Deruralizacija Južnog Velebita

A. Buljeta: Deruralizacija junog Velebita... Senj. zb. 37, 397-428 (2010.
)
397
ANITA BULJETA

DERURALIZACIJA JUNOG VELEBITA ASPEKTI IVOTA
VELEBITSKIH PODGORACA
U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEA

Anita Buljeta UDK: 314.72(497.5 Velebit)"19"
Institut drutvenih znanosti "Ivo Pilar" 314.83(497.5-22)
Podruni centar Gospi Struni lanak
Trg S. Radia 4/1 Ur.: 2010-11-02
HR 53000 Gospi
Anita.Busljeta@pilar.hr

Hrvatsko poljoprivredno stanovnitvo je do prve polovine XX. stoljea najee
selilo iz brdskih u ravniarska podruja, pri emu se broj poljoprivrednika nije znatno
mijenjao. Meutim, za ovaj je rad od veeg znaaja preseljenje iz brdskih u priobalne
dijelove Hrvatske, a koje utjee na smanjenje broja poljoprivrednika i znak je
ekonomskog razvoja onog vremena. Cilj rada bio je prikazati, kroz prizmu ivota
velebitskih Podgoraca, razloge naputanja junog Velebita, odnosno razloge preseljenja
stanovnitva u priobalno podruje dananjeg turistikog naselja Starigrad Paklenica i
okolnih mjesta. Modernizacijski procesi (karakteristini za hrvatski prostor u drugoj
polovini XX. stoljea) razvoj robno-novanih odnosa, urbanizacija i industrijalizacija te
razvoj tercijarnih i kvartarnih uslunih djelatnosti vezanih uz turizam utjecali su na ivot
velebitskih Podgoraca, omoguivi im bre odustajanje od stoarstva i ratarstva, pri emu
dolazi do deagrarizacije i deruralizacije tih prostora. U ovom radu naglasak e biti
stavljen upravo na teke ivotne uvjete prije preseljenja, odnosno prije negoli su
modernizacijski procesi (makar u svojem rudimentarnom obliku) poeli prodirati na ovo
podruje.
Kroz rad vrsnog hrvatskog etnologa Vitomira Belaja, koji e posluiti kao teoretska
podloga i sekundarni izvor podataka, ali i kroz radove ostalih autora koji su se doticali
tema vezanih uz zemljoradniko-stoarsku ekonomiju i nain ivota planinskih stoara, u
ovom e tekstu biti prikazan makar dio svakodnevice velebitskih Podgoraca tekih
ivotnih uvjeta, koji su pospjeili odlazak s ovog ruralnog podruja.
Religijske posebnosti, kao to je ritual koji se izvodio nakon misnog slavlja na dan
Velike Gospe ili pak pogrebni obiaj odlaganja pokojnika na posebnim, za to
predvienim mjestima mirilima, kao i neke crtice obiteljskih i meuljudskih odnosa
A. Buljeta: Deruralizacija junog Velebita... Senj. zb. 37, 397-428 (2010.)
398
itelja junog Velebita bit e potkrijepljene intervjuom koji je proveden 7. svibnja 2010.
godine s gom Kristinom Buljeta, osobom koja je roena i ivjela na navedenom
podruju sve do 1958. godine. A on e posluiti u ve navedenom oslikavanju ivotnih
prilika velebitskih Podgoraca.
Velebitski Podgorci ivjeli su bez ceste prohodne za zaprena kola i automobile,
bez dovoljne koliine pitke vode, sa stalnim zabranama, bilo da se radi o uzgoju stoke,
osobito koza ili o sjei drvea. Jedan od presudnih razloga, moe se rei potpune
deruralizacije, a potom i deagrarizacije ovih prostora bila je gradnja Jadranske magistrale
koja je sa sobom donijela razvoj turizma i uslunih djelatnosti, meutim, preseljenje na
obalu predstavlja i drutveni presti ondanjeg stanovnitva, koji se prvenstveno odnosio
na gradnju stambenih objekata na obali. Sve ovo pridonosi konanoj odluci o naputanju
ruralnog podruja junog Velebita.
Kako velebitski Podgorci, njihovi stanovi, pojate, podi, terne i torovi ne bi bili
preputeni potpunom zaboravu potrebno je pisati o ruralnom ivotu koji je nekada
nastanjivao junovelebitske obronke, a tomu, nadati se, pridonosi i ovaj tekst.
Kljune rijei: deruralizacija, deagrarizacija, modernizacija, Juni Velebit, Podgorci

Uvod
Udio poljoprivrednog u ukupnom stanovnitvu opada ve due od pola
stoljea, i u svijetu, i u Hrvatskoj. Rezultat je to ekonomskog razvoja uslijed
kojeg stanovnitvo naputa poljoprivredu i zapoljava se u nekom od sektora
vezanih uz sekundarne, tercijarne pa i suvremene kvartarne djelatnosti.
Smanjivanje broja poljoprivrednog stanovnitva vezan je uz proces
deagrarizacije ali i deruralizacije.
1
Jedan od najagresivnijih procesa takve vrste
nazvan je patolokom deagrarizacijom stanovnitva
2
- ovakav oblik
deagrarizacije podrazumijeva naputanje poljoprivrede bre no to to
omoguava ekonomski razvoj, pri emu se stvara sloj stanovnitva nazvan
agrarnom sirotinjom, gdje poljoprivreda "vie 'tjera' ljude nego to ih
nepoljoprivreda 'privlai'".
3
Robno-novani odnosi koji se razvijaju tokom XX.
stoljea predstavljaju osnovu za raslojavanje stanovnitva ruralnih krajeva kao i

1
Puljiz u svojoj knjizi Eksodus poljoprivrednika naglasak stavlja na pojam deagrarizacije,
koja podrazumijeva "sveukupnost oblika naputanja poljoprivrede kao aktivnosti i izvora
dohotka", doslovno shvaeno deagrarizacija (lat. Ager polje, zemlja i prefiks de odvajanje od
neega) znai odvajanje od zemlje. Ipak, Puljiz naglaava kako ovaj pojam ne podrazumijeva i
deruralizaciju, koja se pak odnosi na naputanje sela; osobito zbog toga to se nepoljoprivredno i
seosko stanovnitvo razlikuju - V. PULJIZ, 1977, 8. U ovom e radu biti prikazani procesi
deruralizacije i deagrarizacije koji su se paralelno dogaali sredinom 20. stoljea na podruju
junog Velebita a uslijed modernizacijskih mijena.
2
Pojam preuzet iz V. PULJIZ, 1977, 8.
3
V. PULJIZ, 1977, 8.
399
podlogu za preobrazbu poljoprivrede koja, od sistema zatvorene, samodovoljne
ekonomije, postaje privredna grana s atributom tzv. industrijske poljoprivrede.
Autarkian seljaki nain ivota biva promijenjen, ujedno mijenjajui i gradski
ivot, koji poprima odreena obiljeja pridolog poljoprivrednog stanovnitva.
Deagrarizacija, prema tome i deruralizacija, spadaju u one procese u drutvu
koje oznaavamo kao bazine, a uklapaju se u podruje kojem pripadaju ostali
procesi modernizacije kao to su industrijalizacija i urbanizacija.
4

Treba naglasiti kako uglavnom dominirajua teza o modernizaciji sela i
poljoprivrede, kao i pretpostavka o linearnom slijedu promjena unutar drutva
od agrara prema industriji, danas postaje upitna obzirom na planetarno irenje
ekoloke krize kao i globalizacijskih procesa koji nose negativan predznak a
svojstveni su za podruje ekonomije, tehnologije, informatike pa i kulture.
5

Postmoderni svijet i njegova, nazovimo je, globalna kultura dovode u pitanje
sam pojam modernizacije, koji se iri i u neku ruku zamjenjuje pojmom
globalizacije, istie Cifri. Modernizaciju kao skup procesa koji obiljeavaju
prvu polovinu XX. stoljea koristit emo dakle kao drutvenu realnost tog
vremena, ne ulazei u raspravu o globalizacijskim procesima danas.
Govorei o deagrarizaciji valja napomenuti kako postoje oblici koje
nazivamo djelominom deagrarizacijom, a ona podrazumijeva naputanje
poljoprivrede u etapama, ali i ostanak na poljoprivrednim gospodarstvima (prema
tomu ovaj oblik deagrarizacije ne ukljuuje deruralizaciju). Meutim, potrebno je
spomenuti i deagrarizaciju s obzirom na prostornu pokretljivost, tonije,
interagrarnu migraciju, koja je djelomino povezana i s temom ovog rada.
6

Trajno preseljavanje poljoprivrednika iz jednog kraja u drugi jedan je oblik
interagrarne migracije.
7
Migracije takva tipa dogaaju se u veini sluajeva zbog
siromatva, uvjetovanog ili prenapuenou ili u nedostatku prirodnih resursa
pojedinog podruja iz kojeg se stanovnitvo iseljava. Puljiz konstatira kako se u
naoj zemlji odlazilo uglavnom iz brdskih u ravniarska podruja, s planina u
doline. "Nae je dinarsko podruje () bioloki jako a ekonomski slabo, pa se
odatle, ba kao i rijeke, ljudska bujica slijevala prema panonskim predjelima, te
dolinama rijeka, uvalama, poljima. Za siromanog seljaka iz planinskog, krnog
podruja () bile su to obeane zemlje, gdje se moglo ivjeti i gdje se rjeavao
problem ishrane. () u njima se nastaniti bila je elja mnogih."
8
Jo je

4
V. PULJIZ, 1977, 8.
5
I. CIFRI, 2003, 21.
6
V. PULJIZ, 1977, 129.
7
Drugi je oblik predstavlja sezonsko zapoljavanje na poljoprivrednim poslovima u drugim
krajevima V. PULJIZ, 1977, 129-131.
8
V. PULJIZ, 1977, 130.
400
potrebno napomenuti kako su, iako postoje, osobito nakon II. svjetskog rata,
organizirana preseljenja poljoprivrednog stanovnitva od drave, znaajna i
spontana interagrarna preseljavanja iz siromanijih u poljoprivredno bogatije
krajeve. Podruje o kojemu e biti rijei u ovom radu dio je junog Velebita, ije
je stanovnitvo tijekom povijesti uglavnom preseljavalo na ravniarska podruja,
ipak nama je zanimljivo preseljavanje stanovnitva koje je obitavalo na
obroncima junog Velebita a preselio se na obalu, tonije, na podruje dananjeg
Starigrada Paklenice i okolnih mjesta. Cilj nije bio utvrditi toan broj preseljenih
ili pak tone lokacije na koje su se selili, cilj rada bio je utvrditi razloge zbog
kojih su napustili to brdsko podruje. Da bismo utvrdili razloge odlaska najprije
je potrebno prikazati nain njihova ivota i rada prije nego su napustili svoja
ognjita.
Pretpostavlja se kako modernizacijski procesi - robna-novana razmjena
potpomognuta industrijalizacijom i urbanizacijom, te razvoj tercijarnih uslunih
djelatnosti utjeu na ivot Podgoraca koji su obitavali na obroncima junog
Velebita.
Dolazi do deagrarizacije, potpune ali i djelomine s obzirom na stupanj
odvajanja od poljoprivrede, a deagrarizacija s obzirom na prostornu
pokretljivost javlja se u sva tri oblika definitivno i povremeno naputanje
gospodarstva, kao i dnevne i tjedne migracije. Ipak deruralizacija
9
je paralelan
proces koji se odvija na tom podruju, jer stanovnitvo selei na obalu naputa
gospodarstvo kao mjesto stanovanja, ono postaje dodatni izvor zarade ili, jo
uvijek rijetko, koristi kao turistika atrakcija. Meutim, deruralizacija junog
Velebita kao proces pustoenja veine zaselaka i sela na tom podruju
najvidljiviji je proces.
10

