji. Izgledi obaju protivnika bili
su tu mnogo manje jednaki. Tu su se susretali licem u lice, na veoma ogranienom bojnom polju, a oba
su u sluaju poraza imali kamo da se povuku i gdje da se oporavljaju u oekivanju novih bitaka. U
takvim okolnostima konano je pobjeda morala pripasti onome, tko dulje zadri napadaku energiju,
to jest onome, tko je bio siromaniji a to su bili panjolci. Jer njih nije u rat gonila samo vjera.
Nesavladljiva elja da osvoje one lijepe gradove i ona lijepa polja, koja je muslimanska obrtna
proizvodnja i zemljoradnja stvorila kao suprotnost planinskoj goleti onih krajeva, koje su drali
panjolci uinila je jo vatrenijom njihovu mrnju prema nevjernicima. Njihov nalet protiv islama
podsjea bar svojim poecima ma provalu barbara. Ali ti su barbari bili krani, i to e ih sprijeiti da
se stope s pobijeenima, kao to su se neko Germani stopili s romanskim stanovnitvom, kad su doli u
njegovu sredinu. Rasa pritom nije imala nikakvu ulogu. Turci su se u X. i XI. st. usprkos svom
mongolskom podrijetlu, bez tekoa asimiliraji semitskoj kulturi bagdadskih Arapa. Nita ne dokazuje,
da se i panjolci, da su u trenutku, kad su doli u dodir s islamom, bili pogani, i oni ne bi jednako tako
obratili. Materijalna nadmo viih kultura najsnanije je sredstvo, kojim te kulture propagiraju svoju
vjelru meu poganima. Naprotiv, kod pristalica neke strane i ekskluzivne vjere ve sam njihov sjaj i
njihovo bogatstvo pojaavaju, i do mrnje rasplamsavaju vjersko protivljenje, jer poprimaju znaenje
bezbonosti i uvrede pravoga boga. Zbog toga je grabe i pljakanje unaprijed doputeno, a
najsuroviji se nagoni mogu slobodno razuzdavati ne uznemirujui savjesti. Dunost, osjeaj i interes
zdruuju se kod panjolskih krana i slono ih nagone u sveti rat. Bio je to sveti rat u punom smislu
rijei, jer njegov cilj nije bio obraenje, nego pokolj ili izgon nevjernika. Kod panjolaca nije bilo ni
traga onoj tolerantnosti, koja je katoli kim podanicima
muslimana, Mozarabima, doputala slobodno vrenje njihovih vjerskih obreda. Njihov vjerski
ekskluzvizam bio je tako potpun, da on ne doputa odlaganje oruja ni pred javnim odrcanjem stare
vjere, i da mu Morisci (pokrteni muslimani) ulijevaju nesavladljivo nepovjerenje. Nije bilo dovoljno da
je netko kranin; trebalo je da bude stari kranin, a to je znailo potomak stare panjolske loze
, pa je tako nacionalna pripadnost postala dokazom pravovjernosti, a nacionalni se osjeaj stopio s
vjerom i proeo se njezinom nepomirljivou i njezinim arom.
Ve smo prije u tekstu vidjeli, da su Mauri, kad su u polovini XI. st. uvidjeli, da se ne mogu oduprijeti
pobjedonosnom oruju krana, dozvali iz Maroka u pomo Almoravide. Bitka na poljanama kod Salake
(1086) zaustavila je polet panjolaca, ali ga nije slomila. Premda rat kroz cijelo jedno stoljee nije
doveo ni do kakvih velikih vojnih pothvata, ipak ga obiljeava neprestana estina. Junatva heroja daju
hranu romansama, koje otprilike u isto vrijeme, kad francuska feudalna epopeja nalazi svoj izraz u
pjesmama o Rolandu, veliaju slavu Cida Ca
226
Mpeadora, koji je umro 1099., dakle iste godine, kad je zauzet Jeruzalem. Dok je Roland postajao
veliki lik evropske knjievnosti, Cid je ostao lokalna slava. To se dogodilo zato, to je panju
suvremenika privukao mnogo buniji prizor kriarskih ratova, pa je ona u XII. st. zanemarila panjolski
rat, kao to e se to dogoditi i 1812, kad je tu panju privukla vojna u Rusiju. Pa ipak, isto onako, kao
to je opadanje Napoleonove moi otpoelo u panjolskoj, tako je i opet panjolska pribavila
srednjovjekovnom katolianstvu njegove jedine trajne pobjede nad islamom. One bi bile postignute
bre i odlunije, da je kranstvo ujedinilo svoje napore protiv zajednikog neprijatelja. Naalost
kraljevi Kastilije i Aragona bili su meu sobom besprekidno u zavadi ili su se morali braniti od zahtjeva
plelemstva, pa su tako pruali neprijatelju isuvie mogunosti da se oporavi od njihovih udaraca i da
im se osveti. Godine 1195. postigao je emir Jakub Almansor kod Alarcosa tako sjajnu pobjedu nad
kraljem Alfonsom VIII. od Kastilije., da se na trenutak moglo bojati sveope katastrofe. Ali papinistvo
nije u svojim planovima svetoga rata nikad gubilo iz vida to, desno krilo krranstva, na kom je stajala
panjolska. Inocent III. je smjesta intervenirao. Potakao je vjernike da uzmu kri, poslao je novaca i
protegao svoju zatitu na otoke kraljeve. Petar II. Aragonski dao je da ga okruni papa, a svoje je
kraljevstvo priznao lenom Svete Stolice. Zahvaljujui poticajima iz Rima, Aragon, Kastilija, Leon i
Portugal udruili su ovaj put svoje snage. Bitka kod Navasa de Tolosa 1212. osvetila je poraz kod
Alarcosa i slomlila muslimanski otpor.
Otad je napredovanje krana bilo neodoljivo i konano. Jaime I. Aragonski (1213-1276) zauzeo je
Baleare; ,a 1238 se domogao Valencije. Ferdinand III. Kastilijski postao je 1236. gospodar Kordove, a
1248. gospodar Seville. Dotle je Alfons III. Portugalski pripojio pokrajinu Algarve i dao svome
kraljevstvu onaj opseg, koji je ono zadrala sve do danas. Od svih njegovih posjeda u panjolskoj,
islamu je ostalo samo podruje Granade, a i ono je palo u vazalsku ovisnost o Kastiliji.
panjolske su drave u poetku bile brojne, ali kako su se irile prema jugu i rasle na raun Maura,
postajale su sve kompaktnije, jer su se zbijale jedna uz drugu. Asturija, Galicija i Leon (1230) ujedinile
su se s Kastilijom; Katalonija se pridruila Aragonu. Navarra je prela u vlast jedne francuske dinastije;
bila je osim toga suvie skuena u planinama, a da bi se mogla takmiiti sa svojim sretnijim susjedima,
pa se stoga povukla u zatvoren mjesni ivot. Portugal je velikom razvedenou svojih obala i tokom
svojih rijeka Douro i Tajo u biti bio, orijentiran prema zapadu, pa je, da se tako izrazimo; okrenuo
lea Poluotoku, koji su meu sobom podijelile Kastilija i Aragon. Od tih dvaju kraljevstva, prvo je bilo
mnogo vee po svom prostranstvu, ali je drugo imalo bolji poloaj, pa je samim tim prije dolo u dodir
s vanjskim svijetom. Pritom ne mislim na ona velika lena, to ih je aragonska dinastija ve odavno
imala na sjeveru Pireneja. Ta su lena mogla samo uvui u sukobe s francuskim kraljevima, koji su za
Aragonce bili unaprijed izgubljeni. Zbog toga ih je Jaime I. razborito ustupio Louisu Svetom, a ovaj se
za uzvrat odrekao vrhovne vlasti nad Katalonijom (1258.) Aragoniju je njezin poloaj na obali
Sredozemnog mora privukao Evropi i dao joj, ve u XIV. st. manje uskopanjolsko obiljeje nego ta ga
je imala Kastilija. Taj ju je poloaj poticao da zauzme svoje mjesto u trgovina s Levantom, koja u
Srednjem vijeku ima izrazito veletrgovako obiljeje. Barcelona je bez oklijevanja krenula puutem, to
su ga otvorile Venecija, Piza i enova, i njezini se mornari u XII. st. sastaju s talijalaskima i
provansalskima u raznim lukama Sirije i Egipta. I ba ta je pomorska aktivnost mnogo vie negoli
rodbinstvo Petra III. (1276-1285) s Manfredom privukla Aragoniju u sicilske poslove i navela panjolsku
da ve 1285. zauzme, svoje mjesto, u tom kraljevstvu, koje je bilo osjetljiva toka tadanje evropske
politike i odakle se panjolska vlast poslije imala proiriti na ostalu Italiju. Za Petrovih se nasljednika
nastavila ekspanzija kraljevstva u podruju Sredozemlja. Alfons III. (1285-1291) osvojio je cijelo otoje
Baleara, koje je najprije neko vrijeme bilo vazahko kraljevstvo, a zatim, pod Petrom IV. (1336-1387),
pripojeno aragonskoj kruni. Alfons IV. (1327-1336) borio se s envom za posjedovanje Korzike i
Sardinije. Pod Alfonsom V., 1443., osvojeno je Napuljsko kraljevstvo. Tako se Aragonija pretvorila u
velevlast na Sredozemnom moru. Ba ona je panjolskoj, koju od Evrope odvajaju Pireneji, otvorila
jedini put u Evropu, kojim je ona mogla doprijeti, a to je bio vodeni put. Dovoljno je pomisliti na to,
kakva bi bila vladavina Karla V., da u njegovoj batini nije bilo Sicilije.
227
Pa ipak prava panjolska nije Aragon, nego Kastilija. Ona je imala najvei i najslavniji udio u ratu
protiv Maura; najpopularniji junaci toga rata bili su njezini podanici: Cid u XI. st., Perez de Castro u
XIII.st., a i romanse, koje pjevaju o njihovim podvizima, takoer su nastale ondje. U Kastiliji je
plemstvo bilo brojnije i utjecajnije nego drugdje. Ondje se formirao nacionalni jezik i nacionalni
karakter. Nema sumnje, i Kastilija je odravala neke veze s inozemstvom. Njezine luke na
Gaskokonjskom (Biskajskom) zaljevu otpremale su brodove na dosta aktivnu pribrenu plovidbu prema
flandrijskim obalama, pa su njihovi trgovci 1280. dobili u Brugesu povelju o povlasticama. Ali ni trgovci
iz tih luka ni njihovo brodovlje ne mogu izdrati uporeenje s trgovcima i brodovljem iz Barcelone.
Zbog toga nije udo, to kastilski kraljevi nisu bili uvueni u veliku evropsku politiku kao aragonski. Ve
smo vidjeli prije u tekstu, kako je Alfons X. (1252-1284)dopuustio, da ga jedna prilino udna ambicija
navede, da kupi naslov rimskog kralja; ali iz toga nije mogao izvui nikakve koristi. Dinastike svae,
koje obiljeavaju vladavinu Sancha IV. (1284-1295), koga su napali infanti dela Cerda,'
94
dovele su do
intervencije francuskog kralja, koja je, uostalom, zavrila nesretno. Poslije je Petar Okrutni (1350-
1369)u borbi sa svojim takmaccm Henrikom de Transtamare, koga je pomagao Duguesclin, sklopio
savez s Crnim Princem. To je gotovo sve, na to se svodi vanjska politika Kastilije sve do onog
trenutka, kad e panjolska, postavi odjednom velika sila, nabujati i preplaviti svijet. Sve do kraja
XV. st. njezino je djelovanje usko omeeno granicama Poluotoka.
Kastilija se nije ograniavala samo na to, da se bori protiv Maura. Na zapadu je graniila s Portugalom,
a na istoku s Aragonijom, pa se neprestano zapletala u sukobe, koji su i preesto imali prilike izbijati
na temelju rodbinskih veza meu kraljevskim porodicama, bilo u povodu regentstva namjesto nekog
malodobnog vladara, ili li vezi s legitinmosti nekog nasljednika na prijestolju. To su one ncerestane
kavge meu kranskim dravama, koje su granadskom kraljevstvu omoguile da se odri usprkos svojoj
slabosti. ak se dogaalo, da se i ono upletalo te kavge i tako produavalo razmirice, koje su za nj bile
tako korisne.
Uza svete dinastike borbe, Kastilija, Aragon i Portugal istiu se oiglednom slinou, nekim jednakim
izgledom, kakav susreemo kod djece istih roditelja, a to veoma prosto objanjava analogiju njihova
povijesnog razvoja. Osim u Kataloniji, kojoj je premo Barcelone pridala posebno obiljeje, oito i
upadno jo i danas, posvuda nalazimo iste institucije i iste drutvene skupine. Plemstvo je u biti
vojniki sloj, pa je u odnosu prema kralju dugo zadralo oholo i drsko dranje, kao to je, na primjer,
pravo panjolskih granda, da u vladarevoj prisutnosti ostanu pokrivene glave, koje se poslije u vrijeme
apsolutne monarhije, sauvalo kao njegova neopasna, ali karakteristina uspomena. Da bi se oduprli
tome plelmstvu, koje se sastojaio od ricos hombres i hidalgos, kraljevi se od poetka XIII. st. oslanjaju
na graanstvo. Takvo im je dranje nametao njihov politiki interes isto onako, kako je to bilo i u
Francuskoj poevi od Louisa VII. Ali je savez gradova i krune u panjolskoj bio mnogo tjenji i trajao
je mnogo dulje, nego u Francuskoj. Zato? Moda zato, to je ondje plemstvo bilo drzovitije. Graani
su od kralja oekivali mir i sigurnost na velikim putovima. Da bi to postigli, oni i sami stvaraju lige
(hermandades) kao i njemaki gradovi, a te lige u isto vrijeme podupiru i kraljevu pravosudnu vlast;
iznenauje, naime, koliko kod tih kraljevih doominira pravdoljublje. Za vrijeme Alfonsa X. sastavljen
je za Kastiliju Codigo de las siete pardidas. Jaime II. Aragonski ostao je slavan kao zakonodavac. Kralj
Denis Portulgalski (1279-1325) imao je pridjevak el justo. Njegova nasljednika, Pedra I. (1357-1367),
hvalili su zbog neumoljive strogosti. Graanstvo je dakle u svojoj borbi protiv plemmstva svim snagama
94
Sancho IV. bio je mlai sin Alfonsa X., pa po naelu primogeniture nije imao pravo nasljedstva. Prijestolonilsljednik je bio
stariji Alfonsov sin Ferdinand de la Cerda (Serda). On je umro prije Alfonsove smrti, pa je nasljedstvo prelo na njegove
sinove A1fonsa i Ferdinanda de la Cerda. Ali ipak, kad je umro Alfons X. (1384). Sancho je poslije zamrene borbe (u kojoj je
znatnu ulogu imao francuski kralj, kao ujak i zatitnik obespravljenih infanata) postao kraljem, preotevi tako krunu svojim
neacima. - Prev.
228
pomagalo monarhiju li njezinoj ulozi uvara pravde i javnog mira. Hermandades su im, da se tako
izrazimo, obrazovale i stavile na raspolaganje dobrovoljnu policiju protiv razbojnika i zloinaca. Samo
se po sebi razumije, da su gradovi, koji su sc tako intimmno povezali s krunom u vrenju kraljevske
vlasti, ve veoma rano uli u Cortese. Ve od XIII. st. njihovi predstavnici zasjedaju ondje uporedo s
predstavnicima plemstva i sveenstva. Dinastike svae, koje su remetile mir panjolske u XIV. st.,
pruile su tim Cortesima sjajnu priiliku da poveaju svoje pravo na upletanje u vladavinu zemljom i da
kralja, naroito u Aragoniji, gdje su gradovi bili utjecajinji nego drugdje, primoravju, da im dade
ustupke, koji veoma podsjeaju na one, to su ih u isto vrijeme nizozemski gradovi iznudili od svojih
vladara. Meutim njihov se utjecaj zaustavio na tome. panjolska nije, kao ni druge kontinentalne
drave, prerasla onaj politiki dualizam, po kom se jedan nasuprot drugome sueljuju vladar i
povlateni redovi, pa se onda sporazumijevaju na kompromisno rjeenje. Parlamentarizam, to jest
suradnja tih dvaju faktora po engleskom tipu, nije ni tu o'tvaren, kao ni drugdje u kontinentalnoj
Evropi. U tim ustavnim borbama XIV. st. imalo je svoju ulogu i pitanje poreza, no to je to bilo i
svagdje drugdje. Izrazito kastilijski porez - alcalabu - taksu na prodaju i kupovinu - prvi je odobrio grad
Burgos Alfonsu XI. (1312-1350) prilikom jednog vojnog pohoda protiv Algecirasa. Otad se on postepeno
proirio po cijeloj zemlji.
Dinastike svae i politiki sporovi, toliko su zaokupljali panjolska kraljevstva, da su se ona u XIV. i u
najveem dijelu XV. st. gotovo posve suzdrala da obnove sveti rat protiv granadskih Maura. Za
nadoknadu tome, ona su se obogatila i razvila svoju trgovinu. Polja poinju prekrivati stada ovaca, a
panjolska vuna postaje na tri tima na sjeveru takmac engleske vune. Znatno se poveava izvoz
prema Nizozemskoj, a uzgoj ovaca poinje davati svoje karakteristino obiljeje Kastiliji, bogatei
pritom njezino plemstvo. eljezo iz Bilbaoa; maslinovo ulje, narane, granadske jabuke takoer su
predmet sve vee tranzitne trgovine prema sjeveru. Glavno privlano sredite te trgovine ostaje
Bruges. U prvoj polovini XV. st. panjolska je nacija ondje gotovo isto tako snano predstavljena, kao i
Hanza. U tom se oituje stanovita ekonomska orijentacija prema sjeveru, o kojoj treeba voditi rauna i
u kojoj je nemogue ne vidjeti odreenu pripremu za dinastiki savez, to e 1494. povezati
Nizozemsku s Kastilijom.
Ali u isto vrijeme otpoinje na portugalskoj obali Atlantskog oceana druga jedna ekspanzija, koja e
izmijemiti budunost cijeloga svijeta. Nasuprot pokrajine Algarves protee se marokanska obala, pa je
vjerska revnost nagonila da se onamo prenese borba protiv islama. Sin kralja Ivana I., Henrik
Moreplovac (1394-1460), kod kog se radoznalost isprepletala sa eljom da propagira kranstvo,
posvetio je svoj ivot opremanju i odailjanju pomorskih ekspedicija, kojima otpoinje velianstvena
povijest otkria. On je 1415. sudjelovao u pohodu svoga oca protiv Ceute i u zauzimanju toga grada.
to je bilo dalje od njega? Kakav se to nepoznati svijet skrivao iza Kap Bojadora, koji jo nitko nije
oplovio? Plovidba morem sad je ve bila dovoljno uznapredovala, i brodovi su se mogli odvaiti na
debelo more. Godine 1420. jedna laa, to ju je on otpravio na put, otkrila je otoke Madeira; druga
jedna je 1431. otkrila Azore. Godine 1434. je oplovljen Kap Bojador. Hrnrik je jo prije svoje smrti
(1460) doznao za otkrie Kapverdskih otoka i obala Senegambije. Put u juni svijet bio je otvoren. Ono
Atlantsko more, koje se dosad inilo da je kraj svijeta, imalo je postati put u novi svijet.
Tako je panjolska u sredini XV, st. ak jo prije enidbe. Ferdinanda i Izabele, kojom su se Kastilija i
Aragon zauvijek zdruile, zauzela takav poloaj u svijetu, za koji ni ona ni itko drugi jo nije mogao
dogledati, kakva e mu biti budunost, ali koji ju je ve pripremao za ulogu, to e je odigrati.
Posredstvom Barcelone i Sicilije, bila je upletena u dogaaje na Sredozemnom moru; posredstvom luka
na Gaskonjskom (Biskajskom) zaljevu, ona svojom trgovinom dosie Sjever, a nedavno se bacila na
plovidbu Atlantikom. Njezina rasprana mo jo nije osobito velika, ali nijedna druga drava, pa ak ni
Venecija, nije se mogla pohvaliti tolikom ekspanzivnom snagom. A ako uz to jo uzmemo u obzir, da se
njezino stanovnitvo prekalilo u ratovanju protiv islama, da ga je nadahnjavalo duboko
229
samopouzdanje, da je bilo ratniki i pomorski nastrojeno, onda moemo pogoditi, kakva se to nova
snaga spremala, da sudjeluje u evropskom ivotu.
II. TURCI
Jedini rezultat Latinskog carstva, koje je etvrti krirski rat improvizirao u Carigradu, bilo je to, da se
bizantska drava poela bre raopadati. Na veini otoka u Jonskom moru i du obala osnovana su
venecijamka i enovska trgovaka uporita. Feudalne dravice: Atensko vojvodstvo, Ahajsko vojvodstvo
razdijelile su meu sobom Grku.
Bugari i Srbi domogli su se Trakije i Makedonije. Kad je Mihajlo VII. Paleolog 1261. obnovio grku
vlast, od evropskih su posjeda Carstvu ostali gotovo samo Carigrad, Solun, Adrianopol i Filipol. S druge
strane Bospora, u Maloj Aziji, kamo Latini nisu prodrli. Carstvo je zadralo zapadnu Anatoliju s Brusom,
Nikejom i Nikomedijom.
To je Carstvo oito bilo osueno da se raspadne. Eksplotirali su ga Venecijanci i enovljani, i ono je
izgubilo svu ekonomsku vitalnost, tako da nije bilo kadro namiriti goleme troove, koje je zahtiijevala
obrana od neprijatelja. Industrija i trgovina je zamirala i prepustila prvenstvo veleposjednicima. Bio je
to podjednak proces kao i onaj, koji se odvijao na Zapadu posjije pada Zapadnorimskog carstva.
Onako, kakva ga vidimo u vrijeme Mihajla VIII. (1261-1282); Bizantsko je carstvo inilo se, bilo osueno
da uskoro bude osakaeno trostrukim odcjepljenjem. Sa Sicilije je Karlo Anujski udio za Grkom i
oigleddno se pripremao da je osvoji. Na sjeveru su Srbi proirivali svoju vlast i nisu sakriva1i namjeru,
da se doepaju Carigrada. I najzad, u Maloj Aziji ve su bili Turci! Katastrofa Sicilskih Veernji, u
kojima su i spletke Mihajla VIII., imale svoju ulogu iskljuila je Anuince iz igre. Primorala ih je da se
okrenit od Istoka i suprotstave svojim aragonskim takmacima. S opevropskog stajalita bila je to
veHka nesrea. Formianje dovoljno jake drave u junoj Italiji, koja bi bila kadra da Grku podvrgne
svome utjecaju, donijelo bi najsigurnije spasenje od turskog prodora. Bilo je naime sigurno, da
balkanski Slaveni ne bi sami bili dovoljno jaki da ga zaustave. Budui da pri tadanjim okolnostima
Grko carstvo nije vie bilo kadro da se samo brani, bilo je, bitno sprijeiti da njegovo podruje ne
bude otrgnuto iz evropske i kranske zajednice. Ali politika pojedine drave vodi rauna, gotovo
uvijek samo o svojim neposrednim, i aktualnim interesima. Tako je Mihajlo VIII., poraz Karla Anujskog
smatrao slavnim uspjehom za Bizat.
Turci, barbarski narod finskog podrijetla, znaili su od X. st. za
Bagdadski kallfat otptilike ono isto, to su Germani est stoljea prije toga znaili za Rimsko carstvo.
Oni su ga osvojili, zatim su, dakako, smjesta preuzeli njegovu vjeru. Sjajna islamska kultura bila je
suvie krhka, a da bi mogla po,nijeti dodir s tim surovim obraenicima. Oni, su preuzeli tek nekoliko
njezinih sasvim povrriih obiljeja. Ostali su usred te kulture u biti samo seljaci i vojnici, ali su, ipak
primili neku
prosvjetu, a zatim su se oduevili svojom novom vjerom, koja, ih je nadahnjavala revnou protiv
nevjernika i tako mnogo pridonijela, da se kod njih ouva prijanji vojniki duh. Velika provala
Mongola u XIII.st., koja je tako estoko opustoila prednju Aziju, ponovno ih je odbacila u planine
Armenije. Odanle su uskoro opet sili pod vodstvom Osmanovim i, proirili se prema zapadu, u Malu
Aziju, koju je lako bilo oteti, iz nemonih ruku nasljednih Mihajla Paleologa. God. 1326., pala je u ruke
osvajaa Brusa, a 1337., Nikomedija i Nikeja. Carstvu nije vie ostalo nita od svih njegovih azijskih
posjeda. A njegova se nemo jo i poveala uslijed politikih intriga, koje su je razdirale. Poslije smrti
Andronika III. (1341.), veliki se domestik, Kantakuzen okorisiio, malodobnosu Ivana V.,i zaogrnuo
grimiz, pa se, u elji da se odri protiv Bugara i Venecijanaca, koje je dvor pozvao u pomo, obratio
Turcima i pustio ih da prou preko Bospora. Tako je osvojenje evropkih podruja uslijedilo smjesta
poslije osvojenja u Aziji. Murat I. se (1362.) domogao Adrianopola, a 1362. Filipopola. 1371. je potukao
230
Srbe, odbacio ih iz Makedonije i 1382. uao u Sofiju. Grci su bili zatoeni unutar zidina Carigrada, a
Slavenima su prepustili da brane Trakiju. Srbi su 1387. postigli neke uspjehe u Bosni, ali su dvije
godine poslije toga izgubili krvavu bitku na Kosovu (15.lipanj 1389), u kojoj je poginuo njihov knez
Lazar a i Sultan-pobjednik. Bajazit I. (1389-1403),sin Munitov, pokorio je Srbiju, Vlaku, Bugarsku i
Tesaliju.
Gotovo cio Balkanski poluotok sve do Dunava bio je sad samo privjesak muslimanskog svijeta. Kri je na
tom podruju stajao jo samo na kupolama u Carigradu i u Solunu te u planinama Albanije. Granice
Ugarske, a s njima i granice latinske crkve bile su ugroene. Oajno zapomaganje Paleologa najzad je
privuklo panju. Bonifacije I. poeo propovijedati kriarski rat. Sigismund Luksemburki pozvao je na
oruje Madare i Nijemce. Iz Francuske je burgundski vojvoda, Filip Smjeli poslao svoga sina Ivana
Neustraivog na elu sjajne viteke vojske da se bori protiv nevjernika; pritom ga je, nema sumnje,
jednako vodila udja da podigile ugled svoje klie kao i kransko uvjerenje. Svi su se ti napori slomili
kod Nikepolja (12.rujna 1396) pred dosad nepoznatom taktikom i snanim poletom Turakka. inilo se,
da e posijednji sati Carigrada uskoro odzvoniti. Odgodila ih je za nekih pedesetak godina, samo
nepredviena nova provala Mongola.
Jo jednom, i to posljednji put poslije Atie i Dingiska kana, pokrenuo je genijalni barbarin Tamerlan
ili Timur bujicu utih opora. Njegova su osvojenja bila isto tako munjevita kao i osvojenja onih
stranih razaraa, na uspomenu kojih je s punim pravom podsjeao. Svoju je vlast protegao sve do
Volge, samim je strahom pokorio Perziju i Armeniju i najzad onu kolijevku tolikih uzastopnih kultura:
Mezopotamiju, koja se otad vie nije oporavila od pustoenja, to ih je ondje izvrio.
Tursko je carstvo dovedeno u opasnost. Bajazit se upravo spremao da poduztme, opsadu Carigrada; te
je pripreme prekinuo i odjurio da brani Malu Aziju. Oba barbarina susrela su se 1402., kod Angore, pa
je onaj protiv kog se Evropljani u borbi nisu mogli odrilti, doivio teak poraz u sukobu s
Mongolima(20.srpnja 1402). Ali Tamerlanova je mo bila isto tako kratkotrajna, kao to je bila
nenadana. Poslije njegove smrti (1405) narodi, koje je podjamrio; podigli su se i oslobodili usred
ruevjna njegove vlasti. Sulejmanu, sinu Bajazitovu (1402-14l0) polo je za rukom da reorganizira
krhotine azijske Turske. Bio je to povoljan trenutak za krane da poduzmu ofenzivu. Ali se car
Manojlo zadovoljio ugovorom, koji mu, je vratlo Solun i nekoliko otoka i uglavio enidbu jedne od
njegovih neakinja sa sultanom. Danak, to su ga morali plaati Grci i Srbi, ukinut je. Svijet je
povjerovao, da je pogibelj iezla, kao da je ikad poraz nekog barbarskog naroda mogao imati drugih
posljedica, osim to ga je primorao da miruje sve dok nije one ratnike, to su poginuli na bojnom
polju, nadomjestio drugima. Postojala je samo jedna mogunost da se Turci zustave: treblo ih je
pridobiti za zapadnu kulturu; ali islam, koji su oni ispovijedali, nije doputao ni da se pomisli na to.
Stoga je katastrofa, koja je za trenutak bila uklonjena, uskoro zaprijetila opasnije nego ikad prije.
Murat II. (1421-1451) ponovo se pojavio pred carigradskim zidinama i opet zauzeo Solun. Usprkos
junatvu Skenderbega (Juraj Kastriotis) u Albaniji i Ivana Hunjadija na ugarskoj granici, turska je
prevlast poslije bitke kod Varne (1444), obnovljena na cijelom Balkanskom poluotoku.
Ovaj put je sudbina Carigrada bila neizbjena. Kakvu je pomo mogao oekivati od Evrope, gdje su
Francuska i Engleska bile iscrpljene naporima stogodinjeg rata, gdje je Njemaka ogreznula u
husitskim
nemirima, a crkvu su razdirale prepirke, pape s koncilima? Unija grke je latinske crkve, koju je Eugen
VI. 1439. s pristankom cara Manojla proglasio, jedva je privukla panju Zapada, i nije imala nikakva
drugog rezultata, osim to je ogorila bizantsko stanovnitvo i pravoslavno sveenstvo, koje je vrsto
odluilo, da e radije prijei na tursku vjeru negoli priznati papu. U Nizozemskoj je vojvoda Filirp
Dobri dodue govorio o kriarskom ratu, ali na nj nije polazio; a i da je poao ... ! Carigradu nije
mogao donijeti spasenje samo jedan vojni pohod, pa ma kako bio snaan. U sukobu s neprijateljem,
231
kao to su bili Turci, koji, su uvijek bili kadri da iz Male Azije dovedu nove priuve i da s malim
trokovima odravaju neprekidni rat uz pomo snanih masa cijelog jednog ratnikog naroda, trebalo
je imati du Bospora, na otocima i na Dunvu snanu i stalnu vojnu bazu. A koja je drava, u politikim i
ekonomskim uvjetima onoga vremena, bila kadra da organizira takve baze, da izdri trokove. to su ih
iziskivale, i da osigura njihovo odravanje? Kako god su bili surovi i divlji, Turci su bar u ratnoj vjetini
bili jednaki zapadnjacima. Imali su ratno brodovlje, topnitvo, neuporedivu konjicu, surov zanos i
junaki fanatizam primitivaca. Uostalom one drave, koje su bile najvie zainteresirane da se bore
protiv njih, ak da su i bile jae od njih, ili ne bi htjele ili ne bi mogle da se protiv njih bore.
Venecijanci su mislili samo na to, kako da spase svoje poslovnice. Njemaka je bila raskomadana i
nemona za bilo kakav napor. Prepustila je Madare same sebi, a oni su se mogli ograniiti samo na to,
da brane svoje granice. Srbi i Bugari bili su posve iscpljeni. Kad je Muhamed II. 1452. otpoeo opsadu
Caarigrada, nitko nije gradu pritekao u pomo. Njegov je pad bio neizbjeiv. Ne smijemo predbacivati
Evropi, to se nije zanimala za taj dogaaj. Napor, to bi ga morala poduzeti, bio je prevelik. Ona je to
dobro znala. Od trenutka, kad Bizantsko carstvo vie nije moglo braniti Malu Aziju pred naletom
Turaka, Carigrad je bio izgubljen. Ne smijemo se uditi to zapadnjaci nisu posluali Eneja Silvija (Pio
II) i Nikolu V. Oni su dobro znali, da se treba pomiriti s neizbjenim. Ali ipak, bar je ast bila spaena.
Konstantin XI. dostojno je zavrio dugu listu careva, koji se izravno nadovezuje u na rimske careve
preuzevi od njih carski naslov. Na dan juria, 29.svibnja 1453. poginuo je u bici. Sutradan, usred
pljake i pokolja, pobjednik je uao u baziliku Sv. Sofije i pretvorio je u damiju. Bio je to izraz
poasti, to ga je taj barbarin nesvijesno iskazao vioj krulturi, koju je upravo nadvladado.
232
DEVETA KNJIGA
RENESANSA I REFORMACIJA
Period, koji tee od poetka XIV. st. do otprilike Hedine XV. st. izvodi nam pred oi uznemireno i
krizama izmueno drutvo, koje se bori protiv tradicije, to ga gui i koje se ne moe otresti. Brana,
to je prolost suprotstavlja pritisku budunosti odolijeva; inilo se, da je jo uvijek vrsta, a ipak su je
podgrizala nevidljiva podlokavanja, i ona je odjednom popustila. Tako su se sad one snage, koje je
dotad obuuzdavala, izobilno razlile, dajui povijesnom krajoliku posve nov izgled.
Sve do Renesanse intelektualna je povijest Evrope tek poglavlje u povijesti crkve. Bilo je tako malo
laike misli, da su ak i oni, koji se bore protiv crkve, bili potpuno pod njezinom vlau i pomiljali
samo na to, da, je preinae. To nisu bili slobodni mislioci, nego heretici. S Renesansom je gospodstvo
crkve nad ljudskom misli dovedeno u pitanje. Sveenik gubi monopol na nauku. Duhovni ivot se
laicizira; filozofija nije vie slukinja teologije, a umjetnost i knjievnost oslobaaju se stoljetnog
starateljstva, koje im gospodari ve od VIII. st. Umjesto asketskog ideala sad se postavlja iskljuivo
ljudski ideal, a naji i izraz toga ideala nalaze ljudi u antici. Na mjesto sveenika dolazi humanist; a
na mjesto pobonosti dolazi vrlina (virtus). Nema sumnje: premda je prilino tono, kad kaemo, da
Renesansa na mjesto kranina dovodi ovjeka, ona ipak nije bila protuvjerski raspoloena. Zar nije i
vie papa djelovalo kao njezini najoduevljeniji pokretai? Pa ipak je veoma tono, da je ona bila
antiklerikalno orijentirana. Ne samo talijanski humanisti, nego su i tako uvjereni krani, kao to su bili
Erazmo ili Toma Morus, smatrali, da su tenje teologa da gospodare naukom, knjievnou, pa ak i
moralkom, isto tako smiijene kao i tetne. Oni sanjaju o tom, kako da pomire vjeru sa svijetom. Oni
su snoljivi, nisu osobito dogmatini, a veoma su neprijateljski raspoloeni prema onom
mnogostoljetnom radu, kojim je skolastika zatrpala bibliju. Njih prije svega zanimaju pitanja morala.
Njihov program moemo nai u djelima kao to su Miles Christianus i Utopija; on sadri irokogrudno,
racionalno kranstvo, posve slobodno od misticizma, koje doputa da crkva postoji i dalje, ali ne vie
kao vjerenica Isusa Krista i izvor spasenja za due, nego bo ustanova, koja daje mooralni odgoj li
najuvienijem smislu te rijei. Oni jasno osjeaju, da se to moe postii samo reformiranjem crkve. Ali
su optimisti i nadaju se, da e je postepeno navesti da poe tim novim putem.
Moe se dakle rei, da je Renesansa na svoj nain pred sebe postavila vjersko pitanje. Ali se ograniila
na to, da skicira umjereno, razborito i aristokratsko rjeenje, koje je pripremila. Reformacija se,
naprotiv, preprijeila dotadanjem stanju estoko, zanosno i nesnoljivo, ali je isto tako bila i proeta
dubokom vjerom i strasnom potrebom da se uzvisi k bogu i da postigne spasenje, osvojivi time i
podvrgavi sebi due svojih suvremenika. Izmeu nje i Renesanse nema nieg zajednikog. Ona je
zapravo njezina suprotnost. Ona vraa kranina na mjesto, koje je zauzeo ovjek, ruga se razumu i
poniava ga, pa premda Luther odbacuje i osuuje dogmatizam, on je mnogo srodniji
srednjovjekovnim misticima, nego humaninstima, svojim suvremenicima. On je ak veinu njih
ispunjao gnuanjem. Erazmo i Morus su se uskoro povukli od tog revolucionarca, koji je svojom
surovou i radikalizmom podjednako zabrinjavao njihov inteligentni oportunizam, kao to je vrijeao i
njihovu sklonost prema eleganciji i odmjerenosti. Oni su naslutili tragediju, koja se pripremala i
unaprijed uzdrhtali zbog nje shvativi, da su propale njihove nade u izmirenje.
Pa ipak, luter:lnstvo nije potaklo katastrofu vjerskih ratova. Poslije prvog uzbuenja puka, koje se
izrazilo ustankom njemakih seljaka i pohunom anabaptista, on se posluno podvrgao vladavini
knezova. Tako je potpuno prepustio crkvu svjetovnoj vlasti, da se Karlo V , kad je odluio da povede
233
borbu protiv nje, morao boriti protiv knezova i da je ta borba vi e bila politika, nego vjerska borba. A
to se tie Rima, njega su iznenadili uspjesi dogaaja, u kome isprva vidio samo svau meu
redovnicima; bio je tako zaokupljen svjetovnim interesima, da je dopustio, da se u grudima katolikih
masa smlai vjerski ar, stoga je plimi hereze mogao u prvi as suprotstaviti samo nemona
proklinjanja. Sjeverna kraljevstva usvojila su novo ispovijedanje vjere. Henrik VIII. osnovao je u
Engleskoj napol shizmatiku, napol heretiku crkvu, koja je u prvom redu nacionalna crkva; kakvu su
nastojali ostvariti ve i Wycklifove pristalice. Sve se to dogaa bez velikih nemira, izreeno je svega
nekoliko progonstava, nekoliko kazni, ali nije bilo napada jednih naoruanih graana protiv drugih, bilo
je mnogo manje prolivene krvi, neuporedivo manje nego to je prolio rat protiv Albiana ili inkvizicija.
Ali se pojavio Kalvin, i s njim se dotad prilino mirni tok, kojim se Reformaciia odvijala pod vodstvom
drave, naglo naprasno mijenja. Isposniki stroga, iskljuiva i netolerantna vjera eli sad da se
nameme vladama i da ih podvrgne bojoj rijei, ako je potrebno, makar i pobunom. Kalvinizam se vie
ne zadovoljava nacionalnom egzistencijom, kojom se protestantizam dotad zadovoljavao. Njegova
propaganda tei da osvoji cijeli svijet. Vjera, koju on ulijeva izabranima, potie na politiku akciju,
pa s njim otpoinje tragino doba vjerskih ratova.
Uspjehu Renesanse i Reformacije prethodilo je kao nudan preduvjet ono slabljenje katolikc crkve,
koje smo vidjeli, kako se od poetka XIV. st. neprestano poveava. Samo je ono moglo omoguiti, da se
misao oslobodi i vjera obnovi. Evropsko je drutvo bilo presnano; i da ne bi razbilo okove, koji su ga
jo uvijek vezivali za prolost. Pokret obnove ne oituje se, poevi od sredine XV. st, samo na
podruju vjere i misaonog ivota. Moemo ga konstatirati svagdje. U isto vrijeme dok mislioci zbacuju
jaram skolastike, a umjetnici jaram gotikoga stila, vidimo nadrugoj strani industrijalce, kapitaliste i
politiare, gdje i oni prosvjeduju i ustaju protiv skuavanja, to ga nameu reimi obrtnikih cehova,
razliita ekonomska ogranienja, tradicije i predrasude, koje koe slobodni razmah njihove aktivnosti.
Sve se oddjednom preobraava, i intelektualni i ekonomski ivot; moderni se kapitalizam raa gotovo u
isto vrijeme, kad se javljaju i prvi nauni radovi, suraujui s njime pri otkriu istone Indije i
Amerike. Isto je tako i ustrojstvo drava izloeno utjecaju ideja, potreba, zahijeva, elja i ambicija,
koje vru u drutvenom organizmu tadanjega vremena. Da kaemo po istini, premalo je, ako elimo
smisao rijei, Reenesansa ograniiti na novu orijentaciju misli i umjetnosti; treba je proiriti na
cijelo podruje ljudske aktivnosti, koja nam se od sredine XV. st. otkriva pred oima u svim svojim
najrazliitijim manifestacijama. Ako u isto vrijeme pomislimo, da se taj bujni ivot rascvjetava u
Evropi, u kojoj je tek nedavno nastala jedna nova drava, Burgundija, u kojoj se panjolska tek
nedavno uspela na razinu velike sile , i gdje je dolazak Turaka na njezinu istoku iznio strane
probleme, istom tada moemo pravo ocijeniti svu veliinu i svu uzbudljivu zanimljivost povijesnog
zbivanja, kad ono oko 1450. naglim zaletom kree naprijed, pa snagom svoje odlunosti i jasnoe
svoga poleta jo potpunije istie zbrku i neodlunost onog bolnog lutanja, koje obiljeava prethodno
razdoblje.
