Etika I Društvo - Mustafa Spahić

Mustafa Spahić
ETIKA I DRUŠTVO
Bemust
Sarajevo, 2006
1
SADRŽAJ
SADRŽAJ ............................................................................................................................................................... 2
1. ŠTA JE ETIKA? ................................................................................................................................................. 5
1.1. Definicija Etike ............................................................................................................................................. 6
1.2. O izvoru, korijenu i porijeklu morala ........................................................................................................... 7
1.3. Etička učenja prema cilju ljudskih postupaka ............................................................................................. 8
1.4. O odgoju ..................................................................................................................................................... 13
2. DOBRO I ZLO ................................................................................................................................................. 16
2.1. Dobro i korisno djelo .................................................................................................................................. 18
2.2. Nazivi za Dobro u Kur'anu ......................................................................................................................... 21
2.3. Šta se postiže činjenjem dobra - Birra? ...................................................................................................... 26
3. NIJJET - NAMJERA ........................................................................................................................................ 28
4. SLOBODA VOLJE I SAVJEST ...................................................................................................................... 34
4.1. Vjera i Sloboda preduvjeti svega što je moralno i što valja ....................................................................... 36
4.2. Sloboda bez Vjere i Vjera bez Slobode ...................................................................................................... 40
4.3. Savjest ......................................................................................................................................................... 43
5. MORALNA NORMA I MORALNI SUD ....................................................................................................... 49
5.1. Hijerarhija i vrste normi ............................................................................................................................. 55
5.2. Moralni sud ................................................................................................................................................. 62
6. ZABRANA I GRIJEH ...................................................................................................................................... 69
6.1. Grijeh .......................................................................................................................................................... 81
6.2. Definicija i posljedica Grijeha .................................................................................................................... 86
6.3. Klasifikacija, sistematizacija i vrsta grijeha ............................................................................................... 91
7. OBAVEZA ILI DUŽNOST.............................................................................................................................. 97
8. ETIKA I NAUKA ........................................................................................................................................... 106
8.1. Etika propisuje, nauka opisuje život ......................................................................................................... 109
8.2. Pozicija Nauke u Islamu ........................................................................................................................... 110
9. DRUŠTVO I SAMOUBISTVO ..................................................................................................................... 115
9.1. Situacija u Bosni i Hercegovini ................................................................................................................ 126
10. DRUŠTVO, NASILJE I TEROR ................................................................................................................. 129
11. STRATEGIJA ODBRANE OD POTVORE I KLEVETE U ISLAMU ....................................................... 147
11.1. Metodologija i tehnologija šejtanske potvore i propagande ................................................................... 149
2
11.2. Potvora, objeda i kleveta neumitno sustiže muslimane svijeta .............................................................. 156
11.3. Kako reagirati i ponašati se na potvoru i klevetu ................................................................................... 159
11.4. Zaključak ................................................................................................................................................ 165
12. DRUŠTVO, PRIMITIVIZAM I PSOVKA .................................................................................................. 167
13. DRUŠTVO, ZAKLETVA I LAŽNA ZAKLETVA ..................................................................................... 172
14. DRUŠTVO, KOCKA, HAZARDNE IGRE - MEJSIR; PRAZNOVJERJE I GATANJE .......................... 177
14.1. Praznovjerje i gatanje ............................................................................................................................. 181
15. DRUŠTVO I ALKOHOL ............................................................................................................................. 189
15.1. Strategija zabrane alkohola u Islamu ...................................................................................................... 194
15.2. Definicija i suština alkohola ................................................................................................................... 198
15.3. Zabrana alkohola u Islamu ..................................................................................................................... 199
15.4. Zabrana svake aktivnosti i puta do alkohola .......................................................................................... 204
15.5. Posljedice uzimanja alkohola ................................................................................................................. 205
15.6. Relativizacija alkohola ........................................................................................................................... 205
15.7. Dva pristupa zabrani alkohola ................................................................................................................ 206
15.8. Zaključak ................................................................................................................................................ 207
16. DRUŠTVO I DROGA .................................................................................................................................. 208
16.1. Gradovi središta droge ............................................................................................................................ 210
16.2. Šta je droga ............................................................................................................................................. 213
16.3. Gdje se najlakše može doći do droge ..................................................................................................... 218
16.4. Ko su dileri ............................................................................................................................................. 219
16.5. Ima li religija i društvo odgovor na fenomen i pošast droge .................................................................. 221
17. DRUŠTVO I RAZOTKRIVANJE TIJELA ................................................................................................. 230
17.1. Zaborav Allaha i odjeća ne idu zajedno ................................................................................................. 234
17.2. Zaborav Allaha i golotinja tijela sa Džennetom ne idu zajedno ............................................................. 236
17.3. Odjeća i Benû Ādem i Ādemovi potomci .............................................................................................. 238
17.4. Značaj i uloga odjeće za Ademove potomke .......................................................................................... 245
17.5. Relacija i razlika između insana i hajvana.............................................................................................. 250
17.6. Suprotnosti i nepomirljivosti na relaciji Šejtan - Insan .......................................................................... 255
18. DRUŠTVO I PROSTITUCIJA ..................................................................................................................... 259
18.1. Sva stvorenja stvorena u parovima a brak je samo odlika čovjeka ........................................................ 260
18.2. Šejtanov udar na brak i život .................................................................................................................. 262
18.3. Šta se brakom dobiva a šta se prostitucijom nepovratno gubi ................................................................ 267
18.4. Odgovor i lijek na izazov prostitucije..................................................................................................... 275
3
18.5. Zaključak ................................................................................................................................................ 282
19. DRUŠTVO I FUDBAL ................................................................................................................................ 287
19.1. Homo ludens ........................................................................................................................................... 292
19.2. Fudbal kao fenomen sportske igre .......................................................................................................... 296
19.3. Historija svjetskih fudbalskih prvenstava ............................................................................................... 301
19.4. Zaključak ................................................................................................................................................ 309
RJEČNIK OSNOVNIH TERMINA I POJMOVA ............................................................................................. 311
RECENZIJA - 1 .................................................................................................................................................. 366
RECENZIJA - 2 .................................................................................................................................................. 368
BILJEŠKA O AUTORU..................................................................................................................................... 370
4
1. ŠTA JE ETIKA?
U današnjem vremenu to je čudno i nužno pitanje. Pogotovo za mlade uzraste i uz internet odrasle
generacije. Sa stajališta religije etika i moral su sastavni i nerazdvojni dio svake religije. Prvi učinak i rezultat
religije jeste etika. Prema vjernicima svake religije nema žive i praktične etike bez Objave - Revelacije. Etika je
zapravo ostvarena i praktična religija. Kao što istinite religije nema bez morala tako ni društvenog i javnog
morala nema bez religije. Ono što su obredi naspram Boga to je Etika, po Božijem određenju, naspram ljudi.
Religija je u odnosu na ljude bez morala mrtva, a u odnosu na Boga bez vjerovanja u Njega, također, je mrtva.
Moral je preko Objave, Furkana, Ruha i savjesti u čovjeku, a nije preko osjetila, iskustva, razuma i uma izveden
iz čovjeka: “Ima moralnih ateista, ali nema moralnog ateizma. Ali i ova moralnost nereligioznog čovjeka ima
izvor u religiji, ali u jednoj ranijoj minuloj religiji, koje čovjek nije svjestan, ali koja nastavlja da utječe i zrači
na stotine načina iz čitavog okruženja, porodice, književnosti, filma, arhitekture. I tamo gdje je sunce potpuno
zašlo, sva toplina kojom još uvijek zrači noć potiče od sunca. Toplina je još uvijek u prostoriji iako se vatra na
ognjištu ugasila. Kao što je ugalj “sunce u podrumu,” tako je i moral minula religija, način ponašanja koji
proizilazi iz vizije svijeta koji dugujemo religiji. Samo potpunim uništenjem ili eliminisanjem duhovnog
naslijeđa minulih vijekova bilo bi moguće ostvariti psihološke uvjete za ateističko vaspitanje generacije.”1
U svakom ateističkom društvu, ukoliko bi bilo moguće u čistom obliku, živjeli bi nemoralni ljudi i
moralni pojedinci, a u svakoj religijskoj zajednici žive moralni ljudi i nemoralni idioti pojedinci. To je tako i
zato jer moral se može, dakle, trajno zasnivati samo na religiji, ali moral i religija nisu (automatski) jedno.
“Moral kao princip ne postoji bez religije. Moral kao praksa, kao pojedinačni slučaj ponašanja, ne zavisi
neposredno od religioznosti. Ono što ih veže, to je zajednički argument: Drugi viši svijet. Po tome što je Drugi
taj svijet je religiozni svijet, po tome što je viši, taj svijet je moralni svijet.“2 Lahko je odgovoriti zašto griješe
ateisti, politeisti, nihilisti, materijalisti i hedonisti. Upravo zato što su ateisti, politeisti, nihilisti, materijalisti i
hedonisti. Ali zašto griješe religiozni ljudi. To pitanje mučilo je i Platona. Vjernici najviše griješe kada nisu
uvjereni u povratak Bogu, kada sumnjaju u Onaj Viši svijet, kada zaborave u odgovornost i polaganje računa
pred Bogom, kada ne obraćaju pažnju na Božiju nagradu i kaznu, kada nisu sigurni da je Bog izvor nafake i
opskrbe ili kada se ne mire sa njom pa hoće da je sami sebi, po bilo koju cijenu i na bilo koji način, uvećaju.
Ukratko, bez vjere u Boga, bez vjere u Onaj Viši svijet, bez vjere u povratak Bogu i polaganja računa pred
Njim, uvjerenja u Njegovu nagradu i kaznu i potpunog uvjerenja da je On izvor nafake i opskrbe, moral je
mrtav i vještački. “Upravo u tome što moralni fenomen iako je činjenica stvarnog ljudskog života ne može biti
racionalno objašenjenje, nalazi se prvi i možda jedini praktični dokaz religije. Jer, moralno ponašanje je ili
1
Alija Izetbegović. Islam između Istoka i Zapada, str. 140 i 141
2
Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, str. 128
5
bezumlje, ili ima smisla jer Bog postoji. Mi moramo ili odbaciti Moral kao hrpu predrasuda ili u jednačinu
uvrstiti jednu veličinu neprirodnog, nevremenitog. neracionalnog reda, veličnu koju bi mogli nazvati
“znamenkom vječnosti.” “Samo pod uvjetom da je život vječan i da čovjek ne umire, dakle, pod uvjetom da
Bog postoji, a s Njim i jedan svijet različit od prirodnog, ima smisla, moralno ponašanje čovjeka bez. obzira da
li se ono sastoji u žrtvovanju nekog malog interesa ili života.“3
1.1. Definicija Etike
Etika potječe od grčke riječi ethos i latinske riječi mos, moris, moralis što prvobitno znače naviku,
običaj, uobičajenu radnju ili vladanje. U Islamu se etika kaže hulukun jednina i ahlakun množina. “Zaista, ti si
Muhammede najljepšeg morala (huluka). I ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, ko je od vas lud. Gospodar tvoj dobro
zna onoga koji je s puta Njegova skrenuo i On dobro zna one koji su na Pravom putu. Zato ne slušaj one koji
neće da vjeruju, oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili.”4 I poslanik Islama, Muhammed a.s.,
svoju vjerovjesničku i poslaničku misiju među ljudima definira i svodi na upotpunjavanje i kompletiranje
morala. “Innema buistu liutemmime mekarimel-ahlaki” - “Poslan sam od Boga da upotpunim i usavršim lijep
moral.“5
Etika je teorijsko-spoznajna disciplina unutar religije i filozofije, koja ispituje i istražuje:
a) porijeklo, korijen, nastanak i razvoj morala,
b) vrši klasifikaciju i sistematizaciju moralno-etičkih kategorija,
c) uspostavlja kriterije i mjerila za vrednovanje moralnih čina i postupaka,
d) ispituje i provjerava ciljeve i smisao moralnih htijenja i nakana,
e) i konačno, postavlja fundamentalno pitanje o izvoru, korijenu i zasnovanosti morala uopće.
U objavljenoj religiji izvor morala je Bog preko Objave i poslaničko-vjerovjesničke prakse: “Kada
poslanici i vjerovjesnici ne bi bili uzori ljudima u stvarima vjere i etike čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu,”
kaže mudrac, a u neobjavljenim religijama i raznim teorijskim učenjima i nazorima izvor morala je neko drugi
osim Boga, ukoliko je taj i takav moral uopće moguć. Osnovno značenje morala u odnosu na čovjeka i ljude
jeste da se njime označe svi moralni i vrijednosni sadržaji kod čovjeka i ljudi. Moral se zato i upotrebljava i u
vrijednosnom smislu da označi pozitivne i dobre osobine i vrline čovjeka.
3
Alija Izetbegović, Moral i religija, Takvim 1399./1799. Sarajevo
4
Ku’ran (El-Kalem, 4-9)
5
Jakub Memić (Izbor Poslanikovih Hadisa, Hadis 566)
6
1.2. O izvoru, korijenu i porijeklu morala
Tri su suštinske razlike među etičkim učenjima:
a) o izvoru i porijeklu morala,
b) o sadržaju i definiciji dobra i
c) o krajnjem cilju, svrsi, smislu ili teleolosu života, ljudskih djela, postupaka i ponašanja.
Prema izvorištu, porijeklu ili korijenu morala sva etička učenja i teorije dijele se na:
a) heteronomnu etiku i
b) autonomnu etiku
Heteronomno etičko stajalište je ono etičko učenje i nazor prema kome je izvor morala kao i religije
izvan čovjeka u Božijoj Objavi i poslaničko-vjerovjesničkoj praksi. U religiji je Mjera, Sudac, Izvor i Utok
svega jedino Bog: “On (Allah) je Prvi i Posljednji i Pojavni i Nevidljivi. On je Sveznajući.”6 Sve religije vjeruju
i naučavaju čovjeka i ljude daje Bog Izvor Apsolutne Istine - Vjere, Apsolutne volje - Vjerozakona, Apsolutnih
vrijednosti - Etike; da je On Jedini i Apsolutni Stvoritelj svih svjetova. Zato sve religije daju i određene propise
o životu i učenje o dobru i zlu, vjerski moral, učeći da moralna načela, vrijednosti, imperativi, principi, pravne
regule i norme potječu od Svemogućeg i Sveznajućeg Boga. Te vrijednosti, principe, načela i norme one
učvršćuju i uozbiljuju učenjem i vjerovanjem u zagrobni, onostrani život, vjerovanjem o nagradi i kazni
(Džennet i Džehennem ili Raj i Pakao), u susretu sa Bogom i odgovornosti pred Njim i vjerovanjem da je njihov
izvor Bog. Heteronomna etika je objavljena etika i njene vrijednosti, principi, načela i sudovi su apriorni tj.
nadnaravni, nadiskustveni, nadosjetilni, transcedentalni i kao takvi prethode ljudskim osjetilima, iskustvu, umu,
razumu, svijesti i pameti. To su istine i vrijednosti od Boga darovane ljudima. Autonomna etika je svako etičko
učenje (neprisutno u bilo kojoj religiji) gdje se izvor, porijeklo i korijen morala traži u samom čovjeku, što
zastupaju ateisti, materijalisti, sekularisti, nihilisti i svi oni koji ne vjeruju da je Bog Stvoritelj svega i Izvor svih
vrijednosti. Prema zastupnicima autonomne teorije i nazora samo čovjek je mjera svih stvari postojećih koje
jesu da jesu i nepostojećih koje nisu da nisu. Sva autonomna etička učenja su neobjavljena i njihovi sudovi,
načela, principi i vrijednosti su aposteriorni ili naknadno životnim iskustvom, sviješću i pameću stečeni
principi, načela, sudovi. Zato su oni kao takvi po usudu porijekla relativni, prolazni i za ljude, u biti, beznačajni.
U okviru autonomnih etičkih pravaca i orijentacija, ovisno od toga da li se najviši značaj i uloga u okviru
moralnog života i spoznaje unutar čovjeka, pridaju umu i razumu ili emocijama ili volji u čovjeka, ili osjetilima
6
Ku’ran (EL-Hadid, 3)
7
i iskustvu postoji: racionalisitička, emotivistička, voluntaristička i empiristička etička teorija.
Racionalistička etička teorija je ono učenje i nazor koje um i razum stavlja na prvo mjesto kako u nauci i
životu tako i moralnoj spoznaji.
Voluntaristička teorija je ono učenje i nazor koje u svemu na prvo mjesto stavlja ulogu i značaj ljudske
volje.
Emotivistička etika je ono učenje i nazor koje presudan značaj pridaje emocijama i osjećajima ljudi ne
samo kad je ljubav u pitanju nego i sveukupni pa i moralni život.
Empiristička etika je ono učenje i nazor koje najveću ulogu i značaj u ljudskom životu pa i moralnoj
sferi pridaje iskustvu i ljudskim osjetilima.
Što se tiče islamske heteronomne, objavljene etike sa apriornim sudovima koja počiva na dva osnovna
izvora Islama: Kur'anu i Hadisu, ona ravnomjeran značaj pridaje i umu i razumu i ljudskoj volji i emocijama i
empiriji odnosno osjetilima. U tom smislu uvjetno i relativno kazano ona je i racionalna i emocionalna i
voluntaristička i empiristička. Dakle, islamska etika, na temelju Kurana i Hadisa, skoro u podjednakoj mjeri,
radi se samo o životnoj dobi onih koji su u odgojnom procesu, naglašava važnost i osjetila i razuma i volje i
emocija u moralnom odgoju i oblikovanju čovjeka. Neki islamski filozofi skloni više racionalizmu i umu, nisu,
pod utjecajem grčke filozofije (El-Kindi, El-Maverdi, Et-Tusi, Ed-Davani, Er-Razi) u prvi plan su, opet na
izvorima Islama, stavljali razum i um u odgoju i formiranju čovjeka. Sufijski pisci i mudraci poput Gazalija,
Muhasibija i Džunejda Bagdadija isticali su važnost volje, emocija i osjetila za vjeru i moral. Ne može se
negirati i poricati uloga straha, ljubavi, mržnje, nade, sebičnosti i altruizma u moralnom životu.
1.3. Etička učenja prema cilju ljudskih postupaka
Prema cilju ili teleolosu ljudskih postupaka i ponašanja etička učenja uobičajeno se dijele na
hedonistička, utilitarna, eudajmonistička i perfekcionistička. Kur'an iznosi i svjedoči istinu da ljudi različito
reagiraju i da se različito odnose prema Allahovim blagodatima “Kada podarimo blagodat čovjeku, on se okrene
i udalji, a očajava kada ga zlo zadesi. Reci: svako po svome nahođenju postupa i radi, a Gospodar vaš dobro zna
koje taj što je na Pravoj stazi.”7
1) Hedonistička etika je ono učenje i onaj nazor i pravac unutar etike prema kojoj je tjelesni, fizički,
biološki užitak, zadovoljstvo, strast, požuda, tjelesni nagoni i potrebe krajnji cilj i najviše dobro. Takvo etičke
učenje zagovara i promiče slijeđenje strasti, slijepih instikata, požuda, nekontroliranih nagona i tjelesnog
7
Ku’ran (El-Isra, 83 i 84)
8
uživanja i iživiljavanja: “Vidje li onoga što je strast za boga svoga uzeo i koga je Allah, znajući ga, pustio na
stranputicu, te mu na sluh i srce pečat utisnuo, na vid mu stavio koprenu? Ko će mu takvom osim Allaha dati
Uputu? Zašto ne uzmete pouku?! Oni kažu: To je samo život zemni - umiremo i živimo, i jedino će nas vrijeme
uništiti! Oni o tome ništa ne znaju, oni samo pretpostaljaju.”8 “Vidje li ti onoga što vlastitu strast uze za boga
sebi?! Zar ćeš takvome čuvar i zaštitinik biti. Zar misliš da čuju ili shvaćaju u većini?! Baš kao stoka su oni! Da
oni su još dalje stranputicom otišli!”9 Kada čovjekom i ljudima ovladaju strasti i kada se ljudi u njih zakuju
strasti blokiraju sva njihova osjetila i izvode ih iz percepcije svijeta i života u projekciju, fikciju, fatamorganu,
fantaziju, bolesnu maštu i lažnu konstrukciju života. To je izvana, a iznutra strasti umrtvljuju i ubijaju srca i
pustoše i pogane duše ljudi. Porobljeni izvana i umrtvljeni iznutra ljudi gube rezone, osjećaje, kriterije i sudove
za pravdu i poštenje i osnovne ljudske relacije. “Davude, Mi smo te povjerenikom - halifom na Zemlji učinili;
stoga sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću jer će te ona s Allahovog Puta zavesti. Zaista, onima koji
se zavode s Allahovog Puta pripada kazna žestoka, jer na Dan obračuna i svođenja računa zaboravljaju! Mi
nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih. Tako misle nevjernici, a teško nevjernicima kad
budu u vatri!”10
“Tražio sam znanje za vođstvo, duboko razmišljajući i dugo razmatrajući. Tada mi je postalo jasno iz
Božije knjige i Poslanikove prakse i saglasnosti vjernika da ovisnost o požudi zasljepljuje čovjeka i
onemogućuje ga da ostvari Pravi put, te ga udaljava od istine,”11 bilježi Haris Muhasibi. Kada čovjek postane
rob strasti one ga svode na animalno biće ili životinju: “Pusti neka samo jedu, žderu, piju i uživaju u strastima, i
neka ih zavara nada i iluzija, znaće i fasovaće oni.”12 Takvim ljudima ne pomažu ni osjetila, ni um, ni razum, ni
svijest, ni savjest, ni intuicija, ni sjećanje, ni pamćenje, ni vizija, ni pamet. Oni su živi mrtvaci ili poput šupljeg
drveća čiju su svu unutrašnjost i srčiku izjeli i rastočili termiti i prvi vjetar ga obara: “Za Džehennem stvorili
smo mnoge džinne i ljude: oni imaju srca kojim ne shvaćaju, imaju oči kojim ne vide i uši imaju kojima ne čuju,
oni su poput stoke, čak su i gori od nje: takvi baš ne mare.“13
2) Utilitaristička ili pragmatistička etika je ono učenje, onaj nazor i orijentacija unutar etike koje korist,
dobit, interes, profit i vanjski svijet postavlja kao krajnji cilj i najviše dobro. Prema ovom i ovakvom učenju
interesi su centralna kategorija države, društva, svakog pojedinca i pokretačka snaga historije. Prema ovakvom
nazoru ljudi će prije zaboraviti smrt roditelja nego gubitak imovine. Po pravilu, oni više vole imovinu, korist i
interese nego poštovanje i poštenje. Za njih su interesi i strasti glavne poluge, faktori, snaga, motivatori i
pokretačke sile individualnog, posebnog i opće društvenog razvitka. Kad se u čovjeku objedine strasti i interesi i
kada sve drugo ispred i iza sebe zbrišu to je kraj etike i kob ovog svijeta: “I kaži im vijest o onome kome smo
8
Ku’ran (El-Džasije, 23 i 24)
9
Ku’ran (El-Furkan. 43 i 44)
10
Ku’ran (Sad, 26 i 27)
11
Dževad Hodžić. (Ahlak II, str. 63)
12
Ku’ran (El-Hidžr, 3)
13
Ku’ran (El-E'araf, 179)
9
dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga
s njima uzvisiti, ali se on zakovao i “ovjekovječio” za Zemlju i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao
slučaj psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše
dokaze smatraju lažnim, zato kazuj događaje da bi oni razimislili.”14 Kur’an nigdje i nikada ne poriče blagodati,
koristi i ljepote zemnog svijeta. Legitimira, legalizira i dozvoljava zaradu, interes, dobit, ali i naglašava da osim
na Dunjaluku ima i život na Ahiretu i da nisu samo koristi i dobiti ovog svijeta jedine vrijednosti nego i
ahiretske: “Ljudima se zanosom lijepo prikazuje samo ljubav prema strastima kao što su žene, sinovi, srebra i
zlata gomile, konji sjajne pasmine, stoka i oranice, a to su samo naslade u životu ženinome, dok je u Allaha
najljepše utočište. Kaži: Hoćete li da vam kažem šta je bolje od onoga što imate? Bogobojazni će u svoga
Gospodara imati vrtove kroz koje protječu rijeke - zauvijek u njima boravit će - i žene očišćene, te zadovoljstvo
sa Allahove strane, a Allah izvrsno poznaje robove.”15 Kao što ne negira Dunjaluk Kur'an ne dozvoljava ni da
se zaboravi Ahiret. “Imetak i sinovi su ukras životu zemnome, a vječna dobra djela tvoj Gospodar nagrađuje još
bolje i ona su još bolje uzdanje.”16 Mnogo veći grijeh i opasnije nasilje i zločin od zaborava Ahireta za hator
Dunjaluka jeste pokušaj kupovine Dunjaluka za Ahiret. Bez obzira što niko nikada nije uspio postati vlasnik
Dunjaluka prodajom Ahireta nevjerovatno je koliko to ljudi pokušava da učini: “To su oni (utilitaristi i
pragmatisti) što kupuju život na svijetu ovome, za život na Svijetu drugome, i zato im se neće olakšati stradanje,
niti će pomoći im se.”17 “U zgrtanju imovine da što imućniji budete nehajni postajete, sve dok mezare ne
naselite. A ne valja tako, saznat ćete svakako; i još jednom ne valja tako, saznat ćete sigurno! Ne valja tako, nek
znate pouzdano, sigurno ćete Džehennem vidjeti i još jednom: Sigurno ćete ga očima svojim vidjeti, Potom ćete
- toga Dana - za uživanje odgovarati!”18 “Teško svakom klevetniku, koji se zna rugati, Koji blago zgrće, ne
prestajući ga brojati. Misleći da će ga blago besmrtnim učiniti! Nikako! On će sigurno u Pakao (Hutamu) bačen
biti!”19 “Neka znate da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra i razonoda i uljepšavanje i međusobno
hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava
nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška
patnja; Allahov oprost i zadovoljstvo, život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.”20 Bez obzira na
tolika i takva kur'anska upozorenja u ljudima se sa starenjem samo dvije želje uvećavaju: za imovinom i za
životom.
3) Eudajmonistička etika je ono učenje, onaj nazor i orijentacija unutar etike, prema kojem je etički ideal,
krajnji cilj i najviše dobro, sreća, blaženstvo, unutrašnji mir, ravnoteža i zadovoljstvo. Takvo stanje u budhizmu
14
Ku’ran (El-E'araf, 175 i 176)
15
Ku’ran (Ali-Imran, 14 i 15)
16
Ku’ran (El-Kehf, 46)
17
Ku’ran (El-Bekare, 86)
18
Ku’ran (El-Tekasur, 1-8)
19
Ku’ran (El-Humeze, 1-4)
20
Ku’ran (El-Hadid. 20)
10
koje se postiže utrnućem želja za vanjskim životom i potrebama naziva se nirvana: Potpuno zadovoljstvo, sreća,
smirenje, upotpunjenje i ravnoteža duše u Islamu s kojom je Allah zadovoljan i koja je zadovoljna i sretna u
Allahovom zadovoljstvu s njom naziva se se'ade: “A ti, o dušo smirena vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a
i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!”21 “A oni koji vjeruju i dobra djela
čine, zaista oni su najbolja stvorenja. Nagrada od Gospodara njihova za njih su vrtovi edenski kroz koje se rijeke
teći, u njima će vječno boraviti: Allah će zadovoljan njima biti i oni će biti Njime zadovoljni, to je za one koji su
pred Gospodarem svojim skrušeni.”22 “Vjera je, to se svi slažu, stvar duše. Ona se po mnogo čemu korijeni u
čovjekovoj naravi i potrebi da nadraste sebe i svoje ograničeno prolazno i relativno biće i da se približi ka
Jednom, ka Apsolutnom, ka Bogu,” pisao je Nerkez Smailagić. Unutrašnju ravnotežu, zadovoljstvo i smirenje
duše stoici nazivaju ataraksija. Poslanik Islama je govorio “Nije pravo bogatstvo u imetku nego u punoći i
čistoti duše.” Ovo ne znači negaciju i odbacivanje imetka. Vjera puni i smiruje dušu, a moral održava njenu
čistotu i zdravlje. “One koji vjeruju i čija se srca smire kad se Allah spomene - zaista, srca se smiruju kad se
Allah spomene.”23
4) Perfekcionistička etika je ono učenje, onaj nazor i smjer, unutar etike, koje za etički cilj, etički ideal i
najviše dobro, unutar ljudskog društva i prirodnog svijeta hoće sve da dovede do savršenstva, do perfekcije i
neponovljivosti. To učenje ima za težnju da čovjek stigne do neponovljivih granica. Ono robuje fikciji i vesvesi
dostizanja Božijeg neponovljivog i nedostižnog savršenstva. “Karun reče sve ovo mi je dato samo po znanju
mome! Zar nije znao da je Allah prije njega uništio naraštaje koji bijahu moćniji i imadahu više?! Zločinci neće
biti čak ni pitani za grijehe svoje.”24 Perfekcionisti teže savršenom redu, savršenom poretku, savršenom
sistemu, savršenoj privredi, savršenoj ekonomiji, savršenom školstvu, savršenoj politici, savršenom braku,
savršenoj porodici, savršenoj ljubavi, a obično iza sebe ostavljaju laž, hipokriziju, nepravdu, nasilje, vještački
život, krv i teror. Život ne može biti savršen nego snošljiv i uravnotežen. Prema porijeklu, sadržaju i cilju etička
učenja se mogu podijeliti na: 1) intuitivno-apriorna, 2) teleološka, 3) naturalistička, 4) sociološka.
1) Intuitivno-apriorni pravac je svako etičko učenje prema kome temelj morala nadnaravan, nadprirodan,
nadiskustven, transcedentalan, od Boga objavljen i aprioran tako što je kao savijest preko duše u čovjeka prije
rođenja usađena. To psihologija imenuje urođenim motivima.
2) Teleološki pravac je etičko učenje koje uči da se prvo mora ustanoviti cilj, svrha, smisao ili teleolos
pa onda se u skladu s ciljem, odrediti, djelovati i ponašati. Cilj etike u Islamu je služiti Bogu, približavati se
Bogu, postići Njegovo zadovoljstvo, postići vlastitu sreću, smirenje i ravnotežu duše, koristiti ljudima i postići
Božiju nagradu na budućem svijetu. Zato je islamska etika po svome Izvoru intuitivna-apriorna, a po cilju, svrsi
21
Ku’ran (El-Fedžr. 27-30)
22
Ku’ran (El-Bejjine, 7 i 8)
23
Ku’ran (Er-Ra'd, 28)
24
Ku’ran (El-Kasas, 78)
11
i smislu najbliža je eudajmnoističkoj etici, s tim što ta etika ne previđa i ne negira ni korist, ni interes, ni dobit,
ni zaradu, ni imetak, ni užitak, ali to nisu ciljevi i vrijednosti, nego sredstva i funkcije života.
3) Naturalistički pravac je učenje koje etički pogled i nazor pokušava utemeljiti samo iz prirodnih
zakonitosti u kojima važi kauzalitet. Prema naturalistima čovjeka i ljude izričito uređuju i određuju: vrijeme,
prostor, instinkti i vanjske potrebe kao glad, žeđ, stvari i predmeti “Oni kažu postoji samo život naš zemaljski,
živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi, govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.”25
4) Sociološki pravac je ono etičko učenje i nazor koje kompletan moralni sustav, vrijednosti i principe
pokušava da utemelji, izvede i definira iz društvenih procesa, odnosa i zakonitosti. Marks tvrdi da svijest
čovjeka ne određuje njegovo vlastito biće, nego njegovo društvene biće određuje njegovu svijest. Zato je za
njega čovjek ansambl sveukupnih međuljudskih društvenih odnosa. I za francuske materijaliste prije samog
Marksa čovjek je, pa i u moralnom određenju, isključivo produkt i učinak društvene sredine, društvenog miljea i
društvenih običaja i navika. Tako Didro kaže: “Ako su zakoni dobri, onda su i naravi ljudi dobre. Čovjek je plod
sredine i zakoni i prava ljudi u cjelini su plod društvene sredine.” “Kad im se kaže: Slijedite ono vam je Allah
spustio i objavio oni odgovore: Ne nego ćemo slijediti ono u čemu zatekosmo svoje očeve! Zar uprkos tome što
njihovi očevi ništa nisu shvaćali i ne bijahu na Putu pravome?!”26 Islamskoj etici su bliski intuitivno-apriorni i
teleološki pravci jer se u okviru Islama čovjek shvaća kao biće koje mu je Allah dž.š. u njegovu urođenu,
islamsku, primordijalnu narav ili prirodu (fitretullah) u kojoj Allah stvara čovjeka i sve ljude (Fetaren-nase a
'lejha) usadio savjest na ruh (dušu) ili ono što Kant naziva praktičnim i imperativnim umom, a na praktičnom
planu da li je nešto dobro ili loše musliman se određuje prema činjenici da li ga to približava ili udaljava od
Allaha dž.š.: “Zato svoje lice i biće ka vjeri okreni, kao pravovjerni. Allahovoj prirodi prema kojoj i u kojoj on
ljude stvori nema nikakve preinake onome što Allah stvori - to je Vjera Pravovaljana, ali to ne zna većina
ljudi.”27
Etika po definiciji ima šire, dublje i veće značenje od morala. Kao učenje i nazor etika je istovremeno i
po pravilu i teorija morala i sadržaj morala. Kao dvoznačan pojam kojim se označava ono što se tiče etike kao
teorijske discipline unutar religije i filozofije, ali i na ono što je unutar sadržaja morala samo po sebi etički
vrijedno, moralno, ćudoredno. Moral se odnosi samo na ovo drugo, odnosno samo na sadržaj, a nikad na teoriju
morala. Osim riječi hulukun - ahlakun u Islamu se za etiku i odgoj upotrebljavaju i riječi edeb i terbijjet. Riječ
edeb je arapska riječ koja je po svome značenju na određen način bliska pojmu ahlaka. Ta riječ potječe od
drevnog arapskog singulara de'bun - adabun (množina), što je prvobitno značila običaj, navika istovjetno, dakle,
što i grčko ethos i latinsko mos, moris, moralis. Naravno podrazumjevali su se drevni običaji predaka koji su se
nasljeđivali, pozitivno vrednovali, prakticirali i primjenjivali. Tako je edeb postao oznaka i sinonim za ispravno
25
Ku’ran (El-Džasije, 24)
26
27
Ku’ran (El-Rum, 30)
12
ponašanje, postupanje i ophođenje. Kasnije pod utjecajem perzijske kulture značenje pojma edeb se proširuje,
ali osnovno ostaje isto. U okviru proširenog značenje pojam edeb označava pravila ponašanja i znanja koja su
bila potrebna za određene grupe ljudi u određenim situacijama. U zaokruženom smislu edeb se odnosi na
ukupnost znanja, svojstava i sposobnosti koje je morao posjedovati onaj ko se htio kretati u probranom,
profinjenom i kultiviranom društvu. Pojam i značenje edeba u okviru islamske kulture proširio se na vrstu
edukativne i angažirane književnosti koja je pored ostalog imala za cilj da razvedri i raspoloži čitaoce i pruži im
pouku i poruku o ispravnom i lijepom ponašanju na lahak, lijep, jasan, jednostavan i zabavan, bez straha, način.
Istu ulogu sa izazivanjem katarze ili duševnog ili moralnog pročišćenja je imalo gledanje i čitanje tragedije kod
starih Grka? U strogo islamskom smislu značenja i sadržaja edeb se odnosi na onu vrstu edukacije koja
objedinjava obrazovanje - ta'lim i odgoj - terbijje. Prema Islamu obrazovanje i nauka bez odgoja i vjere je slijepa
i sakata, a odgoj bez obrazovanja i nauke je nemoćan i neuvjerljiv. Znanost i obrazovanje bez odgoja i religije
postaju sami sebi cilj i dovode u opasnost život i ljude.
1.4. O odgoju
Kao što su etika i moral sastavni i nerazdvojni dio svake religije tako je i odgoj koji je istovremeno i
znanje i moral sastavni i nerazdvojni dio svake etike. Odgoj ljudi, pogotovo djece i omladine je jedna od
osnovnih obaveza i permanentnih dužnosti prije svega roditelja u braku i porodici, ali to je i briga društva i
države u cjelini. Slobodne osobe, personaliteti, ličnosti i ljudi se odgajaju putem i na temelju religije, etike,
kulture i prava, a neslobodne osobe se na temelju mita i magije pomoću ideologije i propagande u neslobodi
dresiraju. U najširem smislu odgoj se može definirati kao specifična međuljudska društvena pojava koja
omogućava povijesni kontinuitet društvenog života kao i usvajanje, prenošenje, naučavanje i unapređivanje
kulturnih, moralno-etičkih vrijednosti i principa, religijskih predstava, pravnih normi, regula i običaja kroz niz
generacija putem tradicije. U užem, osnovnom i konkretnom značenju odgoj je namjerno, plansko, svjesno,
slobodno, svrhovito i sistematsko djelovanje i vršenje uticaja na savjest, svijest i ponašanje, ponajprije na
neodraslog čovjeka i djecu radi svjesnog i aktvnog razvoja njegovih vrijednosnih dispozicija i urođenih kvaliteta
radi uvođenja u vjersku, etičku, kulturnu i pravnu stvarnost na slobodan način. Putem odgoja svjesno i ciljano
trebaju se usvajati, naučavati religijske istine i predstave, moralno-etičke vrijednosti i principi, kulturni oblici i
obrasci i pravne norme, zakoni i regule. Kako? Kur'an nudi generalnu uputu i pristup u tako osjetljivom poslu:
“Na Put svoga Gospodara pozivaj mudro i uz pomoć lijepe pouke i savjeta, i raspravljaj se s njima onako kako
je najljepše, Gospodar tvoj dobro znade onoga ko s Puta Njegova skrenuo je, a On poznaje i ispravno
13
upućene.”28 “Ti sa svakim lijepo i praštanja drži se, zapovjedaj dobročinstvo i pagana kloni se!”29 “Zahvaljujući
Allahovoj milosti ti si blag prema njima, a da si grub i tvrda srca -razbježali bi se od tebe. Zato im ne zamjeri i
moli za njih oprost, savjetujući se s njima, a kada se već odlučiš - pouzdaj se u Allaha, jer Allah voli one koji se
uzdaju u njega.”30 Da bi bilo ko odgajao mlađe naraštaje, djecu i omladinu, posebno on mora vjerovati i živjeti,
svjedočiti, govoriti, prakticirati i primjenjivati sve sadržaje odgoja: religiju, etiku, kulturu i vjerozakon. Onako
kako Šuajb a.s. kaže: “O narode moj, govorio je Šuajb, shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je
On dao svega u obilju. Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem i jedino želim da učinim dobro koliko
mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.”31
Konkretni oblici, sadržaji i ciljevi odgoja su uvjetovani: religijom, etikom, kulturom, pravnim sustavima,
običajima, prirodnim i društveno-historijskim i političkim okolnostima. Odgoj je više ili manje moguć u
stanovitim granicama ovisno od svake pojedinačne ličnosti koja je jedinstven i neponovljiv entitet. Zato se kaže
na veze i ponašanje ljudi izvana utječu ljudi (društvena sredina) i priroda (prirodna sredina) kao i ličnost svakog
pojedinca preko njegovog karaktera i temperamenta. Na kvalitet veza, odnosa i ponašanja među ljudima
presudno i sudbonosno utječu: religija, etika, kultura, pravo i moralni uzori. Božiji poslanici su od Allaha podareni
i poslati moralni univerzalni uzori, ogledala, primjeri žive vjere i etike u svemu i na svakom mjestu. “Oni su vam
(svi poslanici i vjerovjesnici) divan uzor - usvetun hasenetun - onima koji žele Allaha i Onaj svijet. A onaj koji
leđa okrene - pa Allah, zaista, nije ni o kom ovisan i On je jedini hvale dostojan!”32 “Divan uzor za vas je
Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: Mi s vama nemamo ništa, a mi se onima kojima se,
umjesto Allahu, klanjate, mi vas se odričemo i mržnja i neprijateljstvo će između nas ostati sve dok ne budete u
Allaha, Njega Jedinog vjerovali.”33 “U Allahovome Poslaniku imate uzor prekrasni - za onoga ko nade polaže u
Allaha i u Dan posljednji, te ko zna često Allaha spomenuti.”34 Kada poslanici i vjerovjesnici ne bi bili uzori
ljudima u vjeri, etici i načinu života čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu smatra Redža Garaudy. Poslanici i
vjerovjesnici su jedini ljudi na svijetu koji su na većem dobitku što se o njima više zna i sazna, a ostali su na
gubitku. Mada nisu bezgriješnji njih je Allah sačuvao od grijeha. Utjecaj društvene sredine na odgoj mladog
čovjeka može biti dvostruki: pozitivan ili negativan. Jedna arapska izreka kaže: ne pitaj za čovjeka ko je on i
kakav je nego pitaj za njegovo društvo pa ćeš dobiti sliku o njemu. U odgoju mladih, pored univerzalnih uzora
poslanika ili vjerovjesnika koji su prvi i najviše primjenjivali ono što su zagovarali i prenosili, za razliku od
filozofa koji se sami ne drže onog što naučavaju, bitnu ulogu imaju uzori i primjeri starijih, posebno roditelji na
ponašanje djece. Djecu na prirodan, iskren, unutrašnji i vanjski način istovremeno mogu samo odgajati oni koji
28
Ku’ran (En-Nahl. 125)
29
30
Ku’ran (Ali-Imran, 159)
31
Ku’ran (Hud, 88)
32
Ku’ran (El-Mumtehame, 6)
33
Ku’ran (El-Mumtehane, 4)
34
Ku’ran (El-Ahzab, 21)
14
najviše vole djecu, nego sebe, a u koga djeca imaju veće povjerenje nego u sebe. To su jedino roditelji. Na kraju
bilo ko da bi odgajao djecu on mora vjerovati, živjeti i svjedočiti sadržaje odgoja: religiju, etiku, kulturu i pravo
kao i sadržaje morala: moralne zakone, moralne kategorije, moralne vrijednosti, moralne principe, moralna
načela i moralne sudove. To je objektivno - istinita podloga odgoja, a unutrašnjo-subjektivna nijansa jeste
ljubav, osjećaj i poštovanje prema djeci. Ko god nije odgojen, ko ne voli djecu, ko nema osjećaja i poštovanja
prema djeci i ko odgoj ne razumije kao uzajaman odnos i proces on nikada ne može odgajati djecu. Takav je i
onaj koji djeci potpuno uskraćuje slobodu. Takvi ljudi djecu kao pitbule dresiraju, a nikada ne odgajaju.
15
2. DOBRO I ZLO
“Allah naređuje pravednost i da se svačije pravo poštuje, da se čini dobro, te da se bližnji daruje, a
zabranjuje razvrat, gadost i nasilje; On vas savjetuje ne biste li dozvali se.” 35 Većina islamskih pravnika i etičara
konsenzualno se slaže da je ovaj devedeseti ajet iz sure En-Nahl temelj etike u Islamu. Tim ajetom se u najjačoj
imperativnoj formi naređuje dobro, pravda, solidarnost i pomaganje bližnjih, a zabranjuje razvrat, gadost i
nasilje. Kao što kod Platona pravilno uređen svijet i život kao i moralni poredak odnosa među ljudima počiva na
ideji pravde i pravičnosti, mjere i umjerenosti, razboritosti, hrabrosti i ideji općeg ili najvišeg dobra tako se ovim
ajetom naređuju tri osnovne etičke vrijednosti: dobro, pravda i solidarnost i zabranjuju tri bitne negacije etičkog
sustava: razvrat, gadost i nasilje. Prema bitno etičkom učenju Islama život počiva na Istini - Hakku, nastavlja se
na pravdi i pravičnosti - adlu i kistu, definira se osnovnim ustavno-pravnim aktom Islama - Šerijatom i uređuje
se i konkretizira svim zakonima uredbama, regulama, statutima i pravilnicima sadržanim u Fikhu, islamskoj
pravnoj znanosti ili jurisprudenciji. Po definiciji Islama, muslimani i ljudi općenito trebaju vjerovati, živjeti,
svjedočiti, govoriti, suditi, pisati istinu i činiti dobro, makar istina na ovom svijetu izgledala opora i gorka.
Najvredniji stepen zaštite ljudi od sebe, sebe od drugih i sebe od samog sebe jeste javno, u ime Boga, kazivati
istinu pred vladarom despotom, tiraninom i svakim zemaljskim moćnikom i silnikom. Istina omogućava
komunikaciju među ljudima, a jedna od definicija civilizacije glasi - civilizacija je komunikacija, a laž prekida
tu komunikaciju, truje i razara međuljudske veze i odnose. Ni jedno zlo, teror, nasilje i nepravda nije isto dok se
o njemu javno šuti kad se o njemu javno progovori i nešto napiše. Nisu bez sadržaja, razloga, svrhe i smisla svi
Božiji poslanici i vjerovjesnici imali svojstvo Sidk - uvijek su vjerovali, živjeli, govorili, sudili i svjedočili
Istinu. “Kazuj im povijest dvojice sinova Ademovih, i to upravo onako kako bijaše po istini.”36 “Mi ćemo ti
ispričati povijest njihovu onako kako je istinita bila. To su momci koji su vjerovali u Gospodara svoga, te smo
ih naputili još bolje.”37 “Istina je od Gospodara tvoga i zato sumnjičav ne budi!”38 “To su Allahova znamenja o
kojima ti kazujemo kako je istina, a Allah nikome ne želi nasilja.”39 Sadržaj svih kur'anskih kazivanja kao bit i
srčika je istina. Na istini počiva život, na pravdi i pravičnosti se nastavlja, ustavom se definira, a zakonima
konkretizira i uređuje. U Islamu se Istina ili u Evropi Osnovna norma naziva Hakk; Pravda - Adl, Pravičnost -
Kist; Vjerozakon - Šerijat, u Evropi - Ustav, islamska pravna znanost Fikh - u Evropi - Jurisprudencija. Istina se
individualno prelama u svakom i kroz svakog čovjeka, a laž se serijski preko propagande i ideologije plasira i
širi među ljude i narode. Laž može plasirati i propagirati svako, a istinu mogu kazivati samo ljudi sa vlastitim
stavom i personalitetom: “Davude, Mi smo te povjerenikom na Zemlji učinili - stoga sudi ljudima po pravdi na
35
Ku’ran (En-Nahl, 90)
36
Ku’ran (El-Maide, 27)
37
38
Ku’ran (Ali Imran, 60 i 108)
39
Ku’ran (Sad, 26)
16
temelju istine i ne povode se za strašću jer će te ona sa Allahova puta zavesti. Zaista, onima koji se zavode s
Allahovog puta pripada kazna žestoka, jer Dan obračuna zaboravljaju.”40 “O vjernici! Čvrsto se pravde držite,
samo u ime Allaha svjedoci budite, makar i protiv samog sebe. roditelja ili rodbine, makar neko bio bogat ili
siromašan ako je, a Allahovo je da o njima brine, za strastima se ne povodite zato da nepravedni ne postanete;
ako pak zastranite ili od svjedočenja odustanete, znajte da je Allah dobro obaviješten o onome što činite.”41
“Pravovjernici! Predani Allahu budite i pravedno svjedočite i nipošto ne dopustite da vas mržnja prema nekim
ljudima navede da nepravedni budete - pravedni budite jer to je najbliže bogobojaznosti i Allah se bojte jer
Allah dobro zna šta činite.”42 Istina je polog, topos; humus na kojoj počivaju dva osnovna etička pojma u
Islamu: dobro i pravda. Zato je dobro koje slijedi iz istine jedan od osnovnih etičkih pojmova. Dobro je i
fundamentalni pojam pomoću kojeg se definiraju moral i etika. Moglo bi se kazati etike je učenje o dobru, a
moral je činjenje dobra ili etika je teorija dobra, a moral praksa dobra. U islamskoj Etici dobro je sam Bog
naredio, definirao i odredio: “Nije dobro u tome hoćete li prema istoku ili prema zapadu okrenuti lice svoje, već
je dobar onaj ko u Allaha vjeruje, u Dan posljednji i u meleke, u Knjigu i vjerovjesnike, ko imovinu udjeljuje,
iako draga mu je, rodbini i siročadi, ubogima i putnicima, prosjacima i u otkup za robove; onaj ko obavlja
namaze i zekad daje; ko izvršava preuzete obaveze, ko je trpeljiv u vrijeme bijede i nevolje, te u boju ljutome -
to su oni što su od Istine i upravo oni čine bogobojazne!”43 U ovom kur'anskom ajetu dobro se imenuje
terminom Birr. Taj 177. ajet i druge kur'anske sure ne samo da definira dobro nego i iznosi pet osnovnih
sadržaja u strukturi i sastavu dobra. Prema tom ajetu u sadržaj i sastav dobra spadaju: Iman - vjerovanje, Islam -
religija; obredi muslimana, darivanje i dijeljenje imovine svim obaveznim kategorijama ljudi koji imaju pravo
na to; izvršavanje preuzetih obaveza i obećanja i strpljivost u bijedi, nevolji i boju ljutom. Ne samo da je dobro
u Islamu osnovni etički pojam nego je to dobro od Boga određeno. U najširem smislu, dobro je ono što je Bog
odredio, definirao i naredio kao dobro i o čemu je čovjeka i sve ljude putem Objave, Poslanikovog Sunneta,
njihovih pet osjetila i iskustva, razuma, uma, svijesti, savjesti, pameti i intuicije, obavjestio, upoznao, uputio i
poučio. Bez vjere u Boga, bez vjere i uvjerenja da je Bog izvor morala, isitne, dobra i pravde, bez vjere i
uvjerenja u Sudnji dan u viši, drugi i bolji svijet i život, bez vjere i uvjerenja u polaganje računa i Božije
nagrade i kazne i bez uvjerenja i osvjedočenja da je Bog, jedini Izvor nafake sa kojom se čovjek treba pomiriti;
etika, istina, dobro i pravda su nemogući i svako etičko učenje u tom slučaju je mrtvo. Bitno je naglasiti daje
Bog dobar i da je On izvor svekolike dobrote. Njegova je dobrota, ljepota, i blagodati prema ljudima navedena
je artikulirana i ljudima učinjena dostupnim i približenim preko Božijih svojstava i imena. Zato je zadaća
čovjeka i ljudi u Islamu da u svome individualnom, bračnom, porodičnom, rodbinskom, komšijskom,
džematskom i općenito društvenom životu postupaju koliko god mogu i kad god mogu sukladno Božijim
40
Ku’ran (En-Nisā, 135)
41
Ku’ran (El-Maida, 6)
42
Ku’ran (En-Maide, 8)
43
17
svojstvima. Da im Božija svojstva i imena budu inspiracija i ogledalo života. Na to muslimane obavezuje i
Poslanikov hadis koji prenosi Muslim, a u kome se kaže da Bog ima devedeset i devet imena, pa ako neki
čovjek prema njima uskladi svoj život ući će u Džennet. Prema h. Mehmed ef. Handžiću većina islamske uleme
citirani hadis razumijeva na sljedeći način: u Džennet će ući onaj ko ovih devedeset devet imena primjeni u
svom postupanju, ko prema njima udesi svoju ćud i svako spomenuto svojstvo postigne u svome životu onoliko
koliko to može kao Božije stvorenje. Unutar samo vremena, i prostora, materije i tijela, fizike i biologije, čula i
strasti, interesa, dobiti i koristi moral i dobro su nemogući: “Moral nije ni funkcionalan niti racionalan. Ako
rizikujući život uđem u zapaljenu kuću da spasim život susjedovog djeteta i vratim se noseći u naručju mrtvo
dijete, može li se reći da je moj postupak bez vrijednosti jer je izostao svaki rezultat!? Moral je ono što daje
vrijednost ovoj beskorisnoj žrtvi, ovom pokušaju bez rezultata, kao što je arhitektura “ono što ruševinu čini
lijepom” (A. Perret). Prizor poražene pravde, koja i takva poražena osvaja naša srca, pojavljuje se kao činjenica
koja nije od “ovog svijeta.” Jer kakvim se ovosvjetskim prirodnim, logičnim, naučnim i uopće umnim
razlozima, može pravdati postupak heroja koji pada jer ostaje na strani pravde i vrline. Ako ima samo ovaj
svijet zatvoren u prostor i vrijeme, samo priroda ravnodušna pred pravom i nepravom, žrtva junaka koji u ovom
svijetu gubi jer ostaje na strani pravde besmislena je. Obrnuto, upravo ovaj njegov postupak, jer odbijamo da ga
smatramo besmislenim, stoji tada kao objava Boga, vijest o još jednom svijetu sasvim drugog smisla i zakona,
nasprot ovog svijeta prirode i svih njenih zakona i interesa. Istinitost jednog drugog svijeta morala bi nam
izgledati toliko veća što tragične velikane, koji su se u ovom svijetu borili i stradali, ne možemo nikako smatrati
pobijeđenima, nego uvijek pobjednicima. Pobjednicima? Ali gdje, u kojem svijetu su oni pobjednici? Na koji
način su pobjednici oni koji su izgubili mir, slobodu, ili čak život? U ovom svijetu to očigledno nisu bili. Više
od svih propovjednika ovi mučenici su stvarni vjesnici jednog drugog svijeta. Njihovi životi uvijek nas stavljaju
pred dilemu: ili postoji još neki smisao ljudskog postojanja, neki smisao potpuno različit od prirodnog
relativnog i ograničenog, ili su ovi velikani kojima se ne prestajemo diviti, bili ustvari, promašeni slučajevi. Ali
sa tom pretpostavkom počinje da se ruši čitav jedan svijet. Upravo u tome što moralni fenomen, iako je
činjenica stvarnog ljudskog života, ne može dobiti racionalno objašenjenje, nalazi se prvi i možda jedini
praktični dokaz religije. Jer moralno ponašanje ili bezumlje, ili ima smisla jer Bog postoji. Mi moramo ili
odbaciti moral kao hrpu predrasuda ili u jednadžbu uvrstiti jednu veličinu neprirodnog, nevremenitog,
neracionalnog reda, veličinu koju bi mogli nazvati “znamenkom vječnosti.” Samo pod uvjetom da je život
vječan i da čovjek ne umire, dakle pod uvjetom da Bog postoji, a s Njim i jedan svijet različit od prirodnog, ima
smisla moralno ponašanje čovjeka bez obzira da li se ono sastoji u žrtvovanju nekog malog interesa ili života.”44
2.1. Dobro i korisno djelo
44
Alija Izetbegović. Takvim 1399./1979. Sarajevo
18
Dobro djelo, dobro postupanje i dobro ponašanje u islamskoj etici, da bi bilo dobro i da bi od Boga i kod
Boga bilo priznato za Dobro, mora prije čina, postupka, radnje, ponašanja, aktivnosti i samog djela ispunjavati
neke bitne i fundamentalne uvjete. Ti uvjeti su: 1) svako dobro djelo mora počivati na Imanu ili vjerovanju u
Allaha; 2) mora biti učinjeno sa potpuno čistim i krajnje iskrenim nijetom samo u ime Allaha; 3) mora biti
učinjeno u uvjetima, okolnostima, okvirima, formama, oblicima i odnosima potpune slobode; 4) ono što
dijelimo, izdvajamo i žrtvujemo iz svog imetka i imovine da bismo ga očistili i tako halal učinili mora biti i
nama drago i za srce priraslo. Prvi i osnovni uslov za moral i dobro jeste vjerovanje u Allaha i Ahiret. Onaj viši
neprolazni svijet i život. Taj bitni suštinski, u biti minimalni uvjet, istovjetan je i za muslimane, i za Židove, i za
Kršćane i Hrišćane, i za Sabijce je istovjetan. “Oni koji su vjerovali i koji su Jevreji bili, te Sabijci i krišćani koji
su u Allaha i Dan posljednji vjerovali, dobra djela čineći za njih nema straha niti će se ožalostiti.”45 Da je Islam
religija u kojoj su vjera i djela nerazdvojivi i nerazlučivi svjedoči i dobro poznati Poslanikov hadis koji glasi: La
imane bil amelin ve la amele bil imanin - “Nema imana (vjerovanja) bez djela i prakse, niti ima priznatog djela i
prakse bez imana i vjerovanja.” Vjera je temelj, podloga i polog djela a djela su konkretni sadržaj i potvrda
vjerovanja. Ustvari u islamskom učenju i nazoru, vjera i moral (iman i ahlak) dvije su dimenzije jednog
jedinstvenog procesa i čovjekovog odnosa prema svijetu i životu. Ta organska i nerazlučiva povezanost vjere i
morala očituje se i posvjedočuje na desetinama mjesta u Kur'anu da se vjeruje i čini dobro: “Onima koji vjeruju i
dobra djela čine, obavljaju salat i zekat dijele nagrada u Gospodara njihova je, tako da za njih nema zebnje niti
će ožalostiti se.”46 Zatvoren samo u dimenzije vremena i prostora, materije i tijela, fizike i biologije, površine i
količine, težine i veličine, kretanja i procesa, zapremine i mase, ića i pića i tjelosnog zadovoljstva svaki je
čovjek po definiciji i po zbilji, kazuje Kur'an a svjedoči povijest i po usudu i po sudbini na gubitku i u čeljustima
nepovratne prolaznosti. “Tako Mi vremena, Čovjek je na gubitku, doista, Osim onih koji vjeruju i dobra djela
čine preporučujući Istinu jedni drugima i strpljivost preporučujući jedni drugima.”47 Jedina snaga, sila i moć
pred neumitnom i nepovratnom prolaznošću jesu vjera u Boga, dobra djela, istina i strpljivost na Allahovom
putu. Zatvoren samo u granice vremena, prostora, materije, tijela i strasti čovjek je osuđen na prokletstvo
propadanja i uništavanja. Zato su prema vjerovanju i učenju Islama vjera i moral ili Iman i Ahlak samo dvije
strane, unutarnja i vanjska, jednog jedinstvenog odnosa čovjeka prema svijetu i životu. Ta neraskidiva i
nerazdvojiva povezanost vjere i morala očituje se u Islamu u onim kur'anskim ajetima na preko sedamdeset
mjesta u Kur'anu u kojima se imperativno i neopozivo naređuje vjerovanje i činjenje dobrih djela. Moral je,
ustvari, praktična vjera pretočena i prenesena u pravila ponašanja na razini pojedinca ili pojedinačnog ponašanja
i načina života, na razini grupe ili posebnog ponašanja i na razini zajednice i društva u okviru općeg ponašanja i
načina života. Gledano iznutra, moral u Islamu se po svojoj strukturi sastoji u čovjekovom svjesnom,
45
46
47
Ku’ran (El-Asr, 1-3)
19
savjesnom, slobodnom, svrsishodnom, namjernom, planiranom i voljnom ponašanju i odnosu prema drugim
ljudima i svim stvorenjima, usklađen i utemeljen na činjenici postojanja Boga, odnosno spoznavanjem
Apsolutne Božije volje. U neobjavljenoj i autonomnoj etici, izvor morala, dobra i moralno-etičkih vrijednosti,
pokušava se utemeljiti na empiriji (iskustvu, posmatranju i osjetilima), intelektu (razumu i umu), voluntasu
(volji, proizvoljnosti i samovolji), naturi - prirodi i aksiologiji - vrijednostima prisutnim u svim stvorenjima. U
okviru autonomnih teorija i učenja, postavljaju se dva neizbježna pitanja da li su moral, dobro i vrijednosti bez
Boga uopće moguće i da li su one univerzalne, stalne i nepromjenjive ili su pak kao što su tvrdili i zagovarali
solisti relativne, nestalne, promjenjive i posebne za svaki narod, naciju, rasu, vrijeme i prostor. Zašto? Zato što
sve što je ljudsko, makar se odnosilo i na moral, dobro i vrijednosti, podliježe mijeni, promjeni i ono je
relativno, a ne apsolutno, partikularno, a ne univerzalno. Pitanje svih pitanja, kada je riječ o čovjeku i ljudima,
glasi da li su moral, dobro i vrijednosti moguće bez Boga? Religija kaže: ne! Najveći svjetski umovi dijele isti
stav. Prvi i najveći izvor laži i negacije istine, za Platona je nevjerovanje da je Bog stvorio svijet. Prema
Dostojevskom, bez vjere u Boga čovjek je najnezahvalniji dvonožac na zemlji i bez Boga se ne može na zemlji
uspostaviti pravda ni na površini jedne suze, i što je najopasnije i najtragičnije bez Boga, čovjeku je sve
dozvoljeno. Dok su sofisti tvrdili da su vrijednosti, vrline i krijeposti relativne, Sokrat je naučavao da su one
univerzalne. Prema Nietzscheu, čovjek bez Boga, htio ne htio, želio ne želio, ne može biti dobar. Nažalost,
konstatirao je, na Zapadu je Bog mrtav. Ukoliko je vrijednostima izvor čovjek, one su po svome usudu
relativne, prolazne i partikularne. Zapravo one tada nisu uopće vrijednosti, nego interesi, koristi, dobiti i strasti.
Vrijednosti, vrline i krijeposti su univerzalne i neprolazne, samo ukoliko je njihov Izvor i Autoritet Bog. Jedino
to im daje dignitet, identitet i autoritet. Prema Maxu Weberu, ispravno i tačno, nauka nikada nije davala
vrijednosti, vrline, sadržaj, smisao, svrhu i cilj života. To da je samo religija, a nauka isključivo sredstva života.
Prema Andre Malrausu, 21. stoljeće će biti stoljeće religije ili ga uopće neće biti, a Trin Trijan za znanost tvrdi:
znanost će u 21. stoljeću biti duhovna ili je neće biti. Znanost bez religije je suluda, slijepa i inertna a religija
bez znanosti je nemoćna i sakata i vodi u taklid, tradicionalizam i imitaciju. Znanost bez religije i etike je sama
sebi sadržaj, svrha, smisao i cilj i dovodi u opasnost i život i ljude. U biti, moral i dobro su Božija Volja u formi
Zakona, udahnuti u čovjeka preko Ruha i objavljeni preko Objave u Furkanu. Zato je moral u čovjeku, preko
Objave i Ruha, kao apriorna vrijednost, a nije iz čovjeka empirijom, intelektom, voluntasom, naturom i
aksiologijom aposteriorna - izvedena, nastala i proizvedena vrijednost. Ukratko, moral jeste u čovjeku, ali nije
iz čovjeka. Jedino u etici, koja se naslanja i poziva na religiju, moguće je govoriti o Dobru i zlu. U svim drugim
situacijama i pozicijama, može se samo govoriti o koristi i šteti, interesu i neinteresu, sviđanju i nesviđanju. To
međutim, ipak ne znači da određene oblike praktične moralnosti ne možemo naći i susresti kao ljudi koji se
deklariraju kao ateisti, materijalisti, nihilisti, agnostici, sekularisti ili koji su potpuno ravnodušni naspram vjere.
Svi oblici moralnosti koji se deklarativno odbijaju, ali se ipak u životu slijede kao inercija, odnosno kao
tradicijom, navikom i običajem naslijeđena vjera i moralnost kroz odgoj, obrazovanje i socijalizaciju. Oni su u
20
sebi nosili praktičnu religiju koje nisu bili svjesni i koju su negirali. Zato oni nikada nisu činili dobra nego
korisna djela. Razlika između dobrog i korisnog djela je fundamentalnog karaktera. Svako dobro djelo ima
neprolazno značenje i njega Allah čuva, diže i ono nikada ne propada, a korisno djelo traje samo dok se ne
potroši. Granice dobrog djela su granice i Ovog i Onog svijeta, a granice korisnog djela su samo granice Ovog
prolaznog svijeta: “Ako neko moć i ugled želi vascijela moć Allahova je; Njemu će se lijepa riječ uspeti i dobro
djelo uznijeti; onima koji nevaljala djela smišljaju kazna žestoka slijedi, spletkarenje takvih sigurno će
propasti.”48 Međutim, ima i vjernika koji svoju vjeru samo verbalno i formalno deklariraju i proklamiraju a
djelima i praksom ne svjedoče i ne potvrđuju. Njihovo izostajanje moralnog držanja i stava kao i moralne prakse
u mnogim situacijama rezultat je i posljedica njihove ili vjerske praznine ili neiskrenosti. Rahmetli Đozo je nama
mlađima govorio - komunisti mogu biti komunisti i držati vlast i vladati kao komunisti dok su komunisti sinovi
i kćeri pravih i osvjedočenih vjernika, a čim dođu na vlast komunisti djeca komunista ni od vlasti ni od komunista
neće biti ništa. Nažalost od ateista nikada nema dobrog djela nego samo eventualno korisnog djela koje je
prolazno kao i svijet u koji oni vjeruju. Koliko je Đozo bio dalekovid i u pravu vrijeme je brzo poslije njega sve
potvrdilo. Kada je u pitanju dobro i zlo niko ne može biti dobar zato što je neko drugi zao i loš i nikada
musliman niti jedan čovjek može i smije tuđe slabosti i nedostatke pretvarati i prečinavati u svoje vrline i
vrijednosti, a što je osnovna karakteristika malograđanskog, sitnosopstveničkog, u biti reakcionarnog
mentaliteta. Čovjek je dobar po svome dobru na temelju vjere a ne po tuđem zlu. Islamski moral počiva na vjeri,
uvjerenju, svijesti i osjećanju da smo u svakom odnosu: prema anorganskom, organskom, biljnom,
životinjskom, ljudskom svijetu, uvijek i neprestano i u odnosu prema Bogu. Dakle, moral je odnošenje prema
svijetu, životu, čovjeku i ljudima pokrenuto i utemeljeno na osjećanju, shvatanju, razumijevanju, uvjerenju i
vjerovanju u viši, drugi, onostrani, transcedentalni, metafizički, nadnaravni i božanski smisao ljudskog života
koji ni u čemu i ni na koji način ne dovodi u pitanje ovostrani zemaljski život.
2.2. Nazivi za Dobro u Kur'anu
Dobro se u Kur'anu imenuje i određuje sa šest pojmova i termina. To su: Birr, Salihun, Mearufum, Hajrun,
Hasenun i Tajjibun. Najšire i najdublje značenje i po sadržaju i po smislu i po obimu ima pojam Birr Dobro -
Birr u Islamu obuhvata Iman - vjerovanje, Islam - predanost i pokornost Allahu. saradnju, solidarnost i socijalnu
politiku podjele iz imovine nezbrinutim kategorijama ljudi, izvršavanje preuzetih obaveza i ugovora, Sabur -
strpljivost kroz sva iskušenja u životu, na putu vjere. Uvjet svih uvjeta - conditio sine qua non, što bi kazali
Latini, da bi čovjek činio dobro jeste da dijeli i žrtvuje iz svoje imovine koja je njemu draga i koju on voli:
“Nikada Dobro - Birr nećete postići dok ne budete od onoga što vam je drago dijelili, a koliko god udijelili -
48
Ku’ran (El-Fatir, 10)
21
Allah će za to znati.”49 Kada su u pitanju dobro i zlo Allahov princip svijeta i života je Dobro, a ne zlo. Prema
učenju Islama zlo u Islamu nije nikakva energija, nikakva moć, nikakva snaga i nikakva volja sama po sebi.
Nije to kao u mazdeističkoj dualističkoj etici neprestana i ravnopravna borba između dobra i zla, svjetla i tame.
Zlo je ustvari samo često stanje svijeta i života kao pogrešan način promicanja i ispunjavanja slobode. Dobro i
bogobojaznost nisu samo osnovni principi i etički pojmovi nego su i neopozivi Allahovi imperativi. Kao što se
dobro i bogobojaznost naređuju tako se grijeh i neprijateljstvo među ljudima zabranjuju: “U Dobru - Birru i
bogobojaznosti se pomažite i udružujte, a ne pomažite se u grijehu i neprijateljstvu. Allaha se bojte, jer žestoka
kazna Allahova je.”50 Dakle, dobro je princip svijeta od Boga, zlo je od ljudi preko zavođenja do šejtana
negacija života. Drugi pojam i termin u Kur'anu za Dobro je Salihun. Najčešće se za označavanje Dobra u
Kur'anu koristi termin Salihun. Dobro u ime Boga je središnji pojam i središnja tema u Kur'anu. Amenu ve
amilu-s-salihati - Vjerovati i činiti dobro i Ekame-s-salate ve ate-z-zekate - Klanjati salat i davati zekat su dvije
najkarakterističnije sintagme i rečenice u Kur'anu. I jedna i druga u Kur'anu variraju i u različitim kontekstima
se navode u preko sedamdeset ajeta. U nekim od tih ajeta istovremeno se navode i vjera i dobro djelo i salat i
zekat: “One koji vjeruju i čine dobra djela i salat obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i
ničeg se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.”51 Onima koji vjeruju i vjeru dobrim djelima svjedoče
Allah obećava i garantira oprost, neprestanu veliku nagradu, otklon svakog straha i tuge: “Onima koji budu
vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku.”52 Posebna vrsta Allahove milosti i nagrade
prema onima koji vjeruju i vjeru dobrim djelima potvrđuju jeste da će ih Allah naputiti i sačuvati zbog imana-
vjere u njima i amelu-s-saliha - dobra djela pri njima: “One koji vjeruju i dobra djela čine Gospodar će naputiti
zbog vjere njihove: ispred njih će protjecati rijeke kroz vrtove blagodatne.”53 Kur'an blagosilja one koji vjeruju i
dobra djela čine “Blago njima i divno Povratište ih očekuje - one koji vjeruju i dobra djela čine.”54 Činjenje
dobra amile salihan ne samo da se dovodi u vezu sa vjerovanjem u Allaha amene billahi nego se i poistovjećuje
sa samim vjerovanjem. Zapravo vjerovanje i činjenje dobra u Islamu su sijamski blizanci. Kao što je vjerovanje
uvjet za činjenje dobra tako je dobro uvjet za potvrdu vjerovanja: “Zato ti svoje lice ka vjeri Pravovaljanoj
okreni prije nego nastupi dan koje se, Allaha radi, uopće neće moći odložiti; toga Dana će se oni razdvojiti: Ko
ne vjeruje, njegove će nevjerništvo protiv njega biti, a ko dobro djelo čini - zaradio je samome sebi. Da bi On
svojom blagodati nagradio one što su vjerovali i dobra djela činili - Allah zaista ne voli one koji su
krivovjerni.”55 To poslanik sažima u nadaleko poznatom hadisu - La imane bi la amelin ve la amela bila imanin' -
Nema vjere bez dobra i dobra bez vjere” U Kur'anu i Hadisu se o dobru govori i kroz termin i pojam Hajr. Ovaj
termin i pojam iz Kur'ana i Hadisa potpuno je i široko prihvaćen u jezicima mnogih muslimanskih naroda pa
49
Ku’ran (Ali Imran, 92)
50
51
52
53
Ku’ran (Junus. 9)
54
Ku’ran (Er-Ra'd, 29)
55
Ku’ran (Er-Rūm, 43-45)
22
tako i u našem bosanskom jeziku. Značenje, sadržaj i smisao tog termina se zna i samorazumijeva bez ikakvog
prijevoda i prevođenja. Tom riječju u Bosni kao i diljem islamskog svijeta već stoljećima ispisuju naši
dobrotvori, donatori, vakifi i hajrat sahibije na mostovima, česmama, bezistanima, medresama, hanikahima,
imaretima, hanovima, karavan-sarajima, tekijama svoju praktičnu i dobrim djelima potvrđenu vjeru. Riječ hajr
prožima sveukupni praktični život muslimana i muslimani tu riječ neprestano izgovaraju i opetuju u svojim
dovama, željama, razgovorima i obećanjima. U najbolje ljude Poslanik u hadisu ubraja one koji koriste ljudima
u najgore one koji nanose štetu drugim ljudima. U drugom hadisu kaže: “Najbolji i najsretniji su oni ljudi čiji je
život dug, a oni ga provode radeći dobra i plemenita djela, a najgori su oni čiji je život dug, a poslovi ružni”56
Uz pojam i termin Hajr u Kur'anu obavezno i skoro po pravilu u svakom ajetu ide i pojam i termin Me'aruf -
općepoznato i općepriznato dobro. Naređivanje općepoznatog i općepriznatog dobra u Kur'anu nerazdvojivo i po
pravilu ide sa zabranjivanjem općepoznatog zla - Munkera. Kao što na Hajru i hajratima počiva institucija
Vakufa i temelji ekonomske i materijalne solidarnosti među muslimanima i ljudima općenito tako u Me'aruf
spadaju općeljudske, općepoznate, općepriznate i općezaštićene vrijednosti: vjera, život, imovina, razum i um,
čast, dostojanstvo, identitet i dignitet, stid, poštenje, čestitost, istina, pravda, pravičnost, znanje spoznaja,
potomstvo. U općepoznato zlo - Munker spada negacija Me'arufa: nevjerovanje, ubistvo, krađa, pljačka, strasti i
poroci, nečast, bestid, asimilacija, neistina, nepoštenje, nepravda, namjerno neznanje... Napor i borba za Hajr i
Me'aruf i borba protiv Munkera u Islamu je istovremena i nerazdvojiva: “Neka među vama bude jedna
zajednica koja će pozivati na put hajra (konkretnog dobra) zahtjevati i naređivati općepoznato dobro - Me'aruf i
zabranjivati općepoznato zlo - Munker, a takvi će uspjeti zaista. Ali oni nisu isti među Sljedbenicima Knjige
ima jedna valjana zajednica - uče Allahove ajete u noćnim satima i pri tome ničice na sedždu padaju pred Njega;
Oni vjeruju u Allaha i u Drugi svijet, zahtijevaju da se čini općepriznato dobro - Me'aruf i zabranjuju
općespoznato zlo - Munker, hitajući da učine hajrate - takvi pripadaju dobrim i čestitim ljudima. Bilo kakav hajr
da urade, neće im se preći preko njega, a Allah bogobojaznike dobro zna.”57 I poslanik u hadisu poziva da se
muslimani i ljudi općenito bore i suprostavljaju općepoznatom zlu Munkeru: “Ko od vas vidi općepoznato zlo -
Munker, neka ga spriječeva rukom i silom, ako ne mogne rakom, onda jezikom i verbalno, a ako ne mogne ni
jezikom onda prezirom u srcu. A to je naslabiji oblik Imana.”58 Naređivanje općespoznatog dobra -Me'arufa i
zabranjivanje općespoznatog zla - Munkera je odlika, vrlina i karakterna crta vjernika “Pravovjerni i
pravovjerne su jedni drugima prijatelji i oni traže i naređuju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, a
zabranjuju općepoznato zlo - Munker, salat obavljaju i zekat daju. Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravajući -
to su oni kojima će se Allah smilovati, a Allah je Silni i Premudri.”59 U situaciji kada čovjek ne može činiti
dobro, može izbjegavati zlo. U stanju aktivne pasivnosti od čovjeka je dobro da izbjegava i da ne čini zlo. Kao
56
Jakub Memić, Izbor Poslanikovih Hadisa
57
Ku’ran (Ali-Imran, 104, 113, 114 i 115)
58
Jakub Memić, Izbor Poslanikovih hadisa
59
Ku’ran (Et-Tevbe, 71)
23
što je Allah dž.š. sve poslanike i vjerovjensike učinio usvetun hasenetun - uzorima u vjeri i etici i načinu života
tako je muslimane učinio svjedocima: Imana, Islama, Ahlaka, Šerijata i islamskog načina života za druge ljude.
Ukoliko muslimani ispune i ne iznevjere ulogu svjedoka u tim stvarima i po tim pitanjima oni su ispunili svoju
misiju i najbolji su ummet kod Allaha: “Vi se jedna od najboljih zajednica koja je data ljudima: zahtijevate i
naređujete općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, a zabranjujete općespoznato zlo, te vjerujete u Allaha, a
kada bi i Sljedbenici Knjige bili pravovjerni, bolje bi im bilo tada i među njima ima pravih vjernika, ali većina
njih je griješna.”60 Svi bolesnici u srcu i pokvarenjaci na duši ili munafici tj. dvoličnjaci naređuju općepoznato
zlo - Munker, a zabranjuju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf: “Licemjeri i licemjerke su jedni
drugima slični i zahtijevaju i naređuju općespoznato zlo - Munker, a zabranjuju i sprečavaju općespoznato i
općepriznato dobro - Me'aruf, i ruku su stisnutih i stegnutih; Allaha su zaboravili, pa je On zaboravio njih
licemjeri su, zaista pravi poročnici i nevaljalci.”61 Dakle, osnovna odlika i karakteristika licemjera je naređivanje
općeg i javnog zla - Munkera i zabranjivanje općeg i javnog dobra - Me'arufa. Kur'an kazuje povijest u bezbroj
primjera svjedoči da se ljudima bilo na pojedinačnom bilo na posebnom, bilo na općem planu, neko ili nešto
čini lijepim, dobrim ili korisnim, a u životu bude potpuno suprotno: “Borba vam se propisuje iako vam po volji
nije, jer vi možda mrzite nešto, zapravo, za vas korisno je. a možda nešto volite što za vas, zapravo, loše je, jer
Allah zna sve. a vi ne znate.”62 Nikada ljudi samo na osnovu svojih pet osjetila, razuma i uma. unaprijed nisu
mogli, sada ne mogu i neće moći spoznavati šta je za njih dobro a šta je zlo. To se odnosi na pojedince, grupe i
čovječanstvo u cjelini. U Kur'anu i Hadisu se o dobru govori i kroz termin i pojam Hasenun. Sam Allah dž.š. je
Dobročinitelj i on dobro čini: “Već žudi da time što ti Allah dade domogneš se Kuće druge i ne zaboravi svoju
priliku na svijetu ovome; dobro čini kao što Allah dobro čini za tebe i ne pravi po zemlji smutnje, zaista Allah
ne voli smutljivce!”63 Upravo zato što je Allah Dobročinitelj prema svim ljudima i stvorenjima u stvorenim
svjetovima jedino je normalno i prirodno da i oni jedni prema drugima dobro čine. To im Allah imperativno
naređuje. Drugo, na više mjesta u Kur'anu se ponavlja da Allah voli dobročinitelje: “Allah voli dobročinitelje.”64
Treće, ne samo da Allah voli dobročinitelje, nego će oni biti obradovani i nagrađeni na Sudnjem danu: “A ti
obraduj dobročinitelje radosnom viješću.”65 Četvrto, Allah je uvijek uz bogobojazne i uz dobročinitelje: “Allah
je zaista uz one koji Ga se boje i upravo je uz dobročinitelje, njihova lica neće prekriti dim niti poniženje: to su
džennetlije; u Džennetu vječno boravit će.”66 Peto, za dobročinitelja nema poniženja na Dunjaluku i oni su
džennetlije: “Za one koji dobro čine najveće dobro i dobitak je, njihova lica neće prekriti dim niti poniženje: to
su džennetlije; u Džennetu vječno boravit će.”67 Šesta, najljepša perspektiva i budućnost očekuje dobročinitelja::
60
61
Ku’ran (Et-Tevba, 67)
62
63
64
Ku’ran (Ali Imran, 134, 148)
65
66
Ku’ran (El-Ankebut, 69)
67
Ku’ran (Junus, 26)
24
“Blago njima; divno Povratište ih očekuje, one koji vjeruju, dobra djela čine i koji su dobročinitelji.”68 “Zaista
Allah voli dobročinitelje.”69 “Tako Mi nagrađujemo dobročinitelje.”70 Sedmo, Allahova je milost uvijek blizu
dobročinitelja: “Nered na Zemlji ne činite nakon što red na njoj uveden je, a Njemu se molite u strahu i zbog
žudnje, jer Allahova milost blizu je onima koji dobročinstvo čine.”71 Osmo, Allahov je zakon na oba svijeta da
se dobročiniteljima nagrada nikad ne zameće, ne gubi i ne propada: “Svojom milošću pogađamo koga hoćemo i
ne damo da se nagrada dobročiniteljima zametne, A nagrada na drugome svijetu bolja je, nema sumnje, za one
koji su vjerovali, spadajući u bogobojazne.”72 “Niti će ih (prave vjernike) bilo što od neprijatelja snaći, a da im
se to neće kao dobro djelo upisati, jer Allah sigurno neće nagradu dobročiniteljima zametnuti.”73 Deveto, svaki
čovjek koji svoje lice, biće i žiće preda i upokori Allahu dž.š. on je dobročinitelj: “Naravno, da svoje lice i biće
Allahu okrene i preda i na temelju toga dobročinitelj je - u Gospodara njegova nagrada mu je, za takve nema
strepnje, niti će ožalostiti se.”74 Deseto, Allah pita ko ima ljepšu vjeru i zakon od onoga ko svoje lice, žiće i biće,
preda Allahu i ko slijedi Ibrahimov millet: “Čija vjera je ljepša nego u onoga ko Allahu predao je lice svoje, on
je dobročinitelj (Muhsin) i slijedeći vjeru Ibrahimovu koja čista je, jer za prijatelja Allah Ibrahima uzeo je!”75
Jedanaesto, onaj ko se okrene i ko preda lice, biće i žiće svoje Allahu dž.š. on se uhvatio za najčvršću i
neraskidivu vezu. “Ko lice, žiće i biće svoje preda i prepusti Allahu, a dobročinitelj je, taj se uhvatio za konopac
najčvršći, a sve će konačno kod Allaha okončati.”76 Dvanaesto, nema ni ljepšeg ni suvislijeg i svrsishodnijeg
govora od pozivanja na Allahov put i činjenja dobra: “Ko ima ljepšu besjedu od onoga što poziva Allahu, pritom
dobro čini i govori: Ja sam od onih što su Allahu predani i pokorni.”77 Riječ Hasenun - dobročinstvo, Muhsinun
- dobročinitelj i Ihsan - sinteza moralnih vrlina, iz istog su korijena i organski su nerazdvojive jedna od druge.
Prema jednom hadisu Ihsan je takvo osvjedočeno i uvjereno robovanje, pokoravanje, obožavanje i predavanje
Allahu dž.š., kao da Ga vidimo jer uistinu, iako mi Njega ne vidimo, On nas uvijek vidi. Zato je Ihsan temelj
ljudskog karaktera i praktičnog ponašanja. Ustvari, Ihsan je najvažnija etička kategorija iz Birra. Ihsan je
jedinstvo i sinteza karakternih odlika i crta. Iz Ihsana se razvija Muhsin, čovjek dobra, pravde, poštenje, stida,
karaktera i bedem odbrane od nevjerovanja (kufra), politeizma (širka), nemorala (nekulture), zla (nepravde) i
laži. Kao što je Adl sinteza i jedinstvo univerzalne i komplementarne pravde tako je Ihsan sinteza i jedinstvo
univerzalnih i komplementarnih karakternih svojstava. Zato bez Adla nema Šerijata - Vjerozakona, a bez Ihsana
nema Ahlaka - Morala. U Kur'anu i Hadisu se o dobru i govori kroz termin i pojam Tajjibun. “Reci: Ogavno se
sa ugodnim i lijepim ne izjednačuje, makar mnoštvo ogavnosti i ružnoće bilo iznenađenje za tebe; Allaha se
68
Ku’ran (Er-Rad, 29)
69
70
Ku’ran (En'am, 84)
71
Ku’ran (El-Earaf, 56)
72
Ku’ran (Jusuf, 56, 57)
73
Ku’ran (El-Tevba, 120)
74
75
76
Ku’ran (Lukman, 22)
77
Ku’ran (Fussilet, 33)
25
bojte, vi umom razborom darovani - možda tako uspijete.”78 Kur'an jasno, glasno i izričito kaže da nevaljale i
ogavne žene pripadaju istim takvim muškarcima, i oni njima, a čestite, čiste i lijepe žene istim muškarcima kao
što su one, a i njima one. “Nevaljale i ogavne žene pripadaju nevaljalim i ogavnim muškarcima, a nevaljali i
ogavni muškarci, nevaljalim i ogavnim ženama, čestite, čiste i lijepe žene, pripadaju čestitim, čistim, lijepim
muškarcima i čestiti, čisti, lijepi muškarci, pripadaju čestitim, čistim i lijepim ženama.”79 Kur'anski termini
Hasenun i Tajjibun pored moralno-etičkog značenja dobra i dobročinstva sadržavaju i istovremeno
podrazumijevaju; estetičko značenje lijepog. To je u potpunom skladu sa klasičnom mudrošću da su Istina,
Dobro i Lijepo tri grane na stablu istog drveta. Slijedeći tu mudrost treba jasno i glasno kazati: Istina daje život
svakoj kulturi, a laž je smrt za svaku etiku, kulturu i komunikaciju među ljudima. Laž onemogućava činjenja
dobra ili hajrata. Šta je hajrat? Hajrat je sve ono što je u ime Allaha urađeno, darovano i sagrađeno kao
materijalno dobro, a koristi ljudima.
2.3. Šta se postiže činjenjem dobra - Birra?
Prvo i najhitnije što se postiže činjenjem dobra jeste Allahovo zadovoljstvo sa nama, a kao rezultat i
posljedica tog zadovoljstva jeste i naše zadovljstvo sa svojim Stvoriteljem. Drugo, Vjerovanjem u Allaha i
činjenjem Dobra, ljudi postaju najbolja i napriznatija stvorenja kod Allaha: “A oni koji vjeruju i dobra djela
čine, zaista su najbolja stvorenja oni. Nagrada u Gospodara njihova za njih su vrtovi edenski kroz koje će rijeke
teći; u njima će vječno boraviti; Allah će zadovoljan njima biti; oni će Njima biti zadovoljni; to je za one koji su
pred Gospodarom svojim skrušeni.”80 Treće, Dobročinstvo dobročiniteljima donosi neprestanu blizinu Allahove
milosti: “Zaista je Allahova milost blizu dobročiniteljima.”81 Četvrto, činjenje dobra, kako u najmanjim, tako i
najvećim količinama dobročiniteljima, nikada ni na Dunjaluku ni na Ahiretu ne propada i donosi, im nagradu i
korist: “Tog Dana ljudi će odvojeno istupati da bi im se djela njihova mogla pokazati. Jer ko trun dobra učini on
će ga vidjeti. I trun zla ko učini on će ga vidjeti.”82 Peto, činjenje dobra sa Allahovim zadovoljstvom donosi
ljudima sreću - se'adu, unutrašnji mir, ravnotežu, ushićenje, smirenje, zadovoljstvo čistotu i jasnoću duše. To
ljudima donosi ravnotežu i pomirenje između duha i materije, duše i tijela i unutrašnjeg i vanjskog svijeta: “A ti,
o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi
u Džennet Moj.”83 Šesto, činjenje dobra donosi ljudima Uputu na Dunjaluku i nagradu na Ahiretu: “One koji
vjeruju i dobra djela čine Gospodar će naputiti zbog vjere njihove: Rijeke će teći ispred njih u džennetima
78
79
Ku’ran (En-Nūr, 26)
80
Ku’ran (El - Bejjime, 7 i 8)
81
82
Ku’ran (El-Zilzal, 6-8)
83
Ku’ran (EL-Fedžr, 27-30)
26
zadovoljstva, dova njihova bit će u njima: Hvaljen nek si Allahu! Pozdrav njihov je Selam. Mir vama! A
njihova posljednja dova: Tebe, Allaha, Gospodara svjetova hvalimo. Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao
što im se odaziva kad traže dobro, oni bi uistinu stradali. A Mi ipak ostavljamo da u zabludi svojoj lutaju oni koji
ne vjeruju da će pred Nas stati.”84 Dakle, Allah ljudima na dobro djelo odmah uzvraća nagradom, milošću i
uputom, a za zlo djelo ih ne kažnjava sve dok ima nade i mogućnosti da se poprave. Sedmo, u činjenju dobra i
dobrim djelima Allah ne obavezuje nikoga izvan i iznad njegovih mogućnosti:,.A oni koji su vjerovali, dobra
djela čineći. Mi zadužujemo svakoga samo koliko u njegovoj moći je. To su džennetlije, u Džennetu vječno
boravit će.”85 Osmo, po svojim rezultatima, učincima i posljedicama, dobro djelo uvijek donosi neprolazni
sevap - nagradu dobročiniteljima i korist drugim ljudima. Zato poslanik kaže: “Hajrun-Nasi men jenfeun-nasi
ve šerru-n-nasi men jedurru-n-nasi - Najbolji su oni ljudi koji koriste drugim ljudima, a najgori su oni ljudi koji
nanose štetu ljudima.” Na kraju treba raditi sve u ime Allaha, za dobro Islama, na korist ljudi i ni na čiju štetu.
Dakle, Musliman služi samo Bogu, a koristi kome može.
84
Ku’ran (Junus, 9-11)
85
27
3. NIJJET - NAMJERA
Uvod, prolegomena, preambula i zaglavak svake od 114 kur'anskih sura izuzev devete Et-Tevbe jeste
Besmella ili Bismilla: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.” Međutim, kad se zna da se u 27. kur'anskoj
suri En-Nemlu, Bismilla navodi dva puta, na početku i u tridesetom ajetu to znači da se Bismilla u Kur'anu
ponavlja i uči onoliko koliko ima kur'anskih poglavlja ili sura tj. 114 puta: “Allah je, nema Boga osim Njega,
Gospodar svega što postoji! Vidjet ćemo - reče Sulejman - da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa
im ga uruči, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći! O velikaši - reče kraljica. Meni
je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: U ime Allaha, Svemilosnog,
Milostivog.”86 Prvi čovjek, prvi poslanik i prvi vjerovjesnik za koga se u Kur'anu vežu dijelovi Bismille jeste
Nuh a.s. Naime, kada mu je stigla Allahova odredba i naredba da se sa svim sljedbenicima i vjernicima ukrca na
lađu prije sveopćeg potopa koji će stići njegov nevjernički narod, Nuh a.s. prije ukrcavanja na lađu uči: “I Nuh
reče: Ukrcajte se u nju (lađu), u ime Allaha neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan
je.”87 Posljednji Allahov Poslanik, milost svih svjetova i pečat svih poslanika, Muhammed a.s., sve radnje,
djela, akta, poslove, postupke ponašanja i aktivnosti otpočinjao je i započinjao je Bismillom, ukoliko su mu to
prilike, okolnosti, situacije i mogućnosti dozvoljavale. Tako je Bismillom kao preambulom, uvodom i
zaglavkom: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog,” otpočeo diktirati i tačke čuvenog ugovora na Hudejbiji
ili El-El-Meraru sa idolopoklonicima iz Mekke, na što se mušrički pregovarač, Suhejl ibn Amr, energično
usprotivio sljedećim riječima: “Ne priznajem takvu formulu. Muhammede, služi se do sada uobičajenom
formom i formulom - u ime Tvoje, o moj Bože.” Nakon sklapanja ugovora na Hudejbiji, Poslanik se za desetak
dana u mjesecu aprilu 628. n.e. ili 6. godine po Hidžri, obratio svim tada poznatim a dostupnim vladarima i
prvacima svijeta: bizantijskom caru Herakliju, njegovom namjesniku u Egiptu Džerir ibn Meti, vjerskom
poglavaru Kopta u Egiptu Mukavkisu, abesinskom caru Negusu, perzijskom caru Kisru Pervizu i njegovom
namjesniku u Jemenu, Bazanu. Sva su Poslanikova pisma počinjala Bismillom a završavala pečatom
Muhammed Resulillah. Sva su u sadržaju izražavala: mir (selam) onima koji su na pravom putu, sva su pozivala
ljude na istu Božiju riječ, sva su pozivala u Islam kao uvjet da bi se bilo spašeno, sva su pozivala na robovanje,
Jednom Jedinom Bogu i negaciju širka - politeizma. Ukoliko odbiju poziv da makar posvjedoče da su
muslimani samo muslimani. Buharija, Muslim i drugi muhadissi bilježe hadis koji od Muhammeda a.s. prenosi
h. Umer ibn Hattab u kojem kaže: “Sva djela se vrednuju, kvalifikuju i ocjenjuju prema namjerama i svakom
čovjeku pripada ono što je naumio ako učini Hidžru (preseljenje) iz jednog mjesta u drugo, radi Allaha i Njegova
Poslanika njegova je Hidžra radi Allaha i Njegova Poslanika; a ako se preseli iz jednog mjesta u drugo radi
86
Ku’ran (En-Neml, 27-30)
87
Ku’ran (Hud, 41)
28
ovog svijeta, dunjaluka steći će ga, ko se preseli iz jednog mjesta u drugo radi žene kojom se naumio oženiti,
oženit će se ali svačija je Hidžra ono radi čega ju je učinio.“88 U jednoj drugoj predaji Poslanik kaže:: “Nema
više Hidžre poslije oslobađanja Mekke.”
Namjera, nakana, na arapskom Nijjet, prema ajetu Bismilli i navedenim hadisima izražava i svjedoči
temeljni princip moralnog vrednovanja dijela u Islamu. Djela se u vjerskom i moralnom smislu vrednuju prema
Nijjetu, namjeri, nakani. Namjera je čovjekovo unutrašnje htijenje, želja, poriv, motiv, težnja za nečim. Namjera
se događa u unutrašnjem čovjekovom svijetu, u dubini čovjekove duše i na srcu i ona kao takva pokreće
čovjeka na svaku konkretnu akciju, aktivnost, djelatnost, posao, postupak, ponašanje, praksu, vezu, odnos,
komunikaciju, riječ. Namjera prethodi bilo kojem konkretnom činu. Kroz značenje, učenje, vjerovanje Bismille
vidi se da musliman sve čini, sve radi, sve misli, sve razmišlja, sve sudi, sve postupa, sve ponaša, vjeruje, život-
živi, istinu govori, pravdu dijeli, dobročinstvo čini, samo u ime Allaha. U ime Allaha je srce, duša, bit, bilo,
esencija, supstancija, esencija jezgra i srčika Nijjeta u Islamu. U čemu? U svemu: “Onaj ko Hidžru učini u ime
Allaha naći će na Zemlji mnogo mjesta, usprkos svojih neprijatelja i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni
kraj u ime Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada neprestana od Allaha njemu je sigurna. A
Allah mnogo prašta i milostiv je.”89 Zato musliman sa Bismillom kao srcem i dušom Nijjeta - U ime Allaha,
počinje i živi vjeru, počinje i živi život, sa Bismillom počinje svaki hairli posao, sa Bismillom se kreće, sa
Bismillom sudi, vrednuje, procjenjuje i ocjenjuje sve, sa Bismillom ulazi u odnose, procese, postupke i
pobnašanja sa ljudima, sa Bismillom uči, istražuje spoznaje, zaključuje, analizira i povezuje pojave u svijetu.
Evo kako na vjeru i djelo gleda rahmetli Alija Izetbegović: “U svijetu prirode stvari postoje objektivno. Zemlja
se kreće oko Sunca (a ne obratno), znali mi to ili ne, sviđalo nam se to ili ne. Mi čak možemo mrziti tu
činjenicu, ali mi je zato ne možemo ni izmjeniti. Sa moralnog stanovišta činjenice su besmislene. One nemaju
moralnog predznaka i kao takve one su moralno nepostojeće. Obrnuto, u našem unutrašnjem, ljudskom svijetu
stvari ne postoje objektivno. One uopće ne postoje u prirodnom smislu riječi, mi smo tu neposredni učesnici i
izgled toga svijeta direktno zavisi od nas. Taj svijet ne postoji u mom dijelu u kom ga mi našim težnjama nismo
stvorili. To je domen ljudske slobode. Za razliku od vanjskog svijeta, gdje činimo ono što moramo da činimo,
gdje postoji bogat i siromah, pametan i glup, obrazovan i primitivan, slab i jak, svi oni faktori koji ne zavise od
naše volje i ne izražavaju naše autentično JA - u unutrašnjem svijetu postoji puna sloboda i jednakost šansi. Ta
sloboda je potpuna jer nema materijalnih (prirodnih) ograničenja i jer se se sva iscrpljuje u namjeri i težnji.
Svaki čovjek bez razlike (na sve vanjske okolnosti) može podjednako htjeti i težiti dobru i voljeti dobro. Mnogi
ljudi nisu u mogućnosti da doprinesu i ispravljaju nepravde, ali svaki čovjek može u svojoj duši osuditi ili mrziti
nepravdu kod sebe i drugih. U ovom je smisao pokajanja. Nije moral (samo) u samom činu, nego prije svega u
težnji da se ispravno živi, u naporu volje, u borbi za spasenje. Moral je prvo težnja, a ne (samo) postupanje. Jer,
88
Jakub Memić, I.P.H.
89
29
ako ne bi bilo tako onda bi uškopljenik bio krijepostan čovjek, a želučani bolesnik primjer umjerenosti. Biti
savršen, bezgriješan nije ljudski. Griješiti i kajati se bliže je čovjeku, ljudskije je. Sjetite se Aljoše i Miće
Karamozova. Aljoša je divan, skoro savršen. Mića je potpuni čovjek i usprkos svim strastima i grijesima, da li
biste sa sigurnošću mogli reći koji je od njih dvojice bliži Božijoj milosti. Koliko postupaka učinimo koje nismo
željeli! Koliko postupaka isto tako smjeramo ili težimo da učinimo, a nikad ih nećemo ostvariti. To su dakle, ta
dva svijeta: srce i priroda. Jedna naša namjera makar se nikad ne ostvarila dogodila se u potpunosti u svijetu
srca. Ona je jedna potpuna realnost. Isto tako jedna naša nehotična radnja, jedan postupak iza kojeg ne stoji naša
namjera, dogodio se u cjelosti u svijetu prirode, a može se reći da se uopće nije dogodilo u onom drugom,
unutrašnjem svijetu. Ova suprotnost između težnje i djela refleks je iskonske suprotnosti između čovjeka i
svijeta i na skoro isti način pojavljuje se u etici, umjetnosti i religiji. Namjera, umjetnička težnja i pobožnost
pripadaju unutrašnje jedni drugima i stoje u istom odnosu sa svojim materijalnim (ovosvjetskim) projekcijama:
ponašanjem, umjetničkim djelom i obredom. Prvi su doživljaji u duši, drugi su doživljaji u svijetu. Djela se
prosuđuju prema namjerama - djela se prosuđuju prema posljedicama. Prvo je poruka svake religije, drugo
deviza svake politike ili revolucija. To su dvije suprotne logike. U jednoj se očituje negacija svijeta, u drugoj
negacija čovjeka. Čovjek je dobar ako hoće dobro onako kako ga on shvata; to može da bude i zlo za shvatanje
drugog. Čovjek je zao ako hoće zlo onako kako ga on shvata, pa makar to bilo dobro za druge ili dobro za
shvatanje drugih. Radi se uvijek u čovjeku samom za sebe, o njegovom shvatanju, o svijetu koji je samo njegov
i ničiji drugi. U tom čisto unutrašnjem, čisto duševnom odnosu, svaki čovjek je potpuno sam i apsolutno i
podjednako slobodan. To je smisao Sartrove izjave da je svaki čovjek apsolutno odgovoran i da nema nevinih
žrtava niti nevinih osuđenika u paklu. Zlo i dobro su u čovjeku. Nikakvim vanjskim utjecajem, izmjenom
okolnosti, dresurom, zakonima, silom, ne može se čovjek popraviti. Može se samo izmjeniti njegovo ponašanje.
Porok i vrlina nisu proizvod kao vitriol i šećer, kao što su mislili Hpolit Ten ili Zola. U “Vaskrsenju” Tolstoj
pokazuje kako manipulisanje ljudima, u što se pretvara prevaspitanje kažnjenika, samo kvari ljude. Preporod,
obraćanje dolazi spontano, iznutra kao rezultat jednog preokreta duše i u duši. Sa gledišta religije jalov je svaki
vanjski (bez unutrašnjeg) utjecaj da se zlo ukloni.”90 Rahmetli Nerkez Smajlagić je govorio “Vjera je, to se svi
slažu, stvar duše, njen vlastiti unutrašnji doživljaj. Ona se po mnogo čemu duboko korijeni u samoj čovjekovoj
naravi, u njegovoj upravo duševnoj potrebi da nadraste svoje ograničeno biće i da se uzvisi do Jednog, do
Najvišeg Bića u kojem i sam čovjek doživljava vlastitu punoću i svrhu. Vjera je reagiranje ljudske naravi i njena
neprestana težnja prema Bogu.” A šta je drugo moral nego religija pretočena, prevedena i prenesena u težnje i
pravila ponašanja, odnosno, čovjekovo svjesno, voljno i slobodno ponašanje ili odnošenje prema drugim
ljudima usklađeno sa vrhunaravnim načelom postojanja Boga. I za imami Gazaliju: “Vjera je intuitivna potreba
duše, njen vlastiti unutrašnji doživljaj. Njeno središte je ljudsko srce, a pokretačka, motorna, izvorna snaga je
ljubav prema Bogu. Srce poznaje Boga, primiče Mu se, radi za Njega i probija se ka Njemu.” Evo šta o pogledu
90
Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 117, 118 i 119)
30
srca i njegovog značaja za čovjeka kaže Poslanik: “Znajte! U ljudskom tijelu ima jedan organ koji, kada je zdrav
i ispravan zdravo je i ispravno i čitavo tijelo, a kad je ono bolesno i pokvareno bolesno je čitavo tijelo. Taj organ
je srce.”91 Pošto je Islam religija univerzalne istine i pravde, a pošto nikad svi ljudi na ovom svijetu nisu u istoj i
jednakoj poziciji i objektivnim mogućnostima da čine dobro i da doprinesu ispravljanju nepravde i sprečavanju
zla postavlja se pitanje kako pomiriti univerzalnu pravdu i nejednake mogućnosti na Zemlji. To razriješava i
razjašnjava sljedeći Posalnikov hadis: “Ko od vas vidi da se radi općespoznato zlo, neka ga spriječi rukom i
silom, ako ne mogne rukom onda jezikom, a ako ne mogne jezikom onda neka to zlo osudi u srcu i na duši,
mada je to najslabiji oblik Imana.”92 Dakle, svi ljudi mogu podjednako i ravnopravno težiti da čine dobro, svi
mogu željeti da spriječe nepravdu, svi u srcima mogu živjeti u skladu sa svojim Imanom i na dušama sa svojom
savješću. Svi ljudi bilo kada i bilo gdje u svojim srcima i na svojim dušama mogu osuđivati i osuditi nasilje.
Prema učenju i vjerovanju Islama nema čovjeka i naroda koji ne može: vjerovati u Allaha, u Sudnji dan, imati
čist, iskren i plemenit Nijjet - namjeru, biti moralan i klanjati namaz. Uvjet za dobro i moralno djelo, pored
Imana - vjere, Slobode i slobodnog izbora jeste i čist, iskren i plemenit Nijjet. Upravo iz iskrene, čiste i
plemenite namjere, na temelju Imana, islamski moral je činjenje dobra u ime Allaha u formi slobode. Najkraće i
najjasnije rečeno islamski moral je činjenje dobra na temelju Imana, u ime Allaha, u slobodi. Za razliku od svijeta
stvarnosti, nužnosti, nužde, kauzalnosti, ograničenosti, uvjetovanosti u kojem se događaju djela, radnje i
postupci na način koji su uvjetovani različitim činiocima i faktorima koji najčešće ne ovise o nama, u
unutrašnjem samo našem svijetu, u svijetu srca i duše u kojem se događa namjera, nakana, motiv, inspiracija,
unutarnje htijenje, težnja, poticaj u Nijjetu čovjek je autentično, jedan kroz jedan svoj, jer je sam i slobodan i iz
vana neuvjetovan. U tom smislu od presudnog je značaja imati čist, iskren, plemenit i pravi Nijjet. Ne može se
ništa uraditi ili učiniti, a da tome ne prethodi namjera ili nakana. Zato vjera sve vrednuje, ocjenjuje i kvalifikuje
prema namjerama, a politika, privreda, ekonomija i revolucija prema rezultatima i posljedicama. Oni koji sve
mjere vagaju prema rezultatima, učincima, posljedicama i efikasnosti unaprijed se moraju pomiriti sa
činjenicom da u vanjskom svijetu žive sposobni i nesposobni, bistri i glupi, eksploateri i eksploatisani, radnici i
neradnici, bogataši i siromasi, jači i nejači, vješti i nevjesti, školovani i neškolovani, sudije i suđeni, vladari i
podanici. Na zemlji ne postoji politička mudrost i politička praksa koja bi ove razlike izbrisala. Mudra politika
ove razlike svodi u snošljive granice. U okviru univerzalne, Allahove Svemilosti i Milosti, koja je temelj, topos,
humus, jezgra, srčika, bit, esencija i supstancija same namjere ili Nijjeta: Ukoliko je bilo koji čovjek imao čistu,
iskrenu i plemenitu namjeru da učini dobro djelo pa ga ne učini, ne svojom krivicom, on će kod Boga prema
namjeri imati sevab - nagradu. Ukoliko je, pak, imao namjeru da uradi zlo pa ga ne uradi, Allah ga samo prema
nevaljaloj namjeri koju ne slijedi zlo djelo, neće kazniti. U povijesti ljudskog mišljenja bilo je takvih ljudi koji
su tvrdili da u ljudskom umu nije bilo ništa prije samog iskustva. Drugi su im duhovito i slikovito odgovorili - u
91
Jabub Memić, I.P.H.
92
Jabub Memić, I.P.H.
31
ljudskom umu nije bilo ništa prije samog uma. Prosto rečeno u pameti se prvo pamet nalazi. Opaki su i opasni
ljudi u kojih namjera slijedi praksu. Kod njih ispade sve naopako i opasno. Kada im se skrene pažnja što rade
oni odgovaraju - nismo znali da će se ovo dogoditi. Pri tome nemaju snage i pameti da sami sebi postave pitanje
- što nas je vodilo, rukovodilo i motiviralo da ovo uradimo. Do izbora prave odluke dolazi se preko srca, duše,
iskrena, čista, plemenitog i pravog Nijjeta apriorno, a ne preko iskustva i prakse, naknadno aposteriorno: “Tako
se mladići u Pećinu skloniše; rekoše: Gospodaru naš, podari nam milosti Svoje; Daj nam razbora u pogledu naše
odluke!“93 Pravom djelu i praksi prethodi prava odluka, a temelj svakoj ispravnoj odluci je čist, iskren, plamenit
i pravi Nijjet - namjera. U obrnutom slučaju, kad ide prvo djelo, pa odluka pa na kraju namjera, susrećemo se sa
neznanjem u akciji, a Hegel kaže da nema ništa opasnije od neznanja u akciji. Uz čist Nijjet; ispravnu odluku,
ljudi su u okviru, svojih mogućnosti dužni misliti i razmišljati o učincima, rezultatima i posljedicama svojih
djela, kako sa stajališta prošlosti, sadašnjosti, tako i sa stajališta budućnosti. S obzirom da se događa u srcu i na
duši, namjera kada se dogodi, ona se jednom zauvijek događa. Kao takva ona je neizbrisiva i neponištiva. U
svijetu srca, duše, slobode i namjere čovjek živi pravu, istinsku i autentičnu realnost dok u njegovim
postupcima, ponašanju, držanju, djelima, praksi i riječima ima uvjetovanog, prisilnog, nametnutog,
podmetnutog, slučajnog, stihijnog i nužnog. Namjera je autentična realnost i relevantni unutrašnji momenat
ličnog moralnog čina. U sferi namjere, za razliku od sveukupne prakse, djela i riječi čovjek je slobodan te stoga
i temeljno moralno odgovoran. Djela se moralno, na temelju vjere, u slobodi, sude, prosuđuju i vrednuju prema
namjerama. Zato je namjera iza slobode i vjere prva realnost u čovjeku. Poslanik u više hadisa skreće pažnju na
iskrenost, čistotu, jasnoću i plemenitost namjere za ljudski život i praksu: “Lijepa i plemenita namjera - Nijjet
uvodi čovjeka u Džennet.”94 ili “Najbolje djelo je iskren Nijjet.”95 ili “Svoje poslove i djela iskreno i čisto radite
samo u ime Allaha jer Allah prima samo iskrena i u Njegovo ime urađena djela.”96 Kada radi sve sa namjerom u
ime Allaha, čovjek nikada ne može izgubiti motiv i poticaj u svoje aktivnosti, nikada se ne može razočarati u
ljude i u njihov zaborav i nezahvalnost za učinjeno dobro, nikada njegovo dobro djelo, neovisno od odnosa ljudi
prema njemu ne gubi svrhu i smisao i nikada mu kod Boga neće izostati nagrada za učinjeno dobro. Zato je
deviza muslimana - Sa namjerom sve u ime Allaha, za dobro Islama, na korist muslimana i svih čestitih i
dobronamjernih ljudi i ni na čiju štetu. S druge strane Allah proklinje i poništava svaki obred, ponašanje i
praksu koja nije u ime Njega: “Znaš li ti ko je taj što Vjeru poriče! To je onaj što tjera i odbija siroče (jetima);
da se je jadnik i bijednik nahrani ne podstiče! Muka će biti za one klanjače koji se na namazu svome ne
usredotoče, koji samo viđeni biti hoće. I dobročinstvo bi da spriječe!”97 Isti je slučaj onih koji imetak dijele, ne
u ime Boga, nego da bi od ljudi viđeni i pohvaljeni bili. Kao što kiša sapire i čisti prašinu sa litica stijena pa
gole ostaju tako i Allah njihova djela briše i poništava: “Vi koji vjerujete! Gunđanjem, grdnjom i prigovorom,
93
94
95
96
97
Ku’ran (El-Maun, 1-7)
32
milostinju (sadaku) svoju ne kvarite, baš kao onaj što imovinu daje samo zato da ga ljudi vide, a u Allaha i u
Dan posljednji ne vjeruj taj nalikuje kakvoj litici na kojoj je malo zemlje pa je pljusak sapere i golom ostavi je.
Takvi ništa postići neće osim što uradiše jer Allah na Pravi put ne okreće nevjernike.”98 Takvi će ustvari u duplo
biti nagrađeni sa manje od ništa. Kako! Pa sve što su u ime ljudi, a ne u ime Boga potrošili, ljudi im to potpuno
zaborave, a Bog im to ne primi. Drugo, na Onom svijetu, za to djelo umjesto nagrade imaju kaznu: “I one koji
svoju imovinu pred svijetom dijele, a ne vjeruju u Allaha ni u Dan posljednji, također, Šejtan prijatelj je - baš
zao prijatelj u njega je. A šta bi im bilo da vjeruju u Allaha i u Dan posljednji i da troše od onog što Allah
darovao im je, jer Allah veoma dobro njih poznaje. Allah ne čini nepravdu ni koliko trun je, a ako se
dobročinstvo prinese On će ga udvostručiti i još će golemu nagradu dati od Sebe.”99 Samo onaj ko vjeruju, živi,
radi, sudi, uči, spoznaje, dijeli, ponaša se, odnosi i postupa u ime Boga on nikad ne gubi sadržaj, smisao, cilj i
motiv za život. On ima radost na Ovom i nadu na Onom svijetu. Onaj ko daje samo da od ljudi bude viđen, a
ništa u ime Boga, on je Muraija i teško njemu i njegovo će biti sve prokleto, zbrisano i poništeno.
98
99
Ku’ran (En-Nisā, 38-40)
33
4. SLOBODA VOLJE I SAVJEST
Kao i život, forma, Ruh, sedžda, hilafet, znanje i sloboda se čovjeku i ljudima bez ikakvog njihovog
učešća i zasluga daruju kao Allahova milost. Jedini izvor i garant slobode, života i svih formi stvaranja, Ruha,
sedžde, Hilafeta i znanja jeste Allah dž.š. Iskonska, arhetipska, primordijalna, prasloboda ima prakorijen,
praosnovu, praklicu, praformu i praodređenje u čovjekovom pravu, odabiru, opredjeljenju, određenju da u
slobodi (nakon što su se svemir, zvijezde, Zemlja, brda i planine pred tom veličinom i izazovom sustegli)
prihvati ili ne prihvati Objavu. Čovjek se tom izazovu odaziva i prihvata objavu: “Mi smo doista Emanet -
Polog (Objavu) ponudili nebesima, Zemlji i planinama pa su odbili da ga ponesu i od njega se sustegli bijahu, a
čovjek Emanet - Polog (Objavu) svjesno i slobodno ponese i prihvati.”100 Prvo ozbiljenje, ospoljenje,
ostvarenje, svjedočenje, kušanje i prakticiranje slobode jeste čovjekovo prihvatanje unutrašnjeg Emaneta -
Objave kojim se ozbiljuje i konkretizuje čovjekova svijest o misiji: “Mjesec ramazan je taj u kome je počelo
spuštanje i objavljivanje Kur'ana kao Upute za ljude kao jasno znamenje Upute i onoga što je Razdjelnik
između dobra i zla”101 ili “Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu u vjeri i etici i upućuje na ono što je
najispravnije u životu donoseći radosne vijesti za pravovjernike koji dobra djela čine: da golema nagrada za njih
je.”102 Prva situacija na Zemlji kojom se kuša i realizira prva verzija slobode jeste vjerovati ili ne vjerovati,
živjeti ili ne živjeti, vrednovati ili ne vrednovati, suditi ili ne suditi, ponašati se ili ne ponašati se, odnositi se ili
ne odnositi se, raditi ili ne raditi, spoznavati ili ne spoznavati, učiti ili ne učiti po Objavi. Prihvatanje Objave,
vjerovanje i način života po Objavi je prva čovjekova ovjera slobode, njeno prvo svjedočenje, življenje,
promicanje, ostvarivanje, realiziranje, ospoljenje, otjelovljenje, ispuštanje iz apstrakcije i spekulacije na tlo
realnosti, stvarnosti postojanja. Prva supstanca, prva esencija, prva bit, prva srčika, prva jezgra, prvi sadržaj,
prvo popunjenje i prva bit slobode jeste Objava. Isključivi sadržaj Objave koja se nudi u formi, okviru, obliku,
odnosu, slici, ramu, formuli i izvanjskom određenu slobode jeste: Istina, pravda, pravičnost, red, poredak,
sistem, pravo, dobro, uputa, opomena, pouka, poruka, pravi put, milost, savjet i lijek za čovjeka i ljude. Kao što
je sadržaj svake objave (Kelima, risala, suhifa i kitaba kao što su Tevrat. Zebur, Indžil i Kur'an) Istina tako je
forma, oblik, okvir i način na koji se Istina od Allaha u Objavi nudi Sloboda: “A da hoće Gospodar Tvoj, na
Zemlji bi svi bili vjernici. Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici! Jer nijedna duša ne povjeruje bez Allahove
dozvole, a On učini nečistima one što neće da promisle. Ti kaži: Pogledajte sve što je na nebesima i na Zemlji!
Ali ništa ne koriste znači ni opomene narodu koji neće da vjeruje.”103 Jedini sadržaj kojeg je dostojna sloboda u
svome čistom, praiskonskom i primordijalnom određenju jeste Istina iz Objave, a jedina forma, oblik i okvir
100
101
102
Ku’ran (El-Isra, 9)
103
34
koje je dostojna istina iz Objave jeste Sloboda: “U vjeri nema nikakve prisile: zaista se jasno razlikuj put razbora
od zablude i zato onaj ko Đavola zaniječe, u Allaha vjeruje. Taj se uhvatio za uže najčvršće, prekinut se nikad
neće, a Allah sve čuje i zna sve.”104 “Mi smo ti. zaista Knjigu sa Istinom spustili zato samo Allaha obožavaj,
budi odan Njegovoj vjeri!”105 Zato. uistinu korijen i izvor ili prvi korak, prvi izazov, prva konkretizacija, prvo
ospoljenje, ostvarenje i prakticiranje čovjekove i ljudske slobode leži u mogućnosti prihvatanja ili odbijanja
Objave ili unutrašnjeg Emaneta: “Reci od Gospodara vašeg Istina je u Objavi, pa ko hoće u slobodi neka
vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.”106 Dakle, prvo i arhetipsko pravo na temelju Slobode koje prethodi svakom
drugom pravu ili ozbiljenju i ostvarenju Slobode jeste slobodno, ničim neuvjetovano, autentično, dragovoljno i
pojedinačno izjašnjavanje svake ljudske duše, odmah po činu stvaranja prije nego što uđe u okove tijela i
blokade strasti, straha, interesa, poroka i grijeha: “Zar Ja nisam vaš Gospodar. One su potpuno slobodno, ničim
izvana ograničene odgovorile: jesi mi svjedočimo!”107 Dakle, sve stvorene duše su istovremeno posvjedočile i
potvrdile Allaha kao Stvoritelja i Gospodara stvorenja i stvorenih svjetova. Zato je zbilja Istina, Uputa i
Opomena sadržaj i unutrašnja dimenzija Objave, a Sloboda je forma, okvir, oblik ili vanjska dimenzija Objave.
“Zaista, Ova Opomena jeste, pa izabrat će put ka Gospodaru svome ko bude htio u slobodi.”108 “Kur'an je
Opomena, uistinu pa ko hoće u Slobodi imat će ga na umu; Jedino Allah bude li htio, oni će ga imati na umu u
Slobodi; samo On dostojan da Ga se čuvaju i praštanje je svojstveno njemu.”109 “Zbilja ovo jest Opomena, pa
ko htjedne u Slobodi izabrat će put do Gospodara svoga, a vi ćete htjeti samo ono što bude Allahova volja;
Allah sve zna i Premudri je zaista.”110 Allah dž.š. je Emanet Objave prije čovjeka, pošto su mnogo prije njega
stvoreni ponudio nebesima, Zemlji i planinama pa i: nebesima. Zemlji i planinama, bi nelagodno to prihvatiti i
od toga su se sustegli, ne iz neposluha već iz počasti prema Allahovoj vjeri i to iz bojazni da ne bi Emanet -
polog ispunjavali. Potom je Allah Emanet - polog čovjeku kao izazov i čast u Slobodi ponudio pa je čovjek
prihvatio. Na isti način kao što je bio potpuno slobodan da prihvati ili ne prihvati Emanet Objave čovjek je bio,
jeste i bit će poptuno slobodan da sa svim rezultatima i posljedicama prihvati ili ne prihvati Iman - Vjerovanje:
“Femen šae fel-ju'min ve men šae fel-jekfur - Ko hoće u slobodi neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.”111 U
okviru Slobode na temelju Objave i Imana - Vjerovanja, ljudi po logici života i prirodi stvari ulaze u Din-Islam
ili religiju od i religiju kod Allaha dž.š.: “Allah poziva u Slobodi domu spasenja i ukazuje i upućuje na Pravi put
onome kome On hoće.”112 “A onaj ko u Slobodi želi neku drugu religiju osim Dini-Islama neće mu biti
primljena kod Allaha.”113 “Kod Allaha i od Allaha je prava religija jedino Dini-Islam.”114 “Sada sam vam vašu
104
105
Ku’ran (Ez-Zumer, 2)
106
107
108
Ku’ran (El-Muzzemmil, 19)
109
Ku’ran (El-Muddessir, 54-56)
110
Ku’ran (El-Insan, 29-31)
111
112
113
35
religiju usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Dini-Islam u Slobodi bude
religija.”115 U hijerarhiji i redoslijedu osnovnih odlika i odredbi čovjeka Sloboda prethodi Objavi, Objava
Imanu i Vjerovanju, vjerovanje religiji - Dini-Islamu, a religija moralu ili etici: “A da je Gospodar Tvoj htio
(prisilom u neslobodi) sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim oni će se uvijek u vjerovanju (kao
slobodni) razilaziti.”116 Neprihvatanjem Objave po neminovnosti neumitne sudbine i neizbježnog usuda kojeg
nije izbjegao nijedan narod, ljudi, narodi, zajednice i pojedinci (koji ne prihvate izbor Objave u Slobodi)
prihvataju mit kao šejtansku objavu: “Kada im se (svim ljudima koji ne slijede Objavu) riječi Naše kazuju,
govore: Već smo čuli da hoćemo i mi bismo tako nešto rekli. To su samo izmišljotine (mitovi, bajke, legende)
naroda drevnih.”117 “Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džinna koji
su jedni drugima kićene besjede (mitovi, bajke, legende) govorili da bi ih obmanuli, a da je Gospodar tvoj htio
oni to ne bi učinili, zato ti ostavi njih i ono što oni izmišljaju.”118 Zato. ko umjesto Objave u Slobodi odabere
Mit, on umjesto Imana neizbježno bira Ilhad - nevjerovanje (ateizam) i Kufr - negiranje, pokrivanje i poricanje
Allaha kao Gospodara i Stvoritelja svjetova. Oni koji se u okviru Slobode umjesto Objave za Mit opredjele,
umjesto Imana - vjerovanja za Ilhad ili Kufr, umjesto Tevhida - Monoteizma za Širk - politeizam, oni se neumitno
slijedom toga i na temelju toga, umjesto za religiju Din-Islam opredjeljuju za sihr - magiju. Kao što Din-Islama
nema bez Istine, Upute, poslanika, vjerovjesnika tako sihra i magije nema bez ideologije, propagande, laži,
omađijavanja i obmanivanja ljudi. Dok se Allahova Objava, na temelju nje Iman i Islam, kao Istina prenosi u
formi i obliku slobode, dotle se mit i njegovi prvi derivati: kufr - negiranje i prikrivanje Istine, Ilhad -
nevjerovanje, Sihr - magija kao laži, obmane, magija i negacija Objave, Imana i Islama prenose u neslobodi
putem drila, dresure, manipulacije, omađijavanja i obmanivanja svojih pripadnika. U Objavi, ljudi se na temelju
Imana, Islama, Ahlaka odgajaju prema jedinstvenom, neizmjenjivom i nezamjenjivom okviru, zakonu i formi u
Slobodi kao ljudi. U magiji, na temelju mita, ljudi se prema jedinstvenom i neizmjenjivom zakonu drila, dresure
i cenzure, putem laži, propagande i ideologije dresiraju i animaliziraju. Dok je sadržaj Objave Istina, a forma
Sloboda, dotle je sadržaj mita laž i šejtanska vesvesa - obmana, a forma nesloboda i nasilje. Zato Din-Islam
preko Objave Imana i ahlaka u Slobodi nastupa sa silom argumenata i činjenica iz Istine, a sihr kao šejtanska
objavljena obmana i laž preko kufra i ilhada nastupa sa argumentima sile, nasilja, propagande, ideologije i
cenzure u neslobodi.
4.1. Vjera i Sloboda preduvjeti svega što je moralno i što valja
114
115
116
Ku’ran (Hud, 118)
117
Ku’ran (El-Enfal, 31)
118
Ku’ran (El-En'am, 112)
36
Kao što pojavi prethodi Sloboda, a Objava prva istinito, prirodno i čisto ozbiljuje, ospoljuje, iskušava,
legitimira, legalizira, regulira, prakticira i ispunjava slobodu, tako su poslanici i vjerovjesnici prvi svjedoci,
vjesnici, lučonoše, promicatelji i realizatori Slobode. Oni su prvi učiteljji i uvoditelji u Slobodu kao spoznatu i
neizbježnu nužnost da se jedino i samo Allahu kao Stvoritelju, Gospodaru i Vladaru svjetova i stvorenja treba
vjerovati. Svi poslanici i vjerovjesnici pozivaju svoje narode i zajednice da samo Allahu robuju jer nema drugog
Boga osim Njega. Ta maksima kazuje da je samo Allah Stvoritelj, da se samo Njemu robuje, a sve ostalo su
samo Allahova stvorenja, da se njima nikada i ni u čemu ne robuje, da su od njih ljudi i međusobno ravnopravni
i slobodni i da je čovjek u stvorenim svjetovima i među stvorenjima odlikovan i darovan Hilafetom. Robovanje
i pokoravanje samo Allahu dž.š. je uvjet slobode iznutra. Kao što je Izvor i Darovatelj Slobode Allah dž.š., a
prvi svjedoci promictelji, garanti i uspostavitelji Slobode poslanici i vjerovjesnici oni su i prvi taoci i žrtve za
Slobodu. Pošto Sloboda znači biti u sebi, a biti u sebi znači biti u Vjeri - Imanu, na temelju Objave to poslanici i
vjerovjesnici među ljudima nisu nikada ni izvana, od strane ljudi uvjetovani i određeni što je zapreka i
onemogućavanje slobode. Prvo, njih u poslaničko-vjerovjesničku misiju za prenošenje i dostavljanje Objave
ljudima bira i određuje Allah dž.š. Dakle, autoritet, legitimitet, legalitet, regularnost njihove poslaničko-
vjerovjesničke misije počiva na Allahovoj Odredbi, Odabiru, Volji i Izbom, kojem se svo ljudstvo, a ni oni sami
nisu mogli suprotstaviti. To znači da poslanike i vjerovjesnike ne bira ni demokratija, ni monarhija, ni anarhija,
ni tiranija, ni autokratija, ni despotija, ni oligarhija, ni politeja nego Allahova Volja i Odredba. Drugo, poslanici
i vjerovjesnici nikada za svoju poslaničko- vjerovjesničku misiju od ljudi nisu tražili novaci materijalnu
protunagradu. Svi su oni govorili i ponavljali da njima slijedi nagrada od Gospodara svjetova. To je uz Božiji
Izbor drugi presudni izvanjski faktor da su bili slobodni. Zato su svi poslanici i vjerovjesnici prvi svjedoci
slobode na svijetu i prvi uzori u vjeri, etici i načinu života za sve ljude. Iz njihovog primjera se vidi da je prvo,
sveto, arhetipsko pravo, koje prethodi svakom drugom pravu, mogućnosti i izboru-jeste potpuno slobodno,
ničim neuvjetovano, autentično, iskonsko, dragovoljno i pojedinačno izjašnjavanje i priznavanje svake ljudske
duše na temelju Objave, kao imperativ unutar svakog čistog, slobodnog i subjektivnog uma, volje, srca, savjesti,
svijesti i pameti u Slobodi: “Zar Ja nisam vaš Gospodar. One su (duše) potpuno slobodno odgovorile: Jesi, mi
svjedočimo.”119 Iz prvog arhetipskog i primordijalnog prava i slobode prihvatanja ili neprihvatanja Objave,
vjerovanja ili nevjerovanja prema Objavi, na što su prvi potvrdno odgovorili poslanici i vjero vjesnici, slijede
ostala, prirodna, sveta, neotuđiva i iskonska i od Dragog Allaha zagarantirana prava. Zato je doprinos poslanika
i vjerovjesnika slobodi na pologu Objave veći i značajniji od svih ostalih ljudi zajedno. Iz prava i slobode na
vjeru preko Objave i slijeđenja poslanika, ljudi su izborili pravo i Slobodu na život, imovinu, čast i dostojanstvo,
kreaciju, kulturu, preko osjetila, razuma i uma na nauku i civilizaciju, rad, privređivanje, privredu i ekonomiju,
pravo na potomstvo, porodicu, rodbinu, bratstvo, rod, pleme, narod, naciju, rasu, slobodu, pravo na kretanje i
mjesto boravka, politička prava i slobode. “Kunem se ovim gradom (Mekkom) ti ćeš Muhammede u ovom
119
Ku’ran (El-Ea'raf, 172)
37
gradu biti slobodan.”120 Da bi Muhammed a.s. ili bilo koji čovjek i ljudi u Mekki ili bilo kojem drugom gradu
bili slobodni ti gradovi i mjesta, poput Mekke nakon njenog oslobađanja, moraju biti od idola očišćeni i
oslobođeni. Kao što je uvjet slobode izvana za svakog čovjeka i narod rušenje vanjskih idola tako je uvjet
slobode iznutra za svakog čovjeka pojedinačno rušenje svojih, ličnih, vlastitih i unutrašnjih idola kao što su
strasti, poroci, potpuna zaokupljenost i opterećenost sobom, stavljanje sebe u središte svijeta. Svaka ličnost ima
slobodu, pravo i relativnu autonomiju da misli svojom glavom, rasuđuje svojom dušom i savješću u okviru
vlastite relativno autonomne spoznaje o dobru i zlu, istini i neistini, pravdi i nepravdi, svjetlu i tami, uputi i
zabludi, da misli, da mašta, da planira, voli, osjeća i namjerava, svojim srcem, dušom i savješću gleda i razgleda
svojim očima, sluša svojim ušima, miriše svojim nosom, dodiruje svojim rukama, vjeruje svojim srcem,
namjerava svojom dušom na temelju Objave i Sunneta u okviru propisa. Dakle, kao što je sadržaj svake Objave
Istina tako je forma, oblik, okvir i način na koji se Istina od Allaha u Objavi nudi Sloboda. Prva supstanca, prvi
sadržaj, prvo popunjenje, prva bit, srce i duša Slobode, jesu Objava i Iman - vjera utemeljena na njoj. Isključivi
sadržaj Objave i vjere koji se nude u formi i šifri Slobode jesu: Istina, pravda, pravičnost, red, sistem, poredak,
zakon, vrijednosti, principi, načela, kategorije, kriteriji, sudovi, dobro, uputa, opomena, savjet, lijek, putokaz,
podstreki, rješenje za čovjeka i ljude. Jedini sadržaj bilo kada, bilo gdje i za bilo koga kojeg je dostojna Sloboda
u svom čistom praiskonskom i primordijalnom određenju jeste Istina iz Objave, a jedina forma koje je dostojna
Istina iz Objave jeste Sloboda. Zato je pogubno i nedostojno za čovjeka da sluša samo desnim ili lijevim uhom,
da gleda samo jednim, bilo kojim, okom. Ne treba nikada zaboraviti, ako čovjek desnom rukom jede, lijevom se
pere i čisti. Ne treba misliti, ni osjećati, ni rasuđivati, ni voljeti, ni mrziti, ni klasom, ni rasom ni nacionalnom, ni
stranačkom, ni političkom, ni plemenskom, ni komšijskom, ni interesnom, ni kastinskom, ni staleškom glavom,
nego kao Abdullah - jedinom Allahu slobodno predani i pokorni rob. Dakle, kao musliman, slobodan i nezavisan
od stvari i stvorenja u ravnopravnosti s njima i uzajamnom priznanju biti predan i pokoran Allahov rob. Tada
sloboda postaje spoznata nužnost. Drugim riječima, biti slobodan, znači biti u sebi, a biti u sebi znači biti u vjeri
preko predanosti, pokornosti i robovanja Allahu. To je jedini srednji put između fatuna - apsolutne sudbine i
apsolutnog predodređenja i apsolutne slobode i neodredenja što se na kraju po posljedicama u biti svodi na isto
ropstvo i neslobodu u sebi ili izvan sebe. Dakle, U samoj biti Sloboda je Sloboda ka Bogu preko Objave i vjere,
a nije ka stvorenjima i zakivanju u stvari preko zaborava Boga: “I pripovjedi im vijest o onome kome smo
Zakone Naše dali pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih zato što se od njih otrgnuo i odvojio, ali njega je
šejtan slijedio i on je među zabludjelima bio! A da smo Mi htjeli. Mi smo ga mogli znakovima uzvisiti, ali se on
predade i zakova za Zemlju i sav se predade ovosvjetskim uživanjima i strasti svoje poče slijediti i obožavati.
Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga potjeraš on dahće. a ako ga ostaviš on opet dahće!
(Svejedno je kako se s njima postupa on će dahtati jer je i, dahtanje u njegovoj prirodi). Takav je primjer naroda
koji ajete Naše poriče. Pa kazuj kazivanja ne bi li oni razmislili! A loš li je primjer naroda koji ajete Naše
120
Ku’ran (El-Beled, 1 i 2)
38
poriče, oni zlo sami spram sebe čine.”121 Zato je Istina sadržaj i unutrašnja dimenzija Objave, a Sloboda je
forma, okvir ili vanjska dimenzija te iste Objave. Bez Objave i vjere Sloboda nikad nema Istine i sadržaja Za
nego sadržaj Od, a bez Slobode Objava i vjera nemaju forme oblika prostora i vanjske dimenzije. Zato je
Sloboda uvjet Objave, Objava Imana - vjere, Iman Islama -religije, Religija etike, a etika prava i vjerozakona.
Ono što je ljuska za jaje, orah i lješnik, koža za tijelo, tijelo za dušu, zrak, kiša, svjetlost, vrijeme i prostor za
sva živa bića i stvorenja to je Sloboda za Objavu, Vjeru, Religiju, Etiku, Kulturu, Pravo i Politiku. Prema
Hegelu suština duha je Sloboda, kao što je suština materije težina: “Pojam ljudske slobode neodvojiv je od
etičke misli. U historiji etike, bez obzira na sve mijene kroz koje je ova misao prošla, Sloboda je ostala
konstanta svih obrta i razvoja. Odbacivanjem Slobode odbacuje se etika kao ideja. Ono što je za fiziku prostor
ili količina, to je za etiku Sloboda. A um razumije prostor i količinu, a ne razumije Slobodu. Ovdje počinje
suštinski razlaz između uma i svake istinske etike. Sloboda je vanumna (ne i bezumna) kategorija, a funkcija
uma se i sastoji u tome da u svemu otkrije prirodu, mehanizam, račun što u krajnjoj liniji znači da u svemu
otkrije samog sebe, dakle opet um. Zato se um stalno vrti u krugu, jer u prirodi ne može naći nešto više od
samoga sebe, to će reći mehanizma. Umna analiza moralnog fenomena svodi dakle moral, možda čak i na
zaprepaštenje samog analitičara, na prirodu, sebičnost, na samoljublje. U prirodi um otkriva čistu prirodu, tj.
Opći i sveprisutni kauzalitet, a u čovjeku opet prirodu, nagone, vlast dva gospodara: boli i uživanja, koja su
odraz čovjekovog ropstva, njegove neslobode. To je isti onaj mehanizam mišljenja koji Boga svodi na prauzrok
(Nepokretni Pokretač), dušu na psihu, umjetnost na djelo i tehniku. Pokušaj umnog zasnivanja etike neće nas
nikad odvesti dalje od tzv. društvenog morala, u stvari, do pravila ponašanja koja su neophodna za održavanje
jedne skupine tj. do jedne vrste društvene discipline. Moralnost nije proizvod uma ni kao princip ni kao praksa.
Um može samo da ispita i utvrdi odnose među stvarima. Svi mi imamo unutrašnju izvjesnost (savjest) o svojoj
Slobodi.”122 “Ništa u svijetu kojem pripada čovjek i koj njemu pripada ne može se bez ograničenja nazvati
dobrim, izuzev dobre volje same,”123 piše Kant. Sve što iznutra valja počiva na vjeri, a sve što izvana uspijeva na
prirodan način počiva na Slobodi. Nikad niko ko drži do sebe nije poricao Slobodu kao vanjsku dimenziju
Objave. Samo su različita poimanja, percepcije i definicije Slobode. Za stare Helene biti čovjek jedanko je biti
slobodan, a biti slobodan jednako je baviti se politikom. Za Brucea: “Demokratija, kao i svaki drugi oblik
vladavine treba da cijeni i čuva ličnu Slobodu. Ova, kao kiseonik u vazduhu predstavlja element koji osigurava
život. I ako bio ona nekim slučajem iščezla, politička sloboda bi dočekala da joj se jedan od najljepših plodova
sasuši i ugine dok još na grani stoji.”124
121
Ku’ran (El-Ea'raf, 175-177)
122
Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 122, 123 i 124)
123
Dževad Hodžić, (Ahlak 2, str. 10)
124
Nerkez Smajlagić, (Historija političkih doktrina)
39
4.2. Sloboda bez Vjere i Vjera bez Slobode
Sve zemaljske forme, okviri, oblici, ustanove i institucije koje se ne pozivaju ili ne počivaju na religiji,
religijskim simbolima i etici s vremenom postaju suprotnosti same sebi, opasnosti i neprijatelji ljudima. Čak i sa
religijskim simbolima, zato što su ljudi neiskreni prema njima, je teško živjeti, a bez njih je nemoguće: “Sam
zaborav Velikog bića (ne kažem prezir) je neopoziva anatema na ljudska djela koja ih je žigosala. Sve ustanove,
koje se uopće mogu zamisliti, počivaju na nekoj religioznoj ideji ili propadaju. One su snažne i trajne toliko
koliko su obogotvorene, ako se smije tako reći. Jednom riječju čovjek može pretstavljati Tvorca samo
postavljajući se u odnosu prema Njemu. Bezumni kao što smo ako želimo da zrcalo održava sunčev lik, da ga
okrećemo prema zemlji. Kad se razmisli o činjenicama koje potvrđuje cjelokupna historija i kad se promotri da,
u lancu ljudskih tvorevina, od onih velikih ustanova koje čine epohe svijeta do najmanje društvene organizacije,
od carstva pa sve do bratstva, sve imaju božansku osnovu i da ljudska snaga, svaki put kad je izolirana (i
svedena samo na humanizam), mogla je ovim djelima dati samo lažnu i prolaznu egzistenciju.”125 (De Maistre).
Sa stajališta ispravnog života na ovom i spasa na Onom svijetu postavlja se odsudno i sudbinsko pitanje: Kako
uspostaviti, održati ne negirati i neizvršiti destrukciju vanjskog - hilafeta i unutrašnjeg - Objave, (Emaneta)? Je
li uopće moguće ostati vjeran, dosljedan prirodan, neizvještačen, neizobličen vanjskom Emanetu - hilafetu preko
osjetila razuma, uma, svijesti, nauke i civilizacije bez vjernosti predanosti, pokornosti, dosljednosti unutrašnjem
emanetu - Objavi. Najkraći odgovor koji svjedoči povijest svih naroda glasi - nije. Zašto? Zato što nauke i
civilizacije naroda nisu određivale put, pravac, cilj i smisao života nego su davale i daju tehniku i sredstva
života, a religija putem Objave daje sadržaj i određuje smisao života. Samo putem Objave čovjek vjeruje i
spoznaje ono čega nije bio svjedok i suučesnik i da je Allah Jedini Stvoritelj, Darovatelj svih formi i oblika, da
je u čovjeka udahnuo Ruh, da je melekima odredio sedždu Ademu, da je čovjeka odredio da bude Halifa na
Zemlji i da je čovjeka podučio imenima stvari i stvarnosti. Ukoliko ove istine i nepobitne Božije dokaze čovjek
ne povjeruje i ne spozna preko Objave, on ostaje u kandžama mita i mitologije. Šta znači Sloboda bez Objave i
Vjera kao Objava i Vjera bez Slobode zorno se vidi kroz politiku. Dakle, Sloboda u društvu ima još jedno ime,
vlast i politiku: “Ali kad ljudi djeluju zajednički, Sloboda ima ime - vlast,”126 piše Edmund Burke. Na istom
tragu, za Hegela Sloboda je spoznata nužnost u kretanju svjetskog duha ka slobodi od dječijeg preko pojedinca,
mladićkog preko grupe i zrelog doba preko naroda. Bez obzira što je Istina i Vjera unutrašnja, a Sloboda
vanjska dimenzija Objave, ljudstvo današnjice kao pretežna većina živi deždžalsko-jednodimenzionalno ili
jednooko doba. Zapad od humanizma, to je nepobitno i očigledno, živi odsustvo Objave, Vjere i Etike utemeljene
na njoj, odsustvo Transcedencije, odsustvo Metafizike, odsustvo Eshatologije. To neminovno vodi ka zaboravu
Boga, zaboravu bitka, zaboravu sudbine, zaboravu beskonačnosti, zaboravu sadržaja i svrhe i smisla svijeta,
125
Nerkez Smajlagić, (Historija političkih doktrina)
126
Nerkez Smajlagić (Historija političkih doktrina)
40
zaboravu Onog Višeg Drugog svijeta i života, zaboravu bilo kakve nadnaravnosti i metafizičkog iskona i smisla
života. To je Sloboda od Slobode sa stajališta sveukupne dimenzije unutrašnjeg života. Bez obzira što je Islam,
sinteza i ravnoteža Vjere i zakona u Slobodi i bez obzira što je Sloboda okvir i vanjska dimenzija Objave,
muslimani u čitavom svijetu žive u vanjskoj neslobodi. To je za muslimane Sloboda od Slobode sa stajališta
sveukupne dimenzije vanjskog života. Pošto je bez Slobode nemoguća politika, institucije, ustanove, red,
poredak, sistem, znanost i civilizacija, to muslimani u odnosu na ostale narode svijeta žive nepolitički,
nesistemski, neorganizirani, neznanstveni i necivilizacijski politički život. Na razini svjetskog duha.
hegelijanski kazano, muslimanski politički duh, u okviru djelatnog bitka, jeste na razini dječijeg doba, to jeste u
muslimanskom svijetu, samo su pojedinci slobodni i politički djelatni. To znači da kod muslimana ne
funkcioniraju ni institucije, ni ustanove, ni organi, ni forumi, ni sistemi, ni red, ni poredak nego sva vlast,
norme, zakoni (iako svi muslimani vjeruju da je izvor normi, zakona, principa Bog) idu preko pojedinaca i te
nespojivosti ne smetaju muslimanima. Iako na Zapadu ljudi vjeruju da su oni sami izvor normi bez Boga, u njih
sve norme žive i održavaju se kroz institucije i ustanove i to u zapadnom čovjeku razvija ogromnu normativnu
kulturu. Bez obzira što muslimani vjeruju da je izvor normi u Bogu, zato što su im sve ustanove, organi, tijela,
sistemi i institucije u nedostatku javne političke slobode, umrtvljene, nigdje u muslimana nije razvijena
normativna i izvanjska kultura. Današnji Zapad živi život bez sadržaja, srčike i jezgre Slobode, tj. bez vjere i
etike, a muslimani bez forme, okvira i prostora vjere, tj. bez slobode. Kao što muslimani ne znaju šta će sa
Slobodom (ako im se dopusti), sa politikom, naukom civilizacijom, ustanovama, sistemom, pravnim redom,
poretkom, tako zapad ne zna šta će sa vjerom, etikom i vrijednostima iako imaju institucije. Dok Zapad život
živi u Slobodi bez Božijih normi sa zemaljskim institucijama i politikom, muslimani žive život bez Slobode,
politike, sistema, reda, poretka i zemaljskih formi. Zapad ne živi vjeru i etiku utemeljenu na njoj, a muslimani
ne žive slobodu i politiku utemeljenu na njoj. Zato pokvarenjacima i demagozima nije teško plašiti muslimane
zapadnim slobodama, politikom, demokratijom ustanovama i institucijama, a zapadnjake islamskom vjerom i
etikom, a radi se, ustvari, samo o unutrašnjoj i vanjskoj dimenziji Objave - Vjeri i Slobodi. To i jeste posao i
vrijeme za dedždžala, da plaši jedne drugima sa unutrašnjom i vanjskom dimenzijom Objave.
Sloboda volje, mogućnost izbora, Vjera u Boga i Nijjet - namjera u ime Boga su uvjet morala i dobra
djela. Nemoguće je govoriti o Slobodi bez Etike i o Etici bez Slobode. Kao što su nerazdovojivi tijelo i duša,
sjedne tako su nerazdvojive Sloboda i Etika s druge strane. Vjera i Etika daju Slobodi sadržaj, supstancu i bit, a
sloboda njima daje okvir, formu i prostor. Odlike i vrijednosti čovjeka i ljudi pored ostalog (upute, osjetila,
uma, razuma, savijesti, svijesti, intuicije, iskustva, sjećanja, pamćenja, vizije) je u njihovoj mogućnosti
slobodnog izbora. Bez Slobode i slobodnog izbora u ljudskom smislu i u punom kapacitetu, neostvarljiva su i
neupotrebljiva su i osjetila i razum i um i kreacija i intuicija i ideja i misao i govor i pisanje i svijest i savjest i
uputa i vjera i etika i kultura. U odsustvu Slobode, pravo, ustav, zakon, sistem, red, poredak, ustanove,
institucije i političke organizacije nisu čak ni misaone imenice. Zato ono što je za vatru i disanje, zrak to je za
41
etiku sloboda. Samo u okviru slobodne volje na temelju Upute, osjetila, razuma, uma, svijesti i savjesti čovjek i
ljudi su odgovorni. Odlika,vrijednost i veličina čovjeka, pa i ljudi je u mogućnosti izbora. Jedini čovjek među
svim stvorenjima u stvorenim svjetovima ima mogućnost djelimičnog slobodnog izbora. Za razliku od čovjeka,
meleki kao duhovna, razumna, nevidljiva bića, obdareni sa velikim znanjima i mogućnostima su samo razumne
funkcije bez slobodne mogućnosti izbora. Samo je čovjek među svim stvorenjima u stvorenim svjetovima
darovan Slobodom, Uputom, Savješću i Sviješću. Takvog čovjeka - Adema Allah je učinio Halifiom -
Povjerenikom, ne posjednikom i vlasnikom među svim stvorenjima u stvorenim svjetovima. Ne samo to,
takvom čovjeku Ademu Allah dž.š. je naredio svim melekima da se poklone, padnu ničice i učine sedždu. U
prvom kušanju slobode Džennetu, Adem i Havva prelaze granicu dozvoljenog čine grijeh i bivaju izvedeni iz
Dženneta. Dvije su fundamentalne razlike na relaciji čovjek - melek. Čovjek ima Slobodu i mogućnost izbora i
može počiniti grijeh, a meleki nisu slobodni i ne griješe. Mada za muslimane, kao za Hegela, Sloboda nije
supstancija: duha, istine, morala, prava i ljepote, ali je ta sloboda uvjet i conditio sine qua non i okvir, oblik,
forma vjere i morala i mišljenja i govora i pisanja i prava i zakona i reda i poretka i političkog sistema zdravih,
prirodnih odnosa među ljudima. Zapravo sloboda, etika i odgovornost su tri sestre bliznankinje. Niko nije
odgovoran izvan i iznad granica svoje slobode. Granice slobode su granice odgovornosti, a granice dužnosti su
granice mogućnosti. Sloboda uputa, svijest i savjest čine čovjeka odgovornim bićem. Dakle, čovjekova i ljudska
sloboda je uvjet za osnovne moralne, pravne, političke, kulturne i društvene kategorije. Da bi neko u islamsko-
šerijatskom smislu bio obavezan, zadužen i pravni subjekt on mora biti Akil - umno i psihički zdrav i Balig -
punoljetan i mora posjedovati Hurijjet - Slobodu. Bez slobode i prava obaveza i zaduženja nema. Kada čovjek i
ljudi rade bilo šta pod prisilom od toga može biti eventualne koristi (komunističke radne brigade) ali to nikad
nije moralno i dobro djelo. Drugo od djela pod prisilom nema zla i grijeha, ali može biti užasne štete. Tako
silovana žena kod Boga nije griješna, ali jeste ona koja se dobrovoljno ljubi, ne sa svojim čovjekom. Za
prisiljene radnje, čine, postupke, djela i ponašanje, sa stajališta etike, čovjek ne može biti ni pohvaljen ni
pokuđen. Kao što nema odgovornosti bez slobode tako nema ni slobode bez odgovornosti. Sloboda bez
odgovornosti pretvara se u anarhiju ili samonegaciju. U tom smislu Sloboda je spoznata nužnost ili u Islamu
svjesna, slobodna i namjerna predanost i pokornost Bogu. Čovjekova odgovornost pred Bogom, na Sudnjem
danu predstavlja Slobodu, svijest, savjest i uputu. Ono što je žica za struju, cijev za vodu, arterije i vene za krv,
pluća, usta i nos za disanje, ljuska za lješnik, jaje i orah, kora za voće, povrće i drveće to je Sloboda za vjeru i
etiku. Kao što vjera i etika daju Slobodi sadržaj tako joj odgovornost daje samosvijest i kičmu. U islamskoj,
židovskoj, kršćanskoj, antičkoj, kineskoj, indijskoj, perzijskoj, filozofiji, etici i literaturi napisane su teško
izbrojive knjige o čovjekovoj slobodi, slobodnoj volji, determinizmu, indeterminizmu i predestinaciji. Prema
osnovnom učenju Islama granice čovjekove odgovornosti su granice njegove slobode. U okviru takvog gledanja
samo čovjek među stvorenim bićima podaren je određenom i ograničenom slobodnom voljom i slobodnim
izborom. Jedan pravac u islamskom mišljenju Eš'arije stoje na stajalištu da Bog čovjeku daruje moć da izvrši
42
slobodan izbor (Ihtijar) između dobrog i lošeg. Praveći izbor i namjeravajući da izvrši djelo čovjek postiže
pohvalu i nagradu od Boga ako je napravio dobar izbor ili osudu i kaznu ako je namjerno u slobodi napravio loš
izbor. Naravno u okviru religije i etike čovjek mnogo više utječe i odlučuje u sferi namjere nego u sferi djela,
rezultata učinka i posljedice. Zato Eš'arije prave razliku između Božije kreacije - Halka i postizanja rezultata - i
posljedice - Kesba. Dakle, naučavaju oni, Bog je Tvorac - Halik ljudskih djela i Njemu pripada izvorna kadima
i moć - Kudra, a čovjek djela stječe - Kesb i njemu pripada izvedena - Hadisa moć, Kudra koju čovjek dobija od
Boga. Tako je, slikovito rečeno, čovjek odgovoran za svoje sijanje pšenice, kukuruza, ječma, raži, zobi ali samo
Bog odlučuje koje će zrno niknuti. Ukoliko ne posije pšenicu čovjek je odgovoran za svako neposijano zrno.
Isti je slučaj sa brakom. Čovjeku je brak ohaveza - farz a samo Bog odlučuje hoće li u braku imati samo mušku
ili samo žensku djecu ili muškiu i žensku ili neće imati nikako djece. Ukoliko se ne oženi čovjek je za nerođenu
djecu kao i za neposijanu pšenicu odgovoran u cijelini. U okviru muslimanskih mislilaca mu'tezilije su
zastupale teoriju indeterminizma ili skoro o potpuno slobodnoj, neograničenoj, i bezuvjetnoj slobodnoj ljudskoj
volji. Pod uticajem grčkih filozofa oni su naučavali da je čovjek u cjelini i izvorno tvorac vlastitih voljnih
činova. Deterministi naučavaju da je ljudska volja ograničena i određena a zastupnici predestinacije da je u
svemu unaprijed predodređena. Ovakvo stajalište isključuje dvoje i slobodu i odgovornost. Sa stajališta Islama
kao srednjeg puta beskorisne su i beskonačne rasprave o determinizmu i indeterminizmu. Meleki čine samo
dobro, šejtani samo zlo, a ljudi u Slobodi i dobro i zlo. Kao slobodni ljudi su jedino ličnosti, personaluteti i
adrese na koje se Allah obraća i kojima povjerava emanet - Hilafeta, meleki su samo duhovno-razumne funkcije
sa ogromnom snagom i moćima u funkciji Allahovog reda i poretka, a šejtani su prokleti zato što su odbili
Allahovu odredbu o sedždi Ademu. Sama po sebi Sloboda nije sadržaj nikoga, ali jeste uvjet, forma i okvir
svega i svakoga pa i same vjere i etike. “Reci: O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima ste se vi
klanjali, a vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, a vama vaša vjera u slobodi, a meni moja!”127
Nesloboda guši i davi: vjeru, etiku, misao, ideju, kreaciju, riječ, govor, pisanje, kulturu i pravo. Bez Slobode
nemoguća je javnost, javno mijenje, demokratsko i otvoreno društvo, red, poredak, politički sistem, ustavno-
pravni poredak, pravna država i vladavina prava, ustanove, institucije, procedura i demokratija. Bez vjere, etike
i odgovornosti Sloboda nema sadržaja i međa i prelazi u anarhiju ili negaciju same sebe.
4.3. Savjest
Poslije Stvaranja i Oblikovanja, Allah u čovjeka udahnjuje Ruh: “I kad Gospodar tvoj reče melekima: Ja
ću na Zemlji od ilovače, od gline ustajale, stvoriti čovjeka! I kada ga obilkujem i u njega Ruh udahnem, sedždu
127
Ku’ran (El-Kaftrun, 1-6)
43
mu učinite i ničice mu se poklonite!”128 To je Allah koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od
ilovače (gline) - a potomstvo njegovo stvara od hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i Ruh mu
udahne - i On vam i sluh, i vid, i pamet daje - a kako vi malo(Allahu) zahvaljujete.”129 Postavlja se pitanje šta je
Ruh? Mišljeno u okviru evropske tradicijei filozofijskim kategorijama kažemo, Ruh spada u Transcendenciju i
Metafiziku ili Gajb i Emrullah, nadnaravne, nadiskustvene, nadracionalne i nadumne, a ipak istinite svjetove. U
Ruh se vjeruje na temelju Objave, a donjega se ne doseže putem iskustva, nauke i teorije: “I pitaju te o Ruhu. Ti
reci:Ruh je Emr - Odredba od moga Gospodara, a vama je dato samo malo znanja!”130 “Mi čovjeka stvaramo i
znamo šta mu sve duša njegova haje i došaptava, jer mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. Kad se dvojica
sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi sa lijeve strane, on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan
Onaj koji neprestano bdije.”131 Od svih materijalnih, fizičko-bioloških bića koja imaju težinu, veličinu,
zapreminu, masu, količinu, površinu, dužinu, visinu, dubinu, jedino je čovjek obdaren, od Allaha, udahnutim
Ruhom. U odnosu na Ruh može se samo konstatirati da će istinska nauka i pravo saznanje ostati uvijek
nedostupno i uskraćeno slabašnom ljudskom razumu. Dok je bila skupa s njim (tijelom) duša je gledala okom,
slušala uhom, mirisala nosom, dodirivala prstom, kušala jezikom ali suštinu stvari znala je sama sobom govorili
su i pisali Sufije ili Mistici. Kada bi sve preko nauke, ljudima bilo dostupno, onda bi Objava i Vjera bile
suvišne, a pošto se svi ljudi nikada ne mogu školovati, to bi neškolovani ljudi bili u podređenom i nepravednom
položaju na oba svijeta: “Ono što nam je tako živo i uzbudljivo ispripovijedao Hugo u Oluji pod jednom
lubanjom nije sukob u umu jednog čovjeka, nego sukob između uma i duše čovjekove, uništavajući sudar
argumenata koji pripadaju različitim stranama ljudske ličnosti. To je u suštini dijalog između uma i savjesti,
dijalog u kojem se smjenjuju nenadmašni razlozi dvije po prirodi suprotstavljene logike. Ali ova rasprava u
suštini nije logička, nije matematička, ona je to samo prividno, i nikakav konačan zaključak ne slijedi iz ove
unutrašnje polemike. Jer to su argumenti dva različita kvaliteta, dvije različite vrste, koji se ne mogu
uspoređivati, sabirati i oduzimati.oni su od neba i od zemlje, dva različita svijeta. Samo čovjek sam može za
sebe i u sebi izvršiti izbor u ovoj dramatskoj dilemi Odluka koju donosi Jean Valjean predstavlja poraz uma, ali
pobjedu čovjeka, i pobjedu koja se ne može racionalno objasniti ni opravdati, ali uz koju stoje svi ljudili
nijemom i jednodušnom odobravanju. Hoćemo li sada odbacivati vršenje svoje dužnosti zato što um ne može da
opravda ili da podrži taj naš unutrašnji glas? Ako nećemo, onda mi ostajemona jednom stanovištu ne znajući
razloga, protiv našeg uma, na osnovu jedne izvijesnosti sui generis, dakle vjerujući. Kakve veze ima um sa
moralnim odlukama? Na ovo pitanje Hume odgovara vrlo jasno i konzekventno: jedan zločin za um nije ništa
nego iz motiva, misli, radnji, povezanih sa jednom datom ličnošću i određenom situacijom. Mi možemo ovu
vezu i ispitivati, razjasniti nastanak, izvođena djela, ali tek kada mi dopistimo da govori naše osjećanje, nastaje
128
Ku’ran (El-Hidžr, 28-29)
129
Ku’ran (Es-Sedžda, 7-9)
130
Ku’ran (El-Iskra, 85)
131
Ku’ran (Kaf, 16-18)
44
ono neodobravanje, koje ga karakteriše kao moralno zlo. Sav um nije u stanju ništa više nego da otkrije odnose
između stvari, u vrijednosnosnom sudu naprotiv, pridolazi potpuno novi momenat koji nije dat u činjeničnom i
može da se oblasni samo proizvodnom snagom osjećanja. Klasičan primjer ovoga dvojstva - sukoba misli i
života ili prirode i slobode - su dvije Kantove Kritike. Kao što je poznato, u drugoj Kritici Kant vaskrsava
religiozne ideje o Bogu, besmrtnosti i slobodi, koje je prva Kritika razorila. Prva pokazuje neizbježne zaključke
svakog uma i logike, druga osjećanja, iskustva i nade svakog života. Prva je rezultat analize, objektivizacije i
atomiziranja stvarnosti; druga je plod unutrašnjeg saznanja i izvjesnosti koja se formira u duši kao odgovor na
sve dileme svijeta posmatranog i doživljenog u cjelini. U zemaljskom postojanju duša nikada ne postiže svoj
cilj, a pravo saznanje je tek poslije smrti. Zato se etički čovjek ne boji smrti. Filozofirati i istinski živjeti znači
stalno se pripremati za smrt. Zlo je snaga koja vlada svijetom, a moral nije prirodna mogućnost čovjeka, niti se
može zasnovati na umu. Ovako zasnovana etika nije dobila racionalnog dokaza za svoju ispravnost, i naravno,
nije ga ni mogla dobiti. Platon je, umjesto antrošpološkim, morao pribjeći i metafizičkim dokazima i na taj
način postao je preteča teološki zasnovane etike. Ovaj razvoj je neizbježan. Kao što je poznato, Platon je iznio
učenje o preegzistenciji, prema kome je “...svako saznanje samo prisjećanje. Sastavni dio ili nužna pretpostavka
ovih i sličnih učenja je vjera u besmrtnost.“132 Ruh je, u čovjeku iskonska, primordijalna, prirođena i neuništiva
lična veza, direktna veza svakog čovjeka sa svojim Stvoriteljem. To je njegov kod, identitet, lično-personalni
neuništivi matični broj, samo njegova duhovna, idejna, vjerska šifra koja ga veže za Allaha i Objavu. Bez Ruha
u čovjeku, ljudima nezamislivi su i nemogući su: san, samosvijest o Allahu, takvaluk, savjest, sjećanje, i
pamćenje, vizija, mašta i imaginacija u mladosti, vizija, intuicija: planiranje u zrelosti, samorefleksija,
samopropitivanje, samoposmatranje, nadahnuće, inspiracija, kreacija i pamet. Dakle nepobitna svejdočanstva
Ruha u svakom čovjeku, pored ostalih su: san savjest, sjećanje i pamćenje. S obzirom da u fizičko-biološkom i
materiojalno-izvanjskom smislu, u čovjekovom organizmu odumru sve ćelije, i budu obnovljene i regenirane
novim za sedam godina, to znači da u čovjeku nije Ruha ljudsko pamćenje i sjećanje ne bi moglo biti duže od
sedam godina. Šta je onda savjest u čovjeku? Prvo, to je urođeni, usađeni, od Boga udahnuti i nadareni dar
pomoću kojeg uočavamo i razlikujemo moralne od nemoralnih i dobre od zlih stvari. Savjest se može opisati
kao unutrašnji osjećaj, unutrašnja intuicija, unutrašnje oko, unutrašnji seizmografski aparat. unutrašnje uho i
unutrašnji moralni glas duše pomoću kojeg čovjek može jasno i sigurno razlikovati dobro od zla, istinu od
neistine, pravdu od nepravde, i ono što valja od onog što ne valja. Bog Veličanstveni i Svemogući, uputio je
dušu i savjest preko Ruha da znaju i razmeđuju dobro od zla, Uputu od stranputice, predanost, pokornost, i
robovanje od neposluha i nepokornosti. Ustvari savjest je unutrašnji moralni glas svakog čovjeka, od Boga u
njega usađen, koji ne može niko izbrisati ni pomutiti, bez obzira koliko to pokušavao. To je uz Furkan u
Kur'anu izvor moralnog zakona u nama, koji uz zvjezdano nebo iznad nas za Kanta, predstavlja jasan i nepobitan
dokaz i znamenje o postojanju Boga: “A na Zemlji, za one jamčano uvjerene, postoje Znaci i Dokazi, i u vama
132
Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, str. 124, 128 i 131
45
samima, zar ne vidite?133 Sa stajališta svijesti, savjest je moralna i saznajna jasnoća, izvjesnost, sigurnost
svijesti, u prepoznavanju nekog predmeta, čina ili postupka, sa moralno-etičkog aspekta. Općenito za sve ljude
sa Izvora Furkana, savješću se može označiti skup načela, principa, vrijednosti, kriterija, kategorija, stavova i
sudova, na osnovu kojih pojedinac prosuđuje svoje, ili bilo čije ponašanje, riječi, djela, i postupke. Sa stajališta
svakog čovjeka pojedinačno i individualno, savjest je istovremeno i integrirano funkcioniranje ličnog sistema,
moralno-etičkih vrijednosti, po kome se prosuđuje o sebi ili bilo kome drugom. Također, moralna jasnoća,
izvjesnost i sigurnost svijesti kao integrirano funkcioniranje ličnog sistema, moralnih vrijednosti na temelju
skupa načela, principa, kriterija i stavova, pomoću kojih svaki čovjek i svi ljudi prepoznaju i razlučuju dobro od
zla, istinu od neistine, pravdu od nepravde i prosuđuju i vrednuju svoje ili bilo čije: riječi, djela, postupke,
ponašanje, držanje, karakter, naziva se savjest. Zato je savjest unutarnji moralni glas svakog čovjeka, u biti
unutrašnje moralno oko i ogledalo, od Allaha u njega usađeno, koje ne može niko izbrisati i uništiti bez obzira
koliko to pokušava. Kao što je savjest unutrašnje oko svijesti tako su osjetila, razum i um, vanjske oči svijesti.
Kao što energiju ljudi ne mogu ni stvarati ni uništavati, nego joj mogu samo mijenjati oblike, tako ni savjest
unutar sveukupne unutrašnje i vanjske svijesti ne mogu ni utiskivati jedni u druge, niti je unutar sebe i kod
drugih mogu izbrisati. Vanjska ogledala, senzori, antene i sateliti savjesti, su pet osjetila, razum i um. To je
svijest ili sveukupnost psihičkih pprocesa i funkcija čovjeka. Osjetilno-razumske i umno-spoznajne funkcije
usmjerene su na objektivnu stvarnost, na vidljivi, opipljivi, mjerljivi i materijalni svijet, a duševne funkcije
preko savjesti na unutrašnje čovjekovo biće. Allah upozorava čovjeka i ljude na vjerska ogledala, antene,
ekrane, senzore i satelite savjesti:” Zar mu(čovjeku) nismo podarili oka dva, i jezik, i usne dvije i nadahnuli ga
da dobro i zlo znade! I zašto čovjek nije zahvalan na blagodatima.”134 “I ono o čemu ti znanja nemaš - ne
slijedi, jer, zbilja i za sluh, i za vid, i za razum - za sve pitan će čovjek biti!”135 “!Imaju li oni (ljudi) noge na
kojima idu ili ruke imaju da njima dohvataju, ili oči imaju da “njima gledaju, ili uši imaju da njima slušaju.”136
“Da li je upućeniji onaj koji se idući licem spotiče ili onaj koji Putem Pravim uspravno ide? Ti reci: On je Onaj
Koji vas stvara i sluh vam, i vid, i razum daje! Malo vi zahvaljujete!”137 Dakle savjest je unutrašnje oko svijesti,
kao što su osjetila (posmatranje, iskustvo) razum i um vanjske oči, komunikatori: predstavnici svijesti. Tri su
fundamentalne funkcije savjesti: pomoću savjesti kao unutrašnjeg osjećaja i spoznaje duše čovjek i ljudi
izvijesno, jasno i sigurno mogu razlučivati i razlikovati dobro od zla; savjest čovjeka i ljude podstiče, ohrabruje
i motivira da čine dobro a sprečava da čine zlo, i kada učine nešto loše i zlo savjest reagira tako da progoni
čovjeka, da mu ne da mira, da mu ne da spavati, izaziva u čovjeku osjećaj neugodnosti, nesigurnosti i iznutra ga
grize i razjeda. Dakle, drugi izvor moralne spoznaje, pored Furkana u Objavi, jeste ljudska duša koju je Allah
stvorio i kojoj je On put dobra i suštinu zla jasnim, shvatljivim, izvjesnim i pouzdanim učinio: “Tako Mi Sunca
133
Ku’ran (Ez-Zarijat, 20-21)
134
Ku’ran (El-Beled, 8-10)
135
136
Ku’ran (El-Ea’raf, 195)
137
Ku’ran (El-Mulk, 22-23)
46
i svjetlosti njegove i Mjeseca kad ga prati ustopice, i dana kad ga očituje, i noći kad ga zakrije, i neba, i Onoga
ko ga sazda, i Zemlje, i Onoga ko je ravnom učini i duše i Onoga koje stvori, pa joj put Dobra i put Zla jasnim i
shvatljivim učini-uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je uprlja i na stranputicu odvodi.”138
Dakle, Allah se kune Suncem i njegovom svjetlošću, Mjesecom, Danom, Noći, Nebom i Onim Koji ga sazda,
Zemljom i Onim Koji je ravnom učini i Dušom i Onim Koji je stvori da istakne, upozori, skrene pažnju i stavi
čovjeku i ljudima do znanja i spoznanja, da je Allah ne samo čovjekovu i ljudsku dušu stvorio, nego joj i Put
Dobra i Zla jasnim, izvijesnim i shvatljivim učinio. To je ustvari, savjest. Zato Objava dođe kao moralna,
sveljudska centrala i vertikala: “Zaista ovaj Kur'an vodi najispravnijem i najsigurnijem Putu u vjeri i etici i
radost donosi vjernicnima, koji rade dobra djela da im zbilja pripada nagrada velika.”139 a savjest je na duši
svakog čovjeka kao telefonski broj koji se priključuje na tu centralu. Kao što^mopški pas osjeti kap krvi na
daljini od jednog kilometra, obični pas može razlikovati 13 hiljada različitih mirisa, tako moralna osoba
nerazorene duše i čiste savjesti u biti može razlikovati Dobro od Zla, Pravi od Krivog Puta, Istinu od neistine i
Pravdu od nepravde. U moralnoj ravni spoznaje savjest dođe kao jedna vrsta lične, personalne i vlastite Obajve
na duši svakog čovjeka. Kao što sloboda svakom čovjeku omogućava slobodan i neuvjetovan izbor tako Mu
savjest omogućava dobar, pravilan i moralan izbor. Na temelju slobode ima se mogućnost izbora a po savjesti
pravog i moralnog izbora. Tako savjest slobodnoj volji daje ličnu, unutrašnju, subjektivnu moralnu spoznaju i
pretpostavku pravilnog, moralnog i dobrog izbora. Zato savjest uvijek stoji u izravnom i bezuvjetnom odnosu
prema slobodi i prema volji. Zašto? Zato što je sloboda bez savjesti opaka i opasna a savjest bez slobode jalova
i društveno neupotrebljiva. Samo čista, jasna i izoštrena savjest u kapacitetu pune slobode na temelju vjere
iznosi pravi, potpuni i istinski sud i stav o svemu i o svakome. Kako? Pa, svijest, znanje, razum, um i osjetila
odgovaraju samo na pitanja:štaje ovo-trava ili kupus, od čega je ovo - od drveta ili od željeza, a samo savjest
pita - čije je ovo, moje ili tuđe, šta je istina, pravda ili dobro. Svaki će pas odabrati meso u odnosu na hljeb ili
zec kupus u odnosu na travu a samo savjest u čovjeku se pita čije je meso, kupus, hljeb. Dozvoljeno i zabranjeno
ne postoji u životinjskom svijetu. Osim što čovjeka podstiče na dobro, a odvraća od zla i što pomoću nje
razlikuje i razlučuje dobro od zla, savjest čovjeka kada griješi kori, grize, muči, uznemirava, onespokojava i
iznutra proganja: “Kunem se Danom Sudnjim. Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori!zar misli čovjek da Mi
kosti njegove nećemo sabrati?! Izravnati mu jagodice njegove možemo!”140
Kao što sve sposobnosti i osjećaji mogu tanjiti i slabiti tako i savjest, ovisno od sveukupnog načina života
jednog čovjeka može biti slabija i jača, izoštrena i tupa, jačati i slabiti, može biti svijetla i tamna. Izoštrenu, čistu,
jasnu, svijetlu, snažnu i mirnu savjest imaju ljudi čvrste vjere, iskrenih i čistih namjera, dobrih djela koji se bore
za opće dobro protiv općeg zla i koji izvršavaju obrede, posebno salat, post i kurban: ”Post je uzvišenje duše,
vježba za ojačanje tijela i podstiče u činjenju dobra. On je čovjekova zaštita. U postu i tijelo i srce postaje čisto,
138
Ku’ran (Eš-Šems, 1-10)
139
140
Ku’ran (El-Kijameh, 1-4)
47
budi se inteligencija i produbljuje intuicija., dok sitost donosi glupost, osljepljuje srce i pomućuje razum. Dijete
ako jede mnogo slabo misli i pamti. Oživite svoja srca malo se smijući, malo jedući i čistite ih postom, pa će
vam uvijek blistati,“ (El-Gazali)141 savjest ugrožava i umanjuje grijeh. Grijeh je zlo, prljavština i poganluk, koji
ogledalo i unutrašnje oko duše prlja i zasljepljuje. Grijeh je zaborav Boga, udaljavanje od Boga, udaljavanje
duše od sebe, samozaborav sebe, samodestrukcija, samonegacija vrijednosti, principa i načela, nepravda i
nasilje nad ljudima, nered i ugrožavanje prirode. Savjest može u čovjeku zamrijeti ali ne može umrijeti i nestati.
141
Mehmedalija Hadžić i Ismet Veladžić, Ramazan
48
5. MORALNA NORMA I MORALNI SUD
Moralna norma je apriorni, urođeni, prirođeni na duši preko savjesti usađeni zakon čije uvažavanje i
poštivanje u ljudskom ponašanju i postupanju je uvijet “condito sine qua non” za moralnu valjanost čovjekovih
dijela, postupaka i ponašanja. Ko ne poštuje moralnu normu u svome životu, radu, ponašanju i postupanju
njegovi postupci sa stajališta vjere i etike su nemoralni. U okviru religije i etike da bi moralna norma bila
moralano ponašanje a ne stečeni i dresurom postignuti refleks i instinkt ponašanja, ona mora biti utemeljena na
vjeri u Boga i prihvaćena u ime Njega u potpunoj slobodi. U islamskoj etici to svi muslimani vjeruju, izvor
moralnih normi, vrijednosti, principa i načela je Bog. Bez religije na Objavi utemeljenoj moralna norma ili
pravilo ponašanja za pojedinca - Ahlak i Šerijat pravilo ponašanja za zajednicu su nemogući. Zašto? Zato što je
moralna norma u svojoj biti Božija Volja, u formi Vjerozakona za pojedinca a Šerijat Božija Volja u formi
Vjerozakona za društvo, za zajednicu, za ljude, objavljena i obznanjena u Objavi. Kao što je Ahlak - moral, po
svojoj biti - Božija Volja u formi zakona za pojedince, udahnuta u čovjeka preko Ruha na savjesti: objavljena
preko Objave u Furkanu, tako je Šerijat Božija Volja u formi Vjerozakona za društvo, za zajednicu, za ljude,
objavljena i obznanjena u Objavi. U najkraćem Ahlak - moral je zakon u pojedincu preko savjesti i Furkanka.
Šerijat je Zakon u zajednici objavljen u Objavi. Njihov međusobni odnos je uzajamno organski povezan:
komplementaran. U Islamu su sve vjerske moralno-etičke vrijednosti, principi i načela istovremeno
šerijtskopravne norme, kao što su i sve šerijatskopravne norme istovremeno i moralno-etički principi, načela i
vrijednosti. U najkraćem i najhitnijem smilsu, sa stajališta vjere Islama, na temelju Furkana iz Kur'ana i savjesti
u nama, Moral - Ahlak je zakon u pojedincu i za pojedinaca koji u svemu može biti zakon i za svakog čovjeka a
Šerijat je Zakon u zajednici i za zajednicu. Kao što moralni zakon za pojednica može biti zakon za svakog
čovjeka tako i Šerijat kao zakon za zajednicu može biti zakon za svakog pojedinca. Zato sa moralnog i pravnog
stajališta Islama svjesno, slobodno, namjerno i planirano ubiti jednog nevinog bigajri hakk - ni krivog ni dužnog
čovjeka isti grijeh kao pobiti sve ljude, i spasiti život jednog čovjeka isti čin i podvig kao spasiti sve ljude:
“Zbog toga smo Sinovima Israilovim propisali: Ko ubije nekoga ko drugoga ubio nije, ili nekoga ko na Zemlji
nered ne čini - kao da je pobio sve ljude, a ko učini da nečiji život spašen bude - kao da je spasio sve ljude. Naši
poslanici donosili su im jasne dokaze, ali i nakon toga mnogi od njih na Zemlji zaista pretjeraše.”142 Zašto je
moralni princip u Islamu jednako pravna norma a šerijatska norma jednako moralno-etička vrijednost i princip?
Naime, sve religije a ne samo Islam vjeruju i naučavaju da je Bog Izvor Apsolutne Istine, Vjere, Aposolutnih
vrijednosti - etike, apsolutne volje - zakona i da je samo On Jedini i Apsolutni Stvoritelj svih svjetova. Prema
nepodjeljenom općepoznatom i priznatom stavu i sudu islamske uleme slijedeći kur'anski ajet iskazuje,
sadržava, obuhvata i definira etičko učenje: Vrijednosti Islama kada su u pitanju osnovni međuljudski odnosi,
142
49
procesi, veze, komunikacije i tokovi: “Allah zapovijeda, naređuje i u obavezu stavlja pravdu, i da se svačije
pravo poštuje, dobročinstvo i da se sve čini na najljepši način i da se bližnjima udjeljuje i pomaže a zabranjuje
razvrat i perverziju, i ono što je ružno i odvratno i tlačenje, nasilje i nepravdu. Da pouku i opomenu primite
Allah vas savjetuje.”143 U najhitnijem smislu u sadržaj morala spadaju moralni zakoni, moralni sudovi, moralni
principi, moralne vrijednosti, moralna načela, moralne kategorije i svi morlani sadržaji. Isti je izvor Ahlaka kao
zakona u i za pojedinca i Šerijata kao zakona u i za zajednicu: “On (Allah) vam - u vjeri propisuje isti Šerijat
koji je propisan i oporućen Nuhu i onaj što se objavljuje tebi Muhammede i ono što smo kao Šerijat naredili
Ibrahimu i Musau i Isau. Pravu vjeru promičite i izvršavajte i u njoj se ne razilazite! Mnogobošcima je teško
ono čemu ih ti pozivaš, Allah odabire za vjeru Svoju onoga koga On hoće i upućuje joj onoga ko prikloni se!”144
Kao što Ahlak- moral predhodi Šerijatu- zakonu, tako se Šerijatom Ahlak, na razini zajednice ozbiljuje i
kompletira. Zakon (šerijat) bez morala-Ahlaka vodi u normativizam gdje su norme, regule i zakoni radi samih
sebe, svrha, sadržaj i cilj sami sebi neovisno od ljudi i života, moral - Ahlak bez zakona - Šerijata vodi u
moralne heroje, kao pojedince, nemoralno društvo i političku anarhiju. Ahlak i iste norme - Šerijat, zato što im je
Izvor isti, dakle Allahova Volja u formi Vjerozakona za pojedinca i društvo, zato što se Ahlak (moralne
vrijednosti i principi) i Šerijat (pravne norme i zakoni) u osnovi objavljuju istoj i nepormjenjivoj ljudskoj
naravi, čiji fizički mentalni i psihički: sveukupni bitni suštinski sklop ostaje isti, zato što je fizička, tjelesna,
biološka, materijalna, izvanjska, egzinstencijalna, morina, idejna, emocionalna, psihološka, ekonoska, ekološka,
privredna, sigurnosna i seukupno životna sudbina čovječanstva ista: “Zato svoje lice ka pravoj Vjeri okreni, kao
pravovjerni - Allahovoj prirodi prema kojoj ljude stvori nema nikakve preinake onome što Allah stvori - to je
Vjera Pravovaljana, ali to ne zna većina ljudi. Budite Njemu predani, budite Mu bogobojazni, namaze obavljajte
a nemojte mnogobšci biti, niti oni koji su vjeru svoji raskolili i u sekte se pretvorili, pri čemu se svaka strana
veseli onome što slijedi.”145 Nepobitna je istina da se Ahlak- morlani principi i Šerijat - pravne norme i regule
kao vrijednosti vjere u okviru i preko tradicije preuzimaju, čuvaju i prenose u svim generacijama sa generacije
na genraciju u svakom vremenu, bilo usmenim ili pisanim putem. Ahlak - vrijednosti i Šerijat - norme i zakoni
su autentična predaja i baština za čovjeka i zajednicu koja će se preuzimati, čuvati, promicati, prakticiriati,
prenosti i postojati do Sudnjeg dana. To su sa stajališta Islama vrijednosti, principi, načela, sudovi, kategorije,
zakoni, norme, regule, obaveze i dužnosti koje se preuzimaju, čuvaju, prenose i predaju svim generacijama a
koje su utemeljene na obajvama i Sunnetima svih poslanika i vjerovjesniika: “I kad smo od (svih) vjerovjesnika
zavjet - Misak njihov uzeli i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, Mjermina sina, od njih smo
Mi čvrst Misak - zavjet uzeli, da bi On pitao Istinorijeke za Istinost njihovu.”146 Ahlak - vrijednosti i prinicipi i
Šerijat - regule i zakoni su sastavnii nerazdvojivi dio primordijalne i iskonske tradicije a tradicija je, ustvari,
143
Ku’ran (El-Nahl, 90)
144
Ku’ran (Eš-Šura, 13)
145
146
50
živa hisotorija koja je sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu, idejno-etičku, kulrutno-
civilizacijsku i pravno- običajnu zajednicu. U najkraćem i najbitnijem smislu sa stajališta vjere Islama na
temelju Kur'ana i njegova Furkana moral - Ahlak je zakon pojedinca i zakon u pojedincu a Šerijat je zakon
Zajednice. Taj moralni zakon u nama na savjesti sa zvjezdanim nebom iznad nas, za Kanta, predstavlja jasan i
nepobitan dokaz o postojanju Boga. Kur'an tu nepobitnu istinu kazuje sljedećim riječima: “A na Zemlji za one
jamčano uvjerne, postoje Znaci i u vama samima zar ne vidite? A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se
obećava, pa tako mi Gospodara Neba i Zemlje to je Istina kao što je Istina da vi govorite.”147 “Zar mu (čovjeku)
nismo podarili oka dva i jezik, usne dvije i nadahnuli ga da Dobro i Zlo znade! A zašto čovjek nije na
blagodatima zahvalan?”148 “Imaju li oni (ljudi) noge na kojima idu, ili ruke imaju da njima dohvataju, ili oči
imaju da njima gledaju, ili uši da njima slušaju!”149 “Da li je upućeniji onaj koji se idući licem spotiče ili onaj koji
Putem Pravim uspravno ide? Ti reci: On je Onaj Koji vas stvara i sluh i vid i razum daje! Malo vi
zahvaljujete”150 “Reci ovo je Put moj i ja pozivam k Allahu otvorenih očiju, imajući jasne i nepobitne dokaze,
ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.”151 “I ono o čemu ti
znanja nemaš ne slijedi, jer, zbilja i za sluh i za vid i za razum - za sve pitan će čovjek biti.”152 Zato sve
čovjekove i ljudske odgovornosti nalaze se u granicama Ljudske Slobode, Upute i spoznaje. Uputa u čovjeka i
ljude dolazi preko objave u Furkanu, a spoznaja na dva načina. Vanjska spoznaja u čovjeka i ljude dolazi preko
pet osjetila, razuma i uma, a unutrašnja spoznaja ili apriorni moralni zakon u čovjeka dolazi preko savjesti koja
je usađena na Ruhu svakog čovjeka. Bez obzira što su moral i moralne vrijednosti načela, principe i vrline,
filozofijskim jezikom kazano više pitanja praktičnog nego teorijskog uma, sam moral i sve moralne vrijednosti,
principi, vrline i načela, ni po Izvoru ni po sadržaju ni po cilju i svrsi (teleolosu) nije iz uma bilo teorijskog bilo
praktičnog nego iz religije, vjere, Objave i sa savjesti preko Ruha. “Moralnost nije proizvod uma ni kao princip
ni kao praksa. Um može samo da ispita i utvrdi odnose među stvarima. Tri slavna načela Francuske revolucije:
jednakost, sloboda, bratstvo ne mogu se izvesti iz nauke niti se mogu naučno dokazati. Bez sudjeljovanja nečeg
što uopće nije nauka, nauka bi prije uspostavila tri suprotna principa: nejednakost, apsolutnu društvenu
disciplinu i anonimnost (otuđenost) ljudskih jedinki u savršeno organiziranom kolektivu. Sloboda je vanumna
kategorija, a funkcija uma se i sastoji u tome da u svemu otkrije prirodu, mehanizam, račun što u krajnoj liniji
znači da u svemu otkrije samoga sebe, dakle opet um. Zato se um stalno vrti u krugu, jer u prirodi ne može naći
nes”čto više od samoga sebe, to će reći mehanizma. Ovim se može objasniti paradoks velikog broja etičkih
teorija koji svoja umovanja završavaju time što podvlačeći crtu pod čitav komplikovani račun, zaključuju:
Nesebičnost - sebičnost, negacija uživanja - uživanje, što je navelo Voltairea da postavi svoj čuveni reductio ad
147
Ku’ran (El-Naziat, 10-23)
148
Ku’ran (El-Beled, 8-10)
149
Ku’ran (El-Eraf, 195)
150
Ku’ran (El-Mulk, 22-23)
151
Ku’ran (Jusuf, 108)
152
51
absurdum: žrtvovanje života u vlastitom interesu. Umna (logička) analiza moralnog fenomena svodi dakle
moral možda čak i na zaprepaštenje samog analitičira, na prirodu, na sebičnost, na samoljublje. U prirodi um
otkriva čistu prirodu, tj. opći i sveprisutni kauzalitet, a u čovjeku opet prirodu, nagone i vlast dva gospodara:
boli i uživanja, koja su odraz čovjekovog ropstva. To je isti onaj mehnizam mišljena koji Boga svodi na
prauzrok - arhe (nepokretni pokretač), dušu na psihu, umjetnost na djelo: tehniku. umnog zasnivanja etike neće
nas nikada odvesti dalje od takozvanog društvenog morala ustvari, do pravila ponašanja koja su neophodna za
održavanje jedne skupine, tj. do jedne vrste društvene discipline. Hoćemo li odbaciti vršenje svoje dužnosti zato
što um ne može da opravda ili da podrži taj unutrašnji glas. Ako nećemo onda mi ostajemo na jednom stanovištu
ne znajući razloga, protiv našeg uma, na osnovu jedne izvjesnosti sui generis, dakle vjerujući. Čovjek u
granicama prirode nije čovjek, nego je u najboljem slučaju - životinja obdarena umom. Moral u granicama
prirode nije moral, nego jedan oblik sebičnosti, umne prosvjećene sebičnosti. U Darvinističkoj (borbi za
opstanak) ne pobjeđuju najbolji (u morinom smislu) nego najjači, najprilagođeniji. Biološki naparedak ne vodi
do ljudskog dostojanstva, pa ni do morala (ukoliko je ljudsko dostojanstvo jedan od oblika morajapog) .
Darvinistčki čovjek može postići najviši stepen biloškog savršenstva (može postati nadčovjek) ali će ostati bez
ljudskog kvaliteta, pa i bez ljudskog dostojanstva. Ovo posljednje mogao mu je podariti samo Bog. Moral nije
dakle (život u saglasnosti sa prirodom) kako su ga rado definisali stoičari. Ako riječ (priroda) uzimamo u
pravom smislu, prije bi se reklo da je moral život protiv prirode. Kao i čovjek, i moral je iracionalan,
neprirodan, nadprirodan. Prirodan čovjek i prirodan moral ne postoje. Neko je primjetio da se riječ priroda
upotrebljava u 52 različita značenja. U ovom izlaganju priroda označava svu stvarnost izvan ljudske suštine,
dakle i čovjeka u dijelu u kojem on pripada svijetu: njegovo tijelo, želje, inteligencija.”153 Mada su Sloboda,
Namjera. Savjest, Moral, Vrijednosti. Principi, Načela. Norme, Regule i Dobro imanenti ovom svijetu, čovjeku
i ljudima oni ni po svome porijeklu ni po svome izvoru, sadržaju, smislu i cilju nisu od ovog svijeta, čovjeka i
ljudi, mada su u ovom svijetu za čovjeka i ljude. Njihovo porijeklo je nadnaravne, onostrane, transcendentalne,
nadumne, nadiskustvene, nadčulne, metafizičke, eshatološke, nestvorene, objavljene i udahnute naravi. Ništa što
je stvoreno u čovjeku i ljudima a takva su i sama osjetila, razum i um ne može biti ni izvor, ni sadržaj ni cilj
morala, prava dobra vrijednosti i slobode: “Ogroman je skoro beskonačan unutrašnji raspon u čovjeku. On je
sposoban za najodvratnije zločine i najuzvišenije žrtve. Veličina čovjeka nije prvenstveno u težnji dobru, nego u
mogućnosti izbora. Svako unizuje čovjeka ko na bilo koji način umanjuje ili ograničava ovaj izbor. Ne postoji
dobro izvan moga htijenja, niti se dobro može silom uspostaviti. Uslov dobra je sloboda, a sila i sloboda se
zajedno isključuju (“U vjeri nema prisile,“ kaže Kur'an). Isti zakon važi i u etici. Dresura čak i kada nameće
ispravno ponašanje u svojoj suštini je nemoralna i neljudska.”154 Kao što ne postoji prirodan čovjek tako ne
postoji ni prirodan moral u izvanjskom, fizičkom, biološkom, materijalnom, čulnom, razumskom, umnom i
153
Alija Izetbegović, (Islam između Istoka i Zapada, str. 122, 123, 124 i 129)
154
Alija Izetbegović.(Islam između Istoka i Zapada, str. 122)
52
vremensko-prostornom smislu. Može postojati i postoji i živi moral u čovjeku i ljudima sukladan i saglasan sa
unutrašnjom, naravim ili isti moral po duši, slobodi, namjeri, uputi i spoznaji ljudi: “I Gospodar tvoj od sinova
Ademovih - iz leda njihovih - potomstvo im izvede pozivajući ih da svjedoče protiv sebe: Ja sam vaš Gospodar,
zar ne?! A oni rekoše: Dakako! Svjedoci smo tome! Zato na dan ustanuća ne recite: Ništa slutili nismo o
ovome!”155 I granice pet osjetila i razuma i uma su granice ovog prolaznog svijeta. Ne samo da su im granice
nego su im i uvjet i sadržaj i prvi i posljedni domet ovosvjetske spoznaje. U neobjavljenoj autonomnoj etici,
izvor moralno-etičkih vrijednosti, vrlina, načela, prinicipa, krijeposti, pravnih normi i regula pokušava se
utemeljiti na empriji (osjetilima, posmtranju i iskustvu) naturi - prirodi, intelektu (razumu i umu), voluntasu
(volji, proizvoljnosti i samovolji) i aksiologiji - vrijednostima prisutnim u svim stvorenjima. U okviru
autonomnih teorija i učenja, postavljaju se dva neizbježna pitanja, da li su vrijednosti - moral i regule - pravo
bez Boga uopće mogući, i da li su univerzalni, sveopći, sveljudski, stalni, nepromjenjivi, neizmjenjivi ili su to
relativne, posebne, partikularne, promjenjive, ograničene kategorije i vrijednosti. Zašto? Zato što sve što je
ljudsko, a ljudsko je u čovjekim ljudima sve što je stvoreno a to su i osjetila, i volja, i razum, i um, i priroda
podlježe mjeni, promjeni, prolaznosti, nestanku, zaboravu, izobličenju i ono je relativni neapsolutno,
partikularno-neuniverzalno. Da li su moral, etika i pravo mogući bez Boga? Religija kaže ne. Najveći svjetski
umovi dijele isti stav. Naime sve religije vjeruju i stoje na stajalištu da je Bog - Izvor Apsolutne Istine,
Apsolutne Volje - Zakona, Apsolutnih Vrijednosti - Etike, Apsolutnog Smisla - Kulture, i da je On Jedini i
Apsolutni Stvoritelj svih svjetova. Vijednosti, vrline, krijeposti, moralni principi, načela i pravne norme regule
su univerzalne, neprrolazne, sveopće, sveljudske, nepromjnjive, neizmjenjive i nezamjenjive, samo ukoliko je
njihov Izvor i Autoritet Bog. Jedino to im daje neprestanu životnost, snagu, moć, dignitet: autoritet. Naravno,
sve religije imaju i daju određene propise, obaveze, dužnosti, upute o životu i učenje o dobru i zlu, vjerski
moral, učeći i vjerujući da moralna načela vrline, principi, krijeposti, imperativi, kategorije, sudovi, zakoni,
pravne norme i regule potječu od Svemogućeg i Sveznajućeg Boga. Te vrijednosti, vrline, principe i pravne
norme i regule učvršćuju i ozbiljuju učenjem i vjerovanjem u kraj i prolaznost ovog svijeta, u zagrobni život, u
besmrtnost duše. vjerovanjem u nagradu i kaznu (Džennet i Džehennem), u susret s Bogom i odgovornost pred
Njim i vjerovanjem da je njihov Izvor Bog. Zato što platforma djela nevjernika nije vjera, a motiv i namjera nije
u ime Boga niti ta djela čine u okviru slobode jer žive i vjeruju samo u granice ovog svijeta a granice, izvor i
sadržaj slobode nadilaze ovaj svijet, zato Allah dž.š. njihova djela i ne prima.
Sa stajališta i po kriterijima vjere oni i ne mogu učiniti dobra, nego trenutno korisna i prolazna djela,
koja ljudi zaboravljaju i ostaju naspram njih ravnodušni, zaboravni i nezahvlani. Sve su autonomne etike u biti
retalivističke etike i sva su njihova učenja relativna, parcijalna, partikularna, prolazna, promjenjiva, izmjenjiva i
izobličavajuća Sve heteromne etike - vrijednosti i prava - regule su univerzalne, sve ljudske, svevremenske,
sveopće, neizmjenjive i nezamjenjive. U okviru etike i prava postavalja se nezaobilazno i neizbježno pitanje
155
Ku’ran (El Ea'raf, 172)
53
kakva je i u čemu je razlika između prirodnih i društvenih pojava i između prirodnih i društvenih zakona i
zakona za čovjeka kao pojedinca i za ljudsko društvo. Vjernici iz Terhida - monoteizma i Allaha kao Essmeda -
Bitka svega i svakoga polazeći od osnovnog principa da je Stvoritelj prirode i društva Jedan i u tome se sastoji i
međusobno nesuprostavljanje kao što se čini u Evropi unazad pet stoljeća. Ipak, postoje izvjesne nijanse i
razlike između prirodnih i društvenih pojava ali ne i nepomirljive suprotnosti. Allahov zakon u prirodi zove se
Sunnetullah, u pojedincu - moral - Ahlak a u društvu - pravo - Šerijat. Kur'an poziva ljude da posmatraju i
proučavaju kako univerzum, kosmos i prirodu tako i čovjeka i društvo i njegovu povijest. U tom proučavanju
uočava se da su prirodne pojave pristupačnije ispitivanju od društvenih. Dakle, između prirode i društava
postoji uočljiva i zamjetljiva razlika ali i neraskidiva veza. Tu neraskidivu vezu čini isti Stvoritelj, isti Izvor
nafake, isti Vladar, isti Održavaljtelj i Ravnatelj svih svjetova, isti Odreditelj roka života svakog stvorenja i
svrhe, smisla i cilja svačijeg postojanja. Kod čovjeka i u društvu postoji određena djelomična sloboda, sloboda
volje i izbora - Irade džuz'ija, savjest, svijest, osjetila, razum, um, namjera, uputa a u prirodi vlada
determinizam. Sa stajališta čovjeka i ljudi, u prirodi djeluju opći objektivni potpuno od ljudske volje, svijesti,
savjesti, slobode i izbora, neovisni, nužni, relativno stalni prirodni zakoni. Osnovna svojstva tih zakona u
odnosu na čovjeka su: općenitost, objektivnost, nužnost, uzročnost, kauzalnost i relativna stalnost među
prirodnim vezama i odnosima. Općenitost prirodnih zakona ispoljava se na način da svi ljudi udišu isti Božiji
zrak, da piju istu vodu, da hodaju po istoj zemlji i da ih grije isto sunce. Objektivnost prirodnih zakona ogleda
se u činjenici da oni nemaju očiju (zima je za svakoga zima, poplava je za svakoga poplava, kiša je za svakoga
kiša bez obzira koliko je ko pobožan, snijeg je za svakoga snijeg, a zemljotres je za svakoga zemljotres) da nisu
subjektivni, da nemaju naklonosti prema našima i njihovima. Relativna stalnost prirodnih zakona ogleda se u
činjnici da se unaprijed na hiljadu godina može prdvidjeti i izračunati izlaazak i zalazak sunca bilo gdje u
svijetu. Dakle, da muško dijete ima određene organe koji ga čine muškarcem a žensko dijete određene organe
koji ga čine ženskom. Nužnost je ono svojstvo prirodnih pojava i zakona koje ukazuju na neminovnost njihovih
procesa i događaja neovisno od čovjekove i ljudske svijesti, slobode, plana, namjere, volje i izbora. Uzročnost je
najizraženiji vid nužnosti, a uzročnost predstavlja skup bitnih uslova koji izazivaju nastavak, promjenu ili
nestanak neke pojave u prirodi. To je učenje o kauzalitetu ili da je svaka pojva i posljedica izazvana nužnim
uzrokom. Kauzalitet je učenje o neminovnim uzročno-posljedičnim vezama i odnosima među stvorenjima u
stvorenim svjetovima. Učenje o kauzalitetu i Bogu kao nepokretnom pokretaču svijeta razvio je Aristotel. U
prirodi su zakoni reverzibiliteta - ponovljivosti i predvidivosti - u društvu ireverzibiliteta - neponovljivosti i
nepredvidivosti. U prirodno-animalnom svijetu samo djeluje kauzalitet i instinkti a u ljudskom svijetu pored
nužde, nagona, strasti, straha i interesa tu je i Sloboda. Objava. Savjest. Uputa, Namjera, Moral, Kultura i
Zabrana. Priroda služi i koristi društvu, a čovjek i društvo bi morali robovati samo Bogu. I priroda i društvo su
stvoreni od istog Stvoritelja sa unaprijed određenom svrhom teleolosom. Priroda je po načinu stvaranja
povjerena i upokorena ljudima, nije predata, a ljudi trebaju biti pokorni Bogu. Zato nikada ljudi ne smiju ni
54
gospodariti prirodom, niti joj robovati. Njen i njihov zajednički gospodar je Bog i zato samo Njemu trebaju
robovati a povjerenu prirodu koristiti. Sa nevjernicima je problem što bi oni gospodarili prirodom, a politeisti bi
da joj robuju. Priroda red i poredak ne remeti ni u sebi ni u društvu a čovjek remeti red i poredak i u prirodi i u
društvu i u sebi. To je cijena ljudska slobode. Ljudsko društvo nije ni iznad ni izvan prirode, već zajedno sa
njom sačinjava jedinstveni, od Allaha stvoreni i čovjeku i ljudima povjereni a ne predati, univerzum. Zato u
mnogo čemu podliježu istim zakonitostima a nikada u svim.
5.1. Hijerarhija i vrste normi
Osim generalne i fundamentalne podjele normi na moralne i pravne zakone s jedna i prirodne zakone s
druge strane postoji hijerarhija, klasifikacija i sistematizacija unutar pravnih normi. Na temelju dva osnovna
izvora Islama, Kur'ana i Sunneta i cjelokupnog učenja te vjere, slijedi, u Islamu je najviša Istina, Vrijednost,
Dužnost, Kategorija, Norma i Obaveza vjerovati u Boga i robovati samo Njemu. Najveća nevrijednost, neistina,
antidužnost i zabrana jeste nevjerovati u Boga i pripisivati Mu sudruga, u bilo kome i bilo čemu. U svim
pravima postavlja se pitanje šta je pravna norma ili regula? Pod pravnom normom podrazunjeva se pravilo,
pravac, propisi i uputstvo za ponašanje i djelovanje ljudi u društvu, društvenim grupama i među sobom. Glavna
funkcija normi ili regula, kojih ima puno u svakom društvu, jeste da u sredima u kojima važe, ostvaruju,
održavaju, određeni sistemi; red, mir i poredak. Njegova norma određuje ono što treba da bude ili ono što treba
da se dogodi, ako se želi ozbiljiti određeni cilj. Norma sadrži: naredbe, zaposjesti, direktive, dozvole i zabrane.
Izvršenje tih upustava i naredbi osigurava se sankcijama, koje su poseban sistem državne prinude i socijalne
kontrole. Norme ili regule najviše se prisutne u pravu i normativnoj etici. O etici je bilo riječi a postavlja se
pitanje šta je pravo. Na lat. ius pravo je ono što je u skladu sa idejom pravednosti, što je pravo, ispravno i
opravdano i što odgovara zahtjevima pravnog reda i poretka, zakonskoga ili pozitivnog prava. Kao sistem
normi, koji apstraktno regulira odnose među pojedincima i društvenim grupama, pravo te norme kodficira i
njihovo izvršenje osigurava zakonskim sankcijama, kažnjavajući njihovo kršenje. Obično se dijeli na ustavno,
kod muslimana šerijatsko, međunarodno, građansko, krivično, imovinsko finansijsko, ugovorno i radno pravo.
Pravo se sastoji iz fizičke prinude, a prinuda je norma čije se sankcije po pravilu i bez izuzetaka primjenjuju. Po
ovom spoljašnjem elementu, lahko je razlikovati pravo od drugih društvenih normi. Unutrašnji elemenat prava,
čini njegova društvena, državna, politička, privredna, ekonomska i kulturna funkcija, u održavanju i zaštiti mira,
reda, poretka, sistema i vrijednosti, dobra, društva, države i svakog pojedinca. Kao i evropskom i
anglosaksonskom i rimskom pravu, tako i u islamskom spoljašnjem elementu prava, kao monopolom fizičke
prinude, a prinuda je norma čiji se sankcije primjenjuju isključivo raspolaže najorganiziranija zajednica ili
država. Međutim, u Islamu za ubistvo Kisas - poravnjanje ili recipročnu pravdu ili glavu za glavu, i život za
55
život, ne može materijalnom naknadom, kompenzacijom i iskupljenjem učiniti društvo i država, nego isključivo
nabliži zakonski srodnici i nasljednici. Druga, bitna razlika između bilo kojeg i čijeg i pozitivnog prava s jedne i
islamskog prava, sa druge strane, jeste što u Islamu osim dunjalučke kazne i sankcije slijedi i ahiretska,
džehenemska kazna. Treća bitna razlika između Šerijata i pozitivnog prava jeste, u izvoru i porijeklu. Izvor
Šerijata je sam Bog. a pozitivnog prava je čovjek. U čuvenoj raspravi kod Platona u “Zakonima” osnovno
pitanje koje postavlja Sokrat sofistima jeste ko je kod vas i po vašem učenju izvor zakona. Oni odgovaraju ljudi.
Sokrat im odgovara da mi vjerujemo i ljude učimo da je izvor zakona Bog. Da bi zakoni imali identitet, dignitet,
autoritet i težinu kod ljudi moraju imati porijeklo u Bogu, moraju biti stalni i nepromjenjivi, moraju biti kratki,
jasni, razgovjetni, nedvosmisleni i primjenjivi. Sva proznata društva u povijesti koja su propala i nestala,
propala su usljed nemorala a ne zbog gladi i prirodnih katastrofa zaključuje Sokrat. Šerijat je, što se tiče svih
muslimana, neizmjenjiva i nezamjenjiva Allahova Volja, kazana u formi vjerozakona. Kako je Allahova Volja
jedna te ista, to je i svim vjerovjesnicima objavljena jedan te isti Šerijat ili Allahov Vjerozakon. Dakle, Ahlak -
vrijednosti i Šerijat - pravne regule su sastavni i nerazdvojni dio primordijalne i iskonske tradicije, a tradicija je,
ustvari, živa historija koja sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu, idejno-etičku,
kulturno-civilizacijsku i pravno-običajnu zajednicu: “Ljudi bijahu jedna zajednica (jedne Vjere, jednog Puta,
jedne Staze, koja je bila utemeljena na jednom Vjerozakonu) i Allah je slao vjerovjesnike, radosnih vijesti
dostavitelje i opominatelje i po njima je Knjigu s Istinom objavljivao da ljudima presuditelj bude u onome u
čemu se oni razilaziše. A razilaziše se (u slobodi) baš oni kojima je Knjiga data, sve iz zavisti međusobne nakon
što su im došli Dokazi Jasni: I Allah je Odredbom napućivao vjernike Istini u onome u čemu se ljudi razilaze. A
Allah koga hoće na Pravi Put upućuje.“156 Dakle, vjerovanje, slijeđenje i neupitno pokoravanje i izvršavanje
Apsolutne Allahove Volje u formi Vjerozakona, na razini organizirane zajednice i društva naziva se Šerijat: “To
su Allahove odredbe (norme) i propisi! A ko se pokori Allahu i slijedi Njegova Poslanika, On će ga uvesti u
džennetske bašće, kroz koje teku rijeke u kojima vječno boravit će! A to je pobjeda velika. A ko je nepokoran i
neposlušan Allahu i ne slijedi Njegova Poslanika i Allahove odredbe i propise krši, Allah će takvog u Vatru
baciti i u njoj će on vječno ostati. Njemu pripada patnja prezrena!”157 Tako Ahlak, kao zakon za čovjeka -
ličnost, pokriva pojedinca, a Šerijat kao zakon za ljude, pokriva zajednicu. To je tako i zato što Izvor morala i
prava uvijek ostaje isti - Bog, zato što je sudbina čovječanstva međuovisna i u biti, ista, zato što su sigurnost,
red, mir i poredak u svijetu podjednako pitanje svih ljudi, zato sto su umutrašnja narav ili priroda svih ljudi u
osnovi ista i nepromjenjiva, zato što su svi ljudi u stvari, jedan umnoženi čovjek - Benu Adem - potomci
Ademovi - gens sua sumus - jedan jedinstven i nedjeljiv ljudski rod, dakle, jedna sudbinski povezana zajednica,
zato što je Bog stvorio i čovjeka na način da može živjeti i preživjeti samo u zajednici i konačno, zato što se
ideali, svrha, smisao, cilj života i osnovne potrebe, prava, obaveze, dužnosti, vrijednosti, principi, vrline i načela
156
157
Ku’ran (En-Nisā, 13 i 14)
56
ljudi ne mjenjaju, a to je da Allah bude zadovoljan sa nama i mi sa Njim, a to se postiže pomoću Imana, Islama,
Tevhida, Ahlaka i Šerijata na nivou zajednice - Umme. Šerijat je osnovni izvor zakonodavnstva, kojim Allah
regulira odnose među ljudima u zajednici: “Tako mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati sve dok tebe
Muhammede za sudiju svoga ne budu uzeli, u svim međusobnim sporovima i neslozi, i tada u sebi ne bi našli
nikoje zapreke u onom što si presudio ti i sasvim se pokorili”158 Osnovna značenja Šerijata su:
a) Šerijat predstavlja od Boga označeni put čovjeka ka Bogu i u svojim propisima objedinjuje
vjerski, moralni, kulturni, politički, društveni, socijalni, obrazovni, civilizacijski, privredni, ekonomski i bračno-
porodični aspekt života.
b) U osnovnom i primordijalnom određenju, Šerijat označava Put ka Izvoru i Pojilištu, jasan Put
koji se neupitno slijedi. Put kojim neopozivo trebaju ići vjernici i Vjerozakon Islama za muslimane,
sveukupnost Allahovih zapovijedi, odredbi, naredbi, dužnosti i propisa, također i kao oznaka pojedinačne
odredbe - hukuma.
c) U Šerijat spadaju propisi koji pokrivaju prava i dužnosti, odnos čovjekova i njegovog
Stvoritelja, međuljudske odnose u cjelini i odnos čovjeka prema anorgansko-organskom i biljno-životinjskom
svijetu, prirodi i svemiru.
d) Šerijat je ono što pripada vjerskom zakonu Islama, ili nešto što mu odgovara, ono zakonito
zove se Šerijat.
e) U najkraćem kazano, Šerijat je Apsolutna Allahova Volja u formi Vjerozakona za zajednicu