9
Razlikovat emo deruralizaciju - proces naputanja sela kao mjesta stanovanja od
deagrarizacije prestanak bavljenja primarnim djelatnostima (poljoprivreda i umarstvo) seoskog
stanovnitva koje, ne mijenjajui nuno mjesto stanovanja prelazi u druge gospodarske grane Z.
CURI B. CURI, 1999.
10
Deruralizacija ili derurizacija "proces naputanja sela i smanjenje seoskog
stanovnitva u nekom kraju ili dravi; gubljenje seoskih znaajki naselja i naputanje seoskog
naina ivota". Ovaj je pojam srodan pojmovima deagrarizacije, ruralnog egzodusa i
depopulacijskom krajoliku - A. CVITANOVI, 2002, 82. Kod istog autora pojam deagrarizacije
definiran je na sljedei nain: "Prestanak bavljenja primarnim djelatnostima i zapoljavanje
stanovnitva u ostalim sektorima djelatnosti bez promjene mjesta stanovanja", takoer se govori o
"promjeni profesionalnog sastava stanovnitva, preslojavanje poljoprivrednika u neagrarna
zanimanja zbog naputanja poljodjelskih posjeda i poljoprivrednih zanimanja te dnevnih selidba
u gradska i industrijska sredita, to najee dovodi i do promjene mjesta stanovanja i
ukljuivanja u gradski nain ivota" - A. CVITANOVI, 2002,74.
401
Aspekti ivota velebitskih Podgoraca
"Od svih Velebitskih zaravni ili terena najvee je Rujno koje se dijeli na
Veliko i Malo Rujno.
11
Nalazi se na podgorskoj strani junog Velebita ispod
vrhova Vierujne, Zamrtena i Vilinjskog vrha. Cijelo je Rujno dugako oko 7 km
a iroko oko 1 km.".
12
Veliko i Malo Rujno nalaze se na nadmorskoj visini od oko
800, odnosno 900 metara, a predstavljaju jedan od najveih velebitskih panjaka.
13

Ovo je podruje bilo naseljeno sve do druge polovine XX. stoljea kada, uslijed
gospodarske i drutvene transformacije, dolazi do prostorne pokretljivosti
stanovnitva, koja spada u jedno od osnovnih obiljeja nadolaska suvremenog
drutva.
14
Naselja, tonije, zaseoci koji su se nalazili na podruju junog Velebita
bili su ondanjem stanovnitvu korisni iz vie razloga: prvi, koji predstavlja
povijesno nasljee osiguravao je sklanjanje pogledu s mora iz sigurnosnih razloga,
ta su naselja smjetana na granici plodnih polja, podesnih za obraivanje zemlje s
jedne strane, dok su ujedno postojali i uvjeti za ispau na podruju vapnenakih
strmih strana.
15
Preseljavanja iz podgorskih u priobalska naselja, ali i migracije u
druge krajeve dovode do potpune deruralizacije toga prostora. Ipak, Ante
Rukavina, poznati liki planinar, spominje kako je "na Rujnu jo prije tridesetak
godina (1950-ih) bilo pedesetak uuvanih i redovito obnavljanih i zato solidnih
ljetnih stoarskih stanova stoara iz Podgorja, tj. iz okolice Starigrada
Paklenikog. Posljednjih godina preko ljeta boravi u tim stanovima samo nekoliko
starijih stoara iz Podgorja koji ovdje napasaju ovce, konje, mazge i pokoju

11
Veliko i Malo Rujno predstavljaju prostor na kojem je stanovnitvo imalo tzv. ljetne
stanove, dok su kue u kojima su ivjeli bile smjetene nie, uglavnom zatiene, u nekom docu
ili dulibi, gdje je ravno dno, pogodno za neto usjeva R. SIMONOVI, 1937, 58. Dolac
predstavlja oveu okruglu vrtau, zasutu plodnim tlom; duliba je dugaka uvala u kru, na dnu joj
je plodno tlo. I doci i dulibe su bili uzorno ureeni i zasijani itom, u niim predjelima
kukuruzom, ali najvie krumpirom i kupusom te crvenim lukom I. MALCELJ, 1939, 24.
12
A. RUKAVINA, 1985, 36. - Tekst Veliko i Malo Rujno objavljen u asopisu Kana 1985.,
koji spominje i Belaj u svojem lanku Tradicijsko planinsko stoarenje i za koji pretpostavlja
da ga je napisao Ante Rukavina, predstavlja jedan od izvora i za ovaj rad. Meutim, na temelju
intervjua koji je obavljen s gom Kristinom Buljeta 7. svibnja 2010. gotovo smo sigurni da je
uistinu rije o Anti Rukavini, poznatom likom planinaru. Naime ga Kristina ga spominje kao
redovitog hodoasnika na Veliko Rujno na dan Velike Gospe (15. kolovoza). Skoro svake
godine, nakon to je odselila u Liku, ga Kristina bi hodoastila na Veliko Rujno, tamo bi uvijek
susretala Antu Rukavinu, koji je pjeice dolazio, ali s like strane. Prema rijeima nae kazivaice
volio je prisustvovati misnom slavlju i obredu nakon mise, o kojem e kasnije biti rijei, a koji je
Ante Rukavina i opisao u svojem tekstu Veliko i Malo Rujno.
13
Za jasniju sliku stoarskih putova junog Velebita, kao i dalmatinskih panjaka toga
podruja vidjeti u M. MARKOVI, 1980, 28-29 i 40.
14
I. BAUI, 1971, 57.
15
I. BAUI, 1971, 57.
402
kravu."
16
Mirko Markovi konstatira kako "na Velebit izdiu stoku Primorci, i to
najvie iz sela juno od Karlobaga".
17

Poloaj starih naselja pod vapnenakim grebenom bio je rezultat dvojne
zemljoradniko-stoarske ekonomije koju su Podgorci prakticirali, dok su
preseljavanje na obalu uvjetovale drugaije gospodarske prilikama
18
(o kojima e
biti rijei). O tomu u korist jo 1980-ih pie Mirko Markovi: "Stoarska kretanja
na planinskim terenima Dinarida nisu narodni obiaji ili tradicija ove sredine, ve
odraz nude koja je tjerala ovdanje stanovnitvo da iskoriste raspoloive
mogunosti u prehranjivanju blaga."
19
Jo nastavlja, kako je odumiranje stoarskih
kretanja na tom prostoru zapravo odraz drutvenih prekretnica doba u kojem su
stoari dinarskih planina ivjeli.

Karta 1. Geografski smjetaj Starigrada Paklenice i V. Rujna.
20

16
A. RUKAVINA, 1985, 36.
17
M. MARKOVI, 1971, 531.
18
I. BAUI, 1971, 62.
19
M. MARKOVI, 2003, 28.
20
I. BERTI i sur. (ur.), 2005. Topografska karta mjerila 1:100 000 koja, izmeu ostalog,
prikazuje geografski poloaj Starigrada Paklenice s okolicom preuzeta je iz Geografskog atlasa
403
ivotni put velebitskih Podgoraca pokuat emo prikazati na temelju
rada profesora Belaja, koji je, u nadi da e etnolozi, ali i znanstvenici ostalih
znanstvenih podruja iskazati zanimanje za ivot i obiaje, arhitekturu i
sveukupnu socijalno-gospodarsku sliku toga kraja, napisao rad o velebitskim
Podgorcima Bunjevcima (rad je objavljen 2004. godine). Na temelju intervjua
obavljenog s gom Kristinom Buljeta
21
(ro. Erceg), 7. svibnja 2010., koja je
roena u Gornjim Ercezima 1937. te je ivjela na tom podruju do 1960-ih,
pokuat emo razjasniti neke nejasnoe u njegovu radu, ali i, nadamo se, nove
spoznaje o ivotu velebitskih Podgoraca.

Sl. 1. Kazivaica Kristina Buljeta u svom domu u Smiljanu pokraj Gospia,
autorica fotografije: Anita Buljeta (snimljeno 28.10.2010.).

Hrvatske, potom je skenirana, nakon ega je izdvojen navedeni prostor koji je i prikazan, a u
namjeri da se ovom kartom poprati tekstualni dio rada. Znakom kria (plavom bojom) na karti su
oznaene neke od lokacija na kojima se nalaze mirila (prema M. TROELJ, 1981-1982, 116),
dok je crkva na V. Rujnu oznaena kriem crne boje.
21
Vidjeti Sl. 1.
404
Prva gospodarska kriza koju je su Podgorci osjetili bila je ona za vrijeme
Prvog svjetskog rata i nakon njega, a upravo je ona najavila dolazak socio-
ekonomskih promjena tokom sljedeih desetljea. Prema rijeima I. malcelja,
koji je posjetio juni Velebit 1939. godine, prije Prvog svjetskog rata mukarci
su odlazili na rad u Ameriku, ali i europske zemlje. Takav oblik migracije bio je
uvjetovan brojnou porodice, smanjenom rodnou zemlje i suama koje su
karakteristine za ovaj dio Velebita.
22
ene su u takvim uvjetima ostajale same
i postajale glava obitelji, priliv novca koji su slali iseljenici, kao i potekoe
zbog "nejakih pastira, slabog nadzora i nestaice vode dovele su do smanjena
privrednih djelatnosti".
23
Isti autor naglaava kako je Prvi svjetski rat ovakvom
nainu ivota i prilivu novca iz inozemstva nanio prvi udarac, a privredna kriza
koja je slijedila nekoliko godina iza rata dokrajila je blagostanje potpuno.
"Ljudi su se iz svijeta vraali u praznu kuu ena koliko je dobila toliko je i
potroila a mu se odvikao od kue, od stoarstva i zemljoradnje, pa im se
teko vraa. () Danas se prilike opet malo popravljaju, ovjek se vraa zemlji
ali polako. () Zadnjih nekoliko godina vlada je u Velebitu sua, te je i ona
uinila svoje s obzirom na povratak velebitskih stoara."
24

Za razliku od ostalih zapadnoeuropskuh zemalja, modernizacijski procesi
u Hrvatskoj kasne, moglo bi se rei da kasne i itavo jedno stoljee, ako
uzmemo u obzir razvitak Zapadne Europe nakon izuma parnog stroja 1764.
godine. Kljune promjene u europskoj industriji i poljoprivredi dogaale su se
tokom XIX. stoljea, a Hrvatska ih je osjetila tek u XX. stoljeu. Tako je bilo i
s hrvatskim selom. Kao to je ve istaknuto, do odreenih promjena dolazi prije
Prvog svjetskog rata, to jest migracijama vezanim uz rad u inozemstvu, ali rat i
kriza usporavaju procese razvitka. Hrvatska je stoljeima, u sklopu Austro-
ugarske, predstavljala periferiju zbivanja, vie logistiku potporu negoli prostor
promjena. Prema tomu, situacija u selima, kao to su ona na podruju junog

22
O iseljavanju velebitskih Podgoraca u Ameriku poetkom XX. stoljea svjedoi baza
podataka o useljenicima koja se moe pregledati na web stranici: http://www.ellisisland.org/
search/passSearch.asp. Naime rije je o bazi podataka koji se odnose na useljenike koji su prije
ulaska u New York bili iskrcavani na otoku Ellis, gdje su bili registrirani, a prolazili su i odreene
lijenike preglede. Prema prezimenima koja su karakteristina za podruje dananjeg Starigrada
Paklenice moe se pronai velik broj registriranih Podgoraca koji su emigrirali u Ameriku.
Stanovnitvo na prostoru junog Velebita raste sve do 1910. godine. Demografski maksimum
prostor doivljava neposredno prije Prvog svjetskog rata. Nakon toga dolazi najprije do
postupnog, ukljuujui gore navedena iseljavanja, a potom i sve izraenijeg depopulacijskog
procesa (vie o tome na web stranici NP Paklenica (Prostorni plan): http://www.mzopu.hr/doc/
PPNPPaklenica/PPNPPaklenica-pocetna.htm).
23
I. MALCELJ, 1939, 25.
24
I. MALCELJ, 1939, 25.
405
Velebita, jednostavno nije predstavljala prostor povoljan za promjene, nije
predstavljala problem nikome osim seljacima koji su ivjeli surovu stvarnost
toga kraja.
Kako se ivjelo na junom Velebitu nakon Drugog svjetskog rata saznali
smo iz prve ruke, tonije intervjuom s gospoom Kristinom Buljeta, koja je do
svoje dvadesete godine uistinu ivjela ondanjim ivotom velebitskih
Podgoraca.
Kao to je ve navedeno, prof. dr. sc. Vitomir Belaj objavio je 2004.
godine rad u kojem govori o planinskom stoarenju na Velebitu. Premda je
njegov rad vezan uz etnologiju, posluit e nam kao polazna toka za
socioloko vienje ondanjeg ivota velebitskih Podgoraca.
Belaj zapravo u svom radu sredinju ulogu pridaje tezi kako su u
zapadnim dinarskim planinama ouvani, uz transhumantne
25
i tragovi
planinskog stoerenja koje pak tipoloki odgovara alpskome, pa prema tomu u
potankosti opisuje tradicijsko planinsko stoarenje na Velebitu, uz naglasak na
bunjevakom podrijetlu velebitskih Podgoraca.
Krenuvi od transhumancije, Belaj opisuje stoarenje bukovakih ovara,
za koje smatra da u potpunosti odgovaraju ovom tipu stoarenja. Naime, on
naglaava kako vlasnici stada nisu pripremali sijeno za zimu, pa je stoka morala
konstantno biti u ispai. Tu je, prema Belajevim rijeima, glavna razlika izmeu
transhumantnog naina stoarenja i planinskog stoarenja o kojem on
raspravlja. Tokom intervjua saznali smo poneto i o tome da Bukovani nisu
imali stanove, nego nastambe koje su pravili od drveta, to bi ga pronali ili
istesali kada bi doli na podruje gdje e se zadrati i napasati stoku. Ga
Kristina se prisjea kako su Bukovanke bile odjevene u arape, odjeu dugih
rukava, a glava im je bila povezana rupcem, i tako tokom cijelog ljeta. Kada su
ih, jednom prilikom, za vrijeme konje, naa kazivaica i ostali seljaci pitali
zato su tako obuene, iako je ljeto, djevojke su odgovorile kako u njihovu
kraju ene ne smiju pokazivati tijelo, osobito noge, jer bi tko mogao rei da su
se "raspustile". Takoer spominje da su Bukovani imali velika stada ovaca i
volova, ali i krava.

