Professional Documents
Culture Documents
Zagreb
Andrej Dominko
Hegel: građansko društvo
Seminarski rad
Čakovec, 2009.
Građansko društvo
Građansko društvo kao posredujuća sfera između sfera obitelji i države određena je
ambivalentnim principom posebnog i općeg. Kao «razlika koja stupa između porodice
i države»3, građansko društvo predstavlja međusobno prožimanje sebične svrhe onog
posebnog, koje se u lošoj beskonačnosti raslojava u «zadovoljavanju svojih potreba,
subjektivnih nahođenja i slučajne proizvoljnosti» 4 i onog općeg koje zadovoljavanje
tih sebičnih potreba zasebičnosti dovodi u međusobnu zavisnost i njegovu posebnu
subzistenciju stavlja u zavisan odnos sa subzistencijom svih. Međusobna
isprepletenost posebnog i općeg u sferi građanskoga društva predstavlja moment
realiteta ideje u kojem ideja, realizirana u onom posebnom kao u svojoj vanjskoj
pojavi- koja je kao takva slučajna- ostaje unutarnjom nužnošću te pojave.
Ovaj oblik općenitosti koji sačinjava jedinstvo unutar sfere podijeljenosti privatnih
svrha na način da tim zasebičnim svrhama posreduje sredstva za njihovo
zadovoljavanje ipak se ne ostvaruje slobodno, već nužno5. Jer takva općenitost se
onome posebnome nameće tek izvana kao rezultat procesa koji kao interes ideje
djeluje van svijesti pojedinaca koji, da bi sebi osigurali sredstva zadovoljavanja svojih
interesa moraju sebe odrediti na opći način «čineći sebe karikom lanca ove
povezanosti». Jedinstvo ostvareno na taj način svejedno zadržava svoju suštinsku
razdvojenost na posebno i opće, te tako još uvijek ne predstavlja običajnosni identitet,
već tek formalnu općenitost znanja i htijenja i formalnu slobodu6.
1
Kao pomoć kod interpretacije izvornoga teksta, po potrebi ću se koristiti i svojim bilješkama sa
predavanja koja sam u zimskome semestru 2007. godine, a na temu Hegelove filozofije prava slušao
kod dr. Damira Barbarića
2
Hegela navodimo po paragrafima prema izdanju: Hegel, Osnovne crte filozofije prava, prijevod D.
Grlić, Sarajevo : Veselin Masleša 1989.
3
Hegel, paragraf 182.
4
Isto, paragraf 185.
5
Isto, paragraf 186.
6
Isto, paragraf 187
Rad i imovina
U sferi građanskoga društva čovjek uopće postoji tek kao građanin 7. Kao karika
lanca u sistemu potreba i zadovoljavanja potreba, gdje on, da bi mogao zadovoljavati
svoje potrebe ujedno nužno zadovoljava i potrebe svih, on zadobiva svoju formu
općenitosti, odnosno zadobiva svoju društvenost koja kao forma općenitosti njega
uopće omogućuje kao postojećeg u građanskome društvu.
Unutar sistema potreba, da bi uopće mogao biti karikom njegova lanca kako glede
traženja prikladnih sredstava zadovoljavanja vlastitih potreba, tako i glede mogućnosti
zadovoljavanja potreba drugih, pojedinac mora biti obrazovan na način da svoje
potrebe učini društvenima i priskrbi sebi formu općenitosti: forma općenitosti u tom
sistemu znači upravo podruštvljenje subjektivnih potreba i u tom smislu postizanje
jednakosti s drugima.
Forma općenitosti unutar sfere građanskoga društva, pa samim time i svoje
postojanje unutar te sfere, pojedinac kao ono posebno postiže u domeni rada. Rad, ta
specifična ljudska djelatnost koja u svojem grananju i rastućoj mnogostrukosti u
razvoju sredstava za zadovoljavanje jednako tako rastuće mnogostrukosti ljudskih
potreba (koje nisu zaokružene u svom totalitetu, odnosno konačne kao u životinja)-
tek čini čovjeka građaninom i uopće nečim, konkretno-postojećim u sferi
građanskoga društva.