ljudi organiziranu u slobodi. Terminolioško uporište i izvorište upotrebe riječi Šerijat nalazi se u Kur'anu: “A
zatim smo tebe učinili da ideš zakonom (Šerijatom) jednim i pravcem određenim pa ga ti slijedi i nemoj slijediti
strasti onih koji ne znaju, oni te zbilja od Allaha nimalo odbraniti ne mogu! A nevjernici su zaštitnici jedni
drugima, a Allah je zaštitinik bogobojaznih! A ovo su svjedočanstva (do kojih se dospjeva uvidom u Allahove
zakone) ljudima; Uputa i milost za ljude uvjerene!”159 i “On vam (Allah) u vjeri propisuje isti Šerijat koji je
propisan Nuhu i onaj koji se objavljuje tebi Muhammede i ono što smo kao Šerijat naredili Ibrahimu, Musau i
Isau. Pravu vjeru izvršavajte i u tome se ne podvajajte. Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju, da se
tvome pozivu u vjeru i Šerijat odazovu”160 “A i tebi (Muhammede) Knjigu objavljujem sa Istinom, da potvrdi
Knjigu prije objavljenu, i nad njome bdije. A ti im presudi po onom što Allah obajvi, i njihove strasti ne slijedi i
ne odustaj od Istine što ti dolazi. I Mi smo, da svi vi Zakon i Pravac imate, odredili (ovo se odnosi na sve
monoteističke zajednice i sljedbenike) da imaju Šerijat ili jasan put do Vrela. Time se misli i na vjeru. Ed-Din
se naziva Šerijatom metaforički, u smislu izvora vode, jer i vjera i voda uvijet su pravog i potpunog života, vjera
158
159
Ku’ran (El-Džasije, 18-20)
160
57
unutršnjeg društvenog, a voda vanjskog tjelesnog). A da je Allah htio, On bi vas sve jednim ummetom -
zajednicaom i sljedbenicima učinio, ali je On htio da vas u slobodi iskuša, u onom što vam je objavio. Zato, u
dobru se natječite, Allahu ćete se svi vratiti i On će vas o svemu onom obavjestiti u čemu se razilazite.''161 “I
dali smo im dokaze jasne o vjeri i zakon. I nisu se razišli prije nego što im je došlo znanje, iz zavisti i pakosti
međusobne. Zbilja će tvoj Gospodar na Danu Sudnjem među njima presuditi u svemo onome u čemu su se
razilizili.”162 “Zar da oni božanstava i bogove koji im uzakonjuju i propisuju vjeru i zakon koje Allah dopustio
nije?! A da nije Riječi i Odluke s njima bi svršeno bilo!”163
Ustvari, i po Kur'anu, i po Hadisu, i po Medinskoj povelji, Allah dž.š. i Njegov Poslanik su dva glavna i
najveća autoriteta Islama, tako su Kur'an i Hadis dva osnovna izvora vascijele vjere Islama. Poznavanje Ahlaka
i Šerijata, na temelju Kur'ana i Sunneta, na mjerodavan i kvalificiran način, omogućeno je moralno-etičkim i
vjerozakonskim susutavom, koji je razrađen do najmanjih pojedinosti, čiji je autoritet u krajnjoj instanciji, i na
temelju svih islamskih izvora, završava ne Idžmi, Kijasu i Idžtihadu koji na temeljima općih rješavaju i
konkretne probleme i pitanja. U Allahove Zakone ne treba do kraja pronicati razumom, jer razum nije izvor,
sadržaj, granica i kritierij Ahlaka - Morala i Šerijata - Vjerozakona. Ustvari, Šerijat i Ahlak treba vjerovati i kao
Autoritet Božije volje usvojiti s njegovim nejasnoćama i (osjetilima, razumu i umu) možda nepojmljivim
odredbama, (bez kritike, upita, sumnje, skepse, smutnje, nihilizma, relativizma), kao mudrost koja se vjeruje, za
kojom se ne traga. Ne može mu se tragati za uzrocima, u evropskom laicističko-sekularistčkom smislu. za
principima i on ima za temelj nikakvim principima vezanu volju Allahovu i stoga se 'zaobilaženja zakona
uzimaju kao dozvoljena upotreba sredstava koja je sam Allah stavio na raspolaganje. Islamski Vjerozakon -
Šerijat po Autoritetu Izvora, po svome sadržaju, opsegu, ciljevima, prioritetima i po svojoj metafizičko-
ontološkoj i imanentno-transcedentalnoj dimenziji, za muslimane uvijek znači Zakonom, koji je uzvišen, iznad
ljudskih osjetila, razuma, uma, pameti (mada nije uopće njihova negacija i potcjenjivanje), ukoliko pravo
(pozitivno), kao ljudska logika i sistematika. Već iz tog razloga, kao i svog porijekla, sadržaja i cilja i opsega.
Šerijat nije samo pravo u modernom pozitivno-sekularnom smislu. Zašto? Zato što je njegovo porijeklo
nadnaravno, metafizičko-ontološko, u Božijoj besprizivnoj i neopozivoj Volji, a perspektiva transcendentalna.
Njegova osnovna deviza je služiti Bogu u okviru granica Njegove Volje, ne prelaziti te granice i koristiti
ljudima. Šerijat kao nepogrešivo objavljeno učenje o dužnostima i pravima, obuhvata cjelokupni vjerski,
politički, društveni, kućni, lični, porodični i kulturni život muslimana. Jedino je stepen njegove primjenjivosti,
usljed različitih socijalno-političkih okolnosti različit. Nemogućnost njegove primjene ne isključuje njegovu
potrebu, kao i život vodu i glad hranu.
Nezaobilazna osobina i odlika moralno-etičkih vrijednosti i pravnih no^mi ili regula jeste njihova
161
162
Ku’ran (El-Džasije, 17)
163
58
hijerarhija ili skala vrednovanja. Osnovne moralne kategorije su: moralni sud, postupak, karakter, savjest,
obaveza ili dužnost, kriterij ili pravilo, vrijednosti i hijerarhija vrijednosti. Najviše usporedive vrijednosti u
Islamu su Birr - dobro, Hakk - Istina, Adl - pravda i Kist - pravičnost. Dobro je ono što je od Boga objavljeno,
definisano, određeno i naređeno kao Dobro i ono što se odnosi na najveću sreću, dobrobit i korsit za najveći
broj ljudi. Dakle, u Islamu je komplementarno i zaokruženo Dobro - Birr. Prema kur'anskom ajetu iz 177. ajeta
sure El-Bekare Dobro u Isalmu, obuhvata Imam vjerovanje, Islam predanost i pokornost Allahu dž.š., saradnju,
solidarnost i socijalnu politiku podjelu iz imovine nezbrinutim kategorijama ljudi, izvršavanje preuzetih
obećanja, obaveza i ugovora i sabur - strpljivost kroz sva iskušenja u životu, na putu vjere. Podloga dobrih
dijela je Iman vjerovanje, a ovjera Imama su dobra djela Adla - pravde. Druga vrijednost je Hakk - Istina.
jezgra, srčika, bit, esencija, supstanca Adla - Pravde a pravda je temelj svake države, jeste Hakk - Istina. Allah
naređuje Pravdu i da budemo pravedni jer je Pravda sestra Takvaluka - bogobojaznosti. Četvrta moralno-etička
vrijednost poslije Dobra, Istine i Pravde jeste Kist - Pravičnost ili konkretizacija i primjena Pravde kao
univerzalnog principa među ljudima u vremenu i prostoru. Pravičnost, suđenje i svjedočenje se čine isključivo u
ime Allaha, iz čega slijedi korist i dobrobit za sve ljude i tako se ostvaruje stabilna i sigurna država, red i mir za
sve, harmonično društvo i sreća za sve. Tako se ostvaruju moralni pojedinci i pravična zajednica, u kojoj ljudi
mogu težiti Božijem zadovoljstvu, da bi On bio zadovoljan njima i oni s Njim. S obzirom na činjenicu da su
osnovne islamske etičke vrijednosti: Dobro, Istina, Pravda i Pravičnost ali i na neupitni dokaz da se Fikh -
islamska pravna znanost ili islamska jurisprudencija bavi šerijatskim propisima koji izražavaju i odražavaju
Božiju Volju - Zakon, Istinu, Pravdu i Pravičnost, to Fikh kao učenje koje se u toj domeni bavi tim propisima i
aspketima, u Islamu mnogo bliže etici nego pravu, u onom smislu te riječi kako se etika danas shvaća. Kako je
pravo, uopće, i sredstvo za realizovanje određenih vrijednosti koje su u Islamu istovremeno i moralno-etičke
vrijednosti, tako je i Fikh učenje koje se bavi moralom, ali je i etika ili preciznije normativna etika koja tretira
pravna pitanja i učenje koje se bavi Fikhom. Kao što je život čovjeka u sebi nepodjeljiv i nerazdvojiv na
privatni i društveni tako su Ahlak i Fikh kao živa i djelotvorna učenja za čovjeka i ljude međusobno
nerazdvojiva. Čak i poznata fikhska klasifikacija ljudskih djela na dužnosti, zabrane, preporuke, pokuđenosti,
odvraćanja i dopustivosti izvedena je više na osnovu vjersko-moralnoga nego pravnog kriterija. Uostalom odnos
islamske Etike i Fikha proizilazi iz vjerskog karaktera ova dva učenja. Ahlak i Fikh su bliska i nerazdvojiva
učenja zato što se i moral i pravo temelje na Božijoj volji. Zato Istinu, Pravdu, Pravičnost; Ustavni red i Poredak
svakoj zemlji, pa i šerijatski dovede u pitanje relativiziraju, narušavaju i razaraju:
1. Samovolja ili Tugjan faraonizam kao negacija svih moralno-etičkih vrijednosti i pravnih
normi
2. Strasti i pretjerivanje u svakom pogledu
3. Mržnja kao otrov i nemoć duše
59
4. Uzimanje šejtana i njegovih sljedbenika, džinna i ljudi nevjernika, kao i višebožaca i teških
i nepopravljivih griješnika za autoritete u ustavnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti
5. Ukoliko je u ljudima, koji su u ustavnim zakonodavnim i sudskim inistitucijama i tijelima

bilo koga i bilo čega veći strah nego Allaha dž.š.
6. Ukoliko je ljudima koji su u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj, državnoj i političkoj vlasti,

lični, porodični, posebni, partikularni i bilo koji ovodunjalučki interes i materijalna korist
veći i preči od Allaha, Istine, Pravde, Pravičnosti, Reda i Poretka.
U svim pravnim sistemima i ustvanim poretcima, u okviru hijerarhije, sistematizacije i kategorizacije