25
Belaj definira transhumanciju na sljedei nain: "Osnovna znaajka transhumntnog
stoarenja jest da su vlasnici stada (u pravilu je rije o ovcama) nastanjeni u stalnim naseljima
gdje se bave skromnom zemljoradnjom, dok su sama stada i ljeti i zimi na panjacima gdje ih
uvaju pastiri. Ovo je potonje bilo pak uvjetovano injenicom da pojedini vlasnici stada sve
donedavno nisu prikupljali krmu (sijeno) za zimu, pa je stoka morala zimi traiti pau u toplijim,
tzv. upskim krajevima uz more, ili su pak pastiri odlazili sa stadima u velike ravnice gdje su
morali kupovati sijeno od seljaka kako bi im stoka preivjela zimu." V. BELAJ, 2004, 9.
406
Dakle, Belaja zanima poseban oblik stoarenja na Velebitu, koji spominje
I. Vinak u svojem magistarskom radu, a poziva se na lanak iz 1847. pod
naslovom Horvatski nomadi, iji autor je nepoznat (poznati su samo inicijali
J.S.), u kojem je, prema Belajevim rijeima, "opisan jedan posve drugaiji nain
seoskog gospodarstva na Velebitu".
26
Prema onome to Belaj razmatra proizlazi
kako ne stoji tvrdnja antropogeografa Mirka Markovia koji smatra da je
planinsko stoarenje (zemljoradnju ne navodi kao bitan element) bilo jedini i
glavni dio narodne privrede na prostoru junog Velebita. Belaj naglaava kako se
Podgorci, zbog toga to siju i sade usjeve i povre, a osobito zbog toga to kose
sijeno ne ponaaju kao transhumanti. Ga Kristina nam objanjava kako su
Podgorci ito sijali na Rujnu, ali i pri zimskom stanu, jednako kao i krumpir i
kupus, pa su snosili plodove u zimski stan, ako se ne bi pojelo sve tokom ljeta.
Na pitanje jesu li kosili i spremali sijeno, odgovara potvrdno: ne samo da su
kosili, nego su sve to sijeno morali snositi u zimski stan.
Podruje na kojem je ga Kristina ivjela obuhvaa nekoliko zaselaka
koja, poevi od onih koja se nalaze na najnioj nadmorskoj visini idu
sljedeim redom: Koii, Milovci, Katalinii, Dokoze, Tomii, Donji Ercezi,
imidrii (Milovci), Gornji Ercezi, Mali Vaganac, Veliki Vaganac
(Buljete).
27

Premda Belaj spominje "u pravilu tri stalne nastambe
28
: jednu (zimsko
selo) blizu mora, drugu (selo nastanjeno od proljea do jeseni, gdje su
obraivali njive i prikupljali sijeno) na podima oko 800 metara nadmorske
visine, a treu pod vrhovima Velebita (ljetni stan, samo za pastire)"
29
- ovakva

26
V. BELAJ, 2004, 11.
27
U ovom dijelu velebitskog Podgorja postoje i drugi zaseoci, ali ih kazivaica ne
spominje. Vidljivo je da su toponimi uglavnom nazvani prema prezimenima, osim Velikog i
Malog Vaganca, gdje prevladava prezime Buljeta. Na tom podruju javljaju se i toponimi vezani
uz slijedea prezimena: avii, Katii, Adii, Marasovii, Petrievii, Smokrovii, Ramii,
Parii, Krapii, Katalinii, Jovii, ikii, Jusupi. Svi ovi zaseoci (varoi) dio su junog Velebita,
nalaze se u blizini dananjeg Nacionalnog parka Paklenice, a pripadali su Opini Starigrad
Paklenica (vidi Kartu 1).
28
Milovan Gavazzi, osvrui se na planinsko stoarstvo i prehranu stoke govori o prehrani
na dvije strane i u dva doba godine: "Od jeseni do proljea, kod kue u selu, preteno u stajama
(pojatama), hranei se hranom spremljenom bilo u sjenicima, bilo u stogovima vani; izmeu
proljea i jeseni u planini () boravei pod vedrim nebom u torovima ()" Jo nastavlja kako se
obani i svi ostali sakupljaju oko svojeg stana ili kolibe za vrijeme ljetnih mjeseci na planini. Ali,
postoje, premda rjee, na veim nadmorskim visinama neke vrste podrunih koliba, kamo pastiri
vode stoku na visinsku pau u najveem ljetu M. GAVAZZI, 1991, 58-60. Prema tomu, tri
stalne nastambe, odnosno trea nastamba, koja se nalazi na najvioj nadmorskoj visini, ne
predstavlja nunost, oito je da je tu rije o pojedinanim sluajevima, povezanima s potrebama
konkretnih planinskih prostora.
29
V. BELAJ 2004, 12.
407
podjela ne predstavlja pravilo, vie openitu orijentaciju. Kazivaica spominje
kako se Podgorci iz zaselka Tomii uope nisu selili u vrijeme kada je ona
ivjela na Velebitu, ali zna da su imali stanove u viim predjelima koje nisu
vie koristili. Tomii su imali pogodnost, a to je izlaz za stoku prema Paklenici
koji im je omoguavao svakodnevan povratak u zaselku. Jedini koji su imali tri
stana bili su Dokoze: jednu nastambu u blizini mora, drugu na Velikom
Vagancu i treu na Velikom Rujnu. Ovi Podgorci svoja stada nisu sputali na
zimske stanove u blizini mora, ve su stada ostavljali u Velikom Vagancu, to
je Buljatama koji su tamo ivjeli pak predstavljalo zimske stanove, jer su oni
imali samo dva stana, navedeni i drugi na Velikom Rujnu.
Preseljenje Podgoraca u ljetne stanove poinje poetkom svibnja (do tada
obrauju vrtove koji se nalaze kod zimskih stanova).

Sl. 2. Naputeni zimski stan velebitskih Podgoraca na podruju junog Velebita u nekom
od zaselaka u blizini tzv. Puntarskog puta. Autorica fotografije: Ana Lemi (snimljeno 28.
8. 2008.). Poloaj zaselaka uz Puntarski put vidjeti u tekstu Karta 1.
408

Sl. 3. Oronuli zimski stan, i zatieni dio za poljoprivredni alat na podruju junog Velebita
u nekom od zaselaka u blizini tzv. Puntarskog puta, autorica fotografije: Ana Lemi
(snimljeno 28. 8. 2008.). Poloaj zaselaka uz Puntarski put vidjeti u tekstu Karta 1.

Izmeu Antunova (13. lipnja) i Petrova (29. lipnja) sva se panja
posveivala sjenokoi, u kojoj sudjeluju svi mukarci.
30
Nakon Petrove pastiri
svoja stada izgone u planinu na stanove, oito nakon sjenokoe - "Malo dana po
Petrovu opuste sva podgorska sela u njima ostanu samo starci, poneka ena
radi brige oko pokunice i posve mala djeca, dok sve ostalo isprtlja na
planinu."
31
Belaj pak konstatira kako obani borave u stanovima na nadmorskoj
visini od 1600 ili ak i vie od 1700 metara, a samo rijetki imaju panjake tako
blizu ljetnim stanovima (podima) pa su svaku veer vraali stada do ljetnih
stanova. Prema rijeima ge Kristine, upravo su Podgorci iz podruja u kojem
je ona ivjela imali mogunost povratka pastira i stada do ljetnih stanova.
32
Na

30
I. MALCELJ, 1939, 25-26.
31
I. MALCELJ, 1939, 26.
32
Djeca i mladi, za boravka na V. Rujnu, obino nisu spavali u stanovima, jer stanovi su
bili relativno skueni i samo su stariji spavali unutar njih. Ali, prema rijeima ge Kristine, bilo je
409
ljetnim stanovima Podgorci su boravili do Male Gospe (8. rujna)
33
nakon ega
su se vraali u zimske nastambe (Belaj ljetnim stanovima naziva pastirske
stanove na viim predjelima, a podima naziva stanove koji odgovaraju poloaju
od oko 700 do 900 metara nadmorske visine, na kojima se i nalaze Veliko i
Malo Rujno
34
- panjaci koji Podgorcima slue kako za ispau i za sadnju
ljetnih usjeva). Podruja na kojima su susretali Bukovane na veoj su
nadmorskoj visini od panjaka na kojima su Podgorci napasali svoja stada (oni
su naime na ta via podruja odlazili samo u vrijeme konje). Dakle, moemo
zakljuiti kako svaka pojedinana skupina zaselaka velebitskog Podgorja ima
svoje posebnosti, ipak, zajedniku crtu predstavlja obvezatno seljenje s obzirom
na godinje doba. Mi emo se, ipak usredotoiti na Podgorce koji su obitavali u
ve navedenom prostoru oko Starigrada Paklenice.
35

Belaj naglasak stavlja na dokazivanju stoarsko-zemljoradnike kulture u
velebitskih Podgoraca, koja, prema njegovim rijeima, pripada alpskoj a ne
transhumantnoj kulturi; dakle, ovaj autor jasno razdvaja alpsko od (dinarskog)
transhumantnog stoarstva.
36
Znaajna razlika uoljiva je i kada je rije o stoci

