eljka Kovaevi Andrijani

nisu zvijezde krive

t
o

j
e

n
e
b
o

n
o

u

c
r
n
o
eljka Kovaevi Andrijani
Nisu zvijezde krive
to je nebo nou crno
IZABRANE PJESME
Rijeka, 2014.
ZA SVOJ SVIJET
Trzaj strune
moj je dah,
klicaj Sunca
vilinprah.
Podmetnue
lanog sna
suta mi je
istina,
a zov cvrka
podno vrijesa
svjetlost malog
kukcokrijesa.
Bdijem bdjenje
za svoj svijet,
ne dam Zemlji
rajsku klet!
~ 34 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 37 ~
DAJEM SEBE
Sebe dajem
divljim snima
stvarnostima
nemirima
spokojima.
Dajem sebe
virovima
hirovima
galebima
lavovima.
Sebe dajem
zabludama
odbludama
vjetrovima
svjetovima.
Dajem sebe
cvjetovima
krijesnicama
ruiastim
oblutcima.
Sebe dajem
jablanima
livadama
leptirima
nebesima.
Dajem sebe
bezgrijesima
i grijesima.
Sebe dajem
ljubavima.
~ 37 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 44 ~
LICA
Jo u meni ivi ptica
Jedna ptica sa par lica
Sanjalica
Lutalica
Varalica
Grabljivica
Jo u meni pjesma traje
Zanos
Ljubav
Strast
I elja
Al kad Sunce zorom svane
Nestat e i sva ta lica
Njeni stihovi (rijeka: Hrvatsko knjievno-znanstveno drutvo, 1991.)
~ 45 ~
SONET ZALUTALOM JATU
Igram se noi, igram se dana;
u meni neki privid sree pluta
i traim zaklon ovako sama
pustinjak ja sam to bespuem luta.
Igram se snova, igram se jave;
jedan tren dijete, drugi tren ena.
Ubijam more i gasim zvijezde
idueg trena morska sam pjena.
Ponekad divne, ponekad bolne
u meni oaze snova cvatu.
Raskorak vjetra, kolijevka neba
i jedan sonet zalutalom jatu.
I ti si negdje, varljiva javo.
I znam da trai moje stope.
Pouri me nai; vremena je malo,
nai se sati kao inje tope.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 48 ~
JESENSKA PREDVEERJA
U jesenska predveerja
pada moja krinka.
ista sam.
Kao tek roena.
Skinuta je minka.
Jesenji tango zaigram
du ulica utih...
U jesenska predveerja
moje su misli obojene biserjem
i sjam ko kristal neubrani.
Vijorim na zraci varljivog Sunca.
A onda dou kie.
I nita ne vidim.
I nikog ne trebam.
I diem,
diem,
diem...
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 53 ~
NAKON POLOVINE PREVALJENA PUTA
Malo, raupano, balavo,
stiha urezanog u zjenice,
borova utisnutih u pjegice,
vjetra udomljenog u kosi,
noica krhkog laneta,
s krikom galeba na usnama,
pogleda upravljenog u zvijezde
zalutalo u noi.
Netko je postavio
pogrene putokaze.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 57 ~
PAD
ivjeh u vilinskome svijetu zvjezdane tiine,
hranese svjetlou Sunca,
pojei se mrmorom mora,
snaei se tropotom kia,
rastu uz miris vjetrova
i um morskih valova.
Danju se penjah stubama ptica
i doticah opne oblaka,
utiskujui stope u njihovu pjenu.
Nou se sputah k brodolomcima i,
palei svjetionike zvijezda,
ukazivah im put...
Al zivahu me beskrajna prostranstva
pjevaju o neznanim puinama.
Sagom
od sna satkanim
krenuh.
Zastah na raskriju svjetova.
Razmakoe se oblaci,
a neimadoh krila...
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 60 ~
PRETEKA TORBA
Izbrisali su moje korake
nadilaze vrijeme:
mlai, najmlai,
plavlji i crnji,
oiju punih uenja,
ne vidjevi kestenje u padu.
Svake jeseni iznova
djeaci s knjigama pod rukom,
djevojice bez iljatih kragni,
bez trapez-hlaica s tregerima,
u istom dvoritu-prkosniku
listaju nove Nae putove
i Sunca na prozoriu.
S ograde se davno oljutila
zelena boja...
Ne znaju
koliko sam igara odigrala,
koliko puta ogulila koljena
ni koliko sam snova odsanjala
nevinih, djetinjih,
u sjeni visoka zdanja.
Tko e mi ponijeti torbu?
Preteka je...
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 63 ~
SAMO PTICE I ANELI
Kad bih u neprekinutosti vremena
neprozirnu, nevidljivu nit
rastrgla na dvije,
svaka bi imala svoj poetak
ili kraj.
Samo dva kraja ili poetka
u krugu.
I bila bih raupano malo razderanih koljena,
modrica zadobivenih u igri lovice
pri padu preko tri stepenice
koje htjedoh odjednom
preletjeti,
nenavikla na to da krila imaju samo
ptice i aneli.
Ona druga nit isuvie je kruta
da bi se od nje svezao vor.
Nosila bih je kao breme
vezano oko vrata
i morala bih paziti da se ne omakne stolac
jer izgubim li oslonac
ni razbijeno koljeno ne bi zaraslo...
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 68 ~
ZALUTAH, SINE
Jo samo hip, trenutak samo
u tvome svijetu eljela bih cvasti,
al olujni vir doplavio me amo
na krhko tlo gdje lako je pasti.
Kadikad ipak krila me ptice
ponesu put mjeseeva srebrna sjaja,
no potom me vrate na strme litice,
daleko, daleko od Matokraja.
Zvonica srcem ena izvana
svim ulima udiem boje svijeta,
zvjezdanim prahom obasjana,
a zarobljena tminom ovog planeta.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 69 ~
SUNCE
Voljenom sinu Antoniju
Jedan, dva tri deset! Kreem!
Imam te! Moj si!
Cijue od smijeha, ruicama zastire oi
i kae:
Ulovi me opet!
Ulovljenog
diem te uvis.
Stremi Suncu.
(Moda e se jednom pitati
zato piem velikim slovom:
Sunce.
Ne mogu ti rei. Nitko ne moe.
Morat e otkriti sam.
A otkrit e, uvjerena sam.
Jer ve sada stremi Suncu.)
Sad si ve toliko velik da moe posve sam
pretrati stube do ulaznih vrata,
proitati velika tiskana slova,
narisati tatu i mene bez trupa. Sa svim
ekstremitetima,
oima,
nosom,
uima,
kosom,
obrvama koje se ljute ili
obrvama koje se smiju,
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 70 ~
moe ukljuiti televizor,
sloiti lego-grad,
ak i malo lagati, onako, tek malo, djeje,
da ne bude ba sve po naemu.
Sada si toliko star
da katkad izgleda starmalo
(osim kad klike, ulovljen, na mojim rukama)...
I puno ve zna...
A ne zna nita.
Ni gdje se krije vjetar dok spava,
ni tko nou nebo boji crno,
ni zato imam bijelih vlasi nad elom,
ni emu te crtice pod oima,
ni koliko dana ima do tvog petog roendana
(Oooo, toliko puno!)...
***
Zalijevan ljubavlju
raste u svojoj vazi
irei bijelo korijenje
(uvaj da ga ne slome:
ono je krhko
ko papirni ovjeuljci
koje sam ti jutros izrezala;
uvaj da ga ne potamne:
tamno korijenje vie nikad ne moe
sjati bjelinom).
***
Pod kronjom tvog djetinjstva
ljuljaka.
Katkad, kriom, sjedam na nju
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 71 ~
da me zaplahne onaj davni vjetar...
I vidim se, malu, sjetnu,
u arenom zrcalu
kroz koje vie neu proi
(ha, a ni primijetila nisam
kad li sam koraknula u ovo bezbojno!?).
O, radosti, kad bi dida napravio nove lampe
u svojoj improviziranoj radionici u drvarnici!
Baka i ja bismo, punih ruku,
trale na gradsku pijacu
prodati ih.
I baka bi mi kupila knjigu.
Tri prodane didine lampe jedna knjiga.
est lampi dvije knjige
(novac od ostalih trebao je dostajati za hranu).
Kilo mrkve tri dinara!
Evo svjeih jabuka! Izvolte, jabuke, jabuke!
vikale su kumice.
Lampice! Krasne lampice! Kupite sobne lampe!
Kad bi prolo neko dijete iz kole
bi me stid
(sutra e mi se opet rugati...).
Kako li sam se samo mogla stidjeti
dinara didinih lampica
koje je djelao do kasno u no?!
to bih dala da samo jednu nismo prodali...
Da me njezina svjetlost povede
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 72 ~
naveer
do arenog stakla.
(Bit e da sam i tad, s osam,
neprimjetno stala prelaziti
na ovu stranu ogledala.)
***
Jedan, dva, tri deset! uvaj se, trim!
Ulovi me, ulovi me!
Ovaj svijet. Ti.
***
Ulovi me, ulovi me!
Svijet mog djetinjstva.
Pokuavam uloviti vikaa, al posrem.
Debela, debela, najela se pepela!
Moe li ita boljeti vie
no nevina djeja surovost?
Sjela bih na neki samotni zidi
u kutu dvorita
i vie ne bih lovila. Nekoliko sljedeih trenutaka.
Onda bih potisnula tjeskobu (ne i zaboravila).
I trala. Posrui.
***
Mamice, vidi, bri sam!
***
Mene usporava bezbojno ogledalo.
I spomen.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 73 ~
Juer sam bila na groblju.
Didine lampe zasvijetle ondje i nou.
Ali baka mi vie nee kupiti knjigu.
Ni Kstnera, ni Zagorku, ni enou.
Otii u u antikvarijat.
etat u meu nizovima polica
i traiti.
I ne nai.
***
Pod kronjom je jo samo ljuljaka.
Tvoja.
Imala sam istu
dida me ljuljao:
Leti, leti nebu pod oblake!
govorio je,
gurajui ljuljaku.
Letjela sam.
O, koliko sam visoko letjela!
Sav areni obzor
didinog i bakinog Sunca
zanosno me primao u svoje krilo.
Ostao je iza zrcala.
***
Imala sam ljuljaku.
***
Ima ljuljaku.
***
Sad je vrijeme da ti trai. Izbroj...
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 74 ~
***
Jedan, dva, tri, sedam, petnaest, sto!
Tko se nije skrio, magarac je bio! Idem!
***
Idem i ja.
Trim.
Ponekad se zaustavim pred tvojim zrcalom,
ali u njemu ne vidim sebe.
Grije me svjetlost tvoje svjetiljke.
Samo...
Prebrzo broji do sto.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
BUENJE
Jedno sam imala bajke.
Nosio ih Rego u svojoj koari,
a male se ruke ovile oko prua.
Vjetar se igrao vlasima,
djetinje oi upijale uda prostranstava.
Jedno sam imala enje.
uvah ih poput
dragocjenih porculanskih lutaka,
nosih ih uza se
omotane crvenom manom
oko zlatnih pletenica.
Jedno sam sanjala modre obzore
oko kojih se irila
bijela pjena oblaka
nalik patuljcima i vilama,
krilima anela i
liku moje bake.