pravnih normi, postavlja se pitanje šta je Osnovna norma, Ustav, Ustavni poredak, Zakon, Norma i Pravo.
1. Osnovna norma je ona norma čije se važenje ne može izvesti iz neke više ili nadređene norme.
Osnovna norma pravnog poretka jeste vjerujuće ili pretpostavljeno pravilo prema kome se norme tog poretka
donose i ukidaju, dobijaju ili gube svoje važenje i značenje. Izvođenje normi jednog pravnog poretka iz osnovne
norme tog poretka vrši se time što će se pokazati da su pojedinačne norme sastavljene i napisane u skladu sa
osnovnom normom. Osnovna i fundamentalna norma Islama naziva se Hakk - Istina. Hakk je jedno do 99
Allahovih imena. Iz Hakka - Istine, slijedi Univerzalna Pravda - Adl. Ono što je Mizan Univerrzalna ravnoteža,
Red i Poredak u Svemiru, to je Adl - Univerzalna A Pravda, Ravnoteža, Red i Poredak u ljudskom društvu i
svim zajednicama. Iz Adla slijedi Kist - Pravičnost i konkretizacija pravde kroz pravni sistem i njegove
institucje i ustanove, sudstvo, upravu i administraciju. Na temelju Kur'ana i Sunneta iz Hakka, Ahlaka i Kista, u
Islamu slijedi Šerijat ili Božija volja kazana u formi i normi Vjerozakona. Zato sve njegove norme, čije se
važenje može vezati u istu Osnovnu normu Hakk - Istinu, čine jedan sistem normi ili jedan Red i Poredak.
Razurnjevanje, smisleno povezivanje, artikuliranje, razrađivanje i primjenjivanje šerijatskih normi naziva se
Fikh ili Islamska pravna znanost - jurisprudencija. Dalja razrada i konkretizacija Fikha, mogla bi se označiti
mezhebima.
2. Ustav je prvi pravni akt izveden iz Osnovne norme. Zato je Ustav ili Konstituanta najviši i
najznačajniji pravni akt. zemlje kojeg donosi izričito država iz Osnovne norme. Iz Ustava i na temelju njega
donose se zakoni, iz zakona statuti, iz statuta pravilnici.
3. Ustvani poredak svake države utemeljuje se na Osnovnoj normi i na Ustavu. Pod Ustavnim
poretkom, u najširem i najhitnijem smislu, podrazumjeva se i sadržinski i značenjski pravna država i vladavina
prava pomoćiu općih objektivnih, bezličnih i za sve građane istih zakona. To znači princip ili sistem u kome
vlada pravo i zakon (nomokratija) a ne arbirtrarnost i diskrecionost i u kome osnovna prava čovjeka ne samo da
predstavljaju najvišu vrijednost, već su i na odgovorajući način zagarantirana i osigurana. Čisto pravnim
jezikom kazano, ustvani poredak je sisitem pravnih normi izveden iz Osnovne norme i Ustava. Tako je za
60
Aristotela svaka vlast dobra ukoliko je zakonita. Da bi vlast bila zakonita ona može zastupati, promicati, težiti i
u državi realizirati ideju Općeg dobra. Opet se radi o nerazdvojivosti prava i morala.
4. Zakon, grčki Nomos, lat. Lex - u najširem smislu znači svaki pravilan red, poredak stvari
zbivanja i djelovanja. U zbilji, zakonom se označava određenje svakog reda i poretka:u prirodi kao niz prirodnih
zakona (Lex naturalis) u moralno-etičkoj sferi, javlja se kao (Lex moralis) i kao vječna Božija Volja u formi
zakona (Lex aeterina), i kada zakon donosi društvo kao pozitivni zakon.
U društvu i državi zakon je poslije Osnovne norme i Ustava, najviši državno-pravni akt koji sadrži
najvažnije pravne norme, koje se razrađuju aktima nižim od zakona, (statuti, uredbe, odredbe). Zakon ima vrlo
važnu ulogu jer osigurava jedinstvo pravnih propisa i čvrstinu pravnog poretka, ravnopravnost građana
podvrgnutih istom zakonu i pravnu sigurnost, jer građani zanju unaprijed i pouzdano kakve su posljedice
njihovog ponašanja na temelju poznatog zakona. Na temelju zakona donose se niži pravni akti - statuti, na
temelju statuta pravilnici i iz pravilnika konkretne uredbe. Na temelju definicije, artikulacije i objašnjenja šta je
zakon lakše je izvršiti klasifikaciju i sistematizaciju normi. U osnovi postoje Božije, Apsolutne, Nadnaravne,
Neopozive koje se u Islamu imenuju kao šerijatsko-pravne za čije svjesno, slobodno i planirano i namjerno
neizvršavanje slijede kazne i sankcije i na ovom i na onom svijetu. Druge su pravne, pozitvno-zakonske norme
kao obavezno pravilo društvenog ponašanja koje nameće društvo i država, na temelju zakona, za čije
neizvršavanje obavezno slijedi kazna ili sankcija samo'izričito na ovom svijetu. Treća vrsta, uvjetno rečeno,
normi preciznije kazano vrijednosti su moralno-etičke norme kao lična, vlastita i osobna pravila ponošanja, na
temelju ili po izboru savjesti u slobodi za čije neizvršavanje vodi ujrijeh i kaznu samo na budućem svijetu. Kao
izvanjska prislia pravna norma prisiljava ljude da rade i ono što ne mislie i ne žele da rade čak i izvan i mimo
slobode. Od takvih djela može biti koristi a dobra nikako. Dobro djelo koje je ujedno i korisno samo slijedi iz
moralno-etičke norme. Postoji još jedna podjela normi. Napisana norma naziva se zakon a usmena norma
naziva se Običaj. Šta je ustvari Običaj? Na arap. Urf, Adet ili Sunnet - Običaj je dugotrajan način istog
isključivo samo društvnog ponašanja ljudi u određenim prilikama koji se smatra potpuno obaveznim. Običaji
nastaju dugotrajnim ponavljanjem istog ponašanja ljudi u određenim situacijama. Običaj je glavna vrsta
društvenih normi i usmenih pravila u nerazvijenim i primitivnim društvima gdje slab uticaj ima Objava i pisano
pravo ili zakon. U takvom društvu običaj reguliše skoro cjelokupni javni i društveni život i otuda njegov tako
veliki značaj. U zajednicama koje ne prožima Objava i Kojima život ne reguliraju pisani zakoni Običaj je
nepisani ali pamćeni i strogo primjenjivani usmeni i nepisani zakon života. Zato se on po pravilu primjenjuje.
Narod kaže: .,Bolje je da nestane selo nego adet.” Pod prijetnjom neorganiziranih društvenih sankcija
(nedržavnih i nevjerskih) sam narod kažnjava onoga ko krši njegove običaje. Svi običaji unutar Islama koji su
nastali kao slijeđenje prakse Poslanika i vjerovjesnika nazivaju se Sunnet. Običaj koji nije utemeljen na Dini-
Islamu naziva se Urf ili Adet. Sa te strane, on može biti pozitivan i negativan. Sunnet je uvijek i samo pozitivan.
61
5.2. Moralni sud
Naše ocjenjivanje bilo čijeg ili svog postupka, ponašanja, karaktera, djela, držanja i riječi, naziva se
moralnim sudom ili ocjenom. Ono na što se odnosi moralni sud i što se njime smije vrednovati i ocjenjvati jeste
neki postupak, držanje, djelo, riječ, ponašanje ili karakter nekog čovjeka ili nas samih, a mi o tome izričemo
moralni sud. Moralni sud. u biti je vrijednosni (a ne materijalni, iskustveni, činjenični, težinski, površinski i
izvanjski sud) kojim se neki subjekt, ličnost i čovjek određuje prema nekom činu, djelu, radnji, postupka,
ponašanju, riječi, karakteru i držanju, pomoću tog suda kao općeg moralnog određenja. Da bi se neki postupak,
ponašanje, čin, djelo, radnja, riječ, držanje i karkter ocjenio i vrednovao kao dobar ili loš, valjan ili negativan,
neophodno je imati mjerilo ili kriterij, na osnovu kojeg se sudi, ocjenjuje i sa kojim se uspoređuje prosuđivani
postupak i karakter. Drugim riječima, moralni sud je ocjena i određenje nekog djela, radnje, čina, postupka,
ponašanja, riječi, držanja i karaktera sa stanovišta Bogom danih, univerzalnih i fundamentalnih moralnih normi.
Kada kažemo da je neki čovjek počinio zločinačko djelo ubivši drugog nevinog ni krivog ni dužnog čovjeka, mi
time, na jedan način iskazujemo svoj lični stav neodobravanja takvog čina, a sa druge strane mi na takav čin
primjenjujemo univerzalni od Boga objavljeni, fundamentali moralni princip koji glasi - život je Božiji dar
čovjeku niko nema pravo drugom čovjeku kao ni samom sebi, bespravno, bi gajri hakk, oduzeti ili ugroziti
život. U iskazu moralnog suda sadžana su dva momenta: prvi kome se izražava voljno-emocionalni i svjesni
odnos čovjeka prema onome o čemu se donosi moralni sud i onaj kroz koji se ono o čemu se donosi moralni sud
primjenjuje neki univerzalni, Bogom dani, fundamentalni moralni kriterij. U prvom momentu moralni sud
predstavlja subjektivni izraz individualne svijesti i osjećaja prema onome o čemu se izriče moralni sud i
zauzima lični stav. U drugom momentu morini sud predstavlja primjenu nekog općevažećeg, objektivnog
moralnog kriterija. Za izricanje moralnog suda o nekom djelu ili postupku od presudne je važnosti namjera.
Hadis koji govori da se djela “sude i vrednuju prema namjerama” predstavlja, neku vrstu definicije moralnog
suda. Kada kažemo da je neki čovjek počinio zločin i zlo djelo tako što je svjesno, slobodno i planirano ubio
drugog nevinog ni krivog ni dužnog čovjeka, mi time ne izričemo samo svoj moralni stav i sud nego i
univerzalni moralni princip prema namjeri koji je ubica imao pri takvom činu. To djelo i čin je loše i zločin i
moralno nedopustivo presudno s obzirom na namjeru njegovog počinitelja. Zato je u krivičnom pravu,
procesuiraju, a posebno suđenju i presuđivanju nekog djela, čina ili radnje od presudnog značaja da se ii
ljudskim granicama koliko je to moguće utvrdi da li je optuženi i okrivljeni direktno tu konkretnu radnju
počinio slobodno ili pod prisilom. Namjerno ili nenamjerno, svesno ili nesvjesno, planirano ili nehotice,
sistemski ili slučajno. I plan i namjera i sloboda i savjest u primordijalnom smislu i određenju pripadaju svijetu
etike ali bez njihovog poznavanja i uvažavanja krivično pravo i pravo općenito kao i pravni sud i suđenje su
62
nemogući. Ako se uzme.da su istina, pravda, pravičnost kao primarno etičke teme onda je jasno da su moralni i
pravni sudovi povezani kao duša i tijelo, a zajedničko tijelo im je namjera ili nijjet u ime Boga. Moralni sud
daje pravnom sudu dušu, a pravni sud daje moralnom sudu snagu i tijelo, Jako, ovisno od namjere, nijjeta ili
razloga radi kojeg se čini nije svako ubistvo moralno nedopustivo. Ubistvo drugog čovjeka u nužnoj
bezizilaznoj odbrani kada se čovjek potpuno nevin ni kriv ni dužan brani od napadača ili ubistvo neprijateljskog
vojnika u ratu na drugoj neprijateljskoj, agresorskoj strani dok traju izravne direktne neposrede borbe može biti
i tretira se kao čin patriotizma, požrtvovanosti i hrabrosti, herojstva, pa čak i pravičnosti ukoliko se ubijaju
neprijateljski vojnici u zaštiti žena, djece, nemoćnih, bolesnih i starih osoba. Dakle, ovisno od namjere, slobode,
svijesti, plana i sveukupnih okolnosti nije svako ubistvo isto ubistvo. Da bi se neki postupak, čin, djelo, radnja,
ponašanje, riječ, karakter i držanje, ocjenilo kao dobro ili loše neophodno i nužno je imati mjerilo ili kriterij na
osnovu kojeg se sudi i sa kojim se uspoređuje prosuđivani postupak i karakter. To generalno mjerilo ili kriterij u
Islamu jeste Furkan, iz Kur'ana i Sunneta, i pojedinačno unutrašnji glas, oko, ogledalo, seizmografski aparat
ljudske savjesti, na duši svakog čovjeka. U fukciji generalnog i univerzalnog Furkana Kur'an razlikuje,
razmeđuje, razlučuje i nepomirljivo razdvaja i razrješava Dobro od zla. Istinu od Neistine, Uputu od neupute,
Svjetlo od tame, Pravdu od nepravde, Pravičnost od nepravičnosti, Poštenje od nepoštenja, Vrlinu od poroka,
Krijepost od nekrijeposti, Vrijednost od nevrijednosti. Sud od besuda i prevrtljivosti, Stav i iskaz od nestava i
licemjerstva i prevrtljivosti, Umjetnost od šunda i smeća, Princip on neprincipa, Kulturu od kićenost. Načelo od
nenačela, Altruizam i Darežljivost od egoizma, sebičnosti, škrtostii slijepe lične koristi, interesa, Ideal od
bezideje, poroka i strasti, Moral od nemorala. Zakon od nezakona i bezakonja, Pravilo od nepravila, Volju od
samovolje, Korist od štete: “Zaista, Kur'an ovaj vodi najispravnijem i najsigurnijem Putu, u vjeri i etici i radost
donosi vjernicima, koji rade dobra djela da im zbilja pripada nagrada velika.“164 U mjesecu ramazanu počelo je
objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja Dobra i zla.”165 “Ti reci:
evo Puta mojega, Allaha pozivam s Jasnim Dokazom i oni koji mene slijede. I samo Allahu sva hvala pripada,
ja nisam od onih koji Njemu pripisuju druga.”166 “I evo, doista, Moga Puta Pravoga, (u Kur'anu) slijedite njega.
I ne slijedite puteve druge, pa da vas oni onda u raskol stave spram puta Njegova! Eto, to vam Allah u dužnost
stavlja, da biste se bojali njega.”167 Kao što je učenje o dobru i zlu. Etika je svjedočenje, preko moralnog suda, i
kazivanje da nikada nisu isti vjernici koji dobra djela čine sa zlotvorima koji zla čine. Ustvari oni koji su iznutra
po vertikali, u moralno-etičkom smislu slijepi, ćoravi, kratkovidi, gluhi, oni ne čuju, ne vide i u vjeru se ne
mogu dozivati. Sa stajališta vjere oni su živi mrtvaci. Kao takvi, nevisno od njihovog statusa kod ljudi,
materijalnog stanja i društveno-političkog statusa oni kod Allaha nikada nisu ravni, i u istom statusu sa
iskrenim, pravim i predanim vjernicima, ma šta oni o sebi mislili: “A Mi smo Uputstvo Musau dali i sinovima
164
165
166
167
63
Israilovim Knjigu ostavili i ubaštinili, kao Uputu, Putokaz i Opomenu za one umom obdarene, koji pameti
imaju! A ti se strpi! Allahovo je obećanje doista Istina, i za grijehe svoje traži oprosta i slavi Gospodara svoga,
hvaleći Ga navečer i početkom dana! Doista, oni koji raspravljaju i Allahovm znamenjima i znacima, bez
ikakva njima prispjela dokaza, u njihovim srcima i grudima je samo i ništa drugo, do oholost koja ih neće
dovesti do cilja željenog i žuđene sreće! Pa, zatraži u Allaha utočište i moli Mu se za zaštitu jer On uistinu i
izbilja sve čuje i vidi! Stvoriti nebesa i Zemlju veće je nego li stvoriti ljude sve! Ali, ne zna većina ljudi. Nisu
jednaki i isti slijepac i vidjelac, nisu isti vjernici koji vjeruju i dobra djela čine i rade sa zlotvorima. Kako vas
malo prima poruku.”168 Kada je u pitanju Dobro i zlo bitno je da moralni sud vjere u Furkanu nikada zlo ne
prečinjava i ne pretvara u Dobro bez obzira koliko zlo imalo sljedbenika i u kojim se količinama činilo: “Reci:
Sljedbenici Knjige! Osuđujete li nas zbog toga što vjerujemo u Allaha i ono što nam se spusti, kao i ono što se
ranije spusti, jer većinom ste vi griješnici!! Reci: Hoćete li da kažem ko su za Allaha još veći griješnici? To su
oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdi, učinivši da postanu majmuni, svinje i idolopoklonici, takvi će
najgore mjesto imati i najdalje su s Pravog puta zabasali. Kada vam dođu, kažu: Vjerujemo! Međutim, oni
dolaze kao nejvernici, a i dolaze kao takvi, jer Allah najbolje zna šta taje oni. Vidiš kako u grijeh i
nerpijateljstvo srljaju mnogi, te da bi zabranjeno pojeli - ogavni li su njihovi postupci! Zašto im pobožni i učeni
ljudi ne zabranjuju griješne riječi i ono što je nedopušteno jesti - ogavno li je to što čine oni! Reci: Ogavno i
odvratno se sa ugodnim ne izjednačuje, makar mnoštvo ogavnosti bilo i iznenađenja za tebe, Allaha se bojte, vi
koji razbora i pameti imate - možda tako uspijete.”169 Kod Boga Dobro ostaje Dobro a zlo: ostaje zlo bez obzira
koliko ljudi slijedi zlo i u kojim se količinama samo zlo produkuje. Drugi izvor moralnih sudova, stavova,
načela, principa i spoznaja, pored Furkana u Objavi, jeste savjest na Ruhu. a Ruh je Allah u čovjeka udahnuo i
On mu je Put Dobra i suštinu zla jasnim, shvatljivim i pouzdanim učinio: “Tako mi Sunca i svjetlosti njegove i
mjeseca kad ga prati ustopice i dana kada ga očituje, i mrči kad ga zakrije i neba i Onoga koji ga sazda, i
Zemlje, i Onoga koji je ravnom učini i duše Onoga ko je stvori, pa joj Put Dobra i Put zla jasnim i shvatljivim
učini, uspjeće samo onaj koje očisti, a biće izgubljen onaj ko je uprlja i na stranputicu odvodi.”170 Dakle, Allah
se kune Suncem i njegovom svjetlošću, Mjesecom, Danom, Noći, Nebom i Onim Koji ga sazda, Zemljom i
Onim Koji je ravnom učini, i Dušom i Onim Koji je stvori, da istakne, upozori, skrene pažnju i stavi čovjeku i
ljudima do znanja i spoznala, da je Allah ne samo čovjekovu i ljudsku dušu stvorio, nego joj je Put Dobra i zla
jasnim i izvjesnim učinio. To je, ustvari, savjest. Od tri ključne funkcije savjesti: da pomoću nje razlučuje
Dobro od zla. da čovjeka navraća na Dobro a da odvraća od zla moralni sud savjesti posebno dolazi do izražaja
i zadobiva funkciju kada čovjek svejsno, slobodno, planirano i namjerno griješi, tada ga savjest muči, proganja,
uznemirava i iznutra samog čovjeka kažnjava. Zato Obajva dođe kako moralna, centrala i vertikala, a savjest je
na duši svakog čovjeka kao telefonski broj koji se priključuje na tu centralu. Moralni sud je unutršnji
168
Kur' an (El-Mu'min, 53-58)
169
Ku’ran (El-Maide 59, 60, 61, 62, 63 i 100)
170
64
vrijednosni sud, sud srca, sud duše, sud unutrašnje lične čovjekove Objave i spoznaje na Ruhu. Kada je riječ o
sudovima postoji nekoliko vrsta sudova:
a) Moralni sud
b) Pravni pozitivno-zakonski sud
c) Šerijtasko-pravni sud
d) Apsolutni Božiji sud na Sudnjem danu
Sveukupna sfera čovjekove unutrašnjosti i moralnosti nije dosptupna pravu i zakonima pa tako ni
islamskoj pravnoj znanosti ili Fikhu. Svi takozvani unutrašnji grijesi (oholost, zavidnost, škrtost, sebičnost,
titizluk, dvoličnost, licemjerje, samoljubivost (taština, sumnjičenje) nisu u djelokrugu prava i zemaljskih
pozitivnih niti šerijatskih zakona i sudova. To je polje i djelokrug moralnog suda. Ne postoji u pozitivnom
pravu kao ni šerijatom predviđena zakonska sankcija na zemlji za oholost, zavidnost i dvoličnost iako su to po
moralnom sudu velika zla, opaki i opasni grijesi koji su zaprijeka ulasku u Džennet. Presude moralnog suda
važe samo na Onom budućem svijetu. Sve presude zemaljskih, pozitivno-zakonskih i društvenih sudova, bilo o
kojim vrstama kazni da se radi (novčanim, zatvorskim ili smrtnim) kreću se samo i izričito u granicama ovog
prolaznog svijeta. Što se tiče šerijatsko-pravnog suda, njegove osude i presude, ukoliko su utemeljene i
ispravne, donose kazne na oba svijeta kako na Dunjaluku tako i na Ahiretu. Šerijatski sud počiva na moralnom
kao vrijednosnom sudu (Istini, Namjeri, Pravdi, Slobodi i Pravičnosti) a nastavlja se i upotpunjava na
činjenicama, uvjerljivim i povjerljivim dokazima, argumentima. Šerijat kao “vanjski forum,” vanjski oblik,
oblik i forma, ureduje samo izvanjske odnose obavezivanja spram Allaha dž.š., ljudi i svih stvorenja, te kao
takav dopušta da ono u unutrašnje u čovjeku, njegov lični stav, izraz, sud, misao, ideja, ideal, namjera, nakana,
savjest, osjećaj, osjećanje, karakter držanje, pred “unutrašnjim forumom,” pred savješću, pred Ruhom, pred
srcem, počiva na samome sebi, u okviru etike i lične moralne spoznaje. Čak i nijjet - namjera koja se traži kod
mnogih religioznih čina i djela, ne uključuje u sebe nikakav unutrašnji pritisak u srcu. Tako se Šerijat i na
njemu utemeljene presudbe, djela - hukum i sudačka presuda - kadā, koja se treba držati samo vjerskog
činjeničnog stanja - Nahnu nahkumu biz-zevahiri. “Mi sudimo, vrednujemo, kvalifikujemo i ocjenjujemo samo
prema izvanjštini i vanjsku dimenziju života” (kao osnovna deviza Šerijata) nalaze u razlici prema savjesti i
religioznom osjećaju odgovornosti (dijana tenezuh) pojedinca i njegovom unutrašnjem odnosu naspram Allaha
dž.š. (ma bejnehu ve bejnellah). Ukratko, polje i tema etike su vrijednosti, načela, principi, vrline, krijeposti,
moralne kategorije, imperativi, ideje, misli, namjere, unutarnja htijenja, osjećaji, želje, karakter, savjest, stav,
sud, iskaz i pojedinačno držanje, a polje Šerijata su dužnosti, obaveze, poslovi, aktivnosti, djelatnosti, naredbe,
zapovjedi, zabrane, osnovna norma, ustav, zakoni, statuti, pravilnici, uredbe, opomene, upozorenja, sankcije,
kazne, norme i egzegutiva. Ukratko, dok Iman i Ahlak pokrivaju sveukupnu unutrašnju stranu života, Islam i
Šerijat pokrivaju vanjsku dimenziju života. Četvrta vrsta suda je Apsolutni Božiji Sud na Sudnjem danu i Božija
65
konačna presuda iza koje slijedi ili nagrada Džennet ili kazna Džehennem. Sve pravne presude koje izričemo
ljudima na ovome svijetu, odnose se isključivo na izvanjsku stranu života, djela, radnje, čine postupke obaveze,
dužnosti, ponašanja, riječi, a ne na unutarnja htijenja, misli, ideje, osjećanja, namjere i porive, dakle ono
suštinsko, ono što čovjeka pokreće na djelo, na akciju, na postupak, na ponašanje. Zato je Sudnji dan, ustvari
dan komplementarnog suđenja, vrednovanja i verificiranja svega i onoga iznutra misli, ideja, unutarnjih htijenja,
osjećanja, poriva i po njima izvana nastalih djela, radnji, riječi, postupaka, ponašanja. To je Kur'anom obećani
Dan pune Istine, pune Pravde, pune Nagrade i pune Kazne. Posebno pitanje unutar etike i prava, jeste odnos
između pojedinačne, personalno-individualne kolektivno-zajedničke svijesti i odgovornosti, kako na ovom tako
i na budućem svijetu. Kod Emila Durkheima se nikada ne prožimaju i ne dodiruju individualne i kolektivne
svijesti, zato što sve individualne svijesti, po njemu, nastaju i determiniraju se iz kolektivne apriorne svijesti
koja svakoj individualnoj predhodi, a kod Georgea Gurvitcha, kolektivne i pojedinačne svijesti se prožimaju i
dodiruju, ali se individualna kao slabija gubi u kolektivnoj. U Islamu se nikada individualna svijest ne može
izgubiti u kolektivnoj, zato što bi čovjek izgubio identitet i dignitet na ovom, i mogućnost i rezon odgovornosti
na onom svijetu: “Izaziva čovjek i zlo i dobro, zbilja, čovjek je nagao. A svakom čovjeku Mi ćemo djelo
njegovo za vrat njegov privezati, a na Danu Sudnjem izvadit ćemo mu Knjigu, otvorenu će je susresti. Svoju
knjigu čitaj! Dosta ti je što ćeš danas protiv sebe svoj račun sviđati. Ko se Pravom Stazom uputi, na dobro se
uputio, a ko stranputicom krene, protiv sebe krenuo je. Niko neće nositi onog drugog breme.”171 “Nijedna duša
neće nositi breme druge duše, pa i ako pretovareni pozove da mu se ponese, ništa mu se ponijeti neće, pa makar
i rođak da je!”172 “Ko radi dobro, za dušu svoju radi, a ko čini zlo protiv nje radi! I Gospodar tvoj nije silnik
prema Svojim robovima!”173 “Danas će svaka duša ono što je zaradila dobiti! Nepravde danas neće biti! Allah
će sve, zbilja obračunavati! I opomeni ih na Dan Bliski kada će kada će srca u grkljanima biti i preprečiti se.
Silnici neće imati tada ni prijatelja ni druga kojem će se udovoljiti.”174 Ko bude radio zlo, samo će biti kažnjen
toliko! A koji budu radili dobro, muško ili žensko bili, a vjernici bili, takvi će u Džennet ući, u njemu će bez
računa biti opskrbljeni!”175 Ko učini dobro dijelo, dobit će nagradu od toga bolju, a ko učini zlo djelo, a oni koji
čine zla dijela biti će kažnjeni samo toliko koliko su zaradili!”176 “Kada čovjeka zadesi šteta, zaziva Nas, a kada
mu od Nas blagodat podarimo on veli: Zato što sam zaslužio, ovo je dato meni! Ne! Nego je to iskušenja ali ne
zna većina njih. Tako su zborili oni prije njih, pa im ne bi od koristi ono što su stekli, pa ih pogodi kazna za
zlodjela koja su činili! A oni koji su od ovih zločinitelji, kazna za zla djela koja su počinili pogodit će i njih i oni
neće moći umaći.”177 “Čuvajte se Dana kada jedna duša za drugu dušu ništa učiniti neće moći, niti će se
171
Ku’ran (El-lsra, 11-13)
172
Ku’ran (Fatir, 18)
173
Ku’ran (Fussilet, 46)
174
Ku’ran (El-Mu'min, 17-18)
175
Ku’ran (El-Mu'min 40 i 176)
176
177
Ku’ran (Ez-Zumer, 49-50)
66
prihvatiti njeno zauzimanje, a ni otkup od nje se uzimati neće, niti će pomoć pružiti im se.”178 “I bojte se Dana
kada niko nikome ništa pomoći neće moći, kada iskupljenje ni od koga primiti se neće, kada zauzimanje
koristiti neće, niti će njima pomagati se.”179 “Tako Mi duše i Onoga Koji je potpunom stvori, pa je za griješenje
i bogobojaznost sposobnom učini. Uspjet će onaj ko je očisti, a ko je uprlja taj će stradati!”180 Dakle, na razini
ličnosti unutar islamske etike odgovornost je strogo individualizirana, konkretizirana i izdiferencirana. Na razini
društva, zajednice, džemaata i ummeta, unutar Šerijata, postoji za opću stvar, opći interes, opću korist, opći cilj
- Ulul-emr i za opće spoznato i opće priznato dobro - El-Me'aruf, i odgovornost na nivou zajednice jer se to tiče
sudbine, života, opstanka, cilja i sadržaja života zajednice. “I neka među vama bude jedna zajednica (ne samo
pojedinac) koja će pozivati na općespoznato dobro, zahtijevati i naređivati dobročinstvo i zabranjivati opće
spoznato zlo, a takvi će uspjeti, zaista.”181 “I vidjet ćeš narod svaki kako na koljenima kleči, svaki narod će po
njegovoj knjizi da pozivaju; Danas ćete biti nagrađeni prema svome djelu. Naša Knjiga je ovo, vama kazuje
istinu, jer tražili smo da sve što ste činili ispisuju. Tako će one koji su vjerovali i dobra djela činili Gospodar
njihov uvesti u milost svoju - to će biti uspjeh očiti, uistinu. A za one koji nisu vjerovali; Zar vam ajeti Moji
nisu kazivani!? Ipak ste se uzoholili i bijaste ljudi koji prestupe činjahu! Kada se govorilo; Allahovo obećanje je
istina, u Čas Sudnji, nema nikakve sumnje, vi ste (kao zajednica) odgovarali; Ne znamo mi šta je Čas Sudnji, mi
samo pretpostavljamo, a nismo oni što čvrsto vjruju. Potom će im se prikazati ružna djela koja su činili, te će ih
snaći ono što su izvrgavali ruglu. I rečeno će biti; Danas ćemo vas zaboraviti baš kao što ste zaboravili na susret
u ovome svome Danu i Oganj će vaše utočište biti, te nećete imati nikoga koji bi da vam pomognu. To je zato
što ste Allahove dokaze izvrgavali ruglu i što vas zemni život obamnu! Toga Dana iz Ognja neće biti izvedeni
niti će se od njih tražiti da ugađaju!”182 Sva laičko-sekularna i ateističko-materijalistčka učenja ne vjeruju u
odgovornost na Onome svijetu, ne vjeruju u polaganje računa pred Bogom, ne vjeruju u onostranu eshatološku,
metafizičku i transcendentalnu perspektivu života i vjeruju samo u ovaj svijet i zemaljski, ljudski svijet, suđenje
i presude. Svi idolopoklonički, politeistički, mušrički narodi unutar tribalne; rodovsko-plemenske svijesti
isključivo vjeruju u kolektivnu, zajedničku a nikakvu individualnu personalnu i ličnu izdiferenciranu
odgovornost; bilo na ovom bilo na onom svijetu. Prema učenju Kršćanstva odgovornost za Adamov “Istočni
grijeh” u podjednakom kapacitetu prenosila se na sve generacije ljudskog roda do rođenja jedinorođenog
Božijeg sina Isusa Krista. Prema učenju i vjerovanju Islama čovjekova i ljudska odgovornost je prije svega
individualna i personalna, a samo u nekim za zajedničke obaveze kolektivna, odgovornost je ovosvjetska i
onosvjetska, dakle i pred ljudima i zemaljskim sudom i pred Bogom i Božijim sudom. U odnosu na Kršćanstvo
u Islamu odgovornost se ne prenosi ni s Čovjeka na čovjeka, ni s naroda na narod, ni s generacije na generaciju.
Moralni i pravni sudovi, stavovi, iskazi, mjerila i kriteriji ispoljavaju se u obliku principa, načela ili pravila koja
178
179
180
181
182
67
ustvari znače modele i oblike načina ponašanja, kojih se treba pridržavati. Norme ili pravila, sa kojima se
uspoređuje ponašanje čovjeka, pretpostavlja pojam i sadržaj vrijednosti, zato što one nisu same sebi svrha. S
druge strane, propisivati bezvrijedno je besmisleno. Pozitivno vrednovanje pretpostavlja i ono što je suprotno
vrijednosti. “A ko ljepše zbori i govori od onoga koji Allahu poziva, i dobro radi i govori; ja sam musliman,
samo Allahu predan. Nisu i nikada neće biti isto dobro i zlo. Ti na zlo dobrim uzvrati, pa će onaj što je
neprijateljstvo između njega i tebe odjednom tebi prijatelj prisni postati! A to postići mogu samo oni strpljivi, to
postići samo mogu oni koji imaju veliki udio, sretni!”183 “Nisu jednaki slijepac i vidjelac, niti oni koji vjeruju i
rade dobra djela, i oni koji su zlotvori i zli! Kako se malo opominjete vi!”184 “Nisu jednaka mora dva, ovo je
pitko i slasno - pije se lahko, a ovo - slano i gorko! Vi iz svakog sviježe meso vadite i nakit kojim se kitite! Ti
vidiš lađe kako po njemu sijeku valove, da biste sticali Njegove blagodati i da bi ste zahvalni bili! Nisu isti
slijepac i vidjelac, niti tmina i svjetlost, niti hladovina i vjetar žežući. Niti su isti živi i mrtvi! Zbilja, Allah će
učiniti da čuje onaj koji On hoće, a ti one u grobovima ne možeš dozivati! Ti si samo opominatelj.”185
“Džehennemlije i džennetlije nikada nisu i neće biti jednaki, džennetlije su dobitnici pravi.”186 Sve moralno-
etičke kategorija i sadržaji morala, bez vjere u Boga, Sudnji dan i polaganje računa, kazuje Objava, a svijedoči
povijest su mrtve. Jedino u etici, koja se naslanja na religiju, moguće je govoriti o Dobru i zlu. Dalje. sve
vrijednosti imaju svoje suprotnosti: Istina - neistina, Iskrednost - neiskrenost, Poštenje - nepoštenje, Dobrota -
zloća, Pravda - nepravda. Samo je Allah Vahid - Jedan i Ehad - Jedini, i nije ni s kim i ni s čim, ni u kakvim
relacijama i usporedbama: “Stvoritelj Nebesa i Zemlje! Učinio je od vas samih parove, i od stoke dao je parove,
i tako vas je zemljom rasijao! Ništa i niko nije kao On! Samo On sve čuje i vidi sve!”187
183
Ku’ran (Fussilet, 33-35)
184
Ku’ran (El-Mu'min, 58)
185
Ku’ran (Fatir, 19-23)
186
Ku’ran (El-Hašr, 20 i 187)
187
Ku’ran (Eš-Sura, 11)
68
6. ZABRANA I GRIJEH
Allah dž.š. je stvorio čovjeka u određenim granicama i okvirima. Te granice, okviri, forme i oblici
života su čovjeku i ljudima objavljene preko Objave i one su im pokazane i demonstrirane i s njima su u
potpunosti upoznati preko sveukupne životno-vjerske prakse svih poslanima i vjerovjesnika: “To su Allahove
granice, a ko se Allahu pokorava i Poslanika Njegova slijedi, On će ga uvesti u vrtove kroz koje protječu rijeke
da zavazda boravi u njima, i eto uspjeha golema. A ko Allaha ne sluša: ne slijedi Poslanika Njegova i ko se
drzne preko Njegovih granica, u Oganj će ga uvesti da ostane u njemu zasvagda, jer ponižavajuća patnja je za
njega.”188 Skoro bi se bez pretjerivanja moglo kazati da su: Dobro - zlo i Naredba -zabrana četiri osnovna i
središnja etička pojma. Naime, nema i nikada nije bilo i neće biti ni jednog i ničijeg etičkog učenja bez
kazivanja o Dobru i zlu, Naredbi i zabrani, Slobodi i odgovornosti, Dužnosti i mogućnosti. Kao što je Allah
dž.š. stvorio čovjeka i ljude da žive u granicama i okvirima određenih propisa tako je kršenje, prelaženje i
izlaženje iz tih granica, ustvari, ulaženje u Zabranu - Nehj i zabranjene sadržaje, radnje, postupke, ponašanja,
čine i riječi - Haram. U svom pojmovnom i terimnološkom određenju Zabrana se u Islamu naziva Nehj a sve
ono što se kao sadržaj, kao radnja, činjenica i čin zabranjuje naziva se Haram. Dakle, sama Zabrana naziva se
Nehj a bilo koi sadržaj Zabrane naziva se Haram. Kao što se u Islamu naređuje općespoznato i opće priznato
dobro - Me'rūf, tako se najodlučnije zabranjuje općepoznato zlo - Munker. Može se bez ikakve dvojbe i zazora
ustvrditi da se čovjek i ljudi nalaze u moralnom odnosu prema sebi, drugim ljudima, svijetu i životu, tek kada u
njihovim slobodnim, svjesnim, namjernim, planskim i ciljanim odnosima postoje i određene zabrane. Zabrana
je u biti neminovno slobodno spoznata nužnost koja prati, odlikuje i od svih drugih stvorenja razlikuje čovjeka-
Adema od dana stvaranja i nastajanja u Džennetu: “Potom (nakon stvaranja) rekosmo: Ademe, ti Tvoja žena se
u Džennetu nastanite i u njemu obihjo jedilgigdje šta poželite, ali se Stablu ovome (određenome spoznatome,
obilježenome) ne primičite jer ćete tako ogriješiti se i nasilje počiniti!”189 “A ti, Ademe, sa svojom ženom u
Džennetu nastani se i jedite šta vam se prohtje, ali ovome Drvetu ne prilazite, jer ćete ogriješiti se i nasilje
počiniti!”190 Osnovna vjerska, pravna i moralna deviza Islama je služiti Bogu u okviru granica Njegove volje,
ne prelaziti te granice i koristiti ljudima: “Pavovjerni! ispred Allaha i poslanika Njegova nemojte srljati, i
Allaha se bojte, zaista je Allah Svečujući i Sveznajući. Pravovjerni! Ne dižite glasa iznad glasa
Vjerovjesnikova, nemojte mu se povišenim tonom obraćati kao što se obraćate jedni drugima kako ne bi vaši
poslovi - da to i ne osjetite - bili uzaludni! Oni koji stišaju glasove svoje pred poslanikom Allahovim - takvima
je Allah iskušao srca u bogobojaznosti, oprost i nagrada veličanstvena njima će pripasti.”191 Odmah po
188
189
190
191
Ku’ran (El-Hudžurat, 1 i 2)
69
stvaranju i nastanjivanju u Dženneu čovjek a time i ljudi kao njegovi budući potomci je stavljen u slobodi u
poziciju dozvoljenog - Halal i zabranjenog - Haram. U terminološkom i pojmovnom određenju sve što se od
Boga naređuje naziva se Emr a sve što se kao sadržaj dozvoljava naziva se Halal. U najkraćem, u Islamu je
Halal sve što nije Haram, Nehj, Munker i Mekruh (pokuđeno i suprotno Sunnetu) ili u Islamu je dozvoljeno sve
što nije zabranjeno i pokuđeno: “Reci: Ko je zabranio Allahove ukrase koje On dade za Svoje robove i ono što
je za pojesti lijepo?! Onda odgovori: To i jest za one što vjeruju na svijetu ovome i to na Dan ustanuća kao
nešto što naročito je, tako Mi ljudima koji shvaćaju podrobno izlaženo znamenje.”192 Generalno u Islamu se
naređuje ono što je Halal - Dozvoljeno a zabranjuje ono što je Haram zabranjeno. Kako za islamsku etiku -
Ahlak tako i za islamsko pravo i Vjerozakon - Šerijat samo Allahu dž.š. pripada izvorno, autentično pravo, a
nijednom zemaljskom stvorenju, čovjeku, ljudima, ustanovi, instituciji i organu da nešto apsolutno zabrani -
učini haramom ili apsolutno dozvoli - učini halalom. “Reci: Moj Gospodar bestidnosti zabranjuje - bilo
očevidne ili prikrivene, zatim griješenje neopravdanu i neutemeljenu primjenu sile, te da Allahu pridružujete
nešto o čemu On nikakav dokaz objavio nije kao i to da o Allahu govorite ono što ne znate.”193 Tamo i ondje
gdje je i kod koga je sve dozvoljeno ne može biti govora o moralu, dobru, dužnosti, odgovornosti, vrijednosti,
normi, čovjeku i ljudskom odnosu prema svijetu i životu. Kao i same etike rodno tlo, humus i topos zabrane je
religija: “Moral se može, dakle, trajno zasnivati samo na religiji, ali moral i religija nisu jedno. Moral kao
princip ne postoji bez religije. Moral kao praksa, kao pojedinačni slučaj ponašanja, ne zavisi neposredno od
religioznosti. Ono što ih veže, to je zajednički argument: drugi viši svijet. Po tome što je “drugi,” taj svijet je
religiozni svijet, po tome što je “viši,” taj svijet je moralni svijet. Ovaj odnos pokazuje i uzajamnu zavisnost i
međusobnu nezavisnost religije i morala. U pitanju je izvjesna unutrašnja dosljednost koja nije automatska,
matematička, logička, nego praktična, sa mogućim odstupanjima, ali koja se prije ili kasnije ponovo
uspostavila: ateizam na kraju krajeva završava negacijom morala, a svaki istinski moralni preobražaj počinje
vjerskom obnovom, Moral je religija pretočna, prevedena u težnje i pravila ponašanja, odnosno čovjekovo
voljno ponašanje ili odnošenje prema drugim ljudima usklađeno sa činjenicom postojanja Boga. Jer, da treba da
vršim svoju dužnost bez obzira na sve teškoće i rizike kojima se izlažem, a to je ono što nazivamo moralnošću
za razliku od ponašanja motivisanog interesom, takav zahtjev može se opravdati samo ako ovaj svijet i ovaj
život nisu i jedini svijet i jedini život. To je tačka koja predstavlja zajedničko ishodište morala i religije. Moral
se rodio iz zabrane i ostao je zabrana sve do danas, od deset Božijih zapovjedi, osam su zabrane. Moralno je
uvijek restriktivni, prohibitivni princip u odnnosu na animalne nagone čovjekove prirode, za što hrišćanska
etika može poslužiti ne kao jedini, ali svakako kao najslavniji i najočigledniji primjer. Historija starih religija
puna je primjera različitih zabrana, koje nam mogu izgledati besmislene. Ali etički gledano, ne postoji zabrana
koja bi bila besmislena. Naravno da zabrana može imati i racionalni smisao, ali korisnost nije nikada njen
192
193
70
primarni smisao.”194 Sve zabrane po Šerijatu i Ahlaku u Islamu imaju za osnovni cilj zaštitu bitnih vrijednost,
na temelju i u okviru kojih ljudi jesu, bili su i mogu biti ljudi. Osnovne vrijednosti koje Islam na temelju
Šerijata i Ahlaka pomoću zabrane kao sredstva instrumenta i lijeka štiti i čuva, brani, čini neupitnim, svetim i
nedodirljivim su: vjera, život, čast, imovina, osjetila, razum, um, pamet, potomstvo, sloboda, spoznaja, nauka,
rad, privređivanje, pravo govora i pisanja, priznanje i ravnopravnost u razlikama a ne u istovjetnostima i
suprotnostima. Sa stajališta čovjeka i ljudi, njihove slobode i dostojanstva, jedino je u odnosu na dominacijui
asimilaciju, prihvatljiva koegzistencija. Islam je jedina religija, jedina doktrina, jedini nazor, jedini koncept,
jedina teorija, jedina dogma, i jedno učenje zahvaljujući priznanju, koje fukcionira i opstoji na principu
koegzistencije, a koegzistencija podrazumjeva, da su svi ljudi kao ljudi najsavršenija Božija stvorenja, od Boga
stvoreni slobodni, ravnopravni, različiti, a ne jednaki i suprotni, i da podjednako i ravnopravno imaju pravo na
život, vjeru, čast imovinu, osjetila, razum. um. pamet, porodicu, potomstvo, slobodu, spoznaju, nauku, rad,
privređivanje, poslovanje, kretanje, kuću i stanovanje. To je zato što je Islam jedina religijalcoja poznaje,
priznaje i autoritetom svog cjelokupnog učenja i institucionalno brani i čuva sve nebeske religije: kršćanstvo,
hrišćanstvo, protestantizam, judaizam, brahmanizam, budhizam, sabeizam, te njihove knjige - Toru, Talmud,
Psalme Davidove, Jevanđelje, Vede, Rig - Vede, Upanišade, Purane, Dasatir i vjerovjesnike Mojsija. Davida i
Isusa. Priznajući sve Objave i sve poslanike i vjerovjesnike i zabranjujući atakiranje na njih. Islam priznaje i
poznaje duhovni i povijesni kontinuitet i legitimitet čovječanstva, dok je za kršćanstvo u svim varijantama sva
povijest do Isusa samo promicanje tzv. Istočnog grijeha, naslijeđenog od praoca Adama. Ustvari, supstancija
Islama je Istina sadržana u Kur'anu, primijenjena u Sunnetu i potvrđena u povijesti. Forma, oblik, okvir ili
vanjsko lice Islama jeste Sloboda. Ukras i ljepota - kevser Islama su muslimani, odgojeni i odrasli na temeljima
Islama, u formi, okviru i obliku i slici Slobode sa svim svojim dunjalučkim različitostima, u nepreglednom
okeanu Tevhida. Odnos takvog Islama prema drugim religijama nije samo odnos tolerancije nego prije svega,
odnos priznanja. Islam ne da tolerira nego više od toga poznaje i priznaje: kršćanstvo, hrišćčanstvo,
protestantizam, judaizam, brahmanizarn, budhizam, konfučionizam, šintoizam, sabejstvo. Razlike između tih
religija i Islama, Šeriat ostavlja za presudu Allahu na Sudnjem Danu, a ne Inkviziciji na Dunjaluku. Kada Islam
poznaje i priznanje druge reliigije, on također priznaje, uvažava, poštuje i institucionalno osigurava i zaštićuje
pripadnike tih religija kao ljude, kao ličnosti i kao Božija najsavršenija stvorenja, koji imaju pravo na slobodu, a
u okviru je pravo i mogućnosti izbora vjere, morala, kulture, tradicije, jezika, zakona, sistema vrijednosti i
načina života. Zato Islam sve ljude definira potomcima Ademovim, stvorenim po Allahovoj Oderdbi, stvorenim
od jednog čovjeka i jedne žene, a zatim su učinjeni i razvijeni u različita a ne jednaka i suprotna plemena,
rodove, bratstva, narode, nacije, rase i jezičke zajednice da se međusobno upoznavaju a ne udaljavaju i
suprostavljaju. Kada Šerijat u okviru Islama, kao neupitnu vrijednost, neupitnom zabranom štiti ljudski život, on
štiti život kao život, kao Allahov dar, milost, svetost i krunu svih stvorenja podjednako, uvijek, svugdje i svagda
194
Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 128 i 129)
71
neovisno od toga o kome se radi: kršćaninu, hrišćaninu, protestantu, Židovu, brahmanu, budhisti, šintoisti,
sabejcu, mandejcu, manihejcu, mazdejcu, jakobitu, manofizitu, tagteti, konfučijancu ili muslimanu. Ljudski
život kao život kao univerzalna vrijednost i Allahov dar kojim samo On Stvoritelj ima pravo da raspolaže je
prije svega, ispred i iznad svega toga. Zato je po Kur'anu a i Tevratu (Tori), ubiti jednog nevinog, ni krivog ni
dužnog čovjeka, koji na Zemlji nikakav nered nije sijao, grijeh je ravan kao sve ljude pobiti: “I zbog toga smo
Mi sinovima Israilovim propisali: Ko ubije nekoga bilo kog čovjeka koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio
nije, kao da je ljude poubijao sve! Ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih
ljudi! Njima su poslanici Naše jasne dokaze donosili, ali su mnogi ljudi opet na Zemlji sve granice zla i nasilja
prelazili.”195 Prije ovog ajeta Allah kazuje i svjedoči o dvojci Ademovih sinova iz kojeg se vidi da prvi čovjek
na Zemlji nije umro prirodnom smrću; nego je ubijen od svoga brata koji je ponesen sljepilom strasti, u funkciji
njezinog zadovoljenja izvršio prvo ubojstvo: “I pripovjedi im kazivanje i vijest o dvojici sinova Ademovih,
onako i onkvu kakva jest, kad su njih dvojica kurbane prinijeli, i od jednog primljena bi. a od drugog ne bi
primljena! I taj reče (bratu): Ja ću te zbilja ubiti! A onaj reče: Allah prima (žrtvu) samo od bogobojaznih! A ako
ti ruku svoju prema meni pružiš da me ubiješ, ja svoju ruku da te ubijem prema tebi pružiti neću, ja se doista
bojim Allaha, svih svjetova Gospodara! Ja želim da ti i moj i svoj grijeh poneseš i Vatre stanovnik budeš! A
takva je kazna za nasilnike sve! I duša (nefs) njegova navrati ga da ubije brata svoga, i ubi ga, i gubitnikom
posta. I Allah posla jednog gavrana da po zemlji kopa, da mu pokaže da zakopa ljes brata svoga! I on povika:
Teško meni, zar ne mogu ja da poput onoga gavrana zakopam lijes svoga brata?! I on se pokaja.”196 Radi i u
funkciji zaštite ljudskog života, kao opće i univerzalne vrijednosti od onih za koje život ne predstavlja ništa,
Tevrat (Tora) i Kur'an predviđaju, ne odmazdu i osvetu, nego recipročnu pravdu: “O vjernici! Propisuje vam se
Kisas - recipročna pravda za ubijene! Slobodan za slobodna, rob za roba, i žensko za žensko! A onaj kome život
pošteđen bude od onog ko na recipročnu pravdu pravo ima, nek' se prema njemu velikodušno postupa, a i on
nek' pokaže dobročinstvo! To vam je olakšanje od Gospodara vašega i milost! A onome koji nakon svega,
neprijateljstvo pokaže njemu - kazna bolna je! U recipročnoj pravdi - Kisasu vam je život, o vi umom obdareni,
da biste život sačuvali!”197Tako je po Kur'anu, a po Tevratu: “Mi smo doista Tevrat objavili, u njemu je Uputa i
Svjetlost, po njemu vjerovjesnici sudiše onima koji od Jevreja Allahovu vjeru prihvatiše i pobožni sudiše, i
učeni, od kojih se tražilo da Knjigu Allahovu čuvaju, i oni su bili Knjige svjedoci. Ljudi se ne bojte, Mene se
bojte! Moje ajete za prezrenu cijenu ne prodajite! A oni koji ne sude po onom što je Allah objavio, pravi su
nevjernici. A u Tevratu smo propisali: Glava za glavu (život za život), oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i
zub za zub. A rane nek' se u okviru recipročne pravde - Kisasa poravnaju! A ko od recipročne pravde odustane,
to će mu biti grijeha iskupljenje! A oni koji ne sude po onom što Allah objavio je, takvi su pravi zločinitelji.”198
195
196
Ku’ran (El-Maide, 27-31)
197
Ku’ran (El-Bekare, 178-179)
198
Ku’ran (El-Maide, 44-45)
72
Jedina korekcija i nadopuna Kur'ana u odnosu na Tevrat, za svjesno, namjerno, planirano i sistemsko, logično i
ciljano ubistvo, u okviru recipročne pravde, jeste mogućnost materijalnog iskupljenja i zamjene dunjalučke
smrtne kazne, ne od strane države, zajednice, društva, nego od najbližih krvnih srodnika uz njihov pristanak, jer
oni zakonsko pravo, od Boga zagarantirano na recipročnu pravdu imaju. Samo oni i niko više, umjesto
recipročne pravde, život za život, glava za glavu, oko za oko, zub za zub, nos za nos, uho, za uho, slobodan za
slobodna, rob za roba i žensko za žensko mogu i imaju pravo odustati i umjesto toga kao razumjevanje i širinu
za ubicu i olakšanje za porodicu ubijenog, tražiti materijalno iskupljenje i poravnanje. Od ubice se u tom
dogovoru ne uzima ništa više osim što propisi predviđaju i dopuštaju. Pitanjima ljudskog života, imovine, časti,
nenamjernog i namjernog ubistva bavi se i Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu: “Ljudi, vaši životi, vaša
imanja i vaše časti nek vam budu sveti i neprikosnoveni kap što je za sve vas uzvišen i svet ovaj mjesec,
današnji dan i mjesto. Arefat na kome se nalazimo sve dok se ne sastanete sa Gospodarom vašim. Čovjek je
djelo Božije i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i On će nas pitati za naša djela i naš
rad. Stvari koje su vam date u amanet, čuvajte kao svoje vlastite i vratite ih vjerno i na vrijeme onom čije su.
Krvna osveta i lihvarstvo iz paganskih vremena neka prestanu zauvijek. Bog je dopustio poštenu trgovinu i na
glavnicu imate pravo a lihvarstvo je strogo zabranio. Ne budite ni tlačitelji ni tlačeni. O, ljudi! Vas je Allah
stvorio od jednog pretka i svi potječete od Adema, a Adem je od zemlje stvoren. Najbolji je kod Allaha onaj
koji Ga se ponajviše boji. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, osim po bogobojaznosti
u vjeri. Mir neka bude među vama. Ubistvo s predumišljajem bit će kažnjeno sa poravnanjem i recipročnom
pravdom. Ubistvo bez predumišljaja, kad se ubije iz nehata kocem ili kamenom, stajat će počinitelja stotinu
deva kao krvarina - odšteta. Ko bude tražio više od ovoga, on pripada vremenu neznanja. Razumjeli ste poruku,
o ljudi! Bog neka mi je svjedok.”199 I Poslanikova Medinska povelja u funkciji zaštite života, a sve su zabrane u
funkciji (kao sredstva, instrumenti, odbrambeni mehanizmi i lijekovi) u funkciji zaštite vjere, fundamentalnih
vrijednosti i osnovnih principa te života, časti imovine i potomstva ljudi, u članovima 19., 21., 36., definira
pitanje Kisasa - Poravnanja i recipročne pravde. Tako član 19. daje vjernicima u organiziranoj Ummi, da za
šehida imaju pravo i mogućnost naplatiti krv u okviru poravnanja i recipročne pravde, u korist drugih vjernika,
ukoliko je u Džihadu prolivena za stvar vjere i odbrane vjernika. Član 21. predviđa da ukoliko je neko
očigledno, namjerno i bezrazložno skrivio smrt vjernika počinivši ubistvo, past će pod zakon Kisasa -
poravnanja - recipročne pravde, osim ako ne uspije primiriti branitelja žrtve. Vjernici će ustati protiv njega i
osigurati provedbu zakona na štetu počinitelja. Pravo nagodbe o krvarini - odšteti i materijalnom iskupljenju
isključivo imaju zakonski srodnici i nasljednici žrtve a izvršenje kazne isključivo vrše ustanove, institucije,
organi i tijela u okviru organizirane zajednice (država) a ne ooštećeni krvni srodnici i nasljednici. To potvrđuje
član 36.b. Medinske povelje: “Nije zabranjeno u okviru recipročne pravde poravnati zadane rane. Ako ko ubije
odgovarat će zajedno sa članovima porodice. Inače to bi bila nepravda i onaj ko se ne pridržava ovog pravila
199
Mustafa Spahić (Povijest Islama 1. i 2. dio, Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 215 i 216)
73
ogriješio se o pravdu. Allah garantira da će se ovaj Spis savjesno provoditi.”200 Allah dž.š. od Israilaca u
Tevratu, što i Kur'an svjedoči, uzima Misak - Zavjet, u okviru osnovnih naredbi, dužnosti i zabrana, da će
vjerovati, suditi, raditi, živjeti, ponašati se po Tevratu, zatim da će obožavati samo Allaha i da mu neće
pridruživati sudruga, na lijepe postupke, činjenje dobrih djela roditeljima, siročadima i siromasima, govorenje
lijepih riječi ljudima, obavljanje salata i dijeljenje zekata, da krv ničiju bespravno neće prolijevati, da ljude
nikad osim kada to Božija pravda zahtijeva neće ubijati, da vlastitu djecu iz straha od neimaštine za opskrbu i
nafaku neće ubijati, da se navaljaštinama i razvratu, ni javno ni tajno, neće približavati, da jedni druge iz
domovine neće protjerivati i povratak krvavo naplaćivati, da neće uzimati kamatu i tako tuđu imovinu
bespravno žderati i da krivo na mjeri, litru, metru i kantaru neće vagati i mjeriti. Bez obzira na Zavjet - Misak
većina su ga zanemarila, zaboravila i kršila, bez obzira što su u tom Zavjetu osnovna načela, principi, norme,
naredbe, dužnosti i zabrane. Ipak, glavni sadržaj Tore su Deset Božijih zapovijedi od kojih su 8 zabrane. Tih
deset zapovijedi u Bibliji su sačuvane ovako: 1) Nemoj imati drugih bogova uza Me (monoteizam), 2) Ne kuni
se lažno, 3) Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ, 4) Poštuj oca svojega i mater svoju, 5) Ne ubij, 6) Ne čini
bluda i preljuba, 7) Ne kradi, 8) Ne svjedoči lažno na bližnjga svojega, 9) Ne poželi žene bližnjega svojega, 10)
Ne poželi imetka bližnjega svojega. Evo Kur'anskog i svjedočenja i prenošenja onog što Biblija svodi na Deset
zapovijesti: “Ti (Muhammede) reci: Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš zabranjuje: da Mu ikoga
ravnim smatrate! A roditeljima dobročinstvo činite i djecu svoju usred neimaštine i siromaštva ne ubijajte! Pa
Mi i vas i njih hranimo! Ne približavajte se ma kakvom nemoralu i razvratu bio on javni ili skriveni! I ne
ubijajte čovjeka koga je Allah zabranio ubiti, osim kad to pravda i zakon traži! Eto to vam se u dužnost od
Njega stavlja, da biste razmislili vi. I imetku siročeta ne približavajte se, osim na način najljepši, sve dok zrelost
ne dostigne! I pravedno na litru, metru i kantaru mjerite, Mi nikoga ne zadužujemo iznad mogućnosti njegove! I
kada govorite pravdu zastupajte i istinu govorite, makar bila i protiv vaše rodbine! I Zavjet prema Allahu
ispunjavajte. Eto, to vam Allah u dužnost stavlja, da biste opomenuli se. I evo, doista. Moga Puta, Pravoga,
slijedite njega i ne slijedite puteve druge, pa da vas oni onda u raskol stave spram Puta njegovoga! Eto, to vam
Allah u dužnost stavlja, da biste se bojali Njega. A i Musau smo Knjigu dali, da upotpunimo blagodat Svoju,
koji će se u dobročinstvu nje pridržavati, i da pomna objašnjenja o svemu darujemo i Stazu Pravu i Milost, da bi
oni i u susret sa Gospodarom povjerovali!“201 U okviru Misaka - neizmjenjivog i nezamjenjivog Testamenta
Benu - Israil se u Tevratu, između ostalog obavezao: “I kada smo od sinova Israilovih misak - Zavjet uzeli, da
ćete samo Allahu robovati, roditeljima dobročinstvo činiti, i bližnjima, i siročadi, i siromasima i ljudima lijepe
riječi govoriti, i salat klanjati, zekat davati, vi ste se, poslije, izuzev malog broja, okrenuli a ionako se okrećete. I
kad od vas Zavjet uzesmo, da krv svoju nećete prolijevati, niti ćete jedni druge iz staništa izgoniti - vi potom to
potvrdiste i vi to svjedočiste. Potom, vi se ipak među se ubijate, i jedne između vas iz domova njihovih
200
Mustafa Spahić (Povijest Islama 1. i 2. dio, Poslanikova Medinska povelja, 175)
201
Ku’ran (El-En'am, 151-154)
74
protjerujete, među se pomažete protiv njih, grijeh i neprijateljstvo čineći. A ako kao zarobljenici ratni dođu, vi
ih otkupljujete, a zabranjeno vam je da ih iz domova njihovih izgonite! Zar vi ujedan dio Knjige vjerujete, a
ujedan ne vjerujete?!”202 Sa stajališta Islama, najbitnije je da muslimani na osnovu temelja Islama, Kur'ana i
Sunneta, priznaju Ehlu-1-kitab: Jevreje i sve kršćane, njihove vjerovjesnike. Knjige, pripadnike i vjerozakone:
“A Musau smo Knjigu dali i nakon njega poslanike zaredom slali. I Isau, sinu Merjeminu, jasne smo Znakove
darovali i Džibrilom (ruhu-1-Kudusom) ga osnažili.”203 Kur'an u okviru priznanja razlika u jedinstvu i jedinstvu
svijeta, života, ljudi, naroda u razlikama, upozorava Muhammeda a.s., da on, pa kada su u pitanju i naredbe,
dužnosti i zabrane, ne presuđuje Jevrejima i kršćanima na temeljima Kur'ana i Sunneta, nego da su se oni dužni
držati Tevrata (Tore) i Indžila (Evanđelja). To im je jedan od uvjeta da bi uopće moglu biti vjernici: “A kako da
od tebe (Muhammede) traže da im ti sudiš, kad oni Tevrat posjeduju, u kome propisi Allahovi imaju? Oni bi se
od presude tvoje okrenuli, a oni nisu vjernici! A potom smo Isaa, sina Merjemina, za njima poslali, da Tevrat
prije njega objavljen potvrdi i Indžil smo mu dali, u njemu je Uputa i Svjetlo (kao i u Tevratu i Kur'anu), i on je
Tevrat, prije njega objavljen, potvrdio, da je Uputa i Pouka bogobojaznima! Neki sljedbenici Indžila sude prema
onome što je Allah u Indžilu objavio! A koji ne sude po onome što Allah je objavio, takvi su pravi raskolnici.
Da sljedbenici Knjige vjeruju, i da su bogobojazni, grijehe njihove Mi bismo im prekrili i jamčano bismo ih u
bašče rajskog uživanja uveli! Da se oni prihvate Tevrata i Indžila, i onoga što im je objavljeno od Gospodara
njihova, imali bi šta jesti od onoga iznad njih, i onoga ispod njih! A ima i Sljedbenika Eihlu-1-Kitaba! Vi
nemate vjere nikakve sve dok se Tevrata i Indžila, i onog što je vama objavljeno od Gospodara vašega,
pridržavali ne budete! Doista će to što Gospodar tvoj objavljuje tebi kod mnogih njihovih zabludu i nevjerstvo
ojačati.”204 Ne samo da navedeni ajeti poznaju i priznaju jednu te istu primordijalnu: Vjeru, Istinu, Pravdu,
Vrijednost, Norme i Zakone, Dobro, Naredbe, Dužnosti i Zabrane nego drugi ajeti garantiraju Jevrejima i
kršćanima institucionalnu, pravnu, zakonodavnu i sudsku autonomiju i posebnost. Kao što potvrđuje Istinu i
Šerijat objavljen u Tevratu i Indžilu, Kur'an naređuje Muhammedu a.s. i muslimanima, da budu sudije samo
muslimanima, na vjerskim izvorima Islama, a Jevrejima i kršćanima treba da sude, njihove vlastite autonomne
sudije u okviru njihovih priznatih i posebnih vjerskoh prava i zakona: “I ti (Muhammede) presudi muslimanima
po onome što Allah objavljuje, strasti njihove ne slijedi, ti spram njih na oprezu budi, da te ne odvrate od dijela
onoga što ti Allah objavi. A ako glavu okrenu, ti znaj da Allah želi njih zbog nekih njihovih grijeha kazni. Ali
većina ljudi su griješnici!”205 Osim što skoro potvrđuje i reafirmira sve naredbe, zabrane, dužnosti, propise,
odredbe, obaveze i zaštićene vrijednosti Tevrata i Indžila, Kur'an u surama Isra i Lukman zaokružuje pravno-
zakonodavni i moralno-etički koncept Islama. Kao Vrijednost, Istina i Dužnost najvišeg reda, u okviru
primordijalne tradicije, naređuje se robovanje samo i isključivo Allahu dž.š., i najljepša odanost i poštovanje i
202
203
204
Ku’ran (El-Maide, 43, 46, 47, 65, 66, 68)
205
Ku’ran (El- Maide, 49)
75
pomaganje roditelja. Slijedi Naredba i obaveza pomaganja i briga o rodbini, siromasima i putnicima -
namjernicima. Iza toga slijedi, zabrana rasipništva i totalne škrtosti, egoizma, sebičnosti, tvrdičluka - titizluka.
Umjesto njih kao dvije krajnosti, Naredba mjere i umjerenosti. Zatim se izričito zabranjuje, ubijanje vlastite
djece usljed straha od neimaštine i brige za opskrbu i nafaku, zabranjuje približavanje bludu i svim radnjama,
postupcima, ponašanjima, situacijama i ambijentu koji vode ka njemu, zabrana ubijanja nevinih ljudi, zabrana
približavanja imetku jetima - siročadi. Naredba da se ispravno mjeri na litru, metru i kantaru, zabrana da se
slijedi i sudi ono o čemu se znanja nema. i zabrana oholosti, osionosti, gordosti, nadmenosti, umišljenosti:
“Gospodar tvoj da samo Njemu robujete naređuje i da roditeljima najljepše i najbolje dobročinstvo činite. Da
bližnjemu (rodbini) pravo njegovo i siromahu, i putniku, ali nemoj rasipnički rasipati, jer rasipnici su zbilja
braća šejtanska, a šejtan je nezahvalan spram svoga Gospodara. I nemoj, kao da ti je ruka za vrat tvoj okovana,
škrtariti, a nemoj je ni sasvim ispruženu držati, pa da prekoren i bez igdje ičeg ostaneš ti! I ne ubijajte svoju
djecu bojeći se neimaštine, pa Mi opskrbljujemo i njih i vas! Doista je ubijanje djece grijeh golemi. I ne
približavajte se bludu, jer je to razvrat i perverzija! O kako je to staza ogavna! I ne ubijajte nikoga koga je Allah
zabranio da se ubija, osim kad to pravda zahtjeva! A ako bude ni kriv ni dužan umoren, tad ovlast dajemo
njegovu nasljedniku, ali neka ni on ne prevršava mjeru u ubijanju, jer je doista pomognut. I ne približavajte se
imetku siročeta, osim na najljepši način, sve dok ono punoljetno ne postane! I ugovor ispunjavajte, za ugovor će
se, doista, pitano biti! Kad na litru mjerite, punu mjeru napunite, i sve ispravnim mjerilom vagajte! Tako je
bolje i kraj je ljepši! I ono o čemu ti znanja nemaš, ne slijedi, jer, zbilja i sluh i vid i razum - za sve pitan će
čovjek biti! I po zemlji osiono ne idi, jer, zbilja zemlju nećeš moći probiti, niti planine visinom dostići, a zlo
svega toga omraženo je kod Gospodara tvoga.”206 Da bi Zabrana - Haram bila i ostala Zabrana i u knjigama, i u
djelima, i u riječima, i u postupcima, i u ponašanjima, i u mislima, i u odnosima među ljudima zabranjeno i
nedozvoljeno - haram važi za svakog i tu nema izuzetaka. Zakon koji ima oči, posebne litre, metre i kantare za
naše i njihove nije zakon, pravda i istina nego samovolja, bezakonje, nepravda i neistna na razini posebnog bilo
roda, plemena, bratstva. Nema naše i njihove vage, kantara, istine, pravde i zakona. U grčkoj mitologiji, božica
pravde Nike kada vaga pravdu ne gleda kome se vaga nego ima ideal da pravdu dijeli po istini. Što je bitno u
odnosu na zakon, dužnost, naredbu, zabranu, obavezu i propis nema izuzetaka. Zakon koji se samo na jednom
prestane primjenjivati i poštivati prestaje biti zakon i postaje samovolja moćnika ili kako bi rekli marksisti volja
vladajuće klase pretvorena u zakon. Raditi ono što se drugima zabranjuje, što je posebna odlika političara u
praksi i ne malog broja filozofa i pjesnika u teoriji i poeziji ne znači ništa drugo nego rušiti etiku iznutra a
obesmišljavati i obezvređivati zakon izvana. Nema etike i zakona bez njihovog striktnog i potpunog
pridržavanja i iznutra i izvana. Takav je u potpunosti bio put poslanika i vjerovjesnika. Evo šta Šuajb a.s. kaže
svom narodu: “Narode, zar ne vidite da sam ja pri znamenju Gospodara i da mi je dao Svoga divnog obilja, te
da ne želim i ja nikad neću raditi ono što sam radio vama. Ja želim samo, koliko mogu, činiti dobra, a moj
206
Ku’ran (El-Isra, 23, 26, 29, 31-38)
76
uspjeh je jedino do Allaha, u Njega se uzdam i obraćam se na Njega.”207 Sljedeće fundamentalno pravilo, što se
tiče Zabrane i zabranjenog, jeste da je u Islamu zabranjeno (riječ, djelo, čin, postupak, ponašanje, odnos, proces,
radnja, aktivnost, situacija, ambijent, ideja, misao) sve što vodi zabranjenom: “Ni blizu bluda ne prilazite, jer to
je razvrat i ružan put je!”208 Također izuzetno važno moralno i pravno pravilo, što se zabrane tiče, jeste
korištenje zabranjenog i nedozvoljenog s dobrim i plemenitim namjerama. Naime, Islam ne dopušta niti na koji
način dozvoljava da se ciljevima i idealima što čini jezuitizam i neka druga učenja, opravdava upotreba
nedozvoljenih sredstava. Nema tog cilja koji može opravdati zabranjeno sredstvo. I sredstvo i cilj u Islamu
moraju biti neupitni i čisti. Ništa manje bitno pravilo nije da sve dvojbene, dvosmislene, nejasne, i rizične
situacije treba izbjegavati: “Allah je propisao dužnosti pa ih nemojte napuštati, odredio je i propisao granice, pa
ih nemojte prelaziti; propisao je zabrane, pa ih nemojte kršiti. A stvari koje je prešutio - iz milosti prema vama,
a ne iz zaborava - nemojte istraživati. Zna se šta je dozvoljeno (halal). a zna se šta je zabranjeno (haram).
Između toga dvoga ima dosta nejasnih i dvosmislenih stvari. Ko se bude čuvao tih nejasnih i dvosmislenih
stvari, taj će sačuvati svoju vjeru i čast, a ko se prepusti tim sumnjivim stvarima, taj može lahko zapasti u ono
što je zabranjeno. To je slično pastiru koji napasa svoje stado oko zabranjene zemlje tj. oko tuđe njive i vrlo
lahko stado da mu umakne i ode u zabranu. Znajte! Svaki vladar ima područja gdje je zabranjen pristup
drugima, a Allahova zabranjena područja su Njegove zabrane (harami). Znajte! U ljudskom tijelu ima jedan
organ, koji kada je zdrav, zdravo je čitavo tijelo, a kad je bolestan (pokvaren) bolesno je i čitavo tijelo. Taj
organ je srce! Izvršavaj ono čime te je Allah zadužio, bit ćeš najpobožniji čovjek, kloni se onoga što je Allah
zabranio, bit ćeš najbogobojazniji, budi zadovoljan onim što ti je Allah dodijelio, bit ćeš najbogatiji. Čuvaj se
onog što ti je Allah zabranio, bit ćeš najpobožniji, budi zadovoljan onim što ti je od Allaha određeno, bit ćeš
najimućniji. Čini dobro komšiji, bit ćeš pravi vjernik (mu'min). Želi ljudima ono što želiš sebi, bit ćeš pravi
musliman. Nemoj se mnogo smijati, jer pretjeran smijeh umrtvljuje srce. Uzvišeni Allah je za svaku bolest dao i
lijek, zato se liječite. Ali nemojte se liječiti onim što je zabranjeno. Allah vam nije dao nikakav lijek u onome
što je haram - zabranjeno. Zabranjeno je za ishranu upotrebljavati meso uginulih životinja. Bolje je svakom od
vas da stavi u usta zemlje nego da stavi ono što je zabranjeno. Onome, ko se liječi haramom, Allah kroz to neće
dati lijeka niti poboljšanje zdravlja. Na onoga ko traži blagodati na nedozvoljen način, s namjerom da se
nadmeno i iz oholosti uzdigne nad ostalim ljudima Allah će biti gnjevan na Sudnjem danu.”209 Kada se u pitanju
zabrane u pogledu jela i pića Islam zabranjuje sve vrste alkohola, meso uginulih životinja, mesoždera, krvi,
svinjsko meso i meso svake dozvoljene životinje koja je namjerno i ciljano zaklana u ime nekog drugog a ne u
ime Allaha: “Zabranjuje se lešina i krv, svinjsko meso i ono što je zaklano u nečije drugo a ne u Allahovo ime,
ono što je zadavljeno i umlaćeno je, što je padom nastradalo i što probodeno je, što su zvijeri jele, osim ako ste
vi obavili propisno klanje, ono što je zaklano za žrtvenike, kao i da pomoću igre strijelica jedan dio tražite. To
207
Ku’ran (Hud, 88)
208
209
Jakub Memić (I.P.H., 482, 435, 52, 204, 487, 505, 567, 1282, 1592, 1666)
77
poročno vam je. Danas krivovjeme obuzima očajanje zbog vaše vjere, ali se njih ne bojte, već Mene se
bojte.”210 U islamskim etičkim i normarativnim izvorima, Kur'anu i Hadisu, zabrana se kao sadržaj najčešće
određuje kao pojmom i terminom Haram. Riječ Haram pored stroge, neopozive, besprizivne i bezuvjetne
Allahove zabrane ima još nekoliko revelentnih značenja. U drugom značenju sa stajališta Kur'ana i Hadisa,
Haram podrazumijeva uskraćivanje, svetost, nepovredivost, poštovanje, samopoštovanje, neupitnost. U trećem
određenju pojmom i terminom Haram se određuje i označava ono što je od Boga bezuvjetno učinjeno
zaštićenim, svetim i nedodirljivim. Evo kako vidi, artikurira i definira osnovne zaštićene vrijednosti u
šerijatskom pravu prof. Dr. Fikret Karčić: “U ovu kategoriju spadaju stvari odnosno vriednosti koje su
neophodne za održavanje ljudskog društva i poretka u njemu. To su vjera (Din), život (nefs), razum (A'kl), čast
('Ard), imovina (mal). Neki pravnici dodaju i potomstvo (nesl). Riječ je o univerzalnim vrijednostima koje
moraju biti očuvane na svakom mjestu i svakom vremenu. Takve vrijednosti poznaju i štite svi pravni sistemi
civiliziranih naroda bez obzira na to da li se označavaju kao Božansko pravo, prirodno pravo ili vječno pravo
(ius divinu, ius naturale, lex aeterina). Za zaštitu svake od ovih vrijednosti Šerijat je odredio posebne ustanove i
propise. Vjera se štiti služenjem Bogu (ibadet) i nalogom da se brani ako je onemogućeno njeno iskazivanje.
Život se štiti krivično pravnom odredbom o talionu, zabranom samoubojstava i obavezom otklanjanja opasnosti
koja prijeti pojedincu ili društvu. Razum se štiti zabranom uzimanja opojnoh pića ili droga. Potomstvo se štiti
odredbama o zakonitom braku kao osnovom porodičnog života, zabranom izvanbračnih spolnih odnosa i protiv
prirodnog bluda. Čast se štiti propisima o kažnjavanju klevetnika, a ti propisi su posebno strogi kada je u pitanju
neosnovane optužbe za blud. Imovina se štiti propisima o obavezi njenog stjecanja na zakonit način, zabrane
krade, zabrani kamate- ribaa, stavljanje pod starateljstvo lica koja ne mogu da se brinu za zaštitu svojih
interesa.”211 Pored kur'anskih ajeta, Allahov poslanik je Zabranu i zabranjene stvari najcjelovitije i najserioznije
izložio i objasnio u govoru na Oprosnom hadždžu u kome je pored već navedenog rekao: “Lihvarstvo kamate i
krvna osveta ne postoje više ni za jednog pravog muslimana. Bog je naredio da više ne bude kamata (zabrana) a
prve kojih se odričem neka budu moga amidže Abbasa koji ima mnogo dužnika. I cijena krvi se ukida
(zabranjuje), a prva krvna osveta koje se odričem neka bude cijena krvi mog sinovca Amir ibn Harisa koga su
kao nevina dječaka ubili ljudi iz plemena Huzajl. sve treba da se oprosti i zaboravi. O, vjerni, bojte se Boga i
oprostite svojim dužnicima lihvarske kamate. Ako poslušate moj savjet, vaša će se imovina uvećati jer vam
ostaje glavnica za pošten rad i trgovinu. Ako to ne učinite, znajte da ste se teško zamjerili Allahu i Njegovu
Poslaniku. Nemojte činiti nepravdu drugome pa će i vama biti dobro. Ako je vaš dužnik u nevolji, produžite mu
rok plaćanja, a ko ste u položaju da mu dug oprostite to još bolje. Bojte se onog dana u kome ćete svi doći pred
Boga gdje je On vrhovni sudija i apsolutna pravda. Čuvajte se preljuba i ljubomore, prvo je težak grijeh, a drugo
vodi nesreći u braku. Izbjegavajte ogovaranja. Oni koji kleveću poštene žene neka su prokleti na oba svijeta.
210
Ku’ran (El-Maide. 3)
211
Fikret Karčić, Etika u Islamu, Zbornik radova trećeg simpozija 1410./1990., Zagreb 1991.
78
One koje optuže poštene žene zbog nevjerstva u braku ili zbog nemorala, a ne mogu za to izvesti četiri
vjerodostojna svjedoka, kaznite sa osamdeset udaraca bičem i nikad im ni u čemu nemojte vjerovati, jer to su
nevaljalci i zlikovci. Ako prema vašim ženama osjetite malu naklonost, nemojte nagliti, promislite, možda vam
je Bog baš u tome pokazao sreću. Nemojte tražiti razvod bez važnih, na vjeri utemeljenih, razloga, jer od svih
stvari koje je dopustio, Bog najviše mrzi razvod braka. Žene su vam se predale na vjeru Božiju, poštuje, dakle
amanet Božiji. O, vjernici! Kada određujete i između sebe dijelite nasljedstvo budite strogo pravedni i držite se
Allahovih propisa. Nije vam dakle, dozvoljeno napraviti oporuku u nečiju korist a na štetu zakonskih
nasljednika. A oporuka u korist strane osobe ne može prelaziti trećinu nasljdstva. Zabranjena su vam i čuvajte
se imanja maloljetnih, nemoćnih i slaboumnih. Nemojte upotrebljavati njihova imanja da umnožite svoja. To bi
bio težak grijeh. Ljudi počujte! Dodavanje neposvećenog mjeseca usred mjeseci Božijeg mira djelo je
nevjernika, koji ovaj mjesec smatraju jedne godine neposvećenim, a druge posvećenim, kako bi prividno
poštovali broj svetih mjeseci, oni dakle, ono što je Bog posvetio i zaštitio - haramom učinio, a posvećuju ono
što je Bog ostavio profanim. Vrijeme je da postavimo stvari onako kako ih je Bog uredio stvarajući Nebesa i
Zemlju. I zaista, Bog je odredio da godina bude 12 mjeseci, od dana stvaranja Nebesa i Zemlje. Od svih 12
mjeseci četiri su posvećena (ešhuri hurumi), od kojih tri uzastupna i jedan odvojeni: zul-kade, zul-hidže i
muharrem, te redžeb, koji pada između dva džumada i šabana. Ljudi vjernici su braća. A bratovo imanje je
nepovredivo (haram), osim kada on sarn dopusti.”212 “Riječu, terminom i pojmom Haram označavamo i
definiramo ono što je Bog u ptpunosti, u svemu i na bilo koji način zabranio ali i ono na što nam Allah nikada,
ni u kojoj situaciji i ni pod kojim izgovorom nije dao pravo, što nam je uvijek zauvijek uskratio i učinio
nepribliživim, nedodirljivim, nedostupnim, nedozvoljivim, kako u najvećim tako i u najmanjim mogućim
količinama. Sa stajališta Šerijata. u okviru Islama, stvari se naređuju, dozvoljavaju ili zabranjuju u aslu, u svojoj
biti, u osnovi, u korijenu, u svojoj praosnovi, u arhetipu a ne u procentima, podnošljivim i nepodnošljivim
količinama. Tako sve što opija u bilo kojem procentu je alkohol a svaki alkohol je haram - zabrana. Ili
zabranjeno je osamljivanje sa tuđom mladom i lijepom ženom pa makar početna namjera bilo i da se uči Kur'an.
Ili ne može do određene stope kamatna stopa biti zdravo i ispravno ekonomsko poslovanje a od određene stope
zelenaštvo i lihva. Lihvu i zelenaštvo ne određuje i ne kvalificira visina kamatene stope nego osnovni postulat
da se zahvaljujući činjenici golog posjedovanja novca ostvaruje zaradu i dobit. Sa stajališta Islama da bi to bila
zarada a ne lihva ili kamata imaju tri uvjeta: mora se uložiti intelektualni ili fizički napor i mora se snositi rizik
u poslovanju. Kod kamate nema ni fizičkog, ni intelektualnog napora ni ikakvog rizika nego samo uvećanju
novca zahvaljujući njegovom posjedovanju i stavljanju u banku. U moralnom smislu iz pozicije savjesti i
unutrašnje dimenzije života Haram se može odrediti na sličan način kako se određuje i dužnost ali sa potpuno
drugačijim predznakom. To otprilike znači da je Haram unutar svakog čovjeka, ono što se u svijesti preko
savjesti doživljava kao nešto bezuvjetno, nužno, neminovno bez ikakvih vanjskih ucjena, prijetnji, pritiska ili
212
Mustafa Spahić (Povijest Islama 1 i 2, Poslanikov govor na oprosnom hadždžu, str. 2l5, 216, 217)
79
prisiljavanja ne smijemo, ne želimo, ne mislimo i ne pristajemo učiniti. Kada bismo svjesno, namjerno i
planirano pristali da to činimo, uvjereni smo u to, iznevjerili bismo čovjeka i ljude u sebi, ugrozili bismo i
doveli u pitanje, Istinu, Pravdu, Dobro, vrijednosti, principe, načela, norme i sve sadržaje po kojima i u kojima
ljudi jesu ljudi. Sa stajališta reda, poretka, sistema, osnovne norme, ustava, zakona, društva kao organizirane i
artikulirane zajednice Zabrana - Haram je zaštita, čuvanje, brana i odbrana, kineski zid, neosvojiva tvrđava,
čekmedža i “ehara koja čuva čovjeka i ljude od grijeha. Kao što tijelo nosi i čuva dušu, koža tijelo, odjeća kožu
i sramotne dijelove tijela, ljuska sdržaj jajeta, ljuska jezgru oraha, lješnika, tako Zabrana štiti, čuva i brani od
Boga određene i zaštićene vrijednosti. Zabrana i zabranjeno se utemeljuje i na intenciji, kada su u pitanju
međuljudski odnosi, procesi, relacije, veze i komunikacije, da se zaštiti svako pravo - Hakk drugog čovjeka i
ljudi općenito i da se izbjegnu i spriječe loše, štetne, opasne, odnosno za ljudski život u ovostranoj i onostranoj,
dunjalučkoj i eshatološkoj perspektivi opasne i pogubne posljedice. S te strane Zabrana preventva a svaka kazna
za njeno kršenje je egzamplar, ne kao odmazda i osveta krivcu, nego kao pouka, poruka, primjer, podrška,
zaštita i odbrana onima koji nisu krivi. Ne zaključavaju se vrata od lopova jer oni ulaze kroz prozor nego radi
poštenih ljudi da se svako osvjedoči da oni ne ugrožavaju tuđu imovinu. Vjerovanje i nekršenje zabrana pomaže
čovjeku i ljudima da ne iznevjere i ne izdaju svoga Stvoritelja, da ne izdaju, ne iznevjere i napuste sebe u sebi,
da ne iznevjere i ne napuste: red, poredak, sistem, ustav, zakon, normu, vrijednosti, načela, principe i
dozvoljeno. Bog je stvorio čovjeka u određenim granicama dozvoljenih propisa. Izlaženje iz tih granica ulazi se
u svijet Nehja i Harama - Zabrane i tako se gubi i izobličuje i izopačuje osnovna ljudska narav koju je Bog
stvorio i kojoj je u slobodi naredio da živi u okviru dozvoljenih granica i dozvoljenih propisa. “Allah kupuje
živote i imetke pravovjernih - za Džennet koji će imati: oni će se na Putu Allahovu boriti, pa će ubijati i biti
ubijani, i to je Njegovo istinsko obećanje u Tevratu, Indžilu i Kur'anu, a ako će bolje od Allah obećanje ispuniti!
Zato se radujte svojoj trgovini koju ste s Njima obavili, jer to je, uistinu, uspjeh veličanstveni, To su pokajnici i
pobožnici, zahvalnici i postači, oni što se klanjaju i čelom po tlu padaju, koji zahtijevaju da se dobročinstvo čini
i zabranjuju nevaljalosti, koji se čuvaju granica Allahovih - pravovjernicima ti uputi radosne vijesti!”213 “O
vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono šta želite!”214 Na
kraju, osnovna namjera i nakana Šerijata i njegovih zabrana u okviru Islama, jeste da očuva sve vrijednosti,
istine i ciljeve Islama i muslimane u njemu, da sačuva muslimane u okvirima Allahovih granica kako bi kao što
su rođeni živjeli i s ovog svijeta otišli u Fitretu - prirodi Allahove vjere, u kojoj su svi od Allaha stvoreni, s
kojom je Allah zadovoljan i u kojoj su oni zadovoljni, da živeći na Dunjaluku nikada ne bi zaboravili Ahiret, i
da bi vjerujući i nadajuć se Ahiretu, uozbiljili i učinili odgovornim život na Dunjaluku, da nikada ne bi
zaboravili Emanet života u sferi dužnosti, obaveza, prava, odgovornosti, naredbi i zabrana. Zaključujemo - ljudi
na ljudski način ne mogu živjeti bez zakona u sebi - Ahlaka i oko sebe u društvu bez Ustava, a muslimani bez
213
Ku’ran (Et-Tevba, 111 i 112)
214
80
Šerijata. Zabrana - Haram je sastavni i nerazdvojni dio kako Ahlaka tako i Šerijata. Upravo zato nije dozvoljeno
i dopušteno pravnim varkama, zamkama, zavrzlamama, lukavostima, igrarijama i izigravanjima kršiti i činiti
ono što je Haram Zabrana, a u pozicijama i situacijama nužde, nevolje, očaja i bezizlaza u cilju opstanka i
spasenja dozvoljeni su izuzeci. Tada i samo tada dok takvo stanje traje zabranjeno prestaje biti zabranjeno a
nedozvoljeno postaje dozvoljeno. Primjera radi, ako se nema šta jesti da se ne bi umrlo od gladi, dužnost je i
obaveza jesti svinjsko meso ili da se ne bi crklo od žeđi kada nigdje nema dozvoljenog pića. dužnost je i
obaveza popiti pivu, ili pravo da musliman ne smije nikada slagati uključujući i aneks da nije i uvijek dužan
istinu kazati- pa neće valjda ubicama pokazivati žrtve klanja, neću silovatelju otkrivati sakrivene žene, neće
neprijatelju otkrivati svoje položaje, neće biti šejtanski poštar pa prenositi riječi jednih ljudi protiv drugih pa
makar bile tačne. Ne smije se izuzetak i stanje nužde prečinjavati u pravo, zakon, pravilo ponašanje i
privilegiju. U tom kontekstu Poslarjik je jasan i određen: “Allah voli da se koriste Njegove povlastice i olakšice
u šerijatskom propisima kao što prezire i odvratno mu je da se, pod izlikom olakšica, radi ono što mu je
zabranjeno.”215 Dakle, Zabrana se u Islamu naziva Nehj a ono što se zabranjuje ili sav sadržaj Zabrane naziva se
Haram.
6.1. Grijeh
O Dobru - zlu, Naredbi - zabrani, Dužnosti, Dozvoljenom i Grijehu nemoguće je misliti, pisati, govoriti i
uvjerljivo učiti izvan Etike utemeljenoj na Religiji. U protivnom moguće je govoriti o koristi i šteti, boli i
užitku, Diktatu i samovolji, instiktima i Iživljavanjima, interesu i ravnodušnosti, zaradi i gubitku. Učenje i
kazivanje o Grijehu kao i Zabrani u svemu i po svemu pripada svijetu Religije i Etike utemeljene na njoj:
“Historijski gledano, moralna misao jedna je od najstarijih čisto “ljudskih” misli. Prethodi joj samo ideja
božanskog koja je stara tačno koliko i čovjek. Te dvije misli ostale se najuže povezane kroz svu historiju sve do
naših dana. U historiji etike doslovno ne postoji ni jedan ozbiljan etičar koji je mogao izbjeći opredjeljenje
prema religiji, bilo da je uvjereno dokazivao neophodnost religije za zasnivanje moralnog načela, bilo da je sa
istim žarom pokazivao suprotno. Čitava historija etike je priča u nastavcima o uzajamnom preplitanju religiozne
i etičke misli. Mada statistiku ne smatramo nikakvim dokazomu pitanju o kojem je riječ treba istaći i da su
religiozni etičari u izrazitoj prevazi, a ateisti su skoro potpuni izuzetak. Iskustvo tzv. Laičkih etičkih pokreta
(pokreta koji su isticali nezavisnost etike od religije) u Francuskoj, Engleskoj, Americi, Njemačkoj, Italiji u
XIX i XX vijeku (u anglosaksonskom svijetu poznati pod imenom Societes for Ethical Culture, Settlements,
Ethical Societes) pokazali su kako svako razmišljanje ili aktivnost u oblasti morala prirodno teži da se pretvori u
religiju ili približi njoj. Za temu koju razmatramo, ovaj period u historiji praktične etike je od ogromnog
215
Jakub Memić (I.P.H., 478)
81
značaja. Čak i udžbenici u francuskim državnim školama, u kojima je umjesto vjerske bila uvedena tzv.
moralna nastava, imali su spoljnu shemu katehizisa, praktikovanog u nastavi hrišćanskih vjeroispovjesti.
Nažalost, razvoj ovih misli, njihov protivrječni tok, njihovo stalno kolebanje između religije i nauke, nemoguće
je ovje izložiti. Ipak, može se konstantovati njihovo stalno nastojanje da održe nezavisnu poziciju prema religiji
i njihovo nesvjesno približavanje religiji. To su te dvije pojave krajnje indikativne za predmet koji
razmatram.”216 Na početku samog kazivanja i izlaganja o Grijehu bitno je navesti i podvući da se Grijeh na
arapskom jeziku imenuje i određuje terminima i pojmovima: Suun, Ismun, Hatietun: “Ko zlo kakvo učini ili se
ogriješi (suen) o samoga sebe - nefsehu, a zatim se Allahu dovom i istigfarom obrati za oproštenje, utvrdit će da
Allah rado plaća i Milostivan je.”217 “Nešto najpotresnije i najčudesnije što nam mogu ponuditi stare knjige su
priče o obraćanju o moralnom preporodu ljudi. Nekim untrašnjim pokretom, neobjašnjivim i slobodnim, od
najvećih griješnika i silnika preko noći postajali su krotki isposnici i borci za pravdu. Uvijek je to trenutan
događaj. Tu nema nekog preodgajanja, nekog procesa, nekog uticaja. U pitanju je jedan događaj u dubinama
duše, jedno doživljavanje, koje je već postojalo skupa sa jednom energijom, potpuno unutrašnje naravi, koja
svojom silinom mijenja čovjeka u njegovom osnovu. Ovaj preobražaj je nešto što pripada čovjeku, i zato nema
procesa, kauzaliteta. uslovljenosti, uzroka i posljedica, pa ni racionalnog objašnjenja. To je drama čija je suština
sloboda i stvaralaštvo.”218 Drugi termin i pojam kojim se imenuje Grijeh je ismun: “Ko grijeh (ismun) kakav
učinj, učinio gaje protiv sebe, jer Allah zna sve i premudri je.”219 Treći termin i pojam kojim se imenuje Grijeh
je Hatietun: “Ko grešku (Hatietun) kakvu ili grijeh učini, pa nedužna čovjeka potvori njime. takav je uprtio
klevetu i grijeh koji očit je.”220 Drugo pitanje koje se neumitno postavlja poslije imenovanja grijeha jeste odakle
grijeh, šta je izvor, korijen, humus, arhetip, topos, pralijeha, praosnova i praklica grijeha? Dvije su odrednice,
odlike i bitne karakteristike čovjeka sloboda i nehotično i nenamjerno zaboravljanje osnova, potencija,
preduvjet i pretpostavke svakog grijeha i griješenja. Zaborav je neizbježna i neotklonjiva odlika ili odrednica
čovjeka ili njegova “Ahilova peta,” koja prati ljudski rod od praoca Adema i pramajke h. Have iz Dženneta do
kraja svijeta, života i postojanja. Tom zaboravu prethodi prije toga darovana sloboda čovjeku i ljudima: “Eto
tako Mi Kur'an na arapskom jeziku spuštamo i objavljujemo, i u njemu opomene i prijetnje kaznom pomno
nižemo i ponavljamo da bi oni bogobojazni bili, da bi se grijeha klonili i da bi ih Kur'an na Sjećanje na Allaha i
pobožnost pobudio. Neka je uzvišen Allah, Vladar Istiniti! A s Kur'anom ne žuri prije nego li se tebi
objavljivanje njegovo ne završi! I reci: Gospodaru moj! Povećaj i proširi znanje meni! Adema smo Mi toš
odmah u početku, od praiskona obavezali, upoznali i upozorili na šejtana, ali je on nehotice zaboravio i ne
nađosmo kod njega odlučnosti!”221 Na bilo koji čovjekov zaborav u slobodi: svjesni - nesvjesni, namjerni -
216
Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada. 131 i 132)
217
218
Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str 120)
219
220
Ku’ran (En-Nisā. 112)
221
82
nenamjerni, hotimični - nehotimični. slučajni - sistemski, mahinalni ili ciljani ubacuje se šejtan kao Ademu a.s.
prokleti Iblis da udalji čovjeka od Allaha, od Dženneta, od Istine, od Upute, od Pravog Puta, od poslanika i
vjerovjesnika, od Naredbe i Zapovjedi, od Halala, od vjernika i da ga približi sebi i svojim sljedbenicima,
nevjernicima, mušricima, nepopravljivim griješnicima, kufru, širku, zabludi, tami, nasilju, grijehu, propasti i
Džehennemu. Prije bilo kakvog doticaja i uticaja šejtana na čovjeka Adem je, dakle ljudska vrsta, kao njegovi
potomci prije toga upozorena na sve šejtanske vesvese, obmane, magije, bajanja, varke i čarolije: “A kada
melekima kazasmo Mi: Ničice i sedždu Ademu padnite i učinite vi! Svi su pali i sedždu učinili, samo Iblis nije
htio, on je odbio. O Ademe! - rekosmo Mi - Doista je ovaj (Iblis) neprijatelj tebi, i ženi ti, zato nikako ne
dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti,
niti go biti, i zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegtf osjetiti! Ali ga šejtan obmanu i poče mu bajati i govoriti: O
Ademe! Hoćeš da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći? I njih dvoje s njega pojedoše (zabranjeno
i grijeh počiniše) i stidna mjesta njihova im se odmah ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim
stidnim mjestima pokrivati se počeše. I Adem (u zaboravu i slobodijne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta
Pravoga.”222 Poslije ovog nesvjesnog, neželjnog, nenamjernog, neciljanog, neotklonjivog, neizbježnog,
neumišljenog, nemetodološkog, nesistemskog i nehtijućeg zaborava ili neumitne i “Ahilove pete,” u slobodi
šejtan čini Adema a.s. i h. Havu svojim žrtvama, tj. lažnim obećanjima o promjeni vrste - da će postati meleki, o
vječnom životu i drvetu vječnosti i vlasti koja nikako i nikada neće proći i propasti pod uvjetom, ukoliko se
približfzabranjenom drvetu, kada Adem i Hava vide i shvate da su omadijani, prevareni, izigrani, slagani,
obmanuti, obđinjeni, zapali u vesvesu, žedni, prevedeni preko vode, kod očiju ostalih slijepi, i da su umjesto
svih šejtanskih obećanja ostali goli. ostali bez odjeće i jedne od bitih odlika i odrednica koja razlikuje i odlikuje
insana od hajvana, jer odjeća insana zaogrće, zaštićuje, ukrašava, uljepšava i stidna mjesta, tijela mu pokriva,
oni Allahu tevbu i istigfar čine: “O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujete i odakle vam je volja jedite, ali
se drvetu ovome (označenom, obilježenom, zabranjenom) ne približavajte, da ne biste zlo sebi nanijeli! Pa
njima dvoma šejtan počne šaptati da bi im otkrio stidna tijela njihova koja su im (do tada) skrivena bila. I reče
im: To što vam vaš Gospodar ovo drvo zabrani samo je zbog toga da ne biste meleki postali, ili da ne biste
besmrtni bili! I Iblis im se poče zaklinjati: Ja ću vama dvoma biti od onih koji će vas iskreno savjetovati! I njih
dvoje on na opsjenu zavede, pa kad s drveta zabranjenog okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni
se po stidnim tijelima svojim rajskim lišćem pokrivati počeše. A zar vam drvo to već nisam zabranio? Gospodar
njihov ih je dozivao- i zar vam nisam rekao Ja da je šejtan neprijatelj otvoreni vama dvoma?! I kazaše Adem i
Hava: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo, nepravdu i nasilje grijehom i kršenjem zabrane nanijeli, i ukoliko
nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među izgubljenim stradalnicima mi.”223 Ne da, po
Allahovoj Odredbi i Uputi ljudi nisu nikada živjeli u neizdiferenciranoj svijesti, u nerelacijama, u
222
Ku’ran (Tā-Hā, 116-121)
223
83
nekategorijama, u nepropisima, u nestavovima, u neiskazima, u nesudovima, u neodredenjima, u negranicama,u
nerazmeđima, u nekriterijima, u nestazama, u neuputama, u neodredbama na zemlji, nego im se prije toga u
slobodi, u prvom boravištu u Džennetu, objavljuje, obznanjuje, upućuje i pokazuje rekcija, granica, mjera,
odredba, uputa, zakon, dužnost, dozvoljeno, nedozvoljeno, zabrana nedozvoljenog, a to je zabranjeno drvo. Sva
šejtanska strategija, ideja, koncept, ideologija, doktrima, dogma, teorija i taktika je, da Adema i Havu u trenutku
zaborava na Allahova upozorenja u pogledu šejtanskih vesvesa i na sve Džennetske blagodati i dobrote, navede,
zavede i odvede da se približe zabranjenom drvetu, Haramu i Grijehu: “I šejtan ih obmanu i prevari da zbog
drveta pokliznu i posrnu, i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. “A Mi naredismo: Silazite iz Dženneta svi!
Jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na zemlji će vam stanište biti i uživanje neko vrijeme. Izlazite iz njega
(Dženneta) svi - On naredi, jedni drugima ćete neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista Uputa dolaziti,
pa ko bude Uputu Moju slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. Siđite! Naredi Allah - jedni drugima ćete
nepriijatelji biti! Na zemlji vam je stanište i uživanje neko vrijeme! I Allah reče: Na Zemiji ćete vi živjeti, na
njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti!”224 Sve što šejtan obećava h. Ademu i h. Havi u Džennetu je obmana,
pričin, varka, bajanje, iluzije, fantazije, fikcija fatamorgana, šarenlaža, roba od nevidiša, mit, magija, bajka,
halucinacija, virtualni i frivolni svijet i nezaježljiva želja kao plod podle i pokvarene mašte u slobodi. Sva
njegova neodoljiva i neotklonjiva obećanja utemeljena su na narušavanju Božijeg reda i poretka, na prelaženju i
kršenju i brisanju od Allaha dozvoljenih granica, na prečinjavanju Zabrane - Nehja u Naredbu - Emr i Harama -
zabranjenog u Halal - dozvoljeno što grijeh u svojoj suštini jeste, zatim na laži, prevari i obmani, kako će čovjek
i svi ljudi ukoliko se približe zabranjenom drvetu, Maramu i Grijehu, postati meleki i promijeniti vrstu, postati
vječni, besmrtni i neprolazni, i da će im se pokazati drvo vječnosti i ukazati vlast i carstvo, koje neće nikada
proći nisu ništa drugo nego šejtanovi instrumenti, putevi, načini, modaliteti, forme, okviri i sredstva zavođenja
čovjeka, kako bi on u trenutku zaborava u formi slobode prekršio Allahovu Odredbu, Naredbu, Granicu, Zakon,
Volju, počinio Zabranu, Grijeh, prešao granicu, mjeru, izašao iz svoje naravi. Kada su u trenutku slabosti i
zaborava u slobodi h. Adem i h. Hava približili se zabranjenom drvetu, Zabrani i Grijehu, oni nisu postali ni
meleki, ni besmrtni, nisu okusili ni drvo vječnosti, niti su zadobili carstvo vječnosti, ali su počinivši grijeh,
prelazeći označenu spoznatu granicu, kršeći Odredbu i čineći Zabranu i Grijeh u Džennetu ostali goli, nagi.
nepokriveni, nezaštićeni, neobučeni, nezaogrnuti, neodjeveni, neukrašeni, neuljepšani i u onom stanju, halu,
obliku, formi, okviru i susretu u kojem je Allah nezadovoljan da budu, a šejtan je sretan i zadovoljanljda budu.
Zašto? Pa biti odjeven, obučen, zaštićen, zaogrnut i pokrivena tijela je jedna od bitnih odlika i odredbi čovjeka,
a biti go, nag, nepokriven, nezaštićen, neobučen, nezaogrnut. neodjeven, neukrašen, neuljepšan unutrašnjom -
libasu-t-takva i vanjskom libasu-1-džism odjećom, ne samo da je Zabrana i Grijeh, nego je i vraćanje, spuštanje,
bacanje i srozavanje čovjeka u niže. životinjsko animalno stanje. Kada Allah stvara čovjeka, on ga odlikuje nad
sva stvorenja i stvorene svjetove, nastanjuje ga sa Havvom u Džennetu i oni su tu: zaštićeni, obučeni, zaogrnuti
224
84
i uljepšani, vanjskom i unutrašnjom odjećom. Doista, najveća unutrašnja odlika čovjeka u odnosu na sva druga
stvorenja i stvorene svjetove, jeste svjesna vjera u slobodi, a vanjska svjesno oblačenje i odjeća u slobodi.
Grijehom i grijesima šejtan želi da razgoliti, razoruža, razotarije i učini golim insana i tako ga ruši i obara na
stadijvhajvana, jer unutrašnja razdioba između insana i hajvana jeste vjera i vanjska odjeća. Kada čovjek ostane
bez odjeće, on ostaje bez zaštite, bez vanjske odbrane i ukrasa i postaje svjestan šejtanove zamke, prevare,
obmane, bajanja, magije, laži, fikcije, vesvese, iluzije, navođenja i zavođenja i tada čini prvu tevbu i prvi
istigfar svome Stvoritelju poslije prvog Grijeha: “I Adem primi od Gospodara svoga neke riječi i On mu oprosti.
On doista prašta i samilostan je! I oni (Adem i Havva) rekoše: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo (grijehom i
zabranom) nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među stradalnicima mi! A
potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i Stazom Pravom uputi.”225 Dakle, nakon šejtanskog
zavođenja i potom učinjene tevbe i istigfara, Allah dž.š. odabire i odlikuje Adema i njegovo potomstvo Uputom
i Pravim putem, ali ga bez obzira na to, sa h. Havvom progoni iz Dženneta. Drugi fundamentalni razlog i faktor
koji čovjeku i ljudima na nagovor i zavođenje od šejtana omogućava Grijeh i griješenje jeste sloboda. Jedan
pjesnik pjeva i naslućuje sve izazove, blagodati ali i iskušenja slobode - dolazi sloboda bit će mrtvih, ubi me
prejaka riječ i hoće li sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj. Bez obzira što je vjera sadržaj,
bit, jezgro, temelj, supstanca a sloboda forma okvir života, živjeti u vjeri kroz jbrmu slobode ne znači živjeti
idealnim apsolutno čistim i savršenim životom. Čovjekpije ni melek koji nikada u neslobodi ne griješi niti je
šejtan koji slobodu isključivo koristi za griješenje, zabrane i narušavanje Allahovog reda i poretka. Čovjeku je
Bog podario određenu, ograničenu slobodu. Uz slobodu neprestano ide Božija Uputa i sve sposobnosti u
čovjeku: pet osjetila, razum, um, svijest, savjest, pamet, intuicija. Bez obzira na sve to zaborav, sloboda,
slobodna voljai mogućnost izbora, navođenje i zavođenje od strane šejtana, stavlja čovjeka i ljude, u iskušenje
Grijeha i griješenja. Ko god griješi i kad god i bilo kada i bilo gdje da griješi, bez obzira da li je riječ o čovjeku
pojedincu, bračnom paru, porodici, rodbini, rodu, bratstvu, plemenu, narodu, rasi, naciji, klasi, kasti, staležu,
učenom, neučenom, mladom, starom, imućnom, siromašnom, mušku, žensku, uglednom, neuglednom, on ili oni
pogrešno koristi slobodu. Sa stajališta slobode grijeh i griješenje je pogrešno, protiv Allahove Volje, na šejtanov
nagovor i način korištenja slobode. Zapravo, čovjeka i ljude na Grijeh i griješenje, u polju i okviru slobode,
navraća prokleti šejtan da ne bi bio sam u Džehennemu. Čovjek koji je vjernik, i vjerski a ne samo biološki
potomak Adema a.s. na svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno počinjeni grijeh odgovara pravovremeno
i primjrreno tevbom kajanjem i istigfarom - traženjem oprosta samo od Allah dž.š. Zato su stari Latini govorili:
Erare humanum est persevejare diabolicum - Ljudski je griješiti a đavolski je ne kajati se nikada. Kada čovjek
griješi on se kaje (tobu čini) i od Boga oprost traži, a kada đavo, lucifer, sotona, Iblis, šejtan griješi on se nikada
niti kaje, niti oprosta traži nego od Boga traži da takav do kraja svijeta ostane kako bi čovjeka i ljude na
nevjerovanje i svako zlo, grijeh, zabranu i zabludu navodio i zavodio: On se čak Allahu unaprijed kune da će to
225
Ku’ran (El-Bekare, 37, El-Ea'raf, 23, Tā-Hā, 122)
85
činiti i takav biti: “Silazi iz Dženneta! Bog reče, nećeš moći u njemu (Iblise) oholiti se! Izlazi, jer spadaš u
prezrene! Iblis reče: Daj mi vremena do dana kada proživljeni bit će. Daje ti se! Budući da me Ti zavesti dade
(šejtanova laž na Allaha dž.š.) ja ću ih sigurno ometati na Tvome Putu ispravnome. Zaskakat ću ih i napadati i
sprijeda i otraga, sa desne i sa lijeve strane, tako da ćeš ustanoviti kako većina njih ne zahvaljuje.”226 Iskušenje i
izazov čovjekove slobode, kazano i izraženo jezikom vjere, u stanju zaborava, ispoljava se u čovjekovom i
ljudskom grijehu i griješenju i njihovom kajanju zbog počinjenih grijeha. Kada kažemo i konstatiramo da je
čovjek slobodno biće i biće zaborava izložen stalnim nasrtanjima, navođenjima i zavođenjima prokletog šejtana
to u potencijalnom, i u aktuelnom i u teorijskom ali i u praktičnom smislu znači da je čovjek po nekim
obilježjima i griješno biće. Čovjek je poprište unutrašnje borbe dobra i zla i vanjske borbe konstrukcije i
destrukcije. Sva čovjekova i ljudska povijest neprestano je svjedočanstvo ljudskih uspona i padova, ljudskih
drama, kršenja, zabrana, grijeha, grižnje savjesti, kajanja, traženja oprosta, uspona, solidarnosti i borbe za
dobro, protiv zla. Bez obzira što je Dobro Božiji nalog i princip svijeta ono ne pobjeđuje automatski, mehanički,
kauzulno i tako lahko. Čovjekova sloboda u stanju zaborava (nisjana) i samozaborava pod stalnom presijom
šejtana, nekada ima za rezultat slabosti u čovjeku koje ga navode na različita iskušenja, bacaju ga u srdžbu,
huju, ljutnju, mržnju, psovku, viku, galamu, dreku, malodušnost, neraspoloženje, zavidnost, oholost,
nadmenost, nepravičnost. Kad čovjek griješi, poput povratne opruge, savjest vrši pritisak na njegovu dušu i kori
je, uznemirava, proganja, muči i njuka zbog počinjenih grijeha. To je jedna od tri osnovne funkcije savjesti.
Kod grijeha i savjesti osnovno je pravilo: što čovjek manje griješi eventualni njegov počinjeni grijeh je sve veći
pred njegovim očima i savješću a tuđe grijehe teško i da primjeti a što čovjek više, upornije i raznovrsnije
griješi sve su mu, po nagovoru šejtana, njegovi grijesi manji u očima, a tuđi, ma koliko bili mali, čine mu se
veliki. To se slikovito kaže u tuđem oku vidi trun a svome ne vidi brvno ili balvan ili traži dlaku u tuđem jajetu
a u svome ne vidi ni dušek vune. Kao što je korijen i izvor svakog nasilja a ujedno i najveće nasilje po sadržaju i
posljedicama širk - politeizam tako je laž, najjači šejtanov adut, u slobodi i zaboravu, zametak, početak i klica
svakog grijeha. Pokajanje usljed učinjenog grijeha izraz je djelovanja savjesti kojom je čovjeka obdario i
odlikovao Bog. Njegova savjest i plemenita osjećanja kojima je obdaren podstiču ga ne samo da se kaje nego i
da se popravi u svojim djelima i isčupa iz kandži grijeha i zabrana. Da nije savjesti u čovjeku on ne bi ni tevbu
ni istigfar činio i da nije u čovjeku savjesti nad svakim bi čovjekom policajac trebao. Savjest je na Ruhu a ne na
tijelu zato što je tijelo stvoreno i prolazno a vrijednosti, naredbe, zabrane su univerzalne.
6.2. Definicija i posljedica Grijeha
Sa stajališta vjere i vjerovanja - Imana: Grijeh je nevjerovanje u Allaha, poricanje Njegovih svojstava i
226
86
imena i nevjerovanje da je On Izvor Apsolutne Istine, Apsolutnih vrijednosti, Apsolutnih normi i da je Jedan
Jedini Stvoritelj i Gospodar, Sudac i Ravnatelj svih svjetova i stvorenja, nevjerovanje da je On Stvoritelj i
Gospodar života i smrti, da je Izvor nafake i opskrbe svakom stvorenom stvorenju, da je svakom biću odredio
lik, oblik i formu da je svakom stvorenju odredio rok života i svrhu, cilj i smisao stvaranja, nevjerovanje u
Allahove meleke (anđele). Objave, Kitabe, Knjige, poslanike i vjerovjesnike, u Sudnji dan, u Određenje da se
sve zbiva i događa po Božijoj Volji i određenju, nevjerovanje u Sudbinu, Džennet, Džehennem. Božiju nagradu
i kaznu, poricanje Objave i neslijeđenje poslanika i vjero vjesnika. Sa stajališta predanosti i pokornosti Bogu ili
Religije. Dinu-Islama grijeh je nevjerovanje, nesvjedočenje, neizgovaranje i nepriznavanje Tevhida i Kelime-i-
šehadeta, neposlušnost, nepredanost i nepokornost Allahu dž.š. i neslijeđenje Poslanika, nevjerovanje i
neprakticiranje salata-namaza, nevjerovanje i neprakticiranje savma- posta, nevjerovanje i nedjeljenje zekata i
svih obaveznih i prepoučenih islamskih davanja i nevjerovanje i neprakticiranje Hadždža.
Sa stajališta Ahlaka - morala grijeh su svi unutrašnji grijesi prema ljudima ili prema sebi koje Gazalija
imenuje kao bolesti duše i srca. Ti unutarnji grijesi za koje ne slijede sankcije na Dunjaluku ali za koje slijede
Džehennemske kazne na Ahiretu su: 1) Kibur - Oholost, 2) Hased - zavidnost. 3) Buhli fahša - škrtost,
sebičnost, tvrdičluk, titizluk, 4) Hubbiddunja - bolesna nezaježljiva ljubav prema dunjalučkim prolaznim
ukrasima, koristima i interesima. 5) Hubbidžah - ljubav prema častima, zvanjima i titulama bez pokrića i
bolesnim ambicijama, 6) Udžub - taština, narcisoidnost, i 7) Enanijjet -japajakanje. totalni egoizam, faraonizam,
ja i samo ja i stavljanje sebe u centar svijeta i života, 8) Ifk- potvora, 9) Fitnet -ciljana i sistemska smutnja, 10)
Zann - bezrazložno i neutemeljeno sumnjičenje, 11) Iftiraun- projekcija i konstrukcija umjesto percepcije svijeta
i života, 12) Gibet - ogovaranje i klevetanje i, 13) Nemimet - šejtansko poštarenje odnosno svjesno i ciljano
prenošenje tuđih riječi u drugom kontekstu u funkciji zavađanja ljudi i izazivanja, razdora, nesloge i sukoba
među njima. Sa stajališta Šerijata ili Božije Volje u formi Vjerozakonja Grijeh je prelaženje, brisanje i kršenje
Allahovih granica, neposlušnost Allahu i naslijeđenje Poslanika, nevjerovanje i neizvršavanje Allahovih naredbi
i nevjerovanje i kršenje svih Allahovih zabrana. Sa stajališta čovjeka i ljudi svaka vrsta grijeha, osnovi je
zaborav Boga, samozaborav sebe i nasilje nad ljudima. Svaki grijeh je određena vrsta pada, unižavanja,
unazađivanja, negiranja i poricanja čovjeka. Iz perspektive Grijeha u odnosu na čovjeka i njegovu dušu - Grijeh
je negacija i izobličenje osnovne naravi i biti u kojoj je čovjek stvoren, i ugrožavanje i unakažavanje duše.
Grijeh je zlo, prljavština i poganluk, koji ogledalo i unutrašnje oko duše prlja, pogani i zasljepljuje. Ne kaže
Aristotel bez razloga: “Grijeh je udaljavanje duše od sebe.” Kad god čovjek i ljudi griješe duša bježi i udaljava
se iz svog zavičaja. Ustvari, Grijeh je zaborav Boga, udaljavanje od Boga a približavanje šejtanu, samozaborav
sebe, samodestrukcija, samonegacija i negacija vrijednosti, principa, načela, nepravda i nasilje nad ljudima,
nered i ugrožavanje prirode. Činjenjem Grijeha čovjek postaje rob, robot, sluga, sredstvo i instrument stvari,
predmeta, strasti, porpka, požuda, tijela, osjetila, mašina, životinja, ljudi, umjesto da bude Halifa - Allahov
povjeritelj nad svim stvarima i stvorenjima na zemlji u okviru slobode na temelju vjere. Upadanjem u kandže
87
Grijeha čovjek postaje žrtva, epigon, sufler i sluga šejtana te ugrožavai remeti anorgansko - organsko, biljno -
životinjski, svoj lični vlastiti svijet i život i općenitoljudski. Zašto? Zato što su svjesni, namjerni, planirani,
kontinuirani, sistemski i uporni griješnici u neprestanom sukobu sa samim sobom, sa svim svojim organima
(posljedice griješenja triper, sifilis, AIDS, SIDA, droga, alkoholizam, ubistva, samoubistva, paranoja,
šizofrenija, pijace, krade, otimačine, razaranja i uništavanje međuljudskih odnosa, veza i procesa, ugrožavanje i
razaranje braka i porodice), sa svojim bračnim drugovima, s porodicom, sa rodbinom, sa komšijama, sa ljudima
općenito, sa anorgansko - organskim, sa biljno - životinjskim i ljudskim svijetom općenito. Griješnik živi
negaciju svijeta, života, prirode, negaciju ljudi i samonegaciju sebe. Grijeh je poricanje i odricanje identiteta,
digniteta, autoriteta, dostojanstva, časti, ponosa, poštovanja i samopoštovanja a u radikalnim situacijama čak i
potomstva. Nema u svijetu i nikada nije bilo velikih griješnika koji su držali do sebe ili do drugih ljudi.
Grijesima i griješenjem prlja se, zagađuje, izobličuje, unakazuje, truje, pomračuje, zatamnjuje, pogani duša a
umrtvljuje, pustoši i ubija srce. Sve velike i moćne griješnike ljudi u srcima i na duši preziru ali javno u strahu
od posljedica moraju biti na njihovoj strani. Kod nemoćnih pojedinaca koji su u pravu i koji zastupaju opće
dobro, pravdu i istinu, narod je u srcima i na dušama na njihovoj strani a javno je u strahu od moćnika, jezikom,
rukama i nogama protiv tih nemoćnih i usamljenih pravednika. Što se tiče grijeha i griješenja Muhammed a.s. u
više hadisa definira Grijeh i određuje njegove osnovne sadržaje i obilježje: “Upitan je Poslanik o Dobru - Bikru
i Grijehu - Ismu, pa je rekao: Dobro je pravi moral i lijep odgoj, a grijeh je onaj što te peče i neda ti mira u duši,
a što bi ti želio da sakriješ od ljudi. Kada vidiš da Uzvišeni Allah daje jednom čovjeku šta god zaželi od dobara
ovoga svijeta, a on i dalje ostaje ustrajan u griješenju prema Allahu, znaj da je to “istid-radž” privlačenje koje
postepeno približava tome robu poniženje i propast. Ako jedan čovjek ima mnogo grijeha a nema dovoljno
dobrih djela koja bi mogla poništiti i izbrisati njegove grijehe. Allah će ga iskušati brigom i tugom, da bi mu
grijehe oprostio. Zaista čovjeku zbog grijeha koji čini može biti uskraćena nafaka. Sudbinu ne može spriječiti
ništa drugo, osim dove, dok život ne može produžiti ništa, osim dobročinstva. Iskrenost vodi dobru, a Dobro
vodi u Džennet. Čovjek, sve dok govori istinu bit će upisan kod Allaha među iskrenim. Nasuprot laž vodi
grijehu, a grijeh u Džehennem. Čovjek sve dok laže, bit će upisan kod Allaha kao lažov. Allahov iskreni rob, i
kad griješi, sjeti se svog grijeha i zabrine se. A kada ga Allah vidi zabrinuta, oprosti mu grijehe koje je počinuo,
prije nego što se otkupi salatom namazom i postom savmom. Uzvišeni Allah daje Svome predanom vjerniku
razna iskušenja, da bi ga očistio od svakoga grijeha. U Buharijinu “Sahihu” stoji, da je Ibn-Mes'ud imao običaj
reći - Vjernik gleda na svoje grijehe kao na brdo od kojeg strahuje da će se na njega svaliti. Dobročinstvo ne
može iščeznuti i propasti niti se grijeh može zaboraviti. Onaj, koji presude donosi, tj. Allah dž.š. vječno je živ.
Radi šta hoćeš, ali šta budeš zaradio to ćeš i dobiti. Za svaku bolest postoji lijek, a lijek za grijehe je tevba -
istigfar. Ko grijehe čini smijući se i bez grižnje savjesti ući će u Džehennem plačući. Koga njegov brat zamoli
da mu pređe preko učinjene pogreške, a on mu ne primi izvinjenje i ne halali, počinio je time veliki grijeh. O
onome koji izgubi stid nije grijeh govoriti, jer to više nije ogovaranje. Kome neko od pretpostavljenih naredi da
88
učini grijeh, neka ga ne posluša. Jer, u onom što je Allah zabranio, ne može biti poslužnosti ljudima. Da li iko
može gaziti vodu, a da ne pokvasi noge! Isto tako se ni zaljubljenik samo u ovaj svijet ne može spasiti grijeha.
Propali su oni koji su se uprljali grijesima. Grijeh nije velik ako se od Allaha traži oprost, niti može biti malen,
ako se na njemu ustraje.”227 Osim što daje definiciju i opis grijeha Poslanik definira i daje sliku ljudi griješnika:
“Grijeešnik koji priznaje svoje grijehe i nada se oprostu Uzvišenog Allaha, bliži je milosti Njegovoj nego
pobožnjak koji gubi nadu u Allahovu milost. Vjernik sliči zgradi koja je spolja zapuštena, ali kad uđeš u nju
nađeš je čistu i urednu, dok griješnik sliči grobnici koja je uređena i okićena pa zadivi gledaoce, ali joj je
unutrašnjost puna truhleži. Poslanik je zabranio odazivati se na pozivu na objed pokvarenim ljudima.” 228 I na
Oprosnom hadždžu Poslanik se osvrnuo na osnovne bitne grijehe: “Hvala Allahu! Hvalimo Te i za pomoć
molimo, molimo Te da nam oprostiš i k Tebi se obraćamo, tražimo da nas zaštitiš od poroka naših i protiv zlih
djela naših. Koga Bog vodi, on ne griješi, a ko griješi, znači da ga niko ne vodi. Priznajem da nema drugog
Boga osim Jedinog Allaha i tvrdim da je Muhammed a.s. Allahov rob i Poslanik.”229 Nepobitna je istina da
Allah dž.š. h. Adema i h. Havvu upućuje da prima njihovu tevbu i istigfar, ali s obzirom da su oni u Džennetu u
trenutku zaborava počinili grijeh, prešli šerijatom dozvoljenu granicu, približili se zabranjenom drvetu,
nastupila je prva neminovna posljedica, ostali goli, nagi, nezaštićeni u negaciji svoje naravi i Allah ih kažnjava
izgonom iz Dženneta, što je drugi rezultat počinjenog grijeha. Sva kazivanja o Ademu i prokletom šejtanu,
svode se na nepobitnu činjenicu da grijeh donosi čovjeku i ljudima teške i negativne posljedice. Prva je da
čovjek ostaje go, nag, neobučen i nezaštićen. Druga je kada čovjek ostane go i nag i dospije u stanje u kome
Allah nije odredio i zadovoljan da bude, on gubi Džennet i doživljava pad iz statusa oblikovanog insana i spušta
se na nivo golog i neobučenog hajvana: “A sinove Ademove Mi smo zbilja odlikovali i po kopnu i no moru smo
ih raznijeli i ljepotama opskrbili, i nad mnogima koje smo stvorili vrednocu im veliku darovali.”230 Treće, sa
stajališta ličnosti grijeh je samo negacija, sa stajališta ljudi grijeh je negacija u onosu na Allaha dž.š. grijeh je
zaborav i prelaženja od njega dozvoljene granice. Iz perspektive ljudske pameti i svijesti, postavlja se pitanje
zašto slijedi izgon iz Dženneta, kad im je Allah oprostio i kad ih je Objavom uputio. Allahu ealemu - Allah to
jedino zna, iz perspektive grijeha u odnosu na čovjeka, - grijeh je negacija osnovne naravi i biti u kojoj je
čovjek stvoren, on je udaljavanje duše od sebe i ugrožavanje duše. on je samozaborav čovjeka, samozaborav
Allaha dž.š. i zaborav ljudi, on je klopka i zamka šejtanova za čovjeka i ljude koja im donosi zabludu, zlo,
nasilje i nepravdu. To je četvrti rezultat i peta posljedica grijeha, a peta je da je svaki grijeh u odnosu na čovjeka
i ljude određena vrsta pada, unižavanja, unazađivanja. devalvacije, negacije i poricanja čovjeka i ljudi. Šesta
posljedica -učinjenim grijehom kao i Adem u Džennetu, čovjek neminovno gubi određeno mjesto, određenu
poziciju, određeni status, određenu formu, oblik, okvir, odbranu, zaštitu, imunitet, moć i unutrašnju snagu i
227
Jakub Memić (I.P.H., 219, 303, 346, 438, 460, 465, 518, 556, 639, 1301, 1529, 1558, 1571, 1574, 1853, 1854, 1917)
228
JakubMemić (I.P.H., 1097, 1480, 1799)
229
Mustafa Spahić (Povijest Islama 1 i 2, Govor Poslanika na Oprosnom hadždžu, 215)
230
Ku’ran (El-Iska, 70)
89
dovodi u pitanje od Allaha mu povjerenu misiju Halife i Imama na zemlji. Tako grijeh i griješenje neminovno
donose negativne rezultate i posljedice, kako kod Adema tako i kod njegovih potomaka, i u Džennetu i na
Dunjaluku, bili oni tog svjesni ili ne, vidjeli to ili ne vidjeli. Prokleti šejtan ni na zemlji ne ostavka na miru ljude
i ne prestaje ih navoditi, zavoditi, omađijavati, opsihirivati u kandže grijeha zakivati: “Pa Iblis reče: Gospodaru
moj, zato što me u zabludi prepusti, ja ću njima ljudima zlo na zemlji lijepim prikazivati i doista ću njih sve
zavesti, samo ne, između one, čvrsto Tebi robove odane! A Allah reče: Evo puta moga pravoga. Nad robovima
Mojim tebi, vlast nije, izuzev onima koji će tebe slijediti od zabludjelih! A Džehennem će zabludjelima svima
odredište biti, sedmera vrata on će imati, na vrata svaka ući će skupina njihova određena!”231 Ne samo da grjeh
počinjen u nenamjernom zaboravu kada čovjek slabi vezu sa Allahom i upada u klopku šejtana, ugrožava
osnovu ljudsku, narav ljudski, status, položaj i mjesto boravka, nego gubi i formu i okvir, oblik i susret u kome
Allah želi da čovjek bude čovjek sa vanjskom odlikom nad svim stvorenjima, a to je odjeća. Gubitak i ostajanje
bez odjeće, kao posljedica približavanja zabranjenom drvetu, u odnosu na sebe je nasilje, a u odnosu na
stvarnost i postojanje to je gubitak Dženneta, i kazna progonstva na Dunjaluku. To je faza prvog,
primordijalnog, praiskonskog, džennetskog, nehotičnog, nesvjesnog, nenamjernog, slučajnog, mahinalnog,
nesistemskog, neumišljenog i neciljanog grijeha u zaboravu, koji i pored Allahovog oprosta, odlikovanja
čovjeka hilafetom na Zemlji i darivanjem Objave donosi dvije neminovne posljedice i rezultante - ostajanje bez
zaštite i ukrasa odjeće i izgon iz Dženneta. Druga faza, druga relacija, razina, kvalitet, rezultat i posljedica
grijeha u zaboravu su na Zemlji - Ademovih potomaka, kada oni poslije Allahovog oprosta, hilafeta i Upute
Ademu, zaborav i griješenje u njemu opetuju, ponavljaju i čine u mnogo složenijim i zamršenijim relacijama,
kada nisu u pitanju samo Adem i h. Havva s jedne i Iblis i zabranjeno drvo s druge strane. Sada su u pitanju
međuljudske veze, odnosi, relacije, komunikacije, procesi i pojave na Zemlji sa nesagledivim posljedicama. Što
je najgore ljudi to čine poslije Adema, dakle, uporno, sistemski, metodološki, namjerno, planirano, ciljano,
slobodno i svjesno i pored Objave i Upute, ponavljaju. To nisu ni iste relacije, ni iste kvalifikacije, ni iste
posljedice. Naime, Adem i Havva su iz Dženneta prognani na Dunjaluk. Koji je i kuda vodi put sa Dunjaluka iz
svjesnog, namjernog, totalnog, u slobodi grijeha u zaboravu pored Ademovog primjera i slučaja. Objave i Upute
osim trajni i nepovratni Džehennem? Upravo na takvu sudbinu grijeha i griješnika i na njihov teški kraj poslije
kazivanja Ademovog slučaja, Allah upozorava Ademove potomke: “Eto tako mi tebi kazujemo neke vijesti, o
onima koji su prethodili, dajemo ti (Muhammede) od Nas Opomenu (Objavljujemo ti Kur'an). Ko se od Objave
i Opomene okrene, na Sudnjem danu nosit će teško breme, vječno će tako ostati, o kako će im na Sudnjem danu
užasan tovar biti! Na Dan kad se u rog puhne i Mi tog dana skupimo zločince žedne i modre, među se tiho
govorit će: Samo ste deset dana ostali. A Mi dobro znamo šla će oni zboriti kad onaj najrazboritiji između njih
kaže: Samo ste dan jedan ostali!”232 Adem a.s. prije prvog iskustva i prvog primjera, i prije Objave, Opomene i
231
232
Ku’ran (Tā-Hā, 99-104)
90
Upute, prvi zaborav i prvi počinjeni grijeh u njemu plaća gubitkom odjeće i izgonom iz Dženneta, a njegovi
potomci poslije oprosta Ademu, Objave, Opomene i Upute, ne plaćaju svjesne, planirane, iskustvom Ademovim
primjerom ponovljene zaborave i grijehe u njima, u slobodi, pri svijesti i pameti, ne samo Džehennemom, nego
i kaznom Allahovog zaborava te teškim uvjetima života Zemlji. Allah dž.š. na više mjesta u Kur'anu u velikom
broju ajeta upozorava i ljude da gledaju, da se ne zaboravljaju, da razmišljaju i da vode računa šta nose pred
sobom u susret sa Allahom dž.š. na Sudnjem Danu: “O vjernici, bojte se Allaha, i neka svaki čovjek gleda šta je
za sutra pripremio i bojte se Allaha! Doista je Allah obaviješten o svemu šta vi činite i radite. I ne budite kao
oni koji su Allaha zaboravili pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe. Takvi su fasici-nepopavljivi
griješnici. Nisu jednaki stanovnici Vatre džehennemske i Dženneta stanovnici, Dženneta stanovnici - to su oni
koji su pobjednici.”233
6.3. Klasifikacija, sistematizacija i vrsta grijeha
Jedna od podjela grijeha u šerijatskom pravu i islamskoj etici jeste podjela u dvije osnovne kategorije:
oni koji su počinjeni protiv Božijih hakkova - prava i oni koji su počinjeni protiv svih Božijih stvorenja u
anorgansko-organskim, biljno-životinjskim i ljudskim svjetovima. U odnosu na prava drugih ljudi, sa stajališta
Islama važno je imati na umu jedno neprikosnoveno pravilo koje se kod muslimana skoro samo po sebi
razumije. Naime, Bog ne uzima i ne daje sebi za pravo da prašta grijehe koje je čovjek učinio prema drugim
ljudima ili drugi ljudi prema njemu općenito koje ljudi jedni prema drugima čine. Uvjet svih uvjeta da bi Allah
oprostio grijehe koje ljudi čine jedni prema drugima jeste da se oni međusobno obeštete, dogovorno i
sporazumno poravnaju račune i jedni drugima halale a onda Allahu tevbu učine i istigfar zatraže. Oko tog prava
Allah daje prioritet oštećenoj osobi. S druge strane, u nanošenju zla, nasilja, štete, krade, nepravde bilo kojem
čovjeku ili ljudima općenito, po pravilu i uvijek se čini dvostruki grijeh. To je grijeh prema drugom čovjeku ili
ljudima općenito, po pravilu i uvijek se čini dvostruki grijeh prema Bogu. Naime, nema grijeha od strane
čovjeka i ljudi koji se počini u bilo kojem navedenom svijetu ili prema bilo kojem Božijem stvorenju (biljci,
životinji, insanu) a da nije kršenje, prelaženje, brisanje Božije granice dozvoljenog. Drugačije kazano, svaki
grijeh, ma prema kome bio, u svojoj osnovi i korjenu, prvo je grijeh prema Bogu jer predstavlja kršenje Božijih
propisa i narušavanje Božijeg reda i poretka. Kada su u pitanju međuljudski odnosi, krivde i nepravde i zla
počinjena ljudima prvo se ispravijšteta i poravnaju računi, vraća se oštećenom i žrtvi njeno pravo zatim se od
nje zatraži halali poslije toga se obraća Allahu tevbom, istigfarom i dovom. Osim prema ljudima grijesi se mogu
činiti i čine se, od strane ljudi, prema biljnom, životinjskom, anorgansko-organskom svijetu. Samom činjenicom
da je Allah nekog stvorio, u bilo kojem svijetu. On mu je pravo na život, nafaku i postojanje zagarantirao. Nema
233
Ku’ran (El-Hašr, 18-20)
91
stvorenja koje je Allah stvorio a da mu određena prava, svrhu i cilj nije odredio. Kršenje tih prava je grijeh.
Budući da je samo Bog Stvoritelj svega, da je svim stvorenjima On Izvor nafake, da im je odredio svrhu i cilj
života i da im je On podario prava, sva su prava u krajnjoj liniji Njegova prava. Druga velika podjela grijeha u
šerijatskom pravu i islamskoj etici je na unutrašnje koji su navedeni i na vanjske. U vanjske grijehe spadaju ona
kršenja Božijih propisa u kojima se grijeh i grijesi ispoljavaju u fizičkom, materijalnom smislu i u vanjskom
svijetu. To su oni grijesi za koje je u principu predviđena šerijatska ili pozitivno-zakonska sankcija i na ovome
svijetu. Osnovno pravilo Šerijata, što se tiče kaznenog i krivičnog prava glasi: Nahnu nahkumu bizzevahiri - Mi
sudimo po izvanjskom, provjerljivom i u sudskom postupku dokazivom. Najčešći izvanjski grijesi za koje se
sankcionira na ovom svijetu su: krađa, pljačka, otimačina, varanje i zakidanje na litru, metru i kantaru, mito,
korupcija, kriminal, nasilje, teror, genocid, ubistvo. silovanje. U unutrašnje grijehe spadaju oni grijesi koji se
događaju u čovjekovoj duši bez direktnih vidljivih vanjskih posljedica. Za takve grijehe u šerijatskom pravu nije
predviđena ovosvjetska sankcija i oni se u etičkoj literaturi imenuju kao bolesti duše i srca. Kada je riječ bilo o
vanjskim bilo o unutrašnjim grijesima treba istaći da Muhammed a.s. kao i nijedan poslanik prije njega, nikada
u životu nije bio nevjernik, kafir, mnogobožac - politeista, idolopoklonik, nikada se nijedan nije bavio kockom,
bilo kojim hazardnim igrama, vračanjem, bajanjem, gatanjem, proricanjem sudbine kroz bacanje strijelica ili
gledanje u zvijezde ili dlanove, nikada nije konzumirao opojna alkoholna pića i drogu, nikada nije bio ohol,
nadmen, osion i umišljen, nikada nije bio škrt, sebičan, egoističan i zavidan. Nikada nije bio opterećen
bolesnom ljubavlju prema dunjalučkim ukrasima i zemaljskim zvanjima i častima, nikada nije bio opterećen
sobom, samoljubiv i narcisoidan, nikada sebe nije stavljao u epicentar svijeta, nikada nije lagao, potvoru,
sumnju, smutnju i klevetu među ljude širio, nikada ljude nije vrijeđao, ismijavao, kudio, ponižavao,
potcjenjivao niti im je ružne i pogrdne nadimke davao. Kao što nikada nije ogovarao i klevetao (gibetio) ljude
tako nije prenosio tuđe riječi niti je istraživao tuđe, pogotovu ne fizičke mahane i slabosti. Nikada se nije bavio
sumnjičenjem, praćenjem, cinkarenjem, špijuniranjem i uhođenjem ljudi. Nikada se u životu nije bavio
zavođenjem žena, pornografijom, zinalukom, bludom, prostitucijom, krađom, otimačinom, pljačkom, varanjem,
zakidanjem na litru, metru i kantaru, nasiljem, lažnim govorom i lažnom zakletvom. Nikada nije bio grub, srdit,
osoran, odbojan, nepristupačan, niti je psovao, vrijeđao, zastrašivao i ucjenjivao ljude. Nikada nije nevjerovao,
neispravno živio, krivo osudio, nepošteno radio i neuljudno se ponašao. Nikada prema ljudima nije činio ružne
postupke, nikada prema rodbini, roditeljima, komšiijama, siročadi, siromasima i putnicima namjernicima nije
zla djela činio. Nikada ljudima ružne, nevaljale i bestidne riječi nije govorio. Nikada ljude nije varao, zakidao i
krivo mjerio na liru, metru i kantaru. Nikada ljude iz domova nije progonio niti je njihova imanja uzurpirao.
Nikada ničiju vjeru, imovinu, čast, život, potomstvo, um i razum nije doveo u pitanje. Ničije vjersko pravo,
učenje i dostojanstvo nije povrijedio i doveo u pitanje. Nikada ničije hramove nije rušio niti je ljude sprječavao
da u nih odlaze. Nikada ničiju krv bespravno nije prolijevao. Kao što nikada nije ubijao druge ljude tako nije
ubijao ni svoju djecu iz straha od neimaštine niti je svoju žnsku djecu zato što su ženska djeca u živi pijesak
92
zatrpavao. Nikada u životu nije obožavao zvijezde, idole, ljude ili bilo koja stvorenja niti je učestvovao u
godišnjim svetkovima, teofanijama, liturgijama, metanisanjima njihovog slavljenja i veličanja. Nikada nije
uzimao i prihvatio lihvu, zelenaštvo i kamatu. Nikada nije učestvovao u krvnoj osveti. Nikada se nije krivo
zaklinjao. Nikada se nevaljalštinama, razvratu, porocima, strastima i bestidu nije odavao ni javno ni tajno.
Grijeh kao takav kao što se može činiti prema Bogu, drugim ljudima, biljkama i životinjama, anorganskim i
organskim svjetovima u prirodi tako se može činiti i prema samom sebi: “I na Allahovu putu dijelite i rukama
svojim u propast sebe ne bacajte, i dobro činite! Allah, zbilja, voli dobročinitelje.”234 Svaki grijeh, prema sebi je
samonegacija, samodestrukcija, samoporicanje, samoodricanje. Poroci, strasti, svaki oblik pretjerivanja i jelu,
piću i preopterećivanju sebe iznad svojih mogućnosti i samoubistvo su najčešći grijesi prema sebi. Sa stajališta
kvalifikacije, sistematizacije i vrsta grijeha i u moralnom i u pravnom smislu izuzetno je bitna, posebno sa
stajališta krivičnog prava podjela na namjerne-nenamjerne, svjesne-nesvjesne, planirane-neplanirane, sistemske
- nesistemske, hotimične - slučajne i grijehe s predumišljajem i bez umišljanja. Tako u “Pobujenom čovjeku”
Albert Camus razlikuje dvije vrste zločina: “Ima zločina iz strasti i zločina iz logike. Kazneni ih zakonik dosta
lahgodno razlikuje po predumišljaju. Mi smo u vremenu predumišljaja i savršenog zločina. Naši zločinci nisu
više ona razoružana djeca što se pozivahu na izgovor ljubavi. Oni su naprotiv, odrasli i njihov alibi nepobitan,
to je filozofija koja može služiti svemu, čak i pretvaranju ubojice u suce. Heathcliff iz “Orkanskih visova”
pobio bi čitavu zemlju samo da bi posjedovao Cathy, ali ne bi mu palo na um reći da je to umorstvo razumno ili
opravdano nekim sustavom on bi ga izvršio, tu prestaje čitavo njegovo uvjerenje. On pretpostavlja snagu, ljubav
i karakter. Kako je ljubavna snaga rijetka, umorstvo ostaje iznimka i tada zadržava izgled narušavanja poretka.
Ali od časa kad u nedostatku karaktera hitamo da sebi priskrbimo neku doktrinu, od časa kad zločin počne
umovati o sebi, on buja kao sam um, on poprima sve oblike silogizma. Bio je osamljen kao krik, evo ga sad
univerzalnog poput znanosti. Jučer osuđen, danas važi kao zakon. Zločin iz logike, to je napor da razumijem
svoje doba. Smatrat će se možda da je epoha koja je za pedeset godina, iskorijenila, porobila i ubila sedamdeset
miliona ljudi mora biti samo i prije svega osuđena, potrebno je ipak razumjeti njenu krivnju. U naivnim
vremenima kad je tiranin radi veće slave sravnjivao gradove sa zemljom, kad je rob prolazio kroz slavljem
ispunjene gradove lancem privezan za pobjednikova kola, kad su neprijatelja bacili zvijerima ispred
sakupljenog naroda, savjest je pred tako bezazlenim zločinima mogla ostati nepokolebljiva a rasuđivanje jasno.
Ali robovski logori pod stijegom slobode, pokolji opravdani ljubavlju prema čovjeku ili smislom za neljudskost,
u stanovitom smislu onesposobljuju, rasuđivanje. Onoga dana kad se zločin počne kititi trofejima nevinosti,
neobičnim obratom svojstvenim našem vremenu, nevinost, od časa kada počne djelovati, uzdržati da ne ubija.
Mi možemo djelovati samo u našem trenutku, među ljudima koji nas okružuju. Nećemo znati ništa dokle god ne
budemo znali imamo li prava ubiti tog drugog pred sobom ili pristati na to a on bude ubijen. Budući da svako
djelovanje danas vodi k izravnom ili neizravnom umorstvu, ne možemo djelovati prije nego li saznamo da li i
234
93
zašto moramo zadavati smrt. U doba ideologija valja izravnati račune s umorstvom. Ako umorstvo ima svoje
razloge, naša epoha i mi sami dosljedni smo, ako ih nema, mi smo ludi i nema drugog izlaza nego da nađemo
neku dosljednost ili da odustanemo. Na nama je, u svakom slučaju, da jasno odgovorimo na pitanje. Prije
trideset godina, prije no što bi se odlučilo na ubijanje, mnogo bi se negiralo, da bi se na kraju ubojstvom
negiralo sebe. Ideologija vara, čitav svijet s njim, i ja sam, zato ću umrijeti: samoubojstvo bijaše pitanje.
Ideologija danas ne negira više od drugih koji samo varaju. Tada se ubija. Svake zore, odličjima nakićene ubice
šuljaju se u ćeliji i umorstvo jeste pitanje. Oba se rasuđivanja, međusobno podržavaju. Bolje reći, ona nas drže, i
to tako čvrsto da ne možemo više izabirati svoje probleme. Ona nas (ubistvo i samoubistvo) izabiru, jednog za
drugim. Prihvatimo da budemo izabrani.”235 Ukoliko se radi o zločinu, s predumišljajem, svjesnom, namjernom,
planiranom, sistemskom ili “zločinu iz logike” onda je jedina kazna prema svetim knjigama ili svetom tekstu u
Kur'anu i Tori recipročna pravda prst za prst, uho za uho, zub za zub. Ukoliko se radi o zločinu iz nehata,
slučajnom, nenamjernom, nesistemskom, neplaniranom i nelogičnom onda sva krivična zakonodavstva svijeta
imaju razumijevanje i olakšice za krivce. Ovisno od religije, doktrine, tradicije, dogmi, običaja, koncepti života,
kulture, ideologije razni narodi u raznim vremenima imaju različite poglede, odnose i vrednovanje naredbi,
dužnosti, zabrana i grijeha. Sva sekularno-laička, skeptično-nihilistička, agnostička i materijalističko-ateistička
učenja isključuju mogućnost bilo kakvog grijeha, odgovornosti i polaganja računa pred Bogom. U okviru
rodovsko-plemenske tribalne svijesti sve naredbe, obaveze, zabrane i grijesi su isključivo kolektivne naravi i
vrste. U okviru takve svijesti samo postoji kolektivna rodovko-plemenska odbrana, zaštita, naredba, dužnost,
pravo i krivica. Svaku tribunalnu rodovsko-plemensku svijest odlikuje neizdeferencirana, individualna,
personalna, lična svijest, pravo, krivica, odgovornost, nego kolektivna svijest i krvna osveta. Islam stavlja na
pijedestal individualnu svijest i personalnu slobodu, pravo, dužnost i odgovornost a zabranjuje krvnu osvetu kao
relikt i balast neizdeferencirane kolektivne svijesti. Antički svijet poznaje i definira teške i neoprostive grijehe:
nevjerovanje, psovanje i vrijeđanje bogova, napadanje i rušenje hramova, zabrana ljudima da odlaze u hramove,
izdaja domovine, neposlušnost roditeljima, ubistvo i samoubistvo.unutar antičke mitologije bilo je zabranjeno
obredno sahranjivanje. ubicama, samoubicama i izdajnicima, domovine. Ipak, u tragediji “Antigona.” Antigona
tajno sahranjuje brata Polinika, izdajnika otadžbine. Kralj to saznaje, i pridržavajući se važećih zakona, osuđuje
Antigonu na smrt. Što je jače od straha smrti tjeralo Antigonu da sahrani brata Polinika? Prvo razlozi vjere - ona
je kao i sav antički svijet vjerovala ukoliko njen brat ne bude sahranjen po obredima neće biti primljen u Hadu -
onom svijetu. Drugo, bila je uvjerena da su prirodna božanska prava na sahranu veća od kraljevskih zemaljskih.
Treće, Antigonaje znala da je samoubica Ajax ili Ajant na zalaganje Odiseja sahranjen po obredima iako
samoubice, kao i izdajnici domovine, po zakonima tog vremena, nisu imali pravo na sahranu nego su trebali biti
ostavljenji nesahranjeni, hrana psima i pticama. Četvrto, znala je da zakon ne gleda očima i da je zakon samo
ukoliko je za svakoga isti zakon za istu krivicu. S te strane Antigona je u pravu a car Kreont koji je osuđuje na
235
Albert Camus, Pobunjeni čovjek
94
smrt i Hegel koji mu daje za pravo su u krivu. Antički svijet je imao specifično gledanje na oslobađanje od
grijeha. Naime, stari Grci su vjerovali da se odlaskom u pozorište i gledanjem tragedije, u svakom čovjeku,
nastaje katarza - očišćenje, preobraženje, pročišćenje i ozdravljenje duše. Interesantno poimanje i gledanje na
grijeh ima kršćanstvo. Prema učenju i nazoru kršćanstva sva ljudska povijest do Isusa je samo promicanje tzv.
istočnog grijeha od praoca Adama. Da bi se prekinuo i na svakoga čovjeka u podjednakoj količini prenosio taj
grijeh mora se roditi, ne potomak Adamov nego bogočovjeka - Božiji sin. Njegovim rođenjem prekida se taj
lanac. Samožrtvovanjem Božijeg sina na križu raspećem, zatim treći dan po raspeću uskrsnućem, pa uzašašćem
na nebo i 53. dan priključenjem Bogu ocu. Bog otac dariva bogosina da bude spasitelj svakoga čovjeka
pojedinačno i svih ljudi od grijeha. On svoje pravo spasenja, iskupljenja i oprosta grijeha prenosi na Crkvu i
crkveno učiteljstvo. Crkva spasenje, iskupljenje i oprost grijeha preko svećenika i putem indulgencija ili otkupa
grijeha. Što se tiče Islama, on priznaje neopoziv i neprikosnoveno Božije pravo da naređuje za dobro. Prema
učenju Islama ljudi ne mogu posredovati između Stvoritelja i stvorenja, ne mogu ljude tovariti ni oslobađati od
grijeha i ne mogu donositi ispred Njega ni naredbe ni zabrane: “Čuvajte se Dana kada jedna duša za drugu dušu
ništa učiniti neće, niti će se prihvatiti njeno zauzimanje, a niti otkup od nje se uzimati neće, niti će pomoć
pružiti im se! I bojte se Dana kad niko nikome ništa pomoći neće, niti će njima pomagati se. Vi koji vjerujete!
Od onoga čime smo vas darovali trošite prije nego što stigne Dan u kome neće biti trgovina, prijateljstva ni
zauzimanja (ni ljudi ni institucija), a krivovjerni su ti koji nasilje čine.”236 Ne daje praštanje grijeha po učenju
Islama isključiva ingerencija Allaha dž.š. na Sudnjem Danu nego u okviru univerzalne pravde i ravnopravnosti
Islama; nema prenošenja grijeha, obaveza, tereta, dužnosti i krivica ni s čovjeka na čovjeka, ni s naroda na
narod, ni s generacije na generaciju, a kamo li sa Adema na sve generacije ljudskog roda do Isusa: “Te da
nijedna nosačica neće breme druge nositi, i da čovjekovo je samo ono za što se potrudi, i da trud njegov sigurno
će se vidjeti. Pa će za njega biti nagrađen u cjelosti, i da će se Gospodaru tvome konačno vratiti.”237 “Svakome
čovjeku djelo njegovo ćemo o vrat objesiti, a na Dan ustanuća pokazat ćemo mu knjigu koju otvorenu zatefit će.
Čitaj svoju knjigu - to što ćeš Danas račun polagati dovoljno ti je! Ko Pravim putem krene, krenuo je radi sebe,
a ko stranputicom pođe pošao je radi sebe, nijedna nosačica neće nositi teret druge. Mi ne kažnjavamo a da
Poslanika ne pošaljemo prije.”238 Po pravilu i principijelnom smislu odgovornost je u Islamu direktna, izravna,
konkretna, objektivna, personalna, lična i individualna. Samo za opće stvari, za opće interese, za opće dobro, za
pitanja, interese i probleme zajednice muslimana kojima se nikada ne zadužuje pojedinac nego grupa (džemat) i
Zajednica (Ummet) odgovornost je kolektivna i zajednička: “I vidjet ćeš narod svaki kako na koljenima kleči,
svaki narod će prema njegovoj knjizi da pozivaju. Danas ćete biti nagrađeni prema svome djelanju. Naša Knjiga
je ovo o vama kazuje istinu, jer tražili smo da sve što ste činili ispisuju.”239 Prema težini grijesi se dijele na
236
Ku’ran (El-Bekare, 48, 123 i 254)
237
Ku’ran (En-Nedžm. 38-42)
238
Ku’ran (El-Isra, 13-15)
239
Ku’ran (El-Džasije, 28 i 29
95
oprostive i neoprostive. U najteže i neoprostive grijehe spadaju: 1) Širk - politeizam “Allah ne oprašta da mu se
neko ravan pridružuje, a sve što od toga manje je oprašta kome hoće. jer ko Allahu ravnog pridružuje -
predaleko zalutao je.”240 2) Kufr - Nevjerovanje - Ateizam “Ni od jednog nevjernika koji umre kao nevjernik,
doista se neće primiti kao otkup ni sve blago ovog svijeta. Njih čeka patnja bolna i njima niko neće pomoći.”241
3) Zabrana gradnje hramova, rušenje hramova i spriječavanje ljudi da idu u njih i da vjeruju: “Ko je veći
nasilnik od onoga što zabranjuje da se u hramovima Allahovo ime spominje i ko se upinje da se oni poruše?!”242
4) Neposlušnost, nepažnja, nebriga, nepriznavanje i nepomaganje roditelja. 5) Svjesna, namjerna, i sistemska
laž, potvora, kleveta, smutnja i lažan govor i lažna zakletva. 6) Genocid i svjesni, sistemski, planirani, ciljani, s
umišljajem i zločini iz logike. 7) Sve vrste sistemskih, kontinuiranih, planiranih i dugotrajnih grijeha: “Ne
vrijedi pokajanje onih koji hrđava djela čine, sve dok neko od njih sa smrću ne suoči se, pa kaže: Zaista, sada
kaje se, a ni pokajanje onih koji umru kao nevjernici - pripremili smo za takve bolno stradanje.”243 Poslanik
kaže: “Postoje tri vrste grijeha: grijeh koji se prašta, grijeh koji se ne prašta i koji se prašta ukoliko Allah hoće,
je grijeh između tebe i tvoga Gospodara, a grijeh koji povlači za sobom obračun i kaznu je nasilje koje si učinio
svome bratu.”244 U teške grijehe također spadaju nevjerovanje u objave, u poslanike, u kraj ovoga svijeta, u
Sudnji dan, u odgovornosti i polaganje računa, nevjerovanje u Sudbinu, Džennet, Džehennem, u Onaj nevidljivi
svijet, u Božije naredbe i zabrane zatim sistemsko, kontinuirano i uporno narušavanje prava i svih zaštićenih
vrijednosti drugih ljudi. Bog prašta greške ljudima koje čine u brzini nesvjesno i nehotimično za koje se brzo
kaju i popravljaju: “Allah uvažava i prima pokajanje onih koji u neznanju hrđavo rade a ubrzo potom pokaju se
- od takvih Allah prima pokajanje, jer Allah zna sve i Premudri je.”245
240
241
242
243
244
Jakub Memić (I.P.H., 870)
245
96
7. OBAVEZA ILI DUŽNOST
Postoje: a) Božije apsolutne šerijatske dužnosti kao neopozivi imperativ i nalog Božije Volje ljudima. U
okviru Šerijata to su farzovi, vadžibi i emrovi i o njima se ne raspravlja nego semia'na ve eta'ana - čuli smo i
pokoravamo se: “Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova i vjernici - svaki vjeruje u
Allaha i meleke Njegove i knjige Njegove i poslanike Njegove: Mi ne izdvajamo ni jednog od poslanika
Njegovih. I oni govore: Čujemo i pokoravamo se (semia'na ve eta'ana), oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo
se vratiti.”246 “O vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegovog Poslanika u svemu slijedite i ne napuštajte ga, ta vi
slušate šta on govori, i ne budite kao oni koji govore: Slušamo! A ne slušaju. Najgora bića kod Allaha su oni
koji su (pored ušiju i očiju) gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju. Da Allah zna da od njih može biti ikakva
dobra, učinio bi da čuju a da je učinio da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću. O vjernici,
odazovite se Allahu i poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati i garantirati i neka
.znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova i da ćete se svi pred Njim sakupiti.”247 “O vjernici,
pokoravajte se Allahu i Njegova Poslanika u svemu slijedite i onima koje ste izabrali lojalni budite. A ako se u
nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, a ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet, to vam je bolje i za
vas rješenje ljepše. Zar ne vidiš one koje tvrde da vjeruju u ono što se i objavljuje tebi i u ono što je objavljeno
prije tebe a ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u
veliku zabludu navede. Kad im se kaže: Prihvatite ono što vam Allah objavljuje i Poslanika! Vidiš licemjere
kako se od tebe sasvim okreću.”248 “Reci: Ako Allaha voli te, mene u svemu slijedite i vas će Allah voljeti i
grijehe vam oprostiti, a Allah prašta i samilostan je. Reci: Pokoravajte se Allahu i u svemu slijedite Poslanika!
A ako oni glave okrenu, a Allah zaista ne voli nevjernike.”249 Dakle, vjerovanje, slijeđenje i neupitno
pokoravanje i izvršavanje Apsolutne Allahove Volje u formi Vjerozakona na razini organizirane zajednice i
društva i formi Apsolutne Allahove Volje u formi morala za svakoga pojedinca je uvjet svih uvjeta da bi neko
mogao biti i zvati se vjernik: “To su Allahove odredbe, dužnosti i propisi! Ako se pokori Allahu i u svemu
slijedi Njegova Poslanika, On će ga uvesti u džennetske bašte kroz koje teku rijeke u kojima vječno boravit će,
a to je pobjeda velika! A ko je neposlušan Allahu i ne slijedi u svemu Njegova Poslanika i Allahove odredbe,
dužnosti i propise krši Allah će takvog u Vatru baciti i u njoj će on vječno ostati. Njemu pripada patnja
prezrena.”250 U strukturalnom smislu, Šerijat pored definicije, obuhvata u svome sastavu: Feraiz - kompletno
nasljedno pravo, Hadd - kazne, Emrove, Farzove; Vadžibe - zapovijedi ili neprikosnovene dužnosti i naredbe
Zakonodavca, Nehj i Haram - zabrane, Muamelat - sve propise koji se odnose na ljudska djela i građansko
246
247
Ku’ran (El-Enfal, 20-24)
248
249
Ku’ran (Ali Imran, 31-32)
250
97
pravo i Ahlak - sva pitanja koja tretiraju međuljudske veze i odnose i pripadaju islamskoj etici. Ustvari, i po
Kur'anu i po Hadisu i po Medinskoj povelji, Allah dž.š. i Njegov Poslanik su dva glavna i najveća autoriteta
Islama kao što su Kur'an i Hadis dva osnovna izvora vascijele vjere Islama: “Ostavio sam vam dvije stvari. Ako
ih ikada prihvatite, nećete zalutati. To su: Allahov Kitab (Kur'an) i moj Sunnet (moj život, riječi i djela). Te
dvije stvari neće se rastavljati i suprotstavljati jedna drugoj do Sudnjeg Dana. Najbolji je ibadet Fikh -
razumjevanje i primjena Šerijata, a najispravniji Din - Religija je stid i bogobojaznost.”251 Članovi 23 i 42
Poslanikovog ustava, reguliraju sve situacije i sva pitanja kada dođe do bilo kakvih sporova i nesporazuma:
“Ma kakva nesloga među muslimanima vladala, valja se obratiti Allahu i Poslaniku. Za sve što se dogodi među
onima kojima je ovaj Ustav - Povelja namijenjen, za sve svađe i zločine treba se obratiti Allahu i Poslaniku, kao
Presuditeljima; posljednjim Sudijama i Autoritetima. Neka mu je Allah sklon i neka ga štiti a Allah jamči da će
se ovaj ustav najispravnije realizirati.”252 Na Oprosnom hadždžu Poslanik muslimanima zavještava: “Nemojte
se nakon moje smrti vratiti paganstvu i bezboštvu te se okomiti jedni na druge. Ta ja sam vam ostavio ono što
će vas voditi: Knjigu Božiju, koja će vas, ako je se vjerno pridržavate uvijek čuvati da ne zalutate sa Pravog
puta, sa Staze Pravde i Istine. To je Knjiga jasna i pozitivna, koju je sam Allah objavio. Imate pred sobom moj
cijeli život, moje riječi i moja djela, sve što sam govorio i radio, nastojao sam da to bude u potpunom skladu s
Božijom naredbom.”253
Postoje društvene i javne obaveze i dužnosti u zajednici i društvu utemljene na pozitivnom ljudskom
pravu i zakona ili usmenom običaju. Postoje lične osobne, vlastite i personalne dužnosti kao imperativ uma u
čovjeku i nalozi savjesti na njegovoj duši. Šerijat kao komplementarno, nepogriješivo, konzistentno i
konzekventno učenje o dužnostima, obavezama i pravilima obuhvata cjelokupni politički, vjerski, društveni,
kućni, bračni-porodični, lični i građanski život muslimana u svim vanjskim dimenzijama Islama. Obavezan je
pridržavati se šerijatskih propisa, obaveza i dužnosti, naredbi i zabrana svaki musliman i muslimanka -
Mukellef koji je Balig - punoljetan, Akil - koji potpuno vlada svojim umnim, psihičkim, duhovnim i fizičkim
snagama ili umno, psihički, fizički, potpuno zdrav i Hurrijet - ko je slobodan i uživa sva prava i pravnu zaštitu.
Obaveze i propisi Šerijata mogu se prema glavnom predmetu sažeti u dvije velike grupe: 1) Odredbe i dužnosti
o Bogoslužju i obredima, 2) Propisi, dužnosti pravne i političke naravi mada su sva ta područja za muslimanski
način mišljenja, potpuno jednovrsna po Izvoru, po Cilju i Nakani. Temeljno stremljenje Šerijata bilo je i ostalo
religiozno vrednovanje životnih prilika, a tek u drugom planu dolazila pravna gledišta. U cilju funkcionalne, a
ne organske podjele Šerijata, Sunije omogućavaju podjelu Šerijata na 1) ibadet - Bogoslužje i obredne obaveze,
2) Muamelat - građansko-pravno-poslovne odnose, 3) Munakehat - bračno-porodično pravo, 4) Ukubat -
krivično-kazneno pravo. Sve odredbe, naredbe, dužnosti i obaveze Šerijata ne treba po automatizmu shvatiti kao
apsolutne zapovijedi ili zabrane. U puno slučajeva treba nešto, gledano sa islamskog stajališta, učiniti ili
251
Jakub Memić, (I.P.H., 679 i 124)
252
Mustafa Spahić (Povijest Islama I i I I , Poslanikova Medinska povelja, str. 175 i 176)
253
Mustafa Spahić (Povijest Islama I i I I , Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 217)
98
propustiti samo kao poželjno ili ono što se ne odobrava. Konačno, Šerijat uređuje i djela koja on niti preporučije
niti odbacuje nego ih označava neutralnim. Prema tome, razlikuje se sljedećih pet zakonskih kategorija - El-
Ahkamu-l-hamse: 1) Fard - dužnost; 2) Vadžib - Nužno, tj. obavezno propisana djela čije se vršenje nagrađuje,
a čije se propuštanje kažnjava. Dalja podjela Farda i Vadžiba ide na Fardi-Ajn i Fardi-Kifaje. 2) Mendub - djelo
vrijedno preporuke (mendub - preporučen); 3) Mustehab - poželjno, lijepo, nafila, dragovoljno zaslužno djelo.
4) Mekruh - odbacuje, pokuđena i djela suprotna Sunnetu, sa stajališta Šerijata, neodobrena; neodobriva djela,
ali nisu izričito i strogo kažnjiva kao zabrane. 5) Haram - Aposultne zabrane, zabranjena pred Allahom kažnjiva
djela. Sve zabrane u Islamu imaju za osnovni cilj zaštitu bitnih vrijednosti, na temelju i okviru kojih ljudi jesu i
mogu biti ljudi. U suri Lukman, na drugoj stranici daje šest maksima Islama: Prvo se definira mudrost kao
zahvalnost Allahu dž.š. “A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: Budi zahvalan Allahu! Koje zahvalan čini to u
svoju korist - a ko je nezahvalan - pa Allah je zaista neovisan i hvale dostojan.”254 Drugo se definira širk kao
izvor svakog nasilja i sam po sebi i za sebe najveće nasilje: “Kad Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: O
sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.”255 Treće se definira
sveukupni odnos i ponašanje prema roditeljima, priznanje, poštivanje, pažnja, hizmet i pomaganje roditelja.
Međutim, nisu uvijek djeca dužna roditelje, po automatizmu što su im roditelji, poslušati. Nikada roditelja ne
treba poslušati kada djecu navraćaju na kufr - poricanje i nevjerovanje Boga, na širk - višeboštvo, na griješenje:
protiv Islama i muslimana. Roditeljima se mora dobročinstvo činiti i pažnja poklanjati i ukazivati, jer slijedi
povratak: odgovornost pred Allahom dž.š.: “Mi smo naredili čovjeku da bude lojalan roditeljima svojim. Majka
ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim. Meni će
se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne
slušaj i prema njima se, na ovom svijetu velikodušno ponašaj, a slijedi Put onoga koji se iskreno Meni obraća,
Meni ćete se poslije vratiti; Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.”256 Mudrost i neprolazno znanje je
zahvalnost Allahu dž.š. i slijeđenje Sunneta. Četvrti savjet skreće pažnju na sveobuhvatnost Allahovog znanja i
upozorava čovjeka na pažnju da će svako njegovo djelo ma gdje da ga čovjek učini biti predočeno pred
Allahom i čovjek će za njega, itekako, račun polagati. “Sinko moj, djelo će Allah pokazati i predočiti makar bilo
teško kao zrno grušice u kakvoj stijeni, na nebu ili u zemlji. Alah je zaista Preblagi i o svemu obaviješteni.”257
Za svako učinjeno dobro, u ime Allaha na korist ljudi, čovjek će na Sudnjem Danu biti nagrađen a za svako zlo
i grijeh koji mu ljudi ne halale i Allah ne oprosti čovjek će biti kažnjen: “Kada se Zemlja silovito potrese i kada
Zemlja izbaci terete svoje i čovjek kad se zgrane: Šta joj je!? Tog velikog dana ona će kazivati vijesti svoje jer
tvoj Gospodar tako njoj zapovijedio je, Toga Dana ljudi će odvojeno istupati da bi im se djela njihova mogla
254
255
256
Ku’ran (Lukman, 14-15)
257
99
pokazati, jer ko trun dobra učini on će ga vidjeti, i trun zla ko učini on će ga vidjeti.”258 “Onog Dana kada će
svaka duša nazočnim zateći dobro koje učini, ali i zlo koje pričini, onda će poželjeti da je između nje i djela
njezinih razmak golemi, zato vas Allah upozorava na Se, a Allah za robove ima milosti.”259 Za neizvršavanje
Božijih i šerijatskih dužnosti (farzova, vadžiba, emrova) i to svjesno, planirano i slobodno slijedi dvostruka
kazna i to dunjalučka i ahiretska. Za neizvršavanje pozitivno-zakonskih dužnosti slijedi samo sankcija ili kazna
na Dunjaluku, jer ljudi, zajednica i društvo nemaju moći da kažnjavaju na Ahiretu, a niti mogu stići adekvatno i
pravedno kazniti svakog na Dunjaluku. Primjera radi, ubica koji ubije hiljadu ljudi može se kazniti na
Dunjaluku za jednog čovjeka, a za 999 ubijenih ostaje nekažnjen. Za neizvršavanje moralnih dužnosti ne slijedi
od strane ljudi kazna na Dunjaluku, ali slijedi Grijeh i kazna Džehennemom na Ahiretu. Doduše, i za moralne
grijehe i prekršaje čovjeke na Dunjaluku, mada ne kažnjava društvo, kažnjava ga, muči ga, uznemirava ga,
proganja ga i njuka ga vlastita savjest. Peti savjet Lukmana svom sinu potcrtava Naredbu obavljanja salata -
namaza, činjenja dobra i odvraćanja od zla - etika i strpljivo podnošenje onoga što nas zadesi na Allahovom
Putu: “Sinko moj, namaze obavljaj, zapovijedaj da se dobročinstvo čini, a hrđavo djelo zabrani i trpeljivo
podnesi kada te nešto zadesi, zaista su to odlučujuće stvari.”260 Šesti savjet skreće pažnju na oholost,
nadmenost, gordost i osionost. Iz oholosti, gordosti i nadmenosti nikad ne treba okretati lice od ljudi niti po
zemlji hodati nadmeno, gordo i osiono, jer Allah ne voli ohole i samohvalisave. Naprotiv, u hodu treba biti
odmjeren a u govoru ne grlat. Ta svime najneprijatnije i najodvratnije revanje magarca. “Nemoj lice svoje od
ljudi okretati i nemoj nadmeno zemljom hodati jer Allah nikakva hvalisavca ili uznositog ne voli. U hodu
odmjeren budi i glas svoj spusti, jer nesumnjivo je glas magarca najružniji!”261 Na temelju prezentiranih ajeta iz
sure Lukman, a iz čitavog Kur'ana slijedi - u Islamu je najviša Istina, Vrijednost, Načelo, Princip, Kategorija,
Dužnost, Taleolos i Obaveza: vjerovati u Boga i robovati, predavati se i pokoravati samo Njemu. Najveća
nevrijednost, neistina, nenačelo, neprincip, antidužnost i zabrana je nevjerovati u Boga i pripisivati mu sudruga
u bilo kome i bilo čemo. Na to dvoje u Islamu počiva svaka Dužnost i svaka Zabrana.
Obaveza ili Dužnost u Islamu se naziva Emr. A ono što se naređuje i stavlja u obavezu ili dužnost naziva
se Farz ili Vadžib. Pored neopozivih šerijatskih i pozitivno-pravnih društvenih obaveza i dužnosti posebno su sa
stajališta svakog čovjeka intresantne i bitne moralne dužnosti: Filozof Kant tu dužnost definira na sljedeći
način: “Radi tako da maksima tvog djelovanja s pomoću tvoje volje treba postati općim prirodnim zakonom i
ništa u svijetu kojem pripadačavjek i koji njemu pripada ne može se bez ograničenja nazvati dobrim izuzev
volje same.”262 Moralne dužnosti su u Ruhu preko savjesti doživljeni osjećaj i kategorički imperativ uma i
neopoziva pozvanost čovjeka da u određenoj situaciji ili prilici bez izvanjskog utjecaja bilo pohvale ili nagrade,
258
Ku’ran (El-Zile zale, 1-8)
259
Ku’ran (Al-Imran, 30)
260
261
262
Dževad Hodžić (Ahlak 2, str. 9)
100
zatim straha od pokude ili kazne, u principu i neizostavno shvata da nešto mora ili ne smije učiniti. U
najkraćem, ukoliko je musliman on to čini ili ne čini ime Boga. U moralnom pogledu izvršavanje dužnosti nije
sredstvo i način kojim se postiže bilo kakva i bilo koja čast, zvanje, slava, korist, interes i dobit. Dakle, dužnost
se ne izvršava ni radi dobiti, ni radi interesa, ni radi zarade, ni radi profita, ni radi štete, ni radi gubitka, ni radi
igre, ni radi zabave, ni radi strasti, ni radi poroka, ni radi ljubavi, ni radi mržnje, ni radi straha, ni radi nagrade,
ni radi kazne nego u ime Allaha, slijedeći Poslanikov Sunnet i iz poštovanja prema samom sebi. Rahmetli Alija
Izetbegović uočava i razlučuje dva svijeta Dužnost koja počiva na Religiji i Etici i Interes čije su granice -
granice ovog prolaznog svijeta Konture dva različita reda stvari iz kojih se sastoji sva stvarnost nisu još sasvim
razgovijetne. Na jednoj strani je stvaranje sa svojom slobodom, spontanitetom, sviješću, personalnošću, na
drugoj strani je evolucija, sa kauzalitetom, entropijom, inercijom, anonimnošću (homogenošću). Daljnje dvije
karike u ovim lancima su dužnost i interes. Prvo je centralni pojam morala, drugo politike. Dužnost i interes
predstavljaju dva različita pokretača svakog ljudskog djelanja, između kojih u pravilu nema upoređenja, dužnost
je uvijek nezainteresirana, a interes nema veze sa moralom. Moral nije funkcionalan i racionalan. Ako rizkujući
život uđem u zapaljenu kuću da spasim život susjedovog djeteta i vratim se noseći u naručju mrtvo dijete, može
li se reći da je moj postupak bez vrijednosti jer je izostao svaki rezultat? Moral je ono što daje vrijednost ovoj
beskorisnoj žrtvi, ovom pokušaju bez rezultata, kao što je arhitektura (ono što ruševine čini lijepim, A Perret).
Nema mnogo ljudi koji postupaju po zakonu vrline, ali ova beskrajna manjina predstavlja ponos čovječanstva i
svakog ljudskog stvorenja. Nema mnogo trenutaka u našem vlastitom životu kada postupamo isključivo po
zakonu dužnosti. Ali bez obzira na to, ovi trenuci kada se uzdižemo iznad samih sebe, zanemarujući interes i
korisnost, ma kako rijetki bili, predstavljaju jedinu neuništivu vrijednost našeg života. Čovjek nikada nije
moralno neutralan. Zato je on uvijek ili istinski ili lažno moralan, ili oboje što je najčešći slučaj, u različitim
vremenima se različito radilo i postupalo, ali oduvijek upadljivo jednako govorilo o pravdi, i istini, jednakosti,
slobodi. Mudraci i heroji iskreno i u ime istine, a političari i demagozi licemjerno i u ime interesa.ali i ovaj lažni
moral demagoga i dvoličnjaka nije ništa manje za pitanje koje raspravljamo. Taj moral, ta moralna obrazina, to
vjekovno nadmetanje riječima pravda jednakost, humanost, i isto tako očigledno potvrđuje istinitost morala kao
i uzvišeno mučeništvo heroja i svetaca. Politička historija - posebno najnovija- puna je primjera kako i
neprijatelji slobode uz aparat za vršenje represije i uhođenja izdržavaju i aparat onih koji neprekidnog i grlato
govore o slobodi i pravdi, a planove za ostvarenje vlasti u korist jedne ograničene grupe prikazuju kao borbu za
slobodu, demokratiju i pravdu. Čak i Ivan Grozni, koga su zbog njegovih monstruoznih zločina nazvali
dželatom na carskom tronu, pred pogubljenje 400 bojara i kneževa koje je neosnovao osumnjičio za izdaju i
osudio na smrt, osjetio je potrebu da dobije potvrdu da je njegov čin pravedan. Bez obzira da li je njemu
samome bila potrebna iluzija o prevednosti njegovog strašnog postupka ili mu je to bilo potrebno radi naroda iz
demagoških razloga, nemogućnost da se moralni sud zaobiđe, potreba da se dobije moralno opravdanje postoji
u oba slučaja. Licemjerje kao lažni moral govori o vrijednosti istinskog morala, kao što lažni novac svoju makar
101
privremenu vrijednost može zahvaliti činjenici da postoji pravi. Licemjerje je dokaz da svako od svakog drugog
očekuje ili zahtijeva moralno ponašanje.”263
Na hinjeni moral, hipokritičnu svijest i moralnu obrazinu pozivanjem na pravdu, jednakost, slobodu,
humanost, demokratiju prisiljena je zbog pritiska i domaće i svjetske javnosti većina saj trapa i diktatora
današnjice. Na te dijalektičke paradokse i apsurde Kur'an upozorava ljude: “Ima ljudi čije ti se riječi (političke
parole, propagandna obećanja) sviđaju glede života zemnoga, i oni pozivaju Allaha za svjedoka za ono što im je
u srcima, a takvi pripadaju najljućim dušmanima, Čim takav okrene leda pošto se dočepa vlasti, hita svijetom da
u njemu napravi nereda, da usjeve i stoku uništava, a Allah zaista ne voli one što prave nereda. Kada se
takvome kaže: Boj se Allaha' Tad ga obuzme ponos zbog grijeha - takvome je Džehennem dosta: užasna li
počivališta!”264 Kada se moralna i pravna dužnost izvršava u ime Allaha, za dobro vjere, na korist ljudi ta
dužnost ima vrijednost u samoj sebi i vrijednost je po sebi i za sebe i ispunjava se radi nje same i njeni su uvijek
svjedoci Allah, Njegov Poslanik i osvjedočeni vjernici: “Reci: Samo vi radite, a vaše djelo Allah će vidjeti, te
Njegov poslanik i pravovjernici, i vi ćete biti vraćeni Poznavaocu Svijeta onostranosti i Svijeta nazočnosti, pa
će vas On izvjestiti o onome što ste činili i radili. Ima i onih koji se nadaju Allahovoj Volji i hoće li ih kazniti ili
će im pokajanje primiti, a Allah je Sveznajući i premudri.”265 U principu musliman u srcu, na duši i u svijesti
osjeća i doživljava naredbe, odredbe, zapovijedi, obaveze nužnosti kao neopoziv Nalog Božije Volje za
izvršenje i imprativ kategoričkog uma i najdublje proživljeni osjećaj u Ruhu preko savjesti bez obzira na
posljedice za nas. Ne treba nikada smetnuti s uma da se za izvršavanje i moralnih i pravnih dužnosti ljudi
itekako znaju kažnjavati i proganjati, hapsiti, suditi, u zatvore i logore stavljati pa i smrću kažnjavati. Dužnost je
po Izvoru, po Principu, po Vrijednosti, po Sadržaju, po Smislu i Cilju uvijek iznad nagona, instikata strasti
koristi, interesa, dobiti profita, zarade, a često za čovjekov život, zna biti i suprotna njima ukoliko su nemoralno
i bespravno utemeljene: Dužnost se događa u granicama ovog svijeta ali ga po namjeri, posljedicama i cilju
nadilazi: “I svima njima će Gopodar tvoj prema djelima njihovim platiti jer On dobro zna ono što su radili. Ti
idi Pravim putem, kao što ti je naređeno i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On
dobro vidi ono što radite. I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži, vi nemate
drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!”266 “Zato ti pozivaj i budi istrajan ona ko kako ti se
naređuje, a ne povodi se za njihovim prohtjevima i reci: Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i
naređeno mi je (u dužnost stavljeno) da vam pravedno sudim, Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama
vaša djela, nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo, Allah će nas sve sabrati, i Njemu će se svi
vratiti.”267 “Borite se potiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u Onaj svijet, ne smatraju
263
Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 115,116 i 117)
264
265
Ku’ran (Et-Tevba, 105,106)
266
Ku’ran (Hud, l11-113)
267
102
da je zabranjeno ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju; ne svjedoče; ne promiču istinsku vjeru - sve dok
ne daju porez lojalno i smjerno.”268 I Poslanik Muhammed a.s. na Oprosnom hadždžu ističe osnovne dužnosti
muslimana prema sebi, u braku, prema porodici i rodbini, prema muslimanima i prema ljudima općenito: “O
vjerni kad se obavezujete da ćete jedan dug platiti na vrijeme i kad uopće pravite ugovore, stavite to napismeno,
tačno i vjerno, onako kako ste ugovorili? Za svaki ugovor, bio malehan ili velik, napravite napismeno i
naznačite rok plaćanja. Ove mjere opreznosti pred Bogom su najopravdanije i to je najsigurnije dokazano
sredstvo da se izbejgne svaki nesporazum i sumnja. O smrtnici! Bojte se Boga koji vas je sve stvorio po istom
principu, čovjeka i ženu od kojih se umnožilo čovječanstvo. Bojte se Boga od koga svi pomoć tražite i poštujte
krvnu vezu. Vjerno ispunjavajte dužnosti koje postoje između muža i žene, između roditelja i djece. Dijete stiče
Džennet pod nogama majke. Dijete pripada onima u čijoj se postelji rodilo. Počasne službe iz doba neznanja
ukidaju se izuzev straže pred Ka'bom i dužnosti napajanja hodočasnika. Šejtan - sotona nema više nade da će
biti poštovan u vašoj zemlji. Ali čuvajte se da mu ne izađete u susret u drugim stvarima, tj. u onima koje ne
smatrate vrijednim i značajnim. Čuvajte, dakle, vjeru svoju! Ljudi, vjernici su braća. A bratovo imanje je
nepovredivo, osim kada on sam dopusti. Nemojte se nakon moje smrti vratiti bezboštvu, te se okomiti jedni na
druge. Ta ja sam vam ostavio što će vas voditi, Knjigu Božiju, koja će vas, ako je se vjerno pridržavate uvijek
čuvati da ne zalutate s pravog puta, sa staze pravde i istine. To je Knjiga jasna i pozitivna, koju je sam Allah
objavio. Imate pred sobom moj cijeli život, moje riječi i moja djela, sve što sam govorio i radio nastojao sam da
to bude u potpunom skladu, s Božjim naređenjem. O ljudi, i vas je Allah stvorio od jednog pretka i svi vi
potječete od Adema, a Adem je od gline stvoren. Najbolji je kod Boga onaj koji ga se ponajviše boji. Nema
prednosti Arap nad nearapom niti nearap nad Arapom osim po vjeri! O vjernici! Govorite uvijek čistu istinu,
neka vas nikad mržnja ne zavede sa staze pravde i pravičnosti. Pravednost je sestra pobožnosti. Bojte se Boga,
on pozna vaša djela.”269 Osim na Oprosnom hadždžu Poslanik i u nekim drugim hadisima kazuje o propisanim
dužnostima: “Allah je propisao dužnosti, pa ih nemojte napuštati, odredio je granice, pa ih nemojte prelaziti,
propisao dužnosti, pa ih nemojte napuštati, odredio je granice, pa ih nemojte prelaziti, propisao je zabrane, pa ih
nemojte kršiti. A stvari koje je prešutio- iz milosti prema vama, a ne iz zaborava-nemojte istraživati. Uzvišeni
Allah mi je naredio (stavio”u dužnost) da s ljudima lijepo postupam, kao što mi je naredio da farzove
izvršavam.”270 U izvršavanju obaveza i dužnosti pored Nijjeta, potreban je i pravi izbor, pravo opredjeljenje,
prava stvar, pravi posao, pravi a promašeni zadatak: “Tako se mladići u pećinu skloniše i rekoše: Gospodaru,
podari nam milosti Svoje i daj nam razbora u pogledu naše odluke!”271 Kad ljudi rade pogrešno, ulažu u
pogrešno i promašeno, oni postižu manje od ništa. Tu su svi troškovi, plus uložen, kapital, enargija, snaga,
volja, plus izgubljeno vrijeme, plus ništa ili još uz sve to što je najčešći slučaj i grijeh. Nema na Dunjaluku ništa
268
Ku’ran (Et-Tevba)
269
Mustafa Spahić (Povijest islama, Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 214-217)
270
Jakub Memić (I.P.H., 482 i 486)
271
Ku’ran (Kehf, 10)
103
štetnije od neznanja u poslu i akciji, a Hegel kaže: “Najopasnije je neznanje u akciji.” Zato pravi i iskreni
vjernik prije bilo kakve odluke za konkretni posao i akciju čini dovu Allahu dž.š. da Mu se smiluje i podari
pravi izbor i razbor. Što se tiče izvršavaja obaveza i dužnosti ljudima pripadaju djela i sevabi u okviru njihovih
mogućnosti a Bog određuje rezultate i posljedice. Kao što je granica odgovornosti granica čovjekove i ljudske
slobode tako je granica čovjekove ljudske dužnost granica mogućnosti. Kao što Allah dž.š. ne kažnjava ljude
izvan i iznad granica njihove slobode tako ih nikada ne obavezuje i ne zadužuje izvan i iznad granica
mogućnosti. “Allah nikoga ne zadužuje i ne obavezuje preko i iznad mogućnosti njegovih: u njegovu korist je
dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nehotice
pogriješimo! Gospodaru naš, nemoj na nas breme natovariti kao što si ga natovario na one što su nama
prethodili! Gospodaru naš, ne opterećuj i ne obavezuj nas onim što ne možemo podnijeti, već nam preko grijeha
pređi, oprosti i daruj nam milosti, Ti si naš zaštitnik i zato nam pomozi protiv krivovjemih ljudi!”272 “Imetku
siročeta ne prilazite i ne približavajte se, osim na način koji je najljepši, sve dok zrelo i punoljetno ne postane,
pravedno mjerite i vagajte, jer Mi ne zadužujemo nikoga iznad mogućnosti njegove, a kada govorite- pravo
govorite makar to bilo i protiv vaše rodbine i zavjet Allahu ispunjavajte- tako vam Allah propisuje ne biste li
dozvali se.”273 U Ahlaku i Fikhu obaveze i dužnosti su klasificirane, sistematizirane ili podjeljenje na: l)
Dužnosti prema Bogu, 2) Dužnosti prema samom sebi, 3) Dužnosti prema drugim ljudima, 4) Dužnosti prema
anorganskom, organskom, biljnom i životinjskom svijetu i svim stvorenim svjetovima i stvorenjima. Sve
obaveze i dužnosti u Islamu, u biti i u osnovi na kraju krajeva su dužnosti prema Bogu. Zašto? Zato što je Bog
Izvor svih dužnosti i zato što je On Jedini Stvoritelj svih svjetova i svih stvorenja. U izvršavanju svih obaveza i
dužnosti bilo prema sebi, bilo prema drugim ljudima, bilo prema neživoj i živoj prirodi u anorganskom,
organskom, biljnom i životinjskom svijetu mi smo uvijek i u svim situacijama, osim odnosa prema njima, i u
odnosu prema Bogu i odgovorni smo prema Njemu. Dužnost kao Emr, Farz i Vadžib može staviti u obavezu
samo onaj ko je njen Izvor a to je Uzvišeni Allah dž.š. Pored Furkana u Kur'anu kao izvor moralnih dužnosti
ima Ruh preko savjesti u čovjeku. Ako pravac kretanja leptira utječe na klimu u Rusiji i nakon tri godine, u
toliko je sigurnije da čovjekovo izvršavanje ili neizvršavaje dužnosti utječe na kvalitet i nekvalitet ljudskog
života. Muslimani vjeruju da se Apsolutne Norme i Dužnosti vjeruju putem Kur'ana, slijede putem Sunneta a
primjenjuju putem Šerijata u Ummetu Islama kroz džemate. Izvršavajući svoju obavezu i dužnosti, čovjek
nastoji da čini i obavlja,ono za što na temelju Kur'ana, Sunneta i vlastite savjesti, vjeruje da mu je konkretniji i
datoj situaciji obaveza činiti. Da li će uslijediti rezultati, učinci posljedice adekvatne i primjerene čovjekovom
htijenju i nastojanju, to nije u njegovim i ljudskom rukama. To je u Božijim rukama. Kada su Nasrudin hodžu
pitali kako može objasniti i vjerovati u sudbinu kada se ona ne vidi on je odgovorio da je to baš lahko i
jednostavno. Eto, ja kako god šta isplaniram da uradim neko mi nešto od toga neovisno od ljudi, obotali i ne
272
273
104
bude kako sam ja zamislio. Ako nije Sudbina onda šta je? Ljudima je Bog u dužnost stavio da oru zemlju i siju
žito a koje će zrno niknuti ni jedan čovjek pojedinačno i svi zajedno ne/ odlučuju. Ta odluka o klijanju i nicanju
žita i nastanku života samo Allahu pripada. Dakle, ljudi opisuju a ne propisuju život. Propisi, Norme, Dužnosti,
Zabrane, Naredbe samo Allahu pripadaju a ljudi ih vjeruju i izrvršavaju.
105
8. ETIKA I NAUKA
“Moralnost nije proizvod uma ni kao princip ni kao praksa. Um može da ispita i utvrdi odnose među
stvarima. Vrijednosni sud u suštinskom smislu, u dijelu koji se odnosi na moralno odobravaje ili moralno
odbijanje, um nije u stanju da stvori. Tako npr. načelo da je nedopustivo duhovno uniformisati ljude etički je
razumljiv svakom čovjeku, ali je racionalno nedokazivo. Ne može se naučno dokazivati da nešto “ne valja” u
normalnom smislu, jednako kao što nije moguće povući naučnu (egzaktnu) razliku između kiča i umjetnosti
(načuno opredijeliti odnos lijepo - nelijepo). Priroda ili um (što je isto) ne razlikuje pravo od neprava, dobro od
zla. Ovi kvaliteti u prirodi ne postoje. Ili šta za nauku znači čovjek kao neponovljiva individualnost. Naučnik
mora biti više od toga - mora biti čovjek - da bi shvatio ovu premisu. Poznata etička maksima da je dobar
čovjek uvijek sretan, a hrđav nesretan - ne može se racionalno razumijeti. Pa ni hrišćanska etika nije učenje u
smislu nauke. Ona je ukupnost svojih moralnih zahtjeva prikazala na jednoj ličnosti, uzor - ličnost Isusa Hrista,
dakle ne na jednoj učenoj, nego na jednoj doživljenoj etici. Tri slavna načela Francuske revolucije: jednakost -
sloboda - bratstvo, ne mogu se izvesti iz nauke niti se mogu naučno dokazati. Bez sudjelovanja nečeg što uopće
nije nauka, nauka bi prije uspostavila tri suprotna principa: nejednakost, apsolutnu društvenu disciplinu i
anonimnost otuđenost, ljudskih jedinki u savršeno organiziranom kolektivu. Da li je Jean Valjean (V. Hugo,
Jadnici) mogao pozvati upomoć nauku da razriješi moralnu zagonetku pred kojom se našao?” Da li je trebao da
žrtvuje interese tolikog broja ljudi samo zato da bi se spasio jedan priprosti, ali nevini čovjek? I kakvo bi to bilo
rješenje? Ne bi li nauka stala na stranu tzv. općeg interesa? Niti pitanje o kojem je riječ može biti predmet
nauke, niti bi njen odgovor - kada bi bio moguć - bio u skladu šta hoće duša svakog čovjeka. Ono što nam je
tako živo i uzbudljivo ispripovjedao Hugo u “Oluji pod jednom lubanjom” nije sukob u umu jednog čovjeka
nego sukob između uma i duše čovjekove, uništavajući sudar argumenata koji pripadaju različitim stranama
ljudske ličnosti. To je u suštini dijalog između uma i svijesti dijalog u kome se smjenjuju nenadmašni razlozi
dvije po prirodi suprostavljene logike. Ali ova rasprava u suštini nije logička, nije matematička, ona je to samo
prividno i nikakav konačan zaključak ne slijedi iz ove polemike. Jer to su argumenti dva različita kvaliteta,
dvije različite vste, koji se ne mogu uspoređivati, sabirati i oduzimati. Oni su od neba i od zemlje, od dva
različita svijeta. Samo čovjek sam može za sebe i u sebi izvršiti izbor u ovoj dramatskoj dilemi. Odluka koju
donosi Jean Valjean predstavlja poraz uma, ali pobjedu čovjeka, pobjedu koja se ne može racionalno objasniti
ni opravdati, ali uz koju stoje svi ljudi u nijemom i jednodušnom odobravanju. Po Hutchesonu (kao što nam je
viša vrijednost nekog uživanja u umjetnosti ili nauci neposredno jasna naspram uživanja u jelu, tako mi
neposredno razlikujemo moralno dobro od svih drugih opažanja). Po njemu sposobnost moralnog razlikovanja
nije uvjetovana inteligencijom i obrazovanjem. U svakom slučaju, moralni sudovi nisu oposredovani umom, oni
su neposredni. Suprotnost između nauke i etike projektuje se u praksi u svim konkretnim pitanjima. Nauka, na
106
primjer, prihvata umjetno oplođavanje, djecu iz epruvete i eutanaziju, ubijenje iz milosrđa. Ovi postupci su
nezamislivi bez nauke. Ona ih je proizvela. Sve etike, čak i bez obzira, na svoj formalni, nominalni odnos
prema religiji, odbaciju ove procedure kao nešto što protivrječi samom principu na kome je ljudski život
zasnovan. U ovom stavu etika stoji zajedno sa religijom i umjetnošću, iako su obrazloženja različita. Za religiju
su umjetni život i vještačka (nasilna) smrt neprihvatljivi jer se život i smrt ne nalaze u nadležnosti čovjeka, nego
u nadležnosti Boga. Za etiku umjetno oplođavanje i eutanazija predstavljaju povredu humanizma, jer
degradiraju čovjeka na objekat, što direktno vodi manipulaciji i zloupotrebama. Za umjetnika, čovjekovo
rađanje i čovjekova smrt su tajne, koje treba to i da ostanu. Tri najpoznatija Hamletova monologa posvećena su
smrti. Za nauku smrt je jedna banalna fizička činjenica (sjetimo se samo naučnih definicija smrti), događaj u
biologiji, dakle u fizičkom svijetu. Raskol je potpun, tu nema mjesta ni za kakvo upoređenje. Eugenička
sterilizacija, eksperimenti nad čovjekom i već spomenuto umjetno oplođavanje i eutanazija sasvim su racionalni
i logični. Nikakvi racionalni ili naučni argumenti protiv njih nisu mogući. Kako onda nauka može spriječiti
svoju vlastitu zloupotrebu. Francuska Akademija moralnih i političkih nauka izjasnila se protiv vještačkog
oplođavanja iznoseći protiv ovoga jedan sasvim nenaučan i neodređen argument, da vještačko oplođavanje
predstavlja povredu osnova na kojima počiva brak, porodica i društvo. Slično kaže Cuenot o vještačkoj smrti:
“Osjećanje poštovanja prema životu i materinstvu nema ništa zajedničko sa logikom, i ja ne vjerujem da
eutanazija koja se gotovo nameće u nekim slučajevima može biti ikada ozakonjena.” Eutanazija, vještačko
oplođavanje, sterilizacija, presađivanje organa, pobačaj i slična pitanja, samo su u tehničkom pogledu naučna
pitanja. Njihova primjena je pitanje moralnog reda i nauka ga ne može rješavati. “Plan da se sa ljudima postupa
kao sa stokom, izgleda nam u isti mah i odvratan i smiješan, on nas teško vrijeđa u našem osjećaju ličnog
dostojanstva.” - Jan Rostand. Vještačko oplođavanje je iz veterine preneseno u humanu medicinu. Ovdje se radi
o jednoj vrsti sukoba između humanizma i biologizma, između individualizma i materijalizma. Čovjek je opet u
iskonskoj dilemi, interes ili duhovni imperativ. Biologija mu nudi sredstvo za progres, ali uz uslov da joj on
proda svoju dušu u zamjenu za ljudsko dostojanstvo. “Ovaj napredak, koji je u domašaju ljudske ruke čovjek
danas radije napušta nego da ga postiže sredstvima koja su mu odvratna. Ali da li će ga odbaciti sutra, da li će
ga uvijek odbacivati.” - Jan Rostand. Prirodno je da hrišćani zajedno sa pjesnicima i umjetnicima zaziru od ove
vizije koju nauka otkriva. Za hrišćane ona je “luciferski naturalizam,” a za pjesnike “gromada programiranog
zvjerstva.” Materijalisti, što je isto tako logično, oduševljavaju se perspektivama koje biologija otvara. Progres
nauke, bez obzira kako velik i spektakularan ne može učiniti suvišnim i nepotrebnim moral i religiju jer nauka
ne uči ljude kako treba da žive i ne uspostavlja nikakve vrijednosne stavove. Ove vrijednosti koje biološki život
uzdižu na nivo ljudskog života bez religije bi ostale nepoznate i nerazumljive. Jer, religija je znanje o prirodi
drugog svijeta, a moral znanje o njegovom smislu. Ali postoji čisti i praktični um. Misao poriče Boga, a čovjek i
život ga potvrđuju. Ovdje leži objašnjejne čestog raskoraka između ličnog uvjerenja naučnika i nauke kao
metoda ili sume rezlutata. Sve što naučnik kaže, misli, vjeruje, nije nauka. Nauka je samo dio njegovog
107
ukupnog utiska o svijetu, dio koji je rezultat isključivo kritičke, upoređujuće i sređujuće funkcije našeg uma. Pri
tome um odbacuje sve što iziskuje nadnaravna objašnjenja, a zadržava samo ono što se temelji na lancu
prirodnih uzroka i posljedica i po mogućnosti na pokusu i provjeri. Samo što ostaje nakon ove rigorozne
selekcije - to je nauka. Ali zahvaljujući upravo ovom metodu nauka u svojoj ruci uvijek ponovo nalazi samo
prirodu a sve drugo joj izmiče ili iscuri. To su prirodne granice nauke. Nauka se obično zaustavlja na ovim
granicama, ali naučnik, jer je čovjek - nastavlja dalje. Oppenheimeru nije bila potrebna indijska filozofija u
njegovom radu na konstrukciji atomske bombe (ona mu je možda trebala u vezi sa moralnim problemima njene
upotrebe). Ali on je pred kraj svog života potpuno napustio atomsku nauku, a sav se posvetio proučavanju
indijske filozofije. Einstein se živo i trajno interesirao za stvaralaštvo Dostojevskog, a posebno za Braću
Karamazove. Očevidno djelo velikog ruskog stvaraoca imalo je malo veze sa odnosima mase i energije, brzine i
svjetlosti i dr. Nije Einstein u funkciji naučnika interesovao za moralne dileme Ivana Karamazova, on je to
učinio kao mislilac, kao čovjek ili kao umjetnik (a svaki je čovjek u izvjesnoj mjeri umjetnik). Postoji razlika
između traženja nauke i posjedovanja nauke. Motiv prvoga je da se shvati svijet, drugoga da se okoristi. Zato
nauka nije isto za naučnika i za sve druge ljude. Za publiku ona je samo suma rezultata, uglavnom
kvantitativnih i mehaničkih. Za naučnika, kao subjekta nauke, ona je traganje, doživljavanje, napor, težnja,
žrtvovanje, dakle jedan kompletan život. Više od toga, za njega je ona radost saznavanja, jedno uzvišeno
osjećanje najviše etičke vrijednosti. U ovoj radosti čovjek nadmašuje naučnika i postaje mislilac i pjesnik. Tako
nehotično nastaje razlika između onoga što naučnik otkriva samom sebi i onoga šta otkriva za Čitav drugi svijet.
Tek kada se nauka odvoji od naučnika i njegovog života, kada se ohladi i postane suma znanja i rezultata,
bezličnih i objektivnih, ona postaje ravnodušna i po konačnom rezultatu nereligiozna funkcija. Svojim
prirodnim odbacivanjem metafizike i svojom neizbježnom šutnjom o posljednjim pitanjima, nauka, ne kod
naučnika, nego kod publike, doprinosi stvaranju ateističkih uvjerenja. Klasičan primjer ovog dvojstva, sukoba
misli i života ili prirode i slobode - su dvije KantoveKritike. Kao što je poznato, u drugoj Kritici, Kant
vaskrsava religiozne ideje o Bogu, besmrtnosti i slobodi, koje je prva Kritika razorila. Ali u “Kritici čistog uma”
govori logičar - naučnik Kant, u “Kritici praktičnog uma” govori čovjek i mislilac. Kant. Prva pokazuje
neizbježne zaključke svakog uma i logike, druga, osjećanja i iskustva i nade svakog života, prva je rezultat
analize, objektivizacije i automiziranja stvarnosti, druga je plod unutrašnjeg saznanja i izvjesnosti koja se
formira u duši kao odgovor na sve dileme svijeta posmatranog i doživljenog u cjelini. Ove dvije Kritike nisu
ukinule jedna drugu. One stoje uporedo u svojoj grandioznosti potvrđujući na svoj način opći dualizam
čovjekovog svijeta.”274
274
Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 123-126)
108
8.1. Etika propisuje, nauka opisuje život
Sa stajališta ispravnog života, na ovom i spasa na onom svijetu postavlja se odsudno i sudbinsko pitanje
- kako uspostaviti, održati, očuvati, uravnotežiti, ne negirati, ne izvršiti destrukciju, između unutrašnje vjere i
vanjske vlasti i moći! Je li uopće moguće u slobodi ostati vjeran s mjerom i u ravnoteži vanjskom emanetu -
hilafetu samo preko pet osjetila, razuma, uma, nauke i civilizacije bez vjernosti, predanosti, pokornosti i
dosljednosti unutrašnjem emanetu - Objavi. Najkraći odgovor koji svjedoči povijest svakog naroda, a kazuje i
podučava vjera od iskona glasi - NIJE. Zašto? Zato što nauka i civilizacija nisu nikada čovjeku, ljudima i
narodima određivale i trasirale put i smisao života, nego su davale tehniku, izvanjsku moć i sredstva života, a
religija putem Objave kroz etiku i poslaničko-vjerovjesničku praksu daje sadržaj određuje smisao i cilj života.
Prema Maxu Weberu nauka nikad nije davala ni definirala vrijednosti, vrline, krijeposti, principe, sadržaj,
smisao i cilj života. To daje i određuje samo religija, a nauka preko civilizacije isključivo sredstva života. Tako
nauka preko civilizacije, TV slike, kompjutera i interneta raprostire ljudske oči na čitav stvoreni svijet. Ali se
horizonti i dubina ljudske spoznaje time ne uvećava. Iako je preko civilizacije i saobraćajnih prevoznih
sredstava (aviona, vozova, auta, helikoplera) nauka do nevjerovatnih razmjera uvećala brzinu kretanja ljudi u
zadnja dva stoljeća, to nije nikakva garancija da su se automatski povećale komunikacije među ljudima, a
pogotovo kvalitet komunikacija i potrebe za njima. Preko civilizacije nauka omogućava kašiku, viljušku, nož,
tanjir, čašu, posudu ali nikada ne propisuje što će se i kako će se jesti. Nauka preko civilizacije može uređivati
saobraćaj među ljudima, ali nikad neće uređivati, izgrađivati i uspostavljati međuljudske veze i odnose. To je
posao etike na temelju religije. Zato, prema Andreu Malrauxu, 21. stoljeće će biti stoljeće religije ili ga neće
biti, a za Trina Tijana znanost u 21. stoljeću bit će duhovna ili je neće biti. Znanost bez religije je izvana, kroz
civilizaciju moćna i slijepa (nema cilj i smisao života), a religija bez znanosti jer nema sredstava i instrumenata,
izvana je inertna, sakata, neuvjerljiva i vodi u taklid, oponašanje i imitaciju, apologiju, eklekticizam,
umnožavanje istih formula i odgovora i praznih parola bez smislenog sadržaja, u normativizam ili neuhvatljivi
voluntarizam. Znanost bez religije i etike je sama sebi cilj, bez obzira što je za cilj slijepa, dovodi u opasnost
život ljudi. Upravo zato, znanost je iz čovjeka putem osjetila, razuma i uma, preko civilizacije, izvedena moć,
korist, sredstvo i instrument, a moral je za razliku od znanosti putem Objave i Ruha apriorna u čovjeka u
slobodi, objavljena i udahnuta vrijednost. Ukratko, moral jeste u čovjeku, ali nije kao znanost iz čovjeka. U
okviru bilo koje krajnosti Poslanik čini dovu: “Allahu sačuvaj me od srca koje nije Tebi skrušeno, od gladne i
nezasite duše, od dove koja neće biti kod Tebe primljena, od znanja od koga koristi nema, od onoga što znam da
je zlo i od onoga što ne znam da je zlo.” Na temu morala i znanosti prof. mr. Dževad Hodžić iznosi veoma
interesantne opservacije i refleksije: “Za razliku od odnosa morala i vjere, moral i znanost u bitnom se ne
dodiruju ili se štaviše međusobno isključuju. A to otuda što se znanost bavi teorijskim i empirijskim
istraživanjem činjenica na razini materijalnosti, kvantitativnosti, kauzaliteta i entropije svijeta, dok se moral
109
nalazi drugdje. Moral se, naime, nalazi u sferi ljudske slobode, u intimnim predjelima duše, u neuhvatljivim
razlozima i mogućnostima volje, na razini svijesti, ličnosti, u prostoru odnosa među ljudima, u unutrašnjem
svijetu namjera, htijenja i nastojanja. To dalje znači da se ne može znanstveno dokazati da je nešto dobro ili da
nešto ne valja učiniti. Pojmovi dobra i zla, moralne dileme, moralni ideali strani su znanosti. Znanost ne uči
ljude kako trebaju živjeti, kako trebaju postupati u određenim situacijama. Znanost istražuje svijet, opisuje
predmete, otkriva predmete itd. Kako čovjek da postupi prema iznemogloj starici koja se muči da u stubište do
svoga stana iznese svoju prtljagu. To jedanostavno nije znanstveno pitanje, to je moralno pitanje. Moral se,
dakle, ne može zasnivati na znanosti. Etika i znanost bave se potpuno različitim predmetima. Etika se bavi
moralom, a to znači slobodom. A znanost u sferi slobode je poput ribe na suhom.”275
8.2. Pozicija Nauke u Islamu
Djecu odgajaju i socijaliziraju roditelji i džema'at, u Ummetu, a školuje organizirano društvo u državi.
Od Platonove “Države”do danas školovanje djece i omladine je jedna od osnovnih briga, poslova i zadataka
države. Jedna od šest tema Haldunove “Mukaddime” jeste “Organizacije nauke i kako je postići,” temelj,
osnovni motiv i motorna snaga nauke u Islamu jesu prve riječi Objave Kur'ana: “Čitaj, u ime Gospodara svoga
Koji Stvara čovjeka od zakvačka, Čitaj uz najplemenitijeg Gospodara svoga, Koji peru poučava, Onome što nije
znao poučio je čovjeka”276 Na temelju Kur'ana, Nauka u Islamu nije ni ispred ni iznad, ni mimo ni iza, ni protiv
nego samo u ime Boga za dobro vjere i na korist čovjeka i čovječanstva. Sa stajališta Islama sve što čovjek i
ljudi otkriju, saznaju, razaberu, nauče i istraže treba i mora imati motiv, unutarnje htijenje, poriv, nakanu,
namjeru ili Nijjet da se uči, naučava, podučava, istražuje i saznaje u ime Boga Stvoritelja i Gospodara svih
svjetova. Po antičkom mitu nauka i spoznaja počinje tako što Prometej od bogova krade vatru i tako čovjeku i
ljudima omogućava prosvjetljavanje, naučavanje, spoznaju i nauku. U okviru takve osnovne postavke, nauka je
postavljena u kontekstu takmičenja između čovjeka - stvorenja i Boga - Stvoritelja. U tako postavljenim
temeljima nauke i spoznaje naučna otkrića i saznanja u okviru stvorenih svjetova i saznanja nisu samo otkrića i
spoznaje nego i uvećanje znanja i moći u čovjeku i ljudima naspram bogova. Tako osnovna misija nauke nisu
otkrića stvorenih svjetova i stvorenja nego uvećavanje znanja i moći u čovjeku i ljudima protiv bogova. Dok u
Islamu nauka počiva na prvim riječima Objave da se uči, proučava i saznaje stvoreni svijet i stvorenja u njemu,
u ime Boga na korist ljudi, temelj nauke u Evropi je takmičenje, borba i rat čovjeka sa bogovima kroz nauku za
znanje i moć. Sa stajališta Islama nema i nikada neće biti nauke koja počiva protiv Boga a da istovremeno nije i
protiv života, svijeta, prirode, čovjeka i ljudi. Da bi nauka bila za svijet, za život, za stvaranje, za čovjeka i za
275
Dževad Hodžić (Ahlak 2, str. 37 i 38)
276
Ku’ran (El-Alek, 1-5)
110
ljude ona treba i mora biti u ime Boga. Drugačije, sva povijest je svjedok, je nemoguće. Islam na razini dove u
Kur'anu obraća se Gospodaru svjetova da uveća ljudima i muslimanima znanje i mudrost a to je temelj
egzaktnih nauka i teorijskih disciplina. “Neka je uzvišeni Allah, Vladar Istinit! A s Kuranom ne žuri prije nego
li se tebi objavljivanje ne završi! i reci: Gospodaru moj! Povećaj znanje meni!”277 “Gospodaru moj, mudrošću
podari me i dobrima pridruži me!”278 “Koga hoće, On mudrošću dariva, a golemim dobrom darivan je onaj
kome je mudrost data, opomena stiže samo do onih koji imaju razbora.”279 Predmet, polje, temu ili oblast nauke
čine svi, osjetilima, razumu i umu vidljivi, stvoreni, konkretni, nauci dostupni svjetovi, relacije i odnosi u njima.
Nauka u Islamu jedino mora polaziti od dva osnovna, neizmjenjiva i neizbrisiva aksioma: a) da je Stvoritelj,
Gospodar, Ravnatelj i Sudac svih svjetova jedino Allah dž.š. i da čovjek i ljudi ništa ne stvaraju, jer stvarati
znači stvarati iz ništa, nego kombiniraju i sebi prilagođavaju stvoreno, b) Božije znanje je Apsolutno,
Sveznajuće, Svemoguće i Sveobuhvatno: “Naš Gospodar je znanjem obuhvatio baš sve. Ključeve Onostranoga -
samo On ga poznaje, šta je na kopnu i na moru On znade, ni list ne padne a da to Njemu poznato nije, nema
zrna u tminama Zemlje, ničega što vlažno ili suho je, a da to u Jasnoj Knjizi nije. I narod njegov raspravljao se s
njime (s Ibrahimom), te im reče: Zar ćete sa mnom o Allhau voditi raspravu, a On je već uputio me?! Ja se ne
bojim onih koje Mu pridružujete, već samo onoga što moj Gospodar hoće, jer Gospodar je znanjem! Svojim
obuhvatio sve, i zašto se onda ne opametite?! Znajte da Allah sve čuje i zna sve. Allah daje vlast kome hoće,
Allah je Sveopći, Sveobuhvatni i zna sve.”280 I po Izvoru, i po Sadržaju, i po Istini, i po Autoritetu, i po
Sveobuhvatnosti, i po Sveznanju i po Neizmjenjivosti, Božije znanje je neupitno i u njega nema sumnje, pitanja
i dileme. “Ova Knjiga- u koju nema nikakve sumnje - jest Uputa za bogobojazne.”281 Osnovne i bitne razlike
između Božijeg i čovjekovog znanja su: Bog je Izvor i Svog i čovjekovog znanja, a čovjek nije ničijeg. Božije
znanje je svjedočanstvo Božije moći a čovjekovo znanje je svjedočanstvo Božije milosti prema čovjeku i
ljudima i dar ljudima da mogu biti halife - povjerenici na zemlji. Božije znanje je Apsolutno, Sveznajuće,
Svevideće, Svečujeće i Sveobuhvatno te obuhvata sve svjetove vidljive: Dunjaluk - materiju stvari, prirodu,
fizičke, vidljive, objektivne, materijalne, pojavne izvanjske, anorganske, organske, biljne i životinjske i ljudske
svjetove ali i nevidljive, onostrane, transcendetalne, metafizičke, nadnaravne svjetove: Džennet, Džehennem,
Sudbinu, Meleke, Eshatologiju, Šejtane, Džinne, Nafaku, Nagradu, Kaznu. Ljudsko znanje je ograničeno i kreće
se samo u granicama ovog stvorenog i pojavnog svijeta: “pitaju te o Ruhu. Reci: Šta je Ruh - samo Gospodar
moj zna, a vama je dato samo malo znanja. Reci Muhammede: Ja vam ne kažem: U mene su Allahove riznice,
niti, Meni je poznat nevidljivi svijet, niti vam kažem: Ja sam melek - ja slijedim samo ono što mi se objavljuje.
Reci: Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?”282 Sve znanje i saznanje o Nadnaravnom,
277
Ku’ran (Tā-Hā, 114)
278
Ku’ran (Eš-Šuara, 83)
279
280
Ku’ran (El-Ea'raf, 89, El-Enam, 59 i 80 i El-Bekare, 244 i 247)
281
Ku’ran (El-Bekare, 1 i 2)
282
Ku’ran (El-Isra, 85 i El-Emam, 50)
111
Onostranom, Transcendentalnom, Metafizičkom, Eshatološkom svijetu ili Teleolosu svijeta čovjeku i ljudima
Bog preko Objave spušta i obznanjuje. U mazdeističkoj religiji za Boga se kaže Mazdao - sveznajući, u
Budizmu Budha znači - Prosvjetljeni, jedan od atributa za Boga u Judaizmu je Eš-Šadej - Svevišnji, a u Kur'anu
se uči Vallahu Vasiun Alimun - Allahovo Znanje obuhvata sve. Granice ljudskog znanja su stvoreni, vidljivi,
pojavni prolazni svjetovi. Kao što je Allahova Volja i Znanje neograničeno tako su ljudska volja i zannje
ograničeni. Allahovo se Znanje odnosi na sve, a ljudsko samo na vidljive svjetove. Allahovo Znanje nema
sumnje a početak i osnova ljudskog znanja je sumnja, pitanje, traganje, otkrivanje, istraživanje, uspoređivanje,
izlaganje, dokazivanje i povjeravanje. U BožijeZnanje se vjeruje - ljudsko se neprestalno provjerava, analizira i
dalje istražuje. Božije Znanje otkriva i definira Istinu ljudsko tačne relacije među stvorenjima. Božije Znanje je
uvijek istinito, konačno, apsolutno a ljudsko je tačno i otvoreno neprestanom nadilaženju i nadopunjavanju.
Ljudsko znanje po metodi odlikuje indukcija - istraživanje od pojedinačnog, posebnog do općeg, parcijalnost,
neupitna prolaznost i mijena neprestani tok i istraživački proces, fragmentarnost, ograničenost i permanentno
nadilaženje i nadopunjavanje, neizvjesnost, sumnja, pitanje i neprestano istraživanje i traženje odgovora. Bog
svoje Znanje ne instrumentalizira na način zloupotrebe nad ljudima, a ljudi svoje znanstvene rezultate (atomska
bomba) instrumentaliziraju i jedni protiv drugih zloupotrebljavaju. Samo i ukoliko približava Bogu i koristi
ljudima nauka ne iznevjerava i nije negacija sebe. Zato svaka nauka u Islamu mora biti u ime Allaha, za dobro i
korist ljudi a ni načiju štetu. Usljed toga je svaka naučna oblast jednako vrijedna i Islam ne poznaje i ne priznaje
opasne i pogubne podjele na svjetovno-profavne nauke i vjersko-sakralne teorijske discipline. Nije jedan Bog
slao objave a drugi stvarao svjetove nego je Jedan te isti Bog i slao obajve i stvarao svjetove. Iako je bio
nepismen, jer nije znao ni čitati ni pisati, Muhammed a.s. bio je kao i drugi poslanici i vjerovjesnici umno
najdarovitiji - fetanet, čovjek svoga vremena. Prve riječi i ajeti Objave: uči, čitaj, saznaji, razabiri, istražuj u ime
a ne naspram, od i protiv Boga, dale su poticaj Muhammedu a.s. ashabima i prvim generacijama muslimana da,
sa vjerom najveću pažnju i brigu posvete školstvu, nauci i obrazovanju. Pored Kur'ana, kao neopozivog Izvora
Islama i života, organiziranog po njemu i mnogi hadisi motiviraju, postiču i u formi preporuke obavezuju
muslimane na znanost: “Traženje nauke je najbolji ibadet. Zaista meleki podmeću svoja krila onome koji traži
nauku. Tražite nauku makar i u Kini jer, tražiti nauku obaveza je svakog muslimana i muslimanke. Sulejmanu
a.s. je stavljeno na volju jedno od troje: imetak, vlast (carstvo) ili znanje. On izabra znanje, a znanje mu pribavi
i vlast i imetak. Ko traži nauku, taj traži Allahovu milost. Onaj ko traži nauku, stub je Islama i bit će nagrađen
nagradom Allahovih poslanika. Tražiti znanje je dužnost svakog muslimana. Za onoga ko traži znanje i nastoji
nešto naučiti, moli se i traži oprosta svako, pa čak i ribe u vodi. Svakoj stvari prilazi sa određenim putem, a put
koji vodi u Džennet je nauka. Kada prođete pored džennetske bašče, uberite dio njenih plodova. Prisutni ashabi
upitaše: Kakve su to džennetske bašče? Poslanik odgovori: To su naučni skupovi učenih ljudi. Ko traži nauku
na Allahovom je putu, sve dok se ne vrati kući. Ljudi se dijele na dvije kategorije: učene i oni koji uče. Od
ostalih nema kakve koristi. Budi alim - učenjak, traži nauku i podučavaj, slušaj i voli učenjake. Ne budi peto pa
112
da propadneš. Nebesa su ukrašena sa troje: Suncem, Mjesecem i zvijezdama, a Zemlju ukrašavaju pravedni
vladari, poštena ulema i rodna kiša. Svijet opstaje na pravdi vladara, znanju uleme, pobožnosti dobrih ljudi i
velikodušnosti darežljivih. Kada bi se vagala krv šehida i tinta uleme, pretegla bi tinta uleme. Najveće zlo za
nauku je zaborav, a njeno upropaštavanje je da o njoj raspravljaš s onim koji ne shvaća. Četverici ljudi teče i
dospjeva nagrada za dobra djela i poslije njihove smrti: onome koga smrt zateče na Allahovom putu, onome ko
stečeno znanje prenosi na druge, nagrada dospijeva dok traje to znanje, onome koji nešto ostavi i uvakufi,
nagrada teče dok traje vakuf i onome ko je ostavio dobro odgojeno dijete da čini dovu za njega. Čovjeku kome
Allah da znanje, pa ga ovaj sakrije i ne prenese na drugog, Allah će na Sudnjem danu okovati vatrenim okovom.
Ako mi prođe jedan dan u kojem nisam proširio svoje znanje koje me približava (a ne suprostavlja) Uzvišenom
Allahu, tada mi taj dan nije blagoslovljen. Kada čovjek umre, prestanu mu sevabi stizati osim od troje: trajne
sadake, nauke kojom se svijet koristi i dobrog djeteta koji mu dovu čini. Štednja i mudro ekonomisanje je pola
egzistencije i zarade, lijep odnos prema ljudima je pola pameti, a lijepo pitanje je pola znanja i odgovora.
Uzvišeni Allah neće oduzeti ljudima znanje na taj način što će im ga istrgnuti iz njihovih duša nego će im ga
oduzeti tako što će dati da pomru učeni ljudi (ulema), poslije čega na Zemlji neće ostati nijedan učen čovjek
(alim) koji bi mogao biti imam, učitelj i vođa - tada će ljudi uzeti sebi za vođe neznalice džahile i postavljati im
razna vjerska pitanja, a oni će im davati odgovore (fetve) bez odgovarajuće spreme i znanja, čime će svijet
zavoditi i sami sebe upropastiti. Obrazujte i stičite znanje, a znanjem stičite mirnoću i dostojanstvo. Osim toga
budite ponizni i lojalni onima od kojih znanje stičete. Obrazujte se koliko god hoćete, ali tako mi Allaha, nećete
imati koristi od nagomilanog znanja dok ga u djelo ne sprovedete. Učeni ljudi su najbolji među mojim
sljedbenicima, a među njima su najbolji oni koji su milostivi. Znajte da će Allah učenjaku oprostiti četrdeset
grijeha prije nego što neukom (džahilu) oprosti ijedan. Znajte i to da će svjetlo jednog učenjaka na Sudnjem
danu osvjetljavatiti koliko je udaljenost od Istoka i Zapada kao što osvjetljava blistava zvijezda. Položaj onoga
koji traži nauku a živi među neznalicama, isti je kao i položaj živoga među mrtvima. Nauka je temelj i život
Islama, pa ko nešto nauči, Allah će mu nagradu uvećati, a ko nauči i po znanju postupi Allah će ga podučiti
onome što nije znao. Znanje je riznica, a pitanje je njen ključ. Zato pitajte, Allah vam se smilovao, jer će se time
okoristiti četiri osobe: onaj ko pita, onaj ko odgovara na pitanje poučavajući druge, onaj ko sluša i onaj ko voli i
poštuje gore navedene. Znanje je prijatelj vjerniku, razum mu je vodič, dobra djela su mu skrbnik, blagost
pomoćnik, strpljenje vojni zapovjednik, nježnost roditelja a ljubaznost njegov brat. Znanje je dvojako: znanje
koje dopire do srca - što je pravo i korisno znanje, i znanje samo na jeziku formalno znanje, koje će za čovjeka
biti samo dokaz da nešto zna a od toga koristi nema. Znanje treba uvažavati i poštovati kao roditelja. Znanje i
imetak pokrivaju svaku sramotu, a neznanje i siromaštvo ih otkrivaju. Kada se učeni pokvare, pokvari se i
svijet, jer ako je jedan učen čovjek pokvaren, tada se zbog njegove pokvarenosti pokvare i drugi ljudi. Učeni
ljudi su povjerenici Allahovih poslanika. Dobro ih se čuvajte! Učeni ljudi su Allahovi povjerenici nad Njegovim
stvorenjima. Učeni ljudi (ulema) su nasljednici Allahovih poslanika. Držite se vjerskog znanja - ilmuddina prije
113
nego što se izgubi i nestane između vas. Bilježite znanje pisanjem i zapisivanjem. Onoga ko znanje krije i ne
prenosi ga na druge, proklinjat će svaka stvar, pa čak i ribe u vodi i ptice u zraku. Budi učen čovjek ili se
obrazuj dok to ne postaneš, slušaj učene ljude a nemoj biti četvrto, jer ćeš propasti. Na to hazreti Alija upita: A
ko je četvrti Allahov poslaniče? Onaj ko je neuk, a ne pita učene ljude o vjerskim i svjetskim poslovima. Takav
čovjek je sasvim propao - odgovori poslanik. Bolje je da poraniš, u namjeri da nešto naučiš, nego da klanjaš
stotinu rekjata nafile namaza. Ne dolikuje vjerniku da bude laskavac niti zavidnik, osim ako se radi o sticaju
nauke. Moj pravi sljedbenik je učenjak ili osoba koja traži nauku. Allah nije podario znanjem učenog Čovjeka a
da ga, istovremeno nije obavezao da ga javno objašnjava i širi. Jer ko bude skrivao svoje znanje, bit će žigosan
vatrenim žigom na Sudnjem danu. Ljudi ne mogu udijeliti vrijedniju sadaku od nauke koju budu širili. Ne mogu
se sastati dvije ljepše stvari od znanja sa blagošću. Allah će olakšati put do Dženneta čovjeku koji napusti svoju
kuću u potrazi za naukom. Svako ko izađe iz svoje kuće sa namjerom da traži znanje meleki će podmetnuti
svoja krila zadovoljni sa onim što taj čovjek radi sve dok se on ne vrati svome domu. Čovjek koji stekne znanje,
ali ga ne prenosi drugima, sličan je onome koji gomila blago ali ne želi da bilo šta podijeli. Ono što se nauči u
djetinjstvu i mladosti, slično je klesanju u kamenu, a ono što se nauči u starosti, isto je što i pisanje po vodi. Ko
želi udoban život na ovom svijetu neka se obrazuje. Isto tako, ko želi sreću i blagostanje na budućem svijetu
neka se obrazuje. A ko zaželi oboje zajedno - mora se obrazovati. Ko proširi svoje znanje, a istovremeno ne
poveća i ne proširi svoj asketizam on će se time samo udaljiti od Allaha i Njegove milosti. Ko se bavi naukom i
stiče znanje, ne u ime Allaha već radi nekoga ili nečega drugog, neka pripremi za sebe mjesto u Džehennemu.
Ko ode od svoje kuće radi obrazovanja smatra se da je na Allahovom putu sve dok se ne povrati. Ko bude
upitan za nešto što zna, a uskrati odgovor, bit će na Sudnjem danu stegnut obručem od vatre. Onome, ko nekoga
nauči jedan ajet iz Kur'ana ili dio korisnog znanja, teći će Allahova nagrada do Sudnjeg dana. Teško mome
ummetu od pokvarene uleme, teško učenom od neukog a i neukom od učenog.”283 Sa stajališta Islama
najopasniji su neznanje u akciji i znanje u akciji koje ne počiva na religiji i etici. Prema Suhraverdiju spoznaja i
znanje praćeni moralnim ponašanjem glavna su obilježja sufijskog života. Znanost je posljedica i rezultat onog
što se u Kur'anu naziva Et-Takva - puna vjerska svijest, samosvijest i bogobojaznost. Znanje i moralna vrlina ili
krijepost u skladu s Kur'anom su istinska obilježja učene osobe. I Muhammed El-Farabi je smatrao da je
moralan život uvjet prave spoznaje kod čovjeka. U Islamu nije kao kod Sokrata znanje jednako i po
automatizmu vrlina nego vjera jednako vrlina plus znanje. Ko posjeduje znanje dužan ga je širiti u skladu s njim
na temelju vjere živjeti.
Jakub Memić (I.P.H., 123, 352, 544, 615, 624, 841, 1005, 1011, 1308, 1668, 1762, 4, 66, 186, 35, 349, 399, 514, 686, 688, 819,
283
1004, 1046, 1047, 10, 48, 1049, 1050, 1051, 1052, 1053, 1054, 1055, 1072, 1157, 1159, 1204, 1279, 1308, 1370, 1378, 1383, 1405,
1408, 1412, 14, 37, 1473, 1474, 1475, 1534, 1536, 1599, 1614, 1636, 1675, 1676, 1843, 1844)
114
9. DRUŠTVO I SAMOUBISTVO
“Izaziva čovjek i zlo i dobro, zbilja čovjek je nagao (i žuri učiniti sve što mu padne na pamet, ne
gledajući posljedice). A noć i dan Mi smo dvama znacima učinili, pa znak noći uklanjamo, a znak dana
vidljivim činimo, kako biste vi od Gospodara vašega blagodati tražili i kako biste broj godina i računanje
vremena znali. I sve smo Mi pomno objasnili. A svakom čovjeku Mi ćemo djelo njegovo za vrat njegov
privezati, a na Danu sudnjemu izradit ćemo mu Knjigu, otvorenu će je. susresti: Svoju knjigu čitaj! dosta ti je
što ćeš danas protiv sebe svoj račun sviđati! Ko se Pravom stazom uputi, na dobro svoje se uputio, a ko
stramputicom i zabludom krene, protiv sebe krenuo je. Niko nositi neće onoga drugog breme! I nikoga Mi
nismo kaznili dok ne bismo poslanika poslali. A kad god smo htjeli Mi uništiti grad neki, onima na raskoš
sviklim u njemu dobro smo naređivali, ali oni bi u gradu griješili i riječ protiv njega obistinjena bi, i Mi smo ga
do temelja rušili!”284
“O vjernici, čuvajte sebe i porodice svoje od vatre Čije gorivo bit će ljudi i kamenje, nad njome meleki,
strogi i žestoki, bit će, Allahu oni neposlušni nisu u onom što naredio im je, i koji će učiniti, to što naređeno
nnma je! O nevjernici, danas se ne ispričavajte! Bit ćete samo kažnjeni onako kako ste radili.”285
“I na Allahovu putu dijelite imkama svojim u propast sebe ne bacajte, i dobro činite! Allah, zbilja, voli
dobročinitelje.”286 “Allah je nebesa i zemlju s istinom stvorio, i svaka će duša biti nagrađena ili kažnjena prema
onom što je zaradila, njima se učiniti neće nikakva nepravda! Da li si vidio onoga koji je strast svoju uzeo za
svoga Boga, onoga koga je Allah prepustio zabludi, znajući ga, i pečat stavio na sluh njegov i srce njegovo, a na
vid njegov koprenu navukao! I ko će ga uputiti stazom pravom nakon Allaha? Zar se nećete opomenuti? I oni
(nevjernici mušrici) vele: Ima samo život naš na svijetu ovome “umiremo i živimo, i samo nas uništava
vrijeme!“ Oni o tome nemaju nikakvo sigurno znanje, oni samo pretpostavljaju! A kad im se naši ajeti jasni
kazuju, oni drugog dokaza nemaju, osim što kažu: Dovedite nam pretke naše pomrle, ako istinu zborite! Ti reci:
Allah vas oživljava, zatim će vas usmrtiti i potom će vas na Danu Sudnjem, u koji sumnje nije i nema, sakupiti,
ali većina svijeta ne zna! I samo Allahu pripada vlast nebesa i zemlje! A na Dan kada nastupi smak svijeta, toga
dana lažljivci će biti gubitnici. I ti ćeš vidjeti kako svaki narod kleči, svaki narod će biti pozivan po svojoj
Knjizi! Danas ćete dobiti nagradu ili kaznu, prema onome kako ste radili. Ova naša knjiga govori o vama istinu,
jer mi smo tražili da se zabilježi sve što ste radili vi. A one koji su vjerovali i dobra djela činili - pa, njih će
Gospodar njihov u svoju samilost uvesti. To će očita pobjeda biti! A koji nisu vjerovali - zar vam nisu bili
kazivani Moji ajeti, pa ste se vi oholili i narod griješnički ste bili?! A kad se kaže: Allahovo je obećanje istina, i
284
285
Ku’ran (El-Tahrim, 6 i 7)
286
115
u smak svijeta sumnje nema! Vi nevjernici kažete: Ne znamo mi šta je smak svijeta! Mi samo pretpostavljamo,
mi uvjereni nismo! I pokazana će im biti zla djela koja su počinili, i ono, čemu su se rugali: skoliti će ih sa
strana svih! I reći će se: Danas ćemo vas zaboravu prepustiti, kao što ste i vi susret ovog dana vašega zaboravili,
i vaše stanište vatra će biti, neće vam niko moći pomoći! A to je zato jer ste vi Allahove ajete za ruglo uzimali i
zavarao vas je život ovosvjetski. danas iz vatre njih niko neće moći izvesti niti će se od njih da se Allahu umile
tražiti! A sva hvala Allahu pripada Gospodaru nebesa i Gospodaru zemlje Gospodaru svih svjetova! Njemu
pripada veličanstvenost na nebesima i zemlji! On je silni i mudri!”287 Svjesno, namjerno, slobodno, planirano,
ciljano i unaprijed programirano ubistvo drugog čovjeka bez opravdanog i utemeljenog razloga Kur'an po težini
i grijehu uspoređuje sa uništenjem vascijelog ljudskog roda: “I zbog toga smo Mi sinovima Israilovim propisali:
Ko ubije nekoga, koji ubio nikoga nije, ili koji na zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve! A ako
bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi! Njima su poslanici naši jasno
dokaze donosili, ali su mnogi ljudi opet na zemlji sve granice zla prelazili.”288 Kao što je namjerno ubistvo
nevinog, ni krivog ni dužnog čovjeka, po grijehu i težini ravno uništenju ljudskog roda tako je samoubistvo ili
suicid, također prema odredbi Kur'ana, bacanje samog sebe vlastitim rukama u propast. Suicid ili samoubistvo
se može označiti autodestrukcijom, autoterorom, samouništenjem, autonegacijom, samoporicanjem, krajnjim
autonasiljem i najradikalnijim mazohizmom. Što je najhitnije, sa stajališta Islama, na temelju Kur'ana i
Poslanikovog Hadisa, i ubistvo i samoubistvo su negacija, destrukcija i uništavanje života čovjeka i ljudi
najvišeg dara i najveće Allahove milosti ljudima. Upravo zato, kao takvi, i ubistvo i samoubistvo su težak i
skoro neoprostiv grijeh. Ubistvo i samoubistvo spadaju u tešku kategoriju zločina. Francuski filozof i književnik
Albert Camus u duboko misaonom i potresnom djelu “Pobunjeni čovjek” razlikuje dvije vrste zločina: “Ima
zločina iz strasti i zločina iz logike. Kazneni ih zakonik dosta lahgodno razlikuje po predumišljaju. Mi smo u
vremenu predumišljaja i savršenog zločina. Naši zločinci nisu više ona razoružana djeca što se pozivahu na
izgovor ljubavi. Oni su, naprotiv, odrasli i njihov je alibi nepobitan, to je filozofija koja može služiti svemu, čak
pretvaraju ubojice u suce. Heathcliff iz Orkanskih visova (u romanu Emily Bronte) pobio bi čitavu zemlju samo
da bi posjedovao Cathy, ali ne bi mu palo na um reći da je to umorstvo razumno ili opravdano nekim sustavom
on bi ga izvršio, tu prestaje čitavo njegovo uvjerenje. On pretpostavlja snagu ljubavi i karakter. Kako je
ljubavna snaga rijetka, umorstvo ostaje iznimka i tada zadržava izgled narušavanja poretka. Ali od časa kad u
nedostatu karaktera hitamo da sebi priskribimo neku doktrinu, od časa kad zločin počne umovati o sebi, on buja
kao sam um, on poprima sve oblike silogizma. Bio je osamljen kao krik, evo ga sad univerzalno poput znanosti.
Jučer osuđen, danas važi kao zakon. Zločin iz logike, to je napor da razumijem svoje doba. Smatrat će se možda
da epoha koja je za pedeset godina iskorijenila, porobila i ubila sedamdeset miliona ljudi mora biti samo i prije
svega osuđena. Potrebno je ipak razumjeti njezinu krivnju. U naivnim vremenima kad je tiranin radi veće slave
287
288
116
sravnjivao gradove sa zemljom, kad je rob prolazio kroz slavljem ispunjene gradove lancem privezan za
pobjednikova kola, kad su neprijatelja bacili zvijerima ispred sakupljenog naroda, savjest je pred tako
bezalenim zločinima mogla ostati nepokolebljiva a rasuđivanje jasno. Ali robovski logori pod stijegom slobode,
pokolji opravdani ljubavlju prema čovjeku ili smislom za nadljudskost, u stanovitom smislu onesposobljuju
rasuđivanje. Onoga dana kad se zločin počne kititi trofejima nevinosti, neobičnim obratom svojstvenim našem
vremenu, nevinost, od časa kada počne djelovati, uzdržavati da ne ubija. Mi možemo djelovati samo u našem
trenutku, među ljudima koji nas okružuju. Nećemo znati ništa dokle god ne budemo znali imamo li prava ubiti
tog drugog pred sobom ili pristati na to da on bude ubijen. Budući da svako djelovanje danas vodi k izravnom
ili neizravnom umorstvu, ne možemo djelovati prije nego li saznamo da li i zašto moramo zadavati smrt. U doba
idologija valja izravnati račune s umorstvom. Ako umorstvo ima svoje razloge, naša epoha i mi sami dosljedni
smo. Ako ih nema, mi smo ludi i nema drugog izlaza nego đa nađemo neku dosljednost ili da odustanemo. Na
nama je, u svakom slučaju, da jasno odgovorimo na pitanje što nam je postavljeno u krvi i buci ovoga (20. og)
stoljeća. Jer zadano nam je pitanje. Prije trideset godina, prije no što bi se odlučilo na ubijanje, mnogo se
negiralo, da bi se napokon samoubojstvom negiralo sebe. Ideologija vara, čitav svijet s njim, i ja sam, zato ću
umrijeti: samoubojstvo biješe pitanje. Ideologija danas ne negira više od drugih koji samo varaju. Tada se ubija.
Svake zore, odličijima nakićene ubojice šuljaju se u ćeliju: umorstvo jest pitanje. Oba se rasuđivanja,
međusobno podržavaju. Bolje reći, ona nas drže, i to tako čvrsto da ne možemo više izabirati svoje probleme.
Ona nas (ubistvo i samoubistvo) izabiru, jednog za drugim. Prihvatimo da budemo izabrani! Ovaj esej stavlja
sebi za cilj da pred umorstvom i pobunom nastavi razmišljanje započeto oko samoubojstva i pojma apsurda. A
ono nam u pogledu umorstva ne donosi ništa osim proturječja. Kad iz osjećaja apsurda hoćemo ponajprije
izvući pravilo djelovanja, on nam u najmanju ruku čini umorstvo ravnodušnim i prema tome mogućim. Ako ni
u šta ne vjerujemo. Ako ništa nema smisla i ako ne možemo potvrditi nikakvu vrijednost (pa ni život), sve je
moguće i ništa nije važno. Nema ni za, ni protiv, ubojice nema ni krivo, ni pravo. Možemo hraniti vatru
krematorija kao što se također možemo žrtvovati da njegujemo gubavce. Zloća i krepost slučaj su ili hir. Odlučit
ćemo onda da ne djelujemo, a to se u najmanju ruku svodi na to da prihvaćam umorstvo drugog, što ne
isključuje mogućnost da skladno žalimo nesavršenost ljudi. Zamislit ćemo još da nadomjestimo djelovanje
tragičkim diletantizmom, a tada je ljudski život samo ulog. Možemo napokon postaviti sebi za cilj da
započnemo neku akciju koja neće biti bezrazložna. U ovom potonjem slučaju, u nedostatku više vrijednosti koja
će usmjeravati akciju, upravit ćemo se prema neposrednoj uspješnosti, budući da ništa nije istinito ni lažno,
dobro ni loše, pravilo će biti da se pokažemo što uspješniji, to jest što jači. Svijet tada neće više biti podijeljen
na pravedne i nepravedne, nego na gospodare i robove. Zato, na koju god se stranu okrenemo, u srcu negacije i
nihilizam, umorstvo ima svoje povlašteno mjesto. Ako dakle hoćemo zauzeti apsurdno stajalište, moramo se
spremiti da ubijamo, dajući tako prednost logici nad skrupulama, koje ćemo smatrati varljivim. Razumije se, za
to bi bile potrebne nekakve pobude. Ali, sve u svemu, manje no što se misli, sudimo li po iskustvu. Uostalom
117
uvijek je moguće, kao što se obično vidi, dati ubijati. Sve bi se stoga uredilo u ime logike, kada bi logici to
zaista koristilo. Ali logoci ne može koristiti stajalište što joj omogućuje da vidi kako je umorstvo sad moguće a
sad nemoguće. Jer pošto je u najmanju ruku učinila čin ubijanja ravnodušnm, apsurdna analiza u najvažnijoj od
svojih posljedica napokon ga ipak osuđuje (kad apsurdnoj analizi, odgovara umorstvo onda ga imenuje
antiterorizmom a kada ne odgovara imenuje ga terorizmom). Posljednji zaključak apsurdnog rasuđivanja smatra
da se ne bi moglo s time složiti a da ne zanijeće vlastite postavke. Takav zaključak, po njemu, bio bi bijeg ili
izbavljenje. Ali jasno je da to rasuđivanje istodobno, prihvaća život kao jedino nužno dobro jer on dopušta
upravo to suočenje jer bez njega apsurdna opklada ne bi imala podloge. Da bi kazala kako je život apsurdan,
svijesti je potrebno da da živjeti. Kako sačuvati za sebe isključivu korist takva rasuđivanja bez znatna ustupka
smislu za udobnost. Od časa kad je to dobro prepoznato kao takvo, ono pripada svim ljudima. Ne možemo
pridati logiku ubojstvu ako je uskratimo saoubojstvu. Duh prožet idejom apsurda dopušta bez sumnje umorstvo
iz fatalnosti, on ne bi mogao prihvatiti promišljeno umorstvo. S obzirom na suočenje, umorstvo i samoubojstvo
jedno je te isto (negacija života), oboje treba zajedno prihvatiti ili odbaciti. Isto tako apsolutni nihilizam, onaj
što prihvaća da opravda samoubojstvo, još lakše srlja u promišljeno umorstvo. Ako naše doba lahko dopušta
umorstvu da ima svoja opravdanja, to je zbog ravnodušnosti prema životu, koja je oznaka nihilizma. Bilo je
zacijelo epoha u kojima je strast za životom bila tako jaka da je također izbijala u zločinačkim krajnostima. Ali
te su krajnosti bile kao opeklina nekog užasnog užitka. One nisu bile onaj monotoni red ustanovljen kakvom
oskudnom logikom u čijim se očima sve izjednačuje. Ta je logika izdigla vrijednosti samoubojstva kojima se
naše doba hranilo do njihove krajnje posljedice koja je ozakonjeno umorstvo. Ona istodobno kulminira u
kolektivnom samoubojstvu. Najočigledniji dokaz pružila je hitlerovska apokalipsa 1945. Uništiti se nije
predstavljalo ništa luđacima koji su u jazbinama sebi pripremali apoteoznu smrt. Bitno je bilo ne uništiti se sam
nego povući za sobom čitav svijet Na stanovit način, čovjek koji se ubije u samoći čuva još neku vrijednost jer,
očigledno ne priznaje sebi prava na život drugih. Dokaz je zato što se on nikada ne koristi užasnom silom i
slobodom koju mu daje njegova odluka da umre kako bi ovladao drugima, kada nije iz mržnje, svako je
osamljeno samoubojstvo, s nekog gledišta, velikodušno ili prezirno. Ali prezire se u ime nečga. Ako je svijet
ravnodušan na samoubojstvo, to je zbog toga što on ima neku ideju o onome što svijetu nije ili ne bi moglo iti
ravnodušno, smatramo da sve uništavamo i da sve odnosimo sa sobom, ali iz same te smrti preporađa se neka
vrijednost koja bi možda bila zavrijedila da se živi. Apsolutna negacija nije, dakle, iscrpena samoubojstvom. Mi
je ne možemo iscrpsti osim apsolutnim uništenjem sebe i drugih. Ne možemo je živjeti, osim, u najmanju ruku,
težeći prema toj iznimnoj granici. Samoubojstvo i umorstvo ovdje su dva lica istog reda nesretne inteligencije
koja patnji ograničenog opstanka pretpostavlja crnu egzaltaciju, gdje se poništavaju zemlja i nebo. Odreknu li se
razlozi samoubojstvu, nemoguće ih je dopustiti umorstvu. Nemoguće je biti nihilist napola. Apsurdno
rasuđivanje ne može istodobno sačuvati život onome koji govori i pristati na žrtvovanje drugih. Od časa kad se
prizna nemogućnost apsolutne negacije, a nju priznati na neki način znači živjeti, prvo što se ne može negirati
118
jest život drugog. Tako, isti pojam koji nam je dopuštao da mislimo kako nam je umorstvo ravnodušno,
oduzima mu opravdanje i vraćamo se u neosnovanost iz koje smo pokušali izići. Praktički, takvo nas
rasuđivanje istodobno uvjerava da se može i ne može ubijati. Ono nas ostavlja u proturječju, bez ičega što
možemo spriječiti umorstvo ili opravdati ga, da prijetimo i da nam se prijeti, povučemo čitavom jednom
epohom grozničavom od nihilizma, pa ipak osamljene, s oružjem u ruci i stisnuta grla. Ali to bitno proturječje
ne može da se ne pojavi s mnoštvom drugih od časa kad se želimo održati u apsurdu, zanemarujući njegov pravi
značaj, da je on proživljeni prijelaz, polazište, ekvivalent - u egzistenciji - u Decartesovoj metodičkoj sumnji.
Apsurd je proturječe u samome sebi. On je proturječje u svojem sadržaju jer isključuje vrijednosne sudove
hoteći održati život, dok je život po sebi vrijednosni sud. Disati, znači suditi. Sigurno je krivo reći da je život
neprestan izbor. Ali je istina da se ne može zamisliti život lišen svakog izbora. S toga običnog gledišta apsurdni
je stav kao čin nezamisliv. On je nezamisliv živi u samom svom izrazu. Svaka filozofija ne-značenja počiva na
proturječju same činjenice koju izražava. Ona time daje minimum suvislosti nesuvislosti, uvodi dosljednost u
ono što, ako joj je vjerovati, nema nastavka. Govoriti znači ponovo uspostavljati. Jedini suvisli stav zasnovan na
ne-značenju bila bi šutnja kad sama šutnja ne bi značila. Savršena apsurdnost pokušava biti nijema. Ako govori,
to je stoga što u tome nalazi zadovoljstvo ili, kako ćemo vidjeti, što se smatra privremenom. Upravo to
zadovoljstvo, to uvažavanje sebe označuje dvostruk dvosmisao apsurdnog stava. Apsurd koji hoće izraziti
čovjeka u njegovoj samoći, navodi ga na stanovit način da živi pod zrcalom. Početni raskid dolazi tada u
opasnost da postane udoban. Nije nam nedostajalo velikih pustolova apsurda. Ali, najposlije, njihova se veličina
mjeri po tome što su odbili zadovoljstva apsurda da bi zadržali samo njegove zahtjeve Oni uništavaju zbog
najvišeg, ne zbog najmanjeg: “Moji su neprijatelji oni koji žele srušiti a ne stvoriti sebe,” kaže Nietzsche. On
ruši, ali zato da bi pokušao stvoriti. I on uznosi poštenje, šibajući uživaoce što “svinjski rokću.” Da bi izbjeglo
samozadovoljstvo, apsurdno rasuđivanje nalazi tad odricanje. Ono odbija rasipanje i završava u proizvoljnom
ogoljenju u odluci na šutnju, u čudnoj askezi pobune. Rimbaud, koji pjeva o “lijepom zločinu što pijuče u
uličnom blatu,” hita u Harar da bi se samo žalio, zbog toga što ondje živi bez porodice. Za njega život bijaše
“farsa u kojoj valja svima igrati.” Ali u samrtnom času, evo gdje uzvikuje svojoj sestri: “Ja ću ići pod zemlju (u
suicid), a ti, ti ćeš hodati pod suncem!” Uzet kao životno pravilo, apsurd je dakle proturječan. Je li onda čudno
što nam se pruža vrijednosti koje hi za nas odlučile o opravdanosti umorstva? Nije moguće, uostalom, utemeljiti
stav na nekom povlaštenom čuvstvu. Osjećaj apsurda je samo osjećaj kao i ostali. Činjenica što je dao svoju
boju tolikim mislima i činima između dva (svjetska) rata samo dokazuje njegovu moć i njegovu osnovanost. Ali
jakost nekog osjećaja (bilo kojeg) ne povlači za sobom njegovu univerzalnost. Greška čitave jedne epohe bila je
što je izložila ili je smatrala izloženima opća pravila akcije počevši od nekog izdvojenog čuvstva kojemu je, kao
čuvstvu, bio svojstven pokret nadilaženja sebe. Velike patnje kao i velika sreća, mogu biti na početku nekog
rasuđivanja. One su zagovornici. Ali ne možemo ih nalaziti i sačuvati čitavim tokom onih razmatranja, ako,
dakle, bijaše osnovano uvažavati apsurdni senzibilitet, dijagnosticirati bolest kakvu nalazimo u sebi i u drugih,
119
nemoguće je u toj osjetljivosti i u nihilizmu što ga ona pretpostavlja ne vidjeti ništa drugo osim polazišta,
življene kritike, ekvivalenta, na planu egzistencije, sistematske sumnje. Nakon toga valja razbiti nepomične igre
zrcala i ući u neodoljivo kretanje kojim apsurd nadilazi sebe sama. Pošto smo razbili zrcalo, ne ostaje nam ništa
što bi nam moglo poslužiti da odgovorimo na pitanje stoljeća. Apsurd, kao i metodična sumnja, stvorili su
tabulu razu. On nas ostavlja u slijepoj ulici. Ali kao i sumnja, on može vraćajući se unatrag, upraviti neko novo
traženje. Rasuđivanje se tada nastavlja na isti način. Ja vičem da ni u šta ne vjerujem i da je sve apsurdno, ali ne
mogu sumnjati u svoj krik i potrebno mi je barem vjerovati u svoje prosvjedovanje. Prva i jedina očitost koja mi
je tako dana unutar doživljava apsurda jest pobuna. Bez ikakva znanja, morajući brzo ubijati ili pristati da se
ubija, ja raspolažem samo tom očitošću što se još pojačava raskidanosti u kojoj se nalazim. Pobuna se rađa iz
prizora nerazumnosti, pred nepravednim i neshvatljivim položajem. Ali njezin slijepi polet ište red usred kaosa i
jedinstvo u srcu onoga što izmiče i nestaje. Ona viče, ona zahtijeva, ona hoće da sablazan prestane i da se
napokon utvrdi ono što se do sada neprestano ispisivao po moru. Ona je zaokupljena preobrazbom. Ali
preobražavati jest djelovati, a djelovati sutra će biti ubijati dok ona nezna je li umorstvo opravdano. Ona rađa
upravo činove što se od nje traži da ih opravda. Treba dakle da pobuna nalazi svoje razloge u sebi samoj jer ih
ne može naći ni u čemu drugom. Ona mora pristati na samopreispitivanje kako bi se naučila ponašati. Dva
stoljeća pobune, metafizičke ili povijesne, upravo se nude da o njima razmišljamo. Čudesna povijest što je
ovdje evocira povijest je evropskog ponosa. Pobuna bi nam u svakom slučaju mogla podastrijeti svoje razloge
tek pošto se ispitaju njezini stavovi, njezini zahtjevi i njezine tekovine. U njezinim se djelima možda nalazi
pravilo djelovanja koje nam apsurd nije mogao pružiti, naznaka barem o pravu ili dužnosti ubijanja i napokon,
mada u neko stvaranje. Čovjek, je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest. Pitanje je da se sazna može
li ga to odbijanje dovesti samo k uništenju drugih i njega sama, mora li se svaka pobuna završiti u opravdanju
općeg umorstva ili, naprotiv, ne težeći prema nemogućoj nevinosti, ona može otkriti načelo neke razumne
krivnje.”289
“Na tragu Camusove misli da je čovjek jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest” da se zamjetiti
i konstatirati da nikada niko osim čovjeka ne može govoriti, tvrditi, praviti se, i ponašati da jeste ono što nije i
da poriče i negira ono što jeste. Upravo Kur'an poziva ljude da posmatraju i proučavaju kako univerzum,
kosmos i prirodu tako i društvo i njegovu povijest. Zašto? Zato što bez obzira na sve nijanse i razlike između
prirodnih i ljudskih pojava Stvoritelj prirode i društva je Jedan i u tome se sastoji istovjetnost prirodnih i
društvenih pojava i njihova nerazdvojnost i međusobno nesuprostavljanje kao što čini Evropa unazad pet
stoljeća. U suočavanju i proučavanju prirode i društva uočava se da su prirodne pojave pristupačnije i
jednostavnije propitivaju od društvenih. Prirodne pojave se često u okviru teorije reverzibiliteta ponavljaju na
gotovo identičan način, a društvene i kada se ponavljaju nikada se, u okviru teorije ireverzibiliteta, ne
ponavljaju na istovjetan način i uvijek u njima pored starog ima i nešto novo. Objekti istražianja prirodnih
289
Albert Camus (Pobunjeni čovjek)
120
nauka su lišeni svjesnih akcija. Oni se pokazuju onakvima kakvi jesu i u njima ne postoji mogućnost planskog
namjernog, voljnog i svjesnog prikrivanja stvarnih pojava i činjenica. U prirodi nema munatika - janusovca,
zulvedžhajnova - dvoličnjaka, muraija - transparentno lažnih ljudi, kaziba - lažova, sarika - kradljivaca, fasika -
griješnika i idrama - perverzija. Dakle, niko osim čovjeka nikada ne može govoriti i oponašati da jeste ono što
nije i da nije ono što jeste. Prirodne pojave se mogu lakše ispitivati od društvenih pojava i to eksperimentalnim
putem, posmatranjem i iskustvom pa se čak mogu izazivati umjetnim putem u laboratoriji, dok društvene ne
mogu. Društvene pojave su u drugačijem položaju i one su kompleksnije po svojoj naravi i sadržaju i
zakonitosti i njihova zbivanja su dublja i skrivenija od prirodnih. Teže ih je uočiti jer su njihovi nosioci ljudi
kao misaona bića koja raspolažu slobodom, sviješću, savješću, osjetilima, razumom, umom, voljom, namjerom,
vizijom, htijenjima, osjećajima, željama, strastima, mitovima, interesima i instiktima, što nije prisutno u
prirodnim predmetima. Zato je ljudsko ponašanje moguće skrivati, podešavati, poželjno namještati: murailuk-
transparentnost, munafikluk-dvoličnost. Nema životinje ili biljke koja je munafik i muraija. To mogu biti samo
ljudi. Zato kada se govori o ljudskim pojavama i ono što čini društveno uvijek se ističe da na veze, odnose,
relacije i komunikacije, među ljudima u bitnom smislu, izvana, utiču prirodna i ljudska odnosno društvena
sredina preko odgoja, putem navika i običaja u porodici, obrazovanja i školovanja i socijalizacije zatim ličnost,
karakter, temperament i kapacitet svakog pojedinca a iznutra na kvalitet veza među ljudima presudno utječu
religija i etika, kultura i pravo. To su oni činioci i faktori koji u ljudima i čovjeku oblikuju ono što se zove
društveno, zapravo tema sociologije za Leopold fon Wiessea i nije društvo, koje u bezbrojnim drugim likovima
može biti tema drugih disciplina, nego društveno čiji su osnovni elementi kao supstanca društvenih pojava
društveni procesi: “Društveno,“ piše Wiese, „čini skup društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja i
razdvajanja ljudi u društvenom prostoru.” Procesi spajanja su upoznavanje, približavanje, prilagodavanje,
udruživanje i asimilacija, a procesi razdvajanja su utakmica, opozicija i sukob. Konkretne forme procesa među
ljudima mogu biti različite i raznovrsne. Spajanje - razdvajanje, privlačenje - odbijanje, prilagodavanje -
neprilagođavanje i konflikt, udruživanje - razdruživanje, kreacija - rušilaštvo, suradnja - sukobi, voljni - stijski,
materijalni - duhovni. Ustvari, društveni procesi ili društveno izazivaju promjene u prirodi, svijetu, čovjeku i
društvu. Iz društvenih procesa kao sadržaja, supstance, srčike i jezgra društvenog života formiraju se društveni
odnosi kao labilna ili stabilna stanja povezanosti ili razdvojenosti. Kvalitet ovih odnosa iznutra je bitno
uvjetovan i određen religijom, etikom, kulturom i pravom. Tako francuski sociolog Emile Durkheim,
utemeljitelj suicidologije u djelu “Samoubistvo,” razmatra odnos i korelaciju između suicida i socijalnih
činilaca ili faktora. Samoubistvo ili sucid prema Durkheimu, nepobitno pokazuje stupanj integriranosti ili
neintegriranosti čovjeka kao jedinke, kao ličnosti i personalnosti u socijalni sistem. Nikada se individualno
ponašanje ne može posmatrati izolirano nego isključivo u socijalnom kontekstu. Zašto? Zato što društvene
pojave, koje se u biti sastaju iz društvenih procesa, društvenih odnosa i društvenih tvorevina, za Durkheima,
nisu ni ekonomske, ni privredne, ni biološke, ni geografske, ni mehaničke, ni psihičke naravi, već su to pojave
121
kolektivne svijesti, kolektivne predodžbe, utemeljene na kolektivnoj duhovnoj supstanci. Društvene pojave u
koje bez sumnje, u okviru socijalne psihopatologije i psihopatologije spadaju ubistvo i samoubistvo, u biti su
određene kvalitetom i intenzintetom kolektivne svijesti na kojoj počivaju. A tu kolektivnu svijest uvjetuju,
sadržajem ispunjavaju i determiniraju elementi kolektivne duhovne supstance a to su: kolektivne predstave -
religija kolektivna moralna načela, principi i vrijednosti - etika kolektivne norme, zakoni i dužnosti - pravo i
kolektivni obrasci ili modeli - kultura. U pokušaju razumijevanja, smislenog povezivanja i uzročno-
posljedničkog promicanja i objašnjavanja korelacije, sudatosti, supovezanosti i suodnosa suicid - socijalni
faktori, Durkheim odlučno odbacuje urođene tendencije i nagon smrti ili duh tanatosa i djelovanje svemirskih
sila u smislu nesretnih dana, sedmica, mjeseci, zvijezda, plima, oseka, mijena mjeseca i uštapa. On u prvi plan
svojih posmatranja i analiza postojanje kohezije - nekohezije, integracije - dezintegracije, sličnosti ili različitosti
kod religijskih ili profesionalnih grupa. U tom pogledu on nije nikakav izuzetak nego slijed istog koda i reda
stvarnosti kod građanskih sociologa. Tako za imenitelja sociologije Augustea Contea u okviru uzajamnih
odnosa i reakcija ljudi jedni na druge vrše neprestane utjecaje u okviru društvenog poretka. Prirodu ove
uzajamnosti on zasniva na temelju društvene saglasnosti koja je temelj političkog poretka, koji univerzalno
značenje ima u principu harmonije i osjećanju saradnje. To je instinkt urođene simpatije i on se realizuje kao
jedinstvo i saradnja. Instinkt simpatije je elementaran i urođen a u pojedincu se razrađuje i dograđuje kroz
duhovne idejne, moralne i intelektualne vidove jedinstva i saradnje na temelju religije, etike, kulture i prava
pomoću odgoja u porodici, obrazovanja u školi i socijalizacije u društvu, na osnovu kojih funkcionira i održava
se društveni poredak. Dosljedno tome, misaonih duhovni, idejni i moralni, religiozni, kulturni i normativni
elementi jačaju društvenost. I po učenju funkcionalista saglasnost pojedinačnih volja (konsenzus) je taj
nevidljivi cement koji sve pojedince i dijelove povezuje u jednu cjelinu zajedničkim moralnim vrijednostima,
religijskim predstavama, pravnim normama i kulturnim modelima. Naravno, moralnim vrijednostima,
religijskim predstavama, pravnim normama i kulturnim modelima, djeca se uče sveukupnim odgojem u
porodici, obrazovanjem u školi i socijalizacijom u društvu. Svaki društveni sistem sačinjava bezbroj pojedinaca
i atoma koji su nošeni svojim ličnim ciljevima i interesima. Ako je akcija svakog pojedinca, tvrde
funkcionalnosti, rukovođena religijskim vrijednostima, moralnim principima, pravnim normama, kulturnim
modelima i idejama, tada se ponašanja svih pojedinaca povezuju u jedan jedinstven harmoničan i funkcionalan
organizam. Ova integracija zajedničkih religijskih istina, moralnih principa, pravnih normi, kulturnih vrijednosti
i ideja je jezgro i cement društvenog sistema, reda i poretka iznutra. Čovjek i ljudi od rođenja su podložni
moralno-etičkom odgoju, obrazovanju i socijalizaciji. U početku to djeca prihvataju kao prisilu, što je
neminovnost, a kasnije to usade u svoju ličnost i to postaje sastavni dio njihove unutrašnje savjesti. Svako
društvo koje se sastoji iz miliona različitih pojedinaca sa različitim interesima održava ravnotežu ili ekvilibrij i
sistem ili poredak na dva načina, društvenom kontrolom preko pravnih normi i sankcija, dakle mehanizmom
prisile i, nastojanjem društva iznutra da putem moralnog odgoja, obrazovanja i socijalizacije, prenese na sve
122
svoje članove iste moralne principe, kulturne modele i vrijednosti, religijske predstave, i pravne norme. Kako
kaže Talcott Parsons “jedina preventiva protiv započinjanja rata svih protiv svih, jeste opća saglasnost o
zajedničkim moralnim vrijednostima.” Da bi razumijeli i shvatili korelaciju suicid-socijalni činioci sa
intenzitetom i kohezijom religijskih ili profesionalnih grupa kod Durkheima prije toga moramo znati kategoriju
zajednice i društva kod Ferdinanda Tonniesa. Za njega, zajednica je takav društveni oblik koji nastaje prirodno i
ona je realna i organska. Zato u njoj postoji intimitet članova i jaka međusobna kohezija. Iako su zajednice
oblici koji su karakteristični za niže oblike društvenog razvitka, ipak, one se protežu kroz cijelu povijest
čovječanstva. U početku su ljudi povezani krvnim srodstvom kroz porodice, rodove, bratstva, plemena, a u
procesu razvoja postoji tendencija da se zajednica krvi proširi do zajednice mjesta stanovanja (mahala, selo,
varš, kasaba, grad i država). U daljnjem razvoju formira se društvo i razne vrste društvenih skupina. Za razliku
od zajednice, društvo je takva socijalna grupacija u kojoj se ljudi povezuju po svojoj vlastitoj volji, a ne po krvi
i tlu. Ono je umjetni, vještački organizam i rezultat civilizacije, za razliku od zajednice koja je prirodna,
odnosno društvo je organski razdvojena grupa. Svaka zajednica ljudi ima neke bitne karakteristike i i razlike od
društva: zajednicu karakteriše opća i organska volja - društvo volja pojedinca. U zajednici nema individualnosti
kod članova - u društvu postoji individualnost članova. U zajednici dominiraju interesi zajednice - u društvu
interesi pojedinaca. U zajednici na idejnom i duhovnom planu vjera ima presudnu ulogu - u društvu doktrina ili
svjetonazor. U zajednici religija regulira individualni, javni i sveukupni ljudski život - u društvu javno mnijenje.
U zajednici pojedinačno i kolektivno ponašanje određuju običaji i navike, a u društvu moda. U zajednici je
prirodna solidarnost - u društvu ugovorna solidarnost i trgovina. U zajednici dominira zajedničko - u društvu
privatno vlasništvo. Glavna veza u zajednici je veza vjere ili veza prirode koja je unutrašnja ili nužna i
neminovna u društvu vlastita ili lična volja sa društvom uspostavlja ugovorne odnose, veze i komunikacije.
Prirodnu solidarnost Durkheim naziva mehaničkom a društvenu ili funkcionalnu organskom. Tako on navodi da
je 1969. godine u Engleskoj na milion ljudi bilo 67 samoubica, u Francuskoj 135, a u Danskoj 277. Zašto je u
Danskoj, zemlji istog kulturno-civilizacijskog kruga ima apsolutno veću stopu, dva puta veću od Francuske a
četiri puta od Engleske i pri tome odbacujući urođene tendencije i djelovanje svemirskih sila. Bitno je da, prema
njemu broj samoubistava direktno ovisi od kohezije ili majka kod religijskih i profesionalnih (funkcionalnih)
grupa. Kao čin solidarnosti kohezija je neodvojiva od grupnog života. Protestanti, zato što su manje itnegrisani
sa slabijom kohezijom i puno manje vezani za Crkvu kao kolektivnu duhovnu majku mnogo se više ubijaju od
katolika, vojnici od civila usljed izoliranosti, usamljenosti i dosadnog i jednoličnog života, neoženjeni od
oženjenih. Više se ljudi ubijaju umiru nego u ratu, u vrijeme ekonomske krize i nestabilizacije i recesije nego u
doba prosperiteta i blagostanja. Broj i procenat samoubistava u jednoj zemlji, zajednici i društvu pokazuje
intenzitet, sadržaj i karakter kohezije i nekohezije, integracije i dezintegracije, harmonije i disharmonije,
funkcionalnosti i disfunkcionalnosti konkretnog društva. Nedavno je jedan pravoslavni svećenik na šumsko-
paljanskoj televiziji (SRNI) tačno i precizno konstatirao da Islamska kultura i civilizacija ne poznaje i ne
123
priznaje suicid. Mada je ta konstatacija i istinita i tačna sadašnji muslimani i poznaju i u nemalom broju čine i
izvršavaju samoubistva. Da je to jasna aberacija i negacija Islamskih propisa težak i neoprostiv grijeh koji
pripada istom redu, od Boga zabranjenih stvari u to nema nikakve sumnje. Bitno je napomenuti da u knjizi
“Samoubistvo” Durkheim vrši klasifikaciju, sistematizaciju i tipologizaciju samoubistava. On time uočava i
navodi nekoliko tipova suicida. Prvo, suicid iz alturizma - kod dubokog moralnog osjećaja, brige i solidarnosti
prema društvu. Primjer takvog altruističkog žrtvovanja je samospaljivanje češkog studenta Jana Palaha na
Vaclavskim Namjestima u Pragu 1968. u znak protesta i otpora protiv sovjetske invazije Čehoslovačke. Drugi
sucid iz egoizma. To je samoubistvo usamljenika, ospoljenih, otuđenih, postvarenih, alijeranih ljudi koji žive u
“Usamljenim gomilama” prema Dejvidu Rismanu u prašumama i džunglama velegradova. U velegradovima
gdje su ljudi otuđeni i prekinuti veza i sa Bogom, i sa svijetom, i sa životom, i sa prirodom, i sa ljudima, i sa
samim sobom, najčešća su i najbrojnija samoubistva. To je svijet kulture koja kao antička ne veliča prirodu
nego želi da zagospodari prirodom, ne vjeruje ni u Boga, ni u Sudbinu. Zato faustovska kultura iz svijeta i
života od čovjeka i ljudi prvo progoni Boga, pa Sudbinu, pa prirodu i na kraju, kroz masovna ubistva i iza njih
samoubistva dovodi u pitanje i samog čovjeka. Ona je kultura apsolutne ljudske volje i samovolje i konflikta.
To je kultura nemira, sumnji, nihilizma, skepticizma, sekularizma, laicizma, stalnih lutanja, pitanja, traženja
odgovara, straha bez nade, tjeskobe, brige, bačenosti u svijet, apsurda i pobune kroz ubijanje i samoubijanje. To
je prividno, površno i samo izvana dinamička kultura u kojoj čovjek umjesto prirode, univerzuma, sudbine i
Boga, narcisoidno i isključivo posmatra i veliča sebe. Po prvi puta u povijesti taj zdravo - Bolesni i bolesno-
zdravi čovjek umišlja i ima vesvesu u glavi, da je univerzum, bez meleka, pneume i etera, prazan i pust prostor,
ustvari objekat njegovog osvajanja i arena njegova gospodarenja, bavi se sobom i piše memoare, osvrte,
autobiografije. Što je tragično, to je istovremeno kultura usamljenosti čiji su junaci potpuni, usamljenici koji
više govore u monologu nego u dijalogu. U suludom pokušaju bjekstva od sebe ili u neizdržljivosti, usamljene
gomile, ljudi prema Fromu, u bjekstvu od slobode pokušavaju pobjeći u vođu, partiju, samoizolaciju. Koji to ne
uspiju, svjedoci smo svi, bježe u ubistva i samoubistva. To su sve iluzije i nemogući pokušaji bjekstva od
kulture koja hoće, u ime ničega, da vlada i koja je ofanzivna i agresivna u svim bitnim manifestacijama. Prema
Rogeru Garaudyu modernom kulturom dominiranju pozitivizam i sceintizam u nauci i individualizam i egoizam
u međuljudskim odnosima. Ona zato ne može dati smisao i cilj životu i historiji. Ta kultura je etnocentrična i
evropocentrična, jer smatra sebe jednim centrom historijske inicijative i jedinim stvaraocem vrijednosti. Zapad
ne može zamisliti neki drugi model razvoja osim svoga. Ona smatra nedovoljno razvijenim sve narode koji nisu
slijedili njegovu historijsku putanju. Ta kultura nosi sobom faktički ateizam. Naš zapadni svijet nije samo
ateistički. On je i politeistički. Svaki pojedinac i svaka grupa pravi sebi boga po vlastitoj želji, gledajući u
novcu, moći, tehnici, seksu, naciji, ideologiji jedini pravi cilj, apsolutnu vrijednost, lažnog boga ljudoždera koji
fanatizira i proždire onoga ko mu služi, gazeći bez milosti svaku drugu vrijednost i svako drugo ljudsko biće
koje se suprostavi njegovoj ekspanziji.” Postavlja se fundamentalno ptianje zašto prema Garaudyu, zapadna
124
kultura ne može dati smisao, sadržaj i cilj životu i historiji? To je u biti kultura utemeljena na humanizmu i
renesansi koji počivaju na autonomnoj etici koja izvor moralno-etičkih vrijednosti pokušava utemeljiti na
empiriji (iskustvu, posmatranju i osjetilima) intelektu (razumu i umu) voluntasu (volji, proizvoljnosti i
samovolji), naturi - prirodi i aksiologiji - vrijednostima prisutnim u svim stvorenjima. U okviru autonomnih
teorija i učenja postavljaju se dva neizbježna pitanja da li su vrijednosti bez Boga uopće moguće i da li su one
univerzalne, stalne i nepromjenjive ili su pak relativne i promjenjive kategorije i vrijednosti. Zašto? Zato što sve
što je ljudsko podliježe mijeni, promjeni i ono je relativno a ne apsolutno, i partikularno a ne univerzalno. Da li
su moral i etika mogući bez Boga? Religija kaže ne. Najveći svjetski umovi dijele isti stav. Prvi i najveći izvor
laži za Platona je nevjerovanje da je Bog stvorio svijet. Prema Dostojevskom, bez Boga čovjek je
najnezahvalniji dvonožac na zemlji i bez Boga se ne može na zemlji uspostaviti pravda ni na površini jedne
suze, i što je najtragičnije i najopasnije bez Boga, čovjeku je sve dozvoljeno. Dok su solisti tvrdili da su
vrijednosti, vrline i krijeposti relativne, Sokrat je naučavao i podučavao svijet da su one univerzalne. Ukoliko
im je izvor čovjek, one su po svome usudu i izvoru relativne, prolazne i partikularne. Zapravo, one tada nisu
uopće vrijednosti nego interesi, koristi i strasti. Vrijednosti (pa i život svoj ili tuđi), vrline i krijeposti su
univerzalne i neprolazne, samo ukoliko je njihov Izvor i autoritet Bog. Jedino to im daje dignitet, identitet i
autoritet. Prema Nitzscheu, čovjek bez Boga, htio ne htio, želio ne želio, ne može biti dobar. Nažalost,
konstatira on, na Zapadu je Bog mrtav. Prema Maxu Weberu, nauka nikada nije davala vrijednosti, sadržaj,
smisao i cilj života. To daje samo religija, a nauka isključivo sredstva života. Prema Andre Malrausu 21.
stoljeće će biti stoljeće religije ili ga uopće neće biti, a Trin Tijan za znanost tvrdi - znanost u 21. stoljeću će biti
duhovna ili je neće biti. Znanost bez religije je slijepa, a religija bez znanosti je sakata i vodi u taklid-imitaciju i
tradicionalizam. Znanost bez religije i etike je sama sebi cilj i dovodi u opasnost i život ljudi. Treće, suicid iz
anemičnosti. To se događa kad društvo gubi jasna pravila socijalnog ponašanja i kada sistem, red i poredak
dolaze u stanje političke atrofije. Četvrto, fatalistički suicid povezan je sa ljudskom nemoći kada se život
čovjeka i ljudi regulira u nesnošljivom i nepodnošljivom okviru. Peto, suicid po koincidenciji kao kopija
oponašanja i imitacije kod labilne i povodljive omladine koja je sklona generacijskoj imitaciji čak i kroz ubistvo
i samoubistvo, pogotovu ukoliko ne počiva na unutrašnjoj koheziji i vanjskoj integraciji. Šesto, vjerovatno
najčešće, suicid usljed egzistencijalno-vrijednosne praznine. Egzistencijski vakum, gubitak vizije, perspektive,
gašenje smisla, sadržaja i cilja života, je široko rasprostranjena pojava dvadesetog stljeća. Čovjek i ljudi su
izgubili osnovne vrijednosti, instikte i tradicije koje su podržavale njegovo ponašanje. Sve to naglo slabi a
nadomjestka nema. Unutar velike i razgranate psihologističke tradicije instinktivistička i bihejvioristička teorija,
uprkos velikim međusobnim razlikama, imaju jednu osnovnu zajedničku orijentaciju, obje isključuju osobu,
ličnost, čovjeka koji se ponaša, misli svojom glavom, gleda svojim okom, vjeruje svojim srcem i osjeća svojom
dušom. Bilo da je čovjek rezultat uvjetovanja, dresure, socijalizacije i (bihejviorizam) ili rezultat evolucije
urođenih instikta životinja, on je determiniran isključivo uvjetima izvan njega, on tada nema nikakav udio u
125
vlastitom životu, nikakve slobode i nikakve odgovornosti. Tada se svodi na lutku, kojom upravlja instinkt ili
uvjetovanje. Kao što su se u filozofiji fanatično suprostavljale res ekstenzas ili res kogitas tako se u psihologiji
suprostavljaju priroda ili odgoj, odnosno instinkt ili okolina. Otac psihoanalize Sigmund Frojd najviše razvija
teoriju o instinktima. On razvija teoriju instikta smrti ili duha tanatosa i teoriju erosa koji se razvijaju iz ida i
libida. Destruktivnost čije je oličenje instinkt smrti je jedna strana egzistencije, koja u borbi sa drugom
dimenzijom, Erosom, čini samu bit života. Eros koji nadilazi i nadrasta seksualnu ljubav, kao univerzalni
princip života, prisutan je u stanici svake žive tvari i teži sjedinjavanju i integraciji svih stanica i još više on je u
službi civilizacije i integriranja manjih cjelina u jedinstveno čovječanstvo. Taj instikt života, eros on naziva i
instinktom ljubavi a ljubav je poistovjećena sa životom i rastom. U ego i id Frojd je poistovjetio i eros-instinkt
ljubavi ili instikt života sa seksualnim instinktima i instinktom samoočuvanja. Život, ljubav i rast su jedno te
isto, i dublje su ukorijenjeni i fundamentalniji u čovjeku od strasti, seksualnosti i užitka. Druga vrsta veze pored
erosa i seksualnosti emotivne vrste jeste putem identifikacije putem zajedničkih osjećaja i interesa. U okviru
instinkta smrti za Frojda su agresivnost, destruktivnost, sadizam i nagon za vladanjem, manifestacije iste sile.
Instinkt smrti, prije svega, je iznutra. Onaj dio koji se šalje vani djeluje kao agresivnost, sadizam i ubistvo a dio
instinkta smrti koji ostaje unutra manifestira se kao mazahizam i samoubistvo. U djelu “Nelagodnosti u kulturi”
Frojd piše da je instinkt smrti “okrenut prema vanjskom svijetu i dolazi do izražaja kao instinska agresivnost i
destruktivnost.” U radu “Nova uvodna predavanja,” piše da je “samodestruktivnost izraz instinkta smrti koji ne
može biti odsutan ni u jednom vitalnom procesu. Navedeni smo na gledišta da je mazohizam stariji od sadizma i
da je sadizam destruktivan instinkt usmjeren prema van, stičući tako svojstvo agresivnosti. Količina
destruktivnog instinkta koja ostaje u unutrašnjosti, sjedinjuje se s erotskim instinktima u mazohizmu, ili je s
većim ili manjim dodatkom erotike - usmjerena protiv vanjskog svijeta u obliku agresivnosti.” Nekontrolirana
agresivnost iz instikta smrti ili duha smrti vodi uništavanju (ubijanju) drugih ili sebe. Potiskivanje agresivnosti
opet s druge strane je nezdravo, vodi bolesti i mučenju tijela. Da se potiskivanjem agresivnosti ne bi ulazilo u
nezdrave i bolesno stanje i stanje samomučenja Frojd vidi izlaz u sublimaciji viška svih instikata kako erosa
tako i tanatosa u kreaciji, kulturi, umjetnosti i nauci preko super ega. Tako Frojd ostaje u šemama konflikta
između samoočuvanja seksualnosti, razuma protiv strasti, obaveza protiv prirodne sklonosti, gladi protiv
ljubavi, sklonosti između života i smrti, integracije i raspadanja, između i ljubavi i mržnje i raspadanja.
Platonska teorija erosa tretira ljubav energijom koja spaja sve žive materije i koja je garant života.
9.1. Situacija u Bosni i Hercegovini
Kako su sve sreće, prema jednom velikom romanu, slične i skoro iste a nesreće različite, nesvodive i
neponovljive, to je i nesreća i tragedija Bosne i Hercegovine, inače, kozmičkih razmjera, i nemjerljiva i
126
neusporediva sa bilo kojom zemljom u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata. Od 1992. godine u Bosni i
Hercegovini se događaju nasilja, zločini i tragedije, kako bi rekao Camus “ima zločina iz strasti i zločina iz
logike,” i instikt smrti, kako primjećuje Frojd, okrenut prema vanjskom svijetu i dolazi do izražaja kao instikt
agresivnosti i destruktivnosti,” od 1996. poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, također, u okviru
instikta smrti, događa se samodestruktivnost, samoagresivnost, odnosno suicid. “Navedeni smo na gledišta da je
mazohizam stariji od sadizma i da je sadizam destruktivan instikt usmjeren prema van, stičući tako svojstvo
agresivnosti” i ona Empedoklova ideja da svijet živih stvorenja može postojati samo dok traje borba između
suprotnih sila razdora i ljubavi, dok sile privlačenja i odbijanja djeluju zajedno. I dan-danas. nakon 27 godina
Sjedinjene Američke Države suočavaju se sa tzv. postvijetnamskim sindromom, traumama, frustracijama i
posljedicama. To se posebno osjeća i primjećuje na vojnicima i oficirima, koji su učestvovali u vijetnamskom
ratu, ali i u filmskoj industriji - “Lovac na jelene.” Pošto Bošnjaci nisu bili u ratu, nego su bili izloženi užasnoj i
nemilosrdnoj četverogodišnjoj agresiji kozmičkih razmjera koju međunarodna zajednica ne sankcionira, sa
ciljem njihovog uništenja, kako bi se podijelila Bosna i Hercegovina između Srbije i Hrvatske, u
postapokaliptičkom razdoblju, šest godina nakon prestanka agresije, Bošnjaci su, unutar sebe neprestano, kao
nacionalni i konfesionalni korpus suočavaju sa dvjema stravičnim traumama i nesrećama - velikim brojem
razvedenih brakova i razorenim porodicama te povećanim procentima samoubistava. Iako se uobičajeno kaže da
je statistika neistinita nauka potpuno tačnih podataka, ipak ona hladnokrvno i neumoljivo bilježi da je na
teritoriji Sarajevskog kantona u prvih devet mjeseci, od januara do septembra 1997. godine, registrirano 49
samoubistava! U odnosu na isti period u 1996. godini, izvršeno je 16 ili 48 posto samoubistava više. Onda je
opozicija samoubistva tumačila razlogom, usljed vladavine SDA i tzv. nacionalnih stranaka. Međutim,
statistički podaci o samoubistvima na Sarajevskom kantonu za 2001. godinu, kada je vladala Alijansa su
porazniji i veći nego za 1996. i 1997. godinu. Sa stajališta društvene morfologije i stratifikacije bitnija su
pitanja, od političkih faktora, ko su samoubice po spolovima i kakva je starosna struktura samoubica? Odgovori
su kratki i jasni. Radi se o 40 muškaraca i devet žena. Više od 50 godina imalo je 27 osoba, 30 do 40 godina
sedmero, od 20 do 30 godina, također sedmero, od 40 do 50 godina četvero, te do 20 godina tri osobe. S
obzirom na to da je više od 50 odsto ili 27 samoubica, prešlo pedesetu godinu, postavlja se ključno, čovjeku i
znanosti dostupno pitanje, šta je glavni razlog samoubistva takvih osoba? Školovanje i studiji, sigurno nisu, jer
su izišle iz te životne dobi. Zaposlenje i otpuštanje iz Armije također nisu. Sportski neuspjesi i propale ljubavi
također nisu. Bitne teoriji dostupne razloge, kod osoba ove životne dobi, treba prije tražiti u osamljenosti,
izoliranosti, izgubljenosti velegradske vreve, stiske, svijesti i osjećaju suvišnosti, nepotrebnosti i nekorisnosti
takvih osoba. Takve osobe, pogotovu ako su porijeklom sa sela ili iz provincije, koje su jednostavne, prirodne,
čestite, korisne i socijabilne, ne mogu se u poznoj životnoj dobi adaptirati i akultivirati na uvjete života u
velegradu kakav je Sarajevo. Dolaskom u velegrad takve osobe prekidaju naviknuti prirodni ritam života,
upadaju u vanjsko blještavilo civilizacije i unutar, u kulturnu pustinju i osamljenost i događa im se u psihologiji
127
poznati “sindrom kljuseta” prekida se čitav život naviknuti put, a oni su stari i nemoćni za novi i posežu za
instiktom smrti prema unutra ili samođestrukciji ili samoubistvu. Takav odgovor, donekle, sugerira broj
samoubica po općinama Sarajevskog kantona. Centar 19, Novi Grad 9, Novo Sarajevo 5, Ilidža i Hadžići po 4,
Ilijaš i stari Grad po 3, te Vogošća i Trnovo po jedno samoubistvo. Samo tri samoubistva na teritoriji Starog
Grada, a 19 ili šest puta više u općini Centar, koja ima gotovo isti broj stanovnika, samo je nepobitna činjenica i
svjedočanstvo da su mahale, džamije, sokaci, česme, sebilji, šadrvani, haremi i džamije bile i ostale za
muslimane sjedišta i središta društvenosti ili upoznavanja, približavanja, prilagođavanja udruživanja,
solidarnosti, saradnje, komunikacije i bliskosti među ljudima, i čuvaju ljude, pogotovo starije, od osame, očaja,
tjeskobe, osjećaja izgubljenosti i bačenosti u svijet, besmisa i samoubistava. Džamija, mahala, selo i džemaat je
jedino što muslimana može sačuvati od sindroma kljuseta. Iz velegradova, poput kuge, samoubistva se šire i u
druga mjesta. Tako je u Goraždanskom kantonu u aprilu 2002. godine izvršeno više samoubistava (6) za jedan
mjesec nego u toku čitave 2001. godine. U maloj čaršiji Bijeljine i njenoj okolini tokom 2001. godine izvršeno
je između 20 i 30 samoubistava. Tu je instikt smrti vani, agresivnosti i destruktivnosti i genocidnosti u
nemogućnosti, sada preokrenut u instikt smrti prema unutra u samodestrukciju, mazahizam samoubistva. Ono
što je nepobitna istina, jeste da su ubistva i samoubistva, instikt smrti vani, instikt smrti unutra, i zločin iz logike
i strasti neodvojive i nerazdvojive činjenice. To ilustriraju i crne hronike iz dnevne štampe: objesio se u kupatilu
kuće, nasilje u porodici, u kafanama najviše tuča i prostitucije, objesio se u kolibi, nožem opljačkao pazar, dva
samoubistva, pretukao majku na smrt, pao s tramvaja, profesorica pretukla dvojicu učenika, učenik počinio
harakiri, poginula tri mladića, supruzi prijetio bombom, dvije godine zatvora za pokušaj silovanja, iskorištavao
djevojčice, prekršio sva pravila, samoubistvo vješanjem, pljačkaši oteli plate radnicima, sedam godina za
silovanje kćerke, izbodeni nožem, udari sjekirom, vezali, pretukli i opljačkali staricu, učenica se utopila u
bazenu, ubio suprugu, sina, kćerku, pa sebe, iz automata pucao na patrolu, djevojčica upala u šaht, umjesto
slavlja divljanje, oteo 7.000 kuna i odšetao, kalašnjikovim upozorili na plaćanje duga, šverc bebama u
srbijanskim bolnicama, otkriveno 27 lopova, oteo starcu pare, četvero optuženih za ubistvo, uhvaćen na djelu,
ukraden ferari, troje povrijeđenih, pokušali se ubiti popivši esenciju, ubio se u tuđoj kući, pucao na mercedes,
pokrali i demolirati, dobio batine ispred kuće, oskranvljeno groblje, objesila se na štok od vrata, pokušao se
ubiti skokom u Bosnu, supružnike ubio iz dva revolvera, naručila ubistvo sestre, objesila se žena, pronađena
mrtva u stanu, obračun roditelja ispred škole, svakog petog dana po jedno samoubistvo u Nišu, samoubistvo kao
pojava širi se Evropom, a to je u vezi sa tranzicijom, ubio se ručnom bombom, trinest žrtava koristoljublja u
Šapcu, trojica mladića izvršila samoubistvo, skočio sa desetog sprata, učenik iz osvete ubio 17 ljudi i glad ubija
svake četvrte sekunde. Milijardu ljudi nema pitku vodu, 800 miliona gladuje. Dakle, ljude uništavaju ubistva,
samoubistva, ratovi, glad, žeđ i sve ostalo što je ljudsko na neljudski način.
128
10. DRUŠTVO, NASILJE I TEROR
“A Mi rekosmo: “O Ademe! Stanujte ti i žena tvoja u Džennetu! Jedite u njemu u izobilju odakle vam je
volja! Ali se nikako i nikada ne približavajte i ne prikučujte ovom označenom, obilježenom, određenom,
zabranjenom drvetu da ne bi ste sami sebi zulum, nasilje i zlo nanijeli!”290
“O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujte, i odakle vam je volja Jedite, ali se drvetu ovome ne
približavajte da ne biste zlo, zulum i nasilje sebi nanijeli.”291 Prema učenju i vjerovanju Islama jedino Allah
dž.š. čovjeka stvara i uobličava. Velekad haleknakum summe savvernakum - A Mi smo vas stvorili, zatim smo
vam oblik (formu, okvir) dali.”292 “Allahu zbilja nije skriveno ništa, ni na zemlji, ni na nebu! On Je taj koji vas
oblikuje kako hoće u matericama, nema boga osim Njega, Silnoga, Mudroga.”293
Iza stvaranja i uobličavanja slijedi udahnjivanje Ruha u Insana-čovjeka. “I kad Gospodar tvoj reče
melekima: “Ja ću na zemlji od ilovače, od gline ustajale, stvoriti čovjeka! I kad ga oblikujem i u njega Ruh
udahnem.”294
Nakon što stvara i oblikuje čovjeka i u njega Ruh udahnjuje Allah dž.š. ga u Džennetu nastanjuje i sve
mu džennetske blagodati, dobrote, ljepote i milosti ukazuje i na raspolaganje stavlja, osim jednog jedinog
označenog, određenog, obilježenog, poznatog i zabranjenog drveta. To drvo je granica, međa, razmeđe i
razdioba. Šta to znači?! U biti, da kako god Allah dž.š. čovjeka stvara, uobličava, u njega Ruh udahnjuje i u
Džennetu se svim blagodatima, osim zabranjenog drveta nastanjuje i opskrbljuje, da je čovjek ne samo stvoren
u najljepšem liku, obliku i suretu, da je učinjen Halifom povjerenikom i korisnikom stvorenih dobara i
blagodati, nego da mu je istovremeno naređen i određen život u određenim relacijama, kategorijama, uzusima,
kalufima, okvirima, formama, formulama, normama, regulama, određenjima, uređenjima, mjerama, idejama,
doktrinama, nazorima, dogmama, pravilima, prvacima, zakonima i ustavima. Čak i u Džennetu ima mjera i
granica. To je nepribližavanje zabranjenom drvetu. Približavanje tom zabranjenom drvetu neminovno dovodi do
mazohizma, samozla, samonasilja, autoterora, autodestrukcije, samonegacije, samonievelacije i autopada.
Upravo na takve negativne posljedice, učinke i rezultate Allaha dž.š. unaprijed upozorava i upoznaje čovjeka:
“Adema smo mi još prije obavezali, (da se ne približava zabranjenom drvetu) pa on zaboravi i ne nađosmo kod
njega odlučnosti!” A kada melekima rekosmo mi: Ničice padnite i Ademu sedždu učinite vi! Svi su sedždu
učinili i ničice pali, samo ne Iblis, on odbi. “O Ademe (odmah, unaprijed i navakat)” rekosmo mi. “Doista je
ovaj (šejtan) neprijatelj tebi, i ženi ti, zato vas dvoje nek' on nikako iz Dženneta ne izvodi pa da se mučiš! Zbilja
290
291
Ku’ran (El-A'raf, 19)
292
293
Ku’ran (Ali Imran, 5-6)
294
129
ti u njemu (Džennetu) nečeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegu osjetiti.”295
Šta se iza toga događa? Zapravo, šejtan upotrebljava i na štetu i gubitak, čovjeka zloupotrebljava prvu
primordijalnu, urođenu čovjekovu slabost i nedostatak, zaborav i zaboravljanje i u trenucima zaborava počinje
čovjeku bajati, obmanjivati, opčaravati, obenđijavati i metodom projekcije svijeta, i života nudi mu lažnu,
magijsku i mitsku konstrukciju života, umjesto od Allaha podarene istine života i postojanja: “I šejtan (h.
Adema i h. Havvu) obmanu da zbog drveta pokliznu, i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. A mi naredismo:
“Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit ćete neprijatelji. Na zemlji će vam stanište biti i uživanje neko
vrijeme!”296
“Pa njima dvoma šejtan poče šaptati da bi im otkrio stidna tijela njihova koja su im skrivena bila. I reče
im: “To što vam vaš Gospodar ovo drvo zabrani samo je zbog toga da ne biste meleki postali, ili da ne biste
besmrtni bili.” I Iblis im se poče zaklinjati: “Ja ću vama dvoma biti od onih koji će vas savjetovati!” I njih dvoje
on na opsjenu zavede, pa kad s drveta okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se po stidnim
tijelima svojim džennetskim lišćem pokrivati počeše. “A zar vam drvo to nisam bio zabranio? Gospodar njihov
ih je dozivao i zar vam nisam rekao ja (unaprijed) da je šejtan neprijatelj otvoreni vama dvoma?! I oni (Adem i
Havva) rekoše: “Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ,
bit ćemo među izgubljenima i stradalnicima mi!” “Siđite!” naredi Allah - “jedni drugima neprijatelji bit ćete!”
Na zemlji vam je stanište i uživanje neko vrijeme! I Allah reče: “Na zemlji ćete vi živjeti na njoj čete umirati, i
iz nje oživljeni biti!”297
“Ali ga šejtan obmanu i reče: “O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće
proći?” I njih dvoje s njega pojedoše i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po
stidnim mjestima svojim pokrivati se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s puta pravoga. A
potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i stazom pravom uputi. “Izlazite iz njega svi!” On naredi:
“Jedni drugima ćete neprijatelji biti! A potom će vam od mene doista Uputa dolaziti, pa ko Uputu moju bude
slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti.”298
“Pa Iblis reče: “Gospodaru moj, zato što me zabludi prepusti, ja ću njima (ljudima) zlo na zemlji lijepim
pokazivati i doista ću njih zavesti, samo ne između njihove čvrsto tebi robove odane!” A Allah reče: “Evo puta
moga pravoga i nad robovima mojim tebi vlasti nije, izuzev nad onima koji će tebe slijediti od zabludjelih!”299
“I Iblis reče: “Tako mi veličanstva tvoga, sve ću njih zavesti s puta pravoga osim onih iskrenih tvojih
robova!” Od mene je istina! reče Allah. Istinu govorim ja! Džehennem ću napuniti doista onim od tebe, i svima
295
Ku’ran (Tā-Hā, 115-119)
296
297
Ku’ran (El-A'raf, 20-26)
298
Ku’ran (Tā-Hā, 120-123)
299
130
koji te slijede! Ti reci: Od vas ja za ovo ne tražim nikakvu nagradu, pa nisam od onih koji traže više! Ovo je
samo opomena svjetovima, a njegovu vijest sigurno ćete saznati zakratko!”300
Sve što šejtan pomoću vesvese, obmane, prevare, varke, kajanja, magije, omanđijavanja, opčinjavanja
mita, iluzije, fikcije i neograničene utopije i mašte nudi čovjeku (drvo vječnosti, vječni život, vlast koja nikada
neće propasti i promjenu vrste iz čovjeka u meleka, nije ništa drugo nego inverzija i revizija istine, upute,
postojanja i stvarnosti iz percepcije svijeta i života u lažnu, nametnutu i podmetnutu - iluzornu projekciju i
konstrukciju svijeta i života. U svemu tome, šejtan naspram čovjeka ima jedan jedini cilj: da čovjek u stanju
zaborava prede dozvoljenu granicu, dozvoljenu crtu, dozvoljenu među i da se približi zabranjenom drvetu, a kad
pređe dozvoljenu granicu i približi se zabranjenom drvetu, čovjek slijedi šejtana i izlazi iz Allahovog reda i
poretka stvari, izlazi iz ekvilibrija i ravnoteže svijeta i života, izlazi iz proporcija i simetrija svijeta i života,
izlazi iz simfonije i harmonije svjetova, izlazi iz vlastitog domišta, toposa i humusa i postaje kao izvaljeno drvo
iz zemlje. Takav čovjek zaboravlja, gubi i prekida vezu sa izvorom, sa korijenom, sa arhetipom, sa
pupkovinom, jezgrom i srčikom života. Takav čovjek izlazi iz istine, pravde, mjere, umjerenosti, osnovne
naravi, dimenzije i unutarnjeg oblika života. Kad se iščupa iz korijena, iz svoje srčike, kad iziđe iz osnovne
naravi i kad u sebi naruši mjera, ravnotežu, red i poredak, on postaje instrument, sredstvo, rob, sluga, igračka,
lutka, ikebana, džehennemska, šejtanska salonska roba, umjesto da bude Halifa - Allahov povjerenik kako nad
šejtanom tako i nad svim ostalim Allahovim stvorenjima i stvorenim svjetovima. Kada u zaboravu čovjek,
vođen, navođen i prevaren od strane šejtana, čini grijeh tako što prelazi dozvoljenu granicu i približava se
zabranjenom drvetu, on ne čini samo grijeh, nego i zaboravlja Allaha, slijedi šejtana, njemu robuje i postaje
njegovo džehennemsko sredstvo, instrument i gorivo, gubi svoje činom stvaranja od Allaha darovane
džennetske odlike, blagodati, milosti i ljepote ili status i položaj, i na kraju čini zlo, nasilje, mazohizam,
autošovinizam, samonegaciju, samostrovaliju, autopad, samoporicanje i samoodricanje. On taj oblik zla, nasilja
i terora u Džennetu samo nad sobom čini zato što on u Džennetu ne živi u društvu, u društvenom, u odnosima, u
procesima, u tokovima, u zajednici, u porodici, u rodbini, u rodu, u bratstvu, u plemenu, u narodu, u rasi, u
Ummetu, u čovječanstvu. Te forme i oblike zajednice i zajedničkog društva i društvenog čovjeka, tek kuša i
iskušava na Dunjaluku. “I mi smo, doista, života i smrti darovatelji. Mi smo svega nasljednici! Mi zbilja znamo
naraštaje vama prethodeće, a doista, znamo mi i one potonje!”301 Adema a.s. i h. Havvu šejtan u Džennetu
iskušava, navodi i zavodi (mitom o vječnom drvetu i vječnom životu, promjenom vrste u meleke i vlašću koja
neće propasti), dakle, sve nadiskustvenim, nadnaravnim, spekulativnim, apstraktnim, metafizičkim, ontološkim,
iluzornim, fikcionaškim, neprovjerljivim, nedokučivim, ali i magično privlačnim obećanjima, na koja oni
padaju, bivaju navedeni i zavedeni. Sa njegovim potomcima na zemlji već je druga situacija. Umjesto vječnog
drveta, vječnog života, promjene vrste i neprolazne i nepropadljive vlasti, šejtan Ademovim sinovima nudi,
300
Ku’ran (Sad, 82-88)
301
Ku’ran (El-Hidžr 23-24)
131
nameće i podmeće samo kategoriju, sadržaj, smisao i cilj Nefsa - tjelesnosti, tijela, izvanjskosti, ospoljenja, puti,
čulnosti, požudnosti, na račun i po cijenu zaboravljanja, potiskivanja i negaciji Ruha, ideje principa, vrijednosti
i načela u čovjeku. U tom nametanju čulnosti, tjelesnosti, izvanjskosti, ospoljenosti, postvarenosti, fizičko-
biološke animalnosti i instiktivnosti, pod svaku cijenu i na svaki način, čovjek na zemlji, pošto se nalazi u
ambijentu i miljeu društva i društvenosti, zajednice i zajedničkog života, u vremenu i prostoru društvenih
pojava, procesa i odnosa, i pošto živi sa i među ljudima, njegov grijeh koji donosi negativne efekte, učinke,
rezultate i posljedice nužno i neminovno, osim na njega kao griješnika, reflektira se i ima posljedice, negativne
rezultate, efekte i učinke na druge ljude. To je u slučaju Ademovih sinova, da jedan brat omađijan, obđinjen,
obmanut i prevaren od šejtana preko Nefsa (čulnosti, tjelesnosti samo izvanjskosti ubija svoga brata, jer u njemu
vidi granicu, zid, među, razmeđe i zaprijeku za izvršenje svoje pohote, požude, putenosti, animalnosti i surove
instiktivnosti, a ne u Allahovoj zabrani, određenju načelu, principu, normi, zakonu, odredbi i naredbi koja
određuje i regulira, u okviru kojih se granica smije živjeti i može kretati, što je dozvoljeno a šta zabranjeno. “I
kazuj im pripovijesti o dvojici sinova Ademovih, uistinu onako kako jest, kad su njih dvojica kurbana-žrtvu
prinijeli i od jednog primljena bi, a od drugoga ne bi primljena! 1 taj reče: “Ja ću te zbilja ubiti! A onaj (čiji je
kurban primljen) reče: “Allah prima (kurbana) samo od bogobojaznih! A ako ti ruku svoju prema meni pružiš
da me ubiješ, ja svoju ruku da te ubijem prema tebi pružiti neću, ja se doista bojim Allaha, svih svjetova
Gospodara! Ja želim da ti i moj i svoj grijeh poneseš i vatre stanovnik budeš! a takva je kazna za nasilnike sve!
“A Nefs njegov navrati ga da ubije brata svoga, i ubi ga, i gubitnikom posta. I Allah posla jednog gavrana da po
zemlji kopa, da mu pokaže kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga! I on povika: “Teško meni, zar ne mogu ja
da poput ovoga gavrana zakopam mrtvo tijelo brata svoga?! I on se pokaja.”302
Tradicija i kazivanja Islama prenose da se u Adema a.s. uvijek rađalo po dvoje djece blizanaca brat i
sestra. Nijednom bratu nije bilo, u okviru Ademu objavljenog Šerijata, dozvoljano da oženi sestru blizankinju,
nego onu drugu običnu sestru, pošto je ljudski rod bio neumnožen i nije se imao ko drugi oženiti. Međutim, brat
Habil je, zaklao kurbana iz bogobojaznosti i da ga kurban približi Allahu dž.š. i njegov kurban je primljen. Za
razliku od njega Kabil je zaklao kurbana, ne iz bogobojaznosti i približavanja Allahu dž.š., nego vođen i
zaveden šejtanom da zadovolji svoj Nefs i zato mu nije kurban primljen. Zašto? Zato što je to
instrumentalizacija kurbana - žrtve i obreda u funkciji ljudskog Nefsa, a ne u funkciji robovanja, sjećanja,
približavanja, pokoravanja i predanosti Bogu, što je osnovna funkcija obreda. Bez ikakve dvojbe drugi izvor
nepravde, zla, nasilja, terora i općenito zuluma među ljudima koji seže do Ademovih sinova jeste apsolutizacija
i dominacija Nefsa koja dovodi sve druge kvalitete i vrijednosti čovjeka.
Treći izvor, korijen, arhetip, topos, humus, sjedište i središte grijeha, zla, nasilja i terora jeste Israf -
pregonjenje, pretjerivanje i narušavanje ravnoteže ili ekvilibrija između ideje i materije; Ruha i prirode; tijela i
302
Ku’ran (El-Ma'ide, 27-32)
132
duše; osjetila i razuma; osjećaja i uma; ideala i potreba; želja i mogućnosti; mašte i stvarnosti i vizije i
postojanja. Upravo zato, u svim klasičnim etičkim učenjima, pet vrlina, krijeposti i vrijednosti (mjera i
umjerenost, hrabrost, razboritost, pravda i pravičnost i mudrost), u funkciji ostvarivanja i promicanja ideje
općeg dobra, su osnove na kojima počiva i zasniva se ljudski život. Narušavati mjeru i umjerenost nije ništa
drugo nego narušavati: red, poredak, ravnotežu ili ekvilibrij ljudskog života. Suprotsavljati svijet mišljenja,
teorije i spekulacije: “Res cogitas,” što čine solisti, teozofi, mnogi filozofi, skolastici, značajan broj teologa
svijetu života, stvarnosti: “Činjenica - Res egstenzas nije ništa drugo nego zlo, nasilje, grijeh i teror nad
čovjekom, ljudima svijetom i životom. Svaki oblik pretjerivanja u bilo čemu i apsolutizacija bilo koga i bilo
čega unutar stvorenih svjetova i stvorenja, je samo po sebi i za sebe, izvor grijeha, zla, nasilja i terora: “I zbog
toga smo mi sinovima Israilovim propisali: Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na zemlji nered činio nije,
kao da je ljude poubijao sve! A ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi!
Njima su poslanici naši jasne dokaze donosili, ali su mnogi ljudi opet na zemlji sve granice zla prelazili (granicu
istine, pravde, dobra i od Allaha datu prelaze i ne poštuju). Doista je kazna za one koji protiv Allaha i njegova
Poslanika ratuju, ili koji na zemlji nered siju i da se ubiju, ili razapnu, ili da im se ruke njihove i noge njihove
unakrst odsijeku, ili da se iz zemlje izgnaju! To je njima poniženje na ovom svijetu, a na Onom svijetu njima
patnja velika osim onih koji se pokaju prije negoli im odmjerite kaznu, i znajte: doista je Allah oprostitelj
grijeha i samilostan je.”303
Pretjerivanje i prelaženje granica - Israf podjednako je pogubno u svemu, između ostalog i u jelu i u
piću: “O sinovi Ademovi nagizdajte se i lijepo obucite kad god salat obavljate. Jedite i pijte sva dozvoljena jela
i pića, ali ne pretjerujte i ne pregonite! Doista Allah ne voli one koji pretjeruju i sve granice prelaze. Ti ih upitaj:
“Ko je zabranio Allahove ukrase koje je on stvorio za svoje robove, i lijepa jela iz opskrbe?!” Ti odgovori:
“Ona su data vjernicima na ovom svijetu, i samo su za njih na budućem svijetu! Eto tako mi ajete razborito
nižemo za ljude koji znaju.”304
Četvrti izvor, korijen, pupkovima, sjeme, arhetip, topos, humus, sjedište i centriste grijeha, zla, nasilja,
terora i zuluma, općenito jesu lažne, na šejtanskim izvorima utemeljene misli, ideje, ideologije, koncepti,
teorije, doktrine i dogme koje se pozivanjem na Allaha pokušavaju legitimirati, legalizirati i regularnim učiniti.
Sve je to laž koja iz sebe projicira obmanu, prevaru, zlo, grijeh i nasilje: “Ima li zločinca i nasilnika većeg od
onog koji o Allahu laži iznosi ili kaže: Evo objavljuje mi se! (pa ne daj Bože da ljudi u to povjeruju) A ne
objavljuje mu se ništa ili kaže: Pa objavit ću i ja nalik ovome što objavljuje Allah! A da ti je samo vidjeti
zločinitelje u rukama smrtnim, kad meleki prema njima ruke svoje budu ispružili: Dajte, spasite duše svoje!
Danas ćete biti golemom kaznom kažnjeni, jer ste o Allahu vi neistinu (svjesno i namjerno), govorili i prema
303
304
133
njegovim znakovima oholili!”305
Pošto svakom djelu, ponašanju, postupku, aktivnosti, poslu, praksi, igri, zabavi, riječi, držanju i
karakteru, prethodi i ispred se nalazi misao, ideja, namjera, unutrašnji izvori grijeha, zla, nasilja i terora.
Zapravo, unutranji izvori zla, nasilja i terora među ljudima jesu, u svim vremenima bili su i bit će, duhovna
pornografija i duhovna prostitucija oličene u mitu kao šejtanskoj objavi i svim oblicima i formama sihra-magije.
“Tako smo mi svakom vjerovjesniku neprijatelja dali šejtane ljude i šejtane džinne, oni su jedni drugima bajali
ukrašenim i bajkovitim riječima da bi ih varali. A da je Gospodar tvoj htio, oni te čini činili ne bi! A ti ih ostavi,
i ono što izmišljaju oni.”306
Sa ovom istinom, preko Kur'ana, Allah vjernike upućuje i podučava na Dunjaluku a nevjernicima i
politeistima to saznanje šejtan će saopćiti na Kijametu: “A šejtan će povikati kad presuda bude presuđena: Allah
vam je obećao obećanje istinito, a i ja sam vam obećavao, pa vas slagao i iznevjerio! Ali, ja nad vama nisam
vlasti imao, osim što sam vas zlu i grijehu pozivao a vi mi se odazivali. Zato, mene vi ne korite, korite sami
sebe, niti ja od vas pomoć mogu tražiti niti vi od mene pomoć možete tražiti! Ja ne priznajem to što ste mene
prije njegovim takmacem smatrali! Doista, zločiniteljima pripada kazna bolna!”307
Uistinu, grijehu, zlu, nasilju i teroru, kao izvor i praosnova, prethodi pogrešna i griješna misao, ideja,
ideologija, namjera, koncept, teorija, doktrina i dogma. Peti izvor, korijen, arhetip, praosnova, praiskon, humus,
topos, sjeme, ishodište i utočište grijeha, zla, nasilja i terora jeste rušenje hramova, sakrealnih objekata (havri,
sinagoga, pagoda, crkava, bazilika, katedrala, kapela, džamija, mesdžida, mekteba), zabranjivanje ljudima da ih
grade, održavaju i idu u njih. “Ko je veći zločinitelj i nasilnik od onoga koji zabranjuje da se u hramovima
Allahovim spominje Njegovo ime, i koji se svim silama trudi d se oni poruše? Takvi ljudi u njih bi morali sa
strepnjom ulaziti! Ali, takvima na ovom svijetu poniženje predstoji, a na onom svijetu patnja velika.”308
“Dozvoljeno je braniti se (aktivnom preventivnom odbranom) onima koji su napadnuti zato što im se
nasilje čini. A Allah je doista moćan da im pomogne, a i onima koji su neutemeljeno i potpuno bespravno iz
staništa i domova svojih protjerani samo zato što su: “Gospodar naš je Allah!” govorili. Da Allah ne suzbija
ljude i narode jedne drugima, porušeni bi do temelja bili manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije u kojima se
mnogo spominje Allahovo ime! A Allah će zbilja pomoći one koji njega pomognu! Allah je doista moćan i
silan!”309
U svim likovima i oblicima grijeha, nasilja, zla i terora, faraon je dostigao savršenstvo i vrhunac, pa i u
rušenju i zabranjivanju hramova: “Do faraona Rampsinita, pričaju oni (Egipćani) bili su u Egiptu dobri zakoni i
305
306
307
Ku’ran (Ibrahim, 22)
308
309
Ku’ran (El-Hadždž, 39-40)
134
bilo je blagostanje, ali s njegovim nasljednikom, Keopsom, došla su teška vremena. Ovaj je odmah zatvorio sve
hramove, pa je čak zabranio Egipćanima da prinose žrtve i sve ih otjerao na prisilni rad. Pričaju da su jedni
morali da vuku kamenje iz kamenoloma u Arabijskoj pustinji sve do Nila, a drugi su morali taj doneseni kamen
da primaju i da odvlače brodovima preko Nila do Libijskih planina. U svakoj je smjeni, koja je trajala tri
mjeseca, radilo uvijek oko sto hiljada ljudi. Deset godina je radio taj izmučeni narod samo na izgradnji puta i na
izgradnji brežuljaka na kome se nalaze piramide, kao i na podzemnim dvoranama u koje je sproveo jedan kanal
iz Nila, pa je na jednom ostrvu u jednoj takvoj dvorani sagradio sebi grobnicu. Na izgradnji same piramide
radilo se dvadeset godina. Na piramidi je na egipatskom jeziku napisano koliko su repe, luka i češnjaka potrošili
radnici, a koliko se još sjećam rekao mi je tumač koji mi je prevodio ovaj natpis da su troškovi oko izgradnje
ove piramide iznosili 1.600 talenata srebra.”310
Koliko su onda iznosili troškovi za ishranu svih radnika koji su toliko dugo, punih 20 godina radili,
100.000 ljudi je moralo na njoj da radi, pa još vrijeme za tesanje i prenošenje kamena, a morali su kopati i
podzemni kanal. Inače, Keopsova piramida je najveća i najpoznatija na svijetu. Dugačka je 200, a visoka 146
metara. Sva je od tesanog kamena koji je bio izvanredno lijepo složen i nijedan komad nije manji od 30 stopa.
Ona je sagrađena kao stepenište koje neki nazivaju skaline. Dva su fundamentalna razloga u faraonovoj glavi
zašto on gradi piramide, da dokaže i pokaže da je Musaov Bog, neuzubillah, lažan, a da je on, ustvari, faraon
bog. Zato on zatvara i zabranjuje sve hramove u Egiptu. U takvoj bezizlaznoj, za javni život vjere i vjernika
situaciji, Allah dž.š. naređuje Musau i Israilićanima da u Misiru prave kuće i kuće učine mihrabima i u njima
klanjaju salat: “I mi Musau i bratu njegovom objavismo: U Misiru vas dvojica narodu svome kuće izgradite, i
kuće svoje vi hramovima i musallama učinite i salat klanjajte! A ti obraduj vjernike.”311
Šesti izvor, arhetip, praiskon, praosnova, topos, humus, sjedište, centriste, izvorište, korijen, utočište i
ishodište grijeha, zla, nasilja i terora jesu strasti čije su žrtve ljudi u mladosti: “O Davude! Mi smo te
povjerenikom na zemlji učinili pa ljudima po pravdi sudi, i za strašću se ne povodi, da s Allahove staze ne
skreneš ti! Doista, oni koji zavode sa Allahove staze, njima pripada kazna žestoka, zato što su zaboravili Dan
polaganja računa.”312
Ne samo da slijeđenje i povođenje za strastima ljude odvodi sa Allahove staze na krivi, naopaki i opasni
put grijeha, zla, nepravde i nasilja, nego im strasti umrtvljuju, blokiraju i pečate srca i uši, a pred oči im
stavljaju koprene i zastore: “Da li si vidio onoga koji je strast svoju uzeo za svoga boga, onoga koga je Allah
prepsutio zabludi, znajući ga i pečat stavio na sluh njegov, srce njegovo, a na vid njegov koprenu navukao? I ko
će ga uputiti stazom pravom nakon Allaha? Zar se nećete opomenuti?“313
310
(Herodotva historija, str. 168-169)
311
312
Ku’ran (Sad, 26)
313
135
Ne samo to, takvi ljudi neminovno kroz strasti slijede šejtana: “I kaži im vijest o onome kome smo
znakove naše dali pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih i odvoji od njih, ali njega je šejtan slijedio i on je
među zabludjelima bio! A da smo mi htjeli, mi smo ga mogli znakovima uzvisti, ali on se predade zemlji i
strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga
ostaviš, on opet dahće! Takav je primjer naroda koji ajete naše poriče. Pa kazuj pripovijesti ne bi li oni
razmislili!”314
Sedmi izvor, arhetip, praiskon, praosnova, topos, humus, sjedište, centriste, izvorište, korijen, utočište i
ishodište grijeha, zla, nasilja, nepravde i terora su samovolja i neutemeljena i nezasnovana mržnja i netrpeljivost
prema ljudima: “I neka vas mržnja prema narodu nekom ne navede zbog toga što vam dolazak svetom hramu
spriječiše, da taj narod napadnete! Dobročinstvom i bogobojaznošću vi se pomažite, a u grijehu i neprijateljstvu
vi ne sudjelujte! I Allah se bojte! Jer, doista Allah žestoko kažnjava. O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu
budite i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja i samovolja prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni
budete. Vi pravedno postupajte, to je bogobojaznosti bliže! I Allaha se bojte, On je doista obaviješten o svemu
što činite.”315
Osmi izvor, arhetip, praiskon, praosnova, paradigma, topos, humus, korijen, klica, utočište i pribježište
nasilja i terora, jeste namjerno, svjesno, ciljano, slobodno i planirano u ime Allaha istinu ne zastupati, ne biti
pravedan i izbjegavati istinito i pravedno svjedočenje i krivo, mimo Allahove Odredbe, na štetu ljudi svjedočit:
Grijeh, zlo, nasilje, nepravda i teror jeste svjesno, namjerno, ciljano, slobodno i planirano, protiv Allaha i na
štetu ljudi istinu ne zastupati, ne biti pravedan i izbjegavati istinito i pravedno svjedočenje i krivo mimo
Allahove Odredbe, na štetu ljudi za neznatnu korist ili interes svjedočiti ili izbjegavati istinito i pravedno
svjedočenje u cilju i funkciji nezamjeranja ni s kim: “O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Allaha
pravedno govorite i svjedočite, makar to bilo i na štetu vašu ili na štetu roditelja vaših, ili na štetu bližnjih vaših,
bili oni bogati ili bili siromašni - pa Allah će se o njima brinuti. I strasti ne slijedite, pa da tako nepravedni
budete! A ako krivdi nagnete, ili svjedočenje izbjegavate pa, Allah doista sve zna šta vi činite.”316
Deveti izvor, praiskon, praosnova, arhetip, mustra, topos, humus, korijen, klica, utočište, sjedište i
središte grijeha, zla, nasilja, nepravde i terora jeste verbalno, formalno, deklarativno, nominalno i samo na
riječima, i u mislima vjerovanje u ono što je objavljeno Muhammedu a.s., i u ono što je objavljeno prije njega, a
u životu, stavu, sudu, zakonu, normi, određenju, načelu, principu i presudi prizivati i držati se autoriteta šejtana:
“Zar ne vidiš i ne raspoznaješ one koji misle da vjeruju u ono što je tebi objavljeno, i u ono što je prije tebe
objavljeno, kako žele da se pred đavolom i po njegovim kriterijima sude, a naređeno im je da u đavola ne
vjeruju! A šejtan hoće da njih dalekoj odvede zabludi! A kad im se kaže: Hodite ovome što Allah objavljuje i
314
315
Ku’ran (El-Ma'ide, 2 i 8)
316
136
Poslaniku! Ti vidiš licemjere kako se žestoko okreću od tebe. A kakvi su tek onda kad ih zadesi kakva nesreća,
zbog toga što su pripravile njihove ruke, i kad ti dođu kuneći se: Tako nam Allaha! Samo smo htjeli dobrčinstvo
i ishod sretni! Allah znade sve što je u srcima tih ljudi! I od njih se ti okreni i riječi Opomene im uputi, i o njima
im riječi obznane kaži!”317
Vjernici vjeruju, znaju i uvjereni su da je uvjet ispravnosti i punoće njihovog vjerovanja prihvatanje
suda, presude i neupitnog autoriteta Poslanika: “Tako mi Gospodara tvoga: Ne!, oni neće vjerovati sve dok tebe
za sudiju svoga ne budu uzeli u međusobnoj neslozi, i tada u sebi ne bi našli nikoje zapreke onom što si
presudio ti i sasvim bi se pokorili!”318
“O vjernici, ne žurite s odlukama pred Allahom i njegovim Poslanikom, ne govorite, ne radite i ne sudite
suprotno Kur'anu i Sunnetu, i Allaha se bojte! Doista, Allah sve čuje i sve zna! O vjernici ne dižite glasove
svoje iznad vjerovjesnikova glasa, niti sa njim glasno govorite kao što jedan s drugim govorite, da vam ne bi
propala djela vaša, a da vi ne osjetite! Doista, oni koji pred Poslanikom Allahovim stišavaju svoje glasove, a to
su oni čija je srca on iskušao u bogobojaznosti, njima pripada oprost i nagrada velika!”319
“Allah vam zapovijeda da stvari važne i povjerljive ljudima, kojima i pripadaju i povjerite! I kada svijet
sudite, po pravdi sudite! Kako je lijep savjet kojim vas Allah svjetuje, a Allah, doista sve čuje i vidi sve! O
vjernici! Pokoravajte se Allahu i slijedite Poslanika i budite lojalni vašim legitimnim predstavnicima koji vam
zapovijedaju! A ako se u nečemu ne slažete, to Allahu i Poslaniku prepustite ako u Allaha i u Onaj svijet
vjerujete! Tako vam je bolje, a i posljedice su ljepše!”320
Deseti izvor, arhetip, praiskon, praosnova, paradigma, topos, humus, korijen, klica, utočište, sjedište i
središte grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora, jeste kada u čovjeku pojedincu, grupi, zajednici, narodu, naciji,
rasi, rodu, bratstvu, plemenu ili čovječanstvu vlada veći strah od bilo kojeg stvorenja i stvorenog bića nego od
Allaha dž.š.: “Mi smo doista Tevrat objavili, u njemu je Uputa i svjetlost, po njemu vjerovjesnici sudiše onima
koji od Jevreja Allahovu vjeru prihvatiše, i pobožni sudiše, i učeni od kojih se tražilo da Knjigu Allahovu
čuvaju, i oni su bili Knjige svjedoci. Ljudi se ne bojte. Mene se bojte!”321
Jedanaesti izvor, arhetip, praiskon, praosnova, mustra, topos, humus, korijen, klica, utočište i sjedište
grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste svjesno, slobodno, ciljano, namjerno i s predumišljajem prodaja
Allahovih znamenja, argumenata i dokaza za neznatnu, prolaznu i efemernu dunjalučku korist. “I vjerujte u ono
što sam objavio, to potvrđuje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to ne vjeruju! I moje riječi ne
prodajte za cijenu prezrenu, i samo se mene bojte! I istinu ne miješajte s neistinom, i Istinu, znajući je, ne
317
318
319
Ku’ran (El-Hudžurat, 1-3)
320
321
Ku’ran (El-Ma'ide, 44)
137
tajite!”322
“Moje ajete za prezrenu cijenu ne prtxlajite! A oni koji ne sude po onom što Allah objavio je, pravi su
nevjernici.“323
“Ima među njima onih koji su neuki, ne poznaju Knjigu, već samo izmišljotine i takvi samo izmišljaju.
Teško onima koji svojim rukama knjigu napisu, a zatim tvrde: “Evo, ovo od Allaha je! kako bi time prezrenu
cijenu stekli.”324
Dvanaesti, veoma opasni izvor, arhetip, praosnova, praizvor, prakorijen, prapotka, pralijeha, praklica,
sjedište i centriste grijeha, zla, nepravde nasilja i terorizma jeste ukrivanje, skrivanje, utajivanje i pokrivanje od
ljudi Allahovih znamenja i dokaza. “One koji skrivaju to što smo objavili od jasnih dokaza i upute, nakon što
smo to svijetu u Knjizi objasnili, takve Allah proklinje, a proklinju ih i prokunitelji koji imaju pravo na
proklinjanje. Oni koji skrivaju to što je Allah objavio u Knjizi i koji to, prodaju za cijenu prezrenu takvi žderu u
svoje utrobe samu vatru! Na Sudnjem Danu Allah njima ni riječ neće kazati niti će ih očistiti! Njima pripada
patnja bolna! Takvi su pravu stazu prodali za zabludu, a oproštenje za patnju. O. što li su oni strpljivi na vatru!
Tako je, jer Allah objavljuje Knjigu s istinom. Da oni koji se o Knjizi razilaze, takvi su u raskolu dalekom.”325
Trinaesti, klasični izvor, arhetip, praosnova, praizvor, prakorijen, praklica, pralijeha i prauzor grijeha,
zla, nepravde, nasilja i terora jeste iluzija, vesvesa, šejtanska, na insana fikcija, laž, obmana, obdžinjenje, utopija
i fantazija da je moguće kupiti Dunjaluk za Ahiret ili prodati Ahiret za Dunjaluk. Prvo je pitanje: “Ko je stvorio
i Dunjaluk i Ahiret?” Drugo: “Kome pripadaju i Dunjaluk i Ahiret?” Treće: “Da li se oni uopće mogu kupovati,
prodavati, razmjenjivati i zamjenjivati?” Ko upadne u kande i okove takve pričinjene i omadijane svijesti, on u
svojoj jednodimenzionalnosti, jednostranosti, jednakosti, jednoumnosti, jednouhosti, jednosmjernosti i
jednoorijentaciji, Dunjaluku podređuje sve i porobljava svakoga. “To su oni ljudi koji su prodali Onaj svijet za
Ovaj svijet. Patnja im se stoga neće ublažiti niti će im se pomoći.”326
“Život na svijetu ovom samo je igra i zabava, a vječna kuća je doista bogobojaznima bolja! Pa hoćete li
se opametiti?!”327 Znajte da je život na ovom svijetu igra, i zabava, i gizda, i gordo nadmetanje među vama u
mnoštvu imetaka i djece! Nalik je kiši, bilje od nje nevjernike zadivljuje, i ono potom, nakon kiše, uzbuja, ali ga
zatim vidiš požutjela i potom sasušeno biva. A na svijetu onome patnja teška je, a ima i .oprost od Allaha i
zadovoljstvo. A šta je samo ovosvjetski život do li uživanje prijevarno!”328
“I oni vele: “Ima samo život naš na svijetu ovome, umiremo i živimo i samo nas uništava vrijeme! Oni o
322
323
324
325
326
327
328
Ku’ran (El-Hadid, 20)
138
tome nemaju znanje, oni samo pretpostavljaju!”329
Četrnaesti brat blizanac, trinaestog izvora, arhetipa, praosnove, prakorijena, praklice, pralijehe,
prapardigme i praoblika grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste pomama, požuda, nagon i strast za zlatnim
teletom oličenom u profitu, u kapitalu, u novcu, u višku rada, u višku proizvoda, u kamati, u dobiti, u zlatu: “O
Musa! Zašto si pohitao prije naroda svoga! “Evo ih” - reče on - “na mojemu tragu ja pohitah Tebi da zadovoljan
budeš, moj Gospodaru! “Mi smo doista narod tvoj” - reče On - “nakon toga na kušnju stavili, a njih je zaveo
Samirijja! Pa se Musa vrati svome narodu, srdit i žalostan. “O narode moj” - reče on, “zar vam vaš Gospodar
dao nije lijepo obećanje. Zar vam se ugovoreno vrijeme oduljilo ili pak hoćete da vas zadesi srdžba od vašega
Gospodara, pa se stoga niste držali obećanja meni datoga?” Nismo ni našom ovlasti obećanje prekršili koje smo
tebi dali rekoše nego smo bili natovareni bremenima od nakita naroda, pa smo ga pobacali, a tako ga je bacio i
Samirijja! Pa im je on tele koje je rikalo od zlata izlio i oni su tad rekli: “Ovo je vaše božanstvo i božanstvo
Musaovo, on ga je zaboravio! A zar nisu vidjeli da im ono ne odvraća ni riječi, da im ne može ni štetu nanijeti,
ni korist donijeti,” a već im je još prije Harun govorio: “O moj narode, stavljeni ste s njime na iskušenje, a
Gospodar vaš je Svemilosni, pa slijedite mene i zapovijedi mojoj se pokoravajte! Nećemo mu se prestati
klanjati sve dok se Musa nama ne vrati!” rekoše. “O Harune” - Musa povika: “Šta te je spriječilo, kad si ih vidio
da su zabludjeli, pa da za mnom pošao nisi? Zar se suprotstavljaš mojoj zapovijedi. O sine majke moje!” Harun
reče: “Nemoj me za bradu moju i za glavu moju hvatati! Strahovao sam da ne kažeš ti: Raskol si među sinove
Israilove ubacio i riječi moje nisi poštivao! A šta ti htjede, o Samirijja” - upita Musa. “Ja sam vidio ono što oni
vidjeli nisu odgovori on.” Pa šaku zemlje zahvatih sa traga poslanikova i bacih je, eto tako duša me moja
podstače! “E, onda odlazi!” - Musa naredi. “Zbilja, tebi u ovom životu pripada samo to da govoriš: Neka me
niko ne dohvati! A još te, doista, čeka rok određeni koga nećeš propustiti. A pogledaj i u svoje božanstvo kome
si se klanjao! Mi ćemo ga, doista, spaliti i po moru ga zbilja svega razasuti. A vaš je Bog samo Allah, drugog
Boga osim Njega nema! On svaku stvar zmajem obuhvata.“330
“I kada je Musa rekao narodu svome: “O moj narode! Zlo ste sami sebi učinili što ste zlatno tele
prihvatili! Pokajte se vašem Stvoritelju i poubijajte se! To vam je kod vašeg Stvoritelja bolje pa će vam On
oprostiti! On je doista primalac pokajanja i samilostan! I Musa vam je donio jasne znakove, a nakon njega vi ste
potom prihvatili tele, i zločin prema sebi učinili! I kad smo od vas zavjet vaš uzeli i iznad vas planinu podigli:
Čvrsto prihvatite ono što vam Mi darujemo i slušajte! A oni odgovoriše: “Čuli jesmo, ali ne pokoravamo se!”
Srca njihova su teletom bila opijena zbog njihova nevjerovanja! Ti kaži: Ogavno li je to na što vas vjerovanje
vaše navodi, ako ste ikako vjernici!”331
Kroz svu povijest zaljubljenici i sljedbenici zlatnog teleta i zlatne teladi su od ljudi udaljeni i usamljeni,
329
Ku’ran (El-Džazije, 24)
330
331
Ku’ran (El-Bekare, 54, 92 i 93)
139
otuđeni, hladni i nedruštveni.
Petnaesti izvor, arhetip, praosnova, praklica, pralijeha, prakorijen, praoblik i praforma grijeha, zla,
nasilja, nepravde i terora jeste, po svaku cijenu, na svaki način i svim dostupnim, posebno nedopustivim i
zabranjenim sredstvima pokušavati i umišljati da se može ovjekovječiti, zakovati, ospoljiti, postvariti i u svim
dimenzijama života prošlost, sadašnjost i budućnost apsolutizirati i transcendentirati za Dunjaluk, za zemlju, za
kapital, za stoku, za novac, za zlato: “Ljudima se čini lijepim i ukrasnim strasna ljubav prema ženama i
sinovima, i gomilama zlata i srebra nagomilanoga, i konjima rasnim i stokom, i usjevima. To su ugođaji života
ovosvjetskoga! A kod Allaha, pa kod Njega je mjesto povratka najljepšega!”332 “I kaži im vijest o onome kome
smo znakove naše dali, pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih, ali njega je šejtan slijedio i on je među
zabludjelima bio! a da smo Mi htjeli, mi smo ga mogli znakovima uzvisiti, ali on se predade (zakova, okova,
pokuša ovjekovječiti) zemlji i strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! (ili
novca i kapitala na berzi i tržištu). Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće! Takav je primjer
naroda koji ajete naše poriče. Pa kazuj kazivanja ne bi li oni razmislili! A loš li je primjer naroda koji ajete naše
poriče oni zlo sami spram sebe čine.”333
“Teško svakom klevetniku podrugljivcu, koji blago zgrće i broji ga, misleći da će blago njegovo
vječnim učiniti njega! A ne valja tako! On će, zbilja, u Džehennem bačen biti!”334 “Zaokuplja vas nadmetanje u
zgrtanju imetka sve dok grobove ne posjetite! A doista ne valja tako, saznat ćete svakako! Ne valja tako, saznat
ćete svakako! Ne valja tako, neka znate jamčano, Džehennem ćete vidjeti sigurno! I opet zbilja ćete ga vidjeti
sigurno! Zbilja ćete ga vidjeti očigledno! A potom ćete, toga dana, za slatki život pitani biti, pouzdano!”335
“A Karun je zbilja iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio. A bili smo mu riznice tolike dali da bi čak i
nošenje ključeva njegovih iscrpilo skupinu ljudi snažnih! I dok mu je narod njegov govorio: “Ne budi obijestan
ti!” Allah doista obijesne ne voli! I onim što ti je Allah dao Onaj svijet traži i udio svoj na svijetu ovom ne
zaboravi, i kao što je Allah tebi dobro učinio i ti dobro čini i nemoj nereda činiti na zemlji! Allah doista one koji
nered čine ne voli! On (Karun) reče: Ovo je meni dato samo na temelju znanja moga! A zar on ne zna da je
Allah još prije njega uništio pokoljenja koja su od njega jača i koja su više zgrnula blaga? A zločinci o grijesima
svojim neće ni pitani biti! I iziđe on pred svoj narod u sjaju svom, pa oni koji žele svijet ovaj rekoše: Eh, da
nam je ono što i Karunu je dato! Zbilja li je on sretan uveliko. A oni kojima znanje dato bi, govorili su: Teško
vama! Allahova nagrada je bolja onima koji vjeruju i rade dobra djela! A samo će nju susresti strpljivi! Pa smo
mi i njega i kuću njegovu utjerali u zemlju, i nijednu skupinu on ne imade da ga od Allaha odbrani, a ni sam
sebi nije mogao pomoći. A oni koji su još jučer Karunov položaj željeli, stadoše govoriti: Pa zar ne vidite da
332
Ku’ran (Ali-Imran. 14)
333
334
335
Ku’ran (Et-Tekasur, 1-8)
140
Allah zbilja opsrkbu u izobilju kome hoće od svojih robova dariva i uskraćuje! Da Allah nije nama darove svoje
prosuo i nas bi u zemlju utjerao! Zar ne vidite da zbilja nevjernici (bez obzira šta su imali i koliko posjedovali)
neće uspjeti? Taj drugi svijet stvorili smo onima koji ne žele da se na zemlji ohole niti nered da čine. A sretan
kraj bogobojaznima pripada.”336
Šesnaesti izvor, arhetip, praosnova, praklica, pralijeha, prakorijen, praoblik, praforma, humus, topos,
centriste, polazište i utočište grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jesu sve vrste unutrašnjih i vanjskih poroka:
alkohol i sva opijajuća sredstva, droga, kocka, duhovna pornografija i duhovna prostitucija oličena u mitologiji,
magiji, vračanju, čvaranju, gatanju, proricanju sudbine i budućnosti i idolatrija: “O vjernici! Doista su vino, i
kocka, i kumiri, i strelice za proricanje, ružne stvari, posao šejtanski! Svega toga se klonite, da biste postigli što
želite. Šejtan samo hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci vinom i kockom, i da vas od spominjanja
Allaha i salata odvrati pa, hoćete U vi s tim prestati.”337
Šest je osnovnih negativnih učinaka poroka: oni su šejtanski posao, među ljude ubacuju mržnju i
neprijateljstvo, odvraćaju ljude od sjećanja i mišljenja na Allaha dž.š., i od prvog i osnovnog obreda salata, i
sužavaju i blokiraju ljudsku svijest i razaraju nervni sistem. Sedamnaesti izvor, arhetip, praosnova, praizvor,
praiskon, praforma, pramodel, topos, humus, polazište i utočište grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste
vanjska ili tjelesna pornografija, prostitucija, zinaluk, razvrat, perverzija, pedofilija, homoseksualizam,
lezbijstvo, kloniranje, travestizam, uniseks, grupni seks: “Nevjernici će zažaliti što muslimani nisu bili. Ti ih
ostavi da jedu i da se iživljavaju i neka ih puste nade varaju, a saznat će, doista oni!”338
Svi oblici idžram perverznih, razvratnih djela koja ljude nepovratno iz uživanja vode u iživljavanje,
direktno dovode u pitanje fizičko-biološki opstanak ljudi. U svakom vremenu homoseksualizam, lezbijstvo,
heteroseksualizam, pedofilija, prostitucija, poliandrija, razvrat i nastranosti donose triper, sifilis, AIDS ili sidu.
Podatak da je od side do sada u svijetu umrlo 30 miliona ljudi, a da ih je sada od side oboljelo 40 miliona, i da
za pet godina ni jedan od oboljelih neće biti živ, nepobitni je dokaz da su navedene nastranosti, prevezije i
razvrati najveći konkretni izvori i uzroci nasilja, zla, smrti i terora u svijetu, koji najviše pogađaju mlade ljude.
Sadašnje čovječanstvo kao da želi ponavljanje sudbine Lutovog naroda: “A poslali smo i Luta i kad on narodu
svome reče: Zašto razvrat činite koji niko prije vas među svjetovima svim činio nije, pa vi s požudom
muškarcima, a ne ženama prilazite! Vi ste narod koji u zlu svaku mjeru prelazi!”339
“I Luta, kad on reče narodu svome: “Zar razvratu pristupate vi, kakav nije počinio prije vas niko od
ljudi? Zar vi doista pristupate muškarcima i presrećete na putevima i činite ogavne stvari na vašim susretima! A
odgovor naroda njegova nije bio drugi osim što bi rekli: “Daj nam ti kaznu Allahovu, ako si od ljudi istinitih!
336
Ku’ran (El-Kasas, 76-83)
337
338
339
141
Gospodaru moj” - govorio bi Lut, “meni protiv naroda razvratnog pomozi!”340
“Zar vi, mimo svijet ostali, muškarcima pristupate a žene svoje, koje vam Gospodar vaš stvorio je
napuštate! Doista ste vi narod koji svaku granicu prelazi! A oni rekoše: “Ako li, o Lutu, ne prestaneš ti, bit ćeš
sigurno od prognanih!” Ja se spram čina vašega gnušam! reče Lut. “Gospodaru moj, spasi mene i moju
porodicu od kazne za ono šta oni čine! Pa smo njega i svu porodicu njegovu spasili, osim starice među onima
koje prašina prekri! Zatim smo druge uništili mi, na njih smo žestoku kišu sručili, o, zla li kiša, opomenutim bi!
Zbilja, u tome znak ima, ali vjernici nisu njih većina! A doista je Gospodar tvoj silan i samilostan.”341
Sedamnaesti izvor, arhetip, praiskon, praosnova, pralijeha, prakorijen, praformula, praoblik, topos,
humus, polazište, ishodište i utočište grijeha, zla, nepravde, nasilja i teora jeste izvođenje ljudi iz percepcije
svijeta pomoću sihra - magije, kada se ljudima prekida veza osjetila sa stvarnošću, tako da razum ostaje bez
sadržaja, koja mu daju osjetila i ulazi u svijet iluzija, fikcija i čovjek i ljudi iz perscepcije prelaze u projekciju
svijeta i života: “Dovest će ti (faraone) sve čarobnjake znane! I skupljeni čarobnjaci bijahu u vrijeme određeno,
na dan određeni. I svijetu rečeno bi: “Da li ćete se sakupiti da slijedimo čarobnjake ako oni budu pobjednici?!
“Pa kad čarobnjaci dođoše, faraona upitaše: Da li će nam zbilja kakva nagrada pripasti ako mi budemo
pobjednici?” Faraon reče: “Hoće! Tad ćete zaista biti vi od onih meni bliskih!” A Musa im reče: “Bacajte šta
imate da bacate vi!” I oni užad svoju i štapove svoje baciše i rekoše: “Tako nam veličanstva faraonova, mi ćemo
pobijednici biti doista! “A Musa svoj štap baci tad on najednom proguta ono što su oni smislili.”342
“I faraon ode i čarobnjake svoje sabra i potom dođe. A Musa im reče: “Teško vama! Ne iznosite na
Allaha laži pa da vas on kaznom uništi, već je propao ko je propagandom potvarao! Pa se oni stadoše o stvari
svojoj među se raspravljati i tajno sašaptavati. Rekoše: “Ova čarobnjaka dva žele zbilja da vas vradžbinom
svojom izvedu iz zemlje vaše i da vaš put uzoriti unište! Zato vi svu svoju spletku sastavite i potom u redove
stanite, a danas je uspio samo onaj ko pobijedi!” Pa povikaše čarobnjaci: “O Musa! Ili ćeš da bacaš ti, ili ćemo
biti mi koji će prvi baciti? Bacajte vi reče Musa: “Pa mu se od vradžbine njihove učini da gmižu konopi njihovi
i štapovi njihovi. I Musa u sebi jezu osjeti. Ne boj se! rekosmo mi, ti si onaj koji će pobijediti! I baci to što ti je
u desnici! Progutat će ono što spra više oni! Doista, to što su spravili varka je čarobnjaka, a čarobnjak uspjeti
neće gdje god da dođe!”343
“Pa faraonu čarobnjaci dođoše i upitaše: “Da li ćemo mi, ako budemo pobjednici, nagradu dobiti?”
“Dobit ćete nagradu,” odgovori im, “i bit ćete vi među onima meni bliskim!” I oni povikaše: “O Musa, da li ćeš
baciti ti ili da budemo mi oni koji će bacati?” I Musa reče: “Bacajte vi!” Ikad oni baciše, tad ljudima oči
opčiniše, obdžiniše, omadijaše i njih prestrašiše i veliku vradžbinu načiniše. I Musau mi naredismo: Baci štap
340
Ku’ran (El-Ankebut, 24-30)
341
Ku’ran (Eš-Šu'ara, 165-175)
342
343
142
svoj! On tada proguta sve ono što oni s laži prirediše. I iziđe istina na vidjelo dana! I propada sve ono što su
čarobnjaci radili. I tu oni bijahu nadvladani te se okrenuše poniženi!”344
Svaki oblik čarobnjaštva, kojim se razbija i razara u svijestima ljudi percepcija svijeta i života, i umjesto
nje nameće i podmeće projekcija i konsrukcija života i stvarnosti je pogubna i opasna, ali je neusporedivo
najteža, najopasnija i najpogubnija sistemska, politička, u okviru državnog reda i poretka, koja se nameće kao
državna propaganda i ideologija. To je porobljavanje i okivanje ljudi iznutra. Zapravo, robovlasništva nema bez
dva unutrašnja i dva vanjska sadržaja. Unutrašnji sadržaji robovlasništva su širk- politeizam i sihr-magija, a
vanjski nesloboda i nasilje. Osamnaesti izvor, iskon, praosnova, pralijeha, proforma, praoblik, topos, humus,
sjedište i središte grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste nesloboda i nasilje koje koristi državna vlast,
državni poredak, sistem protiv naroda. To je opće, sistemsko, političko, državno i generalno nasilje koje se pod
firmom reda i poretka može vršiti na nivou jedne zemlje, kontinenta, svijeta, rase, ili nacije: “I uzoholiše se, bez
ikakva prava, faraon i vojske njegove na zemlji i pomisliše da nam vraćeni neće biti! Pa njega i vojske njegove
zarobismo i u more ih bacismo! Vidi kakav je kraj silnika bio! I njih smo mi vodama koji pozivaju vatri učinili!
A na Danu Sudnjem oni pomognuti neće bili. I na ovom svijetu prokletstvom smo ih pratili, a na Danu Sudnjem
bit će od onih ogavnih!”345
“Doista, faraon, Haman i vojske njihove su griješili.”346 “A Musaa smo mi poslali sa znacima našim i
dokazom jasnim faraonu i glavešinama njegovim. Pa su oni odredbu (zakon, normu) faraonovu slijedili, a
odredba faraonova pravoj uputi nije vodila.”347 “I faraon ih sa vojskama svojim prati, pa ih iz mora potopi to što
ih potopi! Faraon je narod svoj zabludio, nije ga (ni u čemu) pravom stazom uputio!”348 “Faraon se na zemlji
bio uzdigao i stanovnike njene na stranke izdiielio, jednu je skupinu od njih tlačio, mušku im djecu klao a
žensku im u životu ostavljao.”349 “I faraon oslabi i porobi narod svoj, pa mu se on pokori, to je zbilja narod
griješnički! I pošto su nas rasrdili, mi smo ih kaznili i sve smo ih potopili! I primjerom i opomenom za
pokoljenja kasnija učinili!”350
U sadašnjim političkim teorijama unutar političke filozofije, državno-sistemsko nasilje i teror se definira
kao genocid ili međunarodni ratni i nezastarivi zločin protiv čovječanstva koji je zločin protiv mira, protiv
čovječnosti ili morala, ratni zločin i zločin protiv ljudskog roda. Devetnaesti izvor, paradigma, pralijeha,
praforma, praklica, praoblik, topos, humus, polazište, sjedište i ishodište grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora
jeste rasna, klasna, konfesionalna, etnička, narodna, nacionalna, teritorijalna, imovinska, kastinska, staleška,
imovinska, obrazovna, intelektualna, rodovska, plemenska, rodbinska, državna, politička ili bilo koja druga
344
345
346
347
Ku’ran (Hud, 96 -97)
348
349
350
Ku’ran (Ez-Zuhruf, 54-60)
143
izvanjska ekskluzivnost, supremacija, osjećaj i svijest nadredenosti i podređenosti. Tako u okviru kastinskog
nazora uči se i vjeruje se da je Bog svaku kastu stvorio od različitih dijelova svoga tijela i da, prema tome,
svaka mora biti to što joj je Bog sa njenim stvaranjem unaprijed odredio. Zato nema prelaska iz kaste u kastu,
nema međusobnog miješanja i komuniciranja, svaka radi unaprijed date i određene poslove i živi samo unutar
sebe, po datim pravilima, zakonima i običajima. Unutar svake kaste važi tačno određena ishrana, poslovi i
zanimanja kojima se bavi, naslijedivanje položaja i funkcija, nasljedna hijerarhija, ženidba samo unutar kaste ili
kastinska endogamija, kao i obim i način kontakata sa drugim kastama. Slično nazoru o kastama i rasisti polaze
od neutemeljenog i reakcionarnog i po društveni život ljudi, krajnje opasnog stajališta, prema kome se navodno
ljudske rase hijerarhijski i kvalitativno razlikuju isključivo po biološkom principu, po boji kože i to u fizičkom,
psihološkom, intelektualnom i mentalnom pogledu. To nije ni istina ni tačno, jer su svi ljudi stvoreni po istom
principu, po istom zakonu od istovjetne supstance i zato su oni En-Nas ili Gens una sumus - jedan smo
jedinstven rod, a u krvnosrodničkoj ravni oni su Benu Adem - potomci Ademovi. Rasisti tvrde da su više tzv.
arijevske, ibermenš rase, tvorci civilizacije i kulture, dok su niže rase (žute, crne, crvene, smeđe) biološki i
intelektualno manje sposobne, pa su zbog toga i ostale na nižem stepenu društvenog i ekonomskog razvitka.
Navodno, samo su više rase sposobne za razvitak, za kreaciju, invenciju, stvaranje kulturnih tekovina i po
prirodi stvari niže trebaju služiti višim rasama. Više rase su državotvorne, a niže su osuđene da budu pod vlašću
viših. Po ugledu na kaste i rase razvija se sličan kod svijesti u gledanju na Islam i muslimane, kod onih religija
koje Islam priznaje i čije pripadnike tretira zaštićenim i ravnopravnim u različitostima: “S tobom Muhammede,
neće biti zadovoljni ni Jevreji ni kršćani sve dok njihove konfesije ne budeš slijedio ti! A ti reci: “Allahova
staza jeste staza istinska! A ako bi prohtjeve njihove slijedio nakon znanja koje ti dolazi, od Allaha te niko
zaštitio ne bi, niti potporu pružio ti!”351
Ne samo to, da bi bili upućeni i na ispravnom putu oni muslimanima postavljaju uvjet da budu Jevreji ili
kršćani: “I oni vele: “Jevreji ili kršćani budite i na pravom putu ste!” Ti kaži: Ne! Mi smo vjere Ibrahomove,
čovjeka vjere čiste! On nije od mnogobožaca bio!”352
Oni čak muslimanima, ukoliko ne postanu Jevreji ili kršćani ne da ne pružaju nikakvu šansu na
Dunjaluku nego ni na Ahiretu: Oni kažu: “U Džennet neće nikako uči drugi doli oni koji budu Jevreji ili budu
kršćani!” To su njihove puste želje. Ti kaži: “Dokaz vaš dajte ako je istina to što zborite! A nije tako.”353
Sami sebe i jedni i drugi vezuju, neuzubillahi, za Božije porijeklo i iz toga izvode ekskluzivna prava i
privilegije nad svim narodima, rasama, konfesijama i svjetovima: “I Jevreju: kršćani kažu: “Mi smo djeca
Božija i njegovi miljenici!” Ti reci: “Zašto vas onda on zbog grijehova vaših kažnjava? Ne! Vi ste samo (kao i
ostali) ljudi koje on stvara!” On koga hoće kažnjava! I Allahu vlast nebesa i zemlji i onog što među njima je
351
352
353
144
pripada. I njemu se sve vraća!”354
“Ti kaži: “Ako je kuća onosvjetska kod Allaha samo vama, mimo svijeta ostaloga, deder onda smrt
(sebi) poželite, ako istinu govorite! A neće sigurno nikada smrt poželjeti zbog onoga što su pripravile ruke
njihove! A Allah zna zločnitelje! I naći ćeš zbilja da su oni od svih ljudi prema životu pohlepniji, čak i od
mnogobožaca! Svaki među njima poželio bi da živi hiljadu godina, a ni to, sve i da pozivi, od patnje otrglo ga
ne bi! A Allah vidi šta rade oni.”355
“Ti kaži: “O Jevreji! Ako vi mislite da ste Allahovi (extra) prijatelji, mimo svega svijeta, deder onda
(sebi) smrt zaželite ako istinu govorite! A neće smrt zaželi ti nikada, baš zbog onoga što su ruke njihove
pripravile! A Allah dobro znade zločinitelje! Ti kaži: “Zbilja, smrt od koje bježite vi vas će stići, a zatim ćete
biti vraćeni znalcu svijeta nevidljivoga i svijeta vidljivoga, i on će vas izvjestiti o svemu što radili ste vi.”356
Dvadeseti izvor nad izvorima, korijen nad korijenima, humus nad humusima, topos nad toposima,
osnova nad osnovama, sadržaj nad sadržajima, poniženje nad poniženjima, sramota nad sramotama, udes nad
udesima, centriste nad centristima vrhunac svakog vrha i dno svakog dna grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora
jeste širk- politeizam: “A mi smo Lukmanu mudrost dali. Allahu zahvalan budi! Koje zahvalan, samo je za
svoje dobro zahvalan, a koje nezahvalan, pa, Allah je neovisan, hvaljen! A kad Lukman reče sinu svome,
savjetujući ga: “O sinko moj! Allahu druge ti ne smatraj ravnim! Zbilja, jer mnogoboštvo nepravda i nasilje
najveće!”357
Širk nije samo najveća nepravda i nasilje, nego je i najtragičniji nepovratni udes i sramota čovjeka. “Ima
ljudi koji kumire (idole), a ne Allaha, uzimaju, pa ih vole kao što se Allah voli! Ali oni koji vjeruju, Allaha još
više vole! O, da samo zločinitelji znaju, kad budu ugledali patnju, da će samo Allah posjedovati moć svu, i da
će Allah žestoko kažnjavati! Kad se budu vođe odricale vođenih, i kad će im, dok patnju gledaju, sve veze
njihove biti pokidane! A vođeni će povikati: E, kad bismo samo još jedanput da se vratimo, pa da se i mi njih
odreknemo, kao što su se i oni nas odrekli! Tako će im Allah za njih pogubna djela njihova predočiti i iz vatre
oni neće izlaziti!”358
Vrhunac širka je obožavanje i robovanje ljudima. To je čisto robovlasništvo u kome je faraon ostvario
idealno-tipski i savršeni oblik ropstva. Svoju svemoć nad ljudima, čija je oznaka piramida, on ostvaruje
njihovim sveukupnim porobljavanjem i nemoći naspram sebe: “O svito (glavešine, velikaši i prvaci) povika
faraon ja ne znam da vi osim mene božanstvo drugo imate! O Hamane, ti opeku mi peci i deder ni piramidu
354
355
356
Ku’ran (El-Džumua', 6-8)
357
358
145
sagradi, da bih se uspeo k božanstvu Musaovu, jer ja smatram da je on doista lažac!”359
“Idi Musa faraonu ti, on se zbilja osili i reci: “Da li bi da se očistiš ti? Da te Gospodaru tvojemu naputim
pa da ga se bojiš!” Pa mu pokaza Znak veliki, ali on poreče i usprotivi se, potom se okrenu i odžuri, pa sabra i
povika: “Ja sam gospodar vaš najveći, zbilja! Tako je rekao! Pa ga je Allah i za potonje i za prijašnje prikladno
kaznio, doista za onog ko se boji - u tome znamenje je!”360
S obzirom da je širk izvor, sadržaj i sam po sebi najveće nasilje, i s obzirom da ima za posljedicu najveći
teror, zlodjela, krvoprolića, nasilja, mučenja, nepravde i eksploataciju ljudi što pokazuje faraonizam ili krajnje
ropstvo, to je on vrsta grijeha koju Allah nikad neće oprostiti onome ko je u širku otišao sa Dunjaluka: “Allah
zbilja neće oprostiti da mu se iko ravnim smatra, a oprostit će grijehe druge goleme! Allah doista neće oprostiti
da mu se ravnim smatraju drugi, a ostale grijehe oprostit će kome on hoće! A ko Allahu druge ravnim smatra
taj, doista, najdalje i nepovratno zaluta. Oni se mimo Allaha ženskim kumirima mole, a uistinu se samo šejtanu
buntovnom mole, Allah ga prokleo.”361 Doista. ovo su samo neki od izvora, toposa, humusa, polazišta i centrista
grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora.
359
360
Ku’ran (En-Naziat, 17-26)
361
Ku’ran (En-Nisā, 48, 116-118)
146
11. STRATEGIJA ODBRANE OD POTVORE I KLEVETE U ISLAMU
“Ti sigurno znaš da samo Allah ima vlast na nebesima i na Zemlji. On kažnjava onoga koga hoće, a
prašta onome kome hoće. Allah sve može. O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje
ispoljavaju oni koji ustima svojim govore Vjerujemo; a srcem ne vjeruju, i Jevreji koji izmišljotine mnogo
svojim ušima slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi Muhammede ne dolaze, koji smisao riječima s
mjesta njihovih izvrću i govore. Ako vam se ovako presudi, onda pri stanite na to, a ako vam se ne presudi,
onda nemojte pristati! A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi da ostavi, ti mu Allahovu naklonost ne
možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi da očisti i njih na Ovom svijetu čeka poniženje, a na
Onom svijetu patnja golema. Oni svojim ušima mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu, pa ako ti
dođu, ti im presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu ni malo nauditi. A ako im budeš
sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne.”362
Navedeni ajeti potvrđuju neprestano ponavljanu istinu koju svjedoče sva povijesna događanja svijeta,
života, ljudi i čovjeka da glavni topos, humus, tlo, milać i arenu za laži, potvore, klevete, iftire i objede ljudi
predstavlja neugasiva, neodoljiva i neprestana želja, čežnja, težnja i žudnja u ljudskim ušima kao ušima da
slušaju: laž, klevetu, potvoru, sumnju, smutnju, objedu, zlo, nesreću, udes, tragediju. Sva svjetska literatura
tretira zlo, nesreću, tragediju i to ljudi iz radoznalosti čitaju. Nema romana ili pripovijetke koji su napisani o
idealnoj sreći i ljubavi. Da su i napisani niko ih ne bi pročitao jer su sa stajališta osnovne čovjekove i ljudske
radoznalosti općenito dosadni i neinteresantni. Primjera radi, kada kažete da su se dva čovjeka udružila da
zajedno rade jedan konkretan i hairli posao niko se na to, iako je to korisno, neće ni osvrnuti a kamo li izići i
pogledati. A ako kažete da se dva čovjeka tuku i da jedan drugog udaraju, pate i muče to će izazvati pažnju,
radoznalost, pogled i osvrt čitavog sela pa i grada. Identičan je slučaj kada se navodi primjer lijepih i
harmoničnih odnosa u braku između muža i žene - kako svako jutro poslije sabah namaza zajedno piju kahvu i
dogovaraju dnevne poslove za svoju djecu - na to se neće niko ni osvrnuti a kamo li pažljivo slušati i saslušati.
Međutim, čim se kaže, što se onaj muž i žena u braku svađaju, šta jedno drugom govore, što se međusobno
vrijeđaju osigurani su slušaoci i radoznalci za sadržaj te i takve priče. Ljudi upućeni u književnost tvrde da je
nemoguće pisati romane o idelanim ljudskim srećama jer su sve ljudske sreće u biti iste, dosadne i ponavljajuće
a samo je svaka nesreća na svoj neponovljiv način različita i interesantna.
Osnovna ljudska intencija ide ka tome da spozna nesreću a ne sreću: “Ja ne pravdani sebe, ta duša je
(Nefs) sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.”363
Mudri ljudi kažu - Dobro je princip svijeta i života od Allaha ali je Zlo stanje svijeta zahvaljujući ljudima. Ko,
362
Ku’ran (El-Maide, 41 i 42)
363
Ku’ran (Jusuf. 53)
147
zapravo, ljude navodi i zavodi na zlo i u okviru toga i na potvoru, klevetu, objedu, sumnju, smutnju? Izvor
svakog zla, zablude, grijeha, nesreće, belaja, potvore, klevete, sumnje i smutnje je, od Allaha, prokleti šejtan:
“Gospodaru moj - reče šejtan, zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima (ljudima) na Zemlji poroke i grijehe
lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedeni, osim među njima Tvojih robova iskrenih. Ove ću se istine
Ja držati - reče On: Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od
onih zalutalih. Za sve njih mjesto sastanka Džehennem će biti, oni će sedam kapija imati i kroz svaku će
određen broj njih proći.”364“E zato što si odredio pa sam u zabludu pao - reče šejtan, kunem se da ću ih na
Tvom pravom putu presretati, pa ću im i sprijeda i straga, zdesna i slijeva prilaziti i ti ćeš ustanoviti da većina
njih neće zahvalna biti. Izlazi iz njega (Dženneta) pokuđen i ponižen! reće On. Tobom i svima onima koji se
budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti.”365 “I kada rekosmo melekima: Poklonite se i sedždu
učinite Ademu, oni se svi osim Iblisa pokloniše i sedždu učiniše. Zar da se poklonim i sedždu učinim onome
koga si ti od ilovače stvorio? -reče. Reci mi, reče onda, evo ovoga koga si iznad mene uzdigao i ako me ostaviš
do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti. Odlazi! - reče On.
Onima koji se za tobom budu poveli i tebi kazna džehenemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim
koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak i sudrug u imecima, i u djeci i daj
im obećanja - a šejtan ih (ljude) samo obmanjuje i vara, ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima
Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik.”366 “I kada bude sve riješeno i presuđeno na Sudnjem danu
šejtan će reći: Allah vam je ljudi pravo obećanje dao i ispunio, a ja sam sva svoja obećanja iznevjerio, ali, ja
nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali, zato ne korite mene, nego
sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemamništa s tim što ste me prije smatrali
Njemu ravnim. Nevjernike sigurno čeka bolna patnja.”367
Bez ikakve dvojbe spiritus movens, strateg, glava, mozak, kreator i začetnik svakog zla, grijeha,
zablude, nesreće, potvore, klevete, sumnje, smutnje od stvaranja do kraja svijeta i života bio je, jeste i ostaće
prokleti šejtan. Međutim, šejtan djeluje, ima uticaj i moć samo na misli, ideje, maštu, osjećaje, namjere, sudove,
zaključke i motive ljudi. On sam po sebi i od sebe nema konkretne agense moći kao što su vlast, policija,
vojska, sud, uprava, administracija, država, vlada, ministarstva. Njegovi agensi i instrumenti moći preko kojih
on konkretno djeluje na ljude, na međuljudske veze, odnose, relacije i komunikacije, na ljudska djela, postupke,
ponašanja i riječi su ljudi nevjernici, ljudi mušrici - politeisti i ljudi dvoličnjaci (munafici, zul-vedžhajni,
janusovci, poltroni, osobe sa hipokrizijom). Oni su šejtanova vojska, konjica, pješadija, mediji i medijatori,
propaganda i propagandisti protiv Allahove vjere, pripadnika te vjere i sljedbenika Muhammeda, a.s. “Tako
smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džinnova koji su jedni drugima kićene
364
365
Ku’ran (El-Earaf. 16-18)
366
Ku’ran (El-Isra. 61-66)
367
Ku’ran (Ibrahim, 22)
148
besjede govorili da bi ih obmanuli - a da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi učinili, zato ti ostavi njih, i ono što
izmišljaju - i da bi srca onih koji u Onaj svijet ne vjeruju bila sklona tome i zadovoljna time, i da bi počinili
grijehe koje su počinili. Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigu potanko? A
oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kur'an objavljuje Gospodar tvoj istinito, zato ti ne sumnjaj
nikako! Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve
čuje i sve zna. Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili, oni se
samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore. Gospodaru tvom su dobro poznati oni koji su
skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na pravom putu.”368
11.1. Metodologija i tehnologija šejtanske potvore i propagande
Izvor i kreator zla, laži, potvore, klevete i krivog puta je šejtan preko mita i mitologije. Glavni njegovi
zemaljski saradnici, sudrugovi, supomagači, instrumenti, nebeske i zemaljske raznosačke antene ili šejtanski
poštari koji raznose šejtansku poštu čiji je sadržaj Džehennem su ljudi nevjernici, ljudi politeisti i ljudi munafici
- dvoličnjaci. Glavni objekti njihovih napada, glavni izazovi njihovih kleveta, potvora, objeda, sumnji i smutnji
su vjernici općenito, muslimani posebno. Kada nastupaju u najbezazlenijim nastupima prema vjernicima oni
nastupaju kao vukovi zaogrnuti janjećim kožama sa medenim ustima i jedom u srcima. Cilj njihovog
slatkorječivog nastupa prema vjernicima sa kitnjastim govorom, lijepim, biranim i prefinjenim riječima prema
vjernicima jeste obmana i prevara: “Ima ljudi čije te riječi o životu na Ovom svijetu oduševljavaju i koji se
pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od njih
dočepa položaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. A Allah ne voli nered! A kada mu se
rekne: Boj se Allaha! - on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno
boravište.”369
“Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, (sa pornografskim, erotskim, nadražujućim, strastvenim i
instinktivnim sadržajem), da bi se, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom
za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna. Kad se nekom od njih (i takvim kao što su oni) Naši ajeti
kazuju, on i oni glavu okreće, kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh - zato mu navijesti patnju nesnosnu.”370
Prije nego što krene na ljude, sprijeda, straga, sdesna, slijeva i prije nego što im se umiješa u njihove
imetke, žene, djecu, porodice, položaje, moć i vlast (koje im učini i pričini u idole) šejtan prvo ljude zavodi
svojim moćnim, povodljivim, zavodljivim i neodoljivim glasom. To se u sociologiji kulture i socijalnoj
368
Ku’ran (El-Enam, 112-117)
369
370
Ku’ran (Lukman, 6 i 7)
149
psihologiji nazivaju glasine a kada se razviju planski i metodološki uspostavljen sistem onda glasine prerastaju
u sistem. Slijedom surovih i bolnih činjenica ali i takve neumitne logike i teorijske orijentacije, pakistanski
teoretičar i profesor na Selwyn Collegeu, Sveučilišta u Cambridgeu Ekber Sejjid Ahmed u djelu
“Postmodernizam i lslam” napisanom prije deset godina, dakle 1993. godine u podužem eseju sa nevjerovatno
naslućujućim naslovom “Medijski Mongoli na kapijama Bagdada,” između ostalog piše: “Ništa u povijesti nije
tako plašilo muslimane kao zapadni mediji: ni barut srednjeg vijeka, kojega su muslimani poput Babera vješto
koristili na poljima Panipata, osvojivši tako Indiju za svoju Mogulsku dinastiju, ni vlakovi, ni telefon, koji su
primogli njihovoj kolonizaciji u prošlom stoljeću, čak ni zrakoplovi, koje su savladali ranije u ovom stoljeću i
osnovali vlastite nacionalne avionske kompanije.
Zapadni mediji su svuda i uvijek prisutni, nikad se ne odmaraju i ne dopuštaju predah. Istražuju i
napadaju neprekidno, pokazujući se nemilosrdnima prema slabosti i krhkosti. Moćna medijska ofenziva za
muslimane je složena: izgleda da se ne mogu odbraniti. Još gore, čini se da čak nisu u stanju shvatiti prirodu i
cilj medijske agresije. Neizmjernu opasnost osjeća obični musliman. On je svjestan potencijalnog opsega borbe
i snaga koje su uperene protiv njega i njegova je napetost još veća zato što ima tako malo povjerenja u svoje
vlastite vođe sa tom njihovom i takovm sviješću, savješću i pameću. Ako se Islam pokori zapadnim medijima
nema povratka ni muslimanima ni čovječanstvu. Američki su mediji postigli ono što američki političari ne bi
mogli - svjetsku dominaciju SAD - Hollywood je uspio tamo gdje Pentagon nije. Svijet hipnotički fasciniran
reprizira američke safunice: ljudi diljem svijeta su se pitali ko je ustrijelio J. R.-a u Dallasu, ili ko je ubio Lauru
Palmer. Kolaps komunizma je najveći trijumf zapadnih medija. Dok je religija pobožnost, kontemplacija i
misticizam - mediji su besramni zov bukom, materijalizmom, potrošnjom, uživanjem i blagostanjem. Mora da
je za muslimane bilo slično stanje 1258. godine kada su se Mongoli okupljali pred Bagdadom da zauvijek unište
najveće arapsko carstvo. Ali dok je Abasidis (Medinetus-Selam, Bagdad, grad iz hiljadu i jedne noći) pretovren
u ruševine, sagrađena su druga i jednako važna mjesta sa veličanstvenim zdanjima: Fatimidis (Kairo, El-Kahira)
u Egiptu, Umayadas (Kordoba, Kordova Kurtuba), Sevilja i Granada (Garnata) u Španjolskoj, kasnije Saffavidis
u Persiji (Isfahan) te Mughals u Indiji. Ovoga će puta odluka biti konačna. Ako se Islam i muslimani pokore
(medijskim mongolima ne samo na kapijama Bagdada nego i na kapijama: Karačija, Lahorea, Islamabada,
Kuala-Lumpura, Istanbula, Ankare, Konje, Burse, Edirne, Izmira, Basre, Kufe, Damaska, Mekke, Medine,
Sane, Đidde, Džakarte, Teherana, Isfahana, Širaza, Mešheda, Koma, Rabata, Kazablanke, Kajrevana, Kaira,
Kartuma, Aleksandrije, Lagosa, Kanoa, Dar es Salama, Bamaka, Konakrija, Akre, Đake, Tunisa, Tripolisa
(Alžira) nema povratka. Tu genijalno 1993. godine uočenu najezdu medijskih Mongola na kapijama Bagdada371
od strane Sejjid Ekbera, prof. dr. Enes Karić, nakon osam godina u sarajevskom Oslobođenju označava i
definira: “Antiislamskom histerijom medijskog demijurga.” Prema riječima i sudovima prof. dr. Karića:
“Medijski demijurg koji tako ciljano žigoše Islam i muslimane projektira sukobe i antimuslimansko
371
Sejjid Ahmed Ekber (Medijski Mongoli na kapijama Bagdada, 1993.)
150
raspoloženje za narednih stotinu godina.”372
Ključna logička, metodološka, teorijska i politička pitanja jesu kako “medijski demijurg i medijski
Mongoli” ostvaruju svoje planove i ciljeve? U biti medijska slika Islama i muslimana u cjelini unazad devet
stoljeća od križarskih ratova, preko inkvizicije, kolonijalizma i imperijalizma, Prvog i Drugog svjetskog rata je
redukcionistička, simplifikatorska, senzacionalistička i egzotična. Na temelju stereotipija metodom revizije
historije o muslimanima se izvan konteksta iznosi ponešto tačno što nikada nije i ne može biti istina. Primjera
radi, kada su Said Auita i Murseli najbolji svjetski atletičari, oni su samo Auita i Murseli a ne Islamsko-
muslimanski atletičari. Kada Abdus-Selam i Nagib Mahfuz dobiju Nobelove nagrade za fiziku i književnost, oni
su samo nobelovci a ne Islamsko-muslimanski nobelovci. Kada su Muhammed Ali, Aziz Tayson, Rahman i
princ Muhammed svjetski prvaci u boksu, oni su za čitav svijet samo prvaci u boksu a ne Islamsko-muslimanski
prvaci u boksu. Kada je Zajnuddin Zidan proglašen za najboljeg fudbalera svijeta i Abdul-Kerim za najboljeg
košarkaša svijeta oni su samo najbolji fudbaleri i košarkaši svijeta a ne Islamsko-muslimanski fudbaleri i
košarkaši svijeta. To i istovjetno pravilo važi i za ekipe i reprezentacije. Kada ekipa Galate Saraja osvoji kup
Sajamskih gradova (sada UEFE), fudbalska reprezentacija treće mjesto u svijetu na 17. Svjetskom prvenstvu ili
kada reprezentacija Pakistana postane prvak svijeta u hokeju na travi, to su samo i ništa više ekipa Galata Saraja
i reprezentacije Turske u fudbalu i Pakistana u hokeju na travi a nikako i nikada Islamsko-muslimanske ekipe i
reprezentacije. Zašto se nikada ispred bilo kakvog uspjeha muslimana bilo na pojedinačnoj, grupnoj ili općoj
razini u bilo čemu (sportu, kulturi, znanosti) po pravilu i nikada ne stavlja atribut Islamsko-muslimanski? Zato
što bi iza toga uspjeha sa svojim izvorima, tradicijom, baštinom, humusom, toposom, sadržajem, smislom,
svrhom i zaslugama stajali Islam i muslimani, a to se nikada ne smije vidjeti i primjetiti. Naprotiv, uspjeh,
kreacija, pobjeda, znanstveno i teorijsko svjetsko otkriće, biti prvak svijeta u bilo čemu kao i Nobelova nagrada
ili filmska nagrada Danisu Tanoviću vezana je isljučivo za muslimana pojedinca izvan konteksta vremena i
prostora. Tu se svjesno, namjerno i planski prešućuje, ignorira i briše uticaj prirodne i društvene sredine na
muslimana izvana i religije, etike, kulture i prava iznutra.
Metodom revizije historije u odnosu na Islam i muslimane u medijima se vrši redukcija, simplifikacija.
Tako se redukcijom, simplifikaeijom, planiranom projekcijom i konstrukcijom i sa minimalnom i
nezapažljivom tačnošću svaki uspjeh muslimana u svijetu u bilo čemu u zapadnim medijima minimizira,
reletivizira i obesmišljava. To je metoda koja svaki uspjeh i svako dobro ili doprinos i zaslugu muslimana bilo
kada, bilo gdje i u bilo čemu apsolutno i neprestano samo individualizira, personalizira, subjektivizira,
minimizira i relativizira. To se može označiti apsolutnom subjektivizacijom i personalizacijom dobra kada su u
pitanju muslimani u zapadnim medijima. Njima se, dakle, ne može i ne smije priznati dobro, uspjeh, otkriće i
doprinos ni na razini braka, porodice, rodbine, roda, plemena, bratstva, ekipe reprezentacije a kamo li na nivou
372
Prof. dr. Enes Karić (Oslobođenje, septembar 2001.)
151
naroda, nacije, države, društva, zajednice, religije, kulture, etike, reda, poretka i zakona. Dobro, znanje, uspjeh,
otkriće, kreacija i doprinos njima se priznaje samo na razini pojedinca i individualnih pojava.
Tako za sve zapadne političare i medije, u okviru suvereniteta građanina, dobiveni izborni glas je
neprikosnovena volja građana pa čak i ratnih zločinaca u BiH Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić. To osnovno
političko pravilo jedan čovjek - jedan glas kao izvor državnog i političkog suvereniteta važi za sve ljude svijeta
osim za muslimane. To su potvrdili i s time su se složili svi mediji i političari na Zapadu u slučaju Alžira - da
pravilo jedan čovjek - jedan glas ne važi za FIS u Alžiru jer fisovci vjeruju u Onaj svijet, a važi za ratne
zločince na Balkanu. Kada bi se muslimanima prizano osnovni politički princip, jedan čovjek - jedan glas, tada
bi im se prizinao status društvenih i političkih bića i status građana, bića zajednice i državljana a njima se u
dobru, uspjehu i javnosti uspjeh i priznanje izvan i iznad individualnosti ne priznaje.
S druge strane, opet metodom revizije historije, medijski demijurg i medijski Mongoli svaku
pojedinačnu, individualnu, personalnu i ličnu slabost, hirovitost, nastranost, iščašenost, naopakost, nepravdu,
nasilje, teror, vezanu isključivo za jednog jedinog muslimana vezuju i prenose na sve muslimane svijeta i
hiljadama puta, bez provjere i mogućnosti demantija ponavljaju kao sveislamski i svemuslimanski ekstremizam,
fundamentalizam, fanatizam, terorizam, revivalizam, konzervatizam, radikalizam, te Islamske svete, Božije
ratnike, ekstremiste i teroriste. U stvari, kada jedan musliman učini kakvo dobro ili postigne kakav uspjeh, to se
veže samo za njega lično i personalno, ili logički kazano A=A unutar istoznačnih pojmova, pa makar iza
njegovog uspjeha stajali svi muslimani svijeta i svo učenje Islama. Kada, pak, jedan jedini musliman u svijetu
učini bilo kakvo zlo, to se veže na isti način i u isto vrijeme za milijardu i po muslimana ili logičkim jezikom
kazano, unutar istoznačnih pojmova A tada nije jednako A nego je A = milijardu i po muslimana, makar se
nikada međusobno ni čuli ni vidjeli nisu. Da medijski Mongoli nisu od 11.9.2001. godine neprestano u
manihejskoj slici svijeta zar bi milijardu i po muslimana svijeta od njih bili optuživani i stavljani na zid srama
za Usamu bin Ladena, iako ga najmanje 99 posto do tragedije u New Yorku i VVashingtonu nije poznavalo niti
je prije toga, za razliku od porodice Bush, za njega čulo a kamo li da su ga birali na koju funkciju.
Na Zapadu kada pojedinac učini bilo kakvo zlo A je uvijek = A, a nikada dvojica, stotina, hiljada, milion
ili milijarda i po. Ne samo da se zlo, nasilje, ekstremizam, fanatizam i terorizam jednog jedinog muslimana ili
malobrojne ultra fanatične, ni od koga legitimirane, legalizirane, izabrane i verificirane skupine metastazira,
univerzali žira, kozmopolitizira i mondijalizira, nego se svi muslimani svijeta pozivaju, prizivaju, kandidiraju,
licitiraju da se o njima izjasne i odrede, naravno negativno i osudom. U protivnom, svi su demonizirani,
satanizirani i u istu ravan svrstani sa nasilnicima, zločincima i teroristima kao pripadnici El-Kaide ili “uspavani
i umireni teroristi.” Takve javne licitacije, ispovijedi, iskazi i izjašnjavanja se ni od koga drugog u svijetu ne
traže osim od muslimana. Iako je apsolutna većina Nijemaca nekoliko puta glasala za Hitlera, Italijana za
Musolinija, Austrijanci za Hajdera, Hrvati za Tuđmana, Srbi četiri puta ubjedljivom većinom za Miloševića za
152
predsjednika Srbije i SR Jugoslavije, prema dostupnim podacima najvećeg ratnog zločinca iza Drugog
svjetskog rata, koji na svojim leđima, svijesti i savjesti nosi najmanje 200.000 žrtava, ipak se Nijemci, Italijani,
Austrijanci, Hrvati i Srbi kolektivno ne stavljaju na javni stub srama i njihovi zločini i zločinci se
individualiziraju i konkretiziraju, i u tom kontekstu, pored tih nepobitnih i neupitnih činjenica, da su Srbi četiri
puta glasali za njega i da na svojim leđima nosi 200.000 pobijenih Bošnjaka i izbjeglica, niko od Srba za
Miloševića (ni UN, ni EU, ni OSCE) ne traži da se o njemu javno očituju i negativno odrede.
S druge strane, ponavljamo, iako apsolutna većina muslimana u svijetu prije 11. septembra 2001. godine
nikada u životu nisu čuli i znali za Usamu bin Ladena, iako nikada i nigdje ni jedan muslimanski narod i
Islamska zemlja nisu glasali za njega na bilo koju političku, diplomatsku i državnu funkciju, iako mu je
Saudijska Arabija 1994. godine oduzela državljanstvo i, iako ni jedan muslimanski narod i Islamska zemlja nisu
od njega učinili čovjeka svjetskog kalibra nego porodica Bush, CNN, CIA i Pentagon, samo se i izričito od
milijradu i po muslimana, po načelu najrigidnijeg komunizma i ultra-ljevice po maksimi Saint Juista “ko nije s
nama, taj je protiv nas,” ili “vi svi Afganistana i muslimani ne možete odvojiti svoje aktivnosti od aktivnosti
počinitelja zločina” (upozorava Colin Powel) i traži da besprizivnom presudom osude Usamu bin Ladena a sada
i Saddama Husejna. Kada se sve ovo prenese na konkretni teren politike, Hitler je samo Hitler, Musolini samo
Musolini, Hajder samo Hajder, Milošević samo Milošević, Pavelić samo Pavelić, Tuđman samo Tuđman a
Usama bin Laden jednako je milijardu i po muslimana ili milijardu i po muslimana jednako je Usama bin
Laden. Kad se to na to svede i iz toga izvede, muslimani stvarne žrtve nasilja, nepravde, terorizma, pljačke i
eksploatacije u 20. stoljeću, izvedu se u teroriste 20. stoljeća. Zašto? Zato što se svijet globalizira na razini
kultura, medija, sporta, privreda, ekonomija, politika, diplomatija, prava, sloboda, demokratije i država, a
muslimanski narodi i Islamske zemlje se u svemu ovome parcijaliziraju, separiraju, partikuliraju i secesioniraju
osim što ih medijski demijurg i medijski Mongoli globaliziraju, univerzaliziraju i mondijaliziraju u nasilju,
nepravdi, zločinu i teroru po sistemu jedan musliman terorista - svi muslimani svijeta = teroristi. Takva
globalizacija i univerzalizacija muslimana samo u zlu, nepravdi, nasilju i teroru dokundisala je i predsjedniku
Egipta Hosni Mubareku: “Prestanite optuživati muslimane! Zar je cijeli muslimanski svijet počinio ove napade
u SAD?” Kakvu snagu imaju ove riječi u odnosu na riječi Busha juniora da se radi o “velikoj bitki između dobra
i zla i da je ovo novi križarski rat” za koje uvodničar Le Monda tvrdi da vode “u manihejstvo svojstveno
protestantskim sljedbama koje su formirale Ameriku.”
Najbolje se uočava dvostrukost standarda i kriterija medijskog demijurga i medijskih Mongola kada
tretiraju iste pojave na Zapadu i u Islamskom svijetu. Skoro svi i po pravilu medijski Mongoli sa Zapada
histerijom medijskog demijurga metodom revizije historije, u okviru pervertirane i nepolitičke svijesti,
računajući na sveljudsko neznanje i neinformiranost, kada su u pitanju muslimani, prema njima namjerno i
sistemski nastupaju sa stajališta fikcija bez scientizma, pozitivizma, egzaktnosti i eksplicitnosti, to jest jasnoće,
sigurnosti, izvjesnoti, preciznosti, jednostavnosti, mjerljivosti, provjerljivosti i utemeljenosti sudova, stavova i
153
iskaza. Kada nastupa unutar i naspram sebe Zapad prvo mora dokazati i provjeriti sve, pa tek onda izreći sud i
stav. Kada su u pitanju muslimanski narodi i Islamske zemlje prvo se preko medijskih Mongola izrekne sud,
stav i iskaz o njihovoj krivnji, krivici, zlu, teroru, nasilju, ekstremizmu, fanatizmu, fatalizmu, fundamentalizmu
i revivalizmu, zatim se oni kao neodbranjive žrtve pozivaju, prozivaju i licitiraju da se o tome javno očituju i
izjasne, bez uobičajene egzaktnosti, eksplicitnosti, tj. sigurnosti, jasnoće, preciznosti, mjerljivosti i
provjerljivosti od strane tužioca. Kada je u pitanju zapadni čovjek tužilac mora nepobitno i neupitno dokazati da
je optuženi kriv a kada su u pitanju muslimani nikada tužilac i štampa ne dokazuju da muslimani jesu krivi nego
oni jadnici uhvaćeni u paklenu zamku moraju dokazivati, što je nemoguće, da nisu krivi.
Slijedeća zamka medijskih Mongola jeste svugdje i uvijek prisutna slika u širenju sjaja, praznog
blještavila, želja bez pokrića, roba od nevidiša i šarenlaža, zemaljskog raja samo na TV ekranima, fantazija,
iluzija, utopija, fatamorgana i halucinacija, a ti i takvi mediji se nikada ne odmaraju niti čovjeku i ljudima
dopuštaju predah i susret sa vlastitom sviješću, savješću, umom, razumom, pitanjem a kamo li provjerom
vlastitih, u biti medijski nametnutih i podmetnutih stajališta, koja manipuliraju konzumentima i recepijentima
protiv muslimana kao neodbranjivim objektima krivnje i krivice. Tu se stiže do projekcije svijeta, života,
čovjeka i društva. U percepciji kao živom, autentičnom, jasnom, cjelovitom i određenom doživaljaju svijeta i
života, utemeljenom na posmatranju i iskustvu preko osjetila, zapamćenom razumom a promišljeno umom,
nešto i neko jeste zato što jeste i nije zato što nije. U okviru percepcije svijeta, na temelju osjetila, razuma i
uma, putem komparacije, ljudi proučavaju prošlost da bi razumijevali i lakše živjeli u sadašnjosti, a poimaju i
razumijevaju sadašnjost da bi imali ispravnu i utemeljenu viziju budućnosti.
Za razliku od percepcije svijeta u kojoj neko i nešto jeste zato što jeste i nije zato što nije u projekciji
svijeta, života, čovjeka i društva ne postoji niko i ništa da jeste zato što jeste niti da nije zato što nije. Ukoliko u
okviru projekcije svijeta o nekome i nečemu postoji slika i vizuelna konstrukcija, naravno ona je lažna
(virtuelna), nametnuta, podmetnuta i to namjerno, neovisno od stvarnosti, postojanja i činjenice. Nešto zapravo
jeste zato što uopće nije, a nešto nije samo što jeste. Da bi ljudi prešli iz percepcije u projekciju svijeta, života,
čovjeka i ljudi i da bi ono što jeste postalo ono što nije a ono što nije postalo ono što jeste, u njima se prije toga
moraju blokirati i onemogućiti osjetila, kako bi im se, umjesto stvarne nametnula virtuelna (lažna) slika svijeta i
života. Kada se u ljudima blokiraju osjetila tada razum gubi prvi zemaljski i osnovni prirodni izvor spoznaje
tako da njegove slike i predodžbe ostaju prazne a na taj način i um ostaje bez sadržaja mišljenja i umovanja te
se svodi na fikcije i fantazije. Blokada i omađijavanje ljudskih osjetila je uvjet svih uvjeta za pražnjenje razuma
i umrtvljivanje uma.
Kada se to postigne laž postaje istina, a istina laž, moguće-nemoguće, stvarno-nestvarno, nemoguće-
moguće, postojeće-nepostojeće i nepostojeće-postojeće. U povijesti tu misiju javne svjetske političke laži na
razini jedne države i carevine vrše magi, mađioničari a danas na razini čovječanstva kao svjetskog javnog
154
mnijenja vrše mediji: “Pa faraonu čarobnjaci dođoše i upitaše: Da li ćemo mi, ako budemo pobjednici, nagradu
dobiti? Dobit ćete nagradu - odgovori im - i bit ćete vi među onima meni bliskim. I oni povikaše: O Musa, da li
ćeš bacati ti ili da budemo mi oni koji će bacati? I Musa reče: Bacajte vi! I kad oni baciše svoja užeta i štapove,
tad ljudima oči i sva osjetila opčiniše, (obđiniše i za istinu i stvarnost blokiraše) i njih prestrašiše i veliku
vradžbinu načiniše. I Musau Mi naredismo: Baci štap svoj! On tada proguta sve ono što oni s laži i vradžbinom
prirediše. I izađe Istina na vidjelo dana! I propade sve ono što su čarobnjaci radili.”373
Temelj projekcije svijeta je sihr - magija a izvor i korijen magije je mit - usturetun. Mit je u biti
šejtanska objava koja ljude vodi u zabludu, zlo, nasilje i teror: “Ko je nepravedniji, nasilniji i opasniji od onoga
koji laži o Allahu iznosi ili koji govori. Objavljuje mi se - a ništa mu se od Allaha ne objavljuje, ili koji kaže: I
ja ću reći isto onako kao što Allah objavljuje.”374 Sadržaj projekcije svijeta koji se prije prenosio preko žreca -
maga a danas preko medija je laž, senzacija i neodoljiva nevjerovatnoća. Projekcija svijeta nikada ne daje sliku
stvarnosti niti vrši kvalitativnu i kreativnu promjenu svijeta nego tehnikom bajanja, opčinjavanja i omađijavanja
daje dojam i vrši virtualni preobražaj svijeta. Uvjet toga je da se magijom putem medija izvrši blokada osjetila,
pražnjenje razuma i izbezumljavanje uma svodeći ga na fikcije i fantazije. Kada se u ljudima blokira, umrtvi i
fosilizira percepcija i apercepcija svijeta oni se tehnikom projekcije i vještačkom konstrukcijom svijeta i života,
metodom revizije historije zastraše, prestraše i dovedu do sludenosti, nervnog sloma i kolektivne paranoje pa
čak i šizofrenije od projektiranog i konstruiranog neprijatelja. Projektirani i unaprijed isplanirani i iskonstruirani
neprijatelj je žrtva neotklonjive i neumoljive laži, klevete, potovre, sumnje i smutnje bez obzira što ta sumnja,
smutnja, objeda, kleveta i potvora može biti opakija i opasnija po posljedicama od namjernog ubistva: “A
fitneluk - sistemska smutnja, kleveta i potvora teža je od ubijanja. A fitneluk - sistemska i projektirana smutnja,
kleveta, potvora i objeda veća je od ubistva.”375
Tada demijurg projekcije preko medijskih Mongola, u okviru globalne konstrukcije, jedini određuje
sadržaj, opseg, dubinu i širinu projektiranog neprijatelja i stepen opasnosti za vlastiti narod neovisno od bilo
kakvih činjenica i krivice imenovanog krivca. Mržnja i neprijateljstvo vlastitog naroda prema projektiranom
neprijatelju određena je stepenom projektirane opasnosti koju ne može niko poznavati ni utvrđivati, čak ni
narod žrtva, osim samog projektanta. Projektirana i vještačka opasnost uvijek počiva na vradžbini, strahu,
obmani, objedi, kleveti, potvori a iza svega toga krije se goli interes, materijalna dobit, korist, prirodni resurs,
profit, kapital i želja za dominacijom, eksploatacijom i vladavinom svijeta. Jedino se tehnike i dometi plasiranja
magije mijenjaju. Nekada su to konopi i štapovi mađioničara, danas su to sateliti i nevidljivi avaksi: “Zato
lukavstvo i spletku svoju vi pametno sastavite i pripremite, i potom u redove stanite, a danas je uspio samo onaj
ko pobijedi! Pa povikaše magi - mediji: O Musa! Ili ćeš da bacaš ti ili ćemo biti mi koji će prvi bacati? Reče
373
Ku’ran (El-E'araf, 113-118)
374
Ku’ran (El-Enam, 93)
375
155
Musa: Bacajte vi! Pa mu se od vradžbine njihove učini da gmižu konopi njihovi i štapovi njihovi. I Musa u sebi
od straha jezu osjeti. Ne boj se - rekosmo Mi - ti si onaj koji će pobijediti! I baci to što ti je u desnici! Progutat
će ono što spraviše oni! Doista to što su spravili - varka je čarobnjaka, a čarobnjak uspjeti neće gdje god da
dođe!”376
Sve projekcije i konstrukcije sistemskih ribara ljudskih duša i mađioničara osjetila uz bezbrojne potoke,
rijeke, jezera, mora i okeane ljudske krvi, kao posljedica njihove aktivnosti, završile su na smetljištu povijesti.
Ključni motivi koji ih vode u laži i vradžbinu su nezarađena nagrada, ustvari pljačka i blizina vlasti radi slasti
same vlasti, a njihov strateški cilj jeste sakriti uzroke, korijene, izvore, topose i arhetipove zla, nepravde, nasilja
i terora u svijetu te zamijeniti uzroke i posljedice događaja. Zašto? Zato što razaraju percepciju a plasiraju
projekciju događaja.
11.2. Potvora, objeda i kleveta neumitno sustiže muslimane svijeta
Bez obzira što ni jedan veliki rat u 20. stoljeću, uglavnom, nisu skrivile Islamske zemlje i muslimanski
narodi i bez obzira što su oni iz religiozno-konfesionalne perspektive njihove najveće žrtve, oni su na kraju 20.
stoljeća označeni i obilježeni kao najveća opasnost svijetskom miru, redu i poretku. Kada SAD, SSSR, Kina,
Indija, Engleska, Francuska, Izrael i Sjeverna Koreja proizvedu i proizvode na hiljade, desetine i stotine hiljada
atomskih i hidrogenskih bombi to su samo (kao lutke i igračke) bezazlene atomske bombe. A kada Pakistan
proizvede prvu atomsku bombu za sve medije na Zapadu nije samo atomska, nego naprotiv, u čemu je najveća
opasnost, to je Islamska atomska bomba. One prije proizvedene nisu bile ni protestantske, ni katoličke, ni
ortodoksne, ni hinduske, ni budhističke, ni konfučijanske, ni židovske nego samo atomske.
Takav je slučaj i sa pokrivanjem. Kada se na Zapadu bilo koja žena pokrije mahramom to je stvar
izbora, slobode, mode i religije, a kada se pokrije muslimanka istom mahramom kao da iz njene glave zrači
atomska radijacija. Dvostruki standardi i aršini važe i o ratu. Dvadeseto stoljeće koje je označeno stoljećem
scientizma, pozitivizma, racionalizma, nihilizma, skepticizma i u kome nijedan rat nije vođen u ime religije i
etike, porodilo je više nasilja, nepravde, terora i mrtvih glava i ubijenih (Rusko-Japanski, Balkanski ratovi, dva
svjetska, Korejski, Vijetnamski, svi Izraelsko-Arapski, Afrički i agresija na BiH), nego svi ratovi zajedno u
pisanoj povijesti svijeta. Svi ratovi u 20. stoljeću sa najmanje 150 miliona mrtvih nisu bili dovoljni čitavo jedno
stoljeće u svome trajanju da se formira Svjetska Alijansa za borbu protiv terorizma. Ipak, u septembru 2001.
godine poslije terorističkog i zločinačkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku, formirana je
Svjetska Alijansa borbe protiv terorizma. Ona do sada ima dvije neotklonjive slabosti.
376
Ku’ran (Tā-Hā, 64 i 65)
156
Prva, svi do sada označeni teroristi i zemlje (Afganistan i Irak) protiv kojih se bori ta Alijansa sudbinski,
slučajno ili sistemsko-planski nose muslimanska imena. Mada čelnici Alijanse svaki dan ponavljaju da ovo nije
borba protiv Islama i muslimana, tek će biti uvjerljivi ukoliko isti stav i odnos zauzmu prema svim teroristima
svijeta. Ne mogu se davati ultimatumi Afganistanu i Iraku a ne Srbiji, Izraelu i Sjevernoj Koreji. Ukoliko nije
Sharon terotista nije ni Usama bin Laden. Tako misli milijardu i po muslimana.
Drugo, formirati Svjetsku Alijansu borbe protiv terorizma a ne istraživati njegove svjetske mnogobrojne
(ekonomske, socijalne, privredne i svekolike) uzroke u dvadesetom stoljeću ravno je borbi protiv malarije u
močvarama, ganjanjem i ubijanjem komaraca peškirima a ne sušenjem močvara. Slikovitije, to je gašenje
požara benzinom. Bez obzira na sve svjetske događaje, nesreće, ratove u 20. stoljeću, nijedan rat i niko osim
muslimana nije bio dovoljan razlog da se formira Svjetska Alijansa borbe protiv terorizma. Dakle, Islamske
zemlje i muslimanski narodi u 21. stoljeće ušli su sa kolektivnom sumnjom, klevetom, smutnjom i objedom da
su svjetski teroristi: “Zbilja, oni koji su došli s potvorom (klevetom, objedom) jesu jedna skupina između vas!
Ne smatrajte to zlom po vas, štaviše, to je dobro po vas! Svakom od njih (šejtanskim poštarima i širiteljima
potvore) bit će kazna prema grijehu zarađenom, a onome od njih koji je u tome veliki udio imao pripada kazna
velika.”377
Kada su muslimani objekti, žrtve i ciljevi potvore? Povijest kazuje uvijek a posebno kada im je najteže.
Tako je bilo u doba Poslanika i tako će biti do kraja svijeta dok na zemlji u okviru vremena i prostora ima i živi
muslimana. Naime, ohrabreni porazom muslimana na Uhudu, protiv njih u početku konspirativno, kasnije sve
javnije, glasnije i otvorenije, rade jevrejska plemena Benu Nazir i Kurejza iz predgrađa Medine. Oni su kao i
uvijek protiv muslimana bili obilato i svestrano potpomognuti od vođe, cara i simbola munafika Abdullah ibn
Ubeja ibn Selula. Vrhunac njihove pogane i podmukle i neprijateljske aktivnosti protiv muslimana bio je njihov
plan o potajnom atentatu na Muhammeda, a.s., za kojeg su muslimani saznali i kojeg su onemogućili. Kada nije
uspio atentat na Poslanika od strane plemena Benu Nazir, jevrejska plemena u punoj saradnji i koordinaciji sa
carem munafika Abdullah ibn Ubejem ibn Selulom poslaše svoje delegacije na sve strane kako bi pridobili
saveznike protiv muslimana. Naravno, najveće su oslonce tražili među idolopoklonicima u Mekki ali i u
susjednim arapskim nomadskim plemenima. Tako odlaze plemenima Gatafan i Fazar koja su živjela sjeverno
od Medine, Benu Sulejm na istoku, Kinani i Sekifu na jugu i svima nude jednogodišnji prihod datula samo da
budu protiv muslimana. Pošto su ova plemena živjela sjeverno, istočno i južno od Medine, muslimani su se
našli u okruženju sa tri strane a sa zapadne strane svakako je bilo u blizini Crveno more. Tako karavane koje su
dolazile u Medinu sa trgovačkom robom iz Mezopotamije i Sirije preko Dumetul-Đendela bile su sprječavane,
zausavljane i onemogućavane pod jevrejskim pritiskom. Tako je muslimanima zaprijetila totalna blokada, po
drugi put, i presijecanje svih tokova života.
377
157
Osnovna vojna strategija i taktika neprijatelja Islama i muslimana, kako Jevreja, tako i idolopoklonika iz
Mekke, bila je da se Poslanik i njegova vojska prisile na izlazak iz Medine okruženjem sa tri strane i da se zatim
napadne i porobi grad, a onda i Muhammed, a.s., i njegova vojska, daleko od grada, logistike i naroda, odsječeni
i izolirani od zaleđa, zauvijek likvidiraju i unište. Plan je na ljudsku pamet bio savršen. Ipak, čovjek snuje a
Allah određuje. Pleme Huzaa se sastojalo iz više ogranaka i rodova, od kojih su neki tradicionalno, od davnina
bili u dobrim odnosima s rodom Muhammeda, a.s., a neki, kao Benu Mustalik, nisu, već, naprotiv, u čvrstom
savezu sa mekkanskim idolopoklonicima. Naseljavali su krajeve između Mekke i Medine, i izvore El-Mukeisi
blizu Kudeida na Crvenom Moru, kao strateška mjesta, kad su kao saveznici mekkanskih idolopoklonika počeli
prikupljati i organizirati vojsku za napad na Medinu. Saznavši za ove planove i akcije preko svojih izvidnica i
obavještajaca, Poslanik ih preduhitri i u preventivnoj i munjevitoj akciji iznenadi u mjesecu ša'banu 627. godine
n.e. ili 5. godine po Hidžri. Uz jednu jedinu ljudsku žrtvu, on teško porazi ove beduine i zarobi sva njihova
stada, pokretnu imovinu i porodice. Zahvaljujući Allahovoj milosti, dobroti, pomoći i Muhammed, a.s., politici,
taktici i misionarskoj dalekovidosti, nakon nekoliko sati pleme Benu Mustalik, do tada ogorčeni neprijatelj
Islama i muslimana i vjerni saveznik idolopoklonika iz Mekke, prelazi na Islam i postaje njegov vjerni
sljedbenik i branitelj. Naime, Muhammed, a.s., otkupljuje kćerku poraženog poglavara plemena, oslobađa je, po
njenoj volji i uz punu saglasnost se vjenča s njom. Istog časa muslimani se odrekoše ratnog plijena, jer nisu
mogli držati u ropstvu Poslanikove prijatelje. Tako dvjesto porodica roda Benu Mustalik prevaziđoše bol za
izgubljenim saplemenikom i uđoše u kuću Islama.
Uspjehe Islama i muslimana munafici-homo-duplexi doživljavaju kao vlastite i neoprostive poraze. Zato
su Islamske zemlje i muslimanski narodi s mašrika (istoka) na magrib (zapad) i od sjevernog do južnog pola,
isključivo zbog Islama, od Adema, a.s. do Sudnjeg dana, najveće žrtve i pojedinačnih, i posebnih, i kolektivnih,
i općih, i planetarnih, i javnih, i tajnih laži, sumnji, smutnji, potvora, objeda, kleveta i laži. Tako je bilo i u ovom
konkretnom Poslanikovom slučaju na preventivnom vojnom pohodu protiv roda Benu Mustalik. U ovom
ratnom pohodu njemu se pridružila i pratila ga je i žena h. Aiša, kćerka Ebu Bekra. Vraćajući se sa ovog
pohoda, radi fiziološke nužde, hazreti Aiša se malo udaljila od karavane. Na povratku je opazila da je izgubila
ogrlicu, pa je otišla da je pronanđe. Dok je ona tražila ogrlicu, karavana je krenula, a vodič, misleći da se ona
nalazi u svojoj nosiljci, poveo je i njenu kamilu. Kako hazreti Aiša nije nikoga našla na mjestu gdje je bila
karavana, sjela je i iščekivala da je potraže. Iza karavane je bio izostao vojnik-stražar Safvan i našao je hazreti
Aišu na putu pa ju je stavio na devu i pošao za karavanom. Munafici ili dvoličnjaci su to jedva dočekali. Njima
je to bio kec na desetku. Odmah su taj događaj pošli komentirati na svoj način, iznoseći najraznovrsnije sumnje,
smutnje, potvore, objede i laži na hazreti Aišu, pa su je čak i za blud-zinaluk optužili. Osoba koja je na sebe
uzela svu težinu namjerne potvore, klevete i laži i pokušaj razaranja Poslanikova braka bio je vođa i simbol
munafika Abdullah ibn Ubej ibn Selul. Za tako podmuklu, paklenu, smišljenu laž koju je u ratu teško i skoro
nemoguće dokazati i provjeriti, potvoru, smutnju i klevetu, kojoj je osnovna svrha, nakana i cilj razaranje
158
Poslanikovog braka, trovanja i kidanja međuljudskih veza i odnosa među muslimanima. Kur'an obećava i
garantira kazne i na Ovom i na Onom svijetu: “Zaista oni koji obijede i potvore čestite, poštene i bezazlene
vjernice, neka budu prokleti na Ovom i na Onom svijetu, njih čeka patnja nesnosna, na Dan kada protiv njih
budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili. Tog Dana Allah će ih kazniti
kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah, doista, oličena Istina.”378
11.3. Kako reagirati i ponašati se na potvoru i klevetu
Kleveta, potvora, objeda, sumnja i smutnja sustiže muslimane često izvana preko nevjernika,
idolopoklonika i svih neprijatelja Allaha, dž.š., Njegova Poslanika, Islama i muslimana, i neprestano, iznutra od
strane munafika-dvoličnjaka (homo duplexa, janusovaca, hipokritičnih osoba). Odgovor muslimana na potvoru,
objedu, sumnju, smutnju i klevetu koja ih neprestano pogađa izvana preko nevjernika i idolopoklonika kroz
razne ideologije, doktrine, koncepte, dogme, propagande, projekcije i konstrukcije i preko munafika iznutra
mora također biti dvostruk, vanjski i unutrašnji. Pošto nijedna od 56 Islamskih zemalja nije svjetska velesila i
pošto milijardu i po muslimana ni u svjetskoj politici, ni svjetskoj diplomatiji, ni svjetskim medijima, ni
svjetskoj privredi, ni svjetskoj ekonomiji, ni svjetskom sportu, ni svjetskoj kulturi, ni svjetskoj vojnoj moći, ni
svjetskom saobraćaju, nisu svjetski relevantan faktor i nosioci svjetskog povijesnog duha, oni mnogo veći i
kvalitetniji odgovor mogu dati na unutrašnjem nego na vanjskom planu.
Prva trajna neprestana i neuništiva odbrana od potvore, klevete, objede, sumnje i smutnje na ljude
općenito, muslimane posebno jeste vjerovanje u Allahovu kaznu, prokletstvo i poniženje na oba svijeta i
svjedočenje vlastitih organa tijela (jezika, ruku i nogu) na Sudnjem danu protiv učesnika i šejtanskih poštara i
aktivista u potvori, objedi, kleveti, sumnji i smutnji. Druga, trajna, neprobojna i neuništiva odbrana od
unutrašnje rak rane na Islam i muslimane, a to su potvora, objeda, kleveta, sumnja i smutnja, jeste čvrsta svijest,
vjera i uvjerenje da je izmišljanje laži, potvora i kleveta na Islam i muslimane, ništa drugo nego slijeđenje
šejtanovih stopa, puteva i pravaca na Dunjaluku: “0 vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao
šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti
Njegove, nijedan se od vasne bi nikad od grijeha očistio, ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i
sve zna.”379
Sadržaj i svrha života muslimana na zemlji je svjesna, slobodna i namjerna predanost i pokornost
Allahu, dž.š. i slijeđenje Poslanikovog puta, a nije da bude instrument munafičkih spletki i sljedbenik
378
Ku’ran (En-Nūr, 23-25)
379
159
šejtanskog puta, pravca i stopa. Treća, trajna, neizmjenjiva i nezamjenjiva odbrana od zapadanja u kandže
sumnje, smutnje, potvore, objede i klevete na muslimane i ljude općenito jeste svijest, spoznaja i uvjerenje da je
namjerni, sistemski i planirani fitneluk-srnutnja i potvora na ljude u određenim i osjetljivim situacijama veći,
teži i opasniji grijeh od namjernog pojedinačnog ubistva. Četvrti, trajni, sigurni, od Allaha ovjereni, objavljeni i
naređeni lijek koji muslimane čuva od potvore, objede, klevete, sumnje i smutnje protiv muslimana jeste, kada
takve glasine, projekcije, konstrukcije, propagande i senzacije čujemo i slušamo, da u svojoj duši prvo što
pomislimo o muslimanima, dok ne provjerimo i dok se ne uvjerimo u suprotno, pomislimo samo lijepo, samo
dobro, samo moralno i samo ispravno. To je unutrašnja odbrana naše duše ili njenog unutrašnjeg glasa, oka i
savjesti od zla koje se preko nas želi i hoće nanijeti muslimanima: “A zašto nisu vjernici i vjernice, kad ste. to
(potvoru-ifkun) čuli, odmah sami o sebi dobro pomislili i kazali. Ovo je potvora jasna.”380
Navedeni kur'anski ajet i konkretni povijesni događaj potvore nad hazreti Aišom, Poslanikovom ženom,
Ebu Bekerovom kćerkom, majkom muslimana - ummul - mu'minin i najvećim prenosiocem hadisa o ženskim
pitanjima, poručuje vjernicima, pogotovu u ratu, i izgnanstvu i životnim kataklizimama gdje se povjerenje i
ugled teško stječu a lahko gube, prije pomisli a kamo li prihvatanja bilo kakve sumnje, smutnje i potvore, jednih
o drugima, prvo moraju pomisliti sve najbolje, sve najljepše. Kada jedni o drugima prvo pomisle i kažu sve
najbolje i dobro a ne zlo, na takve vijesti od dvoličnjaka, lažova, smutljivaca, nevaljalaca i zagađivača
međulslamskih i međumuslimanskih veza i odnosa, muslimani će biti svjesni i kazati to je otvorena potvora i
javna laž. Oni će to tada osjetiti i doživjeti na pravi način, kao nezasnovanu sumnju i očiglednu i planiranu
smutnju.
Peta, unutrašnja, neizbrisiva i neuništiva odbrana, lijek i preventiva od takvih vijesti, spletki, sumnji,
smutnji i podvala jeste povjerenje - Emanet u vjernike, na temelju Imana: “Nema Imana - vjere bez dobrih djela
i nema dobrih djela koja nisu utemeljena na Imanu. Nema Imana - vjere u onome u koga ljudi iz opravdanih
razloga nemaju povjerenja niti Dina -religije ima u onome ko se ne drži date riječi i sklopljenog ugovora,” kaže
Poslanik. Šesta, unutrašnja, neizmjenjiva i nezamjenjiva odbrana, lijek i preventiva protiv ifka- potvore,
fitneluka-smutnje i zanna-neutemeljene sumnje jeste univerzalno Islamsko bratstvo - Muahat među
muslimanima u okviru Tevhida; Kelirne; Šehadeta i neraskidive veze među muslimanima na temelju Kur'ana,
Sunneta i Islamske saradnje i solidarnosti. “Doista su vjernici Islama (muminj)braća, pa među se dvojicu braće
svoje izmirite i Allaha se bojte, da biste pomilovani bili!”381 Musliman je muslimanu brat i ne smije mu naslje i
nepravdu činiti, ne smije ga ponižavati, ne smije ga napuštati i izdavati niti ga lagati. Musliman je muslimanu
brat - ne smije mu nasilje i nepravdu činiti niti ga na cjedilu ostaviti. Onome ko pomogne svome bratu da
savlada nevolje i podmiri svoje potrebe, Allah će mu ispuniti želje i otkloniti njegove nevolje. Onome, ko bude
olakšao muslimanu kakvu tegobu i ko mu pokrije kakvu sramotu Allah će njemu otkloniti tegobu i pokriti
380
381
Ku’ran (El-Hudžurural, 10)
160
sramotu na Sudnjem danu. Mumin - vjernik sa drugim muminam vjernikom u međusobnim odnosima je kao
cigla sa drugom ciglom uzidu,” kaže Poslanik.
Sedma, unutrašnja, neizmjenjiva i nezamjenjiva odbrana, mjera i preventiva od objeda, potvora, sumnji,
smutnji, spletki i kleveta jesu potpuno autentični, iskonsko prirodni, iskreni, neposredni, na Kur'anu i Hadisu
utemeljeni Islamski odnosi, sačuvani od svih šejtanskih pošasti i poštara: “0 vjernici! Neka se muškarci jedni
drugima ne rugaju, možda su oni (kojima se rugaju) od njih (koji se rugaju) bolji! A ni žene ženama drugim,
možda su one bolje od njih! I ne klevećite jedni druge, niti se ružnim nadimcima međuse zovite!O, ružno li je
griješničko ime nakon vjerovanja! A koji se ne pokaju - takvi su pravi silnici!”382
“Musliman je onaj od čijeg su jezika - riječi i ruku - djela sačuvani drugi muslimani, a Mumin je onaj od
koga su sigurni životi i imovina drugih ljudi a Muhadžir je onaj ko ostavi i napusti sve što je Allah zabranio.
Muslimani su međusobno braća i nema prednosti jedan nad drugim osim u bogobojaznosti. Ko uznemirava
muslimane na njihovim putevima, zaslužuje njihovo prokletstvo. Ko otkaže pokornost Allahu i Poslaniku,
razbija i napusti zajednicu -Ummet i umre u takvom halu - stanju, umrijeće smrću džahilijjetskom. Ko razbija
jedinstvo muslimana i ko vara muslimane on ne pripada Ummetu Islama. Onoga ko među vama muslimanima
na bilo koji način napravi razdor dok ste u slozi, jedinstvu i zajedništvu ubijte ga. Džemaat - jedinstvo i
zajedništvo je milost a razdor i nejedinstvo je nesreća i kazna. Allah je uz, On voli i pomaže džemaat. Nemojte
jedni drugima zavidjeti, jedni druge varati, mrziti, niti u ljutnji jedni drugima leđajikretati i jedni druge u
trgovini i kupoprodaji varati. Budite pravi Allahovi robovi i braća,”383 kazivao je Poslanik Islama. Dakle, da bi
se muslimani iznutra od samih sebe i međusobno sačuvali od potvore, objede i klevete u međusobnim i
međuljudskim odnosima, oni moraju izbjegavati ruganje, ismijavanje, klevetanje i ponižavanje jedni drugih,
ružne i pogrdne nadimke davati, nikada ni po kojim osnovama i ni na koji način ne smiju jedni druge bihuzuriti
i uznemiravati, nikada i ni po koju cijenu ne razbijati jedinstvo, slogu, saradnju i solidarnost među
muslimanima. Zavidnost, mržnja, varanje, okretanje leđa i nebriga muslimana za drugog muslimana, na temelju
Kur'ana i Hadisa, su isključeni. Uvjet da neko bude musliman i Mumin je da su od njegovih ruku (djela) i jezika
(riječi) budu sigurni drugi muslimani i da je toliko vjeran i siguran da mu drugi ljudi mogu povjeriti na čuvanje i
brigu svoje živote i imovinu. Jedina razlika, hijerarhija, sistematizacija i klasifikacija među ljudima koja se
priznaje jesu Allahovi kriteriji i mjerila - bogobojaznost, u ime Boga dobra djela a nikakve vanjske oznake i od
ljudi darovane titule.
Osmi, unutrašnji subjektivni lijek, snaga i sila odbrane od potvore, klevete i objede jeste izbjegavanje
svih nezasnovanih, neutemeljenih, neargumentiranih i nedokazivih sumnji i sumnjičenja u vjernike, kao i
izbjegavanje svakog uhođenja, praćenja, špijuniranja i cinkarenja muslimana od strane muslimana po naumu i
programu šejtana i njegovih zemaljskih pomagača. “O vjernici! Klonite se mnogih sumnji! Zbilja, neke (sve
382
Ku’ran (El-Hudžurat, 11)
383
Jakub Memić (Izbor poslanikovih hadisa)
161
neutemeljene i nedokazive) sumnje jesu grijeh! I ne uhodite jedni druge, i ne ogovarajte jedni druge! Zar voli
neko od vas jesti meso svoga mrtvoga brata?! - a to je vama gnusno i Allaha se bojte! Doista, Allah prima
pokajanja i samilostan je!”384 Zar ima veće unutrašnje, subjektivne, preko savjesti, odbrane od Kur'anske
usporedbe neargumentirane i neutemeljene sumnje, uhođenja i ogovaranja sa jedenjem mesa svoga mrtvog
brata. I jedno i drugo treba da bude za muslimana nezamislivo i nespojivo s njim.
Od vanjskih, objektivnih, ne samo u ravni vjere i etike, odbrana i uklona od potvore, objede i klevete, na
ravni uvjerljivosti, konkretnosti, jasnoće, izvjesnosti, mjerljivosti, provjerljivosti, pozitivnosti, objektivnosti,
egzaktnosti i eksplicitnosti bitna su slijedeća javna, opća, objektivna, općevažeća i općepoznata politička
sredstva. Prvo, od Kvintilijana važi pravilo za novinsku ili bilo koju drugu vijest, pisanog ili usmenog karaktera:
ko, šta, kada, gdje, kako i zašto? Koliko god sadržaj vijesti i informacije može biti neodoljiv, interesantan i
primječiv toliko je i još više za istinitost, pouzdanost, sigurnost, izvjesnost, tačnost, preciznost, mjerljivost,
provjerljivost, namjeru ili zlonamjeru informacije bitan izvor, korijen i osnova informacije a to je čovjek,
ljudski ili subjektivni faktor koji je neizmjenjiv i nezamjenjiv. “O vjernici, ako li vam kakav razvratnik vijest
koju donese, vi je provjerite da ljude kakve iz neznanja napali ne biste, pa da se potom kajete za ono što
uradiste.”385
Kvalitet, sadržaj, pouzdanost, tačnost, istinitost, sigurnost, preciznost, izvjesnost, mjerljivost,