Dijalektičko kretanje posredovanja posebnog s pomoću općeg, koje se u sferi
građanskoga društva, u domeni rada očituje time što «svaki za sebe stječe, proizvodi i
uživa, proizvodi i stječe za užitak ostalih», kao nužnost ove međusobne
isprepletenosti posebnog i općeg javlja se opća, stalna imovina8.
Osoba bez vlasništva i vlasništvo bez osobe kao takvi su apstraktni: oni se ozbiljuju
tek u međusobnom prožimanju, odnosno u realizaciji vlasništva. Izvanjskost,
egzistenciju osoba sebi daje pomoću izvanjskih stvari, odnosno posredstvom
vlasništva. Tek kao vlasnik izvanjskih stvari, kao građanin ,osoba u sferi građanskoga
društva egzistira, uopće postoji kao nešto. Bez vlasništva, egzistencija nije moguća: u
tom smislu, vlasništvo bitno, a ne akcidentalno, pripada svome vlasniku.
Nadalje, vlasništvo u Hegelovom smislu ne treba misliti naprosto kao neku konačnu
i određenu kvantitetu stvari koju neka osoba ima u danome trenutku. Supstancijalnije
shvaćeno, vlasništvo se odnosi upravo na samu mogućnost učestvovanja u općoj
imovini9: pojam vlasništva se odnosi dakle ne samo na imanje neke stvari, već i na
samu mogućnost imanja.
Nejednakost posebne imovine odnosno nejednakost mogućnosti učestvovanja u
općoj imovini društva proizlazi pak iz same prirodne nejednakosti koja pripada
objektivnom pravu posebnosti duha koji tu nejednakost ne samo da ne ukida već ju iz
sebe samoga proizvodi: onu prirodnu jednakost duh u sferi građanskoga društva
«uzdiže do nejednakosti vještine, imovine i moralne obrazovanosti» 10 Svaki zahtjev
za jednakosti, po Hegelu, «pripada praznom razumu, koji tu svoju apstrakciju i svoje
'treba da' uzima kao realno i umno.»11
7
Isto, paragraf 189.
8
Isto, paragraf 199.
9
Isto, paragraf 200.
10
Isto
11
Isto
Nejednakost kao takva jest umna: u sferi građanskoga društva u kojemu ono umno
ima svoju izvanjskost u kojoj se realizira, nejednakost, budući da jest umna,
predstavlja istinu svijeta i realnost. Razum koji kao takav pripada u sferu posebnog,
sebi može tek umišljati kakva bi istina svijeta trebala biti: ova taština razuma
međutim ne može ukinuti njegovu posebnost i njegovu apstraktnu općenitost (koja se
odvija u formi loše beskonačnosti), takoreći, uzdići na razinu zbiljske općenitosti kao
onoga što jest umno i kao takvo zbiljsko.
Staleži
Tek ulaskom u stalež, individua kao ono posebno i subjektivno proizvoljno, stupa u
opstanak uopće. Individua kao beskonačno neodređena svojevoljna posebnost kao
takva još ne postoji (ne egzistira) u sferi građanskoga društva: ona tek ulaskom u
stalež zadobiva svoje određenje i tek kao staleški određena stupa u opstanak uopće i
zadobiva svoj supstancijalitet, postaje nešto.
Ova općenitost koja nastaje ulaskom individue u stalež međutim više se ne zbiva na
nužan način i ne predstavlja apstraktnu općenitost koja se odvija u formi loše
beskonačnosti. Kada Hegel kaže «Čovjek bez staleža je puka privatna osoba i ne stoji
u zbiljskoj općenitosti»15, onda tu zbiljsku općenitost valja misliti kao umnu i
supstancijalnu. Apstraktna općenitost u koju individua ne ulazi zbiljski puka je
općenitost razuma koja međutim nije zakon same stvari: razum tu općenitost individui
pridaje, takoreći, izvana, stvarajući tek privid općenitosti dok međutim individua
12
Isto, paragraf 201.
13
Isto, paragraf 202.
14
Isto, paragraf 206.
15
Isto, paragraf 207, naš kuriziv
sveudilj ostaje «određena» principom posebnosti. Zbiljska općenitost s druge strane
jest umna i zbiljska: u njoj slobodna individua samu sebe određuje i stupa u zbiljski
opstanak i postaje konkretna. U tom smislu sloboda kod Hegela postoji samo kao
ukidanje one subjektivne samovoljnosti, trenutačnoga htijenja koje potpada pod
princip posebičnosti: istinska sloboda, nasuprot apsolutnoj slobodi ograničava i
određuje i u tome određivanju čini konkretnim.