234
PRVO POGLAVLJE
PREOBRAAJ DRUTVENOG IVOT OD SREDINE XV. STOLJEA
I. ITALIJA I NJEZIN UTJECAJ
Renesansa, u najopenitijem smislu te rijei, ini se, da je bila isto onako specifino talijanska pojava,
kao to je to krajem XI. st. bilo proirenje gradskog ivota. Ni jedna ni druga pojava ne bi se mogla
rasprostrijeti tako brzo, da na sjeveru Alpa nisu postojali povoljni uvjeti za njezin uspjeh. Ali je
pritom istina, da su ti uvjeti i za jednu
i za drugu u Italiji nastali prije i da su ondje bili povoljniji nego bilo gdje drugdje. Isto onako, kako je
Firenca bila nadmonija svim drugim srednjovjekovnim gradovima, tako i talijanska Renesansa
pokazuje toliku raznolikost, originalnost i krepinu, kakva nije dosegla nijedna druga zemlja. Na tom
se osniva onaj udesni utjecaj, to ga je ona izvrila.
Takve su se okolnosti formirale zbog toga, to su tradicionalne vlasti, koje su upravljale drutvenim i
intelektualnim ivotom, u Italiji oslapile ili nestale mnogo prije nego u ostaloj Evropi. A to je velikim
dijelom posljedica izvanredne razvijenosti gradskog ivota. Prije svega, talijansko je plemstvo
stanovalo u gradovima, pa je bilo uvueno u neprestane sukobe graanstva, ali se i samo neosjetno
naviklo, da se bavi trgovinom. Stoga postepeno nestaje one tako jasne razlike, koja drugdje odvaja
plemia od neplemia, pa se potomci vitezova i potomci trgovaca, koji su doli onamo sluajno,
zbliuju, bez obzira na roenje, u zajednici obiaja i interesa. Drutveni poloaj pobjeuje nad
pravnim poloajem; dodajmo da se talijansko plemstvo u toku XIV. st. okanilo svoga ratnikog zvanja i
tako izgubilo glavni razlog svoga poloaja kao posebna i povlatena klasa. Rat postaje zvanje, koje je
preputeno posebnim poduzetnicima; to su condottieri, ljudi najraznovrsnijeg podrijetla, veinom
sretni skorojevii, kod kojih nita ne sjea na nekadanju feudalnu vjernost. I dok plemi gubi svoja
specifina klasna obiljeja, u krilu bogatog graanstva zbiva se analogna preobrazba. Napredak
ekonomske organizacije, razvoj trgovakih drutava, usavrenje kreditnih instrumenata imalo je prije
svega kao posljedicu, da se od bankara ili od poslovnog ovjeka stalo zahtijevati intelektualno
obrazovanje, kakvo u istoj mjeri ne susreemo kod trgovaca na sjeveru; a zatim, te su ga okolnosti
mnogo manje primoravale da robuje svom nainu ivota, nego to je to bilo kod njih. Upravljaj ui
svojom trgovinom, on ipak sebi pridrava i pravo na dookolicu, moe se preputa u intelektualnim
razonodama, uljepavati svoje boravite umjetnikim djelima i usvajati neku otmjenost, kojom se
osobito razlikuje od njemakih, flandrijskih ili francuskih patriciija. Tako se, u isto vrijeme iz redova
plemstva i graanstva, formira neka vrsta mondene aristokracije, kakve nema ni u kojoj zemlji, a u
koju ulaze svi oni, koji ive istim ivotom, imaju istu naobrazbu i ukus i odaju se istim uivanjima.
Nekadanje se drutvo raspada, Stvaraju se nove skupine, koje vie ne odreuje konvencija i
predrasude, nego se oblikuju slobodno, na temelju uzajamne srodnosti i u kojima, da se izrazimo
pravom rijei, klasni duh ustupa mjesto ovjeanskome.
Razvoj kapitalizma doveo je i do drugih posljedica.
95
Treba istai kao posve izvanrednu pojavu, da se
faktina kneevska vlast; koju porodica Medici vri u Firenci, osniva samo na njihovu bogatstvu.
Firenca nam prua splet svih politikih i socijalnih problema; u njoj susreemo sve imovinske
suprotnosti i u njoj nalaze pristalica sve politike kombinacije, kojima te suprotnosti raaju. To je
jedini evropski grad, koji bismo mogli uporediti s Atenom, i on je, kao i Atena, u potpunom smislu
rijei drava, koja mora rjeavati isto tako niz unutranjih kao i vanjskih pitanja. Stoga se ne treba
nimalo uditi, to su se prvi teoretici politike, koji zasluuju to ime, Machiavelli (1469-1527) i
Guicciardini (1483-1540), rodili na tom tako plodnom tlu.
95
Tu bi trebalo da imam pri ruci svoje knjige i biljeke, ako bih elio da navedem neke pojedinosti.
235
Kod njih vie nikakva doktrina ne utjee na politiko rasuivanje. Oni su podjednako nezavisni od
teolokih koncepcija kao i od pravnih konstrukcija, koje su dotad pritiskivale politiko ocjenjivanje.
Gradski ivot probija uske srednjovjekovne ograde i pretvara se u punoprnvni graanski ivot.
96
I u drugim je talijanskim gradovima oit isto tako potpuni prekid s tradicijom u politici. Ondje je
unutranje takmatvo najzad dovelo do toga, da se stanovnitvo pokorilo vlasti tirana, koji su posvuda
skorojevii, pa svagdje vladaju bez ikakve zakonske osnove, oslanjaajui se samo na silu, protiv koje
nije bilo gotovo nikakve druge pomoi osim ubistva. Aeneas Sylvius, koji je bio papa pod imenom Pio
II., kae: U naoj Italiji, zaljubljenoj u promjene, gdje nita ne traje, gdje nema nijedne stare
senjorije, sluge mogu tako teiti za tim, da postanu kraljevi. Ti tirani, to postiu da im carevi daju
naslove, koje nita ne opravdava, kao, na primjer, Visconti u Milanu; stvaraju monarhijsku vlast, koja
nema nita zajedniko s vlau kraljeva ili ak s vlau prekoplaninskih knezova. Nemogue je zamisliti
Jeanne d'Arc u Italiji! Umjesto nje, vladari, se slue ljudima, u koje se nikad ne mogu pouzdati i kojih
je bolje rijeiti se, im su postali moni. Njihovo je naelo, povoditi se iskljuivo dravnim interesom.
Ne priznaju nikakvu tradiciju, nita ih ne vee, ni sizerenske obaveze, ni povelje, na koje su se zakleli,
ni obiaji, ni bilo kakve povlastice, a jo manje neke vjerske ili pravne ideje. Kao i nekadanji rimski
carevi; oni mogu sebi sve dopustiti, meu njima ima udovita, kao to je bio Gianimaria Visconti
(1412), koji je pse hranio ljudskim mesom, ili kao Giangaleazzo Sforza, koga Cominnes opisuje ovako:
Graditelj kartuzijanskog samostana u Paviji, velik i zao, ali astan tiranin. (knj. VII. pogl.7.).
Nepostojanje politikog jedinstva u Italiji, za kojim Machiavelli tako jako ali, bilo je, nema sumnje,
uvjet njezina prijeloma s prolou. Budui da nije bila ukljuena ni u jednu jedinstvenu dravu, Italija
je mogla u odnosu prema ostaloj Evropi zauzimati otprilike onaj poloaj, koji je neko imala Grka u
odnosu, prema Rimu. Ako zamislimo, da je politici Fridriha II. polo za rukom da ujedini Italiju, Firenca
bi bila nemogua.
97
Uzljuljanost drutvenih i politikih tradicija uvijek prati rasulo obiaja i morala. Srednjovjekovni moral
bio je potpuno pod utjecajem crkve, pa je u biti bio asketski moral. Za nj se savrenstvo sastojalo u
odricanju. On je svjetovnjaki ivot smatrao neim drugorazrednim, niim; njegov je ideal bio
redovnik, a i svjetovnjaci su to priznavali. Zbog toga je bilo tako izvanredno mnogo pobonih
zadubina, onih samostana i manastira, onih bolnica, to ih u meusobnoj utakmici podiu i vladari i
plemstvo, i graanstvo. Oni, koji ne ive u samostanu, ele, otkupiti svoju niu vrijednost osnivanjem
samostana i osigurati svoj spas privodei sebi u korist jedan dio njihovih zasluga. Otuda i ono pobono
potovanje, to ga uiva ne svjetovni sveenik, nego samostanski redovnik, zbog toga se vladari daju
sahraniti u fraanjevakoj mantiji, a trgovci i bankari nareuju izvriocima svojih, oporuka, da
nadoknade oteenima njihovu neispravno steenu dobit.
Koliko li je meu njima bilo grinje savjesti u posljednjem trenuku! Jer ako se uzme u obzir sva
strogost teolokih propisa, svaka je trgovaka dobit, svaka je sretna spekulacija, svaka je trgovina na
rok kanjiva, jer se osniva na grijehu gramzljivosti. Uenje o pravednoj cijeni ograniuje dobit na
minimum, neophodno potreban za uzdravanje prodavaa i njegove porodice. Treba proitati zbornike
kao to su oni, koje su napisali Cezar od Heisterbacha (1180-1240) ili Tomas od Cantimprea (1201-
1263), pa da potpuno shvatimo nazore XIII. st. o trgovini. Ono gotovo uope ne moe sebi predoiti
trgovevu kasu, a da ne zamisli avla, kako ui na njezinu poklopcu. Od poetka pa sve do kraja,
crkva nije prestala proirivati onaj tekst Sv. Jeronima: Homo mercator vix aut nunquam potest Deo
placere.
96
Up. naprotiv ulomak kod Cominnesa, gdje se opisuju graani flandrijskih gradova: Ce nestoient que hestes et gens de
villes, la piupart, Up. takoer graane Ganda, koji pod Karlom V. nisu nita bolje, nego da opet uvedu ustav iz XIV. st.
97
Treba takoer voditi rauna i o tome, da su talijanske drave - kao na pr. Milano ili Firenca - dodue malene, ali da ipak
zbog svog politikog poloaja, imaju univerzalno djelovanje.
236
Asketizam je, tako intimno vezan uz pesimistiko shvaanje ivota, koje je u temelju srednjovjkovnog
kranstva, da je nemogue odvojiti ga od njega. Deavalo se, da je on, pod udarom nekog snanog
moralnog podstreka, ponovo stjecao svoju sveobuhvatnu vlast; to na primjer, objanjava udesni
uspjeh Savonarole u tako bogatoj, tako raskonoj i raskalaenoj Firenci, kakva je ona bila krajem XV.
st. i one. autodafe dragulja, nakita, glazbenih instrumenata, knjiga i umjetnikih djela - tih bijednih
proizvoda svjetovne tatine - to su ih prouzrokovale njegove propovijedi. Ali to je bio tek trenutan
plamen, rasplamsan u ognjitu, koje se gasi pod pepelom.
ivot je otad prevrsto ukorijenjen, previe zamaman, previe uzbudljiv, a da bi se i najplemenitiji
duhovi mogli osjeati ugodno prihvativi shvaanje, koje ga osuuje. A drugi se preputaju ivotu, i to
u toliko lake, to im veina sveenstva u tom prua primjer. I ono se naime preptlta struji, da ga
nosi. Papinski dvor istie se najblistavijom raskoi; i nita nije manje pobono od vladanja svjetovnog
sveenstva. ak i sami redovnici u toj izopaenoj i poljuljanoj crkvi XV. stoljea, moda dapae
redovnici vie od svih, pridonose ohlaivanju vjerskog osjeaja. Nema sumnje, njihov nain ivota ne
opravdava one napade, one sarkastine opaske i prezir, kojim ih knjievnost tako obilho obasipa.
Samostani jo uvijek ostaju utoita znatnog broja uzvienih i istih dua. Ali oni u cjelini vie ne
udovoljavaju svome poslanju, jer vie nisu prilagoeni potrebama i zahtjevima tadanjeg vremena.
Skolastika i mistika izobrazba redovnika uzrok je, to su suvie tui idejama, koje tada vlaadaju, te
vie ne mogu utjecati na njih. Obrazovana ih aristokracija smatra predstavnicima preivjeloga doba;
oni je ispunjuju samilou, a razmak od samilosti do prezira bio je brzo prekoraen. Oni to i sami znaju
i mire se time, da sad jo navjeuju vjeru samo meu pukom, a to ih poniava, jer na to nisu pristali
dragovoljno. Uostalom i njihovi se redovi sad jo popunjaju samo jz krila puka i sitnog graanstva, a
sigurno je, da je velik broj njihove subrae uao u njihove redove samo zato, da time sebi pribavi
siguran ivot pod zatitom samostanske regule. Bilo je dako svreno s utjecajem, to su ga tako dugo
vrili franjevci i dominikanci. Ueni svretonjaci govore sad o njima, samo s porugom, i one pobone
pripovijesti, koje su se neko prepriavale o njima, sad su ustupile mjesto paprenim zgodama, koje
kroniari sablanjivih dogaaja neprestano ponavljaju. Da redovnici ponovo steknu utjecaj na svijet,
trebat e ekati, da se pojavi novi red, isusovaki, kod koga e se asketizam doepati moderne
duhovne kulture, s ciljem da se bori protiv njezinih rezultata. Ne treba, uostalom, misliti, da su ljudi
XV. stoljea izgubili smisao za svetosot. Daleko od toga. Kao dokaz tome, dovoljno je navesti njihovo
duboko potovanje prema kartuzijancima. Zar nije ak i takav tiranin, kao to je bio Giangaleazzo
Sforza, okruio kartuzijanski samostan u Paviji najveliaristvenijim arhitektonskim okvirom, isto onako,
kako to se oboavana relikvija optouje zlatom i draguljima. Ali su kartuzijanci bili isti
kontemplativci; nisu se uope upletali u ivot, nego su preputali samome sebi to drutvo, koje im se
divi i na koje se uope ne nadaju da e moi djelovati drugije, osim tako da se za nj mole.
Ali premda se Renesansa oslobodila srednjovjekovnog asketskog morala, nije ga nadomjestila niim
drugim. Najuzvienije i najsnanije due nametnule su sebi ideal vrline i asti; za druge je glavnom
pokretakom snagom postala slava; ali je najvei bio broj onih koji su se, ini se pokoravali samo
osobnim interesima ili su preputali svojim sklonostima ili strastima, da ih one vode. Poputanje,
branih veza, uenalost ubistava, trovanja, svakovrsna vjerolomstva i himbenosti u svim drutvenim
slojevima dokazuju, da je neosporno zavladala moralna kriza. Pa ipak se usred nereda poeo raati
osjeaj individualne slobode, osjeaj ljudskog dostojanstva, ljepote, energije i odgovornosti svakog
pojedinca pred vlastitoj savjeu. Zar je pretjeravanje, ako priznamo Renesansi ast, da je
predosjetila da se moral ne moe sastojati samo od zbornika propisa, i da je slobodni pristanak
pojedine ljudske linosti njegova nuna nadopuna? Nema sumnje, da je to ariistokratska koncepcija, a
u tome smislu, to je malom broju ljudi dano da se do nje dovinu. Ali zar i cjelokupno djelo Renesanse
nije takoer aristokratsko? Zar je ne obiljeava u prvom redu formiranje intelekktualne elite i zar je
ba to potpuno ne suprotstavlja srednjem vijeku i njegovoj sveenikoj kasti, koja ima monopol na
237
naobrazbu i nauku? Zar ona ne duguje ba toj intelektualnoj eliti svoje najizrazitije obiiljeje, koje
Renesansi daje, osobito u Italiji, njezinu pravu fizionomiju: obiljeje vraanja antici?
Poznato je, da je njezino prvo znaenje, da sama rije Renesana ne obiljeava nita drugo, nego
preporod antike. Pa ipak je sigurno, da upotrebom te rijei u tom znaenju izvanredno skuavamo
njezin smisao. Promjene ideja, obiaja i morala u XV. st. nisu bile posljedica, kako smo malo prije
vidjeli; izuavanja i tovanja klasinih pisaca.
One postepeno i prirodno nastaju kao posljedice drutvenog ivota Italije. Da je antika, knjievnost
bila kadra da je rodi. Renesansa bi se pojavia ve u vrijeme Karla Velikog. Jer napokon, veina je
latinnskih pisaca bila poznata i prouavana ve u to doba i njih sve do otprilike potkraj XII. st.
neprestano prepisuju, pa je njihov utjecaj lako ustanoviti u stilu mnogih kroniara. Osobito je Vergilije
uivao velik ugled kod srednjovjekovnih sveenika, i to je potovanje bilo toliko veliko, da su ga
smatrali ak prethodnikom kranstva. Dante ga je uinio svojim pratiocem na drugome svijetu, i
priznanje, koje mu iskazuje u Boanskoj komediji - tu duca, tu signore e tu maestro - oduevjeljenje
je, iskrenije i rjeitije od svih panegirika, to su ih izrekli humanisti u ast pjesnika iz Mantove. A ipak,
izmeu Eneide i Boaske komedije zjapi ponor. Dante nije razumio Vergilija i nije ga ni mogao
razumjeti. Bio je prepupuno, preduboko kranin i mistik. Ono to je Srednji vijek mogao osjetiti i uiti
od obiljeja antike, sastojalo se od nekoliko sentecija, nekoliko pripovjedaka, nekoliko moralnih
pouka, shvaenih u simbolikom smislu, no to nije mogla biti ni njezina forma, ni njezin duh. A ono,
to je istina s obzirom na knjievvnost, jo je u veoj mjeri istina u pogledu umjetnosti. Nepoznati
majstori, koji su podigli romanike i gotike katedrale jo su uvijek imali pred oima velik broj antikih
spomenika, ali su ivjeli meu njima ne videi ih. Njihovo je shvaanje lijepoga bilo ekskluzivno, kao
to je shvaanje svih snanih i iskrenih kola. Njihovo je nerazmijevnju klasine umjetnosti jednako
samo ono nerazumijevanje, koje e poslije pobjede Renesanse obaviti srednjovjekovnu umjetnost.
Ustvari, za utjecaj, to ga je antika izvrila na Renesansu, vrijedi donekle ono isto, to vrijedi za
utjecaj, koji je Srednji vijek izvrio na romantiku. Bez prethodne orijentacije duhova i osjeaja ne bi
ni prva, krajem XIV, st., ni druga, u poetku XIX. st., pridobila ni tako brojne ni tako vatrene
pristalice. Ljudi su dugo vremena promatrali njihova djela ne videi ih i itali njihove knjige ne
razumijevajui ih. Nisu se dakle ni ta djela ni te knjige nametnule svojom vlastitom snagom. Ljudi su
im pristupili, poeli im se diviti i shvatili ih (ili su bar povjerovali, da ih shvaaju), kad im je s oiju
pao povez, koji ih je dotad spreaavao da vide, i kad su autoriteti, koji su dotad vladali njihovom
inteligencijom, prestali da njome gospodare. Isto onako, kao to Srednji vijek ne bi oduevio
romantike, da se nisu okanili klasicistikog racionalistikog i kozmopolitskog ideala XVIII. stoljea, tako
ni reneesansni ljudi ne bi bez osloboenja od teoloke i crkvene tradicije nali u antici novo vrelo
znanosti i ljepote.
Uostalom, treba odmah priznati, da je utjecaj antike bio neupooredivo dublji i plodniji u doba
Renesanse, nego to je bio utjecaj Srednjega vijeka u doba romantike. Srednji je vijek donio
romanticima zapravo samo slikovitost i lokalne boje. Naprotiv, antika je pruala laikoj misli u
trenutku, kad se budila cijelo blago znanosti i ovjenosti, ukraeno svim prednostima lijepe forme.
Upravo u onom trenutku, kad crkva vie nije mogla zadoveljavati duhovne potrebe, izvannredna je
srea odredila, da se na dohvatu nae neuperedive bogata umjetnost i knjievnost, kadra da te
potrebe zadovolji. Ljudi su izali iz katedrale, i ba je ravno pred njihovim oima irom otveren stajao
antiki hram.
Nema nigaa udnog u tome, to je kult antike otpoeo u Italiji. On nije ondje nikad potpuno iezao.
Uspomena na Rim ostala je iva. Sjetimo se ve Arnolda iz Brescije. Petrarka je druge narede smatrao
barbarima. im su ljudi otvorili oi i opazili antiku ljepotu, pomislili su, da su ponovo otkrili vezu sa
svojom porodicem. Srednjovjekovna umjetnost obiljeena je kao gotska. A grki dolazi iz Bizanta.
238
Ovdje se ne moemo upustiti ak ni u to, da veoma kratko skiciramo fizionomiju talijanskog
humanizma u XV. st. Usprkos svojoj pretjeranosti i uobraenosti, on je ipak izvrio trajan utjecaj na
modernu misao. Prije svega, on je latinski - i to ne vie skolastiki latinski jezik, kojim su se sluila
sveuilita i pravnici i koji je bio kolski i poslovni jezik te je potpuno rtvovao ljepotu oblika za volju
jasnoe, nego klasini, ispravni i otmjeni latinski jezik - uinio meunarodnim jezikom svih
obrazevanih ljudi sve do naih dana. On je isto tako stverio jednobraznu kulturu, pristupanu
svjetevnjacima, koja je po svom vanjskem izgledu bila prilino slina onej, koju je dotad sveennstvo
pridravlo kao svoj monopol. Time je on dovrio stvaranje one intelektualne aristokracije, koju je
drutveni razvoj izdigo iz krila nacije. Ali on je uinilo jo i vie, u isto je vrijeme aristekratizirao i
razvoj svih modernih knjievnesti. Pisci, koji su se obrazevali izuavanjem klasika, prenijeli su u
naredne jezike ideal ljepete, to su ga ondje otkrili. Pisanje je postalo umjetnost, i to umjetnost, koja
se dodue nadahnula na prouavanju antike, ali nije postala njezin rob, nego je u odnesu prema njoj
ouvala onu istu slobedu, o kojoj svjedoe i renesansno kiparstvo i graditeljstvo u odnesu prema svojim
grkim i rimskim uzorima. Ljudi usvajaju antike oblike i misli, ali ne doputaju da one njima
zagespedare. Duhovi su bili doveljno osloboeni, da ouvaju svoju nezavisnost i da se ne odreknu svoje
osebe i svoje izvornosti. Kad piu latinski, oni se, istina je, ugledaju ili ako ak hoemo, oponaaju
stare pisce. Ali im prijeu na svoj narodni jezik, smjesta nasteje da se slobodno takmie s njima, pa
oponaanje preputa mjesto natjecanju. Divljenje antici i njezine pouke posluile su samo kao poticaj i
proi enje i nisu uguile vlastiti stvaralaki genij. To vrijedi isto tako za Donatella. Andrea del Sarte,
Bramantea i Rafaela, kao i za Ariosta, Tassa, Guicciardinija ili Machiavellija.
Ova dva posljednja imena podsjeaju, koliko se nacionalna knjiievnost misaono proirila i produbila u
iste vrijeme, kako je usavrila svoju ljepotu. Nema sumnje, latinski e je dugo ostati jezikom nauke.
Ali on vie nema monopel na nju. Moderni su jezici sad ve dovoljno gipki i dovoljno bogati, te mogu
uspjeno izraavati najuzvienije zamisli, a onaj, tko se njima slui, siguran je, da e nai itae u
krugu one intektualne aristokracije, kod koje se prebudila potreba da razmilja. Radoznolest je bila
openita. Od antike je filozefije bio poznat samo Aristotel a pojam, koji je o njemu stvorila
skolastika, ozloglasio ga je. Stoga se svijet oduevljeno obraa platonizmu. Grka knjievnest, koju su
jo prije pada Carigrada pod tursku vlast bizantski bjegunci donjeli u Italiju i otkrili je tamonjem
svijetu, otvorila je pred duhovnim oima nova obzorja. ak se nekoliko pretea bavi ve i snovima da
krenu dalje: da zau na podruje prouavanja hebrejskeg jezika i orijentalne filolegije. Najzad i
egzaktne znanosti, otpeinju svoj slavni put. Fizika, astronomija i matematika cvatu u tom proljeu
mederne misli, koja daje Italiji XV. stoljea neuperediv ar. Ne smijemo zaboraviti, da je Kepernik
studirao u Padovi i Bolonji, i da su znanstveni rodovi Toscanellija i Luke Pacciolija zantno pridenijeli
otkriu Novega svijeta.
II RENESANSA U DRUGIM DIJELOVIMA EVROPE
Renesansa na Sjeveru daleko je od toga da bude sama imitacija Italije. Da je ona samo to, bila bi tek
povran dojam bez veoma velika domaaja. Ali nije. Bitne je to, da je te evropsko podruje u
trenutku, kad prihvaa Talijansku renesansu, usred krize drutvenih i ekonomskih preobrazbi, koje
nastaju posve nezavisno od Italije.
Sredinom XV.st. poinje za te podruje doba obnove, duboke prerade, koja dodue nije tako estko
preobrazila njegevo intimno ustrejstvo, kao to je to u XII. st. uinila, obneva trgovine i kao to e te u
XIX. st. uiniti upotreba pare, ali koja ga je ipak iz temelja potresla i dala mu onaj oblik, to e
zadrati gotove sve do kraja Starog reima. To je onaj gluhi rad, to se izvrava u vremenu od 1450. do
otprilike 1550., koji treba pravo shvatiti, ako elimo razumjeti Renesansu i Refermaciju. Ne, dakako,
239
zato, tO bi on bio njihov uzrok, nego zato, jer on objanjava njihovo djelevanje i snagu, koju su one
pokrenule, kako u otporu, tako i u napadu.
Velika novest, koja se tada pojavljuje, bio je kapitalizam. Ne bi bilo istina, kad bismo rekli, da se on
sada javljao prvi put. On je ve postigao znatan razvoj u XII. i XIII. st. i gradski je patricijat batinik
obegaenih trgovaca iz toga doba. Dva su uzreka zaustavila to prvo irenje. Prije svega, neodeljiva
konkurencija talijanskih kapitala. ,koji su se ve krajem XII. st. posvuda doepali trgovine novcem. U
drugom redu, reglementacija cehova u prilog sitnog graanstva. Slobodnu privrednu ekspanziju
zamijenila je epoha propisivanja (reglementacije). Imat emo jo prilike da to konstatirarno u
nastavku izlaganja.
Ne moe se dodue rei, da je otad posve nestalo kapitalizma na sjeveru Alpa, ali on je bio omeen,
nadziran i sputavan. Mogao je djelovati samo zaobilazei propise; uostalom, on je i slab, jer ga
unitava talijanska konkurencija. Crkveni i civilni zakoni o kamatnim zajmovima takoer utjeu.
Ukratko, patriciji se pretvaraju u klasu rentijera, koja vie ne posluje. Bilo je tvrdnja, da veliki
trgovac po zanimanju u Sredjem vijeku uope nije postojao. To je krivo, ako to postavljamo kao opu
tvrdnju; a prilino je istinito, ako je ograniimo na XIV. st. Jedini pojedinci koji jo sklapaju donekle
znatne poslove, bili su ljudi, koji su imali udjela u talijanskim kompanijama, ili pak meetari. Na
sjeveru Alpa nema velike trgovine, nema nijedne velike banke. ak i u Flandrjji, onaj kapital koji hrani
sukharsku industriju i koji dobavija vunu, bio je gotovo iskljuivo talijanski.
Ali sredinom XV. st. te se prilike poinju mijenjati. Gotovo svuda u Flandriji, Francuskoj i Engleskoj,
kao i u gradovima june Njemake, koji odravaju vezu s Venecijom, istupa nova kapitalistika klasa.
Ona se sastoji od novih ljudi. Ni po emu nije nastavak starog patricijata. To je skupina pustolova,
skorojevia, kao to su i sve druge skupine, to stupaju na pozornicu prilikom svake ekonomske
preobrazbe. Oni ne rade sa starim, akumuliranim kapitalom. On im pristupa tek kasnije. Isto onako,
kao i mercatores iz XII. st., kao izumioci i industrijalci s kraja XVIII. i iz XIX. st., ti pioniri unose kao
svoj ulog u igru samo svoju energiju, svoju inlteligenciju ili svoju spretnost.
Imaju samo jedno geslo, a to je vjeno geslo svih osvajaa bogatstva: sloboda. To je ona ista sloboda,
to su je njihovi pretee u XII. st. zahtijevali protiv zapreka ratarskog i feudalnog reima, koje su
onemoguavale irenje trgovine. A ovi je trae sad da razbiju gradske privredne propise
(reglementaciju), monopole cehova, ogranienja u kupovini i prodaji da obustave nadzor nad
trnicama, onemogue povredu stovarita, odbace nadnice, utvrene zakonom, ukinu slubenim
popisima odreeno egrtovanje i ponite povlastice, koje u svakom gradu pridravaju pravo na trgovinu
samo graanima, svodei strance na poloaj parije. Oni nastoje svakom pribaviti pravo, da se bavi
industrijom i trgovinom, ele ih preoteti opinskom ekskluzivizmu i osloboditi ih onih povlastica, koje'
su, nema sumnje, bile neophodno potrebne u vrijeme njihova djetinjstva, no koje sada svojom teinom
koe njihov razvoj. Oni zahtijevaju prirodnu slobodu, slobodu uope, a ne vie restriktivnu slobodu,
shvaenu kako je zamilja graanstvo, slobodu, koja je isto onako nespojiva s pojmom ope slobode,
kao to je neko i plemika sloboda bila nespojiva sa slobodom seljaka. Oni ele da gradovi budu
pristupani svima, da svatko moe sudjelovati u njihovoj trgovini, da oni najzad vie ne budu gradovi
samo za svoje vlastito graanstvo. Osim toga, hoe idustrijalizirati i selo: ele crpsti iz onog velikog
rezervoara radne snage, zaposliti one ruke, to su navikle da guraju plug, i uz njihovu pomo,
zahvaljujui niskim nadnicama, utoliko pobjedonosnije konkurirati gradskim cehovima, to e bez
obzira na njihove propise i slobodni od njih, moi proizvoditi kako hoe i koliko hoe, to e moi
primjenjivati postupke, koji se pokau ugodni ili korisni, pratiti promjene mode, otpremati svoje
proizvode, kamo im se svidi i zakljuivati ugovore, koje sami nau pogodnima.
240
Tim su pustolovima (jer oni su zaista pustolovi, kao to to moemo rei i za mercatores iz XII. st.)
pogodovale politike preobrazbe, a isto tako i nemo gradova da ouvaju svoje povlastice usred opeg
napretka kulture. Ratovi postaju sve skuplji, i vladari trebaju uvijek sve vie novaca; zbog toga su im ti
pustolovi potrebni. Mnogo je udobnije posluiti se tim poslovnim ljudima, negoli pregovarati o porezu s
dravnim staleima. Dosad su poslovni ljudi, koji su djelovali na dvoru Filipa Lijepog i Eduarda III., bili
Talijani. Ali sad ih poinju nadomjetati domai ljudi. U Austriji Fuggeri dobivaju pravo da
iskoritavaju rudnike srebra u Tirolu, ekoj i Ugarskoj, pa tako poinju ondje, izvan gradova, stvarati
temelje svoga bogatstva. U Francuskoi je povijest Jacquesa Coeura (1456) osobito zanimljiva. Poeo je
ni od ega, pa se pridruio nekom konzorciju za -kovanje novca, koje im Karlo VII. daje u zakup. U tom
je konzorciju i neki propali trgovac. Dobici nisu izostali. Svi su kovai novca tati, kako isto onako misle,
da je zakonita ona dobit, to je postiu pri kovanju, kao to to misle i dananji bankari o svojim
zajmovima dravi. Jacqucs Coem je, dakle, dobro pozavao trgovinu metalima, pa je 1432. poeo
izvoziti srebro na Istok a odonuda uvoziti zlato, na kom je u Francuskoj postizao goleme zarade. Otad
on neprestano proiruje svoje poslove. Uzeo je u zakup krunske rudnike metala u pokrajinama Lyonnais
i Beaujolais i onamo doveo njemake rudare. Postao je vrhovni nadzornik financija, te tako preuzima
opskrbu dvora novcem. On mu posuuje znatne svote uz kamate od 12 do 50%. Dotle neprestano
proiruje svoje poslove, bilo sam, ili u drutvu s drugim kapitalistima. Cijeni se, da je imao do 300
faktorija od Famaguste na Kipru do Brugesa i u Engleskoj. Optuuju ga, da je unitio potene
trgovce, a to, nema sumnje, znai da ga optuuju zbog spekulacije i obaranja cijena. Njegov ivot
nije vie ni po emu nalik na ivot tih potenih trgovaca, vjernih srednjoovjekovnoj tradiciji. Dao je
sebi sagraditi palau u Bourgesu, kue u Parizu, Toursu i Montpellieru. Postao je plemi i kraljev
savjetnik. U trenutku njegova pada (1451) moemo smatrati, da mu je imutak iznoosio vie od 22
milijuna dananjih franaka.
98
Ti novi kapitalisti nisu se pojavili zato, to se proirilo trite, jer ono nije ni vee ni posjeenije nego
prije; njih su stvorile nove potrebe, koje se oituju na tritu zbog formiranja drava. Premda je Coeur
bio neka vrst Rorschilda XV. stoljea, on nije bio sam. Bio je tek najsjajniji primjerak skupine novih
ljudi, koji poinju zamjenjivati Talijane, kao to su bili Rapondi, koji imaju istu ulogu na dvoru Filipa
Dobrog. Neto kasnije se lanovi porodice Laurin u Nizozemskoj isto tako obogauju u slubi vladara.
Dvorac Jeana Laurina, gospodara Watervlieta, kod Malinesa, bio je dovoljno raskoan da ga 1507. kupi
austrijska vladarica Margareta. Godine 1506. Jeronim Laurin je na svom Philippuss-Polderu sagradio
grad Philippine. I on je uz pomo svoje slube rizniara dospio od veoma velikog siromatva, kad mu
cio posjed nije vrijedio ni dinara, do bogatstva od preko 10.000 maraka rente.
99

Isto onako, kako je inteligencija tri stoljea prije toga usred ratarske i feudalne tromosti stvorila prve
kapitale graanstva, tako je ona i sada u drutvu mnogo irih okvira, posluila kao orue pridolicama i
skorojeviima; koji otkrivaju nove mogunosti; oslanjaju se na blagonaklonost vladara i izmiu mrei,
kojom su gradovi vjerovali, da su u svoju korist sputali trgovinu i industriju. Gradovi nisu imali
jednakog oruja da ratuju protiv tih novih ljudi, koji posvuda imaju svoje agente, gomilaju robu,
monopoliziraju i pomau nove politike snage. Svojim kapitalima oni izvan gradskog podruja podiu
nove industrije. Ve smo spomenuli rudarstvo. Navedimo jo novo suknarrstvo tu Flandriji, u
Hondschootu i Armentieresu, kojima gradovi bez uspjeha suprotstavljaju svoje povlastice. Istu pojavu
moemo pratiti u Engleskoj, gdje se formiraju nova sredita manufakture. Vezenje sagova takoer
98
Pisac misli na vrijednost francuskog franka krajem 1. svjetskog rata. - Prev.
99
U originalu je citat starofrancuskog teksta iz suvremenog opisa Laurinova bogatstva. - Prev
241
postaje seoskom industrijom. A kad kaemo seoska industrija, onda time govorimo o kapitalistikoj
industriji. Pojavljuje se posve novi tip proizvodnje. Nadzor, kojim cehovi pritioskaju radnike, i
duansku prodaju na malo zamjenjuje sloboda. Seljak, koji se pretvorio u tkalca, ugovara s
majstorom, a da pritom njegova nadnica je njegov rad nisu podloni reglementaciji. I sami su
majstori u vezi s nekim poduzetnikom na veliko, od koga primaju sirovinu i koji preuzima njihove
proizvode i otprema ih u prodaju. Mala radionica ostaje i dalje, ali je degradirana, ako se moemo
tako izraziti, gubi svoju nezavisnost i podvrgava se novom sistemu manufakturne proizvodnje. Gradska
industrija ograena je svojim povlasticama, kao nekim bedmom, podignutim protiv kapitala, i njoj
polazi za rukom da se odri na podruju proizvodnje, namijenjene lokalnom tritu. Njezini e se
cehovi odrti sve do kraja Starog reima. Svagdje drugdje osim na nekoliko podruja specijalne
proizvodnje umjetni kih predmeta - gradska je indnstrija primorana da napusti bitku. Cio razvoj nove
industrije, poevi od XV. st. deava se protiv nje i izvan nje. Gradsko flamansko sukmarstvo; velika
srednjovjekovna izvozna industrija zapada od sredine XIV. st. u dekadansu. Ona se ne moe, odati u
borbi protiv konkurencije novog engleskog suknarstva i konkurencije seoskog suknarstva, jer su cijene
njezinih proizvoda previsoke, jer joj je proizvodnja konzervativna. Platnena industrija, koja e
zauzimati njezino mjesto sve do doba tvornica, potpuno je seoska.
I organizacija trgovine takoer se raspala pod pritiskom kapitalizma i $lobode, kao i organizacija
industrije. Sva ogranienja, kojima je opkoljavana, kao to su trnice, posrednici, obaveze da e
sklapati poslove samo posredstvom graana, sad su jo samo zapreke, koje joj smetaju.
~Karakteristian je primjer Brugesa. Od sredine XV. st. njegove ga kozmopolitske muterije poinju
ostavljati i odlaze u mlau luku Antverpen. Ovdje nikakva tradicija ne potiskuje poslove. Trgovina se
odmah moe organizirati u novom duhu. To je grad budunosti, jer u ekonomskoj povijesti moemo
jasno opaziti, da pojavi novih potreba odgovara ne samo preinaka drutvenih klasa, nego i premjetaj
poslovnih sredita. U Engleskoj se pojavljuju Merchant adventurers, a holandska mornarica postepeno
zauzima mjesto, koje je prije, imala njemaka Hanza. U trenutku, kad se taj razvoj ve jasno ocrtava,
otkrie Novoga svijeta otvara neograniene mogunosti. Ono je tako izmijenilo povrinu globusa, da je
gotovo nalik na planetarnu kaatastrofu. Po, rezultatima se s njim moe upotediti samo ekspanzja
islama, premda su ti rezultati imali mnogo manje razmjere. I to je proirenje poremetetilo izgled
zemljine povrine, preobrazilo njezino stanovnitvo, promijenilo jezike i udomilo nove kulture pod
tuim nebom; ono je u stanovitoj mjeri orijentaliziralo Zapad. Ali koliko sve to zaostaje po veliini za
preobrazbom Atlantika u unutranje more, za otkriem Pacifika, za ekspanzijom kranstva preko
ekvatora, za proirenjem panjalskog, portugalskog, a uskoro i francuskog i engleskog jezika u
Ameriku, za preobrazbom tolikih naroda putem mijeanja ili unitenjem, za prenoenjem pamuka i
naih domaih ivotinja u Ameriku i napokon, za onim divovskim radovima, kao to je probijanje
Sueskog i Panamskog prokopa, koji e otvoriti nove putove svjetskom prometu. Nema sumnje, sve se to
nije ostvarilo smjesta, a pogotovu nisu oni besmrtni pomorci, koji su vidjeli kako izranjaju jata novih
zvijezda, ni eljeli ni mogli naslutiti budunost, to su je otvarali pred Evropom. Ekonomski uzroci
utjecali su tek veoma slabo na njihove namjere. Evropa XV. st. nije bila prenapuena, nije imala
nihkve potrebe da kolonizira bilo kakve zemlje, a pogotovu nije Porrtugal, odkle je potekao prvi
podstrek, osjeao ni najmanje potrebe da proiri svoju trgovinu. Henrik Moreplovac nije imao ni
jednog obiljeja nekog merkantilistikog vladara. Njega vodi znanstvena radoznalosti elja da
propagira vjeru. Pobzna toka pri otkrivanju zemalja zlata i mirodija, bile su posve duhovne tenje. Te
ekspedicijc ne moemo ni po emu uporediti sa ekspcdicijama Feniana u antiko doba. Ali treba
smjesta priznati, da ta otkria ne bi bila mogua bez one razvijenosti, to ju je sredozena navigacija
postigla u poetku XV. st. Ona je dala i brodove i kapetane. Bilo je, uostalom, excitatoria, kao i u
vrijeme, kad se polazilo na kriarske ratove. To su bile stare pripovijesti o Indiji, sjeanja na
putovanje Piana Carpinija i Marka Pola, kao i sve one; to se pripovijedalo po lukama na Levantu.
242
Ovdje nije mjesto da ocrtamo divnu povijest otkria. Dovoljno je da podsjetimo na glavne datume.