provjerljivost i dobornamjernost vijesti i informacije isključivo ovisi od čovjeka, ljudskog ili subjektivnog
faktora, a čovjeka, to konačno vidi čitav svijet, nema bez vjere, etike, kulture i zakona. Svi utopisti, maštari,
sanjari i fantasti koji su mislili da kvalitet, sadržaj i istinitost vijesti i informacija ovisi od vrsta medija (novine,
časopisi, radio, TV, Internet) i tehnike i tehnologije putem koje se prenose, uvidjeli su svoju povijesnu grešku i
zabludu. Naime, od tehnike, tehnologije i vrste medija isključivo ovisi brzina i širina rasprostiranja vijesti i
informacija u vrijeme i prostor među ljude. Nekada izmišljenu laž, glasinu, izmišljotinu, potvoru, projekciju,
konstrukciju i progapandnu poruku mogao je čuti i znati samo onaj ko je čuje na vlasitio uho usmenom
predajom, a danas se ta ista laž preko radija i televizije u isto vrijeme, na isti način i slikom i riječju, i preko uha
i preko oka, prenosi na sve ljude u svijetu, dakle na šest milijardi ljudi. Zahvaljujući tehnici i moći medija
nekadašnja pojedinačna laž koja se u istom momentu izgovarala i čula samo na jednom jedinom mjestu, sada se
distribuira istovremeno na sva mjesta u svijetu i sve ljudske uši i na sve ljudske oči u svijetu. To je zastrašujuća
moć, snaga, brzina, širina, veličina, globalnost i totalnost u prenošenju vijesti, informacija, poruka, propagande,
kako na uši tako, prvi puta u dvadesetom stoljeću, i na oči. Da li se u odnosu i na audio i na vizuelnu moć
prenošenja informacija od jednog čovjeka na šest milijardi ljudi u tim srazmjerama povećao kvalitet izvora
informacija a to su ljudi koji ih kreiraju i plasiraju. Nažalost, kvalitet izvora informacija i vijesti u svijetu se
uopće kvalitativno ne poboljšava nego slabi, jer kako kaže Niče, čovjek bez Boga ne može biti dobar. Ono što
384
385
162
daje kvalitet ljudima, koji su presudni izvori informacija i vijesti: religija, etika, kultura i pravo ljudi današnjice
smatraju balastom i reliktom prošlosti. Iz te perspektive treba sagledavati uputu i nauk Kur'ana da se više gleda,
prati i obraća pažnja na izvor nego na sadržaj vijesti i informacija. To se u hadiskoj nauci tretira kao odnos
Seneda - prenosioca i metna - sadržaja Hadisa. Tu je značajnija pouzdanost prenosilaca nego sam sadržaj
Hadisa. Koliko god se prostorno - vremenska i audio - vizuelna moć medija povećava to veću kulturu, svijest,
kriterije, selekciju, klasifikaciju i sistematizaciju vijesti i informacija od čitalaca novina, slušalaca radija i
gledaoca TV traži vrijeme, prostor i društveni ambijent.
Druga vanjska, objektivna, opća, pozitivna i konkretna odbrana od potvore, objede, glasine, klevete i
neprijateljske progapande jeste kada čujemo i saznamo za izuzetno važnu, bitnu i značajnu vijest koja se tiče
zajednice muslimana, njihove sigurnosti, bezbjednosti, vitalnog interesa i trajnog dobra jeste da je prenesemo i
kažemo samo i isključivo ovlaštenim predstavnicima i meritornim ekspertima i stručnjacima: “Kad do njih
dopre nešto što je za sigurnost važno ili nešto čega se čuvati treba, oni to razglase na sva usta! (Tako i vjernici
često slušaju od licemjera lažne vijesti i poslije ih šire a da i ne provjeravaju njihovu tačnost). A da to kažu
Poslaniku i onima koji među njima odlučuju, od njih bi doznali ono što doznati treba! I da nije Allahove
blagodat; i Njegove milosti prema vama, slijedili biste jamačno, osim malog broja vas, šejtana.”386 “Zato što od
Prvog svjetskog rata nijedna Islamska zemlja nije svjetska velesila i zato što nijedan muslimanski narod nije
aktivni i relevantni svjetski politički subjekt povijesti i zato što u njima ne obitava svjetski politički duh, to u
Islamskim zemljama i među muslimanskim narodima, po pravilu, nije razvijena filozofija prava, politička
filozofija, povijest filozofije i komparativna povijest svijeta tako da muslimanski narodi žive izvan političke
svijesti, bez političke kulture, bez političkih prava i sloboda, bez političke javnosti, slobode političkih medija
javne i pisane riječi.
Sve to ima za posljedicu da muslimani u Islamskim zemljama nisu svjesni niti znaju težinu, sadržaj i
značaj institucija i ustanova u kojima se odvija javni, kulturni, politički, ekonomski i društveni život. U toj ravni
i s te strane politička kultura i politička svijest kod muslimana u svijetu je na nižoj razini nego kod Indijanaca.
Danas su muslimani jedini ljudi u svijetu koji su lišeni blagodati političkih prava, političkih sloboda, političke
demokracije, političke procedure, političke javnosti i institucionalne zagarantiranosti blagodati političkog
života. Kao ljudi kontinuiranog političkog diskontinuiteta muslimani su ljudi iz kojih sve curi i teče i u kojima
kao i u sepetu i rešetu voda ne može ostati. Stručno rečeno, muslimani svijeta su čitavo dvadeseto stoljeće ljudi
bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O muslimanima i najveći prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve
besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih muslimana. Muslimani svijeta su primjer svoje neponovljive
vrste onih ljudi u političkom smislu potpuno bezličnih osoba koji se utapaju u političke koncepcije svakoga i
koji podsjećaju na politički kontejner u koji može ubacivati šta ko želi i hoće. Muslimani u svijetu u velikoj
386
163
većini ne znaju primati vijesti i informacije; ne znaju ih selekcionirati i klasificirati, ne znaju ih čuvati,
pohranjivati i od nepoželjnih i nepotrebnih očiju uklanjati i zaštititi i ne znaju ih kompetentnim ljudima,
ustanovama i institucijama prenijeti. Samo muslimani u svijetu novo za gotovo bez zadrške primaju sve i samo
oni daju odgovore na sve. Oni jedini daju odgovore i na netražena i nepotrebna pitanja. Kome? Svakome!
Treća, vanjska, opća, objektivna, konkretna, pravna, pouzdana i pozitivna odbrana od potvore, objede,
klevete, smutnje i laži ljudi i muslimana jeste - da kada čujemo potvoru, projekciju, konstrukciju i objedu na
ljude i muslimane inzistiramo na četiri svjedoka tog događaja: “Zašto nisu (nositelji i širitelji potvore) za to
doveli četiri svjedoka? A kako svjedoke nisu doveli, tada su kod Allaha oni pravi lažljivci. A da nije Allahove
dobrote i samilosti Njegove prema vama i na Ovom i na Onom Svijetu, vas bi, zbog onoga u šta ste se vi
upustili, pogodila patnja velika, tada kad ste to na jezike svoje primili i ustima svojim govorili o onom o čemu
nikakva znanja niste imali, i to ste ništavnim smatrali, ali je kod Allaha to golemo! I zašto niste, kad ste to čuli,
rekli: Ne pripada nama da mi o tome govorimo! Slavljen nek' si Ti! Ovo je potvora golema! Allah vas savjetuje
da se nečem sličnom nikad više ne vratite, ako vjernici ste, i Allah vam objašnjava propise (odredbe o lijepom
načinu ponašanja), a Allah je sveznajući i mudar je. Doista onima koji vole da se šire gadosti o onima koji
vjeruju pripada patnja bolna i na Ovom i na Onom Svijetu. A Allah zna, a vi ne znate. A šta bi bilo da nije
Allahova dobročinstva prema vama i samilosti Njegove, i da Allah zbilja nije blag i samilostan?!“387
Konkretni način da musliman sačuva sebe od vlastite lahkomislenosti, ishitrenosti, naivnosti,