sasvim podnoljivo spavati ispod vedrog neba, osobito nakon konje, kada bi se moglo spavati i
na sijenu."Stanovi su bili mali i mi bi dica spavali unutra samo kad bi sastavilo vrime, ali i tada bi
mogli le samo na pod, jer bilo nas je puno."(K.B.).
33
Na "podima", odnosno ljetnim stanovima Podgorci su boravili do listopada, odnosno do
vremena kada bura ojaa, napominje kazivaica.
34
Prema rijeima ge Kristine na Velikom Rujnu preko ljeta boravili su Podgorci hrvatske
nacionalnosti, dok su na Malom Rujnu boravili Podgorci srpske nacionalnosti, koji su zimske
stanove imali u dananjoj ibuljni, premda Markovi spominje i stanovnitvo Tribnja koji sele na
Malo Rujno podatak iz M. MARKOVI, 1971, 531. Kazivaica, ga Kristina, nam jo
napominje kako su Podgorci hrvatske nacionalnosti rijetko komunicirali s Podgorcima srpske
nacionalnosti. Kae da su ovi potonji dolazili na Veliko Rujno za Veliku Gospu, ali su "nai
svata pivali pa bi ovi brzo oli svojput". Jo naglaava kako kod njih, mislei na ve spomenute
zaseoke "nije bilo pravoslavaca, nego to doi ovi na Veliku Gospu; nije bilo kod nas ni jedne
kue".
35
Starigrad Paklenica danas je turistiko naselje smjeteno na Jadranskoj magistrali, uz
obalu Velebitskog kanala. Smatra se kako je nastao na temeljima nekadanjeg Argyruntuma. Bio
je to grad iz rimskog doba, koji je, vrlo vjerojatno, imao kompletnu gradsku infrastrukturu,
ukljuujui prepoznatljivi hram i forum, specifian tom povijesnom razdoblju M. DUBOLNI,
2006, 1. Pridodamo li tomu i nalazita iz rimskog doba na Velikom Rujnu moemo zakljuiti
kako je, vrlo vjerojatno, i prostor V. Rujna pripadao prostoru kojeg je kontrolirao taj municipij.
Pretpostavlja se kako su ondanji stanovnici velebitskog podgorja takoer dizali svoja stada u
planinu na ispau. Jedan od kljunih dokaza za navedeno je "Pisani kamen" u Begovai koji
svjedoi o usponu na velebitske obronke jo u rimsko doba.
36
Na str. 19 u Belajevom radu Tradicijsko planinsko stoarstvo na Velebitu i bunjevaka
etnogeneza autor prikazuje razlike izmeu alpskog i transhumantnog stoarstva na primjeru,
odnosno usporedivi Bukovane i Podgorce. Najbitnija razlika je ta to se bukovake obitelji ne
sele s obzirom na godinje doba, sele se samo obani, za razliku od Podgoraca koji se sezonski
410
koju uzgajaju Podgorci, naime, za razliku od Bukovana, Podgorci imaju znatno
vie koza, dok Bukovani i ostali transhumanti preferiraju ovce.
37
malcelj pak
navodi da je jedan od razloga za brojniji uzgoj koza bio taj to su one davale vie
mlijeka, ali i vremenski due nego to je sluaj u ovaca. Pa ipak, nakon Drugog
svjetskog rata komunistike su vlasti zabranile uzgoj koza pod izgovorom da tete
mladoj umi. Belaj, ne slaui se s reenim, konstatira kako je zabrana uzgoja
dovela do pogodnijih uvjeta za nastanak poara, ali i pridonijela bremu nestanku
planinskog stoarenja. Ga Kristina pak spominje zabranu uzgoja koza, koja je
predstavljala jedan od vodeih problema ondanjem stanovnitvu, netom
pogoenog ratom i jo veom oskudicom. Narod se jo vie bojao gladi, kae nam
ga Kristina
38
, osobito zbog toga to je bilo puno djece, a mlijeko je inilo jednu
od osnovnih prehrambenih namirnica za sve. Dodaje kako oni zapravo nisu znali
pravi razlog zabrane uzgoja, ali se sjea kako je njezin otac nekoliko koza sakrio u
oblinju peinu (pilju) gdje su ih kriomice hranili i muzli, a tako su radili i ostali
seljaci koji su imali mogunosti za to. Ostatak su koza bili prisiljeni prodati u
Starigradu mesarima po vrlo niskim cijenama. Osim ovaca i koza uzgajali su i
krave, gotovo je svaka obitelj imala kravu, mazgu ili magarca, neto peradi, a
nastojalo se uzgojiti makar jednu svinju svake godine, naglaava ga Kristina.
Belaj primjeuje, a na temelju malceljova teksta koji je napisao prigodom posjeta
Velebitskom kraju 1930-ih, kako Podgorci polja obrauju jako na starinsku, samo
s motikom. Zatim nastavlja kako nije rije o redukciji, odnosno o naputanju rala
ili pluga jer izraz "motika" predstavlja povrinu njive, a podrazumijeva onu
povrinu koju jedan ovjek moe obraditi u jednom danu. Ga Kristina
39

objanjava kako njihove njive nisu bile velike (svega nekoliko "motika"), pa nisu
bile toliko naporne za obradu, osobito zato to su se seljaci meusobno pomagali.
Postoji jo jedan, bitan razlog nekoritenja pluga, a to je nepristupanost terena.
Iako, ne bi toliki problem bio dopremiti plugove na Rujno i u zimske stanove da se
imalo novca za kupnju pluga, napominje ga Kristina.
40
Prema tomu, sve se radilo

preseljavaju, i to uglavnom svi. Vanu razliku predstavlja i sakupljanje sijena za stoku, to je
svojstveno za Podgorce koji zimu provode blie moru zajedno sa stokom, koju u zimskim
mjesecima krme kod kue, dok bukovaki pastiri svoju stoku samo kratko zadravaju kod kue
jer ne spremaju krmu za zimu V. BELAJ, 2004, 19.
37
V. BELAJ, 2004, 18; I. MALCELJ, 1939, 27.
38
Ga Kristina, ije ime nas moe zbuniti, jer kako i sama kae nije karakteristino za to
doba, prvotno je dobila ime Krstina, ali se tokom vremena dogodilo da je u dokumentima, oito
zbog pogreke, postala Kristina.
39
U daljnjem e tekstu citirani i parafrazirani dijelovi intervjua obavljenih s gom
Kristinom biti oznaeni njezinim inicijalima K. B.
40
Kupnja pluga (orala) predstavljala je jedan problem, drugi je problem bio nabava
ivotinja koje su mogle obavljati poljoprivredne poslove uz plugom. Naime, rije je o konju ili
volu, koji su, osim cijene koja je veini Podgoraca bila nedostina imali jo jednu "manu" bilo
411
motikama, koje su za razliku od onih koje se sada koriste, bile znatno vee i ire -
kada bi se obraivala zemlja, primjerice, za sadnju krumpira tim su se motikama
prokopavali redovi u zemlji skoro do koljena duboki (K.B.). Tek neto prije
Domovinskog rata su ljudi, koji su obraivali zemlje u Podgorju, dopremili
plugove i s njima obraivali zemlju, zakljuuje ga Kristina. Dakle, malceljov
zakljuak kako je motiarstvo bilo tu odavna (ako ne ak i oduvijek) u praksi vrlo
je vjerojatno i istina.
U nastavku e biti rijei o surovim uvjetima u kojima su Podgorci ivjeli.
Velebit je, naime, s te podgorske strane izrazito kran prostor, prevladava
kamen, otar i siv, stijene, neto malo makije i u svakom sluaju mnogo terena i
danas pristupanog samo vjetim planinarima i alpinistima. Zbog ovakva
terena, osim prometne izoliranosti, problem je predstavljala i opskrba vodom,
to navodi i malcelj: "Velik problem Podgorcima bio je opskrba pitkom
vodom".
41
Iako naa kazivaica ne istie taj problem posebno, osobito zato to
su u njezino vrijeme skoro svi seljaci pored kue imali uzidane cisterne,
odnosno terne, kako su ih zvali. Na Velikom Rujnu bilo je dovoljno vrela pitke
vode, navodi nam ona. Nain pojenja stoke koji je malcelj opisao, a rije je o
vaenju snijega iz snjenica
42
koji potom stoka jede (i to je jedini nain da se
stoka napoji), ga Kristina takoer spominje, ali kao neto to je bilo
karakteristino Bukovanima, koji su svoje blago napajali na puno veoj
nadmorskoj visini od Podgoraca a ovi potonji, ako bi i zalazili na via podruja,
svake su se veeri vraali do ljetnih stanova, gdje su napajali svoju stoku, ili su
stado vodili u Paklenicu na pojenje (meutim, u sunim godinama ni
Podgorcima pojenje stoke snijegom iz snijenica nije bilo strano). Jo je jedna
zanimljivost koju malcelj spominje: relativna urednost podgorskih stanova,
premda vode nemaju dovoljno "ne moe biti ni govora o nekim ureenim
higijenskim prilikama, dovoljnoj istoi itd., kad nema dovoljno vode ni za pie
a kamoli za pranje. Pored toga, moramo se uditi relativnoj istoi i redu koju

bi potrebno spremati mnogo vie sijena za zimu kako bi se ove ivotinje prehranile, a to
jednostavno, s obzirom na veliinu panjaka koje su kosili, nije bilo mogue.
41
I. MALCELJ, 1939, 28.
42
Snjenica je duboka jama u kru u kojima se snijeg zadri do kasno u ljeto, a ima i onih u
kojima se snijeg nikada ne otopi, za razliku od kamenica koje predstavljaju prirodne udubine u
nepropusnom kamenu pa kada se snijeg otopi voda se zadri. Postoje i umjetne kamenice u koje
bi seljaci stavljali to vee koliine snijega, koji se postepeno topio pa je i ovakav tip opskrbe
vodom bio dobrodoao I. MALCELJ, 1939, 28. Snijenice su Podgorci koristili i kao prirodne
zamrzivae za neto svjeeg mesa, ako su ga imali, naravno. Specifina pojava u snjenicama je
ona koju stariji spominju kao "crvanje snijega", naime rije je o tome da se, nakon to snijeg due
vremena stoji u takvoj jami, poinju razvijati pluni crvi vlasci, koji su osobito tetni za zdravlje
sitnog blaga, naglaava malcelj, koji je po struci bio veterinar.
412
susreemo na podgorskim stanovima".
43
Isti autor nastavlja, kako u kolibi,
ljetnom stanu, borave preko dana, ali i spavaju svi ukuani; u toj se kolibi
nalaze i odri ili postelje od drveta sa slamnjaom, a za pokrivanje slui arenica
ili biljac. Ovce su smjetene u tor, pokraj njega se nalazi kuerak u kojem spava
oban ili netko od ukuana tko pazi na stado preko noi, jer velika je opasnost
od vukova. Poto su obani obino bili mladi i djeca, na ovce je pazio netko od
odraslih, a problem je bio i taj to Podgorci nisu imali velikih i jakih pasa za
borbu s vukovima. Ga Kristina objanjava kako nisu ni mogli imati velike pse
jer i njih je trebalo hraniti, a hrane katkada nije bilo ni za ukuane, pa psi nisu
dolazili u obzir. malcelj nastavlja kako nije bila rijetkost da "ovjek ne moe
spavajui na stanu oka stisnuti od hajkanja i vike s kojima stanari nastoje odbiti
vukove od torova".
44

Sl. 4. Ljetni stan na podruju junog Velebita (Veliko Rujno). Autorica fotografije: Ana
Lemi (snimljeno 28. 8. 2008.). Poloaj V. Rujna vidjeti u tekstu Karta 1.

43
I. MALCELJ, 1939, 29. malcelj oito misli na ljetne stanove, koje Belaj naziva
podima. Stupanj higijene na zimskim stanovima bio je vei jer je voda bila dostupna, a s obzirom
na temperature bilo je lake odravati higijenu i kue i ukuana, kazuje ga Kristina.
44
I. MALCELJ, 1939, 29. Gavazzi navodi kako su pastiri na planinama tjerali vukove
vikom, strijeljanjem i vatrom M. GAVAZZI, 1991, 61.
413
obani su, kada bi krenuli sa stadom na ispau, dobili komad kruha i
eventualno neto sira, to bi bila sva hrana za taj dan. Dok su uvali stado, brali
su korijenje biljaka, osobito tzv. turutvu, koju bi, kada bi doli kui, oistili i
skuhali u mlijeku pa jeli - "zubi su nam od tog korijena bili skroz zeleni"
(K.B.). Zimi pak nije bilo mlijeka, pa se umjesto njega u palentu stavljao
skorup (pretpostavlja se da je rije o tzv. bijelom smoku, koji su Podgorci,
prema rijeima I. malcelja, sakupljali ljetnih mjeseci, pa koristili kao zain za
jelo zimi, a ga Kristina tako sauvano mlijeko jo naziva i skuta). Svako se
jutro kuhala palenta za doruak, jer, kako kae ga Kristina, drugo nita nisu ni
imali to bi moglo zamijeniti palentu, pa nastavlja sljedeim rijeima: "Ja bi
rekla svojoj materi, ako ' meni lonac dat (pri tome misli na ostatak palente na
dnu posude u kojoj je kuhana), ja u ti vodit mazgilja i kravu u pau"
(napominje kako je mjesto gdje su napasali krave i mazge bilo udaljeno oko 6
km od kue/zimskog stana). Kada bi dovela ivotinje do mjesta za ispau, onda
bi ih pustila da pasu, ali po mogunosti izmeu stijena gdje ih je mogla
zagraditi suhozidom, tako da ne mogu pobjei a obanica se mogla tokom
ispae bezbrino odmarati. to se tie ostale ishrane, na osnovi intervjua i
itanja malcelja, moe se utvrditi da im je ishrana bila oskudna. Mlijeka je
bilo uglavnom dovoljno, mesa relativno malo, ita dostatno samo nakon trampe
u Lici a kruha je trebalo puno s obzirom na brojnost obitelji. Od povra, sadili
su krumpir, bob i ljutiku (mladi crveni luk) koju su redovito nosili u Liku
prodavati, osobito u rano proljee, dok su grah donosili iz Like. Vrt u kojem su
sadili povre gnojili su stajskim gnojivom, koji su do njive nosili na sebi ili na
muli ili mazgi. Svinju, obino samo jednu, nastojala je imati svaka obitelj, a
vrijeme svinjokolje bilo je netom prije Boia.
Razmjena dobara s Lianima bila je od presudnog znaaja za Podgorce.
45