Hrabro sam koraala makadamom,
a ranjena koljena ispirala
na izvorju Zvoniine zvjezdane praine.
Letjela sam beskrajem
zvijezdama osrebrenog neba
i udisala ljubiice.
Rego nije uspio sprijeiti rijeku.
Oiali me...
Posivjeli oblaci nalikuju avetima.
~ 76 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
Udarile kie.
Napadalo tue.
Poele bure...
Koljeno nije zaraslo,
Zvonica je ostarjela,
bakica je otputovala.
Ljubiice vie ne miriu...
Jedno sam imala snove.
Zato ste me budili...?
~ 77 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 84 ~
AA SVIJESTI
No je
jedina istinska svijest o
vremenu.
Kad me zagrle zvijezde
kao ruke
darovateljice ivota
u najranijem djetinjstvu,
kad me tiina
zaplahne
mirisima neujnoga
u tmini,
dok pokoji pjanac
izvikuje pogrde
istroenoj enki pod zidinama
i sav obzor nestane
u mrklini uglova,
iza vea,
pod pregorjelom rasvjetom
ulica,
kad kolnici postaju
skliski od sna,
budna pijem
jedinu istinsku svijest o
vremenu.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 85 ~
KRUG
Defnirati vrijeme jednostavno je koliko i
pomilovati zrak koji udiemo ili
obii rajske dvore,
otrgnuti jabuku
i donijeti je
u carstvo zemaljsko.
Uhvaeni objeruke za
slamku vremena
trajemo...
ogranieni broj otkucaja.
U suton
ponire dio svemira,
ostavljajui utorumeni bljes
u naruju bezdana.
Toplo,
jajoliko
tik-tak
s lijeve strane iza rebara
hladno je i ne kuca.
Izjutra niega.
Defnirati vrijeme jednostavno je...
...izjutra niega...
defnirati... izjutra... d...
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 88 ~
IZVORJE DUGA
Ondje, gdje se tiu meki prsti galebova
nad uspjenjenim valovljem divljih voda,
gdje umori brezovita igra lia
uz kocke naputena gata
i ondje, gdje se izulo moje djetinjstvo
da na zelenom sagu to miri skrivenim ljubiicama
zapjesni trpkom boli prije rasplinua,
gdje sam upregla Sunce u koiju
i dala se u galope vremena,
kao i ondje, gdje stah unezvijerena pogleda
uprta u tamnocrveno oko ljekovita kristala
i hvalih Vinjem na neprocjenjivom daru
tvojih prvih krika
znakovlju udisaja pri doticaju sa
umovima izdisanja
(roditi se i poeti mrijeti o, kazne blaene!)
i gdje neizrecivu bol zamijeni ushit tvog smijeka,
dandanas zarobljenog u pijanom sjaju mog oka
dok te ljulja u zjeni,
ondje, gdje proljet, bosonoga, tri trnjem
i ondje, gdje prapore koraci srna u bijegu,
ondje, gdje pustinjaci napajaju dvogrbovke
i put visa se diu vrtlozi bijelog pijeska,
da, i ondje,
postoji vrutak ukalupljen u crnicu.
Izvire.
Prui mu vr, edna ruko!
Kapi su mu obojene sunevom igrom boja u lku.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 91 ~
JESU LI TE UMORILA JUTRA
Pruih ruku k nebu
da dlanom obuhvatim zvijezdu...
Snijeg je zakrio okna ostarjela doma.
Bjelina
(o kojoj si nekad pjevala uz moje uzglavlje)
i dugi koraci
gube se u daljini,
iza ugla visokih kua,
a jedan mali dom
najvei na svijetu!
nadohvat mojih ruku tek osta.
Uzalud koraam obalom.
Gazim muklo po asfaltu.
Beton, sivilo...
***
Oluja novogodinja dolazi,
a ti se jo nisi vratila.
Nisi pokucala na prozorsko mutno staklo.
Ne razastire rublje mokro u vrtu,
umorna od davnina...
Sretna ti Nova godina, mati!
Jesu li te umorila jutra?
Sanja li jo uvijek
o toplim kestenima ujesen?
Njeni stihovi (rijeka: Hrvatsko knjievno-znanstveno drutvo, 1991.)
~ 99 ~
VJENOSTI OKRENUTIH LEA
Spotakavi se o sebe
krenuh
tko e znati zato
stazom pjenastih vala,
uzevi sa sobom samo
trenutak
da ga prigrlim za
vjenost.
Otraga,
iza trenutka i mene,
smjenjuju se
svjetlost i tmina
kopirajui svjetionik.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
TRAGANJA ZA IZVORJEM SUNCA
Putovanja eljna
jedna je skitnica
posljednji put
razderanih potplata,
sa zaveljajem prebaenim preko ramena,
krenula tragati
za nepresunim izvorjem Sunca.
Vrelo se skrilo
na raskriju udaha i izdaha,
u kronji nemira i smiraja,
iza staklenih zidova ogranienja.
Putovanja eljna skitnica
nije se
vratila.
~ 120 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
NAKON TO SU OTILI
Svi su ustali od stola.
Pozdravljaju me.
Otvaraju vrata
i odlaze.
Iza njih
zebnja.
Samoa
i bol.
Ja jo sjedim
oekujui da se vrate,
da opet zazvone ae
i krene prepirka.
Ja jo sjedim.
Ni vino nisam dokraja ispila.
Ni cigaretu ugasila.
Ja jo sjedim
sa slutnjom da e ipak doi
i da e se uti amor
i ulijevanje vina u ae.
~ 125 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 127 ~
TRAEDUJE
Da mi je zakopati koturaljke
(al ne ide prerasla ih noga)
i spustiti se niz cestu opeenu podnevnom jarom,
da osjetim ruke vjetra u zaletu
u svom letu...
I da mi je biti pastiricom:
na oroenoj livadi, u sjedu na panju,
zafautati zov opraporenom krdu
konja u galopu...
Da mi je, siunoj, roniti lagunom sirena
u potrazi za bistom sanjanoga princa
i nikad je ne pronai...
Da mi je, komarnoj, jo jednom tai
agor kia u slijevu niz slaplje lica...
Da mi je van iz ove tamnice,
van, van!
gdje Sunce i ptice
naizmjence razgru kamenolome oblaka
i grade pitoma bijela gnijezda
traedunicima.
Da mi je toplo...
Da mi nije zima...
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 128 ~
RUKE K NEBU
Iznureno je moje bie. Pomalo ga splie utnja
oko svoga kolovrata.
Ko da u no sviri lutnja iu bijeg od nepovrata
tek joj vraa govor jeke:
dua trai konaite. Umorna je od kosina
to ne prue utoite
pa se krili do visina tamnomodrih okunica.
Ovdje dolje, ondje gore
isto zvui
osamica.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
POKLANJAM SE
Veeras ostavljam svoje oi
Razlistalim umama
Poklanjam svoje usne
Vinjama u cvatu
Veeras dajem svoje ruke
Vjetrovitim proljeima
Njedra ostavljam
Nadarenim slikarima
Kosu predajem
Bijesnim vjetrovima
Obraze
Umiruim enjama
Osmijeh
Probuenim zvijezdama
Pjesme
Usnulim brezama
Sjenu
Suncu na zalasku
Bolni jecaj
Divljim galebovima
Poljubac
Nemirnim vodama
Dodire
Zgaenom liu
Stope darujem
Pjeanim plaama
A srce
Nikome ne mogu dat
ve ga je ukrao jedan
tat.
~ 158 ~
Udvoje (rijeka: rijeko knjievno i nauno drutvo, 1988.)
DJ VU
Odnekud te znam,
pamtim te,
tajno mojih stradanja.
U nesvjesnom svjetlu disanja
ti i ja smo
ovjek i sjena,
sjena i ena
bezvremena,
a znam:
odnekud te pamtim,
iz nekih ranijih ivota.
Ve sam te negdje srela,
putanjo besprostorna,
u nekom drugom Vremenu,
u nekom drugom Gradu.
Tajno mojih stradanja,
ne mjeri vrijeme suzama;
one ne presuuju,
a vrijeme bjei,
bjei...
Pamtim te
iz vremena utrobe,
iz razdoblja dojenja,
iz ljuljukanja kolijevke.
Suena si mi,
tajno mojih stradanja.
Sjeam te se
jo iz doba Vjere,
jo iz ere Nadanja.
~ 168 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
IGRA
U mrmoru vjetra
tebe sam skrila
da bude tajna,
da bude dah,
a ja bit u
tvoja vila
i dodir vatre
u isti mah.
Djevojica sam
koja se igra
dok pomie ruke
po tvome tijelu,
sljedeeg trena
strastvena ena
to radost sluti
daruju se cijelu.
~ 173 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
GRIJEH
Kriom krenuh put udi.
Razlistale oi sumraje gutahu.
Raupane kronje tminom lutahu.
ar plameni uzavrje grudi.
Dosezah drhtave sjenke nemira.
Treperih poput pauine na daku:
princeza usnula na graku
doprije do vrha svemira.
Osluhnuh li gorskih vila pir
u zrcalu s bezbroj lica
il se raskrilila bijela ptica
odnose zvijezde u vihora vir?
Bijelo praskozorje prikra se potajice.
Zauh opreznih koraka bat.
Raspletene obale ugledah gat.
Izgubih li noas duu djevojice?
~ 184 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
BUDI LJUBAV
Pustimo noas bogove
nek oni pleu svoje valcere,
a mi
izgladnjelim tijelima dajmo
da se nahrane.
Noas u se pojiti sokom tvojih usana.
Tvoje rame bit e zrela jabuka
koju u zagristi
kad iznemogla od strasti
umirim drhtaje.
Pustimo noas bogove
nek oni tancaju svoje tance,
a ti
zaobli ake i primi moje grudi...
Noas, ljubavi,
ljubav
budi.
~ 186 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
POMALO LJUBAVNA, POMALO POMAMNA
Neoplivanim morem zaveslaj nag,
poupaj algi mesnato korijenje.
Brodit u se ko divljih osa rojenje.
Pramcem prosijeci rumeni prag.
Mranost guta val voda nebroenih.
Zlehude slike oskvrnjuju um.
Prokrit u stepe, izbij na drum.
Fotosinteza. ivim. Kaktusi su nahranjeni.
Pulsiraj ko srce u staklenoj ai.
Tko jo sanja izvor nepomuena tijeka?
Teci. Primit u te. Bit u tvoja rijeka
oploenih voda. Brzaci su nai.
Obuci me u tijelo, da sva budem koa,
da okoim nagost probuene klice.
Zahropi mi hroptom, krikni iznovice,
pa vrati u korice bljesak vrka noa.
~ 187 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
KRLETKA
Imadoh krila skitnice-ptice
modroga kolorita.
Ti uze klijeta i
da me ne pita
iupa prvo lijevo, pa desno.
Boli u krletki. Suvie je
tijesno...
A vani se budi cvrkut divljine
i podnevno Sunce pee kao oganj.
Slijee mu trak na crkveni toranj
i na zvono to netom zvoniti presta.
Koraka mojih eljna je pranjava cesta,
onih djetinjih: bosih i kad cipelu nose.