navodljivosti i zavodljivosti, da sačuva drugog muslimana i braću muslimane od munafičkih fitneuka (sumnji,
smutnji, spletki, laži i potvora), jesu četiri vjerodostojna, pouzdana i sa stajališta Islama, neupitna svjedoka. U
protivnom, musliman kome se prenose sumnje i spletke postaje njihov talac, i munafički podanik i instrument,
kao što su to postali naivni, brzopleti, povodljivi muslimani koji su u trenucima slabosti i iskušenja, povjerovali
u mračne i paklene objede na hazreti Aišu, tako da musliman protiv kojeg se iznose smutnje, potvore i klevete
postaje njihova žrtva. Tako musliman koji postaje instrument munafičih spletki i smutnji počinje slijediti
šejtanski put, a onaj koji je žrtva tih objeda doživljava teška i sramna poniženja na Dunjaluku.. Kao što
musliman, instrument munafičkih spletki postaje sljedbenik šejtanskog puta tako onaj musliman koji postaje
žrtva tih speltki doživljava paklene i nepodnošljive dane i noći. Kada se hazreti Aiša vratila i nije našla
karavanu koja je već bila otišla, ona se bacila na zemlju i u očaju i bezizlazu počela je ridati. Ebu Bekr, otac
hazreti Aiše, kojega je ta objeda na kćerku teško pogodila i uvrijedila, bio se zakleo da neće više ni pogledati, ni
pomagati jednog svog rođaka po imenu Mistaha, jer se i on bio pridružio onima koji su sudjelovali u ovoj aferi
potvaranja. Ma koliko potvore i smutnje muslimanu padale bolno i teško ako mu dolaze od zavedenih i politički
nesvjesnih muslimana, on ih kao i u konkretnom slučaju Ebu Bekr, mora nadilaziti u ime Allaha, čineći dobra
djela u korist Islama i muslimana: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati
387
164
rođake i siromahe (radi potvore), i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili, neka im oproste i ne
zamjere! Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti! A Allah prašta i samilostan je”388 Poslije povratka
kući u Medinu Vjerovjesnik je ispitao cijeli slučaj potvore na hazreti Aišu i dokazao njenu nevinost i neupitno
poštenje ovjereno navedenim kur'anskim ajetima, kaznio sve nosioce navedene spletke i tako je na cjelokupni
slučaj stavio tačku. Četvrta, vanjska, opća, objektivna, egzaktna, eksplicitna, konkretna, pravna, politička i
državna odbrana od potvore, objede, klevete i laži na muslimane jeste diplomatijom na diplomatiju,
propagandom na propagandu, tekstom na tekst, novinom na novinu, časopisom na časopis, knjigom na knjigu,
parolom na parolu, televizijom na televiziju, radiom na radio, polemikom na polemiku, istom mjerom na isti
način u skladu sa osnovnim političkim načelom Islama da musliman nikada ne smije lagati ali da nije uvijek
dužan istinu kazati. Da bi to postigli i ostvarili, muslimani moraju imati u sebi ideju zajednice, svijesti o općem
dobru, interesu i cilju, svijest o javnosti, javnom dobru, interesu i cilju, političku svijest, kulturu, interese a
svega toga nema bez političke filozofije, filozofije prava, historije filozofije, komparativne povijesti i
institucionalno zagarantiranih prava i sloboda.
11.4. Zaključak
Na temelju kazivanja Kur'ana i povijesnog svjedočenja i iskustva Islam i muslimani su neprestani

objekti i ciljevi potvore, kelvete, objede, laži, sumnje i smutnje. Izvor sve laži, potvore, klevete, smutnje i
objede protiv Islama i muslimana je šejtan preko mita, a nosioci svi njegovi sljedbenici preko magije - sihra ili
političke propagande i ideologije. Nosioci izvana te stravične i užasne propagande su nevjernici i idolopoklonici
a iznutra munafici. Slučaj potvore na hazreti Aišu pokazuje da šejtanski poštari ili propagandisti protiv Islama i
muslimana, biraju za žrtve propagande najčasnije, najuglednije i najznačajnije muslimane i muslimanke. Ako se
hazreti Aiša, kćerka Ebu Bekra, žena Božijeg Poslanika, majka svih muslimana, najveći i najznačajniji
prenosilac hadisa o ženskim stvarima i pitanjima potvara i sumnjiči za bludnu radnju - staje onda sa drugim
muslimankama. Po definiciji stvari, ukoliko se jedna takva žena sumnjiči za bludnu radnju, onda su neminovno
sve ostale muslimanke prirodno i neminovno bludnice i nemoralne. Slučaj objede hazreti Aiše samo je
egzemplar koji kazuje da neprijateljska objeda i propaganda, kada napada i potvara muslimane, da ona vrši
takvu selekciju, izbor, odabir, klasifikaciju i plansko-sistemski izbor da, kada napada i pojedince i grupe među
njima uvijek cilja i želi da pogađa sve muslimane. Kako to postiže? Tako što za objekte napada, kada napada i
pojedince kao u slučaju hazreti Aiše, bira i napada neupitne autoritete i simbole među muslimanima koji uživaju
nepodijeljeno povjerenje i ugled među muslimanima. Kada se napadaju takvi muslimani pojedinci, naravno
planirano, sistemski, metodološki vođeno, po naravi stvari napada se čitava zajednica muslimana. Ne može se
388
165
klevetati i potvarati hazreti Aiša a da se ne kleveću i ne potvaraju svi muslimani. Isti je slučaj i sa kršćanstvom.
Ne može se vrijeđati, potvarati i klevetati hazreti Merjema a ne vrijeđati, potvarati i klevetati kršćanstvo. Druga
je stvar da li su ljudi svjesni tih stvari u svakom trenutku. Drugo, što pokazuje slučaj potvore hazreti Aiše jeste
da potvora na muslimane od njihovih dušmana slijedi i dolazi u najtežim situacijama za život muslimana u
Islamu. Treće, što se nadaje iz ovog slučaja jeste da na bilo kakvu potvoru sa bilo kakvim monstruoznim
sadržajem, na bilo koji autoritet među muslimanima ima naivnih, lahkomislenih, povodljivih, zavodljivih,
brzopletih i površnih muslimana koji nasjedaju i postaju plijen i taoci te potvore a oni muslimani protiv kojih je
usmjerena postaju njene žrtve. Četvrto, što se vidi kao na dlanu iz ovog slučaja jeste da unesena potvora,
objeda, kleveta, sumnja i smutnja među muslimane, među njima razara i uništava Islamsko bratstvo, saradnju,
solidarnost, slogu, povjerenje, ljubav i sveukupne Islamske veze i odnose kao što atomska bomba razara i
uništava život. Ako je hazreti Ebu Bekr bio spreman prekinuti sve veze i odnose sa rođakom Mistahom zato što
je povjerovao i učestvovao u potvori na hazreti Aišu, šta se onda događa u odnosima među drugim
muslimanima koji postanu ili nosioci ili žrtve potvore. Na kraju, da li Islam i muslimani imaju lijek i odbranu
od potvore, klevete i laži. Islam - Da! Sadašnji i današnji muslimani - Ne! Na temelju Kur'ana i Hadisa
prezentirano je i argumentirano osam unutrašnjih bedema odbrane od potvore i klevete koji isključivo ovise od
svijesti, pameti i uvjerenja u vjeri kod samih muslimana i četiri vanjska odbrambena bedema od kojih samo
jedan i to četvri, nije u njihovim rukama na ravnopravan i kompetentan način. Dakle, od dvanaest unutrašnjih i
vanjskih odbrambenih mehanizama i poluga odbrane od potvore, propagande, klevete i laži muslimanima
nedostaje samo jedan i to izvanjski. Da ponovimo po ko zna koji put - još jedan mehanizam i univerzalni metod
potvore i propagande protiv Islama i muslimana mora se razobličiti i moraju ga postati potpuno politički svjesni
svi muslimani ali i dobronamjerni ljudi u svijetu, a to je da kada muslimani učine dobro, postignu svjetski
uspjeh i otkriće to se strogo i izričito vezuje za pojedince a kada koji učini kakav ispad, napravi nered, nepravdu
i nasilje to se pripisuje i upisuje svim muslimanima svijeta. Muslimani naspram sebe i protiv sebe moraju
izbjeći univerzalizaciju i globalizaciju zla i individualizaciju i personalizaciju dobra.
166
12. DRUŠTVO, PRIMITIVIZAM I PSOVKA
“Ti (Muhammede) slijedi što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, osim Njega nema drugog boga, i od
mnogobožaca se ti okreni! A da je Allah htio, oni mu ne bi druge ravnim smatrali, a tebe čuvarem njihovim mi
nismo postavili, niti si njihov nadziratelj ti! Ne psujte one koje mnogobošci, mimo Allaha, prizivaju, da ne bi i
oni (u okviru revanšizma) psovali Allaha iz odmazde i neznanja! Kao što smo i ovima, tako smo i svakom
narodu, njihove postupke lijepim predstavljali. Zatim će se oni Gospodaru svome vratiti, a on će ih o svemu što
su činili obavijestiti.”389
Neporeciva je istina, da je osnovni i glavni izvor nasilja i terora na zemlji među ljudima širk- politeizam,
da je osnovni i glavni izvor sujevjerja, praznovjerja, sihra, gatanja, vraćanja, čvaranja, bajanja, proricanja
budućnosti i pronicanja u sudbinu-širk- politeizam, da je osnovni i glavni izvor laži, obmane, prevare frivolne,
projektirane, konstruirane i omadijane slike stvarnosti - širk - politeizam, ali, također i osnovni i glavni izvor
psovke je širk- politeizam. Gledano iznutra, psovka je primitivizam, nekultiviranost i krajnja zapuštanost,
pustoš i praznina duše. Gledano izvana psovka je neobrazovanost i nenačitanost čovjeka. Ona je svjedočanstvo
nedostatka pameti, plemenitosti i ukrašenosti duše, ali i svjedočanstvo siromaštva, primitivizma i krajnje
vulgarnosti govora u ljudima. Obično psuju ljudi koji nemaju i ne znaju šta da pričaju, ljudi koji ne promišljaju
šta govore i koji ne vode računa o svetostima i vrijednostima života. Prema učenju Islama, ne samo da je
zabranjeno psovati i lagati, nego je zabranjeno i biti grub, sert, osion, ljut, nadmen, ohol, surov. Takvim
postupcima i ponašanjima odbijaju se, razgone, razbijaju a ne okupljaju, ne upoznaju, ne približavaju, ne
udružuju, ne saraduju i ne povezuju ljudi. “S milošću Allahovim ti si (Muhammede) nježan prema njima! A da
si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli. Pa praštaji im i od Allaha im traži oprosta i u svemu se
savjetuj s njima. A kad se na nešto čvrsto odlučiš, tad se na Allaha osloni! Allah, zbilja, voli one koji se na
Njega oslone.“390
Na temelju navedenih ajeta neupitno i potpuno jasno slijedi da Islam zabranjuje psovku, vrijeđanje,
provociranje, izazivanje, napadanje, ismijavanje, izrugivanje, ponižavanje i podcjenjivanje ljudi na bilo koji
način i po bilo kojoj osnovi. U misiji Islama treba nastupati blago, mudro, otvorena srca, široke duše, sa
povjerenjem i uz puno uvažavanje ljudi, sa jasnim i razgovjetnim govorom, sa puno takta, strpljenja i na
najljepši način. “Na putu Gospodara svoga pozovi mudrošću i savjetom lijepim i s njima (ljudima) ti raspravljaj
na način najljepši! Doista, gospodar tvoj najbolje zna koje skrenuo s puta Njegova i On najbolje poznaje one na
pravi put upućene.”391
389
390
391
167
Dijalog, razgovor i rasprava među ljudima različitih nazora, doktrina, koncepata, teorija, pa čak i dogmi,
podrazumijeva priznavanje i ravnopravnost učesnika u dijalogu, nastup sa silom argumenata, a ne argumentima
sile, i takav dijalog isključuje bilo koju vrstu pritiska, prijetnje, ucjene, zaplašivanja sile, arogancije,
isključivosti, apriorizma, apodiktičkih sudova i unaprijed poznatih pobjednika. Posebno uljudan, kvalifikovan,
mudar i lijep dijalog se traži sa Ehlu-1-kitabom sljedbenicima priznatih knjiga. “I sa sljedbenicima Knjige ne
raspravljajte vi osim na način najljepši (s kršćanima, hrišćanima, protestantima, sabejcima, Jevrejima)! Ne i sa
onima među njima koji su nepravedni!” i kažite: “Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno i što je vama
objavljeno! A naš Bog i vaš Bog - Jedan je! Njemu smo mi predani! Kao i njima, i tebi mi knjigu objavljujema.
A oni kojima smo mi knjigu dali i u ovu vjeruju. A naše znake samo nevjernici poriču!”392
Kao i praznovjerje, sujevjerje, pustoš, paganizacija duše i mrtvilo srca, psovka je jedan od oblika
blasfemije ali i nepobitno svjedočanstvo nekulture, nepismenosti, nenačitanosti, neobrazovanosti, nepunine,
nesadržaja, tjeskobe, mučnine i surovosti u ljudima. Evo kako englesko običajno pravo vidi i definira
blasfemiju: “Stvar je bogohulna ako poriče istinu, hrišćanske vjere ili Biblije ili knjige molitava ili postojanja
Boga.” U starom antičkom svijetu smatralo se blasfemijom i kažnjavalo se smrću: nevjerovanje, psovanje i
vrijeđanje bogova, napadanje, hulenje, psovanje i rušenje hramova, izdaja i nebranjenje domovine, vrijeđanje,
napadanje, uznemiravanje i nebriga o roditeljima, nepokoravanje sudbini i nepriznavanje i nepoštivanje vlasti i
zakona. Jedna arapska izreka kaže: “Džerahatus-sinanu leheltijamu vela jeltamu ma džereha-llisanu” - “Rana
koja se nanese kopljem može zarasti a rana koja se nanese jezikom ona ne zarasta.” Psovka spada u grubi i
opasni oblik uznemiravanja ljudi, a Poslanik kaže: “Ko uznemirava muslimane na njihovim putevima, zaslužuje
njihovo prokletstvo”
“Ko uznemirava i vrijeđa zimijje - štićenike Islamske države na temelju priznatih religija, on ne pripada
zajednici muslimana.” “Onoga u čijem se prisustvu ponižava vjernik (a psovka je najgrublji i najprimitivniji
oblik vrijeđanja i uznemiravanja) a on ga ne zaštiti iako je zato. imao sve mogućnosti Allah će u prisustvu
brojnih svjedoka poniziti na Sudnjem Danu.” Psovkom se ljudima vrijeđa, grubo napada i grdi vjera, vjerske
svetinje, vrijednosti, sadržaji i istine vjere, vjerska znamenja, simboli, čast, ugled i dostojanstvo ljudi, vrijeđa se
napada i ugrožava dignitet, identitet i autoritet ličnosti. Ljudi najviše psuju kada se naljute, kada ih obuzme
srdžba, huja i veliko uznemirenje: “Onome ko savlada svoj gnjev onda kada je u mogućnosti da ga izlije, Allah
će napuniti srce imanom i sigurnošću.”
Po pravilu, ko mnogo i neoprezno priča on mnogo posrče i griješi a u sadržaju tog griješenja ima i
psovke: “Ko mnogo nekontrolirano govori, mnogo posrče, a ko mnogo posrće, mnogo griješi i Džehennemu je
bliži od Dženneta.”
Psovka je najgrublji i najprimitivniji oblik prepirke među ljudima koja najčešće završava svađom pa i
392
Ku’ran (El-Ahzab, 46-47)
168
tučom: “Ko ima ružnu narav kažnjava sam sebe; koga pritisnu brige oboliće mu tijelo, a ko se prepire sa
svijetom, izgubiće ugled i dostojanstvo.
Psovka je i oblik najnižeg klevetanja ljudi: “Onoga ko okleveta muslimana nepravedno ga sramoti,
Allah će na Sudnjem danu vatrom ocrniti.”
Psovka je krajnja radikalna forma uznemiravanja ljudi jezikom: “Pravi musliman je onaj od čijeg su
jezika i ruku pošteđeni drugi muslimani.”(I.P.H.; 1492. - Izbor Poslanikovih hadisa) Psovka je izuzetno opaka i
opasna forma govora koja nije dijalog i razgovor nego izazivanje i vrijeđanje ljudi: “Allah će na Sudnjem danu
biti srdit na čovjeka koji se gordo ponaša i oholo kreće.” (I.P.H.; 1440 - Izbor Poslanikovih hadisa)
Nepsovanje znači i savladavanje srdžbe u sebi. “Allahu dž.š. nema dražeg zaloga od progutane ljudske
srdžbe. Čovjeku koji proguta srdžbu, Uzvišeni Allah će ispuniti srce Imanom.” (I. P. II.; 1435. - Izbor
Poslanikovih hadisa)
U krajnje nesuvisle, ogavne, surove i primitivne oblike psovke, u svim svjetskim religijama, kulturama,
pravnim sistemima i moralno-etičkim kodeksima, spada vrijeđanje, napadanje, uznemiravanje i psovanje
roditelja: “U najveće grijehe ubraja se psovanje i proklinjanje svojih roditelja. Neko od prisutnih ashaba upita -
“Allahov poslanice, kako čovjek proklinje svoje roditelje?” čovjek opsuje drugom čovjeku oca, a ovaj mu
uzvrati, i opsuje mu oca i majku.” (I. P. H.; 548. - Izbor Poslanikovih hadisa)
Dakle, čovjek koji ne želi da se vrijeđaju, napadaju i psuju njegovi roditelji on neće napadati, psovati i
vrijeđati tuđe roditelje. Kao što namjerno, svjesno, planirano i sistemsko ubistvo nevine, ni krive ni dužne
osobe, koja nikakav nered na zemlji nije počinila vodi u nevjerovanje, tako je i psovanje ljudi teži oblik grijeha:
“Psovati muslimana je grijeh, a ubiti ga je kufr - poricanje.”393
Od psovanja do udaranja i ubijanja ljudi put nije dalek. “Ubiti muslimana je isto što i kufr- poricanje, a
psovati ga i grditi je veliki grijeh. Muslimanu nije dozvoljeno da više od tri dana ne govori s drugim
muslimanom.”394
Postoje psovka primitivizam i prostakluk krajnje vrste: “Poslanik je zabranio da se ogovaraju i grde
umrli.” Psovka i psovanje karakteristika, odrednica i neizliječiva sklonost ka porocima, perverzijama, strastima,
uživanju, iživljavanju, praznovjerjima, pornografiji, prostituciji, sujevjerima, izopačenostima i izobličenostima
odlika je idolopokloničko-paganskih naroda kao što je bio Lutov narod Seduma i Amure i Šu'ajbovi narodi
Medjena i Ejke. To su bili surovi, zli, opaki, nasilnički, pljačkaški, teroristički i psovački narodi, koji su ljude
grubo psovali i silom od “Allahova puta odvraćali.” “A Medjenu smo poslali njihova brata Šu'ajba. “O narode
moj” - govorio bi on - “Allahu vi robujte, vi Boga drugog osim Njega nemate!” I zasjede ne postavljajte na putu
393
(I.P.H., 1529, 1527, 1719, 1716, 1633, 1546, 1492, 1440, 1435, 548, 904 - Izbor Poslanikovih hadisa)
394
(I.P.H., 1142, 1813 - Izbor Poslanikovih hadisa), Ku’ran (El-A'raf, 85-86), Ku’ran (Hud, 84 i 85)
169
pravome, zasrećući i od Allahova puta one koji vjeruju odvraćajući, želeći da ga iskrivite! Sjetite se kad vas ie
bilo malo da vas je Allah umnožio i pogledajte kakav je kraj bio onih koji su nered činili.”395
“A Medjenu poslasmo brata njihova Šu'ajba: “O narode moj” - reče im on - “Allahu vi robujte osim
Njega vi drugog boga nemate! Na litru i na kantaru mjereći ne umanjujte! Ja doista vidim - u blagodatima ste! I
zbilja se za vas bojim, pitanje na Danu koji obuhvatit će sve” “O narode moj, pravedno na litru, metru i kantaru
mjerite, ljude na stvarima njihovim ne zakidajte, i po zemlji zlo, nered čineći ne radite!”396
“Pravo na litru i metru mjerite i od onih koji zakidaju ne budite, i mjerama ispravnim mjerite! I ljudima
njihova prava ne umanjujete niti zlo činite po zemlji nered sijući! I bojte se Onoga koji i vas i pokoljenja
prvotna stvori! A oni rekoše: “Ti si zbilja samo opčinjen, drugo nisi ti osim čovjeka kao i mi i mislimo da lažac
si! Stoga, spusti na nas komad neba, ako si od onih istinitih.” “Gospodar moj” - reče on - “dobro znaš šta činite
vi!” Pa su ga u laž utjerivali, i stigla ih je kazna Dana Tmine! To je kazna bila na Danu Strašnome! Zbilja, u
tome znak ima, ali vjernici nisu njih većina. A Gospodar je tvoj Silan i Mudar.”397
“A Medjenu poslasmo brata njihova Šuajba, pa je rekao: “O moj narode! Allahu vi robujte i Onom se
svijetu nadajte, i po zemlji, nered čineći, ne hodite!” Pa su ga u laž utjerivali i zadesi ih potres strahoviti i u
svojim kućama osvanuše mrtvi, hladni.”398
“I Lutu mudrost i znanje podarismo i iz grada, koji je ogavno djela činio, njega spasismo! To je zbilja
bio narod loš i griješnički. I u milost našu Luta uvedesmo, on je doista od dobrih!”399
“I Luta. Kad on reče narodu svome: “Zar razvratu pristupate vi kakav nije počinio prije vas niko od
ljudi! Zar vi doista pristupate muškarcima i presrećete na putevima (sačekivali ljude na putu, ubijali ih i uzimali
od njih imetak) i činite ogavne stvari na vašim susretima?!” A odgovor naroda njegova nije bio drugi osim što
bi rekli: “Daj nam ti kaznu Allahovu ako si od ljudi istinitih!” “Gospodaru moj” - govorio bi Lut - meni protiv
naroda razvratnog i nevaljalog pomozi. “Ibrahimu radosnu vijest donesoše,” rekoše. “Mi ćemo uništiti
stanovnike ovoga grada, jer njegovi su stanovnici zbilja nasilnici (nevjernici).” Ibrahim reče: “Doista je Lut u
njemu!” “Mi dobro znamo ko je u njemu!” - oni odgovoriše, “zbilja ćemo njega i porodicu njegovu spasiti osim
žene njegove! Ona će s onima biti koje će prašina prekriti!”I kad naši izaslanici Lutu dođoše, on se zbog njih u
nelagodi nade i tjeskobi,” a oni rekoše. “Ne strahuj i nemoj žaliti! Mi ćemo tebe i porodicu ti, osim žene tvoje,
spasiti, ona bit će od onih koje će prašina prekriti! Mi ćemo zbilja na stanovnike ovoga grada kaznu spustiti s
neba zbog onoga što su griješili! Od njega smo mi znak jasni ostavili ljudima koji budu pameti imali.”400
395
Ku’ran (El-E'araf, 85 i 86)
396
Ku’ran (Hud, 84 i 85)
397
398
Ku’ran (El-'Ankebut, 36-37)
399
Ku’ran (El-Enbija, 74-75)
400
Ku’ran (El-'Ankebut, 28-35)
170
“Zar vi, mimo svijet ostali, muškarcima pristupate, a žene svoje koje vam Gospodar vaš stvorio je,
napuštate! Doista ste vi narod koji granicu prelazi! A oni rekoše: “Ako li o Lutu, ne prestaneš ti, bit ćeš sigurno
od onih prognanih!” “Ja se spram čina vašega gnušam” - reče Lut. “Gospodaru moj, spasi mene i moju porodicu
od kazne za ono šta oni čine!” Pa smo njega i svu porodicu njegovu spasili, osim starice međ' onima koje
prašina prekri! Zatim smo druge uništili mi, na njih smo žestoku kišu sručili, o, zla li kiša opomenutim bi!
Zbilja, u tom znak ima, ali vjernici nisu njih većina! A doista je Gospodar tvoj silan i samilostan.”401
“I poslasmo Luta, kad reče narodu svome: “Zar razvrat činite, a vi to vidite? Zar muškarcima strasno
pristupate, a ne ženama? Zbilja ste vi narod neznalački!” A odgovor naroda njegova ne bi bio drugi osim što bi
rekli: “Lutovu porodicu iz vašeg grada prognajte.” To su ljudi koji se čiste! Pa smo spasili njega i porodicu mu,
osim žene mu, odredili smo da ona bude međ' uništenim! I na njih smo žestoku kišu spustili o, zle li kiše
opomenutim!”402
Psovači, nasilnici, teroristi, lazovi, kradljivci, varalice, pljačkaši, razvratnici, bludnici, homoseksualci,
sahiri - magi, kahini - proricatelji, gatari, kockari i pijanice idu i žive zajedno. Kao nedostatak riječi, siromaštvo
i neumijeće govora, razgovora i dijaloga psovka je površnost, primitivizam, neotesana komunikacija
neprimjerena čovjeku. Ukoliko kvalitativnog pomaka i preobražaja u bošnjačkom narodu unazad 15 godina od
1990. ima, to je u velikoj mjeri prekid sa psovkom, sa psovanjem, sa grubim, surovim, bestidnim i
blasfemičnim govorom koji je u Bošnjake dolazio preko Drine sa Moravu i Nišavu putem učitelja, nastavnika,
profesora, činovnika i oficira koji su bili Srbijanci. Doista, najveći izvori i generatori psovanja i psovke u
propaloj SFRJ bile su škole, fakulteti i JNA, a glavni animatori i prenositelji psovke bili su Srbijanci.
401
Ku’ran (Eš-Šuara, 165-175)
402
Ku’ran (En-Neml, 54-58)
171
13. DRUŠTVO, ZAKLETVA I LAŽNA ZAKLETVA
“Vjernici će uspjeti i pobijediti, oni koji su u namazima skrušeni, i koji se okreću od onog što ih se ne
tiče, i koji zekat daju, i koji svoje spolne organe čuvaju, osim od žena svojih ili od onih koje posjeduju njihove
desnice, eto, takvi neće biti ukoreni! A koji traže preko toga, eto takvi su pregonitelji - i koji se o amanetima
(zakletvama) i ugovorima (datoj riječi) brinu, koji svoje namaze čuvaju. Eto, takvi su nasljednici koji će vrt
Firdevs naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti!”403
Osnovna odlika karakternih ljudi, a vjernika koji se pozivaju na Allaha i Poslanika pogotovu, jeste da
jasno, precizno, razgovjetno, shvatljivo i smisleno povezano samo istinu govore, kada se zaklinju da se Allahom
kao najvišom istinom zaklinju i da u svojim zakletvama dosljedno ostaju: “Neka vam zaklinjanje Allahom ne
bude smetnja da čedni budete, da se Allaha bojite, da svijetu mir i dobro donosite! A Allah sve čuje, sve znade!
Allah vas neće kazniti ako se neoprezno mahinalno, mehanički, automatski, nepromišljeno zakunete, ali će vas
kazniti ako pod zakletvom nešto (planirano, sistemski, ciljano, namjerno) s predumišljanjem srdaca svojih
uradite! Allah prašta i blag je. A oni koji se zakunu da se svojim ženama primicati neće. sačekat će ih četiri
mjeseca! Pa ako se ženama vrate - ta, Allah prašta i samilostan je.”404
Najintenzivniji, najzgusnutiji, najdinamičniji i najjači su odnosi u braku između muža i žene. Tu ima
puno priče, puno govora, puno razgovora, puno dijaloga, često nesporazuma, razmirica, svađe, sukoba,
napetosti, pa čak i mahinalnog, mehaničkog, automatskog, vektorskog, nepromišljenog, nenamjernog,
neplaniranog, neutemeljenog, nerazboritog i neozbiljnog zaklinjanja, a pogotovo od strane žena, naglih i
neozbiljnih ljudi kada se žena mužu ili muž ženi obraćaju i kažu: “Tako mi Boga neću ti se primicati, treba
četiri mjeseca sačekati da se vruće glave ohlade i brzi jezici povuku i smire i sve vrati u prvobitno stanje i ne
dovoditi brak u pitanje. Jedina zakletva kojoj se na neki način gleda kroz prste i za koju ima evidentnih
olakšica, jeste ona od koje se odustane i koja se prekrši, da bi se brak sačuvao, ukoliko nema drugih razloga za
njegov razvod. Zašto? Zato što je brak sudbinski značajna ustanova za ljudski život i što se svi međuljudski
odnosi, veze, procesi, tokovi, sadržaji i pojave prelamaju i događaju u braku. Kod Allaha dž.š. nisu iste težine,
statusa, kategorije i grijeha i prekoračenja granice, namjerne i nenamjerne zakletve, svjesne i nesvjesne,
promišljene i nepromišljene: “Allah vas neće kazniti za zakletve nenamjerne, ali će vas kazniti za zakletve
namjerne! Za prekršenu zakletvu vi ćete se iskupiti tako što ćete deset siromaha nahraniti onom osrednjom
hranom kojom porodicu svoju hranite, ili, pak, da siromahe odjenete, ili roba ropstva oslobodite! A ko niti jedno
od toga ne bude mogao, tri dana on nek posti. Eto, tako se za zakletve svoje, kad se zakunete otkupljujte (kada
zakletvu ne ispunite ili prekršite nenamjerno), a zakletvi svojih vi se pridržavajte. I tako vam Allah objašnjava
403
Ku’ran (El-Mu'minun, l-ll)
404
172
propise svoje da biste mu zahvalni bili.”405
Tako se neispunjavanje ili prekršaj zakletve (uz bludnu radnju, neutemeljenu potvoru za blud, kradu i
bezrazložno i neopravdano prekidanje ramazanskog posta) kažnjava otkupom i oslobođenjem roba,
nahranjivanjem ili odijevanjem deset siromaha, ili sa tri dana posta ne samo na Ahiretu nego i na Dunjaluku.
Zato, ko je musliman i ko drži do ljudskog karaktera, nije se za zakletvom igrati. Dva su tu gvozdena pravila:
utemeljena zakletva mora se izvršavati i ne smije se kršiti. Osnovu međuljudske komunikacije, govora,
razgovora, dijaloga, veza i odnosa kod nevjernika, nepopravljivih griješnika i svih šejtanskih sljedbenika
predstavlja šupalj, prazan, nesadržajan i besciljan govor - kavlulagv, lažan, potvoran i prijetvoran govor,
kavluzzur i lažno svjedočenje šehadetu-zzur i namjerno, svjesna, planirano ciljana i sistemsko lažna zakletva -
jeminul gams. Ko nije toga svjestan on će biti učesnik ili žrtva toga, ili i jedno i drugo. Nema te zakletve i
vjerske svetinje, istine i vrijednosti za kojom nepopravljivi i sistemski griješnici ne posežu, da bi Allaha i
vjernike obmanuli i prevarili. “I oni se zaklinju Allahom, zakletvom najvećom, da će vjerovati sigurno ako im
dođe kako čudo. Ti reci: “Znamenja i čuda su u Allaha! a i kad bi im čudo došlo, kako vi da znate da će oni
povjerovati u čudo. Mi srca njihova i poglede njihove okrećemo, pa neće vjerovati kao što nisu vjerovali ni prvi
put. I zabludi njihovoj mi ih prepuštamo da tumaraju.”406 Kada su vjernici u povoljnoj situaciji, kada su snažni,
jaki, moćni, kad su organizirani na razini reda, poretka, organizacije, sistema i vlasti, sa respektabilnim
organima fizičke prisile, onda im se licemjeri i griješnici Allahom zaklinju, s ciljem samo da vjernike
udobrovolje i zadovolje: “Oni vam se Allahom zaklinju samo da vas zadovolje, a Allah i njegov Poslanik imaju
pravo preče da njih zadovolje, ako su vjernici. Pa zar ne znaju da onome ko se Allahu i njegovu Poslaniku
suprotstavlja (čak i lažnom zakletvom), vatra džehennemska, zbilja, pripada - u njoj vječno da prebiva! A to je
poniženje veliko!”407
To je klasična funkcionalizacija i instrumentalizacija zakletve Allahovim imenom, u cilju pridobijanja

naklonosti i zadovoljstva kod vjernika. Kada kršenje, neizvršavanje i zaklanjanje iza zakletve pomoću
Allahovog imena kod munafika prerasta u sistem obmane, prevare i zavođenja vjernika, munafici i u teškim i
kritičnim situacijama i najvećom zakletvom pokušavaju ostaviti muslimane na cjedilu. “Prigovor se smije,
uputiti (Muhammede) onima koji od tebe dopuštenje traže, od borbe da izostanu a imućni su! Oni su se
zadovoljili da budu s onima koji u borbu ne idu i srca njihova Allah je zapečetio, pa ništa ne znaju! Kad se
njima iz borbe vratite, oni vam izvinjenje nude, ti kaži: “Izvinjenje ne nudite jer Mi vam nikako ne vjerujemo!”
Jer, nas je Allah obavijestio o vama. A Allah će vidjeti djelo vaše i Njegov Poslanik, a zatim ćete vi biti vraćeni
znalcu svijeta nevidljivoga i svijeta vidljivoga, i on će vas izvjestiti o svemu što ste radili! Oni će vam se i
Allahom zaklinjali kad se njima vratite, samo da ih na miru vi ostavite. Pa, vi ih na miru ostvite jer, oni su
405
406
407
Ku’ran (Et-Tevbe, 62-63)
173
pogani (prljavi, nečisti, kužni) - stanište njihovo Džehennem će biti nagrada za ono što su zaradili. A samo vam
se zaklinju da biste njima bili zadovoljni, a ako vi s njima i budete zadovoljni, nije doista Allah zadovoljan s
narodom griješničkim! Beduini su nevjernici i licemjeri, najžešći i najpriličniji su takvu stanju, jer oni odredbe
ne poznaju koje Allahu objavljuje svome Poslaniku. A Allah sve zna i mudar je. Ima i takvih beduina koji ono
što dijele kaznom smatraju, i jedva takvi čekaju da vas nesreće stignu - da Bog da njih zlo stiglo! A Allah sve
čuje i sve zna. Ima i onih beduina koji vjeruju u Allaha i vjeruju u onaj svijet i koji smatraju da ih ono što dijele
Allahu približava i blagoslovima Poslanika. A to je njima dobro djelo doista! Allah će njih u svoju samilost
uvesti, Allah grijehe prašta i samilostan je.”408
U krajnjim situacijama, u kojima se očima gleda u smrt, kao što je rat, kukavice, plašljivci, licemjeri,
bogataši koji vjeruju samo u Dunjaluk i veleizdajnici, zaklanjaju se iza Allahova imena lažnom zakletvom, da bi
izbjegli rat kao najveće iskušenje za život. U okviru ispravnog života, održavanja reda, poretka, sistema i
organizirane zajednice, Allah naređuje: pravdu dobročinstvo, solidarnost, ispunjavanje preuzetih obaveza prema
Allahu i ispunjavanje zakletvi: “Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo i potpomaganje bližnjega, a zabranjuje
razvrat, i ono što je ružno i tlačenje! Da bi ste se opomenuli, Allah vas savjetuje! I obaveze prema Allahu
preuzete ispunjavajte i zakletve nakon što ste ih dali i Allaha za jamca (garanta) sebi uzeli, ne kršite! Allah
zbilja sve što činite zna! I ne budite kao ona koja je svoju predu rasprela, nakon što ju je bila čvrsto splela, pa da
tako zakletve svoje prijevarno među se ubacujete, zato što je zajednica jedna od zajednice druge brojnija! Allah
vas time samo kušnji izvrgava, a na Danu Sudnjem, jamčano. On će vam objasniti sve to u čemu ste se
razilazili! Da je Allah htio, sve bi vas jedne vjere stvorio, ali on zabludi prepušta koga hoće i pravom stazom
upućuje koga hoće. A vi ćete doista pitani biti za ono što ste činili! Ne uzimajte među se prijevarno zakletve
svoje da vam se noga nakon što čvrsta je bila ne poklizne, i da zlo ne okusite zbog toga što od Allahova puta
odvraćaste! A vas još čeka i patnja velika! Zavjet Allahu dat ne prodajite za cijenu prezrenu! Zbilja, za vas je,
ako znate, bolje ono što u Allaha je. A to što vi imate prolazno je a što Allahovo je - vječno je! Mi ćemo doista
onima koji su strpljivi bili podariti nagradu na najljepši način za ono što su činili.”409
Kur'an kazuje a čitava povijest svjedoči, da svi pokvareni i nepopravljivo griješni ljudi koriste veličinu i
autoritet zakletve, te kapital povjerenja koje ona osigurava, zatim zalog Allahovog imena u svrhe i za poslove i
aktivnosti obmane, prevare, manipulacije, lahke zarade i povjerenja koje ničim osim autoritetom zakletve ne
mogu osigurati. Očigledno je da se kriva zakletva koristi kako za prijevaru, obmanu tako i radi koristoljublja,
dobiti, interesa i nelegalne i neregularne zarade: “Kriva zakletva koristi se da se roba proda, ali i tuda dobit
uništi.”410
“Ko posvjedoči krivo i time pomogne da se prisvoji imetak drugog muslimana ili izazove prolijevanje
408
Ku’ran (Et-Tevba, 93-98)
409
Ku’ran (En-Nahl, 90-96)
410
(I.P.H., 446 1654, 809, 1702, 538 - Izbor Poslanikovih hadisa)
174
krvi taj je zaslužio džehennemsku kaznu.” Licemjeri se zaklinju Allahovom najvećom zakletvom, da će izići na
bojište ukoliko ih u borbu pozove najveći autoritet Islama i muslimana: “I licemjeri se zaklinju Allahom
zakletvom najvećom, da će doista izići na bojište ako im ti zapovijediš. Ti reci: Ne zaklinjte se! Pokornost - zna
se šta je! Allah je zbilja obaviješten o svemu šta vi činite!”411
Prazan, šupalj i besmislen govor je uvod u laž i lažan govor. Sračunato lažna i plansko-sistemska lažna
zakletva je kruna, vrhunac, pečat, zaokruženje i krajnje radikalna forma laži: “A zar ne vidiš ti one koji zaštitu
traže od ljudi na koje Allah rasrdio se! Oni ni od vas ni od njih nisu i na laži se svjesno zaklinju. Svoje zakletve
štitom (odbranom) prihvataju i od Allahova puta odvraćaju pa njima pripada patnja prezrena! Neće im sigurno
koristiti ništa kod Allaha, ni njihovi imeci, niti njihova djeca! Takvi će biti stanovnici vatre, u njoj će oni vječno
ostati! Na Dan kad ih Allah proživi sve, pa će se tad oni njemu zaklinjali kao što se i vama zaklinju i mislit će
da su na nečemu. A, zbilja, oni su samo lašci! Nad njima je šejtan zavladao i učinio da zaborave sjećati se
Allaha! Takvi su stranka šejtana, a zbilja, stranka šejtanova stradalnici su pravi!”412
U više hadisa, kada Poslanika pitaju ashabi: “Men Ekberulkebairu - Koji su najveći grijesi,” Poslanik
odgovara: “El-išraku, billahi, ve ukukul-validejni ve kavlu-z-zuri ev šehadetu-z-zuri - Širk Allaha dž.š. ili
politeizam, neposlušnost i nepoštivanje roditelja i lažan govor i lažna zakletva.” Između ostalog, u jednom
hadisu Poslanik priznaje “da musliman u trenucima slabosti i zaborava Allaha te samozaboravu može razne
grijehe počiniti, ali tri puta se zaklinje Allahom da musliman ne laže.” Čak u jednom hadisu navodi kako, pored
ostalih grijeha, laž i lažna zakletva kvare post postača i prekidaju Allahovu svjetlost za vjernike. “Pet stvari
kvari post i abdest: laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi (šejtansko poštarenje) u cilju sijanja smutnje, strasno
gledanje tuđih žena i lažna zakletva.”
U slijedećem hadisu Poslanik je rezolutniji i izričitiji: “Za pet počinjenih djela nema oprosta: “Allahu
druga pripisivati, ubiti osobu na pravdi Boga i bezbrazložno. potvorit vjernika, učiniti izdaju i pobjeći sa bojnog
polja i lažno se zakleti.” Dakle, tih pet stvari su neoprostivi grijesi. Prekidanje rodbinskih veza i krivo
zaklinjanje donosi negativne učinke, rezultate već na Dunjaluku uz kaznu na Ahiretu: “Ko kida odnose sa
svojom rodbinom, ili se krivo kune, osjetiće zlo posljedice svojih grijeha za života prije smrti.”
Nikada se ne treba zaklinjati roditeljima, djecom, precima i potomcima. “Uzvišeni Allah vam zabranjuje
da se zaklinjete svojim roditeljima.”
Kada se iskreni predani i pokorni robovi i Allahu skrušeni robovi svome Stvoritelju zakletvom obrate,
On njihovoj želji i zakletvi udovolji: “Kod Allaha ima i takvih, njemu predanih robova koji kad bi se Allahom
za nešto zakleli, Allah bi im sigurno zakletvi udovoljio.”
Iskrena i prava zakletva može muslimanu služiti u funkciji dokaza u nedostatku svjedoka ili dokaza
411
412
Ku’ran (El-Mudžadele, 14-19)
175
objektivne naravi. “Tužilac je dužan privesti svjedoka i iznijeti dokaz, a tuženi u nedostatku uvjerljivih
svjedoka, tužbu pobija zakletvom.” (I.P.H.; 655. - Izbor Poslanikovih hadisa)
Ništa čudno i neobično, kada se zna da se u najrazvijenijoj zemlji svijeta SAD predsjednik države i sve
sudije zaklinju na Bibliju. Muhammed a.s. se nije zaklinjao ni roditeljima, ni djecom, ni precima, ni potomcima:
“Kada bi se htio zakleti zbog nečega Alejhisselam bi rekao: Tako mi Onoga u čijoj je ruci život
Muhammedov.”413
Jedna od čestih zakletvi koju krše muslimani jeste kada se zakunu na nešto, pa kasnije uvide da je
hairnije i korisnije od toga odstupiti. I na kršenje takve zakletve slijedi kefareti jemin. Upravo zato treba
izbjegavati česte zakletve i ne treba se zalijetati sa njima: “Ko se zakune da nešto neće učiniti, pa kasnije uvidi
da mu je bolje da tako postupi, neka učini ono što je bolje i neka izvrši kefareti - jemin.” Zakletva je posljednji
zalog i garant povjerenja među ljudima. Ukoliko čovjek iznevjeri zakletvu to je najpodlija i najpodmuklija laž.
Zato muslimani lažno ne svjedoče i lažno se ne zaklinju: “A ko se pokaje i uzradi dobra djela, taj se Allahu,
zbilja, iskreno vratio, i oni koji lažno ne svjedoče i koji, kad prolaze pored onog što se njih ne tiče,
dostojanstveno prolaze, i koji, kad budu opomenuti znacima Gospodara svoga, na njih ni gluhi ni slijepi ne
ostaju, i koji govore: O naš Gospodaru! U ženama, našim i potomstvu našem Ti nam radost podari i nas
predvodnicima za bogobojazne učini.”414 Kako se i čime se sve Allah u Kur'anu zaklinje to je tema drugog reda
i karaktera.
413
(I.P.H., 554, 665, 1226 - Izbor Poslanikovih hadisa)
414
Ku’ran (El-Furkan, 71-74)
176
14. DRUŠTVO, KOCKA, HAZARDNE IGRE - MEJSIR;
PRAZNOVJERJE I GATANJE
“O vjernici! Doista su vino (alkohol) i kocka, i kumiri (idoli), i strelice za proricanje, ružne i ogavne
stvari, šejtanski posao! Svega toga se klonite da biste postigli ono što želite. Šejtan želi i samo hoće da među
vas neprijateljstvo i mržnju ubaci alkoholom (vinom) i kockom, i da vas od spominjanja (sjećanja) i mišljenja
na Allaha i od salata odvrati pa hoćete li vi s tim prestati?! I pokoravajte se Allahu, i slijedite Poslanika, i neka
ste na oprezu! A, ako leđa okrenete (od Allaha i Poslanika) znajte da je Poslanik naš dužan samo da
obznani.”415
U direktne, izravne i nepsoredne šejtanske poslove, radnje i aktivnosti ridžsum min ameli-š-šejtan
spadaju: alkohol, kocka i sve vrste hazardnih igara, obožavanje kumira (idola) i sve vrste proricanja budućnosti
i sudbine. Kao izravno i direktno slijeđenje šejtana to je šejtanski posao, ali ružan, ogavan i u Kur'anu
najstrožije zabranjeni posao. Uvjet svih uvjeta conditio sine qua non da bi se musliman na Dunjaluku spasio i
ispravno živio, i na Ahiretu sačuvao od džehennemske vatre, jeste da se kloni i prestane sa alkoholom, kockom,
idolatrijom i obožavanjem idola. U protivnom, šejtan samo pomoću alkohola i kocke ostvaruje svoja dva među
ljudima, protiv ljudi, pogubna cilja: mržnju i neprijateljstvo i dva svoja cilja u odnosu na Allaha, što je za ljude
pogubno na Ahiretu: odvraća ih od Zikra-sjećanja, mišljenja i vezivanja za Allaha i od salata. To su četiri
fundamentalna šejtanska cilja, dva dunjalučka i dva ahiretska u odnosu na ljude koja on ostvaruje, postiže i
realizira o trošku i za pare, ljudi pomoću svoja dva moćna instrumenta, sredstva i posla alkohola i kocke. To su,
ustvari, (alkohol i kocka) dva šejtanska čarobna, magijska, bajkovita, fantastična, fascinantna i nedoljiva lika i
oblika pomoću kojih on ljude zavodi, navodi, omadijava, obdinjava, za sebe veže, prikriva i u svoje kande
zakiva i kad to postigne kao sa svojim lutkama, onda među njih mržnju, svađu, gložnju, netrpeljivost, zavist,
tuču, nesjećanje Allaha i neklanjanje salata ostvaruje kod svojih žrtava i sljedbenika. Kockanje i hazardne igre,
pored alkohola, spadaju u jednu od najraširenijih negativnih, skoro pogubnih pojava i navika, koju Islam kao
jednu vrstu poroka zabranjuje. To je po definiciji Islama, svaka igra u novac ili bilo koju protunovčanu
vrijednost, uz opkladu i neku vrijednost gdje svaki učesnik unaprijed svjesno, slobodno, planirano, namjerno,
proračunato, iskalkulirano i voljno mora dobiti ili izgubiti. Dakle, kocka i hazardne igre su ona vrsta igara u
kojima se bez ikakvog rada, fizičkog i umnog napora i na halal način ulazi u vrstu igre, u kojoj neko od dvije
strane učesnika obavezno dobija, a drugi učesnik igre, zahvaljujući isključivo igri, gubi onoliko koliko
pobjednik igre dobija. To dakle nije ni zarada, ni dobit ostvarena u trgovini, ni poslovni dobitak, ni zekat, ni
sadekatu-1-fitr, ni sadaka, nego para ili zarada iz zabranjene igre, koja je u suštini umijeće i vještina u haramu
zabrani i vrsta varke u nedozvoljenim poslovima. Svaka takva igra, počevši od onih naizgled bezazlenih,
415
177
običnih narodnih igara, svih vrsta igranja karata, do lutrija i svjetskih kockarnica, sve je to kocka i hazaradna
igra i sve je to zabranjeno haram, ukoliko ljudi unaprijed svjesno, slobodno, ciljano, planirano, voljno i
namjerno igraju, uz opkladu za novac, kako bi ostvarili dobit i zaradu kroz kocku i hazardnu igru. Ukoliko ljudi
vode bezazlenu igru samo radi razonode, zabave i odmora, bez ikakve opklade i igranja u novac, i bilo kakve
vrijednosti, i ukoliko im ta igra ne postane strast od koje postaju ovisni i koja ih iz granica umjerenosti i
sređenosti ne vodi u besposličenje, nerad i nered, nije kocka.
Zabranjenom kockom i hazardnom igrom smatra se i ako u igri jedne strana, jedan partner ili učesnik, od
svoje dobre volje, ili neka treća osoba, uloži novac sa ciljem i namjerom da isti dobije pobjednik u igri, ali s tim,
da onaj drugi partner nije ništa dužan, ni obavezan ulagati od sebe, i da ništa ne ulaže. Ono kockanje i hazardne
igre, gdje svi partneri i učesnici unaprijed svjesno, slobodno, voljno, ciljano i namjerno ulažu novac, kapital i
vrijednosti u neku bilo koju igru u kojoj svaki od njih nastoji dobiti zaradu, dobit, na štetu i gubitak drugoga,
prezreno je, ogavno, ružno, šejtansko djelo - ridžsun min ameli-š-šejtan i najstrožije zabranjeno djelo. Takva
hazardna igra i kocka - Mejsir spada po učenju Islama, u najveće i najteže grijehe, ali to je i šejtanski put.
Ukoliko se uzmu Islamske religijske slike i predstave, moralno-etičke vrijednosti, pravne norme i u okviru njih
dužnosti i zabrane, kulturni obrasci i modeli ili stil života u Islamu i sveukupni Islamski vjerski, moralni,
šeriatski i društveni principi s jedne, i posljedice i utjecaj kocke i hazardnih igara na čovjeka kao ličnost, na
brak, na porodicu, na rodbinu, na komšiluk, na džema'at, na Ummet Islama općenito, i na ljude općenito kao
jednu nedjeljivu ljudsku sudbinski povezanu vrstu s druge strane, onda postaje jasan, razumljiv i shvatljiv stav
Islama prema kocki i hazardnim igrama. Osnovne odlike i pravila odnosa među muslimanima u okviru
društvenosti i društvenog su: upoznavanje, približavanje, prilagodavanje jednih drugima, udruživanje i
asimilacija u dobru. To Kur'an naziva Litearefu. Druga razina i odlika odnosa među muslimanima jeste žurba,
natjecanje i takmičarski duh u dobru, dobročinstvu, hairli, lijepim i dozvoljenim djelima i bogobojaznosti,
čuvanju od grijeha i izvršavanju naredbi i obaveznih preporuka, a ne natjecati se i ne solidarisati se u grijehu i
griješenju, u koji kocka, neupitno spada, i svađi, mržnji i neprijateljstvu do čega alkohol i kocka sigurno
dovode. Treća razina i odlika odnosa među muslimanima jeste obavezna vjerski propisana i određena
solidarnost. “U imovini imućnih koja je na dozvoljen - halal način stečena ima udio i pravo za obespravljene i
bijednike siromahe.”416
Četvrta razina i odlika odnosa među muslimanima u ekonomsko-privrednim i materijalno-poslovnim

aspektima i dimenzijama života jeste da muslimani ukoliko mogu, ukoliko imaju psihofizičke sposobnosti,
razvijene i ukoliko imaju povoljan prirodni ambijent, resurse i uvjete života da svoj imetak, svoju opskrbu,
osnovna materijalna sredstva stječu, svojim vlastitim poštenim radom. “Niko neće nositi breme drugoga, i da
čovjeku pripada (ukoliko je sposoban) samo ono za šta se sam potrudio i ostvari, i da će se trud njegov zbilja
416
Ku’ran (El-Me'aridž, 24 i 25)
178
vidjeti, i potom će za njega nagrađen ili kažnjen potpuno biti.”417
Ničijom odlukom, pa ni državnom, partijskom, nacionalnom i rasnom, ali također ni kockom i

hazardnim igrama ne smije se ugrožavati i dovoditi ni svoja, nit svoga brata, ni bilo čija imovina, stečena na
halal način koja je očišćena zekatom, porezom, sadekatu-1-fitrom, kurbanom i sadakom. Uz vjeru, život, čast, i
razum tuda imovina je kao jedna od pet neupitnih i bezuvjetnih vrijednosti, zaštićena i nepovrediva principom
slobodne svojine i trajno povjerenog imetka, te je niko ne smije uzimati, prisvajati, otuđivati, uzurpirati,
podruštvljavati, eksproprisati, izuzev na legalan i regularan način, u okviru zakona, putem zamjene dobara,
prodaje ili putem poklona, a nikada otimanjem, kradom, uzurpacijom, eksproprijacijom ili kockom. Uzimanje,
prisvajanje i otuđivanje tuđe ili gubljenje vlastite imovine, putem bilo koje vrste opklade u okviru konjskih,
automobilskih trka, boks mečeva, rudbalskih, košarkaških utakmica ili kocke i hazardnih igara je nezakonit,
nepravilan i nepošten način, što je muslimanima, na temelju Kur'ana, izričito zabranjeno: “Ne jedite imovinu
jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na griješan način i svjesno dio
tuđe imovine pojeli!”418
Kao što ne smije tuđi imetak na nepošten, nezakonit i zabranjen način putem kocke i hazardnih igara
jesti, prisvajati, uzimati na isti način pomoću istog grijeha, čovjek ne smije uništavati, umanjivati, otuđivati,
gubiti, razbacivati svoj vlastiti imetak. Od toga ga može sačuvati samo svijest o Allahu, mišljenje, sjećanje i
vezivanje za Allaha pomoću salata: “Oni ga upitaše: “O Šu'ajbe! Zar ti salat tvoj zapovijeda da napustimo mi
sve ono što su obožavali naši preci, ili da ne činimo sa našim imanjima šta nam je volja?! Zbilja si ti blag i
smjeran?!”419
U ravni antropologije i psihologije, kocka i hazardne igre preokupiraju, pomračuju, sužavaju i blokiraju
ljudsku svijest, svodeći svu njegovu pažnju, misao, i mišljenje na igru, na kocku i to ga opija i zanosi kao
alkohol. Pomoću alkohola i kocke šejtan ljude ospoljava, animalizira, materijalizira, postvaruje, fetišizira, i u
alkohol i hazardne igre zakiva i priljepljuje, a da mnogi od njih nisu toga ni svjesni. Šejtan u mladosti veže
svoje ljubitelje i sljedbenike za strasti, a u starosti za poroke od kojih su alkohol i kocka bili i ostali najveći i
najopasniji. Alkohol i kocka su takvi grijesi i poroci koji čovjeka vode zaboravu Boga, prekidu veza sa Bogom,
prestanku mišljenja, sjećanja i veze sa Bogom, a zaborav Boga vodi u samozaobrav sebe, samonegaciju,
samodestrukciju, autošovinizam, sadomazohizam, samoporicanje i samoodricanje. Na planu ljudskog i
društvenog, u okviru društva i zajednice, posljedica alkohola i kocke je mržnja, svađa, sukob, razdor, borba i
bitka među ljudima, a to razara društvo i društveno. Umjesto da približavaju, povezuju, udružuju, upoznaju,
asimiliraju, alkohol i kocka udaljavaju razvezuju, ne udružuju, ne upoznaju i ne asimiliraju ljude u društvo.
Umjesto ljubavi donose mržnju, umjesto tolerancije-netoleranciju, umjesto saradnje-sukob, umjesto spajanja-
417
Ku’ran (En-Nedžm, 38-41)
418
419
Ku’ran (Hud, 87)
179
razdvajanje, umjesto koristi štetu i umjesto gradnje i napretka razgradnju i nazadak. Alkohol i kocka su rak rana
za međuljudske veze i odnose, koji se pogubno reflektiraju posebno na brak, porodicu, rodbinu, džema'at i
društvo u cjelini. Sa stajališta čovjeka, žrtve, zarobljenika i uškopljenika, kocke i hazardnih igara, on svoja
osjetila, razum, um, pamet, fizičko-psihičke potencijale, zdravlje, mladost i slobodno vrijeme troši u štetan
grijeh sa stajališta njega i zajednice kao cjeline i opasnu rabotu, a to je poseban grijeh. Kocka i hazardne igre u
ljudima izazivaju pretjerana i krajnja uzbuđenja, nadražaje, napetosti, krajnje lažne nade i iluzije o nagloj,
lahkoj i odjedanput zaradi, bogatstvu, standardu i uživanju, ali i štetna i opasna razočarenja, očaj, beznađe
međusobnu mržnju, zavist i neprijateljstva među kockarima, jer po pravilu samo pojedinci i malobrojne skupine
dobijaju, a većina gubi u igri na kocki. Kocku po pravilu prati varanje, prevara i alkohol, što u krajnjoj napetosti
i kockarske svijesti lahko ljude vodi do tuče i ubijanja. Danas je, kocka toliko raširena u svijetu da se kao i o
drogi, i o alkoholu, i o seksu, i o duhanu, može govoriti o svjetskoj industrji kocke i hazaradnih igara, o
svjetskoj industriji seksa, pornografije i prostitucije, o svjetskoj duhanskoj industriji i o svjetskoj industriji
alkohola. Desetine milijardi svakog mjeseca i stotine milijardi dolara svake godine u svijetu se troši za opklade
u konjske, automobilske trke, u boks mečeve, u fudbalske, košarkaške, teniske, stonoteniske i golf utkamice. S
druge strane, univerzalna svjetska demokratska kuga zvana kocka širi se na sve kontinente, u sve zemlje, među
sve narode svijeta, probijajući seoske, mahalske, kasablijske, prigradske, međugradske, etničke, rodovske,
plemenske, narodne, nacionalne, rasne, tradicionalne, kulturne i običajne granice. Bauk prostitucije i seksa,
bauk alkoholizma i droge i bauk kocke i hazardnih igara kruži svijetom. Toga su žrtve muškarci i žene, posebno
muška i ženska omladina, učenici i studenti, seljaci i građani, imućni i siromašni, obrazovani i neobrazovani. To
su svjetske pošasti, svjetski poroci i svjetske perverzije. To su najjače slike i svjedočanstva slobode od života a
ne slobode za život. Kad kockanje i hazardna igra ude čovjeku u krv, kad se uvuče pod kožu, kad za sebe
prikuje čovjekova osjetila, kad blokira razum, okupira um, suzi i svede svijest samo na sebe tada se može kazati
da je čovjek utopljen, izgubljen, ospoljen, postvaren, otuđen, preko kocke i funkcionalan i određen i izvan sebe i
protiv sebe sve dok se ne izbavi iz tog zla, samonasilja, samoterora, samodestrukcije i svedenosti sebe samo na
jednu jedinu kockarsku dimenziju. Najveći zanos, uzbuđenje, kockarski, nadražaj i podražaj, ali i pomračenje i
suženje svijesti kockara obuzima u toku igre ili u momentu klađenja: “Kada se kockam gubim svaki osjećaj za
okolinu, bez obzira ko se tu nalazio: “Za neke tada ništa ne postoji,” iskreno priznaje jedan kockar. Uistinu,
strastveni kockari zaboravljaju i zanemaruju i grehotu, i sramotu, i roditelje, i učitelje, i žene, i djecu, i rodbinu,
i obaveze, i dužnosti, i zaborane i posao, i dugove, i potrebe i zajednicu. Kockar zaboravlja i zanemaruje
rođenje djeteta ali i smrt roditelja. Šta znači kockarska pasija, kakva je i kolika je kockarska strast, koliko kocka
zakiva, porobljava i samo za sebe veže ljude i koliko razara i rastače međuljudske veze i odnose, krajnje lijep i
poučan literarni primjer daje roman “Kockar” od Dostojevskog. Kada kockarska strast ovlada čovjekom, ona
razara u njemu sve ljudske vrline i moralno-etičke vrijednosti, blokira mu i zaslepljuje osjetila, ubija u njemu
razum, pomračuje um, sužava svijest i oduzima pamet, rastočuje ugled, čast i dostojanstvo, tako da je takav
180
kockar, u biti instrument šejtana spreman slagati, prevariti, ukrasti, pa i ubiti čovjeka, samo da bi došao do para
i sredstava za kockanje. Kada ga obuzme kockarska strast, kockar je spreman bez zazora i razmišljana i založiti
sve lične stvari, kuću, pokretnu i nepokretu imovinu, pa čak ženu i djecu. Što je najgore i po društvenu sredinu
najopasnije, kockari takve svoje ljudske postupke uopće ne smatraju zločinom, jer im kocka uništava ljudsku
svijest i sposobnost normalnog ljudskog rasuđivanja u biti notorni alkoholičar i kockar, slični su
idolopokloniku. Njegova svijest vezana je, zakovana i porobljena idolom, alkoholičareva alkoholom, a
kockarova kockom. Islam kocku i hazardne igre, kao i alkohol, idolatriju i gatanje u strijelice, definira,
kategorizira, kandidira, licitira i određuje kao ogavna, opasna, razvratna i šejtanska djela i zato ih u aslu, u
korijenu, u osnovi zabranjuje, bilo kada, bilo gdje, bilo s kojom namjerom, bilo kojim povodom i iz bilo kojeg
razloga. Te poroke, te pošasti, te kuge modernog doba, Islam zabranjuje principijelno a ne procentualno,
kvalitativno a ne kvantitativno, suštinski, a ne samo situaciono ili funkcionalno da se naprimjer, ne smije biti
pijan u toku vožnje. Ljudski život kao takav i svjetska povijest koja je nepotkupljiva daju Islamu za pravo, po
pitanju ovih kao i ostalih zabrana. Pošto je u Islamu izravna direktna, neposredna odgovornost, pošto nema
nikada nikakvog posredovanja i posrednika između Stvoritelja-Rabba i čovjeka stvorenja-abda, to čovjek uvijek
u kapacitetu pune i izravne odgovornosti treba i mora biti pri punoj svijesti i pameti. Sve što ljudsku svijest i
pamet na bilo koji način sužava, smanjuje, prekida i uspavljuje izuzev prirodnog sna, to se strogo zabranjuje
kako u najvećim tako i najmanjim količinama.
14.1. Praznovjerje i gatanje
“O vjernici! Doista su vino (alkohol), i kocka, i kumiri (idoli), i strelice za gatanje i proricanje, ružne i
ogavne stvari, posao šejtanski! Svega toga se klonite, da biste postigli ono što želite.”420
Ono što su kocka i alkohol izvana, za čovjeka i ljudsko društvo, dakle, ružne ogavne, odvratne i opasne
stvari, to su isto, iznutra, za čovjeka i ljudsko društvo, idoli (kumiri) i gatanje (proricanje) putem strelica ili bilo
čega drugog, ustvari jednom riječju kazano sve je to posao šejtanski. Kao što kocka i hazardne igre teško idu i
nezamislive su bez alkohola, tako su idolatrija i idoli inherentni, organski i neraskidivo povezani s proricanjem i
gatanjem budućnosti i sudbine. Kao što širk - politeizam, idoli i idolatrija u sebi nose najveću zamku, obmanu,
prevaru, potvoru i laž, koja je izvor i sadržaj i vrhunac svakog nasilja da se jedinom istinitom Bogu pridružuje
bilo ko i bilo što kao što je obožavanje nebeskih tijela i zvijezda - astrolatrija, obožavanje životinja - zoolatrija, i
obožavanje stvari i predmeta - idolatrija i obožavanje ljudi - antropolatrija, tako je gatanje i proricanje
budućnosti i sudbine samo konkretizacija, ospoljavanje, postvarivanje i praktično življenje ljudi na osnovama
420
181
astrolatrije, idolatrije, zoolatrije i antropolatrije. Punu istinu i stvarnu sliku takvog života i stanja među ljudima
daje narodna izreka: “Ako vjera iziđe od ljudi na vrata onda im praznovjerje i sujevjerje ulaze kroz prozor.”
Pošto je vjera-vjerovanje, kada je nema među ljudima neopozivo i nezaustavno nastupa sujevjerje. Pošto je
vjera punina, sadržaj i smisao života kada je nema u i među ljudima nastupa praznovjerje, besmisao i promašeni
sadržaj života. S obzirom da u okviru sujevjerja i praznovjerja života, gatanje i proricanje imaju ambiciju da
ljudima proriču i predviđaju sudbinu i budućnost života, a to je nemoguće i neistina, onda se gatanje i proricanje
pokazuju i prikazuju kao varka, kao obmana, kao prevara, kao laž, kao frivolna fikcija, fantazija, opasna
imaginacija i bolesna mašta: “Zbilja, samo je u Allaha znanje o Smaku i Koncu svijeta, i on spušta vodu (kišu),
i zna šta je u matericama! A ne zna nijedan čovjek šta će sutra steći i raditi! I ne zna nijedno žiće i biće u kojoj
to zemlji umrijet će! Doista, Allah jedini sve zna i o svemu je obaviješten.”421
Svako vrijeme i povijesna situacija koja obiluje velikim potresima, krizama neizvjesnostima, tegobama,
teškoćama, izlaženjem ljudi iz sebe tj. iz vjere, iz religije, iz etike, iz kulture, i rasprostiranjem izvana širenjem u
vremenu i prostoru u okviru civilizacije sudbinskim usudom, podrazumijeva i neizbježno među ljude donosi
industriju strasti, industriju seksa, industriju pornografije i prostitucije, industriju perverzije, industriju poroka,
industriju kocke, industriju alkohola, industriju droge. To je izvanjska pornografija, prostitucija i izvanjski
poroci. Njih neminovno prati unutrašnja duhovna pornografija i prostitucija. To je sujevjerje, praznovjerje,
gatanje i proricanje sudbine i budućnosti. Tvrditi i uvjeravati ljude da se gatanjem, vračanjem i proricanjem
može proniknuti ljudska sudbina i spoznati ljudska budućnost nije ništa drugo nego pripisivati ljudima,
duhovnim pornografima i duhovnim prostitutima koji se zovu, magi, vračevi-kahini, gurui, sahiruni, lažne
mesije i misionari, Božije Atribute o znanju u svim, samo Bogu dostupnim, dimenzijama sveobuhvatne
prošlosti, sveobuhvatne sadašnjosti i sveobuhvatne budućnosti. Sveobuhvatno znanje o svemu, svakome i
svačemu, na isti način dogodenom, o onom što se događa i o onome što će se dogoditi, svojstvo je samo Allaha
dž.š.: „Gospodaru naš, Ti između nas i naroda našega presudi po Istini, a ti si sudija najbolji!”422
“Ti reci o Allahu, Nebesa i Zemlje Stvoritelju, Znalcu svijeta nevidljivoga i vidljivoga. Ti ćeš suditi
među svojim robovima i onome u čemu su se razilazili! Kada bi oni koji ne vjeruju imali sve na zemlji i još
toliko, dali bi to sve da se otkupe na Danu Sudnjem od grozne kazne! A od Allaha će im se ukazati kazna koju
nisu bili slutili.”423
“Allah je jedini Stvoritelj svake stvari, On nad svakom stvari bdije i motri. Njemu pripadaju ključevi
Nebesa i Zemlje! A oni koji ne vjeruju u Allahove znake takvi su gubitnici pravi. Ti reci: “Zar da mi naređujete
da drugome a ne Allahu robujem, o vi neznalice!” A tebi je objavljeno i onima prije tebe: “Ako budeš Allahu
smatrao druge, tvoje djelo propalo je i od gubitnika doista bit ćeš! Nego ti Allahu robuj i od zahvalnih budi! Oni
421
422
423
182
ne veličaju. Allaha onako kako ga treba veličati; a čitava zemlja će na Sudnjem danu u vlasti njegovoj biti, a
nebesa će u moći njegovoj smotana ostati. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju
ravnim!”424 “A oni koji nose prijestolje i oni koji su oko njega slave hvalom svoga Gospodara, i vjeruju ga i od
Njega za one koji vjeruju traže oprosta: “Gospodaru naš! Ti samilošću i znanjem svaku stvar obuhvataš! Pa,
oprosti onima koji se pokaju i put tvoj slijede, i sačuvaj ih paklene patnje!”425
“Zar da oni uzimaju zaštitnike mimo Njega! Pa Allah je Zaštitnik pravi! I on mrtve oživljava i samo On
može učiniti sve! A u čemu god se vi razišli, presuda za to u Allaha je! Eto, to vam je Allah moj Gospodar, na
Njega se ja oslanjam, i Njemu obraćam! Stvoritelj Nebesa i Zemlje! Učinio je i od vas samih parove, a i od
stoke dao je parove, i tako vas je zemljom rasijao! Ništa i niko (ni u čemu, pa i u znanju) nije kao On! Samo On
sve čuje i vidi sve! Njemu pripadaju ključevi Nebesa i Zemlje. Opskrbu u izobilju kome hoće daje i uskraćuje.
On jedini znalac svega, svake stvari je!”426
Tri dimenzije znanja prošlost, sadašnjost, budućnost, samo Allah ima i posjeduje. “A ko je o Musa,
Gospodar vas dvojice?” - upita faraon - “Gospodar naš je Onaj koji je sve svome stvorenju podario i potom ga
uputio!” “A šta bi sa pokoljenjima prijašnjim?” - upita faraon. “Znanje o svima njima kod Gospodara je moga, u
Knjizi je” - reče Musa - “Gospodaru mome ništa skriveno nije, ni u čemu u krivu nije i on ne zaboravlja!”427
Allahovo je znanje apsolutno i sveobuhvatno, i po njemu Allah stvara svjetove. Ljudsko znanje koje je
Allahov dar čovjeku je partikularno ograničeno i podliježe neminovnom sudu pamćenja, promašaja i zaborava.
Uvjet je Hilafeta na zemlji posjedovanje znanja u čovjeku. U okviru tog znanja ono je kao Allahov dar, proces,
ono se stiče i uvećava se, gubi se, zaboravlja se, ograničeno je i da bi bilo u funkciji čovjeka i ljudi mora biti u
ime Allaha: “Gospodaru moj! Povećaj znanje meni! Adema smo mi još prije obavezali pa on zaboravi i ne
nađosmo kod njega odlučnosti!”428
Sa stajališta Islama, čovjek kao čovjek, nikada ne može ništa ne znati niti ikad može sve znati.
Neuzubillahi, kada bi sve znao bio bi ravan Bogu, a to upravo kahini- proricatelji, gatari, gurui, magi, lažne
mesije i misionari, sebi uzurpiraju i lažno pripisiju. Kada čovjek nikada ništa ne bi znao i ne bi mogao naučiti,
ne bi mogao funkciju Halife na zemlji izvršavati. Čovjekovo ograničeno znaje kreće se u okviru Halkullah-
stvorenih i vidljivih svjetova i stvorenja, a ne u okviru Emrullah, po izravnoj Allahovoj Odredbi, Alemu-1 gajb-
metafizičkih, onostranih, trancendentalnih svjetova koji se po Objavi vjeruju, a naukom ne saznaju. To su Ruh,
Džennet, Džehennem, meleki, šejtani, džinni, sudbina, Sudnji Dan, stvaranje univerzuma, jedinstvo i eventualna
beskonačnost, konac svjetova, nagrada i kazna, sadržaj, smisao i cilj svjetova, njihova eshatologija i teleologija.
U te svjetove se vjerom vjeruje a ne naukom. Sve naučne spoznaje su određene, ograničene, relativne, mjerljive,
424
425
Ku’ran (El-Mu'min, 7)
426
427
428
Ku’ran (Tā-Hā, 114-115)
183
provjerljive, vremenski, prostorno, iskustveno, racionalno, spoznajno i intelektualno uvjetovane, definirane i
kategorizirane: “I pitaju te o Ruhu.” Ti reci: “Ruh je Emr-Odredba od rnoga Gospodara, vama je dato samo
malo od znanja - Vema utitum, mine-1-ilmi illa kalila.”429 Kako zapaža Auguste Conte; “Istinska nauka (pravo
saznanje) će ostati uvijek nedostupna i uskraćena našem slabašnom razumu.” Upravo zato naučna istraživanja
nisu usmjerena prema suštinskim uzrocima pojava, koje jedino Bog poznaje, već nauka proučava i istražuje ono
što je dato, vidljivo, konkretno, što ima težinu, masu, zapreminu, površinu, visinu, širinu, dubinu, kakvoću,
kolikoću i što je mjerljivo i iskustveno i putem logičkih formula i iskaza provjerljivo. Bez obzira na ovako jasne
relacije i sudove Islama; magi, gatari, vračari, gurui, duhovni prostituti i pornografi, lažni mesije, misionari,
spasitelji i izbavitelji ljudi, čiji su stomaci puni, srca prazna, a duše puste, nameću se u okviru sujevjerja i
praznovjerja da znaju, poznaju i vide unaprijed, unazad i sada sve, da mogu ljudima pogoditi i prilagoditi
njihovim željama i težnjama, sudbinu, budućnost, ljubav, posao, školu i karijeru. Kako Islam globalno,
strukturalno, komplementarno, načelno i principijelno odbacuje sve zablude, on se na isti način bori i protiv
sujevjerja i praznovjerja, gatanja, vraćanja i proricanja. Topos ovih zabluda, duhovnih perverzija i unutrašnjeg
terora i nasilja leži u idolatriji. Idolatrija, vračanje, proricanje i gatanje predstavljaju sistem nerazdvojnih
spojenih posuda. Boriti se protiv gatanja, proricanja, vraćanja, hiromantike, astromantike, horoskopa i duhovne
pornografije i prostitucije, u okruženju i ambijentu idolopoklonstva i idolatrije, predstavlja oblik borbe protiv
komaraca sa peškirima u Africi umjesto sušenja močvara; “Odista će ljudi koji kumire (idole) prave, biti
kažnjeni na Sudnjem Danu. Reći će im se: “Oživite ono, što ste napravili!”430
U drugom hadisu, u kontekstu magije, koja je okvir i opseg vraćanja, gatanja i proricanja Poslanik kaže:
“Ko puše u uzlove taj čini sihr, taj pada u jednu vrstu idolatrije, ili “Nije naš ko gata (proriče, vrača) ili traži da
se njemu gata, ko proriče nekome budućnost ili traži da se njemu proriče budućnost, ko čini sihr (čine) ili traži
da se njemu čine sihiri (čini). Ko dolazi gataru (vračaru), koji ljudima otkrivaju njihovu prošlost, ili sihirbazu,
čarobnjaku ili gataru koji proriče budućnost, pa ih pita i povjerenje u ono što mu oni govore i proriču, taj ne
vjeruje u ono što je objavljeno Muhammedu. U talismanima, zapisima koje ljudi vješaju na sebe i gataju i
činima (sihirima) žena, koje one ponekad čine. da bi bolje stajale kod ljudi, da bi ih ljudi voljeli, u svemu tome
nalazi se vrsta idolatrije. Gatanje crtanjem po pijesku, gatanje uopće, bacanje pijeska, to je vrsta idolatrije. U
jednom hadisu se kaže da Poslanik nije htio primiti jednog čovjeka, niti je htio primiti njegovu izjavu da je
musliman, kad je vidio da na ruci nosi neki talisman, dok nije taj talisman bacio s ruke, a onda je rekao: “Men
alleka fekad ešreke - Ko vješa na sebe razne talismane, taj širk čini, taj čini idolatriju!” U gatanje, proricanje
budućnosti i pronicanje u sudbine ljudi, između ostalih radnji, postupaka, aktivnosti i poslova spada: bacanje
graha, gledanje u findžan, u kuglu, gledanje i posmatranje zvijezda, bacanje i gledanje u karte, sve vrste
horoskopa, sve moguće vrste gatanja i predskazivanja po letu ptica, vezanje taksirala i tilisuma usljed prelaska
429
430
(I.P.H., 471 - Izbor Poslanikovih hadisa)
184
zeca ili mačke preko puta, ili vezati belaj i nesreću za određeni dan u sedmici (u utorak) ili za određeni broj
(trinaest), ili za odedeni vanjski predznak ili životinju: kozu, mačku, vjevericu, zeca. Uz idole i idolatriju kao
glavne izvore i generatore gatanja, vraćanja, proricanja budućnosti i promicanja u sudbinu izuzetno pogodno
tlo, topos i humus za sve vrste praznovjerja, sujevjerja, duhovne pornografije i prostitucije predstavlja zaborav
Boga od strane čovjeka, samozaborav, samootudenje i samoegzil čovjeka iz svog vjerskog, idejnog, duhovnog i
moralno-etičkog svijeta i života, opća zapuštenost ljudi, njihova površnost, naivnost, povodljivost, zavodljivost
i sklonost lažnom, praznom i hladnom vanjskom blještavilu. U takvom stanju potpune neizvjesnosti,
nesigurnosti, neodređenosti, nedoumica, tjeskobe, mučnine, straha i nemoći, ljudi srljaju u predskazivanje
budućnosti i služe se raznim sredstvima i tehnikama. Tako su predlslamski Arapi u doba džahilijjeta gatali i
vračali pomoću strijelica. Naime, oni su imali strijelice na kojima je sa jedne strane pisalo: “Emereni Rabbi -
“Naređuje mi moj gospodar,” a sa druge strane “Nehani Rabbi” - “Zabranjuje mi moj gospodar.” Kada bi bacili
strijelicu po sistemu tura-jazija, ti idolopoklonici bi postupili onako kako je pisalo na strijelici sa vanjske strane,
tako bi i radili. Ako je pisalo: “Naređuje mi se” - oni bi radili, ako je pisalo “zabranjuje se” - oni bi odustajali,
bez obzira šta su namjeravali da rade. Poseban oblik gatanja, vraćanja, proricanja budućnosti i pronicanja u
sudbinu ili krajnje opasne oblike duhovne pornografije i prostitucije, predstavlja ogledanje i zapisivanje kod,
nazovi, hodža koji se zaklanjaju iza učenja Islama, časne Knjige Kur'ana i Poslanikovog Hadisa i koriste ljudske
muke, patnje, nevolje, bolesti, belaje, probleme u braku i životu i pozivajući se na Allaha, a uz pomoć šejtana i
džinna i ljudi nevjernika, namjerno, planirano i sistemski ljude varaju i pljačkaju. “A teško onima koji rukama
pišu Knjigu, a zatim govore: “Evo, ovo je od Allaha” - da bi za to korist i zaradu neznatnu i prolaznu izvukli. I
teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju.”431
“I istinu s neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne krijte i ne tajite!”432 Ima li zločinca i nasilnika većeg
od onog koji o Allahu laži iznosi ili kaže: Evo, objavljuje mi se' A ne objavljujemo mu se ništa, ili kaže: Pa
objavit ću i ja nalik ovome što objavljuje Allah!”433 Kako god se u visokorazvijenom i visokosofisticiranom
civiliziranom društvu izvana razvija industrija seksa, industrija pornografije, industrija prostitucije, industrija
perverzije, industrija pedofilije, industrija homoseksualizma, industrija lezbijstva, industrija kloniranja,
industrija uniseksa, industrija travestitizma, industrija poroka, industrija alkoholizma, industrija droge,
industrija kocke, tako se iznutra, unutar duhovne pornografije i duhovne prostitucije, preko vračeva, maga,
gatara, gurua, proricatelja (kahina) i lažnih mesija i misionara, razvija duhovno-pornografska i duhovno-
prostitutna industrija: proricanja, gatanja, vraćanja, zapisivanja, ogledanja, čvaranja, hiromantike, astromantike,
horoskopije, spiritumanije, koja ribarima ljudskih duša zaklanjanjem iza Boga i prodajom laži i obmana pod
firmom istine. Ustvari, sve su to oblici magije, a magija ili sihr nije ništa drugo nego skup tajanstvenih radnji
(gatanje, čvaranje, bajanje, ogledanje), riječi, postupaka ili ponašanja, pomoću kojih mag (sahir) ili čarobnjak,
431
432
Kur'an (El-Bekare, 42)
433
185
vrač, proricatelj, želi utjecati na prirodni i društveni tok stvari, mijenjati ih, podešavati ih, a također i njihov
kauzalitet nužne uzročno-posljeđične veze i odnose usklađivati sa svojim željama. Mag, sahir, vrač, proricatelj
(kahin) hoće da umjesto Boga, bude stvoritelj, zakonodavac, izazivač i promjenitelj i preusmjeritelj sudbine, a u
to i ljude uvjerava, navodi i za debele pare zavodi. Vračanje, gatanje i proricanje budućnosti i pronicanje
sudbine je pokušaj popunjavanja praznovjerja i sujeverja. Time se sujeverje i praznovjerje liječe na isti način,
kao što se smirenje ili eventualno sreća i zadovoljstvo postižu pomoću alkohola i droge. Mag se naspram ljudi
postavlja na pijedastal sveznalice i time sam sebe izravnava sa Bogom, što je čisti širk, a ljude ponižava i spušta
na nivo sveneznalica. U odnosu na vjeru mag je nepremostiva prepreka ljudima u Tevhid, a u odnosu na život
on je nepremostiva prepreka ljudima u nauku. Zašto bi ljudi izučavali i proučavali anorganski, organski, biljni,
životinjski i ljudski svijet, kad mag zna i kad je vlasnik, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Magu u ljudima
smeta vjera, moral, kultura, pravo, znanje, zdravlje i prirodan život. Prema Durkheimu: “Sociologija se nije
mogla pojaviti prije nego što se steklo osjećanje da su društvo, kao i ostali svijet, podvrgnuti zakonima koji
neminovno proističu iz svoje prirode i koji je izražavaju. Ovo shvatanje se vrlo sporo razvijalo. Kroz vijekove
ljudi su vjerovali da se i minerali ne potčinjavaju određenim zakonima, već da mogu uzeti sve oblike i sve
moguće osobine. Vjerovalo se da izvjesne izreke i izvjesni pokreti imaju osobinu da neorgansko tijelo
promijene u živo biće, čovjeka u životinju ili biljku i obratno.” Ovu i ovakvu moć i svojstva ima samo Bog, a u
magiji ta svojstva i moć pridaju se čovjeku. U okviru Tevhida i Kelimei-Šehadeta reci: “On je Allah - Jedan!
Allah je utočište svakom! Nije se rodio, i rođen nije, i niko mu ravan nije.”434
Islam isključuje svaki oblik širka, idolatrije, posrednika i posredovanja, praznovjerja, sujevjerja, gatanja,
čvaranja i proricanja, bilo preko živih bilo preko mrtvih: “Božiji Poslanik je prokleo one žene koje (na vjerom
nedozvoljen način) posjećuju mezarja i one osobe koje groblja uzimaju za džamije.” (Hadis). Hazreti Aiša
prenosi: “Božiji Poslanik, rekao je u svojoj bolesti, iza koje nije ni ustao: “Zaslužili su Božije prokletstvo
Zidovi i kršćani, oni koji su na grobovima svojih svetaca podizali bogomolje da se u njima ljudi mole.” “Da nije
toga bilo Poslanikov kabur bio bi na vidnu i otvorenu mjestu, ali se on bojao da njegov mezar ne bude uzet za
bogomolju.” Ljudi koji bjanko, per capita povjeruju u ono što im vračevi, gatari gurui, proricatelji budućnosti i
pronicatelji sudbine kažu dovode u pitanje ono što je Muhamedu a.s. objavljeno. “Ko ide gataru ili vračaru sa
namjerom i ciljem da povjeruje u ono što mu on kaže, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu a.s.”435
Potpuno je istovjetan slučaj sa proricanjem sudbine pomoću ptica i zvijezda: “Ne pripada nam onaj koji
pomoću ptica proriče sudbinu i budućnost, a niti onaj ko u to vjeruje. Također, ne pripada nam onaj koji gata i
onaj kome se gata, kao ni onaj koji pravi sihire, ili onaj koji traži da mu se protiv nekoga prave sihri.”
U principu, u zajednicu muslimana i sljedbenike Ummeta Muhammeda a.s. ne spada niko ko namjerno,
svjesno, slobodno, ciljano, voljno i sa predumišljajem vara i obmanjuje muslimane iznutra, duhovnom
434
Ku’ran (El-Ihias, 1-4)
435
(I.P.H., 1505, 1373 - Izbor Poslanikovih hadisa)
186
pornografijom i prostitucijom, ili izvana strastima, porocima, strahom i perverzijama. Muslimani vjeruju,
svjesni su i na temelju Objave znaju da su svi: gatari, gurui, proricatelji, vračevi, notorni i ontološki lazovi
kezzabi, da su opčinjeni i omadijani -medžnuni: da su magi-sahiri. Nasuprot njima Allahovi poslanici i
odabranici kao Allahova milost, dobrota, blagodat i uzori svjetovima i ljudima, nikada to nisu bili. Svi se sahiri,
magi, proricatelji, gatari i vračevi upuštaju u najopasnije igre i laži, kada za neznatne prolazne materijalne
koristi ljudima tvrde, a pritom ih varaju i obmanjuju, da znaju ono što ne znaju, da mogu ono što ne mogu, da će
biti ono što neće biti i da će uraditi ono što ne mogu uraditi i da će izliječiti ili otkloniti ono što ne mogu
otkloniti “Niko osim Allaha ni na nebu ni na zemlji, ne zna što će se dogoditi.”436
“On (Allah) je Znalac tajne, pa ne otkriva (sve) svoje tajne nikome, (taman posla da ih otkriva sahirima,
kahinima, magima, proricateljima, gatarima, vračarima, guruuima, lažnim mesijama i misionarima, ustvari
duhovnim pornografima i prostitutima), osim onome kojim On zadovoljan je da Mu poslanik bude, i on ispred, i
iza njega postavi štićene zasjede da bi pokazao da su oni dostavili Gospodara svojega poslanice! A on sve što u
njih je u dlaku zna, i On (Allah) svaku stvar brojem obuhvata!”437
“Mi smo i prije Allaha dovom zazivali. On je Dobročinitelj, Samilosni! Pa ti (Muhammede) opominji!
Jer nisi ti, milošću svoga Gospodara, ni kahin- proricatelj, nit' medžnun - obdžinjen i luda! “Zar da oni govore”:
“Pjesnik je! Čekat ćemo mu sudbinu nestalnu!” Ti reci: “I čekajte vi!” I ja ću svama biti od onih koji će čekati.
Da li ih na ovo razbori njihovi tjeraju ili su oni narod zastranjeli?! Zar oni vele: “Izmišlja ga!” (Muhammed a.s.,
Kur'an). Ne! Nego oni ne vjeruju! Nek' oni govor nalik ovome donesu, ako govore istinu! Zar su oni stvoreni
bez Stvoritelja, ili su oni sebi stvoritelji?! Zar su oni stvorili Nebesa i Zemlju. Ne! Oni nisu uvjereni! Zar su u
njih riznice Gospodara tvoga ili su oni vladatelji?! Zar oni stepenice imaju pa hoće da prisluškuju?! Neka onda
onaj njihov koji je čuo donese dokaz jasni! Zar njemu pripadaju kćerke - a vama sinovi?! Zar ti išćeš nagradu od
njih pa su oni od nameta opterećeni? Zar je u njih nepoznato, pa oni pišu (a u stvari nije tako, jer ne zna niko od
stanovnika Nebesa i Zemlje ono nepoznato, nadnaravno, trancendentno, transcendentalno, ontološko,
metafizičko, metaempirijsko, osim Allaha), pa oni pišu (sudbinu, budućnost, nafaku, sreću, izbor bračnog
druga, zdravlje, opskrbu, nafaku). Zar oni (s time) spletke žele?! Pa oni koji ne vjeruju, oni padaju u spletke!
Zar da drugog Boga oni, osim Allaha, imaju?! Slavljen nek' je Allah i iznad onoga što mu oni pripisuju. A kad
bi oni vidjeli komad od neba da pada, kazali bi: “Oblaci nagomilani!” Pa, ti ih pusti dok ne susretnu dan u kome
pomrijet će oni, dan kada im spletka njihova neće ništa koristiti, niti će biti pomognuti! A, zbilja, za one koji su
silnici kazna će i osim te biti, ali ne zna njih većina. A ti se strpi do Odredbe svoga Gospodara, ti si zbilja pred
našim očima, i slavi svoga Gospodara, hvaleći ga kad ustaješ, noću slavi ga i kad zvijezde iščezavaju!”438
Dakle, ovi ajeti iz sure Et-Tur, ukazuju na topos, humus, genezu, sadržaj, sve kategorije, relacije,
436
Ku’ran (En-Neml, 65)
437
Ku’ran (EL-Džinn, 26-28)
438
Ku’ran (Et-Tur, 28-49)
187
implikacije, zamke, zablude i posljedice vraćanja, gatanja, proricanja, praznovjerja sujevjerja i duhovne
pornografije i prostitucije. Jedino što preostaje jeste postupiti po Upozorenju i Uputi Kur'ana: “Pa toga dana
(Sudnjeg) teško proricateljima, onima koji su se u laž upuštali igrajući se! Na dan kad će oni u Džehennem silno
biti nagurani: “Evo ovo je vatra koju ste poricali vi! Pa da li, onda, čarolija ovo je, ili vi ne vidite?! Pržite se na
njoj i trpjeli ili ne trpjeli - svejedno vam je! Bit ćete samo onako kažnjeni kako ste radili!”439
U okviru udesa svjetske povijesti i zlehude čovjekove sudbine koja, je žrtva šejtanovih zamki i
zavođenja svi su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, uistinu najveći borci protiv toga, bili optuživani da su
kazibi-lažovi, sahiri-magi, medžnuni-obdžinjeni, i ludi i šairi- pjesnici. Allah se kune da su svi oni samo
Objavu, Opomenu, Uputu i Allahovu riječ prenosili: “Pa, ja se kunem onim što ne vidite! Doista je Kur'an
govor objavljen Poslaniku plemenitome! A nije to govor nekog pjesnika, kako vi malo vjerujete! Niti je govor
nekog kahina- proricatelja, kako se vi malo opominjate! Objava je to Gospodara svjetova! A da je on na nas
kakve (izmišljene a ne objavljene) izgovorio riječi, zbilja bismo ga za desnicu uzeli i žilu mu zatim kucavicu
presjekli, i nikoga nema među vama ko bi ga mogao odbraniti! A zbilja Kur'an je bogobojaznim opomena, a
dobro znademo mi da se među vama lažovi nahode! A Kur'an je zbilja propast za nevjernike i on je doista istina
obistinjena i očigledna! Zato ti slavi ime Gospodara svoga, Veličanstvenoga.”440
Doista, Kur'an je objava, opomena, uputa, savjet, lijek, istina, dobro i spas za vjernike i Knjiga koja
razara i razobličava: sihr, vračanje, proricanje, gatanje, mage, gurue, gatare, proricatelje, vračeve lažne mesije i
misionare, duhovnu pornografiju i prostituciju i duhovne pornografe i prostitute.
439
Ku’ran (Et-Tur, 11-16)
440
Ku’ran (El-Hakkatu, 38-52)
188
15. DRUŠTVO I ALKOHOL
“I reci ti Meni, ko će uputiti onoga koji je strast svoju za Boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući
ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, osim
Allaha i ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite i ne opametite? Postoji samo život naš
zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi - govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo
nagađaju. A kad im se Naši ajeti jasno kazuju samo se ovim riječima izrugivaju. Pretke naše u život povratite,
ako je istina to što govorite! Ti reci: Allah vas oživljava, zatim će vas usmrtiti i potom će vas na Danu Sudnjem,
u koji sumnje nije, sakupiti, ali većina svijeta ne zna! I samo Allahu pripada vlast nebesa i Zemlje! A na Dan
kad nastupi Smak Svijeta, toga dana lažljivci će biti gubitnici. I ti ćeš vidjeti kako svaki narod kleči, svaki narod
će biti pozivan po svojoj Knjizi (koja o njemu govori Istinu bez dodavanja ili oduzimanja)! Danas ćete dobiti
nagradu ili kaznu, prema onome kako ste radili. Ova Naša Knjiga govori o vama Istinu, jer Mi smo tražili da se
zabilježi sve što ste radili vi.”441
Na Oprosnom hadždužu, Poslanik Islama, milost svim svjetovima, Resuli ekrem Nebbij muhterem,
Muhammed (s.a.v.s.), u kontekstu ljudskog života, imovine i časti kaže: “Ljudi, vaši životi, vaša imovina i vaše
časti neka vam budu sveti i neprikosnoveni kao što je za sve nas uzvišen i svet ovaj mjesec. I zul-hidže, dnašnji
dan i mjesto - Arefat na kome se nalazimo sve dok se ne sastanete sa Gospodarom vašim. Čovjek je djelo
Božije i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i (samo) On će nas pitati za naša djela i
naš rad. Stvari koje su vam date u amanet, čuvajte kao svoje vlastite i vratite ih vjerno i na vrijeme onome čije
su.”442 Dva su osnovna elementa, jedan unutrašnji - Vjera i drugi vanjski - Život, darovana svakom čovjeku i
svim ljudima od dragog Allaha ravnopravno i podjednako. Strast kao najveća pošast, opakost i opasnost
podjednako u čovjeku i ljudima ugrožava i vjeru i život. Mada je strast kao i porok, a alkohol spada u najstarije
i najopsnije poroke, najčešće individualan grijeh, oni oboje po svojim učincima, konotacijama, rezultatima i
posljedicama tiču se kolektivne sudbine i odgovornosti ljudi. Strast se na isti način kao i porok, poput opake i
opasne zarazne bolesti, veoma brzo širi sa jednog na drugog čovjeka i na druge ljude tako da od pojedinačne
pojave sa pojedinca prelazi na grupu i postaje posebna pojava, a sa grupe, ukoliko se ne zaustavi i nepresiječe,
prelazi na čitavo društvo i postaje opća društvena ili globalno-kolektivna pojava, bolest i pošast. Ne samo da
strasti, kada postanu kolektivna božanstva ljudi, u njima ubijajaju, umrtvljuju, zapečačuju njihova srca i uši,
pustoše njihove duše, a pred oči, vidike, vizije i perspektive, koprene stavljaju, u zabludi ih ostavljaju nego ih i
do kolektivne odgovornosti u sramnom statusu i ponižavajuće klečećem položaju na Sudnjem danu postavljaju.
Strast i porok i kada se čine kao individualni grijeh i slabost bez izuzetka i po pravilu iza sebe kolektivne
441
442
Mustafa Spahić (Povijest Islama I i II, Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 215)
189
posljedice ostavljaju. U principu u Islamu je grijeh individualan: “A svakom čovjeku Mi ćemo djelo njegovo za
vrat njegov privezati, a na Danu Sudnjem izvadit ćemo mu Knjigu, otvorenu će je susresti. Svoju knjigu čitaj!
Dosta ti je što ćeš danas protiv sebe svoj račun sviđati! Ko se Pravom Stazom uputi, na dobro svoje se uputio, a
ko stranputicom krene, protiv sebe krenuo je. Niko nositi neće onoga drugoga breme! I nikoga (od naroda i
ljudi) Mi nismo kaznili dok ne bismo poslanika poslali. A kad god smo htjeli Mi uništiti grad neki, onima na
raskoši (uživanje, strasti i poroke) sviklim u njemu dobro smo naređivali, ali oni bi u gradu (elite, prvaci,
zvaničnici, bogataši, moćnici) griješili i Riječ protiv njega obistinjena bi, i Mi smo ga do temelja rušili! A
koliko smo samo Mi nakon Nuha uništili, pokoljenja drevnih! Dosta je da Gospodar tvoj zna i vidi grijehe
Svojih robova. Ko hoće (samo) ovaj svijet žurni, Mi ćemo dati da na njemu brzo proživi ono što hoćemo i kome
hoćemo Mi, a potom ćemo mu Džehenem dati! U njemu će se ponižen i odbačen peći. A ko hoće Onaj Svijet i
trudi se za njega trudom svojskim, (truditi se trudom svojski za Onaj Svijet), i ka tome je još vjernik, takvima će
trud njihov hvaljen biti! (trud će njegov na Budućem Svijetu biti kod Allaha primljen). Njima svima Mi, bili ovi
ili oni, pružamo dara od tvog Gospodara, a dar Gospodara tvog zabranjen nije nikom! Pogledaj samo kako Mi
odlikujemo jedne nad drugima a na Onom Svijetu razlika međ' razinama i odličju bit ce još i veća”443 a ako
donosi kolektivne društvene negativne posljedice i ako se tiče
kolektivne sudbine svijeta, života i ljudi, onda je odgovornost, kazna i sankcija za takav grijeh (kakav je
bez ikakve sumnje alkohol i droga) pored individualne ili pojedinačne i posebne grupne čak i opća kolektivna ili
društvena ili općeljudska. Oko pojedinačne svijesti kod pojedinca ili osobe, posebne, partikularne ili parcijalne
svijesti kod društvene grupe ili skupine i opće globalne i totalne svijesti na razini društva kao općenitosti,
cjeline ili opće kategorije kao i odnosa između pojedinačnih, posebnih i općih pojava između Islama i nekih
drugih učenja postoje neke neusporedive kvalitativne razlike. Tako se primjera radi - povijest Evrope unazat tri
hiljade godina klati između apsolutizacije individualne svijesti (pojedinačne osobe, individualiteta,
personaliteta, egoa ili ličnosti), ili s druge strane apsolutizacije posebne svijesti (odabrane grupe, staleža, kaste,
stranke, partije, elite), ili s treće strane apsolutizacije opće svijesti (naroda, nacije, rase).
Apsolutizirana individualna i pojedinačna svijest sa stajališta individualiteta poriče i odriče posebnu i

opću svijest, posebna svijest na razini grupe (partije, stranke) sa stajališta posebnosti poriče i odriče pojedinačnu
i opću svijest tako što poriče i odriče ljudsku ličnost, individualnost i personalnost, kao što sa stajališta posebne
svijesti također poriče i odriče opću svijest tako što čitav narod i naciju svodi na čopor, hordu i stampedo goriva
revolucije. Tako su prema Gurvitchu “Mi” cjeline u kojima su pojedinačne svijesti povezane međusobnim
prožimanjem i koje se ne mogu svesti na prosti skup članova. Kolektivna i pojedinačna svijest se međusobno
prožimaju, ali se individualna gubi u općoj svijesti. Prema Durkheimu, individualna i kolektivna svijest se
nikada ne prožimaju zato što sve individualne svijesti nastaju i definiraju se iz kolektivne svijesti. Tako se tri
443
190
hiljade godina povijesti Zapada nadaje kao tri hiljade godina nepomirljive borbe i prevlasti i apsolutizacije
kolektivne svijesti kroz (Crkvu, Državu, Naciju, Rasu) ili prevlasti i apsolutizacije posebne svijesti kroz
(feudalizam, gradove, države, plemstvo i staleže, stranke i partije, razna društva, udruženja i grupe) i
apsolutizacije individualne ili pojedinačne svijesti kroz totalitet građanskog društva u kome je pojedinac, osoba,
ličnost, personalitet jedina i neprikosnovena vrijednost. Sa stajališta Islama, individualna ili pojedinačna svijest
se dodiruje, komunicira i prožima sa posebnom sviješću kroz sve likove i oblike društvenih grupa kao i sa
općom sviješću na razini društva ali se nikada ne može utopiti, asimilirati ili nestati ni u posebnoj - na razini
grupa, niti u općoj svijesti na razini društva, jer bi tada čovjek izgubio svoj dignitet, autoritet i identitet na
Ovom i mogućnost odgovornosti na Onom svijetu. Ne može se nikada u Islamu individualna svijest zakriti,
sakriti i potrati posebnom sviješću, posebna individualnom i općom a opća individualnom i posebnom. Islam
samo inzistira na mjeri, zdravom odnosu i ravnoteži između pojedinačne svijesti u okviru ličnosti, posebne
svijesti u okviru džemaata i opće svijesti u okviru ummeta. Pored pojedinačne, posebne i opće odgovornosti
koje jedne druge ne potiru, ne zaklanjaju, ne umanjuju i ne poništavaju navedeni ajeti skreću pažnju na bolnu i
surovu nepromjenjivu i neizmjenjivu činjenicu da su gradovi kroz vascijelu povijest neprestana sjedišta i
središta poroka i strasti i ljudima dostupnih perverzija. Zapravo centrista i sjedišta svih visokorazvijenih
civilizacija su gradovi, posebno veliki. Veliki gradovi su centri državnog, političkog, ekonomskog, privrednog,
trgovačkog, diplomatskog, a od devetnaestog stoljeća i industrijskog umjesto dotadašnjeg krvno-srodničkog
života u velikim porodicama i familijama kao što su patrijarhalne kućne zajednice, patrijarhalne porodice,
rodovski klanovi, rodovi, bratstva, plemena sve do naroda. To je svjetla ohrabrujuća i olakšavajuća strana
civiliziranog života u gradovima ali što se tiče dimenzije društvenog života, društvenih odnosa, procesa, veza,
komunikacija i tokova u društvenom životu, na razini društvenih pojava, dominira individualiziam i egoizam a
u nauci pozitivizam i scientizam, te su s te strane gradovi i idealna sjedišta, toposi, humusi, centrista svih
poroka: harazdrnih igara, kocke i zabave, pustolovnog, podzemnog i pustahijskog noćnog života, prostitucije,
tripera, sifilisa, AIDS-a, alkoholizma, droge, magije (sujevjerja), idolatrije, indiferentnosti, paranoje, šizofrenije,
frustriranosti, iskompleksiranosti, traumatizma, nihilizma, skepticizma, laicizima, ateizma, sekularizma,
individualizma, slijepog kolektivizma, elitističke posebnosti, ironije, fantazije, utopije, projekcije, konstrukcije,
destrukcije, halucinacije i kozmičke usamljenosti. Kao što iz pustinja, sa visokih planinskih visova i iz sela
kreće i razvija se život, tako se život svakog naroda kao organske i prirodne zajednice završava u gradovima
kao totalitetu građanskog društva kojeg sačinjava zbir svih individuuma - zvani nacija. Na selima se nerijetko
mogu sresti pokvareni ljudi, varalice, lopovi i lažovi, ali veoma rijetko se susreću glupi i potpuno ograničeni
debili ljudi. Uistinu, glupi i u mnogo čemu ograničeni, očajni, bespomoćni, bornirani, ostrašćeni i reducirane
svijesti ljudi kao debili, ahmaci, mazlumi susreću se u velikim gradovima. Čini se da na njihovu glupost,
ograničenost vidika, nepostojanje vizije, siromaštvo mašte, konzervatizam, debilnost, retrogardnost i
reakcionarnost pogleda, jednostranost, površnost, linearnost i ostrašćenost svjetonzora, koncepta i ideologije
191
ponajprije utječu ambijent, milje i način gradskog života, neodgoj djece i omladine, društvena nedruštvenost,
solidarna nesolidamost i irelegioznost svake civilizacije u gradovima po definiciji. Irelegioznost svjetskih
velegradova i metropola svijeta po suštini i definiciji, te gubitak porodičnog, rodbinskog, rodovskog i
plemenskog tj. primordijalnog, generičkog, organskog ili krvno-srodničkog kao i gubitak autentičnog prirodnog
ambijenta, čistog zraka, bistre vode i biljnog zelenila i seoskih prostranstava, pogotovo za djecu i omladinu,
unazad dva stoljeća ljudi bez teških i stravičnih posljedica nisu mogli preživjeti. Tako ni u jednoj pustinji svijeta
kao u svjetskim velegradovima među milionima ljudi, u zaboravu Boga, Sudbine, Vjere, Prirode, Svijeta,
Života, Zakona, Svrhe i Smisla, Čovjeka i Društva, ne živi više usamljenih i izoliranih ljudi: “I pripovijedi im
vijest o onome kome smo Znakove Naše dali pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih (otrgnu se i odvoji se
od Znakova Naših tako što u njih ne vjeruje), ali njega je šejtan slijedio i pratio i on je među zabludjelima bio!
A da smo Mi htjeli, Mi smo ga mogli Znakovima uzvisiti, ali on se u šejtanove kandže predade, zakova i
ovjekovječi za zemlju, i strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga
potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće (svejedno mu je kao i notornom alkoholičaru i narkomanu
kako se sa njima postupilo, on će dahtati kao što će se i pijanica opijati i narkoman drogirati jer je dahtanje,
opijanje i drogiranje u njihovoj prirodi i pogubnoj navici)! Takav je primjer naroda koji ajete Naše poriče. Pa
kazuj pripovijesti ne bi li oni razmislili! A loš li je primjer naroda koji ajete Naše poriče, oni zlo sami spram
sebe čine.”444
“Ti nipošto ne budi od onih koji za Znake Allahove poriču, jer tad bi ti sigurno među gubitnicima bio!
Zbilja, oni na kojima se Riječ tvoga Gospodara obistini neće vjerovati, pa makar njima sva znamenja došla, sve
dok očima ne vide kaznu bolnu! Zašto ne bi grada nijednoga koji u Boga povjerova, pa mu to vjerovanje od
koristi bi, osim naroda Junusova?! Tom narodu smo Mi, kad se prikloni i povrati vjeri, kaznu prezrenu otklonili
u životu na Ovome Svijetu, i Mi smo im dali da uživaju do roka određenoga! A da hoće Gospodar Tvoj, na
Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici? Niko nije vjernik bez dopuštenja
Allahova, On kaznu daje onima koji neće da razmisle. Ti kaži: “Pogledajte sve što je na nebesima i na Zemlji!
Ali, ništa ne koriste Znaci ni Opomene narodu koji neće da vjeruje.”445 A Allah kao primjer jedan grad navodi,
koji siguran i zadovoljan bi! I Allah dade da haljine gladi i straha okusi zbog onoga što su činili! A njima je
poslanik došao između samih njih pa su ga u laž utjerali, i kazna ih potom zadesi jer su zločinitelji bili.”446 “A
koliko smo samo Mi gradova uništili koji su griješni bili, i opustjeli su na ruševinama svojim! I koliko bunareva
ima nauštenih i dvoraca praznih! Zašto po Zemlji ne putuju pa da im budu srca kojima razmišljaju i uši .da im
budu kojima neštu čuju?! Ali doista nisu slijepe oči, nego su slijepa srca u grudima!”447 Pored kur'anskog
upozoravanja, svjedočenja i kazivanja o iščašenim, sunovraćenim iz svoje naravi i okvira izašlim ljudima koji
444
Ku’ran (El-Ea'raf, 175 177)
445
446
Ku’ran (En-Nahl, 112 i 113)
447
Ku’ran (El-Hadždž, 45 i 46)
192
se od svoje naravi i oblika odvajaju kao zmija od svoje košuljice što se rastavlja ili pak ljuska od oraha, lješnika
i jajeta, upečatljiv primjer, neizbrisive i nezaboravne slike daju svi romani Dostojevskog (ja sam sam a oni su
svi) uzvikuje jedan njegov junak, romani Emila Zole, Kamija Dikensa, Krleže, Igoa, Balzaka, Flobera Kafke i
knjiga Dejvida Rismana “Usamljena gomila” - Život u velegradovima daje ljudima dojam i pruža im lažnu,
opaku i opasnu sliku, što za mlade naraštaje, koji raspolažu sa neshvatljivo puno novca, bez ikakvih obaveza i
radnih navika sa puno slobodnog vremena da mogu živjeti život u punoj i neograničenoj slobodi bez ikakve
komande, zabrane i ograničenja. Neotklonjivu opasnost predstavlja iluzija da se sve istovremeno pa čak i
ljudsko tijelo, dostojanstvo, čast, ugled, ime, zvanje, znanje, uživanje, odjeća, obuća, sadržaj i smisao života i
užitak raja, ljubav, prijatelji, naravno za novac, može kupiti i prodati. Pogubna obmana - da mogu pobjeći i od
Boga, i od sudbine, i od prirode, i od ljudi, i od svijeta, i od života pa čak i od samih sebe razara i uništava ljude
u gradu. Nikada niko na selu ne živi iluziju da može pobjeći od Boga, od sudbine, od prirode, od svijeta, od
ljudi, od zajednice, od života a kamoli od samog sebe.
O pokušajima bjekstva od slobode Erih From piše: “Prvi mehanizam bjekstva od slobode jeste
čovjekova težnja da odustane od nezavisnosti svog pojedinačnog ja i da ga sjedini sa nekim ili nečim izvan
sebe, kako bi ono steklo snagu koja mu nedostaje; ili drukčije rečeno, da traži nove sekundarne spone kao
zamjenu za primarne, izgubljene. Jasniji oblici ovog mehanizma mogu se naći u stremljenju za potčinjenošću i
gospodarenjem ili u mazohističkim i sadističkim stremljenjima. Najčešći oblici u kojima se mazohistička
stremljenja javljaju jesu osjećanja inferiornosti, nemoći, pojedinačne beznačajnosti. U istoj vrsti karaktera,
pored mazohističkih težnji, nalaze se redovno sušta suprotnost sadističke težnje. Jedna sadistička težnja je da se
drugi učine zavisnim i da se nad njima stekne apsolutna i neograničena vlast, te da se od njih tako načini puko
oruđe “glina” u grnčarevim rukama. Druga težnja sastoji se u impulsu da se drugima ne samo gospodari na ovaj
apsolutni način već i da se eksploatiraju: koriste da se od njih krade, da se raspore i, tako reći, potpuno iscijede.
Ta se želja može odnositi i na materijalna i na nematerijalna svojstva - emotivna ili intelektualna koja jedna
osoba posjeduje. Treća vrsta sadističkih težnji je želja da se izaziva patnja drugih ili da se posmatra kako oni
pate. Ta patnja može biti fizička, ali je češće mentalna. Njen cilj je da se drugi aktivno povrjeđuju, da se
ponižavaju i zbunjuju ili da se posmatraju u situacijama koje ih zbunjuju i ponižavaju. Ukidanje pojedinačnog ja
i pokušaj da se time savlada nepodnošljivo osjećanje nemoći samo su jedna strana mazohističkih stremljenja.
Druga njihova strana jeste čovjekov pokušaj da postane dio kakve veće i moćnije cjeline izvan njega, da u njoj
iščezne i učestvuje. Ta moć može da bude kakva osoba, ustanova, nacija, savjest ili neka psihička prinuda.
Postajući dio moći koju osjeća kao nešto nepokolebljivo snažno, vječno i čarobno, čovjek (lažno i obdžinjeno)
učestvuje u njenoj snazi i slavi. On se odriče (gradski čovjek) svog ličnog ja i odustaje od snage i ponosa koji su
s njima u vezi, on kao pojedinac gubi svoj integritet i odriče se svoje slobode, ali učestvujući u moći u kojoj se
izgubio, on stiče novu sigurnost i nov ponos. Mazohističke spone (gradsko-civilizacijske) bitno se razlikuju od
primarnih spona. Primarne spone (sa Bogom, Prirodom, Sudbinom, Životom, Ljudima) postoje prije nego što se
193
proces individualizacije završi. Pojedinac je još uvijek dio svog prirodnog i društvenog svijeta, on se još nije
potpuno izdigao iz svoje sredine. Primarne (religijske, krvno-srodničke i prirodne) spone pružaju mu istinsku
sigurnost i saznanje o tome čemu pripada. Mazohističke spone su bjekstvo.”448
Na selu kao i u samom životu ima tuge i žalosti ali nema težnje da se odustane od sebe i svoga ja radi
sjedinjenja sa nekim ili nečim drugim. Na selu se ljudi međusobno posmatraju kao različiti i ravnopravni u
slobodi a nikada inferiorni i superiorni u odnosu jedni na druge. Bježanje od sebe u nekog ili nešto drugo,
inferiornost i superiornost su samo odlike ljudi u gradu. Na selu se ljudi međusobno posvađaju i potuku, poput
životinja, ali nikada jedni druge ne muče i ne pate. Ta svi zatvori, poput birtija i mejhana su u gradovima a nisu
na selima. Ljudi na selu vole jedni druge iskoristiti ali ne gospodare jedni nad drugima. Zato na selima žive
vjernici-griješnici a u gradovima nevjernici, nihilisti i skeptici. Zapravo grad je veoma skup i po mnogo čemu
glup. U gradu se plaća kanalizacija a na selu besplatno udiše čist zrak. Na selu ima griješnika ali nema
nevjernika.
15.1. Strategija zabrane alkohola u Islamu
Da bi se čovječanstvo održalo i valjano živjelo na Ovom, a uspješno, na Allahovo zadovoljstvo, položilo