Kao to je ve spomenuto, neke od osnovnih namirnica dobavljali su upravo iz
Like. U Liku se ilo ljeti, osobito kada rode smokve i groe. Podgorci o
kojima je rije u ovom radu nisu uzgajali groe, a smokve su uzgajali samo
Milovci i Koii, koji su bili puno blie moru, s obzirom na ostale zaselke.
46

Nain kojim se dolazilo do likih poljoprivrednih proizvoda predstavljao je

45
Osim to su razmjenjivali dobra, Liani, Podgorci i Dalmatinci koristili su, sve do kraja
XIX st. panjake na Velebitu (njihovo koritenje regulirano je tzv. Gospikim ugovorom iz
1886.) Ipak, Liani su poetkom XX. st. prestali koristiti te panjake ali i zimovnike u Dalmaciji,
dok su stoari dalmatinske, primorske i podgorske strane Velebita jo vie od pola stoljea
posjeivali svoje ljetne panjake - M. MARKOVI, 2003.
46
Masline su takoer uzgajali oni koji su bili blie obali, ali se maslinovo ulje uglavnom
nije nosilo u Liku za razmjenu. Najvie zbog toga to je proces nastajanja maslinova ulja bio
mukotrpan, a i koliinski ga je bilo malo, uglavnom za vlastite potrebe.
414
prilino mukotrpan proces. Najprije bi 15 ili 20 djevojica i djevojaka u
rasponu od 15 do 20 godina odlazile u Veliku Paklenicu, u tzv. Suvu Dragu da
bi sakupile drva za ogrjev. Ondje su mogle sakupljati samo suha drva (sirova
drva, odnosno sjea drvea nije dolazila u obzir - nisu smjeli od lugara.
47
) Kada
bi sakupile dovoljno suhih drva, sjekle su ih na veliinu od oko pola metra,
potom ih tovarile na mule, ali i na sebe, ovisi koliko je koja mogla uprtiti
(natovariti na vlastita lea). Tako "natovarene" djevojke se nisu vraale kui
ve su silazile u Starigrad Paklenicu na rivu, gdje su se drva mjerila i gdje bi ih
otkupljivao ovjek iz Raanca po imenu Bene. Taj je ovjek kupovao od
Podgoraca i drva i janjce i jarad, dodaje ga Kristina. Drva bi mijenjali za
groe, ali i za smokve. Voe nisu dopremali u ljetne stanove na mulama nego
su ga nosili na leima, jer je mulama bio potreban odmor (ujutro se s njima
odlazilo u Liku). U prosjeku im je trebalo pet dana da se vrate iz Like, ponekad
i vie (ovisilo je u koji se dio Like odlazilo). Najee bi dolazili u Kosinj i
okolna sela, ali i u Mogori, Poitelj i ostatak likih sela koje je nastanjivalo
stanovnitvo srpske nacionalnosti. Po noi se nije putovalo, obino bi se prije
mraka pronaao pogodan proplanak gdje bi mula mogla pasti, a putnici se
odmoriti i prespavati no. Problem je bio kada bi se u Liku ilo u jesen: "Bilo je
puno rose, na nogama smo nosili samo trake (sandale), zbog toga bi nam koa
na stopalima jako ispucala ma prst si moga uloit u to ispucalo, dok bi to
zaraslo ve je i zima jenjala" (K.B.).
Koliko je bio teak ivot velebitskih Podgoraca moe se zakljuiti i prema
nainu na koji su dolazili do jednog od organizmu potrebnih kemijskih sastojaka,
do soli. Vodu, more i vino nosili u su mjeinama (uglavnom su to bile mjeine
kozjeg podrijetla, rijetko ovjeg). Nakon to bi se more donijelo s obale do stana
(bilo zimskog ili ljetnog) i to koliina od 10 ili 20 litara, kuhalo bi se na ognjitu,
uz povremeno mijeanje, produkt bi bio "jedva aka soli" (K.B.).
48
Sol koju bi
ovako dobili takoer su nosili u Liku kao sredstvo razmjene.

47
Vlasti su branile sjeu drvea, a to je bio jo jedan od "upravo udovinih postupaka
tadanjih monika" . BALEN, 1985. - jer je stabala bilo i vie nego dovoljno, posebice s like
strane Velebita, ipak, Podgorcima je bilo doputeno sakupljati samo suho drvo. Simonovi
objanjava kako je zabrana sjee drvea, kao i predrasuda o tetnosti koza na ovim podrujima
vladala vie od dvjesto godina. Jo za vrijeme Vojne krajine vlasti su zakljuile kako koze
unitavaju umu, odnosno kako "'Vlasi' na svoj nain nevjerojatno mnogo ume unitavaju i da na
svijetu nema jo jedan narod koji tako unitava ume" R. SIMONOVI, 1937, 54. Ovu su
predrasudu umjele iskoristiti i nadolazee vlasti, ime su oteali ionako teak ivot velebitskih
Podgoraca kao i ostalog stanovnitva vezanog uz velebitske panjake.
48
Na pitanje jesu li se kada kupali u moru ga Kristina odgovara kako se nikada nisu kupali
jer uope nisu znali plivati, kontakt s morem imali su svakih 8 do 10 dana kada bi stoku doveli "da
se osoli" morskom vodom, ili kada bi s mjeinama silazili po morsku vodu radi dobivanja soli.
415
Prema svemu onome to nam je ispriala ga Kristina ve je sada jasno
kako su uvjeti ivota velebitskih Podgoraca bili tei nego je to bio sluaj sa
seljacima, primjerice, u Lici. Jedan od vrlo slikovitih primjera potekoe s
kojima su se Podgorci susretali kupovina je i dopremanje tednjaka u njihove
kue - zimske stanove. tednjak je u tadanje vrijeme za Podgorce bio stvar
prestia, odraz dobrostojeeg stanja pojedine obitelji. Ga Kristina sjea se
kako su ona i njezina sestra Mara, kada je obitelj kupila tednjak ("kozu") kako
su ga "isprtljale" do zimskih stanova, netom prije nego e se odseliti u Liku.
Kae kako su se posluile uetom, koje je inae sluilo za uvrivanje tereta
koji je nosio magarac ili mula, ali je vrlo esto sluio i za noenje tereta na
leima ljudi. "Mi smo stvarno tu "kozu" uprtile i nosile iz Starigrada, kad bi se
ja umorila unda bi ga Mara uprtila i nosila, i tako dok god nismo dole do
kue." (K.B.). Dakle, osim to su bili relativno siromani, a to nije rijetka
pojava u selima diljem Hrvatske u to poslijeratno vrijeme, ovi su seljaci bili
odsjeeni od ostatka svijeta (osim uskih staza, vie pogodnih za koze nego za
ljude, druge ceste nisu imali). Pet dana bilo im je potrebno da bi iz Like donesli
neto ita ili graha, moda i krumpira. Razlozi deruralizacije i deagrarizacije
ovog kraja ne trebaju mnogo opravdanja. Bez ceste prohodne za zaprena kola,
bez stalnog izvora pitke vode, bez njiva pogodnih za sijanje ita u koliinama
dostatnim za jednu godinu, a uz spori ali vidljiv dolazak modrenizacijskih
procesa u druge krajeve, Podgorci nisu puno razmiljali o ostanku.
Prije no to poblie budu prikazani neki od glavnih razloga, bolje reeno
potisnih faktora preseljenja s podruja velebitskog Podgorja na obalu, bit e
rijei o nekim religijskim posebnostima ovog kraja, kao i o obiteljskoj zajednici
i meuljudskim odnosima, s naglaskom na odnos prema enama.
Religija predstavlja vaan segment u ivotu Podgoraca.
49
A. Rukavina
navodi kako je prva crkva posveena svetkovini blagdana Velike Gospe bila
sagraena u Adijinu Docu na Malom Javorniku, jo davno prije (danas se na
tom mjestu jedva prepoznaju tragovi nekadanje gradnje). Potom je na Velikom
Rujnu sagraena druga crkvica, nedaleko od dananje crkve, a na mjestu te
srednjovjekovne crkvice i sada postoji oltar, koji "starosjedioci i danas posebno
uvaju i tuju". Ta je crkvica bila nadaleko poznata kao crkvica Velikorujanske
Gospe i 15. kolovoza tu se odravao veliki zbor.
50
Godine 1930. na Velikom je
Rujnu dovrena nova crkva, koja je i danas u funkciji.

49
Jedna od prvih kranskih crkvi na podruju Hrvatske nalazi se upravo u Starigradu
Paklenici, rije je o crkvi sv. Petra izgraenoj u predromanikom starohrvatskom stilu, koja je,
vrlo vjerojatno, sagraena na prijelazu iz IX. u X. stoljee (http://starigrad-paklenica.com
/starigrad/crkva_svetog_petra/).
50
A. RUKAVINA, 1985, 36.
416

Sl. 5. Crkva Velike Gospe na Velikom Rujnu, autorica fotografije: Ana Lemi (snimljeno
28. 8. 2008.). Tonu lokaciju Crkve V. Gospe vidjeti u tekstu Karta 1.

Ono to Rukavina spominje kao zanimljivost je procesija koja je nakon
misnog slavlja izlazila i obilazila oko crkve - ne vie po livadi kako se obiavalo
dok su se mise odravale u manjoj, ve spomenutoj crkvici
51
koju je don Ante
Adija dao razgraditi kako bi sagradio novu crkvu - ve samo oko crkve.
Procesiju bi predvodile etiri djevojke, kasnije mladia, koji bi nosili Gospin kip.
Na samom kraju procesije kip Gospe "postavlja se pred crkvena vrata i sudionici

51
A. Rukavina spominje kako je oltar te crkvice ostao itav pa su se vjernici redovito
klanjali ispred oltara. Jo spominje kako su ljudi govorili da je pod tim oltarom "grob nevina
djeteta", pa nastavlja, da su arheolozi skloni vjerovati da je tu nekada bio poganski rtvenik koji
je nakon pokrtavanja pretvoren u sakralni objekt. I Belaj spominje primjerice Babe, veliki
kamen uz put izmeu Velikog i Malog Rujna, koji takoer predstavlja predkransku starinu.
Naime, pri selidbi na ljetne stanove po tome bi se kamenu polilo malo ulja i prosulo ita kako bi
godina bila plodna. Ga. Kristina se ne sjea toga obiaja, vjerojatno zbog toga to je originalni
kamen zvan Babe 1930-ih miniran za potrebe gradnje suhozida A. RUKAVINA, 1985, 37. I
danas postoji kamen kojeg nazivaju kao i ovaj, no on nema nikakvo religijsko ni kulturno
znaenje.
417
procesije provlae se ispod njega s nadom da e im se ispuniti elja koju zaele u
tom trenutku. Posljednjih godina sadanji mladi starigradski upnici nisu
oduevljeni tim provlaenjem i ini se da e ovaj dio proslave biti ukinut".
52
I
Belaj spominje ove obrede, konstatirajui kako to moraju biti ostatci
predkranskih obreda.
Jo jednu posebnost ovoga kraja predstavljaju tzv. mirila.
53
Naime, radi se
o svojevrsnim spomenicima koji su se gradili od kamena a u spomen na
pokojnike.
54
Podgorci su svoje mrtve ukapali na starigradskom groblju, koje je
jo uvijek u funkciji. Sprovod na putu do Starigrada nije se zaustavljao, osim kod
mirila, ljudi (mukarci) koji su nosili lijes su se izmjenjivali i tono se znalo koje
selo (varo) kojem pomae pri noenju pokojnika. Mirila su se pravila nekoliko
dana nakon sprovoda, na putu kojim je pokojnik noen, od ve spomenutih
kamenih ploa na kojima bi se uklesalo ime pokojnika, ili bi se ukrasilo
odreenim motivom, ovisno o tome je li graditelj mirila bio pismen ili ne.
55

Mjesto na kojem su mirila graena nalazilo se u blizini Starigrada, "kada se
puntaj prema moru, neto prije nego se izae u Starigrad"
56
(K.B.) mirila su bila
locirana uz put na maloj uzbrdici ili na raskru putova, odnosno na mjestima
otkuda se ima preglednost nad okolinom.
57
Prema vjerovanjima Podgoraca, put