Za prstima vjetra eznu mi kose,
oi za nebeskim bijelim gradovima,
grudi vape za valova dodirima...
Skrivah u zjeni nenapisane bajke:
patuljke, divove, prekrasnog princa...
Ti uze papir i
da ne me pita
ispisa priu. Uze patuljke. Izbrisa lica.
Prine.
~ 200 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
Imadoh lice zvijezde-sanjalice
posuto mjeseevim prahom.
Ti doe i
samo jednim dahom
otprhnu s lica srebrni sjaj.
Utisnuta u peat ovostranog
lijepim svoj otisak na prazninu.
emerje pijem,
iskaju mjeseine tek
kaplju-dvije. Za kraj. Za potpunu tiinu.
~ 201 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
KOSITRENA VOJNIKINJA
Zamukao razvigor. Ugasla se panorama
utopljena grada.
Sluam aptav razgovor
kaplji kojih dua pada
strmoglavo.
Kao bie dvoglavo iz djetinjeg svijeta sna
ve me stie pestima zavjetrine trud
i na istim mjestima gdje je cvao sunovrat
utim okom pune grud,
sada tinja
nepovrat.
Tu, na rani, gdje je sol,
sada klija
neprebol.
Kositrena vojnikinja zatoena u regalu
hvata ue matarija
ruju rubin u tom kalu.
Kalvarija. Preivjelih nee nai,
al nastavlja staklo grepsti svoga svijeta
svog regala
ne znaju da nee tai pijee ala:
nema lijeta. Samo mir e um joj gnjesti.
~ 202 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
Utamniena
iza stakla
jo e
zepsti.
Kad se komar rasprsne pri sudaru sjena
sii e s police na tepih iskuenja.
ut e aptav razgovor kaplji
isparenja.
~ 203 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
NEKI NOVAC STRANAC
Promatram vrevu none samoe:
tiina razlama tiinu,
rije gui rijei
i dodir ubija dodire.
Neki novi stranac ubire moje trnje,
neke tue ruke dotiu moju duu...
Ljudi ubijaju svakodnevicu
dotiui spone samoe
i mijenu bezbrinih pogleda.
Treperim kao neizreena kletva
na tvojim usnama.
~ 216 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
MIRIS ZELENIH JABUKA
On,
iji prsti utiru otiske snova
U bijela bedra
On,
ijih zjenica plam
Grije plaho srce srne
I ija svetost poput orgulja
Odzvanja obzorjem njezina svijeta
Ona,
edna i prestraena srna
Koja na izvorju oprezno zahvaa vodu
I ispire ranjena koljena
Slaui mozaik sjete i bola
Unutar korica neispisanih knjiga
Ona,
Nemirna i nestalna
Zarobljena u igri vjetra u granju
I ljuturi morskih zvijezda
On,
Koji najbolje zna
Kako primiriti vjetar
On,
Koji jedini moe
Otkljuati katance
I koji ratrkana raskrija njezinih lutanja
Upravlja nevidljivim putokazima
~ 219 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
Ona,
Neopjevana i neokrnjena
Njena i divlja u istom hipu
Zakrivena velom bjeline oblaka
I otkrivena do nagosti uzavrelih dojki
Ona,
Drhtava poput modroga vala
I oprezna kao tigrica
Koja iza reetaka vreba potencijalnu opasnost
On,
iji dah mirie na zabranjene jabuke
I koji bez smokvina lista prilazi uzdrhtaloj zebi
Uzimajui je u dlan
Njeno, da je ne povrijedi
Ona,
Koja treperi preobliena u strune violine
iji se zvuci razlijeu purpurnim livadama
I umiruje zamahe krila
Ugnijeena u toplini njegova dlana...
Tko si...? Tko sam...?
Nevano je. Tu smo:
U trenutku darovanom s Visina
iju svjetlosnu mijenu zahvaamo tisuinkom trena
Ti,
Koji poji ednu srnu
I na dlan prima ozeblu zebu
I ja,
Otisaka prstiju utisnutih u bedra
Napojena i utopljena
~ 220 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
Snujmo!
Ne dajmo im da nas bude
Njihova stvarnost nije naa
I na svijet ne pripada njima
Ostanimo ovdje
U ovoj tisuinki nemira
~ 221 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
POGREAN OKVIR
U oku ogled neba
Izraz nijeme boli lice gri
Kroz okvir tiine i tmine k tebi hrli enja
I mukla elja moja rasuta kroz zrak
Izgubljena u nemoi rijei
Pokuava sustii daljinu
I slomiti njezine eljezne vidike
trud nepotreban, znam
Po zidu se igraju sjene
Ugaena svjetlost nade
Okove olabavljuje
I ranama daje disati
Osjeaj taj preplavljuje
I ne znam kako opisati
Umirujuu bol i gr spasenja
Samo enja nesalomljiva ostaje
I nedoreena elja rasuta kroz zrak
Ugasih plam nade
Jer pogreno je sasvim
Da nada je spas
Netono posve
to se tie nas
~ 243 ~
Njeni stihovi (rijeka: Hrvatsko knjievno-znanstveno drutvo, 1991.)
UMIRANJE ORIGINALA
Tragovima tuim izbriimo vrijeme
kao da nikad ne bijasmo nas dvoje
i kao da nikad ne bijahu bonace...
Skupimo kapljice u jednu au
i okrenimo au da dno bude gore,
da kapi poteku dolje
i kao da nikad ne bijasmo nas dvoje
izreimo slova naih imena
i brojke dragih nam datuma,
zacrnimo crnilom kalendare zajednikog vremena
i budemo li se traili meu nekim stranim ljudima,
ne prepoznajmo jedno drugo, jer
sve to je neemu nalik
samo je loa kopija.
Ako brodolomci ispuste u more
bocu s porukom
i mi je ugledamo pokuavaju dosei spas,
ne zavaravajmo se:
poruka je drugima namijenjena.
Netko e uvijek krasti nae spokoje
i tragati za slutnjama neizreenim
na tamnim kolodvorima,
peronima bez putnika
~ 244 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
i bude li se htio okrenuti
i okrene se
iza sebe e vidjeti tek crne besprostore
neim davnim ispunjene i razbijene...
I zvijezde e biti drukije, nepoznate.
I ljudi e biti drukiji, nepoznati.
I ulice e biti...
I koraci skitnice e biti...
I lave pasa u crnoj noi bit e nekako
drukiji, nepoznat, jer
sve to je neemu nalik
samo je loa kopija...
~ 245 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
NESUENI GRADITELJU NEPOSTOJEEG
Kroz oblake snene, umorene
plimom tjeskobe plovismo
predaju se ubogom bjesnilu elje.
I traismo.
I ne naosmo.
I lutasmo.
Zvao si me sirenom noi.
I bijah sirena.
Slomljena,
sama,
izgubljena u tvom zagrljaju,
kao da ti moe nevidljivim kistovima
obojiti krila crnog leptira,
kao da si ba ti graditelj bjeline,
kao da ba od tebe mogu oekivati
svjetlost.
Danas znamo gdje nas je dovela ludost.
Znamo koliko smo grijehova skrili
pod skute bezgrjene strasti.
Znamo koliko je bolio poraz
dokraja ispijenih enji
i znamo
a bilo bi bolje da nikada nismo doznali
koliko smo kia uzalud doekali zajedno,
koliko je grda udaralo po naim oknima
i koliko bogohulnih misli protjecalo naim umovima,
nesueni moj graditelju nepostojee svjetlosti...
~ 246 ~
Njeni stihovi (rijeka: Hrvatsko knjievno-znanstveno drutvo, 1991.)
~ 274 ~
MENI E TATA DATI SUNCE
Ne daj se, Helena;
ljudi e navaliti na tvoju vjeru,
al ne daj se!
Oskvrnut e ivot tvoju nevinost,
Helena.
Znam koliko boli
kad netko odlazi...
Pitala si
je li i tvoj tata,
kao Ivanov,
otiao...
Rekla sam:
Ne diraj rane, Helena.
utjela si.
I pitala me:
Je l tatine rane, mama?
Ne daj se, Helena.
Ja u otii.
uvaj se!
Ljudi e se polakomiti
za tvojom istoom
i djetinjom ljepotom.
ena sam,
znam to, Helena.
Udvoje (rijeka: rijeko knjievno i nauno drutvo, 1988.)
~ 275 ~
Sjea li se, maleno moje,
kad ti je jedan gospodin pruio okoladu
rekla si:
Hvala,
meni e moj tata dati
Sunce.
Ne daj da ti djeca ostanu
bez tate
mati ne moe sama sve okititi:
i novogodinju jelku,
i roendansku tortu,
i okaljanu rijeku.
Pazi se, jedino moje.
Ne lutaj
traei stope u snijegu.
Ne daj, Helena,
da ti otmu vjeru,
da te posude
i nestanu...
Sauvaj
enju djeteta,
dah proljea,
vedrinu neba
i sanjaj.
Sanjaj Sunce.
Udvoje (rijeka: rijeko knjievno i nauno drutvo, 1988.)
~ 277 ~
KOLIJEVKA NEBA
Na putu od strepnje do nade,
negdje u slijepoj ulici sna,
poneki uzdah srcu ukrade
nerazgranata kronja djetinjstva.
Svatko svoje terete nosi.
Poneko se osvrne, pa dalje ide.
Tolike oi svu tugu vide...
A prolaze slijepe.
Ima li koga tko e ugasiti mrak?
Zato Sunce nitko ne upali?
Izgubljene mladice korijen su iupali.
U mutnoj lokvi svijetli utopili trak.
Prolaze ljudi i vlakovi. Gasi se dan.
Pale se svjetla automobila.
Prsti u ustima sigurnost pred san:
zato si me ostavila...?
Na kolodvoru,
sami,
djeak i
putna torba.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 280 ~
PROSJAK
Samo je pruao dlan.
Nita nije govorio
crni Cigan bez jedne noge.
Samo je pruao dlan.
Crno mu oko zaiskrilo ushitom
kad bi zazvonila kovanica
il zaukao papir na dlanu.
Nita nije govorio
(suvina je rije),
samo je pruao dlan.
Duboke mu bore zatamnjele
kad bi pljunuli na nj.
Idi, Ciganine, u vraju mater!
Pokunjeno bi spustio sijedu glavu
bez eira.
I neko vrijeme ne bi pruao dlan.
Dola je, njena i slatka,
s crvenim vrpcama u plavoj kosici,
u crvenoj svilenoj haljinici s volanima,
s okoladom u zamrljanoj ruici
i pruila mu crni slatki,
nevini mali djevojurak,
mislei uiniti dobro
(jutros je s majkom bila u crkvi
i sluala o dobroti i ljubavi
prema blinjemu svom).
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 281 ~
Zahvalno ju je pogledao
okom zacakljenim,
ne posegnuvi za ponuenim.
Uto je prila ena s divnim bijelim eirom,
zgrabila okoladu,
opalila svojoj keri pljusku,
izgrdila je to se zaustavlja kraj
prljavog, uljivog cigana,
trknula konom cipelom njegovu jedinu nogu
i odvukla uplakanu djevojicu,
obraza zaarenih od stida
to ima tako bezobrazno dijete...