račun i ispit na Onom svijetu, te da bi se održao red, poredak, sistem i zdrav organizam među svjetovima i
stvorenjima, Islam uspostavlja šest osnovnih temelja oko kojih se kreće i na koje se svodi većina šerijatskih
propisa. Prvo, čast, milost, obaveza i dužnost čuvanja vjere i vjerskih propisa. U to ime i sa tom namjerom,
Islam kao i sve druge religije i zakoni svijeta, propisuje i omogućava ljudima da svoju vjeru brane svim
legitimnim, legalnim i regularnim sredstvima. Ko u odbrani vjere, života, porodice i imovine položi svoj život,
on je prema hadisu šehid.
Drugo, čuvanje pet osjetila, razuma, uma i pameti. Dok su životinje sa činom stvaranja od Stvoritelja
darovane instinktima, meleki velikim znanjem, snagom i moćima bez slobode, samo je čovjek istovremeno
darovan i sa pet osjetila: razumom, umom, sviješću, savješću, slobodom i pameću. Čuvanje tih odlika, darova
ljepote, dobrote i Allahove milosti u čovjeku kao i nezloupotreba slobode spada u osnovne principe i načela
Islama. Sve vrste alkohola su opake i opasne. Alkohol ljude koji ga redovno, stalno i dugotrajno konzumiraju,
veže za sebe i čini potpunim ovisnicima. To se u životu svaki dan događa i ponavlja baš onako kako Poslanik
opisuje i definira svijest notornog alkoholičara: “Mudminulhamri keabidi vesenin” - Svijest hroničnog i
notornog alkoholičara je od alkohola kao svijest idolopoklonika od idola. U stanju delirija kada ulazi u svijet
halucinacija alkoholičar je u stanju alkohol doživljavati kao neku ličnost, idol ili totem bez kojeg ne bi mogao
448
Erich Fromm (Bjekstvo od slobode)
194
ostati živ ni jedne sekunde, minute, sata, dana, sedmice, mjeseca a kamoli godine. Zato onima koji svojim
rukama, svojim sredstvima i imetkom, pored Objave, slobode, svijesti, savjesti, razuma, uma i pameti, sami sebi
opojnim pićima ili još žešće narkoticima sužavaju, blokiraju, zaustavljaju, razaraju i uništavaju vlastitu svijest
nema ulaska u Džennet. La jedhulul-Džennete mudminu Hamrin. “Notorni alkoholičar neće ući u Džennet,”
(kaže Poslanik).
Naravno sve što se odnosi na notornog alkoholičara još u većoj mjeri važi za narkomana. I jedan i drugi
u nekontroliranoj i neodoljivoj želji za drogom i alkoholom, u stanju su učiniti sve. Upotreba alkohola dovodi
do postepenih promjena u ponašanju, postupanju, djelima, držanju, riječima i načinu razmišljanja. Neki mudri,
domišljati i praktični ljudi govore - prvi alkohol je proizveden od krvi: majmuna, psa i svinje. Kad malo ućejfi
pijanica se igra, veseli, izvodi, što se kaže - majmuniše. Kad se bolje ponapije i jače cugne on psuje, laje,
vrijeđa, napada i ujeda ljude kao bijesan pas. Kad se skroz napije, gubi svijest i ravnotežu te se valja po blatu
kao krmak. Zato uporno konzumiranje alkohola kao i upotreba droge izaziva radikalnu, totalnu i potpunu
paralizaciju i sužavanje svijesti.
Zato je pod utieajem alkohola u pripitom i nekontroliranom stanju moguće učiniti nevjerovatne gluposti,
povrijediti i ubiti sebe ili druge. Alkoholičari kao i narkomani u biti su idolopoklonici modernog doba čiji
životi, pameti, razumi, umovi, svijesti, savjesti i spoznaje su porobljeni od alkohola i droge. U suštini alkohol i
droga su najveće pošasti i opakosti modernog vremena i njihove žrtve alkoholičari i narkomani su samo
posljednje i bespovratne faze iživljavanja pred samouništenje i samodestrukciju alkoholičara i narkomana. Blud
ialkohol, također, spadaju u najstarije, najteže i najopasnije strasti i poroke. Čovjeka kao krunu svih bića u koga
je Allah, dž.š. udahnuo Ruh (duh), dao mu najljepši lik i oblik (ahseni takvim), podučio ga imenima i
značenjima svih stvorenja i stvari i čije je tijelo (džism) stvorio od zemlje, prokleti šejtan na svaki način odvraća
od Allahovog puta i Poslanikovog primjera: “O vjernici, vino (alkohol), kocka, idoli (asnami) i strelice za
gatanje su odvratne stvari i šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste bili spašeni i postigli ono što želite.”449
Dvije fundmentalne poruke navedenog ajeta kojih mora biti svjestan svaki musliman su: alkohol se
postavlja u istu ravan sa kockom, idolima i proricanjem (gatanjem, bajanjem), ili magijom i konzumiranje
alkohola je odvratna stvar - šejtansko djelo. Znanje i saznanje, stavljanja alkohola na istu razinu sa idolatrijom
svjedoče uz navedeni ajet i mnogobrojni hadisi: “Kunem se Allahom i prizivam Ga za svjedoka da mi je
rekaomelek Džibril: O Muhammede! Notorni alkoholičar je odista sličan idolopokloniku. Ako se zna da
idolopoklonstvo spada u širk (politeizam) uz kufr- poricanje Boga neoprostivi grijeh, onda poredenje alkohola
sa idolopoklonstvom kazuje sve, ili gotovo sve o dubini i težini grijeha konzumiranja alkohola sa stajališta
Islama. Upravo zbog takve kvalifikacije alkohola i njegovog poredenja sa obožavanjem idola Vjerovjesnik
kaže: “Prvo, što je zabranio moj Gospodar poslije obožavanja kipova jeste upotreba alkohola i svadanje sa
449
195
ljudima.” (I.P.H., 167). Zato nema ummeta u vremenu i prostoru kome nije Allah, dž.š. preko njihovog
vjerovjesnika zabranio alkohol kao opasan i težak grijeh. Poredeći svijest, mentalitet, karakterne crte i praktično
ponašanje alkoholičara iz svoga ummeta sa idolima, Muhammed, a.s., ističe: “Pijanica je sličan idolopokloniku,
sličan je pokloniku Laata i Uzzaata (idolopokloniku lažnih božanstava). Notorni i hronični alkoholičar,
neovisno od stupnja znanja, zvanja i obrazovanja, životne dobi i intelektualne sposobnosti kao žrtva ružne
stvari, šejtanskog djela ili alkohola na razini svijesti postaje najsramniji, najponiženiji i najizobličeniji rob
poroka i strasti. I male kao i velike doze alkohola ubijaju moždane čelije, što ima trajne posljedice. Moždne
čelije, jetra i nervni sustav ugrožene i razorene od alkohola i droge se ne obnavljaju. Alkohol poput droge
onemogućava jasno razmišljanje, blokira zdravo prosuđivanje, briše sjećanje kao otisak duše u vremenu i
prostoru i razara pamćenje. Veoma opasne i teške posljedice na Ahiretu slijede doživotnom sarhošu (pijanici):
“Prema onome ko umre kao notorni alkoholičar- postupit će se kao prema idolopokloniku kada se bude susreo s
Allahom.”450 (I.P.H., 1729) Bez obzira šta ljudi, pogotovo mladi, zeleni i neiskusni, mislili o alkoholu: da će im
otkloniti brige, skratiti dosadu, odagnati osjećanje straha, brige, nesigurnosti, neizvjesnosti, tjeskobe, mučnine,
očaja, apsurda, besmisla života, da će im pomoći da se adaptiraju i akultiviraju na društvo, da će im pomoći da
ispred sebe otklone sliku sirovog, dosadnog, sivog i promašenog života, da će im pomoći da zaborave i olakšaju
svakodnevne probleme, izazove, poslove, ispite, dugove, da će kroz te poroke najbrže ostvariti društveno:
upoznavanje, prilagodavanje, približavanje, asimilaciju i udruživanje sa ljudima, nažalost, alkohol i droga
nikada ne rješavaju nego višestruko multipliciraju probleme, skrivaju i razaraju prave osjećaje. Umjesto
percepcije svijeta i života oni ljude vode u projekciju, fikciju i imaginarnu konstrukciju života. Iz svjesnog vode
u podsvjesno, iz vizije u bolesnu maštu, imaginaciju, halucinaciju, agresivnu utopiju, retroaktivnu destrukciju i
epigonstvo, iz realnosti u irealnost, iz pameti u raspamet, iz osjetila u divlje nagone i najnižu animalnost, iz uma
u besvijest, iz percepcije u projekciju života, iz erosa i ljubavi za životom u očaj i duh tanatosa.
Kada su svojevremeno na Zapadu upitali profesora Dževada Karahasana zašto je u Islamu zabranjen
alkohol, on je dao genijalno i potpuno na izvorima vjere utemeljeno objašnjenje. U odogovoru i objašnjenju on
je, parafraziram, kazao: “Islam je vjera čistog, pravog i potpunog monoteizma koja između Boga Stvoritelja i
čovjeka njegovog stvorenja ne trpi nikakve ni institucionalne ni prersonalne posrednike. Upravo zbog toga
svaki musliman pojedinačno i svi zajedno u budnom stanju moraju biti pri punoj svijesti i u punoj pameti radi
izravnog neposrednog i neprestanog odnosa sa svojim Stvoriteljem, Gospodarom Jednim Jedinim Allahom,
dž.š. Sve što sužava, umanjuje, blokira, dovodi u pitanje, usporava, onemogućava, opija, zanosi i iz pameti
izvodi svijest - a alkohol je pored droge eklatantan i zoran primjer za to, Islam najstrožije zabranjuje.” Naime,
Islam muslimanima i općenito ljudima koji se toga u slobodi drže najstrožije zabranjuje svako piće, hranu,
radnju, postupke ponašanja i djela koja dovode u pitanje i blokirajući osjetila, razum, um, pamet, svijest,
savjest, sjećanje i pamćenje. Poslanik je u tom smislu krajnje odlučan, jasan, određen, uporan i izričiti: “Svako
450
(I.P.H., 86, 167, 1729)
196
piće koje opija (blokira, sužava i oduzima svijest) je haram,” prenose i Buharija i Muslim. “Sve što opija, zanosi
i blokira i sužava svijest je alkohol, a svako opojno piće je haram - zabranjeno.” Bilo što, što opija, ono je
zabranjeno i u najvećim i u najmanjim količinama. Allah je zabranio vino - alkohol a sve što opija, zanosi i
sužava i oduzima ljudsku svijest je zabranjeno. Činjenica da Poslanik Islama izričito zabranjuje sve što opija u
najvećim količinama i procentima ali i najmanjim, samo svjedoči nepobitnu istinu Islama da vjera Islam u
svojoj osnovi - aslu, u svojoj strategiji, u svojoj nakani zabranjuje ili dozvoljava stvari ili radnje u korijenu, u
principu u načelu a ne u procentima i količinama. To daje snagu, jačinu, veličinu, dužinu trajanja propisima
Islama. Zlo je zlo bez obzira na količinu i procent kao što je i dobro - dobro bez obzira na količinu i procent.
Kur'an od vjernika u svakom momentu života, osim kad spava, traži da bude pri svijesti i pameti i da Allahovim
putem, kroz život, ide otvorenih očiju i bude sa ispravnom vizijom života: “Ti (Muhammede) kaži: Evo Puta
mojega, Allahu pozivam s Jasnim Dokazom, ispravnom vizijom, otvorenih očiju i pri punoj svijesti ja i svi oni
koji mene slijede. I samo Allahu sva hvala pripada, ja nisam od onih koji Njemu pripisuju druga.”451 Alkohol ne
samo da blokira, opija, sužava i oduzima svijest, opija i obdinjava um, razara razum i pamćenje, onemogućava
prisebnost i razboritost, kida i rastočava živce i uništava jetru. Nepobitna je činjenica da se alkoholičari kao i
narkomani svugdje liječe na neuropsihijatrijama. I prije objave Kur'ana i misije Muhammeda, a.s., bilo je samo
pojedinaca poput Abdullah ibn Džuda koji je svojim umom i prirodnim rezonom shvatio i zaključio da se treba
kloniti i napustiti alkohol. Kada su ga pitali zašto ne pije, odlučno je odgovorio: “Neću da svojom rukom u sebe
trpam ludost, niti da osvanem poglavicom svog naroda, a omrknem njihovim Iudom.” Kada su Adijj ibn Hatimu
prigovorili zašto ne pije, odgovorio je: “Neću da pijem ono što moju pamet opija.” Konzumiranje alkohola nije
samo porok nego i težak grijeh a grijeh kao grijeh je negacija osnovne naravi i biti u kojoj je čovjek stvoren, on
je udaljavanje duše od sebe, i ugrožavanje duše, on je samozaborav čovjeka i klopka šejtanova za ljude, on je
zaborav Allaha, dž.š., nepravda i nasilje prema ljudima. Tako počinjeni grijeh mijenja i ugrožava osnovnu
ljudsku narav, ljudski status, položaj i mjesto boravka, ljudsku od Allaha određenu misiju. Ne samo da grijeh
počinjen u nenamjernom zaboravu ili pri blokiranoj i suženoj svijesti u alkoholiziranom stanju, kada čovjek
slabi vezu sa Allahom, dž.š. i upada u klopku šejtana, ugrožava osnvonu ljudsku narav, ljudski status, položaj i
mjesto boravka, nego gubi i formu, okvir, oblik i susret u kome Allah želi da čovjek bude čovjek sa vanjskom
odlikom - sviješću i unutarnjom odlikom - vjerom nad svim stvorenjima. Što se tiče zaborava, suženja, blokade,
opijenja i obdinjenja svijesti usred alkohola i droge, grijeha i griješenja alkoholičari i narokomani oni griješe
namjerno, sistemski, kontinuirano, konzekventno, konzistentno, planirano, slobodno i ciljano i u zaboravu
Allaha pri suženju. pomračenju, blokadi i opijenosti svijesti, neprestano i neprekidno u kontinuitetu izokreću i
izobličavaju sistem, red, poredak, organizam, strukturu, javni, društveni, kulturni, socijalni i politički život, bez
ikakvih skrupula i opterećenja svijesti i savjesti. Zaborav Allaha, dž.š. i Njegove Objave, Opomene, Upute i
Putokaza, a to šejtan izvana nad ljudima postiže alkoholom i drogom, neminovno svodi ljude na bića i stvorenja
451
197
jedne dimenzije (žrtve strasti i poroka), jedne perspektive, jedne vizije, jedne mogućnosti, jedne šanse, jednog
pogleda, jedne brige, jedne obaveze - nabaviti drogu i alkohol i gubljenja mjere ravnoteže, sredine i sinteze.
Takvi su ljudi u stanju stalnog samonametnutog Nisjana - zaborava i sadomazohizma, gube tlo pod nogama, tlo
i osnovu reda, poretka, sistema, mira, sigurnosti, smirenja i koncentracije života i prelaze u potpunu
dekoncentraciju, nemir, nesigurnost, neizvjesnost, nemar, nebrigu za sebe i druge, neproduktivnost, nihilizam,
nered, nesmisao, neporedak, nesistem, opijenost, mahmurluk, drogiranost, mučninu, tjeskobu, nepodnošljivost i
nekonzistentnost života. U sve većem broju ljude čak i sa muslimanskim imenima porobljava i njima ovladava
pošast strasti u mladosti, poroci i trka za Dunjalukom u starosti. To se posebno vidi kroz prostituciju, alkohol,
kocku i drogu. Ljudi, porobljeni i okovani strastima, porocima i Dunjalukom u starosti, makar imali i
muslimanska imena, iz kvaliteta života nepovratno i neumitno prelaze u kvantitet uživanja. Hegelijanskim
jezikom kazano, u dječačko-mladićkom dobu, duh se zakiva i obožava strast. To ima svoje rezultate, učinke i
posljedice, blokadu osjetila, suženje i pomračenje svijesti, isključenje uma i umovanja, razaranja razuma i
svođenje čovjeka na niže razine od životinje. Sklonost nekontroliranim strastima i porocima porobljava ljude i
svodi ih na idolopokloničku svijest a to ih vodi u zaborav Boga i samozaborav sebe, što ima za posljedicu sve
vrste perverzija (pedofilija, uniseks, sadomija, kloniranje, tranvestizam), nasilja, krade, pljačke. U okviru takve
svijesti zaborava Boga i samozaborava sebe, usred alkohola i droge, gubi se koncentracija, sinteza i ravnoteža
života i sve veći broj ljudi u svijetu postaje ravnodušan, nemaran ciničan, skeptičan, čak i sa Islamskim
imenima, naspram čitavog sistema osnovnih šerijatsko-pravnih normi i moralno-etičkih vrijednosti Islama.
Tako se banalizira i relativizira slika o haramu i halalu, dobru i zlu, istini i neistini, pravdi i nepravdi,
vrijednostima i nevrijednostima. Zapravo, ljudi porobljeni i okovani strastima i porocima postaju žrtve
šejtanove.
15.2. Definicija i suština alkohola
Kada se u teoriji ili znanosti nešto određuje, definira i priznaje kaže se da bi se nešto moglo zvati ili
imenovati teorijskom ili znanstvenom disciplinom ono mora imati temu, predmet ili oblast kojom se bavi,
metod, put ili način kojim se dolazi do cilja a to je spoznaja ili saznanje te teme, oblasti ili predmeta, teoriju i
terminologiju. U teoriji i nauci kada se definira jedno biće, stvar ili predmet bitno je određivanje njegove biti,
suštine, naravi i diferencije specifike ili onog suštinskog po čemu se to biće, predmet ili stvar odlikuje i
razlikuje od svih drugih bića, stvari ili stvorenja. Prema definiciji u osnovnom izvoru Islama Kur'anu, alkohol
zajedno sa kockom, idolima i strelicama za gatanja (čvaranje, bajanje) spada u odvratne stvari i šejtanska djela i
šejtanski put - Ridsun min ameliš-šejtan. Dakle, alkohol ima tešku kvalifikaciju odvratne stvari, šejtanskog djela
i puta u potpunosti izjednačenog sa kockom, idolatrijom i magijom. Zato svaki musliman pojedinačno i svi
198
zajedno na razini kolektivne i opće svijesti moraju biti svjesni da se alkohol po težini grijeha, opakosti i
opasnosti ovodunjalučkih i ahiretskih posljedica postavlja u istu ravan sa kockom, idolatrijom i proricanjem i
gatanjem. Jednom riječju, svi ti poroci i zablude su gadna, opasna i nesuvisla šejtanska djela, zamke i putevi -
ridsun min ameliš-šejtan. Ustvari, ko pije, čini ružne, odvratne, opake i opasne stvari, u društvu je šejtana,
njegove sabraće, žrtava i sljedbenika i lično je njegov sabrat u istim nedjelima.
Pored činjenice da je Ridsun min ameliš-šejtan - šejtanska odvratna stvar, djelo i put, alkohol je piće
koje opija, zanosi, blokira, iščašuje, sužava i onemogućava ljudsku svijest - Šerabun muskrirun. Svako piće koje
opija, zanosi, blokira, sužava, onemogućava i iščašuje ljudsku svijest, po definiciji u Hadisu - kullu muskirin
hamrun je vino - alkohol a sve što opija kako u najvećim tako i najmanjim količinama je haram - najstrožije
zabranjeno ve kullu muskirin haramun - sve što opija je haram - od Allaha najstrožija zabrana. U tom smislu
Muhammed, a.s. jedne prilike je kazao: “Svako piće koje opija (zanosi, sužava, blokira svijest) je zabranjeno, a
od čega će opiti veća mjera (količina) zabranjeno je od njega i šaka ili kako se u drugoj predaji prenosi i gutljaj.
Što opija u velikoj količini i malo i najmanje toga je zabranjeno. Pored osnovne kur'anske definicije alkohola
kao ridsun min ameliš-šejtana i šerabun muskirun alkohol je haram - najstrožije zabranjeno djelo Kullu
muskirin hamrun ve kullu muskirin Haramun - Svako opojno piće je alkohol a sve što opija je haram. Uz
činjenice da je ridsun min ameliš-šejtan - šejtanska odvratna stvar, put i djelo, šerabun muskirun - piće koje
opija, sužava i zanosi ljudsku svijest, piće koje je zabranjeno - haram, alkohol je prema kvalifikaciji i definiciji
u hadisu majka svakog razvrata - Ummul-Fevahiš “Alkohol je majka svakog razvrata i najveći grijeh. Ko se oda
alkoholu i opojnim pićima taj će napustiti salat -namaz, napadati svoju majku, oca i tetku.” Peta kvalifikacija i
definicija alkohola jeste da je on Ummul-Habais - majka svakog zla i nevaljalog djela. Šesta definicija i
kvalifikacija alkohola jeste da je on po svojoj naravi, suštini, rezultatima, učincima i posljedicama ključ, šifra,
put i uvod u svako zlo, belaj, nasilje, razvrat, grijeh, opačinu: “Ne pij alkoholna pića, jer je alkohol ključ i izvor
svakog zla.”452 “Kloni te se svih alkoholnih pića, jer su ona ključ svakog zla.”
15.3. Zabrana alkohola u Islamu
Kada Islam daje šest tako teških, opasnih i opakih kvalifikacija i definicija alkohola: Ridsun min ameliš-
šejtan - odvratna stvar i šejtansko djelo i put, šerabun muskrirun - piće koje opija, zanosi, sužava i blokira
ljudsku svijest; šerabu-muskirin haramun - piće koje opija je haram - najstrožija zabrana; Ummul-Fevahiš -
majka svakog razvrata; Ummul - habais - Majka svakog zla i grijeha; Miftahu kulli šerrin - Ključ i izvor svakog
zla jedini prirodan put, izlaz i rješenje koje se nadaje na kraju jeste zabrana konzumiranja alkohola i svih
452
(I.P.H., 1885)
199
alkoholnih pića. Naime, uvjet svih uvjeta, što bi rekli stari Latini conditio sine qua non - da se bude sačuvano na
Dunjaluku i spašeno na Ahiretu jeste kloniti se alkohla - Fedžtenibuhu Leallekum tuflihun. Bez alkohola, u ime
Allaha slijedeći Poslanika je čuvanje i spas a sa alkoholom je propast. Kolniti se alkohola, svih radnji,
postupaka, ponašanja i puteva koji vode ka njemu, muminu je obligatna dužnost - farz. Da bi se na Dunjaluku
sačuvali a na Ahiretu bili spašeni, uvjet je da se u potpunosti klonimo i negiramo alkohol, kocku, idole i
proricanje (magiju). “Svi narodi koji su raspravljali i proricali sudbinu, oni su propali,” kaže Poslanik. Bez
obzira što je alkohol ovako težak grijeh, opak i opasan porok, poznavajući potpuno ljudsku svijest, narav i biće,
Islam u početku, neponovljivom i neusporedivo uspješnom metodologijom etapno i postupno, dakle evolucijom
a ne revolucijom, zabranjuje alkohol i alkoholna pića. Tome ima mnogo razloga - Alkohol je opak i opasan
porok koji opija, omamljuje, obdinjava, omadijava, osvaja, iznutra ispunjava, uveseljava, ushićuje ljude,
raspaljuje i razdražuje u njima maštu, iluzije, fantazije, fikcije i osjećaje svemoći. Poslovi, aktivnosti, radnje i
usluge oko alkohola kao i oko droge i svih poroka donose ljudima, koji se Boga ne boje i grijeha ne čuvaju,
velike dobiti, profite, zarade i učinke. Tri glavne industrije današnjice su: droga, alkohol i prostitucija. Na dobit,
korist, interes, zaradu i vanjski motiv koji veže ljude za alkohol i drogu Kur'an kao Knjiga Istine koja život
sagledava u svim likovima i oblicima realnosti ozbiljno upozorava: “Pitaju te (Muhammede) ljudi o vinu
(alkoholu) i kocki. Ti kaži. Oni donose veliku i nesagledivu štetu, a i neku prolaznu materijalnu korist ljudima,
samo je šteta od njih veća od koristi. I pitaju te koliko da udjeljuju. Reci: Višak! Eto, tako vam Allah objašnjava
propise da biste razmislili.”453 Iz ovog ajeta se da razumjeti, shvatiti i smisleno povezati strategija, sadržaj,
smisao i cilj zabrane alkohola i kocke, jer bilo što u čemu ima više dunjalučke štete i negativnih ahiretskih
posljedica, treba ga se svako kloniti kao harama -zabrane. Šejtan navodi ljude da svoj imetak na nedopušten
način troše, luksuziraju i upropaštavaju, tuđi pljačkaju, uništavaju, kradu, na litru, metru, kantaru, mjerenju i
vaganju zakidaju i otimaju. To se najlakše i najbrže postiže pomoću droge i alkohola. Od šljiva, naprimjer,
danas se proizvodi na desetine vrsta korisnih i kvalitetnih džemova, bestilja, pekmeza. Ono što je po bereketu i
hranjivosti hurma to je za nas, koji je nemamo, suha šljiva i smokva. Hurmom se, po hadisu, ukoliko je imamo,
treba iftariti. Ima puno čestitih, iskrenih, poštenih i finih muslimana, koji nisu postigli razinu dobrih muslimana,
koji se svake godine kada rode šljive pitaju šta uraditi sa već sazrelim šljivama. Velika je ekonomska kriza,
besparica, oskudica i besposlica razmišljaju i zaključuju mnogi, a uhar bi bilo koju paru zaraditi. Da li šljive
prodati za rakiju? Ako prodajemo šljive padonice ili crvotke, unaprijed znamo da se od njih, osim rakije, ništa
drugo ne može proizvesti. Svjesno i odgovorno tvrdimo: prodati šljive lakomom, pohlepnom čovjeku koji je
željan zarade po svaku cijenu, muslimanu je zabranjeno. Ako unaprijed znamo da će musliman peći rakiju ne
smijemo njemu šljive prodavati. Nažalost, nisu samo šljive od čega se spravlja alkohol. Buharija i Muslim
prenose hadis: “Drugi halifa h. Umer jedne prilike držeći hutbu sa Poslanikova mimbera rekao je: O ljudi, nama
je objavljena zabrana hamra - alkohola, a hamr je od pet stvari: grožđa, hurmi, meda, pšenice i ječma. Hamr je
453
200
sve ono što zanosi pamet.” Buharija u svome Sahihu od Abdullah ibn Umera prenosi: “Objavljena je zabrana
hamra, a u Medini je tada bilo pet vrsta raznih opojnih pića. Među tih pet vrsta nije bilo pića, koje se pravi od
grožda.” Također, Buharija od Enes ibn Malika prenosi: “Kad su alkoholna pića zabranjena, mi nismo imali
grozdova vina, nego sasvim malo. Većina naših alkoholnih pića bila su spravljena od sirovih ili suhih hurmi.”
Kao što se u Arabiji alkohol najviše spravlja od hurmi, u Bosni se najviše spravlja od raznih vrsta šljiva, a
najviše od jesenske požegače. Zahvaljujući razvoju tehnologije danas se alkohol spravlja i peče od nevjerovatno
velikog broja voća, povrća, poljoprivrednih proizvoda i raznih drugih supstanci: ječma, pšenice, raži, grožđa,
smokava, svih vrsta šljiva, hurmi, špirita. Druga zamka, magijska moć i neodoljiva privlačnost, pored
materijalne zarade, profita, dobiti, interesa i koristi, jeste što alkohol kao i droga svome konzumentu i žrtvi daje
lažnu sliku, predstavu, dojam i svijest u glavi da mu razbija brigu, otklanja probleme, donosi radost, veselje,
zadovoljstvo, moći i snagu. Upravo onako kako pjeva arapski pjesnik: “Pijemo pa nas to piće (u našim
iluzijama i fikcijama) učini carevima i lavovima, koji nimalo ne prezaju od boja i susretaja sa neprijateljima.”
često se, od naizgled, ozbiljnih i odgovornih ljudi može čuti mišljenje da je alkohol - iladž - lijek. Ovdje se dvije
stvari moraju bitno razlučivati i nijansirati - medicinski i obični alkohol. Obični alkohol koji se ne koristi u
medicini kao i droga vodi ljude iz svjesnog u podsvjesno stanje, iz percepcije svijeta u projekciju života, iz
vizije u bolesnu maštu, imaginaciju, halucinaciju, fascinaciju, fiksaciju, agresivnu utopiju, iz realnosti u
irealnost, iz pameti u raspamet, iz prirode u aprirodu. Uz drogu alkohol izaziva radikalnu, dubinsku, totalnu i
potpunu promjenu i dovodi do nevjerovatne blokade i sužavanja svijesti. Alkohol postupno opija, zanosi,
blokira, omadijava, obdijava i parališe ljudsku svijest, a droga odmah i potpuno. Umjesto bilo kakvog lijeka i
lažnog spasa, alkohol i droga su egzamlar i svakom čovjeku na ravnopravan način dostupan primjer, znamenje i
dokaz, kako se ljudi vlastitim imetkom i rukama bacaju u nepovratnu propast: “I imetak na Allahovom putu
žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite: Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.”454
I najveće i najmanje količine alkohola kao i droge ubijaju moždane ćelije, što ima trajne posljedice.
Moždane čelije i jetra ugrožene i razorene od alkohola i droge se ne obnavljaju. Alkohol i droga onemogućavaju
razgovjetan govor, jasno razmišljanje, brišu sjećanje kao otisak duše u vremenu i prostoru i razaraju pamćenje.
Kod djece i omladine alkohol i droga onemogućavaju, zaustavljaju i sprečavaju pravilan i prirodan rast i razvoj.
Oni uzrokuju izobličen, nakaradan, strašan, aprirodan, prljav, smrdljiv, jadan, žalostan i gadan izgled. Zapravo
alkoholičari i narkomani su, usljed neodoljive želje za drogom i alkoholom u stanju učiniti sve. Oni su užasna i
smrtna opasnost za svijet, život, sebe, roditelje, prijatelje, školu i društvo u cjelini. Da bi se domogli droge i
alkohola oni su spremni učintii sve pa čak i ubistvo nevinog čovjeka. U biti alkoholičari i narkomani su
idolopoklonici modernog doba čiji životi, pameti, prijatelji, zdravlje, osjetila, razumi, umovi, svijesti, savjesti,
imovina, unutrašnji i vanjski životi, brakovi, porodice, društvo, interesi, koristi, dobiti su porobljeni i zakovani
od alkohola i droge. Droga i alkkohol ih sprečavaju i onemogućavaju od pohađanja nastave, studiranja na
454
201
fakultetu, rada na poslu, života u braku, porodici, školi, fakultetu, na poslu i društvu. Drugi presudni razlog u
postupnoj zabrani alkohola jeste što on zanosi, zaboravlja, blokira, sužava, obdijava i omađijava svijest i čini je
nesposobnom za obavljanje i izvršavanje menasika - obreda: “O vjernici, pijani nikako salat-namaz ne
obavljajte, sve dok ne budete svjesni i znali šta izgovarate, i kada ste džunubi - nečisti - osim ako ste putnici -
sve dok se ne okupate. A ako ste bolesni, ili na putu, ili ako je neko od vas obavio prirodno-fiziološku potrebu,
ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda dlanovima čistu zemlju dotaknite i lica vaša i ruke vaše
potarite. A Allah, zaista, briše grijehe i prašta.”455 U ovom ajetu, drugoj fazi do konačne zabrane alkohola
muslimanima se zabranjuje da se približavaju a kamoli da klanjaju pijani. Pošto muslimani moraju pet puta
dnevno klanjati (sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju) jasno je bilo da se muslimani moraju ili pet vakata
namaza prihvatiti a alkohol odbaciti. Naime, salat i alkohol su nepomirljivi i nespojvi. Pošto se salatu treba
pristupiti pri punoj svijesti, čistoj pameti, jasnog i razgovjetnog govora mujezin bi u ovoj fazi svaki puta
upozoravao i ponavljao: “Ko je pijan, neka se salatu-namazu ne priključuje!”
Prenosi se predaja da je sebebi-nuzul - povod objavi ovog ajeta bio sljedeći događaj. Jedne prilike je bila
gozba kod Abdurahman ibn Avfa, na kojoj se u velikom društvu i pilo jer alkohol tada još nije bio potpuno
zabranjen. Poslije gozbe, pošto je nastupilo vrijeme namaza, htjeli su i da klanjaju džematile, te su jednog od
prisutnih postavili za imama. Ovaj kao pijan (čini se Sad ibn ebi Vekas) započeo je učiti Suretul-Kafiriin i nije
ga mogao ispravno proučiti. Taj slučaj je bio konkretan povod da se muslimanima zabrani približavanje i
stupanje u namaz u pijanom stanju. To i Poslanik u hadisu zabranjuje: “Možete htjeti od Boga oprosta tražiti, pa
početi umjesto toga, sebe psovati i grditi.” Ovaj događaj i ajet obavljen u kontekstu njega, su bili uvod u
konačnu treću fazu potpune i apsolutne zabrane alkohola muslimanima, kako u najvećim tako i najmanjim
količinama. “O vjernici, vino (alkohol) i kocka i kumiri (idoli) i strelice za gatane (bajanje, čvaranje) su
odvratne stvari i šejtanovo djelo, zato se toga klonite i kanite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću
vina (alkohola) i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja
salata odvrati. Pa hoćete li se toga okaniti.”456
Kur'an iznosi osnovne i bitne činjenice zašto se zabranjuje alkohol. Prvo on ima tešku kvalifikaciju i
definiciju odvratne stvari i šejtanskog djela - ridsun min ameliš-šejtan; ključa svakog zla - miftahu kulli šerrin;
majke svakog zla - Umnul-habaisa, opojnog pića koje opija, blokira, zanosi i sužava ljudsku svijest - muskirun
hamra i strogo zabranjenog pića - muskirun harama. Drugi razlog zabrane alkohola leži u činjenici - da bi
čovjek i ljudi kao Allahova stvorenja i robovi postigli ono što žele i bili spašeni jeste da u potpunosti odbace
alkohol kao šejtansko djelo i put. Da bi se čovječanstvo održalo i valjano živjelo na Ovom, a uspješno, na
Allahovo zadovoljstvo, položilo račun na Kijametu i bilo spašeno, uvjet svih uvjeta - conditio sine qua non -
jeste negacija i nekonzumiranje alkohola i svih opojnih pića, droga i svega što opija, blokira, zanosi i sužava
455
456
Ku’ran (El-Maide. 90 i 91)
202
svijest. Treći razlog zabrane alkohola i kocke je općeljudske i društvene naravi. Za sve likove društvenog i
zajedničkog života u braku, porodici, familiji, rodu, bratstvu, plemenu, narodu, naciji, rasi, kasti, selu, mahali,
kasabi, varoši, gradu, školi, domu, fakultetu, armiji, policiji i čovječanstvu, alkohol je kolektivna kuga, rak i
neizlječiva pogan i pošast. Pomoću alkohola i kocke šejtan među ljudima sije mržnju, nepovjerenje, neslogu,
razdor, svađu, viku, galamu, psovku, vrijeđanje, ponižavanje, tuču, nesreću, bijedu i siromaštvo. Kako god
Allah pomoću Imana, Islama, Ahlaka i Šerijata želi i zagovara mir, slogu, red, zajedništvo, povjerenje, ljubav,
toleranciju, koegzistenciju među ljudima u ravnopravnosti, priznaje, uvažava i prijateljstvo, tako šejtan pomoću
alkohola razara društveno tkivo zajednice i osnovne temelje na kojima ona počiva. Četvrti, sa stajališta Imana,
Islama, Ahlaka i Šerijata, presudan razlog zabrane alkohola jeste, što šejtan pomoću njega odvraća ljude od
sjećanja na Allaha - ve jesuddune an zikrillah, i što im zanosi, blokira, obdinjava i sužava svijest. Alkohol čini
čovjeka i ljude, kao i kipovi, i kocka robovima, ovisnim i vezanim za sebe i neslobodnim. A neslobodan,
blokirane, pomućene, sunovraćene, razorene, omadijane i sužene svijesti ne može biti čovjek na pravi način.
Takav čovjek je rob i žrtva čaše. Kao takav predstavlja futrolu i karikaturu od čovjeka. Kad je trijezan
nesnošljiv je, a kao pijan najblaže što se može reći - dosadan, neuredan, prljav, pogan i veoma opasan. Takav
kakav jeste ne drži ni do svoje, niti do bilo čije časti, dostojanstva i karaktera. Tako uništava svoj ugled i ugled
svoje porodice. Alkoholičar nema u sebi ni svijesti, ni snage, ni pameti da bi se mogao brinuti o sebi, svojoj
porodici a kamoli o drugim ljudima. Ono što je ideal Islama, i što se želi postići sa etičkim principima i
šeriatskim propisima na oba svijeta, ne može se ostvariti bez čuvanja vjere, vjerskih propisa, dužnosti i časti.
Alkohol i njegovo redovno konzumiranje dovodi u pitanje i vjeru i obrede, i vjerske propise, i vjerske dužnosti.
Kako čuva vjeru, njene vrijednosti i propise, Islam na isti način čuva ljudski um, razum, svijest i osjetila. Kur'an
od vjernika u svakom momentu života, osim kada spava, traži da bude pri punoj svijesti i pameti i da Allahovim
putem ide otvorenih očiju. Alkohol blokira svijest, opija i blokira um i razum, onemogućava prisebnost,
samosvijest i razboritost, uništava jetru (ciroza) i živce. Ko hoće da sačuva razum i pamet, ta dva velika
Aliahova dara, neka se zauvijek kloni alkohola - Ummul-habaisa, Umul-fevahiša, miftahu kulli šerra i ridsun
min ameliš-šejtana - majke i ključa svakog zla i razvrata i šejtanskog djela. Kako šejtan pomoću alkohola
ugrožava vjeru i ljudski um, vrijednosti koje Allah čuva, alkoholom se dovode u pitanje i ljudski životi. Po
pravilu svaki alkoholičar uništava vlastito zdravlje i ugrožava živote drugih ljudi. Život, kao Allahov dar i
vrijednost koju niko ne smije dovoditi u pitanje, za alkoholičara je samo medij poroka i strasti. Kao što šejtan
pomoću alkohola napada lozu, porod i potomstvo tako ih Islam pomoću Ahlaka i Šeriata čuva. Alkoholičar,
žrtva strašnog i opasnog poroka, ne brine se ni o sebi, ni o svojoj porodici, ni o rodbini, ni o prijateljima, ni o
zajednici. Kao takav, ne drži ni do svoje niti do bilo čije časti, ugleda, karaktera i dostojanstva. Pošto vjera na
svaki način i po veliku cijenu čuva Čast, ugled, karakter i dostojanstvo ljudi, to ih šejtan pomoću alkohola želi
razoriti. Tako, sve što vjera gradi, šejtan razgrađuje, sve što ona naređuje, on zabranjuje. Poslanik upozorava
udar šejtana na stid, dostojanstvo ipovjerenje među ljudima: “Prvo što će nestati u mome Ummetu, jeste stid i
203
povjerenje.” Konačno, cilj vjere jeste čuvanje i na Allahovom putu, u korisne svrhe trošenje imovine. Šejtan
pomoću alkohola i drugih griješnih radnji i djela navodi i zavodi ljude da svoj imetak troše na nedopušten način,
luksuziraju i upropaštavaju, a tuđi pljačkaju, uništavaju, kradu, na litru, metru i kantaru zakidaju i otimaju. Iz
svih navedenih i mnogih drugih znanih i neznanih razloga, pored Kur'ana, i mnogi hadisi, kako u najvećim tako
i najmanjim količinama, zabranjuju alkohol i svakog pića koje opija. Kako Islam sve grijehe zabranjuje
kategorično, principijelno i načelno, a ne procentualno, takav je slučaj i sa alkoholom. Dakle, sve što opija i
zanosi ljudsku svijest, bez obzira od čega je spravljeno, zabranjeno je i u najvećim i u najmanjim količinama.
Ustvari u zlu i grijehu nema granice i zato se iz korijena čupa. Kao takvo zlo i grijeh alkohol, po redoslijedu,
spada u prve grijehe i zabrane u Islamu. Poslanik kaže: “Prvo što je zabranio moj Gospodar poslije obožavanja
kipova jeste pijenje alkohola i svadanje sa ljudima” (I.P.H., 167), ili “Klonite se alkohola jer on je ključ svakog
zla i ne konzumirajte alkohol to je ključ svakog zla” (I.P.H 936), ili “Allah je zabranio alkohol i sve što opija i
sužava ljudsku svijest je haram - zabrana.”457 (I.P.H., 765).
15.4. Zabrana svake aktivnosti i puta do alkohola
Ne samo da Islam zabranjuje upotrebu alkohola, pa i u najmanjim količinama, već i sve aktivnosti u vezi
s njim. Sve radnje, postupci, ponašanja, aktivnosti ili putevi koji vode do alkohola zaslužuju Poslanikovo
prokletstvo, umjesto šefaata na Kijametu. Zato prodavati muslimanu šljive svjesno i u saznanju da će od njih
proizvoditi alkohol je haram, a bilo kome drugom je pokudeno - mekruh. To je u duhu osnovne Islamske
doktrine i taktike - preventive koja zabranjuje i isključuje mogućnosti približavanja porocima na bilo koji način.
O tome Poslanik kazuje: “Allah i njegov Poslanik strogo su zabranili: trgovinu opojnim pićima, mesom uginulih
životinja, svinjskim mesom i kipovima. Zabranjen je svaki oblik trgovine alkoholom (kupovina i prodaja). Ne
samo da Poslanik zabranjuje svaki oblik trgovine i poslovanja oko alkohola pod bilo kakvim izgovorom i sa
bilo kakvim razlozima, već i proklinje sve vrste osoba koje imaju bilo kakve svjesne, slobodne i namjerne veze
sa alkoholom: “Allahov Poslanik je prokleo deset osoba u vezi s alkoholnim pićima: onoga ko ga nosi, onoga
kome se nosi, onoga ko ga toči i dijeli, onoga ko ga prodaje, onoga ko se hrani novcem od njegove prodaje,
onoga ko ga kupuje i onoga kome se kupuje.” (I.P.H., 1291). Kao što zabranjuje svaku radnju u vezi s
alkoholom i proklinje one koji se toga ne drže, u duhu Islamske preventive zabranjuje se muslimanima prostor
opoganjen alkoholom: “Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka čini dobro svome komšiji, ko vjeruje u Allaha i
u Sudnji dan, neka počasti musafira, ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka govori istinu ili neka šuti i ko
vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka nikada ne sjedi za sofrom na kojoj se služe alkoholna pića.” (I.P.H., 1712 i
1713). Također je zabranio da čovjek jede ležeći na stomaku (potrbuške): “Poslanik je zabranio sjedenje za
457
(I.P.H., 170, 167, 936, 765)
204
sofrom za kojom se pije alkohol, kao što je zabranio da čovjek jede ležeći na stomaku (potrbuške).” (I.P.H.,
1810).
15.5. Posljedice uzimanja alkohola
Ko svjesno, slobodno, namjerno, ustrajno i dosljedno konzumira alkohol, ne obazirući se na Allahove

ajete po Poslanikovim kazivanjima, posljedice su slijedeće: A) Gubljenje imana: “Sa onoga ko čini blud ili pije
alkohol, Allah će svući Iman kao što čovjek svlači košulju sa svoje glave. Ko pije alkoholna pića, svjetlo imana
izići će iz njegova srca” (I.P.H., 1632 i 1651). B) Salat-namaz mu neće biti primljen kod Allaha: “Onome ko
pije opojna pića četrdeset dana salat neće biti primljen.” C) Odbijanje dove: “Onome ko uzme u ruku posudu s
alkoholom u namjeri da ga popije, neće biti primljena dova kod Allaha” (I.P.H., 1745). D) Dunjalučka i
Ahiretska kazna radi uzimanja i konzumiranja alkohola: “Ko popije i najmanju količinu alkohola, kaznite ga sa
osamdeset udaraca. Ko popije alkoholna pića, doći će žedan na Sudnji dan” (I.P.H., 1649 i 1650). E) Zabrana
Dženneta: “Četverici ljudi Allah neće dozvoliti da udu u Džennet, niti će im dati da okuse džennetske blagodati
- notornom pijanici, korisniku kamate, onom ko bespravno troši imovinu jetima - siročadi i onom ko je
neposlušan prema svojim roditeljima. Trojica neće ući u Džennet: notorni pijanica, onaj ko je neposlušan
roditeljima i irnnjLkoji je ravnodušan prema ženi bludnici i oprašta joj takve postupke pa i dalje živi s njom.”458
(I.P.H., 58 i 722). F) Najveći taksirat: “Ne plašim se za svoje sljedbenike da ih može zadesiti veća nesreća od
zla koje im mogu nanijeti žene i alkohol.” G) Odvraćanje od Zikra - Sjećanja na Allaha i Salata - Ve jesuddune
an zikrillahi ve anis-salati. H) Napuštanje i zlostavljanje oca, majke i najbliže rodbine. I) Uspostavljanje mržnje,
svađe i neprijateljstva među ljudima.
15.6. Relativizacija alkohola
Ljudi koji zagaze u velike i teške grijehe i poroke oni ih minimiziraju i relativiziraju. Po pravilu što ljudi
čine veće grijehe, šejtan ih u njihovim očima prikazuje manjim i bazazlenijim: “Poslije mene, među mojim
sljedbenicima živjet će i takvi ljudi koji će trošiti alkohol, nazivajući ga drugim imenima, a u tome će ih i prvaci
i vladari pomagati. Među mojim sljedbenicima bit će i takvih koji će stalno piti alkohol, nazivajući ga drugim
imenima.”459
458
(I.P.H.. 483, 767, 767, 1291, 1712, 1713, 1810, 1632, 1651, 1745, 1649, 1650, 58 i 722)
459
(I.P.H. 908 i 1343)
205
15.7. Dva pristupa zabrani alkohola
Kada se objavljuje ajet o totalnoj zabrani alkohola, nakon njegove kvalifikacije i definicije kao odvratne
stvari i šejtanskog djela, majke i ključa svakog razvrata i grijeha, bilo da se radi o jednoj kapi ili buradima,
ashabi tu odluku kroz usta H. Umera dočekuju i prihvataju ovim riječima: intehejna, intehejna! - Prošli smo se,
prošli smo se! Kada je objavljen taj ajet u kome se kaže Fehel entum muntehun - pa da li ćete se proći alkohola,
svi muslimani bez izuzetka isproljevali su sve količine alkohola koje su se kod njih zadesile da bi se zauvijek
kanili tog zla a da ga radi materijalne koristi i dobiti nisu željeli prodati čak ni nemuslimanima. Kada, pak, SAD
tridesetih godina dvadesetog stoljeća, za vrijeme uglednog i nadaleko poznatog predsjednika Ruzvelta,
pokušavaju provesti “prohibiciju,” totalnu zabranu proizvodnje, trgovine i potrošnje alkohola, a SSSR krajem
tog stoljeća, za vrijeme Gorbačova, pokušava radikalno smanjiti proizvodnju alkohola, rezultati u obje zemlje
bili su slijedeći: Iako su to tada bile dvije najmoćnije vojne, ekonomske, policijske, obavještajne, tehničko-
tehnološke i naučne sile svijeta, pokušaji samo izvanjske, prisilne, zakonske i propagandno-dresurne, a ne i
unutrašnje vjerske, moralne, svjesne i savjesne okane od alkhola, završili su na različite načine, potpunim
porazima dvije najveće sile svijeta sa jednim od najvećih poroka. U SAD-u tridesetih godina 20. stoljeća
alkohol se proizvodio i konzumirao kao nikada do tada, a faraon mafije, Al-Kapone, postaje najpoznatiji mafijaš
svih vremena. U SSSR-u, na drugom kraju svijeta, kada se pokušala radikalna redukcija u proizvodnji, prodaji i
konzumiranju alkohola, umjesto željenih i očekivanih rezultata, na stotine hiljada Rusa posežu za špiritom i
tako svjesno i slobodno sami sebe uništavaju i bacaju u propast. Samo moćima, silom, dekretom, zabranom i
kaznom taj silni porok se ne iskorjenjuje. Kada je ajetom muslimanima alkohol zabranjen, ashabi su se jednom
zauvijek od njega prošli. Ne samo to. Sve zalihe alkohola u buradima i u koječemu drugom, prolili su po
ulicama Medine. To je izgledalo kao da rijeka teče. Istina, mogli su ga prodati medinskim nemuslimanima, koji
su ga mogli, htjeli i željeli kupiti, a mi današnji muslimani smo u dilemi i iskušenju šta uraditi sa crvavim i
truhlim šljivama. Gdje su oni, a gdje smo mi?! Rat sa alkoholom su izgubile dvije najmoćnije zemlje svijeta u
borbi koja je trajala duže od oba svjetska rata, a u Islamu ga je kod vjernika pobijedio jedan, jedini ajet iz
Kur'ana u jednom, jedinom danu. To samo znači da kada vjera ispuni ljudska srca, oplemeni njihove duše i
postane sadržaj njihove svijesti to postaje najveća i najjača materijalna sila i snaga. Ko osvoji ljudska srca,
oplemeni ljudske duše i postane sadržaj njihove svijesti, a to može biti samo vjera u Boga, on postaje najveći
autoritet, snaga i moć među ljudima. Koliki je utjecaj i moć vjere, pogotovo na mlade ljude kazuje i slijedeći
primjer. Godine 1977. u selu Ribićima kod Konjica u toku mjeseca ramazana, ramazansku praksu je obavljao
mladi svršenik medrese Bajro Perva. Jedne večeri, poslije teravih-namaza, govorio je o Islamskoj zabrani
alkoholnih pića. Neposredno po završetku vaza, dječak Smajo Mešukić, pod dubokim dojmom tog predavanja,
206
otrčao je kući i u babine kace sa šljivama koje su se kiselile za rakiju, sasuo nekoliko kilograma soli, što je bilo
dovoljno da “upropasti” babinu nakanu pečenja alkohola. Smajo je pretrpio kritike i podnio batine, ali je
ostvario svoj cilj. Mada je prodaja i distribucija alkohola na Zapadu rigorozna i pod najvećom kontrolom, mada
se alkohol ne može prodavati nigdje na javnim mjestima, mada se vozačima koji su konzumirali alkohol izriču
drakonske kazne i astronomske novčane, oduzimanje dozvola i odvođenje u zatvor, ipak alkohol je povalio na
pleća i SAD, i Englesku, i Francusku, i Španiju, i Njemačku, i Italiju, i Rusiju. Samo vjera poroke i strasti
nadvladava.
15.8. Zaključak
Načelno i općenito Islam zabranjuje sve što udaljava i vodi zaboravu Allaha, dž.š. a naređuje sve što
približava i vodi sjećanju na Allaha, dž.š. Iz same riječi Hamr razumije se, kako kaže h. Umer, da se od nje
misli na svako opojno piće, koje opija i zanosi pamet, jer sam korijen Hamr u arapskom jeziku znači pokriti ili
zastrijeti nešto. Ustvari, Hamr je nazivan tim imenom, zato što pokriva i zastire pamet i ne da joj da ispravno
misli i funkcionira. Sa šest osnovnih i nužnih propisa - Eddarurijatussitu Islam čuva i brani vjeru, razum i
pamet, život, rod i porod, čast i imetak. Vjeru čuva jedinstvom muslimana i džihadom, život čuva Kisasom -
recipročnom pravdom, razum i pamet čuva zabranom svega što narušava i ništi razum, um i pamet a to su
najviše strasti i poroci, lozu, rod i porod čuva zabranom zinaluka - bluda, imetak čuva zabranom krade, pljačke,
otimačine i varanja i čast čuva strogim kaznama za svaku klevetu i potvoru. Osnovne svrhe svih propisa,
dužnosti, naredbi i zabrana u Islamu jeste čuvanje i učvršćivanje veza sa Allahom, dž.š., neprestano sjećanje i
približavanje Njemu a ne zaborav i udaljavanje od Njega, zaštita i čuvanje šest navedenih vrijednosti,
uspostavljanje pravednih, ravnopravnih i snošljivih odnosa među ljudima. Alkohol kao težak porok vodi
zaboravu Allaha i samozaboravu sebe. On udaljava čovjeka od roditelja, djece, rodbine, prijatelja, braka,
porodice, džemata i zajednica a približava ga šejtanu, džinnima nevjernicima i ljudima nevjernicima i
mušricima i nepopravljivim griješnicima. On ugrožava i ruši sve ljudsko a uspostavlja sve neljudsko. On
uništava i razara podjednako i ljudsku imovinu, i čast, i dostojanstvo, i ugled, i autoritet, i prijateljstvo, i
zajedništvo, i povjerenje, i solidarnost i ljubav. On približava šejtanu a udaljava od Allaha. Iz ljudi čovjeka
uvodi u neljude. Od zdravog čini bolesnog, od normalnog nenormalnog, od pametnog budalu, od insana
majmuna, psa i krmka. On čovjeka za njegove pare vodi u taksirat i Džehennem. Šta nam preostaje nego da od
njega ruke operemo i da ga se zauvijek okanimo.
207
16. DRUŠTVO I DROGA
“I reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za Boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući
ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, osim
Allaha i ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite i ne opametite? Postoji samo život naš
zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi - govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo
nagađaju. A kad im se Naši ajeti jasno kazuju samo se ovim riječima izrugivaju: Pretke naše u život povratite,
ako je istina to što govorite! Ti reci: Allah vas oživljava, zatim će vas usmrtiti i potom će vas na Danu Sudnjem,
u koji sumnje nije, sakupiti, ali većina svijeta ne zna! I samo Allahu pripada vlast nebesa i Zemlje! A na Dan
kad nastupi Smak Svijeta, toga dana lažljivci će biti gubitnici. I ti ćeš vidjeti kako svaki narod kleči, svaki narod
će biti pozivan po svojoj Knjizi (koja o njemu govori Istinu bez dodavanja ili oduzimanja)! Danas ćete dobiti,
nagradu ili kaznu, prema onome kako ste radili. Ova Naša Knjiga govori o vama Istinu, jer Mi smo tražili da se
zabilježi sve što ste radili vi.”460
Umjesto bilo kakvih komentara ovih ajeta i Allahovih znamjenja na Dunjaluku i Ahiretu navodimo
kazivanje jedne šesnaestogodišnje djevojke preko interneta, četvrtog decembra 2002. godine: “Pozdrav svima!
Imam 16 godina i neću govoriti svoje ime. Bez obzira što me niko od vas ne zna, previše me je sramota. Imam
koliko-toliko normalnu porodicu, idem u srednju školu i prolazim odličnim. Koncentracija i učenje mi nikada
nisu bili problem, a kažu i da sam jako inteligentna. Problem nije bilo ni društvo, uvijek sam imala mnogo
prijatelja i bila sigurna u sebe. No, kao i svaki 14-godišnji tinejdžer i meni su došli određeni trenuci slabosti
kada sam željela iskušati nešto novo i dokazati se pred drugima. Prvi džoint sam zapalila sa najboljom
prijateljicom par mjeseci prije mog 14-og rođendana. Nije bilo ništa posebno, nisam se osjećala tako high kako
su govorili... samo sam klimala glavom. Poslije toga smo pušile još par puta, a onda su mi starci (kakvim
pogrdnim riječima se nazivaju roditelji) saznali da se to društvo drogira i zabranili mi s njima. Naravno, ono što
se brani najslađe je, tako da ja nisam mijenjala svoje prijatelje i za Novu godinu sam odlučila da probam i
ecstasy! Eh to, ljudi moji, to mi je bio i te kakav doživljaj! Jela sam ih kad god sam mogla, jer su mi pružali taj
nevjerovatan euforični osjećaj i svi bi mi postajali tako mili i dragi. Problem je jedino bio izlazak jer sam u to
vrijeme morala da se vratim kući u 10 sati. Roditelji nikada ništa nisu sumnjali, jer su znali da njihova slatka
mala petičarka sebi nikada, nikada ne bi tako nešto dopustila! Krila sam se čak i od prijatelja i furala sama, taj
čudesni osjećaj! Nisam išla na partyje, to mi nije stajalo. U početku sam jela po jednu, a onda sam prelazila i na
1,5-2 i to miješajući uz alkohol. A moj izlaz se i dalje nije ništa drastično produžavao. Jednostavno sam znala da
roditelji nikada neće biti ni trunku skeptični i da neće imati problem. Za ovu Novu godinu (2002.), koju sam
dočekala sa mnogo ljudi u jednom bučnom kafiću, probala sam kokain. Na kraju se ispostavilo da sam uz silne
460
208
količine alkohola, pojela četiri bobe i povukla dvije špure kokaina. A sve sa 15 godina. Godina je krenula a ja
sam se ostavila droga. Nisam uzimala ništa otprilike dva mjeseca, a onda je došao Bajram (kurban) i to se
moralo proslaviti... 2,5 bobe i prilične količine alkohola. Opet sam se ostavila tih droga do juna mjeseca na
jednoj proslavi gdje sam povukla par špura bijelog i pojela tri bobe. Pa, bukvalno nisam vidjela na oči. Mama
kad me vidjela sutradan u čudu me gledala i rekla: Jao, ti kao da si se drogirala cijelu noć! A ja sam se samo
slatko nasmijala. Vjerovatno ćeš i ti dragi čitaoče, ako ovo sada čitaš, kriviti moju majku jer nije primjetila
nikakve promjene na meni. A moraš vjerovati u moju veliku spretnost za prikrivanje i činjenicu da sam ja
uzorno dijete, odličan učenik, da nikad ne kasnim kući. To sam jednostavno ja, uvijek pazim na sitnice (sve
tačno ništa nije istina) i ne dam da sumnjaju u mene. Kako je ljeto dolazilo, i raspust, mnogo toga se izdešavalo.
Jednu noć bila sam sa jednim prijateljem koji je vukao heroin. Heroin je za mene uvijek bio posljednja stanica, i
uzimali bi ga samo đankiji, ali eto te ljetne noći dođe i meni neka jaka želja da povučem jednu malu crtu tog
prljavog praha i osjetim i njegove čari. Vjerovala sam u sebe (a u Boga?) i uvjeravala se da će mi to biti prvi i
posljednji put. Prijatelj se protivio, nije mi htio dati, ali ja uporna, kakva znam biti, nagovorila sam ga. Te
osjećaje neću opisivati jer bi me neko mogao stvarno pogrešno shvatiti. Po danu sam uzimala lexaurine, jer sam
imala nekih problema oko dečka, a često i tramale. Oni su mi davali onaj osjećaj euforije kao bobe, ali ne na
tako agresivan i lud način, nego samo onako smireno, opušteno kako ja to volim. Počela sam se sretati s
prijateljem, sve češće. I pogađate? Da, počela sam uzimati heroin, jednom sedmično, pa svaki drugi dan, a onda
i svaki dan... po 2-3 puta na dan. Bila bih sa prijateljem i u početku smo zajedno skupljali po 30 KM za pola
grama i to bi nam bilo dovoljno. Ali rekoh u početku. Vukli smo ga prijepodne, poslijepodne i navečer.
Jednostavno kad god bi bio tu, heroina nije nikada dosta. Taj osjećaj (lažne) smirenosti i smušenosti koji ti
pruža, taj laki san bez apetita (što je meni odgovaralo jer sam se katastrofalno bojala debljanja) sve su to
osjećaji koji su meni najviše odgovarali. Mama je počela da sumnja, jer sam svako poslijepodne (kad bih se
vraćala sa svojih sastanaka od prijatelja) dolazila kući blijeda, upala, velikih podočnjaka, nisam mogla ništa da
jedem, spavala bih i s njom se svađala. Stari ionako nikada nije bio u kući pa nije imao kad ni da primijeti. Na
kraju, kad se sve sabere, znali smo izvući po 3 do 3,5 grama ovog žutog, prljavog praha samo da bi se smirili i
opustili. Prijatelja su znale uhvatiti jake krize, on bi ludio da bih ja na kraju otišla i posuđivala pare od prijatelja
da bih nam nabavila makar gram. Ja nisam imala tih jakih kriza, samo bi me kosti ponekad jako boljele pa bih
uzela lexaurina i pokušala da spavam. Nije bilo dana da ne bismo uzeli heroin i tako 2,5 mjeseca. Nikad se
nismo, hvala Bogu, uboli niti smo pomislili na to. Sjetite se da je meni tek 16 godina, a, šta ja pričam. Do igle bi
možda i došli da mog prijatelja jednog dana nije uhvatila policija, i on je zbog svakakvog posla završio u
zatvoru. Izaći će za par mjeseci. Moja stara je odmah povezala neke od onih stvari s njim, ali ja sam i dalje
odlučno opovrgavala. Govorila mi je da me može odvesti u bolnicu na testiranje, i da će to sve jasno pokazati,
ali čini mi se da se sama u podsvijesti bojala rezultata pa me nikada nije odvela. Stari je poludio i pravo me
izlem'o. Ali sve te batine nisu me mogle odvratiti od misli o heroinu... niko od mojih pravih prijatelja ne zna za
209
ovu priču, i ne bih voljeda da je ikada sazna, jer mrzim razočarenja. Volim da imaju sliku o meni kakvom je ja
pravim. Svoje slabosti ne volim pokazivati. Prošla su i tri mjeseca kako sam povukla zadnji gram i prilično sam
se popravila, ali čini mi se da sanjam onaj trenutak (iluzorne i lažne) slobode, i kad ću opet osjetiti gorčinu tog
prljavog praha u grlu i kad ću opet biti u nebeskim snovima. A sjetite se da mi je samo 16 godina.”
16.1. Gradovi središta droge
Skoro da je suvišno i nepotrebno napominjati da ova djevojka sa groznom i stravičnom pričom o sebi
živi u jednom velegradu kakvo je Sarajevo. Zapravo sjedišta i središta svih visokorazvijenih civilizacija su
gradovi, posebno veliki. Veliki gradovi su centri državnog, političkog, ekonomskog, privrednog, trgovačkog,
diplomatskog, a od devetnaestog stoljeća i industrijskog umjesto dotadašnjeg krvno-srodničkog života u velikim
porodicama kao što su patrijarhalne kućne zajednice, patrijarhalne porodice, rodovski klanovi, rodovi, bratstva,
plemena sve do naroda. To je svijetla ohrabrujuća i olakšavajuća strana civilizacijskog života u gradovima ali
što se tiče dimenzije društvenog života, društvenih odnosa, procesa, veza, komunikacija i tokova u društvenom
životu, na razini društvenih pojava, dominira individualizam i egoizam a u nauci pozitivizam i scientizam, te su
s te strane gradovi idealna sjedišta, toposi, humusi i središta svih poroka: hazardnih igara, kocke i zabave,
pustolovnog podzemnog i pustahijskog noćnog života, prostitucije, alkoholizma, droge, magije (sujevjerja)
idolatrije, indiferentnosti, nihilizma, skepticizma, laicizma, ateizma, sekularizma, ironije, fantazije, utopije,
projekcije, konstrukcije, dogme i destrukcije: “Ti nipošto ne budi od onih koji Znake Allahove poriču, jer tad bi
ti sigurno među gubitnicima bio! Zbilja, oni na kojima se Riječ tvoga Gospodara obistini neće vjerovati, pa
makar njima sva znamenja došla, sve dok očima ne vide kaznu bolnu! Zašto ne bi grada nijednoga koji u Boga
povjerava, pa mu to vjerovanje od koristi bi, osim naroda Junusova?! Tom narodu smo Mi, kad se prikloni i
povrati vjeri, kaznu prezrenu otklonili u životu na Ovome Svijetu, i Mi smo im dali da uživaju do roka
određenoga! A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici?
Niko nije vjernik bez dopuštenja Allahova, On kaznu daje onima koji neće da razmisle. Ti kaži: Pogledajte sve
što je na nebesima i na Zemlji! Ali, ništa ne koriste Znaci ni Opomene narodu koji neće da vjeruje!”461
Kao što iz pustinja, sa visokih planinskih visova i iz sela kreće i razvija se život, tako se život svakog
naroda kao organske i prirodne zajednice završava u gradovima kao totalitetu građanskog društva kojeg
sačinjava zbir svih individuuma zvani nacija. Na selima se nerijetko mogu sresti pokvareni, varalice, lopovi i
lazovi, ali veoma rijetko se susreću glupi i potpuno ograničeni ljudi. Uistinu, glupi i u mnogo čemu ograničeni,
bornirani, ostrašćeni i reducirane svijesti ljudi kao debili, ahmaci, mazlumi susreću se u velikim gradovima.
461
210
Čini se da na njihovu glupost, ograničenost vidika, konzervatiziam, debilnost i retrogardnost pogleda,
jednostranost i ostrašćenost svjetonazora, koncepta i ideologije ponajprije utječu ambijent, milje i način
gradskog života, neodgoj djece i omladine, društvena nedruštvenost i irelegioznost svake civilizacije po
definiciji. Irelegioznost svjetskih velegrada i metropola svijeta po suštini i definiciji, te gubitak porodičnog,
rodbinskog, rodovskog i plemenskog života kao i gubitak autentičnog i prirodnog ambijenta na selu ljudi,
pogotovo za djecu i omladinu, unazad dva stoljeća bez teških i stravičnih posljedica nisu mogli preživjeti. Tako
ni u jednoj pustinji svijeta kao u svjetskim velegradovima među milionima ljudi, u zaboravu Boga, Sudbine,
Vjere, Prirode, Svijeta, Života, Zakona, Svrhe i Smisla, Čovjeka i Društva, ne živi više usamljenih i izoliranih
ljudi: “I pripovjedi im vijest o onome kome smo Znakove Naše dali pa se on od njih okrenu i uznevjerova u
njih, (otrgnu se odvoji se od Znakova Naših tako što u njih ne vjeruje), ali njega je šejtan slijedio i pratio i on je
među zabludjelima bio! A da smo Mi htjeli, Mi smo ga mogli Znakovima uzvisiti, ali on se predade, zakova i
ovjekovječi za zemlju, i strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga
potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće (svejedno mu je kao i narkomanu kako se sa njima postupilo,
on će dahtati kao što će se i narkoman drogirati jer je dahtanje i drogiranje u njihovoj prirodi i pogubnoj navici)!
Takav je primjer naroda koji ajete Naše poriče. Pa kazuj pripovijesti ne bi li oni razmislili! A loš li je primjer
naroda koji ajete Naše poriče, oni zlo sami spram sebe čine.”462
Pored kur'anskog kazivanja i svjedočenja o iščašenim iz svoje naravi i okvira izašlim ljudima koji se od
svoje naravi i oblika odvajaju kao zmija od svoje košuljice što se rastavlja, upečatljiv primjer, neizbrisive i
nezaboravne slike daju svi romani Dostojevskog i knjiga Dejvida Rismana “Usamljena gomila.” Život u
velegradovima daje ljudima dojam i pruža im lažnu, opaku i opasnu sliku, što za mlade naraštaje, koji raspolažu
sa neshvatljivo puno novca, bez ikakvih obaveza i radnih navika sa puno slobodnog vremena i žive život u
punoj slobodi bez ikakve komande, zabrana i ograničenja, predstavlja neotklonjivu opasnost, da se sve
istovremeno pa čak i ljudsko tijelo, dostojanstvo, čast, ugled, ime, znanje, zvanje, uživanje, odjeća, obuća,
sadržaj i smisao života i užitak raja, ljubav, naravno za novac, može kupiti i prodati. “Kada si u heroinu, u tebi
postoji druga ličnost i živiš u jednom sasvim drugom svijetu, koji se ne uklapa u mentalitet normalnih ljudi.
Rezultat svega toga je jedan stereotip koji pravi većina ljudi koja ne zna ništa o uzimanju opijata, o ovoj bolesti.
Narkoman, to je takav stereotip: on je takav i takav, on laže, krade, uništava sve oko sebe,” priznaje jedan 21-
godišnji narkoman iz Sarajeva. On jasno i rezolutno razlikuje heroin od drugih droga zato što su mu konzumenti
potpuno podređeni, predani, pokorni, od njega potpuno ovisni, čak do te mjere da su u stanju personificirati
drogu kao neku ličnost ili božanstvo bez kojeg ne bi mogli ostati u životu ni jedne sekunde a kamo li minute,
sata, dana, sedmice, mjeseca, godine: “Ja govorim On (heroin) zato što se prema njemu odnosim kao prema
nekoj osobi, zato što ima sva ta svojstva. Oblikujem ga, dajem mu neku siluetu, vizuelno zamišljenu, zato što
tako prisvaja čovjeka i daje mu drugu ličnost. U posljednje vrijeme mi je bilo preko glave tog života. Snalaziš
462
211
se, radiš nemoguće stvari kako bi se osigurao (heroin). U takvim situacijama, nije normalno šta sve čovjeku
pada na um. To je nešto poput borbe za preživljavanje, posebno oko prvog šuta. Jedan ovisnik mora skinuti
krizu, samo da bude normalan, da nema smetnje izazvane nedostatkom opijata. Meni je trebalo četiri - pet
panjeva dnevno, što znači oko 100 maraka. Ja sam to morao obezbijediti kako bih mogao izdržati dan i zaspati
navečer. Bavio sam se svim i svačim. Gdje god sam vidio da se nešto može ukrasti, ukrao sam. Danas žalim
zbog toga. Ono što je možda i najopasnije u ovome, jesu dileri. Među njima ima i seksualno nastranih, koji se
služe heroinom kako bi seksualno zlostavljali svoje klijente. Dolazio sam u kontakt s ljudima mnogo starijim od
sebe, koji svašta rade, svašta sam vidio, svašta sam probao. Sve što momku mojih godina nije trebalo. Prvih pet
mjeseci samo sam pušio travu. U to vrijeme sam počeo sretati neke ljude i bilo mi je gadno kad vidim kako se
bodu - krv. Uzeo sam jednom da probam i, eto. Sad znam da ovisim, da sam narkoman. Moja mama je prva
primijetila. Činio sam joj se jako umoran, pospan, ispada mi cigareta iz ruke. Na primjer, pišem mail na
kompjuteru i zaspim. Ona nije znala gotovo ništa. U školi su primjetili tek negdje u četvrtom razredu, jer nisam
bio problematičan đak, volio sam umjetnost, nisam se provlačio, maturirao sam s odličnim i sve to. Jednom je
profesorica pozvala inspektore. Kod mene su pronašli jednu špricu i čepiće koji se kuhaju. Malo su me ispitivali
i tako se to saznalo. Kriza je na početku problem. Stvarno si bolestan tri-četiri dana. Ne možeš da spavaš, da
jedeš, boli te sve, grozan osjećaj..., curi ti iz nosa, groznica te hvata, nemaš snage, malaksao si. To je problem
na početku. Kasnije imaš psihičku krizu. S liječenjem sam počeo kad su mi roditelji saznali. Nisu ni znali šta je
to. I ovi naši doktori. Sve se to učilo na meni. Ja sam već dosta bio zaglibio. Sada sam na metadonskoj terapiji,
oko mjesec i po, koliko ne uzimam heroin. Svako jutro imam termin, dođem i popijem dozu koju mi ljekar
propiše. Uopće nemaš potrebu za heroinom zato što metadon pokrije receptore u mozgu i kad uzmeš lijek, ne
osjetiš ga.”
Uz brigu, pažnju i pomoć roditelja punu obavezu, čuvanje i pomoć navedenom mladiću pruža i djevojka
koja se u svemu identificira i solidariše sa roditeljima mladića da ga spasi iz kandže droge. Ona od početka nije
vjerovala i imala pouzdanja u metodu liječenja u Međugorju, jer je on po njenoj procjeni i uvjerenju suviše
inteligentan za takav način liječenja grupno-radno-kršćansko motiviranim metodama: “U početku njegova
mama nije shvatila našu vezu, ali smo to riješili. Znala sam da treba otići u Međugorje, ali sam znala i da to
neće uspjeti. To uspijeva samo s osobama koje nisu toliko inteligentne.” Put skoro sve i jednog narkomana i
drogeraša kreće od trave-marihuane, kako oni kažu u žargonu - marihuana je stvar za malu djecu. Iza marihuane
slijedi hašiš, zatim extasy, zatim kokain i, konačno heroin. Ovo su osnovne i najčešće vrste droge s kojima
ponajviše i ponajčešće mladi ulaze u nepovratan tragičan život. Da bi droga bila što jača, što žešća, što
djelotvornija i razornija ona se često miješa i upotrebljava sa alkoholom. Kada nema dovoljno droge uzimaju se
i lijekovi sa jakim dejstvima na podlozi morfija. Posebno omamljujuću, opčaravajuću i opčinjavajuću, po
zdravlje razornu moć imaju kokain i heroin. Evo kratkog liječnika slenga kojem se služe narkomani: 1) trava,
gras, vutra, gandža, guja, vunija, marica-marihuana; 2) mary jane. joystick-joint (cigareta marihuane s
212
duhanom); 3) shit, tantaš-hašiš; 4) hors, žuto, downer, dop (eng. Dope) - heroin; 5) šut, šutnuti se, ufiksati se,
pući se - uzimati intravenozno; 6) panj, pack-minimalna količina droge koja se može kupiti na ulici, pakovanje;
7) gan (eng. Gun) -šprica; 8) stound (eng. Stoned) - stanje obamrlosti uslijed uzimanja droge; 9) popraviti se,
srediti se - uzeti drogu; 10) navući se - postati ovisan; 11) boba, čvrka - extasy, gudra - bilo koja droga, u užem
smislu i heroin. Sve vrste droga su opake i opasne. Međutim, sve one u odnosu na heroin izgledaju drogice a
heroin je strašna i opaka drogetina. On se od svih drugih droga razlikuje po tome što su mu konzumenti potpuno
podređeni, čak do te mjere da su u stanju personificirati heroin kao neku ličnost, idol ili totem bez kojeg ne bi
mogli ostati živi ni jedne sekunde. Baš kao što Poslanik kaže za svijest notornog i hroničnog alkoholičara:
“Mudminul-hamri keabidi vesenin - Svijest hroničnog i notornog alkoholičara ovisna je od alkohola kao svijest
idolopoklonika od idola. Zato onima koji svojim rukama, svojim sredstvima i imetkom, pored Objave, slobode,
svijesti, savjesti, razuma, uma i pameti, sami sebi opojnim pićima ili narkoticima sužavaju, blokiraju,
zaustavljaju, razaraju i uništavaju vlastitu svijest nema ulaska u Džennet.” La jedhulul-Džennete mudminu
hamrin - Notorni alkoholičar neće ući u Džennet. Sve što se odnosi na alkoholičara još u većoj i žešćoj mjeri
važi za narkomana. Zapravo, narkomani su, uslijed jake nekontrolirane i neodoljive želje za drogom, posebno
heroinomani, u stanju učiniti sve. Oni su užasna i smrtna opasnost za svijet, život, sebe, roditelje, prijatelje,
školu i društvo u cjelini. U idolopokloničkoj želji, žudnji i ovisnosti da se domognu novca za kupovinu jedne
doze, a jedan gram košta 20 KM a teškim ovisnicima dnevno je potrebno po deset grama dnevno, oni su
spremni učiniti sve, od krade do ubistva.
16.2. Šta je droga
Droge su različite hemijske supstance koje dovode do radikalnih promjena u ponašanju, postupanju,
djelima, držanju, riječima i načinu razmišljanja. Droge izazivaju najradikalniju, totalnu, dubinsku i potpunu
paralizaciju i sužavanje svijesti. Droge dovode do posljednje i najdublje perverzije, nastranosti i pervertiranosti
ljudske svijesti. U odnosu na alkohol koji postupno opija, omadijava, opčinjava, zanosi, sužava i paralizira
ljudsku svijest, droga to kod narkomana čini u potpunosti. Droga je egzamplar i svakom na isti način dostupan
primjer, znamenje i dokaz kako se čovjek i ljudi vlastitim rukama i svojim imetkom bacaju u nepovratnu prpast.
“I na Allahovom Putu dijelite, i rukama svojini u propast sebe ne bacajte, i dobro činite! Allah, zbilja, voli
dobročinitelje.”463
I male, pa čak i najmanje količine droge ubijaju moždane ćelije, što ima trajne posljedice. Moždane
čelije ugrožene i razorene od droge se ne obnavljaju. Droga onemogućava jasno razmišljanje, briše sjećanje kao
463
213
otisak duše u vremenu i prostoru i razara pamćenje. Kod djece i omladine droga onemogućava, zaustavlja i
sprječava pravilan i prirodan rast i razvoj. Ona uzrokuje izobličen, nakaradan, strašan i aprirodan izgled. Droga
je sijamski blizanac krade, kriminala, prostitucije, homoseksualizma, lezbijstva, agresivnnosti, nasilja i terora.
Zato je pod uticajem i porobljavanjem od droge moguće učiniti nevjerovatne gluposti, povrijediti i ubiti sebe ili
druge. Upotreba droge onemogućava i sprječava pohađanje nastave, studiranje na fakultetu, rad na poslu, život
u braku, porodici, školi, fakultetu, na poslu i u društvu. Uzimanje i konzumiranje jakih droga može izazvati
moždani ili srčani udar. Narkomani su u biti idolopoklonici modernog doba čiji životi, pameti, prijatelji,
zdravlje, osjetila, razumi, umovi, svijesti, savjesti, imovina, unutrašnji i vanjski životi, brakovi, porodice,
društvo, interesi, koristi, dobiti i spoznaje su porobljeni od droge. U biti droga - najveća pošast i opakost
modernog vremena i njena žrtva narkoman su posljednja i bespovratna faza iživljavanja pred samouništenje i
samodestrukciju narkomana. Na drogi svaki čovjek može vidjeti, spoznati, shvatiti, razumjeti i smisleno
povezati i zaključiti zašto Islam stvari zabranjuje ili naređuje u osnovi, u aslu, principijelno i načelno a ne
procentualno. Na drogi se vidi da i najmanja količina droge u početku sa najmanjim procentom vodi istom
završetku, kraju, dakle samodestrukciji i samonegaciji. Mudrost i veličina Islama je što Dobro i zlo sagledava u
osnovi, u korijenu, u biti i što ih naređuje ili zabranjuje u načelu i principu. Kako god se po hadisu treba kloniti
alkohola kao ključa svakog zla tako se treba kloniti droge kao najžešćeg i najopakijeg zla koja parališe i tijelo i
svijest i pamet. Bez obzira šta ljudi, pogotovo mladi, mislili o drogi: da će im otkloniti brige, skratiti dosadu,
odagnati osjećaje straha, tjeskobe i očaja, da će im pomoći da se adaptiraju i akulturiraju na društvo, da će im
pomoći da ispred sebe otklone sliku sivog, sirovog, dosadnog života, da će im pomoći da zaborave i olakšaju
svakodnevne probleme, izazove, poslove, ispite, dugove, da će kroz drogu najbrže ostvariti društveno:
upoznavanje, prilagođavanje, približavanje, asimilaciju i udruživanje sa ljudima, nažalost, droga nikada ne
rješava nego višestruko multiplicira probleme i skriva i razara prave osjećaje. Umjesto percepcije svijeta ona
ljude vodi u projekciju i imaginarnu konstrukciju života. Iz svjesnog vođi u podsvjesno, iz vizije u bolesnu
maštu, imaginaciju, halucinaciju, agresivnu utopiju, iz realnosti u irealnost, iz pameti u raspamet, iz prirode u
aprirodu. Zato za drogu kao i za alkohol po hadisu važi potpuno isto pravilo - sve što opija u velikoj količini
ono je zabranjeno i u najmanjoj količini. Zapravo njegova priroda i supstanca je ista i u najvećoj i u najmanjoj
količini. Zato nema ni jednog alkoholnog pića i droge koji su lijek nego su opasnost i bolest za ljude. Riječ
hamr u korijenu na arapskom jeziku znači pokriti ili zastrijeti nešto. U kontekstu grijeha i zabrane hamr je
nazvan tim imenom, jer sužava i blokira svijest, pokriva i zastire pamet i onemogućava je u njenoj osnovnoj
funkciji da misli, da razmišlja, da promišlja, da shvaća, da razumijeva, da smisleno povezuje, da se sjeća i veže
za Boga. Zato je svako opijajuće i drogirajuće piće hamr a sve što opija, ljudsku pamet zanosi i svijest sužava i
blokira je zabranjeno. Može se komotno kazati da je droga najradikalnija i najopasnija vrsta opijajućeg sredstva
koju šejtan koristi kao najopasnije i najopakije sredstvo u zaboravu Boga, prirode, sudbine, svijeta, sebe, života,
ljudi, znanja, morala, kulture, prava, zakona i društva. Droga je najveće zlo za narkomane i najveća opasnost za
214
društvo. Nema većeg i opasnijeg zla od droge a koje se svojim žrtvama-narkomanima prikazuje kao ljepota,
dobrota i carstvo snova. “I kad im je šejtan lijepim njihove postupke prikazao i rekao: Danas vas od ljudi
pobijediti ne može niko, a ja sam vaš pomagač! Ali kad se dvije vojske oči u oči nađoše, šejtan natrag uzmače i
reče: S vama ja ništa nemam, ja doista vidim ono što vi ne vidite (da ste moje žrtve i magarci) i ja se doista
bojim Allaha, a Allah žestoko kažnjava!”464
Kao posljednji porok i posljednja strast droga svoje žrtve-narkmane čini toliko nesposobnim,
unesrećenim, i adruštvenim da se narkomani uopće ne mogu kontrolirati i samokontrolirati, kultivirati, normirati
i normativizirati, socijalizirati i civilizirati a kamo li školovati, obrazovati, humanizirati i moralnim učiniti. “Da
li si vidio onoga ko strast je svoju za Boga svoga uzeo? Zar da takvome ti budeš zaštitnik? Zar misliš da zbilja
njih većina čuje ili umuje? Oni su kao stoka, čak su skrenuli i dalje s Puta Pravoga!”465
Ukoliko se posmatra “najbezazlenija” droga, za narkomana obična trava za djecu, marihuana, vidjet će
se da ona, odnosno THC, njen aktivni sastojak oštećuje nervne ćelije mozga, pamćenje i učenje. Marihuana
smanjuje samokontrolu, ozbiljno utiče na osjećaj za nesvijest i nemar za vrijeme, bitno umanjuje sposobnost za
obavljanje poslova koji zahtijevaju koncentraciju i koordinaciju. Ona smanjuje imunitet tijela na svaki izazov i
bolest što utiče na sve aspekte zdravlja. Marihuana onesposobljava tijelo da se bori protiv infekcija, oštećuje
plućnu funkciju, ubrzava nepotreban i neprirodan rad srca i povećava krvni pritisak. Izravno smanjuje količinu
sperme i pokretljivost spermatozoida kod muškaraca, a ima i negativan uticaj na ovulacioni ciklus kod žena.
Marihuana sa 425 hemijskih spojeva koji se prilikom pušenja razlazu u više hiljada različitih metabolita, a
mnogi od tih hemijskih spojeva su toksični i nedovoljno ispitani. Kao uvod u sve druge droge, kao navodno
najbezazlenija, marihuana napada, ugrožava i razara vitalne organe: srce, pluća, živce, krvni pritisak, mozak,
potenciju i smanjuje imunitet. Kako uočiti i raspoznati korisnika i žrtvu marihuane. Izgleda omamljen, teško i
lijeno hoda, konfuzan je i teško se prisjeća stvari koje su se nedavno dogodile, ponaša se neobično,
nepredvidljivo i reagira bez nekog naročitog razloga, ako je učenik, neredovno dolazi na nastavu,
nezainteresiran je za roditelje, braću i sestre, porodicu, rodbinu, društvo, posao ili aktivnosti u kojima je ranije
uživao. Korisnici i žrtve marihuane imaju izrazito crvene, podbuhle i natečene oči. Prepoznajte ih, ne družite se
s njima i čuvajte ih se ukoliko ne želite biti žrtve droge! Ako se marihuana smatra početnom i najbezbolnijom
drogom i narkotikom heroin se smatra čarobnom i magičnom. On je za sve narkomane idol-idola, cilj-ciljeva,
želja-želja, san-snova i božanstvo-božanstva. Heroin direktno ulazi u mozak i brzo utiče na smanjenje
pamćenja, sužava svijest, mrsi razmišljanje. Izravno djeluje na tijelo, izaziva mnogobrojne zdravstvene
probleme među koje spada i rizik zaražavanja virusom SIDE, izazivanje hepatitisa B i C i dovodi do drugih
opasnih uzročnika zaraznih bolesti. Heroin je toliko jaka droga i narkotik da veoma brzo izaziva i psihičku i
fizičku ovisnost, čak poslije i samo jedne upotrebe. Zato je to čarobna, magijska, bajkovita droga koju sanjaju i
464
465
Ku’ran (El-Furkan, 43 i 44)
215
koja je ideal svih narkomana. Njegova upotreba, što je najopasnije, stalno izaziva potrebu za većom i većom
dozom. HTV, AIDS, tuberkuloza, kriminal, nasilje, zločin, perverzija i teror sa tragičnim posljedicama su
redovan učinak i rezultat uzimanja heroina. Heroin je toliko opasan da je njegove uživaoce i žrtve radi zaštite
potrebno da raspoznaje svaki čovjek. Osobu u kandžama heroina prepoznat ćete po tihoj euforiji, tromosti i
usporenosti, usporenom disanju, izraženo suženim zjenicama, grčenju, smetenosti, letargiji, komatoznim
stanjem svijesti, plavičastim usnama i blijedom bojom kože, oslabljenom psihičkom funkcioniranju i pojačanom
pigmentacijom ispod površinskih venskih sudova. Bilo da se puši, ušmrkava ili kombinuje sa alkoholom i
drugim drogama, heroin je uvijek izuzetno opasan pa čak i smrtonosan. Uz heroin kao opasan i smrtonosan
narkotik ide i kokain. Riječ “kokain” se odnosi na drogu koja je u obliku praha “kokain” i “kristala” (crack).
Spravljen je od biljke coca te izaziva kratkotrajnu euforiju, nakon koje nastaje izraziti i teški umor,
razdražljivost, bezvoljnost, apatija i depresija. Spravlja se, nalazi se, prodaje se i upotrebljava u obliku tečnosti,
praha i kristala. Konzumenti kokaina ne mogu redovno jesti, spavati i pate od mističnih i somnanbulističkih
trzaja i grčeva. Kokain utiče i na tijelo i na emocije. Njegova upotreba narkomane čini ljutim i agresivnim,
anksioznim i paranoidnim. Njegovi ovisnici postaju ovisni samo od njega i gube svaki interes za brak, porodicu,
djecu, školu, posao, društvo, prijatelje, sport, aktivnost ili bilo šta drugo. Njihova je jedina briga, obaveza, želja
i težnja dočepati se marihuane, heroina, kokaina... na svaki način i po svaku cijenu. Na putu ostvarenja tog cilja
riječi i vrijednosti kao: vjera, etika, pravo, kultura, roditelji, rodbina, regule, prijatelji, tradicija, običaji, brak,
porodica, škola, ugled, čast, ponos, stid, karakter, dostojanstvo, uspravnost, ustrajnost, identitet, kontinuitet
memorije, društvo i društveno pa čak i djeca ne znače apsolutno ništa. Znače pod jednim jedinim uvjetom
ukoliko se mogu prodati ili opljačkati da bi narkoman došao do novca da kupi novu dozu marihuane, heroina ili
kokaina. Na primjeru narkomana koji su potpuno ovisni i zakovani u kandže droge, te poput amebe ili
paramecijuma jednoćelijskih organizama sa jednom jedinom ćelijom koja obavlja sve funkcije organizma tako i
narkomani, u totalno suženoj, izokrenutoj i izobličenoj svijesti, sav život i sve njegove funkcije i sadržaje svode
na nabavljanje i uživanje droge, najbolje se vide, zapažaju, uočavaju, razumijevaju i smisleno povezuju
slučajevi naroda navedenih u Kur'anu sa totalno izobličenom, pervertiranom, perverznom i nastranom sviješću
koja se kao svijest naroda toliko suzila, izobličila, izokrenula i iščašila da im se od svih dužnosti i zabrana
naređuje samo jedna jedina - narodu Semuda da ne zakolju i ne diraju devu kada pije vodu i pase travu ili
Lutovom narodu da ne čine posljednju perverziju u iživljavanju tj. homoseksualizam.
Isti je slučaj i sa narkomanima kao sa Salihovim, a.s. i Lutovim narodom. Sa njima je uspio onaj koji ih
uspije odvratiti samo od upotrebe droge, koja čovjeka i ljude svodi na jednu jedinu dimenziju života koja ih
vodi u sigurnu smrt a to je upotreba i uživanje u drogi kao posljednjem poroku i strasti. Tako i upotreba kokaina
traži sve veće količine a to ima za posljedicu srčani ili moždani udar, probleme sa disajnim organima i nosi rizik
zaraze virusom SIDE, hepatitisa i drugih bolesti. Osoba ovisna od kokaina prepoznaje se i raspoznaje preko
proširenih zjenica, suhe i crvene sluznice nosa, povećane i napadne komunikativnosti, halucinacija i iluzija.
216
Kokain daje ljudima lažni i iluzorni osjećaj moći i energije, ali im u biti onemogućava i smanjuje emotivne,
intelektualne, fizičke i seksualne funkcije. Kombinacija kokaina sa alkoholom i drugim drogama je toliko
opasno da može biti i smrtonosna.
Poslije marihuane, heroina i kokaina red je da se koja riječ kaže i o ecstasyu. On spada u tzv. “klupske
droge” koje se koriste na cjelovečernjim plesnim zabavama - rave zabave, u noćnim klubovima i na velikim
koncertima. Ecstasy oštećuje neurone u mozgu, štetno i razorno djeluje na čula, pamćenje, sposobnost
rasuđivanja i prosuđivanja, koncentraciju i koordinaciju. Direktno negativno utiče na tijelo, povećava krvni
pritisak i rad srca, može dovesti do srčanih i bubrežnih poteškoća. Veće doze uzrokuju probleme sa disanjem,
bacaju u komu, pa čak dovode i do smrti. Efekti i posljedice upotrebe ecstasya mogu biti i najčešće jesu
slijedeći: gubitak koordinacije i ravnoteže pokreta, mutan i zamagljen pogled, zbunjenost, depresija, paranoja i
šizofrenija, ekstremna dehidracija, dugotrajno nespavanje i trajno oštećenje mozga koji gubi sposobnost da
misli i pohranjuje podatke. Žrtve i konzumenti ecstasya se prepoznaju i raspoznaju po širokim zjenicama,
stalnom žednjenju i suhim ustima, napadnoj i izraženoj komunikativnoštri povećanoj psihomotornoj aktivnosti.
S obzirom da je droga svjetska pošast, svjetsko i općeljudsko zlo i opasnost, svjetski bauk i opasnost
nužno je staviti na uvid opasnost od inhalatora. Šta su inhalatori koji negativno i opasno utiču na mozak? To su
sredstva kao što su ljepilo ili razređivač boja, koja se ušmrkavaju sa ciljem postizanja trenutnog zadovoljstva.
Na mozak utiču brzo i snažno i mogu izazvati trajna i nepovratna fizička i psihička oštećenja prije nego što
korisnik i shvati šta se događa. Inhalatori utiču na srce. Oni uskraćuju tijelu oksigen i prisiljavaju srce da radi
nepravilno i ubrzano - što može biti rizično i opasno po organizam. Inhalatori oštećuju i druge dijelove tijela i
donose probleme: jetri, plućima i bubrezima. Hronično njihovo korištenje dovodi do slabosti mišića, smanjenje
mišićne snage, gubljenja čula mirisa i tonaliteta, osjećaja mučnine i krvarenja iz nosa. Konzumenti i žrtve
inhalatora koje inhalatori mogu ugušiti i dovesti do srčanog udara mogu se prepoznati i raspoznati preko mirisa
hemijskih preparata na odjeći, curenju iz nosa, crvenilu u očima, neugodnom zadahu koji nije posljedica slabog
stomaka i truhlih zuba, otiscima boje na tijelu i licu i pijanom izgledu i omamljenosti.
Pored marihuane, heroina, hašiša, kokaina, ecstasya, inhalatora ne smiju se zaboraviti i izostaviti ni
halucinogeni. Oni izravno utiču na mozak, pojačavaju osjetljivost čula dodira, utiču na način reagiranja na
situacije i dovode do halucinacija, opčinjavanja, pričinjavanja, iluzija, fiksacija, fascinacija, imaginacija i
fatamorgana. Od halucinogena se pričinjavaju glasovi (paranoja), slike (šizofrenija) i osjećaju stvari koje ne
postoje. Oni utiču i na srce tako što pojačavaju njegov rad i porast krvnog pritiska. Njihova upotreba dovodi do
gubitka kontrole mišića, nepovezanih pokreta, agresivnog i naslilnog ponašanja, padanja u komu, nepovezanog,
neartikuliranog i besmislenog govora. Pored flash back-ova, dugoročni razorni i zastrašujući efekti uključuju i
smanjenu motivaciju, produženu i uvećanu depresiju, anksioznost, povećan broj halucinacija, osjećaj panike i
psihozu. Pod flash beck-om se podrazumijeva vraćanje slike ili ponovno preživljavanje sumornih doživljaja u
217
dužem periodu.
16.3. Gdje se najlakše može doći do droge
Sjedišta svih poroka, strasti, interesa, perverzija i ideologija bili su i ostali gradovi. Tako je i sa drogom.
Pošto je droga postala globalni, mundijalni, totalni i univerzalni problem, ona se u svim megalopolisima,
velegradovima i gradovima svijeta može nabaviti i kupiti na aerodromima, riječnim i pomorskim lukama,
autobuskim i željezničkim stanicama, svim bioskopima i pozorištima barovima, noćnim klubovima, birtijama,
kafanama, restoranima, hotelima, motelima, bungalovima, na riječnim i morskim plažama, ulicama, avenijama,
skverovima, fudbalskim, košarkaškim, rukometnim ili skraćeno svim sportskim stadionima, u haustorima i
tamnim hodnicima stambenih gradskih zgrada, u novinskim, radio i TV kućama, u kompletnom gradskom
andergraundu.
Nažalost, droga je neizbrisivo i nepovratno ušla i u škole: osnovne, osmogodišnje, srednje ali i na
fakultete, univerzitete, akademije, studentske domove, u policiju, u vojne kasarne, među političare, glumce,
sportiste, zapravo sve ljudske strukture, zanimanja i likove života. Droga kao nezaustavljiva kuga ulazi i nalazi
se u školi i školskom dvorištu. Znaju to profesori, pedagozi, direktori, policija. Samo roditelji žive u iluziji da
droge nema u školi u koju ide njihovo dijete. Prema riječima pedagogice jedne srednje škole u Sarajevu, njihova
škola je imala problema sa drogom, “ali ništa strašno, to je uglavnom trava (misli se rnarihuana).” Učenici te
škole, kroz smijeh, dodaju da se “trava puši u WC-u i to je “normala.” Druga pedagogica, mrtva-hladna kaže da
njihova škola ima problema s drogama, ali to su po pravilu djeca koja nisu iz Sarajeva nego iz ruralnih
područja. Očigledno toj pedagogici i njenoj predrasudi o Sarajlijama i nesarajlijama ništa ne znači izazov i
opasnost od droge. Neovisno od te pedagogice koja misli da su Sarajlije, zato što su Sarajlije, imune na drogu
činjenica je da veliki broj djece još u osnovnoj školi dođe u kontakt sa marihuanom, dok se taj procent
udvostruči u srednjoj školi. Mada Bosna i Hercegovina nije neki narko-Čikago, ipak na svjetskoj narko-
transferzali, iz putujućih narko-kontingenata nešto ostane i u BiH. Bez obzira što Bosna i Hercegovina nema
klasičnih narko-bosova, onih filmskih, velikih bosova.
Takvih je najviše u Albaniji, odakle i dolaze najveće količine pošasti 20. stoljeća, a izgleda i ovog 21.
Ali, zato ima i onih dilera koji rasparčavaju po desetak grama heroina, prodaju po nekoliko stotina tableta
ectasya ili nekoliko kilograma marihuane. Da bi što više zaradili, često kokain miješaju s brašnom, šećerom,
gipsom, mlijekom u prahu. Jedan od policijskih inspektora konstatira: “Ovaj posao radim više od 20 godina, ali
prljavije droge kao što je ova na tržištu BiH nikada nisam vidio. To i nije droga, to je otrov.” Jedno je sasvim
sigurno - što je zapadnije, sve je skuplje. Tako jedan kilogram marihuane u Albaniji i Crnoj Gori košta između
218
150 i 300 KM. u manjem entitetu BiH između 400 i 500, a na teritoriji Federacije BiH dostiže cijenu od 1.000
do 1.200 KM. Na prvom mjestu u BiH, po dilanju, je Sarajevo. Prema policijskim informacijama i podacima,
opasno mu se približavaju Tuzla, Bijeljina, Banja Luka, Mostar i Zenica. Po pravilu, droga prvo dođe u RS
preko Beograda, Niša i s Kosova. Sam ustroj Bosne i Hercegovine i njena podjela na entitete kao da je naručen i
konstituiran po mjeri i želji narko-dilera. Slikovito rečeno, ako policija Sarajevskog kantona sazna da jedan
diler sa područja drugog kantona a kamo li RS djeluje i rasparčava drogu u Sarajevu, ona prije bilo kakve akcije
mora izvijestiti i konsultirati Federalni i Kantonalnu MUP odakle je diler. Ako se zna da efikasnost ovakvih
akcija ovisi od tajnosti i brzine, onda dok je državnih, federalnih, entitetskih i kantonalnih MUP-ova narko-
dileri koji djeluju kao jedna svjetska dilerska porodica mogu mirno spavati i basnoslovnu zaradu od droge
slagati. Zato država organizirana kao naša, uopće nije problem da bude jedna od narko-ruta koje kreću iz
dalekog Pakistana i Afganistana. Kada preko granica BiH pređu kamioni i kamioni puni cigareta i alkohola
kako ne bi i zašto ne bi pet ili deset kilograma heroina. Ovo su uobičajeni svjetski putevi droge i mjesta gdje se
ona konzumira, distribuira, dila, prodaje i kupuje. No, ipak je neobično i neuobičajeno da se droga dila i prodaje
u hramovima, manastirima, crkvama, havrama, pagodama, bazilikama, katedralama. Ali kako napisa Ernest
Bloh, davno su se izmiješale nebeske i zemaljske karte, a Meša Selimović da što postoji više svetih mjesta iza
kojih se ljudi kriju to postoji veća i opasnija mogućnost za njihovo grijšenje, tako su riječki inspektori uhapsili
troje mladih ljudi koji su pokušali dilati drogu u crkvi. Zapravo u rasparčavanju droge nema više svetih mjesta i
institucija. Oni bježe bilo kamo da bi bili što manje upadljivi i da bi izbjegli policiju.
16.4. Ko su dileri
Kao što je mit šejtanska objava a magija religija mita, tako su dileri šejtanski raznosači i preprodavci
najvećeg zla današnjice - droge: “Zaokuplja vas samo nadmetanje u zgrtanju imetka. Sve dok grobove ne
posjetite! A, doista, ne valja tako, saznat ćete svakako! 1 opet, zbilja, ne valja tako, saznat ćete svakako! Ne
valja tako, nek' znate jamčano. Džehennem ćete vidjeti sigurno! I opet, zbiljaćete ga vidjeti očigledno! A potom
ćete, toga Dana, za slatki život pitani biti, pouzdano!”466
“Teško svakom klevetniku podrugljivcu, koji samo blago zgrće i broji ga, misleći da će blago njegovo
vječnim učiniti njega! A ne valja tako! On će, zbilja u Džehennem bačen biti! A šta je Džehennem - znadeš li ti
- Vatra Allahova razbuktala (koja se ne gasi), koja će dopirati do srca, koja će iznad njih biti zatvorena i
sklopljena, po stubovima raširena!”467
466
467
Ku’ran (El-Humeze. 1-9)
219
Dileri su takvi neljudi - monstrumi da ih interesira samo zarada bez obzira što ta zarada konzumentima
njihove robe donosi smrt i od insana proizvodi hajvana. To je najopakija i najopasnija sorta idiota današnjice.
Može li se njima suditi? Pravo kaže može i mora: “Sudski proces je jako spor. Događa se da ljude pozovu na
glavni pretres, a prošlo je možda i tri godine od podnošenja krivične prijave. Mi imamo slučajeva kada je protiv
jednog istog lica u te tri godine podneseno naredne tri prijave. Često dolazimo u situaciju da nam neko kaže
kako ne radimo svoj posao, jer neko radi s drogom a nije kažnjen. Mi svoj dio posla uradimo, mi čovjeka
predamo tužilaštvu, ali ljudi, izgleda, različito tumače zakon. Ja u svojoj karijeri još nisam doživio da je neko
kažnjen najstrožom kaznom. Prošle godine pronašli smo 1.200 tableta ecstasya što, prema našim podacima,
predstavlja jednu od najvećih zaplijena te izuzetno opasne droge. Čovjek kod koga smo pronašli te tablete dobio
je oslobadajuću presudu. Mi smo pomalo razočarani kada čujemo da je neko osuđen na šest mjeseci uslovno za
prodaju droge.”
Drugi policajac nastavlja priču svog kolege: “U jednoj ovogodišnjoj akciji uhvatili smo dilera koji je u
automobilu imao pet kilograma marihuane. Naravno, poslije hapšenja preduzeli smo sve zakonske korake:
pritvor, krivična prijava. Na red je došlo i suđenje, bolje reći farsa. Pazite, dokazi su tu, pet kilograma
marihuane. Njegov branilac nakon pretresa iznosi završnu riječ i kaže: Poštovani sude, moj klijent je briljantan
um, pogledajte samo njegove ocjene s fakulteta. On ima namjeru upisati magisterij. On se jednostavno morao
baviti ovim poslom kako bi se iškolovao, izdržavao i nastavio svoju fantastičnu karijeru. Smatram da bi
zatvorska kazna bila kontraproduktivna za naše društvo kojem moj klijent sutra itekako može pomoći. Zato,
časni sude, imajte u vidu ovu činjenicu. E, tu ja više nisam mogao izdržati. S mjesta predviđenog za one koji
prate suđenje, burno sam reagirao i rekao: Sram vas bilo, šta to govorite? Možda je istina da je na taj način
finansirao svoje školovanje, ali istina je i da je školovanje za bar 150 dječaka i djevojčica, kojima je prodavao
marihuanu, doveo u pitanje. Sram vas bilo. Baš sam to rekao. Iz sudnice sam ispraćen s obezbjeđenjem. A
dilera je sudsko vijeće na čelu sa sudijom I. D. Osudilo na godinu dana uslovne kazne.”
Poznavaoci upućeni u problematiku dilera sa drogom ističu da je zakon kao zakon dobar, ali su problem
dugotrajni procesi i minimalne kazne što ne djeluje ni preventivno ni pozitivno. Dugotrajni procesi i blage
kazne uz velike zarade dilera podstiču preprodaju i širenje droge poput kuge. Tako je u kontroli od 25.12.2001.
do 25.12.2002. godine na teritoriji Sarajeva pronađeno i oduzeto 41,372 kg i 51 stabljika marihuane, 392,6
grama heroina, 49 grama spida, 63 tablete i 2,3 grama ecstasya, te manje količine hašiša, opijuma i LSD. Meta
dilera kao mušterije, kao recipijenti, kao objekti-žrtve i kao kupci su svi mladi ljudi, učenici, studenti, glumci,
novinari, sportisti i poznate ličnosti. Dileri posebno biraju i ciljaju na dobre učenike i studente jer od njih niko
ne očekuje da budu narkomani. Ipak, najviše se vrzmaju oko mladih ljudi čiji roditelji imaju puno novca a koji
ga djeci daju u neograničenim količinama.
220
16.5. Ima li religija i društvo odgovor na fenomen i pošast droge
Čini se u “Zakonima” Platon primjećuje i zaključuje da u povijesti svijeta ni jedno društvo, zajednica i
narod nisu nestali usljed bijede i gladi nego radi nemorala. Današnji način života ljudi, posebno u
megalopolisima, metropolama, velegradovima i gradovima, daje im dojam i pruža lažnu, opaku i opasnu sliku,
da se sve istovremeno pa čak i ljudsko tijelo, dostojanstvo, čast, ugled, ime, znanje, zvanje, ljubav, roditeljska
briga, rodbinska pažnja, prijateljstvo, društvo, naravno za novac, može kupiti i prodati. Materijalno blagostanje i
dostupnost sveg vanjskog izobilja - sve što postoji i izloženo je na izlozima, ponajviše mlade naraštaje i sve
nezrele i nedorasle osobe, bez obzira koliko im je godina, izvodi iz pravog života, koji, ipak, kako tvri Max
Weber, počiva na duhovno-religijskim, moralno-etičkim i tradicijsko-kulturnim korijenima. Osnovna odlika i
kvaliet ljudskog života na Ovom svijetu jeste da, živeći pravi i istinski život, čovjek i ljudi žive u pomirenosti sa
Bogom, sa samim sobom, sa svemirom, sa prirodom, sa suncem, sa mjesecom, sa zvijezdama, sa planinama, sa
anorganskim, organskim, biljnim i svim ljudskim svjetovima kojima je stalo do reda, poretka, istine, pravde i
zakona: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spominje, smiruju! A doista, srca se smiruju pri svakom
Allahovom spomenu! Blago li se onima koji vjeruju i rade dobra djela, njima prebivalište divno bit će! A tebe
smo Mi tako zajednici jednoj poslali, prije koje su bile i nestale druge zajednice, da bi joj kazivao ono što ti
objavljujemo Mi, jer, poriču Milostivog oni. Ti kaži: On je Gospodar moj, drugog Boga nema osim Njega! Na
Njega se ja oslanjam. Njemu mi je povratak!”468
“A, doista, one koji vjeruju i rade dobra djela Gospodar njihov Pravom Stazom uputit će zato jer vjeruju,
i rijeke ispred njih u bašćama zadovoljstva teći će! Dova njihova u vrtovima bit će: Allahu! Samo si slavljen Ti!
A pozdrav njihov. Neka je selam na vas! I dova potonja: Sva hvala nek' je Allahu, svih svjetova Gospodaru!
Kad bi Allah ljudima zlo brzo davao kao što im dobro, kad ga traže, podaruje, doista bi im kraj njihov došao!
Ali Mi one ljude koji u susret s Nama ne vjeruju u zabludi njihovoj ostavljamo pa oni tumaraju!”469
“Allah je Onaj Koji je smiraj u srca vjernika spustio, da bi vjerovanje na vjerovanje svoje povećali...”470
Prvi zaborav, prvi nered, prvo iščašenje, prvo izobličenje i prvi nemir jeste zaborav Boga. Iz zaborava
Boga slijedi poniženje i kazna zaborava sebe, zaborava ljudi, zaborava života, zaborava svijeta i zaborava
svemira. “O vjernici, bojte se vi Allaha, i neka svaki nefs (duša) gleda šta je za sutra pripravila! I bojte se
Allaha! Doista je Allah obaviješten o svemu šta činite vi. I ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili pa je
Allah učinio da i oni zaborave sami sebe! Takvi su griješnici. Nisu jednaki Vatre stanovnici i Dženneta
468
Ku’ran (Er-Rad, 28-30)
469
470
Ku’ran (El-Feth, 4)
221
stanovnici, Dženneta stanovnici to su oni koji su pobjednici.”471
U zaboravu sebe kroz zaborav Boga ljudsko srce postaje prazno a duša pusta: “A ko se okrene od
Opomene i Upute Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa.
Gospodaru moj! - upitat će on - zašto si me slijepa proživio kad sam već vidjelac bio? Eto zato jer su ti Znaci
Naši dolazili - reče On - pa si ih zaboravljao, a tako ćeš i ti zaboravljen biti! A tako ćemo Mi kazniti one koji su
pretjerivali i koji u Znake Gospodara svoga nisu vjerovali. A patnja Svijeta Onoga doista je žešća i vječna! Zar
nisu upućeni koliko smo Mi pokoljena prije njih uništili, po čijim staništima hodaju oni? Doista, u tome su
Znaci i za ljude umne!”472
Čak i grijeh počinjen u nenamjernom zaboravu kada čovjek slabi vezu sa Allahom i upada u klopku
šejtana, ugrožava osnovnu ljudsku narav, ljudski status, položaj i mjesto boravka, što se najbolje očituje i
svjedoči kroz narkomane, nego gubi i formu, okvir, oblik i suret u kome Allah želi da čovjek bude, čovjek sa
vanjskom odlikom nad svim stvorenjima, a to je unutrašnja odjeća i vanjska zaštita od grijeha strasti i poroka. Iz
pozicije vjere i sa stajališta kvaliteta života, ovisno od toga da li ljudi ostaju u takvaluku - stalnoj i punoj svijesti
o Allahu, dž.š., ili zapadaju u kompletni, stalni i trajni Nisjan - zaborav Allaha, dž.š. i Njegovog Puta i Uputa,
jedni ljudi na Dunjaluku (pravi, prirodni, predani, pokorni, uspravni i ustrajni vjernici) žive isključivo u ime
Allaha, dž.š., dok drugi, tj. griješnici žive sa ciljem da bi uživali, a treći se samo iživljavaju. Vjernici, podareni
Allahovom Uputom u slobodi, milošću, dobrotom i darom da se živeći na Ovom svijetu i koristeći sve Njegove
blagodati, ljepote, nimete, fadilete, ukrase i koristi, u okviru i granicama Allahovih propisa, i isključivo u ime
Njega, neprestano se sjećaju, misle i pripremaju i za Onaj svijet ili Ahiret. Tako, pravi vjernici koji život žive, u
ime Allaha, a ne žive radi uživanja i iživljavanja, nikada ne prodaju Onaj svijet, za Ovaj niti se odriču i poriču
Ovaj svijet za Onaj svijet. Zapravo, ljudsko srce i duša, hoće, traže, teže i probijaju se ka Bogu. Vjera je u biti
po mnogo čemu stvar srca i duše. Ona se kao potreba, iz perspektive čovjeka, temelji u ljudskoj naravi u
ljudskoj potrebi da nadraste svoje relativno, ograničeno i neumitno prolazno ljudsko biće i da se približi ka
Jednom, ka Apsolutnom, ka Istinitom. Zaborav Allaha, dž.š. i Njegove Objave, Opomene, Upute i Putokaza,
neminovno svodi ljude na bića i stvorenja jedne dimenzije, jedne perspektive, jedne vizije, jedne mogućnosti i
jedne šanse i gubljenja mjere, ravnoteže, sredine i sinteze. Takvi su ljudi, narkomani pogotovo, u stanju stalnog
Nisjana - zaborava i halucinacija, gube tlo pod nogama, reda, poretka, sistema, mira, sigurnosti, smisla i
koncentracije života i prelaze u potpunu dekoncentraciju, nemir, nesigurnost, neizvjesnost, nemar,
neproduktivnost, nihilizam, skepticizam, apsurd, besmisao, nered, neporedak, nesistem i nekonzistentnost
života. U toj i takvoj situaciji čovjek i ljudi neumitno gube uspravnost, ustrajnost, dosljednost, postojanost,
sigurnost, mudrost, mjeru i umjerenost, koncentraciju, moć dijaloga, govora i razgovora - narkomani neprestano
šute, i tada iz života kao pomirenosti sa Bogom i svjetovima prelazi u radikalnu fazu uživanja. Zaboravom
471
472
Ku’ran (Tā-Hā, 124-128)
222
Allaha, dž.š. i Njegove Opomene i Upute, ljudi izlaze iz sebe, a kad nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema
drugima, a ne prema objavljenoj Uputi i Istini i vrijednostima. U takvom stanju, ljudi se ospoljavaju, postvaruju,
materijaliziraju, fetišiziraju, mlađi podliježu strastima, porocima, modi, igri, a stariji podliježu interesima,
koristima, materijalnim dobrima, časti, slasti i vlasti.
Kada ljudi iziđu iz života u uživanje, oni zapadaju u zaborav Boga i samozaborav sebe, -nema većih
svjedoka od narkomana, potpuno gube smirenje, strpljenje, unutarnji mir i ravnotežu. Hegelijanskim jezikom
kazano, u dječačko-mladićkom dobu duh se zakiva i obožava strast. To ima rezultate i posljedice - blokadu
osjetila, isključenje razuma i razumijevanja i uma i umovanja i svođenja čovjeka na niže razine od životinje u
kakvom su stanju svi teški narkomani. Sklonost nekontroliranim strastima i porocima vodi ljude, pa naravno i
one sa muslimanskim imenima, koji žive zaborav Boga i samozaborav sebe, perverzijama, a fenomeni
perverzija su: pedofilija, uniseks, sodomija (homoseksualizam i lezbijstvo, kloniranje, tranvestizam). Ljudi,
porobljeni i okovani strastima i porocima, što se najbolje vidi na notornim alkoholičarima i narkomanima
postaju lutke, instrumenti, automati i žrtve šejtanove: “O vjernici! Doista su alkohol, i kocka, i kumiri, i strelice
za vračanje, bajanje, gatanje i proricanje života i subine, ružne, opake opasne i odvratne stvari, posao šejtanski.
Svega toga se klonite, da biste postigli što želite. Šejtan vinom (alkoholom - svim što opija i zanosi svijest) i
kockom hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci i da vas od sjećanja, mišljenja i spominjanja Allaha i
od salata odvrati pa, hoćete li vi s tim prestati?!”473
U suštini, šejtan krajnjim strastima i najopakijim porocima kao što su alkohol i droga kao odvratnim,
razvratnim, perverznim stvarima i svojim originalnim proizvodima, želi ljude udaljiti od Allaha, dž.š. i obreda
salata koji nas, izravno, direktno, neposredno i bez ikakvih personalnih i institucionalnih posrednika, veže za
Njega. Kada to postigne onda među slabije i nezaštićene, u grijehe, strasti i poroke utonule i u šejtanske kandže
zakovane ljude kao što su pijanice i narkomani, ubacuje neprijateljstvo, nepravdu, nepovjerenje, neslogu,
nesaradnju, nesolidarnost, nekomunikaciju, mržnju, svađu, psovku i tuču. Kada šejtan čovjeka porobi strastima,
zakuje porocima alkoholom i drogom, i poklopi dunjalučkim koristima i ukrasima, i dovede ga u fazu i stanje
zaborava Boga i samozaborava sebe čovjek iz kvaliteta života nepovratno i neumitno prelazi u kvantitet
nezaustavljivo prolaznih uživanja. “Znajte da samo izdvojeni život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra,
zabava i razonoda, i uljepšavanje i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je
bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju
skršilo. A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo, život na Ovom svijetu je samo
varljivo naslađivanje.”474
“Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim oni žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni (trkaći)
473
Ku’ran (El-Maide, 90 i 91)
474
223
konji, stoka i usjevi. To su samo uživanja na Ovom svijetu, a najljepše mjesto povratka je u Allaha.”475 „Svako
živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plaće vaše, i ko bude od vatre udaljen i
u Džennet uveden - taj je postigao što je želio, a život na Ovom svijetu je samo metau-1-gurur - varljivo
prolazno uživanje”476 “Život na Ovom svijetu je samo igraj zabava, a Onaj svijet je, zaista, bolji za one koji se
Allaha boje. Zašto se ne opametite?”477 “Imetak i sinovi su prolazni ukras samo na Ovom svijetu Dunjaluku, a
dobra, u ime Allaha učinjena, djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i u ono u što
se čovjek može pouzdati.”478 “Vi ćete, sigurno, biti iskušavani u imecima vašim, i životima vašim, i slušaćete
doista mnoge uvrede od onih kojima je data Knjiga prije vas, a i od mnogobožaca. I ako budete izdržali i Allaha
se bojali, pa tako trebaju postupati oni koji su jakom voljom obdareni”479 “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje
malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine (usjeve). A ti obraduj izdržljive,
one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti. Njih čeka oprost
od gospodara njihova i milost, oni su na Pravom putu!”480 “Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja samo da bi od
Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će usljed toga žaliti i na kraju će pobijeđeni biti. A
oni koji ne budu vjerovali u Džehennem bit će protjerani.”481 “A prilozi njihovi i korisni poslovi neće biti
primljeni zbog toga što u Allaha i u Njegova Poslanika ne vjeruju, što s prednošću salat ne obavljaju i što samo
preko volje udjeljuju. Neka te nikako i nikada ne oduševljavaju imanja i kapitali njihovi, a ni djecanjihova!
Allah hoće da ih njima kazni na Ovom svijetu i da skončaju kao nevjernici.“482
Zar ima većeg poniženja, bola, muke, patnje i kazne roditelju na Dunajluku nego gledati svojim
vlastitim očima svoje vlastito dijete koje je narkoman i u kandžama droge i sudbinom u rukama dilera. Čime
takvo dijete i u čemu može pomoći svoje roditelje i kako i na koji način roditelji mogu spasiti svoje dijete iz
kandži droge i okova gotove i sigurne smrti: “Mi im dajemo da kratko i ograničeno uživaju, a onda ćemo ih
natjerati u patnju neizdržljivu. O ljudi, bojte se gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj djetetu svome
neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa
neka vas nikako život na Ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba”483 “Zažaliće nevjernici
često što nisu postali muslimani. Pusti neka jedu i žderu i naslađuju se uživanja i iživljavaju se, i neka ih zavara
prazna i pusta nada - znaće oni!”484 “To su oni koji su život na Ovom svijetu pretpostavili onom na Onom
svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će im iko u pomoć priteći”485 U fazi uživanja svijest ljudi zapada u
475
476
Ku’ran (Ali Imran. 185)
477
478
Ku'ran (El-Kehf, 46)
479
Ku'ran (Ali Imran, 186)
480
Ku'ran (El-Bekare, 155-157)
481
482
Ku’ran (Et-Tevbe, 54 i 55)
483
Ku’ran (Lukman 24 i 33)
484
Ku'ran (El-Hidžr, 2 i 3)
485
Ku'ran (El-Bekare, 86)
224
zamku perfekcionizma da se u svemu bude najbolji, najuspješniji, najostvareniji i najzapaženiji. Kada se sve
izvana ostvari i postigne, dolazi se do apsurda - jer svaki ovozemaljski interes, korist, dobit, izazov, stvar i cilj,
kada se u potpunosti ostvare, ili svaki dan, bez mogućnosti ostvarenja, posmatraju na izlozima velegrada ili
gledaju preko TV reklama, gube smisao i svrhu ili čovjek i ljudi zapadaju u omađijanu iluziju da mogu
posjedovati i uživati sve. Sa stajališta kvaliteta i od Stvoritelja određenog sadržaja i smisla života ljudi, ovisno
od toga da li su pravi i potpuni vjernici, ili svjesni, namjerni, uporni i sistemski griješnici ili nevjernici, mušrici i
nepovratni griješnici dok su na Dunjaluku mogu živjeti, uživati i iživljavati se. Samo na Dunjaluku vjernici žive
zato što postoje, rade i žive u ime Boga, griješnici samo uživaju a ne žive zato što žive da bi uživali i prolaznost
slavili a djeca nevjernika, mušrika i nepopravljivih griješnika niti žive niti uživaju nego da bi se iživljavala. To
je teža i najopasnija faza života koja vodi kraju i nestanku jer ona vodi besmislu, besadržaju, bescilju života,
dosadi i apatiji i ponavljanju roditeljskog načina života tj. uživanju a to šejtan ne dopušta da djeca oponašaju i
ponavljaju roditelje. Iz uživanja šejtan djecu nevjernika, mušrika, nepovratnih griješnika, mudžrima, fasika,
sekularista, nihilista, materijalista, skeptika vodi direktno u apsurd života, u perverziju života, u drogu života, u
iživljavanje života, u kraj života, u smrt života: “Vi ste poput onih prije vas! Samo, oni su u odnosu na moć od
vas bili jači, i imetka i djece više su imali! Naslađivali su se u svom udjelu ovosvjetskome, a i vi se naslađujete
u svom udjelu ovosvjetskome, kao što se i oni prije vas naslađivahu u udjelu svome, i u razvrat se upuštate kao
što su se i oni upustili! Takvima su propala njihova djela i na Ovom i na Onom Svijetu, takvi su stradalnici
pravi! Zar im nije stigla vijest o onima što bijahu prije njih?! O narodu Nuhovu, i Adu, i Semudu, i narodu
Ibrahimovu, i stanovnicima Medjena, i o ljudima prevrnutih naselja!! Njihovi poslanici su im dolazili s Jasnim
Znacima, i Allah nije nikakve nepravde nanosio njima, sami su je sebi nanosili.”486
Narkomani su najočigledniji primjer da ljudi sami sebi nepravdu, nasilje, zlo i teror čine i da im je od
samih sebe i od drugih ljudi zlo a od Allaha samo dobro. U iživljavanje su uvijek išli očajnici koji nemaju ništa
- El-fakru nisful-kufri - siromaštvo je pola nevjerovanja, kaže Poslanik, a žele sve, i oni koji izvana imaju sve, a
iznutra su pusti, lahki i prazni kao šuplji, uspravljeni i na nešto naslonjeni balvani. Mora se znati i još više
vjerovati da samo vezanost za Boga ne gubi smisao i cilj, neovisno od toga ostvare li se ili ne zemaljski interesi.
Zato su žrtve svih poroka, strasti, perverzija, pa i najopasnijeg - droge, tri vrste ljudi: oni koji izvana,
zahvaljujući civilizaciji, imaju sve a prazna srca i duše, očajnici i iščašenici, koji izvana nemaju ništa a prazna
su im i srca i duše te neodgojena omladina. Nepobitna je činjenica da se droga najviše troši u najrazvijenijim i
najsiromašnijim zemljama svijeta. Ona kreće iz Afganistana i Pakistana (najsiromašnijih zemalja), a završava u
SAD, Japanu i Zapadnoj Evropi (najbogatijim zemljama svijeta). Neko će razložno kazati - Dobro, imućni troše
drogu u zaboravu i obijesti, ali šta je sa bijedom i sirotinjom? Kao što bogataši u obijesti i zaboravu Boga i sebe,
troše drogu iz obijesti i usiljenosti, tako sirotinja koja nema vjeru u srcu kao nadu i utjehu, troši drogu iz očaja i
beznađa. Sa stajališta Islama, na temelju Kur'ana i Sunneta: alkohol, droga, kocka, idolatrija i magija imaju istu
486
Ku’ran (Et-Tevbe, 69 i 70)
225
i veoma tešku kvalifikaciju - šejtansko djelo, šejtanski put, odvratna stvar - Ridžsum minamelis-šejtan. Sa
stajališta svakog čovjeka pojedinačno, što je neizbježni usud ko postane žrtva toga: alkohol, droga, kocka,
kipovi i magija učine čovjeka svojim ovisnikom, idolopoklonikom i robom, razore u njemu sistem moralno-
etičkih vrijednosti, kriterija i sudova, iščupaju Tevhid i Kelime, - šehadet, pomrače mu razum i um, rastoče i
razore osjetila, suze mu i blokiraju svijest a razore savjest tako da gubi unutarnji moralni zakon ili ogledalo duše
u sebi na temelju kojeg svoje ili bilo čije drugo ponašanje, djelo, riječi, postupke, držanje i karakter procjenjuje
kao dobro ili loše, pravedno ili nepravedno, istinito ili lažno, i na kraju, nakon razorene njegove unutarnje
supstance, skidaju njegov vanjski okvir, oblik ili formu, odnsono slobodu i svode čovjeka na animalnost i
protočni bojlerčić grijeha.
Da droga čovjeka uništava kako izvana tako i iznutra, veliko je svjedočanstvo i knjiga Bruna Bissia
Psiha i droga u prijevodu rahmetli Nerkeza Smailagića. Tako notorni i zagriženi konzument droge postaje
ovisan od nje kao idolopoklonik od idola kao lažnog boga, kockar od kockarnice i zavedena osoba od maga -
sahira. Upravo na suštinu ovisnosti i opasnog oblika autoropstva, autodestrukcije, autoalijenacije,
samouništenja, samorazaranja, samonegacije, bježanja od identiteta, digniteta, autoriteta i nedržanja do sebe,
kroz idolatriju, magiju, alkohol, druga opijajuća i omamljujuća sredstva, a droga je najveće i najopasnije,
upozorava Kur'an i Poslanik Islama: “I kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: Zar kumire božanstvima držiš? Ja
smatram da ste i ti i narod tvoj u zabludi očiglednoj.”487 Narod ovaj naš prihvatio je pored Njega druge bogove,
pa zašto onda o njima jasan dokaz ne donese?! I ima li silnika većega od onoga ko laž iznosi na Allaha!”488 oni
mimo Allaha pri hvataju božanstva, da im ona budu ponos i slava! Tako ne valja! Božanstva će poricati da su
im oni robovali i bit će protiv njih! Zar ne vidiš da Mi šejtane šaljemo na nevjernike, da ih na zlo (drogu)
navraćaju? Zato, ne požuruj im propast ti, dane im polahko odbrojavamo Mi!”489 “Zar da oni osim Njega
(Allaha) prihvataju još bogova?! Ti kaži: Donesite dokaz vaš! Ovo je Opomena onih koji su moji i Opomena
onih prije mene! Ali, njih većina Istinu ne zna, pa se okreću stoga! Prije tebe nismo Mi nijednog poslanika
poslali a da mu nismo objavili. Doista, nema Boga osim Mene, zato Meni robujte! Slavljen On nek'je!” “Zar će
ta božanstva koja su oni sačinili od Zemljišta da prožive? Da na nebesima i na Zemlji ima još bogova osim
Allaha, poremetili bi se i nebesa i Zemlja! Pa nek' je uzvišen Allah, Gospodar Prijestolja iznad toga što Mu
pripisuju oni! On neće pitan biti za ono što čini, a oni će biti pitani”490 “I uzimaju pored Njega druga božanstva,
koja ne mogu stvoriti ništa, a i sama su stvorena, i sebi ne mogu nanijeti ni štetu niti korist osigurati kakvu, niti
su u stanju usmrtiti, život podariti, niti iznova proživiti!”491 “Zar da ja osim Njega (Allaha) prihvaćam druga
božanstva, ako Svemilosni hoće da mene zlo snađe, zagovaranje njihovo ništa mi koristiti neće, i ona me neće
487
Ku’ran (El-Enam, 74)
488
489
Ku’ran (Merjem, 81-84)
490
491
Ku’ran (El-Furkan, 3)
226
izbaviti, i ja bih tada doista bio u očitoj zabludi!”492 “Već pored Allaha prihvaćaju božanstva druga ne bi li im
pomogla ona! A pomoći im neće moći, a oni su njima vojska poslušna!”493 “Pa zašto im nisu pomogli oni koje
su oni mimo Allaha uzimali, da im budu posrednici pribUžitelji i bogovi?! Nisu, već su od njih iščezli. A to je
bila njihova laž kojii su smišljali.”494
“Ima ljudi koji kumire, a ne Allaha, uzimaju, pa ih vole kao što se voli Allah! Ali, oni koji vjeruju,
Allaha još više vole! O, da samo zločinitelji znaju, kad budu ugledali patnju, da će samo Allah posjedovati moć
svu, i da će Allah žestoko kažnjavati! Kad se budu vođe odricale vođenih, i kad će im, dok patnju gledaju, sve
veze njihove biti pokidane! A vođeni će povikati: E, kad bismo samo još jedanput da se vratimo, pa da se i mi
njih odreknemo, kao što su se i oni nas odrekli! Tako će im Allah za njih pogubna djela njihova predočiti i iz
Vatre oni neće izlaziti!”495 “I kad bi ti Sljedbenicima Knjige donio sve dokaze, oni ne bi slijedili tvoju Kiblu. A
ni ti nećeš slijediti njihovu Kiblu niti će neki između njih slijediti Kiblu nekih drugih! A ako bi ti, nakon što ti je
Istina od tvoga Gospodara došla, slijedio njihove strasti, tada bi ti, zbilja bio od zločinitelja!”496 “S tobom
nikako i nikada neće biti zadovoljni ni Jevreji, ni kršćani sve dok njihovu vjeru ne budeš slijedio ti! A ti kaži:
Allahova Staza jeste Staza istinska! A ako bi prohtjeve i strasti njihove slijedio nakon Znanja koje ti dolazi, od
Allaha te niko zaštito ne bi, niti potporu pružio ti”497 “O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Allaha
pravedno svjedočite, makar to bilo i na štetu vašu, ili na štetu roditelja vaših, ili na štetu bližnjih vaših, bili oni
imućni ili bili siromašni - pa, Allah će o njima brinuti! I strasti ne slijedite, pa da tako nepravedni budete! A ako
krivdi nagnete, ili svjedočenje izbjegavate pa, Allah doista sve zna šta vi činite.”498 “O Davude! Mi smo te
povjerenikom na Zemlji učinili pa ljudima po pravdi sudi, i za strašću se ne povodi, da s Allahove Staze ne
skreneš ti! Doista, oni koji zavode sa Allahove Staze, njima pripada kazna žestoka za to što su zaboravili Dan
polaganja računa.”499 Kao izravan šejtanov izum, djelo, praksa, odvratna stvar, podvala i zamka, šejtan sa
alkoholom, drogom i svim omamljujućim sredstvima te kockom, kipovima, vračanjem i čvaranjem ne razara i
ne uništava samo pojedince, brakove, porodice, rodbinu, komšije, bratstvo, rod, pleme, narod, nego ljudstvo
uopće. Pomoću ovih odvratnih, opakih i opasnih stvari, kao svojih otrova opijuma, instrumenata, on želi,
postiže i ostvaruje četiri rezultata i cilja, dva među ljudima i dva u odnosu na Allaha, dž.š.: neprijateljstvo i
mržnju među ljudima, te ih odvraća od sjećanjana Allaha i od obavljanja salata. Gotovo da nema uživaoca
droge koji nije kriminalac, homoseksualac, lezbijka, alkoholičar i opasan tip po društvo. Doista, droga kao
najopasnije omamljujuće sredstvo razara u ljudima društveno (ljubav, prijateljstvo, saradnju, solidarnost,
poštenje, iskrenost, upoznavanje, približavanje, prilagođavanje, udruživanje, akulturaciju) i uspostavlja
492
Ku’ran (Jasin, 23 i 24)
493
Ku’ran (Jasin, 74 i 75)
494
Ku’ran (El-Ahkaf, 28)
495
496
497
498
499
Ku’ran (Sad, 26)
227
nedruštveno (mržnju, svađu, sukob, kradu, psovku), te odvraća ljude od obreda i sjećanjana Allaha, dž.š. Zato
kad su jednog predislamskog Arapa po imenu Abdullah ibn Džud'an upitali zašto ne pije on je razložno i
smireno odgovorio: “Neću da svojom rukom u sebe trpam ludost niti da osvanem poglavicom svog naroda a
omrknem njihovom ludom!” Kad su Adijj ibn Hatimu prigovorili zašto ne pije on je odgovorio: “Neću da pijem
što moju pamet opija.”
Konzumiranje droge je i pokušaj kompenzacije putem lažnih iluzija, fikcija, fantazija i stvarnih
halucinacija da se nadoknadi hladno, pusto i prazno djetinjstvo bez odgoja, bez roditelja, bez djedova i nena,
bez braće i sestara, bez rođaka i rodbine, bez amidža, daidža i tetaka, bez komšija, bez prijatelja, djetinjstvo bez
zavičaja, prirode, vjere, kulture, djetinjstvo koje je proteklo u svijetu hladnih i lažnih TV slika, kompjutera,
visokih betonskih zgrada, bučnih i prljavih ulica u stisci usamljenih ljudskih gomila. Droga je put i sudbina svih
visokorazvijenih društava koja su ostvarila materijalno blagostanje i dostupnost sveg izvanjskog izobilja ili
društava koja su doživjela i preživjela, kao i bošnjačko, kosmičke šokove i promjene i koja u fazi smirivanja
posežu ili za vjerom kao pravim odgovorom i sadržajem ili za drogom kao najopakijim odgovorom i
najopasnijim sadržajem. U trećoj fazi, to iživljavanje, kada ljudi, bilo iz materijalne obijesti i prezasićenosti
svega punih stomaka a praznih srca i duša, ili iz egzistencijalnog očaja, što je slučaj s nekim Bošnjacima i
mnogim muslimanima u svijetu, neminovno vodi u razne vrste najopasnijih patoloških perverzija: drogu, kocku,
alkohol, homoseksualizam, prostituciju, kriminal. Što je za mlade ljude najpogubnije, uživanje droge u njima
razvija iluziju sreće, fikciju raja na zemlji, raspaljuje im maštu, budi fantaziju, imaginarno rješava sve probleme
i, navodno, nadomiješta sve praznine u životu. Najveća zamka, opakost i opasnost od droge izvana kao i iz mita
iznutra krije se u strašnoj laži da mit i mitologija mogu zamijeniti Božiju Objavu i Uputu iznutra a droga Božiju
vjeru izvana. Naime, najveća pustinja na svijetu Sahara velika 8.600.000 km2, njena veličina i pustoća naspram
praznih i, vjere gladnih i potrebnih ljudskih srca, nije ništa. Pogubnost droge kao najačeg opijajućeg šejtanskog
sredstva ležu u lažnoj nadi i iluziji da se drogom, umjesto vjerom, mogu ljudska srca napuniti, nahraniti, smiriti,
uravnotežiti i odbraniti. Zato, bez odgoja omladine na temeljima i religije i etike, i kulture i zakona, bez
prirodnog i jednostavnog života u porodičnom okrilju, bez rodbinskih, komšijskih i veza u džemaatu i bez
radikalnih promjena načina života u gradovima u kojima svako živi svoju, usamljenu gomilu i društvenu
nedruštvenost, neće se smanjiti broj narkomana. Nažalost, od osnovnih oblika bjekstva od slobode, koje navodi
Erich Fromm, najopasnije je povlačenje u sebe, koje mlade generacije popunjavaju konzumiranjem droge. To
nije nikakav znak, što misle i vjeruju narkomani, da se pronašlo smirenje i lijek za sreću i smisao u životu, nego
da je čovjek-narkoman iz faze zaborava Boga i sebe, iz negacije roditelja, iz zaborava sudbine svijeta, života,
čovjeka i ljudi, preko gubljenja koncentracije dospio u fazu gubljenja svakog kontakta sa postojanjem i
stvarnošću, i da taj čovjek živi u svijetu privida, pričina, lažne slike i halucinacije. Zapravo, kad ljudi iziđu iz
života u uživanje, oni u praznini i besmislu života, zapadajući u zaborav Boga i samozaborav sebe, potpuno
gube smirenje, strpljenje, unutarnji mir i ravnotežu. Tada iz uživanja u iživljavanje, u izvanjskoj ravni, oni
228
potpuno prelaze u ospoljenje, postvarenje, fetišizam, totemizam i idolatriju. Najopasnije i najpreglednije se jeza,
praznina, promašenost i pustoš širka u Kur'anu sagledava kroz komparacije ili usporedbe. “Upitaj mušrike-
politeiste: Može li neko (bilo koje) od božanstava vaših da stvaranje započne i da ga potom iznova daje? Ti
odgovori njima: Samo Allah stvaranje započinje i iznova ga potom podaruje! Pa kuda se onda okrećete?! Upitaj
ih: Može li neko (bilo koje) od božanstava vaših istini da uputi? Ti odgovori: Samo Allah upućuje istini! Pa da
li je onoga ko istinu upućuje slijediti preče, ili onoga ko ni sam na stazi pravoj nije, osim ako ga neko drugi na
nju ne uputi? I šta je vama, kako to sudite? A većina njih ne slijedi ništa drugo osim nagađanja, a nagađanja
nimalo istini ne koriste. Allah zaista dobro zna sve što rade oni!”500 Iz pozicije čovjeka kao sveukupnosti odlika
među svim stvorenjima, jedinstvenu cjelinu i neponovljiv entitet dovodi u pitanje i stanje samonegacije bilo
koja pojedinačna manifestacija u njemu koja zagospodari njime i zadominira ostalim manifestacijama kao droga
te ih sve, osim same sebe, potisne i izbriše iz čovjeka. Jedan od prvih Islamskih alima koji se osvrće na fenomen
i opasnost droge ibn Tejmijje u djelu Fetava piše: “U drogama je više zla, nego u alkoholu, pa su one pogotovo
zabranjene. Ko bi smatrao da su dozvoljene (halal), otpadnik je od Islama, kome se neće klanjati dženaza, niti
će se ukopati u muslimansko mezarje. Droge uzimaju samo nevaljalci i totalni griješnici radi prividnog
raspoloženja u njima. Ali one uništavaju zdravu ljudsku prirodu i razum, raspaljuju niske strasti, umrtvljuju
ljudski ponos i dostojanstvo. To zlo pojavilo se među muslimanima dolaskom vlasti Tatara.” Njegov učenik Ibn
Kajjim El-Dževzi naziva drogu “prokleti gutljaj grijeha.” Na kraju tog grijeha je put i način ubijanja samog
sebei uništavanja čovječanstva: “I ne ubijajte sami sebe! Allah je zaista prema vama milostiv.”501 Šeriatu, na
temelju Kur'ana i Sunneta, ustanovljeno je općepoznato pravilo da je “svako jelo ili piće, odnosno svako
sredstvo što ga ljudi uzimaju i uživaju, koje bi bilo štetno po čovjekovo zdravlje i život, strogo zabranjeno
haram.” Droga univerzalno i sveljudsko zlo, izazov, porok, pošast i strast za koje ima samo sveljudski odgovor,
lijek, a to je Božija Vjera, Milost, Dobrota i Uputa: “Oni ga (narod Medjena) upitaše: O Šuajbe! Zar ti salat tvoj
zapovijeda da napustimo i prestanemo obožavati ono što su preci naši obožavali, ili da ne činimo sa našim
imanjima šta nam je volja?! Zbilja si ti blag i smjeran!”502
Univerzalno zlo zvano droga ima odgovor u univerzalnom Dobru, Milosti i Uputi koje se zove Vjera.
Samo Vjera daje Sadržaj, Smisao, Vrijednosti i Cilj života a nauka i civilizacija daju sredstva i tehniku života.
Zapravo, droga je izravna slika današnjeg čovječanstva i nepobitno i stravično svjedočanstvo njegove
kolektivne patologije. Od Adema, a.s. ljudi su s Vjerom i Nadom u Boga preživjeli sve izazove čovječanstva, a
sada sa svim izobiljima hoće i idu da žive bez Vjere i Nade u Boga.
500
501
502
Ku’ran (Hud, 87)
229
17. DRUŠTVO I RAZOTKRIVANJE TIJELA
U okviru učenja o čovjeku, bitno je znati i vjerovati da nakon stvaranja Velekad haleknakum nin turabin
- od zemlje, min salsalin - od prašine, min tinin - od gline, min hamein mesnun - od šubonjeće materije i min
nefsin vahidetin - od istovjetnog nefsa, slijedi savvernakum -jobličavanje i darivanje najljepšeg lika i oblika
čovjeku među stvorenjima, zatim ve nefahtu fin i min Ruhi - udahnjivanje Ruha u insana, iza toga summe kulna
Liimelaike ti s džudu Li Ademe fe sedžedu illa ibliš - Naredba činjenja sedžde meleka i svih stvorenih svjetova
i stvorenja Ademu, zatim inni džailun fil-erdi halifetun - darivanje Hilafeta ili vanjskog jmaneta i povjerenja a
ne prenošenja vanjskih svjetova, svemira i stvorenja čovjeku; - zatim ve alleme Ademel - esmae kulleha -
podučavanje i osposobljavanje Adema terminima, pojmovima, definicijama, zvanjima i imenima svih stvari i
stvorenja, poslije darivanje slobode koju slijedi Objava a iz Objave Iman - Vjerovanje u Allaha, Islam - svjesna
i slobodna predanost i pokornost samo Allahu, Tevhid i Kelime i Šehadet - Čisti i apsolutni Monoteizam,
Ibadetullah - robovanje samo Allahu; Eniabudullah vedžtenibu ttagut -Organiziranje cjelokupnog života na
principu robovanja Allahu i negaciji kufra i širka; Menasici - obredi, Ahlak - Etika i moral, Šerijat -
Vjerozakon; Nisjan - zaborav; Tevba i Istigfar - Kajanje Allahu i traženje oprosta od Njega; Libasul-džism -
odjeća i pokrivanje, Nikjah - brak, Ummet - zajednica, Imamet - vođenje i upravljanje i Devlet - Država, Stejs,
konstituanta. U odnosu na teoriju evolucije i sva sekularističko-laicistička i nihilističko-iignostička shvaćanja i
učenja koja isključuju Božiju kreaciju i izravnu intervenciju u stvaranju čovjeka i koja do čovjeka dolaze
evolutivnim samostvarajućim, samonastajućim i samorazvijajućim putem od majmuna preko majmunolikog
čovjeka, neandertalca, divljaštva, varvarstva, paleolita, mezolita, meolita, prvobitne zajednice, bronzanog,
željeznog doba, robovlasništva, feudalizma, kapitalizma, socijalizma i, konačno, komunizma i života u
početnim fazama po spiljama, pećinama, stijenama i po drveću bez odjeće; učenje Islama je jasno i precizno -
čovjeka kao čovjeka sa svim ljudskim odlikama kao ljudsku vrstu direktno i izravno stvara Allah i prvo njegovo
stanište i odredište, boravište, kućište, domište, topos i humus jeste Džennet. Taj tek stvoreni čovjek Adem i
žena za njega Havva Odredbom Allahovom nastanjeni i smješteni u Džennetu nisu ni goli, ni neobučeni, ni sa
životinjskim kožama, dlakom i repom, nego kao insani obučeni, zaštićeni, ukrašeni, zaogrnuti: “O Ademe! Ti i
žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle vam je volja jedite, ali se drvetu ovome (poznatom, određenom i
zabranjenom) ne približavajte da ne biste zlo sebi nanijeli.”503
“A Mi rekosmo: O Ademe! Stanujte ti i žena tvoja u Džennetu! Jedite u njemu u izobilju adakle vam je
volja! Ali se ne prikučujte ovom (označenom, određenom i zabranjenom) drvetu da ne biste zlo sebi
nanijeli!”504 Ono što svaki musliman vjeruje i zna jeste da nakon stvaranja čovjeka sa svim odlikama,
503
504
230
svojstvima u punom kapacitetu čovjeka u okviru ljudske vrste koja je neizmjenjiva i nezamjenjiva dok je na
zemlji u smislu da se evolucijom razvija iz niže životinjske majmunske i majmunolike vrste ili da može na
šejtanov nagovor na prilaz zabranjenom drvetu preći u višu vrstu u meleke - anđele. Dok je u Džennetu šejtan
navodeći čovjeka na grijeh - obećava mu da će postati melek a kada taj isti čovjek dođe na zemlju navodi ga i
zavodi da se razvio iz majmuna. Kao što obmanjuje i obđinjuje čovjeka da može biti melek u Džennetu tako ga
na zemlji vrijeđa, ponižava, ismijava, navodi, zavodi i u grijeh odvodi da se razvio, samonastao i samousavršio
od majmuna: “I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: Allah vam je pravo i istinito obećanje dao, a ja sam sva
svoja obećanja iznevjerio i sa njima vas prevario, ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas
pozivao i vi ste mi se odazivali, zato ne korite mene, već sami sebe i niti ja mogu vama pomoći niti vi možete
pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. Nevjernike sigurno čeka bolna
patnja.”505
Sa stajališta ispravnog znanja i poimanja o čovjeku bitno je znati da Allah, dž.š. prije upozorava čovjeka
nego što ga šejtan sa svojim vesvesama, navođenjima, zavođenjima, obđinjavanjima, omađijavanjima i
notornim lažima - u Džennetu možeš biti melek a na Dunjaluku si se razvio iz majmuna, da mu je šejtan jasni,
otvoreni i neprestani neprijatelj koji ima za cilj da čovjek izgubi Džennet, zasluži kao i on Allahovo prokletstvo
i bude mu sudrug u Džehennemu: “O Ademe! Rekosmo Mi doista je ovaj (šejtan) neprijatelj tebi i ženi ti, zato
vas dvoje neka on nikako iz Dženneta ne izvodi pa da se mučiš! Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go
(nag, bez odjeće) biti, zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegu osjetiti.”506
“I kada Mi rekosmo melekima: Padnite Ademu ničice i sedždu učinite! Svi padoše i sedždu učiniše osim
Iblisa. On je bio jedan od džinna, ogriješio se o zapovijed svoga Gospodara. Pa zar ćete njega i porod njegov
(džinnski) prihvatiti za prijatelja, a ne Mene, a oni vam neprijatelji?! O, kako je samo šejtan nevjernicima loša
zamjena!”507
Kur'ansko razvijanje i Islamsko učenje i vjerovanje utemeljeno na njemu, upućuje i upoznaje muslimane
da je Allah, dž.š. Jedini Stvoritelj i Gospodar koji je stvorio ljude u najljepšem liku, obliku, okviru, formi i
suretu: “On (Allah) je nebesa i Zemlju mudro stvorio, i On vama obličje daje, i likove (sureta) vaše čini lijepim,
i Njemu će se sve vratiti. On Jedini zna šta na nebesima i na Zemlji postoji i zna šta krijete i šta pokazujete;
Allah zna svačije misli”508
“Mi čovjeka stvaramo u skladu i obliku najljepšem, a zatim ćemo ga (po njegovoj zasluzi) u
najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili509 i da je njegovo prvo boravište,
prvo stanište, prvo domište, prvo kućište, prvi topos, prvi humus i prvi zavičaj časni Džennet, što svjedoče svi
505
Ku’ran (Ibrahim. 22)
506
Ku’ran (Tā-Hā, 117 i 118)
507
508
Ku’ran (Et-Tegābun, 3 i 4)
509
Ku’ran (Et-Tīn, 4-6)
231
citirani ajeti, a ne kao što u okviru mita, mitologije i magije razne teorije nastanka, razvoja i evolucije čovjeka i
ljudskog roda, samo maštaju, gataju, umišljaju, nagađaju, pretpostavljaju, umišljaju i bajke pričaju i zamišljaju
da se prvi čovjek i prvi ljudi razvijaju iz životinjske vrste iz majmunolikih životinja, i da su navodno prvi ljudi
neobučeni, nagi, goli živjeli u čoporima i hordama. Primjereno tome, i dosljedno mitskomagijskim učenjima i
gledanjima, koja su čista fikcija, imaginacija, fantazija i bajka, po teoriji evolucije i svim učenjima koja se ne
pozivaju na Božije kazivanje i svjedočenje iz horde i čopora, čovjek i ljudi prolaze kroz divljaštvo, barbarstvo,
paleolit, mezolit, neolit, broznano i željezno doba, prvobitnu zajednicu, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam
i komunizam. Umjesto u Džennetu, prema učenju vjere na temelju Objave, po ovim učenjima majmunolike
blisko-ljudske vrste, u hordama i čoporima gole i neobučene, živjele su prvo navodno po šumama i prašumama,
po drveću, u stijenama, pećinama, spiljama i jazbinama - kasnije u prvim zemunicama, šatorima i kolibama.
Navodno, prvo privređivanje bio je lov i ribolov, slijedi stočarstvo, voćarstvo i zemljoradnja. Od sredstava za
rad prvo se obrađuje kamen, pa željezo, pa bronza, pa bakar i, konačno, plemeniti metali. Naravno, u okviru
ovakvih teoerija i učenja, ustvari bajki i mitova, nigdje nema traga o direktnom i izravnom Božijem stvaranju
čovjeka kao ljudske vrste, o odjeći, o nošnji, o zaštiti stidnih i sramotnih dijelova tijela, o braku i bračnom i
porodičnom, životu prvog čovjeka i prvih ljudi. Neuzubillah, u okviru svih učenja koja isključuju direktno
Božije stvaranje i kreaciju čovjeka kao čovjeka, direktno i izravno, novo za gotovo, uzima se njegov evolutivni
razvoj iz drugih, nižih životinjskih majmunolikih golih i neobučenih vrsta, i navodna činjenica da su prvi ljudi -
praljudi i pražene živjeli u potpuno nereguliranim i nedefiniranim seksualnim odnosima bez poznavanja incesta
- rodoskrvnuća i krvno-srodničkih i familijarnih ograničenja u seksualnim odnosima. Takvo stanje
neograničenih seksualnih odnosa i veza gdje nema nikakve svijesti, etike, zakona, relacije, granice i pravila
naziva se promiskuitet. Druga navodna čovjekomajmunolika faza u evolutivnom putu ljudskog roda, što se tiče
seksualnih odnosa i veza, u okviru pravila bračnog života, jeste endogamija ili krvno-srodnička porodica, čije je
osnovno obilježje i karakteristika da se svi mladići iste generacije, unutar jednog roda ili plemena, automatski i
nužno smatraju muževima djevojaka iste generacije. Treća, navodna faza u razvoju pravila, svekolektivnog
seksualnog života jeste, egzogamija ili porodica Punalua. Tu su mladići iste generacije, muževi svim
djevojkama iste generacije, samo ne iz svog roda i plemena, nego iz drugog. Četvrta, navodna majmunoliko-
ljudska faza u konačnom stizanju do monogamnog braka i porodice, jeste Sindijazmička porodica, koju
odlikuje, prvi puta čvršće vezivanje žene i žena za jednog određenog muškarca, i gdje prvi puta u povijesti
izrasta svijest, potreba, odredba i identitet oca. U svim prethodnim fazama, navodno, nema identiteta oca, nema
svijesti o njemu, i potomstvo se vodi po materi.
Dakle, radi se o formama i oblicima materijarhata. Naravno, prema Objavi, ovo je sve neistina, netačna,
opasna bajka, mit i magija, projekcija, konstrukcija, šejtanska laž koja kaže čovjeku dok je u Džennetu - Raju da
je melek - anđeo, a kada je na Dunjaluku da je majmun, obmana i vesvesa, koja čovjeka u Džennetu lažno
uzdiže na stepen meleka a na Dunjaluku, koja čovjeka srozava na stepen životinje. I kada čovjeka obmanjuje,
232
opčinjava i obđijava da je melek i da je majmun šejtan ima samo jedan cilj da čovjeku zamrači pogled i
spoznaju od onog što jeste - da ga navede da vjeruje i misli da je ono što nije. Tako čitava materijalističko-
evolutivna teorija, percepcija i recepcija svijeta, života čovjeka i ljudi u ontološkom određenju povijesti gleda
kao povijest samonastanka, samorazvoja i samousavršavanja materije a u ontičko-antropološkom smislu
povijest čovjeka i ljude posmatra i pod podmetnutom znanošću proučava kao povijest razvoja majmuna preko
majmunolikog čovjeka u čovjeka. Pošto jedna arapska izreka kaže kullu šejin sejerđiu ila aslihi - svaka se stvar i
biće vraća svojim osnovama i korijenima tako je i one ljude i žene koji su uvjereni da svoje porijeklo vuku od
majmunske vrste teško ili skoro nemoguće na Dunjaluku sačuvati obučene, pokrivene, odjevene, odjećom
zaštićene, ukrašene i od majmuna tako kvalitativno odlikovane. U odnosu na sva moguća nagađanja o tome gdje
je prvi čovjek živio, odgovor Objave je - Prvo boravište čovjeka kojeg je jedino Allah stvorio, odredio,
oblikovao i Ruhom udahnuo odmah i istovremeno odjedanput u svemu kao čovjeka, a ne da se evolucijom na
kraju iz drugih nižih vrsta razvija u čovjeka, bio je Džennet. Allahovom stvaranju svemira, zemlje i čovjeka, ne
da nema sudruga i suučesnika, nego nema ni svjedoka od bilo kojeg vidljivog ili nevidljivog stvorenja: “Nisam
ih za svjedoke uzeo kad sam nebesa i zemlju stvarao, a niti neke druge pri stvaranju njih samih. Za pomagače
nisam uzimao one koji na krivi put odvode.”510
“Allah, iz ničega stvara, On će to ponovo učiniti i na kraju Njemu ćete se vratiti. Na dan kad nastupi Čas
- mnogobošci će svaku nadu izgubiti: božanstva njihova neće im biti zagovornici, a radi božanstva svojih bili su
nevjernici. Na dan kad nastupi Čas oživljenja - ljudi će se razdvojiti: oni koji su vjerovali i dobra djela činili - u
džennetskom perivoju će se radovati, a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu
poricali - u trajnoj će muci biti.”511
“Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se samo Njemu klanjajte, to je Pravi put.”512 Ne da, po
Allahovoj Odredbi i Uputi čovjek i ljudi nikada nisu živjeli u neizdiferenciranoj svijesti i neartikuliranim
kategorijama, u nepropisima, u nezakonima, u neodređenjima, u negranicama, u neuputama, u neodredbama, u
neregularna, u nenormama, u nerazmeđima i nespoznajama na zemlji, nego im se prije toga, u prvom boravištu
- Džennetu, unaprijed prije šejtanskih vesvesa, objavljuje i obznanjuje relacija, granica, mjera, međa, norma,
regula, odredba i zabrana nedozvoljenog, a to je zabranjeno drvo. Sva šejtanska strategija, ideja, koncept,
doktrina, dogma, ideologija i propaganda je, kroz sve moguće vrste lažnih obećanja i obmana, da Adema i
Havvu navede i zavede i odvede da se približe zabranjenom drvetu: “I šejtan ih obmanu (oboje) da zbog drveta
pokliznu, i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. A Mi naredismo: Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit
ćete neprijatelji! Na zemlji će vam stanište biti i uživanje neko vrijeme!”513
510
511
512
513
233
“O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle vam je volja jedite i uživajte, ali se drvetu
ovome (označenom, obilježenom, zabranjenom) ne približavajte, da ne biste zlo sebi nanijeli! Pa njima dvoma
šejtan poče šaptati - bajati s ciljem da bi im otkrio stidna tijela njihova koja su im (do tada) skrivena bila. I reče
im: To što vam vaš Gospodar ovo drvo zabrani samo je radi toga da ne biste meleki postali, ili da ne biste
besmrtni bili! I Iblis im se poče zaklinjati: Ja ću vama dvoma biti od onih koji će vas savjetovati! I njih dvoje on
na opsjenu i obmanu zavede, pa kad s drveta okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se po stidnim
tijelima svojim rajskim lišćem pokrivati počeše. A zar vam drvo to nisam bio zabranio? Gospodar njihov ih je
dozivao, i zar vam nisam rekao da je štejtan neprijatelj otvoreni vama dvoma?”514 Ali ga šejtan obmanu
(prevari) i reče: O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći! I njih dvoje s njega
pojedoše (zabranjeni plod) i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim
stidnim mjestima pokrivati se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga.”515
Sve što šejtan obećava Ademu i Havvi u Džennetu je obmana, pričin, varka, bajanje, iluzija, bajka,
fantazija, fatamorgana, utopija nezaježljiva i neostvariva želja, kao plod podle i pokvarene mašte. Sva njegova
neodoljiva, neotklonjiva i neprovjerljiva obećanja utemeljena su na laži i prijevari, kako će, ukoliko se približe
zabranjenom drvetu, postati meleki i promijeniti vrstu, postati vječni, besmrtni i neprolazni, da će im pokazati
drvo vječnosti i ukazati na vlast i carstvo, koje neće nikada proći, nisu ništa drugo nego šejtanovi instrumenti,
putevi, načini, modaliteti, forme, okviri i sredstva zavođenja čovjeka. Osnovno pitanje sa stajališta čovjeka i
ljudi, u okviru vremena i prostora, jeste kako se Adem i Havva približavaju i iskušavaju plod drveta koje im je
već prije zabranjeno i kada su, čim su nastanjeni u Džennetu, upozoreni na prokletog šejtana. To se događa u
momentu Ademovog trenutnog zaborava i odsustva pune svijesti, sabranosti i sređenosti u odnosu na opasnost
od prokletog šejtana i na sve posljedice koje slijede ukoliko se približe, po nagovoru šejtana, zabranjenog drvetu
i okuse njegove plodove. Nenamjerni, nehotični, nesistemski, neplanirani i skoro nesvjesni zaborav je
neotklonjiva i neizbrisiva odlika ili odrednica čovjeka ili njegova “Ahilova peta,” koja prati ljudski rod od
praoca Adema i pramajke h. Havve iz Dženneta do kraja svijeta, života i postojanja: “Eto tako Mi Kur'an na
arapskom jeziku objavljujemo i spuštamo, i u njemu opomene i prijetnje kaznom pomno nižemo i ponavljamo,
da bi oni bogobojazni bili, da bi se grijeha klonili i da bi ih Kur'an na Sjećanje na Allaha i pobožnost pobudio.
Neka je uzvišen Allah, Vladar Istinski! A s Kuranom ti ne žuri prije negoli se tebi objavljivanje njegovo ne
završi! I reci: Gospodaru moj! Povećaj i proširi znanje meni! Adema smo Mi još odmah u početku od praiskona
obavezali, ali je on nehotice zaboravio i ne nađosmo kod njega odlučnosti!”516
17.1. Zaborav Allaha i odjeća ne idu zajedno

