Zadatak sistema za kočenje je da bezbeno i sigurno možemo da zaustavimo vazilo, kao i da

po potrebi smanjimo brzinu kretanja. U danasnje automobile po pravilu se ugrađuju dve vrste
kočnica:

-        Disk
-        i Doboš kočnice.
   
 DISK-KOČNICE

Disk-kočnice su danas najrasprostranjenije. Njihov sklop je jednostavniji i značajno efikasniji

od onog kod doboša. Kao što pretpostavljamo i znate, osnovni delovi tog sklopa jesu:

disk

klešta
i pločice

Danas postoji veliki broj različitih varijacija disk-kočnica, ali je najčešći tip sa
samoventilirajućim diskovima i sa jednim, pomičnim klještima. Taj ćemo i mi uzeti u obzir.

Kao što vidite na poprečnom preseku sklopa, cilindar sa jednim klipom se nalazi sa desne
strane diska, na strani ka motoru vozila. Putem hidraulike, kočiono ulje pomera ovaj klip ka
napred, tj. ka rotirajućem disku. Telo ovog cilindra, u kojem se klip nalazi, zapravo
predstavljaju klješta, na koje su dalje smeštene pločice (sa jedne i sa druge strane diska).
Nakon što, usled primene sile, unutrašnja pločica dođe u kontakt sa unutrašnjom stranom
diska, preostala sila se distribuira u suprotnom smeru i tako deluje na suprotni, unutrašnji zid
cilindra. U tom cilindru se nalazi klip, koji je upravo pomerio unutrašnju pločicu ka disku.
Unutrašnji zid tog cilindra su, kao što rekosmo, klješta, koja se sad pomeraju ka unutra (ka
motoru vozila), približavajući tako spoljašnju pločicu ka spoljašnjem delu rotirajuićeg diska.
Tako se identična sila aplicira na obe pločice i sa obe strane diska. Naravno, dva je minimalan
broj ovih pločica, a može ih biti i četiri, šest, osam... zavisno od potrebe. Naravno, one se
troše i moguće ih je koristiti sve dok se ne potroše do dela koji je vezan za elektrčni sistem
automobila. Tada senzor uključuje posebnu lampicu (ili bilo koji drugi obaveštajni interfejs)
koja ukazuje vozaču na zamenu kočionih pločica. Ako se pločice ne zamene na vreme, one
mogu ishabati i oštetiti same diskove, pa će biti potrebna i njihova obrada. Radna površina
diskova mora biti ravna, zbog što veće efektivne kočione površine. Pored toga, diskovi imaju
problema i sa zagrevanjem. Osnovi fizike nam ukazuju da automobil, u pokretu, poseduje
određenu količinu kinetičke energije. Kočenjem, mi smanjujemo tu količinu energije, koja se
tada konvertuje u toplotu. Toplota se javlja upravo na diskovima, koji stoga moraju
posedovati određeni sistem za hlađenje. Previše toplote povlači i sve lošije i lošije kočione
performanse, pa tako diskovi, u svom središnjem delu, imaju splet otvorenih kanala koji služe
za hlađenje. Ovo je i najveći problem sa kojim se susreću npr. proizvođači sportskih
automobila, jer toplota diskova pri ekstremnim kočenjima može dostići i 1000 Celzijusovih
stepeni! Najefikasnije rešenje je, za sada, ponudio nemački Porsche - diskove proizvedene od
posebne vrste visoko-rezistentne keramike. Oni se mnogo teže zagrevaju, što poboljšava
efikasnost kočnica. Treba spomenuti i to da, u slučaju da vozilo nema doboš-kočnice, parking
kočnica funkcioniše preko posebnog sistema, koji je nezavistan od čitavog hidrauličnog
sklopa. Sajlom se ručna kočnica posebnim putem povezuje sa klještima na zadnjim
točkovima.

DOBOŠ-KOČNICE

 Doboš-kočnice su dobile ime samo po tome što kada se posmatraju zasebno, izgledaju kao
doboš ili valjak male dužine. Nikakva dalja sličnost ne postoji. Doboš-kočnice se kod
prosječnog automobila obično nalaze na zadnjim točkovima, jer je tu manja sila koju treba
obuzdati u odnosu na prednje. Na prednjim točkovima se nalazi samo na nekim mopedima i
oldtimerima. Razlog: zbog prirode kretanja automobila sila koju treba obuzdati na prednjim
točkovima je višestruka.
Ako se pogleda unutrašnjost doboš-kočnice, tu se nalaze dve površine koje, kada se kočnica
aktivira, pritiskaju zidovi kočnice i na taj način dolazi do trenja između površina i do
usporavanja (kočenja), jer se uslijed trenja deo energije kretanja pretvara u toplotnu energiju.
Doboš-kočnice su jeftinije za proizvoditi u odnosu na disk-kočnice, ali su i neefikasnije.
Razloga je više, a izdvajamo njihovo loše hlađenje, jer nema stalnog prolaska vazduha ili
neke tečnosti što bi omogućilo bolje hlađenje. Zbog trenja dolazi do habanja potrošnih delova,
sva prašina ostaje unutra i predstavlja problem za efikasno kočenje. Potrošni delovi su oni
elementi koji iznutra pritiskaju zidove takozvanog doboša, a u radionicama se najčešće
nazivaju paknovi. Nije loše očistiti unutrašnjost doboša prilikom promjene paknova.
Smatrajte to korisno potrošenim vremenom. 