Idi, smrdljive, u vraju mater!
Raaloen, samo je spustio sijedu glavu,
gledao popljuvano tlo
i neko vrijeme nije pruao dlan.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 282 ~
NITKO NITA NIJE VIDIO
Na cesti je leao pas.
Htjela sam mu prii jo je disao,
drhturio uronjen u asfalt,
ali je jedan auto proao,
malo zakripao, ali proao,
preao ga.
Htjela sam ga pokupiti s ceste,
odnijeti ga u park i zakopati ga,
ali neka ena u crvenom
balavu mi njuku opsovala
i povukla me na plonik.
Ljudi su prelazili cestu
i nisu nita vidjeli.
Ni krv. Ni psa.
ene su teglile koare s trnice,
gunajui jedna na drugu
to tako sporo hodaju
i nisu nita vidjele.
Djeak je, liui lizaljku,
pretrao na crveno.
Nije nita vidio.
Prolazili su auti,
gume rasteple meso i krv.
Nitko nita nije vidio...
A na cesti je leao moj prijatelj.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 288 ~
AKO BAKO
Ako u koraljne sprudove udare
mrtve, usnule
kapi
i modrim ulicama zaplove svjetovi
srebrni,
ako kie mrcvare stepenice stijena
dok bude sjedila na jednoj od njih
nogu prekrienih poput djevice,
ako oluja zamrsi bezbojne ti vlasi
i tvojom rebrastom koom projure potoci,
ako ti plaviaste vene na nekad divnim nogama
zaustave korak
ili ako granje bez lia zarije
prosinac
u tvoj oi,
ako ti valovlje rashladi koata koljena
umorna od trenja zglobova
i bol bi rekla, a ne zna kako...
Ako bi smiraju htjela,
nestati negdje meu zvijezdama
jer tvoja je generacija Gore
i tvoje djetinjstvo i mladost
s njima su
i nitko se vie ne okree za tvojom ljepotom,
nitko ne zna da si bila dijete
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
i ustaju u autobusu
kako bi ti ustupili stolac
jer se podupire o tap...
I ponekad se narugaju kad naminka usta
ili poupa obrve,
a ti si jo uvijek samo ena...
o, ne daj se, bako!
Sjeti se koliko more ima rana,
a jo je plavo i slano
i jo die.
Zaustavi svemir pokretom suhog dlana.
Ako nemir zaplovi bermudskim trokutom,
upij ga, tajno, u besprostor i bezvrijeme
i ako ljudi dou i otkriju tajne,
upij ih, tajno, s nemirom
i ako ikada cvijee izgubi miris, oblik i boju,
bako,
ti ne misli na to.
Tvoje su arene latice obojile moj svemir,
moju tajnu i moj nemir
i nikada, nikada
nee biti prah...
~ 289 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 290 ~
POSLJEDNJE AKO BAKO
Ako Suncem obasjano klasje tvoje rane mladosti
i tiina modrih ravnica
prolahore kroz ugasle prozore,
ako ti vjee dotakne perje galeba
i viloviti vranci slavonskih ravni ponesu te do
raskrija,
a ti se osvrne za prijeenim putom
i ne ugleda nita doli vijugave, kamenite ceste,
ne dvoji.
Idi.
Ovdje proljea odavno ne miriu.
Svici-vragolanci ne pale nou svijee,
ne drhturi pauina zvijezda
na tvojim bijelim trepavicama
i umjesto apta koraka
oslukuje kripu kotaa
metar nia,
za itavih sto centimetara blia
zemlji.
Pokuaj ne misliti na
lakirane sandale s remeniima,
etnju predpredratnim Slavonskim Brodom,
kolica s tek roenim sinom,
ar ljetnog Sunca
i, prije vie od pola stoljea,
vatrom metalne ptice izbrisanu
zidova obraslih brljanom
kuu okruenu cvijeem
koju je uvala tvoja vjerna Lola
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 291 ~
do posljednjeg lajanja na pun mjesec.
Suze umiruju bol.
Ne tedi ih.
Plai.
Ako se dogodi
(a sve se kad-tad dogodi),
ako se noas uvue pod tvoj pokriva,
ledenim, koatim prstima umiri tvoje blo,
ako su iezli konjanici-borbenici iz tvojih vena,
idi...
Ne boj se...
Vini se...
Moda i nije tako crna no bez mjeseine.
Moda u podzemnim hodnicima i nije tako hladno.
(Govorim li to tebi ili sebi?)
Ako se breze skriju pod tvoj jastuk,
jo jednom osjeti klecaj nepostojeih koljena
i u mislima pomakne odsjeeno stopalo...,
znat u: odlazi,
a jedna zvijezda postaje zlatna.
Podii u ti uzglavlje jo jednim jastukom
da bude blia didinoj slici
i neu paliti svjetlo.
Poeljat u te dlanom
u mraku.
Poleti li,
ne boj se.
Gore zasigurno nije loe: t i Sunce stanuje ondje.
Govorim li to tebi
ili...?
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 292 ~
PISMO
Nikada neu shvatiti svrhu bivstva.
Moda, ondje gdje si sada, odgovor i postoji,
no ovdje ima nebrojeno mnogo knjiga
kroz stoljea i stoljea skupljenog ljudskog znanja
koje na mnogoto daju odgovore,
putokaze i smjernice
(ispravne i neispravne),
al njihove su stranice prazne,
a izmeu redaka tiina.
Ovdje vrvi kao u konici:
zujanje, rad,
zujanje, odmor,
zujanje, hranjenje,
zujanje, pranjenje,
zujanje, parenje,
zujanje, raanje,
zujanje, ubadanje,
zujanje, umiranje...
Nita od ljekovitog meda
jo nije otkriven odgovarajui recept,
a cvijea je sve manje.
Zato si me onako sjetno gledala s odra?
Znala si da se ne isplati ostati ovdje, zar ne?
I htjela si mi to rei,
no nisi mogla iznova ispuniti
blijedu i hladnu ljusku.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 293 ~
Dodirivala sam ti kosu.
Uzvraala si mi milovanje:
lebdjela si oko mene poput daka vjetra
i svijala mi vlasi
samo si me tako mogla dotai.
Nedostaje mi tvoj osmijeh.
I glas.
I dodir vrcima prstiju
oteenih od igle i konca
kojima si zaraivala za ivot.
to bi se dogodilo kad bi Crvenkapica
ostala bez bake?
Umrle bi bajke.
Umirile bi se igre plamika svijee
koji se sjenkama ulja du zidova
ispredaju tanane niti tiine.
Ugaslo bi zlatno svjetlo djetinjstva.
Kao s tobom.
(1997.)
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 294 ~
U AST PETRA PANA
Sjeanje na prijateljicu Jelenu Pavleti,
tragino preminulu 2. listopada 1993. godine
Opreznim korakom osvajam
s
t
u
b
e
sputajui se k nepoznatom
besprostoru.
Puzavcem obgrljene zidine s obiju strana.
Ledeni srsi gnjee mi kosti,
ulazei u njihovu sr.
Jo jedan
korak.
Miris tamjana,
krizantema
i voska
klizi kroz promrzli mrak.
Nema danas.
Nema sutra.
Samo juer.
Grobnica neostvarenih snova.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 295 ~
Dvori Snjene kraljice.
Mramorne kocke za gradnju
najviih htijenja.
Treptaj dua
u naranastom svjetlu.
Neto neznano,
obezglavljeno u ovom dnu.
No.
Ugaeni pogledi
i zvona
u ast Petra Pana
vjene mladosti.
Duni dan.
(1995.)
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 296 ~
BLJESAK (2)
Dragom prijatelju Rosariju Juriiu Vrgadi,
koji je otputovao Negdje 30. listopada 1996. godine,
do sljedeeg susreta
Sve ima svoj prostor i
sve se ostvaruje u svom vremenu.
Sve negdje poinje i zavrava.
A ovjek?
Utisnut u zid vremena,
ovjek ima samo jednu svrhu:
biti.
Iznad njega raskriljeno
nedokueno plavetnilo nepregledne pustinje (?),
podno njega
neiscrpan labirint zemlje, vode i korijenja.
Dok jest.
A kad ga vie nije?
Je li tanahna nit korijena?
Plazi li podzemnim hodnicima
na leima kolutiavaca
ili die u beskraju nedoreenoga...?
Priblii li se bljesku zvijezda
hoe li postati stvaran?
Jer stvarnost ne smije biti ovdje,
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 297 ~
u sredini,
izmeu gornjeg i donjeg,
ovdje, gdje sve ima
ogranien prostor i ogranieno vrijeme.
Ovdje nema niega.
Samo jest.
Trenutak.
Stvarnost
ne smije biti ovdje!
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 298 ~
EPITAF (3)
Damiru Mitroviu
U sivilu realnog zaglavljena,
sputana lancima besmisla,
mladost uglavljena klijetima tame
plee ranjeni tango.
Mrak joj prede nit olovne pauine,
kandama je magla hvata
i gnjei u olovnoj mrei.
Lanci,
mrak,
puke...
Jedna je karika prepukla,
nainjui lanac besmisla...
(Rijeka, Veica, 15. veljae 1992. godine)

U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 309 ~
LJUDI SU UBILI BAJKE
Veeras ti, sinko, ne mogu priati bajku o Trnoruci...
Zato, mamice?
...jer vie nema pria. Nema vila i arobnjaka. Premalo
je dobrih prineva da bi pobijedili horde zla.
Ne razumijem.
Ne trudi se razumjeti. Teko je shvatiti da je netko mo-
gao ubiti sve lijepe prie... Snjeguljici je ostala otrovna jabu-
ka u grlu, Pepeljugu princ nije oenio jer je bila u ritama, a
ne u zlatnoj haljini, Crvenkapicu i baku nije spasio lovac jer
su u vujoj utrobi ve bile mrtve... Petar Pan je ostario i umro.
Tom je ulovio Jerryja, Trnoruica je usnula vjeni san jer je
princ nije spasio poljupcem. Zaboravio je to je to cjelov...
I nikad vie nee biti bajki?
Hoe, sine, jednog dana... Moda e onda ve ii u
kolu...
I onda e opet priati kako je Snjeguljica ispljunula
otrovni zalogaj, kako je Pepeljuga ipak bila u zlatom izveze-
noj haljini i staklenim cipelicama, kako je lovac Luka vuku
rasporio trbuh i izvukao ivu Crvenkapicu...?
Hou, zlato, priat u ti...
Sad me vie nije strah... Zna, ve sam pomislio da je
zloin ipak snaniji od pravde i da si mi lagala...
I dijete zaspi u majinom zagrljaju na hladnom betonu po-
drumskog sklonita, dok su vani lijevale kie ubojitih granata.
Majka je drhtala. Kako mu priznati da su ljudi ubili baj-
ke? Kako mu kazati da je ovjek usmrtio njegovu vjeru u po-
bjedu dobroga...?
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 310 ~
NEGDJE MORA POSTOJATI DAN
Netko je ukrao tvoje djetinjstvo,
zaustavio tvoj smijeh
i ubio tvoju lutku.
Netko je, znajui to ini,
urezao duboku brazdu
u tvoje beskrajne djeje oi.