Godine 1419. otkriveni su otoci Maadeira, 1431. Azori, a poslije toga, neto prije smrti Henrika
Moreplovca (1460), otkriveni su Kapverdski otoci i obala Senegambije, tako da je Henrik jo i mogao za
to doznati. Poslije poetnih tapkanja, sad se razvok ubrzava. Godine 1482. je Diego Cam uzapredovao
do ua Konga; godine 1486. je Bartolomeo Diaz dopro do Rta Dobre Nade i vidio, kako mu se pred
oima otvara Indijski ocean. Njime je 1497. zaplovio Vasco da Gama i 1498. dosegao Calicut. Rt je
opravdao ime, koje mu je dao, kralj IvanII. Evropljani su najzad osvojili oristup u tu arobnu Indiju;
zapadnjake jedrenjae napokon su, poslije tako duge plovidbe pustim morima du divljih obala,
poele susretati arapske lae i dosegle onaj izvor bogatstva, kome je Evropa dotad poznvah samo ue
na Levantu.
Portugalci su bili prvi pioniri nepoznatih mora. Oni su nastupali polagano, isprva ne putajui obale iz
vida, a zatim su, prikupljajui obavjetenja uporedo s postepenim napredovanjem, proli Rt, dosegli
Zanzibar i odjedrili ravno prema Istoku. Ukratko, njihov se plan saastojao u tome, da strpljivo i
energino putem oko Afrike zaobiu Siriju i Egipat, iza kojih, se znalo da se nalazi Indija. Imali su
dovoljno obavjetenja, pa su im se mogli prepustiti, da ih vode. Polazei od skladne cjeline empirijskih
podataka, osjeali su da ih svaki korak naaprijed pribliava cilju. Portugalcima je za uspjeh u njihovu
pothvatu bio potreban samo napredak pomorske tehnike, a to znai dovoljno vrst i dovoljno veliki
brodovi te dovoljno vjeti zapovjednici, da bi se lae mogle odrati na moru vie mjeseci.
Nasuprot tome, putovanje Kristofa Kolumba ne bi bilo, mogue zamisliti bez renesansne znanosti. Da
je imao manje junakog povjerenja u radove Toscanellija i talijanskih geografa iz XV.st., zar bi mogao
odluiti da zaplovi ravno preko Atlantika, i da tako stigne u Indiju obavivi zemaljsku kuglu brazdom
svojih brodova? Njegovi presmioni planovi preplaili su portugalski dvor. Ali se panjolski dao uvjeriti.
3. kolovoza 1492. jedrenjaci su nestali na obzorju; 12. listopada pristali su na Antilima. Trebalo je
prevaliti jo vie od polovine Zemljine, kugle pa da se doe u Indiju! Svijet je bio mnogo vei nego to
je pretpostavljao Toscanelli; svi su njegovi rauni bili pogreni, ali je, kao to se to esto dogaa,
zabluda nauke bila plodna; ona je omoguila otkrie Amerike. Idua Kolumbova putovanja (1492-1502)
i zatim putovanja njegova sunarodnjaka Ivana Cabota, koji je stupio u slubu Henrika VII. Engleskog,
uinila su razoarenje jo oitijim, jer su zavrila na amerikom tlu, i to na Orinoku, u Panami i na
Labradoru. Godine 1500. oluje su bacile Cabrala na jednu drugu toku njegova neizmjerriog
prostranstva; u Braziliju. Tek 1513. ugledali su otkrivai Pacifik, i to s vrha planina na Panamskoj
prevlaci. God. 1520. je Magellan oplovio Rt Horn i uplovio u pustinju toga novog neizmjernog mora i
otkrio Filipine. Njegovi su se drugovi vratili u panjolsku preko Molukih otoka i Indijskog oceana. Put
oko svijeta bio je izvren.
Posljedice tih udesnih otkria pokazale, su se u ekonomskom ivotu Evrope ve prvih godina XVI.st.
Prva je bila ta, da se sredite trgovine s Istokom premjestilo iz talijanskih luka nn Sredozemnom moru
na obale Atbntskog oceana. Mirodije, to su ih karavane donoosile iz luka na Levantu na enovske i
venecijanske brodove, uskoro vie nisu mogle izdrati konkurenciju, ni u pogledu koliine, ni u pogledu
cijene, s mirodijama, po koje su portugalski i panjolski brodovi odlazili izravno na mjesto proizvodnje,
s druge strane ekvatora. Italija, koja je dotad bila posrednik izmeu Evrope i tako dugo tajanstvene
Indije, doivjela je, da je izvor njezina blagostanja i napretka za dugo vrijeme presuio. Sredozemno
je more izgubilo ono obiljeje kolijevke veletrgovine, koje je imalo sve od osvita civilizacije, i tako je
to ostalo sve dok nije probijen Sueski kamal (1869), koji ga je uinio prolazom u Indijski Ocean. Ali nisu
ni panjolska ni Portugal zauzeli mjesto, koje je Italija izgubila. Ni Cadix i Lisabon nisu postali batinici
Venecije i Genove. Trgovinska prevlast, koju su oni dotad uivali, pala je, u dio Antverpenu.
To je imalo dva razloga. Prije svega, meunarodna vanost neke luke ovisi u isto vrijeme o uvozu i o
izvozu. Nije dovoljno, da brodovi onamo dopremaju robu, potrebno je, da ondje mogu u zamjenu
243
ukrcati drugu. Venecija i enova na jugu, kao i Bruges na sjeveru, udovoljavali su u Srednjem vijeku
tome osnovnom uvjetu; prva dva grada mogla su to zahvaljujui industriji u talijanskim gradovima, a
trei zahvaljujui industriji u nizozemskim gradovima, povrh toga, njihov ih je zemljopisni poloaj
dovodio u vezu s unutranjom Evropom, odakle su putovi vodili prema njima i ondje iako istovarivali
proizvode iz unutranjosti. Luke Iberskog poluotoka nisu ni u jednom ni u drugom pogledu bile u tako
povoljnu poloaju. Njihov eksecntrini smjetaj, a isto tako i slaba razvijenost domae industrije
onemoguavala ih da k sebi, privuku znatnu izvoznu trgovinu. Napokon, i nain, kaka se trgovina
mirodijama i skupocjenim metalima vrila u Portugalu i panjolskoj, sprijeio je da se ondje formiraju
velike poslovne kue. Kruna je posjedovala trgovake poslovnice i kolonije, pa je iz njih iskljuivala
strance pridravajui sebi monopol na najvei dio dopremljene robe. Njezinim je agentima povjerena
dunost prodaje, ali da se, ta prodaja odvija bre i lake, vlast se uzdrala da to onemogui onim istim
strancima, kojima je branila pristup na mjesto proizvodnje. Stoga su kapitalistiki trgovci iz
Antverpena ve od poetka XVI. st. drali u Cadixu, a osobito u Lisabonu, svoje povjerenike, kojima je
dano u dunost da nabavljaju dragocjene namirnice. Tako je luka na Scheldi postala veliko
meunarodno skladite mirodija. Tek ondje one postaju predmet trgovakih pogodbi i ulaze u promet.
Trgovaka vanost Ailttverpena potjee, kako smo ve vidjeli, iz vremena prije otkria. Ali, priliv
bogatstava iz Indije i Novoga svijeta obiljeava za nj polaznu toku izvanrednog napretka, koji e
uskoro nadmaiti blagostanje Venecije u doba njezina najveeg sjaja. Nikad nijedna luka, ni u koje
doba, nije imala tako univerzalnu vanost, jer nikad nijedna nije bila tako otvorena svima i u
potpunom smislu rijei, tako kozmopolitska. Antverpen je ostao vjeran slobodi, koja je ve u XV. st.
osigurala uspjeh njegovim sajmovima. On odasvud privlai iprima kapitalite, kojima nudi sve vie
mogunosti da se, lako obogate uporedo s tim, kako se njihov broj poveava. Nijemci, Englezi,
Francuzi, Portugalci, panjolci, Talijani - svi ure onamo, pa nema nijedne velike bankarske kue, koja
nema ondje svoje predstavnike. Najvea novarska kua XVI. st., Fuggeri, ima svoje sjedite u
Augsburgu, ali joj njezina poodrunica u Antverpenu donosi najsjajnije dobiti. To sastajalite
poduzetnika trgovaca, mornara i pustolova postaje svjetsko poslovno sreedite. Nemogue je zamisliti
upadnije i potpunije suprotnosti sa srednjovjekovnom privrednom organizacijom. U Veneciji su
stranci mogli kupovati samo od Venecijanaca; u Bugesusu se morali posluiti meetarom, koji je
pripadao domaem graanstvu. A ovdje nije bilo, niega slinog. Nikakva nadzora, nikakve kontrole,
stranci tu trguju isto tako slobodno meu sobom, kao i s graanima i drugim stanovnitvom iz te
zemlje. Na njihovim se svakodnevnim skupovima ponuda i potranja uzajamno trae i nalaze bez
posrednika. Uglavljuju se cijene, utemeljuju se kreditni postupci trgovakih kompanija, a u isto
vrijeme poinje i spekulacija upropatavati svoje prve rtve. Od 1531. se cio taj pokret konctrira i
slobodno razvija pod svodovima jedne posebne zgrade, koju je grad podigao na svoj troak. Bil a je to
Burza, prethoddnik i nazor buduih burza u Londonu i Amsterdamu.
Veliki ratovi, koji su se vodili u poetku XVI. st. dali su nove hrane kapitalistikom duhu. Osobito je
Karlo V., kom je njegova golema drava donosila prihode neobino nerazmjerne njegovoj moi, bio
izvanredno dobra muterija za novare. Moe se ustvrditi, da bi njegova vladavina koja je pokreula
toliko vojski i toliko brodovlja, bila nemogua bez poleta, kojim se kapitalizam poeo razvijati.
Uostalom, bankari su iz tih pothvata izvukli isto toliko dobiti, koliko sumu usluga uinili. Blagostanje
Nizozemske velikim je dijelom pomoglo carev kredit i omoguilo mu da namiri svoje vjerovnike,
premda je, morao plaati kamate u visini od 12 do 50%. Fuggeri su dobrim dijelom stekli svoje
bogatstvo predujmovima, to su ih dali Karlu V. Uotalom, lakooa, kojom su vladari uzimali zajmove, i
lakomost za dobitkom, koja je pokretala bankare, uskoro ih je odvela preko razboritih granica.
Bankroti Filipa II. 1575. i 1596. dokrajili su savez privatnog kapitalizma s monarhijskom politikom.
Uostalom, u tom se trenutku pred pohlepom novara otvorio novi izvor dobiti. Otprilike loko 1550.
poeli su srebrni rudnici u Peruu i Meksiku opskrbljavati panjolsku ipkama dragocjene kovine, koja je
uskoro, u obliku kovanog novca, potocima potekla po cijeloj Evropi. Ta poplava skupocjenih metala
244
smanjivala je kupovnu vrijedniost novca i prouzrokovala opi porast cijena. To je izvanredno potaklo
razvoj trgovine, a osobito industrije i pridonijelo jo jedan razlog za oslobooenje od nepodnoljive
kontrole cehovskih organizacija. Manufaktura, to jest onaj oblik proizvodnje, u kom je kuni rad
plaen nadnicom, a upravlja njime poduzetnik, postao je poevi od sredine XV. ,st. prvenstvenim i
najizrazitijim oblikom industrijske organizacije sve do pojave modernih tvornica. Uostalom, ve i u to
doba moemo ovdje ili ondje nai pokoji rani primjer ak i takve tvornike organizacije.
Kako god je razvoj kapitalizma bio snaan, ipak ne smijemo preotjerati u pogledu njegova zamaaja.
On se nadogradio na staru ekonomsku organizaciju privilegiranih gradova, a nije je uklonio. Sitno je
graanstvo i dalje ivjelo pod zatitom cehovskih organizacija i svagdje za sebe ouvalo opskrbu
lokalnog tri ta. Pekari, mesari, stolari, postolari it.d. ostali su sve do kraja Starog reima vjerni
protekcinizmu, koji im je osiguravao iskoritavanje njihovih gradskih muterija. Vlade nisu nigdje
smatrale razboritim ni mudrim, da ih poddvrgnu opem pravu. One su veoma dobro poznavale
nedostatke tog sistema, koji su s vremenom postajali sve oitiji stereotipan postupak podizanje cijena,
sve vee ograniavanje struke u rukama malog broja majstora; ali ih je njihov strah pred
demokracijom navodio da podnose cehove, kao najbolje sredstvo, kojim se pomonici mogu odrbvati
u poslunosti. Zadovoljavali su se time, to su malo pomalo uklanjale zapreke, to su ih opinski propisi
nametnuli razvitku trgovine i prometa: etapno pravo,
100
iskljuivo prodavanje u trnicama,
posrednitvo meetara, i t. d. Vlade, su prvenstveno nastojale da ukinu politike povlastice cehova, da
sebi osiguraju pravo zapovijedanja ili bar pravo nadzora u pitanjima gradske uprave, i one su svagdje
pobijedile, usprkos otporu, koji e se u Francuskoj oitovati u vrijeme nemira Svete lige i u svojim
posljednjim manifestacijama odrati sve do XVIII.st. Gradovi su mogli ouvati neokrnjenu politiku i
ekonomsku slobodu samo tako, da su sauvali svoju vojnu snagu. Ali, zar su se njihovi ceh ovi mogli
oduprijeti redovnoj vojsci a njihove zidine topnitvu? Gradovi su ostali nezavisni ondje, gdje je drava
bila nemona, kao to je to bilo u Njemakoj. Svagdje drugdje su se pokorili. Ono nekoliko pokuaja
otpora, kao to je bio pokuaj graana Liegea protiv burgundskog vojvode; pa pokuaj graana Ganda
protiv Karla V. i graana La Rochella protiv Franje I., pokazali su, da su se njihovi zahtjevi
nadahnjavali samo prolu bez povratka. Demokratska politika, koju je sitno graanstvo tako vatreno
zagovaralo u XIV. st., sada je proopala. Isto onako, kako je kapitalizam pobjeivao u velikoj trgovini,
tako je drava pobjeivala u politici.
Pod utjecajem novih uvjeta, koji se nameu drutvenom ivotu, i pojam se graanstva preinaio.
Politika i pravna obiljeja, koja su mu dodijelila, njegovo, posebno mjesto u srednjovjekovnom
drutvu pokraj sveenstva i plemstva, sve vie blijede. Od poetka XVI. st. graanstvo se svagdje javlja
kao klasa ljudi koji ive od eksploatacije ili od prihoda svog bogatstva. Prema opem shvaanju, koje
tada vlada, obini manuelni radnik vie ne pripada u redove graanstva. Ono odbacuje od sebe
obrtnike, koji su neko bili njegova glavna snaga. Poprima izrazito, plutokratsko dranje, koje ga
prema dolje dovodi u suprotnost prema sitnim ljudima, dok ih prema gore pribliava plemstvu. Nema
sumnje, graanstvo se u svakoj zemlji razlikuje posebnim nijansama, od drugoga, pa je nemogue,
opisati ga tako, data slika u isto vrijeme pristaje graanstvu Nizozemske, Francuske i Engleske. Ali je
dovoljno konstatirati da je ubudue bogatstvo svagdje njegovo najizrazitije obiljeje. Srednjovjekovni
graanin bio je pravno povlaten; graanin modernog doba povlaten je via facti. Na temelju svoga
ekonomskog poloaja.
Ali njih razdvaja jo i jedna druga razlika. U Srednjem vijeku graanin postoji samo po svom gradu i za
njega; komuna, kojoj je on lanom, neophodno je potrebna garancija njegove osobe i njegovih
interesa; jednako su tako i njegova shvaanja pod vlau one opinske skupine, kojoj pripada. Ubudue
100
Povlastica po kojoj su pojedini srednjovjekovni gradovi imali iskljuivo pravo da preuzimaju stanovitu uvoznu robu i da je
onda raspaavaju na druga trita - Prev.
245
vie nema niega slinog. Grad je za modernog graanina samo boravite i poslovno sredite; njegovi
osjeaji, njegove misli i njegovi interesi vie nisu usredotoeni samo na taj grad. Izvori njegova
bogatstva rasprostiru se posvuda, ak i veoma daleko izvan granica opinskih predgraa. Ako se bavi
manufakturom, radjonice koje ovise o njemu, nalaze se na selu, ako je trgovac, njegovi poslovni
drugovi, i njegova roba raspreni su u dalekim lukama i tritima; ako ivi od rente, njegov je novac u
velikoj udaljenosti uloen u zajmove ili u najraznovrsnije kompanije. Njegov ivot sad ovisi o
mnogostrukom sticaju okolnosti, on je isprepleten sa ivotom cijele nacije i s odnosima vlastite nacije
s tuima. On mora biti obavijeten o onom, to se zbiva u svijetu. Zbog toga se razvija potanska
sluba a uskoro i tampa, koja u svom poetku nema drugog cilja, osim da svakoga upozna s novostima,
koje su dotad prenoene samo privatnim dopisivanjem.
Ekonomska sloboda, nerazdvojivo veza na uz razvoj kapitalizma, smjesta je radnikom svijetu
nametnula svoje posljedice. Premda srednjovjekovno korporativno zakonodavstvo nije spreavalo
zanatskog majstora da vlada nad selom, ono je ipak postavljalo stanovitu granicu njegovoj
eksploataciji sela. Cehovski su propisi tono odreivali prava radnika, titili njegovu nadnicu, jamili
za nju protiv preizrazitih zlooupotreba, esto su pruali pomo u sluaju bolesti ili starosti i ak mu
kadto doputali stanovitu intervenciju pri imenovanju ili nadzoru glavara cehovske organizacije.
Uostalom udruenja, koja su, poevi od XV. st., obrazovali pomonici iste struke, i to ne samo u
istome gradu, nego i u cijeloj skupini gradoval, pa ak i u cijeloj zemlji, stvorila su veze uzajamne
pomoi, koje moemo smatrati poetkom radnike organizacije. Ali u novom sistemu manufakturne
proizvodnje nema niakva traga svemu tome. U skladu s opim pravom, namjetenik i poslodavac
ugovaraju izravno. Prvi prodaje svoj rad, a drugi ga kupuje, cijena pritom ovisi samo o njihovoj
slobodnoj volji. Ato, drugim rijeima, znai, da je jai zapravo namee slabijemu. Budui da radnici
novih industrija nisu imali ni u gradu ni na selu nikve organizacije, morali su se pokoriti kapitalistovoj
volji. Rad, pri kom
je proizvoa dobivao sirovinu na obradbu, bio je prirodna posljedica kune radinosti, a taj je
industrijski tip, zbog svakovrsnih uvjeta, kojiima proizvoa prilikom ugovaranja moe biti optereen,
bio izvanreddno pogodan za izrabljivanje radnika. I zaista, od poetka XVI. st. ima ve obilje dokaza o
bijedi njihova ivota o njihovu nezadovoljstvu. Porast cijena, do kog je dolo sredinom stoljea, oteat
e te prilike jo i vie i velikim dijelom pridonijeti uspjehu, koji e napol socijalna, napol vjerska
propaganda anabaptista kod njih postii. A to se tie vlade, ona o njima ne vodi nikakvu brigu i
ostavlja ih izvan svoga vidokruga doklegod ne mute javni red. Premda je tako dalekovidan pretea, kao
to je bio Toma Morus, ve tada u svojoj Utopiji (1516) sanjao o radnom zakonodavstvu komunistikog
oblika, drava i javna vlast smatraju i smatrat e ono, to bismo danas nazvali radniikim pitanjem,
samo policijskim problemom. Na tom su se temelju osnivale njihove intervencije protiv zloupotreba u
prosjaenju, koje su izvrene poevi od XV. st., i, neto poslije toga, njihove reforme na podruju
dobrotvornosti.
I tu se na veoma upadan nain oituje, koliko su drutvene preobrazbe oslabile utjecaj crkve.
Velianstveni polet kranske milosrdnoosti, koji je crkva pobudila u Srednjem vijeku, nije vie bio u
skladu ni s potrebama, ni s duhom vremena. Jer one bezbrojne dobrotvorne zadubine, to ih je ona
potakla, te su nastale u suglasnosti s njezinim mistikim idealom, ograniavale su se na pomaganje
siromaha, odraavajui ih u njihovim ivotnim uvjetima, bez ikakva nastojanja da ih se iz tih uvjeta
izvede u druge povoljnije. Siromah ima svoje odreeno mjesto u drutvu, a najpobonije mu due ak
iskazuju i duboko potovanje, koje dovoljno objanjavaju asketski osjeaji toga vremena. Ali uporedo s
tim, kako ti osjeaji slabe, nestaje i one aureole svetosti, koja okruava prosjaka. Ljudi ga poinju
smatrati skitnicom, koji je opasan za drutveni poredak, i lijenim besposliarom po zanimanju. S druge
strane, zakonodavstvo gradskih cehova, koje je nametalo sve vie ogranienja i mnotvu ljudi
onemoguavalo da nau namjetenje, pa zatim rasputanje plaenikih eta, koje oduzima
namjetene bivvim vojnicima, uzrokom je, to se u poetku XV. st. toliko poveao broj lutalica, koji
246
nemaju drugih prihoda osim milostinje, da se to preetvorilo u pravu drutvenu ranu. Stoga ih poinju
nemilosrdno progoniti, u nadi, dae primorati na rad bar one od njih, kojima zdravlje doputa da ga se
prihvate. Prvi upravni propisi, usmjereni protiv prosjaenja, doputaju to samo djeci, starcima i
nemonima, i nastoje da druge odvrate od prosjakog ivota prijetnjom tjeleslnog kanjavanja. Ali to
je oito bila tek trenutna mjera za olakanje. Od poetka XVI. st. postalo je jasno, da treba zlo napasti
u njegovu korijenu, i ukloniti prosjaenje tako, da bude uklonjen njegov uzrok. Na tom temelju nastala
je, na primjer, reforma dobrotvorne djelatnosti u Ypresu (1525), pod utjecajem Vivesa, koji je
koncentrirao sredstva svih milosrdnih ustanova u gradu, osnovao slubu nadglednitva nad siromasima i
otpooeo neopskrbljenu djecu slati u kolu ili u zanate, te je tako nastojao da ubotvo ukine
osposobljavajui siromaha, da sam zarauje, koliko mu treba za ivot. Otad moemo u svim zemljama
konstatirati pokuaje iste vrste. A zanimljivo je, da su oni bili osobito brojni i uspjeni ondje, gdje je
razvoj kapitalizma i manufaktura omoguavao dobrootvornim ustanovama, da svoje pitomce zaposli. U
tom je pogledu veoma znaajan primjer Holandije, a pogotovu primjer Engleske. Engleski zakoni iz
1551. i 1562. o radu siromaha prethodnici su slavnoga Act for the relief of the poor, koji je donesen
1601. i koji je tako vanredno prilagoen, potrebama moderne industrije, da se po svom bitnom
sadraju odrao sve do naih dana.
Na organiziranje dobrotvorne djelatnosti svodi se, uostalom, cio prinos novoga drutva u pitanjima
socijalnog zakonodavstva. Ono se ograniilo na to, da primora siromahe na rad, a nije nastojalo da
propisima regulira sam rad kako bi to uinili srednjovjekovni gradovi.
Sve do XIX. st. ono je radu ostavilo punu slobodu, a to dobro obil jeava kapitalistiki karakter, koji
otad proima privredni ivot.
Ne moemo se dakle uditi, to se od druge polovine XV.st., u isto vrijeme sa slobodnom industrijom,
pojavljuje i zajedno s njom razvija proletarijat, kojega povijest treba tek napisati. Srednji je vijek
dodue poznavao klasu nadniara, koji su po svojim uvjetima ivota bili veoma nalik na proletarijat. To
su bili radnici u izvoznoj suknarskoj industriji u Flandriji i Firenci. Pa ipak ta se klasa razlikovala od
proletarijata organizacijom, koju joj je nametao korporativni reim.
Moderni proletet nema mjesto u toj organizaciji, pa je potpuno izloen na milost i nemilost
poslodavcu. Protiv njegove svemoi nema nikakva utoi ta, ne titi ga ak ni javna vlast, jer se ona
suzdrava od svakog upletanja, a nema ni zatite, koju bi mu u nedostatku pomoi od vlasti, mogla
spontano pruiti radnika organizacija. Jer udruivanje je radnika zabranjeno. Uostalom radnici su i
suvie bijedni i premalo obrazovani, da bi se mogli organizirati, a vlast, koja o njima ne vodi brigu,
titi, naprotiv poslodavca i revnosno intervenira, kadgod radnike izda strpljenje, pa otponu
trajkovati. Povrh toga, netreba zaboravtti ni to, da je rad po kuama, koji je opi oblik industrijske
organizacije sve do kraja XVIII: st., zato tako povoljan za eksploatiranje radnika, jer ne pogoduje
njihovu sporazumijevanju i njihovoj suradnji. Ali uza
sve to, treba se uvati pretjerivanja u procjenjivanjti razvijenosti i broja proletarijata a i slobodne
industrije za ona tri stoljea, to su protekla otprilike od 1450. Usprkos svome izrazi to kapitalistikom
obliku i svom neprestanom razvoju, manufaktura je, ak i u zemljama, gdje je bila naprednija, zasad
jo u privrednoj aktivnosti naroda zauzimala tek prilino ogranieno mjesto. Gradska zanatska
proizvodnja cehova odrala se pored nje, pa i dalje opskrbljuje veinu gradova, i time izvanredno
suava njezino trite. Ona uvelike zaostaje za trgovinom; a pogotovu za poljoprivredom, koja posvuda
ostaje glavna grana proizvodnje.
Ali kakav li je prevrat izvren u samoj poljoprivredi! I ovdje se pojava kapitalizma osjeala veoma
duboko. Ona je u razliitim zemljama dovela do razliitih rezultata: negdje je seljaka oslobodila, a
negdje ga je ponovo bacila u mnogo potpunije i mnogno tee kmetstvo, nego to je bilo ono
srednjovjekovno. Veoma je lako shvatiti te protivurjene posljedice. U ekomonski razvijenijim
247
zemljama, kao to je bila Italija i Nizozemska, zemljoposjednici su, isto onako kao i vlasnici,
manufaktura, i iz istih razloga, sistematski pomagali slobodni rad.
Isto onako, kao to su cehovske korporacije ometale razvoj industrijskog kapitalizma, tako su isto i
stare, nasljedne veze, koje su seljake vezivale o zemlju i davale mu stanovito pravo na nju, ometale
razvoj kapitalizma u poljoprivredi. Seniori su se u XIV. st. nadali, da e svoje prihode poveati, ako
jae naglase svoje pravo prema seljacima. Ali sad opaaju, da su poli krivim putem. Kako god se
strogo primjenjivao kuluk i ubirale takse na prirod po klasju, na zemlju prilikom prelaska u nasljedstvo
ili na kmetsku enidbu s osobom izvan podruja seniorove domene; ipak je sve to moglo donositi samo
oskudne prihode, posve nerazmjerne s vrijednou zemlje, koja raste zahvaljujui napretku trgovine i
prometa. Prava mogunost da se vlasnici okoriste tim porastom vrijednosti sastojala se u tome, da se
zemlja dade u slobodan zakup ili da se daje u izravnu obradbu uz upotrebu slobodnih poljoprivrednih
nadniara. Stoga se ve na poetku XV. st. moe pratiti, kako ono, to je jo preostalo od nekadanjeg
kmetovanja seljaka, ustupa mjesto osobnoj slobodi. Jedan firentiriski statut odreuje ve 1415.
obavezno ukidanje tjelesnog knietstva, osobnih cenzualnih tereta, vezivanja ljudi o zemlju, kuluka svih
vrsta, svih pravnih uvjeta, koji se ne mogu pomiriti s osobnom slobodom, i svih vrsta feudalne ili
pravne, podlonosti koje lee na pojedincima u korist neke druge osobe. U Nizozemskoj vladar,
poevi, od 1515., objavljuje sve vie odredpi, kojima je svrha da oslobode i ljude i zemlju. Godine
1531. zabranjenoje seniorima da od obraivaa svoje zemlje trae besplatne darove, slube, kuluk i
svadbenu pomo pod prijetnjom globe u dvoostrukom iznosu i kazne po slobodnoj odluci suca. Godine
1520. zabranjeno je odreivanje novih desetina, a sva zemljina prava, koja postoje, manje od
etrdeset godina, ukinuta su. Svuda se stare feudalne i nasljedne estice zamjenjuju slobodnim
uzimanjem zakupa. Osloboenje seljaka bilo je zapravo osloboenje zemljoposjednika, koji je otad
imao pred sobom slobodne ljude, odvojene od njihove zemlje, pa sad tom zemljom moe raspolagati
na temelju slobodnih, opozivih ugovora, koji mu svojim kratkoronim trajanjem omoguuju, da ih bez
tekoa prilagouje porastu zemljine rente. Nema sumnje, da ni ovdje ne treba pretjeravati u
pogledu zamaaja te novosti. Kapitalizam nije isto onako uklonio sa svijeta osobno kmetstvo na selu,
kao to ni u gradu nije ukinuo cehovske korporacije. Ukidanje i jednog i drugog imala je izvriti tek
Francuska revolucija. Ali istoonako, kako se cehovi od XVI. st. dalje vie ne razvijaju nego samo
i votare, tako je i ono, to se od nekadanjeg kmetstva jo odralo, samo arhaizam i preostatak, tek
svjedoanstvo prolosti, koje se odrava jo samo na ponekoj opatijskoj zemlji, negdje u dubljini koje
zabaene provincije. Posvuda, gdje se razvija novi ivot, njega nestaje, odnosi ga vrijeme kao
nepoeljnu zapreku.
A, isto tako, uporedo s nestajanjem kmetstva moemo pratiti, kako se jednakom brzinom usavrava i
napreduje poljoprivredna tehnika. U XV. st. uvodi se uzgajanje rie u Lombardijskoj nizini. Gajenje
dudova svilca iri se za Louisa XI. po jugu Francuske. U Flandriji se trogodinji plodored naputa;
zasijavanje ugarnih njiva djetelinom omoguuje, da se zemlja vie ne ostavlja na poinku. Uostalom,
opi razvoj trgovine navodi vlasnike zemlje da specijaliziraju svoju proizvodnju. panjolska i Engleska
rtvuju uzgoj itarica u korist ovarstva, jer ele poveati izvoz vune. Kastiliju su ba stada ovaca
postepcno pretvorila u kamenu pustinju bez stabala, a isto je tako zbog njih englesko tlo sve vie
prerasla prerija, od uzevi zemlju plugu i seljaku. Poevi od vladavine Henrika VII., parlament
neprestano objavljuje propise o ograivanju (enclosure), koji doputaj u pretvaranje oranica u pae i
odgone istjerane obradivae zemlje u redove onog proletarijata, iz kojih se novae radnici za
manofakturnu industriju.
U isto vrijeme dok kapitalistiki razvoj nastoji u zapadnoj Evropi pretvoriti seljaka u zakupca ili
nadniara, on u Njemakoj za nj stvara novi oblik kmetstva. Bitni uzrok te pojave, koja u prvom
trenutku iznenauje, treba traiti u svemoi i surovosti plemstva, kome se teritotijalni knezovi ne
usuuju oduprijeti. im je potkraj XIII. st. prestala kolonizacija slavenskih zemalja s druge strane
248
Labe, plemii su se okoristili nevoljom, to je zaladala zbog suvika stanovnitva, pa su obraivae
zemlje poeli tlaiti. Da je zemljoradnja bila savrenija ili da je industrijska proizvodnja bila
naprednija, seljaci bi lako mogli nai nove prihode. Ali slabi privredni razvoj Njemake predao ih je na
milost i nemilost njihovim gospodarima. Otad se njihov poloaj neprestano pogorava. Na zapadu Labe
on se oituje gotovo samo oteaavanjem kuluka, davanja i poveavanjem silnike samovolje u svim
njezinim oblicima. Naprotiv, na istonoj obali rijeke, u Brandenburgu, Prusiji, leskoj, u Austriji,
ekoj i Ugarskoj to je pogoranje bez milosti dovedeno do krajnjih konzekvenca. Potomcima
slobodnih kolonista iz XIII. st. sistematski je oduzeta zemlja, pa su zatim pretvoreni u osobno
neslobodne kmetove (Leibeigene)veliki poljoprivredni posjedi progutat e njihove estice i srozati ih
na tako sluganski drutveni poloaj, tako srodan ropstvu, da je ak bilo doputeno prodati osobu takvog
roba nezavisno od tla. Ve od sredine XIV. st. cijelo se podruje na istoku od Labe pokriva vitekim
imanjima (Ritterguter), koje eksploatiraju Junheri, a ona humanost to je oni oituju prema svome
bijelom roblju, doputa da ih uporedimo s vlasnicima plantaa na Antillima. Crnac u Novome svijetu i
njemaki seljak u Starome izraziti su primjer rtava modernog kapitalizma, pa su i jedni i drugi morali
ekati sve do XIX. st., da osvane dan njihova osloboenja. To je injenica, koju nikad ne smijemo
zaboraviti izuavajui modernu povijest Njeemake i Austrije. Robovanje seljaka plemiima objanjava
mnoge pojave u tim zemljama.
Proirenje kapitalizma, razvoj trgovine i industrijske proizvodnje bio je polazna toka opeg porasta
puanstva, koji moemo uporediti s onim, to karakterizira XII. i XIII. stoljee. Treba ga pripisati i
novom polju rada, to se pojavilo zbog razvitka nove industrije, i napretku trgovine, koji je ukinuo one
prehrambene krize, od kojih je tako esto strahovalo jo i XIV. stoljee. Jo uvijek je bilo oskudice, ali
vie nije bilo gladi. Naalost je nemogue bar donekle tono ocijeniti broj evropskog stanovnitva u
XVI. st. ini se da je, prilino vjerojatno, ako odredimo, da je u dva tada najnaseljenija podruja u
Italiji i Nizozemskoj, ivjelo etrdeset stanovhika na etvornom kilometru. Francuska je, oko 1550.,
mogla imati oko 18,000.000 stanovnika. U isto je vrijeme Antverpen, trgovako sredite zapadne
Evrope, dostigao vrhunac svoga razvoja i nije imao vie od 100.000 stanovnika.
A u pogledu socijalnog sastava, to su stanovnitvo karakterzirale daleko izraenije suprotnosti nego to
je, to bilo u Srednjem vijeku. Sveukupna visina bogatstava poveala se, ali je njihova raspodjela bila
veoma nejednaka. Bogatstvo je poraslo gotovo samo u korist velikih zemljoposjednika, plemia i crkve,
u korist trgovaca na veliko i vlasnika manufakturne industrije. Ona srednja klasa, to se sastojala od
sitnih, nezavisnih proizvoaa, i u XIII. st. veoma rasprostrla i brojano uveala, a koja je u XIV. st.
zbog nemira, to su je pokretali, poprimila tako buntovno obiljeje, sad je oito nazadovala. U
gradovima joj je protekcionistiko i zastarjelo zakonodavstvo omoguavalo da se dri, ali joj nije
osiguralo napredak, a na selu je njezino mjesto preotimao veleposjed, slobodno zakupnitvo ili
kmetstevo. Nasuprot tome, pravne ograde meu pojedinim drutvenim slojevima manje su otro
povuene nego neko. Premda se ini, da je plemstvo modrenoga vremena u mnogom pogledu oholije
od srednjovjekovnoga, ono je taj stav zauzimalo samo zato, jer je osjealo potrebu da time odri onu
udaljenost u odnosu, premn novim bogataima, na koju bi oni zbog podjednakog bogatstva,
naobrazbe i interesa lako mogli zaboraviti. Uostalom, za te bogatae nije bilo niega lakeg, nego da
dobiju patentna pisma, koja su im doputala da prodiru u redove plemstva i da sudjeluju u sjaju, to
ga je ono imalo zahvaliti tradiciji, a koji se odravao zbog njegova bogatstva. Aristokracija i
plutokracija - to su, najzad, moda one rijei, koje najbolje obiljeavaju drutvene preeobrazbe, to
su se izvrile u doba Renesanse.
III. I DEJE I OBIAJI
ini se, da izmeu intelektualnog razvitka u Italiji i razvitka u zemljama na sjeveru Alpa u doba
Renesanse postoji prilino izrazita razlika. U Italiji poinje nova orijentacija ideja, obiaja i
249
umjetnikog osjeaja u onome istom trenutku, kad je ekonomski razvoj nacije dostigao svoj vrhunac.
Ona se nikako ne oituje u isto vrijeme s tim razvojem, nego tek poslije njegova zavretka, pa ak, kad
ekonomski razvoj poinje opadati, intelektualni razvitak napreduje jo i dalje.
Taj je intelektualni razvitak prekrasni plod sveukupne prethodne kulture; on je djelo misaone
aktivnosti i plod kulta ljepote, ostvaren poslije djela postignutih uz pomo snage. Za nj vrijedi ono
isto, to i za antiku Grku u Periklovu stoljeu. Atena u I V. vijeku i Firenca u sredini XV. st. zrae
slavom, koja vie nije u skladu s njihovom stvarnom krepinom. Blistavi sjaj, kojim su obasjavali svijet
prije nego to e svoje mjesto ustupiti snanijim nasljednicima, bljetav je istom onom divotom i
silinom, kakvom sja i sunce jo kratki trenutak prije nego to e zai. U istom onom trenutku, kad se
rascvjetava genij Machiavellija, Guicciardinija, Rafaela i Leonarda, otkri e Novoga svijeta okree
struju evropskog ivota s Mediterana prema novim morima.
Na, sjeveru, Alpa bilo je posve drukije. Tu Reneansa nije bila zalaz sunca, nego zora. S njom poinje
u svakom pogledu i na svim podrujima drutvene aktivnosti, novi ivot, kom su ekonomske pojave, to
smo ih malo prije ukratko ocrtali, tek jedno lice, te jo treba da prikaemo i njegovu duhovnu
fizionomiju. Historik naalost mora, odvojeno izlagati ono, to se dogaalo ujedno. Ali zato ne treba
vjerovati, da je kapitalizam prouzrokovao onu obnovu ideja, koja se javlja u isto vrijeme s njime. I
jedna i druga pojava samo su razliiti simptomi iste krize nastajanja jednog novog doba. Zanimljivo je
konstatirati, da se ta kriza i za jednu i za drugu dijeli u dva uporedna i slina razdoblja. Ono to je,
otkrie Novoga svijeta znailo za kapitalizam, to je Renesansa znaila za intelektualni razvoj. Drugi
poinje nezavisno od prvoga, ali se, intelektualni razvoj ubrzava i ovladava svojim vremenom samo
zato, to se podvrgao vodstvu, koje mu je nametnuo kapitalizam.
Nema sumnje, simptomi nove orijentacije, duhova na sjeveru Alpa nisu jo, oko polovine XV. st ni
veoma brojni ni veoma izraziti. Skolastika u nauci, gotiki stil u umjetnosti, tradicionalni oblici u
knjievnosti na narodnom jeziku i dalje neosporno prevladavaju. Misticizam XIV. stoljea produava se
i nalazi u Oponaanju Krista svoj najpotpuniji izraz. Veliki flamanski ili valonski slikari, u Nizozemskoj,
kao to su Van Eyck, De la Pasture
101
i Memling, samo su genijalni nastavljai ve stanje kole. I
napokon, kad se oko 1450. pojavljuje ono golemo otkrie tampanja, nitko ne predvia, njegovu
budunost. Gutenberg uope nije slutio buduu mo tampe. Imao je pred oima samo to, da
uenjacima i studen tima dade jeftinije rukopise. Njegovo je stajalite bilo, tek stajalite obinog
industrijalca, i to je tako istinito, da su talijanski humanisti u poetku osjetili samo prezir prema
otkriu, koje je kako im se inilo, jeftinoom i mehanikim obiljejem, svojih proizvoda samo ruilo
velianstvo i dra misaonih djela.
Prema tome, ak i po onom najtrajnijem i najznaajnem, po onom najljepem i najsnanijem, to nam
je to doba dalo, ne vidi se, da se ono ma u emu suprotstavlja prolosti. Pa ipak, premda je oito, da
se ono pretenim dijelom nadovezuje na nju, nije nita, manje istinito, da se ono od nje dijelom, i
razlikuje. Kao i u Italiji, i to jo prije nego to se moglo osjetiti njezin razvoj, ivot i tu poinje
izmicati dojmu tradicije. Srednjovjekovni asketski moral gubi ovdje kao i ondje svoju vlast nad
duama. Opadanje strogosti u obiajima i prevlast svjetovnih interesa nije u XV. st. nita manje
upadna pojava u sjvernoj Evropi, nego u Italiji. to god je kultura naprednija, to je ova pojava oitija,
Nizozemska pod vlau burgundskih vojvoda, u svom poloaju meu Francuskom i Engleskom, od kojih
je prvu iscrpao rat, a drugu su zahvatili unutranji nemiri, prua, nam usred ratovanja i bogatstva
prizor, koji nas na zanimljiv nain podsjea na Italiju. Na dvoru, kod visokog plemstva, meu
101
Nizozemski majstor ROlier de la Pasture poznatiji je kod nas po nizozemskom obliku svoga prezimena kao Rogier van der
Weydell, - Prev.