514
Ku’ran (El-Earaf. 19-22)
515
Ku’ran (Tā-Hā. 120-121)
516
Ku’ran (Tā-Hā, 113-115)
234
Na bilo koji čovjekov zaborav: svjesni-nesvjesni, namjerni-nenamjerni, hotimični-nehotimični, slučajni-
sistemski, mahinalni, slučajni-ciljani, praiskonski, primordijalni Ademov ili sadašnji, aktualni njegovih
potomaka, ubacuje se šejtan kao Ademu, a.s. prokleti Iblis da udalji čovjeka od Allaha, od Dženneta, od Istine,
od Upute i Pravog Puta i da ga približi sebi, grijehu, propasti i Džehennemu: “A kada melekima kazasmo Mi:
Ničice i na sedždu Ademu padnite i učinite vi! - svi su pali i sedždu učinili, samo Iblis nije htio, on je odbio. O
Ademe! - rekosmo Mi - Doista je ovaj (Iblis) neprijatelj tebi, i ženi ti, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok
vašem izlasku iz Dženneta, pa da se mučiš. Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni
ožednjeti niti žegu osjetiti! Ali ga šejtan obmanu i poče mu bajati i govoriti: O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem
drvo vječnosti i carstvo koje neće nikada proći? I njih dvoje s njega pojedoše i stidna mjesta njihova im se
ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima pokrivati se počeše. I Adem ne posluša
svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga.”517
Poslije ovog nesvjesnog, neželjenog, neotklonjivog, neizbježnog, nesistemskog, nemetodološkog,

nenamjernog, nehtijućeg, nenamjernog i neciljanog zaborava ili neumitne “Ahilove pete,” šejtan čini h. Adema i
h. Havvu svojim žrtvama, tj. lažnim obećanjima o promjeni vrste - da će postati meleki, o vječnom životu i
drvetu vječnosti i vlasti koja nikako i nikada neće proći i propasti pod uvjetom, ukoliko se približe zabranjenom
drvetu, - kada Adem i Havva vide i shvate da su omađijani, prevareni, izigrani, slagani i obmanuti i da su
umjesto svih šejtanovskih obećanja ostali i postali goli, ostali bez odjeće i jedne od bitnih odlika i odrednica
koja razlikuje insana od hajvana, jer odjeća insana zaogrće, zaštićuje, ukrašava, uljepšava i stidna mjesta, tijela
mu pokriva, oni Allahu tevbu i istigfar čine: “I kazaše Adem i Havva: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo,
nepravdu i nasilje grijehom nanijeli, i ukoliko nam Ti neoprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među
izgubljenim stradalnicima mi.”518 Dakle, kada su u trenutku slabosti i zaborava, h. Adem i h. Havva približili se
zabranjenom drvetu, oni ne da nisu postali ni meleki, ni besmrtni, nisu okusili ni drvo vječnosti, niti su zadobili
carstvo vječnosti, ali su počinivši grijeh, prelazeći granicu, kršeći Odredbu i čineći zabranu u Džennetu ostali
goli, nagi, nepokriveni, nezaštićeni, neobučeni, nezaogrnuti, neodjeveni, neukrašeni, neuljepšani, ranjivi na
grijeh, slabosti, šejtanske vesvese i sve vanjske izazove i u onom stanju, halu, obliku, formi, okviru i suretu, u
kojem je Allah nezadovoljan da budu, a šejtan je sretan i zadovoljan da bude. Zašto? Pa, biti odjeven, obučen,
zaštićen, zaogrnut i pokrivena tijela je bitna odlika i odredba čovjeka, a biti go, nag, nepokriven, nezaštićen,
neobučen, neukrašen, neuljepšan unutrašnjom - libasu-t-takva i vanjskom libasu-1-džism odjećom, je vraćanje,
spuštanje, bacanje, pad i srozavanje čovjeka u niže, životinjsko stanje: “Tako Mi smokve i masline, i Sinajske
gore, i grada ovog, sigurnog, - Mi čovjeka stvaramo u skladu i obliku najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji
517
Ku’ran (Tā-Hā, 116-121)
518
235
lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili.”519
Doista, najveća unutrašnja odlika čovjeka u odnosu na sva druga stvorenja i stvorene svjetove, jeste
svjesna vjera u slobodi, a vanjska oblačenje i odjeća, opet u slobodi. Grijehom i grijesima šejtan želi da
razgoliti, razotkrije, razobliči, oslabi, učini nezaštićenim i golim insana i tako ga ruši, obara i vraća na stadij
hajvana, u kojem ga Allah nije stvorio nego šejtan želi da bude, jer unutrašnja razdioba između insana i hajvana,
jeste vjera, a vanjska odjeća. Kada Allah stvara čovjeka On udahnjuje Ruh u čovjekovo tijelo, tako da je tijelo
odjeća, zaštita, okvir, forma, ljuska, ukras, kutija Ruha, tijelo je zaogrnuto, uljepšano, obučeno, uokvireno,
zaštićeno obučeno u kožu a koža je zaštićena, obučena, zaogrnuta, uljepšana, ukrašena, uokvirena i uobličena
odjećom, haljinkom i nošnjom. Kada čovjek ostane bez odjeće, on postaje svjestan šejtanove zamke, prevare,
obmane, bajanja, magije, laži, navođenja i zavođenja i čini i tevbu i istigfar svome Stvoritelju: “A potom ga
odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i stazom Pravom uputi”520 “I Adem primi od Gospodara svoga neke
riječi i On mu oprosti. On doista prašta i samilostan je!”521
“I oni (Adem i Havva) rekoše: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i
ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među stradalnicima mi!”522 Nepobitna je istina da Allah, dž.š., h. Adema
i h. Havvu upućuje Pravom Stazom, da prima njihovu tevbu i istigfar ali, s obzirom da su oni u Džennetu, u
trenutku zaborava počinili grijeh, približili se zabranjenom drvetu, nastupila je neminovna posljedica, ostali su
goli, nagi, nezaštićeni, neukrašeni, u negaciji svoje naravi i njihova pozicija neminovno se mijenja.
17.2. Zaborav Allaha i golotinja tijela sa Džennetom ne idu zajedno
Bez obzira na Uputu i primanje tevbe i istigfara i odabiranja i odlikovanja Adema i njegovog potomstva
hilafetom - povjerenjem slijedi izgon iz Dženneta. Zato se iz perspektive ljudske pameti, postavlja pitanje zašto
slijedi izgon iz Dženneta, kada im je Allah oprostio i kad ih je Objavom uputio. Allahu ealemu - Allah to Jedini
zna, ali iz perspektive grijeha u odnosu na čovjeka, grijeh je negacija osnovne naravi i biti u kojoj je čovjek
stvoren, on je udaljavanje duše od sebe i ugrožavanje duše, on je samozaborav čovjeka i klopka šejtanova za
ljude, on je zaborav Allaha, dž.š., nepravda i nasilje, prema ljudima. Tako počinjeni grijeh mijenja i ugrožava
osnovnu ljudsku narav, ljudski status, položaj i mjesto boravka, ljudsku i od Allaha određenu misiju. Zato je
svaki grijeh, posebno ostajanje bez i skidanje odjeće, kada čovjek ostaje go, nag, neobučen, nezaštićen,
neukrašen i neuljepšan, određena vrsta pada, sunovrata, srozavanja, strmoglavljivanja, unazivanja, negiranja,
519
520
Ku’ran (Tā-Hā. 122)
521
522
Ku’ran (EL-E'araf, 23)
236
unakažavanja i poticanja čovjeka. Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, u znanju ili neznanju
razgolićavanje i skidanje čovjeka pred drugim ljudima i pokazivanje pred njima sramotnih dijelova tijela -
avreta, onih dijelova tijela koje je Allah zabranjenim za pokazivanje osim za bračnog druga, učinio nije ništa
drugo nego prelaženje svake Allahove granice i Odredbe o odnosima među tijelima svijesnih i razumnih bića,
direktno i izravno slijeđenje šejtana: “Pa Iblis reče: Gospodaru moj, zato što me zabludi prepusti, ja ću njima
(ljudima) zlo na zemlji lijepim pokazivati i doista ću njih sve zavesti, samo ne, između one, čvrsto Tebi robove
odane! A Allah reče: Evo Puta Moga Pravoga. Nad robovima mojim tebi, vlast nije, izuzev nad onima koji će
tebe slijediti od zabludjelih! A Džehennem će zabludjelima svima odredište biti, sedmera vrata on će imati, na
vrata svaka ući će skupina njihova određena!”523 i negacija osnovne ljudske naravi a to je Istina da je čovjek
prije pristupa zabranjenom drvetu u Džennetu bio zaštićen, zaogrnut, uobličen, uokviren, ukrašen - ahsenu
takvim, nenag i nego, da u čovjeku imaju sramotni dijelovi tijela koji su svakom izuzev bračnom drugu haram -
strogo zabranjeni pokazivati i da u čovjekovom tijelu ne obitava samo tijelo nego je u njega Allah udahnuo i
Ruh. Kada čovjek uzrokom grijeha ostane go bez obzira na tevbu i istigfar neminovno slijedi izgon iz Dženneta:
“Izlazite iz njega (Dženneta) svi - On naredi, jedni drugima ćete (na zemlji) neprijatelji biti! A potom će vam od
Mene doista Uputa (opet) dolaziti, pa ko bude Uputu Moju slijedio, neće zalutali niti u očaj pasti.”524 “Siđite!
(iz Dženneta) - naredi Allah - jedni drugima neprijatelji bit ćete! Na zemlji vam je stanište (domište, kućište,
topos) i uživanje neko vrijeme! I Allah reče: Na zemlji ćete vi živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni
biti!”525 “I šejtan ih obmanu da radi drveta pokliznu i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. A Mi naredismo:
Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na zemlji će vam stanište biti uživanje neko
vrijeme.”526 Ne samo da grijeh počinjen u nenamjernom zaboravu kada čovjek slabi vezu sa Allahom i upada u
klopku šejtana, ugrožava osnovnu ljudsku narav, ljudski status i položaj i mjesto boravka, nego gubi i formu,
okvir, oblik i suret (sliku) u kome Allah stvara čovjeka, želi da bude i ostane čovjek sa vanjskom odlikom nad
svim stvorenjima, a to je odjeća. Gubitak i ostajanje bez odjeće, golotinja, razgolićavanje, pornografija, kao
posljedica približavanja zabranjenom drvetu, u odnosu na sebe je nasilje i negacija u sebi Ruha i avreta -
sramotno - stidnih dijelova tijela koji su od Boga zabranjeni za pokazivanje, u odnosu na društvo, društveni
milje i zajednicu to je izazivanje, provociranje, razdraživanje, podržavanje, uznemiravanje, seksualno
navođenje, podvođenje i zavođenje ljudi i žena, a u odnosu na stvarnost i sudbinski status to je gubitak
Dženneta, i kazna progonstva na Dunjaluk. Naime, Džennet s jedne, i grijeh i golotinja u zaboravu Allaha, s
druge strane, nikada ne idu zajedno. To je faza prvog, primordijalnog, praiskonskog, Džennetskog, nehotičnog,
nesvjesnog, nenamjernog, slučajnog, mahinalnog, nesistemskog, neumišljenog i neciljanog zaborava, koja
pored Allahovog oprosta, odlikovanja čovjeka hilafetom na Zemlji i darivanjem Objave donosi dvije neminovne
523
524
Ku’ran (Tā-Hā, 123)
525
526
237
posljedice i rezultata - ostajanje bez zaštite i ukrasa - odjeće jedne od odlika čovjeka, i izgon iz Dženneta.
17.3. Odjeća i Benû Ādem i Ādemovi potomci
Druga faza, druga relacija, razina, kvalitet, rezultati i posljedice zaborava su na zemlji Ademovih
potomaka, kada oni poslije Allahovog oprosta, hilafeta i Upute Ademu, zaborav i griješenje u njemu opetuju,
ponavljaju i čine u mnogo složenijim i zamršenijim relacijama, kada nisu u pitanju samo Adem i h. Havva s
jedne, i Iblis i zabranjeno drvo s druge strane. Sada su u pitanju višestruke i mnogostruke međuljudske veze,
relacije, komunikacije, odnosi, procesi, pojave, sudatosti, surelacije, sukomunikacije i prožimanja. Primjera
radi, Iblis se ne uznemirava i ne uzbuđuje na golo muško ili žensko tijelo jer nisu bića iste vrste a čovjek se
neminovno uzbuđuje, nadražava, podražava i uznemirava na golo žensko tijelo, jer je žena iste vrste kao i
čovjek a suprotnog spola. Ta i takva reakcija u njima je prirodna i jača od njih samih, ukoliko uopće u sebi
imaju seksualnu potenciju. Žene ili muškarci koji po ulicama razgolićeni ili skoro polugoli hodaju ili nas na
otvorenu prostituciju izazivaju i pozivaju ili u nama seksualnu potenciju negiraju. Pri tome je apsolutno
irelevantno šta oni pod time podrazumijevaju - totalnu slobodu neoblačenja i razgolićavanja - neobučeni oni u
ljudima osnovnu prirodu života - seksualnu potenciju negiraju ili nas na prostituciju - od Boga zabranjen odnos,
izazivaju i pozivaju. I put do pakla može biti popločan bezazlenim namjerama. Što je najgore i najpogubnije,
ljudi kao potomci to čine i ponavljaju poslije svoga praoca Adema, dakle, uporno, sistemski, metodološki,
namjerno, planirano, ciljano, slobodno i svjesno, pored i usprkos Objave i Upute koja ih unaprijed upoznaje i
upozorava: “Izlazi te iz njega (Dženneta) svi! - On naredi - Jedni drugima ćete (na zemlji) neprijatelji biti! A
potom će vam od Mene doista Uputa dolaziti, pa ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutali niti u očaj pasti.
Siđite i iz Dženneta iziđite! - naredi Allah -jedni drugima neprijatelji bit ćete! Na Zemlji vam je stanšte i
boravište i uživajte neko vrijeme! I Allah reče: Na Zemlji ćete vi živjeti, na njoj ćete umirati, i iz nje oživljeni
biti.”527
“I šejtan ih navede da radi drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. Siđite! -rekosmo Mi - jedni
drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog živjeti!”528 To nisu (Džennet i
Dunjaluk) ni iste relacije, ni iste kvalifikacije, ni iste posljedice. Naime, h. Adem i h. Havva su iz Dženneta radi
zaborava, grijeha i razgolićavanja prognani na Dunjaluk. Koji je i kuda vodi put sa Dunjaluka iz svjesnog,
namjernog, totalnog, ponovljenog, u slobodi zaborava pored Ademovog primjera i slučaja, Objave i Upute,
osim u trajni i nepovratni Džehennem. Upravo na takvu sudbinu i kraj poslije kazivanja Ademovog slučaja,
Allah upozorava Ademove potomke: “Eto, tako Mi tebi kazujemo neke vijesti, o onima koji su prethodili, i
527
Ku’ran (Tā-Hā, 123 i El-E'araf, 24 i 25)
528
238
dajemo ti (Muhammede) od Nas Opomenu (objavljujemo ti Kur'an). Ko se od Objave i Opomene okrene, na
Sudnjem Danu nosit će teško breme, vječno će tako ostati, o kako će im na Danu Sudnjem užasan tovar biti! Na
Dan kad se u rog puhne i Mi tog Dana skupimo zločince žedne i modre, među se tiho govorit će: Samo ste deset
dana ostali. A Mi dobro znamo šta će oni zboriti kad onaj najrazboritiji između njih kaže: Samo ste dan jedan
ostali!”529 Ljudi kao ljudi - Ademovi svjesni, slobodni u Objavom upućeni potomci moraju znati i vjerovati da
prvi grijeh koji čini prvi čovjek -njihov praotac Adem u zaboravu Allaha, dž.š. - približavanje zabranjenom
drvetu jeste prelaženje Allahove granice i narušavanje Njegovog Reda i Poretka ima za posljedicu i rezultat
gubitak odjeće a čovjek bez odjeće na sebi gubi vanjski ukras, zaštitu, negira u sebi Ruh i avret, gubi svijest o
stidnim dijelovima tijela, sa u Objavi naređene kulture pokrivanja, oblačenja, zaštite i uljepšavanja tijela prelazi
na golotinju i razgolićavanje a sa stajališta društva remeti društveni red i poredak, norme, regule, običaje,
pravila i konvencije društvenog ponašanja, izaziva, provocira, navodi, zavodi, uznemirava i na prostituciju
poziva ljude i žene. Kada Adem, a.s., prije prvog iskustva i prvom primjera, i prije Objave i Upute, prvi u
zaboravu počinjeni grijeh u njemu plaća gubitkom odjeće i izgonom iz Dženneta, njegovi potomci poslije
oprosta Ademu, Objave, Opomene i Upute, ne plaćaju svjesne, planirane, iskustvom i Ademovim primjerom
ponovljene zaborave i grijehe u njima, u slobodi, pameti i Uputi, ne plaćaju samo obećanom kaznom
Džehennema, Allahovim, zaboravom ali i teškim uvjetima na Zemlji.
Allah, dž.š., na više mjesta u Kur'anu i u velikom broju ajeta, upozorava čovjeka i ljude na posljedice
griješenja i poziva ih da gledaju, razmišljaju i vode računa o tome šta nose pred sobom u susret sa Aliahom,
dž.š. na Sudnjem Danu. “A onaj ko okrene glavu od Opomene i Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na
Sudnjem Danu ćemo ga slijepa oživjeti. Gospodaru moj, reći će on, zašto si me slijepa oživio kad sam vid
imao? Evo zašto - reći će On: Dokazi naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti
zaboravljen. I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne
vjeruju. A patnja na Onom svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna. Zar njima nije poznato koliko smo naroda prije
njih uništili, onih po čijim nastambama oni hode! To su, doista, dokazi za ljudepametne. I da nije ranije izrečene
riječi Gospodara tvoga, kazna bi već bila neminovna.”530 “O vjernici, bojte se vi Allaha, i neka svaki čovjek
gleda šta je za sutra pripremio! I bojte se Allaha! Doista je Allah obavješten o svemu šta vi činite i radite. I ne
budite kao oni koji su Allaha zaboravili pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe. Takvi su fasici-
nepopravljivi griješnici. Nisu jednaki stanovnici Vatre džehennemske i Dženneta stanovnici. Dženneta
stanovnici - to su oni koji su pobjednici.”531 Bez obzira što sadašnje generacije u velikom broju žive vrijeme
svih oblika bestida, golotinje, razgolićavanja, pornografije, nudizma i što je životiziranje i animaliziranje
čovjeka dobilo znak naprednosti, modernosti, progresa i savremenosti, vjernik - musliman ne smije smetnuti s
uma, i zaboraviti da je prva posljedica prvog čovjekovog grijeha, prvo prelaženje Allahove granice i
529
530
Ku’ran (Tā-Hā, 124-129)
531
239
narušavanje Njegovog Reda i Poretka, bila golotinja, a kada je usljed grijeha u Džennetu ostao go, neobučen,
nezaštićen i u nedopustivom liku i obliku, Allah ga je iz Dženneta protjerao. Ako je prvi čovjek u stanju
golotinje prognan iz Dženneta na Zemlju, radi počinjenog grijeha, kako će onda preko golotinje, pornografije,
nudizma, striptiza, bestida, razgolićavanja i razotkrivanja tijela ponovo dospjeti u Džennet? Naime, te stvari,
radnje, aktivnosti, postupci i ponašanje bestida, perverzije, nudizma i pornografije, udaljavaju, sprečavaju i
izgone ljude iz Dženneta i približavaju ih Džehennemu, padu i propasti. Na tu istinu i sudbinu Kur'an upozorava
i podsjeća ljudski rod. Dakle, ljude nikada ne spašava ono što ih upropaštava, ponižava, obešćašćuje,
razgolićuje, ponižava, osramoćuje, uništava i od Allaha, Njegove vjere i Dženneta udaljava: “O sinovi i potomci
Ademovi, vama smo odjeću podarili koja će stidne dijelove tijela vašega pokrivati, a i odijela za gizdanje
(ukrase i uljepšavanje) smo vam dali! Ali odjeća bogobojaznosti i neprestane svijesti o Allahu je odjeća
najbolja! To su eto, neki znakovi Allahovi da bi se oni opomenuli.”532 Ne samo da golotinja i razgolićavanje
tijela udaljava čovjeka od Allaha, Dženneta i vjere, nego je to i prvo prelaženje Allahove granice, Reda i
Poretka, provociranje, izazivanje, animaliziranje, životiziranje ljudi, narušavanje i ugrožavanje javnog
društvenog poretka i nepoštivanje pravila, regula, standarda, kriterija, uzusa, međaša, dozvoljenih obala, normi,
principa, načela i osnova zajedničkog ljudskog ponašanja ali, to je izobličavanje osnovne ljudske naravi, forme,
slike i oblike u kojoj je čovjek stvoren, jer golotinja u čovjeku ruši i negira Ruh, stid najveći ukras Ruha, ruši i
negira svijest o avretu - sramotnim i stidnim dijelovima tijela koje je zabranjeno pred drugima razgolićavati i,
konačno, ruši i negira granicu između insana i hajvana. Treća, veoma opaka i opasna posljedica golotinje i
razgolićavanja jeste nepobitna, povijesno potvrđena činjenica, da pornografija ljude neumitno vodi u
prostituciju, a prostitucija kao težak i skoro neoprostiv grijeh donosi nesagledive i razorne posljedice i na
Dunjaluku i na Ahiretu. Skoro najviše na rastakanje braka, na raspadanje porodice i na smanjenje broja rađanja
djece danas u svijetu utječe prostitucija. Do prostitucije najviše dovodi pornografija i ono što je posebno, bolno,
sramno, razarajuće i masovno prisutno kod zaposlenih žena, što Kur'an najstrožije zabranjuje jeste činjenica, da
političke stranke, velike firme i njihovi vlasnici, menadžeri, direktori, privatnici, štampa, televizija i film,
modno-tekstilna industrija, sve vrste modeme igre, zabave i priredbe prvo negiraju u ženi Ruh, stid, avret i
ličnost a onda instumentaliziraju, animaliziraju, životinjiziraju i samo na tijelo svode ženska lica, stas, prsa,
noge, zadnjicu, privlačnost i prolaznu zemaljsku ljepotu, kao Allahov ukras, znamenje, dar, ljepotu, milost i
dobrotu, isključivo u komercijalne, profiterske, korisničke, dobitničke, interesne, probitačne, političke, državne,
javne, medijske, TV i filmske svrhe, što je u Evropi i na Zapadu a sve više i na Istoku i Africi opća pojava: “I ne
nagonite robinje (zaposlene radnice i službenice svoje) da se bludom bave a one žele da budu i ostanu poštene i
čestite, samo da biste stekli prolazna dobra Ovoga svijeta, a ako ih neko na to prisili Allah će im zato što su
(mimo svoje volje i želje pod ucjenom) bile primorane, oprostiti i prema njima milostiv biti”533 Na hiljade
532
533
240
knjiga u Evropi svjedoče i opisuju kako je ženska i dječija radna snaga na početku kapitalizma eksploatirana i
zloupotrebljavana. I danas je teško zamisliti firmu u Evropi, SAD, Kanadi, sve više u Aziji i Africi u kojoj
direktori i pretpostavljeni ne ucjenjuju i ne navode na blud mlade i lijepe žene, neovisno od toga jesu li udate ili
neudate. U Islamu je nevinost, stid, čast, poštenje, dostojanstvo i karakter žene iznad i prije svake zarade,
zaposlenja i karijere. To je smisao njenog života, a zarada i karijera su sredstvo življenja. Onaj ko zapošljava
ženu mora joj osigurati sve uvjete za častan, dostojanstven, pošten i moralan život. “I što dalje i ne približavajte
se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”534 Sve razlike između Evrope i Islama u odnosu na ženu, svode
se na to da Evropa od kapitalizma poznaje i priznaje ženu - radnicu, funkciju, objekat muškarčevih strasti - koja
ostvaruje zaradu i profit bilo radom ili skidanjem, razgolićavanjem i pokazivanjem svoga golog tijela i
pokazivanjem stidnih i sramotnih organa svoga tijela i ako usput stigne da rodi jedno ili dvoje djece za novi
profit, a Islam poznaje i priznaje ženu kao Allahov - ajet - znamenje, znak, dobrotu i blagodat čovjeku za
smirenje, kao majku, kao ličnost koja ima srce koje vjeruje, nosi u sebi uvjrenje, povjerenje i smirenje i dušu
koja osjeća i raspoznaje Dobro od zla, Istinu od neistine, Pravdu od nepravde, i Poštenje od nepoštenja i čiji je
ukras stid, čast, nevinost, dostojanstvo i karakter. Sve seksualne veze i odnosi koji se uspostavljaju preko
pornografije i razgolićavanja i koje počivaju isključivo na instinktima, nasladama, utegnutim i našminkanim
tijelima, Čulnim zadovoljstvima, površinskim i izvanjskim ljubavima, užicima, koristima, požudama, strastima i
interesima one se kidaju i raspadaju. Sa stajališta Islama u braku kao pravoj ljudskoj praiskonskoj i
primordijalnoj zajednici koja prethodi i iz koje se razvijaju sve krvno-srodničke zajednice (porodica, familija,
rod, bratstvo, pleme, narod i nacija) i ostvaruju najintimniji, najličniji, najprisniji i najunutamjiji a u prostituciji
- zinaluku najbestidniji, najgriješniji, najvulgarniji, najsramotniji, najospoljeniji i najizobličeniji odnosi, za koje,
kao i za krađu, slijedi kazna i na Dunjaluku a ne samo Ahiretu. Za to je brak zajednica svih zajednica i njihova
praosnova, pralijeha, pramolekul u kome se miješa krv, isprepliću tijela, povezuju srca i dodiruju duše, a u
prostituciji se isprepliću strasti i instinkti, ubijaju srca, razaraju i ocrnjuju duše i razgoropaduju animalnosti u
čovjeku. Kao što je najveća vrijednost i posljedica braka služenje Bogu i ladanje djece, tako je najpogubnija
posljedica zinaluka - prostitucije udaljavanje od Boga, ubijanje djece ili rađanje kopiladi, koja pored živih
roditelja gube identitet i kasnije u neznanju, neminovno, htjeli ne htjeli kao Edip, ulaze u promiskuitet i čine
rodoskrvnuće. Blud- prostitucija, u koji je uvod, prolegeomena, predvorje prvi i najodsudniji korak
pornografija, golotinja, razgolićavanje i totalno otkrivanje tijela, zatim kompletan sistem i način izvanjskog
života od industrijske revolucije koji muža i ženu rastavlja na poslu tako da ona radi i osamljuje se sa drugim i
tuđim muževima a on sa drugim i tuđim ženama, osnovno obilježje savremenog života, onemogućava i razara
osnovne relacije: muž-žena, otac-sinovi, otac-kćeri, majka-sinovi, majka-kćeri, braća-sestre, braća-braća i
sestre-sestre. Prostitucija u koju se ulazi kroz pornografiju i sveukupni koncept života u kapitalizmu od
industrijske revolucije do danas sve relacije isključivo svodi, ne na čovjeka i sveukupne međuljudske odnose,
534
241
nego na odnose između dva spolna organa suprotnog spola. U toj relaciji čovjek je puko sredstvo, instrument,
poluga i sluga u funkciji spolnog organa. U braku, preko djece, muž ulazi i produžava se u ženi a žena u mužu,
a u prostituciji, tom najizobličenijem i Bogu najmržem odnosu između muškarca i žene muškarac-ženu i žena-
muškarca svodi na objekt seksualnih strasti, iživljavanja, animalnosti i potreba. Umjesto da dva insana preko
pokrivanja u braku, oni se preko pornografije i golotinje kroz prostituciju svode samo na dva spolna organa.
Seksualni nagoni, požude i instikti kao najjače strasti u čovjeku, ne mogu ni uništiti, nu ubiti, ni bilo čime mogu
zamijeniti, ali se mogu preko medija, radija, televizije, filmova, časopisa ne izazivati, nepodražavati, ne
nadražavati i preko golih, razgolićenih, nagih, neobučenih i nezaštićenih tijela neprezentirati i neprikazivati kao
ljepota i dobrota bez koje se ne može živjeti. Tek je industrijska revolucija u Engleskoj a onda i u Evropi, ne
samo zamijenila i srušila ručno-manufakturnu proizvodnju i uvela serijsko-industrijsku nego je razbila i razorila
život u prirodi u velikim seoskim patrijarhalnim kućnim zajednicama, zadrugama i porodicama i stotine miliona
ljudi i žena sjargala i stjerala u, na ledinama, novoformirane i novopodignute gradove u dolinama velikih rijeka.
Svi ti gradovi kao i roba iz serijske proizvodnje bili su sličan jedan drugome kao jaje jajetu i u njima su
dominirale velike fabričke radionice za industrijsku proizvodnju, velike spavaonice sagrađene kao barake i
zgrade od najjeftinijeg materijala nedaleko od fabrike za radnike i radnice. Željeznička stanica za uvoz sirovina
i izvoz industrijskih proizvoda i nedaleko od željezničke stanice prve u masovnom broju banke za slijeganje,
distribuciju i redistribuciju novca, koji će kao fetišizirana jedina razmjenska vrijednost, a da u sebi nema
nikakvu stuštinsku i upotrebnu vrijednost, istisnuti sve druge robe iz direktne razmjene, jer će ih samo on
posredovati i oko željezničkih stanica i banaka niknuće i razviće se velike trgovačke robne kuće i poslovno-
trgovački, privređno-finansijski i bankarski centri ali u okviru svega toga i obilježene, samo za tu namjenu
sagrađene javne kuće za prodaju i kupovinu seksualnih usluga i golih ženskih tijela. Zašto? Zato što su na
hiljade i hiljade ljudi, prvi puta u svjetskoj povijesti, sada sami u potrazi za poslom u industrijskim gradovima,
napustili i privremeno ostavljali svoje porodice, roditelje, nene i djedove, žene i djecu, a sami samcati bez žena
u punoj snazi života, jednostavno na svakom koraku u tim industrijskim džunglama bili izloženi javnim kao i
robnim kućama i prodajama ženskog tijela svedenog samo na industrijsku ili seksualnu robu kao i svaku drugu
robu. Tako industrijska revolucija u Evropi prvo razbija i razara intimitet, dignitet, stid, kulturu, kolektivnu
običajnost, diskreciju i pravila ponašanja velikih seoskih kućnih zajednica, zadruga i porodica, negira i uništava
autoritet oca kao pater familisa -glave i nosioca te porodice, rastavlja a u nastavku i razara brak između muža i
žene jer ih u jeku najveće mladosti i seksualnih potreba rastavlja na poslu i upućuje i osamljuje da rade žene sa
drugim ljudima a ljude sa drugim ženama što neminovno vodi krizi ili rastavi braka ili svodi nevjerstvo i
prostituciju bračnih drugova, prvi puta, na normalnu i društveno dozvoljenu pojavu. Kriza unutar braka nikada
ne završava samo na krizi muž-žena nego prelazi na relaciju krize roditelji-djeca. Kao što u izuzetno
nadahnutom tekstu Kultura razgolićenosti i razgolićenost kulture, mr. Fahira Fejzić-Čengić primjećuje: “Kult
grčke kulture bijaše muško tijelo. Kiparstvo je bilo nezamislivo bez muškog tijela. Apolon je najizrazitiji
242
simbol, i to Apolon nag, koji inkamira snagu i muževnost svakog mišića muške pravilne grade tijela. Bila i
prošla grčka epoha,” tako je skoro sva današnja kultura, razgolićenosti i razgolićenost kulture u znaku nagosti,
golosti, otkrivenosti, nepokrivenosti i neobučenosti, ne muškog nego ženskog tijela. U čemu su razlike između
klasične grčke prirodne paganske i sadašnje savremene visokosofisticirane kulture. Prvo, kod Grka je bio go i
nag kip a nije živi insan. Drugo, taj kip nije ženski nego muški. Treće, kod Grka su žene hodale i na svim
javnim mjestima bile obučene, pokrivene, zaštićene i odjećom ukrašene a kod savremenog čovjeka, kako u
gradovima tako i na selima, žene hodaju razgolićene, golišave, poluobučene i nezaštićene. Prvo što bi stranac i
neznanac u okviru savremene kulture i civilizacije u gradovima primjetio i vidio bilo bi meso u mesarama na
izlozima i polugole žene na ulicama ili njihova razlolićena tijela na panoima gradskih ulica ili pred kino
dvoranama. Moja generacija je živjela, preživjela i nadživjela - mini, midi i maxi modu ali se do 2003. godine
nije susretala sa golim ženskim pupkovima na ulicama. Kao što miš spada u najodvratnije i najprljavije
životinje tako u najsramnije, najskaradnije i najodvratnije ponašanje, pod izgovorom mode, spada pokazivanje
golih ženskih pupkova na ulicama. To je kraj svake diskusije, stida, digniteta, dostojanstva, samopoštovanja i
uvažavanja drugih, autoriteta, karaktera i časti. Nago Apolonovo tijelo za stare Grke nije samo simbol snage i
muževnosti, nego i potvrda pater familisa oca kao glave i nosioca porodice, to je i simbol rađanja djece,
uvećavanje i umnožavanja djece ali i simbol identiteta oca. Sve velike klasične kulture čuvaju ne samo autoritet,
dignitet, nego i identitet oca. Pitanje majke je pitanje biologije i nijedna majka kada rodi dijete ne može odreći i
poreći svoje materinstvo jer je biologija onda negira a pitanje oca nikada nije samo pitanje biologije nego i
pitanje višeg reda, pitanje vjere, pitanje etike, pitanje kulture, pitanje prava i zakona, pitanje principa, pitanje
vrijednosti, pitanje vrlina. Nikada ne može jedna žena roditi dijete da se drugoj u rodnom listu upiše majčinstvo
a na stotine miliona djece upisana su na ime jednog oca a stvarni otac iz kreveta je neko drugi. Kod majčinstva
je uvijek i de iure i de facto stanje, što kažu Arapi ajni-ajni jedan kroz jedan a što se tiče očinstva stanje može
biti jedan kroz dva tj. da jedan otac bude de iure - na papiru, a drugi de facto - stvarni genetski biološki. Svo
učenje Islama po tom pitanju svodi se na jedno - da jedan te isti otac, jedan kroz jedan, bude i na papiru (rodni
list) de iure i u krevetu de facto - stvarno i genetski - kako kaže Poslanik: “Dijete pripada onome u čijoj se
postelji i s kime se rodilo,” a dodajemo, ne onome na čije je ime samo upisano. Goli Apolon kod starih Grka je
u funkciji očuvanja autentičnosti, identičnosti, pouzdanosti, izvjesnosti, sigurnosti i originalnosti oca a kultura
razgolićavanja i razgolićenost kulture je negacija, degradacija, poništavanje, uništavanaje i brisanje oca. O
rušenju simbola, autoriteta, digniteta, ustanove, institucije, znamenja i korijena identiteta u ocu, krajnje
inspirativno i provokativno štivo je Frojdova knjiga Mojsije i monoteizam. Za njega ubistvo oca u evropskoj
kulturi ne predstavlja gubitak genetskog korijena, identičnosti, originalnosti i identiteta u porijeklu, nego
oslobođenje potomaka.
Tako je industrijska revolucija krenula sa razaranjem velikih seoskih kućnih porodičnih zkajednica,
zadruga i porodica, rastavljanjem muževa od žena, roditelja od djece, brišući i razarajući porodičnu, prirodnu,
243
patrijarhalnu običajnost, intimitet, rodbinske i porodične obzire, javni i društveni moral, stid, dostojanstvo, čast i
poštenje. To razaranje i brisanje običajnosti, intimnosti, privatnosti, stida i poštenja nastavlja se rušenjem taraba
i zidova oko kuća a sa radijem i televizijom intimitet, dostojanstvo, stid, čast i sramota briše se i razara i u samoj
kući od dnevnog boravka do spavaće sobe. Naime, pornografski i blasfemični filmovi, serije i emisije kao razni
skaradni i sramotni vašari izloga, pokazivanja, prikazivanja i prodaja ženskih tijela, pod izgovorom miss ovoga,
miss onoga, prate čovjeka poput mraka i vatre u svakom kutku njegove kuće gdje se nalazi televizija. Moja
generacija je zapamtila pet vrsta nošnji i oblačenja - nene sa bošćama na glavi na jedan način, majke sa
jemenijama na glavi na drugi naćin, mlade i made žene sa farculetima (mahramama) na treći način, djevojke
pokrivene ispod kosa na četvrti način i djevojčice sa jemenicama na peti način. Nikada tih pet generacija nisu
istovremeno sjedile i iste stvari pričale. Danas, tih pet generacija ne samo žena, nego i muškaraca u isto vrijeme
i na istom mjestu (u istoj prostoriji) gledaju i komentiraju istu TV seriju. Svaka ta serija je popularizacija
pornografije, nevjernosti u braku, prikazivanje najsramotnijih dijelova tijela i seksualnih odnosa. Ko se pita
kakva je percepcija, apercepcija, osjećaj, doživljaj i izazov ta TV serija za djevojčicu od 12 godina u pubertetu,
za djevojku od 18 godina, za ženu od 40 i staricu od 70 godina? Nije potrebno ni pripominjati da su tih pet
generacija žena ili muškaraca koji gledaju iste TV serije ili filmove na skoro potpuno iste načine obučene, bolje
reći poluobučene. Ovo je novum za svjetsku povijest i ljudski rod da sve generacije ljudskog roda preko filma,
TV i Interneta gledaju i slušaju sve isto, da govore isto i da se oblače isto. U doskorašnja vremena, bez obzira
koliko je omladina bila ašarijasta i slobodna u ponašanju i oblačenju, imala je pred sobom primjer, simbol,
autoritet, dignitet, čast, poštenje, ozbiljnost, dostojanstvo, način ponašanja, stid, obraz, karakter, dosljednost,
uspravnost, ustrajnost, samopoštovanje i poštovanje starijih. Današnja omladina se nema ugledati u koga ni iza
ni ispred sebe. To je gubljenje nade, vizije, perspektive, oslonca, živog afirmativnog primjera. Sada su sve
generacije obučene na preslikan način iz TV serija po ugledu na njihove glavne junake ili poput obučenih lutki
iz Italije. Kao što simbol nagog Apolona kod starih Grka simbolizira Benu-Adem ljudsko Ademovo potomstvo,
muškost, rađanje djece, život, nastavak, uvećanje i umnožavanje ljudske vrste tako nagost, golost, neobučenost i
razgolićenost ženskog tijela nije samo negacija i destrukcija: vjere, etike, kulture (pa zar sve kulture ne počivaju
na zabranama) običaja, tradicjie, reda, poretka, sistema i organizacije života, prelaženje granice, nego je i
antibiologija, antirađanje, antinatalitet, antiživot i rušenje institucije simbola i autoriteta oca. Kao što je
industrijskom revolucijom kapitalizam srušio veliku prirodnu porodicu i detronizirao autoritet i identitet oca,
tako je Francusko-buržoasko-politička revolucija srušila ne samo kralja, monarhiju i feudalizam, nego i ulogu
Crkve i religije u javnom, društvenom, kulturnom i političkom životu i svela ju je samo na slobodu savjesti i exs
privatus. Od tada do danas u kapitalizmu se svi međuljudski odnosi, veze, relacije, komunikacije, sudatosti,
izvana kada su u pitanju stvari, predmeti posreduju i održavaju putem novca i otud fetišizam novca u
kapitalizmu jer je on kopulo između svih stvari a veze i odnosi među ljudima ne odražavaju se kao u
perthodnim epohama i društvenim uređenjima putem, ni religije, ni etike, ni kulture, ni epa, ni običaja, nego
244
putem pornografije, razotkrivanja i razgolićavanja ljudskog a najviše ženskog tijela. Tako, kao i širenje novca
bez kojeg se naizgled ne rrfože ni spavati a kamoli živjeti, počinje ospoljavanje, postvarivanje, obestidavanje,
razotkrivanje i javno manifestiranje skidanja i razotkrivanja ženskog tijela. Naravno, film i televizija će tu
pojavu totalizirati, univerzalizirati, svepoopćiti i globalizirati. Kao što se za feudalizam može kazati da je bilo
društvo javnog stida, privatnosti, diskrecije, intimnosti i vanjske pokrivenosti i ukrašenosti, tako se za
kapitalizam općenito može kazati da je društvo kapitala, novca, profita, razotkrivanja i razgolićavanja ljudskog,
posebno ženskog tijela. Ustvari, kapitalizma nema bez novca i razgolićavanja ženskog tijela. Kao što se za
novac u kapitalizmu novcem sve posreduje i kupuje, čak i ono što je u prijašnjim epohama bilo samo stvar srca,
duše, intima, emocija, osjećaja i ljubavi, tako se putem razgolićenog ženskog tijela reklamira i mušterija
namamljuje. Dok su se nekada pornografija i prostitucija isključivo svodile na strogu privatnost, diskreciju,
nejavnost i legalu, sada one uživaju najveću kategoriju javnosti i opće prepoznatljivosti. Ukoliko političke
stranke, velike firme i njihovi direktori i vlasnici, menadžeri, privatnici, štampa, televizija, film, modno-
tekstilna industrija instrumentaliziraju ženska lica, stas, prsa, noge, zadnjicu, privlačnost, ljepotu tijela kao
Allahov ukras, znamenje i dar u komercijalne, profiterske, špijunske, političke, državne, javne, medijske i
filmske svrhe, da bi reklamirali i prodavali svoju robu i proizvode, da bi namamljivali u zamku, hvatali i varali
svoje neprijatelje, onda razgolićavanje i otkrivanje ženskog tijela nije više samo pornografija i golišavost nego,
prije svega, jedan stil i način života, jedan sistem, jedan red u neredu, jedan poredak u neporetku i jedna
ideologija. To nije samo narušavanje klasičnog i tradicionalnog javnog morala i stabilnih konvencija koje su
održale magistralu ljudske, moralno-etičke i kulturno-civilizacijske provijesti, nego je i totalno
instrumentaliziralo, komercijaliziralo, kapitaliziralo, profitiziralo, fetišiziralo, ospoljilo, postvarilo, alijeniralo i
samo na pojedine dijelove tijela, svelo ženu, najčešće lice, prsa, noge i zadnjicu, uništivši prvo u njoj integritet
ličnosti a Ruhom i avretom a zatim i fizičko-tjelesni dignitet i integritet. Iz tog rakursa “kultura razgolićenosti
pripada postmodernoj ideologiji čovjeka (hotelske civilizacije), pošto se u takvoj civilizaciji lakše vlada
razgolićenim čovjekom, razgolićenim tijelima i dušama.” (Fahira Fejzić-Čengić).
17.4. Značaj i uloga odjeće za Ademove potomke
Za razliku od svih drugih živih bića i stovrenja, čovjek se jedini po izričitoj Allahovoj direktno
objavljenoj i spuštenoj Odredbi i Uputi, oblači i zaogrće, te svojom odjećom u prvom planu pokriva, zaštićuje i
ukrašava stidne i sramotne dijelove tijela, koje je Allah, dž.š. strogom Naredbom i Odredbom zaštićenim,
čuvanim i branjenim i nedostupnim nehalal oku, pogledu i tuđoj ruci učinio. Ne samo to, odjećom se ljudsko
tijelo, pogotovo žensko, koje je otvorenije i ranjivije na sve vanjske izazove i iskušenja, podjedanko štiti od
zime, hladnoće, kiše, snijega, mraza, rose, leda, vjetra, prašine, prljavštine, smoga, zagađenosti, vrućina,
245
toplote, ljetne sunčane žege i sunčanih zraka, koji kožu prže. Odjeća čovjeka i ženu uljepšava, ukrašava,
dotjeruje i nagizdava, dok ih golišavost i razgolićenost unakažavaju, oneprirođuju, dehumaniziraju i
majmuniziraju. Odjeća, oblačenje, zaogrtanje, ukrašavanje, gizdanje i uljepšavanje odjećom, je prvo razmeđe,
prva razdioba, prvo razgraničenje, prva i najvažnija izvanjska, spoljašnja i formalno-vizuelna distinkcija i
razlika između insana i hajvana. Dijete čim se rodi ono se umotava, zaogrće, oblači u pelene, i kasnije
primjereno uzrastanju, oblači se u odgovarajuću odjeću, dok se ne stigne do odijela, dimija i kostima i mantila
kod odraslih ljudi. Kada se ojanji, oteli, oždrijebi, okoti ili donese bilo koja životinja svoje mladunče na Ovaj
svijet, ono se, zato što je mladunče hajvana - životinje, pa makar i najdragocjenije (kuna, srna), ne umotava u
pelene i ne oblači, i ne ukrašava odjećom, za razliku od novorođenog djeteta - insana - čovjeka koje se odmah,
bez obzira da li se radi o djetetu: crvene, crne, žute, smeđe, bijele ili plave arijevske rase i boje kože, po rođenju
umotava u pelene. Zašto? Zato što je kod životinje u pitanju priroda oblačenja, a kod ljudi kultura odijevanja i
pokrivanja. Životinje su Allahovom Odredbom stvaranja prirodno, urođeno od sebe nerazdvojivo i neuništivo
obučene, zaštićene repom, dlakom, vunom ili grivom, i neki sramotni dijelovi tijela su im, kao sise, na
sklonutim, javnosti neizloženim i teško dostupnim mjestima. Naime, životinje svoju urođenu i prirodnu odjeću
dobivaju, a ne biraju. Zato kada se dijete rodi kada ga majka u pelene ne bi umotavala nju bi odveli u ludnicu a
kada mladunče bilo kojeg hajvana dođe na Ovaj svijet kada bi ga bilo ko u pelene počeo umotavati i njega bi
također trebalo u ludnicu odvesti. Neodjeća i neoblačenje najviše insana hajvanizira i majmunizira. To i jeste
cilj šejtana. Dok je čovjek u Džennetu nagovara ga i navodi da je melek a kada dođe na Dunjaluk unosi u njega
vesvesu da je majmun. Pošto životinje na način ljudi u slobodi, pri punoj svijesti usprkos Objavi, ne griješe, to
usljed griješenja ne ostaju bez odjeće, kao h. Adem i h. Havva u Džennetu, i njihova prirodna odjeća je stalna,
ista, neizmjenjiva i nepromjenjiva, unutar svake životinjske vrste (perje, dlake, vuna, repovi, griva). Njihova
odjeća kao ljudska, ne podliježe izboru, modi, modnim kreatorima, buticima, alternativama, slobodi i bitnim
razlikama unutar iste životinjske vrste. Stidni i sramotni dijelovi tijela kod svih životinja su potpuno prirodno
repom ili dlakom zaštićeni, a kod ljudi, posebno kod žena, nisu. Ovdje su u pitanju dva reda, dvije razine i dva
koda oblačenja i priroda oblačenja kod životinja koja je urođena, prirodna, predodređena i kultura oblačenja i
pokrivanja kod ljudi i žena, koja podrazumijeva ukus, modu, izbor, slobodu, alternativu, prilagođavanje
oblačenja klimi, podneblju, vremenskim prilikama i uvjetima. U kulturi oblačenja, na temelju Objave i Sunneta,
pristuna su osjetila, razum, um, pamet, svijest, savjest, obziri, konvencije, običaji, moda, etika, estetika, ukusi,
obredi, intuicija, emocija, sloboda i religija. Svaka kultura oblačenja i pokrivanja na temelju vjere, etike i
kulture u slobodi, odnsoi se isključivo na ljude i žene. Njihovo prvo prirodno stanje je da se kao djeca rađaju
nagi, goli, neobučeni i bez odjeće, a odmah po rođenju i više sve dok su živi njihovo kulturno stanje, na temelju
religije i etike, je da u društvu i zajednici među ljudima i ženama (dok su mala djeca od drugih a kada odrastu
sami od sebe) budu odjeveni, obučeni, zaogrnuti, zaštićeni, uljepšani i ukrašeni odjećom, u okviru kulture, a ne
prirode odijevanja: “Ti Muhammede reci vjernicima da obore svoje poglede, i da čuvaju, zaštićuju i pokrivaju
246
stidna mjesta svoja, to im je čednije i čistije je! Allah zbilja zna šta oni čine! I reci vjernicima da obore poglede
svoje, i da čuvaju stidna i sramotna mjesta svoja, i da ne pokazuju ukrase svoje, osim što spoljašnje (nakit) i
neka velove svoje spuste niz grudi svoje, i neka ukrase svoje ne prikazuju drugima, osim muževima, ili svojim
očevima, ili svojim svekrvama, ili svojim sinovima, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima
braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili onima što ih posjeduje njihova desnica, ili
slugama muškarcima (evnusima) kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne razumijevaju i neraspoznaju
staje golotinja! I neka ne udaraju nogama svojim da bi se znalo za nakit što ga pokrivaju! I Allahu se svi
pokajte. o vjernici, da biste uspjeha imali.”535 Ova dva ajeta u potpunosti isključuju desakralizaciju,
demoralizaciju, instrumentalizaciju, životinjizaciju, majmunizaciju, samomaterijalizaciju, poostvarenje,
ospoljavanje, ubijanje Ruha i avreta u tijelu, razgolićavanje, banalizaciju i komercijalizaciju pojedinih organa
(lica, nogu, prsa, zadnjice). To je zato što je duša svih kultura svijeta u religiji, i bilo koja kultura je nemoguća,
ukoliko ne počiva na robovanju, klanjanju i pokoravanju Bogu, na zabranama, na obredima, na univerzalnim i
neprolaznim vrijednostima, na onostranoj i eshatološkoj perspektivi, na metafizičkim korijenima i
transcendentalnim vizijama, na jedinstvu svijeta, na sadržaju i cilju života, iza kojeg stoji Kreator i Stvoritelj
vidljivh i nevidljivih svjetova. Iza kulture odjeće, oblačenja, odijevanja, zaogrtanja, zaštite, uljepšavanja,
gizdanja, ukrašavanja tijela odjećom, a duše stidom i bogobojaznošću, u Islamu stoje neprikosnoveni autoriteti
Kur'ana i Hadisa. “I nije dato nijednom vjerniku, ni vjernici, da imaju u nečemu izbor onda kad Allah i Njegov
Poslanik odrede i narede jednu stvar! A ko ne sluša Allaha i Njegove poslanike, zalutao je očito s Pravoga Puta!
Vjerovjesniku nem536a teškoće nikoje u onom što njemu Allah naredio je, jer takav je Allahov običaj bio i za
one koji su bili i nestali prije a Naredba Allahova je Odredba čvrsto određena.”
Dakle, i ljudima i ženama se izričito naređuje da vode stalnu i neprestanu brigu o stidnim mjestima, o
oblačenju, pokrivanju i zaštiti tijela, i da obore svoje poglede, jedni prema drugima, a ne da upućuju strastvene,
izazovne, podvodničke i zavodničke i griješne poglede, jedni prema drugima. Naime, od zavodničkog i
strastvenog pogleda kao pendžera duše počinje i nastaje sve: “Pet stvari kvari post i prekida vezu sa Allahovim
svjetlom: laž, ogovaranje (klevetanje), prenošenje tuđih riječi (šejtansko poštarenje), strastveni, izazovni i
zavodnički pogledi i lažna zakletva. Kod Allaha, na Sudnjem danu, imaće najgore mjesto onaj koga svijet
izbjegava usljed njegove bestidnosti. Nije pravi vjernik onaj ko drugoga napada i vrijeđa, ko drugoga proklinje i
nepristojno se izražava, i ko je bestidan. Čuvajte se golotinje (razotkrivanja intimnih i stidnih dijelova tijela), jer
ima i takvih bića koja se ne odvajaju od vas, osim kad idete da vršite nuždu i kada se intimno sastajete sa svojim
ženama. Postidite se njih i poštovanje im iskazujte a ta bića su meleki” - kaže Poslanik. Ženama se strogo
naređuje: pokrivanje, oblačenje, zaštita i zaogrtanje ukrasa, najsramotnijih, najstidnijih i najizazovnijih dijelova
tijela, koji najviše izazivaju, provociraju, nadražavaju i podražavaju muškarce na seksualne porive i akte. Tri su
535
Ku’ran (En-Nūr, 30 i 31)
536
247
- selasu avrat najstidnija, najsramotnija i najizazovnija mjesta i dijelovi tijela kod žena: prsa i spolni organ, koji
najviše uzbuđuju, izazivaju i na seks nadražavaju muškarca. Zato se ženama strogo naređuje pokrivanje i
zaklanjanje ukrasa, neprestana zaštita i odijevanje stidnih mjesta i spuštanje vela na prsa da se ne ističu i ne
zatežu. Pokrivanje stidnog i sramotnog dijela tijela (spolnog organa) za muškarce je obaveza i dužnost, istog
reda kao i za ženu. Ustvari, to je obostrana izričita, obligatna, neopoziva i neodgodiva dužnost, a ne
proizvoljnost hoću-neću. U nastavku ajeta precizira se u detalje pred kime sve žena može biti malo komotnije
obučena. Taj ajet o oblačenju završava se imperativom: “I svi se Allahu pokajte, o vjernici.” Po pravilu i u
principu osim u iznimnim slučajevima i situacijama, u toku porođaja i ljekarskih kompletnih pregleđa žena
može biti naga, gola, neobučena i bez odjeće samo sa svojim mužem kao i muž sa svojom ženom. Zato ima
situacija, vremena i mjesta kada su svi, bez obzira radilo se o djeci, slijepcima, ili bilo kome drugom, dužni
tražiti dopuštenje ulaska kod bračnih drugova: “O vjernici! Neka od vas dopuštenje traže oni koji posjeduju
desnice vaše i oni koji još nisu zrelost dostigli - tri puta: prije jutarnjeg salata (namaza), i kad odjeću svoju
odlažete nakon podnevka (popodnevnog odmora) i nakon večernjeg (jacije) salata. To su tri doba kad obučeni
(sa svojim ženama) niste! A nakon vremena tih niti je vama niti je njima grijeh da vam svraćaju oni, jer vi
svraćate jedni kod drugih. Eto tako vam Allah objašnjava propise, a Allah sve zna i mudar je!”537 Ovaj ajet u
potpunosti kazuje kako Kur'an vodi brigu i pažnju o svakom čovjeku, njegovoj ličnosti, časti, karakteru, stidu,
ponosu, identitetu i dignitetu. Čovjek prema Kur'anu i Hadisu ima pravo na svoju osobnost, mir, dostojanstvo,
pravo na bračni život i neuznemiravanje. Kur'an čuva čovjeka od svake neugodnosti, neprilike, sramote i
nedostojne situacije. Zato je po Kur'anu, i vlastitoj djeci kad odrastu i dostignu spolnu zrelost, dužnost u tri
vremenska perioda: ujutro prije sabaha, iza podne kada roditelji prilegnu i naveče iza jacije, kada ulaze kod
svojih roditelja, dužnost da pokucaju i zatraže izun da uđu u sobu: “A kada vaša djeca polnu zrelost dostignu,
neka i ona uvijek dopuštenje traže kao što su dopuštenja tražili i oni prije njih. Eto tako vam Allah objašnjava
Svoje odredbe, a Allah mudar je!”538 Kur'an jasno i precizno definira one kategorije ljudi i žena koje imaju
mogućnost i pravo, da malo slobodnije i komotnije budu obučeni u našim kućama i avlijama kao i mi pred
njima: “A ostarjelim ženama koje više ne žude i nemaju potrebe za udajom, grijeh nije da odlože plaštove svoje,
osim mjesta na kojima ukrasi se nose, a da se suzdrže - to im je bolje. Allah sve čuje i sve zna. Nije grijeh
slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu, a ni vama da jedete u vašim kućama ili u kućama vaših
očeva, ili u kućama vaših majki, ili u kućama vaše braće, ili u kućama vaših sestara, ili u kućama vaših amidža,
ili u kućama vaših tetaka po ocu, ili u kućama vaših daidža, ili u kućama vaših tetaka po majci, ili u onih čiji su
ključevi u posjedu vašem, ili u prijatelja vašeg. Nije vam grijeh da jedete zajedno ili pojedinačno, a kada ulazite
u kuće, pozdravite se pozdravom od Allaha, blagoslovljenim i lijepim! Eto tako Allah objašnjava da biste
razmislili.”539 Kur'an tačno, jasno i precizno određuje vjernicima šta su dužni činiti i kakko će postupati i
537
538
539
248
ponašati se kada pristupaju nečijoj kući, avliji i dvorištu. Ta pravila su za vjernike zakon i kodeks ponašanja i
kućni red: “O vjernici! U tuđe kuće koje nisu vaše ne ulazite dok se ne najavite i dopuštenje ne dobijete i dok
ukućane njihove ne selamite, pozdravite. To vam je bolje da biste se opomenuli i opametili.”540 Bez najave,
dopuštenja (izuna) i adekvatnog pozdrava, ulaska u tuđu kuću, dom i stan, nema. U protivnom, radi se o
primitivizmu, nekulturi komunikacije i kršenju vjerskih propisa. Ako u nastanjenoj domaćinskoj kući ne
nađemo nikoga, ili ukoliko ne dobijemo izun, dužni smo se vratiti: “Pa ako u njima nikoga ne nađete, nemojte,
sve dok vam se ne dozvoli i dopusti, u njih da ulazite! A ako vam se kaže: Vratite se! - vi se vratite, to vam je
bolje i čednije, Allah sve zna šta činite.”541
U svome naletu kolonijalizacije svijeta i dominacijom svijeta kao i prelaska sa ručno-manufakturne i

unikatne proizvodnje na serijsku, kapitalizam je porušio, prvo sve zidine srednjovjekovnih gradova, ograde,
tarabe, kanate seoskih kuća, zidine srednjovjekovnih zamaka i dvoraca, ali i idilu, intimu, diskreciju, privatnost,
posebnost, samosvojnost i javni stid srednjovjekovnog života. Nasuprot toga, u Islamu čovjek sa svojom ženom,
djecom i porodicom, ima pravo na svoju avliju, sa musafirima, komšijama, poznanicima i prijateljima na halvat,
a sa svojom ženom pravo na intimni bračni život, u bračnoj džerdek-sobi. Za svaku priliku i situaciju
predviđena je i određena vrsta odjeće i ponašanja. U tom kontekstu ljudima se općenito, pa i muslimanima
dozvoljava ulazak, boravak i nastanjivanje u trajno nauštenim i praznim kućama: “Nije vam grijeh da u
nenastanjene kuće ulazite u kojima je opskrba vaša. Allah zna sve šta vi na javu iznosite i šta skrovitim
držite.”542 Ove kuće opskrbe i usluge, mogu biti imareti, musafirhane, hanovi, karavan saraji, konačišta,
pansioni, moteli i hoteli. Islam hoće i želi svojim intencijama i propisima svaku oblast ljudskog života da uredi,
na čovjeka dostojan način, i dobrobit na oba svijeta. Ljudska intima, privatnost, pravo na ličnu i bračnu ljepotu,
ukrase, dobrote i vrednote bračnog života su neporecive. Evo šta Allah, dž.š. Muhammedu, a.s. naređuje i
upućuje, u kontekstu njegovih žena: “O vjernice! Ženama svojini ti reci: Ako vi žudite (samo) za životom
ovozemaljskim i sjajem njegovim, tad se odlučite vi: otpremninu ću vam dati i lijepim puštanjem ću vas pustiti!
A ako vi žudite za Allahom i Poslanikom Njegovim, i kućom ovozemaljskom, pa Allah je pripravio doista
nagradu veliku onima među vama dobročiniteljicama! A ako vi žudite za Allahom i Poslanikom Njegovim i
kućom onosvjetskom, pa Allah je pripravio doista nagradu veliku, onima među vama dobročiniteljicama! O
žene, vjerovjesnikove! Ako bi koja od vas očitu bestidnost počinila, kazna bi joj se udvostručila! (jedna kazna
za počinjeni grijeh, a druga ista tolika zato što to čini kao Poslanikova žena! Allahu je to lahko. A koja se od vas
bude pokoravala Allahu i Njegovom Poslaniku, i dobra djela činila, njoj ćemo Mi dati nagradu dvostruku i
pripavit ćemo joj opskrbu plementu! O žene vjerovjesnikove! Vi niste kao neke druge žene! Ako se Allaha
bojite, tad na sebe govorom pozornost ne svraćajte (ne govorite kićenom i niskom besjedom, ne govorite govor
koji navraća na požudu i prepirku), pa da tada žudi onaj u čijem je srcu bolest i rijekom dobročinstva govorite! I
540
541
542
249
u kućama svojim boravite i divotu svoju ne pokazujte pokazivanjem, iz doba davnog paganstva i salat klanjajte,
i zekjat dajte, i pokorne Allahu i Njegovu Poslaniku vi budite! Allah želi odagnati od vas nevaljaštine, o
porodico kuće, poslaničke i da vas sasvim očisti! I upamtite ajete Alalhove i mudrost što se u kućama vašim
kazuje. Allah je doista dobar i obaviješten!”543 Dakle, prvo se Poslanikovim ženama naređuje jasan, pravi i
komplementaran život, u braku sa Poslanikom. Ukoliko je njima, na bilo koji način, draži Dunjaluk i
ovosvjetska uživanja, ljepote, ukrasi, igre, zabave, provodi, odmori, turistička putovanja od Allaha, Poslanika
Njegova i Onoga svijeta, Poslanik ih je uz propisani mehr - otpremninu dužan otpustiti. Kada Poslanik sa
svojim ženama uspostavi Islamsko-šerijatski život u braku tek onda on ima snagu, moć i ugled, da bude primjer,
uzor i ogleđalo muslimanima u bračnom životu. Potpuno ista stvar je i sa pokrivanjem i zaštitom stidnih i
sramotnih dijelova tijela: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika (poslije
toga), neka spuste haljine svoje! Tako će najlakše biti prepoznate i vrijeđane biti neće. A Allah prašta i
samilostan je. Ako ne prestanu licemjeri, i oni u čijim srcima bolest je, i oni koji u Medini laži šire, Mi ćemo
tebi Muhammede nad njima vlast dati, pa će potom u njoj tek kratko tvoji susjedi biti! Neka su prokleti! Gdje
god su nađeni, neka budu uhvaćeni i hametice pobijeni, prema Allahovu zakonu nećeš ti nikakve promjene
(preinake) naći”544 Poslanikovim ženama dozvoljava se pod istim uvjetima i pred istim licima pojavljivanje kao
i drugim muslimankama: “Njima grijeh nije da budu otkrivene pred svojim očevima, i sinovima svojim, i
braćom svojom, i sinovima braće svoje, i sinovima sestara svojih, i ženama vjernicama, i pred onima koje su u
vlasništvu njihovu. I Allaha se bojte, jer Allahu, doista, nije skriveno ništa”545 Ne samo oblačenje i pokrivanje
tijela, nego i zaštita i čuvanje stidnih i sramotnih dijelova tijela, dužnost je i obaveza istog reda, koja se odnosi
na svakog svjesnog, savjesnog, slobodnog, punoljetnog, umnog i razumnog muslimana i muslimanku: “Zbilja,
muslimanima i muslimankama, mu'minima i mu'minkama, i poniznim i poslušnim vjernicima i vjernicama (na
putu vjere) i skrušenim vjernicima i vjernicama, i djeliteljima i djeliteljicama zekjata, postačima i postačicama, i
vjernicima i vjernicama koji čuvaju, brane i brinu se za stidna mjesta svoja, i vjernicima i vjernicama koji
mnogo spominju i sjećaju se Allaha, Allah je njima pripravio oprost i nagradu golemu!”546
17.5. Relacija i razlika između insana i hajvana
Ima mnogo zajedničkog kod čovjeka i ostalih živih bića. Čovjek jede, životinje jedu, čovjek udiše zrak,
životinje udišu zrak, čovjek se brine za opstanak i reprodukciju svoje vrste, to isto čine i životinje, doduše samo
čovjek kroz brak, životinje kroz obično parenje. Za razliku od svih drugih živih bića, čovjek koji jedini ulazi u
543
544
545
546
250
brak, on se također, jedini po izričitoj Allahovoj Odredbi i Uputi oblači, te svojom odjećom oblači, pokriva,
ukrašava, uljepšava, gizda, čuva i skriva stidne i sramotne dijelove tijela, ali i zaštićuje insana od hladnoće,
prevelike toplote, štetnih, jakih i opasnih sunčanih zraka koje izazivaju rak kože, od kiše, snijega, leda, prašine,
vjetra, mraza, rose i svih klimatskih neprilika. Kao što je Ruh - duša koja se nalazi u tijelu obučena, odjevena,
ukrašena i zaštićena tijelom, čitavo tijelo je umotano, zaštićeno, obučeno i ukrašeno u kožu, tako je koža i
površina čitavog tijela obučena, pokrivena, zaštićena, zaogrnuta, čuvana, osigurana, pokrivena, uljepšana,
ukrašena i nagizdana odjećom. S obzirom da su čovjeku pored općih blagodati darovanih svim stvorenjima
darovane i posebne blagodati, u odnosu na ostala stvorenja, stvorene svjetove i bića kao: Sloboda, Objava s
Uputom i Opomenom, djelomična slobodna volja i mogućnost izbora, pet osjetila, razum, um, pamet, savjest
kao unutarnji, vlastiti, moralni zakon, unutarnji glas, oko, sat i seizmografski aparat, primjeren svakom čovjeku,
svijest kao ukupno znanje, saznanje ili iskustvo svijeta, života, stvarnosti i postojanja, mogućnosti govora,
sjećanja i pamćenja, te pismo pomoću kojeg se ljudska znanja, saznanja, iskustva, postignuća, u okviru tradicije
kao žive historije i kontinuima ljudskog roda, čuvaju i prenose s generacije na generaciju. Kao što nisu
darovane i odlikovane odjećom i pokrivanjem kao čovjek, životinje također nisu darovane ni brakom nego
parenjem, ni Slobodom, ni Objavom, ni Uputom, ni slobodnim izborom, ni razumom, ni umom, ni sviješću, ni
savješću, ni tradicijom i zato nemaju svijest o povijesti i potomcima. Umjesto svijesti, razuma i pameti
životinjama su darovana osnovna osjetila i instinkti. Tako instinkte i osnovna osjetila možemo nazvati
svojevrsnom sviješću na razini svake životinjske vrste koja im omogućava opstanak. Ono što posigurno u sebi
nema ni jedna životinjska vrsta a ima samo čovjek, pored ostalog jeste i savjest i stid. Zec zna i potpuno
razlikuje kupus i travu i uvjek će odabrati da jede kupus umjesto trave, ali nikada neće i ne može postaviti
pitanje odakle je i čiji je kupus. To pitanje odakle je šta, čije je šta, kome pripada i je li halal ili haram, ne
postavlja svijest nego savjest. Isti je slučaj i sa stidom. Životinje imaju kao zaštitu dlaku, vunu, grivu, rep ali
nemaju u sebi i ne znaju šta je stid. Jedna od najhitnijih vanjskih odlika čovjeka jeste: oblačenje, pokrivanje,
zaštita, skrivanje i briga o stidnim i sramotnim dijelovima tijela. U biti odjeća je vanjska a stid je unutarnja
odlika i razlika između insana i hajvana: “Stid je ukras duše, bogobojaznost je njena plemenitost, najbolji
oslonac u životu je strpljivost, a očekivati pomoć od Uzvišenog Allaha u teškoj situaciji je ibadet. Stid je jedan
od izraza i svjedočanstava imana. Stid je pola imana. Posljednje što je u narodu ostalo od tradicije i nauke
ranijih vjerovjesnika je poruka: Ako se ne budeš stidio, onda radi što god hoćeš. Prvo čega će nestati kod mojih
sljedbenika je stid i povjerenje. Stidite se Allaha pravim i iskrenim stidom! Ko se Allaha stidi takvim stidom
neka čuva glavu i svijest, zatim stomak od zabranjenih jela i pića, i neka se često sjeća smrti i raspadanja tijela u
mezaru. Međutim, ko želi ugodno zadovoljstvo na Onom svijetu, odreći će se ovozemaljskog luksuza i varljivih
uživanja. Ko tako bude radio, on se istinski Allaha stidi. Stid i inam su bliski, i srodno jedno drugome i nalaze
se zajedno kod mu'mina, pa kad jedno od njih nestane, nestaće i drugo! Iman se ispoljava u sedamdeset i
nekoliko radnji, djela, postupaka i ponašanja. Stid je jedna od radnji i svjedočanstava imana. U stidu je svako
251
dobro. Stid je dio imana. Pravednost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od ljudi koji imaju vlast. Darežljivost
je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od imućnih. Pobožnost i bogobojaznost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi
od uleme. Strpljivost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od siromašnih. Tevba (pokajanje) je lijepa, ali je
najljepša kada dolazi od mladih. I stid je lijepa osobina, ali je najljepši kad se nalazi kod žena. Onome ko izgubi
stid nije grijeh govoriti, jer to više nije ogovaranje. Ko se ne stidi ljudi, ne stidi se ni Allaha.”547
Čovjek je nedjeljivo biće, od Ruha i zemlje, i čovjek je prije svega i iznad svega, Abdullah -Allahov rob
i ličnost. Zato odjećom pokriva svoja tijela i stidna (sramotna) mjesta i to je muslimanima Islamska dužnost -
Farz. Zašto? Zato što je intencija, namjera i želja Islama da svojim propisima i uputama uredi život čovjeku, na
dostojan način i dobrobit oba svijeta. Allah, dž.š. stvorio je čovjeka u najljepšem obliku i odlikovao ga
najljepšim ukrasima. “A Mi smo vas na zemlji uspostavili i opskrbu životnu na njoj vam podarili. O, kako ste vi
malo zahvalni! A Mi smo vas stvorili, zatim smo vam oblik dali.”548 Odjeća Imana i bogobojaznosti, čuvanje od
grijeha, stalno sjećanje, osjećanje i mišljenje na Allaha, dž.š. Takva, Zikr i Stid kao ukras i ljepota duše najbolja
su odjeća ili “Ve libasu-t-takva hajrun.” Odijelo - “Libasul-džsim” je vanjska, a bogobojaznost, stid i Iman su
unutrašnja, stalna, stvarna, neizmjenjiva, nezamjenjiva i neizbrisiva ili bitna odjeća. To su dvije nerazdvojive
vrste odjeće, koje jedna drugu pretpostavljaju. Nema jajeta bez ljuske, orahove jezgre također, ne može se voda,
osim u posudi, donijeti i struja bez žice prenositi. Ali, da bi se struja preko dvije žice prenosila, one moraju
jedna od druge izolirane biti. Namještaj i sva bijela i osjetljiva roba se isključivo transportiraju u papirnoj
ambalaži. Inače, bez kartona, mnogo bi toga bilo oštećeno, a staklo i polupano. Niko pametan ne jede ljusku od
jajeta, oraha, ili koru od banane, niti plaća koru i papirnu ambalažu u kojoj se pakuje namještaj i staklo, ali još
manje dovodi u pitanje njihovu funkciju. Funkcija ljudske odjeće kao i ljuske od oraha, jajeta, lješnika i
izolacije za strujne žice jeste, izvana da zaštiti ljudsko tijelo od vjetra, hladnoće, vrućine, snijega, leda, kiše,
mraza, sunca, prašine, da ih i zaogrne, zaštiti, obuče, uljepša, ukrasi i nagizda, i iznutra - da pokrije, sakrije,
zaštiti, ukrasi i uljepša stidna i sramotna mjesta, da odlikuje i razlikuje insana od hajvana, i da potvrdi čovjeka
kao krunu svih stvorenih bića i stvorenja u koga je udahnut Ruh i u kome se nalazi avret - stidna mjesta koja
moraju biti neprestano pokrivena i koja su nedopustiva za javnost, da odlikuje i razlikuje insana od hajvana i da
potvrdi čovjeka kao Allahovog povjeritelja - Halifu na zemlji, kome je darovano znanje, sloboda i povjerenje
nad stvorenjima i stvorenim svjetovima. Šejtanovim navođenjem na grijeh, čovjek ne ostaje samo go, nag, bez
odjeće, zaštite, odbrane i ukrasa, nego biva prognan i iz Dženneta. Ovim šejtan cilja da insana svede i sravna sa
hajvanom i da u čovjeku negira Ruh. S druge strane, u grijehu čovjek ostaje go, nag, bez odjeće i zaštite, a to je
prva i odsudna stepenica da šejtan čovjeka navede na pad, put u propast, pornografiju, prostituciju, poliandriju,
poliginiju, perverziju, pedofiliju, homoseksualizam, lezbijstvo i zinaluk. Predvorje svega toga i uvod u sve to je
razotkrivanje, razgolićivanje i otkrivanje tijela ili pornografija. Što je najgore i najopasnije nikada i nigdje niko
547
(I.P.H, 1, 170, 366, 445, 579, 791, 794, 143, 1571 i 1721)
548
252
nije očuvao i sačuvao unutarnju odjeću (Iman, stid i takvaluk) bez izvanjske odjeće. Ne samo da šejtan svodi
insana na hajvana kada se čovjek razgoliti i ostane go i nag, nego i u njegovoj svijesti i pameti razvija vesvesu,
pričin, obmanu, laž, varku, projekciju i konstrukciju da je svaki dio čovjekovog tijela isti - (negacija avreta i
Ruha u čovjeku) i da su stidna mjesta dijelovi tijela u odnosu na ljudske izazove, i reakcija potpuno isti. A to
nije ni tačno ni istina. Naime, kad čovjek vidi ženu golu i njena stidna mjesta, i sramotna tri dijela, kao i kad
žena vidi čovjeka gola i njegovo stidno i najsramotnije mjesto, čovjek se uzbuđuje na ženu, a žena na muškarca.
To razdražuje njihove požude, instinkte, strasti, nagone i animalnosti. Za razliku od svih hajvana-ženki, čije se
strasti i seksualni nagoni javljaju samo u određenim vremenskim ciklusima, kod čovjeka i žene strasti i
seksualni nagoni se javljaju čim jedni drugima stidna mjesta i sramotne dijelove tijela ugledaju. U tom
kontekstu treba sagledavati činjenicu da u životinjskom svijetu, među životinjama nikada nema silovanja, a u
ljudskom svijetu, među ljudima i ženama, veoma često ima. Zato Kur'an svojom Odredbom i Uputom otklanja
sve mogućnosti, situacije, prazne prostore, nedoumice, sumnjiva mjesta, radnje, aktivnosti, poslove, postupke,
ponašanja ili neodređenosti oko pokrivanja tijela i stidnih mjesta, kao što izričitom Naredbom presijeca i
zabranjuje sve, puteve, mogućnosti, relacije, komunikacije, projekcije, konstrukcije, koncepte, sheme, modele,
sisteme, riječi i poglede koji vode razotkrivanju, razgolićavanju, otkrivanju i pornografiji tijela te prostituciji i
zinaluku. Zato naše odijevanje i pokrivanje, zaštita i odbrana mora biti cjelovito, komplementarno, konzistentno
i konzekventno - unutarnje Libasu-t-takva hajruni i vanjsko - Libasen juvârî sevātikum verîša.
Vanjska odjeća, bez unutarnje, njenom nosiocu je mučna i teška, a okolini smiješna kao što je unutarnja
odjeća bez vanjske neodrživa i nesačuviva. Oni koji se prikrivaju i lažno pokrivaju i pred ljudima željeno
prikazuju, a nisu čestita, iskrena Imana, takvaluka i hajaa - stida, oni stalno poziraju i upozoravaju vlastitim
riječima da su po Šerijatu obučeni, te očekuju posebnu pažnju, poštovanje, naklonost, pa čak i privilegiju, ne
samo na Onom nego i na Ovom svijetu! Takva odjeća se pertvara u dekor, pozu, ambalažu i sakralne zavjese
bez sadržaja. Između takve osobe i okoline dolazi do nesporazuma i tragikomičnih situacija. Vanjska odjeća je
prirodna, istinita i uvjerljiva, ako je rezultat stvarne, prave unutarnje odjeće Imana -vjerovanja, hajaa - stida,
havfa i hušua - straha i skrušenosti pred Allahom, dž.š., takvaluka -bogobojaznosti i čuvanja od grijeha,
iskušenja i svih puteva, postupaka, riječi, ponašanja i djela, koja vode pornografiji, prostituciji, perverziji,
bestidu, pedofiliji, homoseksualizmu, lezbijstvu, kao i uznemiravanju drugih ljudi i žena: “I ne približavajte se
bludu (zinaluku), jer to je razvrat! O, kako je ta staza i put ogavan!”549 Zato, vanjska odjeća nikada ne smije biti
kratka, tijesna, uska i providna s jedne, niti poza, transparentnost, pobožna reklama i izlog s druge strane.
Komplementarno, konzistentno i konzekventno, pokrivenu osobu iznutra i izvana sa istim nijjetom, simpatizira i
poštuje svako. Vanjska odjeća, bez unutarnje je kao drvo čiju su unutrašnjost u potpunosti izjeli termiti, te
ostavili samo sa vanjskom korom ili jabuka, kruška, šljiva, orah, hurma čije su unutrašnjosti i jezgre rastočili
crvi i jaje mućak koje je izvana čitavo ali pokvareno. Čim prvi vjetar puhne, ili se neko nasloni na takvo šuplje
549
253
drvo, ono se sruši. Ne postoji insan - čovjek, kao ni šuplje drvo od vjetra, koji svjesno, slobodno, namjerno i
ciljano griješi i zaboravlja Allaha, dž.š., a da može očuvati, održati i spasiti unutrašnju odjeću - Libasu-t-takva
bez vanjske, kao što ne postoji muškarac i žena koji mogu i koji su očuvali, održali i spasili vanjsku odjeću,
ukoliko su izgubili unutrašnju odjeću. U tom slučaju, ne bi se više radilo o vanjskoj odjeći, nego o uniformi kod
vojnika, oficira, policajaca, šumara, Kastrovih i Mao Cetungovih pristalica. Naime, ljudi prvo griješe, pa onda
stidna mjesta otkrivaju. Pokazivanje i preko TV prikazivanje stidnih mjesta i sramotnih dijelova tijela je
čovjekov moralni pad, a šejtanov uspjeh u odvraćanju s Pravog puta. Vanjska odjeća čuva mu'mina, njegov Ruh
i stidne dijelove tijela - avret, kao što ljuska čuva orah, lješnik i kora drveta njegovu unutrašnjost. Kada se oguli
kora i najboljeg drveta, ono ubrzo izgubi svoje sokove i brzo se osuši, izgubi svojstvo života i neumitno truhne i
raspada. Tako i čovjek i žena kada razotkriju i razgolite svoja tijela, ostaju bez stida, bogobojaznosti, časti,
dostojanstva, poštovanja i samopoštovanja, intimnosti, diskretnosti i unutrašnje punine i ljepote u sebi. Upravo
na sve te posljedice, ostajanja bez odjeće i razotkrivanje tijela, Kur'an upozorava ljude, h. Ademove potomke, i
skreće im pažnju na oblačenje, pokrivanje i zaštitu stidnih mjesta i sramotnih dijelova tijela, kako ne bi pali u
zamke i kandže šejtana: “O sinovi i svi potomci Ademovi, nemojte nipošto da vas šejtan obmane, kao što
roditelje vaše iz Dženneta izveo je, tako što im je odjeću (nakon učinjenog grijeha) njihovu skinuo, da bi im
stidne dijelove tijela pokazao! Šejtan vas neprestano vidi i prati on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite! A
Mi smo šejtane učinili zaštitnicima onih koji ne vjeruju. A kada učine kakvo razvratno djelo, govore: Našli smo
i pretke naše da to rade, a i Allah nam je to naredio. Ti kaži: Allah doista ne naređuje da se razvrat čini, pa zašto
o Allahu govorite ono što vi ne znate?! Ti kaži: Moj Gospodar pravdu naređuje. Predano i pokorno Njemu vi se
obratite kad god salat obavljate, i zovite Ga iskreno vjeru u Allaha vjerujući, kako god vas je stvorio tako će vas
u život opet vratiti! On jedne na Pravu Stazu uputi, a drugima, po pravdi i zasluzi, zabludu dosudi.Jakvi su
mimo Allaha, šejtane za zaštitnike uzeli i oni misle da su na putu pravome!”550
U Islamu su vanjska i unutrašnja odjeća dva imena sa istim sadržajem, značenjem i ciljem -biti potpuno
predan, pokoran i u službi Allaha, dž.š. Pored darovanih blagodati Allah, dž.š. još u Džennetu, a nekamoli na
Dunjaluku uspostavlja red i granice dozvoljenog i nedozvoljenog: “Ti upitaj: Ko je zabranio Alahove ukrase
koje je On stvorio za svoje robove i lijepa jela iz opskrbe?! Ti odgovori: Ona su data vjernicima na Ovom
svijetu, i samo su za njih na Budućem svijetu. Eto tako Mi ajete razborito nižemo za ljude koji znaju.”551 Allah,
dž.š. u Kur'anu razlučuje, određuje i razmeđuje dobro od zla, i dozvoljeno od zabranjenog: “Ti kaži: Gospodar
moj zabranjuje razvratna djela, bila ona javna ili skrivena, i griješenje, i nasilje bespravno, i da Allahu nekoga
drugoga vi smatrate ravnim, o čemu On dokaza nikakva objavio nije i da o Ailahu govorite ono o čemu znanja
nemate.”552
550
551
552
254
17.6. Suprotnosti i nepomirljivosti na relaciji Šejtan - Insan
Čovjeku, koji je stvoren u najljepšem liku i obliku - Lekad haleknel - insane fi ahseni takvim, meleki
čine sedždu. Prokleti Iblis odbija Allahovu Odredbu, da učini sedždu sa argumentom, da je bolji od čovjeka, jer
za sebe tvrdi da je stvoren od vatre, a čovjek samo od zemlje: “Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a
poslije melekima rekli: Poklonite mu se i sedždu učinite!, i oni su se poklonili i sedždu učinili, a Iblis nije, on
nije htio da sedždu učini. Zašto se nisi poklonio i sedždu učinio kad sam ti naredio? - upita On - Ja sam bolji od
njega (čovjeka), mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače - odgovori on. E, onda izlazi iz Dženneta - reče On,
ne priliči ti da u njemu prkosiš, izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih! Daj mi vremena do dana njihova
oživljenja! - zamoli on. Daje ti se vremena! - reče On. E, zato što si odredio pa sam u zabludu pao - reče, kunem
se da ću ih na Tvom Pravom Putu presretati, pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš
ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti! Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen! - reče On. Tobom i svima onima
koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti!”553
“I kad Gospodar reče melekima: Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog! - svi meleki su se
zajedno poklonili i sedždu učinili, osim Iblisa, on nije htio da se sa njima pokloni i sedždu učini: O, Iblise, reče
On - zašto ti ne htjede da se pokloniš i sedždu učiniš? Nije moje - reče - da se poklonim čovjeku koga si stvorio
od ilovače, od blata ustajalog. Onda izlazi iz Dženneta, reče On - neka si proklet i neka se prokletstvo zadrži na
tebi do Dana Sudnjeg! Gospodaru moj, reče on - daj mi vremena do dana kad će oni biti oživljeni! Daje ti se rok
-reče On - do Dana već određenog. Gospodaru moj - reče šejtan, zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na
Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.
Ove ću se istine Ja držati - reče On: Ti nećeš imati, nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te
budu slijedili, od onih zalutalih.”554 “A Ademu smo odmah u početku (prije šejtanske vesvese) naredili, ali on je
zaboravio, i nije odlučan bio. A kad smo melekima rekli: Poklonite se i Ademu sedždu učinite! - svi su se
poklonili i sedždu učinili, samo je Iblis odbio i nije htio. O Ademe - rekli smo (unaprijed) ovaj je šejtan doista
neprijatelj tebi i tvojoj ženi, nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda
mučiš!”555 “I kada rekosmo melekima: Poklonite se i sedždu učinite Ademu! - oni se svi osim Iblisa pokloniše i
sedždu učiniše. Zar da se poklonim i sedždu učinim onome koga si od ilovače stvorio - reče Iblis. Reci mi - reče
onda, evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih,
nad potomstvom njegovim zagospodariti. Odlazi! - reče On. Onima koji se za tobom budu poveli i tebi - kazna
553
554
555
Ku’ran (Tā-Hā, 115-117)
255
džehennemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju
pješadiju, i budi imortak u imecima, i u djeci, i daj im obećanje - a šejtan ih samo obamnjuje, ali ti, (šejtane),
doista, nećeš imatj nikakve vlasti nad robovima Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!”556 “I kad
je melekima Gospodar tvoj kazao: Stvoriću čovjeka od gline, pa kad mu savršen oblik dam i život u njega
udahnem, vi mu se poklonite i sedždu učinite! Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili osim Iblisa,
on se uzoholio i postao nevjernik. O Iblisu! - rekao je On - šta te navelo da se ne pokloniš i sedždu učiniš onome
koga sam sobom stvorio! Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen? Bolji sam od njega - rekao je Iblis - mene si
stvorio od vatre a njega (Adema) od gline. E, izlazi onda iz Dženneta! - reče On, proklet da si! Moje prokletstvo
će te do Sudnjeg dana pratiti! Gospodaru moj! - reče on (Iblis), daj mi vremena do dana kada će oni oživljeni
biti! Dajem ti, reče On - do dana već određenog. E tako mi dostojanstva Tvoga -reče, sigurno ću ih sve na
stranputicu navesti, osim Tvojih, među njima, robova iskrenih! Istinom se kunem i Istinu govorim - reče Allah,
sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti! Reci: Ne tražim ja od
vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještaćen. Kur'an je, doista, svijetu cijelom opomena! - i vi ćete sigurno
saznati njegovu poruku!”557
Služeći se prevarom, lažima i obmanama, šejtan uspijeva u svojoj nakani i h. Adem i h. Havva se
približiše, i okusiše zabranjeno drvo. Time prekršiše Odredbu, predoše granicu, iziđoše iz forme i oblika, u
kome je Allah odredio i zadovoljan da budu u obučenosti, pokrivenosti i zaštićenosti, i ulaze u formu
golišavosti, nagosti, neobučenosti i počiniše grijeh. Gospodar ih opominje i upozorava: “Zar vam to drvo nisam
zabranio?” Odgovor njih dvoje je priznanje da su sami sebi krivi, da su sami sebi nasilje, štetu i nepravdu
počinili. U istom momentu Adem se obraća svome Gospodaru za oprost i samilost. Šejtan, međutim, postupa
potpuno suprotno. Na upit: “Zašto se nisi poklonio i sedždu učinio kad sam ti naredio,” on uzvraća da je bolji od
čovjeka, iako ga o tome niko ništa i ne pita, sa argumentom da je od vatre, a čovjek od zemlje, prešućujući i
negirajući da je u čovjeka udahnut Ruh. Neuzubillahi, kao da Allah, dž.š. ne zna od čega je koga stvorio.
Umjesto priznavanja grijeha i traženja Allahovog oprosta i milosti, šejtan, po vlastitom izboru, traži od Allaha
vremena: “Daj mi vremena do dana oživljenja!” Sam bira, sam se opredjeljuje na nepokornost Allahu i
zavođenje čovjeka na grijeh i krivi put, ali opet svu svoju krivicu, pad, neposlušnost odbacuje i prebacuje na
Allaha, dž.š. “Eto zato što si odredio pa sam u zabludu pao.” Šejtanu i svim njegovim sljedbenicima, džinnima
nevjernicima, ljudima nevjernicima i mušricima, kao i nepopravljivim griješnicima, kriv je uvijek drugi, drugi
ga mrzi, drugi mu zlo misli i sprema. Hoće potpunu i neograničenu slobodu, a odgovornost, uspostavljanje
granica, reda, poretka, zakona i razmeđa neće nigdje, nikada i nikakko. Neće obaveze, neće zaduženja, neće
nikakve nadređenosti i pokornosti, neće kajanja i uzmicanja pred bilo kime. Stari Latini, što je potpuno ljudski a
ne đavolski, su govorili: “Erare humanum est perseverare diabolueum -ljudski je griješiti, đavolski je ne kajati
556
557
256
se.” Čovjek koji vjeruje u Allaha, za razliku od šejtana, čim počini i spozna grijeh, on se kaje i čini dovu za
oprost i samilost. Ne ustrajava u grijehu, niti njegovo mišljenje i praksu određuje inat i nepokornost Allahu, kao
u šejtana i svih njegovih zavedenih sljedbenika. On priznaje da je griješenje u zaboravu Allaha i samozaboravu
nasilje nad samim sobom kao i nad drugim ljudima. Kada je prvi čovjek prekršio Allahovu Odredbu i okusio
zabranjeno drvo, njegova stidna mjesta su se automatski otkrila. Dakle, ko u bilo čemu sluša šejtane, slijedi
njihove sljedbenike džinne nevjernike i ljude nevjernike, on griješi i biva razoružan, razotkriven i nemoćan u
borbi s njim. Bestid i golotinja su šejtanski put, negacija Ruha i Avreta - stidnih mjesta u lnsanu, svođenje
Insana na hajvana, te rezultat i posljedica grijeha. Allah, dž.š. podaruje h. Ademu, a.s. i h. Havvi ogromne,
neizmjerne i neizbrojive blagodati dobrote i ljepote. Sve što Allah dariva On to dariva potpuno besplatno
Ademu i njegovim potomcima: “O sinovi Ademovi, nagizdajte se i lijepo obucite kadgod salat klanjate. Jedite i
pijte, ali ne pretjerujte! Doista Allah ne voli one koji pretjeruju.”558
Allah, dž.š dozvoljava u Džennetu h. Ademu i h. Havvi da jedu sve, osim da se približavaju tačno
određenom, naznačenom, spomenutom i zabranjenom drvetu. To drvo, drvo iskušenja, drvo jedine zabrane,
drvo granice, zakona, reda i poretka je njegov glavni šejtanski adut. Čak ih upućuje, navodi i zavodi, ako i
ukoliko okuse plodove tog drveta da će promijeniti vrstu (postati meleki, postati besmrtni - halidin i zadobiti
vlast koja nikada neće propasti). Da ne bi bio ono što jeste, dakle ono što je Allah stvorio i odredio da bude
čovjek i ništa više i ništa manje dok je u Džennetu, šejtan vara Adema da je melek a na zemlji njegove potomke
poziva i ponižava da su majmuni. Ovom strategijom, šejtan kao i u svemu ostalom naveliko laže, poriče
Allahov, za čovjeka podareni i objavljeni red, poredak, zakon, volju, odredbu, jer meleki su meleki, majmuni su
majmuni, a ljudi su od stvaranja bili i ostali samo ljudi. Meleki su samo duhovna, majmuni su samo životinjsko-
biološka bića, a ljudi ljudska, jedinstveno i nerazdvojno, duhovno-fizička i misaono tjelesna bića, dakle
abdullahi. Kada se približavaju zabranjenom drvetu, Adem, a.s. i h. Havva ne postaju ni meleki, ne besmrtni,
niti zadobivaju neprolaznu vlast, nego prelaze Allahovu granicu, čine grijeh, ostaju bez odjeće i nasjedaju
šejtanovom zavođenju i bajanju. A prije toga, šejtan im se kune da im je iskreni savjetnik. A Allahu se zaklinje,
i tu ne laže, da će ljude i žene napadati, zavoditi i na zlo navoditi sdesna i slijeva, i sprijeda i sa zada. Poput
šejtana svi zavodnici, lažni spasitelji, usrećitelji ljudskog roda i šejtanovi sljedbenici, isto što i šejtan, ljudima
obećavaju. Svi oni nastupaju u ime navodne sreće, istine, pravde, dobra, slobode, napretka i blagostanja. Cilj i
rezultat njihovog djelovanja je jedan jedini, svim sredstvima i na svaki mogući način, odvratiti ljude od
Allahovog puta. Šejtanovim sljedbenicima cilj je pomoću laži i obmana u koje spada i razgolićavanje, dočepati
se vlasti, moći i ugleda na zemlji. Šejtan će svoje karte, zamke i adute otkriti svojim sljedbenicima na Sudnjem
danu. U okviru svoje milosti, upute i opomene, Allah, dž.š. upoznaje vjernike i na Dunjaluku, dok nije kasno, sa
šejtanovim pogubnim zavođenjem: “A na Sudnjem danu kad presuda bude presuđena, šejtan će povikati: Allah
vam je obećao i Njegovo obećanje je istinito, a ja sve što sam vam obećavao, pa sam vas u svemu iznevjerio i
558
Kur’an (El-E'araf, 31)
257
prevario! Ali ja nad vama nisam vlast imao, osim što sam vas zlu pozivao a vi mi se odazivali. Zato, mene ne
korite vi, korite sami sebe, niti ja od vas pomoć mogu tražiti, niti vi od mene pomoć možete tražiti. Ja ne
prizinajem to štoste mene prije njegovim takmacem smatrali! Doista, zločiniteljima pripada kazna bolna!”559
Dakle, zaborav čovjeka vodi u grijeh. Grijeh vodi čovjeka u pad i gubitak odjeće i ostajanje bez zaštite i
ukrasa. Ostajanje bez odjeće vodi u negaciju Ruha u Insanu, negaciju Avreta, negaciju osnovne naravi u kojoj je
čovjek stvoren, što sve neminovno vodi u pornografiju, prostituciju, pedofiliju, homoseksualizam, lezbijstvo a
to je kraj braka i potomstva. To sve skupa vodi u Džehennem. Put do Dženneta ide preko unutrašnje Libasu-t-
takva i vanjske Libāsen juvārî sevātikum veriša odjeće. Drugo, da ne bi bio u Džennetu lažni melek i na
Dunjaluku poniženi i prezreni majmun, čovjeku preostaje samo Božiji Put unutrašnje i vanjske odjeće.
559
Kur’an (Ibrahim, 22)
258
18. DRUŠTVO I PROSTITUCIJA
U okviru učenja o čovjeku i društvu, bitno je znati i vjerovati, da u osnovne i bitne odlike čovjeka -
Adema i svih njegovih potomaka - Benu Adema, pored ostalih spada i Nikjah-Brak. Čim su ljudi i žene stvoreni
od iste vrste, a različitih spolova, kao muškarci i žene, seksualni odnosi, veze, dodiri, relacije i komunikacije
između njih i među njima su prirodna nužnost, imperativ opstanka, produžetka, nastavka i reprodukcije ljudske
vrste i nalog odziva na Allahov poziv da ljudi i žene stupaju u seksualne veze i odnose, kroz jedino validne,
legitimne, legalne, regularne, zakonite, moralno-etičke i neupitne odnose, ustvari kroz Islamsko-šerijatski brak:
“O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio i od
njih mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte - s imenom čijim jedniđruge molite - i rodbinske veze
nikada ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdije.”560
Kao što je porodica osnovna ćelija iz koje su se razvile sve krvno-srodničke i biološko-fizičke grupe
(familija-rodbina, rod, bratstvo, pleme, narod, nacija, rasa), tako je brak kao čvrsta sveljudska a ne samo
seksualna, fizička, biološka, izvanjska veza, odnos i dodir između muškarca i žene, dva bića iste vrste a
različitih parova i spolova, najstariji, najodsudniji, najsudbonosniji, najživotniji, najtrajniji i najhitniji
međuljudski odnos, veza i dodir iz koga se razvijaju, nastaju, opstaju i umnožavaju sve porodice: “AIlah za vas
stvara žene od i iz vaSe vrste, a od žena vaših dariva vam sinovei unuke i ukusna jela vam daje. Pa zašto u laž
oni vjeruju, a Allahove blagodati poriču.”561 “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na
narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji i najbolji kod Allaha je onaj koji Ga se
najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.”562 Zato po mišljenju mnogih kompetentnih
Islamskih alima i mudraca, na temelju Kur'ana i hadisa, dva najstarija i najhitnija ljudska prava, odlike, časti,
vrijednosti, obaveze i dužnosti koje, između i pored ostalih, ljude odlikuju i razlikuju od svih drugih bića i
stvorenja su vjerovanje-Iman i Etika-Ahlak iznutra i pokrivanje tijela izvana-Libasul-Džism i Nikjah-Brak
izvana. Vjera u Boga - Iman je temelj religije Dinu - Islama kao sveukupnog životnog držanja, rada, ponašanja,
postupanja, moralno-etičkih vrijednosti, tradicije, običaja, navika i kulture. Zato je brak, ponavljamo a ne horda,
čopor, divljaštvo, barbarstvo, promiskuitet, endogamija, egzogamija i sindijazmička porodica, osnovna, prva,
bitna i iskonska ćelija iz koje nastaju, na koji se utemeljuju i opstaju i razvijaju se svi oblici društvenosti i
društvenih grupa: porodica, familija, rod, bratstvo, pleme, narod, nacija i, konačno, čovječanstvo. Od kvaliteta,
čistote, poštenja, iskrenosti i valjanosti odnosa u braku zavise i bitno su uvjetovani i određeni odnosi u svim
društvenim grupama. Sa brakom je isto kao i sa kućom. Ukoliko nisu izolirani i od vlage zaštićeni njeni temelji
i sva kuća od zemlje do krova je talac i žrtva vlage. Tako, ako nisu zdravi, čisti, iskreni, valjani i prirodni odnosi
560
Kur’an (En-Nisā, 1)
561
Kur’an (En-Nahl, 72)
562
Kur’an (El-Hudžurat, 13)
259
u braku između muža i žene odnosi u društvu kao cjelini i unutar svake društvene grupe su neprirodni i bolesni.
Bez pravih, zdravih, vjernih, iskrenih, valjanih, moralnih, čistih i poštenih odnosa u brakovima nema i nikada
neće postojati ni prave, ni zdrave i kompletne porodice, familije, rodova, bratstva, plemena, naroda, nacija, rasa
i čovječanstva. Brak je jezgra, srž, srčika, nutrina i bit ljudskog društva, gledano na razini čovječanstva kao i
svake društvene skupine. Kao što je vjera izvor i korijen, prapočelo, praiskon duhovnog, idejnog, moralno-
etičkog, tradicijsko-kulturnog, znanstveno-civilizacijskog, misaonog i pravno-običajnog određenja, tako je brak
izvor i korijen društvenog, zajedničkog i ljudskog života. Da nije prema Allahovom Određenju i Uputi bilo
prvog braka između Adema, a.s. i H. Havve, dva bića iste vrste a različitih parova i spolova ne bi bilo sadašnjeg
čovječanstva od šest milijardi ljudi. Brak je stablo, humus i topos iz kojeg nastaje i razvija se svaka ljudska
zajednica i društvena grupa. Bez utemeljenog, regularnog i stabilnog, na Allahovoj milosti i Uputi etabliranog
braka nikada ne bi bilo čovječanstva, naroda, nacija, rodova, bratstava i plemena. Bez svih njih zajedno brak,
pokazuje to prvi brak između Adema, a.s. i H. Havve, može opstati a svi oni zajedno i niko pojedinačno ne
mogu ni kao čovječanstvo ni kao društvene grupe ostati i opstati.
Brak je ustvari praklica, praosnova, pralijeha, praiskon, praizvor i pramustra svih osnovnih
međuljudskih veza, odnosa, relacija i komunikacija.
18.1. Sva stvorenja stvorena u parovima a brak je samo odlika čovjeka
Da Allah nije svojom dobrotom, milošću i Uputom uspostavio ljubav, samilost, poštovanje, vjernost i
svijest između muškarca i žene kao dva ravnopravna, od iste vrste stvorena bića i stvorenja a različitih spolova,
brak bi bio nemoguć i neuspostavljiv i ljudi i žene bi se samo parili kao i životinje a ne bi živjeli i uživali u
blagodati u braku. Sva su stvorenja i bića, biljke i životinje stvorena u parovima a ne samo ljudi i žene, ali je
brak odlika, blagodat, dobrota, ljepota i milost vezana samo za ljude i žene: “On je (Allah) zemlju ravnom
učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko dao. On dan zastire
noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju.”563 “I od svega po par stvaramo da biste vi razmislili.”564
Međutim, samo ljudi i žene žive u brakovima bez obzira što su sva ostala stvorenja i bića stvorena u
parovima. Mnogi mislioci i umni ljudi se slažu i kažu da je čovjek po svojoj urođenoj naravi društveno biće,
biće zajednice, politička životinja ili umno-društveno biće. U odnosu na teoriju evolucije sva sekularističko-
laicistička i nihilističko-agnostička shvatanja i učenja koja isključuju Božiju kreaciju i izarvnu intervenciju u
stvaranju čovjeka i koja u svojim umišljajima do čovjeka dolaze evolutivnim, samostvarajućim, samonastajućim
563
Ku’ran (Er-Rad, 3)
564
Ku’ran (Ez-Zarijat, 49)
260
i samorazvijajućim putem od majmuna preko majmunolikog čovjeka, neandertalca, divljaštva, barbarstva,
paleolita, mezolita, neolita, prvobitne zajednice, bronzanog, željeznog doba, robovlasništva, feudalizma,
kapitalizma, socijalizma i, konačno, komunizma i života u početnim fazama po spiljama, pećinama, stijenama,
zemunicama i po drveću bez odjeće i učenje Islama je jasno i precizino - čovjeka kao čovjeka sa svim ljudskim
odlikama, kako prvog tako i zadnjeg stvorenog na Zemlji, kao ljudsku vrstu direktno i izravno stvara Allah.
Prvo njegovo stanište i boravište nije ni spilja, ni pećina, ni zemunica, ni drveće nego Džennet. Prva grupa i
zajednica u kojoj živi nije ni čopor, ni horda, ni divljaštvo, ni barbarstvo, ni promiskuitet, ni krvno-srodnička
porodica (endogamija), ni porodica Puna-Lua (egzogamija). ni sindijazmička porodica nego brak i bračna
zajednica između Adema, a.s. i H. Havve. Taj tek stvoreni čovjek Adem, a.s. i žena za njega H. Hava
Odredbom Allahovom nastanjeni i smješteni u Džennetu nisu (stvoreni) ni goli, ni neobučeni, ni sa životinjskim
kožama, dlakom i repom. Kad se rodi svaki čovjek, bilo muško bilo žensko, je najnemoćnije i najovisnije biće
među svim stvorenjima. Njegova ovisnost o drugima i potpuna nemoć i najduže traje. Tako ovisnog i nemoćnog
čovjeka jedino može ravnomjerno i u svim aspektima ljudskosti pravilno odgojiti stabilan, čvrst, zdrav, prirodan
i na šerijatu utemeljen brak. Pored svih odlika i razlika koje karakteriziraju čovjeka u odnosu na druga bića i
stvorenja kao što su: govor, um, razum, osjetila, pamet, pismo, kultura, način života, pamaćenje, kreacija,
mašta, emocije, slobodna volja, spoznaja, ljubav, saradnja i solidarnost čini se da su četiri ključne, dvije iznutra
vjere i etike i dvije izvana pokrivanje, zaštita tijela i brak, koje razdvajaju ljude od ostalih bića i stvorenja: “I
jedan od dokaza Njegovih (Allahovih) je to što za vas, od vrste vaše stvara žene da se uz njih smirite i što
između vas muškaraca i žena uspostavlja ljubav i samilost, to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju.”565
Bez obzira što su sva Allahova stvorenja i bića stvorena u parovima muško-žensko i što se parenjem
održavaju i umnožavaju rodovi i vrste svih stvorenih stvorenja, ipak brak je i bračna zajednica koja kao
ustanova, kao institucija, kao Odredba, kao Naredba, kao Allahova Uputa, Milost, Ljepota i Dobrota, koje
prethodi seksualnom kontaktu, dodiru, odnosu i vezi, samo odlika i karakteristika ljudi. Bez ikakve dvojbe brak
je praosnova i praoblik svake društvene i ljudske zajednice i grupe. U braku su življeli prvi čovjek na zemlji
Adem, a.s. i njegova žena H. Havva. Iz njihovog braka po Allahovoj volji i odredbi razvio se ljudski rod i svi
narodi svijeta. Bez braka, ni čovjeka kao društvenog bića, ni zajednice, ni društvenih grupa nikada ne bi bilo.
Dakle, život u braku i reguliranje seksualnih potreba isključivo kroz legitimni, legalni i regularni brak i bračni
život je osnovni, za sva vremena od Allaha isti, neizmjenjivi, nezamjenjivi, neizbrisivi i neuništivi nastanka
razvoja, razmnožavanja, vitalnosti i opstanka svakog čovjeka društvene zajednice, društva, društvene grupe i
čovječanstva: “Prema Allahovu zakonu koji odvazda važi, a ti nećeš vidjeti i nigdje naći da se Allahov zakon
promijeni.”566
Bez ikakve sumnje, dileme i dvojbe brak je praosnova i praoblik svake društvene grupe i zajednice. U
565
Ku’ran (Er-Rūm, 21)
566
Ku’ran (El-Feth, 23)
261
braku su živjeli prvi čovjek na Zemlji Adem, a.s. i njegova žena h. Havva. Iz njihovog braka, prvog na zemlji,
po Allahovoj volji i odredbi razvio se ljudski rod i svi narodi svijeta. Kako je Adem, a.s. bio i prvi čovjek, i prvi
muž, i prvi poslanik, i prvi vjerovjesnik, i prvi mu'min, i prvi musliman, i prvi primjenitelj Božije Volje i
Odredbe, to je i njegov brak bio utemeljen na šerijatu - vjerozakonu. H. Ademovi sinovi su se ženili sestrama
koje im nisu bile bliznakinje. Tako je bilo regulirano vjerozakonom. Nama kao Ademovim biološkim krvno-
srodničkim potomcima i sljedbenicima iste vjere Islama i vjerozakona - Šerijata naređeno je u Kur'anu i
preporučeno u Hadisu, kako da zasnivamo i reguliramo bračne odnose i bračni život.
18.2. Šejtanov udar na brak i život
Ako se kaže da je kultura način na koji jedna ljudska zajednica i svaki čovjek pojedinačno živi i regulira
svoje odnose sa prirodom, sa samim sobom, sa drugim ljudima i sa Bogom, i te odnose prenosi u nauku, tehniku
i umjetnost, u svoj privredni sistem i svoje ustanove onda je nepobitna istina da, ako čovjek uspostavi prave i
pravilne odnose sa Bogom, sa sobom i u braku će, kao rezultat i posljedicu tih odnosa imati potpuno ispravne
odnose prema svijetu, životu, univerzumu, prirodi, porodici, rodbini, plemenu, narodu, naciji, državi i
čovječanstvu. Nepravilni odnosi prema Bogu, sebi, braku i porodici, imaju za posljedicu i rezultiraju svim
nepravilnim odnosima u životu počevši od prirode, biljaka, životinja, znanosti, tehnike, umjetnosti, kulture, do
privrede, ekonomije, trgovine, države, svih ustanova, institucija i međuljudskih odnosa. Ko ima nepravilan
odnos prema braku on ima nepravilan, kriv i izobličen odnos i prema sebi, i prema društvu i prema državi, jer za
Aristotela država i nije ništa drugo nego samo do kraja razvijena porodica. Naravno, porodica nastaje i razvija
se iz braka. Zato, ko razara i uništava brak on razara i uništava zajednicu, društvo, držaavu, porodicu i sve
društvene grupe. Za ovu tezu na razini tvrdnje postoje marksisti koji su rušeći brak uništili i sve krvno-
srodničke skupine i društvene grupe, zajednicu, i društvo, i državu, i znanost, i umjetnost, i političke stranke, i
kulturu, i moral, i religiju, i tradiciju, i ljude kao ljude. Bez pravog, na vjeri utemeljenog, braka diljem
komunističkog raspadnutog carstva oni su iza sebe ostavili kanibalističke i nacističko-komunističke i fašističko-
staljinističke horde koje žare, pale, kolju i ubijaju diljem Evrope. Zato šejtani udruženi sa džinnima i ljudima
nevjernicima i idolopoklonicima u ravni razaranja, rušenja, kidanja i rastakanja društva, društvenosti i zajednice
prvo, i to planirano, programirano, ciljano, sistemski i namjerno, kroz sihr-magiju, pornografiju i prostituciju
napadaju muža i ženu u braku: “I povode se za onim što su o Sulejmanovoj vladavini šejtani kazivali. A
Sulejman nije bio nevjernik, - šejtani su nevjernici i učeči ljude vradžbini - magiji - sihru i onome što je bilo
nadahnuto i objavljeno dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili i
podučavali dok mu ne bi rekli: Mi samo iskušavamo (da ne bi mogao kazati da nije znao o čemu je riječ) i ti ne
budi nevjernik! I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene (preko sihra) u braku rastaviti, ali nisu
262
mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće
imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na Onom svijetu imati. A doista je
jadno ono za što su se prodali, kad bi samo znali!”567
Kur'ansko kazivanje i Islamsko učenje i vjerovanje utemeljeno na Kur'anu i Sunnetu, upućuje i upoznaje
muslimane da je Allah, dž.š. Jedini Stvoritelj Gospodar Koji je stvorio ljude u najljepšem liku, obliku, formi i
suretu a brak je prva forma, prvi lik, prvi oblik, prvi odnos i prva relacija i prva komunikacija društvenosti: “On
(Allah) je nebesa i Zemlju mudro stvorio, i On vama obličje daje, i likove (sureta) vaša čini lijepim, i Njemu će
se sve vratiti. On Jedini zna šta na nebesima i na Zemlji postoji i zna šta krijete i šta pokazujete; Allah zna
svačije misli.”568 Allah je Onaj koji vam je učiniio Zemlju prebivalištem, a nebo uzdignutim zdanjem, i On vam
obličje, oblike i likove vaše čini lijepim i jelima vas opskrbljuje ukusnim. To je Allah, Gospodar svjetova! On je
Vječno Živi, nema Boga osim Njega, zato se samo Njemu klanjajte i robujte, iskreno Mu ispovjedajući vjeru:
Neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova. Reci: Meni je zabranjeno, o tome su mi došli jasni dokazi od
Gospodara moga, da se klanjam onima kojima se vi, pored Allaha, klanjate, a naređeno mi je da se pokoravam i
robujem Gospodaru svjetova. On (Allah) vas stvara od zemlje, od kapi sjemena, zatim od ugruška, zatim čini da
se kao dojenčad rađate, i da do muževnog doba stignete, da starci postanete - a ne neki od vas umiru prije i do
sudnjeg časa poživite kako biste mogli da shvatite. On život i smrt daje! A kad nešto odluči, samo rekne: Budi!
- i ono bude. Zar ne vidiš kako se okreću oni koji o Allahovim dokazima raspravljaju? Oni koji poriču Knjigu i
ono što smo slali po poslanicima - saznaće posljedice toga.”569
“Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog bezbjednog, - Mi čovjeka stvaramo u skladu i
obliku najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili,
njih čeka nagrada neprekidna.”570 Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju i ako im nikakav dokaz nije
došao u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha utočište i
zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi. Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda
ljudskog, ali većina ljudi ne zna. Nisu isto slijepac i onaj koji vidi, nisu isto vjernici koji dobra djela čine i
zlotvori. - Kako vas malo prima pouku. Doći će Čas oživljenja, u to nema sumnje, ali većina ljudi neće da
vjeruje. Gospodar vaš je rekao: Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi
se klanjaju - ući će, sigurno, u Džehennem poniženi. Allah vam je dao noć da se u njoj odmarate, a dan da
vidite. Allah je neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina ljudi neće da zahvaljuje. To vam je, eto, Allah,
Gospodar vaš, Stvoritelj svega, drugog boga osim Njega nema, pa kuda se onda odmećete? Tako su se odmetali
i oni koji su Allahove dokaze poricali.”571 On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje
567
568
Ku’ran (Et-Tegābun, 3 i 4)
569
570
571
263
lik i oblik. On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri.”572
Kao što se Red u svemiru naziva Kosmos, Red u prirodi - Sunnetullah-Determinizam, Red u
komunikaciji i između Boga i čovjeka - Objava preko Poslanika, Red u srcu - Iman, Red na duši - Ahlak-Moral,
Red u zakonu - Šerijat, Red u društvu - Islam, Red i Putokaz iznutra u srcu - Kelimei-Šehadet - Tevhid ili
Moneteizam, red i Putokaz izvana u prostoru-Kibla, Kjava, Bejtullah, Red u mišljenju-Logika, Red u govoru
iznutra - Istina, red u govoru izvana -retorika, Red u zakonu iznutra Pravda i Pravičnost, Red u prošlosti -
Tradicija, Red u načinu života i ponašanju - Kultura, Red između imućnih i siromašnih obavezna, na vjeri
utemeljena, solidarnost - Zekjat i Sadekatu-1-Fitr, Red u Salatu - Saff, Red u prvom, iskonskomi
primordijalnom odnosu jeste Robovanje Jednom Jedinom Stvoritelju, Red u drugom odnosu koji proizilazi iz
prvoga - Robovanja Stvoritelju jeste - poštivanje, prizinavanje roditelja oca i majke, red među životinjama -
parenje instinkti i Red u seksualnim i instinktivnim odnosima između ljudi i žena, bića i stvorenja iste vrste a
različitih spolova jeste Brak - Nikjah. Kao što je bez vjere u Boga utemeljenoj na Objavi nemoguće u čovjeku i
ljudima održati i sačuvati svijest i uvjerenje o robovanju Jednom Jedinom Bogu tako je bez čvrstog, stabilnog,
čistog, prirodnog, na Šerijatu utemeljnog braka, nemoguće ostati moralan i pošten u životu. S druge strane, sve
kulture, civilizacije, rodovi, bratstva, plemena, narodi, nacije, naraštaji, generacije, društva, zajednice i rase koji
su izgubili svijest i uvjerenje o Jednom Jedinom uistinu istinitom Stvoritelju i koji su Mu prestali robovati, oni
su u sebi razorili, rastočili, razgradili i uništili ustanovu i instituciju roditelja. Ustanova i institucija roditelja
utemeljena je na robovanju Stvoritelju a robovanje Stvoritelju počiva na vjeri u Boga po Objavi. Kao što
ustanova i institucija roditelja iznutra počiva na robovanju Stvoritelju, tako je njen vanjski okvir, oblik, forma i
lik Nikjah-Brak. Bez robovanja Stvoritelju institucija roditelja nema sadržaja iznutra a bez ispravnog braka
nema forme izvana. Dakle, niko ni pojedinac, ni grupa, ni čovječanstvo nije svjesno i ne zna šta je roditelj bez
robovanja Stvoritelju i bez ispravnog braka. Bez robovanja Stvoritelju i stabilnog, na vjera utemeljenog braka
nema ni roditelja ni djece. Zato Islamsko učenje koje počiva na kur'anskom kazivanju i hadisu kaže prvo
čovjekovo boravište, prvo stanište, prvo domište, prvo kućište, prvi topos, prvi humus i prvi zavičaj bio je časni
Džennet, a ne kao što u okviru mita, mitologije i magije šejtanovi sljedbenici i učenici pod firmom raznih teorija
nastanka, razvoja i evolucije čovjeka i ljudskog roda, samo maštaju, gataju, umišljaju, nagađaju, pretpostavljaju,
umišljaju, zamišljaju i bajke, pod egidom nauke, pričaju da se prvi čovjek i prvi ljudi razvijaju iz životinjske
vrste iz majmunolikih životinja, i da su navodno prvi ljudi neobučeni, nagi, goli živjeli u čoporima i hordama
bez braka i bračne zajednice u seksualnim potpuno nereguliranim odnosima. Primjereno tome, i dosljedno
mitsko-magijskim učenjima i gledanjima, koja su čista fikcija, imaginacija, fantazija, bajka i šejtanska objava,
po teoriji evolucije i svim učenjima koja se ne pozivaju na Božije kazivanje i svjedočenje iz horde i čopora,
čovjek i ljudi prolaze kroz divljaštvo, barbarstvo, paleolit, mezolit, neolit, bronzano i željezno doba, prvobitnu
zajednicu, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i komunizam. Umjesto u Džennetu prema učenju vjere na
572
Ku’ran (El-Hašr, 24)
264
temelju Objave, po ovim učenjima majmunolike bliskoljudske vrste, u hordama i čoporima gole i neobučene
bez svijesti o braku i izvan bračne zajednice, živjele su prvo, navodno, po šumama i prašumama, po drveću, u
stijenama, pećinama, spiljama i jazbinama, kasnije u prvim zemunicama, šatorima i kolibama. Navodno, što je
manje bitno, prvo privređivanje bio je lov i ribolov, slijedi stočarstvo, voćarstvo i zemljoradnja. Od sredstava za
rad prvo se obrađuje kamen, pa željezo, pa bronza, pa bakar i, konačno, plemeniti metali. Naravno, u okviru
ovakvih teorija i učenja, ustvari bajki i mitova, nigdje nema traga o direktnom i izravnom Božijem stvaranju
čovjeka kao ljudske vrste, o odjeći, o nošnji, o zaštiti stidnih i sramotnih dijelova tijela, o Džennetu kao prvom
boravištu Adema, a.s. i H. Havve, o braku i bračnom i porodičnom životu prvog čovjeka i prvih ljudi kao i o
robovanju Stvoritelju. Neuzubillah, u okviru svih učenja koja isključuju direktno Božije stvaranje i kreaciju
čovjeka kao čovjeka, direktno i izravno, novo za gotovo, uzima se njegov evolutivni razvoj iz drugih, nižih
životinjskih majmunolikih golih, neobučenih i nevjenčanih vrsta, i navodna činjenica da su prvi ljudi - praljudi i
pražene živjeli u potpuno neregularnim i nedefiniranim seksualnim odnosima bez poznavanja incesta -
rodoskrvnuća i krvnosrodničkih i familijarnih ograničenja u seksualnim odnosima. Takvo stanje neograničenih
seksualnh odnosa i veza gdje nema nikakve svijesti, etike, zakona, crte, relacije, granice i pravila naziva se
promiskuitet. Ovakvo učenje je alibi i zaklon svima onima koji zagovaraju i promiču prostituciju u sadašnjem
svijetu od koje se trese i raspada čovječanstvo - 30 miliona umrlo a 30 miliona neizlječivo oboljelih od SIDE a
SIDA je posljedica droge i prostitucije - da tvrde i mlađe naraštaje podvode i zavode da navodno prostitucija
nije prostitucija nego vraćanje čovjeka i žene iskonskoj, izvornoj i autentičnoj Prirodi kada je živio nag, bez
braka i ikakvih regula. Druga navodna čovjekomajmunolika faza u evolutivnom putu ljudskog roda, što se tiče
seksualnih veza, odnosa i života, u okviru prvih pravila bračnog života, jeste endogamija ili krvno-srodnička
porodica, čije je osnovno obilježje i karaketristika da se svi mladići iste generacije, unutar jednog roda ili
plemena automatski i nužno smatraju muževima djevojaka iste generacije. Treća, navodna faza u razvoju
pravila, svekolikog seksualnog života jeste, egzogamija ili porodica Punalua. Tu su mladići iste generacije,
muževi svim djevojkama iste generacije, samo ne iz svoga roda i plemena, nego iz drugog. Četvrta, navodna
majmunoliko-ljudska faza u konačnom stizanju do monogamskog braka i porodice, jeste Sindijazmička
porodica, koju odlikuje, prvi puta čvršće vezivanje žene i žena za jednog određenog muškarca, i gdje prvi puta u
povijesti izrasta svijest, potreba, odredba, ustanova, institucija i identitet oca. U svim prethodnim fazama,
navodno nema identiteta oca, nema svijesti o njemu i potomstvo se vodi samo po materi. Dakle, radi se o
formama matrijarhata. Naravno, prema Objavi i vjeri, ovo je sve neistina, netačna, opasna i opaka bajka, mit,
magija, projekcija, konstrukcija, šejtanska laž i utopija koja odriče i poriče brak, rodni topos i rodni zavičaj
čovjekov. Toj utopiji i šejtanskoj vesvesi nije odolio ni Platon u “Državi”: “Žene između 20 i 40 godina treba
zatvarati u posebne prostorije sa ljudima između 25 i 55 godina. Tako rođenu djecu treba odgajati i vaspitavati u
državnim institucijama, a da ne znaju za oca i majku. Ženama ispod dvadesete i ljudima iznad pedesetpete
dozvoljeni su odnosi, ali plod takve ljubavi treba odstraniti, ili rođeno dijete staviti na posebno mjesto gdje će
265
umrijeti od gladi. “Porodični život i ljubav ne dolaze u obzir.” Dakle, Aristotelov učitelj Platon se zalaže za
totalnu zajednicu: imovine, ljudi, žena i djece. Po njemu nema braka, porodice, ljubavi, privatnog vlasništva,
roditelja i djece jer sve to pripada državi. Ovu Platonovu totalitarnu utopiju egalitarnog komunizima slijede i
ponavljaju sve utopije u povijesti. Marksisti koji su razvili najveću utopiju u 19. i 20. stoljeću a na temelju je
prostituciju kao kapitalisti na pornografiji, zastupaju stajalište o društveno-historijskom razvoju braka iz
životinjsko-majmunske vrste putem evolucije. Oni prihvataju Bahofenovo i Morganovo učenje o braku kao i
Darvinovu evoluciju. Po tim nazorima ljudi su prvo živjeli u promiskuitetu u neograničeno slobodnim
seksualnim odnosima (alibi i apoteoza za sadašnju masovnu prostituciju) zatim u endogamnim i egzogamnim
bračnim zajednicama, braku parova i, konačno u monogamnom braku koji, po marksistima, mora odumrijeti i
nestati u besklasnom komunističkom društvu. Tako Engels 2.300 godina poslije Platona u svojoj utopiji
“Porijeklo porodice, privatne svojine i đržave” piše: “Razvoj porodice u historiji sastoji se dakle u stalnom
sužavanju kruga (u seksualnim odnosima) što prvobitno obuhvata čitavo pleme, kruga unutar kojeg vlada
bračna zajednica između oba spola. Stalnim isključivanjem isprva bližih, zatim sve daljih rođaka, najposlije i
samo priženjenih, postaje konačno svaka vrsta grupnog braka praktično nemoguća, na koncu preostaje u prvi
mah još labavo povezan par molekula, čijim razrješavanjem brak uopće prestaje.” Prema materijalističkom
shvatanju, u historiji je u posljednjoj instanciji odlučujući moment produkcija i reprodukcija neposrednog života
(pa i životinje se prostim parenjem produciraju, reproduciraju i umnožavaju ali se ljudi nigdje i nikad kroz
prostituciju ne rađaju nego samo kroz brak). No proizvodnja je sama opet dvovrsna. S jedne strane proizvodnja
sredstava za život, predmeta, prehrane, odjeće, stana i za to potrebnog oruđa, s druge strane proizvodnja (ne
rađanje) samih ljudi, nastavljanje vrste. Pokazat će se da je za oslobođenje žene prvi uvjet ponovno uvođenje
cijelog ženskog roda u javnu radinost, a da ovo opet iziskuje ukidanje inokosne porodice (otac, majka, djeca)
kao društvene privredne jedinice. Prelaskom sredstava za proizvodnju u zajedničko vlasništvo, inokosna
porodica prestaje biti privredna jedinica društva. Privatno domaćinstvo pretvara se u društvenu industriju. Njega
i odgoj djece postaju javni posao, društvo (kod Platona država) se brine za svu djecu, podjednako bila ona
bračna ili vanbračna. Za Marxa odumiranje, nestajanje (ustvari uništavanje porodice, predstavlja podruštvljenje
čovjeka, njegovo prerastanje u totalno društveno biće ili sveukupni ansmbl društvenih odnosa gdje će sve
osnove ljudske egzistencije - religijske, etičke, kulturne, duhovne, idejne, pravne, tradicijske, običajne,
materijalne, socijane, odgojne sa porodice preći na društvo. Uloga muškarca i žene se svodi na parenje i
produkciju i proizvodnju djece za društvo. U Sovjetskom Ustavu iz 1977. godine porodica nestaje kao pravna i
moralno-etička kategorija i pretvara se u “radni kolektiv” sa specijalno namjenskom proizvodnjom. Osnovna
načela navedenih utopija od Platona do danas su naivni i suludi ljudski snovi o idealnom rajskom društvu na
zemlji, vječne harmonije, mira, stalnog napretka, socijalne pravde, jednakosti, solidarnosti i sigurnosti i sreće,
bez nepravde i bilo kakvih razlika. Utopija ukida ličnosti, čovjeka, brak, porodicu, ljubav, osjećaje, simpatije i
povjerenje u njima. Ona ukida identitet, dignitet i autoritet oca, majke, ukida vezu krvnog srodstva, srodstva po
266
tazbinstvu i po mlijeku, ukida ustanovu i instituciju brata, sestre, tetke, daidže, amidže, strine i rodbine, ukida
odgoj djece, jer djecu samo može odgajati onaj ko voli djecu više nego sebe, to su roditelji i onaj u koga djeca
imaju veće povjerenje nego u samu sebe - opet u roditelje. Utopija ukida odgoj na temelju religije pomoću
roditelja, jer ukida identitet oca i majke, i za njih pomoću ideologije i propagande u neslobodi uvodi dril i
dresuru. Umjesto da odgaja ličnosti na temelju religije u slobodi pomoću roditelja i iskrenih vjeropodučitelja
utopija svodi mlade ljude na pitbule koji reagiraju samo na naučene i dresirane znake. Sve komunističke
revolucije dvadesetog stoljeća, Maova, Pol Potova i Staljinova ponajviše dresiraju mlade ljude da je jedina
zdrava i prava ljubav ona prema komunizmu, socijalizmu, radničkoj klasi, partiji, vođi i komunističkom raju na
zemlji. Kroz masovne i velike javne radove kako muške i ženske omladine Partija je svjesno, sistemski, ciljano i
planski išla da se omladina što više poput termita, međusobno pari, da gubi osjećaj stida, poštenja i da gubi
nevinost. Osnovni cilj svega toga bilo je rušenje i razaranje braka radi ukidanja inokosne porodice radi uvođenja
žene preko prostitucije u javnu radinost i zajedničko vlasništvo. Utopije u braku i porodici ne vide izvor i
rasadnik rađanja i razmnožavanja čovječanstva nego klasne privatne proizvodne jedinice koje treba pretvoriti,
ukidanjem braka, u javne društvene proizvodne jedinice kao i svaku fabriku. Svaka utopija, bez obzira na želje i
namjere svojih utemeljitelja - nekada je put do pakla popločan dobrim namjerama, je nespojiva sa Islamom,
Šerijatom i Životom, jer razara i uništava osnove života i ljudske zajednice: oca, majku, brak, djecu, porodicu,
krvno srodstvo i rodbinu po svim osnovama (krvi, tazbinstvu i mlijeku), rod, pleme, etnos, narod i, konačno
čovječanstvo. Zagovarati ukidanje braka i porodice, što su činili marksisti i svi fanatični utopisti, je prva
promocija i prvi korak u prostituciju i razaranje korijena same ljudske zajednice.
18.3. Šta se brakom dobiva a šta se prostitucijom nepovratno gubi
Kroz povijest naroda i kulture saznajemo da su Asirci i Babilonci brak cijenili a kod starih Egipćana
brak je bio uvažavan. Stari Grci su pridavali veliku ulogu braku. Za Aristotela porodica je osnovna i najhitnija
ćelija ljudskog društva iz koje se razvijaju sve zajednice, pa i navjeća, odnosno država. Pošto svaka porodica
nastaje i razvija se iz braka onaj ko uništava i razara brak on uništava: zajednicu, društvo, državu, sve društvene
grupe posebno porodicu, sve društvene ustanove i institucije. Odstupanje od braka i njegovo zamjenjivanje bilo
kojim i bilo kakvim ljudskim surogatima je razaranje nukleusa ljudskog života i čovječanstva. Kao najstarija,
unutar Islama, najodređenija i najpostojanija ustanova, brak je rješenje koje ima ambiciju koje cilja na to da se
pomire duhovne težnje i tjelesne potrebe, da se spasi čednost, čast, poštenje, karakter, dostojanstvo i stid bez
odbacivanja ljubavi. Zato ljudima i ženama, stvorenjima Istog i Jednog Jedinog Stvoritelja Allaha, dž.š., i
potomcima istog praoca i pramajke Adema, a.s. i H. Havve, nikada nije bio dozvoljen brak između različitih
vrsta, naprimjer ljudi i životinja, ljudi i džinna, unutar ljudske vrste između istih spolova (muškarca s
267
muškarcem,- homoseksualizam i žena sa ženom - lezbijstvo), zatim brak sa majkom, kćerkom, sestrom
bliznakinjom, incest - rodoskrvnuće: “Zabranjuju vam se matere vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva
vaših, i sestre matera vaših, i bratične vaše, i sestrične vaše, i pomajke vaše koje su vas dojile, i sestre vaše po
mlijeku, i majke žena vaših (punice), i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojima
ste imali bračne odnose, - ali ako vi s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh - i žene vaših
rođenih sinova, i da sastavite dvije sestre, u isto vrijeme, a što je bilo, bilo je, Allah zaista prašta i samilostan je.
I udate žene osim onih koje (u ratu) zarobite - to su vam Allahovi propisi.”573
Po krvnom srodstvu čovjek ne smije stupiti u brak sa majkom, nanom, prananom, kćerka sa ocem,
djedom, pradjedom, očevom majkom, nanom, prananom, kćerkama, unukama, praunukama, sa sestrama i
njihovim kćerkama od sinova, unukama i praunukama. Po tazbinskom odnosu ne smijemo stupiti u brak sa
ženinom majkom (punicom), punicinom majkom, nanom, prananom, supruginom kćerkom (pastorkom) i
sestrom istovremeno. Čovjeku je također zabranjen brak sa sinovljevom ženom (nevjestom), žena pastorka i
ženina maćeha. Također, sin ne može ašikovati niti šupiti u brak sa maćehom ili ženom svoga oca: “I ne ženite
se ženama kojima su se ženili očevi vaši, a što je bilo (prije Islama) biće oprošteno, to bi uistinu, bio razvrat,
gnusoba i ružan put.”574 Dakle, ne samo da se sin nikada ne može oženiti svojom majkom, što je grijeh ravan
zločinu i blasfemiji već i bilo kojom drugom ženom s kojom je njegov otac živio u braku kao što se i kćerka
nikada ne može udati za čovjeka s kojim je njena majka živjela u braku. Zapreka stupanja u brak može biti i po
mlijeku. Srodstvo po mlijeku nastaje tada, kada jedna žena svojim mlijekom zadoji tuđe dijete bez obzira na
konfesiju, rasu i naciju i tada nastaje srodstvo između te žene i djeteta kojeg je zadojila te mu ona postaje majka
po mlijeku, a njeno dijete koje doji istovremeno sa tim djetetom postaje mu brat ili sestra po mlijeku. U tom
smislu muslimanke moraju potpuno paziti, znati i pamtiti ko im zadaja ili čiju su one dojile djecu da im se ne bi
kćeri udavale za braću po mlijeku a sinovi ženili sestrama po mlijeku. To su izvanjske, fizičko-biološke
zabrane. S druge strane postoje i razlozi višeg reda, razlozi, idejne, doktrinarne, vjersko-duhovne i konceptualne
vrste: “Ne ženite se sa mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice, uistinu je robinja - vjernica bolja od
mnogoboškinje, makar vam se i sviđala. Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici, uistinu je
rob - vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem a Allah, voljom svojom,
nudi Džennet i oprost i objašnjava ljudima dokaze svoje da bi razmislili.”575 Drugi razlog unutarnjeg višeg reda
radi koga ne smijemo stupiti u brak i bračni život jeste moralno-etičke naravi: “Nevaljale žene su samo za
nevaljale muškarce, a nevaljali muškarci su samo za nevaljele žene, čestite žene su samo za čestite i poštene
muškarce, a čestiti muškarci su samo za čestite i poštene žene. Oni kao čestiti i pošteni) nisu krivi za ono što o
573
574
575
268
njima govore, njih čeka oprost i veliko obilje.”576
Sve religije svijeta na osnovu svoje doktrine imaju učenje i stav o braku. Tako je i sa Islamom. Islam
navedenim ajetima, prvo zabranjuje i isključuje mogućnost sklapanja braka između muslimana i višeboškinja i
nevjernica kao i između muslimanki i politeista i ateista. To je zabrana vjersko-duhovne i idejne naravi. Tu
prolazna zemaljska ljepota, naklonost i sviđanje moraju biti žrtvovani razlozima vjere ili višeg reda zato što
mušrici i kjafiri pozivaju u pakao, odvraćaju od Allahovog i Poslanikovog Pravog puta a Allah nudi Džennet i
oprost. Drugo, ne mogu čestiti, pošteni, karakterni, nevini sa stidom, moralom i dostojanstvom vjernici i
vjernice stupati u brak sa bestidnim i amoralnim odobama, bludnicima i bludnicama jer on i ione kao nevaljalci
i nevaljalice samo jedni drugima pripadaju. Bez stida, krotkosti nevinosti, časti, poštenja, skrušenosti,
poniznosti, iskrenosti, vjernosti, karaktera i dostojanstva, pogotovo kod žena, nema sreće. Nije, prema Islamu
nikada bio dozvoljen ni bilo kakav vanbračni, nelegitimni, nelegalni i neregularni seksualni odnos (veza i dodir
sa, ianče nespornom i neupitnom osobom osim kroz šerijatski validni i neupitno utemeljeni brak zato što je
takav odnos narušavanje Allahovog Reda i Poretka o braku, prelaženje Allahovih granica, negiranje Allahovih
Naredbi i Zabrana o braku i seksualnom životu, neslijeđenje Poslanikovog Sunneta, negiranje Ruha i Avreta u
insanu, negiranje krvnog srodstva i rodbinstva među ljudima, negiranje i poricanje Stvoritelja i odricanje i
razaranje roditelja koji se otac zove. Kada ljudi ne bi živjeli u stabilnom, regularnom i u osnovi, na vjeri i etici
utemeljenom braku i kada bi se ljudi prema ženama i žene prema ljudima odnosili kao što se životinje
međusobno odnose i pare kako bi oni tada uopće mogli znati i biti sigurni ko su njihovi sinovi, kćeri, unuci i
unuke i potomstvo ali kako bi i potomci mogli znati ko su njihovi preci, roditelji, nene, djedovi, amidže, teuce,
daidže a ima li ko među ljudima ko nema svijest životinje u sebi a da to ne želi znati. Pitanje majke djeteta
prirodno je utvđeno i ustanovljeno kao što su životinjama prirođeni instinkti, a utvrditi i znati oca, babu,
muškog roditelja djece spada u viši, vjerski, moralno-etički, vrijednosni i kulturni red stvari. Kao što se nered u
svemiru naziva - Haos, nered u prirodi - kataklizma, nered u komunikaciji između Boga i čovjeka - Mit, nered u
srcu - Kufr i Ilhad - pokrivanje Istine i nevjerovanje, nered u Tevhidu, Keline i šehadetu i Monoteizmu - Širkili
Politeiziam, nered u društvu - Sihr-Magija, nered u zakonu - nepravda i nasilje, nered na duši - nemoral i
svjesno i namjerno griješenje, nered u mišljenju - alogika u svemu i pomračenje uma, nekad u govoru - laž i
lažna zakletva, kleveta, potvora, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, smutnja, šupalj i prazan govor, nered u
politici - anarhija i despotizam, nered u privredi i ekonomiji - nerad, krađa, zakidanje i varanje na litru, metru i
kantaru, pljačka i otimačina, naplaćivanje neuređenog i nezarađenog, nered u prošlosti - tradicionalizam, nered
u salatu - neklanjanje, nered u čistoti i čistoći -nečinjenje dove, tevbe i istigfara, neuzimanje abdesta i nekupanje
i, konačno, nered u seksualnim vezama, odnosima i dodirima je pornografija i prostitucija. Pošto su pornografija
i prostitucija izravna, flagrantna i skoro neoprostiva negacija Allahovog Reda i Poretka o braku i oblačenju,
prelaženje Allahovih granica u krajnje delikatnim i osjetljivim pitanjima, negiranje Allahovih Naredbi i Zabrana
576
269
i Poslanikovog Sunneta, negiranje osnovne naravi u kojoj je čovjek stvoren pokriven, zaštićen, ukrašen i obučen
da živi u braku, negiranje Ruha i avreta u insanu po kojima se razlikuje od hajvana iznutra i izvana i brisanje
svijesti o precima i potrebe o potomcima a to nije samo kraj braka nego i života i potomstva. To su neki od
razloga što je blud, zinaluk, prostitucija, što narod kaže kurvanje jedan od prvih i najtežih grijeha za koji kao i
za krađu slijedi kazna ne samo na Ahiretu nego na Dunjaluku: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara
biča, svakog od njih, i vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u
Allaha i u Onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavaju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje! Bludnik ne treba
da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili
mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima. One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa
osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte, to su nečasni ljudi, osim onih koji
se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je! A oni koji okrive svoje žene, a ne budu imali
drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdit će svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta
da, zaista govore istinu, a peti puta da ga pogodi Allahovo prokletstvo, ako laže! A ona će kazne biti pošteđena,
ako se četiri puta Allahom zakune, da on doista laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori
istinu. Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti na Ovom i na Onom svijetu, njih čeka
patnja nesnosna na Dan kada protiv njih budu svjedočoli jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što
su radili. Tog Dana Allah će ih kazniti kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah, doista, oličena
istina.”577 Zato seksualni odnos kao najjača i najveća strast u čovjeku, nije grijeh, nije nered, nije negacija
predaka i potomaka, nije negacija života, avreta, Ruha, iskonske naravi u kojoj je čovjek stvoren, nije
narušavanje Allahova Reda i Poretka, nije prelaženje dozvoljenih granica, nije zaborav Allaha, nije udaljavanje
duše od sebe, nije izazivanje Allahove srdžbe, nezadovoljstva i prokletstva i nije nered i zabrana - haram
isključivo kroz valjan, legitiman, legalan, regularan od Allaha naređen i od Poslanika i vjerovjesnika,
prakticiran, brak sa halal-dozvoljenom osobom: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako
hoćete, a pripremite što i za duše svoje. I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati. A ti obraduj prave
vjernike! Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama, one su odjeća vaša, a vi
ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada
sastajte s njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijete sve dok ne budete mogli
razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite do noći. Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u
itikafu u džamijama. To su Allahove granice i ne približujte im se!Eto tako Allah objašnjava ljudima propise
Svoje da bi se onog što im je zabranjeno klonili.”578
U braku sklopljenom u ime Allaha - Dijanen - vjera, po utvrđenoj, javnoj i priznatoj proceduri i
unaprijed prihvaćenim pravima, obavezama i dužnostima u braku - Nikjahen -vjerozakon, za dobro Islama, na
577
Ku’ran (En-Nūr, 2-9 i 23-25)
578
270
korist muslimana, ni na čiju štetu, muž i žena postižu uzajamne i obostrane blagodati, milost, dobrote, ljepote,
uživanja, koristi, dobiti i interese. Prvo - oni kroz brak vrše odziv na Allahov poziv: “Udavajte neudate djevojke
i ženite neoženjene mladiće, i čestite i poštene robove i robinje svoje: ako su siromašni, Allah će im iz obilja
Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna. I neka se (od bluda) suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se
ožene, dok im Allah iz obilja svoga ne pomogne! A s onima koji su u posjedu vašem koji žele da se otkupe (da
bi se poženili i poudali) ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je
Allah vama dao.”579 Drugo, što se sa stajališta vjere postiže kao dobro u braku jeste slijeđenje i prakticiranje
“Ennikjahu sunneti remen Lem ja'mel bisunneti felejse minni - Brak je moj Sunnet - običaj, pa ko ne slijedi i ne
prakticira moju tradiciju on ne pripada meni (kaže Poslanik) Sunneta svih poslanika i vjerovjesnika. Treće, čine
dobro Islamu jer rađanjem djece u braku razvija se i uvećava Ummet Islama i broj sljedbenika Muhammeda,
a.s. “Tenakehu ve tekaseru, teinni ubahi bikumul-umeme juvmel-kijameti - Ženite se i množite, jer ja ću se na
Sudnjem danu ponositi vašom brojnošću.” Četvrto, time se čini dobro Islamu, korist muslimanima jer se
uvaćeva i snaži džemaat i Ummet Islama. Peto, time se produžava, obnavlja i uvećava ljudska vrsta a nikome se
ne nasnosi šteta. Šesto, u braku ne samo da jača i da se širi Ummet rađanjem djece i produžava ljudska vrsta
nego se muž i žena jedno uz drugo smiruju i svoje u sebi najjače nagone, instinkte, pohote, požude i tjelesne
puti i strasti na halal-način zadovoljavaju, umjesto da im robuju i da se kalanju i zakivaju u strasti, požude i
instinkte: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga ko je strast svoju za Boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući
ga, usljed toga, u zabludi i neznanju ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio a pred oči njegove koprenu
stavio? Ko će mu, ako neće Allah na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite i ne promislite? Postoji samo
život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi - govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju,
oni samo nagađaju. Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za Boga svoga uzeo? Misliš li
ti da većina njih hoće da čuje ili nastoji da shvati? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Puta pravoga skrenuli.”580
Pošto je seksualna strast, nagon, instinkt, potreba i požuda neupitno, neumitno, prirođeno svojstvo i
najjača strast čovjeka i žene kao bića iste vrste a različitih spolova, šejtan svjestan svega toga kao cinični i
zlokobni realista, nikada ne odvraća ljude i žene od seksualnih veza, odnosa i dodira gdje se i kroz koje se
ispoljavaju i zadovoljavaju najjače, najosjetljivije i najznačajnije strasti, nego ih navraća na vanbračne,
vanzakonske, vanproceduralne, nelegitimne, nelegalne i neregularne seksualne odnose kroz prostituciju -
zinaluk ili blud. Kao što svaka kuća, palaca, vila, dvorac, škola, ustanova, institucija, bolnica i sudnica ima vrata
i kapiju na koju se u nju jedino prirodno ulazi, tako i svemir ima unaprijed uređene kapije kroz. koje se jedino u
svemir može ući, istovjetan je slučaj u vjeri i sa seksualnim odnosima, vezama i dodirima. Naime, jednima od
Boga dozvoljena, određena, legitimna, legalna i regularna kapija, kroz koju se ulazi u halal - dozvoljen
seksualni život jeste Nikjah -Brak. Da bi brak opstao, bio čvrsta i stabilna sveljudska veza između muškarca i
579
Ku’ran (En-Nūr, 32 i 33)
580
Ku’ran (El-Džasije, 23-24 i El-Furkān, 43-44)
271
žene dva bića iste vrste, a različitih spolova, i da bi bio čist, potpun, neupitan, vjeran i pošten on mora počivati i
biti utemeljen na četiri stuba: Imanu - vjeri, Šerijatu - vjerozakonu i Nikjahu - proceduri, Meveddetu - ljubavi i
Rahmetu - milosti. Sve seksualne veze i odnosi (unutar seksualno - interesnih zajednica) koje počivaju
isključivo i samo na zadovoljstvu, užicima, strastima, požudama, pohotama, nasladama, instinktima, interesima,
koristima, dobitima i nasladama oni se kidaju i raspadaju. Zato je brak zajednica svih zajednica i njihova
praosnova, pralijeha, pramolekul i praiskon. U braku se ostvaruju i postižu najintimniji, najprisniji, najličniji,
najkrotkiji, najprirodniji, a u prostituciji - zinaluku najbestidniji, najgrešniji, najvulgarniji, najbesramniji,
najobezličeniji, najospoljeniji i najpoostvareniji odnosi za koje, kao i za krađu slijedi kazna i na Dunjaluku, a ne
samo na Ahiretu. Izvori Islama Kur'an i Hadis nipošto i nikada ne dopušta da mušarac ženu i žena muškarca
svedu na predmet, na stvar, na objekt uživanja i iživljavanja, samo na tijelo i da jedno u drugom zanegiraju
iskonsku prirodu, Ruh, Avret i Allahov Red i Poredak o i u braku: “0 vjernici, zabranjuje vam se da žene kao
stvari naslijeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im
darovali prisvojite, osim ako budu očigledno zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost
osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.”581 U braku se
miješa krv, isprepliću tijela, dodiruju srca, povezuju duše i živi i produžava život. U prostituciji se poput
zmijskog klupka, isprepliću strasti i instinkti, ubijaju srca, razaraju i ocrnjuju duše, uživaju, iživljavaju, pogane i
nakaze tijela, ubija i zaustavlja život i negira Ruh, Avret i autentična priroda u kojoj je stvoren čovjek. Najveća
vrijednost i posljedica braka je služenje, pokoravanje i odazivanje Bogu, slijeđenje Sunneta, smirenje čovjeka
uz ženu i žene uz čovjeka (Liteskunu ilejha), zadovoljavanje a ne poništavanje i iživljavanje u njima najjačih, tj.
seksualnih strasti na propisan i neupitno dozvoljen način, rađanje djece, održavanje, produžavanje, sadržavanje,
obnavljanje i uvećavanje ljudske vrste i nerobovanje strastima, što se po pravilu čini izvan braka, nego Bogu.
Najpogubnija posljedica zinaluka - bluda - prostitucije jeste udaljavanje od Boga i zaborav Boga, neodazivanje
Božijem pozivu stupanja u brak nego šejtanovom pozivu u prostituciju, uživanje i iživljavanje - perverziju,
nesluženje Bogu nego šejtanu, griješenje, nesigurnost i neizvjesnost u prostituciji, uživanju i pervezriji -
idžramu umjesto smirenja i dozvoljenog života u braku, neslijedenje Sunneta nego požuda, poriva, puti i strasti,
ubijanje djece sprečavanjem začeća ili rađanje kopiladi -djece koja pored živih roditelja gube identitet, a to ih
neminovno u neznanju vodi u promiskuitet i oni čine rodoskrvnuće, ukidaju rodbinske krvno-srodničke veze i
odnose i gube pojam, sadržaj i identitet oca, i kasnije kao i Edip nesvjesno i u neznanju negiraju i ubijaju oca i
ulaze u seksualne veze i odnose, htjeli ne htjeli, čak i sa majkom. U braku nastaju i iz njega se razvijaju osnovne
relacije: muž-žena, otac-sinovi-kćeri, majka-sinovi, majka-kćeri, braća-sestre, braća-braća i sestre-sestre.
Prostitucija sve moguće relacije (vjerske, duhovne, moralno-etičke, vrijednosne, tradicijske, običajne, kulturne i
pravno-zakonske) među ljudima kida i razara i umjesto na sveukupne odnose između dva insana iste vrste a
različitih spolova, ona poništava i čovjeka i ženu kao i veze, odnose, dodire i relacije među njima svodi
581
272
isključivo na odnose između dva spolna organa. U takvim kontekstima i relacijama niti je čovjek čovjek, niti je
žena žena, nego su oboje sredstva i robovi u funkcijama spolnih organa. Umjesto na dva insana kroz brak oni se
kroz prostituciju svode na dva spolna organa. Dok u braku preko djece, muž ulazi i produžava se u ženi, a žena
u mužu, u prostituciji muškarac ženu i žena muškarca svodi na objekat seksualnih strasti, instikata, pohota,
uživanja, iživljavanja i potreba. Pošto se seksualni nagoni. Id, libido, eros, požude, pohote, puti i instinkti kao
najjače strasti u čovjeku ili vanjski duh života - duh erosa i libida u čovjeku ne mogu ni uništiti, ni ubiti, ni bilo
čime kompenzirati, ni izbrisati, ni izmijeniti, ni zamijeniti ukoliko se ne kontroliraju, ne komponiraju i ne stave
u određene regularne okvire ili korito Šerijata, tada seksualni porivi, potrebe i strasti udaljavaju čovjeka od
Boga, od Božijeg Reda i Poretka, od Božijih Naredbi u Zabrane, od Sunneta i Pravog puta u grijeh, u zaborav
Allaha, u negaciju prirode i sureta u kome je čovjek stvoren, u zaborav predaka, u gubljenje oca, u nerađanje
potomaka i u kraj života. Nikada i nigdje u svijetu se pored domova, kuća, mjesta i staništa zinaluka i
prostitucije, dakle javnih kuća, nisu gradila i ne grade porodilišta. Javne kuće zaustavljaju, onemogućavaju,
negiraju i uništavaju imetak ljudi, zdravlje ljudi, razaraju brakove ljudi, uništavaju porodice ljudi i pored živih
roditelja ostavljaju siročad na zemlji. Javne kuće i prostitucija zaustavljaju život, onemogućavaju rađanje i
umnožavanje djece, stavljaju pečate na ljudska srca i uši i zastore pred oči tako da ljudi i žene instrumenti,
sredstva i pokretne lutke u javnim kućama kao nosioci prostitucije postaju gluhi i slijepi pored ušiju i očiju i
pored srca i duše bezosjećajni i bezdušni. To su šejtanske karikature, pudlice ili gajri musafihini koji Allahov
dar i sjeme života plodnosti i sposobnost rađanja djece siju po nemjestima i od Allaha nedozvoljenim,
zabranjenim i prokletim zonama. Šta se misli o čovjeku i ljudima koji pšenicu, kukuruz, ječam, raž, prohu, grah,
grašak, rižu... siju po kamenju, po vodi i u pustinji? Svi mislimo, zaključujemo i kažemo to je nemoguće i ako
to rade takvi ljudi su luđaci. Kakvi su tek svjesni, osjetilima, razumom, umom i pameću obdareni luđaci oni
ljudi i žene koji preko prostitucije u javnim kućama u bezimenost, u ništavilo, u negaciju, u destrukciju, u
pustinju, u najzatrovaniju vodu i najveći kamenjar (zar ima veće, opakije, otrovnije pustinje i smrtonosnije kuće
za život, za rađanje, za potomke, za nastavak i produžetak ljudske vrste od javne kuće) siju najveći Allahov dar
života sjeme i plod života. To su prema Kur'anu Gajru musafihini: “Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela
i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena, i čestite vjernice su vam
dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove date s
namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i sjeme života u javnoj kući rasipate i uništavate ili da
ih za priležnice (samo ljubavnice) uzimate. A onaj ko otpadne od prave vjere (i pomoću bluda i rasipanja
sjemena života) uzalud će mu biti djela njegova i on će, na Onom svijetu nastradati.”582 “Zabranjene su i tuđe
udate žene, osim onih koje kao ratni plijen zarobite, to su vam Allahovi propisi, - a ostale su vam (osim
zabranjenih) dozvoljene, ako želite da im vjenčane darove date i da se njima oženite, a ne da s njima blud
582
273
činiteida ih na svodnice i ljubavnice dovodite i tako sjeme života uzalud rasipate i uništavate.”583 A onome
među vama koji nije dovoljno imućan da se oženi slobodnom vjernicom - eto mu one u vašem imetku, robinje
vaše, vjernice, a Allah najbolje zna kakvo je vjerovanje vaše - ta jedne ste vjere. I ženite se njima, sa izunom -
dozvolom vlasnika njihovih, i podajte im vjenčane darove njihove, kako je uobičajeno, kada su čedne i poštene i
kada javno ne čine blud i ne rasipaju i ne uništavaju sjeme života i kad tajno ne žive sa ljubavnicima.”584 Prema
učenju Kur'ana i vjerovanju Islama škrtice, titizi, tvrdice i sebičnjaci su taoci i žrtve šejtanskog straha - ukoliko
budu dijelili osiromašit će i sve će izgubiti: “Šejtan vas plaši i neimaštinom (ukoliko budete dijelili) i navraća
vas da budete škrti i sebični, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna
sve,”585 a rasipnici, u bilo čemu, su šejtanska braća: “Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim, ako budete
poslušni i dobri, - pa Allah će doista oprostiti onima koji se kaju. Daj bližnjem svome pravo njegovo, i
siromahu, i putniku - namjerniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su svi rasipnici braća šejtanova, a šejtan je
Gospodaru svome nezahvalan.”586
Zar ima većih, opakijih, opasnijih, perverznijih, zlogukijih i zločestijih rasipnika od onih ljudi i žena koji
preko prostitucije u javnim kućama i na drugim mjestima rasipaju, upropaštavaju i uništavaju najveći Allahov
ovozemaljski nirnet, fadilet, rahmet i magfiret a to je dar života kroz sjeme i plod života. Sa stajališta
egzistencije, biologije i fizičkog opstanka prostitucija je onemogućavanje rađanja djece, ubijanje djece, ona je
antibudućnost, antimladost, antiživot, antirađanje, antibrak, antiporodica. Ali zato je sigurno i neizbježno triper,
sifilis, SIDA ili AIDS, ustvari kolektivna smrt čovječanstva. Prema podacima Svjetske zdravstvene
organizacije, s početka decembra 2003. godine, 40 miliona ljudi u svijetu trenutno boluje od AIDS-a, od čega je
pet miliona novooboljelih, dok je 30 miliona ljudi umrlo od ove najveće pošasti današnjice. Svakih četrnaest
sekundi jedna mlada osoba u svijetu zarazi se virusom AIDS-a. Procjene su da se dnevno u svijetu zarazi oko
14.000 ljudi, a umre ih svaki dan najmanje sedam hiljada. Samo tokom prošle godine, pet miliona ljudi u svijetu
zaraženo je virusom AIDS-a, kaže Helen Eversole, predsjedavajuća UN tematske grupe za borbu protiv AIDS-
a. Rejon s najvećim brojem oboljelih od AIDS-a u svijetu više nije Afrika, nego Evropa, a među oboljelim je 80
odsto mladih osoba između 15 i 30 godina. Svakom muslimanu može služiti za pouku, utjehu i poruku činjenica
da među oboljelim u Africi od AIDS-a tek svaki deseti je musliman. To je kvalitet i nagrada Islama ne samo na
Ahiretu nego i na Dunjaluku. Bosna i Hercegovina u kojoj veliki procent stanovništva sačinjavaju Bošnjaci
spada u grupu država u Evropi s najnižom stopom oboljelih od SIDE (AIDS-a) sa svega 67 oboljelih, od toga 30
u Federaciji BiH. U prošloj godini pet je osoba oboljelo od AIDS-a u BiH dok se računa i procjenjuje da je
virusom HlV-a zaraženo sto ljudi i žena. Prema kompetentnom, meritornom i nepobitnom stajalištu stručnjaka:
prostitucija plus narkomanija plus rani seks jednako je AIDS (SIDA) od koga je u BiH do sada umrla 21 osoba:
583
Ku’ran (En-Nisā. 24)
584
585
586
274
“Međutim, imamo nekontroliranu prostituciju, koja svakodnevno i u svim kantonima uzima žrtve s aspekta
AIDS-a, zatim tu je drugi riziko faktor, rani seksualni život mladih. Također, i ako nema zvaničnih podataka,
imamo eksplozivnu epidemiju narkomanije. Sve ovo gorovi da se nalazimo u velikoj predepidemijskoj fazi
obolijevanja od AIDS-a. Ono što zabrinjava je da u BiH nema ni jedna mjesto gdje svaki građanin koji to želi
može anonimno i besplatno da testira krv na AIDS,” izjavljuje prof. dr. Puvačić.
18.4. Odgovor i lijek na izazov prostitucije
Pošto je prostitucija sa alkoholom i drogom jednako AIDS (SIDA) antiživot, antirađanje, antimladost,
antidjeca, antipotomstvo, antibudućnost, antibrak, antiporodica, antirodbina, antirod, antipleme, antietnos,
antinarod, antinacija, antirasa, antizajednica, antičovječanstvo, antired, antiporedak, antipravo, antikultura,
antitradicija, antiljubav, antiemocija, antiruh, antiavret i antiiskonska ljudska narav postavlja se pitanje da li ima
ikakav odgovor ili odgovori i lijek na pošasti i kolektivno smrtonosne bolesti kao što su pornografija,
prostitucija, alkoholizam i droga. S obzirom da na veze, odnose, procese i pojave među ljudima izvana utječu
priroda - prirodna sredina, ljudi (društvena sredina kao i ličnost, karakter, temperament i mentalitet svakog
pojedinca), “čovjek to je stil,” kaže Bifon a na kvalitet veza, odnosa, procesa i pojava među ljudima iznutra
odsudno i presudno utječu: religjia, etika, kultura i pravo to u svakom vremenu i na svakom mjestu svaka
generacija na svaki izazov, opasnost, pošast imaju dvostruk odgovor vanjski i unutrašnji. Ljudi koji vjeruju u
Jednog Boga nikada ne mogu biti žrtve utopije i njenih prerverznih vesvesa koje su derivati šejtanske objave
kao što su pornografija (antioblačenje), prostitucija (antibrak), alkoholizma - šejtanskog djela i puta droge super
šejtanskog djela. Brak i porodica uz džemaat i Ummet su neprelazni, nepropusni, neprobojni i neosvojivi
kineski zid svakoj šejtanskoj utopiji i njenim derivatima pornografiji, prostituciji, alkoholizmu i drogi, pod
firmom slobode i ljudskih prava. Pod istim parolama sloboda i ljudskih prava sa istim ciljem širenja
pornografije, prostitucije, alkoholizma i droge udara se na brak i porodicu. Zagovarati ukidanje braka i
porodice, što čine, marksisti, socijalutopisti, anarhisti, radikalni liberali, rigidni sekularisti, ateisti, materijalisti,
nihilisti, je razaranje korijena ljudske zajednice. Mada je prostitucija -kurvanje pradavna pojava i veoma staro
stanje svijeta, života i odnosa među ljudima ili pežorativno “najstariji zanat na svijetu,” ona nikada nije bila
princip svijeta načela života vrijednost života, izvor života, kuća rađanja, garancija opstanka i produžetka
života, niti je ikada bilo sa stajališta religije, etike, kulture, prava, tradicije i običaja smatrana općepoznatim i
općepriznatim dobrom već, naprotiv, općepoznatim i općepriznatim zlom i opasnošću za ljudski rod. Platon koji
nije znao za SIDU (AIDS) piše, čini se u “Zakonima,” da sva dosadašnja ljudska društva i zajednice u svjetskoj
povijesti nisu propala i nestala od gladi, žeđi i prirodnih kataklizmi nego usljed nemorala. Uz brak, prodicu,
džemmat i Ummet - za svakog muslimana a i čovjeka u svijetu od sudbinskog i presudnog je značaja škola kao
275
sinteza odgoja, obrazovanja, učenja, spoznaje i prostor čuvanja neprolaznih vrijednosti i tvrđava koja štiti od
kolektivnih bijelih kuga i masovnih smrti današnjice do koje vodi SIDA, a SIDU izaziva pornografija,
prostitucija, alkoholizam i droga. Pošto je brak općepoznato i općepriznato dobro a prostitucija općepoznato i
općepriznato zlo koje nije samo grijeh nego izaziva i SIDU, to je svaki čovjek i svi ljudi podjednako dužan
boriti se protiv općepoznatih pošasti, zala i opasnosti. Koliko svjetska parola: “Živi i pusti druge da žive” može
pomoći protiv izazova i faktora koji izazivaju SIDU: U odnosu na takve izazove i opasnosti Islam nudi
adekvatne i primjerene lijekove i odgovore: “I imetak na Allahovom Putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne
dovodite, i dobro činite, Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.”587 “I neka među vama bude onih koji će
na općepoznato i općepriznato dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od općepoznatog i općepriznatog zla
odvraćati, - oni će šta žele postići.”588
Prostitucija ne donosi ženi samo SIDU, nego ubija u njoj najdargocjenije vrijednosti: nevinost, čednost,
čast, čestitost, unutarnju čistotu i vanjsku čistoću, stid, dostojanstvo, poštenje, a u muškarcu unutrašnji red,
poredak, karakter, sistem, uspravnost, dosljednost, sigurnost i sistem viših vrijednosti: “Kada čovjek učini blud,
napusti ga Iman i lebdi mu iznad glave kao hlad. A kada napusti blud i tevbu iskreno učini, ponovo mu se Iman
vraća u srce,” kaže Poslanik. Dakle, udruživanje sa prostitucijom jednako je privremenom rastanku sa Imanom
u srcu. A šta da čovjek u takvom stanju umre na Ahiret ide bez Imana. U nekim dunjalučkim i ahiretskim
posljedicama zinaluka Poslanik kaže: “Čuvajte se bluda, jer blud donosi četiri neprijatne stvari: odstranjuje
ljepotu i svjetlo vjere s lica prestupnika i gubi mu se čast i ugled, sprečava i prekida nafaku i vodi siromaštvu,
izaziva srdžbu Milostivog Allaha i uzrok je vječite patnje u džehennemskoj vatri.” (J. P. H., 596). Kao jedan od
najtežih, preko svakog poslanika zabranjenih grijeha, blud u čovjeku ubija srce za Iman, opoganjuje dušu za
moral, umanjuje i uskraćuje nafaku i Allahovu opskrbu pojedincima i narodima, vodi čovjeka direktno u
Džehennem i izaziva Allahovu srdžbu i prokletstvo. Od bluda kao teške bolesti velike strasti ljudi postaju
ovisni. U tom slučaju, bez obzira što su prije bili čestiti vjernici, njihova svijest srozava se na nivo
idolopokloničke: “Ko se oda bludu i ustraje u njemu sličan je idolopokloniku” (I.P.H., 1496). Ko se oda dvama
velikim porocima bludu i alkoholu Poslanik upečatljivo i slikovito kaže: “Sa onoga ko čini blud ili pije alkohol,
Allah će svući Iman kao što čovjek svlači košulju sa svoje glave.” (I.P.H., 1632). Činiti zinaluk je težak, opasan
i skoro neoprostiv grijeh. Kada se stariji ljudi i žene bave bludnim radnjama, to je nešto ogavno, strašno i
blasfemično: “Sa trojicom Allah neće progovoriti na Sudnjem danu, neće im oprostiti, niti ih rahmetom svojim
zaštititi. Za njih je određena teška i bolna kazna. To su: starac koji se bavi bludom, vladar koji laže i vara narod
i siromah koji je ohol.” (I.P.H., 730).
“Trojici je Allah zabranio Džennet: Notornom pijanici - mudminul - hamri, onome ko je neposlušan i
drzak prema roditeljima - Vel-ākku i onome ko je ravnodušan prema ženi bludnici - prelazi joj preko takvih
587
588
Ku’ran (Ali-Iman, 104)
276
postupaka i dalje živi s njom - Veddejûsullezî jukirru fiehlihilhabese.” (I.P.H., 722). Blud od djece, kod živih
roditelja, pravi najtužniju i najnesretniju siročad, razara brakove i porodice i rastače džemmat i Ummet Islama.
Ono što je kuga za tijelo ljudi, to je prostitucija za javni i društveni nemoral. Za društveni život javno prošireni
nemoral ima kobne posljedice: “Kada Allah nijedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral
u njemu.” (I.P.H., 247). Ako to mjesto i narod Allah potpuno ne uništi stići će ih drugi belaji i nesreće: “Kada se
u jednoj sredini ili u jednom narodu pojavi prostitucija i nemoral, pojaviće se prostitucija i bijeda.” (I.P.H.,
327). U gradaciji, kategorizaciji, kvalifikaciji i klasifikaciji najtežih grijeha Poslanik ističe: “Poslije širka
(idolopoklonstva), nema većeg grijeha od odnosa muškarca sa ženom koja mu nije dozvoljena - halal.”589 (P.H.,
1439). To je podjednako težak, opak, opasan i razarajući grijeh i po individualni i po bračni, i po porodični, i po
društveni život u zajednici. Prostitucija je unutrašnja atomska bomba za međuljudske odnose i bračno-porodični
život i na Ovom i na Onom svijetu. Poslanik kaže: “ko neopravdano krši ugovor ima za vladara neprijatelja, ko
ne sudi po Allahovom Zakonu zadesit će ga siromaštvo. Gdje je razvrat pojavljuje se velika smrtnost (triper,
sifilis, SIDA, kolera), ko zakida na mjeri, slabi su mu usjevi, rodovi i plodovi, snaći će ga glad i narod koji ne
daje propisani zekjat zadesit će suša.” Iz tih razloga na Dunjaluku i zaštiti od kazne na Ahiretu svaki čovjek i
svi narodi, zemlje i države svijeta podjednako su dužni i obavezni boriti se protiv općepoznatog i općepriznatog
zla - Munkera svijeta a to su svi faktori, razlozi, radnje, poslovi i uzroci (prostitucija, pornografija, alkoholizam
i droga) koji dovode do SIDE (AIDS-a). Po tom pitanju sudbina čovječanstva je jasna, jedna i nedjeljiva. Kako
kaže Poslanik Islama: “Men rea minkum munkeren - Kada vidi neko od vas općepoznato i općepriznato zlo -
feljugajirhu bijedihi - neka ga spriječi rukom institucionalno pomoću zakona i vlasti - Fe in lem jestetia'
febilisanihi - a ako ne može kroz institucije pomoću zakona onda jezikom, pisanjem, knjigom i edukacijom - fe
in lem jestetia' febikalbihi ve zalike adaful - imani - a ako ne možete ni jezikom onda to prezirite u srcu, ali to je
najslabiji i najtanji oblik i nivo Imana.”590 Posebno je težak i neoprostiv grijeh zinaluk - blud udate žene i
oženjenog muškarca za koji, kao što je poznato, jer to razara brak i porodicu, topos, humus i ognjište ljudskog
zajedničkog i društvenog života, slijedi kazna kamenovanjem: “Čuvajte se vjernici preljube i ljubomore: prvo je
težak grijeh, a drugo vodi nesreći u braku.” Ako se nad bludnikom i bludnicom ne izvrši kazna na Ovom
svijetu, to ne znači da su oni manje griješni da tu kaznu ne zaslužuju. Neizvršena kazna na Dunjaluku ne skida
krivicu sa griješnika na Ahiretu. Kao izuzetno opasan i štetan grijeh, i sa stajališta vjere i etike, i svakog
pojedinca, i barka, i porodice, i društva kao cjeline, blud je uz krađu i veleizdaju jedan, od rijetkih grijeha za
koji slijedi kazna na oba svijeta. Zla neoženjene mladiće i neudate djevojke za bludne radnje propisana je kazna
od po stotinu udaraca bićem a za oženjene ljude i udate žene slijedi kazna javnog kamenovanja. Da li će i gdje
će ili neće, što je vjerovatnije, ove šerijatske kazne biti primjenjivane nad bludnicima i bludnicama našem
narodu to ne isključuje brigu i odgovornost u nama da razmišljamo o svim moralanim, vjerskim, šerijatskim,
589
(I.P.H., 306, 596, 1496, 1632, 730, 722, 247, 327, 1439)
590
(I.P.H. 1623)
277
porodičnim, zajedničkim i pojedinačnim implikacijama javnog morala i prostitucije. Ipak, prvi i najhitniji lijek
od bluda - prostitucije jeste čvrsta, iskrena i dosljedna vjera u Allaha, dž.š., stalna svijest. Njemu i
bogobojaznost, uz neprestanu nadu u Njegovu milost i strah od Njegove kazne. Primjer žive i osvjedočene vjere
po pitanju poštenja Allah kazuje kroz slučaj Jusufa, a.s. Doista, najvećim teškoćama, izazovima i iskušenjima
na putu učvršćenja u vjeri i približavanja Allahu, dž.š. bili su iskušavani Allahovi poslanici, vjerovjesnici i pravi
vjernici. Na primjeru Jusufa, a.s. Allah, dž.š. kazuje uputu, pouku i poruku ljudima. Da bi sačuvao poštenje,
nevinost, čast, stid, obraz, karakter, dostojanstvo, unutarnju moralnu čistotu, usljed svoje izvanredne ljepote
Jusuf, a.s. je bio spreman podnijeti sva zemaljska iskušenja, izolacije, teškoće i zatvore, pa čak i laži, potvore i
klevete. “I poče da na grijeh Jusufa navodi ona žena u čijoj je kući bio i živio, pa ona pozaključava sva vrata i
reče: Hodi! - Sačuvaj me Bože! - uzviknu on, - vlasnik me moj lijepo pazi a oni koji dobro uzvrate zlim neće
nikad uspjeti. I ona je (vlasnikova žena) bila neizmjerno poželjela njega (jer je bio neizrecivo i neponovljivo
lijep), a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije Opomenu i Uputu ugledao - tako bi da odvratimo od
njega izdajstvo i blud jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. I njih dvoje prema vratima potrčaše a ona izdera
straga košulju njegovu - i muža njezina kraj vrata zatekoše. Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi
tvojoj zlo učini - reče ona - ako ne tamnicu ili kaznu bolnu? Ona je pokušala da mene siluje i na grijeh navede! -
reče Jusuf. Ako je košulja Jusufa sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on neistinu, primjeti jedan rođak
njezin, a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže a on govori istinu. I kad on (muž žene) vidje da
je košulja njegova straga razderana reče: “To je jedno od vaših (ženskih) lukavstava, vaša lukavstva su zaista
velika. Ti Jusufe, ostavi se toga, a ti ženo, traži oproštenje za grijeh svoj, jer si doista htjela da zgriješiš.”591 Ovo
je prvi i glavni čin radnje čiji su učesnici vlasnikova žena totalno aktivno, koji je kupio Jusufa, a.s. kao roba,
stranca - brbarina, spasio mu život i učinio mu život potpuno sigurnim, prijatnim i komfornim. Vlasnikova žena,
koja se u Jusufa zaljubila preko svake granice i izvan svake kontrole, izvršila je sve pripreme da počini blud sa
Jusufom u potpunoj osamljenosti koja nema svjedoka (osim Boga) i meleka. Vladar je prije toga Jusufa kao
stranca - barbarina i kupljenog roba od dana kada ga je kao dijete otkupio izvanredno pazio i čak ga je imao
namjeru i posiniti: “I onda onaj (vlasnik) iz Misira, koji ga je kupio reče ženi svojoj: Učini mu (Jusufu) boravak
prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti! I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na
Zemlji i naučismo ga tumačenju snova - a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.”592 Kako je Jusuf rastao i
kako se njegova ljepota kao proljetna ruža razvijala, mirisala i sijala na sve strane, nije bio problem da ga
vlasnikova žena pazi nego prepazi. Usljed neopisive ljepote, privlačnosti i šarma, Jusuf se neodoljivo sviđao
vlasnikovoj ženi a i ona se Jusufu, mladiću u cvatu mladosti i žaru pune snage dopadala ali je Allahova Uputa,
Opomena, Dokaz i Znak bio veći od te čežnje i žudnje. Jusufa je od vlasnikove žene sačuvala Allahova,
unaprijed, opomena, uputa, poruka i znak a nju nije. Zato od strasti, nagona, požuda, pohota, puti, časti, vlasti,
591
Ku’ran (Jusuf, 23-29)
592
278
slasti, samoljublja, straha, poroka, interesa, koristi i dobiti može sačuvati isljučivo vjera, bogobojaznost i
Allahova uputa i milost. Uz starost koja nije ništa manja od vlasnikove žene Jusuf uza se ima jače oružje koje, u
odsutnoj situaciji, stani-pani, jedino zauzdaje strasti, Allahov Putokaz. Kako tada tako i sada najjača sila iznutra
protiv zinaluka - bluda je vjera i etika a izvana brak. Da je pristao na blud, Jusuf bi na najpodliji način na dobro
uzvratio zlim, počinio bi izdajstvo vlasnika, iznevjerio bi njegovo povjerenje, počinio bi bludnu radnju koja bi
ga iz alima - znalca učinila džahilom - neznalicom. Kakve samo i koliko teške i bolne posljedice može donijeti
samo jedna bludna radnja, da je ne daj Bože učinjena. Kao i svaka žena s kojom muškarac odbije izvršiti
bludnju radnju, a do koga je njoj po svaku cijenu i sramotu stalo, i vlasnikova žena iz ljubomore, osvete, mržnje
i slijepih, najnižih, atavističkih i animanih poriva za Jusufa traži bolnu kaznu. To samo potvrđuje pravilo da
žene u nastupu bijesa i ljubomore nikoga više ne mrze od muškaraca koji ih odbiju a one im se ponude, i to ma
iz kojih, pa čak i vjerskih razloga. Iako ona pokušava optužiti Jusufa, a.s. za pokušaj silovanja, svjedoci tog
događaja njen muž i rođak po izderanoj košulji Jusufa, a.s. sa leđa osvjedoče se da je ona kriva. Njen muž
predlaže Jusufu, a.s. da pređe i okrene glavu od tog događaja, a njoj koja je smislila veliko lukavstvo predlaže
da traži oprost za pokušaj svjesnog grijeha. Međutim, ta vijest, ta bruka, ta sramota o njenom odnosu prema
Jusufu, Kur'an ne kaže preko koga - a vjerovatno preko nje jer onaj ko se voli to se ne može sakriti i o njemu se
ne može šutjeti, dospijeva u javnost i postaje javna vijest. Pošto se radi o društvu a ne o zajednici za društvo ne
može biti kriva žena uglednika i prvaka u odnosu na Jusufa, stranca - barbarina i otkupljenog roba. Kod Boga je
kriva ona a za društvo, po unaprijed, definiciji kriv je Jusuf. Rezultat toga je Jusuf u zatvoru: “I žene u gradu
počeše govorkati: Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo
da jako griješi. I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih te im pripremi divane, dade svakoj od njih po
nož i reče: Izađi pred njih! A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše:
Bože, Bože - uskliknuše, ovo nije čovjek, ovo je melek (anđeo) plemeniti! E, to vam je onaj zbog koga ste me
korile - reče ona. Istina je da sam htjela da ga na grijeh navratim, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od
njega tražim biće sigurno u tamicu bačen i ponižen.”593 Osnažena strastima i javnim požudama i ponudama
drugih žena koje sebi noževima, umjesto hrane, režu ruke kada su ugledale Jusufa, a.s., prvakova žena sada
javno obznanjuje da će Jusuf biti ponižen i u tamnicu biti bačen ako s njom ne počini zinaluk. Pošto je bio
toliko lijep da više nije mogao ostati na slobodi a da ga žene ne prisile na bludnu radnju, a dobro je znao ako to
počini sa prvakovom ženom koji ga je kao i umjesto sina primio da će učiniti najpodliju izdaju iz najnižih
poriva, da će tako na dobro uzvratiti zlim djelom, a oni koji na dobro uzvrate zlim neće nikad ni u čemu kod
Boga uspjeti, počinio bi bludnu radnju kao težak i skoro neoprostiv grijeh i tako bi izgubio moć znanja i postao
bi džahil - neznalica, u takvoj na slobodi za negriješenje, bezizlaznoj situaciji Jusuf čini dovu Allahu, dž.š. da ga
od grijeha skloni u zatvor jer je to jedina sloboda od prostitucije- Gospodaru moj, zavapi Jusuf, draža mi je
tamnica od ovoga na šta me one navraćaju! I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema
593
279
njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati. I Gospodar njegov usliša dovu njegovu i spasi ga (zatvorom)
lukavstva njihova. On, uistinu sve čuje i zna.”594
Svaki momak i djevojka koji u toku ašikovanja budu navođeni na blud i pornografiju, neka se sjete
vjere, veličine, čvrstine, snage, poštenja, karaktera, stida, uspravnosti, istrajnosti, dosljednosti, moralnosti i
hrabrosti Jusufa, a.s. kojeg progoni, zavodi i u blud tjera zapovjednikova žena. Ljudima i ženama poput
zapovjednikove i njenih suvremenica koji ignoriraju ili relativiziraju ustanovu i instituciju braka a ašikovanje
shvataju kao zavođenje, igru, zabavu i svode ga na grljenje, ljubljenje i predbračno ili plus bračno seksualno
iskustvo sa drugim osobama što je jednako blud. Da bi ostvarili svoje nakane takvi ljudi i žene, poput
zapovjednikove i njenih poznanica u odnosu na Jusufa, služe se zavodljivim pogledima, strastvenim,
zavodničkim, izvještaćenim smijehom, svim vrstama laži, praznim obećanjima, vulgarnim i bestidnim riječima,
obmanama i trikovima, konkretnim položajima i moćima i svim vrstama radnji, postupaka i ponašanja da bi
dotičnu osobu učinili objektom svojih instikata, seksualnih želja i strasti i naveli je, zaveli i na bludnu radnju i
prostituciju prevarili. Do prostitucije, pored pornografije, dovodi ono što je posebno bolno i stravično sramno,
razarajuće i masovno prisutno kod mladih, lijepih zaposlenih žena, što Kur'an najstrožije zabranjuje, jeste
činjenica da političke stranke, velike firme i njihovi vlasnici, menadžeri, direktori, privatnici, štampa, televizija i
film, modnotekstilna industrija, sve vrste moderne igre, zabave i priredbe, prvo u ženi negiraju Ruh, avret,
ličnost i stid a onda instrumentaliziraju, animaliziraju i samo na tijelo svode ženska lica, stas i bića na izvanjsku
privlačnost i prolaznu zemaljsku ljepotu i sve to kao Allahov ukras, znamenje, dar, ljepotu, milost i dobrotu,
isključivo svode u komercijalne, profiterske, interesne, političke javno-medijske, filmske i propagandne svrhe
kako na Zapadu tako i na Istoku. Ima indicija da i nastavnici u srednjim školama i profesori na fakultetima
prolaznost učenicima i studentima uvjetuju bludnim radnjama. Na sve ove izazove svaki musliman se treba
prisjetiti Jusufova primjera i zatvora za poštenje ali i Allahovog upozorenja za zloupotrebu funkcije, zvanja i
radnog mjesta u bludnu radnju. “I ne nagonite robinje (zaposlene žene, radnice i službenice svoje) da se bludom
bave a one žele da budu i ostanu poštene i čestite, samo da biste stekli prolazna dobra Ovoga svijeta, a ako ih
neko prisili na to Allah će im zato što su (mimo svoje volje i želje pot ucjenom) bile primorane (nisu imale
snagu Jusufa) oprostiti i prema njima milostiv biti.”595
Pošto je povijesno nepobitno potvrđena činjenica da pornografija ljude neumitno vodi u prostituciju, a
prostitucija kao težak i skoro neoprostiv grijeh sa nesagledivim posljedicama i na Dunjaluku i na Ahiretu, da bi
bila onemogućavana i sprečavana neminovno pretpostavlja nerazgolićavanje na javnim mjestima. Pornografija i
prostitucija su sijamski blizanci i zakon spojenih posuda i ne idu jedna bez druge. Težak, opak i opasan izvor
prostitucije jeste razdvajanje ljudi od žena i žena od ljudi na radnim mjestima. Tako mlade žene godinama rade
i tijelima se na radnim mjestima dodiruju sa tuđim ljudima a ljudi sa tuđim ženama. U svim visokorazvijenim
594
595
280
civilizacijama koje ne počivaju na Objavi, Religiji, Vjerozakonu i iz nje izvedenoj Etici prvo se izrelativizira,
potcijeni, ismijava, zatim razara i uništava brak, da bi se legitimirale i u istu ravan, po vrijednosti, validnosti i
značaju, stavila svaka vrsta seksualnog, ne zadovoljstva, ne sreće, ne smirenja, ne odazivanja na Božiji poziv,
ne slijeđenja Sunneta i rađanja potomstva, nego iživljavanja. Tada se u tim civilizacijama, kojima su vrijeme,
prostor, priroda, materija, fizika, tijelo, biologija, hrana, piće, odjeća, obuća, imetak, koristi, interesi, dobiti i sve
vrste perverzija i iživljavanja, jedine istine, vrijednosti i smisao života, formira lažna slika, iluzija i fatamorgana
svedena na igru i zabavu - panam et cicenzas što bi rekli Latini ili: “Pusti ih neka jedu i žderu i naslađuju se
(seksualno iživljavaju) i neka ih zavara lažna nada (iluzija) - znat će oni! Allah će one koji se samo naslađuju,
uživaju i seksualno iživljavaju i žderu kao što stoka ždere njihovo će prebivalište vatra biti! A koliko smo
gradova razorili, mnogo moćnijih od tvoga grada (Muhammede) protjerao, i nije bilo nikoga da im pomogne.
Zar je onaj koji ima jasnu predstavu o Gospodaru svome kao onaj, kojem se lijepim čine ružna djela njegova i
koji se samo za strastima svojim povodi!”596 Nažalost, savremena civilizacija ne dokida brak i porodicu samo
teorijski, načelno i dotrinarno kao Platon za hatar utopije, već u konkretnom životu. Sve je manje zaključenih, a
sve veći procent razvedenih brakova i života između muškaraca i žena, a sve više seksualnih veza, odnosa i
dodira u nigdje verificiranim i potpuno vanbračnim odnosima gdje ni muškarci ni žene niti žele sklapanje
brakova, niti rađanje djece, niti ikakva prava, časti, obaveze i dužnosti koje su rezultat i posljedica braka. Oni
ustvari ne žive ni u kakvim brakovima ni po Božijim, ni po prirodnim, ni po pozitivnim ljudskim zakonima
nego u sekundarnim, bilateralnim, seksualno - interesnim zajednicama za zadovoljavanje isključivo seksualnih
spolnonagonskih animalnih a ne u cjelini ljudskih pa i nagonskih potreba. To ima dvije krajnje opasne
posljedice smanjenja nataliteta - u Hrvatskoj u 2002. godini nikada rođeno manje djece od 1756. godine kada je
imala svega milion stanovnika i povećanje procenta broja djece sa nesretnom sviješću rođenih izvan brakova,
siročadi kod živih roditelja i sve više samačkih, kako muških tako i ženskih domaćinstava, zato što i muškarci i
žene svoju ličnost i njenu bit svode na služenje, ne Bogu, ne sebi, ne djeci, ne životu, ne nastavku i opstanku
ljudske vrste, ne braku, ne zajednici, ne napretku, ne slijeđenju Sunneta, ne odzivu na Božiji poziv, nego
isključivo spolnom organu. Tako broj razvedenih brakova u nekim modernim zapadnim zemljama se kreće
najmanje od trećine, prosječno oko polovine, a u nekima dostiže i do 70 posto. Razvedene brakove prati bolna
spoznaja i činjenica da veliki broj mladih naraštaja ne žele da ulaze ni u kakve bračne zajednice i obaveze. I u
mnogim brakovima koji se ne raspadnu i ne rastoče, kako muževi tako i žene, smatraju potpuno normalnim i
moralnim da se pored odnosa u braku bave i prostitucijom. Na rastakanje braka i porodice, užasno povećanje
prostitucije, radikalno smanjivanje rađanja djece koje neke nacije vodi u nepovratno zastarjevanje i izumiranje i
širenje opakih, opasnih i nekih neizlječivih bolesti (triper, sifilis, SIDA) danas, od Industrijske revolucije, u
bitnom smislu utječe i broj zaposlenih žena koji se u nekim zemljama kreće od 52 posto do 82 posto od ukupne
ženske populacije. Ali ne samo zaposlenost, nego i način kako su zaposlene i radno mjesto s kime odvojeno
596
Ku’ran (El-Hidžr, 3 i Muhammed, 13 i 14)
281
rade po osam i više sati. Očito u ovim zemljama, samo ka Dunjaluku usmjerenim, prije se misli na profit i
zaradu preko radnica a ne na buduće majke. Na hiljade knjiga u Evropi, napisanih u 19. i 20. stoljeću, svjedoče i
opisuju kako je ženska i dječija radna snaga (Emil Zola, Čarsl Dikens) na početku kapitalizma eksploatirana i
zloupotrebljavana. I danas je teško zamisliti firmu u Evropi, SAD, Kanadi, mada su zakoni rigorozni, sve više u
Aziji i Africi u kojoj direktori i pretpostavljeni ne ucjenjuju i ne navode na blud mlade i lijepe žene, neovisno
od toga jesu li udate ili neudate. U Islamu je, na temelju izvora Islama, neovisno od prakse muslimana koja je
šarolika i također problematična, nevinost, stid, čast, poštenje, dostojanstvo, karakter, identitet, dignitet i ličnost
žene koja je ravnopravna i različita od muškarca a ne ista i suprotna iznad i prije svake zarade, zaposlenja i
karijere. To je smisao njenog života, a karijera i zarada su sredstvo življenja. Onaj ko zapošljava ženu mora joj
osigurati sve uvjete za častan, dostojanstven, pošten i moralan život. Sve razlike između Evrope i Islama u
odnosu na ženu, koja je glavni objekt i žrtva prostitucije, svode se na to da Evropa od kapitalizma poznaje i
priznaje ženu, radnicu, funkciju, objekt muškarčevih strasti, koja ostvaruje zaradu i profit bilo radom ili
skidanjem svejedno, razgolićavanjem i pokazivanjem svog golog tijela i pokazivanjem stidnih i sramotnih
organa tijela (striptiz) i ako usput stigne da rodi jedno ili dvoje djece za novi profit, a Islam poznaje i priznaje
ženu kao Allahov ajet - znamenje, znak, dobortu i blagodat čovjeku za smirenje, kao majku, kao ličnost koja
ima srce koje vjeruje, nosi u sebi uvjerenje, povjerenje i smirenje, i dušu koja osjeća i raspoznaje dobro od zla,
istinu od neistine, pravdu od nepravde, poštenje od nepoštenja i čiji su ukrasi stid, čast, nevinost, dostojanstvo,
skrušenost, poniznost i karakter. Ponavljamo i podvlačimo, sve seksualne veze i odnosi koji se uspostavljaju
preko pornografije, razgolićavanja i prostitucije i koje počivaju isključivo na instinktima, nasladama, utegnutim
i našminkanim tijelima, čulnim zadovoljstvima, površinskim i izvanjskim ljubavima, strastima i interesima, one
se kidaju i raspadaju.
18.5. Zaključak
Iz pozicije vjere i sa stajališta kvaliteta života jedni ljudi na Dunjaluku žive, drugi samo uživaju, a treći
se samo iživljavaju. Gledano iz pozicije i Dunjaluka i Ahireta samo vjernici u životu žive, svjesni i namjerni
griješnici uživaju, a nevjernici, idolopoklonici i teški nepopravljivi griješnici, niti žive, niti uživaju, nego se
samo iživljavaju. Svi Allahovi poslanici, i vjerovjesnici, i njihovi sljedbenici, mu'mini i muslimani u vjeri dobri,
čestiti, dalekovidi i pronicljivi ljudi obdreni su i darovani Allahovom milošću, dobrotom i darom, da se živeći
na Ovom svijetu i koristeći sve njegove blagodati, ljepote, nimete, fadilete, ukrase i koristi, u okviru i granicama
Allahovih propisa i isključivo u ime Njega, neprestano sjećaju, misle i pripremaju i za Onaj Svijet ili Ahiret.
Tako pravi vjernici koji život žive, a ne uživaju i ne iživljavaju se nikada, ne prodaju Onaj Svijet za Ovaj, niti se
odriču i poriču Ovaj Svijet za Onaj Svijet: “A ima i onih koji vele: Gospodaru naš! Daj Ti nama dobro na
282
Svijetu Ovome i dobro na Svijetu Onome, i muka u vatri nas spasi! Takvima pripada udio u onome što su stekli!
A Allah brzo račune svodi.”597 Za muslimane u Islamu ljubav i približavanje prema Bogu i Onom Svijetu nije
kao u Sv. Augustina uvjetovana prezirom, odricanjem, poricanjem i mržnjom prema sebi i Ovom Svijetu, niti je
život u biti i prema definiciji kao kod Budhe patnja, a uzrok patnji da se nalazi u žeđi i želji za životom, a
navodno jedini lijek i izbavljenje od patnje sastoji se u gušenju i uništanju starsti i želje za životom. Umjesto
takvih radikalnih krajnosti odricanja i negiranja ovoga svijeta što čine Budha i Sv. Augustin ili druge kao što je
pornografija, muslimani kao zajednica srednjeg puta čine dovu sinteze, ravnoteže i komplementarnosti:
“Allahu, podari nam dobro na Dunjaluku jer mi na njemu živimo, a podari nam dobro i na Ahiretu jer mi na
njega putujemo,” a u konkretnom životu na krajnjosti kao što su odricanje i negacija ovoga svijeta s jedne i
pornografija i prostitucija s druge strane, odgovaraju Islamskim i šerijatsko-sklopljenim brakom. Suština učenja
Islama koji uči i upućuje muslimane ne da žive, a ne uživaju i iživljavaju se, u životu svodi se na načelo “Ne
može se postići Ahiret poricanjem i negacijom Dunjaluka, niti se Ahiret može kompenzirati zakivanjem i
ovjekovječivanjem za Dunjaluk.” To čine i tako postupaju koji kao griješnici iz života prelaze u uživanje i na
kraju u iživljavanje ili oni koji potpuno ukrivo i naopako reagiraju na uživanje i iživljavanje pa zagovaraju i
promiču odricanje i negaciju ovog svijeta. Kao vjera ravnoteže i sinteze života i pomirenja Dunjaluka i Ahireta
u funkciji izbjegavanja svake krajnosti bilo odricanja i negacije Dunjaluka ili zakivanjem i ovjekovječivanjem
za njega preko pornografije i prostitucije, nauk Islama jasno i glasno kaže pariti se mogu i pare se sva stvorena
bića i stvorenja, a u braku, na temelju vjere, etike, kulture i zakona, mogu i žive samo ljudi. Najjači i
najmoćniji, prvi i najhitniji lijek i neosvojiva tvrđava u kojoj obitava brak i koji nas čuva od prostitucije jeste
čvrsta, iskrena, dosljedna i nesalomljiva vjera u Allaha, dž.š., stalna i neprestana svijest, misao i sjećanjena
Njega, potpuno uvjerenje u Ahiret i Kijamet, nada u Njegovu milost i strah od Njegove kazne. U bitna svojstva
svakog vjernika spada čuvanje od otkrivanja sramotnih dijelova tijela i čuvanje od bluda -zinaluka: “Ono što
žele - vjernici će postići, oni koji salat ponizno i skrušeno obavljaju, koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji
zekjat udjeljuju, i koji stidna i sramotna mjesta od bluda - zinaluka čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su
u posjedu njihovu, oni doista, prijekor ne zaslužuju, a oni koji i pored toga (kroz blud) traže, oni u zlu sasvim
pretjeruju, i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu, i koji namaze svoje na vrijeme
obavljaju, oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”598
“Muslimanima i muslimankama i mu'minima i mu'minkama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i
strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim (skrušenim) muškarcima i poniznim (skrušenim)
ženama, i muškarcima koji dijele zekjat i ženama koje dijele zekjat, i muškarcima koji poste i ženama koje
poste, u muškarcima koji o svojim stidnim i sramotnim mjestima vode brigu i čuvaju ih od bluda i muškarcima
koji često spominju Allaha i ženama koiečesto spominju Allaha, - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku
597
598
Ku’ran (El-Mu'minun, 1-11)
283
nagradu pripremio.”599
“Covjek je, uistinu, stvoren malodušan, prevrtljiv i nestabilan i kada ga snađe nevolja - brižan je i
paničan, a kada mu je dobro - nepristupačan je, osim vjernika, koji salate svoje budu na vrijeme obavljali, i oni
u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga ko je obespravljen, i oni koji u Onaj svijet
budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovah, a od kazne Gospodara svoga ruko nije
siguran i oni koji stidne i sramotne organe svoje budu čuvali i živjeli jedino sa ženama svojim ili sa onima koje
su u vlasništvu njihovu - oni, doista, prijekor ne zaslužuju, a oni koji traže izvan toga, oni u grijeh upadaju, i oni
koji povjerene im amanete budu čuvali i obaveze svoje ispunjavali, i oni koji dug svjedočenja svoga budu
izvršavali, i oni koji salate svoje budu revnosno obavljali - oni će džennetskim bašćama biti počašćeni.”600
Drugi lijek kao i u medicini jeste preventiva -izbjegavanje svih mjesta, situacija, radnji, postupaka i načina
nošnje koji će čovjeka i ženu dovesti u iskušenje zinaluka. Tu je osamljivanje mladih osoba najopasnije:
“Čuvajte se osamljivanja sa ženama!” Na to jedan od Ensarija Poslanika upita: “A šta veliš Vjerovjesniče zar
kao prijatelj - iz prijateljskih pobuda? Prijateljstvo je kao smrt za žene,” odgovori Poslanik.601
Veza između osamljenog muškarca i žene, neovisno od početnih namjera, je šejtan. Najčešći rezultati
takve veze je bludna radnja. Zato Islam preko Kur'ana zatvara i uklanja sve puteve koji vode prostituciji kao što
su: pornografija, osamljivanje muškarca i žene koji nisu bračni parovi, sve oblike izazivanja i zavođenja.
Princip Islama je - grijeh je svaka radnja, aktivnost, postupak, ponašanje, ambijent, riječ, koja čovjeka svjesno i
namjerno vodi u grijeh: “I što dalje i ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan i opak put!”602
Kroz primjer Jusuf, a.s. Kur'an kazuje da musliman, što se tiče bluda, od tog nedjela i grijeha mora u potpunosti
i u svemu biti čist i pošten: “I zapovjednik reče: Dovedite mi Jusufa. I kad Jusufu izaslanik dođe, on mu reče:
Vrati se Gospodaru svom i uptaj ga: Šta je sa onim ženama koje su svoje ruke porezale - vlasnik moj dobro zna
spletke njihove. Šta se to dogodilo, kad ste Jusufa na grijeh navraćale? upita vladar. Bože sačuvaj, rekoše one -
mi o njemu ništa ružno ne znamo! Sad će istina na djelo izaći - reče upravnikova žena - ja sam njega na grijeh
navraćala, a on je istinu rekao. Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan iznevjerila jer Allah ne
da da se ostvare lukavstva podmuklih. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklonazlu, osim one kojoj se Gospodar
moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.”603 Jusuf kao barbarin - stranac, otkupljeni rob i
zatvorenik nije htio da izađe iz tamnice, dok žene ne daju javnu izjavu da su ga napastvovale i pokušale silovati
i da mu više neće dok je živ lukavstva pripremati. Na kraju, Jusufu nije stalo do trijumfa, da tuđe slabosti
pretvara u svoje vrline i da je on dobar zato što je neko slabić na strasti i iskušenja, nego da se istina objelodani.
Primjer Jusufa, a.s. u očuvanju morala, poštenja, dosljednosti u vjeri i poštenju važi za muslimane u svakom
599
600
Ku’ran (El-Mearodž, 19-35)
601
(I.P.H., 594)
602
603
284
vremenu. On kao rob i barbarin - stranac odabire tamnicu, umjesto bluda, koji bi mu donio podlu izdaju
vlasnika, uzvraćanjem zlom na dobro neuspjeh u svemu što je kod Boga uspjeh i postao bi džahil - neznalica o
svijetu i životu. Njega nisu uspjele zavesti i na blud navesti tolike žene, a nas kao slabiće prevari i u zinaluk
zavede jedan čovjek ili jedna žena. Poslije Jusufovog iskušenja u kome je ostao moralno pošten niko nema alibi
faktor vanjskog neodoljivog i neotklonjivog iskušenja. Treći lijek od zinaluka - bluda jeste ženidba i udaja svih
mladića i djevojaka, slobodnih ljudi i žena koji ispunajvaju makar elementarne uvjete. Ko nema nikakvih uvjeta
i sredstava za ženidbu i udaju a pri punoj je snazi, onda neka posti. Od samog početka javnog pozivanja u Islam,
Poslanik podučava muslimane temeljima vjere u koju spada i čuvanje od bluda. To se vidi iz riječi Džafera ibn
Ebi Taliba pred Negusom na dvoru: “Naš narod je ogrezao u tami neznanja i iskvarenosti i umjesto vjere u
Boga klanja se drvenim idolima. U to nam Allah posla čovjeka iz našega plemena i još od djetinjstva zbog
svojih vrlina među nama cijenjena, El-Emina. On nam je objasnio u ime Boga Jedinoga da vjerujemo u Jednog i
pravog Boga, da činimo dobra djela i dijelimo zekjat, da budemo iskreni i stalni na riječi, da budemo blagi i
dobri prema svojim roditeljima i komšijama, i da izbjegavamo silu i opačinu. Zabranjeno nam je sa ženama
vanbračno općiti i sirotinjska prava dirati. Mi smo mu povjerovali, ali naši zemljaci koji se klanjaju okrutnim i
lažnim bogovima ustali su protiv nas, mučili nas i progonili. Mi smo se sklonili u tvoju zemlju i pod tvoju
zaštitu, dok dođe Božija pomoć. Ti nas sigurno nećeš izručiti ponovnom nasilju okrutnih idolopoklonika. To
nam je rekao Resulullah i naš učitelj,” odgovorio je Džafer na pitanje Negusa “kakva je ta nova vjera radi koje
ste napustili svoju pradjedovsku?” Evo šta Poslaniku obećavaju i prihvataju prvi muslimani iz Medine na
drugom sastankuk na Akabi 621. godine: “Sluštat ćemo i bit ćemo lojalni i u dobru i u zlu, u zadovoljstvu i u
nezadovoljstvu. Nećemo poreći pravo zapovijedanja onom ko tu dužnost preuzme. Nećemo se bojati ničijeg
prijekora ni prezira ako radimo za stvar Božiju. Zaklinjemo se da nećemo priznati drugog Boga, da nećemo
krasti, nećemo blud činiti, nećemo ubijati djecu našu, nećemo Širiti klevete među nama, podržat ćemo te u
svakom činu, ali ti ćeš nas voliti više nego druge. Na tu zakletvu i obavezu Poslanik im reče - Ako se budete
držali ove zakletve, vaša nagrada bit će Džennet. Ako je pak prekršite na bilo koji način, Bog će vas kazniti ili
vam oprostiti. Nakon oslobođenja Mekke, pred Poslanikom i H. Umerom su sve Mekkelije položile sljedeću
usmenu zakletvu: “Vjerujem da nema drugog Boga osim Allaha i vjerujem i svjedočim da je Muhammed, a.s.
Allahov rob i Poslanik. Dajem riječ i zaklinjem se Bogom da više neću krasti, lagati, pljačkati, preljubu činiti,
ogovarati i živu žensku djecu ubijati. Na Oprosnoom Hadždžu, u govoru na Arefatu, 632. godine Poslanik je
između ostalog kazao: “Vjernici ispunjavajte dužnosti koje postoje između muža i žene, između roditelja i
djece. Dijete stiče Džennet pod nogama majke. Dijete pripada onima u čijoj se postelji rodilo. Čuvajte se
preljuba i ljubomore: prvo je težak grijeh, a drugo vodi nesreći u braku. Ženite se onima koje volite, a kad vas je
Božija volja sjedinila, onda živite u ljubavi i skladu. Vi imate pravo na svoje žene i one na vas. Sa ženama
postupajte ljubazno i sa mnogo dobrote. Izbjegavajte ogovaranja. Oni koji kleveću poštene žene neka su
prokleti na oba svijeta. One koji optuže poštene žene zbog nemorala i nevjerstva u braku, a ne mogu zato izvesti
285
četiri vjerodostojna svjedoka, kaznite sa osamdeset udaraca bićem i nikad im ni u čemu nemojte vjerovati, jer to
su nevaljalci i zlikovci. Ako prema vašim ženama osjetite malu odvratnost i zasićenost, nemojte nagliti,
promislite, možda vam je Bog baš u tome ukazao veću sreću. Nemojte tražiti razvod braka bez važnih, na vjeri
utemeljenih, razloga, jer od svih stvari koje je dopustio, Bog najviše mrzi razvod braka. Žene su vam se predale
na vjeru Božiju, poštujte, dakle, amanet Božiji.”604 Četiri poroka, četiri grijeha, četiri izazova: alkohol, droga,
pornografija i prostitucija, danas podjednako ugrožavaju i u pitanje dovode sudbinu čovječanstva, sudbinu
svakog kontinenta, države, naroda, zajednice, pojedinca, braka, porodice, rodbine, roda i plemena i zato borba
protiv te četiri pošasti i smrtonosne bolesti mora se boriti svaki čovjek i svaki narod. Pornografija, prostitucija,
alkohol i droga podjednako ugrožavaju i razaraju zdravlje, život, ličnost, brak, porodicu i džemmat. Borba
protiv tih strasti, poroka i pošasti nije samo pitanje grijeha nego i života i smrti i opstanka ljudske vrste.
604
Mustafa Spahić (Povijest Islama I i II, Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 216)
286
19. DRUŠTVO I FUDBAL
Jedni kažu čovjek je biće uma - homo nus ili homo intelektus, drugi biće razuma - homo racionalis ili
homo sapiens, treći biće mišljenja - homo cogitas, četvrti biće umjetnosti-homo artis, ped biće kulture -homo
kultus, šesti biće religije - homo religiozus, sedmi biće osjetila - homo senzualis, osmi biće kreacije, deveti biće
emocija, deseti biće ljubavi, jedanaesti biće intuicije, dvanaesti biće mašte, trinaesti biće svijesti, četrnaesti biće
samosvijesti, petnaesti biće ideja, šesnaesti biće percepcije i apercepcije, sedamnaesti biće imaginacije,
osamnaesti biće volje - homo voluntas, devetnaesti biće morala - homo etikus, dvadeseti biće artikuliranog
govora - homo artikularis sa jasnim i razgovjetnim govorom - clara et distinta, dvadeset i prvi biće egzistencije i
stvarnosti - homo res egzstenzas, dvadeset i drugi biće rada - homo faber, dvadeset i treći biće prakse - homo
praksis, dvadeset i četvrti biće vizije - homo vizionaris, dvadeset i peti biće sjećanja i pamćenja prošlosti - homo
historikus, dvadeset i šesti biće instikta sa osnovnim instiktima - idom, libidom i erosom, biće interesa, koristi i
dobiti, dvadeset i sedmi biće politike - homo-politikus, dvadeset i osmi biće povjerenja upravljanja, vođenja,
rukovođenja - ređulun halifetun i ređulun imamun ili homo liderus, dvadeset i devet biće senzacije, trideseti
biće društva, društvenog i zajednice - homo societas i homo komunalis, trideset i prvi biće strasti i biće igre i
zabave - homo ludens.
Ovo su, ustvari, samo svojstva, karakteristike i pojavne manifestacije, a ne osnovne odrednice i suština
čovjeka. Sa stajališta islama, na temelju Kur'ana i Sunneta, čovjek je u biti Božije stvorenje koje u znak
zahvalnosti i priznanja treba robovati i vjerovati svome Stvoritelju. Kada su u pitanju nijanse i blagotvorne
razlike među njima, onda narodna, hiljadama godina sedimentirana mudrost kaže: "Koliko ljudi, toliko ćudi.".
Teorijsko-socioliškim jezikom se kaže - svaki čovjek je jedinstvena cjelina (mikrokozmos) i neponovljiv entitet.
Čovjeka, kao sveukupnost odlika među svim stvorenjima, jedinstvenu cjelinu i neponovljiv entitet dovodi u
pitanje i stanje samonegacije bilo koja pojedinačna manifestacija u njemu koja zagospodari njime i zadominira
ostalim manifestacijama te ih potisne iz čovjeka. Ukoliko čovjekom zagospodari interes, korist, materijalna
dobit, kapital, profit i samo ovosvjetska zarada, on postaje sluga, instrument, sljedbenik i žrtva zlatnog teleta:
“Zaokuplja vas nastojanje da samo što imućniji budete, sve dok grobove ne naselite. A ne valja samo tako,
saznaćete svakako! I još jednom, ne valja tako! Saznaćete sigurno! Ne valja tako, nek' znate pouzdano,
Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak
život biti pitani sigurno!”605
“Teško svakom klevetniku- podrugljivcu, koji samo blago gomila i prebrojava ga, i misli da će ga blago
605
287
njegovo besmrtnim učiniti! A ne valja tako! On će sigurno biti bačen u Džehennem!”606
“Mi smo narod tvoj (Musa) poslije tvog odlaska u iskušenje doveli - reče On, njega je zaveo Samirija. I
Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. O narode moj - reče Musa, zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo
obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali
obećanja koja ste mi dali! Nismo prekršili dato ti obećanje od volje svoje - odgovoriše. Bili smo natovareni
teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili. A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas
kao da muče, i oni su onda rekli: Ovaj je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio! Zar oni nisu vidjeli da im
ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti? A njima
je Harun još prije govorio: O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni, Gospodar vaš je Milostivi,
zato slijedite mene i slušajte naređenje moje! Mi ćemo mu se (zlatnom teletu) klanjati sve dok nam se ne vrati
Musa - odgovorili su oni. A šta si to ti htio, o Samirija? Upita Musa. Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli -
odgovori Samirija, pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio i eto tako je u mojoj duši
ponikla zla misao.”607
“Ljudima se čini lijepo i privlačno ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni i plemenite
rase konji, stoka i uspjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.”608
“Imetak i sinovi su prolazni ukras samo na ovom svijetu Dunjaluku, a dobra, u ime Allaha učinjena djela, koja
vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i u ono u što se čovjek može pouzdati.”609 “Vi ćete
sigurno biti iskušavani u imecima vašim i životima vašim, i slušaćete doista mnoge uvrede od onih kojima je
data Knjiga prije vas, a i od mnogobožaca. I ako budete izdržali i Allaha se bojali, pa tako treba da postupate
oni koji su jakom voljom obdareni.”610
“Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote,
i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo
se Njemu vratiti. Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost, oni su na pravom putu!”611 “Oni koji ne
vjeruju troše imanja svoja samo da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će usljed
toga žaliti i na kraju će pobijeđeni biti. A oni koji ne budu vjerovali u Džehennem će biti protjerani.”612
“Musa vam je jasne dokaze bio donio, pa ste, ipak, u odsutnosti njegovoj sebi nepravdu nanoseći, tele
prihvatili. I kada smo od vas vaš zavjet primili, i brdo iznad vas podigli: Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo
i budite poslušni Allahu! Oni su odgovorili: Čujemo, ali poslušati nećemo! Srca njihova su, usljed nevjerovanja
606
607
Ku’ran (Tā-Hā, 85, 86, 87, 88, 89, 90, 91, 95 i 96)
608
609
610
611
612
288
njihova, još bila nadojena i ispunjena zlatnim teletom. Reci: Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako
ste uopće vjernici.”613
“A prilozi njihovi neće biti primljeni radi toga što u Allaha i u Njegova Poslanika ne vjeruju, što s
predanošću salat ne obavljaju i što samo preko volje udjeljuju. Neka te nikako i nikada ne oduševljavaju imanja
i kapitali njiihovi, a ni djeca njihova! Allah hoće da ih njima kazni na ovom svijetu i da skončaju kao
nevjernici.”614
“Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od
njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni! -
govorili su mu neki ljudi iz naroda njegova, i nastoj da time što ti je Allah dao, stekneš onaj svijet, a ne zaboravi
na svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji,
jer Allah ne voli one koji nered čine. Ovo što imam stekao sam samo znanjem svojim, tako ja mislim, govorio
je on. A zar nije znao da je Allah prije njega već uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više
imetka nakupili, a zločinci neće o grijesima svojim ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom svome
sjaju. Ah, da je i nama ono što je dato Karunu! - govorili su oni koji su čeznuli samo za životom na ovom
svijetu, on je, uistinu, presretan. Teško vama! Govorili su učeni, onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je
Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena. I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga
od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da
su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: Zar ne vidite da Allah daje obilje onima od robova Svojih kome On
hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao, zar ne vidite da
nezahvalnici nikad neće uspjeti! Taj drugi svijet (Ahiret) daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da
nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj. Onaj ko čini dobro djelo dobiće deseterostruku nagradu za
njega, a onaj ko uradi zlo - pa, oni koji budu zlo radili biće tačno prema zasluzi kažnjeni.”615
Bez obzira što mnogi poput filozofa Machiavelia interes i korist postavljaju i predstavljaju centralnom
kategorijom same države i pokretačkom silom društva i što kžžu da će čovjek lakše zaboraviti smrt vlastitog oca
ili majke nego gubitak ličnog interesa, ne treba nikad zaboraviti i smetnuti s uma da Poslanik islama u više
hadisa upozorava ljude jedne dimenzije, koji igraju samo na kartu Dunjaluka i koji se ospoljavaju,
objektiviziraju, postvaruju i zakivaju u stvarima i predmetima: “Nije najbolji među vama onaj koji napusti
(zanemari, ostavi) Dunjaluk ili ovaj svijet radi onog svijeta Ahireta, niti onaj svijet Ahiret radi ovog svijeta
Dunjaluka nego je najbolji onaj koji u okviru vjere uzme i od Ovog i od Onog svijeta. Najbolji je među vama
onaj koji ne napusti Drugi svijet radi Ovog, niti Ovaj radi Onog svijeta, i onaj koji nije na teret drugim ljudima.
Radite na Dunjaluku kao da ćete trajno i vječno živjeti i pripremajte se za Ahiret kao da ćete sutra umrijeti.
613
614
Ku’ran (Et-Tevba, 54 i 55)
615
289
Iskoristite pet stvari prije pet drugih stvari: život prije smrti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije
zauzetosti, mladost prije starosti i imovinu prije siromaštva. Štednja i mudro ekonomisanje je polovica opskrbe,
lijep odnos prema ljudima je pola pameti, a lijepo pitanje je pola znanja. Ostavite ovosvjetsko življenje
(Dunjaluk) onima koji su mu se isključivo predali. Jer, ko bude uzimao od Ovog svijeta više nego što mu je
potrebno, opredijelio se za svoju propast, a da toga nije bio ni svjestan. Ovaj svijet je kao kakva divna zelena
bašča. Ko na njemu bude na pošten način sticao imovinu i trošio je u prave dobrotvorne svrhe, Allah će ga za to
Džennetom nagraditi. Međutim, ko na Ovom svijetu bude na nedozvoljen način sticao svoju imovinu: trošio je u
nedozvoljene svrhe Allah će mu za kaznu odrediti kuću poniženja-Džehennem. Mnogo je onih koji su zakinuli
imovinu Allahu i Poslaniku Njegovom, radi čega im je na Sudnjem Danu džehennemska vatra pripremljena.
Ovaj svijet je kuća onome ko druge kuće nema (ko ne osigura sebi Ahiret), a imovina onome ko druge imovine
(Amelussalihata) nema. Samo za Ovaj svijet imovinu gomila i skuplja onaj ko pameti nema. Ponašajte se na
Dunjaluku kao musafiri (gosti), a neka vam džamije budu kao vaši domovi. Navikavajte vaša srca na nježnost i
milosrđe, zatim razmišljajte i plačite. Neka vas vaši prohtjevi i strasti ne zanesu pa da gradite palače koje nećete
koristiti i u kojima nećete stanovati, ili da gomilate blago koje nećete trošiti ili da žudite za onim što niste u
mogućnosti postići. Na Ovom svijetu ja sam kao običan jahač, koji se, prolazeći ispod drveta, nakratko zadrži
pod njegovim hladom a zatim ga odlazeći napušta. Sudnji Dan je sve bliži, a ljudi se sve više prepuštaju Ovom
svijetu i dunjalučkim uživanjima i tako udaljavaju od pravog Puta i Allahove milosti. Kada se moji sljedbenici
(Ummet) budu odali i predali samo Ovom svijetu Dunjaluku veličajući ga, on će istrgnuti islam iz njihovih srca,
a kada zapostave dužnost upućivanja na dobro i odvraćanje od zla, ostaće (zabranjen im) je bereket Objave.,”
kaže Muhammed a.s.
Jedini ispravan odnos prema Dunjaluku, ovosvjetskim ukrasima, čarima, interesima, koristima i
dobitima, prema Kur'anu i Hadisu, jeste sinteza, ravnoteža, ekvilibrij i mjera u uzimanju i Dunjaluka i Ahireta.
Tada je Dunjaluk u funkciji pripreme za Ahiret, a Ahiret je nada, sadržaj i smisao za dunjalučke nepotpunosti,
relativnosti i prolaznosti. Kako kaže Poslanik “Ed-Dunja mezreatul-ahireti-Dunjaluk je njiva na kojoj se sije
sjeme za Ahiret.”616
Pored interesa, koristi, dobiti i zakovanosti za ovodunjalučke ukrase, varke i obmane, druga snaga, moć,
energija i neodoljiva privlačna sila jača od magneta, jesu strasti u mladosti i poroci u starosti. Ima mudraca koji
kažu da ljudsko ponašanje izvana uvjetuju i određuju: interesi, strasti i strah. Strasti ljude zakivaju za sebe,
porobljavaju, blokiraju im sva osjetila, opečaćuju i blokiraju srca, čine od njih idolopoklonike i robove. “Postoje
tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve se dvije čovjek nekako i nekada može izliječiti. Od treće nikako
i nikada. Za vlast se gine, ubija i gubi ljudski lijek. Ona je duh iz Alladinove lampe koja služi svakoj budali koja
je vodi. Jedan čovjek na vlasti nije ništa. Više njih su kob ovog svijeta,” piše Meša Selimović u Tvrđavi. Hegel
616
(Svi navedeni hadisi uzeti su iz Memićeve zbirke Izbor Poslanikovih hadisa)
290
piše da se ništa veliko nije dogodilo i ostvarilo bez strasti, a Marx čak čovjeka definira kao biće strasti. Ljude
koje obuzme Dunjaluk, interesi i strasti Kur'an uspoređuje sa psima koji neprestano dahšću: “I kaži im vijest o
onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo
htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on na Ovom svijetu za Zemlju zakovao i za svojom strašću krenuo.
Njegov slučaj na Dunjaluku je kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahšće, a ako ga se okaniš on
opet dahšće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim i zato kazuj događaje da bi oni razmislili. Loš su
primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni zlo čine sami sebi.”617 “Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome
koji je strast svoju za boga svoga uzeo. Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji da shvati? Kao stoka
su oni, čak su još dalje s puta pravog skrenuli.”618
“Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući
da, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako
neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite? Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo,
jedino nas vrijeme uništi - govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju. A kad im se Naši
ajeti jasno kazuju samo se ovim riječima izgovaraju: Pretke naše u život povratite, ako je istina to što
govorite.”619
Lična strast, sujeta, ponefsenje, narcisoidnost, taština, fascinacija sobom “japajkanje”, udžub i enanijjet
je glavni razlog da Samirija sačini zlatno tele i da pomoću njega Israilićane od Tevhida navede, zavede i povrati
u širk - idolatriju: “I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo.
Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih pravim putem ne vodi? Oni ga (za božanstvo) prihvatiše i prema
sebi se ogriješiše. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: Ako se Gospodar naš
na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni! A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome
vrati, povika: Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara
svoga se oglušili? - i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. O sine moje majke, reče
Harun - narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene
jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili. Gospodaru moj, zamoli Musa, oprosti meni i bratu mome i učini
da budemo pod okriljem Tvoje milosti. Ti si od milostivih najmilostiviji! One koji su tele prihvatili stići će
doista kazna Gospodara njihova i poniženje još na Ovom svijetu: Tako Mi kažnjavamo one koji kažu laži, a
onima koji rđava djela rade, pa se poslije kaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno
oprostiti i samostalan biti. I kada Musaa srdžba minu, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na pravi
put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.”620
617
Ku’ran (El-Earaf, 175-177)
618
Ku’ran (El-Furkann, 43 i 44)
619
Ku’ran (El-Gašije, 23-25)
620
Ku’ran (El-Earaf, 148-154)
291
“Mi smo (o Musa) narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli, reče On, njega je zaveo Samirija. I
Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. O narode moj - reče - zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo
obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali
obećanja koje ste mi dali! Nismo prekršili dato ti obećanje od volje svoje - odgovoriše. Bili smo natovareni
teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili. A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas
kao da muče, i oni su onda rekli: Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio! Zar oni nisu vidjeli da im
ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti, niti im ikakvu korist pribaviti? A njima
je Harun još prije govorio: O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi,
zato slijedite mene i slušajte naređenje moje! Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa - odgovorili
su oni. O Harune, povika Musa - šta te je spriječilo kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto
nisi naređenje poslušao? O sine majke moje, reče Harun, ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio
da ti ne rekneš: Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao! A šta si to
ti s tim htio, o Samirija? - upita ga Musa. Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli odgovori on, pa sam šaku zemlje
ispod izaslanikove stope uzeo i bacio, i eto tako me je na to navela i zavela moja strast. E onda se gubi! reče
Musa, čitavog svog života ćeš govoriti. Neka me niko ne dotiče! A čeka te još i određeni čas koji te neće
mimoići. Pogledaj samo ovoga tvoga “boga” kojem si se klanjao, mi ćemo ga sigurno spaliti i po moru mu prah
rasuti, vaš bog je - Allah, drugog Boga osim Njega nema! On sve zna!”621
Iz navedenih ajeta da strasti čovjeka i ljude iz života izvode u griješenje i uživanje, iz griješenja i
uživanja u perverziju i iživljavanje, iz perverzije i iživljavanja vode ga u širk, prvo idolatriju ili obožavanje
stvari i predmeta zatim u obožavanje životinja i, konačno u obožavanje ljudi ili samoobožavanje sebe.
19.1. Homo ludens
Stari Latini su za široke narodne mase plebs i populus ili demos imali slijedeću izreku: panam et
cicenzes - hljeba i igara. Čuveni antropolog i sociolog kulture Rože Kaj ova napisao je knjigu Igre i ljudi.
Prema Huizinginom kazivanju i naučavanju u djelu Homo ludens, objavljenom 1937. godine, u korijenu svih
relevantnih oblika života nalazi se krajnje aktivan i plodan faktor igre. Kao niko prije i poslije njega, Huizinga
čak i poeziju, mudrost, nauku, pravo, pravila borbe i aristokratskog života izvodi iz igre kao osnovne i
primordijalne forme ljudskog života. I kultura kao kvalitativan način života rađa se kroz igru zato što je u isto
vrijeme kreacijski impuls, sloboda, mašta, inventivno-inovatorski duh, disciplina i organizacija. Ko išta shvaća i
razumije o životu, lahko mu se složiti sa Huizingom da igra, kao i religija, umjetnost, snovi i mašta, omogućava
621
292
čovjeku nađu i perspektivu, radost, zadovoljstvo i svijest o drugom i drukčijem životu; u svakom slučaju,
boljem, potpunijem i uzvišenijem od ovozemaljskog života. Čovjeka kao naj odlikovani je, najsavršenije,
najkomplementarnije i Allahovo stvorenje od povjerenja, misije i vodstva na Zemlji, od tridesetak različitih
manifestacija reducira i svodi na homo ludensa ili biće igre. Može li se čovjek kao biće vjere, etike, kulture,
umjetnosti, prava, zakona, pameti, uma, razuma, svijesti, savjesti, osjetila, vizije, pamćenja, sjećanja, osjećanja,
emocija, ljubavi, mašte, zajednice, društva, društvenosti i solidarnosti, reacije, inovacije, rada, prakse, mišljenja,
ideja, nauke, civilizacije, politike, države, ekonomije, privrede, povjeritelja i vođe nad svjetovima i stvorenjima,
svesti i reducirati samo na jednu jedinu dimenziju tj. biće igre ili homo ludens? Ukoliko zaboravi na sve svoje
odlike i svede ih sve na jednu jedinu mogućnost u okviru slobode - igru, ukoliko zanesen, opijen, opčinjen i
obđinjen čarima Dunjaluka u potpunosti zaboravi na Ahiret i njegovu nagradu i kaznu, ukoliko zaboravi na
susret sa Allahom i vjeru u Njega i ukoliko negira i ne slijedi put Poslanika čovjek se samo i isključivo predaje
igri, zabavi, razonodi i uživanjima. To ima svoju cijenu na Dunjaluku i posljedice na Ahiretu: “Znajte da (samo
izdvojeni) život na Ovom svijetu nije nšta drugo do igra, zabava i razonoda, i uljepšavanje i međusobno
hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava
nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška
patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo, život na Ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.”622
“Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni (trkači)
konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na Ovom svijetu: a najljepše mjesto povratka je u Allaha.”623
“Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plaće vaše, i ko bude od vatre
udaljen i u Džennet uveden - taj je postigao što je želio: a život na Ovom svijetu je samo metaul-gurur-varljivo
naslađivanje.”624
“Mi im dajemo da kratko i ograničeno uživaju, a onda ćemo ih natjerati u patnju neizdržljivu. O ljudi,
bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete
moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na Ovom svijetu ne
zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.”625
“Oni zabranjuju da se u Kur'an vjeruje i sami se od njega udaljavaju i sami sebe upropaštavaju, a da i ne
primjećuju. A da ti je vidjeti kako će, kad pred vatrom budu zadržani, reći: Da nam je da povraćeni budemo, pa
da dokaze Gospodara našeg ne poričemo i da vjernici postanemo. Ne, ne! Njima će očevidno postati ono što su
prije krili, a kada bi i bili povraćeni, opet bi nastavili da rade ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista
lažljivci, i rekli bi: Nema života osim na Ovom svijetu i mi nećemo biti oživljeni (zato se u potpunosti možemo
622
623
Ku’ran (Ali-Imran, 14)
624
625
Ku’ran (Lukman, 24 i 33)
293
prepustiti igri, zabavi i razonodi)! A da je vidjeti kako će, kad pred Gospodarom svojim budu zaustavljeni i kad
ih On upita: “Zar ovo nije istina? - odgovoriti: Jeste, tako nam Gospodara našeg! - a i kako će On reći: E pa
iskusite onda patnju usljed toga što niste vjerovali! Oni koji ne vjeruju da će pred Allaha stati nastradaće kad im
iznenada čas oživljenja dođe, i reći će: O, žalosti naše, šta smo sve na Zemlji propustili! - i grijehe svoje će na
leđima svojim nositi, a užasno je ono što će uprtiti.” Život na Ovom svijetu je samo igra i zabava, a Onaj svijet
je, zaista, bolji za one koji se Allaha boje. Zašto se ne opametite?”626
“I kada im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: Niko vas danas ne može pobijediti, i
ja sam vaš zaštitnik! - onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo, i rekao: Ja
nemam ništa sa vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strašno kažnjava.”627
“O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo: zato se toga
klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i
da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja salata odvrati. Pa hoćete li se okaniti?”628
“Zažaliće nevjernici često što nisu postali muslimani. Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara
nada - znaće oni!”629
“To su oni koji su život na Ovom svijetu pretpostavili onom na Onom svijetu, zato im se patnja neće
olakšati niti će im iko u pomoć priteći.”630
“Navedi im primjer da je život na Ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s
neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može! Bogatstvo i sinovi su ukras u životu
na Ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se
čovjek može pouzdati. Ja nisam uzimao njih za svjedoke prilikom stvaranja nebesa i Zemlje ni neke od njih
prilikom stvaranja drugih i za pomagače nisam uzimao one koji na krivi put upućuju. A na Dan kad On rekne:
Pozovite one za koje ste tvrdili da su ortaci Moji! I kad ih pozovu, oni im se neće odazvati i Mi ćemo učiniti da
iskuse patnju radi njihovih ranijih veza.”631
“Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo i igramo. Da smo htjeli da
se zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako nama dolikuje, a Mi to ne činimo, nego Istinom suzbijamo laž,
Istina je uguši i laži nestane: a teško vama radi onoga što o Njemu iznosite! Njegovo je ono što je na nebesima i
na Zemlji! - a oni, koji su kod Njega, ne zaziru da mu se klanjaju, i ne zamaraju se, hvale Ga noću i danju, ne
malaksavaju. Zar će kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oživjeti! Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi
626
627
628
Ku’ran (El-Maide, 90. i 91)
629
Ku’ran (El-Hidžr, 2 i 3)
630
631
Ku’ran (El-Kehf, 45, 46, 51 i 52)
294
bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa neka je uzvišen Alalh, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju!
On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani. Zar da pored Njega (Allaha) oni uzimaju bogove?! Reci:
Dokažite! Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali.
Međutim, većina njih ne zna Istinu, pa zato glave okreće. On zna šta su radili i šta će uraditi i oni će se samo za
onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz strahopoštovanja prema Njemu, brižni. A onoga
od njih koji bi rekao: Ja sam, doista, pored Njega, bog! - kaznili bismo Džehennemom, jer Mi tako kažnjavamo
mnogobošce. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi
od vode sve živo činimo? I zar neće vjerovati? Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne
potresa, i po njima smo staze i bogaze učinili, da bi oni kuda žele stizali. I to što je nebeski svod osiguran Naše
je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i
svi oni nebeskim, svodom plove. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan, ako ti umreš, zar će oni dovijeka
živjeti? Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.”632
“Samo Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji i jedino je Allah kadar sve! U stvaranju nebesa i
Zemlje i u izmjeni noći i dana su zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći
Allahu zikr čine i spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio
(bez cilja, razloga i smisla), hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri“633
“Ono što je Allah odredio dogodit će se, zato to ne požurujte! Hvaljen neka je On i neka je vrlo visoko
iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! On šalje meleke s Objavom, po volji Svojoj, onim robovima Svojim
kojima hoće: Opominjite da nema boga osim Mene i bojte me se! On je mudro po Istini nebesa i zemlju stvorio,
neka je On vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! On stvara čovjeka od kapi sjemena, a on
odjednom otvoreni Allahov protivnik! I stoku On za vas stvara, njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi
imate, njome se najviše i hranite, ona vam je ukras kad je sa ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite, a nosi vam
i terete u mjesta u koja bez velike muke ne biste stigli. Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv, i konje i mazge,
i magarce da ih jašete, i kao ukras - a stvoriće i ono što ne znate. Allahovo je da ukaže na pravi put, a ima ih i
krivih, a da On hoće, sve bi vas uputio. On spušta s neba vodu i kišu, koju pijete i kojom se natapa rastinje
kojima stoku napasate. On čini da vam pomoću nje raste žito i masline, i palme, i grožđe, i svakovrsni plodovi -
to je, zaista, za ljude koji razmišljaju. On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom a zvijezde su
volji Njegovoj potčinjene, to su, uistinu, dokazi za ljude koji pameti imaju - i svim onim što vam na Zemlji
raznobojnog stvara, to je, doista, dokaz ljudima koji pouku primaju. On čini da se morem koristite, da iz njega
svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite - ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova
steldi i da biste zahvalni bili. On je po Zemlji nepomična brda pobacao da vas ona ne potresa, a i rijeke i puteve
da se ispravno usmjeravate, i putokaze, a i po zvijezdama se oni upravljaju. Pa da li je onda Onaj koji stvara kao
632
633
Ku’ran (Ali Imran, 190 i 191)
295
onaj koji ne stvara?! Urazumite se! Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojati, Allah, uistinu,
prašta i samilostan je, Allah zna šta tajite, a šta javno iznosite. A oni kojima se oni, umjesto Allaha klanjaju -
ništa ne stvaraju, oni su sami stvoreni, tvari su, nisu živi i ne znaju kada će biti oživljeni. Vaš Bog je - jedan
Bog! Srca svih onih koji u Onaj svijet ne vjeruju poriču, oni se ohološću razmeću, nema sumnje da Allah zna i
ono što oni taje, a i ono što javno iznose, On doista ne voli one koji se ohole.”634
“I onda onaj vjernik reče: O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na pravi put ukazati! O narode
moj, život na Ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a Onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.”635
“Nebesa i zemlju je po Istini sa ciljem i svrhom stvorio, On noću zavija dan i danom zavija noć, On je
Sunce i Mjesec potčinio i upokorio, svako se kreće do roka određenog. On je Silni, On mnogo prašta! On vas od
jednog čovjeka stvara - a od njega je drugu njegovu stvorio - i On vam je dao osam vrsta stoke. On vas stvara u
utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugi im, u tri tmine. To vam je, eto, Allah, gospodar vaš,
Njegova je vlast, nema Boga osim Njega, pa kuda se onda odmećete? Ako vi budete nezahvalni, pa, Allah od
vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan, ako su robovi Njegovi nezahvalni, a zadovoljan je vama ako budete
zahvalni, a nijedan griješnik neće nositi grijehe drugoga! Poslije ćete se svome Gospodaru vratiti, pa će vas On
o onom što ste radili obavijestiti, jer On dobro zna svačije misli. Zar ne vidiš da Allah s neba spušta kišu pa je u
izvore u zemlji razvodi, a onda pomoću nje raznobojno bilje izvodi, zadm se ono osuši i ti ga vidiš požutjela i
najzad ga skrši. To je, doista, pouka za one koji su pametni.”636
19.2. Fudbal kao fenomen sportske igre
Mnogi koji budu čitali ovaj tekst zapitat će se zašto ovoliki broj kur’anskih ajeta o igri, zabavi i
razonodi. Upravo zato što mnoge sportske igre ljude opčaravaju, obđinjavaju, navode, zavode, iz života a iz
perverzije i iživljavanja u sve moguće vrste idolatrije, strasti, poroka, kocke, droge i alkoholizma. Kako bi,
međutim, danas Huizinga pomirio nogometnu igru i nagradu za svakog igrača, pri prodaji i kupovini, od milion
maraka ili nogometaške ugovore na 50, 100, 150, 200 i 260 miliona dolara? Izgleda naivno i smiješno njegova
utopistička tvrdnja da je igra “sama sebi cilj,” kao i deviza oca obnovitelja olimpijskih igara Pjera De
Kubertena: “Važno je učestvovati,” na takmičenju neovisno od pobjede. Sada se kroz igru, Olimpijske igre,
Ligu fudbalskih šampiona Evrope, Evropsko fudbalsko prvenstvo, Fudbalsko prvenstvo Južne Amerike, Afrike,
Azije i Svjetsko fudbalsko prvenstvo svake četvrte godine, “putem elektronskih medija koji su čovječanstvo
pretvorili u elektronsko selo,” plasiraju i politika, i kultura, i civilizacija, i privreda, i ekonomija, i običaji, i
634
Ku’ran (En-Nahl, 2-23)
635
Ku’ran (El-Mu'min, 38 i 39)
636
Ku’ran (Ez-Zumer, 5, 6, 7 i 21)
296
turizam, i diplomacija, i ideje, i doktrine, i koncepcije, i znanje, i tradicija, i običaji, i nošnja, i država, i
društveno-političko uređenje, ali i Boga mi i religija. Kako je 64 utakmice Sedamnaestog prvenstva svijeta u
nogometu, od 31. maja 2002. do 30. juna 2002. godine, za 31 dan u Japanu i Južnoj Koreji pratilo 4 milijarde
ljudi, a samo finalnu dvije i po milijarde u više od 180 zemalja, to je igračima i njihovim trenerima bila izuzetna
prilika da čitavom svijetu pokažu kako se oni obraćaju Bogu. I upravo najznačajnija, i na ovom Prvenstvu
najprisutnija činjenica u ponašanju igrača iz svih kršćanskih zemalja (Brazil, Argentina, Urugvaj, Meksiko,
Paragvaj, Kostarika, Ekvador, Francuska, Slovenija, Španija, Portugal, Poljska, Italija, Hrvatska, Belgija, iz
protestantskih zemalja (Engleska, SAD, Danska, Švedska, Njemačka, Republika Irska) iz pravoslavnih zemalja
(Rusija), jest javni čin križanja i krštenja poslije svakog datog gola i TV ponavljanja tog strogo obrednog čina
pred očima čitavog svijeta. Gledano po konfesijama unutar kršćanstva, hrišćanstva i protestantizima najviše su
se krstili katolici, Hrvati posebno, a za njima nisu puno zaostajali ni Brazilci, Argentinci, Urugvajci,
Meksikanci, Paragvajci, Italijani, Portugalci, Španci pa protestanti iz sedam protestantskih zemalja, pa
pravoslavci, ruku na srce, iz samo jedne pravoslavne zemlje, Rusije.
Činjenica da je Rusija bila jedina pravoslavna zemlja na Sedamnaestom prvenstvu svijeta u fudbalu, a
prije četiri godine u Francuskoj bile su tri pravoslavne zemlje: Bugarska, Rumunija i SR Jugoslavija, je
pokazatelj da je Sedamnaesto prvenstvo svijeta u fudbalu bio veliko fijasko i neuspjeh pravoslavnih zemalja
samo sa jednom zemljom učesnicom Rusijom, koja je, da neuspjeh bude kompletan, odmah ispala u prvom
krugu i nije se plasirala među šesnaest najboljih reprezentacija svijeta. Sedamnaesto fudbalsko prvenstvo svijeta
nije bilo samo univerzalizacija, mundijalizacija, globalizacija, poopćavanje fudbalske igre, nego i čina obreda
krštenja. Kakvo bi bilo reagiranje, komentari i upozorenja da su fudbaleri iz islamskih zemalja (Saudijske
Arabije, Tunisa, Senegala, Turske, Kameruna i Nigerije) poslije svakog datog gola učili tekbir, Fatihu ili da su
činili rukju i sedždu, kao što su se kršćani krstili ili da su fudbaleri iz Japana, Republike Koreje i Kine poslije
svakog datog gola činili kontemplaciju i molili se Bogu u okviru svojih religija šintoizma, taoizma,
konfučionizma i budhizma? Bi li fudbaleri iz islamskih zemalja (što je u dijelu turske laicističko-sekularističke
štampe bilo suludih pokušaja da se Hakan Šukur i turski reprezentativci koji se druže s njim) proglašeni
islamskim fundamentalistima, panislamistima, revivalistima, tradicionalistima, konzervativcima, fanaticima i
ortodoksima. Ni u jednoj svjetskoj novini od 31. maja do 30. juna 2002. godine nije se moglo pročitati da neki
od trenera ili fudbalera iz islamskih zemalja u cilju i interesu uspjeha svoje ekipe uza se drži i nosi Kur’an,
hamajliju i zapis i da neki od igrača ili trenera Japana, Kine i Republike Koreje uza se drži i nosi: Vede, Rig-
Vede, Purane i Upanišade, ali su sve svjetske novine kao ekskluzivu prenosili da italijanski selektor uza se nosa
i da se ne odvaja od “svete vodice” i Biblije radi uspjeha italijanske reprezentacije. Da se umjesto Trapatonija
radilo o turskom selektoru, čija je reprezentacija ostvarila najveći uspjeh u povijesti osvajanja trećeg mjesta, sa
Kur’anom, hamajlijom i zapisom ili zvijezdom i polumjesecom oko vrata, bi li mu slijedila omča oko vrata, što
je pokušano Hakanu Šukuru, da koristi sport, posebno fudbal, najpopularniju igru u religijske svrhe. Da li bi se
297
svi komiteti u svijetu - i posebno u Bosni - za zaštitu ljudskih prava i sloboda obratili svjetskoj zajednici da
zaštiti čovječanstvo od javno reklamiranog i promicanog islama?! Ovako, kad se igrači i javno krste, nosaju
lančiće sa križevima oko vrata a selektori se ne odvajaju od “svete vodice” i Biblije, svi ti komiteti kao da su
slijepi, gluhi i nijemi: šute.
Najveća vrijednost u svemu tome leži u činjenici što igračima koji su muslimani iz Turske, Saudijske
Arabije, Tunisa, Senegala, Kameruna i Nigerije ili budhisti, taoisti, šintoisti i konfučijevci iz Republike Koreje,
Japana i Kine uopće nije smetalo što se kršćanski igrači krste kao što ni njima ne treba smetati ukoliko se oni
budu na svoj način Bogu obraćali. To je nauk iz kulture o priznanju različitog od sebe i mogućnosti
koegzistencije s njima u ravnopravnosti, što je najbolji način i najefikasniji put za otklanjanje dominacije i
asimilacije, dvije rak-rane za međuljudske veze i odnose i društveni život općenito.
U drugi red stvari spada činjenica što su sve te zemlje: Turska, Senegal, Japan i Republika Koreja svaku
pobjedu svoje reprezentacije doživljavale kao povijesni iskorak iz anonimnosti u afirmaciju, kao čin sveopće
emancipacije i ravnopravnog uključivanja u svjetsku zajednicu i država. Tako je u Republici Turskoj, naciji od
70 miliona stanovnika, svaki dan u toku mjeseca juna 2002. godine 3., 9., 13., 18., 25. i 29. kada je turska
reprezentacija igrala sa Brazilom, Kostarikom, Kinom, Japanom i ponovo Brazilom u polufinalu, te
Republikom Korejom za treće mjesto od strane predsjednika Republike Ahmeda Sezera bio proglašavan
neradnim danom. Plasman turske reprezentacije u polufinale Svjetskog fudbalskog prvenstva nagrađen je sa
250.000 dolara za svakog igrača a za plasman u finale svakom fudbaleru je obećano bjanko račun tj. da sebi na
štednu knjižicu i žiro račun upišu koliko žele para od turske države. U čitavom svijetu, posebno u
srednjoazijskim državama, Republici Turskoj, Albaniji, Makedoniji, Zapadnoj Evropi, posebno u Saveznoj
Republici Njemačkoj i gradu Berlinu osvajanje trećeg mjesta obilježeno je od 2.000.000 miliona pripadnika
turske nacije. Doček reprezentacije na istanbulskom aerodromu bio je impresivan, a na glavnom trgu Taksim,
turske fudbalske “gazije” dočekao je milion patriota ljubitelja fudbalske igre. Uspjeh i plasman Senegala među
osam najboljih fudbalskih reprezentacija svijeta doživljen je i dočekan kao uspjeh, iskorak i afirmacija čitave
Afrike a ne samo Senegala. U samom Senegalu svi događaji u toku mjeseca juna bili su u znaku fudbala. Kao
što su u Brazilu, kada igra reprezentacija, crkve bile prazne i mise bile pomjerane, tako je u Senegalu bilo
pomjereno vrijeme džume namaza dok se ne završi utakmica reprezentacije. Najveća vrijednost sporta, fudbala,
košarke, atletike, boksa, pored svih zamki i opasnosti koje vrebaju od profesionalnog sporta, sa stajališta
međuljudskih odnosa, veza, relacija i komunikacija leži u činjenici da zemlje, države i nacije najlakše i
najbezbolnije postaju otvorene, kozmopolitske, multirasne, multikonfesionalne, multietničke i multikulturalne
upravo kroz sport, posebno fudbal. Ukoliko se baci pogled na 32 zemlje učesnice Sedamnaestog svjetskog
prvenstva u fudbalu odmah se zamjećuje činjenica da u reprezentacijama: Južne Afrike, Nigerije, Senegala,
Kameruna igraju skoro isključivo Crnci, reprezentacijama: Meksika, Ekvadora, Urugvaja, Paragvaja, Argentine
i Kostarike najviše igraju Melezi, potomci drevnih Indijanaca i evropskih konkviskadora i poneki bijelac i
298
crnac. U Brazilu dominiraju Crnci sa ponekim bijelcem. U Saudijskoj Arabiji i Tunisu svi fudbaleri su Arapi -
Semiti, Berberi i Tuarezi. U Kini, Republici Koreji i Japanu svi fudbaleri pripadaju najmnogoljudnijoj žutoj
rasi. Najveći iskorak iz etnocentrizma, etnonacionalizma, rasizma, aparthejda, šovinizima, rasne segregacije i
diskriminacije, što se svjetskog fudbala tiče, ka univerzalizmu, mondijalizmu, kozmopolitizmu i svjetskoj
zajednici slobodnih i ravnopravnih ljudi koji imaju ista i jednaka prava na život, sreću, blagostanje i
organiziranu zajednicu, u odnosu na ostale kontinente načinila je Evropa.
Od svih evropskih zemalja učesnica Sedamnaestog svjetskog fudbalskog prvenstva (Francuska, Danska,
Španija, Slovenija, Poljska, Njemačka, Republika Irska, Engleska, Švedska, Hrvatska, Italija i Belgija) možda
su jedino u Italiji i eventualno u Njemačkoj reprezentaciji igrali igrači Evropljani rođeni u vlastitoj zemlji, što se
kaže arijevci, bijelci i ljudi plave krvi. U nekim drugim evropskim reprezentacijama igrali su također
Evropljani, ali naturalizirani iz drugih evropskih zemalja. Što se tiče drugih evropskih fudbalskih reprezentacija,
posebno fudbalskih velesila Francuske (Silvestre, Turam, Desaji, Christnaval, Sanjol, Lizarazu, Zidan,
Makelele, Viera, Đorkaef, Sise, Anri, Viltor, Anelka, Trezege), Engleske (Kion, Kenbel, Karager, Ehioqu, Ešli
Kol, Endi Kol, Braun, Sautgejt, Džerar, Heski, Vesel), Danske, Belgije i Švedske, većina igrača su neevropljani,
Crnci, Afrikanci, pa čak ima i muslimana. Tako ustvari, crnci poslije atletike, boksa i košarke i preko fudbala
osvajaju Evropu iako je Hanibal prije 22 stoljeća zaustavljen pred vratima Rima - Hanibal ante portas.
Ovdje je najbitnija činjenica sa stajališta društva, zajednice, reda, poretka, sistema. U Evropu od
etnocentrizma, etnonacionalizma, šovinizma, nacionalizma, rasizma, aparthejda, rasne diskriminacije i
segragacije univerzalizam, mondijalizam, kozmopolitizam, red, poredak, sistem i organizacijski oblik u
svjetskoj zajednici slobodnih i ravnopravnih ljudi koji imaju ista i jednaka prava na život, sreću, blagostanje,
slobodu i ravnopravnost, nije mogao ući i nije ušao ni putem stoika, ni putem Kanta, ni putem vjere, ni putem
religije, ni putem prava, ni putem sustava, ni putem zakona, ni putem etike, ni putem filozofije, ni putem
književnosti, ni putem umjetnosti, ni putem ekonomije, ni putem privrede, ni putem tržišta, ni putem politike, ni
putem diplomatije, ni putem poezije, ni putem školstva, ni putem obrazovanja, ni putem braka, ni putem nauke,
ni putem civilizacije, ni putem nacije, ni putem naroda, ni putem Crkve, ni putem ideologije, ni putem teorije, ni
putem doktrine, ni putem dogmi, ni putem države, nego ulazi putem sporta: atletike, tenisa, stonog tenisa,
boksa, košarke, fudbala posebno u Francusku, Englesku, Holandiju, Belgiju, Dansku, Španiju i Portugal. Da su
ljudske pojave kao prirodne reverzibilne - ponovljive, a ne ireverzibilne - neponovljive, lijepo bi i interesantno
bilo dovesti na svjetsko ili evropsko fudbalsko prvenstvo kao gledaoce teoritičare i zastupnike rasističkih
teorija: Gobineaua, Gumplowieza, Lapouqa, Chamberlaina, Rozenberga, Hitlera, Mussolinija, Himmlera,
Goebbelsa. Kada je Hitlera toliko naljutila pobjeda samo jednog Jassyja Owensa, koliko bi se on i njegova
nacističko-fašističko-rasistička bratija naljutili na činjenice da od četiri najbolje fudbalske reprezentacije svijeta,
čak tri: Brazil, Turska i Republika Koreja nisu evropske, bijele, arijevske reprezentacije, da u najbolji tim
svijeta po svim anketama 2002. godine ulaze: Kafu, Lusio, Karlos, Ronaldo, Rivaldo, Ronaldino, ElHadži Diuf
299
- sve Crnci, da je najbolji strijelac Sedamnaestog svjetskog fudbalskog prvenstva 2002. godine Ronaldo sa 8
golova, također Crnac. Ne samo to, Hitler koji je iz Evrope mislio zavladati čitavim svijetom, da je kojim
slučajem živ morao bi se suočiti sa gorkom i nezamislivom činjenicom da je prije četiri godine na Šesnaestom
fudbalskom prvenstvu svijeta u Francuskoj također glavni junak finalne utakmice, sa dva postignuta gola,
Zejnuddin Zidan, Alžirac, musliman, a ne Evropljanin arijevac, kao što su i na finalnoj utakmici Jedanaestog
evropskog fudbalskog prvenstva 2000. godine u susretu sa Italijom presudili prvaka u korist Francuske protiv
Italije, Crnci Wiltord i Trezegeut, da je najbolji fudbaler tog prvenstva bio opet Zidan, a najbolji strijelac
Kluiwert, također Crnac. Tako sport, fudbal posebno, uz Kur’an i Hadis, zabija glogov kolac u glavu rasizma,
aparthejda, rasne segregacije, diskriminacije, dominacije, asimilacije, nacionalizma i šovinizma.
Činjenica da olimpijske ljetne i zimske igre, svjetska, evropska, južnoamerička, a sve više i afrička i
azijska fudbalska prvenstva, što uživo, što putem radija i TV ekrana, slušaju i gledaju milijarde ljudi, čini od
sporta, fudbala posebno, ne samo najvažniju sporednu, nego za mlađe naraštaje i glavnu stvar na svijetu.
Ukoliko glavnim utakmicama prisustvuju carevi, kraljevi, predsjednici i premijeri država, kao na polufinalnoj i
finalnoj utakmici Sedamnaestog svjetskog fudbalskog prvenstva što su prisustvovali premijeri i car Japana,
predsjednik Republike Koreje, predsjednik Brazila, predsjednik Republike Turske, predsjednik i kancelar
Njemačke, najveća i najpoznatija fudbalska imena u povijesti: Pele, Bekenbauer, Platini, Maradona, onda je to i
relevantna politička činjenica. Ustvari ljetne i zimske olimpijske igre i svjetska fudbalska prvenstva
predstavljaju univerzalne, globalne, totalne, komplementarne i mondijalne mozaike svjetskih nacija, rasa,
etnosa, jezika, kultura, običaja, nošnji, tradicija i put sveljudskog upoznavanja, približavanja, udruživanja i
priliku za sporazumijevanje i dogovaranje među ljudima, narodima, državama i kontinentima. Ukoliko navijači
jednog kluba iz jedne zemlje, iz Italije i kluba Peruđa poručuju svome igraču koji igra za Republiku Koreju,
kada da gol Italiji, da je više nepoželjan u svome klubu i Italiji, to poprima negativne i opasne konotacije. S
druge strane, ukoliko navijači jednoj reprezentaciji, kao Holanđani svojoj na Evropskom fudbalskom prvenstvu
2000. godine, čak i poslije poraza od Italije, nakon toga skandiraju i aplaudiraju puna dva sata, oni putem
sporta, fudbala posebno, javno i deklarativno svjedoče i iskazuju svoju svijest o nacionalnoj posebnosti i
identitetu, o želji, potrebi i težnji da u okviru nacionalnog entiteta žive zajedno, o nacionalnom karakteru, koji
se postiže kulturnim kontinuitetom, o kontinuitetu memorije i zajedničkoj povijesnoj sudbini. Koliko je stotina
hiljada ili miliona ljudi u Brazilu nosilo žutu boju, boju brazilske ekipe i brojeve Karlosa 6, Ronalda 9,
Ronaldija 11 i Rivalda 10? Koliko u Engleskoj mladića ima frizuru kao Bekham i šta su u smislu afirmacije,
uspravljanja, vraćanja dostojanstva, nade, samopoštovanja, digniteta i autoriteta značile pobjede Senegala,
Turske, Koreje, SAD, Paragvaja i Japana za njihove države i nacije? Šta znači za Brazilce, koji se identificiraju
sa fudbalom, i čiji selektor Luis Skolari uoči finalne biti ili ne biti, utakmice izjavljuje: “Još danas znam da sam
živ i sutra poslije finalne utakmice, neovisno od rezultata, pobijedili ili izgubili, sakrit ću se deset dana sa
svojom ženom da se odmorim.” Ko može znati i procijeniti šta znači plasman senegalske reprezentacije među
300
osam najboljih i njihova najsenzacionalnija i najveća pobjeda u prvoj utakmici prvenstva protiv, tada aktualnog
prvaka svijeta i prvaka Evrope, reprezentacije Francuske sa 1:0, ne samo za Senegal, nego i čitav afrički
kontinent.
19.3. Historija svjetskih fudbalskih prvenstava
Svjetska fudbalska prvenstva održavaju se i odigravaju od 1930. godine, unazad 72 godine.
Prvo Svjetsko fudbalsko prvenstvo odigrano je 1930. u Urugvaju. Na njemu je učestvovalo 13