Netko je jatom velikih, runih ptica
sruio tvoj Dom,
odveo tvoju Mamu,
ugasio svjetlost sna
i sruio zgradu u kojoj je bio vrti
s ljuljakama i toboganom,
s pijeskom i koljkama.
Gdje e sada traiti najblistaviju koljku
i na kojoj e ljuljaki do visina, do zvijezda,
kad je netko zao i stran
sve unitio, zapalio,
kada je netko bez srca
stresao tvoje gnijezdo s grane,
polomio ti krila,
odsjekao tvoje prstie
i ostavio tvog Tatu u neemu
ljepljivocrvenome, nepokretnog?
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 311 ~
Netko je
jednostavno: kao da
prakom gaa plod na stablu kestena
velikim, vatrenim kamenom
oborio tvoj Grad...
Iza gorkih ojedina tvog bola
jo negdje ima oaza
samo za san.
Jo plam svijee gori.
Negdje mora postojati Dan!
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 312 ~
RANJENOM DJEAKU
U snovima pamunih dodira
iskri se
crni krijes.
Spokojno die u rijeci nespokoja,
dozivajui neubrane godine
i miris oranica slavonskih,
toplinu i ar rodnog ognjita.
Na izdisaju tvojih neuhvatljivih enji
drhture nesmireni,
svudprisutni prstii
razdjetinjenih otaca i djedova.
Da moe ustati
Bi li potrao opet u mekou klasja,
bi li udisao punou jutarnje glazbe
uz zov pijetlova
i nedohvatljivo, inatljivo, arkorumeno,
zorno Sunce?
Ne moe ustati
Vuku te nebeske udice
ulovljenog na mamac
plamene ravnice...
Bjeei iz sklonita u carstvo tvojih blagoslova
jedan je zveket rafala pokosio ravnicu;
neobuzdanu, desetogodinju, slavonsku,
djeaku ravnicu.
Da moe ustati...
potrao bi kroz bljesak munja
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 313 ~
i tutnjavu samrtnih gromova
da jo samo jednom opipa
zlaano pramenje penice
i da zagrli majku
i oprosti se s ocem ratnikom,
da mahne djeci u sklonitu
i upozori ih kako ne smiju misliti
o blaenstvima iskuanim u miru,
jer bi mogla nepoznata poznata smrt
istkati crno platno,
zavijaju i njih u beskon noi.
Tvoje oi gasnu
i ljepljivocrvena tekuina
s mirisom laboratorija u ambulanti
u kojoj si, kad si bio bolestan, vadio krv,
slijeva se niz osunano slavonsko lice.
Tata!
Gdje si?!
Zbogom!
I uvaj na tihi dom
(ono to osta kamena i cigle)!
Mati!
Ne izlazi!
Neu vie trebati svjei kruh.
Sestrice!
Sklopi oi
i zamisli veliku, bijelu livadu
na kojoj spi vjetar
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 314 ~
kad se umori od puta,
istkanu od vate oblaka,
mirisnu ko pitu od svjeih treanja
u trenutku kad je mati vadi iz penice
Ondje u te ekati.
I ne plai!
NE MOGU ONI UBITI DJECU!
(1993.)
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 315 ~
NA JSJAJNI JA ZVI JEZDO MOG SVODA
Ravnomjerno die
zaronjen u tople i meke jastuke,
snivaju ruiaste snove
o golubovima na Korzu
i arenoj kutiji s igrakama
koje e sutra ponovo istresti
u korito svog djetinjstva.
No je.
I tiina.
Ljeti se orkestar cvraka kooperi
u ovu kasnu dob,
rasipajui bogatstvo svojih violina.
No je.
U nekom od svih naih sruenih Gradova
mora jo postojati
poneka arena kutija
ili ak itava prodavaonica
plianih zeia i medvjedia.
Moda,
na zgaritu,
jo je poneka fotografja djeaka koji je,
poput tebe,
zagrlivi mekou gujeg perja
pod plavim inletom,
do juer snio tranje za golubovima,
uvjeren da ih moe dostii
prije negoli se vinu k Suncu.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 316 ~
U nekom od mnogih sruenih
djejih svjetova
moda e se nai pokoje sjeanje
na toplu ljetnu no
u kojoj su svirali zrikavci
uz iju su glazbu majke bdjele,
promatraju nevinost rumenih obraia
koji su ve sutradan
blijedjeli
dok su plavi prozorii
upijali
slike smrti,
zvuk granata,
urlik djevojica
koje su silom odrastale
i pla majki,
djece...
Ili e pokuati zaboraviti,
izliti ih iz modrih vjedara.
No je.
I rat.
Neko se dijete
u ovoj Zemlji
odazivlje
na tvoje ime.
A nema ga tko zazvati,
sine.
(1994.)
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 317 ~
BESKRILA PTI CA
Letjeti! Letjeti!
lepee krilima ptica u meni
Nad more!
Pod modre svodove!
Nad purpurne krovove!
Udisati izgaene tratine i
proljeem okupane kronje mendule!
Letjeti!
***
More
i svod nad njim
sivi su.
Crijep
ve dugo
ne pokriva krovove.
Mirisi
neubranih treanja
u zraku.
Mendule ne cvatu
u ognju.
Ranili su mi
krila.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
OLUJA BOSONOGOG DJEAKA
Nemir osvaja ovo malo prostora
izbrazdanog bolom
koji sam slagala u se
kao u ladicu.
S druge strane mene
Bogomdani trenuci skupljeni u buketi
pokuavaju izii,
nadjaati olovnu kiu.
A ti,
negdje u Lici,
kriju se pod sjenom Velebita,
daleko od rodnog Karlobaga bosonogog djeaka
i kozjeg mlijeka izjutra,
odbija kiu
Olujom.
U sobi tiina:
tvoj unuk
moj sin
sanja ljuljaku i tobogan,
ne slutei
borbu mojih svjetova
s leptirima koji su me donijeli
u ovo vrijeme.
(kolovoz 1995.)
~ 318 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 319 ~
A KAD ZAVRI...?
to emo kad stane?
Poput hijena
zariti zube u svjeu
strv;
i Mi,
i Oni
s druge strane?
Slatkog je okusa krv?
Mi ovdje, Oni ondje.
Karantena.
Nedozvoljeno mijeanje rasa.
Jer Oni imaju krst, a Mi kri.
Samo nam je Isus zajedniki:
i na kriu i na krstu
razapet.
eljena anatema?
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 323 ~
DOM
Volim svoj Dom,
ali se bojim praznog hladnjaka,
rauna T-com-a s petsto kuna potroenih impulsa,
plus pretplatom, plus posebnim uslugama (?),
plus dvadesetipet posto, sve skupa esto-i-ko-zna-kolko,
pa stambene, komunalne i vodne naknade,
na pet stotine prepolovljene
(zbog djejeg doplatka od sto)
cijene odgoja i naobrazbe mog potomka,
pa struje (tko jo danas ukljuuje grijanje zimi...?),
odravanja (zato su stubita nalik industrijskim ulicama?),
bojim se ribarnice, trnice, mesnice
s viseim svinjskim i goveim glavama
naetim trihinom i kravljim ludilom...
Ali more! Pa Oliverov galeb: Moj galeeebeee
(itaj: crni).
O, kako volim sivozeleno more svog Doma
i male maligne kampe koji doeu s podnevnim suncem,
i prijepodnevnim, i poslijepodnevnim, i onim ve zalim
(nigdje nema tako jeftinih rakova)...
U mome Domu sve je prekrasno.
O tome su oduvijek snili, diui tafete,
nai preci, prapreci, praprapreci...
Imamo Dom!
Nemamo se vie ega bojati!
Bojim se sluati Balaevia, oleta, stianog,
na prastarom kazetaru
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 324 ~
u svome domu u mom Domu.
Bojim se naveer sjesti u kaf:
previe je ogorene tanadi u toplim cijevima,
natakane, nakolicane,
beznogue, bezkrovue...
Bojim se cijene litre trajnoga pasteriziranog mlijeka
koje moj sin, izjutra, prije odgoja i naobrazbe,
voli zasladiti eerom.
Bojim se televizije (da me ne ozrai),
bojim se da premalo ljudi ide u mirovinu
(nije li se, nedajboe, produio ivotni vijek
ili je porastao natalitet (!) nezaposlenih?)
i da e mi trideseta sjesti za vrat
bez staa, praznog novanika...
Bojim se sjedeih. Uglavnom su isti
i uglavnom sjede...
Bojim se boljeg ivota: strah od nepoznatog.
Ili...?
Bojim se svega ega se ne moram bojati.
Zato se pitam: da zguvam ovaj Dom?
(Ma, ne ovo je slobodan Dom.
Ruka u ruci, uzdignute uvis:
Imamo Dom!
Imamo demokraciju!)
...i birokraciju, i svevalvaciju, i slobodnu naciju...
(A valorizaciju?)
Volim svoj Dom,
ali najvie volim svoj dom:
svoje Dijete No. 1, svoje Dijete No. 2,
svoje dijete No. 3, svoje dijete No. 4,
svog Mua i
naa etiri zida.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 325 ~
PATETINA PJESMA
Ja sam vrlo optimistino stvorenje.
Kad oblaci prosiplju sumporne kie po konopcu
na koji sam netom objesila iste pelene
oprane na 120 Arielom s plavim zrncima,
u nedogled opetujem rijei:
Bog e se sjetiti da je stvorio svijet...
Samo nas je sluajno smetnuo s uma,
optereen brojnim poslovnim problemima
koji iziskuju privremeno brisanje iz memorije
sustava zvanog ZEMLJA.
I vjerujem.
Negdje duboko u sebi uvam neto nedirnuto,
neotkriveno, plano i patetino.
Nevino kao djeje uenje.
A zapravo sam vrlo optimistina.
Dok nedaleko jo ratuju
i malo odalje prijete mutiranim virusima
i nuklearnim gljivama
neprekidno sebe uvjeravam u svjetlost krijesnica,
unato neonskim balonima-aruljama
koje daltonisti prepoznaju kao bijelo,
usprkos prolivenom mrkom svodu.
A zapravo sam vrlo optimistino bie.
Kad na cesti ugledam
leinu zgaene make razlivenog mozga,
pomislim: moda je imala rak. Bolje je ovako...
I tjeim se.
U nedogled opetujem iste kretnje:
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 326 ~
odmahujem rukom.
I idem dalje.
Snanija.
A zapravo sam vrlo slabana.
Premda sam energina.
Moda malo kaotina.
Tek malo, malo egocentrina.
Ljudski do ludila sebina.
Vie obeshrabrena negoli uvjerena.
Ljubomorna. Posesivna.
Ponekad jako simpatina katkad do besvijesti
antipatina.
Moda malice prenjena, jer
dok se limene metalik-kante kotrljaju kolnikom,
osjeam se bolesnom od sadanjice.
Ali sam zapravo vrlo optimistina:
nigdje, Bogu hvala, ne nazirem sutranjice.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 328 ~
NEPOVRAT
Dobrii Cesariu,
koji je znao osvijetliti tamne ceste svoga putovanja
Ko zna (eh, svi, svi sve znaju.
Rastrto je znanje!)