250
inovnicima i kapitalistima, meu zemljoposjednicima ili trgovcima moemo opaziti onaj nain ivota,
koji je po svojim osnovnim obiljejima upravo onaj, kojim obino karakteriziramo poetke Renesanse u
Toskani ili Lombardiji: ope poputanje morala, ljubav prema raskoi i sveanostima, traenje
elegancije i udobnosti u privatnim stanovima, profinjen ukus u odijevaanju i sklonost prema
najpleinenitijim umjetnikiin uivanjima, proirenost naobrazbe i uljuenosti. Veoma se jasno razabire
jednako u krilu aristokracije po roenju kao i u krilu aristokracije po novcu neka vrst mondenog ivota,
koji vie nema nita zajedniko s konvencionainom udvorneu Srednjeg vijeka. Filip Dobri i Karlo
Smjeli tite umjetnike, okruuju se slikarima i muziarima, osnivaju knjinice, koje nam onim
ulomcima, to su se do danas sauvali, svjedoe o svojem sjaju. Nizozemski velika, De la Grtiuthuse
dao je sebi 1465. u Brugesu sagraaditi prostran i ljubak, dvorac, udobno i veliko boravite monog
gospodina, koji je u isto vrijeme strastven ljubitelj knjiga, i zatitnik Coolarda, Mansiona, koji je
nedavno u grad unio tamparsktu umjetnost. Kancelar Rolin i rizniar Bladelin naruuju slike od Van
Eycka i De la Pastura. Dovoljno je sjetiti se divnih krajolika, koji su nesumnjivo pridonijeli uspjehu
belgijske slikarske kole u XV. stoljeu, pa da se uvjerimo, da otkrie prirode u to doba nije nipoto
posve talijansko otkrie. Isto se moe rei i o otkriu ovjeka. Individualni se portret pojavljuje isto
onako istinito naslikan, i isto onako savjesno izraen kistom Van Eyckovim i kistom Roguera de la
Pasture, kao i perom Castellainovim ili Comminesovim. A ovom posljednjom dvojicom poinje po
mome uvjerenju, moderna tampa, koja se, kod prvoga trudi, ma da jo prilino nespretno da svoje
proizvode ukrasi arom i prednostima stila, a kod drugoga je ispunja sadrninom tako snana misao,da
njegove Uspomene moemo uporediti samo s Milchiavellijevim Knezom.
102
Ta mondenost obiaja i misli, koju moemo opaziti oko burgundskog dvora, susree se, premda u
manjem stupnju, u Francuskoj, i Engleskoj. Nije li znaajno, da je prva ljubavnica nekog francuskog
kralja, kojoj povijest zna za ime, bila ba Agnes Sorel? Ne emo, dakako, povjerovati, da
srednjovjekovni kraljevi nisu imali ljubavnica. Eduard I. daje jedno leno s namjenom custodiendi
Domino Regi sex damisellas scil. meretrlces ad usum Domini Regis. Ali s Agnesom se kraljeva milosnica
javno pokazuje i postala je neto drugo nego meretrix. Priznajem; da to ne predstavlja neki napredak
morala, nego ba dokaz, da se njegovo labavijenje zbivalo uporedo s profinjavanjem obiaja. U
Engleskoj je vojvoda od Glocestera (Jacquelinin mu) izazvao sablazan galantnou svoga ivota, ali je
isto tako svojom knjinicom, koju je ostavio Bedfordu, pobudio divljenje obrazovanih. U tome ima
zametka one galantnosti, koja je u najveoj mjeri suprotna srednjovjekovnoj udvornosti. Ne treba
zaboraviti ni razvoj raskoja na dvoru, kojim se uvelike objanjava bogatstvo Jacqucsa Coeura. Vano
je uoiti, da su mnogi privatni dvorci nastali u XV. st,. a da ih prije toga nije bilo; tako na pr.
Gruuthuseov dvorac u Brugesu, Coeurov dvorac u Bourgesu, Bourgtherouldeov dvorac u Rouenu. Nema
sumnje da je ljubav prema raskoju pridonijela proirenju potkupljivosti, koja se tako upadno
pojavljuje u politikim obiajima tadanjeg vremena, a s kojom se moemo dovoljno upoznati, ako
proitamo Comminesa. Ali to raskoje nije iskljuivo materijalno, vidjeli smo to po slikama. Ono se
protee na umjetnost i knjievnost. Mislim, da XV. st, treba smatrati trenutkom, kad su svjetovni ljudi
poeli itati. Zanimljivo je zapitati se, to su itali? Koje su to bile prve tampane knjige? Kad je
Caxton otvorio svoju tampariju u Londonu, njegove muterije, koje su u prvom redu plemii, ali meu
kojima je i neki gradski trgovac-sitniar, trae od njega prijevode s francuskog i latinskog. On sam
prevodi Eneidu. U prvom redu misli na to, da pribavi lektiru za ljude, koji pripadaju u kategoriju
noble man. Dakako, antika je davala samo dio lektire taadanjeg vremena. Ljudi itaju sve, bez
102
* Georges Chastlain (1404-1475) bio je slubeni historiograf Burgundske kue i jedan od najboljih francuskih proznih pisaca
XV, st. Odlikuje se kienim stilom, dao je veoma uspjele opise istaknutih osoba, Djelo mu nosi naslov Kronika, a obuhvaa
doba od 1420-1474,
Philippe de Commines, (oko 1447-1511) takoer je francuski kroniar. Bio je povjerljivi savjetnik Louisa XI. i lan regencije
za vrijeme malodobnosti Louiseva sina Karla VIII. Napisao je Uspomene Memoires), u kojima je dao niz sjajnih portreta, u
prvom redu portret Louisa XI. Pi e veoma ivim, jasnim i osobnim stilom. Prev.
251
izbora i lakomo. Stara herojska knji evnost sastoji se od obinih romana. A sad ljudi gutaju i Moralne
pouke, i Zlatnu legendu, i Izreke filozofa i Viteki red i t. d, tampa nije stvorila sklonost itanju, ona
je starija od tampanja, ali je ono ubrzalo njezino proirivanje. Da li bi bilo suvie, kad bismo rekli, da
je aristokracija prvi put poslije Karla Velikog opet poela itati? Ali velika razlika prema vremenu Karla
Velikog i Srednjem vijeku sastoji se u tome, to je kultura, koju su ljudi sada sticali, bila potpuno
laika.
Crkva nije u tome niim sudjelovala. Zanimanje za intelektualne vrijednosti oito se u svijetu budilo.
Eduard IV. se zanimao za Caxtonov prijevod Cicerona, a prijevod Vitekog reda posveen je Richardu
III. Louis XI. je u Francuskoj titio poetke tamparstva. Burgundski vojvoda i Margareta od Yorka, kao i
grof Rivers, vojvotkinja Margareta od Somerseta i mnogi drugi, bili su prave mecene.
Nema sumnje, da se svim time izraava e za uenjem, koja eli da se utai, i buenje, premda,
priznajem, nesvijesno, ali ipak neosporrno buenje radoznalosti, koja eli da vidi i preko preuskih
granica, u koje su je dotad tradicije pojedinih kasta kao i vjerske tradicije zatoile. U poetku XIV. st.
je Maerlant
103
jo smatrao dobrim, da laicima dade samo djela sveenike naobrazbe. Sada se
meutim ljudi od nje okreu. Sva ta laika knjievnost ivi i razvija se izvan crkve. Uostalom, ona je
plodnija, a manje lijepa. Samo retorici nastoje postii umjetniku vrijednost.
ini mi se, da je bitno to, to se za knjievnost kao i za umjetnost formira publika. Umjetnici, koji
daju svoja djela na podruju likovnih umjetnosti, veliki su umjetnici. Naprotiv, gotovo svi su pisci
treerazredni. Mislim, da je to mogue objasniti, koliko je uope moogue objanjavati knjievne
stvari. Sve su, naime, knjievne vrste bile mrtve. Imamp pred sobom presahlu knjievost, kao to
krajem XVIII. st. imamo preivjelu knjievnost. Da li se mogla obnoviti sama od sebe? Tko bi to mogao
rei? U svakom sluaju, poticaj je doao izvana, iz Italije, a bio je snaan i neodoljiv. Sve se povelo za
tim utjecajem, pa ak i umjetnost, koja se pokorila modi i poela se talijanizirati. Ta pojava podsjea
na romantizam u poetku XIX. st.
Renesansa poinje ovladavati krajem XV. st. Prije svega u svim umjetnostima, osim muzike, a pritom
ima bitno talijansko, a ne anntiko obiljje; isto onako, kao to je prodor gotike u Evropu imao u biti
francusko obiljeje. Ali treba uoiti jednu simptomatinu injenicu. Gotiku je izvan Francuske proirila
crkva. A ovdje, naprotiv talijanska se renesansna umjetnost iri posredstvom profanih umjetnosti, a u
crkvu e prodrijeti tek nakraju. Nju pomau velikai i kraljevi. Franjo I. doveo je Leonarda da Vincija
na svoj dvor. Vilim de Cleves i Margareta Austrijska uinili su je modelom u Nizozemskoj. Zar nisu prve
graevine u novom stilu na tlu Francuske dvorci uz Loiru? Ukratko, nova orijentacija ukusa po svom je
podrijetlu potpuno profana i svjetovna.
To se isto ne moe rei o intelektualnom utjecaju, koji se mogao ostvarivati samo posredstvom
latinskog, i koji je, za razliku od umjetnosti, bio, vie antiki nego talijanski. New learining, kako, to
kau Englezi, bio je izravni povratak antici, nastao oi to pod utjecajem humanista, ali se ipak nije
podvrgao njima. Na sjeveru je dakako bilo humanista, a u prvom redu pjesnika, kao to je bio Pierre
Gilles i pisac Basia, Jean Second, od koga preko amsterdamske Certaman poeticum Haftianum vodi
izravna linija sve do danas. Longolius i de Malines pripadaju istoj koli. Ali veliki pisci joj ne pripadaju.
Ni Retichlin u Njemakoj, ni Colet i Morus u Engleskoj, a ni Erazmo, koji je najvei od svih. Na njih
antika manje djeluje svojom formom, a vie im oslobaa misao. Ona je spaava od skolastike
tradicije, i to ne samo u pogledu klasinog jezika, koji oni smjesta usvajaju; nego i uz pomo novog
stajalita, to ga oni zauzimaju. Erazmov, spis Miles Christianus moemo ovdje navesti kao njihov
103
Jakob van Maerlant (1230/40 - oko 1300), nizozemski pjesnik. Najprije je pevodio i imitirao francuske romane, a zatim je
pisao vlastita didilktika djela, veoma zanimljivo za upoznavanje tadanjeg vremena.- Prev.
252
program. to se to i opet javlja u njemu? Laiki duh! Nipoto protuvjerski duh! Naprotiv! Ali pisac
smatra vjeru samo moralnim bodrenjem, koje je namijenjeno potenu ovjeku. Ideal vie nije
asketizam, nego graanski ivot sa svim svojim dunostima. Nekad se ivot smatralo neim sporednim,
gotovo podnooenim protiv volje, a sad on postaje bitno. Otuda potjee kod Erazma ona borba
sarkazmom a kod Ulricha von Huttena one psovke protiv redovnika i magistri nostri (Epistolae
obscurorum virorum, 1515). Ali na tom se osniva i cio plan buduih reformi, napose pedagokih
reformi, te e sveenike kole zamijeniti novim kolama, u kojima e se djeca odgajati njegovanjem
lijepe knjievnosti i gdje e uljudnost nai svoje mjesto u odgoju, koji ne e pripremati za
samostan, nego za ivot. Erazmova Adagia, objavljena 1500., izvri1a su pedagoki utjecaj, koji se
moe uporediti samo s utjecajem Emila Jean-Jacquesa Rommseaua. U Renesansi se kola prvi put
pojavljuje kao ustanova, namijeenjena kulturi duha. Moe se rei, da se na shvaanje kole, to su ga
stvorili sjevernoevropski humanisti, nadovezuje sveukupna organizaacija nastave sve do naih dana.
Cilj joj je slobodni razvoj linosti. A to je, dakako, nametalo borbu protiv metoda i asketizma crkve,
koja je najzad morala logino dovesti do naela radi togod hoe Theleinske opatije.
104
I Motrus i
Erazmo izjasnili su se protiv redovnitva, asketizma, sveenikog celibata, tovanja svetakih moi, i
njihovo je shvaanje, treba to nazvati pravom rijei, smjeralo da kranstvo postane philosophia
evangelica. Ali oni idu jo i dalje, ne namjeravaju izmijeniti samo crkvcnu tradiciju, nego i cijelu
drutvenu tradiciju, pa ako moemo uporediti Adagia s Emilom, smijemo uporediti i Moriae encomium
(Pohvala ludosti) s Utopijom i Socijalnim ugovorom. Duh Renesanse na Sjeveru, oito je
revolucionaran, ali je on to iskljuivo po imenu i zadovoljava se time, dei se izrazi u fikcijama, koje je,
Rabelais sintetizirao u svome djelu Gargantua. On ratuje samo protiv crkve. Dravu tedi, oekujui,
da e napredak prosvijeenosti dovesti njihove nazore do pobjede.
Zbog toga sve drutvene snage maze humaniste, kao to su mazile i filozofe prije Francuske revolucije.
Nema sumnje, da one vide samo igru duha u Utopiji (l516), u kojoj im Morus pokazuje drutvo,
osnovano na vjetskoj toleranciji, opoj naobrazbi, zajednici dobara i obaveznom radu. One uzimaju u
obzir samo strijele odapete protiv redovnika i skolastika. I zaista, ba su one uzrok izvanrednog
uspjeha, to ga je postigao Moriae encominum(1509), najitanija knjiga tadanjeg vremena. A u tom
nema nita udno ga. Zar Morus ne proglaava isto kao i Erazmo superiornost svjetovnog ivota nad
samostanskim? Njihov ih optimizam navodi, da vjeruju u preobrazbu svijeta. Zar nije Vives
105
htio da
uenici obiju u ruke Colloquia
106
zajedno s Utopijom? Ako to vlade, pa ak pape i kraljevi odobravaju, a
s njima i svi visoki slubenici, dogaa se to zato, to se oni uvaju da ne govore o politici. Njihovo je
dranje potpuno jednako Voltairovu dranju. Da bi prosvijeenost pobijedila, njima je potrebna jaka
vlada, koja e imati autoritet, nadmoan i pojedinim strankama i crkvi. Oni su kao i svi intelektualci,
preutno pristalice inteligentnog despota. Revolucija, o kojoj oni mataju, treba da se izvri odozgo;
jer oni u biti oekuju, da e je izvriti, nauka i razum. Nema sumnje, oni ele rasprostrti njeezina
dobroinstva na cijelo ovjeanstvo, ali poeti treba od vrha, a to se tie sredstava za njezino
ostvarenje, oni se oslanjaju na drutveenu aristokraci]u, da bi postigli vladavinu intelektualne
aristokracije. God. 1517. Jeronim Busleyden po Erazmovu, savjetu u Louvainu osnovao Kolegij Triju
Jezika, kome je postavio kao cilj, da na temelju poznavanja triju uobiajenih jezika, (latinski, grki,
hebrejski) primijeni filoloku metodu na Sveto pismo, bez obzira na svaku pozitivnu teologiju. Neto
poslije toga Franjo I. je u Parizu osnovao Colllege de France~i dodijelio mu stalnu pomo. Wolsey je
u istome cilju osnovao u Oxfordu Cardinal College (kasnije Christ Church). Henrik VIII. je isto tako
104
Thelemska opatija je neka vrst opine epikurejca. koju je izmislio Rabeelais i opisao u svom djelu Gargantua. Taj naziv
pretvorio se upotrebom u pojam, koji oznaava mjesto, gdje se bezgranino uivaju najprofinjenije radosti - Prev
105
Vives ,(1492~1540), panjolski humanist, Erazmov prijatelj, profesor prava
i teologije u Oxfordu.-Prev.
106
Erazmovo djelo, obj. 1518., upereno protiv mranjatva, neznanja, praznovjerica, redovnitva, zaostalosti, i drugih
poroka tadanjeg vremena. - Prev.
253
pomagao heleniste i novotare, kao to je to u Francuskoj inio Franjo I. Kad je 1514. izbio Reuchlinov
sukob Kelnskim sveuilitem, u vezi s miljenjem, to ga je Rim izrekao o
idovskim svetim knjigama, u prilog Reucllina izjasnili su se car, kardinal-biskup Gurka, izbornik saski
bavarski vojvoda, markiz Badena, a i papa je jasno izrazio svoju sklolnost primoravi Keln da uti.
Uzalud su se dominikanci uzbui vali i vikali o herezi; svijet im je odgovarao samo prezirom. Golema
zgrada skolastike inilo se da e bi ti sruena, kao i toliko gotskih dvoraca, koje su pregraivali u
suvremenom stilu. Uspjeno se odraavala samo u panjolskoj, gdje je Renesansa postojala samo
formalno, doputajui da se katoliki duh i dalje sauva.
Svagdje se drugdje ini, da se u onih dvadeset godina, to su protekle od kraja XV. st. do pojave
protestantizma
107
stao raati novi sviijet. Sve to je snano, mlado i ilo okree se protiv prolosti.
Drutveni autoriteti nisu moda nikad tako slono i jednoduno pomogli neki idejni pokret. inilo se
kao da meu njima uope nije bilo konzervaativaca. Sve pokree razvitak u istome smjeru: vlast,
drutvo, moda, politiari, ene, umjetnici, humanisti. Ljude je obuzela neka groznica, radost i
bezgranino pouzdanje. Bilo je to osloboenje od autoriteta, neometana skitnja po slobodnu zraku,
ieznue monopola u nauci i njezina predaja drutvu. A ta nauka, koja izvire iz iste antike, utoliko je
zavodljivija, to istupa zajedno s ljepotom, pa se, da se toko izrazimo, stapa s njom.
Onaj neki rimski patriotizam, koji je mnogo pomogao uspjehu Renesanse u Italiji, ne postoji na
Sjeveru. Ondje je antika vie uzimana sama po sebi, kao izvor ljepote i mudrosti. Moda su je ondje
prihvaali s manje ljubavi, ali je ulijcvala dublje potovanje. A osim toga, bolje se osjeala njezina
oslobodilaka snaga, jer u Italiji nije skolastika-vladala tako neogranieno kao na sjeveru Alpa. Zbog
toga je tovanje antike u Francuskoj, Engleskoj i Njemakoj agresivnije nego u Italiji. Usvojivi klasini
latinski, humanisti na jugu ele samo nastaviti ondje, gdje su prestali stari; naprotiv, humanisti na
Sjeveru sretni su, to time proglaavaju petpun prekid s magistri nostri, Barbarstvo, to ga oni; nema
sumnje s nepravom, predbacuju sveuilinom iskolastikom latinskom jeziku - zaboravljajui da je to
umjetni, znanstveni jezik, savreno prilagoen svome cilju - ini im se da odaje barbarstvo, surovost i
besmislenost onih ideja, koje izraava. Uostalom, oni uope ne napadaju srednjovjekovnu filozofiju:
ograniavaju se na to, da je preziru. Po njihovu miljenju, sve treba uiniti iznova. Treba preraditi
cijelu teologiju polazei od prouavanja svetih tekstova. Veliko Erazmovo djelo je grko izdanje Novog
zavjeta s latinskim prijevodom i opirnim objanjenjima. A to se tie morala, on ostaje na kranskoj
osnovi, ali mora bi ti preraen i prilagoen potrebama laikog ivota.
Kad govorimo o racionalizmu Renesanse, treba da se dobro razuumijemo. Ona nije prela granicu
zdravog razuma. Sloboda misli, to je ona trai od ovjeka, zaustavlja se pred velikim vjerskim i
filozofskim problemima. Njezino stajalite je posve ljudsko i zemaljsko. Pitanje, sudbine i podrijetla
svijeta ona sebi ne postavlja, nego prihvaa krannsko shvaanje. Njezina, filozofija ne prelazi
podruje praktinog morala i politike, i ope poznati nazori starih mislilaca u tim pitanjima ine joj se
posljednja rije mudrosti. Preko granica vidljivog svijeta ona je posvema pripravna da prizna
postojanje mistikih i demonskih snaga. Prilino je zanimljivo konstatirati, da se ona javlja u isto
vriijeme s pojaanom upotrebom magije i da je ona bez ikakva prosvjeda prisustvovae poecima onih
ogavnih parnica protiv vjetica, koje nikad ne smijemo smetnuti s uma, hoemo li tono ocijeniti
mentalitet modernih vremena.
Renesansa dakle ne donosi slobodnu misao u dananjem smislu te rijei, nego ono, to bismo mogli
nazvati intelektualnim i moralnim liberalizmom. Ali kad govorimo o liberalizmu, izrekli smo i pojam
individualizam sigurno je, naime da je jedna od najneospornijih posljedica renesanse to, da je ona
srednjovjekovnu socijalnu koncepciju, po kojoj je svijet izgraen u obliku hijerarhije meu sobom
107
Luther je izvjesio svoje teze 1517.
254
strogo razliitih klasa, od kojih svaka ima svoju vlastitu funkciju, svoja prava, i dunosti, zamijenila
idejom, da su vrijednost i ugled potpuno osobne stvari, koje pripadaju pojedinom ovjeku ne na
osnovu njegova rannga, nego na temelju njegovih zasluga. Veoma je zanimljivo uoiti, da Renesansa
time postavlja na zemlju ono, to je crkva pridrala nebu. Jer ako je crkva priznavala i odobravala
nejednakost kao rezultat zemaljskih odnosa, ona, naprotiv, vjeno spasenje stavlja u iskljuivu
zavisnost od osobnih zasluga, pa e tako svaki pojedinac, bez obzira kakav mu je poloaj na zemlji,
postii pred boanskim sudom i u vjenom ivotu ono, to je zasluio. Moda je zaista vrijedno da to
uoimo. Zar to ne dokazuje posve oito, da su porivi, koji nadahnjuju Renesansu, u biti bili laiki i
svjetovnjaki?
Ali istaknimo smjesta, da je liberalizam Renesanse aristokratski liberalizam. On nipoto ne proglaava
ovjekova prava, nego samo prava ljudi, koji su, kako to kae Rabelais liberes, bien nayz, bien
instruictz, conversans en compeignies honnestes (slobodni, blagoorodni, obrazovani, koji znaju
razgovarati u dobrom drutvu). Ukratko, njezin je ideal vir bonus dicendi peritus iz antikog doba; to
e biti estiti ovjek. gentleman modernih vremena. Njoj se povlastice po roenju ine besmislene,
ali ona zato utoliko energinije zahtijeva povlastice na temelju kulture duha. U tom pogledu njezino je
stajalite veoma nalik na stajalite antike. U tom smislu je Rousseauov govor o umjetnosti i
knjievnosti, koja razara jednakost, protest protiv drutva, kakvo je stvorih Renesansa. Suprotnost
izmeu slobodnog ovjeka i roba ona je obnovila i uspostavila u obliku suprotnosti izmeu obrazovanog
i neobrazovanog ovjeka. Prema mehanikim zvanjima ona osjea samo prezir, i ona predrasuda ti
korist slobodnih zanimanja, koja je iva jo i danas, potjee iz njezina vremena. Nema sumnje, da je
ona velikim dijelom odgovorna za nehaj prema sudbini pukih klasa, koji je karateristian za moderna
vremena. U tom su moralne ideje sigurno imale isto tolik udio kao i ekonomski interesi
zemljoposjednika i kapitalista.
Gledajui na pojave iz daljine, sigurno je, da drutvo, kakvo se razvilo od poetka XVI. st., pod
utjecajem Renesanse, prua manje velianstven prizor, nego srednjovjekovno drutvo, kojim je
vladala, koje je obrazovala i nadahnjavala crkva; drutvo sa svojom hijerarrhijom klasa, koje su meu
sobom podijelile drutveni rad, podvrgle pojedinca zajednici, kojoj on pripada, ali se ipak sve
nadahrijuju istom vjerom i istim kranskim idealom. Ali to se tu moe? Neprekidni razvoj ivota
podrovao je temelje velianstvene zgrade; krajem XIV. st. ona se naginjala ve na svim stranama i
Renesansa je samo ubrzala njezinu neizbjeivu propast. Organsko jedinstvo, koga nema u modernom
svijetu, bit e uostalam, nadoknaeno udesnim poletom, to ga pobuuje i odrava osloboenje misli
i akcije. Da bismo pravedno ocijenili Renesansu, ne treba zaboraviti, da se umjetnost i knjievnost svih
naroda puna, tri stoljea razvijala onim smjerom, kojim ju je ona uputila. Vraajui se uz tok razvitka,
stii emo do nje. Nau bismo, kulturu mogli uporediti s rijekom, koja je plovna samo od onoga
mjestao gdje je pretok iz antike svoje vode izmijeao s njezinima. Nema sumnje, rijeka dolazi iz
mnogo vee daljine, ali su nam njezina gornja
podruja pristupana tek veama teko, da bismo se uputili onamo, potrebno je izvriti napor i
naviknuti se na njihov izgled, da bismo ih mogli razumjeti. Tek je prolo jedno stoljee, otkako su ljudi
prestali prezirati Srednji vijek. Ali usprkos reakciji, koja se pojavila njemu u prilog, on je predaleko
od nas, da bismo ga mogli zaista intimno uplesti u svoj ivot. Neogotika1
108
je veinom samo, oblik
ispunjen idejama i tendencijama, koje su ustvari veoma moderne. Renesansa nas naprotiv jo uvijek
okruava sa svih strana. Njezino je pokustvo tek juer poelo nestajati iz naih stanova. Usprkos
divnoj snazi dananje umjetnosti, drave jo uvijek novano pomau Rimske kole, a nai ateneji, liceji
i nae gimnazije sama su nastavak latinskih kola iz XVI. st. Isto tako potjee iz Renesanse i napredak
nauka, koje su dugo ostale bez utjecaja na povijest, ali su u tiini sakupljale svoja nova znanja, koja
e krajem XVIII. st. poeti da ubrzanim slijedom svijetu daju otkria, koja e poznavanjem prirode
preporoditi misao i napretkom tehnike ustostruiti uinak ljudskog radnog napora.
108
Ovim se aludira na neogotiku arhitekturu, koja je osobito prije Prvog. svjetskog rata cvala u Belgiji
255
Uostalom, Renesansa nije ni izdaleka tako uspjeno djelovala na kulturu, kako se inilo da to prve
njezine godine navijetaju. S njom e se ba u trenutku, kad je poinjala odreivati smjer duhovnog
razvitka, sudariti jo i druga snaga, monija od nje same; bila je to vjerska reformacija. Dvostruko
djelovanje tih dviju, kadto udruenih, a veinom meu sobom suprotstavljenih snaga odredit e
sudbinu modernog svijeta.
256
DRUGO POGLAVLJE
REFORMACIJA
I. LUTERANSTVO
Papinska pobjeda nad koncilima sauvala je crkvi njezino monarhijsko ustrojstvo, ali ona nije mogla
vratiti i nije vratila Svetoj Stolici prevlast u Evropi, koju je ona izgubila u vrijeme Bonifacija VIlI. Pio II,
uzalud je 1460. sveano podsjeao katolike vladare na njihovu podlonost prvosveeniku; oni su i
predobro znali, da ta tenja vie nije u skladu sa stvarnou, pa uope nisu smatrali korisnim da
prosvjeduju protiv nje. Premda mu je polo za rukom da privoli Louisa XI. da povue pragmatiku
sankciju, bilo je to tek zadovoljenje njegova samoljublja. Kralju je ta susretljivost pribavila naslov
veoma kranskog kralja, a on je zapravo bio sretan, to se time oslobodio jamstava, kojima je
pragmatika okruavala izbore biskupa. Smjesta se pourio da se okoristi njihovim nestankom i da
francuski kler tjenje podvrgne svome utjecaju. U Engleskoj, u panjolskoj, u Burgundskoj dravi,
ukratko svagdje, gdje je monarhijska vlast bila mona, Rim je nije mogao sprijeiti, da po svojoj volji
ne raspolae najviim crkvenim dostojanstvima, pa se zadovoljavo samo znakovima potovanja, koje
joj ta vlast netedice iskazuje, uz uvjet, da je on puta da radi kako ju je volja. Ugled Rima tako naglo
opada, da svijet gotovo uope ne slua njegove opomene, da se naorua protiv Turaka. I nema sumnje,
da se ona bijedna nemo to ju je Evropa pokazala pred tim barbarima, u prvom redu objanjava
suparnitvima, ljubomorom, raznorodnim i suprotnim interesima pojedinih drava, ali se ipak ne
moemo uzdrati, da to ne smatramo ti isto vrijeme i posljedicom nehaja prema poglavaru crkve. Na
glas Urbana VI. kranstvo se oduevljeno podiglo protiv sirijskih muslimana, koji ga uope nisu
ugroavali; a na glas Pia II. svijet je usprkos neposrednoj opasnosti ipak ostao beutan. On je i ne
pomakavi se promatrao Petrova nasljednika, kako sam uzima kri i izdie od boli i umora u Ankoni, u
trenutku kad je 1463. ukrcavao da otplovi u sveti rat na Venecijanskom brodovlju, koje je urno
pobjeglo kui, kad se doznalo za njegovu smrt.
Papinstvo je odsad politika snaga jo samo u Italiji, a i tamo mnogo zaostaje za Venecijom, za
napuljskim kraljem, Mediejcima i kuom Sforza. Da se odri, ono mora velik dio prihoda, to ih izvlai
iz kranskog svijeta, potroiti u korist svoje svjetovne vlasti. Zbog toga se esto ini, da je njegov
duhovni primat nad, katolikim svijetom podreen njegovim teritorijalnim interesima. ini se, da u
papinoj osobi svjetovni vladar esto pobjeuje prvosveenika, ato se dogaa utoliko prije, to sad tiaru
dobivaju iskljuivo Talijani. Hadrijan V. (1521-1523) bit e posljednji prekoplaninski Papa. Papiristvo
se talijanizira i time donekle izmie upletanju velikih sila, ali im u isto vrijeme postaje i vie tue
usvajajui nacionalna obiljeja, koja su u prilinom neskladu s njegovim ekumenikim poslanjem. Zbog
toga nije nimalo udno, ako se u krilu kurije strahovito razvio nepotizam. Svaki se papa koristi svojim
dolaskom na prijestolje, da osigura budunost svoje porodice i svoje politike uvodei to je mogue
vei broj svojih roaka u Sveti kolegij, bez ikakve brige o njihovim sposobnostima i o ivotu, to ga
vode, ve su i avinjonske pape povrijedile mnogo pobonih dua. A to da se tek kae o papama iz XV.
st.? Oni ak i usred onog renesansnog svijeta, naviklog na krajnju raskalaenost dvorjanskog ivota,
pobuuju sablazan. Treba se vratiti sve do X. st., do vremena Teodore, Marosije i Ivana XII, pa da
susretnemo moralno rasulo, koje se moe uporediti s prilikama u Rimu za vrijeme Aleksandra VI. (1492-
1503), pa ak i za Julija II. i Lava X. A pored toga jo feudalna surovost pruala im je u X. st. ispriku,
koju krajem XV. st. ne moemo navesti njima u prilog. Pomislimo samo, kakve je dojmove morao
ponijeti vjernik odlazei iz glavnoga grada kranstvn u vrijeme, kad je u njem bilo 6800 bludnica
(1490) i kad su pape i kardinali javno isticali svoje ljubavnice i priznavali svoju nezakonitu djecu
obogaujui ih na raun crkve, Zaista je suvie, da je ovjek, kao to je bio Borgia mogao sjesti na
prijestolje Svetoga Petra. Bolno je ono pretjerano nesuglasje, izmeu onoga, to je papinstvo bilo i
onoga, to je trebalo biti, pa biismo eljeli da moemo nai vie vjerske iskrenosti u zatitnicima
257
Bramantea, Rafaela i Michelangela. Kako god je Renesansa u Rimu vrijedna divljenja, u njoj ima neto,
to vrijea kienost, to ju je ona nametnula prijestolnici katolikog svijeta, uinila ju je previe
tuom Rimu velikih srednjovjekovnih papa. Nasljednici, Inocenta III. i Boniifacija VIII. tako su proeti
novim duhom, da vie ne potuju tradicije, kojima ipak zahvaljuju i ono malo utjecaja na svijet, to se
jo sauvao. ini se gotovo, da je crkva za njih samo sredstvo, kojim ele afirmirati svoju osobnu
veliinu; i daje onim mnogobrojnim spomenicima i umjetnikim djelima mnogo vie namijenjeno da
uzveliaju njihovu vlastitu slavu negoli Kristovu.
Ni crkva ne udovoljava svome vjerskom poslanju, nimalo vie nego pape: neuspjeh koncila
ispunio ju je nezadovoljstvom i obeshrabrio, pa se prepustila apatiji i prilagodila zloupotrebama i
mlitavosti, koje je njihova neuklonjivost, inilo se, opravdavala: Visoko sveenstvo popunjalo gotovo
iskljuivo iz redova tienika kurije ili s vladarskih dvorova-pa je bilo potpuno svjetovnjako. Veina,
biskupa dobivala je sveeniki red : ako ga je uope dobivala - tek u trenutku kad bi zauzimali
biskupsko sjedite, pa je to oito bilo samb formalnost, koja ih gotovo nimalo nije smetala, kako to
potvruje nain ivota veine njih. Jednima je ovladao ukus tadanjeg vremena pa su se, oduevljavali
humanizmom i smatrali svojom au, da tite umjetnost. Drugi su se opet bavili politikom, pa vie
borave na dvoru nego u svojoj dijecezi. Gotovo svi vode rastroan i veseo ivot, love, piju i zabavljaju
se. Dakako, ni njihovi apostoli nisu nita bolji.
Njihove su prebende u pravilu rezervirane za mlae sinove porodica, koji veinom uope ne
uzimaju sveenike redove, ne nose sveeniko odijelo, jedva da prisustvuju vjerskim obredima i javno
uzdravaju prilenice. upnici se najee zadovoljavaju samo time, da ubiru prihode sa svoje upe, a
upravu njoj ne preputaju vriocima dunosti uz plau najmanjim prihodom (portio congura), od koga
jedva mogu ivjeti, pa su okrueni prezirom svojih upljana zbog svoje bijede i moraju sve pretvarati u
novac, da bi se odrali na ivotu bez milosti iskoritavati roenja, enidbe i sprovode. A to se tie
samostana ,njihova je dekadansa utoliko jadnija, to bi se ,od njih, s punim pravom moglo oekivati
vie ara, vie strogosti ili vie naobrazbe. Moe se ustvrditi, da u poetku XVst. svi oni ivotare u
naviklom i makinaJ.nom ispunjavanju svojih propisa. Zaista pobone due, koje ondje jo uvijek trae
utoi te, osjeaju se nelagodno u drutvu ljudi bez ikakva ideala, koji od samostana trae samo miran,
udoban i osiguran ivot. Samo jo dominikanci razvijaju neku aktivnost. Ali -budui da je djelo
skolastike zavreno, mogu iskciritavati jo samo podruje inkvizitorske djelatnosti, a ako nije bilo
hereza koje bi trebalo suzbijati, oni se revnosno bave demonologijom. Dva pripadnika njihova reda
objavili su 1487. u Strassbourgu Malleus Maleficarum, odvratni zbornik zlodjela i sramotnih postupaka
vjetica.
Takvo je sveenstvo moralo uzbuditi javno mnijenje. Bila je preoita suprotnost izmeu njegovog
vladanja i potovanja, to ga je za sebe zahtijevalo, te povlastica, koje je uivala, i prihoda, kojima je
raspolagalo. Aristokracija ih je prezrela zbog njihove prostote i neznanja, a graanstvo je negodovalo
zbog njihovih financijskih ili sudbenih imuniteta. Vlade su ve poele poduzimati mjere protiv
pavanja zemalja mrtve ruke i uplitanja crkvenih sudova u graanske sporove.
Ali je vjera ipak ostajala netaknuta. ini se, da jo od XII. st. nikad nije bilo tako malo
heretika,kao za onih pedeset godina to su prethodile protestantizmu. Viklifizam u Engleskoj i
husitizam u ekoj gotovo su se posve ugasili. Ali ba to je dokaz vjerske mlakosti, koja je ovladala
duama. Nitko ne istupa iz crkve, nitko na to i ne pomilja i ali se vjera pretvorila u naviku, u ivotni
propis; pa se ljudi mnogo vie dre njegovih obreda, negoli njegova sadraja. Na tom se osniva uspjeh
indulgencija (oprosta), to ih je papinstvo, budui da je, uvijek bilo u nestaici novca, privoljelo da
raspisuje u svakoj pogodnoj prilici . Nema sumnje, da su oni, koji su ih kupovali, zaboravIjali da je
pokajanje neophodno potrebno da ti oprosti budu djelotvorni, pa su naprosto izmiljali da kupuju
osiguranje protiv opasnosti, kojoj se moda izlau li buduem ivotu. Dakako, svi ne misle tako. Jo
258
uvijek ima gorljivih i pobonih dua kojima je vjera neophodna potreba. Ali one trae zadovoljenje tih
potreba najee izvan redova crkve u individualnom misticizmu.
A i misticizam je u poetku XV st. mnogo manje proiren negoli sredinom prethodnog stoljea.
Opi razvoj ideja suvie mu je suprotan. Uporedo s time, kako su se irile renesansne tendencije,
najbolji duhovi sve vie smatraju religiju ne toliko uvodom u boanski ivot, koliko moralnim uenjem.
Ideal ovjenosti, kako ga shvaaju Erazmo, Morus i Vives, nesumnjivo je proet kranstvom, ali je to
bilo kranstvo ako se smijemo tako izraziti prilagoeno potrebama zemaljskog ivota. Otuda potjee
njihova ravnodunost prema asketizmu i tradicionalnoj teologiji. Njih prilino malo, mue dogme, i
krepost im se sigurnim ini najviim oblikom pobonosti, Uostalom, premda oni energino napadaju
redovnike i ne skrivaju svoj prezir prema skolastikom moralu, oni pomno paze, da ne prekinu s
crkvom. To su katolici koji dodue zadaju prilino mnogo briga, ali su ipak katolici; visoko sveenstvo,
dvorovi pa i sam papa ne skrivaju svoje simpatije prema njima. Oni se nadaju da e bez buke, bez
krize, prostim utjecajem to e ga izvriti razvoj ideja, zdrav razum,i naobrazba, kao i uz pomo
drutvenih autoriteta ostvariti vjersku reformu, punu takta irokogrudnosti i tolerancije.
Taj e lijepi san potrajati samo trenutak; bio je povrh toga i neostvarljiv, jer protuasketsko
kranstvo humanista nije imalo nita zajedniko s kranstvo crkve, pa bi, da je to vrijeme dopustilo,
neminovo dolo do prije loma izmeu njima. Teolozi, koji su se pobunili protiv Erazma, vidjeli su to
veoma jasno, i ako im je papa naredio da uute, uinio je to samo zato to je bio pretjerano
oduevljen renesansom, pa u prvom trenutku nije opazio opasnost. Visoko se sveenstvo isto onako
ulagivalo erazmovcima, kako se francusko plemstvo krajem XVIII. st. ulagivalo filozofima. To se
sveenstvo nije isto tako nadalo vjerskoj revoluciji, kao to se ni francusko plemstvo nije nadalo
politika. I zaista, nita nije omoguavalo da sc provala luteranstva predvidi. Nema sumnje, poslije
bijednog zavretka Bazelskog koncila, Njemaku je ogoravalo muklo nezadovoljstvo s papinstvom.
Predbacivali su mu da suvereno raspolae najviim crkvenim dostojanstvima i ne pomiljajui na to da
takav pastupak Papinstvo nije bio izravna posljedica njegovih zlih namjera prema njemakoj naciji
nego rezultat anarhinog ustrojstva Carstva, koje je iskljuivalo svaku mogunost da se, i u Njemakoj
crkva podvrgne dravi, kao to je to bilo u Francuskoj, Engleskoj, ili u panjolskoj. Humanisti su
takoer poveavali to nezadovoljstvo; zapadali su u bjesnilo, kad bi uli gdje Talijani sjeverne narode
krste barbarima, pa su se iz samoljublja na klasinom latinskom hvalili to su potomci onih Germana,
koji su se neko pobjedonosno oduprli ambicijama Rima. Iz njihova pera, u prvom redu iz pera Ulricha
von Huttena, proisteklo je jedno suprotstavljanje germanstva i romanstva, kome bi smo se najradije
nasmijeli, da se politike strasti XIX. stoljea nisu njime s toliko slijepog bijesa okoristile na tetu
kulture. Njihove eskalacije nisu prelazile granice uskog kruga obrazovanih ljudi, ali su uza sve to u sebi
svojstvenom obliku pridonijele odranju neke vrste proturimskog raspoloenja. Zar uostalom nisu
srednjevjekovni carevi u papama nali svoje vjene protivnike? Tako se Rim, jednako svom poganskom
kao i u svom katolikom obliku, predstavljao ljudima kao vjeni neprijatelj njemakog naroda.