52
Ga Kristina opisuje navedenu procesiju jednako kao i A. Rukavina, meutim ona
navodi kako djevojke, odnosno mladii koji su nosili Gospin kip nisu postavljali kip na vrata
crkve ve su ga nosili oko crkve, dok su sudionici procesije kleali jedno iza drugoga (zapravo su
bili u polusjedeem poloaju, sklopljenih ruku i glavom savinutom prema tlu), a kada bi Gospin
kip bio prenesen iznad njihovih glava trali bi prema naprijed kako bi ponovno kleknuli i
doekali kip. "Ante bi puno puta letija kleknit naprid kad bi Gospu pronesli" (K.B.).
53
Vidjeti Sl. 6-7.
54
Postupak s pokojnikom, kada bi pogrebna povorka dola do mirila, bio je sljedei:
poloeni se mrtvac izmjerio po duini tijela (lijes je bio suvie teak, pa je pokojnik najee bio
umotan u platno, poloen na drvena nosila, na koje je tijelo bilo privreno uetom) i mjera bi se
zabiljeila s dvije kamene ploe, tek se nakon pokapanja pokojnika izraivalo mirilo. Poloaj
pokojnika odloenog na tlo, kako bi se obiljeilo te kasnije izgradilo mirilo, u pravilu je bio
zapad-istok (iznimno sjever-jug, njavjerojatnije zbog kosine terena na kojem se nalaze mirila).
Glava pokojnika nalazila se na zapadu, licem je bila okrenuta prema izlazeem suncu to je bio
pokojnikov posljenji oprotaj od sunca. Nekoliko dana nakon sahrane gradilo se mirilo u ast
pokojniku, koje se sastoji od dvije okomito postavljene vee kamene ploe (uzglavnice i
podnonice), dok je prostor izmeu njih bio poploan poloenim kamenim ploama. M.
TROELJ, 1981-1982, 117.
55
Vie o tome u M. TROELJ, 1981-1982, 119.
56
Sva mirila starigradskog podruja nalaze se u neposrednoj blizini Punte, odnosno
puntarskog puta od Starigrada prema V. Rujnu. Lokacije mirila su sljedee: nad Krukovcem,
nad Kataliniima, kod Koia, u Glavicama i Zavitrenik (vidjeti Sl. 1. topografska karta). M.
TROELJ, 1981-1982, 117.
57
M. TROELJ, 1981-1982, 117. navedena je autorica jedna od rijetkih iji su znanstveni
radovi ovjekovjeili mirila junog Velebita. O mirilima jo pie A. Glavii, dok su u novije
418
due od mirila prema nebu trebao je ii kroz kanjon Paklenice pa preko Svetog
brda kao sabirita dua, i u tome je tolika simbolika mirila koja se nalaze na
ovom dijelu Velebita.
58
Svaki je zaselak imao svoje mjesto za gradnju mirila. Uz
njih bi mladi odmarali i sjedili, obino nedjeljom pri povratku s jutarnje mise.
59

Funkcija mirila, osim to je bila praktina sluila su kao mjesta za predah
pogrebne povorke, a predstavljala je i posveena mjesta, poivalita na kojima se
zadravala pokojnikova dua.
60
Prema tomu, mirila su imala veu vanost negoli
sami grobovi, jer su u njima pokopana samo tijela, dok je dua ostala na mirilu
koje je predstavljalo polazinu toku puta na drugi svijet.
61

Blagdan Velike Gospe predstavljao je posebnu sveanost za Podgorce
62
.
Povodom toga dana blago (stoka) mora se napasti i napojiti te dovesti do ljetnih
stanova do deset sati ujutro jer se potom ilo u crkvu na misu. U pau se
odlazilo iza ponoi, a stoku se vodilo na pojenje u Paklenicu, jer je u to vrijeme
(sredina kolovoza) oskudica vode bila normalna pojava. Dok su djeca i mladi
imali posla oko stoke, odrasli su bili u stanovima, i pripremali sveano jelo.
"Svaka je obitelj klala janje ili jare, najee jare, koje smo kuvali a ne pekli, i
na tu smo juvu stavljali manistru, pa smo sve to ili s kruvom. Nije to jare bilo
velko, to bi se sve pojlo taj dan, jer u svakoj je kui bilo 10-15 lanova
63
."
(K.B.).

vrijeme J. Zanki i B. Gagi objavili monografiju pod naslovom "Mirila". "Mirila kulturni
fenomen" naslov je knjige koja predstavlja najnovije radove na tu temu, izdaje je slovenski
Institut za arheologiju, a djelo je skupine autora, na elu kojih je Andrej Pleterski. Od iznimne je
vanosti i za pronalazak i ouvanje lokacija na kojima su mirila, a i za ostalu kulturno-povijesnu
batinu ovog kraja, projekt pod naslovom "Istraivanje i zatita kulturno-povijesne batine junog
Velebita" autorice Martine Dubolni Glavan.
58
J. ZANKI, 2002, 26.
59
Zanimljivo je kako su mladi uz mirila ili u blizini njih ostavljali sandale u kojima su se
sputali prema Starigradu na misu, i obuvali bijele "lapice", kako ih naziva naa kazivaica. To
je bila obua za pokazivanje, a kako su te cipele bile "osjetljive" nisu ih smjeli esto prati da se ne
bi "potroile" nego su ih bojili kredom.
60
Valja istaknuti kako su mirila zatiena kao materijalno kulturno dobro rjeenjem
Ministarstva kulture Republike Hrvatske jo 2002. godine, dok su nematerijalnim kulturnim
dobrom 2007. godine proglaeni i posmrtni obiaji vezani uz mirila. Nacionalni park Paklenica i
Turistika zajednica opine Starigrad Paklenica nastoje sanirati i ouvati ovu vrijednu kulturnu
batinu, koja je u novije vrijeme uvrtena i u turistiku ponudu ovog podruja.
61
Prema nekim usmenim predajama smatralo se da na mirilu poiva dua koja je onda
blizu duama stada, dok je tijelo u grobu. Otuda dolazi i drugi naziv za mirilo poivalo. Vie o
navedenom na sljedeim web stranicama: http://www.pp-velebit.hr/kultura.php?p=102&s=104 i
http://www.vjesnik.hr/Pdf/2002%5C12%5C29%5C15A15.PDF.
62
Premda je starigradska crkva posveena sv. Jurju, na taj dan su se kue i staje ureivale
cvijeem i liem, ali blagdan sv. Jurja nije bio tako svean kao to je bio blagdan Velike Gospe.
63
U jednoj obitelji ivjele su tri generacije, ostarjeli roditelji, sin sa enom i njihova djeca.
Obino je to bio najstariji sin, ali vrlo je esta pojava bila da su dva brata ivjela u istoj kui, koja
419

Sl. 6. Mirila na podruju junog Velebita uz tzv. Puntarski put od Starigrada Paklenice
prema Velikom Rujnu, autorica fotografije: Ana Lemi (snimljeno 15. 3. 2009.). Tone
lokacije mirila vidjeti u tekstu Karta 1.

Kada je rije o obiteljskoj hijerarhiji, vodeu su ulogu imali djed i otac,
odnosno sin. Mukarac je bio glava obitelji, kazuje ga Kristina "glavni je oek
bije; i did se bolje slua nego mate, ali sluala su dica mate bez pogovora", te
nastavlja: "mate nas je tukla ka magarad. aa nas je tolko puta oteje njoj iz
aka."(K.B.). ene su mnogo i naporno radile, a gotovo su uvijek imale malo
dijete za brigu. Sijeno su, primjerice, bez ikakva problema, pomou uadi nosile s
ljetnog na zimski stan. Svako su dijete, uglavnom same ili u pratnji neke od
enskih lanova obitelji, nosile na krtenje, na leima, u drvenoj kolijevci. Kada
je majka nae sugovornice nosila krstiti njezina brata (ujedno i najmlae dijete u
obitelji, poslije toga vie nije raala, ali ga je i rodila ve u etrdesetima - bio je

je, samo ponekad, bila podijeljena na dva ognjita, ali se prostor fiziki uglavnom nije odjeljivao.
"Strina i stric su spavali vee ognjita, aa i mate doli, mi dica suprotno od njih. Mista je u kui
bilo samo za sist oko ognjita i iza van. Poslije su se strina i stric odselili u kuu neki roaka koji
su odselili u Slavoniju jo prije rata" (K.B.).
420
jedino muko dijete, uz etiri sestre) u Kruicu, ila je sama. Nije se vratila na
vrijeme, sumrak je bio na pomolu. Kristina i njezina sestra Marija uputile su se
prema selima blie obali kako bi doekale majku. "Popele smo se na neku stinu
tamo kod Dokozia i dozivale smo je, mislile smo, ako se vraa una e nas ut, i
ula nas je. A ekale smo je jo sat i po il' dva dok je dola do nas, jer malo je to
zrane linije, al' ima puno kad se penje, naporno je, jo sa ditetom na
leima"(K.B.).
to se tie odnosa prema enama i prema enskoj djeci, zapravo nema
odstupanja od odnosa tipinih za patrijarhalno ureenje i patrijarhalne odnose
unutar obitelji i zajednice. "Ljudi prvi kaj ljudi, uni su svi volili da su muka
dica."(K.B.). Meutim, nekako bi se najee rodilo 5-6 djevojica, pa potom
djeak, vrlo se eto dogaalo da dijete u ranim mjesecima ivota umre, esto od
arlaha, to su ene tumaile "nametom" na dijete, jer u nedostatku lijenika a i
zbog nepismenosti stanovnitva, nisu pronalazili loginije objanjenje. Ga
Kristina se sjea kako je njezin brat, roen prije brata Nikole, umro od te opake
bolesti "to je dite sve bilo pokriveno modrim ploama", prisjea se, "ima je devet
miseci kad je umra, a mate nam je rekla da je nametnilo na njega, jadna nije znala
da je to taj neki arlah, a nismo ni mi dugo znali to je to bilo". Nastavlja, kako
nije ula za sluajeve edomorstva enske djece netom nakon poroda, zapravo se
prisjea jednog sluaja kada je otac ensko dijete, koje je bilo u povojima "razbio
o pod" jer su se rodili blizanci (muko nije usmrtio!). Ali naglaava kako ga je
zajednica jako osuivala i kako nitko nije odobravao takav in. Na pitanje jesu li
u njih postojale djevojice koje su odgajane kao djeaci (virdine) odgovara kako
toga u njih nije bilo. Naglasila je kako je u obitelji svatko morao raditi i svi su
znali koji su im zadatci, a onaj tko je bio neposluan "dobio je svoje" jer mjesta
neposluhu u tim "gladnim" vremenima nije bilo.
O fizikom nasilju mueva nad enama sugovornica nevoljko govori
64
, ali
kae sljedee: "Pa, dobivala je pokoja koja nije tila muat". U nastavku govori o
tekoj ekonomskoj situaciji "od zla i od potribe, na koga e napast nego na enu,
zbog gladi dica gladna, gola". Posebno naglaava kako su prije mukarci
(mislei na generacije prije njezine) tukli svoje ene, ali da je to u njezino vrijeme
ve bilo rjea pojava.
65
Istie: mukarci nisu puno pili, a nisu imali ni to, jer vina
je bilo malo i pilo se razrijeeno s vodom. Dakle, ena je svakako bila u
podreenom poloaju, esto izloena fizikom nasilju. Ipak, radila je puno i bila

64
Gu Kristinu tokom intervjua nismo pitali je li sama doivjela takav tip obiteljskog
nasilja upravo zbog reakcije koja je slijedila nakon openitog pitanja o nasilju unutar obitelji,
osobito u odnosima mu-ena.
65
Naime, govorei o nasilju ga Kristina na neki nain opravdava one mukarce koji su
tako postupali, naglaavajui teku ekonomsku situaciju pa prema tome i teak ivot, to je
sasvim karakteristino za ensku osobu koja je odrasla i ivjela u patrijarhalnoj zajednici.
421
odgovorna za kuu, djecu, preseljenje u ljetni stan, esto je morala i upravljati
sezonskim poslovima, osobito ako bi mu, zajedno s ostalim mukarcima iz sela,
otiao na rad ili u inozemstvo, ili u Liku ili ostale krajeve Hrvatske, gdje su
Podgorci najee radili kao zidari. Uza sve to, odluivala je samo ako djed nije
bio sposoban ili je ve bio preminuo, s tim da je "raune morala polagati oviku
kad bi se vratije kui" (K.B.). Kao to je ve napomenuto, svaka je obitelj imala
dosta djece, uglavnom vie od petero, ga Kristina kae kako za nikakvu zatitu
od neeljene trudnoe oni nisu znali, osobito njihovi roditelji, "mi mlai ve
esmo, pogotovo kasnije kad smo se poudali i poenili, a stariji nisu, nego kad se
zametne rodi se, svake druge ili tree godine", odmah se nadovezuje na "une
stvari", mislei pri tome na pubertetski razvoj, ali i spolni odgoj: "kada se
dobiju 'stvari' nikome se to nije kaivalo, svaka je od nas krila i tajila, ne bi se to
govorilo ni materi ni sestri", pa sukladno reenom nastavlja "a 'este vidili danas
na televiziji kako prikauju i govore o tome, sramota". I sad je vidljiva doza
srama kada o tomu govori jer na pitanje kako su mlade djevojke u to vrijeme
znale o emu se radi ako o tome nisu nikada razgovarale kazivaica kratko
odgovara: "Svak je sve zna, ne znam ja kako smo znale".