Moda se varam, ali se ini
da nisu samo sanje:
sve oko nas tek je
jedno tvrdo sTanje.
Neprolazno, jer
stoji i stoji, stoji
u njem glogov tap.
I drhti li drhti
nasred tapa crna kap.
Klizi i klizi, klizi jedan crv.
to ovdje znai moja mala strv?
Osjeam tonue u debeli sraz.
Bezizlazan. Kao Alkatraz.
Jo bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali ja ne znam da li da je elim,
Ili ne elim.
Tone i tone, tone glogov tap.
Ishlapila, eto,
i moja mala kap,
a duge nema ni za lijek.
Al tuge zato zanavijek.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 329 ~
No vrijeme se kree, no vrijeme se kree
ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono to je bilo:
I radost i tugu.
* * *
Malo je krijesnica poput Vae, gospodine
na Bojem sajmu svjetla sve su rasprodane.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 331 ~
IZBOR ZA MISS SVJETLOSTI
Komisija sjela na zlatne stolce.
Predsjedavajui se nakaljao, prosuo malo
sluzavog praha iz praskavog nosa
i proglasio poetak natjecanja.
Ocvale zvijezde ugasla sjaja
natakoe naoale razgolienja
pa mjerkaju i ocjenjuju,
a one se sputaju s visoina, bezimene,
sve brojkama oznaene:
broj taj-i-taj
i hodoaste nebeskim podijem
pokazujui nemalu rasko,
propupale, vrckave, zamamno sjajne.
Mlaahni Eros lepra povie njih, prebiru svoju
nategnutu liru
(to ako prsne?).
Budna komisija krivi glave
as udesno, as ulijevo,
ne bi li bolje odmjerila koliinu
svjetlosti
zvijezda.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 332 ~
PERVERZIJA
Tiho se iskradao kroz okna
mjerei kvadraturu otpalog lia,
slute stupnjeve jada,
gotovo do smrti raetvoren
razlikom od bia do bia,
razoaran u Njega to nije Izbavitelj
i to gleda sa svog oblaka
i nita ne poduzima.
Stao bi pod tu
i trljao mirisnim sapunom lice,
vrat, sva etiri ekstremiteta i genitalije
kao da e sprati ime ovjek
paraliziranih modanih stanica
i etkao elavu glavicu mekim runikom
da je ne povrijedi,
kako bi veeras mogao.
Rastrzan izmeu sebe i Sebe
svijao je meku glisticu
dok nije postala poskok
i ispruila mokar, bijel, dugaak, ljepljiv slap.
Gledala sam ga sa svog oblaka
i nita nisam poduzimala,
osim to sam se i dalje svake veeri razodijevala
pokraj prozora razgrnutih zavjesa
i upaljenih svjetala.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 334 ~
NA TRNICI
Poto prodajete kilo due?
A, lipa moja, a, evo, za tebe
samo za jedan pononi dodir,
za tri krasna cjelova u sredinu,
pet pritisaka prstom otraga,
sedam ugriza u sisu,
devet lizova iza uha,
jedanaest uboda u obje,
trinaest orgazama bez prezervativa,
a, lipa moja, a, evo, jeftino dam
samo da prodam...
ao mi je, preskupo je, skoro sve sam
ve potroila...
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 335 ~
NITA
Svi mi zapadamo u udna stanja nepovezanosti.
Ruimo zabranjeno i gradimo zidove dozvoljenom.
Predodreeno nam je to, kako, kada i gdje e se zbiti.
Zato i nisam tamo, ve ovdje, zaglavljena u ravnoduju.
Imam stol, stolac, krevet, kruh, vodu... i mislim da ivim.
ivim li?
Sanjam nepoznate orise u caklinama oceana.
Oslukujem apat praznog prostora
zbijena u kvadratni centimetar neba.
Preskupo je danas jesti teletinu,
a ja se ipak pomalo nagrizam.
Masa bez oblika. Sprana je s mene boja.
U bezmirisnom ne postoji miris, zato i jesam
nita.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 336 ~
MATEMATIKA ZAGONETKA
Opsjednut snagom razljuenih stihopisa,
uzburkan pjevom raskonog runolista,
na vrhu stjenovite visoravni
zbrajaju bezbroj plus beskon,
u pramu crne kose oduzimajui
ljubav minus san,
jedan je zaljubljeni razlomak pomnoio
iskon puta otricu trnovite ceste vjenosti
i obrisao prainu s bijele knjige
crnih korica,
zaboravljajui izraunati
korijen nepreboljenih greaka
i podijeliti ga sa zlatnocrnom tragikom patnje.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 342 ~
POD SUNEVOM KRONJOM
Ispod plamene suneve kronje
milijarde raznobojnih krhotina stijenja
istim praskom odlomljene,
iz istog izvorja ronjene,
arom istih oiju grijane,
na istim vjetrometinama
istim olujama bruene
biljee razliite boje
istoga povijesnog spektra,
rue sadanjost u ime budunosti
na ije bijele stranice
odavno hotimice prolie
crnilo.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 343 ~
NOVI ZAKON
O DOZVOLI KORITENJA EMOCIJA
Novim Zakonom o osjeajima
zajamen je imunitet samo Mrnji.
Ljubav ako se rodi
ubijte je prije negoli progleda.
Radost ako bi prila
pucajte prije noli virus zarazi necijepljene.
Sjeta ako poeli doi
imate doputenje ignorirati je,
ali ako je uporna, pucajte rafalno.
Ljubomora je ionako ve nagrizla
ali koljite svakoga tko je virusom zaraen.
Tuzi ne dajte ni na kilometar
opalite iz topovnjae, da ne bi prouzroila
slap onog slanog soka iz oka.
Bol isprovocirajte udarcima kundakom
po najbolnijoj toci.
Sreu e, ona je najopasnija moete i morate
sprijeiti pod svaku cijenu,
granatirajui neprestance, do unitenja.
Ravnoduje pod hitno u karantenu, a potom
posjesti na dasku s naopako zakucanim avlima
i skakati po zaraenima,
kako bi sprijeili irenje virusa.
Novim Zakonom o dozvoli koritenja emocija
zajamen je imunitet samo Mrnji.
Tko dirne zaraenog tim pozitivnim virusom
bit e doveden pred lice Nepravde,
naboden na glogov kolac
i iv spaljen!
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 344 ~
PREKRAJ
Uzimam dan pod ruku kao knjigu.
Unajmila sam jo jedan u danodavnici
i prekoraim li rok
kazna bi mogla biti previsoka
za siromaka poput mene.
Dananje danodavnice nemaju previe
materijala za izdavanje
ne smije potkradati
ostale lanove Kluba.
Posve sluajno
neki je kvazipjesnik posudio
takav jedan dan,
s nie police,
od onih jeftinijih.
Zakasnio je par sati s vraanjem.
Nali su ga,
vrata svezana o kestenovu granu,
u oblinjem parku
u kojem su jo uvijek
cvali tulipani.
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 346 ~
PRIZEMLJENJE
Geminacija stopostotno retardiranog,
idiotiziranog svijeta.
Svijet je crno obojen,
to ti samo misli da vidi u koloru.
Tetivama crnim dao si malo izmiljenog bijelog
i dozu ruiastomodrog.
Tko li ti je samo rekao da je
sunce uto,
a nebo plavo?
Zvijezde srebrne?!
Ooooo...
Nema zlatnih ribica!
Sve su to meduze,
dovedene s javne licitacije,
imenovane zlatnim i to ribicama
da bi ih skuplje prodali.
Ovdje ne postoji forma vladanja.
Eridina jabuka.
Zalog svae.
to misli, odakle toliko nesloge?
Odakle toliko ratova?
Prevarili smo Boga.
Jo ga varamo, a molimo mu se.
Iemo svjetlost dua, a svijet je crno obojen
to mi samo umiljamo da vidimo u koloru.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 347 ~
Nema ovjejih ribica!
To su samo meduze,
dovedene s javne svemirske licitacije,
imenovane ovjejim i to ribicama
kao da ita znai: ovjek
da bi ih bolje unovili.
Zaista vjeruje u morske sirene? Ha!
Zar ne vidi kolika tuga guta mrki svod?
Kao da su zvijezde krive
to je nebo no crno...
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 348 ~
PREMALO JE SV(J)ET(L)OSTI U NAMA
Obalama nesanjanim
vjetar baca lae...
Aneli se penju
uz stabljiku brljana
i ja bih s njima
stepenicama beskrajnim,
strmoglavim liticama
traeduja.
Nisi mi smjela dati mlijeka iz grudiju:
sad sam samo ovjek
askom prisutan.
Trebala si me pojiti Bojim kiama
bila bih prozrana leptirica,
nedodirljiva u svojoj
sv(j)et(l)osti.
Uklijetena
u zemaljskom tijelu,
traim zaklon
od sebe same.
Bojim se skonat u
u besmislu disanja,
ogrnuta prahom pepela.
Prosipat u se
otrovanim zrakom
praskavog sjaja planeta koji
gasne.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 349 ~
THE END
Zborim pelin
kroz svoj stih,
vapim temelj
svetosti.
Samujemo
uk i ja.
No se sporo
odvija.
Katancem mi
suspregoe nit,
da zahropem
ne vidjevi svit.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
PLANET OVAJ UMIRUI
Cvijee je niklo iz kajanja zemlje.
Ljudi ga zajedno s korijenjem brali:
u ranu zemlje korijena pruenog
mladice su mirisa mu krali.
Sunce je nastalo vatrom svemira
i nije reeno da e navijek sjati,
ali su bia prozvana ljudi
ubrzala posljednje svjetlosne kapi.
Kie su nastale munjom, sijevom Bojeg gnjeva,
oblakom mrkim nad svijet nadvijenim.
Doli su opet imenom: ljudi
da se opiju nebom razbijenim.
Mora su velikim potopom stvorena.
Kopna naselie parovi svih ia.
Najbrojniji danas su ljudi
iskorijenili su ina Boja bia
i prkose Bogu, a oproste trae
u ovoj kapi gorue ui,
nesvjesni da opstati ne moe
planet ovaj umirui.
~ 352 ~
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
~ 353 ~
O LJUDIMA
Tijela bez dua,
uklijetena
u svagdanje terete
preivljavanja:
ubij u samoobrani
nisi ubojica (?).
Mi,
nepopravljive biljke
mesoderke,
Sotonina poklonstva
izbezumljenih,
nevinih lica,
dlakavih lubanja,
pedikiranih noktiju,
mirisavi po sapunici,
uskomeani eljom za razdorom
stvorenoga
nestat emo
kao da nikada i nismo bili,
fagelanti nedokuenih zvjerstava.
Ismijat e nas
psi,
magarci,
ovce,
mievi...,
koji e bolje gazdovati od nas.
U njedrima oluje (rijeka: CDm, Biblioteka VAL,1993. / rijeka: Venerus, 2011.)
x x x (6)
Zeznuta situacija:
umjesto rasta degradacija.
Gdje nas dovede put evolucije?
Do potpune umne polucije?
Je li to mozgovna hiperfunkcija?
(Boja greka dok se igrao stvaranja:
previe vode + premalo pijeska = loe blato)
Potrebna je punkcija. Cijeenje bez otvaranja.
Homo sapiens? Ne.