«Zločin i kazna»
Kao što je rečeno, individua u sferu građanskoga društva stupa tek svojim
određenjem prema onom općem i tek kao takva važi kao postojeća. Ovo određenje,
koje čini njegovo biti, usko je povezano s onim imati, odnosno sa posjedovanjem.
Individua kao ono posebno i kao takvo u svome unutarnjem elementu apstraktno i u
smislu apsolutne slobode lišeno svega onog izvanjskog, prelazeći u sferu zbiljske
općenitosti, dakle lišavajući sebe one apsolutne lišenosti od svega izvanjskog pa
prema tome i apsolutne neodređenosti, počinje ne samo biti već i imati u smislu da
preko svoje posebne imovine sudjeluje u onom općem što je sada shvaćeno kao
zajednička imovina,
16
Isto, paragraf 209.
17
Isto, paragraf 211.
Zločinstvo kao povreda osobe dakle ovdje ne važi kao povreda nekog beskonačno-
subjektivnog i apstraktnog entiteta, već kao povreda imovine koja je opća, pa samim
time zločinaštvo predstavlja povredu opće stvari18 Umjesto osvete koja bi, takoreći,
predstavljala privatno zadovoljenje oštećenog subjekta kao nečeg posebnog, sud, kao
institucija prava na zločinaštvo odgovara kaznom kao odgovorom na oštećenje opće
imovine. Ne kao posebnog subjekta, već kao stranku u kojoj je oštećeno ono opće,
pravo zastupa ono opće posredstvom posebnog i time ga kao opće potvrđuje.
18
Isto, paragraf 218.
19
Isto, paragraf 229.
20
Isto, paragraf 249.
21
Isto, paragraf 252
22
Isto, paragraf 253.
23
Isto, paragraf 254.
24
Tj. apstraktna
Položaj filozofije prava u cjelini Hegelovog filozofijskog sustava
Sve što jest, nadalje, razvija se u dijalektičkom procesu koji kao svoja tri elementa
ima tezu, antitezu i sintezu. Teza pri tome predstavlja apstraktni ili razumski moment
logičkog načela isključenja trećega (ili-ili), sinteza dijalektički moment koji afirmira
oba člana one ili-ili alternative, dok sinteza kao izraz spekulativne metode ujedinjava
dva prijašnja momenta u cjelinu koja je tek kao negacija negacije istina. U razvitku
svega što jest i sama ideja prolazi kroz ova tri metodička elementa: isprva kao ideja u
svom čistom obliku (dana u Znanosti logike) kao afirmacija, zatim u svom drugobitku
(dana u Filozofiji prirode) gdje je ona materijalno negirana, te najzad u trećem
momentu (koji je obrađen u Filozofiji duha) gdje se ona vraća sebi samoj i čini krug
krugova. Filozofija enciklopedijskih znanosti, kao sustav filozofije koji, takoreći,
oponaša ovaj proces, isto tako čini krug krugova danih u zasebnim krugovima: logike,
filozofije prirode i filozofije duha.
25
vidi: Sutlić, V.: Uvod u povijesno mišljenje. Hegel – Marx, Zagreb : Demetra 1994., str 5
26
isto
27
isto, str. 6
28
isto, str. 7.
29
Isto, str. 17
U području apstraktnog prava zbiva se ugovoreno određenje apstraktne slobodne
volje u smislu ukidanja apsolutne slobode subjektivnoga duha i njegove samovolje. U
momentu moralnosti, čista slobodna volja sebi daje opstanak, ali samo u izvanjskom
smislu, jer ona svejedno ostaje apstraktna budući da se iz svog opstanka povlači
natrag u sebe. Tek u području ćudorednosti, u koje uz obitelj i državu pripada i
građansko društvo obrađeno u ovome radu, a koje predstavlja objedinjenje prva dva
momenta (apstraktne slobodne volje i izvanjskog opstanka)- slobodna volja postaje
konkretna i zadobiva svoje istinsko postojanje (egzistenciju).