Tim prigovorima, to su nikli iz samoljublja, graanstvo je dodavalo znatno stvarnije.
Kao i posvuda, ono je s nestrpljenjem podnosila slobotine sveenstva i prilino je surovo
izraavalo svoje protuklerikalno raspoloenje, kad god bi mu se za to pruila prilika. Ali se nigdje nije
oitovala potreba crkvene reforme. Ljudi su bili naviknuti na tradiciju i prihvaali je. Bilo bi pogreno
vjerovati da je Njemaka izgarala od duhovne ei, koju crkva vie nije mogla utaiti, da joj je bilo
pretijesno u katolicizmu, pa da je nastojala da se intimnije zdrui s bogom. Isuvie je lako konstruirati
na tlu vjere neku suprotnost izmeu germanske i latinske due. U stvarnosti nema znaka nieg takvog.
Premda se protestantizam rodio u Njemakoj i premda se prvi oblik, to ga je poprimio, i prvi uspjesi,
to ih je postigao, zaista objanjavaju samo njemakom sredinom, u kojoj se rodio, iako to niim ne
dokazuje njegov tobonji germanski karakter. Lutherovoj bismo Njemakoj isuvie lako mogli
suprotstaviti Calvinovu Francusku. Reformacija je vjerska pojava; a nije nacionalna pojava pa ako i
259
jest istina, da se ona u prvom redu proirila meu stanovnitvom germanskih jezika, to ipak ne znai,
da je ondje nala duhove, koji su bili sposobniji da je razumiju, nego da su ondje pomogli politiki i
drutveni uvjeti kojih drugdje nije bilo.
Luther spada meu one ljude, koje u svim zemljama i u svim vremenima uzbuuju sve do
najintimnijih temelja njihove savjesti oni. vjerski problemi, koje je lake osjetiti nego definirati. Rodio
se 1483. kao sin rudara u Eislebenu (u Saskoj) pa mu je otac, kao i tolikoj drugoj djeci iz puka, budui
da se istakao u koli, namijenio zvanje pravnika. Od 1501. studirao je na sveuilitu u Frankfurtu, pa se
1505. prestraio od pomisli na smrt, koja umalo da ga nije zadesila za neke oluje, odustao od svoje
karijere i obukao redovniko odijelo uavi u jedan augustinski samostan. Kao i toliki drugi, nije ni on
naao drutevnog mira u asketskom ivotu, pa je slilatrao sreom, kad ga je general njegova reda
1508. odredio da zauzme katedru na teolokom fakultetu sveuilita u Wittenbergu. Ondje je 1517.
proglasivi slavnu tezu protiv prodavanja oprosta, iznenada istupio iz tame i obiljeio polaznu toku
reformacije.
Da li je Luther ve tada odluio da prekine s crkvom?To je teko rei. Ali njegov svojevoljni i
estoki tempcrament, koji je razdrailo protivljenje, uskoro ga je doveo do krajnosti. Uostalom,
osjeao se ohrabren javnim mijenjem .. Prosvjedi augsburkog sabora (1518) prootiv poreskih nameta
papinske blagajne morali su uvrstiti njegovu odlunost. Osjeao se siguran u sebe, volio je borbu, a
raspolagao je govornikim arom i snanim zanosom u pisanju pamfleta. Isto tako kao Wyclif jednako
kao Hus on eli da se obraa narodu, i stoga pie na njegovu jeziku. Nije bilo niega pogodnijeg od
njegova stila, punog duhovitosti, strasti i gnjeva, da pokrene due i da ih osvoji. Dodajmo tome, da
tampa iz njegova malog sveuilita u Wittenbergu raznosi njegovu snanu rije po cijeloj Njemakoj.
Tek to je prepirka otpoela, njezin se glas uje svagdje. Prvi put se jedno vjersko pitanje raspravlja
pred pukom, izneseno je njemu na dohvat i podvrgnuto njegovu sudu. Pismo njemakom plemstvu i
male rasprave pod naslovom Babilonsko suanjstvo crkve i Kraninova sloboda, sve objavljeno 1520.,
zapravo su, ako se tako moemo izraziti, propagandne broure, a uspjeh im je bio izvanredan. Dotad su
se uenja protivnika crkve irila meu masama propovijedima i apostolatom. Luteranstvo se nametnulo
izlivenim slovom, pa u brzini, kojom se proirilo, moemo vidjeti prvu manifestaciju snage
tamparstva.
Usporedo s razvitku Lutherove borbe njegova misao postaje odreenija i smionija. Rasprava o
oprostu gotovo se smjesta pretvara u napad protiv papinstva i zatim protiv cijele tradicionalne
organizacije crkve. God. 1518. radilo se jo samo o tome, da se od pape apelira na koncil. Ali
papinstvo je ve idue godine proglaeno iskljuivo ljudskom tvorevinom a i za sam je koncil reeno,
da moe pogrijeiti. Nepogreivo je samo Sveto pismo. Godine 1520. uinjen je odluni korak: spasenje
kraninu donosi vjera, a ne dobra djela; vjerovanje u Krista pretvara svakog krani na u sveenika;
misa i sakramenti, osim krsta, euharistije i pokore, odbaeni su; sveenstvo nema nikakvih prava, koje
ne posjeduje i laiko drutvo,i ono je, kao i svjetovnjaci, podvrgnuto vlasti svjetovnog maa, koji svoj
autoritet protee nad crkvom kao i nad dravom.
Luther je iao samo jo dalje onim istim putem, koji su prije njega prokrili Wyclif i Jan Hus.
Njegova se teologija nadovezuje na raskolniku teologiju iz Srednjega vijeka: njegovi preci su veliki
heretici XIV.stoljea; duh renesanse nije na nj izvrio nikakav utjecaj.
Njegovo uenje da je spas uz pomo vjere srodno je misticizmu, pa premda on, kao i humanisti,
dodue iz veoma razliitih uzroka, osuuje celibat i asketski ivot, on zauzima posve suprotan stav
prema njima potpuno rtvujui slobodnu volju i razum vjeri.
Pa ipak, humanisti nisu propustili da pljeu njegovom burnom poetku; istina je, bio je to
diskretan pljesak ljudi, koji se ne ele kompromitirati i pomalo su uznemireni zbog tolike estine, ali
260
su oarani otrim udarcima, to su zadesili redovnike i skolastike, raunajui, da e poslije tih glasnih
eksplozija svijet radije sluati njihovu umjerenost i njihovu mudrost: posvuda gdje vlada njihov duh;
rano luteranstvo susree samo simpatije: tako je bilo u Nizozemskoj na dvoru Margarete Austrijske i u
Francuskoj na dvoru Franje I. a u Njemakoj ona je izazvalo ne simpatije, nego oduevljenje. Osobito
je graanstvo junih gradova, ivahije i aktivnije od graanstva na sjeveru, smjesta pristalo uz nove
tendencije. Ali uistinu; reformatorske vjerske ideje shvatio je samo veoma malen broj zaista pobonih
dua; mase je meutim zanio u prvom redu napad na sveenstvo i Rim. Uenje o spasenju uz pomo
vjere izmie njihovoj panji, i nitko jo i ne pomilja na dogmatski prekid s crkvom; ali su one duboko
uzbuene razjarenim deklamacijama protiv trgovine svetinjama i sakramentima, protiv zloupotreba
samostanskog ivota i najzad protiv drskosti tih sveenika, koji sebe proglauju crkvom, dok ona
uistinu pripada svima kranima. Ve mnogi redovnici poinju istupati iz samostana; za pokret se s
propovjedaonica izjavljuju i upnici. Ljudi poinju itati i tumaiti Bibliju. Iskaljuje se neka naivna
estina protiv tog sveenstva; koje je tako dugo varalo narod sakrivajui mu pravu vjeru, to je sadri
sveta knjiiga. I dio plemstva, posvjedouje isto toliko ara. Njemaki patriotizam mrnja na Rim,
neodreena, podjednako politika, kao i vjerska nada u obnovu Carstva nadahnjuje vitezove, koji se
okupljaju oko Ulricha von Huttena i Franza von Sickingena. Dotle vladari razmiljaju. Kakve im
perspektive prua nada u sekularizaciju crkvenih imanja? Zanimljivo je, koliko je nagnue oslobaala
boja rije, i koliko se zamamno ini nastojanje, da se izvojeva pobjeda Evanelja ostvarujui
najkorisniji od svih moguih poslova. Ukratko, luteranstvo je za veliku veinu njegovih prvih pristalica
mnogo vie ustanak protiv papinstva, negoli pobuna vjerskih osjeaja...
A njegovo je napredovanje bilo utoliko lake, to crkvu nije nitko branio. Ni narod, ni knezovi ne
dolaze joj u pomo. ak i ona sama daje dokaza o zaudnoj ravnodunosti. Istina je da nekoliko
teologa polemizira protiv Luthera; ali ona se odrie djelovanja na one mase, koje su joj se tako dugo
pokoravale, a sad se odjednom okreu od nje.
Moglo bi se pomisliti, da sumnja u svoje vlastite snage, i njezina nemo usred tako znatnog sukoba
poveava dakako smionost njezinih protivnika Luther se nije bojao, da 10. prosinca 1520. na sajmitu u
Wittenbergu spali bulu; koja ga je osuivala.
Car Maksimilijan umro je 12. sijenja 1519.,u trenutku, kad je kriza postajala do krajnosti
ozbiljna.Ona nije izvrila ni najmanji utjecaj na odluku izbornika. U dvoumijenju izmeu Franje I. i
Karla V. nije ih privoljelo vjersko pitanje, nego iskljuivo pitanje novca, da se izjasne za Karla...
Nije bilo sumnje, kakvo e on dranje zauzeti prema Reformaciji.
Da je on osobno i osjeao simpatiju prema njoj, politiki bi mu interesi zabranili da je pokae.
Njegova se mo temeljila prije svega na panjolskoj, a zar bi bilo mogue, da se panjolski kralj
sporazumijeva s herezom? Kako bi, povrh toga, mogao i pomiljati na to, da se svaa s papinstvom ba
u onom trenutku, kad mu je bila neophodno potrebna njegova pomo, da se li Italiji odupre
pothvatima Francuske? Njegovi najoitiji interesi povezivali su se dakle s njegovim osobnim
uvjerenjima i uinih ga braniocem crkve. To uostalom ne znai, da je on sam pred sobom tajio njezine
zloupotrebe; on je iz najdubljeg uvjerenja traio saziv opeg koncila, i svjetovne tendencije Papinstva
nale su u njemu energinog protivnika. Ali je bio isto tako katolik kao i konzervativan, pa je ivio u
tradicionalnom uvjerenju, da je crkva uvjet, pa ak i temelj drutvenog poretka i da je njezino
odranje isto tako neophodno potrebno za spas dua, kao iza odranje svake zemaljske vlasti.
Da je Njemaka bila drava, sudbina Reformacije nala bi se pod vladavinom takva vladara ili
veoma pogibeljnu poloaju. U Francuskoj ili u Engleskoj ona bi se smjesta morala pokoriti kruni ili
povesti borbu protiv nje. Protestantski historici nisu u pravu, kad se ale zbog nepostojanja politikog
jedinstva u Njemakoj u poetku XV. st.; ba je slabost monarhijske vlasti u Njemakoj, nazadno i
261
partikularistiko obiljeje njezinih institucija spasilo luteranstvo i li mu je u najmanju ruku osiguralo
ono naglo i lako irenje u poreenju s uasnim borbama, to ih je kalvinizam od samog svog roenja
morao voditi u naprednijim i snanijim dravama.
Tek to je stigao u Carstvo, Karlo se pourio da vjersko pitanje iznese pred sabor u Wormsu,
sazvan u mjesecu travnju 1521. Luther je pozvan pred skuptinu, koja mu je velikim dijelom bila
sklona, a do vrata zgrade, u kojoj se odravala, dopratilo ga je odobravanje mnotva. On se dakle nije
morao bojati sudbine Jana Husa na koncilu u Konstanci. Odbio je da opozove, pa su ga pustili da
slobodno izae iz grada (17 . travnja 1521). Nekoliko sedmica poslije toga (8. svibnja) carski edikt
udario je i njega i njegove pristalice carskim progonstvom.
Ali se nitko nije mogao obmanjivati o znaaju te mjere. Carstvo nije imalo nikakvih sredstava
kojima bi moglo nametnuti njezino izvravanje, pa ona ustvari nigdje nije bila primjenjivana. Isto tako
nije bila kadra sprijeiti irenje ideja, koje je osuivala, kao to nije mogla ugroziti ni sigurnost onih,
koji su nastavili da ih ire .
Karlo se morao pomiriti s tim porazom. Bio je u ratu s Filipom I. pa mu je bilo nemogue da u
Njemakoj odpone vjerski rat, koji bi udvostruio izglede njegova protivnika. Ali to nije mogao
uiniti u Carstvu, mogao je u Nizozemskoj, pa se pourio da ondje s neumoljiivom strogou organizira
uguivanje hereze. Ve je 1520. objavio prvi plakat protiv nje, a idue je godine naredio strogo
izvravanje Wormskog edikta. Sve je to bilo samo uvod u ono, to je smiljao. Najradije bi, da je
svojim burgundskim pokrajinama mogao nametnuti panjolsku inkviziciju, pa premda se pod
jednodunim protivljenjem svojih savjetnika odrekao toga; ipak je ondje organizirao represivni sistem,
koji je bio toliko nalik na nju, koliko je god to mogao biti, a da ne pobuni protiv sebe javno mijenje.
Papin prosvjed protiv te laike inkvizicije,koja je ovisila samo o dravi, naveo ga je, da je idue godine
ukine. Godine 1524. poeli su umjesto nje djelovati papinski institutori, koje je ipak imenovala vlada.
Tome se sve do kraja njegove vladavine pridruuje niz sve eih i nemilosrdnijih plakata, koji su ak
primoravali laike sudove, da progone i kanjavaju smru sve one, koji nisu teolozi, a ipak raspravljaju
o vjeri ili pak one, koji poznaju heretike, ali ih ne prijave vlastima .
I ti su vjerski progoni doivjeli istu sudbinu. kao i svi oni, koji su im prethodili. Razjarili su do
heroizma najplemenitije i najiskrenije due. Nizozemska je imala tu povlasticu, da je dala prve
muenike Reformacije. Na dan 1. srpnja 1523. dva sugraanina Antverpena augustinci Henrik Voes i
Jean van Essen spaljeni na velikom brisellskom sajmitu. Luther ih je opjevao u jednoj od svojih
naljepih pjesama zahvalnica, a Erazmo je idue godine konstatirao da je njihova smrt mnogo koristila
luterovcima.
Moglo bi se postaviti pitanje, to bi se dogodilo s luteranstvom u Njemakoj, da ga je i ondje
bilo mogue ispovijedati samo uz ivotnu opasnost. Moe se u najmanju ruku ustvrditi to, da bi se irilo
kudikamo sporije i da se brzina njegova irenja moe u prvom redu objasniti malom opasnou, kojoj
su se inovatori izlagali. Nita nije manje junako od njegove povijesti, pa je doputeno misliti da ona
popustljivost to ju je luterovska crkva u budunosti imala posvjedoiti prema svjetovnoj vlasti ne bi
bila tako izraena, da je u svom poetku u interesu svoje vjere morala rtvovati krv svojih pristalica.
Uostalom, nije bio daleko trenutak, kad e se ona; ne imajui ni dotad razloga da se bori protiv
knezova, utei pod njihovu zatitu.
ivot crkve bio je ve stoljeima tako isprepleten sa ivotom drutva, da nitko nije mogao
napasti crkvu, a da u isto vrijeme ne potrese i dravom. Albiinska crkva u XII.st. pobudila je
komunistike tenje.
262
Wyclif, je i nehotice pridonio agrarnom ustanku 1381., a poznato je, da je husitizam bio
potpuno proet socijalnim zahtjevima. Luterovska propaganda nije bila izuzetak toga pravila. Nema
sumnje, da u svjetovnim stvarima nitko nije bio konzervativniji od Luthera: On se veoma razlikovao od
humanista i bio je manje moderan od njih, pa je prihvaao tradicionalni, utvreni poredak; bio je
revolucionaran samo u vjerskim pitanjima i njegovi gnjevni napadi protiv vlasti Rima udnovato
odudaraju od njegove poslunosti laikim vlastima.
Ali prodrijevi u krilo masa njegova e propaganda uskoro potai one nejasne osjeaje, koje
krajnja bijeda gomila u njihovim srcima a ti su osjeaji bila strahovita snaga koja e, kad jednom
raskine lance, izmai svakom upravljanju i sluati samo sebe.
Sjeamo se iz ranijeg izlaganja, da se poloaj njemakog seljaka od kraja XIV. st. neprestano
pogoravao. Kapitalistike tendencije idueg stoljea jo su vie pogodovale eksploataciji, kojoj ga je
izvrgavalo surovo i nemilosrdno plemstvo. U njemakoj knjievnosti, kao ili njemakoj umjetnosti XV.
st. o Baueru se govori s izvanrednim prezirom. ini se, kao da u njemu gledaju samo odvratna ili
smijena prostaka, prema kome je sve doputeno. I zaista, gospodari sebi doputaju sve na tetu tih
nesretnika: uspostavljaju kmetstvo; oteavaju kuluk, konfisciraju opinska imanja, smanjuju kmetske
estice, poveavaju sva korisna davanja, sudsko pravo i ti slunosti svake vrste. Ti su nesretni ljudi bili
u svakom vlastelinstvu potpuno bespomoni pred tlaenjem kome ga je podvrgao feudalev burg,
prihvaali su svoju sudbinu i mirili se njome, te tako doekali trenutak, kad se vjerski pokret, koji je
uznemirivao gradove, poeo iriti meu njima. Vjera je bila najstarija i najposveenija navika,
neophodno potreban oblik i ak sam temelj ivota, a oni su sad svojim oima gledali, kako je
nekanjeno napadaju, izvrgavaju ruglu i prkose joj u lice. Nestajalo je straha i strahopotovanja pred
sveenstvom. Kako su oni mogli sauvati strahopotovanje i strah pred svojim gospodarima?
Zloupotrebe, to su ih predbacivali crkvi, inile su im se manje jasne negoli nepravde koje im je
nanosilo plemstvo. to se pokret vie irio meu njima, sve ih je vie meu sobom zbliavao u
zajednikom gnjevu. Njihova se slabost osniva na njihovoj osamljenosti. A sad kad ih je pokretala ista
strast osjeali su se snani pa su ve prve pobune 1528. odjednom otkrile svu veliinu opasnosti, koju
su suvremenici suvie prezirali a da bi je mogli predvidjeti.
Pokret se naglo proirio po cijeloj junoj Njemakoj i od Luxembourga do ekih planina.
Pobunjenicima se ovdje ili ondje, pridruio ak i gradski puk. Njihovi zahtjevi upisani u dvanaest
seljakih lanaka, mnogo su vie socijalni nego vjerski. Oni trae vraanje evanelju, ali vie od svega
slobodu, i to onakvu slobodu, kako je oni shvaaju, a to znai,da mogu slobodno uivati ume i livade,
pa zatim da se otresu protuzakonitog kuluka i samovoljne tiranije malih plemia.
Njihove ete irile su se neodoljivo, i uas, to su ga sijale na svom prolazu, paralizirao je
svaki otpor. Na surovost, pod kojom su tako dugo trpjeli, odgovarali su surovou. Dvorci i samostani
plamtjeli su u ognju. Strah je bio tako openit, a provala tako, nenadana, da su se grofovi, knezovi i
izbornici ponizili i poeli pregovarati s pobunjenim mnotvom i pristajati uz dvanaest lanaka (Ali oni
vie nisu ,dovoljni nadama, to su ih pobudili uspjesi,ni strastima, koje su oni raspalili. Stari mistiki i
komunistiki snovi,to su jo od Srednjeg vijeka ostali proireni meu narodom, ponovo su obuzeli
duhove.) Thomas Munzer je u Tirigiju fanatizirao seljake:obeavi im svijet pravde i ljubavi u skladu s
voljom bojom, koji se moe ostvariti samo pokojem zlih i opakih. Te su propovijedi djelovale na one
jednostavne i estoke ljude tako da su agramu pobunu pretvorile u neku vrst mistikog terora. Ti su
izgredi ubrzali organizaciju otpora koju iznenadnost prvih uspjeha dodue odgodila, ali koji je bio
neizbjeiv:plemstvo je udruilo svoje snage protiv seljaka, a ovi prihvate bitku. Na dan 15. svibnja
1526. sasjeeni su kod Frankenhausena na komade. Pobjednici su bili utoliko nemilosrdniji, koliko su
prije toga bili vie prestraeni. Dugo su gasili svoju osvetniku e na tom puku, koji im se nedavno
usprotivio. Na vrat seljaka pao je tei jaram nego ikad prije. Odsad su ga pokorno i pomireno nosili sve
do poetka XIX. st.
263
Anabaptistika kriza jo bolje svjedoi o vjerskoj zbrci, u kojoj je prenagli nestanak crkvenih
autoriteta ostavio due puana. Shvativi luterovske propovijedi doslovno prvi su anabaptisti, koji su se
pojavili u vajcarskoj ve prije 1525., namjeravali podvri ne samo svoju vjeru, nego i samo drutvo
uenju Svetog pisma. Budui da je ono sadravalo rije boju, trebalo mu se prilagoditi do krajnosti.
Zar je uope trebalo crkve i drave? Izvravanje biblijskih propisa trebalo je biti dovoljno za spas kao i
za ureenje odnosa meu ljudima. Stare srednjovjekovne hereze neizbjeivo su uplele svoja uenja u
objanjavanje Svetog pisma. Popularno manihejstvo, osnovano na suprotnosti tijela i duha, nije jo od
vremena Albiana nikad posve nestalo. Sad je ponovno oivjelo i ispreplelo se s apobliptikim
privienjima i mistikim stremljenjima, koja su se poevi od XIV. st. tako nairoko rasprostranila.
Pravednici su smatrali, da su pozvani da stvore novi svijet, u kom e ope bratstvo sve, i
dobra i ene pretvoriti u zajedniko vlasnitvo te su ovi veoma lako stekli pristalice u niim slojevima
gradskog stanovnitva meu zanatskim pomonicima i nadniarima mlade kapitalistike industrije.
irei se meu manualnim radnicima od usta do usta, oni su brzo dospjeli i u Nizozemsku, gdje im je
industrija, jae razvijena nego igdje drugdje, pripremila, izvanredno plodno tlo. Nije udo, da su javne
vlasti bijesno progonile njihove pristalice: i katolici i luterani takmiili su se meu sobom u divljatvu
protiv te tako revolucionarne hereze. Uostalom, progon te samo jo pogorao opasnost od utopijskog
uenja kakvo je bio dotada, anabaptizam postaje uenje mrnje i nepomirljive borbe. Bijednici sad od
njeg ne oekuju samo osloboenje, nego i osvetu. Mnogi od njih ini se da su bili, naprosto, mahniti
zanesenjaci, podjednako pripravni da umru za svoju vjeru kao i da bez milosti rtvuju ostali dio
svijeta. Oko god. 1533. ini se da je Holandiju obuzela neka vrsta mistiko socijalnog delirija. Plijenom
mu je postao gotovo cio nii puk po gradovima. U nekim gradovima cijeni se, da su ak dvije treine
stanovnitva bile zaraene, pa ak pokolji, prijeki sudovi utapljanja i stavljanja izvan zakona svih onih,
koji su pristajali uz sektu nisu mogli zaustaviti njezino irenje. Iz Amsterdama i njegove okoline krenuli
su 1534. proroci, pa su se okoristili jednom pobunom grada Munstera protiv njegova biskupa i osnovali
ondje Boje kraljevstvo.Moda se ni u kojem drugom trenutku povijesti ne oituje tako jasno, dokle
mogu strast, vjerska obmana i nada u ostvarenje socijalne pravde odvesti puke mase. Anabaptisti su u
Munsteru za vrijeme od dvanaest mjeseci opkoljeni etama katolikih i protestantskih knezova iz,
okoline, u neke vrste ludilu organizirali svoj Novi Jeruzalem. Uvedena je poligaminija i komunizam, i
oboje je u praksi prihvatilo i provodilo cijelo stanovnitvo. Jedna mistika i socijalistika utopija za
trenutak se pretvorila u stvarnost. Juri na grad, izvren 24. lipnja 1535., dokrajio je krvavom kupelji
taj nastup kolektivnog ludila. Tek su u nae vrijeme s tornja katedrale skinuti eljezni kavezi, u kojima
su se dugo na vjetru njihale vatrom sprene kosti proroka Ivana iz Leydena i gradskog naelnika
Knipperdallinga. Zauzee Munstera okonalo je estoku krizu anabaptizma, ali ga nije posve uklonilo s
lica zemljina.
Njegova su se revolucionarna mi ljenja ouvala u krilu puka isto onako, kako se, katarstvo
sauvalo poslije velikog progona u XIII. st. Ali on se kod veine njegovih pristalica vratio na poetnu
evaneosku jednostavnost, pa se u tom duhu ouvao sve do naih dana u krilu protestantskog svijeta
Evrope i Amerike. Seljaki rat i anabaptizam postali su uzrokom, da su se od Luthera okrenuli
humanisti i erazmovci, koji su se prestraili tolikih nasilja i ponovo se bacili u krilo crkve. Jednako se
toliko prestraio i sam Luther estoko je napao pobunjenike i bez milosti se radovao njihovim
porazima. Odsad je bilo svreno s pukim tendencijama to ih je oitovao u poetku. inilo mu se, da
se moe nadati spasu reformacije samo tako, da je stavi pod zatitu i vodstvo knezova. Poznavajui ih,
morao je znati, da je meu njima openito vladalo mlako raspoloenje prema vjerskim pitanjima.
Osim bavarskih vojvoda koji su bili isto tako nepokolebljivi katolici kao i Habsburzi. Drugi su bili posve
skloni da svoju vjeru usklade sa svojim interesima. Ni kod jednog od njih ne susreemo ni najmanjeg
traga idealizma, ni najslabijeg izraza nekog iskrenog ili nezainteresiranog uvjerenja. Nema sumnje da
su bili nezadovoljni s etikom, ali je isto tako nesumnjivo da ne bi prekinuli s njom, da im taj prekid
264
nije pruio priliku da sekulariziraju njezina imanja, konfisciraju njezine prihode i da udvostrue svoju
vlast i utjecaj na svoje podanike proglasivi svaki sama sebe poglavarom crkve na svom podruju.
Dranjem tih branilaca nove vjere odluili su posve zemaljski obziri. Od svih vjerskih konfesija,
luteranstvo je bilo jedina, koja im se umjesto da potie svoje zatitnike da joj rtvuju svoj ivot i svoj
imutak predstavila-kao dobar posao.
Saski izbornik i hesenski landgrof prvi su poli putem, na kom e ih drugi uskoro slijediti.
Godine 1525, je veliki metar teutonskog reda, Albert Brandenburki, usvojio reformaciju, da bi mogao
sekularizirati red i pretvoriti ga, u svoju korist, u svjetovnu kneevinu. Vojvode Anhalta, Lubenburga,
Frigije, markgrofovi Brandenburga i Bayreutha takoer su se izjasnili za evanelje, tako se luteranstvo,
otpoevi svoj put meu graanstvom june Njemake pristupanjem vladara pretvorilo u vjeru Sjevera.
Vladareva je naime vjera odreivala i vjeru njegovih podanika isto onako, kako je neko za velike
shizme ona odreivala i njihovu pokornost rimskom ili avinjonskom papi. Pitanje savjesti smatrano je
dakle pitanjem discipline, ne bi se to oekivalo od religije, koja je proglaavala spasenje putem vjere i
priznavaja svakog kranina sveenikom.
U tom ima protivrjeja, koje se moe objasniti samo sve jaom Lutherovom potrebom, da
spasi budunost svojih vjernika zatitom, koju e im pruiti svjetovna vlast, a narodi su tako posluno
dopustili, da im ta vlast nametne vjeru, da je to dovoljno kao dokaz o vrijednosti starog knjievnikog
klieja: o germanskom individualizmu. U pitanju je bilo najsvetije uvjerenje svakog pojedinca, a ipak
nije bilo ni pobuna, ni otpora. ini se da su njemaki katolici isto tako lako prihvatili luteranstvo po
nalogu svojih vladara, kao to su se Franci u V. st. odrekli svojih bogova, poto se Klovis pokrstio.
Nema sumnje, da po tom treba zakljuiti, da njihova vjera nije bila veoma iva ali je razlog njihova
dranje isto tako i u potpunom zastoju politikog ivota u Njemakoj, nitko ondje nije ni pomiljao da
ospori prava vladaru; ljudi su bili naviknuti da se preputaju njihovu vladanju; nigdje nije bilo onih
privilegija koji su, kao na primjer u Nizozemskoj ili panjolskoj, ograniavali njihova prava. Putali su
im dakle bez ikakva prosvjeda da zauzmu mjesta biskupa, da imenuju superintendante sveenstva, da
ukinu crkvene zadubine, zatvore samostane, sekulariziraju njihova imanja, organiziraju kole, i da,
ukratko, svaki od njih, na svom tlu univerzalnu crkvu, podlonu papi, zamijeni teritorijalnom crkvom
(Landeskirche), podlonom svjetovnoj vlasti.
A ipak, Wormski edikt nije bio ukinut; Luther i njegove pristalice ostali su pod kaznom carskog
izopenja, a Karlo V. je u Nizozemskoj i dalje protiv njih proglaavao svoje sve krvolonije plakate. Ali
rat protiv Franje I. zadravao ga je daleko od Njemake i primoravao, da se strpi. Njegov brat
Ferdinand, kom je prepustio nasljedne zemlje habsburke kue, i koji ga je zastupao u njegovoj
odsutnosti, bio je i sam veoma zauzet napadima Turaka u Podunavlju i nastojanjem da ga Madari
priznaju nasljednikom svoga kralja Ludovika, koji je nedavne poginuo u bici na Mohakom polju (1526),
pa stoga ni on nije mogao ni pomiljati na to, da stane na put irenju Reformacije. Prema tome,
Francuzi i Turci omoguili su toj ideji da stekne neophodno vrijeme i uvrsti svoje poloaje. Sabor na
Spiru donio je 1526. odluku, da do careva dolaska svatko radi po svojoj slobodnoj volji u pitanjima
onih, koje je osudio Wormski edikt. A kad se Karlo tri godine poslije toga htio vratiti na taj edikt, pet
je vladara i nekoliko gradova smjesta protestiralo protiv toga. Otad je za pristalice vjere ostalo ime
protestanti.
Do neizbjeivog prijeloma dolo je tek 1530., na saboru u Augsburgu, koji je sazvan poslije
careve krunidbe. Teoloka debata, u toku koje je Melanchton proitao Augsburku ispovijest vjere,
mogla je na kraju samo jo vie uvrstiti svaku stranu u njezinu vjerovanju, bilo je prekasno nadati se
izmirenju, koje deset godina prije toga moda nije bilo nemogue. Protestantski vladari napustili su
skuptinu, koja je, na carev podstrek, veinom glasova sveano potvrdila Wormski edikt, osudila sve
vjerske novotarije i naredila opi povratak u krilo crkve.
265
Protestantski vladari pripremili su se sada na borbu smatrajui je neizbjenom, godine 1531.
sklopili su u Schmalkaldenu savez s nekim gradovima, dobro su znali, da e car, koji je jo uvijek bio
upleten u rat s Francuskom ustuknuti pred energinim dranjem. I zaista, on je idue godine u
Nurnbergu proglasio vjerski mir i do sastanka koncila ili idueg sabora zabranio svaki vjerski rat. To
priznanje nemoi povealo je, dakako, samopouzdanje protestanata. Filip Hessenski, najnemirniji
meu njima, okoristio se prilikama i oslabio mo Habsburgovaca koliko god mu je to bilo mogue. Uz
novanu pomo franncuskog kralja vratio je wirtemberkog vojvodu na vlast u njegovu vojvodstvu, koje
je Ferdinand pridruio Austriji, pa je ondje smjesta uveden protestantizam (1534). Neto poslije toga,
posljednji laiki vladar na sjeveru Njemake, koji je ostao vjeran katolicizmu, protjeran je sa svojih
posjeda (1542). Ve je i koelnski nadbiskup pokazivao namjernu da pristupi reformaciji. Magdeburka i
hilbertska nadbiskupija bile su ve sekularizirane.
Najzad je mir s Francuskom u Crespyju (1544), omoguio KarIu V. da se pone baviti dogaajima
u Njemakoj ,pa je nedavno donio odluku, da sazove opi koncil i da ga tako oslobodi nirnberkih
obaveza. Doao je trenutak za napad na malkaldensku ligu.
Da su vjerski interesi protestantskih knezova bili jai od njihovih osobnih interesa, svi bi se
udruili, da se suprotstave udarcu. A ipak nije bilo niega lakeg negoli obeanjima o teritorijalnom
proirenju postii neutralnost ili ak suradnju nekolicine protestantskih vladara protiv njihovih
istovjernika. Luterovac Moric Saski osobito se istakao kao saveznik katolikog suverena u toj borbi
protiv luterovaca.panjolske ete vojvode od Albe uinile su ostalo. Bitka kod Muhlberga unitila je
malkaldensku ligu (2. travnja 1547) .
Izbornitvo Ivana Fridriha Saskog dano je Moricu. Filip Hessenski se pokorio. Jo iste godine,
Karlo je privolio augsburki sabor, da prihvati interium (privremeno rjeenje), koji je do odluke
koncila uspostavljao prijanji vjerski poloaj u reformiranim zemljama.
Nije to bila pobjeda katolicizma, nego pobjeda cara koji je prestraio pobijeene. Vie su se
bojali da ne padnu pod Karlov jaram i da ne izgube svoju vladarsku autonomiju, nego da, se ponovo
pokore Rimu. Morie Saski, koji nije, kao ni oni, elio prevlast Habsburgovaca u Carstvu, preao je k
njima. Nedostatak nacionalnog idealizma bio je kod njih jo vei negoli nedostatak vjerskog idealizma.
Bili su Nijemci i luterovci, pa ipak, nisu oklijevali da kupe pomo katolikog kralja Francuske Henrika
II., prepustivi mu dio onoga ,to bi se svagdje drugdje, osim u Carstvu, zvalo domovina ili bar, drava.
Chambordskim ugovorom (1552) priznali su mu pravo da svojoj kraljevini pripoji tri zapadne biskupije:
Metz, Toul i Verdun. Hinei strah da e im Karlo nametnuti panjolsko ropstvo , pozdravili su Henrika
kao zatitnika njemake slobode eljeli su, dakako, samo to, da bude zatitnik njihova politikog
partikularizma, koji se vjerskim partikularizmom tako pogodno pojaavao.
Da ponovimo jo jednom: luteranstvo je dakle spasila Francuska.
Karlo je morao pojuriti na lorensku granicu, pa je morao prepustiti luteranstvu slobodno tlo. Sve do
svoje abdikacije vie se, nije mogao vratiti u borbu. Njegov brat i nasljednik Ferdinand bio, je isto
takav katolik kao i on, ali su ga u Ugarskoj ugroavali Turci pa se pourio da umiri Njemaku. Vjerski
mir to ga je 25. rujna 1555. zakljuio sabor u Augsburgu, rijeio je cijelo pitanje. Vladarima je
priznato iust reformandi to jest pravo da prihvate Reformaciju, bilo da su to ve uinili ili da to
namjeravaju uiniti u budunosti. Podanici su morali primiti vjeru svojih vladara, ali su imali pravo
emigrirati uz uvjet,da prije toga prodaju svoja imanja. Izuzetak je utvren za crkvene kneevine, koje
su u svakom sluaj morale ostati katolike. Ako bi nijihov vladar preao na drugu vjeru, morao je
abdicirati.
266
Ovako ugovoren, Augsburki je mir bio mnogo vi e nalik na obian politiki kompromis nego na neki
vjerski mir. Bilo je nemogue posvjedoiti potpuniju nebrigu o slobodi savjesti. Vjera stanovnitva
preputena je neovisnoj volji vladarevoj, kao da se naprosto radilo o nekom pitanju unutranje uprave.
Pravo slobodnog ispovijedanja vjere priznato je samo okrunjenim glavama: masa je smjela samo
sluati. Nema sumnje, da u tome treba vidjeti samo posljedicu naela o dravnoj vjeri, koje se dosad
primjenjivalo samo u korist same crkve a sad se proteglo i na luteranstvo. Netolerantnost je
podjednako vladala i na jednoj i na drugoj strani, i nova je vjera jednako kao i stara bolovala od
raskolnitva u svojim redovima. Uostalom, augsburki mir nije uveo nikakvu novost. Stanje, to ga je
potvrdio, bilo je isto ono, koje je -kako smo vidjeli- u stvarnosti ve postojalo, u svima reformiranim
kneevinama.
Ali mirom se injenino stanje pretvaralo u pravno. Protestantiizam je stekao svoje mjesto pod
suncem, i njegova je budunost bila osigurana.Velianstveno jedinstvo kranstva slubeno je
razbijeno. Crkva nije samu sebe reformirala dovoljno rano, pa je morala gledati kako se pojavljuje
suparnika crkva. Dotad je, bez milosti unitavala svaku herezu, a sad je morala podnositi njezinu
trajnu prisutnost. Dogodilo se to zato, to se svjetovna vlast prestala boriti za nju, pa je ak i sama
prela na stranu hereze. Ne samo da ju je priznala kao vjersku istinu, nego se i okori stila njezinom
potrebom da trai zatitu svjetovne vlasti, pa joj je nametnula crkvenu organizaciju; u kojoj je za
sebe zadrala poloaj gospodara. S luteranstvom se zapravo iz povijesti javlja ne samo dravna vjera,
nego dravna crkva. Drava sad imenuje, izobraava i nadzire sveenstvo, pa se ubudue koristi onom
golemom vlasti to je ima nad duama. Posredstvom crkve ona e odsad u svoje ruke preuzeti nastavu,
koja joj je dosad izmicala. Poevi od XVII. st. drava e kolovanje uiniti obvezatnim, pa e se tako
njezine ovlasti proiriti na formiranje i na upravljanje idejama. Lako je pogoditi koliko e joj to biti
korisno.
Pastori e s isto onolikim uspjehom propovijedati poslunost vladaru, kao to e isusovci propovijedati
poslunost papi. Civilna e se vlast okoristiti svakim napretkom nove vjere koja je sve vie proimala
duh tadanjih ljudi.
Disciplina, potovanje autoriteta, povjerenje u vlast - sve su to svojstva, to ih je ta nova vjera
predala modernoj Njemakoj. Najzad treba istai, da je ba ona razlog, to je postala, mogua takva
drava, kao to je bila Prusija,to jest drava, u kojoj se susreu i zdruuju podanike, inovnike i
vojne vrline, ali u kojoj bismo uzalud traili vrline slobodnog graanina.
Moda nije mogue nai pogodnijeg primjera za tonu ocjenu vrijednosti uloge, to je imaju historijski
heroji, od Lutherova sluaja. Kako god je bio velik udio, to mu treba pripisati u pobjedi Reeformacije,
taj se uspjeh prije svega objanjava moralnim i politikim prilikama u Njemakoj u poetku XV. st.
Prepirka zbog oprosta pretvorila se gotovo smjesta u vjersku revoluciju zato to su se vremena i osnove
promijenila. Pedeset godina prije toga isti ovjek, s istim uvjerenjem, istom snagom zanosa i
govornikim darom najvie ako bi zainteresirao nekoliko teologa svoje pokrajine, i nad njim bi se
zaklopila utnja, kao to je to bilo s tolikim njegovim prethodnicima. Ali moemo rei jo i vi e- moe
se lako ustanoviti, da ak i temeljne ideje luteranstva nisu Lutherovo vlasnitvo. U Nizozemskoj je
Wessel Gansfort, koji je 1489. umro nepoznat; a njegova su djela objavljena tek 1552., ve znatno
prije formulirao veinu tih ideja, a u Francuskoj ih ponovo nalazimo meu lanovima malog kruga, koji
se oko 1515 . okupio oko Lefevra iz Etaplesa. One su, da se tako izrazimo, ekale na pragu crkve da
doe trenutak, kad e u nju provaliti. Luther ih je pognao da krenu a zatim je upravljao njihovim
napredovanjem. Bio je veliki moralni vodilac, ali je poznato, da takvi vodioci ak ni onda, kad ih
revolucije neodlono ustrebaju, ipak nisu njihovi pokretai.
Osim toga, u samoj je prirodi revolucija, da su zarazne; ni ova nije mogla biti izuzetak opeg pravila.
