Da li je trenutak, to jest, prolaznost trenutka, njegov neizbjean nestanak, njegova

nepovratna prolaznost, moda najvea kazna ljudskoj dui koja trai djeli snage za jo
jedan trzaj ba u ljepoti neega to ne moe da traje, u neemu to zapravo i ne postoji,
ve se taj trenutak njegovog postojanja granii sa nadrealnim, jer to je jedino objanjenje
kako bi neto tako predivno moglo uopte da postoji. Ili moda savrenost i istota
njegove ljepote ivi ba u njegovoj konanosti, dajui nam tako upravo dovoljno od njega
da bismo ga osjetili, a opet nikad dovoljno da bismo bili sigurni da je stvaran? I tako
vjeno eznemo za samo jo jednim slinim trenom, i kada on dodje, i prodje, nikada ne
budemo zadovoljni, ve surovom sebinou vrsto zaelimo jos jedan... Da li su ba te
kratke i nestvarne slike stvarnosti ono to nam daje snagu da opstanemo svaki novi dan u
ovakvom svijetu?