Sl. 7. Mirila na podruju junog Velebita uz tzv. Puntarski put od Starigrada Paklenice
prema Velikom Rujnu detalj s uzglavnog kamena (uzglavnice), autorica fotografije: Ana
Lemi (snimljeno 15. 3. 2009.). Tone lokacije mirila vidjeti u tekstu Karta 1.
422
Premda je oskudica vodom bila relativno normalna pojava, higijena je
bila vana, naravno, u razmjerima koje su doputali ivotni uvjeti - to je ve
spomenuto ranije u tekstu, gdje se malcelj osvre na higijenske uvjete u
kojima Podgorci ive. Svatko je od nas imao zdrave zube, naglaava ga
Kristina, jer kada bi pala kia, u dovoljnoj koliini da bi se voda zadrala u
udubinama u kamenju, mladi bi, dok bi uvali svoja stada, najprije "tukli kamen
o kamen" dok se ne bi stvorila bijela praina kojom bi potom trljali zube, te bi
nakon toga usnu upljinu isprali vodom preostalom u kamenu. Novoroenad
se posebno njegovala i gotovo svaku veer kupala. Kako bi se sprijeilo
crvenilo koe kod djece do godinu dana, svaku ih se veer, po osjetljivim
dijelovima tijela, posipalo jednom posebnom "parinicom", naime, rije je o
praini koja je ispadala iz drvenih greda kue ili ponekad staje, koju su starija
djeca sakupljala majci kako bi ona mogla posuti dijete. "Vodu smo grijali na
komotri a prali smo se u kipu. Osobito smo se prali prije polaska na ispovid,
ali prali smo se kad smo god imali priliku, osobito mi mlade cure." (K.B.).
Premda je ga Kristina pojasnila sve dijelove tradicionalne nonje, i
nain odjevanja Podgoraca, ne emo mnogo o tome. Potrebno je naglasiti da se
tzv. vutan rije je o suknji koja see sve do ramena jer je prsluk vezan uz nju
iva od tvornikog materijala, a svatko ga je nabavljao "kako je stigao". U
nedostatku materijala za odjeu bili su prisiljeni snalaziti se na razne naine
"poslije rata je dola nekakva roba u Starigrad (oito je rije o humanitarnoj
pomoi), i mene je mate poslala po tu robu, una nije mogla jer je vaik imala
dite. Cili dan sam ja stajala doli na suncu, nit' sam to ila nit' sam pila. Kad sam
dola na red, dali su mi oko 1,5 metar materijala slinog samtu, a bija je
maslinasti. I kada sam uvee dola kui, mate je skrojila od toga materijala
donje gae meni i Mariji sestri." (K.B.).
kola je velebitskim Podgorcima bila neobvezatna, pa je veina
stanovnitva bila nepismena. Ga Kristina naglaava kako je iz njezina sela, u
to vrijeme, osim nje, jo samo jedan djeak pohaao kolu. Ona je zavrila dva
razreda osnovne kole, ali zbog toga to je znala sve ono to su uila djeca i u
viim razredima upisana su joj zavrena etiri razreda osnovne kole. "Kada su
nas partizani prisilno doveli u Starigrad, zato to su nas sumljiili da 'ranimo
ustae, podilili su nam knjige na kojima je pisalo 'Za nepismene'. Ja sam vaik tu
nepismenu knjigu nosila, i kod blaga i svakuda, i jedan put u ja i u kolu,
dobrovoljno. Znala sam sve to su dica uila, jer sam ja uila prije iz te knjige
pa sam u dvi godine zavrila etri razreda. Poslije mi mate vie nije dala i,
rekla je da joj nema 'ko uvat kozlie." (K.B.).
66

66
Nastavlja priu o svojem kolovanju na vrlo zanimljiv nain: "Kada je moja 'er zavrila
za uiteljicu, nala je u nekim starim knjigama da sam ja zavrila ta etri razreda. Kako moja
423
Dakle, kola se pohaala dobrovoljno, prema tomu, obitelji su ee
djeju radnu snagu zadravale kod kue. Pismenost Podgoraca bila je
elementarna, ako ne i slabija od toga ipak, treba napomenuti kako kola u
Hrvatskoj postaje obvezatna tek kasnije, stoga Podgorci ne odstupaju od ostatka
stanovnitva u Hrvatskim selima.
Zdravstvena zatita bila je, sasvim oekivano, ispod svake razine.
Improvizirana ambulanta postojala je u Starigradu Paklenici ali za sve ozbiljnije
zdravstvene probleme potrebno je bilo putovati u Zadar.
67

Nakon to je oslikan ivot velebitskih Podgoraca, makar i na saet nain,
bit e potrebno razloiti razloge njihova odlaska s tog podruja. Odseljavanje
Podgoraca pojavljuje se jo prije Prvog svjetskog rata (odlazak u inozemstvo ili
preseljenje u ravniarske dijelove Hrvatske), kao i nakon Drugog.
68
Kao to je
ve istaknuto, esto sele u Slavoniju i ravniarske predjele, to je uoljivo ako
se prate prezimena koja su karakteristina za velebitsko Podgorje, a moe ih se
pronai diljem Slavonije, Baranje i Podravine.
69
Ovakav tip deagrarizacije i
deruralizacije velebitskog Podgorja karakteristian je proces do 1950.-ih.
Ipak, za nau je temu zanimljivije preseljavanje na obalu, s malim
osvrtom na preseljenje ge Kristine i njezine obitelji u Liku. Na pitanje zato su
odselili u Liku odgovara sljedee: "Kad smo mi krenuli u Liku, svi su govorili
'blago vama', jer znali su kuda idemo, svi su tamo ili minjat smokve i groe.
Mi smo ili u Liku jer su moj mu Ante i njegov brat Mile bili zidari i stalno su
radili po Lici, pa smo se odluili oti u nadi da emo ivit bolje. Ali da smo
ostali u Starigradu i kupili imanje tim novcima ivili bi bolje." (K.B.) Zatim je
objasnila kako su se oni doselili u Liku 1958. godine, u vrijeme kada je
Jadranska magistrala prema Karlobagu bila u izgradnji. Nakon to je magistrala
bila dovrena poelo se govoriti o turizmu. Ga Kristina, nastavlja kako se ona i
njezina obitelj ne bi odselili da su znali kakve sve pogodnosti turizam donosi.

najmlaa sestra nije imala kole, a ivila je u Zadru i trebala je radit, mi smo nekako sredili da
bude da je una ila u kolu a ne ja, pa je moja sestra dobila posa na ime mene i radila na ime
mene i sada je u mirovini, a ja sam u kolu ila." (K.B.).
67
Posebna "gajeta" (brod) vozila je u Zadar ali prema potrebi a ne da su postojale redovite
linije. Osobito je bila korisna kada bi netko trebao lijeniku (K.B.).
68
Belaj naputanje ovih krajeva, izmeu ostalog, objanjava "nastojanjem komunistikih
vlasti da iz velebitskog podruja isele nepoudno i po reim potencijalno opasno hrvatsko
stanovnitvo, to im je u dobroj mjeri i uspjelo" V. BELAJ, 2004,16. Na temelju reenog
moe se zakljuiti kako, vrlo vjerojatno, zbog toga nije ni bilo spomena o probijanju ceste -
makar do Velikog Vaganca, to je, naposljetku, uinjeno nakon Domovinskog rata, kada je ve
bilo prekasno, odnosno kada je veina stanovnitva odselila.
69
Primjerice, selo ainci gdje prevladava prezime Buljeta, ondje ive potomci
nekadanjih velebitskih Podgoraca.
424
Prema tomu, izgradnja Jadranske magistrale, koja je omoguila razvoj
turizma predstavlja jedan od kljunih preduvjeta koji su omoguili
modernizacijskim procesima da zahvate ovo podruje, tonije, da zahvate
priobalno podruje, dok su podgorska naselja, postupno, u potpunosti
naputena.
70
Juni je Velebit tipino emigracijsko i depopulacijsko podruje,
izuzetak ini obalni dio naselja Starigrad Paklenice koji biljei neprekidan rast
broja stanovnika od Drugog svjetskog rata do danas (razlog navedenom je ve
spomenuti gospodarski razvoj, odnosno razvoj turizma.
71
) S reenim se slae i
Ivo Baui - pojava turizma kao uslune djelatnosti jedan je od kljunih faktora
koji su utjecali na promjenu gospodarske strukture kompletne jadranske obale
pa tako i podvelebitskog primorja; u ranijem razdoblju, tonije na prijelazu iz
XIX. u XX. stoljee znatan utjecaj ima i razvoj vinogradarstva, ali i razvoj
veih gradova koje je trebalo opskrbljivati poljoprivrednim proizvodima, to
opet vodi do jaanja robno-novanog naina trgovanja, za razliku od trampe
koja je bila karakteristina u prolosti. Premda je preseljavanje stanovnitva u
priobalje poelo jo krajem XIX. stoljea, razmjeri koji vode potpunom
naputanju podgorskih naselja vidljivi su tek sredinom XX. stoljea.
72
Ono to
Baui istie kao suvremen proces koji vodi k potpunom naputanju podgorskih
naselja je preseljenje na obalu zbog blizine Jadranske magistrale, to
omoguava bri dolazak do radnog mjesta onih koji rade u industriji, dopunski
prihod od turizma pa prema tome i bolja financijska situacija. Takoer
naglaava kako je u veini sluajeva gradnja kue na obali i preseljenje
popraeno ostankom jednog dijela ukuana, uglavnom roditelja, u podgorskim
naseljima, zbog gospodarskih razloga, ali i zbog psiholoke vezanosti za "kuni
prag". Postoje i odreeni drutveni razlozi preseljenja, naglaava Baui, a radi
se o drutvenom prestiu. Naime, nije samo preseljenje na obalu kao takvo

70
"Rezultat je to prije svega promjene naina ivota i privreivanja, odnosno prelaska sa
tradicionalnog oblika gospodarenja (sitnog stoarstva i slabe poljoprivrede) na nove oblike
privreivanja, a to je prije svega turizam koji se naglo razvija na priobalnom pojasu
junovelebitskog podnoja. S tim u svezi sada dolazi do gotovo masovnog iseljavanja
stanovnitva viih zona i brdskog podruja te naseljavanja i gradnje novih kua uz obalu,
prvenstveno u Starigradu ili Selinama, dok se veina starih koristi samo povremeno.
Demografska slika prostora koji danas zauzima Nacionalni park Paklenica dovoljan je pokazatelj:
u zaselku Ramii ive dva starca, u Pariima povremeno ive etiri stanovnika, Katii, Jurline,
Kneevii i kiljii su skroz naputeni." (http://www.mzopu.hr/doc/PPNPPaklenica/PPNP
Paklenica-pocetna.htm).
71
"Gubitak stanovnitva najizraeniji je u naseljima udaljenim od obale, dok je u obalnim
podrujima znatno blai, a u nekim podrujima gotovo da ga i nema, a pojedina podruja (poput
Starigrada Paklenice) biljee i lagani rast."
(http://www.mzopu.hr/doc/PPNPPaklenica/PPNPPaklenica-pocetna.htm).
72
I. BAUI, 1971, 63.
425
bitno, bitna je dodatna zarada koja se ostvaruje od novih privrednih grana, kao i
financijska injekcija koju pojedine obitelji dobivaju od gospodarstva koje jo
uvijek odravaju u podgorskim naseljima. Potaknuti nadom u bolje sutra na
obalu dakle sele i "oni koji s obzirom na strukturu domainstva nemaju
mogunosti koristiti se povoljnostima novog poloaja kao i oni koji za to
trebaju uloiti, bez ikakve koristi znatna sredstva".
73
Prema tomu preseljenje na
more nije samo nuda, esto je to pitanje drutvenog prestia meu
stanovnitvom, prestia u smislu posjedovanja kue u probalnom podruju, to
postaje odreeni trend toga vremena - itelji podgorskih naselja, u strahu da e
ostati bez susjeda spremni su sve poduzeti da bi i sami iselili, konstatira Baui.
Ipak, danas je sasvim oito jedno - podgorska naselja trebalo bi ukljuiti
u suvremenu turistiku ponudu. Posebno zbog toga to, osim masovnog turizma
- toliko karakteristinog za nau obalu postoje i drugi oblici turistike ponude,
kao to su seoski turizam ili ekoturizam.
Meutim, postoje odreene prepreke u razvoju ovakve ekonomske
djelatnosti, a to su uglavnom nesreeni imovinsko-pravni odnosi. Veina
objekata u spomenutim zaseocima, kao i na Velikom Rujnu ili nisu upisani u
zemljine knjige, ili su jo uvijek u vlasnitvu davno preminulih predaka.
Zaputene kue i kolibe preputene su zaboravu
74
, sve dok nekome ne
budu od koristi, ali i tada e teko biti utvrditi to pripada kome i kako
raspodijeliti imovinu.
Naposljetku, citatom iz Zadarskog lista okonat e se ova rasprava, u
nadi da postoji nain revitalizacije (makar turistike) ovog dijela velebitskog
Podgorja: "Podgorci su doekali ostvarenje svog viestoljetnog sna ().
Proteklu subotu, pomou tekih graevinskih strojeva, probijen je protupoarni
put na Velebitu, iznad Starigrada, od parkiralita na Velikom Vagancu do
Velikog Rujna.
75
() Do sada je bilo to u ali, to u zbilji govore Podgorci
lake je stii na Mjesec nego na kultnu velebitsku zaravan Veliko Rujno."
76