Pa ipak, oblik, to ga je luteranstvo tako rano poprimilo u Njemakoj zbog svoga intimnog savez s
267
vladarima, morao ga je sprijeiti, premda je ono pokrenulo Reformaciju, da upravlja njezinom
sudbinom i da za sebe sauva kormilo njezina budueg razvoja.Wittenberg, koji je, kako se za trenutak
inilo, imao postati zajedniko sredite svih vjernih poklonika evanelja, uskoro je razoarao njihove
nade. Landeskirchen( su bile tijesno podlone svjetovnoj vlasti, pa nisu imale dovoljno slobode u svom
istupanju, ni dovoljno nezavisnosti koja je bila nuna za plodnu propagandu u inozemstvu. Previe su
se prilagodile njemakim politikim prilikama, a da bi se mogle uskladiti s drugim sredinama. Njihov im
je nacionalizam, ako se smijemo tako izraziti, unaprijed onemoguavao da izvre neki univerzalni
utjecaj. Jedino osvojenje, to ga je luteranstvo uistinu izvrilo, bilo je osvojenje skandinavskih
zemalja, a dogodilo se to zbog toga, to su se tamonji kraljevi izjasnili za njega, U vedskoj ga je
Gustav Vaza, u sporazumu s plemstvom, koje je eljelo preoteti crkvena imanja, nametnuo narodu ve
1527. Katolike pobune, koje su do 1543, bile prilino brojne; bez milosti su uguene i nisu imale
drugih posljedica osim to su uvrstile kraljevsku vlast i dale zemlji vrst monarhijski ustav, koji e joj
uskoro omoguiti da se uplete u evropske dogaaje. U Danskoj je Kristijan II. (1503-1523) zatiivao i
pomagao reformaciju u elji da povea svoju vlast i da je nametne crkvi.
Tome se pridruilo plemstvo i graanstvo Kopenhagena prvo iz interesa, a drugo iz neprijateljstva
prema sveenstvu. Pod Kristijanom luteranstvo je proglaeno dravnom vjerom 1536. Norveka i Island
ovi sile su dodue o Danskoj, ali su dotad sauvale svoju autonomiju i li elji da im je oduzme, kralj se
okoristio njihovim otporom danskoj crkvi. Luteranstvo im je nametnuto silom Islandski biskup.
Jan Areson umro je na stratitu.
Luteranstvo je dakle pobijedilo samo ondje, gdje su knezovi ili kraljevi pristajali uza nj ili njegovu je
irenju malo znaenje pripalo vjerskom uvjerenju. Njegove su zaista iskrene i nezainteresirane
pristalice u poetku bile veoma malobrojne.
Njegovo je usvajanje proglaavala vlast, a narod ga je prihvaao iz poslunosti; zbog toga se irio ako
se tako smijemo izraziti, pripajanjem novih podruja. Obraanje dua izvravalo se tek naknadno i
vremenom kao to se vri asimilacija domaeg puanstva s osvajakom nacijom.
Sklad monarhijske vladavine i luteranstva bio je tako potpun da se Reformacija ak i kod naroda
njemakog jezika okrenula od njega gdje god ga ta vlast nije podupirala. Veoma je zanimljivo da su
demokratski kantoni u vajcarskoj pod Zwinglijevim utjecajem sebi stvorili nezavisan vjerski ustav, uz
koji su u poetku pristajali i mnogi slobodni gradovi na jugu Njemake.
Isuvie je oito, da se crkva u zemljama, gdje su vladari ostali vjerni Rimu, nije imala razloga bojati
luterovaca. Oni su potovali vlast, pa nisu ni na as pomiljali da joj se odupru, pa ak ni da joj otkau
poslunost. Pokorili su se ,plakatima objavljenim protiv njih i suzdravali su se da svoju vjeru javno
propovijedaju; jedina propaganda, koju su sebi doputali, bila je muenitvo. Svijet je uskoro opazio,
da oni nisu opasni, pa ih je ak i u Nizozemskoj inkvizicija Karla V., koja je tako divljala protiv
anabaptista progonila donekle mlako.
Pa ipak se ini sigurnim, da je vjerski potres u Njemakoj u stanovitoj mjeri djelovao na prekid
Engleske s papinstvom. Ali je to bio samo posredan utjecaj i, ako se tako smijemo izraziti; ohrabrenje
mjerama, koje su same po sebi posve tue luteranstvu Henrik VIlI., koji se zanimao za teologiju,
smatrao je Luthera obinim heretikom i pobijao ga je u svom spisu Rasprava o sedam sakramenata koja
je navela Lava X. da mu podijeli naslov Branilac vjere. Progonio je Tyndala i zabranio njegov prijevod
Biblije. Motivi njegova protivljenja Rimu i stvaranja anglikanske crkve bili su izvan podruja vjere. Ni
on a pogotovu engleski narod nije osjeao ni najmanje potrebe da odbaci tradicionalna vjerovanja
kranstva.
268
Pripisati postupak Henrika VIII. naprosto njegovoj strasti prema Ani Boleyn, znailo bi pobrkati
okolnosti dogaaja s njihovim uzrokom. Papino protivljenje kraljevoj rastavi od Katarine Aragonske
zaista ga je potaklo da nagovori skuptinu sveenstva da ga proglasi poglavarom i zatitnikom engleske
crkve i sveenstva (the chief protector of the church and C1ergy of England 1531), da bi tako mogao,
ponititi svoj brak (1533). Ali su se dogaaji mogli na tom zaustaviti, i da se to dogodilo, odnos
Engleske prema Rimu sigurno ne bi bio nepopravljivo pokvaren. Imenovanje Tome Morusa na dunost
kancelara (poslije osude kardinala Wolseya, 1530), dokazuje da vlada nije ni pomiljala da se udalji od
katolianstva. Parlament je svim snagama pomagao kraljevu stvar; elio je da se okoristi poloajem i
stvori nacionalnu crkvu. Ali nitko nije pomiljao na raskol, a jo manje na herezu.
Prihvaajui poloaj kancelara, Morus je sigurno namjeravao bez buke i nasilja u engleskoj crkvi
provesti one umjerene reforme o kojima su sanjali humanisti. Kao i Erazmo, on je elio sauvati
tradicionalnu vjeru proistivi je. Ako je raunao na pomo vlade u tom nastojanju, bilo je to samo uz
uvjet da i nju nadahnjuju isto tako iskljuivo vjerski i nezainteresirani motivi, kao to su bili i
njegovi.Ali je tad vladom upravljao ovjek, koji je svoje snage i svoju genijalnost posvetio nastojanju,
da Englesku uini apsolutnom monarhijom. Thomas CromwelI obrazovao se u koli talijanskih
politiara, pa je dravu shvaao samo kao neogranienu prevlast krune. Za njega je kao i za
Machiavellija crkva bila samo politiki faktor, ali pritom utoliko znatniji faktor, to je njegov utjecaj
na ljude bio vei podvri ga slubi vladarevoj, znailo je dakle predati u njegove ruke svu onu snagu i,
utjecaj koji je crkva temeljila na svom posveenom karakteru: koristei se poslusnou parlamenta i
njegovim neprijateljstvom prema rimskoj kuriji, nagovorio ga je, da izglasa akt o supremaciji koji je
kralja priznavao jedinim vrhovnim poglavarom engleske crkve na ovoome svijetu i odobrio mu sve
asti, sudske ovlasti,autoritet, sve imunitete, koristi i prednosti, koje pripadaju tom dostojanstvu, kao
i pravo da ispituje, ispravlja, suzbija, reformira i kanjava sve zablude, hereze,zloupotrebe,
neurednosti i izopaenosti, koje bi mogle bi ti ili mogu biti, zakonito popravljene djelovanjem bilo
koje vrste duhovne vlasti ili jurisdikcije. Idue godine kralj je proglasio Cromwella svojim generalnim
namjesnikom u crkvenim pitanjima . .Tako se engleska crkva poklonila pred podnojem kraljevskog
prijestolja, a vladar, koji je sjedio na tom prijestolju zauzimao je otad za nju poloaj pape. Bio je to
raskol, ali jo ne hereza. Meutim nije trebalo mnogo ekati, pa da se iz raskola rodi i ona.
Cromwellu nije trebalo dugo da crkvu pretvori u obian instrument kraljevske vlasti. Kaptolima je
nametnuta obaveza da na biskupsku ast uzdiu samo osobe, koje je oznaio kralj. ak se i od
propovjednika zahtijevalo da imaju kraljevo odobrenje i u isto vrijeme svi su samostani podvrgnuti
pregledu a o njegovu rezultatu nije bilo sumnje .. Spretni je ministar odluio konfiscirati njihova
imanja, dijelom u korist krune, a dijelom u korist plemstva; s ciljem da interesi lordova i sitnog
plemstva (gentry) ubudue budu solidarni u dranju noveg crkvenog ustrojstva, kao to su poslije, u
Francuskoj, interesi kupaca nacionaliziranih dobara imali biti u skladu s interesima revolucioinarnog
reima. Budui da je plemstvo prevladavale u parlamentu nije bile teke ishoditi odredbe, koje su 1536
i 1545. dekretirale ukidanje svih samostanskih zajednica u zemlji lanci vjere, to ih je skuptina
sveenstva 1536. bez prosvjeda prihvatila, prekinuli su posljednju vezu, koja je jedinstvo vjere dotad
jo vezivala englesku crkvu s univerzalnom. Ti su lanci prihvaali kao temelj vjere same Bibliju i
zakljuke prvih triju ekumenskih koncila (the Bible and the three creeds), a od sakramenata su zadrali
samo krst, pokoru i euharistiju. U obrede i u organizaciju hijerarhije nisu uvedene nikakve promjene.
Usvojena je otprilike srednja pozicija izmeu protestantizma i katolicizma, prilino nalik na onu, koje
su humanisti eljeli neprijetno dovesti papinstvo.
Pa ipak se najbolji i najslavniji od njih, Toma Morus, 1532. odrekao svoje kancelarske slube a dvije
godine poslije toga njegova je glava pala na stratitu. Najpoboniji i najprosvjeeniji duhovi to su
teili za reformom crkve, bili su ogoreni i uzbunjeni nasiljem koje im je vlast nametala. Vladin im se
sistem inio, a zaista je i bio, moralnim despotizmom, koji je nametnut uz pomo terora. Cromwelleva
269
je policija prevodila pravu inkviziciju i rtve, zbog primjera odabirane iz redova najodlinijih ljudi u
zemlji, bez milosti su rtvovane cilju, to ga je strani ministar imao pred oima. Uzalud se plemstvo
sa sjevera pobunile u ime katolicizma i slobode; njegovi su, napori doveli samo do novih smaknua.
Strogost, koja je primjenjivana protiv katolika; nebine je odudarala od kraljeva kolebanja ili
dogmatskim pitanjima. Poslije 1536., prestraen manifestacijama jedne uostalom malobrojne skupine
pretestanata,on je oito nastojao da se priblii tradiciji, i njenih est lanaka; to ih je sveenstvo
1539. na njegov poticaj potvrdile, prilino jasne ocrtava povratak u smjeru katolike vjere. Glasan pad
i smrt Cromwelleva 1540. objanjava se djelemice njegovim, nastojanjem da Englesku uvue u savez s
njemakim luterevcima. Na trenutak se ak inile da Henrik VIlI. pomilja na izmirenje s Rimom ili da
pristaje uz ideju, da reformu crkve provede opi koncil. Uostalom dranje Tridentinskog koncila navelo
ga je da odustane od te naune elje. Pred smrt (1547)jo je promiljao da s njemakim vladarima
sklopi kransku ligu i da misu nadomjesti jednostavna communion service.
Poslije njega zavladao je kaos. Maloljetnost Eduarda VI. (1547-1553) omoguila je Protektorima,
najprije vojvodi od Serierseta, zatim grofu od Warwicka, da otvereno pomau pretestantizam. Misa je
ukinuta, slike uklenjene iz crkvi, celibat sveenika odbaen, usvojen je obavezni molitvenik (prayer-
book), a novi lanci vjere oblikovali su uenje, kome je anglikanska crkva ostala vjerna sve do naih
dana .. Sve je to nametnuto silom usred prave vjerske anarhije. Dok su na svim stranama do oaja
dovedeni katolici poticali pobune, pojavila se nova stranka zahtijevajui radikalnu refermu vjere i
crkve. Na pozornicu je stupio kalvinizam.
Kalvinovo roenje (1509) dijeli od Lutherova cijelo jedno pokoljenje. Vjerska kriza koju jo nitko nije
megao predvidjeti u trenutku kad je otpoinjala karijera njemakog reformatora, zaokupljala je sve
duhove u trenutku kad je poela karijera francuskog reformatora.
Luther je kao i svi njegovi suvremenici bio baen u svijet skolastike teolegije, Kalvin se formirao u
sredini, koju su strastveno uzbuivala pitanja autoriteta Svetog pisma, milosti, spasenja putem vjere,
vrijednosti sakramenata, sveenikeg celibata i primata rimske stolice. Prvoga je navodila njegova
savjest i dogaaji da istupi iz crkve u kojoj je uzalud traio duevni mir. Drugi taj crkvi zapravo nikad
nije ni pripadao. Nije morao izvriti nikakav napor da prekine s njim. Ve od prvog dana smatrao ju je
spomenikom zablude i prijevare. Intimne drame savjesti bile su mu uteene. Nije morao traiti boga.
Bio je siguran, da njegovu rije moe nai u Bibliji, samo u Bibliji. Trebala je samo da posveti svoj
ivot njezinu razumijevanju i borbi, da ljudima nametne poruke, to ih je u njoj naao srce i osjeaji
nisu kod njega imali nikakve uloge.
Luterovski mu je misticizam bio posve tu. Razmi ljanje, umovanje,logika - te su bila sredstva kojima
je vjeravao.
Nema sumnje, njegova je linost imala vaan udio u svemu tome.
Ali pritom treba ipak uoiti, da je reformacija poslije svoje prve eksplozije trebala prije svega
povezane, jasne i vrsto oformljene uenje i trebala je dogmatiku, ako se smijemo tako izraziti, koja
e se suprotstaviti staroj degmatici, i crkvu, koja e biti kadra da se bori protiv stare crkve. Ona je te
trebala utoliko vie, to se poraeni katolicizam oporavljao, koliko svoje snage na Tridentskom koncilu
i pripremao snaan protivnapad, kome Reformacija sigurno ne bi odoljela, da joj nije pomogao
kalvizam.
Kalvin nije imao ni jedno obiljeje borbene i nagle Lutherove naravi, on je svoje vjerske potrebe
zadovoljavao duhovnim radom, pa je gotovo sigurno, da bi na svijet djelovao samo perom, da nije bile
270
dogaaja, koji su odluili njegovom sudbinom. Sazrio je da bi zrela ovjeka ba u vrijeme, kad je
francusko kraljevstvo donijelo odluku, da zauzme stav protiv Reformacije; ono je prema njoj isprva
posvjedoilo iste simpatije kao i prema Renesansi, s kojom ju je, ini se, brkalo. Franjo I. je za
Erazma, kome je ponudio katedru na College de France, osjeao potovanje, koje je uznemirivale i
razdraivale teolege na Sorbonni. Louis de Berquin,jedan od uenika Lefevra iz Etaplesa,propovjedao
je na njegovom dvoru.Njegova sestra Margareta ispovjedala je veoma slobodno kranstvo,izmjeano
sa platonikim tendencijama i evaneoskim misticizmom,koje je bilo veoma srodno
protestantizmu.Ona je otvoreno titila novatore,pa je Lefevre doao u njezino malo kraljevstvo
Navarre,da ondje na miru zavri svoj ivot.ak se za Dianu od Poitiersa smatralo,da je vrlo sklona
luterovom uenju.Sigurno je da je kralj prilino dugo zadravao univerzitet i parlamente u razvijanju
njihove revnosti protiv hereze.Ali je isto tako sigurno i to,da nije pomiljao,pa ak da nije mogao
pomiljati na to,da se posvaa s papinstvom.Konkordat zakljuen 1516.g. s Lavom X. priznavao mu je
pravo da imenuje biskupe i opate samostana i ograniavao apelacije na rimsku kuriju-svime time
osiguravao mu je tako znatan utjecaj na francusku crkvu,da nije mogao doi u napast da ga se
odrekne.Od vremena Filipa Lijepog kurija se uvijek,iz razboritosti ili iz zahvalnosti suzdravala da
ometa prava prema kleru,to ih je kruna sebi prisvajala.Vlada je veoma dobro ocjenjivala poloaj koji
joj je bio priznat.U Franuskoj nije bilo niti jednog od onih razloga,koji su navodili njemake vladare ili
Henrika VIII. u Engleskoj da prekinu odnoe s Rimom i zamjene ih nacionalnom crkvom.Politiki
interesi,koji su drugdje tako obilno pomagali Reformaciji,ovdje su,naprotiv,poticali na otpor protiv
nje.Dogodilo se,dakle,a i moralo se dogoditi,da kralj vie nije mogao produiti s toleriranjem
pokreta,koji je sve oitije izraavao svoje neprijateljstvo prema Rimu,a da se u vlastitom narodu ne
probudi prigovore,da mu je sukrivac.On se oko 1530.g.prestao protiviti zahtjevima,koji su traili
progone,pa premda nije,po uzoru na panjolsku,osnovao dravnu inkviziciju protiv hereze,ipak je
dopustio vjerskim i svjetovnim vlastima da je progone,koliko su smatrale potrebnim,a to je znailo s
nesuzdranim bijesom.
Kalvin je imao 25 godina (1534),kad su ga progoni otjerali u izgnanstvo. Nizozemska,koja je ve bila
i jo je tako esto imala biti utoite francuskih prognanika,bila je nepristupana zbog zakona Karla V.
protiv hereze,pa se on uputio prema romanskoj vajcarskoj.eneva je ve nekoliko godina bila u
punom politikom i vjerskom vrenju.Da bi se oduprla svom nasljednom neprijatelju,savojskom
vojvodi,graanstvo je zatrailo i dobilo pomo Berna.Ve 1526.g. su Eiguenoti (Eidgenossen) protjerali
iz grada vojvodine pristalice.Ali Bern je bio protestantski,i savez s njim uskoro je enevljane dobro
upoznao s Reformacijom.Jedan francuski bjegunac,vatreni Guillaume Farel,vodio je strastvenu
propagandu u prilog Reformacije.Kao i svagdje,zbunjena se crkva nije oduprla ili se oduprla loe,pa je
nova vjera,uz pomo ljubavi prema autonomiji i mrnje prema Savoji,dok su njezine pristalice
blokirale grad (1534-1535),uskoro pobjedila.Na dan 10.kolovoza 1535.g.naredbom Vijea ukinuta je
misa-puk je unitavao slike,a najvei dio sveenstva pobjegao je.Pobjeda nad Savojom,postignuta
sljedee godine,uinila je enevu nezavisnom republikom.Ondje je dakle u isto vrijeme,kad je
uvedena nova vjera,uveden i novi politiki reim-oboje je otad imalo ostati nerazrjeivo ujedinjeno.
U toku ith dogaaja Kalvin je prolazio kroz enevu,pa ga je Farel ondje zadrao. Njegova se misao
potpuno pouzdavala u samu sebe;jo 1536.g. objavio je spis Ustanova kranstva (Institution
chretienne). Sad mu se pruila prilika,da primjeni svoja naela u krilu mlade republike,koja je jo sva
treptjela od svoje pobjede.U pozadini su je titili vajcarski kantoni,a od ofenzivnog povratka Savojaca
branila ju je francuska politika; zbog toga eneva nije imala nikakva razloga da se boji za svoju
nezavisnost,pa je mogla u sigurnosti,unutar svojih zidina,obrazovati teokratsku vladavinu,koja je imala
biti najsavrenija,ili tonije,jedina primjena istog kalvinizma,i tako snano pridonjeti njegovu
proirenju u svijetu.eneva je za nj bila sveti grad,kakav su se anabatisti,deset godina prije toga,u
svojim mistikim snovima na trenutak ponadali da e osnovati u Munsteru.
Dovoljno je poznato da je glavna kalvinistika dogma uenje o predestinaciji. Spasenje ovisi samo
o bojoj volji,i ona je oduvijeka unaprijed obiljeila odabrane. Crku ini opinstvo odabranih.Ali
budui da je nemogue doznati dali je milost boja nekog izabrala ili nije,dunost je svakog ovjeka,da
271
to,ako se smijemo tako izraziti,samome sebi dokae,posvetivi se svim snagama sluenju bogu.Prema
tom,kalvinistika predistentinencija,umjesto da vodi kvijetizmu,potie na akciju.Ona potie ljude na
to utoliko vie,to bog nije zamiljen kao dobri otac,nego kao gospodar,kojega je rije otkrivena u
Svetom pismu i predstavlja najvii zakon.Cio se ivot mora posvetiti Pismu, i drava je opravdana samo
ukoliko ga potuje.Dok je Luther vjeru zatoio u podruje savjesti,i prepustio svjetovnoj vlasti da
organizira crkvu i po svojoj volji upravlja politikim interesima,Kalvin podvrgava sveokupnu ljudsku
djelatnost teologiji.On je isto tako univerzalan,isto tako apsolutan kao katolika crkva.Najradije bi
rekao,da je to bio i vie.Jer,najzad,crkva je priznavala svjetovnom mau njegovo vlastito poslanje
usporedo s onim,koje je dano duhovnom mau.Jedan vlada tijelima,a drugi duama,i prvi je podloan
drugome samo u vjerskim pitanjima.Za Kalvina je,naprotiv sam Bog htio da bude stvorena drava,pa
ona stoga mora biti pretvorena u instrument boje volje.Ona nije podlona sveenstvu,te prema
tome,postoji nezavisno o njemu,njezina vlast ne potjee od sveenstva,ali drava djeluje u skladu s
ciljem,zbog kojeg je stvorena,samo onda,ako je intimno povezana sa sveenstvom u nastojanju da
naloge Previnjega dovede do pobjede jo na zemlji i da se bori protiv svakoga tko se tome usprotivi
ili svakoga,tko uvrijedi njegovo velianstvo,tj. protiv poroka,hereze,idolatrije,i to napose protiv
rimske idolatrije,koja je najodvratnija od svih.Takav sistem ideja,ako se primjeni do kraja,nuno je
vodio do teokracije,pa je enevska vlada na podstrek Kalvinov zaista tu teokraciju i ostvarila.
Konsistorij,skuptina pastora i laika,vrio je,ako se tako smijemo izraziti,vrhovni moralni nadzor u
republici.On ne vlada,nego nadgleda i kontroliraopinska vijea i odrava ih na pravom putu.Crkvene
ordonanse primjenjuju i civilne vlasti.Smrtna kazna,tortura,progonstvo i zatvor pogaa u razmjeru s
teinom prijestupa,ali uvijek s primjernom strogou,svaku povredu crkvenih propisa ili
udorea.Pohaanje hrama obavezno je;preljub se kanjava smrtnom kaznom:pjeva neke profane
pjesme mora izvriti javnu pokoru.Vladanje svakog pojedinca izvrgnuto je stalnom ispitivanju,koje ga
progoni ak i u njegov dom i protee se i na najneznatnije ine njegova privatnog ivota.Hereza se bez
milosti gui:dovoljno je podsjetiti na smrtnu kaznu Michela Serveta god.1553.
U isto vrijeme kako je postala uzor kranske drave,eneva je postala i plameno sredite vjerske
propagande.Francuske izbjeglice,koje su progoni za vrijeme Henrika II. dotjerali onamo,postali su prvi
Kalvinovi uenici i nadahnuli se njegovim duhom.Najslavniji meu njima,Theodore de Beze,znaio je
za Kalvina isto ono,to je Melanchton znaio za Luthera;bio je organizator nastave,bez koje crkva
uope nije mogua.God.1559. osnovana je enevska akademija,koja je u biti bila namjenjema
izobrazbi ministara,koji su,gotovo bismo mogli rei,bili kalvinistiki misionari.Jer, izobrazba,to su je
primali,pripremala ih je prije svega za irenje kalvinistikog nauka. Apostolat,to ga je Luther potpuno
zanemario,za Kalvina je bio neophodno potreban uvjet za propagandu vjere.To ne znai,da je on odbio
suradnju vladara;ali je doao suvie kasno,a da bi mogao raunati na njih.Oni su ve zauzeli svoj stav.U
Njemakoj je samo palatin-izbornik usvojio,pa prema tome svojoj zemlji nametnuo kalvinizam.Izvan
Njemake kontinentalni kraljevi su svagdje pristajali uz Rim,a engleski je kralj nedavno svojim
podanicima nametnuo nacionalnu crkvu.Trebalo se dakle pripremiti za borbu i tek pomou nje dovesti
boju rije do pobjede.Drava je posvuda oitovala neprijateljsko raspoloenje.ak i vie.Rimska crkva
bila je za trenutak zbunjena nenadanim napadom, koji ju je zatekao,ali se sad poela oporavljati i
pokazivala se pripravna ne samo da je brani nego i da ponovno osvoji poloaje,to ih je izgubila.Pavao
III. je 1542.g. obnovio inkviziciju a 1545.g. sazvao je Tridentski koncil.Mlada Druba Isusova ve je
poinjala voditi rat protiv hereze,buditi due iz njihova mrtvila,poticati katoliku pobonost i osnivati
svoje prve kole.Kalvinov je poloaj bio dakle neuporedivo tei nego Lutherov. Njemaki se reformator
okoristio neprijateljevim iznenaenjem.A Kalvin je svagdje nailazio na pripravnost i oboruanog
neprijatelja.Da bi protiv njega poveo uspjean napad,morao je razviti svu svoju osobnu energiju i svu
energiju svoje organizacije.
Uostalom,ako su katoliki izgledi za obranu sredinom XVI.st. bili mnogo vei nego 1517.g.,porasli su i
protestantski izgledi za napad.Sada se vjersko pitanje svagdje postavljalo sa strahovitom
jasnoom.Grevi seljakog rata i rata protiv anabaptista,koji su to vjersko pitanje isprva zastrli velom
272
socijalnih zahtjeva,prestali su.A s druge strane,vie nije moglo biti nade u mogunost,da doe do
izmirenja s crkvom. Trebalo se dakle izjasniti ili za staru ili za novu vjeru.Obje su zahtjevale due ljudi
i zvale ih sebi,ali su ih samim tim primorale da preispitaju svoju savjest,a to je kod veine njih
dovodilo do onoga,to su jedni nazivali odpadnitvom (apostasia),a drugi obraenjem (conversio). Bilo
je svreno s onom uobiajenom vjerom,u kojoj su ljudi zadrijemali u XV.st.Radilo se o tom,da se
svatko izjasni u prepirci,u kojoj je bilo u pitanju vjeno spasenje,pa se svatko na temelju svoje odluke
svrstao u jedan od dva tabora,koji su u to vrijeme postojali,i morao se pripremiti na borbu.Osobno
uvjerenje,kako smo vidjeli prije u tekstu,imalo je veoma sporednu ulogu u prisilnom irenju
luteranstva na temelju vladareva samoodreenja;naprotiv,osobno je uvjerenje imalo golemu ulogu u
kalvinizmu,koji je mogao raunati s pobjedom samo ako za sebe pridobije vjernike.
Drutveno ustrojstvo XVI.st. nije propustilo da mu doe u pomo.Kapitalizam,kome su smetala
ogranienja,to ih je crkva postavila trgovanju novcem i spekulaciji,sigurno mu je pribavio nesvjestan
pristanak znatnog broja poduzetnika i poslovnih ljudi.Ne smijemo pritom zaboraviti,da je Kalvin
priznao zakonitost posuivanja uz kamate,koje je Luther,ostavi u tom kao i tolikim drugim stvarima
vjeran tradiocionalnoj teologiji,jo uvijek osuivao.Prve materijalne izvore,stavljene na raspolaganje
novoj crkvi za pokrie trokova njezine propagande ( ako se pritom smijemo posluiti ovim veoma
modernim izrazom,koji je meutim savreno u skladu s pravim stanjem stvari),predujmili su joj
obogaeni trgovci.Oko 1550. bilo je u Antverpenu,meu burzovnim ljudima ve mnogo nonoobraenih
vjernika.Katolici su se alili na to,da se oni koriste svojim utjecajem na radnike i primoravaju ih,da u
najmanju ruku prividno pristanu uz njihovu vjeru.I plemstvo je ve od poetka dalo znatan broj
pristalica.Za objanjenje tome,dovoljno je podsjetiti,da se meu njima proirila naobrazba,da su pod
utjecajem humanista temelji stare vjere bili potkopani i da je sklonost prema raspravljanju i ljubav
prema novotarijama bila probuena.Plemstvo francuskog jezika isto je tako strastveno italo Ustanovu
kranstva,kao to je njemako plemstvo italo Lutherove pamflete.Treba se sjetiti dojma,to ga je
pobudila mahnita logika te male knjige na one duhove,koje je itanje Rabelaisa,objavljenog gotovo u
isto vrijeme, ve isuvie pripremilo za ruganje
crkvi i za shvaanje, da je ta ustanova ve preivjela. Najzad je i industrijski proleterijat, kod koga su
progoni, ne uguivi anabaptizam, ostavili upornu mrnju, neizostavno pruio pomo novoj vjeri
premda je ta pomo, bar u poetku, bila znatnija po svojoj buntovnosti nego po iskrenosti.
Demokratsko i silovito ustrojstvo to ga je Kalvin dao svojoj crkvi udesno je pomoglo njezinu
napretku. Ono je naime pozivalo vjernike da izravno sudjeluju pri organizaciji svake vjerske zajednice.
Ako je ministar bio njezin duhovni poglavar, konsistorij, koji djeluje njemu o boku, regrutirao se iz
redova laika. Portvovnost svakog pojedinca u toj maloj skuptini izabranih, koju je neprijatelj opkolio
i primoravao da rauna samo na samu sebe, ako je htjela da se odri,odravala se u neprekidnoj
pripravnosti. Gorljivost, uvjerenje; hrabrost i fanatizam ak i ministara osiguravala im je svagdje,
kamo su prodirali, zarazan utjecaj. I njihov broj dokazuje isto onako kao i njihova energija, svu snagu
mlade crkve. Oko, 1540. susreemo njezine pripadnike ve u svim krajevima Francuske, u
Nizozemskoj, u Engleskoj. Izobraeni u enevi, a uskoro poslije toga i u Lausannu, Strassbourgu i
Heidelbergu. Oni se odlikuju svim obiljejima pravog sveenstva, i to isto onoliko aktivnog i
obrazovanog sveenstva, koliko je katoliko sveenstvo jo openito bilo neznalako i bezvoljno. Bili su
naoruani znanjem, radili su skladno i odravali veze meusobom posveujui se duom i tijelom
svome cilju. Prodirali su u gradove prerueni i pod uzajmljenim imenima, propovijedali evanelje
naveer, iza zatvorenih vrata, u kakvom svratitu, u dnu nekog dvorita, ili na kakvu zaabaenom
mjestu u predgrau. Kadto usred nekog ruka ili veere, u kojoj prijateljskoj kui, poinju izvravati
svoju misiju nastojei da obrate uzvanike pounim razgovorima i dijelei im knjige ili pjesme. Ako ih
iznenade, znaju da ne mogu oekivati milost. Ali njihov glas, to se die jo iz plamena i dima lomae,
iri i ojaava u duama onu vjeru, za koju umiru. Uskoro e im preplaeni krvnici vodei ih na
smaknue stavljati krpu u usta da ne mogu govoriti. Da bismo ponovo naili na takvu postojanost i
takvo junatvo, treba se vratiti sve do poetka kranstva. I kao to je to bilo u vrijeme, kad se raalo
273
kranstvo, puke su prie pobono opisivale posljednje trenutke tih muenika, a kako su se ti opisi
irili tampom, smjesta su postali najdjelotvornije sredstvo propagande. S druge strane, hajke na
vjernike irile su svojim progonima nadaleko upravo onaj isti poar, koji su htjele ugasiti. U
Francuskoj i Nizozemskoj bjegunci su ga prenosili iz pokrajine u pokrajinu. Drugi su emigrirali u
Englesku i kotsku. Na istoku Evrope, ministri su djelovali u Poljskoj i Ugarskoj, pa su se ondje uskoro
obrazovale opine u gotovo svima gradovima.
Tako su kalvinizam odlikuje meunarodnim obiljejem, svoga irenja, ni razlika u jezicima, ni razlika u
obiajima ili u politikim reimima nije za njih predstavljala zapreku. Njegova crkvena organizacija
davala mu je takvu prodornost i takvu nezavisnost u nastupanju, kakvu bismo uzalud traili u
luteranstvu. Umjesto da se podvrgne starateljstvu i zatiti vladara;kao to je uinilo luteranstvo,
kalvinizam rauna samo na sebe sama. On ne trai zatite i ne boji se borbe. Svagdje gdje se
pojavljuje, glasno i propovijeda svoje vjerovanje, smiono otpoinje napad, a njegov radikalizam ne
podnosi kompromis.Izmeu njega i pristalica rimskog idolopoklonstva, te babilonske bludnice, nije
mogue izmirenje. Ljudi su mogli biti ili njegove pristalice ili njegovi protivnici. Na katoliku
nesnosljvost on odgovara jednakom nesnoljivou. Na progone uskoro e odgovoriti pobunama, i
silovitost njegova istupanja, smionost njegovih izazova, razjarenost i jetka estina njegove polemike
razoruuju i vrijeaju ak i one koje njihova vjerska ravnodunost ne bi predodredila da se pobune
protiv njega.
Kavga, to je on pokree, za svakoga poprima osobno obiljeje; ona na dnu ljudskog srca podjaruje
mrnju i najzad nuno dovodi do graanskog rata.
274
TREE POGLAVLJE
EVROPSKE DRAVE OD SREDINE XV. ST. DO SREDINE XVI. ST.
I. MEUNARODNA POLITIKA
Ni velike socijalne promjene, ni velike krize misli ne podudaraju se neophodno s promjenama u
meunarodnoj politici. Nema sumnje, da su Renesansa, Reformacija i kapitalizam, izvrili dubok
utjecaj na ivot razliitih drava; ali oni nisu izvrili nikakav utjecaj na one posve nove uvjete, koji su
od sredine XV. st. odredili uzajamni poloaj tih drava. Evropa je u istom onom trenutku, kad se
zbivalo, toliko intelektualnih, vjerskih i ekonomskih promjena, imala zahvaliti obinom sticajem
okolnosti:to je pored toga doivljavala i radikalan preobraaj u sistem snaga, koje su od poetka XII.
st. u njoj postojale.
Onih pedeset godina, to su prole od svretka stogodinjeg rata, bilo je dovoljno da poremeti
tradicionalni evropski politiki poredak. Velika borba Francuske s Engleskom donijela je svojim
zavretkom evropskoj zajednici samo nove, neoekivane probleme: na zapadu izlaze na pozornicu nove
snage: Burgundska drava du obala Sjevernog mora, a na jugu Pireneja, panjolska drava,
obuhvaajui ubudue u jednom jedinom monarhijskom bloku Kastiliju i Aragon; na istoku dotle Tursko
carstvo ugroava kranski svijet novom provalom islama. Sluaj, ta tajanstvena snaga, koja
neprestano, po svom nahoenju izigrava ljudske raune, prouzrokovao je dakle da se Evropa u istom
trenutku, kad je otpoelo novo kritino doba njezine unutranje povijesti, morala suprotstaviti
vanjskoj pogibelji.
Turska provala je, nema sumnje, najvea nesrea, koja je zadesila Evropu sve od kraja Rimskog
carstva. Kamo god je doprla, donosila je ekonomsku propast i moralno opadanje.Svi oni narodi, to su
pali pod njezin jaram: Bugari; Srbi, Rumunji, Albanci, Grci, zapali su u stanje nalik na barbarstvo, iz
kog su izali tek poetkom XIX. st, Germani, koji su u V. st. osvojili Zapad, nisu bili manje surovi od
Turaka. Ali su smjesta usvojili zapadnu viu kulturu preavi na kranstvo, pa ih je pokoreno
stanovnitvo uskoro apsorbiralo. Naprotiv, izmeu turskog islama i kranstva njihovih podanika nije
bilo mogue nikakvo izmirenje. Razlika izmeu njihovih vjera uinila ih je uzajamno nedostupnima i
ovjekovjeila u tim zemljama odvratni reim, u kom drava poiva samo na sili, odrava se samo
eksploatacijom i ivi iskljuivo uz tu cijenu, da kod pobjednika odrava prezir prema pobijeenome,a
kod pobijeenoga mrnju prema pobjedniku. Osim jednog dijela Albanaca, nijedan se od naroda,
podlonih sultanu, nije obratio na islam, a i Turci, uostalom, nisu izvrili nikakav napor, da ih obrate.U
vjerskom pogledu za Alahovu je slavu bilo dovoljno, da njegovi vjernici vladaju nad aurima; u
politikom je pogledu za odranje drave, koja se nikad nije izdigla iznad primitivne koncepcije
potpuno vojnikog reima bilo dovoljno, to je krane primorala na ulogu poreskih obveznika. Tako ih
je njihova vjera uinila potpuno bespravnima i jo vie uvrstila njihovo robovanje. Poevi od Selima
I. (1512-1520) ak je i njihova krv bila podvrgnuta poreskoj dunosti. Periodiki su najljepu djecu
oduzimali roditeljima i djevojke prodavali za uivanje mukarcima, a djeake prevodili na islam i zatim
ih uvrtavali u janjiarske ete.
Evropa nije mogla sprijeiti pad Carigrada, a nije mogla sprijeiti ni napredovanje turske moi
na kontinentu i u bazenu Sredozemmnog mora. Pape su uzalud nastojale da kod evropskih naroda
probude duh kriarskih ratova.Njihovoj propagandi, kojoj je najizrazitiji predstavnik redovnik
Kapistran, polo je dodue za rukom da pokrene dobrovoljake ete napol zaneenjaka i napol
pustolova, ali je za uspjeh trebalo ostvariti suradnju razliitih drava u naporu oko zajednike obrane,
a takva je suradnja bila nemogua. Neki historici smatraju za to odgovornim tobonji nacionalni
275
egoizam modernih drava, ali pritom zaboravljaju, da se ni srednjovjekovne drave nisu nikad udruile
u borbi protiv muslimana. Univerzalni karakter kriarskih ratova osniva se na sudjelovanju naroda, a ne
na sudjelovanju vlada. Uostalom, njihov neuspjeh protiv mnogo manje stranog protivnika nego to su
bili Turci, dokazuje, da se nita, ne bi moglo oekivati bk i da oni moralni i drutveni uvjeti, koji su
pogodovali kriarskim ratovima, nisu iezli bez povratka. Jedina mogunost da se ostvari uspjean
otpor turskoj navali bila je ta, da se stvori opi savez cijele Evrope i u jednoj ruci za vie godina
udrue sva novana i vojna sredstva. Savezi, to su u XVI. st. sklopljeni protiv Louisa XIV. u XIX. st.
protiv Napoleona i 1914. protiv Njemake, kadri su doarati, kakav je napor trebalo izvriti, da uspjeh
bude osiguran. Ali drave XV. st. nisu bile materijalno mudre da to ostvare. Uostalom, najmonijima
od njih turska se opasnost inila tek veoma dalekom prijetnjom koja nije zahtijevala da se i one
upletu. Cio teret borbe preputali su onima, kojih se izravno ticala.
Ali neposredni susjedi Turaka nisu na nesreu bili kadri da im se odupru. Nema nieg jadnijeg od
nesposobnosti, to su je dokazali i koja je upropastila toliko herojske portvovnosti. Da su republika
Venecija, habsburka Austrija i kraljevine eka, Ugarska i Poljska ujedinile svoje snage, sigurno bi
postavili snanu zapreku neprijateljevu napredovanju. Ali umjesto toga, svatko se preputao samo
svojim ambicijama ili svojim interesima, tako da nikad nisu radili slono. Venecija se odluila samo na
nepovezane pokuaje, poduzete bez poleta i okonane 1479. i 1502. mirom, koji je svaki put zapravo
znaio poraz, tako da joj je od njezina velianstvenog otokog posjeda i od svih luka na Levantu ostala
samo Kandija. A to se tie Habsburgovaca, koji su s neto irokogrudnosti mogli postati spasiocima ili
bar braniocima Evrope, njima nije uspjelo da se izdignu iznad kratkovidne, pohlepne i sitniarske
politike. Fridrih III. (1440-1493) i Maksimilijan (1493-1519) oprezno su se drali daleko od bitaka i
gledali na dogaaje, kojima doseg nisu mogli shvatiti, samo, s dinastikog stajalita, vrebajui na
priliku da se doepaju eke i ugarske krune, te tako ostvare najvii cilj lukavih spletki svojih predaka.