Ni Hobbesov homo homini lupus
nije ovjeku vuk, nego lisnati kupus:
ovjek je ovjeku salata. Od dobro gnojenog blata.
Sada nam samo homo novus treba
ne elimo li ukinuti taj komadi neba
Zemlja zvan. Ili ire.
Sjednimo. Dogovorimo plan. Ali bez praznih pria,
oruja i bojnih poklia.
Rogovi vire.
Skinimo ih za trofeje onih koji tek e doi
(valjda e nas oni znati izvui iz noi).
~ 355 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
NO
Gospodo, klanjam se!
ree
i iz cilindra izvue
zvijezdu.
Kako je sjajna!
Kako je velika!
Gle, ima zlato na bridovima!
Oooo, mora da je vrlo skupa.
Nudim milijarde, cijenjeni
zaulo se iz publike.
Pohlepne ruke prue se k sjaju.
To je moja zvijezda!
razljuti se mag,
zavrti eirom
i ugasi zvijezdu.
Nasta
no.
~ 357 ~
Grad zatoenih prolaznika (rijeka: DHK Ogranak u rijeci, 2008. / rijeka: Venerus, 2011.)
IZ RECENZIJA I KRITIKIH OSVRTA
x x x
Kao i svaki odani poklonik lijepe knjievnosti, vrlo ugodno se osje-
am kad proitam nadahnutu i leksikim bogatstvom oplemenjenu zbirku
pjesama. Tada mi se ivot uini ljepim pa poelim da nikada ne prestane
ovo zvjezdano trajanje u vremenu i prostoru to mi je dodijeljeno Bojom
providnou i ljudskim nadanjem.
U trenutku dok zapisujem ove rijei, sluhom mi odzvanjaju ver-
si pjesnikinje eljke Kovaevi Andrijani uzidane u stihovanu knjigu
naslovljenu sintagmnom Grad zatoenih prolaznika. Pomalo udan i po-
dosta mistian naziv za lirsko tivo izvezeno profnjenim nitima leksema
od govorne svile na svjetlosnoj potki. Nalino pakoj ipki u ijoj dubini
prebiva povijesna istina. Plodna kao zemlja. Modra kao more. Vedra kao
nebo kad zavlada ljeto. Takve mi slike promiu mislima dok traim izra-
ze kojima u, na primjereni nain, prenijeti dojmove o Gradu u kojemu
obitavaju zatoeni prolaznici. S radou priznajem kako sam bio jedan
od njih i kako sam, evo, iziao iz te oaze rose i mediteranskoga mirisa da
opiem to to sam osjetio dok sam hodao lirskim ulicama toga arobnog
Grada. Radi pojanjenja, dodajem da sam svaku pjesmu vidio i doivio
kao ulicu, a svakog prolaznika kao jednu rije u pjesmi.
U osam ciklusa koji, zapravo, ine oktavu kvartova u eljkinom
Gradu sazdanom od pjesme, oznaen je put kojega smo proli ili emo
proi od roenja do relativne ljudske vjenosti. Taj put je toliko dug, na-
poran i drag, koliko smo spremni slijediti poznati nam trag. Trag naih
majki i naih oeva. I svih dobrih ljudi do kojih drimo.
eljka Kovaevi Andrijani u ranoj je mladosti zaorala svoje prve
lirske brazde na nepreglednom i plodnom poetskom polju. Iz njih je, ve
prije punoljetstva, izniknula prva zbirka pjesama pod naslovom Udvoje.
Do dvadesete godine ivota objavila je svoju drugu knjigu Njeni stiho-
vi, a u dvadeset i drugoj treu stihozbirku U njedrima oluje. Nesumnjiv
talent i radinost podarili su joj u to vrijeme vrijedna priznanja na knji-
evnim natjeajima i literarnim smotrama mladih stvaralaca. Time se ne
mogu podiiti mnogi znani pisci koji su zvjezdane uspjehe spisateljskog
stvaralatva ponjeli u srednjim ili poznim godinama ivota. No eljki je
to polo za stihom u doba rane mladosti.
~ 358 ~
~ 359 ~
Grad zatoenih prolaznika ukazao se itateljima mnogo godina po-
slije prvih objavljenih zbirki poezije. U tome razdoblju pjesnikinja se
posvetila osobno i drutveno vanim obvezama stvaranja obitelji i odgo-
ju novih generacija. Podarila je rodu Kovaevia i Andrijania tri draga
nova lana koji e, skupa s ostalim dobrim i vrijednim ljudima, osigurati
ljepu i perspektivniju budunost ove zemlje. Uz to je je pomagala u od-
gajanju tisua djece kroz djelatnost ustanova u kojima je radila. Paralelno
s tim vanim poslovima pisala je pjesme. Strpljivo i smjerno podizala je
grad u kojega je naseljavala zatoene prolaznike. Najprije samu sebe,
a onda i sve drage ljude s kojima je dijelila i dijeli ari ovozemaljskog
ivota. Tako su se na jednom mjestu u Gradu zatoenih prolaznika nala
njezina djeca, suprug, roditelji, djed i baka, ini znanci i prijatelji i mnogo
toga to nas vee s ovim lijepim svijetom nakrcanim mnogim dobrima, a
meu njima i onim stvarima i dogaajima kojih se ne bismo rado sjeali.
Ali ivot nije samo pjesma, radost i smijeh. ivot je i bol i tuga, a katkad
i gorina. Ispunjen pelinom, koprivama, pa ak i otrovnim biljem.
Kroz sve to grko bilje i obilje, kroz razne scile i haribde trajanja, od
vedrog djetinjeg juer do oblanog i zbiljnog danas, prola je pjesnikinja
eljka Kovaevi Andrijani. Bolujui ono to je runo i tuno, slavei
sve to je lijepo i trpko. Borei se za svoje i ope i ne zastajui pred zidom
sumnje i plaa. Na tom dugom i iscrpljujuem putu proivljavala je zeb-
nje i strahove, zaobilazila prepreke i otpore, dijelila osmijehe i rijei utje-
he. O svemu tome biljeila je stihovane zapise koji su, u dugim besanim
noima ili lijepim proljetnim i ljetnim jutrima pretakani u opojne pjesme
i dojmljive novele, prie i romane. Pjesme su stavljene na uvid kroz Grad
zatoenih prolaznika, a prozni radovi e se nai u knjigama koje slijede.
Nadamo se uskoro, unato recesiji i tmurnoj knjievnoj zbilji.
Poetsku zbirku eljka je s razlogom i dunim potovanjem posveti-
la svojim intimnim ivotnim suputnicima, sinovima i suprugu. Oni su su
bili i ostali svijetlim tokama u njezinom ivotu, ispunjenom napornim
radom i relaksirajuim stvaralatvom. Tko pie i ita, taj najbolje znade
koliko je knjiga vana u lijepom i tekom ljudskom bitisanju. Ostali to
vide, svatko na svoj nain.
U pjesmama eljke Kovaevi Andrijani prevladavaju motivi
i boje svakodnevlja. U njima je racio ispred iracia. Glas iznad utnje.
Mjesec iza sunca. Let ponad padanja. Pozitivna energija zrai iz svake
pjesme, makar u nekima stoje upitnici, a u drugima se nazire tjeskoba.
~ 361 ~
Bojim se / sebe. / Uostalom, / nije li ljudski / bojati se onoga to /
ne poznajemo? Tako se pjesnikinja obraunava s vlastitim strahovima i
nedoumicama u pjesmi pod naslovom Strah.
Lano je vjerovati kako mnogo znamo i kako smo ope mjesto na
planetu Zemlji. Kamo god krenemo nailazimo na nepoznanice svega po-
stojeeg. ak ni sami sebe dovoljno ne znamo jer na mnoga stanja vlasti-
toga ega nemamo prave niti konane odgovore. Zato je nesuvislo dijeliti
lekcije onima koji umiljaju da su mudriji od Sokrata. Daleko je bolje
spoznati granice i u njima nai smisao ivljenja.
Poezija eljke Kovaevi Andrijani oplemenjena je bogatim leksi-
kom i snanim flozofskim porukama. Tonovi njezinog stihovlja obojeni
su melodinim sazvujem zaviajnih motiva i pojavnosti, tako da kod
itatelja ostavljaju dojam kakav se javlja dok gledamo radove realisti-
nih slikara. U njima nema disonantnih mjesta niti nerazumljivih jezinih
akrobacija kakve nalazimo kod nekih suvremenih pjesnika sklonih ekspe-
rimentiranju na poetskom polju. Njezina misao je duboka i jasna, glas od-
mjeren i ujan, a rima tena i uborna kao planinski potok ili morski apat.
Lirska vizija eljkinog poetskog svijeta odie bogatstvom raznovr-
snih stilskih fgura i aforistinih iskaza, to joj pojaava literarnu snagu
i uzdie je iznad prosjenosti. Iako njeguje osebujan poetski izriaj, u
nekim se pjesmama mogu prepoznati Matoeva simbolika, Jesenjinova
melodika, Tinova ritmika, Cesarieva deskripcija, Dragojevieva funk-
cionalnost, Fiamengova fonetika, Parunovska zagonetnost, Krmpotiev-
ska inovativnost ili Paljetkova milopojnost. Sve te odlike nadograene
su Kovaevi Andrijanievskom senzibilnou, misaonom zrelou i lir-
skom nadarenou kakva krasi samo probranije hrvatske pjesnike.
Tematsko i leksiko bogatstvo Grada zatoenih prolaznika kod sva-
kog e ljubitelja sjetne pjesnike rijei probuditi elju da ponovo otvori
njegove stranice te da uiva u etnji inspirativnim ulicama i prostranim
trgovima na kojima se dogaa gibanje vremena, let beskrilih ptica, trae-
duje prolosti i tango cvjetanja. U tom gradu snova iva su sjeanja na
sve to je bilo i to vazda traje. To zna pjesnikinja i svi koji vole. I koji
ivotu ne okreu lea. ak ni onda kad je gorak kao pelin.
Ivo Mijo Andri, prof., knjievnik i knjievni kritiar
(objavljeno u knjievnim asopisima Motrita i Knjievna
Rijeka 2010./2011. godine pod naslovom eljkin pjesmograd)
~ 362 ~
x x x
Zbirka pjesama eljke Kovaevi Andrijani Grad zatoenih pro-
laznika ve nas naslovom uvodi u atmosferu ponajveeg broja svojih sti-
hova, podijeljenih u osam ciklusa.
Autorica prolazi od blistavih trenutaka osunane prolaznosti oso-
bito sretno opjevanih u minijaturama Fotografja iz djetinjstva i Savren
si kao pupoljak, da bi se na kraju knjige u, recimo to tako, pjesmama-
priama, dotakla teme (ne)smisla, egzistencijalne muke, ratne patnje i
teko dohvatljive istine o vjenosti (pjesme: Krletka, Ranjenom djeaku,
Bljesak, Dom, Patetina pjesma). Osobito je zanimljiva pjesma Bljesak
posveena Rosariju Juriiu Vrgadi, koja zavrava znakovitim, najvani-
jim stihom: Stvarnost ne smije biti ovdje.