Ručna kočnica: za parkiranje i za nuždu

 Ručna kočnica (za parkiranje) po pravilu dolazi u obzir tek onda kad vozač već zaustavi
vozilo nožnom kočnicom. Pri vožnji se ručna kočnica upotrebljava tek kao pomoćna, kao
izlaz u nuždi ako se nožna pokvari. Kad pokrećete vozilo na strmini, morate polako popuštati
ručnu kočnicu i istodobno uključivati spojku i dodavati gas. Ručna kočnica se ne smije
zanemariti. Uvijek mora biti pravilno podešena i besprijekorna. Većina automobila ima ručnu
kočnicu koja djeluje samo na dva kotača, obično stražnja. Sigurnosni propisi nalažu da ručna
kočnica djeluje s mehaničkim prijenosom sile kočenja, neovisno o hidraulici nožne kočnice.
Kad su u vozilu bubanj-kočnice, na iste kočne čeljusti mogu djelovati ručna i nožna kočnica.
Obično je prijenos sile s ručne kočnice na kočnice pojedinih kotača mehanički, bilo polužjem
bilo žičanom pletenicom (sajlom), koja djeluje na okretljivi T-član. S člana se sila kočenja u
jednakoj mjeri prenosi na oba kotača. Umjesto T-člana mogu do svakog kola voditi odvojene
žice neposredno s ručice ručne kočnice. Kad ručna kočnica djeluje na disk-kočnice (gdje su
disk kočnice na svim kotačima) onda na disk kočnicama postoje dodatna kliješta. I ovdje
pritisnu dvije kočne pločice na kočni disk, ali ne hidraulički nego mehanički, uz pomoć
žičanih pletenica i kočnih poluga; tako sistem ručne djeluje neovisno o sistemu nožne
kočnice. Ima i takvih kočnica u kojima su u diskovima stražnjih kotača ugrađene male
bubanj-kočnice, na koje mehanički djeluje ručica ručne kočnice. Zatezanje i popuštanje ručne
kočniceRučna kočnica ima zaporni mehanizam, koji omogućava zaustavljanje ručice u bilo
kojem položaju koji izaberete. Ručica mora biti što više pri ruci vozaču. Najčešće je ugrađena
desno od vozača između sjedala, a u rijetkim slučajevima i lijevo uz vozačevo sjedalo ili
ispod ploče s instrumentima. Neki automobili imaju posebnu papučicu umjesto ručice za
ručnu kočnicu. Zaporni se mehanizam ručne kočnice obično oslobađa pritiskom na dugme na
kraju ručice. 

Tečnost za kočenje
Svi uređaji u hidrauličnom kočionom sistemu moraju biti dobro pritegniuti i što je moguće
izdržljiviji. Pri tome je važna i tečnost za kočenje, koja ne sme nagrizati prirodnu gumu od
koje su pravljena kočiona creva. Ulje, benzin, nafta ili mast nagrizaju prirodnu gumu i ne
smeju ići u hidraulični kočioni uređaj. Isto tako ni voda ni vazduh ne smeju ući u tečnost za
kočenje. Tehnički standardi zahtijevaju da se tečnost za kočenje hemiski ne menja ni pri
visokim temperaturama, da ima visoku tačku vrenja i da ne nagrizaju gumene dijelove uređaja
za kočenje. Treba se pridržavati preporuke proizvođača automobila i upotrebljavati samo
tečnosti za kočenje određene marke.  

Posuda ulja za kocenje, ima skalu min/max za odredjivanje nivoa ulja.

    Nivo kocione tecnosti – kontrolisati,dopuniti na predjenih 60000km, ili svake druge
godine.To treba ciniti jer se u posudi za skladiscenje ulja za kocenje pojavi vlaga koja moze
ugroziti rad kocnica. Savremenija vozila imaju pokazivace koji pokazuju da je nizak nivo
kocione tecnosti i nedozvoljavaju kretanje.

   Ukoliko nedostaje kocione tecnosti na instrument-tabli pali se crvena lampica koja govori
da nesto nije u redu sa kocionim sistemom.Da ne bude zabune ista lampica svetli i kada je
povucena parkirna kocnica.

   Prednje i zadnje kocnice kontrolisati na 300000km,dok zamena uloska kocnica ( ciscenje)

na svakih 4.god.  ili 60000km

   Moramo napomenuti da se sila kočenja u automobilu prenosi hidrauličkim putem. Dakle,

kada pritisnete papučicu kočnice, pomeri se klip u tzv. glavnom kočionom cilindru. On, pak,
pokrene ulje cevima od kojih po jedna vodi do svake kočnice.