73
I. BAUI, 1971, 69.
74
Za svaku su pohvalu vlasnici kua u Milovcima, od kojih su neki svoje kue obnovili i
relativno uspjeno prilagodili suvremenim ivotnim potrebama, osobito turista. Ipak, ovaj je
zaselak relativno blizu obale, pa nije bilo posebnih (financijskih) problema oko izgradnje
osnovne infrastrukture. U ostalim selima (varoima), koja su udaljenija od obale izgradnja
infrastrukture predstavlja problem zbog nepristupanosti, ili bolje reeno zbog financijskih
sredstava koje bi bilo potrebno uloiti, meutim ar seoskog turizma, za kojim posee sve vie
pojedinaca iz urbanih sredina, i jesu uvjeti ivota kakvi su postojali prije no to je tekua voda ili
elektrina energija postala svakodnevicom u naim domovima.
75
Tekst je pisan 2008. godine. Put do Velikog Vaganca, takoer u protupoarnu svrhu,
probijena je jo 1993. godine, isti je asfaltiran 2000.
76
Zadarski list, 27. srpnja 2008. (http://www.zadarskilist.hr/clanci/27072008/probijen-put-
do-velikog-rujna-u-parku-prirode-velebit)
426
Zakljuak
Deagrarizacija i deruralizacija procesi su koji ve desetljeima pustoe
hrvatska sela. Prema tomu, naputanje poljoprivrede kao gospodarske grane, ali i
sela na podruju velebitskog Podgorja proces je koji spada u ve sasvim
uobiajene produkte ukupnih modernizacijskih procesa.
Na temelju radova koji su do sada obraivali sline teme te intervjua koji
je obavljen s osobom koja je roena i ivjela na podruju podvelebitskog
Podgorja moemo zakljuiti kako su surovi uvjeti ivota, zaostajanje za ostalim
poljoprivrednim sredinama u Hrvatskoj, ali i pojava turizma uvjetovana gradnjom
Jadranske magistrale uvelike utjecali na deruralizaciju velebitskog Podgorja.
Mogunost revitalizacije ovog podruja trenutno je vidljiva u nastojanju
da se razvije seoski turizam ili njegove inaice. Svijetlu toku u tom nastojanju
predstavlja cesta koja povezuje Veliko Rujno, ukljuujui i odreeni broj
zaselaka, sa ostatkom svijeta.
Sva povijesna i kulturna bogatstva ovoga dijela Velebita potrebno je
istraiti multidisciplinarnom suradnjom arheologa, etnologa, povjesniara,
antropologa, sociologa i drugih strunjaka koji bi pripomogli stvaranju jedne
cjelovite slike ivota i kulture velebitskih Podgoraca, kao i naroda koji su u tom
kraju ivjeli prije njih.

Literatura
ime BALEN, Posljednji "Horvatski nomadi, Velebit se nadvio nad more putopisni
zapisi s planine, Znanje, Zagreb, 1985.
Ivo BAUI, Preseljavanje stanovnitva iz podgorskih u priobalska naselja na primjeru
Donjih Poljica, u: Mirko Markovi (Ur.) Zbornik za narodni ivot i obiaje junih
Slavena, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 45, Zagreb, 1971, 57-75.
Vitomir BELAJ, Tradicijsko planinsko stoarstvo na Velebitu i bunjevaka etnogeneza,
Studia ethnologica Croatica,16, Zagreb, 2004, (1):5-31.
Velimir BRKI, Probijen put do Velikog Rujna u Parku prirode Velebit, Zadarski list,
srpanj 2008. (http://www.zadarskilist.hr/clanci/27072008/probijen-put-do-velikog-
rujna-u-parku-prirode-velebit) (09.04.2010.)
Ivan CIFRI, Ruralni razvoj i modernizacija prilozi istraivanju ruralnog identiteta,
Biblioteka znanost i drutvo, Zagreb, 2003.
Alfonso CVITANOVI, (Ur.), Geografski rjenik, Hrvatsko geografsko drutvo - Zadar,
Matica hrvatska Zadar, Filozofski fakultet Zadar, Zadar, 2002.
Martina DUBOLNI, Argyruntum i njegov teritorij u antici. Radovi zavoda za povijesne
znanosti HAZU u Zadru, 49, Zadar, 2007, 1-58.
Milovan GAVAZZI, Batina hrvatskog sela, Otvoreno uilite, Zagreb, 1991.
Mirko MARKOVI, Stoarska kretanja na dinarskim planinama, u: Mirko Markovi
(Ur.) Zbornik za narodni ivot i obiaje junih Slavena, Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, 45, Zagreb, 1971, 523-550.
427
Mirko MARKOVI, Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara na Velebitu, u: Mirko
Markovi (Ur.) Zbornik za narodni ivot i obiaje, Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, 45, Zagreb, 1980, 5-140.
Mirko MARKOVI Stoarska kretanja na Dinarskim planinama, Naklada Jesenski i
Turk, Zagreb, 2003.
Vlado PULJIZ, Eksodus poljoprivrednika, Zadruna tampa, Zagreb, 1977.
Ivan ROGI, Obzirni/odrivi razvitak u iskustvu modernosti, Drutvena istraivanja,
12, Zagreb, 2003, (3-4):361-378.
Ante RUKAVINA (A.R.), Veliko i Malo Rujno. Kana, Kranska obiteljska revija, 16,
Zagreb, 1985, (2): 36-37.
Radimir SIMONOVI, Stoari u Lici i na Velebitu u: Ivan . Brki (Ur.), Liki
kalendar, Naklada "Likog kalendara", Zagreb, 1937.
Ivan MALCELJ, ivot Podgoraca na Velebitu s kratkim opisom ovce
junovelebitskog podgorja, Veterinarski arhiv, 9, Zagreb, 1939, (1):24-37.
Mira TROELJ, Ukrasi i simboli na junovelebitskim mirilima na podruju Starigrada-
Paklenice (I. dio), Senjski zbornik, 9, Senj, 1981-1982, 115-148.
Josip ZANKI, Mirila, Muzej Mimara, Zagreb, 2002.

Internetski izvori
http://www.geografija.hr/rjecnik/prikazi-rijec/deagrarizacija/?KeepThis
=true&TB_iframe=true&height=250&width=400&modal=true (15.06.2010.)
http://www.geografija.hr/rjecnik/prikazi-rijec/deruralizacija/?KeepThis=true
&TB_iframe=true&height=250&width=400&modal=true (15.06.2010.)
http://www.ellisisland.org/search/passSearch.asp (15.06.2010.)
http://starigrad-paklenica.com/starigrad/crkva_svetog_petra/ (15.06.2010.)
http://www.zadarskilist.hr/clanci/27072008/probijen-put-do-velikog-rujna-u-parku-
prirode-velebit (09.04.2010.)
http://www.pp-velebit.hr/kultura.php?p=102&s=104 (21.09.2010.)
http://www.vjesnik.hr/Pdf/2002%5C12%5C29%5C15A15.PDF (21.09.2010.)

Ostali izvori
Ivan BERTI i sur. (ur.), Geografski atlas Hrvatske, Impresum, Zagreb, 2005.
Zoran CURI Boica CURI, kolski geografski leksikon, Hrvatsko geografsko
drutvo, Zagreb, 1999. (http://www.geografija.hr 15.06.2010.)
Prostorni plan Nacionalnog parka Paklenica (http://www.mzopu.hr/doc/PPNP
Paklenica/PPNPPaklenica-pocetna.htm 17.06.2010.)

Popis kazivaa/ica
Kristina Buljeta, ro. Erceg (1937.) / Smiljan (roena u Gornjim Ercezima).

428
DERURALISATION OF SOUTHERN VELEBIT ASPECTS OF LIFE OF VELEBIT
PIEDMONT DWELLERS IN THE FIRST HALF OF THE 20TH CENTURY
Summary
Until the first half of the 20th century the Croatian agricultural population often moved from
the mountains to flatland areas, where the numbers of farmers has not markedly changed. However,
for this the movement from mountainous parts to the Croatian coast work has a greater importance,
which caused the decrease in the numbers of farmers and was a sign of the economic development
of that time. The aim was to show, through a prism of the life Velebits piedmont dwellers, reasons
for leaving southern Velebit and the reasons for the populations relocation to the coastal area of
todays tourist resorts of Starigrad, Paklenica and surrounding places. Modernisation processes
(characteristic of Croatian areas in the second half of the 20th century) the development of goods-
money relations, urbanisation and industrialisation and the development of tertiary and quaternary
services activities related to tourism have affected the life of Velebit's piedmont area, allowing them
to quickly leave their livestock and farming, whereat there is land reclamation and the deruralisation
of these places. In this work the emphasis will be placed precisely on the difficult living conditions
before moving, or before the modernisation processes (at least in rudimentary forms) began to
penetrate into this area.
Through the work of the top Croatian ethnologist Vitomir Belaj, which will serve as a
theoretical base and a secondary source of information, as well as through the works of other
authors who have touched upon the issues concerning agricultural-livestock economy and the ways
of life of the mountain farmers, in this text will be displayed everyday life of at least one part of
Velebit's piedmont area the difficult living conditions, which facilitated the departure from this
rural area.
Religious particularities, such as the ritual held after the celebration of the mass of Our Lady
or the custom of placing the deceased at special places for resting purposes during the funeral
procession to cemeteries known as mirilima, along with some reminiscences of family and
interpersonal relationships of the inhabitants of southern Velebit are supported by interviews which
were carried out on 7th May 2010 with Mrs. Kristina Buljeta, who was born and lived in this area
until 1958. This will also serve in the already described living conditions of the Velebit piedmont
region.
Velebit's piedmont dwellers lived without passable roads for animal-drawn carts and cars,
without sufficient drinking water, with constant restrictions, especially related to working with
livestock such as goats and chopping wood. One of the key reasons for the deruralisation as well as
the subsequent land reclamation of this area was the construction of the Adriatic magistral (main
coast road) which brought about the development of tourism and service industries, meanwhile,
moving to the coast also represented a social prestige in the local inhabitants, who were primarily
involved in the construction of residential buildings on the coast. All of this contributed to the final
decision on the abandonment of rural areas of southern Velebit.
So that Velebit's piedmont dwellers, their occasional settlements, barns, hay barns, wells and
pens are not left to complete oblivion it is necessary to write about the rural life that once inhabited
the southern Velebit slopes, and hopefully this text contributes to that.
Keywords: deruralisation, land reclamation, modernisation, Southern Velebit, Piedmont
dwellers

Deruralizacija Južnog Velebita

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Deruralizacija Južnog Velebita

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

A. Buljeta: Deruralizacija junog Velebita... Senj. zb. 37, 397-428 (2010.

You might also like