Svakako je rije o neprolaznoj, pravoj stvarnosti, stvarnosti vje-
noga ivota koji lebdei dotie nau svakodnevicu, oplemenjuje je
ljubavlju, traei oienje naih srca u patnji, kako bismo jednom bili
dostojni te trajne, stvarne sree. Najei susreti u ljudskom ivotu s
ovom skrivenom i otkrivenom tajnom zbivaju se u djetinjstvu ili osobi-
tim stanjima due i njih se pjesnikinja sjea, s tugom i njenou, kao u
pjesmama Traeduje i Zvjezdani tjesnaci.
Svakodnevica je pak gusto poploana svima nam znanim atmos-
ferama rasutim u pjesmama o prolaznosti, kao to su Gibanje vremena,
Jesenje lie, Vrtuljak, Vjenosti okrenutih lea i drugima.
Pjesnikinja lucidno uoava istinu u detaljima, pa e tako rei:
Otraga / iza trenutaka i mene / smjenjuju se / svjetlost i tmina / kopira-
jui svjetionik. ili: Jo spi moj vitez. / Znam da e doi / kad se otopi
inje / s njegova oklopa.
Jednim dijelom svog pjesnikog bia jo uronjena u bajkovite
svjetove djetinjstva (ali i materinstva), ispisat e enjom za idealnim
prostorima duha, za onom slobodom mate i otvorenih mogunosti koja
mladosti daruje krila, zapravo iluziju leta. Istodobno, ogranienja zemno-
ga postojanja unose u njezine stihove ba ona zrna gorine koja, moda,
ljudski ivot ine kao zain jestivim, jo posoljen s malo bezvremene
mudrosti: Bojeg pogleda.
esto piui u strogom ritmu, vezanom stihu, kao da eli u poeziji,
ne brojei korake, plesati jednako na tune i radosne melodije, ima
~ 362 ~
razloga za pjesniko slavlje: jer spoznala je da, iako smo mi jo tu, stvar-
nost ne smije biti ovdje.
Zato pleimo, u poeziji, u as radosnom, as bolnom polusnu ivlje-
nja, dok ne dopleemo plaui ili smijui se do naeg novog, stvarnog
doma: Kristove vjenosti.
Maja Gjerek, prof., knjievnica i knjievna kritiarka
(recenzija knjizi Grad zatoenih prolaznika, Koprivnica, 20. sijenja 2007.)
x x x
eljka Kovaevi Andrijani osebujna je pjesnikinja koja je na sebe
skrenula pozornost hrvatske knjievne kritike jo s prvom knjigom Ud-
voje objavljenom u dobi od esnaest godina. S devetnaest godina bila je
dobitnica nagrade Hrvatskog knjievnog i znanstvenog drutva (1991.
godine) za zbirku Njeni stihovi, a zbirku pjesama U njedrima oluje
objavljena joj je 1993. godine. Sad, nakon pjesnike stanke, javlja nam
se s novom zbirkom Grad zatoenih prolaznika u kojoj se ogleda zrelost
pjesnike misli i izriaja, premda su pjesme pisane u razdoblju od 1993.
do 1998. godine.
Stih je u zanosnom ritmu u kojemu se osjea razigrana dua autori-
ce koja se propitkuje o vlastitim izvoritima u koja vjeto ubacuje motive
bajki, ali samo kao ravnoteu katkad socijalno-drutvenom tonu pojedi-
nih pjesama kojima pokuava otopiti zaleenost svijeta i stvarnosti.
Katkad se pjesnikinja obraa neimenovanom sugovorniku i s njime
vodi razgovor, postavljajui pitanja ili dajui odgovore: Tko to tako tiho
kuca / - kao da se neeg boji? / Ja sam, ljeto! Otvori mi, / na pragu ti ve
dugo stojim.../.
Nisu to pjesme iz kojih izbija gorina proizila iz otune nam sva-
kodnevice, ve vie mudra propitkivanja to nam je initi na ovome svi-
jetu: Kad bih u neprekinutosti vremena / neprozirnu, nevidljivu nit / ra-
strgla na dvije, / svaka bi imala svoj poetak / ili kraj.../.
Pjesnikinja vjeto ubacuje u svoje stihove sjeanja na djetinjstvo:
Moe li ita boljeti vie no nevina djeja surovost? / Sjela bih na neki
samotni zidi / u kutu dvorita / i vie ne bih lovila.../.
~ 363 ~
U estom ciklusu ipak vie s nostalgijom pjeva o stvaranju nego to
je romantino raspoloena. Meutim, pjesnikinja je prije svega u potrazi
za ljubavlju. U pjesmi naslovljenoj Beskrila ptica pjesnikinja konstatira:
Mendule ne cvatu / u ognju. / Ranili su mi / krila./.
Pokatkad autorica tei saetosti, umjetnikom idealu da sa to ma-
nje rijei kae to vie, ali u veini pjesama ona se, kao poetesa koja se
voli poigravati rijeima, kroz razmiljanja o ivotu i smrti dotie duih
strofa u kojima propitkuje o smislu: ...Uvijek iemo / najtee pute, /
premda postoje / iskuane rute... / Kad bi drukije bilo / opet valjalo ne
bi: / tad nikada nita novog / ne bismo saznali o / sebi.
Zbirka poezije Grad zatoenih prolaznika kvalitetno je pjesniko
ostvarenje koje e oplemeniti i obogatiti itatelja koji u poeziji trai pu-
ninu rijei, toplinu opisanih krajobraza i mudrost koja olakava svakod-
nevicu.
Topla, dojmljiva, jednostavna, ali duboka poezija eljke Kovaevi
Andrijani u stanju je osvojiti svakog ljubitelja prave poezije.
Diana Rosandi, knjievnica, urednica
Rijeka, 2007.
x x x
eljka Kovaevi (1971.) dosad je objavila dvije zbirke stihova.
Knjiga koja je pred nama, U njedrima oluje, njezina je trea pjesnika
zbirka i donosi njezine najnovije pjesme nastale od 1988. do 1993. go-
dine.
to nam donosi knjiga? Prije svega nastavak pjesnike avanture
zapoete u ranijim zbirkama, posebice zbirci Udvoje, jer je veina Kova-
evikinih pjesama objavljenih u zbirci U njedrima oluje sentimentalnog
karaktera. Rije je, zapravo, o ljubavnim pjesmama u kojima pjesnikinja,
osim odreene ljubavi prema mukarcu, ispovijeda i svoju opezemalj-
sku ljubav prema prirodi, pticama, oluji, vremenu, moru i svemu ostalom
to moe zaokupljati pjesniku matu. Stoga moemo govoriti o stano-
vitom sentimentalizmu, tako estoj pojavi u hrvatskoj poslijeratnoj lirici,
koja je utemeljena jo za starih majstora hrvatskog moderniteta, Dobrie
Cesaria i Dragutina Tadijanovia, te kasnije, u nekim pjesmama, i An-
tuna oljana.
~ 364 ~
Zbirka je podijeljena u dva dijela koja se sastoje od sedam ciklusa.
U drugom dijelu knjige autorica mijenja svoj poetski rukopis i prikla-
nja se svojevrsnom neoegzistencijalizmu koji nas podsjea na ostvare-
nja pjesnika sada ve starije generacije, Slavka Mihalia. Tu pjesnikinja
propitkuje smisao egzistencije te donosi stihove koji su zabrinuti za sam
smisao ivota. Ove su pjesme zrelije po svojoj poetskoj razini izraavanja
i to je ujedno najbolji dio ove zbirke te, slobodno moemo rei, njezina
dosadanjeg pjesnikog opusa.
Lirska punoa ove pjesnike zbirke jami itatelju ugodan itatelj-
ski doivljaj te se nadamo da eljka Kovaevi nee samo na tome ostati.
Sanjin Ivandi, prof., knjievnik i knjievni kritiar
(objavljeno u rubrici Kultura u rijekom Novom listu1994. godine
pod naslovom Ugodan itateljski doivljaj)
x x x
eljka Kovaevi nadarena je pjesnikinja koja u slobodnom i ne-
vezanom stihu ostvaruje poeziju kojom dominira osjeaj za profnjenost
nijanse, adekvatan i naglaen ritam te muzika stihova, koji sjedinjeni
stvaraju dojmljivu simbiozu strastvenog i stihijskog s osjeajnim i hiper-
senzibilnim. Pjesnitvo je to koje ine osobne, ljubavne, misaone, rodo-
ljubne i ispovjedne pjesme. Ono to nie ispod pjesnikog pera eljke
Kovaevi jedan je veliki spektar emocija, boja, htijenja, poruka, bogate
metaforike i trenutanih impresija.
...Stihovi iz ove zbirke spontano otkrivaju karakter poetesinih po-
etskih stremljenja: da se putem nenametljive i jednostavne, esto i nara-
tivne transpozicije, preko blage metaforine obojenosti koja se odvija u
auditivnim prostorima jedne slobodne prozodijske strukture nevezanog
i slobodnog stiha, pronae smisao, da se otkrije ljepota svakidanjeg i
registrira brutalnost sadanjeg.
...Dobar dio pjesama jedna je vrst pjesnikinjinog unutranjeg mono-
loga kojim se u potpunosti i hrabro otkriva itaocu. Strastvenost njenog
pjesnikog iskaza ukazuje na senzibilnog i temperamentnog lirika koji
duboko i iskreno pretae u stihove svoje dojmove i trenutane impresi-
je. Posebno bih istaknuo ciklus ljubavne poezije koji svojom zrelou i
~ 365 ~
ulnou ispjevanog i blagim sukusom erotskog ima sve kvalitete umjet-
nike ljubavne poezije.
...Poetski iskaz eljke Kovaevi vrst je, ponekad i krt u svo-
joj ispovjednoj iskrenosti, ime dobiva na ekspresivnosti i snazi. Pjesme
u prozi, prisutne u ovoj zbirci, zgodan su eksperiment koji svojom po-
etskom snagom nimalo ne zaostaje za najboljim pjesmama ove zbirke,
ime se autorica predstavlja kao umjetnik otvoren za sve domete, struk-
ture i inovacije u hrvatskom pjesnitvu.
Tematska, motivska, strukturna arolikost pjesnike zbirke ukazuje
na to da se radi o perspektivnoj kovaici stihova ije vrijeme tek dolazi.
dr. sc. Goran Kalogjera, knjievnik i knjievni kritiar
(iz recenzije knjizi pjesama U njedrima oluje, 1993. godine)
x x x
...Mlada pjesnikinja eljka Kovaevi iz Rijeke jedna je od onih
djevojaka koje se nadarenou i ustrajnou izdvajaju iz slapa velike i
uglavnom anonimne adolescentne poezije i prevladavaju opa mjesta no-
vim duhom i novom duhovitou.
...U iznimno bogatoj produkciji eljke Kovaevi postoje, naravno,
i pjesme kakve smo navikli itati u spomenarima senzibilnih djevojica,
no i te su u ovom sluaju podvrgnute ve stasalom kriteriju, s oitim zna-
cima napora prema zanatskoj dovrenosti, prema vrstom oblikovanju, s
mjerom i ukusom...
Hrvoje Hitrec, knjievnik, scenarist, knjievni kritiar...
(iz predgovora zbirci pjesama Udvoje, 1987. godine)