Poslije smrti Albrehta Austrijskog (1439) njegova je udova uz pomo Fridriha III. pokuala
sauvati eku i Ugarsku svome sinu Ladislavu, posmrtnom djetetu, kojega je dugotrajna malodobnost
obeavala, da e biti podjednako kobna za narode, kao i povoljna za habsburke namjere. Ugarska je
te makinacije izigrala time, to je krunu ponudila poljskom kralju Vladislavu III., dok su esi priznali
svojim regentom Jurja Podjebradskog. Vladislav je 1444. s orujem u ruci poginuo u bici kod Varne
borei se protiv Turaka. Ladislav Posthumni imao je tada pet godina. Ugarski velikai zatraili su ga od
Fridriha III., ali je on odbio da im ga izrui. Na to su vladu i obranu zemIje povjerili najhrabrijem
izmeu sebe, Ivanu Hunjadiju. On je umro 1456., poto je prije toga spasio Beograd. Budui da je
idue godine umro i Ladislav, Fridrih III. se pourio da za svoju kuu zatrai i eku i Ugarsku. Bio je
uostalom podjednako lakom kao i plaljiv, pa se nije usudio da bilo ta poduzme. Tako su esi bez
obzira na njegove pretenzije za kralja izabrali Jurja Podjebradskog, a Madari sina Hunjadijeva, Matiju
Korvina (1458). Taj sin junakov bio je politiar. Umjesto da svoje oruje okrene protiv Turaka, koji su
1458. osvojili Srbiju, a 1479 poslije smrti Jurja Kastriota (Skenderbega, 1468),i Albaniju pa zatim
zauzeli Bosnu i Hercegovinu i primorali kneevine Moldavsku i Vlaku da im plaaju danak - Korvin je
vie volio da svoju vlast proiri na tetu svojih kranskih susjeda. Budui da je papa izopio Jurja
Podjebradskog, koji se oslanjao na eke utrakviste, i proglasio ga zbaenim s prijestolja, Matija Korvin
se okoristio time da ga napadne ida dopusti katolicima, da njega proglase ekim kraljem (1469).
Zatim se okrenuo protiv Fridriha III., koji je podmuklo nastojao potkopati njegovu mo, poveo na njega
vojsku i 1485. protjerao ga iz Bea. Umro je pet godina poslije toga pribavivi Ugarskoj kratkotrajnu
slavu i besplodne uspjehe. Nije ostavio nasljednika, pa su Habsburzi, koji su uvijek vrebali, smjesta
zatraili nasljedstvo. Ponovo im je izmaklo, ali time ipak nije premorilo njihovu strpljivost. Madari su
priznali za kralja poljskog kraljevia Vladislava, kome su eki utrakvisti jo za ivota Matije Korvina
predali krunu. Maksimilijan Austrijski sporazumio se s njim u jednom, od onih branih ugovora kojima
se njegova kua izvanredno odlikovala. Dvostruki brak udruio je Ludovika, sina VIadislavljeva, s
Marijom Austrijskom, unukom Maksimilijanovom, i Ferdinanda, njegova unuka, s Anom Ugarskom.
276
Poslije smrti svoga oca (1516) mladi je Ludovik II. morao povesti vojsku protiv Sulejmana II., koji
je dovrio osvajanje Balkanskog poluotoka, pa se sad okrenuo protiv Ugarske i nedavno uao u Beograd
(1521). Ludovik je 1526. potuen kod Mohaa. Taj je poraz bio jedan od najsjajnijih uspjeha Austrije,
jer je njime najzad stekla eku i ugarsku krunu za kojom su njezini vladari tako dugo eznuli i koju je
turska pobjeda sad napokon osigurala. Ferdinand se uostalom zadovoljio time, da naslijedi pravo svoga
urjaka. Bio je to trenutak kad je trebalo pozvati Njemaku na obranu ugroenih granica. Ali je
Njemaku razdirala kriza reformacije pa je bila manje kadra nego ikad da poduzme kolektivni napor.
Protestantski su vladari vidjeli u Turcima saveznika, koga im je poslala providnost a katoliki vladari
nisu namjeravali da svojom borbom protiv Turaka osiguraju Habsburgovcima poveanje snage, koje ih
je ispunjalo ljubomorom. Tako je Sulejman bez muke dopro sve do Pete a 1529. je doao i pod zidine
Bea, gdje su ga samo poodmaklo godinje doba i bolesti u vojsci sprijeili da ga ne osvoji. Ali ipak je
je u svojoj vlasti zadrao cijelu Ugarsku Sve do Ennsa, a Ferdinand mu se mirom, to ga je 1547. morao
sklopiti, obavezao na plaanje danka. Sva je Ugarska, osim uskog pojasa
na sjeveru i zapadu, kao i stanovitih dijelova Hrvatske i Slavonije, koji su ostali Habsburgovcima,
podijeljena na Sandake. Transilvanija i istoni dio zemlje ureene su u posebne kneevine, u
vazalnom odnosu prema Porti. Sam Sulejman pretvorio je glavnu crkvu u Peti u damiju.
Za njegove vlade (1520-1566) tursko je carstvo postiglo svoj najvei opseg. Ve pod Sulejmanom
(1512-1520) zauzeli su obale Crnoga mora a krimski Tatari primorani da plaaju danak. U Egejskom
moru zauzet je 1522. Rhodos, a vitezovi Sv. Ivana, koji su ga junaki branili, preselili su se na Maltu,
kamo ih je pozvao Karlo V. i gdje su se odali sve do Francuske revolucije. Mezopotamija, Sirija i
Egipat pripojeni su turskoj dravi izmeu 1512. i 1520. Alir i Tunis zauzeo je odmetniki gusar
Barbarossa pa su te zemlje postale istaknuti poloaj Velikog Gospodara u zapadnom dijelu
Sredozemnog mora. Tako je islam u sredini XVI.st. imao u Evropi mnogo strahovitiji poloaj, nego to
ga je ikad imao u vrijeme svega velikog irenja. Ali ovaj je drugi nalet doivio istu sudbinu, kao i onaj
prvi. Trenutak njegova najvieg uspona bio je u isto vrijeme i peetak njegova opadanja. Uostalom,
Turci nisu kao to je to bilo s muslimanima u X. i XI. st., svojom kulturom nadoknadili , to su izgubili
otkako im je poela opadati ratnika snaga. Oni su bili i ostali barbari. Uostalom, u tome, po mom
miljenju, nema niega, to bi bilo svojstveno njihovoj rasi. Turci su jednako u Aziji kao i u Evropi
doli u dodir samo s dekadentnim kuturama bagdadskog kalifata i Bizantskog carstva, a one su obje bile
preslabe, da se nametnu svome pobjedniku. S druge strane, posve vojnika organizacija njihove drave
onemoguila im je drutveni napredak. Ali budui da je takva drava nepreduktivna, mogla se odrati
samo osvajanjem. im joj ratovanje prestane dobavljati prihode, koje sama nije kadra stvoriti, ona se
iscrpljuje. Ona se mora neprestano poveavati, pokoravati uvijek nove obveznike na plaanje danka ,i
time osiguravati svoj opstanak. Otako je irenje turske drave prestalo na nju se oborio financijski
nered i poresko tlaenje sa svim svojim politikim, ekonomskim i moralnim posljedicama. Nema
sumnje, trenutno je jo uvijek dolazilo do prelaznog obnavljanja snage.Ali ocijenivi njezin razvoj u
cjelini, povijest turske drave poslije Smrti Sulejmana II. zapravo je neprestano i neizljeivo opadanje.
Ve bi odavna nestala iz redova drava, da joj evropske sile nisu spasile ivot svojim
nesporazumijevanjem o tome, kako da meu sobom podijele njezine posmrtne ostatke. Izvanredni
poloaj, to ga ima na morskim tjesnacima; pribavio joj je meunarodnu vanost, koja ju je spasila
sudbine, to je zadesila Poljsku. Evropa je utke podnijela zloinaki napad na jedan kranski narod,
ali joj jo uvijek nije polo za rukom da tjera muslimanske osvajae, koji su joj svojem prisutnou na
njezinu tlu donijeli nesreu i nanijeli sramotu njezinoj kulturi.
*
Zauuje pomisao, da su marljivi i
neopasni Mauri Granadskog kraljevstva protjerani u Afriku jo krajem XV. st.,dok Turci 1918. jo uvijek
sjede u Carigradu. Nemajui dovoljne snage da ih odanle otjera, Evropa se postepeno navikla na
njihovu prisutnost, premda nije prestala da ih smatra uljezima, i tako im najzad priznala mjesto u
*
Podsjeamo da je prvi tekst Pirenneovo djelo pisano jo prije svretka I. svjetskog rata.
277
evropskoj zajednici. ak i vie! Evropa ih je pripravno uplela u svoje svae. Zar nije ve Franje I. u
svojoj borbi s Karlom V. traio pomo Sulejmana II?
Kako kad se taj savez na prvi pogled inio nakazan, on je ipak bio samo posljedica politikih
poremeaja to su zadesili kranski svijet poevi od sredine XV. st.
Svretak stogodinjeg rata ostavio je Francusku i Englesku u veoma razliitu polaaju. U Engleskoj je
gotove smjesta izbila borba izmeu kue York i kue Lancaster,i dok se plemstvo meu sobom ubijalo
na bojnim poljima, a kraljevi Eduard IV., Henrik VI., Eduard V. i . Richard III. uz pomo podlih
vjerolomstava, zloina i evidentnih ubistava dolazili na prijestolje ili s njega silom odlazili, zemlja se
sve do dana, kad joj je dolazak prvog Tudora, Henrika VII., (1485), vratio mir, morala odrei svakog
aktivnog upletanja u dogaaje na Kontinentu. Naprotiv, Francuska je pod Karlom VII. uivala okrepan
mir. Moglo se pomisliti, da ju je iscrpila strahovita kriza, to ju je upravo preivjela. Meutim, bila joj
je potrebno samo nekoliko godina da ukloni posljednje tragove svega to je podnijela. Ta je nacija
sada prvi put dokazala onu elastinost i snanu energiju, koju je dotad uvijek oitavala poslije velikih
katastrofa u svojoj povijesti: Kad je Luis XI. 1461. naslijedio svoga oca, Francuska je neosporno opet
bila najjaa snaga na Zapadu. Ali je i ona bila u posve novom meunarodnom poloaju, koji e iz
temelja izmijeniti smjer njezine vanjske politike .
Moe se rei, da je njezinu politiku jo od kraja XI. st. neprestano odreivala ivotna potreba da
potisne englesku vlast s francuskog tla. Njezine intervencije u Nizozemskoj kao i njezini odnosi s
Carstvom ili s Iberskim poluotokom svode se gotovo bez izuzetka na motive to ih je nametala ta velika
borba. Engleska nije bila samo glavni, nego i jedini neprijatelj Francuske. Ona je na Kontinentu imala
samo takvih neprijatelja, koje je protiv nje pokrenula Engleska: Otona IV. u Njemakoj i u XIV. st.
flandrijske grofove. Izvan toga; ona je u pozadini imala mir i mogla sve svoje snage posvetiti napadu sa
zapada. Ali u trenutku, kad je prestao stogodinji rat, takvo je stanje iezlo zauvijek. Bilo je svreno
sa starom kontinentalnom sigurnou kraljevstva. Odsad e se morati boriti na svojim suhozemnim
granicama, pa e se dosadanja tradicija potpuno preokrenuti: Engleska e ga u budunosti napadati
samo kao saveznik njegovih evropskih protivnika.
Formiranje Burgundske drave bilo je prelazna toka toga preokreta u politikoj povijesti. Ve smo
prije u tekstu vidjeli, kako se Filip Dobri okoristio svojim sudjelovanjem u stogodinjem ratu, da osim
Flandrije i Arteisa pod svojom vlau ukupi najvei dio teritorijalnih kneevina, koje su po imenu
ovisile o Carstvu, a prostirale su se od Ardenna do Zuiderseea; bile su to vojvodstva Luxembourg i
Brabant, te grofovije Hainaut, Namur, Helland i Zeeland.
Tom bloku posjeda Karlo VII. je sklopivi s vojvodom mir u Anaasu (1439) pripojio je i gradove na
Sommi. Burgundsko vojvodstvo i Frannche Comte takoer su pripadali tome velianstvenom posjedu;
rastavljale su ih samo Lorraina i Alsace, a i te su bile u neprestanoj opasnosti da budu osvojene i
ukljuene u cjelinu. Tako se u nekoliko godina na sjeveru i istoku kraljevstva obrazovala nova sila, koja
je priblino zauzela ono isto mjesto, to ga je u IX. i X. st. imalo kratkotrajno Lotaringijsko kraljevstvo.
Nizozemska je izlazila iz feudalne raskomadanosti, da se ujedini pod istom dinastijom u jedinstvenu
dravu, koja je bila zajedniki predak dananje Belgije i Holandije. Ta je drava imala mnoge odlike: -
plodno tlo, neuporediv zemljopisni poloaj na obali Sjevernog mora, duboke rijeke, izvrsne luke, radno
stanovnitvo, koje je bilo brojnije i gue naseljeno negoli igdje u Evropi ,na sjeveru Alpa; cvatue
gradove, slavne u cijelom svijetu svojim suknarstvom ili svojom trgovinom, pri em je jedan od njih,
Bruges, ve tri stoljea bio velika meunarodna luka Zapada, i drugi, Antverpen, otpoinjao je svoje
doba jo udesnijeg napretka i blagostanja; poduzetnu holandsku i zelandsku plovidbu morem, koja je
otpoinjala smjenjivati Hansinu plovidbu, to je bila u opadanju; i napokon u ratarskim predjelima
Wallonije imala je snano i ratoborno stanovnitvo: sve to kao da se udom zdruilo, da mladu dravu
278
pretvori u obeanu zemlju i da njezinim vladarima osigura onaj izvanredni ugled i sjaj, to je okruivao
Filipa Dobrog i njegova sina Karla Smijelog.
Ali to god je taj novi susjed bio bogatiji i moniji bio je za Francusku sve opasniji. Htio on to ili ne
htio, znaio je za njih neprestanu opasnost. Njegove su se ete iz Amiensa za dva dana hoda mogle
pojaviti pod zidinama Pariza. A pogotovu je bio opasan zato, to se svojim poloajem nametao
Engleskoj kao prirodni saveznik.
Trebalo se bojati, da u prvom iduem ratu ponovo ne odigra onu istu ulogu, to su je flandrijski
grofovi tako esto odigrali u Srednjem vijeku, ali ovaj put s udvostruenim snagama. Ukratko, ini se,
da je Francuska potjerala Engleze sa svog podruja samo zato da sad na svojoj sjevernoj, sa svih strana
otvorenoj granici, koja je bila bez ikakve prirodne obrane, bude izloena pothvatima Burgundske
drave.
Sukob, koji je bio latentan ve izmeu Karla VII. i Filipa Dobrog, imao je izbiti za vrijeme njihovih
nasljednika Louisa XI. i Karla Smjelog. Kriza je bila estoka, ali kratka. Graanski nemiri sprijeili su
Englesku da se u pogodnom trenutku uplete. Karlo je u poetku mogao raunati samo na vojvodu od
Berryja, kraljeva brata, na vojvodu od Bretanje, posljednjeg velikog vazala krune, i na nekoliko
seniora povezanih s njim u savez pod izlikom javnog dobra francuskog kraljevstva. Ali meu
saveznicima nije bilo meusobnog razumijevanja. Pooslije svog poraza kod Montheryja, kralj je
smjesta sklopio ugovor i nije imao muke da odvoji jedne od drugih. Ostao je sam licem u lice s
Burginjoncem, pa je mogao posvetiti sve svoje snage njegovoj propasti. Poticao je protiv njega
graane Liegea, kojih e se odrei u trenutku opasnosti, vjeto je i neuhvatno spletkario u Njemakoj,
Engleskoj, vajcarskoj, Savoji, u Milanu i Veneciji, steui malo pomalo u mreu najlukavije
diplomacije svoga estokog protivnika. Kada je u poreenju s Louisem XI. esto prikazivan kao
posljednji predstavnik feudalizma u borbi s prvim modernim vladarem. Nita nije manje tono. Bez
obzira na razliitost njihovih osobnih duhovnih svojstava kralj je bio isto tako razborit i sposoban, kao
to je vojvoda bio estok i pustolovan razlika u njihovoj politici osnivala se na razliitosti njihovih
drava. Politika francuskog vladara nadovezuje se na stoljetnu tradiciju i ima pred oima onaj isti cilj
obrane i nacionalnog jedinstva. koji su od XII. st. s manje ili vie sree ili data, nastojali ostvariti toliki
prethodnici, od kojih je on preuzeo krunu. Naprotiv, burgundska je mo bila suvie nedavna, izgradila
se prebrzo, bila je jo premalo vrsta, preslabo povezanih dijelova, a da bi mogla nametnuti onome,
koji je njome upravljao, vrsto i jasno odreene poglede. Nastala je osvojenjem, pa ga je utoliko vie
poticala na nova osvajanja to su prihodi, kojem ti je davala, bili znatniji i stoga pogodniji da ga
obmanu o njezinoj pravoj snazi, Karlov postupak opravdava Machiavellijeve rijei, da se neka drava
odrava onim istim snagama,koje su je stvorile. Treba, uostalom, priznati, da su mu se mnogi od
njegovih pothvata -nametnuli kao zavretak djela, to ga je otpoeo jo Filip Dobri. Pripojenje
Gelderna i Lieke pokrajine upotpunjavalo je na sjeveru nizozemski blok, a njegovi se pokuaji da
prisvoji Alsace i Lorrainu objanjavaju nunou, da s tim blokom povee Franche-Comte i Burgundsku
vojvodinu.Ali teko je zaustaviti se na putu osvajanja. Karla je zaslijepio uspjeh i slavoljublje, pa je
uskoro izgubio osjeaj za mogue i stvarno, i zaboravio na interese svojih naroda. Sanjao je, da se
dade okruniti za rimskog kralja i da nagovori starog Renea Anujskog da mu ustupi svoje pretenzije na
Napuljsko kraljevstvo. Zbog svoga vojnog pohoda protiv Neussa (1474-1475),kojom je prilikom bolesno
ambicioznom tvrdoglavou nastojao da ponizi cara i carstvo, propustio je pravi trenutak da se pridrui
Eduardu IV. Engleskom, koji se iskrcao u Calaisu, u namjeri da poe protiv Louisa XI.,videi da ga je
saveznik napustio, pourio da s kraljem sklopi mir. Okupacija Lorrairine uvukla je vojvodu idue
godine u rat protiv vajcarske. Za redom je doivio dva poraza: kod Gransona i zatim kod Morata
(1476); time je bilo svreno s njegovim vojnim ugledom, koji je jo zavaravao Evropu. Louis XI. poeo
se pripremati da otpone ofenzivu. Rene Lorenski vratio se u Nancy. Karlova propast bila je sigurna.
279
Bila je bra, traginija i dublja, nego to su se nadali njegovi neprijatelji. Dok je s vojskom, koja je
zbog izdajstva talijanskih plaenika pala na nekoliko tisua ljudi, opsjedalo Nancy, napali su ga
vajcarci, i on se u oajanju bacio usred borbe. Dva dana poslije toga (7. sijenja 1477.) nali su na
ledu nekog jezera njegov le, proboden trima smrtnim ranama a ve su ga vukovi napol poderali.
Da je ovisilo o Louisu XI; Burgundske bi drave nestalo zajedno s njime. Zauzimajui gradove na
Sommi i osvajajui Artois i Burgundiju; kralj je smi ljao plan kako da podijeli Nizozemsku.Po njemu bi
jedan dio uzeo sebi i ostatak bi podijelio francuskim seniorima ili njemakim vladarima i tako zemlju
ponovo raskomadao i ponovo uiinio nemonom, kakva je bila neko. Partikularistika reakcija, to ju
je pobudila vojvodina smrt u svim pokrajinama koje je ogoravao njegov despotizam, divno je
pomagala njegovim namjerama. Bio je suvie vjet diplomat, a da ne bi mogao navesti na to god je
htio one gradske ambasadore i poslanike, to su ih izabrali generalni stalei u hitnji okupljeni u Gandu,
a koji su bili slijepi od elje za mirom i uspostavom gradskih sloboda i povlastica.Ali ga je genealoki
sluaj, onaj tajanstveni faktor o kom su osobi to ovisile sudbine drava u vrijeme monarhijske
politike, doveo pred opasnost, koja je za Francusku bila jo vea nego burgundska opasnost o kojoj je
za sebe laskavo pomiljao, da ju je uklonio. Karlo Smjeli ostavio je naime samo jednu ker, Mariju
Burgundsku, pa je njezina udaja imala odluiti sudbinom njezinih posjeda. Habsburgovci nisu, dakako,
propustili da jo veoma rano ne uoe tako bogatu batinicu. U vezi s pothvatima i savezima svoga oca,
bila je sedam put zaruena, a posljednjem po redu dano je obeanje Maksimilijanu Austrijskom. Da je
vojvoda ivio, to obeanje sigurno ne bi bilo vrednije od ostalih. Ali sad se za Mariju Burgundsku
pretvorilo u jedinu nadu u njezinu oajanju. Da bi izbjegla pokuajima Louisa XI., ponudila je ruku
Austrijancu. Prilika je bila isuvie lijepa, a da se on njome ne bi okoristio. Maksimiliijan je u urbi
dotrao, pa je brak sklopljen u Brugesu 28. kolovoza 1477.
Bio je to izlaz, stvoren na brzu ruku, pod pritiskom nevolje. Pa ipak; nikad jo nijedna politika
enidba nije izvrila toliki utjecaj na budunost Evrope. Uklapajui mladu Burgundsku dravu u sloenu
cjelinu habsburkih posjeda; ona ju je osudila ne samo na to, da ubudue trpi posljedice kombinacija
najambicioznije i najlakomije od svih
dinastija, nego je u isto vrijeme otpoeo dugotrajni sukob izmeu Francuske i habsburke kue, koji
e se dovriti tek u XIX. st. Austrija, koju je sve, inilo se; usmjeravalo prema dunavskim zemljama
odjednom je i nenadano stupila nogom na obalu Sjevernog mora i zauzela poloaj izmeu dviju velikih
zapadno evropskih monarhija.
Onamo je nije zavelo nita osim gladi za posjedima. Nije imala nikakva poslanja da ga ondje ispuni,
nikakva interesa, koji bi trebalo da ondje brani, osim interesa svojih vladara. Njezina iskljuivo
dinastika politika dana je ondje ve prvih dana li sukob s potrebama i tenjama naroda jo bi moglo
sluiti kao isprika da je sebi postavila kao cilj obnoviti zastarjelu vrhovnu vlast Carstva u Nizozemskoj!
Ali, naprotiv, ona je te zemlje namjeravala zadrati samo za sebe i njezini su napori uvijek bili tako
usmjereni, da ih odvoje od Njemake. Poloaj, to ga je ona ondje zauzela, ini se, dakle, ako ga
promotrimo sa stajalita evropske zajednice, isto tako besmislen kao i umjetno stvoren a to je uzrok
svih katastrofa, to ih je izazvao interes vladara i naroda nikad, ni koje doba nisu bili nekanjeno
raznorodni i suprotni. Povijest habsburke kue potresan je dokaz toga pravila. Osvojivi Nizozemsku,
ona je krenula onim putem univerzalnog vladanja prihvatila je onu politiku poveavanja radi samog
povcavanja, za koju nacije predstavljaju samo batinu, drave vrijede isto koliko i privatni
zemljoposjed, koja e je pretvoriti u zakletog neprijatelja svih nacionalnih tenja i svrha javnih
sloboda sve do naih dana.
Ne moemo se uditi, to je Nizozemska utke dopustila da se izvri in tako koban za nju samu.
Njezino ujedinjenje u jedno jedino dravno tijelo bilo je jo donedavno, pa stoga nije moglo pobuditi
osjeaj nacionalne nezavisnosti.Uostalom, sve je provincije u punom zamahu obuzela partikularistika
280
revolucija, pa je svaka mislila samo na samu sebe, a graani Ganda koji je bio na elu pokreta, bavili,
su se samo time, kako da uspostave stare municipalne povlastice i nisu vidjeli dalje od uskog kruga
svoje mjesne politike. Udaja njihove prirodne vladarice uinila ih je podanicima austrijske kue, a oni
su dotle raspravljali o svojim slobodama.
Intrige Francuske nisu propustile da u Nizozemskoj za vladavine Luisa XI. kao i KarlaVIII. podjaruju i
odravaju ope nezadovoljstvo bune Lieane, diu na ustanak Geldern i tako paraliziraju
Maksimilijanove snage. Poslije smrti Marije Burgundske (1482) najvei dio gradova kao i plemstvo,
smatrali su ga jo samo uljezom, pa su mu osporavali skrbnitvo nad njegovim sinom Filipom Lijepim.
Lieani, koje je Karlo Smjeli pokorio, ponovo su stekli nezavisnost, a isto tako i Geldern.
Maksimilijanovo carstvo nije se nimalo interesiralo za te dogaaje, pa se on bespomono bodo usred
tog bosa. God. 1488. moralo je ak podnijeti teko ponienje: vie je sedmica bio zarobljenik Briana
(Bruges). Usprkos svome savezu s engleskim kraljem i vojvodom Bretanje, isprekidani rat, to ga je
vodio protiv Francuske, nije mogao dovesti ni do ega konanog. God. 1493. privremeno je prekinut
mirom u Senlisu.
Poslije poremeenja meunarodne politike, to ga je prouzrokovalo roenje Burgundske drave i
ujedinjenje panjolske nastalo kao posljedica enidbe Izabele Kastilske s Ferdinandom Aragonskim
(1469). uskoro je dolo do potpunog prevrata.
Dosad su panjolska kraljevstva bila preslaba, da bi se mogla aktivno upletati u evropske dogaaje.
Isprva je rat protiv Maura sve do sredine XIIst. apsorbirao sve njihove snage. Zatim, kad se to djelo ve
primicalo kraju prekinula su ga takmienja meu dinastijama, svae kraljeva s plemstvom i plemstva s
gradovima, spasivi time nestalni ivot muslimanskog Granadskog kraljevstva. Zahvaljujui svom
primorskom poloaju, Aragon je svoju aktivnost namijenio vanjskopolitikim pothvatima: odagnao je
Anujce sa Sicilije u korist pobone loze svoje dinastije, osvojio Baleare i poeo se uvrivati na
Korzici i Sardiniji. Ali to snano napredovanje zaustavilo se ve sredinom XIV st. zbog borbi s
Kastilijom, nesloge u kraljevskoj porodici i pobuna u Barceloni i Kataloniji. U Kastilji je bilo jo
burnije; zemlju su jo vie oslabile pretenzije i nepokornost plemstva. Nikakva snaga nije bila dovoljna
da upokori to snano, ali anarhistino drutvo, kad je u dvostrukom smislu nacionalni brak Ferdinanda s
Izabelom ne samo dokrajio sukob, koji je iscrpljavao njiihovo kraljevstvo, nego im je i omoguio
najprije da oko svoje vlasti okupe, a zatim da joj podvrgnu svoje narode i utisnu im tako dubok peat,
da ih tako potpuno podrede svojoj vlasti na svim podrujima njihove aktivnosti, da sigurno ni u kojoj
zemlji, ni u koje doba nisu vladari postigli vei utjecaj na ivot svojih podanika.
U panjolskoj dravi, kakvu su oni osnovali, katoliki se osjeaj tako potpuno udruio s
politikim, da su se zapravo stopili. Monarhija je pozvala upomo stari vjerski fanatizam svojih
podanika i svoje interese u njihovim oima poistovjetila s interesima vjere. Njezina gorljiva briga za
pravu vjeru uinila ju je duboko nacionalnom, pa je njezina nesnoljivost usred najnesnoljivijeg od
svih naroda bila sredstvo njezina uspjeha. Ve 1480. je inkvizicija, kojoj je stavljeno il dunost da
nadzire obraene idove (maranos) postala dravnom ustanovom ne izgubivi pritom svoje crkveno
obiljeje. Drava je naime imenovala velikog inkvizitora, a na osude, to ih je inkvizicija donosila, nije
se moglo apelirati u Rim. Lik Torquemade neodvojiv je od likova Ferdinanda i Izabele.Svi su troje
iskreni u svojoj mrnji na herezu, i ako se kruna, konfiscirajui u svoju korist imanja osuenih na smrt
na lomai, bogati njihovim smaknuem, ona se time koristi samo zato, da otpone nove pothvate, isto
tako korisne za nju samu, kao i za crkvu. Sveti rat protiv Maura, prekinut jo davno, ponovo je
otpoeo, tako da se konano formiranje nacionalnog teritorija inilo kao posljedica nekog kriarskog
rata. Ali nije bilo dovoljno samo potui muslimane.idovi nisu nita manje Kristovi neprijatelji od njih.
God. 1492., to jest one iste, kad je osvojena Granada, oni su prognani iz kraljevstva. To osvojenje i taj
izgon do vrha su napunili dravnu riznicu i pribavili sredstva za nastavak politike i vjerske ekspanzije.
281
Dok je Kristof Kolumbo poao da otkrije novi svijet, koji e trebati pokoriti i obratiti na kranstvo,
vojni pohodi protiv obala Maroka, Alira i Tunisa inilo se da navijetali, da e se sve snage panjolske
upustiti u borbu s islamom.Nita ne bi bilo vie u skladu s njezinim karakterom, s njezinom historijskom
ulogom, pa ak i s njezinim interesima, budui da je bila zemlja na sredozemnim obalama. U svakom
sluaju, nita joj ne bi moglo pribaviti ljepu slavu i vei ugled, nego da je postala branilac crkve i
Evrope od Turaka. Nita, najzad ne bi potpunije opravdalo onaj naslov katolikih kraljeva, to su ga
Ferdinand i Izabela, nedavno dobili od Aleksandra VI. Ali dodavi do tog odlunog trenutka u svojoj
povijesti,panjolska je skrenula s puta. Odustala je od svetog rata i dopustila da je zavedu dinastike
ambicije njezinih vladara. I ne opaajui da se odrie svoga poslanja, ona e sve one energije, to ih je
stekla u svojim stoljetnim sukobima s Polumjesecom, koncentrirati na pokoravanje kranskog
kontinenta da se najzad ponovo povue u svoje granice unitena i iscrpljena dvostoljetnim, gotovo isto
tako neplodnim naporima,kao to su neplodne i one susjedne marokanske obale koje nije osvojila,
rtvujui to sigurno i unosno osvojenje snovima o univerzalnoj vlasti svojih suverena.
Da bismo nali polaznu toku tako znamenitog razvitka, treba se vratiti davnoj intervenciji
Aragona u sicilijskim dogaajima. Otad su Anujci,posjedujui na kopnu Napuljsko kraljevstvo i
Aragonci, vladari Otoka, bili su u neprestanom sukobu.
Smrt kraljevne Ivane Napuljske (1435), koja je najprije priznala svojim nasljednikom Alfonsa
Aragonskog, ali je poslije krunu ostavila Renu Anujskom, sigurno bi izazvala rat, da je nehajni i slabi
Rene na to pristao. Ali on je umirui (1480) svoje pretenzije ostavio u batinu francuskoj kui. Karlo
VIII. nasljednik Louisa XI.gorio je od elje da ih ostvari. Poto je mirom u SenIisu(1493) svoje sjeverne
granice privremeno zatitio od habsburkih pothvata; preao je planine (1494), proao kroz zauenu
Italiju i preuzeo napuljsku krunu. Bila je to tek kratka pustolovina mladog, slavoljubivog vladara. Ve,
idue godine papa je protiv osvajaa udruio Milano i Veneciju. Savezu su se iz solidarnosti sa svojim
sicilskim roacima pridruili i Ferdinand i Izabela. Karlo je imao vremena samo, da se povue i vrati u
Francusku, gdje je 1498. umro. Njegov nasljednik, Louis XII. na nesreu je poao njegovim stopama.
Osim Napulja zahtijevao je kao potomak Valentine Visconti i Milano, pa ga se 1499. zaista i domogao, a
da pritom nije ispaljen gotovo nijedan hitac. Ugovor s Ferdinandom Aragoskim, koji je predlagao
podjelu Napuljskog kraljevstva, omoguio mu je da bez daljnjih potekoa zauzme onaj dio, koji mu je
bio priznat. Ali je Ferdinand uskoro prekrio ugovor. Izbio je rat a Francuzi su pretrpjeli poraz i Louis
XII., se 1505. odrekao svih svojih pretenzija na Napulj, koji je otad pa sve do modernih vremena ima
ostati tek panjolski posjed. Nije mnogo dulje zadrao ni Milano. Papa Julije II. udruio je 1511. protiv
njega Veneciju i Ferdinanda,a uskoro poslije toga Maksimilijana i Henrika VII. Engleskog. Luis je morao
ostaviti Italiju otrati na sjever da se ondje odupre Englezima, koji su ga najprije porazili, kod
Guinegatta, pa su se zatim ukrcali na svoje brodove i nezadovoljni s Maksimilijanom sklopili mir.
Ako pohode Karla VIII. i Luisa XII. u Italiju razmotrimo u cjelini francuske povijesti, oni su tek
sporedni pothvati. Oni se ne nadovezuju ni na kakvu nacionalnu potrebu. Prouzrokovala ih je samo
dinastika ambicija; bili su to ratovi zbog velianstvenosti, a to znai nepotrebni ratovi. Oni su,nema
sumnje, u kraljevstvu ubrzali irenje smisla i strastvene sklonosti za Renesansu. Ali politika, koju su oni
navijetali i koja je odluno naputena tek za Henrija II., (mirom u Cateau-Cambresisu), dovela je
samo do uzaludnog rasipanja ljudi i novca. Njihov jedini trajni rezultat bila je orijentacija panjolske
prema Italiji i kao nuna posljedica toga njezino blienje s kuom
Habsburgovaca.
Bilo je zaista oito, da e se, izmeu Maksimilijana, koji se protiv Francuske borio u Nizozemskoj, i
katolikih kraljeva,koji su se protiv nje borili u Napuljskom kraljevstvu, uskoro sam po sebi nametnuti
politiki savez, a zatim, kao neizbjeiva posljedica toga i dinastiki savez. Ve je 1496. dvostruka
282
enidba don Juana, nasljednika Ferdinanda i Izabele, s Margaretom, Maksimilijanovom keri, i Filipa
Lijepog, njegova sina, s infantkinjom Ivanom, tijesno povezala obje porodice. Nita nije u tom
trenutku omoguavalo da se predvidi, da e se obje batine ikad, stopiti u jednu. Ali je priroda jo
jednom poradila u korist Habsburgovaca. Smrt je pred njima utrla put. Jedno za drugim pomrli su don
Juan (1497), njegova starija sestra Izabela (1498)i njezin sin don Miguel, (1500)pa su tako Ivana i Filip
Lijepi bili pozvani da uberu batinu panjolskih kraljevstava. est godina poslije toga Filip je
neoekivano odnijelo zapaljenje plua, pa je svoja prava ostavio svome sinu, Karlu, starom jedva
sedam godina. Ferdinand je poivio dovoljno dugo, da siroetu utedi opasnost da ga naslijedi jo kao
dijete. Kad je stari kralj 1516. umro, njegov je unuk upravo bio proglaen punoljetnim.
Karlo V. bio je jedna od malobrojnih linosti jo od antike,kojima je ime uivalo univerzalnu
slavu. Umalo da nije bio isto onako uven kao Karlo Veliki ili Napoleon. Pa ipak on svoju veliinu nije
imao zahvaliti svome geniju, nego svojim nasljedstvima. Bio je osrednje nadaren, ali su mu okolnosti
donijele takvu sreu, da je prije njega samo Karlo Veliki a poslije njega samo Napoleon imao u Evropi
tako rasprostranjen utjecaj, kao to je bio njegov. Bio je posljednji izdanak triju dinastija i stjecite
triju politika: austrijske, burgundske i panjolske. Kao unuk Maksimilijana Habsburkog i Marije
Burgundske a to isto vrijeme kao unuk Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastilske, on je istodobno
posjedovao toliko dijelova Evrope, da se inilo, da je sudbina obeava cijelu predati njegovoj vlasti. U
Njemakoj ima austrijsko vojvodostvo du Sjevernog mora Nizozemsku, na obali Atlantika panjolsku u
sreditu Sredozemlja Sicilsko kraljevstvo. A s tim je nasljedstvima ubrao dakako i sve pretenzije, to su
se uz njih povezivale: austrijske pretenzije na Carstvo, eku i Ugarsku; nizozemske pretenzije na
Burgundiju; panjolske pretenzije na Italiju i berberske obale. Tome treba pridodati jo i Novi svijet,
to ga konkvistadori podvrgavaju njegovoj vlasti.
Ferdinand Cortez se u razmaku od 1519. do 1527. domogao Meksika, a Francisko Pizarro je od
1531. do 1541. osvojio Peru. udesno osvojenje June Amerike dovreno je prije Karlove smrti. U
svakom sluaju, ono je za njegove vladavine bilo jo prenedavno, pa nije ni pridonijelo poveanju
njegove moi, ni utjeclo na njegovu politiku. Sve njegove planove i sva njegova sredstva jo uvijek
odreuje stara Evropa. Njegov naslov vladara nad otocima u Oceanskom moru, i njegova lozinka plus
ultra samo su proroanstva budunosti, koju je on mogao samo naslutiti.
U trenutku, kad mu je Ferdinandovom smru pripala panjolska (23 sijenja 1516), a zatim
Maksimilijanovom smru i Austrija (12. sijenja 1519), on je bio jednako tu i prvoj i drugoj. Odgojili
su ga belgijski seniori u Nizozemskoj, a smatrali su ga samo svojim prirodnim vladarom, pa nisu ni
pomislili na to, da ga naue ni njemaki - koji nije nikad nauio ni panjolski. Stoga je 1517., kad se
prvi put pojavio meu Kastilcima, govorei samo francuski i okruen svojim flamanskim i valonskim
ljubimcima, toliko uvrijedio svoje nove podanike da su ga doekali pobunom comunerosa. Ali Karlu nije
trebalo dugo da izgradi ono udaljeno, hladno i bezlino dranje, koje se nametalo vladaru,
predodreenom da vlada nad tako razliitim narodima i zemljama. Premda je zbog uspomena iz
mladosti cijelog ivota sauvao neku sklonost prema Belgijancima, on zapravo nije pripadao nijednom
od naroda, kojih je krune batinio, pa mu je bilo lako da prema svima izraava onu nepristranost, to
je potjecalo iz njegove ravnodunosti. Bio je neosjetljiv prema svakom nacionalnom osjeaju, pa je
pred oima imao samo veliinu svoje kue. Vladao je zemljama, koje je sluaj okupio pod njegovim
ezlom ne zanimajui se za jednu od njih, ili, tonije, zanimajui se za njih samo toliko, koliko mu je
trebalo zbog vlastitih interesa. Veoma je izrazita i oita suprotnost izmeu njega i njegovih
suvremenika Franje I. i Henrika VIlI., u kojiima kao da su se utjelovile Francuska i Engleska. U
poreenju s njima, on je tek bezlian vladar, jer je bio bez domovine i jer nigdje nije stekao ljubav
naroda.
Ve su Ferdinand i Izabela svojom talijanskom politikom poeli skretati panjolsku od borbe protiv
islama, da bi je upleli u evropske sukobe. Karlo V. ju je u njih konano uvukao. Nema sumnje, on se
283
nije posve odrekao osvajanja berberskih obala. Njegovi pohodi protiv Tunisa (1535) i Alira(1543) jo se
uvijek nadovezuju na tradiciju. Ali to su bili tek kratki meuinovi, pothvati bez budunosti. Trebalo je
izabrati izmeu ratovanja u Africi i ratovanja u Evropi; a kako se Karlo mogao odrei da ratuje ovdje, a
da se u isto vrijeme ne odrekne i svojih nasljedstava? Njegova politika nije bila, a i nije mogla biti
politika obinog panjolskog kralja; bila je i morala je biti politika Habsburgovaca pa je panjolska pod
njegovom upravom posvetila svoje snage ostvarivanju nauma koji ne samo da su bili tui, nego ak i
suprotni njezinim pravim interesima.
Francuska se morala oduprijeti tim naumima svom svojom energijom. Dugotrajni dvoboj Karla V. s
Franjom nipoto se ne objanjava suprotnou njihovih karaktera ili njihovim ambicijama. Njihov
duboki razlog je nepomirljivost dinastike politike prvoga s nacionalnom politikom drugoga. Mogli
bismo ga obiljeiti i tako da kaemo, da je to sukob jedne vladarske kue habsburke, s jednom
nacijom: francuskom. Francuska je zaista sa svih strana bila opkoljena Karlovim posjedima: na jugu
panjolskom i Italijom, na istoku Burgundijom, a na sjeveru Nizezemskom pa je stoga smatrala, da je u
opasnosti da je ne ugui protivnik, koji bi poslije pobjede nad njom uivao univerzalnu vlast u cijoloj
Evropi. Tim je pravim okruenjem bio ugroen ne samo njezin ugled u Evropi, nego i njezina sigurnost.
A to se pogoravalo jo i opasnou kojoj se Francuska izloila svojom ekspanzijom u Italiji, gdje je
Franjo I. nedavno, na bojitu kod Marignana
(u rujnu 1515) osvojio Milano.
Maksimilijanova smrt (1519) uinila je poloaj jo stranijim.
Karlo zaista nije mogao propustiti da postavi svoju kandidaturu za carsko dostojanstvo koje od
vremena Albrehta Austrijskog vie nije izalo iz habsburke kue. Franjo je sve pokrenuo da izbornike
odvrati od tog suvie monog takmaca i da ih privoli da svoje glasove dadu bilo njemu samome ili bar
Fridrichu Saskom. Ali mu Mediejci nisu mogli pribaviti toliko novaca, koliko su Fuggeri predujmili
Karlu.
A kako su se izbornici dobivali na drabi, prodali su se onome tko je nudio vie. Budui da je
njemaka banka kupila sve njihove glasove. Oni su izvrili pogodbu i 28. lipnja i 1519. njemaku krunu
predali panjolskom kralju.
Od tog je trenutka rat bio siguran. Izbio je 1521., najprije na granicama Nizozemske gdje je Henrik
VIlI. pridruio svoje ete Karlovima a zatim se prenio u Italiju i prekinuo se tek tekim porazom
francuskog kralja kod Pavije (25. veljae 1525): Pavi u ruke svega neprijatelja Franjo je najzad
pristao na mir u Madridu (14. ,sijenja 1526) ali je bio vrsto odluio da se ne obazire na nj,nego da
ponovo pograbi oruje. Njegov je poraz veoma poboljao njegov poloaj. Karlova je pobjeda uplaila
cio svijet pa je sada Francusku svatko smatrao braniocem evropske slobode. Papa Klement VII. elio je
osloboditi Italiju panjolskog jarma, pa se pribliio Francuskoj i poslije pljake Rima to su je izvrile
careve njemake ete, ak i formalno stupio u savez s njom. Henrik VlI. je prekasno opazio, da je u
prethodnom ratu bio samo sredstvo za ostvarenje habsburke prevlasti, pa je uradio isto to i papa. A
najzad su provala protestantizma u Njemakoj i prodor Turaka u Ugarsku osigurali neutralnost Carstva.
Ravnotea je bila uspostavljena. God. 1529. je mir u Cambraiu vratio Burgundiju Francuskoj, koja se za
uzvrat odrekla svog preivjelog suvereniteta u Flandriji i Artoisu, kao i svojih pretenzija u Italiji.
Uostalom, oba su protivnika samo ekala novu priliku da opet otponu borbu. Dranje luterovskih
vladara ohrabrivalo je francuskog kralja; nije oklijevao ak ni da 1546. sklopi ugovor sa Sulejmanom
II.Tako se protiv katolikog kralja koji je oskvrnuo Rim veoma kranski kralj udruio s hereticima i
muslimanima! Mir u Crespyu zakljuen 1544. poslije neodluenih pohoda,ostavio je status quo. Ali je
caru omoguio bar to, da napokon povede rat protiv njemakih protestantskih vladara. Njegova
pobjeda kod Muhlberga prestraila ih je i stoga bacila u naruaj Francuskoj. Da bi sebi osigurali pomo
284
Franjina nasljednika Henrija II., koji je u svojoj je zemlji okrutno progonio heretike, oni mu ponude tri
biskupije: Metz, Toul i Verdun (1552): Time je francuska politika postigla jedan od ciljeva, koje je
strpljivim pothvatima nastojala ostvariti jo od XIII. st., da bi tako postavila jednu granicu svoga
podruja, koju je 843. ocrtao Verdunski ugovor. Karlo se smjesta morao okrenuti prema Zapadu i
odvratiti od protestanata.Svi su se njegovi
napori slomili pred Metzom, koji je uporno branio vojvoda Guise. Prije nego to je abdicirao zakljuio
je sa svojim protivnikom primirje u Vaucellesu (1556).
Ostavio je Evropu u krajnje nesigurnu poloaju i trudnu neizbjeivim ratovima. Batina, to ju je
ostavio svome sinu Filipu II. obuhvaala je osim panjolske Napuljsko kraljevstvo, Milano, burgundsku
Franche-Comte i Nizozemsku, a da i ne govorimo o neizmjernim posjedima u Novom svijetu. Italija je
bila podjarmljena na jugu i sjeveru i gledala kako se rasplinjuju snovi o osloboenju koji su
nadahnjivali tako razliite genije Guicciardinija, Machiavellija, Julija II. i Klementa VII. Ona je otad pa
sve do modernih vremena imala biti samo zemljopisni pojam, a teka je panjolska vlast ondje do kraja
unitila ono to je jo preostalo od renesansne kulture. Samo su Papinska drava i podruje
Venecijanske republike sauvali nezavisnost, koju je prvoj jamila katolika tradicija a drugoj njezin
pomorski poloaj. A to se tie Nizozemske, koja se uveala konanim pripojenjem vojvodstva Geldern
i frigijskih pokrajina, ona je ubudue imala biti sjeverna elina tvrava panjolskih kraljeva.
Pragmatikom sankcijom (1549), Karlo se pobrinuo da ondje tako regulira nasljedno pravo, da zemlja
nije mogla izmai iz ruku njegovih potomaka, a pretvorivi je Augsburkom konvencijom (1548) u tzv.
Burgundski obru, regulirao je njezine odnose s Carstvom u tome smislu da ono odsad nije zapravo nad
njim imalo nikakvih drugih prava, osim da ga brani. Carsko dostojanstvo posluilo je Karlu samo kao
sredstvo da osigura budunost kue. Ne samo da je Nizozemsku oduzeo Njemakoj, nego je 1531. za
svog brata Ferdinanda stekao i krunu rimskog kralja; njemu je ustupio Austrijska nasljedna vojvodstva,
koja su, uz posjedovanje eke i ugarske krune, to su Ferdinandu pripale 1526., konano zajamile
habsburku mo u sreditu Evrope. Premda se podijelila u dvije grane, porodica je ipak i dalje ostala
ujedinjena dinastikim interesima. panjolska se posredstvom Italije vezivala s Austrijom; posredstvom
Nizozemske ona joj je omoguavala da lake vlada Njemakom, a zahvaljujui uslugama koje joj je
mogla iskazati, unaprijed je sebi osiguravala njezinu poslunost.
Tako je habsburki div, utaboren u Austriji i panjolskoj smrvio pod sobom cio kontinent. Pokraj
njega su se Francuska i Engleska inile veoma slabe i veoma ugroene. Ali to je bio David pred
Golijatom. Te dvije drave imale su ono, to je nedostajalo golemoj dinastikoj sili, koja im se
suprotstavljala.
Umjesto da bude, kao ona, tek gomila naroda i zemalja, poredanih jedni do drugih zahvaljujui samo
sretnoj igri enidaba, koje meu sobom nije povezivalo nita drugo osim vlasnikog prava njihovih
vladara, Francuska i Engleska imale su onu kolektivnu svijest, to je narodima i zemljama daje
zajednika sudbina, postojanost napora, i sklad vladarske politike s nacionalnim tenjama. Na tom se
osnivala njihova snaga i ba to im je omoguilo ne samo da izbjegnu opasnosti, nego i da je svladaju
kroz mnogobrojne peripetije, kojima je vjersko pitanje, to ga je pokrenula Reformacija dalo potresno
obiljeje borbe oko ljudskog vjerovanja.
UNUTRANJA POLITIKA
Ako elimo uoiti osnovna obiljeja ustrojstva evropskih drava u vremenskom razmaku od 1540.
do 1550., pogled nam se u ,prvom redu zaustavlja na poveanju monarhijske vlasti. S Louisem XI. u
Francuskoj, s Henrikom VIlI. u Engleskoj te Ferdinandom i Izabelom u panjolskoj ona postie snagu i
ugled, kakav nije imala nikad prije toga, a ta se sva svojstva za njihovih nasljednika razvijaju jo i
dalje. U Ugarskoj za Matije Korvina, u vedskoj za Gustava biljei ona postizava tolik napredak, da se
285
zbog toga preobrazila cijela politika organizacija zemalja. Pod Filipom Dobrim i Karlom Smjelim
monarhijska se vlast namee i u mladoj Burgundskoj dravi. Osjea se ak i u Njemakoj.Jer premda su
rimski kraljevi i carevi ondje i dalje ostali samo nominalna vlast, pojedinani vladari poprimaju svaki
na svom podruju izgled lokalnih suverena, pa tako Austrija, Bavarska, Saska i Brandenburg
doivljavaju da im njihovi vladari nameu ustanove, koje moramo smatrati zapravo monarhijskim
ustanovama.
Tako openita pojava pretpostavlja isto tako openite uzroke lndividualnost pojedinih vladara,
tradicija i okolnosti utisnule su monarhijskoj vlasti u svakoj zemlji njezin posebni peat. Ali tko su god
lokalne razlike bile velike, slinost njihovih bitnih crta svjedoi, da je razvoj svagdje bio u skladu s
neodoljivim tendencijama drutva. Imamo tu pred sobom prodor drutvenih stremljenja; analogan
onome, to ga je u X. st. izvrio feudalni reim, a u XII. st. reim gradova. I stoga smijemo, kao i onda,
kad smo govorili o te dvije pojave, u velikim potezima, ne vodei rauna o pojedinostima i nijansama,
ocrtati taj jedinstveni pokret, to se oitovao u cijeloj zapadnoj Evropi.
*
Kraljevska je vlast bila u
suvie tijesnoj vezi s drutvenim ustrojstvom, a da ne bi na nju djelovao onaj veliki ekonomski i
intelektualni preobraaj, kojim je to ustrojstvo bilo zahvaeno poevi od sredine XV. st.
Kapitalizam,renesansa i luteranstvo neizbjeivo su morali djelovati na nju, pa je lako uvidjeti, da su
svi ti faktori sudjelovali u obnovi njezine snage. Svaka od tih velikih snaga, to su se borile protiv
prolosti, nuno je morala traiti i postii savez s monarhijskom vlau. Njihovo neprijateljstvo prema
starim povlasticama, starim ustanovama i starim idejama, koje su ograniavale tu vlast, osiguravalo im
je njezinu pomo. Ona je prema njima zauzela onaj isti stav, to ga je li Francuskoj i panjolskoj
zauzela prema graanstvu, da je ono neko trailo njezinu pomo protiv feudalizma. Danas kao i onda
njezin je vlastiti razvoj ovisio o opem razvitku drutva. Pogodujui njegovu razvoju, kraljevska je
vlast djelovala u svoju vlastitu korist. Njezin je najoitiji interes bio, da bude moderna i da suzbija
konzervativne tenje, koje su se isto tako protivile njezinom vlastitom, kao i opem drutvenom
razvoju. Zar ona nije radila ili svoju korist pomaui kapitalizmu da uniti opinski partikularizam
podupirui propagandu humanista protiv moralnih i politikih predrasuda, titei luterovce, koji su joj
u ruke predavali i vlast nad crkvom i njezine posjede. Sva prava, to su se protivila moi crkve,
oslanjala su se na tradicije. A ve i to je bilo dovoljno,da ona iskreno odobri kritiku tih istih tradicija i
da smatra svojim poslanjem da od njih oslobodi i svoje podanike i sebe samu.
injenice su savreno u skladu s tako postavljenim pitanjem svim zemljama, gdje se razvija
kapitalizam, moemo vidjeti, kako ga vladari netedice obasipaju dokazima svoje blagonaklonosti. Oni
se u Nizozemskoj nedavno izjanjuju njemu u prilog, protiv reakcionarne politike gradskih cehova, i
svim silama podupiru razvoj Antverpena, grada trgovake slobode. U Engleskoj, poevi od vladavine
Henrika VII, kruna pomae pothvate Merchant Adventurersa (trgovaca pustolova) i zanima se za sve
planove o pomorskoj ekspanziji. U panjolskoj ba njezina intervencija omoguava otkrie Novoga
svijeta.
Francuskoj Louis XI. udomauje na jugu dudova svilca, odreuje iskoritavanje rudnika, potie
ekonomsku inicijativu svake vrste, a Franjo I. trudi se da u svom kraljevstvu uvede talijanske
industrije. Za uzvrat zatiti, to mu je daju vladari, kapital im stavlja na raspolaganje svoja sredstva i
svoj kredit. Zahvaljujui njemu, vladari se vie ne moraju obraati skuptinama stalea, da bi pribavili
sredstva koja su im potrebna za rat. Njihovi ih bankari oslobaaju neugodna nadzora njiihovih
podanika. Dugotrajna borba Karla V. s Franjom I. bila bi nezamisliva bez pomoi velikih novara.
Fuggeri i mnotvo drugih kua u Antverpenu neprestano su mu, za cijelo vrijeme careva vladanja,
predujmljivali goleme svote to ih je gutao u nepovrat.
*
U Rusiji poinje irenje Moskovske kneevine kao i ojaavanje vlasti njezinih vlada krajem XV.st. ali je uzrok tome propast
tatarske vlasti pa te pojave nemaju veze s razvojem u Evropi. I Poljska takoer ostaje izvan izloenog pokreta.
286
Naklonost vladara potvruje se isto tako jasno prema intelektualnoj kao i prema ekonomskoj slobodi.
Osim panjolskih vladara, svi su ostali javno i glasno oitovali svoje simpatije prema idejama, koje su
irili renesansni ljudi, ne uznemirujui se nimalo zbog prosvjedovanja teologa. Erazma su titili Karlo
V. i Franjo I. Tomu Morusa je Henrik VIlI. uinio kancelarom Engleske. Gattinara i Granvella, dva glavna
careva ministra bili su uvjerene pristalice novog duhovnog smjera. Taj je smjer naime bio isuvie oito
u prilog drave, jer su humanisti mogli oekivati samo od vladara da provedu reforme, kojima su se
nadali, pa su vladavinu tih vladara, samim tim smatrali bitno vanim oruem napretka. Njihov prezir
prolosti naveo ih je da sve oekuju samo od monarhije pa su joj oni na dar donijeli onu privrenost te
duhovne aristokracije, koja e otad u krilu svake nacije uivati monopolno pravo da predstavlja javno
mnijenje. I napokon i Reformacija, je bar na svom poetku podjednako kao i Renesansa, sudjelovala u
toj zavjeri svih velikih drutvenih snaga u prilog suvremene vlasti. Bez obzira da li su je pojedini
vladari titili ili su se protiv nje borili, svi su se njom podjednako okoristili.
(Ovim se zavrava piev rukopis)
287
POGOVOR
IVOT I RAD HENRI PIRENNA
Henri Pirenne - jedno je od najveih pisaca zapadno-evropske graanske, liberalne historiografije, koje
ispunja punih pedeset godina da uoi Drugog svjetskog rata njegovo djelo Histoire de l'Europe des
invasions au XVI siecle, prvi je njegov rad, to se pojavljuje na naem jeziku, a njegov utjecaj na
Zapadu golem - jedva da je u predratno doba krugove naih strunjaka i dotakao. Premda su njegove
teoretske koncepcije o zakonima historijskog zbivanja za nau dananju marksistiku nauku ve
retrospektiva, a neki njegovi konkretni rezultati prekoraeni kasnijim razvitkom naunog izuavanja -
koje je dijelom ba on sam svojim vanrednim radovima potakao - njegove nas trajne odlike jo uvijek
obavezuju da ga upoznavamo,poznajemo i cijenimo kao jednu od velikih snaga moderne svjetske
historiografije kao vrlo mnogih podstreka i krioca irokih vidika. Zbog svega toga njegova majstorski
napisana Povijest Evrope treba da nam bude povod, da iru javnost potpunije upoznamo s njegovom
osobom i njegovom neumornom naunom a i slobodarskom aktivnou.
Henri Pirenne rodio se. 23. XII. 1862. u Verviersu u Belgiji, u kraju gdje je blizu jezina granica
romanskog i germanskog stanovnitva. Nema sumnje, da ga je ta okolnost potakla da tei
razumijevanju meu narodima i da usvoji onu irinu i toleranciju kojom se odlikovao cijeloga ivota.
Studirao je historiju u Liegeu, gdje su mu uiteljima bili Paul Fredericq i Godfried Kurth, koji su ga
zarana pridobili za medievistiku. Svoje je kolovanje proirio i nadopunio 1882. u Berlinu i Leippzigu,
gdje je bio ak paleografa W. Arndta i diplomatika H.Breslaua. Godinu 1883. proveo je u Parizu, gdje
je i opet specijalno izuavao paleografiju i diplomatiku na slavnoj Ecole des Chartes, kod profesora
Mauricea Proua i Arthura Giryja,a opu metodiku naunog rada na Ecole pratique des Hautes Etudes
kod Gabriela Monoda.
Primivi tako najbolju naunu izobrazbu, koju mu je tadanja Zapadna Evropa mogla dati, Pirenne se
vratio u Belgiju, gdje je na sveuilitu u Liegeu postao izvanredni profesor paleografije i diplomatike.
Ve idue godine prelazi u Gand kao redovni profesor ope poviijesti Srednjega vijeka i povijesti
Belgije, na kom je poloaju ostao sve do svoga umirovljenja 1930. Za vrijeme 1. svjetskog rata bio je
jedan od glavnih pokretaa pokreta otpora belgijskog naroda protiv okupatora. God. 1916, njemake
su ga vojne vlasti uhapsile i internirale u Njemakoj sve do kraja rata 1918. Vrativi se u svoju zemlju,
Pirenne je nastavio svoj mnogostrani nastavniki i nauni rad.U tom razdoblju postao je jednom od
najistaknutijih linosti u svjetskoj nauci. God. 1923. predsjedao je Meunarodnom kongresu historika u
Bruxellesu; postao je lanom Belgijske i mnogih drugih akademija u svijetu, odravao je predavanja na
raznim univerzitetima u Evropi i Americi, stvorio vlastitu i veoma plodnu kolu (Victor Fries, Guillaume
Des Marez, Georges Espinas, F.L. Ganshof, Marc B1och, F. Vercauteren i mn. dr.) preporodivi
historijsku nauku u zemljama francuskog jezika, i napisao mnogobrojna dragocjena djela. Potpunu
radnu sposobnost sauvao je sve do kraja ivota i umro 24. X. 1935., svega nekoliko godina prije nove
ratne katastrofe, koja je ponovo pregazila njegovu domovinu.
Naunim radom poeo se Pirenne baviti ve veoma rano. God. 1882. objavio je u Spomenicima
Belgijske akademije raspravu o kranskom stihotvorcu iz V. st. Seduliusu iz Liegea. Tako je ve prvom
svojom temom posvjedoio svoje zanimanje za ono prelazno doba iz antike u Srednji vijek koje e ga
svojom sloenom problematikom potai na njegove najdalekosenije i najrevolucionarnije zakljuke.
Pirenne je u vrijeme, kad su u evropskoj historijskoj nauci, osobito u Njemakoj, jo uvelike ,vladale
koncepcije o prvenstvenoj ulozi politikih zbivanja u historiji i kad su imperijalistike borbe meu
288
evropskim dravama podupirale politiku, pa i nacionalistiku interpretaciju historije, shvatio, da se
istina o prolosti krije dublje, iza politikih i vojnih fenomena. To shvaanje odvelo ga je do izuavanja
ekonomike i drutvenih odnosa u elji da shvati probleme u njihovu korjenu i zatim da sagleda iri
smisao historijskog dogaaja, njegov se rad sastojao od dvojakog posla: rigoroznih analitikih studija
izvorne grae i velikih sinteza. Ali je pritom za njega temeljna injenica uvijek bila podlona tenji da
obuhvati cio smisao epohe. Nije bio poklonik gologa znanja atomiziranih fakata; njegov je kreativni
duh elio razumjeti i objasniti. A to je bilo mogui sama tako, da se uvidi i prizna, da velika politika
zbivanja kao i kulturnu i nacionalnu fizionomiju ljudskih zajednica odreuju temeljna obiljeja
ekonomske i drutvene stvarnosti.
U tom okviru Pirenne se trudio da objasni dvije epohe srednjovjekovne povijesti Zapadne Evrope:
preteno agrarni period karolinkog vremena i, doba obnove i procvata zapadnoevropskih gradova
poevi od XI/XII. st. dalje.
Ali, premda se ovaj drugi kompleks pitanja odnosi na kasnije razdoblje od prvoga, Pirenne mu je
priao prije. Uinio je to kao istraiva belgijske nacionalne povijesti. Gandski se profesor
zainteresirao za veliki pokret obnove gradske privrede, obrta i trgovine i izgradnje komunalne
samouprave, koji e upravo na tlu dananje Belgije od XI. st. dalje imati najbrojniji razvoj u zapadnoj
Evropi. Ve 1 89. objavio je opsenu raspravu Histoire de la chostitution de la ville de Dinant au
Moyen Age, u kojoj je obradio podrijetlo toga grada na Meusi. Postanak njegove privrede, njegove
borbe protiv seniorske vlasti namirskog biskupa (Namur), izgradnju njegove samouprave, njegovu
ekonomsku i drutvenu strukturu. Od te monografijske studije o genezi jedne gradske opine, on je
uskoro svoj horizont proirio na ope izuavanje o podrijetlu gradskih institucija u Srednjem vijeku
(L'origine des constitutions urbaines au Moyen Age. 1895). To je veoma iscrpna, kritika rasprava, u
kojoj on sumira tadanje stanje nauke o srednjovjekovnim gradovima i trai istinsko podrijetlo
municipalnih institucija odbacujui politike predrasude germanistike i romanistike kole i iznijevi
iroku sliku ekonomskih i drutvenih uvjeta, zbog kojih su nikli srednjovjekovni gradovi i poveli borbu
za svoje samoupravne slobode. Nastavak toga rada su njegove daljnje krae studije: Villes, marches et
marchands au Moyen Age. 1898; La Hanse flamande de Londre. 1899.; Les comtes de la Hanse de Saint-
Omer. 1899.; Les coutumes de la gilde marchande de Saint-Omer. 1901.; Le privilege de Louis de Male
pour la ville de Bruges du mois de juin 1380; 1903, Les villes flamandes avant le Xll. siecle. 1905.; Une
crise industrielle au XVl siecle. La draperie urbaine et la nouvelle draperie en Flaundre. 1905. I najzad
se 1910. pojavljuje njegovo iscrpno djelo o gradskim demokracijama u Nizozemskoj (Les anciennes
democraties des Pays-Bas), u kom je obuhvatio cjelokupnu ekonomsku i socijalnu historiju belgijskih i
nizozemskih srednjovjekovnih komuna.
Studirajui genezu gradova i gradskih institucija, Pirenne je morao zahvaati i u razdoblja, koja su
prethodila njihovoj obnovi u tu je svrhu izuavao ekonomske i drutvene okolnosti u merovinkoj i
karolinkoj Franakoj. Ta su se izuavanja ve i u predratnom razdoblju izrazila u nekoliko manjih
radova iz franake epohe.Ali period punog zahvata u ta pitanja je dao je jo u budunosti.
U isto vrijeme i uporedo s navedenim radovima Pirenne je jo, od 1900. poeo izdavati svoju veliku
Povijest Belgije,od koje su do pred rat (1911) izale prve etiri knjige, obuhvativi dogaaje od
najranijih vremena do 1648.
Godine 1914. Belgija je pala pod njemaku okupaciju. Ti su dogaaji donijeli Pirenneu i njegovoj
porodici mnoge nesree. Jo krajem iste godine poginuo mu je na ratitu sin Pierre, nadareni
matematiar. Zajedno sa svojim narodom i Pirenne je sudjelovao u otporu protiv osvajaa. Profesori
Gandskog univerziteta oduprli su se sluenju okupatorovim ciljevima i obustavili nastavu. U namjeri da
289
slome njihov otpor, Nijemci su najistaknutije meu njima pohapsili i otpremili u logore u internaciju u
Njemaku. Sredinom oujka 1916. uhapen je i Pirenne i smjeten u zarobljeniki logor u Crefeldu i
zatim u Holzmindenu. Tu je uskoro, iako u tekim uvjetima logorskog ivota, razvio intenzivnu
djelatnost. Otpoeo je uiti ruski i odravati redovita predavanja iz ekonomske povijesti Evrope za oko
300 ruskih studenata, koji su boravili kao zarobljenici u istom logoru. Uporedo s tim odravao je ciklus
predavanja iz povijesti Belgije za svoje sunarodnjake.
Za Pirennovu sudbinu zauzimale su se najuglednije linosti u tadanjem svijetu: brojne evropske
i amerike akademije, papa, panjolski kralj, ,predsjednik Wilson i drugi. Stoga mu je njemaka vlada
zarobljeniki logor zamijenila internacijom, najprije u Jeni, a zatim, od sijenja 1917. u, malom
mjestancu Kreuzburgu u Thuringiji, gdje je ostao sve do svretka rata.
Premda je tako bio odvojen od svoje porodice i redovitih uvjeta rada, Pirenne je i u tim
okolnostima sistematski i neumorno radio. Jo u logoru u Holzmindenu, za vrijeme predavanja ruskim
studentima, objasnila mu se veza izmeu muslimanskih osvajanja poslije Muhamedove smrti i
formiranje onih ekonomskih i drutvenih formi, koje karakteriziraju Zapadnu Evropu prije obnove
gradske privrede u XI/XII stoljeu. Ujedno su ga ta predavanja navela na odluku, da pristupi pisanju
ope povijesti Evrope, u kojoj e u osnovnim linijama prikazati razvoj njezine povijesti od propasti
antike civilizacije do svoga vremena. Ne imajui mogunosti da pie a niti da se slui knjigama, on je
jo u logoru u mislima sredio plan djela, a kad, je stigao u Kreuzburg, pristupio je u osami internacije
njegovu ostvarenju (krajem siijenja 1917). Prestanak rata i povratak u aktivni ivot u domovini
prekinuo je pisanje na polovini XV. st. ne dopustivi mu ni poslije da ga prije smrti dovri. Tako je
Povijest Evrope ostala ograniena samo na epohu Srednjega vijeka.
U njoj je ukratko skicirao svoju misao o odnosu muslimanskih provala i karolinkoga carstva,
ali je Povijest Evrope ostala neobjavljena do njegove smrti. Tek 1922. objavio je krai lanak u Revue
belge de Philologie et d'Histoire, pod naslovom Mauomet et Chalemage, u kom je objavio bit svoje
teze. O njoj je zatim govorio na meunarodnim kongres ima historiara u Bruxellesu (1923) i Oslu
(1928), pa zatim u predavanjima na raznim univerzitetima u Evropi, Americi i Africi (Alir, Kairo).
Definitivno izlaganje svoje teze pripremao je godinama, posebnim uvodnim raspravama: Un contraste
economique: Merovingiens et Carolingiens. 1923.; .Le comerce de papyrus dans la Gaule
merovingienne. 1928.; L'ilstruction des marchands au Moyen Age. 1929.; Le tresor des rois
merovingiens. 1933.; De I' etat de I' instruction des laiques a I'epoque merovingienne. 1934.;La fin du
commerce des Syriens en Occident. 1934.
Objanjenje o uzrocima postanka agrarnog perioda u ranoj povijesti zapadnoevropskog
Srednjeg vijeka, kad je gradski ivot zamro i u privredi prevladava proizvodnja ne za trite, nego za
neposrednu potronju proizvoaa i feudalnih gospodara, pomoglo je Pirennu, da se jo jednom vrati
na problem srednjovjekovnih gradova, u opsenoj raspravi Les villes du Moyen Age (1927). Sada je
mogao u punoj reljefnosti dati prikaz o funkciji, razvitku, ekonomskom i drutvenom ustrojstvu
gradova od merovinke epohe pa sve do pune izgradnje kapitalistike privrede u njima. Cjelovita slika
Srednjega vijeka, kako ga je shvaao Pirenne, bila je time izgraena, i sad je trebalo svom ivotnom
djelu samo dati konaan izraz. God. 1930/31. dao je, u zajednici s etvoricom drugih nauenjaka,
saet pregled ope povijesti Srednjega vijeka od 1285.do 1453. u velikoj zbirci "Peoples et Civilisaton",
T. VII/1, .2., a 1933. u Glotzovoj kolekciji Histoire Generale majstorski, iscrpan prikaz ekonomske
historije Evrope od epohe Karolinga do sredine XV. st. (Histoire du Moyen Age, T. VII. La civilisation
occidentale au Moyen Age du Milieu XI au milieu du XV siecle, par H. Pirenne, G. Cohen et A. Focillon).
God. 1921., 1926. i 1932. objavio je i posljednje tri knjige Povijesti Belgije, zakljuivi je poetkom I.
svjetskog rata.
290
Lini ivot H. Pirenna nije proao bez tekih udaraca. Poslije sina Pierra, umro mu je i sin Robert,
a koncem maja 1935. i sin Eduard, mladi sveuilini profesor u Gandu. Toga dana razbolio se i otac i
legao u bolesniku postelju, s koje vie nije ustao sve do svoje smrti 24. listopada 1935. Meu
rukopisima ostavio je dovrenu prvu verziju knjige Muhamed i Karlo Veliki (Mahomet et Charlemagne),
koju su zatim njegov sin Jacques i njegov uenik F. Vercauteren objavili kao posmrtno djelo.
Osim navedenih radova, Pirennova potpuna bibliografija sadri jo niz kraih i veih publikacija, od
kojih emo navesti jo samo neke:
Souvenirs de captivite en Allemagne (1920), De la methode comparative en Histoire (1923), Draps
d'Ypres a 'Novgorod au commencement du XII siecle (1930), La tache de l'historien (1931), te pored
toga vie bibliografskih radova, publikacija izvora, rasprava iz ekonomske historije, lanaka, prikaza i
kritika.
Temeljna Pirenneva teza o uzrocima zatverene privrede u Zapadnoj Evropi u vremenu da
obnove gradova, polazi od injenice muslimanskih osvajanja na istonim i junim obalama
Sredozemnog mora u toku jednog stoljea poslije Muhamedove smrti. Do tog vremena velika se
pomorska trgovina Mediteranom i starim putevima preko Kontinenta odravala, premda je opadala ve
vie stoljea. Ali otkad su Muslimani blokirali kranske drave s mora, promet prestaje, a zapadne se
drave povlae u kontinentalni ivot. Zemljoradnja postaje dominantnom privrednom djelatnou;
trita iezavaju, gradovi propadaju, ekonomija postaje naturalna, a u obradbi zemlje formiraju se
kmetsko-vlastelski odnosi u okviru hijerarhijske strukture feudalnog drutva.
Ali od X.stoljea prilike se smiruju. Normanske provale prestaju muslimanski nalet se zaustavlja i
otpoinje protivofenziva protiv islama, prije svega u panjolskoj i junoj Italiji. Kontinentalno se
stanovnitvo oporavlja i brojano poveava, a talijanski gradovi, pa zatim i kriarski ratovi otpoinju u
XI st. prodirati trgovinski i vojniki na podruja pod vlau islama. Postepeno se preporoaju promet i
trgovina s Levantom. Taj se privredni impuls prenosi s italskih obala u pozadinu, sve dublje na
kontinent; gdje se u sjevernoj Francuskoj i Nizozemskoj susree s oivjelom trgovinom to kola po
Sjevernom i Baltikom moru, vezujui evropski sjeverozapad s Pribaltikom i ruskim ravnicama te preko
njih i s dalekim zemljama s druge strane Kaspijskog mora i Kavkaza.
Iz krila agrarnog, feudalnog drutva postepeno se izdvaja nova klasa ljudi: trgovci i obrtnici. Oni svoju
djelatnost vezuju uz nova ili stara naselja na prometno povoljnim voritima, te ondje iznova stvaraju
ili obnavljaju gradske naseobine, koje su sad arita, privredne i sve nove djelatnosti.
Nova klasa izgrauje sebi i novi pravni poloaj slobodnog graanstva, razvija svoju ekonomiku, svojim
sve snanijim utjecajem rastae feudalnu erganizaciju, drutva i izvodi zapadnoevropske narode iz
epohe Srednjega vijeka.
Pirenneova shvaanja, koja je ovdje bilo mogue dati samo u obliku najupreenijeg nacrta, pobudila
su u naunom svijetu golem interes. Na meunarednom kongresu historika u Oslu (1928) bila su
predmet mnogih svestranih diskusija. Javila su se i brojna polemika djela (V. o tome H. Laurent: Les
travaux de M. Henri Pirenne sur la fin du monde antique et les debuts du Mayen Age, u Byzantion, sv.
VII., 1932). U toku vremena detaljna su istraivanja, to su ih potakla Pirenneova shvaanja, utvrdila
niz pojedinosti, koje ne potvruju, da je period od VIII. da XI. st. bio doba apsolutne autarhije
feudalnih imanja. Promet u Zapadnoj Evropi nije nikad posve nestao; muslimanska osvajanja nisu
potpuno sprijeila ekonomske veze kranske Evrope s islamskim zemljama; pri postanku feudalne
strukture drutva sudjelovali su brojniji faktori, itd. Ukratko, historijski su procesi bili sloeniji,
291
raznorodniji, a uinci pojedinih faktora krajnje presudni. Ali uza svu vanost tih korektura, to ih je
kolektivni napor mnogih nauenjaka iz svih zemalja svijeta unio i jo uvijek unosi u okvir, koji je
ocrtao Pirenne, one ne znae odbacivanje njegovih koncepcija, nego samo prirodan tok u razvitku
naunog saznanja. Nitko u nauci ne postie konanu,zakljunu formulaciju o stvarnosti, poslije koje
vie nema novih, dodanih istina. S novim podacima slika o svijetu i njegovoj prolosti postaje sloenija
i potpunija, a nezaustavljivi proces, kojim raste svijest o istini, kree dalje. Neprelazna je Pirenneova
zasluga, to je kao graanski demokrat i liberal shvatio, da historijska zbivanja poivaju na osnovici
ekonomskih paga, koje pokreu drutvo, i odreuju njegove perturbacije. Tu neospornu istinu, koja je
u punom svom opsegu i svima konsekvencijama svojina marksitikog pogleda na historiju, prihvatio
je,u biti i Pirenne, stupivi tako, i bez svijesnih izjanjavanja, faktino na put, koji nuno vodi do
historijskog materijalizma. Nema sumnje, da u tom pogledu ima u njegovim djelima mnogo toga, to je
jo veoma daleko od materijalistikog pogleda na svijet i drutvo, ali je golemi odjek i snani utjecaj
njegovih radova na zapadnevropsku historiografiju svjedoanstvo o tome, da nauka i u uvjetima
klasnoga drutva, kad iskreno tei za nepristranim saznanjem, nedjeljivo izlazi na putove, kojima
svijesno kree marksistika nauka.
X
Pirennova Povijest Evrope nastala je u osobitim uvjetima. Potakla ju je potreba da se poradi oko
uzajamnog razumijevanja meu narodima, i ona je u cijelosti proeta takvim shvaanjima. Autor ju je
pisao u internaciji bez prirunih knjiga, na temelju svoga golemog znanja i poslije etvrtstoljetnih
naunih nastojanja. Ona u jezgri sadri sve njegove bitne poglede na pokretake snage u razvitku
evropskog Srednjega vijeka i odlikuje se svim vrlinama njegova stila i shvaanja. To je djelo irokih
poteza, bez mnogobrojnih detalja, namijenjeno opoj informaciji te nije ni udbenik, ni prirunik za
specijalistu i nauenjaka. Ali uza sve to,ono je bogatstvom svojih ideja, temeljnim poznavanjem
injenica, to ostaju sakrivene iza velikih poteza, kojima su dogaaji opisani, svojim zrelim oblikom,
ljepotom jezika i izraavanja, danas ve klasino epeobrazovno djelo, koje je postalo svojinom veine
kulturnih naroda. Od 1936., kad ga je iz pieve ostavtine publicirao njegov sin Jacques
Pirenne,doivjelo je 20 izdanja na francuskom, a prevedeno je na mnoge svjetske jezike. Nema
sumnje, da ono ima i svojih nedostataka. Mogli bismo poeljeti da je slavenska historija u njoj
obraena detaljnije, a poneka shvaanja, i injenice naroito one o ulozi Skandinavaca na podruju
Rusije, kao i kratki podaci o prolosti naih naroda - nisu vie u skladu s dananjim interpretacijama ili
se nisu temeljile na tonim podacima. Na neke od tih momenata upozoreno je u prijevodu biljekama
pod tekstom, a neki netoni datumi o naoj narodnoj povijesti zamijenjeni su ispravnima. Nema
sumnje, da dio odgovornosti za relativno slabu informiranost svjetske strune javnosti o naoj historiji
snose i nai nauenjaci zbog nedostatka publikacija o toj prolosti na stranim jezicima. Ali uza sve te i
eventualne druge nedostatke, Pirenneova Povijest Evrope ostaje magistralno djelo, puno poticaja,
kadro da objasni i uini shvatljivim i bliim ono ve daleko doba evropske prolosti, koje neupueni
ljudi esto smatraju mranim, no koje je potresno svojom dramatikom i neodoljivo privlno po svim
onim elementima, to su nikli u to doba i ostali temeljem evropskog drutvenog i kulturnog ivota sve
do naih dana.
Dr. Miroslav Brandt
292
SADRAJ
I. KNJIGA
KRAJ RIMSKOG SVIJETA NA ZAPADU
(do provale Muslimana)
Prvo poglavlje. -Barbarsko kraljevstvo u Rimskom carstvu
1. Zaposjedanje Carstva
2. Nove drave
Drugo poglavlje - Justinijan. Langobardi
1.Justinijan
2. Langobardi
Tree poglavlje. - Provala Muslimana
1. Provala
2. PosIjedice
II. KNJIGA
DOBA KAROLINGA
Prvo poglavlje-Crkva
1.Klonue od V. Do VII.st.
II. Redovnici i izlazak papinstva na pozornicu
Drugo poglavlje. - Franako kraljevstvo
1. Rasulo drave
2. Majordomi
3. Novo kraljevstvo
Tree poglavlje. - Obnova Carstva na Zapadu
1. Karlo Veliki (768-814)
2. Carstvo
etvrto poglavlje. - Privredna i drutvena organizacija
1. Nestanak gradova i trgovine
2. Velika imanja (domena)
III.KNJIGA
Prvo poglavlje. - Rasulo Carstva
1. Unutranji uzroci
2. Papa I car .
3. Vanjski neprijatelji
Drugo poglavlje. - Dioba Evrope
1. Verdunski ugovor
2. Nove drave
293
Tree poglavlje. - Feudalizam
1.rasulo drave
2. Plemstvo i vitetvo
IV. KNJIGA
RAT ZA INVESTITURU I KRIARSKI RAT
Prvo poglavlje. - Crkva
1. Papinstvo
2. Clunyjska reforma
Drugo poglavlje. - Rat za investituru
1. Carstvo i papinstvo od vremena Henrika III.
2. Sukob
Tree poglavlje. - Kriarski rat
1. Uzroci i okolnosti .
2. Zauzee Jeruzalema.
V. KNJIGA
FORMIRANJE GRAANSTVA
Prvo poglavlje. - Obnova trgovine
1. Trgovina po Sredozemnom moru
2. Sjeverna trgovina
3. Trgovci
Drugo poglavlje. - Formiranje gradova
1. Gradovi i burgovi
2. Gradovi
Tree poglavlje. - Ekspanzija gradova i njezine posljedice
1. Ekspanzija
2. PosIjedice za seosko stanovnitvo
3. Druge posljedice
VI. KNJlGA
POECI ZAPADNOEVROPSKIH DRAVA
Prvo poglavlje. - Engleska
1. Prije osvojenja
2. Najezda
3.Velika povelja
Drugo poglavlje. - Francuska
1. Kralj i veliki vazali
2. Napredak kraljevske vlasti
294
Tree poglavlje. - Carstvo
1. Fridrih Barbarossa
2. Do Bouvinesa
VII. KNJIGA
PREVLAST PAPINSTVA I FRANCUSKE U XIII.ST.
Prvo poglavlje. - Papinstvo i crkva
1. Poloaj papinstva u XIII. st.
2. Politika rimskih papa
Drugo poglavlje. Papinstvo, Italija i Njemaka
1. Italija
2. Fridrih lI.
3. Njemaka
Tree poglavlje. - Francuska
1. Francuska drava i evropska politika
2. Francuska kultura
etvrto poglavlje: - Filip Lijepi i Bonifacije VIIl .
1. Razlozi krize
2. Kriza
VIlI. KN JIGA
EVROPSKA KRIZA (1300-1450)
Prvo poglavlje. - Opa obiljeja razdoblja
1. Ekonomski i drutveni pokret
2. Vjerski pokret.
Drugo poglavlje. - Stogodinji rat
1. Do smrti Eduarda III. (1377)
2. Burgundsko razdoblje (1432)
Tree poglavlje. Carstvo. Slavenske drave i Ugarska
1. Carstvo
2. Slavenske drave i Ugarska
etvrto poglavlje. - panjolska - Portugal - Turci
1. panjolska i Portugal
2. Turci
IX.KNJIGA
295
RENESANSA I REFORMACIJA
Prvo poglavlje. - Preobraaj drutvenog ivota od sredine XV. st.
1. Italija i njezin utjecaj
2. Renesansa u drugim dijelovima Evrope
3. Ideje i obiaji
Drugo poglavlje .- Reformacija
1. Luteranstvo
2. Proirenje reformacije. Kalvinizam
Tree poglavlje. - Evropske drave od sredine XV. st. do sredine XVI. St.
1. Meunarodna politika
2. Unutranja politika
POGOVOR

You might also like