reprezentacija, četiri iz Evrope (Belgija, Francuska, Rumunija i Jugoslavija), a ostale su bile iz Južne Amerike.
Finalnu utakmicu igrali su Urugvaj i Argentina u Montevideu na stadionu “Centenario “. Rezultat je bio 4:2 za
Urugvaj, datum 30. juli, gledalaca 80.000, sudija Langenus (Belgija), strijelci: Dorado Iriarte Ćea i Kastro za
Urugvaj, a Peućele i Stabile za Argentinu.
Urugvaj je igrao u sastavu: Balesteros, Nasazi, Fernandez, Dorado, Kastro, Iriarte, Masćeroni, Andrade,
Gestido, Skarone, Ćea. Argentina je igrala u sastavu: Botaso, Paternoster, Monti, Peućele, Stabile, M. Evaristo,
Dela Tore, H. Evaristo, Suarez, Varalo i Fereira. Naslov svjetskog fudbalskog prvog prvaka osvojila je doista
najbolja reprezentacija svijeta - Urugvaja, koja je prije toga na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine i
Amsterdamu 1928. bila olimpijski pobjednik. Prvo finale bilo je finale južnoameričkih reprezentacija.
Predsjednik Svjetske fudbalske asocijacije tada je bio Žil Rime.
Drugo Svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je u Italiji 1934. godine. Pošto je zvanični svjetski
prvak, Urugvaj, odbio nastupiti u Italiji, tako je on predao titulu bez borbe. Brazil i Argentina bili su revoltirani
naturalizacijom mnogih sjajnih južnoameričkih fudbalera u Italijane (Monti, Orsi i Guaita), te su uputili
trećerazredne reprezentacije. I Britanske selekcije bojkotirale su Drugi Mundijal, zbog odluke FIFA-e da u
kvalifikacijama dopusti učešće Slobodne Irske. Ovo prvenstvo je lansiralo nekoliko fudbalskih veličina i
legendi: Čehe, Planičku i Nejedlija, Španca Zamoru, Nijemca Konena, Italijane Orsija i Vitorija. Finalna
utakmica igrala se u Rimu 10. juna 1934. godine, gledalaca: 45.000, sudija Eklund (Švedska), strijelci: Orsi i
Šćavio za Italiju i Puč za Čehoslovačku. Dakle, rezultat je bio 2:1 za Italiju. Italija je u finalu nastupila u
sastavu: Kombi, Monzeljo, Alemandi, Feraris, Monti, Bertolini, Guaita, Meaca, Šćavio, Ferari i Orsi, a
Čehoslovačka u sastavu: Planička, Zenišek, Čtiroki, Kostalek, Kambal, Krčil, Junek, Svoboda, Sobotka, Nejedli
Puč.
Treće Svjetsko fudbalsko prvenstvo, održano je u Francuskoj 1938. godine. Finalnu utakmicu igrali su
Italija i Mađarska. Rezultat je bio 4:2 za Italiju, stadion Kolombe u Parizu, 19. juni. 1938. godine, gledalaca:
60.000, sudija Kapdevil (Francuska), strijelci: Kolauzi, Piola, po dva za Italijane, a Titkoš i Saroši za Mađare.
301
Sastavi: Italija: Oliveri, Foni, Rava, Sarantoni, Andreolo, Lokateli, Biavati, Meaca, Piola, Ferari, Kolauzi.
Mađarska: Sabo, Polgar, Biro, Salaj, Šuć, Lazar, Sas, Zengeler, Saroši, Vince, Titkoš. Kao i prije četiri godine i
ovaj put, Urugvajci su bojkotirali Mundijal, Englezi su i dalje bili u zavadi sa FIFA-om, Austriju je anšlusom
progutala Njemačka. Najljepša utakmica ovog prvenstva bila je Brazil - Poljska 6:5 u osmini finala. Brazilac
Leonidas i Poljak Vilimovski u ovoj utakmici postigli su po četiri gola. Ipak, Italija je odbranila titulu i po drugi
put postala prvak svijeta u fudbalu. Nakon prva tri svjetska prvenstva u fudbalu, usljed Drugog svjetskog rata,
prvenstva se nisu održala 1942. i 1946.godine.
Četvrto Svjetsko fudbalsko prvenstvo, održano je u Brazilu 1950. god. Finalnu utakmicu na najvećem
stadionu na svijetu, Marakana u Rio de Žaneiro 16.jula 1950. godine, pred više od 200.000 gledalaca igrali su
Brazil i Urugvaj. Rezultat je bio 2:1 za Urugvaj. Sudija je bio Englez Rider, a strijelci Ćijafino i Điđija za
Urugvaj i Frijaka za Brazil. Pobjeda Urugvaja bila je najveća fudbalska senzacija u historiji svjetskih
prvenstava. Šokirani tim porazom, 300 Brazilaca izvršilo je samoubistvo, a predsjednik FIFA-e, Žil Rime,
kasnije je izjavio: “Nisam znao šta da radim sa Kupom. Srećom, kapiten Urugvaja je jednostavno uzeo pehar, a
da ja nisam znao šta da uradim ili kažem.” Ovo je prvenstvo bilo okrnjeno neučestvovanjem nekoliko jakih
fudbalskih reprezentacija kao što su Austrija, Belgija, S.R. Njemačka, usljed posljedica Drugog svjetskog rata, a
SSSR i skoro čitav istočni blok se povukao zbog sukoba sa FIFA-om. Od prvenstva je odustala i Argentina, jer
su joj najbolji igrači emigrirali u Kolumbiju, a teška tragedija aktuelne prvake, Italijane, zadesila je 4. maja
1949. godine, kada je u avionskoj nesreći poginulo 18 igrača. Tako su takvi Italijani izgubili od Švedske u
Brazilu kao i Englezi, favoriti, od autsajdera, Amerikanaca. To je bio prvi nastup Engleza na svjetskim
fudbalskim prvenstvima. U finalnoj utakmici Brazil i Urugvaj su igrali u sljedećim sastavima: Brazil: Barbosa,
Juvenal, Danilo, Frijaka, Ademir, Čiko, Augusto, Bauer, Bigode, Zizinjo, Žair; Urugvaj: Maspoli, Tejerea,
Varela, Điđija, Miguez, Moran, M. Gonzales, Gambeta, Andrade, Perez, Ćijafino. Bez obzira na tragični šok i
najveću fudbalsku senzaciju, Urugvaj je došao do druge titule svjetskog prvaka u fudbalu. Tako su, zapravo,
svjetskim fudbalom od 1930. do 1950. dominirali Urugvaj i Italija. Od tada do danas svjetski fudbal je u znaku
dva fudbalska dinosaurusa i fudbalske velesile, Brazila i Njemačke.
Peto Svjetsko prvenstvo u fudbalu, održano je 1954. godine u Švajcarskoj. Finalna utakmica odigrana
je u Bernu 4. jula 1954., na stadionu Vakdorf, između S.R. Njemačke i Mađarske. Mada je mađarska
reprezentacija, zvana “lahka konjica,” od 1950. do 1954. uzastopno nanizala 32 pobjede i trijumfalno počela
Prvenstvo u Švajcarskoj sa Južnom Korejom 9:0, Turskom 4:1, S.R. Njemačkom 8:3, Brazilom 4:2, Urugvajem
4:2, ipak u finalu su protiv S.R. Njemačke, iako su vodili sa 2:0, naprosto i neobjašnjivo stali i izgubili sa 3:2.
Nakon 36 uzastopnih pobjeda u četverogodišnjem razdoblju, iscrpljeni teškim utakmicama do finala sa
Brazilom i Urugvajem, mađarski dribleri i “lahka konjica” su dopustili da ih fizički i taktički izuzetno
pripremljena ekipa “autsajdera” Sepa Herberga nadtrči i golovima Morluka i Rana (2), ukrade već viđenu titulu.
Zapravo, tada osim Mađara, niko nikog drugog nije mogao ni zamisliti kao kandidata za titulu svjetskog prvaka.
302
Pobjeda Njemačke 4. jula u Bernu bila je senzacija, ravna pobjedi Urugvaja nad Brazilom 1950. godine. Sudija
te finalne utakmice bio je Englez Ling, a strijelci za Njemačku: Ran (2 gola) i Marlok, a Puškaš i Ćibor za
Mađarsku. S.R. Njemačka je igrala u sastavu: Turek, Komejer, Librih, Ran, O. Valter, Šafer, Posipal, Ekel, Maj,
Morlok, F. Valter, a Mađarska je igrala u sastavu: Grosik, Lantoš, Loran, Ćibor, Hidegkuti, J. Tot, Buzanski,
Božik, Zakarijas, Kočiš, Puškaš. Bez obzira što su Mađari izgubili u finalu 1954. godine od Njemaca sa 3:2,
nikada u Evropi nijedna zemlja nije imala takve fudbalere i reprezentaciju. Šteta što su tragični događaji u
Mađarskoj i intervencija Sovjeta 1956., rastjerali tu reprezentaciju po čitavom svijetu, a najviše ih se skrasilo u
Madridskom “Realu.”Njima je jedino bio ravan i Akram Brazil 1958. i 1962. godine.
Šesto Svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je i odigrano u Švedskoj 1958. Finalna utakmica između
Brazila i Švedske odigrana je 29. juna 1958. na stadionu “Rasunda” u Štokholmu pred 50.000 gledalaca. Sudija
je bio Gige (Francuska), rezultat utakmice Brazil - Švedska 5:2. Strijelci za “Karioke” bili su Vava (2 gola),
Pele (2 gola) i Zagalo (1 gol), a za Švedsku Lidholm i Simonson. Ekipe su nastupile u sljedećem sastavu:
Brazil: Gilmar, Đ. Santos, N. Santos, Zito, Belini, Orlando, Garinča, Didi, Vava, Pele, Zagalo, a Švedska:
Svenson, Bergmark, Aksborn, Borjeson, Gustavson, Parling, Hamrin, Gren, Simonson, Lidholm, Skoglund.
Šesto Svjetsko fudbalsko prvenstvo obilježili su bitni fudbalski događaji. Na njemu je prvi puta zaigrao najbolji
fudbaler svijeta Edson Arantes de Nasimento - Pele. Da bi Peleu dao prostora u reprezentaciji, selektor Feola,
žrtvovao je Altafinija i Sanija. To se isplatilo jer je Pele postigao 6 golova, na finalnoj 2 i rođen je “Kralj
fudbala svih vremena.” Na toj finalnoj utakmici od 17 dosadašnjih finala, postignuto je najviše golova 7, i to
Brazil 5, a Švedska 2. Na ovom prvenstvu nastupili su oslabljeni i Urugvaj i Argentina, usljed odlaska igrača u
Evropu, ali i Engleska pogibijom nekoliko reprezentativaca u avio-nesreći Mančester Junajteda. Ulaskom ruskih
trupa u Mađarsku, reprezentacija “lahke konjice” se raspala i raspršila po svijetu. Bez obzira na sve, Brazil je
tada sa najboljim napadom svih vremena (Garinča, Didi, Vava, Pele i Zagalo) bio nezaustavljiv i nepobjediv, ali
i odbrana sa Gilmarom i dva Santosa bila je jaka.
Sedmo svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je i odigrano 1962. godine u Čileu. Finalna utakmica
između Brazila i Čehoslovačke odigrana je na stadionu “Nacional” 17. juna 1962. godine pred 69.000
gledalaca. Sudija je bio Latičev (SSSR). Rezultat: Brazil - Čehoslovačka 3:1. Strijelci: Amarildo, Zito i Vava za
Brazil, a Masopust za Čehoslovačku. Brazil je nastupio u finalu u sljedećem sastavu: Gilmar, Mauro, N. Santos,
Didi, Vava, Zagalo, Đ. Santos, Žozimo, Zito, Garinča, Amarildo, a Čehoslovačka: Štrojf, Novak, Popluar,
Pospikal, Kvasniak, Jelinek, Tihi, Pluskal, Masopust, Šerer i Kadraba. Kako se vidi, u odnosu na Švedsku prije
4 godine, u Brazilu na finalnoj utakmici nisu nastupili Pele, Orlando i Belini. Umjesto njih u timu su bili
Žozimo, Mauro i Amarildo. Pošto je Pele u drugoj utakmici prvenstva povrijeđen, njega je kao vođa ekipe
zamijenio sa jednom kraćom nogom Garinča. Uz pomoć Vave, Didija, Zagala i ostalih, Garinča je odbranio
titulu i igrao fenomenalno. Ovo prvenstvo obilježeno je grubom igrom, posebno od Čehoslovaka. Najveće
razočarenje Prvenstva bila je reprezentacija Španije, koja sa Puškašem, Gentom, Distefanom i Suarezom nije
303
uspjela da postigne išta, bez obzira na grubu igru Čehoslovaka radi koje su trojica njihovih igrača napustili igru.
Osmo svjetsko svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je i odigrano u Engleskoj 1966. god. Finalna
utakmica između Engleske i Njemačke odigrana je u Londonu 30. jula 1966. na stadionu “Vembli” pred 95. 000
gledalaca. Sudija je bio Dinst (Švajcarska). Rezultat: Engleska - Njemačka 4:2, nakon produžetaka. Strijelci za
Englesku bili su Harst (3 gola) i Piters (1 gol), a Haler i Veber za Nijemce. Engleska je finalnu utakmicu igrala
u sljedećem sastavu: Benks, Vilson, Čarlton, Bal, Hant, Piters, Koen, Stajls, Mur, Harst, B. Čarlton, a
Njemačka: Tilkovski, Šulc, Šneliger, Bekenbauer, Zeler, Emerih, Hetges Veber, Haler, Overat, Held. Gruba
igra nastavljena je i na ovom prvenstvu. Sa povrijeđenim Peleom, Brazilci nisu mogli nista učiniti. Pozitivno
otkriće prvenstva bila je Sjeverna Koreja koja je pobjedila Italiju 1:0 i povela protiv Portugala sa 3:0 da bi
izgubila 5:3. Najsporniji trenutak ovog prvenstva: 101. minut produžetka utakmice Njemačka - Engleska, kada
je Harst silovito tukao, i lopta od prečke se odbila od zemlju, da li ispred ili iza gol linije, ostalo je sporna tajna
do danas. Sudija Dinst priznao je Englezima gol.
Deveto Svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je i odigrano u Meksiku 1970. Finalna utakmica između
Brazila i Italije odigrana je u Meksiko Sitiju 21. juna 1970. na stadionu “Asteka” pred 108. 000 gledalaca.
Sudija je bio Glokner (Njemačka). Rezulat Brazil-Italija 4:1. Strijelci: Pele, Džerson, Žairzinjo i Karlos Alberto
za Brazil, a Bonisenja za Italiju. Ekipe su nastupile u sljedećim sastavima: Brazil: Feliks, Brito, Everaldo,
Džerson, Tostao, Rivelinjo, Alberto, Pjaza, Klodoaldo, Žairzinjo, Pele, a Italija: Albertozi, Burgnič, Rosato,
Domenigini, Desisti, Riva, Cera, Bertini (Julijano) Faketi, Macola, Boninsenja (Rivera). Na ovom prvenstvu
Brazil predvođen Peleom i Zagalom, selektorom nije imao konkurencije. Na ovom prvenstvu Brazil je po treći
put postao prvak svijeta u fudbalu i dobio u trajno vlasništvo “Zlatni Kup” Žila Rimea. U Italijanskoj ekipi
selektor Valkaređe nije uopće trpio jednog od najboljih svojih igrača Đani Riveru, koji je stalno bio rezerva.
Deseto Svjetsko prvenstvo održano je i odigrano 1974. godine u Njemačkoj. Finalna utakmica između
Njemačke i Holandije odigrana je u Minhenu 7. jula 1974. na Olimpijskom stadionu pred 79.000 gledalaca. Sudija
je bio Tejlor (Engleska). Rezultat utakmice Njemačka - Holandija 2:1. Strijelci: Braitner i Miler za Njemačku, a
Neskens za Holandiju. Ekipe su nastupile u sljedećim sastavima: Njemačka: Majer, Vogts, Brajtner, Švarcenberg,
Bekenbauer, Henes, Bonhof, Holcenbajn, Miler, Overat, Grabovski, a Holandija: Jongblad, Surbijer, Rajsbergen
(De Jong), Han, Krol, Jansen, Neskens, Van Hanegem, Krojf, Rep, Resenbrik (Vander Kerkof). Bio je to susret
predvođen “Kraljem odbrane” - Bekenbauerom, s jedne i “Kraljem napada” - Krojfom, sa druge strane. Pored
Krojfa, kod Holanđana svjetske zvijezde bili su Neskens, Rep, Han, Van Hanegem, Surbijer, a kod Nijemaca uz
Princa Bekenbauera tu su Overat, Henes, Miler, Braitner, Vogts. Iako su Holanđani igrali, Nijemci su pobjedili.
Umjesto Kupa Žila Rimea, Nijemci su podigli novi trofej od čistog zlata težak 5 kilograma i vrijedan 22 miliona
dolara. Nakon 20 godina, bilo je to ponovo svjetsko fudbalsko finale Evropljana.
Jedanaesto Svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je i odigrano 1978. godine u Argentini. Finalna
304
utakmica između Argentine i Holandije odigrana je u Buenos Airesu 25. juna 1978. na stadionu “Monumental,”
pred 72.000 gledalaca. Sudija je bio Gonela (Italija). Rezultat utakmice Argentina - Holandija 3:1. Strijelci za
Argentinu bili su: Kempes (2 gola i Bertoni (jedan), a za Holandiju Naninga. Ekipe su igrale u sljedećim
sastavima: Argentina: Filjol, Pasarela, Olguin, Galvan, Irantini, Ardiljes (Larosa), Galjego, Luke, Bertoni,
Kempes, Ortiz (Husman), a Holandija: Jong Bland, Krol, Brant, Han, Neskens, Portvlit, Van der Kerkof,
Jansen, Resenbrik, R.Van der Kerkof, Rep (Aniga). Bez obzira što su “Tulipani” bili favoriti, “Gaučosi” su prvi
puta postali prvaci svijeta, kao treća južnoamerička reprezentacija, a Holanđani su stekli kompleks stalno
drugog. Zapravo, Holandija je jedina svjetska reprezentacija koja je dva puta uzastopno igrala u finalu svjetskog
fudbalskog prvenstva, a da nije nikada postala prvak svijeta u fudbalu. Doduše, igrale su u finalu i Mađarska i
Švedska i Čehoslovačka, pa nisu bile prvaci svijeta, ali ne dva puta uzastopno. Za razliku od Holandije,
Engleska i Francuska su samo po jedanput igrale u finalu i bile su prvaci svijeta u fudbalu.
Dvanaesto Svjetsko prvenstvo u fudbalu, održano je i odigrano 1982. u Španiji. Finalna utakmica
između Italije i Njemačke odigrana je 11. jula 1982. u Madridu na stadionu “Santiago Bernabe “, pred 90.000
gledalaca. Sudija je bio Koeljo (Brazil. Rezultat utakmice Italija - Njemačka 3:1. Tako su Italijani, pored
Brazila, postali trostruki fudbalski prvaci svijeta. Strijelci za Italiju bili su Rosi, Tardeli i Altobeli, a za
Njemačku Brajtner. Ekipe su nastupile u sljedećem sastavu: Zof, Kabrini, Širea, Oriale, Konti, Rosi, Bergoni,
Kolovati, Đentile, Tardeli, Graciani (Altobeli, Kauzio), a Njemačka: Šumaher, K. Forster, B. Forster, Dremler
(Hrubeš), Fišer, Kale, Štilike, Brajtner, Brigel, Rumenige (H. Miler), Litbarski. Dvanaesto prvenstvo imalo je
Brazil za apsolutnog favorita ali mu je Paolo Rosi, pored vodstva od 2:0, dao het-trik. Ovo prvenstvo je prvi put
umjesto 16 uobičajenih učesnika, imalo 24 učesnika. U prvoj fazi takmičenja čak je 16 rezultata završeno
neriješeno. Španija 1982. donijela je fudbalsku klasiku i veliko polufinale Zapadne Njemačke i Francuske i
rekordnih 10 golova Mađarske protiv El-Salvadora. Najtragičnija reprezentacija ovog prvenstva je Brazil, kome
je protiv Italije bilo dovoljno neriješeno igrati da uđe u polufinale.
Trinaesto Svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je i odigrano 1986. godine u Meksiku. Finalna
utakmica između Argentine i Njemačke odigrana je 29. juna 1986. godine u Meksiko Sitiju na stadionu
“Asteka” pred 114.000 gledalaca. Sudija je bio Filjo (Brazil). Rezultat finalne utakmice Argentina - S.R.
Njemačke 3:2. Tako su Argentinci kao i Urugvajci postali dvostruki svjetski prvaci iz Južne Amerike. Strijelci
za Argentinu bili su: Braun, Valdano, Buručaga, a za Njemačku Rumenige i Feler. Ekipe su nastupile u
sljedećim sastavima: Argentina: Pumpido, Olartikočea, Braun, Buručaga (Trobijani), Valdano, Enrike, Kućiufo,
Ruđeri, Đusti, Batista, Maradona, a S.R. Njemačka: Šumaher, Brigel, Forster, Bremen, Allofs (Feler),
Rumenige, Berthold, Jakobs, Eder Mateus, Magath (D. Henes). Svijet je u Meksiku na Trinaestom Svjetskom
fudbalskom prvenstvu, poslije Pelea u Švedskoj, dobio novog fudbalskog kralja Diega Armanda - Maradonu. U
finalu su uporni Nijemci rezultat 0:2 uspjeli preokrenuti u 2:2, ali je Maradona maestralnim pasom prema
Buručagi slomio otpor Nijemaca, kao što je u četvrtfinalu lobovao golmana Šiltona.
305
Četrnaesto Svjetsko fudbalsko prvenstvo održano i odigrano je 1990. godine u Italiji. Finalna
utakmica između Njemačke i Argentine odigrana je u Rimu na Olimpijskom stadionu 8. jula 1990. godine, pred
74.000 gledalaca. Sudija je bio Kodesal (Meksiko). Rezultat utakmice Njemačka - Argentina 1:0. Strijelac
jedinog gola na utakmici za Nijemce bio je Breme iz jedanaesterca. To je jedina finalna utakmica svjetskih
fudbalskih prvenstava koja je riješena iz penala. Bez obzira na to Nijemci su uz Italijane postali trostruki
svjetski fudbalski prvak iz Evrope, igrajući šest puta u finalu, a treći puta uzastopno. Ekipe su u finalu nastupile
u sljedećim sastavima: Njemačka: Ilgner, Koler, Buhvald, Litbarski, Mateus, Klinsman, Berthold (Rojter),
Augentaler, Breme, Hesler, Feler, Argentina: Gojkočea, Serizueala, Ruđeri (Monzon), Basualdo, Maradona,
Dezoti, Lorenco, Sensini, Simon, Buručaga, Troljo. Najboljim fudbalerom ovog prvenstva proglašen je Mateus.
Ustvari, u Italiji je pobjedila Njemačka upornost, sistematičnost u radu, iskustvo, ozbiljnost u igri i igra do
posljednje sekunde. Naravno, pomogla im je nedisciplina i droga najboljeg fudbalera svijeta - Maradone.
Petnaesto Svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je i odigrano 1994. godine u SAD-u. Finalna
utakmica između Brazila i Italije odigrano je 17. jula 1994. godine u Pasadeni na stadionu “Roz Bol” pred
94.000 gledalaca. Sudija je bio Pul (Mađarska). Rezultat regularnog toka utakmice Brazil - Italija bio je 0:0, a
na penale, Brazil je pobijedio 3:2. U finalnoj utakmici ekipe su nastupile u sljedećim sastavima: Brazil: Tafarel,
Branko, Dunga, Zinjo, Bebeto, Žorginjo (Kafu), Marsio, Santos, Mazinjo (Viola), Mauro Silva, Romario, a
Italija: Paljuka, Maldini, Benarivo, Albertini, Domadoni, Masaro, Musi (Alpoloni), Barezi, Berti, D. Baoto, R.
Baoto. Tandem Bebeto-Romario napunio je stadione širom Amerike i izvršio popularizaciju fudbala u Americi
do neslućenih rajzmjera. Taj tandem uz ostale igrače “Karioka,” Dungu, Zinju i Aldaira, donio je Brazilu
četvrtu svjetsku fudbalsku titulu i ovjeru najbolje fudbalske reprezentacije svijeta. Za fudbalera šampionata
proglašen je Romario, a tragičar prvenstva bio je Maradona jer je radi upotrebe dopinga vraćen kući. Najbolja
utakmica prvenstva bila je u četvrtfinalu, između Brazila i Holandije 3:2. Tako su “Karioke” preko fudbalske
sambe proširili fudbal u SAD.
Šesnaesto Svjetsko fudbalsko prvenstvo održano je i odigrano 1998. godine u Francuskoj. Finalna
utakmica između Francuske i Brazila odigrana je 12. jula 1998. godine u Parizu na stadionu “Sent Deni”pred
80.000 gledalaca. Sudija je bio Belkola (Maroko). Rezultat utakmice Francuska - Brazil 3:0. Strijelci za
Francusku bili su: Zidan (2 gola) i Petit (1 gol). Kao što je na Dvanaestom Svjetskom fudbalskom prvenstvu
prvi puta nastupilo 24 reprezentacije, tako je na Šesnaestom prvi put nastupilo 32 fudbalske reprezentacije.
Otkriće ovog prvenstva je Englez Majkl Oven, najbolji proglašeni fudbaler Zidan, a najveće psihološke traume
doživio je Brazilac Ronaldo u finalnoj utakmici. Razočarenja u Francuskoj prije svih, bili su Njemačka, Italija,
pa i Engleska. O njihovim igrama na tom prvenstvu već smo pisali. Sljedeća generalna odrednica Šesnaestog
fudbalskog prvenstva bio je nastavak dominacije evropskih (15) i južnoameričkih (5) reprezentacija, sa svega
četiri azijske, dvije sjevernoameričke, jednom srednjoameričkom i pet afričkih zemalja. Ta razlika postaje
drastičnija kada se posmatra drugi krug takmičenja u koji se, od azijskih zemalja nije plasirala nijedna, od pet
306
afričkih, samo Nigerija, a da nije bilo namještaljki mogli su se i trebali plasirati i Maroko i Kamerun. U
četvrtfinale su ušle samo evropske (6) i južnoameričke (2) reprezentacije, a nijedna iz Azije, Afrike, Sjeverne i
Srednje Amerike. Tako je četvrtfinale svedeno na učešće 20% zemalja a 80% čovječanstva svedeno je na
gledaoce. U polufinale su se plasirale tri evropske (Francuska, Hrvatska i Holandija) i jedna južnoamerička
reprezentacija. Slijedilo je finale Francuska - Brazil. Iako je Brazil jedini učestvovao na svih šesnaest svjetskih
fudbalskih prvenstava, šest puta igrao u finalu i četiri puta (najviše) osvajao titulu svjetskog prvaka, Francuska
kao domaćin Prvenstva, u koje je uložila milijardu i po dolara, koja je jedina od pet stalnih članica Savjeta
sigurnosti, zemlja koja je bila druga kolonijalna sila svijeta i koja je posjednik atomskog oružja, jedina zemlja iz
kruga velike zapadnoevropske četvorke (Italija - tri puta, Njemačka - tri puta i Engleska jednom), nije do ovog
svjetskog prvenstva bila svjetski prvak u fudbalu. Suviše je stvari u igri i pitanja da Francuska ne bi pobijedila
pa makar i Brazil i to čak sa 3:0. Političkom sudbinom Francuska je bila osuđena na pobjedu. Nije valjda uzalud
predsjednik Francuske prije finalne utakmice razgovarao na telefon sa predsjednikom Brazila i obećao da ništa
neće poremetiti odnose između dvije zemlje. Kao što je prije toga, na koju godinu, najveći i najznačajniji
sportski događaj, Olimpijske igre, nošenjem olimpijske baklje u SAD-u označio Muhamed Ali, tako je junak
finalne utakmice u Francuskoj, sa postignuta dva gola i najbolji proglašeni igrač Šesnaestog fudbalskog
prvenstva Zinedin Zidan. I Muhamed Ali i Zidan su muslimani. Sljedeća bitna oznaka Šesnaestog svjetskog
fudbalskog prvenstva jeste ponašanje gotovo tri miliona gledalaca na 64 odigrane utakmice. Mada je prije
svjetskog prvenstva Francuska policija hapsila tzv. islamske fundamentaliste, u toku samog Prvenstva, nerede,
divljanja, tuče, nasilje i napade na policiju vršili su samo navijači iz Evrope, ponajviše iz Engleske, Škotske,
Njemačke i Hrvatske. Nije li možda danas slična i usporediva stvar sa svjetskim teroristima? Hvataju se i hapse
samo muslimani, a drugi sigurni čine sistemski, politički i državni terorizam.
Na kraju umalo ne zaboravismo, u finalnoj utakmici Šesnaestog svjetskog fudbalskog prvenstva ekipe su
igrale u sljedećim sastavima: Francuska: Bartez, Turam, Lebef, Desaji, Lizarazu, Karambe (Bogosijan),
Dešamp, Zidan, Petit, Đorkaef (Viera), Givarš (Dugari), a Brazil: Tafarel, Kafu, Aldair, Žunior, Bajaro, Zinjo
(Denilson), Cezar, Sampajo (Edmundo), Dunga, Rivaldo, Ronaldo, Bebeto.
Sedamnaesto Svjetsko prvenstvo održano je i odigrano 2002. u Japanu i Republici Koreji. Finalna
utakmica između Brazila i Njemačke odigrana je 30. juna u Jokahami u Japanu na stadionu “Internacional” pred
72.370 gledalaca. Sudija je bio Pierluigi Collina (Italija), najbolji sudija na svijetu, sa pomoćnicima Linberg
(Švedska) i Sharp (Engleska). Rezultat finalne utakmice Brazil - Njemačka 2:0. Strijelac za Brazil, Ronaldo,
oba gola. Ekipe u finalu su nastupile u slijedećim sastavima: Brazil: Marcos, Lucio, Roque Junior, Edmilson,
Cafu, Ronadlhino (Juninho), Gilberto Silva, Kleberson, Roberto Carlos, Rivaldo, Ronaldo (Denilson), a
Njemačka: Kahn, Frings, Ramelow, Linke, Metzelder, Schneider, Hamann, Jeremies (Asamoah), Bode (Ziege),
Neuville, Klose (Bierhof). Ovo posljednje, Sedamnaesto Svjetsko prvenstvo, ima nekoliko posebnih
karakteristika. To je prvo svjetsko fudbalsko prvenstvo koje se održalo na tlu Azije, sva prethodna, održana su
307
na tlu Južne Amerike, Evrope, Srednje i Sjeverne Amerike. To je prvo svjetsko fudbalsko prvenstvo koje se
odigravalo, ne u jednoj, nego u dvije države, Japanu i Republici Koreji, od 31. maja do 30. juna 2002. godine u
slijedećim gradovima: Seoulu, Incheonu, Suwonu, Daejonu, Jeonju, Gwangju, Daegu, Ulsan Mulsu, Busanu i
Seagwipou u Koreji, Saitami, Nagai, Kobe Wing, Oita Big Eye, Nigita Big Swan, Shizuoka, Saporo Dome,
Miuagi, Ibaraki Kashima Yokohama, najveći od svih stadiona na kome je odigrano finale. Kako se vidi po deset
gradova Japana i Koreje, dakle ukupno u 20 gradova odigrano je svih 64 utakmice posljednjeg svjetskog
prvenstva u fudbalu. Slijedeća karakteristika ovog Sedamnaestog prvenstva svijeta u fudbalu jeste da su se prvi
puta u finalu sastale dvije najbolje svjetske reprezentacije u fudbalu, Brazil i Njemačka. Zapravo, Brazil i
Njemačka su po mnogo čemu i neusporedivo najbolje svjetske reprezentacije u svijetu. Samo su te dvije
reprezentacije po sedam puta igrale u finalu, samo su te dvije reprezentacije po tri puta puta igrale uzastopice u
finalu. Njemačka 1982., 1986. i 1990., a Brazil 1994., 1998. i 2002. Bitna je fudbalska činjenica da jedna od
ove dvije fudbalske velesile unazad pola stoljeća, od daleke 1950., svaki put je igrala u finalu, osim 1978., kada
su se sastali Argentina i Holandija. S obzirom da je ovo bilo prvo finale Brazil - Njemačka i da je Brazil
pobijedio sa 2:0, nije se obistinila čuvena izreka Gary Linekera, najboljeg strijelca u Meksiku koji je kao
engleski reprezentativac često ponavljao da je nogomet igra u kojoj sudjeluju 22 igrača, a uvijek pobjeđuju
Nijemci. Ne samo da je ovo bio sudar Brazila i Njemačke, dvije najveće fudbalske velesile svijeta, nego je to
bio sudbinski sukob i utakmica između Olivera Kahna, golmana njemačke reprezentacije i najboljeg igrača
prvenstva i brazilske “devetke” Ronalda. To je bila lična i sudbinska utakmica života njih dvojice. Taman kada
se pomislilo da je Kahnu nemoguće dati gol, Ronaldo mu je u 12 minuta dao dva gola i sa osam golova je
postao najbolji strijelac prvenstva. Za razliku od Šesnaestog Svjetskog prvenstva na kome su dominirale zemlje
iz evropskih (15) i južnoameričkih (5) reprezentacija, na Sedamnaestom svjetskom fudbalskom prvenstvu bilo
je četiri afričke, pet azijskih, jedna sjevernoamerička i jedna srednjoamerička, pet južnoameričkih i četrnaest
evropskih reprezentacija. Ta razlika nije postala drastičnija u drugom krugu, kada se broj učesnika sveo na
šesnaest. Za razliku od Šesnaestog Svjetskog fudbalskog prvenstva, kada se u drugi krug nije plasirala ni jedna
azijska a od afričkih samo Nigerija, na Sedamnaestom Svjetskom prvenstvu od pet azijskih predstavnika, samo
su otpale Kina i Saudijska Arabija, a Japan, Republika Koreja i Turska, plasirali su se među 16 najboljih, a od
afričkih zemalja, među šesnaest, plasirala se samo jedna i to Senegal. Ustvari, Senegal i Turska, jedino su dva
prava otkrića i afirmativna iznenađenja ovog prvenstva. Koliki je uspjeh azijsksih reprezentacija što su se čak tri
plasirale u osmine finala, najbolje kazuje da su se samo dvije zemlje iz Južne Amerike, Brazil i Paragvaj,
plasirale među 16 najboljih, a otpale su takve velesile kao što su Argentina i Urugvaj, obje nekadašnji dvostruki
prvaci svijeta. Iz Srednje Amerike u osminu finala među 16 najboljih plasirao se Meksiko, a iz Sjeverne
Amerike SAD. Iz Evrope, među 16 najboljih plasiralo se svega 8 reprezentacija. U četvrtfinale iz Evrope,
plasirali su se samo: Engleska, Njemačaka i Španija, dakle tri reprezentacije, iz Azije dvije reprezentacije,
Turska i Republika Koreja, iz Srednje i Sjeverne Amerike samo Brazil, u polufinalu iz Evrope se plasirala samo
308
Njemačka, iz Južne Amerike samo Brazil a iz Azije najviše dvije reprezentacije, Turska i Republika Koreja. Na
putu do finala Brazil je pobijedio Tursku po drugi put, a Njemačka Koreju. O finalnoj utakmici već je sve
napisano. Međutim, ne može se preskočiti i zaboraviti ekipa Turske koja je u subotu 29. juna 2002. u susretu sa
Republikom Korejom nakon pobjede od 3:2 osvojila treće mjesto, a Koreja četvrto. Ta dva mjesta poslije
Šesnaestog Svjetskog prvenstva držale se Hrvatska i Holandija. Ovdje se mora kazati nešto o fenomenu turskog
fudbala. Poslije prvenstva Evrope 2000. godine zapisali smo: “Od osam evropskih fudbalskih reprezentacija
(Francuska, Holandija, Italija, Portugal, Španija, Turska, Rumunija i SR Jugoslavija), koje su se plasirale u
četvrtfinale, najveći uspjeh ostvarila je reprezentacija Turske zato što se prvi put plasirala u četvrtfinale.
Plasman Turske u četvrtfinale sa iskusnim selektorom Mustafom Denizlijem i igračima kalibra Hakana Šukura,
Abdullaha Ercana, Arifa Erdema, poslije osvajanja Kupa UEFA od Galatasaraya, nije nikakvo iznenađenje,
nego uzlazna spirala, kako klupskog tako i reprezentativnog fudbala.” Toj procjeni nakon osvajanja trećeg
mjesta na svjetskom fudbalskom šampionatu nema se šta dodati.
Pošto život ima i onu drugu, tužnu stranu i razočaravajuću dimenziju, postavlja se pitanje koje su
reprezentacije najviše podbacile na Sedamaestom Svjetskom fudbalskom prvenstvu. Bez ikakve sumnje to su
aktuelni prvak Evrope, Francuska i doskorašnji prvak svijeta. Doći na svjetsko prvenstvo sa dvostrukom
krunom, evropskog i svjetskog prvaka i sa takvim igračima kao što su: Barthez, Candela, Christanaval, Desailly,
Lizarazu, Thuram, Silvestre, Boghossian, Petit, Zidane, Viera, Cisse, Wiltord, Henry, Trezeguet, Dugarry,
Djorkajeff, a izgubiti od Senegala, ne postići ni jedan gol i ispasti odmah u prvom krugu, to je neponovljiv i
neobjašnjiv neuspjeh. Odmah do Francuza je reprezentacija Argentine. Prije prvenstva nakon južnoameričkih
kvalifikacija i sa takvim igračima kao što su: Bonano, Ayala, Chamot, Placente, Samuel, Aimar, Gonzales,
Almeyda, Gallardo, Lopez, Simeone, Sorin,, Veron, Zanetti, Batistuta, Crespo, Claudio Lopez, Ortega, većina
prognozera očekivala je da Argentina pokupi i treći put titulu prvaka svijeta u fudbalu. Međutim, kao i Francuzi,
ispali su odmah u prvom krugu. Treće razočarenje je reprezentacija Portugala, četvrto reprezentacija Italije,
peterostruki svjetski finalista i trostruki svjetski prvak. Peto razočarenje je reprezentacija Španije, sedmo
Hrvatske i osmo Rusije. Sve ove reprezentacije su dobar primjer i pouka da ne igraju izvikana imena, nego
uigrani i uvezani igrači u ekipi.
19.4. Zaključak
Do sada je unazad 72 godine, od 1930. do danas, sa prekidima od 1941. do 1946. godine, održano 17
svjetskih prvenstava. Od 17 svjetskih fudbalskih titula, Brazil je osvojio pet, Njemačka i Italija po tri, Urugvaj i
Argrntina po dvije, a Engleska i Francuska po jednu. Dakle, sedam zemalja: Brazil, Italija, Njemačka, Urugvaj,
309
Argentina, Engleska i Francuska bili su dosadašnji svjetski prvaci u fudbalu. To su četiri evropske (Italija,
Njemačka, Engleska, Francuska) i tri južnoameričke (Brazil, Urugvaj i Argentina) države. Južnoameričke
države osvajale su titulu svjetskog prvaka 9 (Brazil 5 i Argentina i Urugvaj po 2) puta, a evropske 8 puta (Italija
i Njemačka po 3 puta i Engleska i Francuska po jednaput).
Završnice svjetskih prvenstava do sada su igrane u Urugvaju (1930.), Italiji (1934.), Francuskoj (1938.),
Brazilu (1950.), Švajcarskoj (1954.), Švedskoj (1958., Čileu (1962), Engleskoj (1966.), Meksiku (1970.), S.R.
Njemačkoj (1974.), Argentini (1978.), Španiji (1982.), Meksiku (1986.), Italiji (1990.), SAD (1994.),
Francuskoj(1998.) i Japanu i Republici Koreji (2002.). Kako se iz navedene tabele vidi, najviše se završnica
svjetskog prvenstva u fudbalu igralo na tlu Evrope (9 puta), zatim na tlu Južne Amerike (4 puta), zatim na tlu
Srednje Amerike (2 puta), zatim na tlu Sjeverne Amerike (jednom) i na tlu Azije (jednom), a na tlu Afrike
nijedna završnica Svjetskog fudbalskog prvenstva. Broj i slika po posjećenosti prvenstva izgleda ovako: u
Urugvaju sve utakmice je posjetilo 547. 308 ljudi, a najmanje ih je bilo 1934. u Italiji svega 408. 602 posjetioca.
Od 1982. u Španiji cifra posjetilaca prelazi dva miliona ljudi. Rekord drži SAD 1994., sa preko tri i po miliona
posjetilaca. Najbolji strijelci ili “zlatne kopačke” dosadašnjih prvenstva bili su: 1930. Stabile (Argentina) sa
osam golova, 1934. Nejedli (Čehoslovačka) sa pet golova, 1938.-Leonidas da Silva (Brazil) sa osam golova,
1950. Ademir (Brazil) sa devet golova, 1954. Kočiš (Mađarska) sa 11 golova, 1958. Fonten (Francuska) sa
trinaest golova, 1962. Albert (Mađarska), Garinča i Vava (Brazil), Ivanov (SSSR), Sančez (Čile) i Jerković
(Jugoslavija) svi sa po četiri gola, 1966. Eusebio (Portugal) sa 9 golova, 1970. Miler (Njemčka) sa 10 golova,
1974. Lato (Poljska) sa 7 golova, 1978. Kempes (Argentina) sa 6 golova, 1982. Rosi (Italija) sa 6 golova, 1986.
Lineker (Engleska) sa 6 golova, 1990. Skilaći (Italija) sa 6 golova, 1994. Salenko (Rusija) i Stoičkov
(Bugarska) sa po 6 golova, 1998. Šuker (Hrvatska) sa 6 golova i 2002. Ronaldo sa 8 golova. Dakle, od svih
svjetskih fudbalera najviše je golova na završnici jednog svjetskog prvenstva postigao Francuz Žist Fonten. Od
1990. ili od 14. Svjetskog fudbalskog prvenstva bira se i najbolji fudbaler prvenstva. Interesantno da je ta titula
najboljeg fudbalera svijeta pripala Nijemcima: Lotaru Matheusu 1990, na 14. Svjetskom prvenstvu, Oliveru
Kahnu 2002. godine na 17. prvenstvu. Godine 1994. na 15. Svjetskom prvenstvu u fudbalu ta titula pripala je
Brazilcu Romariu, a 1998. na 16. fudbalskom šampionatu ta titula pripala je Zidaneu, reprezentativcu
Francuske.
310
RJEČNIK OSNOVNIH TERMINA I POJMOVA
Abdest - obavezno (farz) islamsko umivanje i pranje određenih dijelova tijela, lica, ruku, glave i nogu
radi klanjanja namaza, učenja Kur’ana, činjenja sedždi - tilaveta, tawafa Kabe.
Aberacija - odstupanje u pravu.
Adem - ime prvog čovjeka i ujedno prvog Božijeg poslanika i vjerovjesnika. Adem je i opće ime za
čovjeka.
Adl - Univerzalna Božija pravda, izvor svakog prava.
Afinitet - Tazbinstvo i rodbina po ženinoj liniji i krvnom srodstvu.
Agnosticizam - Učenje koje niječe mogućnost potpune spoznaje svijeta i ograničava bit istine na
znanstveno provjereni sklop činjenica. Svaki agnosticizam zastupa nespoznatljivost istinskog bitka.
Ahilova peta - Prema Homerovoj Ilijadi i Grčkoj mitologiji legendarni junak Ahil, bio je ranjiv samo u
petu. Najveća slabost u čovjeku uopće se zove Ahilova peta.
Ahiret Eshaton - Po učenju svake religije vječni budući život poslije Sudnjeg dana. Sve religije vjeruju
u Onaj, Drugi i Viši svijet i Božiju nagradu i kaznu.
Ahlak - Etika utemeljena na Objavi i vjeri u Boga. Sastavni dio svake Objave pored Imana i Šerijjata
jest Ahlak ili moral utemeljen, određen i uređen na Objavi. Suština je morala u Islamu naređivanje i borba za
dobro i zabrana i borba protiv zla u ime Boga na korist ljudi.
AIDS ili SIDA - Neizlječiva bolest današnjeg doba kao posljedica razvratnog, bludnog i amoralnog
života.
Ajet - Ima dva osnovna značenja. Prvo, označava Allahovo znamenje ili dokaz, i drugo Ajet je dio,
stavak ili uvjetno rečeno rečenica Kur’anske sure. U Kur’anu ima 6.666 ajeta ili stavaka.
Akida, Credo, Dogma - Uvjerenje u vjeru i vjerske istine.
Akil - Čovjek koji je umno i psihički zdrav. Osoba u punom kapacitetu svijesti.
Akl - Um, na lat. intellectus, na grč. nus.
Akreba Zevil - Kurba - rodbina, bliži krvni srodnici.
Allah dž.š. - vlastito Božije ime u Islamu. Odnosi se na Jednog, Jedinog Boga, Tvorca, Gospodara,
311
Ravnatelja i Suca Sudnjeg dana. To ime nema množine ni ženskog roda. Allah je jednako Allah i samo Allah.
Altruizam - Nesebičnost, darežljivost, potpomagati druge i živjeti na korist ljudi.
Amanet - Povjerenje, sigurnost, pouzdanje u nekoga.
Anarhija, Bezvlašće - Moderni pravac u teoriji o društvu čiji su glavni predstavnici u 19. st. (Bakunjin,
Kropotkin, Stirner, Nečajev, Petrov, Proudhom) koji se zalaže za ukidanje svakog državnog, institucionalnog i
političkog poretka. Kao moderna utopija Anarhizam je protiv bilo kojeg državnog i institucionalnog poretka.
Animal - Životinja, životinjsko živo biće.
Animalan - Živ, životinjski, za razliku od vegetativnoga, biljnog ili svega što naprosto raste.
Animizam - Svako mušričko, politeističko vjerovanje da svaka pojedinačna stvar i životinja imaju
svoga duha koji ima vlastitu i nezavisnu egzistenciju. U Islamu niko osim čovjeka nema Ruh - duh u svome
tijelu.
Antropolatrija - Obožavanje i vjerovanje u čovjeka. U novije vrijeme izraženo kao kult ličnosti.
Antropologija - Teorijska disciplina koja proučava fizičku prirodu čovjeka i položaj među ostalim
organskim stvorenjima. U filozofiji, to je učenje o biti čovjeka, o njegovoj ulozi, položaju u svijetu i smislu
njegova postojanja.
Aparthejd - Doktrina na kojoj je zasnovana politika rasne superiornosti bijele rase u odnosu na crnu,
žutu i druge rase. Aparthejd je, ustvari, na rasnoj diskriminaciji utemeljena praksa i politika rasne superiornosti
u odnosu na žutu i druge rase i po tim osnovama fizičko razdvajanje ljudi jednih od drugih.
Apercepcija - Leibniz naziva apercepcijom svaku svjesnu predodžbu (sliku) razlikujući je od percepcije
koja može biti i nesvjesna. Apercepcija može biti i psihički proces u kome se novo iskustvo i predodžba,
prilagođava sveukupnosti već stečenih iskustava. Za Wundta apercepcija znači dvoje: proces kojim se neki
svjesni sadržaj podiže do veće jasnoće i opći psihički princip prema kojemu nastaju više sinteze u duševnom
životu.
Apokalipsa - Kob, katastrofa, mračno, zloguko, mistično proročanstvo, kuga, teški rat, glad, smrt.
Aposteriori - Ono što potječe iz kasnijega. Empiristi Aposteriori nazivaju one spoznaje koje potječu iz
iskustva, koje su stečene, slučajne i naknadne. I kod Kanta je Aposteriori osjetilna, iskustvena, slučajna
spoznaja.
Apoteoza - Obožavanje, proglašavanje božanstvom, započeti s obožavanjem nekoga.
Apriori - Ono što potječe iz ranijega. Racionalisti Apriori su one spoznaje koje dobivamo uvidom uma,
zaključivanjem pomoću čistih pojmova, nezavisno od svakog iskustva. Kod Kanta Apriori ili čista spoznaja je
312
ona do koje dolazimo izvođenjem čistih pojmova razuma i uma, nezavisno od svakog iskustva, ona nužna i
općevažeća spoznaja koja tek omogućava svako iskustvo. Svaka objavljena etika je apriorna etika. Svaka
neobjavljena etika je aposteriorna etika.
Apsurd - Besmisao, neskladnost, besmislenost, suprotnost umu i razboru.
Arefat - Brdo udaljeno oko 15 km od Mekke na kome sve hadžije uoči Kurban bajrama moraju boraviti
čitav dan. Taj boravak obučeno u ihrame je sastavni obred hadždža.
Arhetip - Praoblik, praslika, prauzor, prapočetak, praforma, praizvor, iskon, drevni.
Arijevci - U Veda hinduizmu Arijevci su plemenita plava rasa. U širem smislu pripadnik bilo kojeg
indoevropskog i indoiranskog plemena.
Aristokracija - Najbolji, najugledniji, gospodstvo, vladavina velikaša. Za Aristotela aristokracija je

vladavina nekolicine najboljih po zakonu. U feudalizmu aristokracija je društveni stalež, plemstvo, vladajuća
klasa. Dijeli se na duhovno i svjetovno plemstvo.
Asabijja - Osnovna i najbitnija pojava koja karakterizira veze i odnose među nomadima, ali to je i
centralna kategorija, bitan pojam i najveći doprinos Haldunove teorije o društvu. U biti Asabijja je specifična
vrsta veza i odnosa među ljudima utemeljena na krvnom srodstvu ili nečemu što je slično tome kao što su surovi
uvjeti života i ista egzistencijalna sudbina.
Ascendenti - Preci u krvno-srodničkoj ravni.
Asimilacija - Izjednačavanje, priljubljivanje, prilagođavanje, proces u kome se novi sadržaji

prilagođavaju starijem sadržaju. U društvenom odnosu i procesu asimilacija označava ukidanje i potiranje
kulture, jezika, običaja, navika i drugih komponenti jednog naroda i njegovo topljenje i nestajanje u drugom
narodu.
Asl - Izvor, korijen, topos, humus, osnova, temelj.
Asnami - Idoli, kumiri, kipovi, lažna od predmeta božanstva.
Astrolatrija - Obožavanje i vjerovanje u zvijezde.
Astrologija - Proricanje sudbine čovjeku i ljudima po položaju zvijezda na nebu.
Astromantika - Proricanje, gatanje, bajanje i vračanje iz zvijezda.
Astronomija - Nauka koja proučava nebeska tijela i zvijezde - Zvijezdoznanstvo.
Ataraksija - Stanje bez strasti, puni duševni mir i sreća. To je ideal mudraca. Po skepticima ataraksija
se postiže kada se prestanu izricati sudovi o ljudima. Po stoicima ataraksija se postiže kada se čovjek i ljudi
izdignu iznad svih afekata.
313
Ateist - Nevjernik, bezvjerac, bezbožnik, pristalica ateizma.
Ateizam - Nevjerovanje, bezboštvo, bezvjerstvo, poricanje da postoji Bog i bilo kakve nadnaravne sile i
bića i onostrani svijet i život, odricanje i poricanje svih svjetskih dogmi i vjerovanja.
Autocenzura - Samoprocjena i samokontrola u svim likovima javnog života, pogotovo u mišljenju,

govoru i pisanju. Po Hani Arent autocenzura je opakija i opasnija, efikasnija i za javni i društveni i kulturni
život od cenzure.
Aveste - Svete knjige i spisi u Mazdaizmu i Zoroastrizmu.
Avret - Najsramotniji dijelovi tijela koji uvijek trebaju biti pokriveni. Kod muškaraca spolni organ, a
kod žena spolni organ i dojke.
Azrail - U Kur’anu i Hadisu se spominje kao melekul-mevt - melek smrti.
Balig - U šerijatskom pravu fizički i psihički punoljetna osoba koja podliježe svim pravnim obavezama,
dužnostima, naredbama, zabranama i pravima... To se kod muškaraca događa kod prve ejakulacije, a kod žena
kod prve menstruacije.
Barbari - U prvotnom i osnovnom značenju stranci i oni koji ne govore jezik zemlje. Kasnije - barbari
postaju sinonim za primitivizam i nasilništvo.
Barbarstvo - Primitivizam, Nasilništvo, Huliganizam.
Bazilika - Glavna i najveća pravoslavna crkva u jednom gradu. Općenito naziv za crkvu kod
pravoslavaca.
Benu Adem - Po vjerovanju i učenju Islama svi ljudi su Ademovi potomci: “Kullukum ebnāu Ādeme ve
Ademu min turabin. - Svi ste vi Ādemovi potomci a Ādem je stvoren od zemlje.” Ili kako kažu Latini: “Gens
una sumus. - svi smo jedan ljudski rod.” Svi su ljudi stvoreni po istom Zakonu i Odredbi od istovjetne
supstance. Svi su istog porijekla i u biti istovjetne sudbine i kraja. Sve krvno-srodničke grupe: porodica,
familija, rodbina, rod, bratstvo, pleme, narod i nacija razvijaju se iz braka. Krvne grupe nazivaju se generičke ili
Zurijjet.
Bihejviorizam - Učenje i pravac u instiktivističkoj sociološkoj školi koja naučava da su društvene pojave
u osnovi podražaji i reakcije na vanjske nadražaje.
Bigamija - Dvoženstvo, dvobračnost, stanje kad je jedan muškarac u braku istovremeno sa dvije žene.
Biseksualan, Hermafrodit - dvospolan.

314
Birr - U Islamu ima šest naziva za Dobro. Birr ima i po opsegu i po sadržaju najšire i najdublje
značenje. Birr kao Dobro obuhvata: vjerovanje, dobročinstvo i dijeljenje imovine obaveznim i navedenim
kategorijama, obavljanje i izvršavanje obreda, izvršavanje obećanja i preuzetih obaveza i strpljivost na
Allahovom putu u svim životnim situacijama i iskušenjima.
Bismilla - To je prvi i početni ajet u Kur’anu kojim započinje svaka od 114 Kur’anskih sura osim
devete, Et-Tewbe. Međutim, u suri En-Neml Bismilla se ponavlja dva puta tako da se Bismilla ponavlja i uči
114 puta, tačno koliko ima kur’anskih sura.
Blasfemija - Bogohuljenje, grdnja, psovanje istina i svetinja vjere, kleveta, pogrda, grdnja i hula.
Englesko običajno pravo definira blasfemiju ovako: “Stvar je bogohulna ako poričemo istinu, hrišćanske vjere
ili Biblije ili knjige molitava ili postojanje Boga.
Biblija ili Sveto pismo - Zbirka knjiga koju Židovi i kršćani smatraju svetima. Te knjige su: Stari (Tora)
i Novi (Jevanđelja) Zavjet, zatim Psalmi Davidovi, Poslanice apostola i Poslanice sv. Pavla
Bog - Vlastito ime za Stvoritelja i Gospodara u nekim slavenskim jezicima.
Božija svojstva - Sifati - Vjernici u Boga vjeruju na temelju Objave, stvorenih svjetova i stvorenja koja
Boga svjedoče kao Stvoritelja i na osnovu Njegovih imena i svojstava.
Brak - Kao što je porodica osnovna ćelija iz koje su se razvile sve ljudske grupe, tako je brak kao čvrsta
i stabilna, sveljudska veza, odnos i zajednica između muškarca i žene, dva bića iste vrste, a različitih parova i
spolova, najstariji i najbitniji međuljudski odnos, veza, zajednica iz koga se razvijaju i nastaju sve porodice.
Budha - Prosvjetljeni, sedma inkarnacija (avatra) boga Višne. Gautama Sidharta koji je živio u Indiji u
6. st. pr. n.e. Veliki mudrac i osnivač budhizma.
Budhizam - To je osnovno Budhino učenje. Bit budhizma je Dharma ili put do cilja - Nirvane. On
razvija učenje o četiri plemenite istine i vještine. Prva istina jeste da su duhovne, emocionalne i fizičke patnje
posljedica prošle karme; druga, da je uzrok patnje želja i težnja za životom; treća patnja se može ukinuti;
četvrta, do ukinuća patnje vodi osmodjelna staza: prava vjera, prava namjera, prava misao, prava sabranost,
prava težnja, prava riječ, pravi čin i pravi život. To vodi čovjeka u stanje Nirvane: ni bitka, ni nebitka, ni boli ni
užitka, ni materijalnosti ni nematerijalnosti.
Buhl - Škrtost, sebičnost, tvrdičluk, titizluk.
Cenzura - Procjena, službeni pregled i nadzor nad štampanjem novina, časopisa, knjiga, pozorišnih i
filmskih komada.
315
Cinizam - Prvo značenje- učenje o vrlini kao najvećem dobru i o potrebi povratka prirodi uz potpuno
odbacivanje uobičajenih društvenih konvencija. U drugom značenju cinizam znači bestidnost, drskost, gruba
otvorenost, prezir morala i svake društvene forme.
Causa - Uzrok, osnov Od Aristotelove podjele postoje causa efficiens - djelotvorni uzrok, causa finalis -
svršni uzrok, caus materialis - materijalni uzrok, causa formalis - formalni uzrok, causa prima - prvi uzrok,
causa essendi et fiendi - osnov bitka i uzrok bivanja, causa vera - istiniti uzrok, causa ficta - izmišljeni,
proizvoljni uzrok, causa libera - slobodni uzrok, causa sufficiens - dovoljni razlog.
Civilizacija - Kao što je kultura rezultat duhovne kreacije, znanost osjetila i razuma, tako je civilizacija
rezultat znanosti. Civilizacija je, zapravo, opredmećena materijalizacija ospoljenja i u prostoru ostvarena i
rasprostrta znanost. U najširem smislu civilizaciju čine sva sredstva i tehnike, kao rezultat nauke u
nadvladavanju i čovjekovim mogućnostima i potrebama prilagođavanja prirode. U XIX st. Riječ civilizacija,
koja potječe od latinske civilis - uglađen i građanski, postaje sinonim za najviši stepen razvitka materijalne i
druge kulture. Najkraća definicija kaže: “Civilizacija je komunikacija!”
Civitate Dei - je Božija, kršćanska država koja je oličenje dobra. Božiju državu ili nebesko carstvo, po
sv. Augustinu, formira ljubav prema Bogu a prezir prema sebi i ovom svijetu.
Civitate terra - je svjetovna država, po Aureliju Augustinu, oličenje zla, grijeha i đavola. Zemlajsku
državu i carstvo formira čovjekova ljubav prema sebi a prezir prema Bogu.
Cogite, ergo sum - Mislim, dakle jesam; osnovno načelo Descartesove filozofije kome se nadodaje
metodička skepsa de omnis dubitandum - u sve valja sumnjati.
Conditio sine qua non - Uvjet svih uvjeta za nekog ili nešto.
Credo quia absurdum - Vjerujem, jer je apsurd.
Credo ut intelligam - Vjerujem, da bih spoznao.
Crkva - Ecclesia, kyriakos, kyriakum, basilica, fotija, Gospodnji, Božiji dom, univerzalno korporativno
Kristovo tijelo, čuvar svetog duha koji u njoj obitava i koji je vodi, zgrada kršćanskih vjernika, zgrada
namijenjena kršćanima, hrišćanskom i protestantskom bogosluženju. Crkva je inače centralna ustanova i
institucija kod rimokatolika, pravoslavaca, a postoji kod protestanata. Crkva je i hram.
Čovječanstvo - En-Nās Svi ljudi kao Božija stvorenja i Ademovi potomci od prvog čovjeka do kraja
ljudskog svijeta.
316
Čovjek - Četiri su bitne odrednice čovjeka ili ličnosti. To je stabilna organizacija individualnih
karakteristika, a koje čovjeku omogućavaju identitet, distinkciju - razgovjetnost, koja se vezuje za svakog
konkretnog čovjeka; svaki čovjek je jedinstvena cjelina i neponovljiv entitet i čovjek je otvoren sistem, ne
potpuno, koji ostvaruje stalnu interakciju i komunikaciju sa svijetom. Za razliku od ličnosti, individuum je
potpuno zatvoren i zakovan u sebe, bezlična osoba je potpuna otvorena, asimilira se i utapa u masu, a epigon je
samo otvoren za prošlo, za zavjete predaka i ideale i ciljeve prošlosti. Sa stajališta čovjeka i diginiteta njegove
osobe najbitniji su: karakter, savjest i mentalitet.
Dalalet - Zabluda u vjeri i slijeđenje krivog puta po navođenju džinna nevjernika, ljudi nevjernika,
politeista i onih inspirisanih i vođenih šejtanom.
De facto - Uistinu, zbilja, stvarno, zaista, doista.
De iure - Po pravu, s pravnog gledišta, u zakonskim granicama, pravno-formalno.
Demijurg - Stvoritelj, Uspostavitelj i Ravnatelj svijeta. Po Platonu, Demijurg je otac svih stvari i
Božanstvo koje stvara svijet pomoću ideja i materije.
Dedždžal - Čovjek jedne, samo na Dunjaluk usmjerene dimenzije. Dedždžal je svako učenje, pogled,
doktrina, koncept, dogma i terija koje je usmjereno samo na jedan život, bilo ovosvjetski, bilo onosvjetski.
Dedždžal je jednooki čovjek i jednooki pogled na život.
Devlet - Konstituanta, Država, Vlast.
Demokratija - Vladavina naroda, vladavina većine na temelju zakona po utvrđenoj proceduri. Za neke
je demokratija mogućnost da narod može po utvrđenoj proceduri smijeniti jednu vlast, ukoliko je više ne želi
bez obzira što ju je izabrao, nenasiljem i bez prolijevanja krvi.
Descendenti - Potomci po krvnom srodstvu.
Despotizam - Despotska vlast, tugjan, faraonizam - po Aristotelu, odnosi se isključivo na neograničenu

vlast gospodara nad robovima i ona ne postoji u polisu za građane, nego samo za robove i barbare (strance). To
je potpuna samovoljna i samodržavna vlast.
Despot - faraon; u robovlasnštvu je silnik, tiranin, diktator i apsolutist. Despotizam je neograničena vlast
na neograničeno vrijeme jednog jedinog pojedinca koja se prenosi sa oca na sina.
Dharma - osnovna i centralna kategorija Budhinog učenja. U prvotnom značenju, označava sve što je
podloga materijalnog ili moralnog opstanka. U tom smislu označava kosmičku zakonitost u kojoj je prema
317
doktrini Dharme moralni osnov iskonskiji od materijalnog.
Dīn Religija - bilo koja, bilo čija, bilo kada i bilo gdje. Religija muslimana naziva se Dinu-Islam.
Dedukcija - Odvoditi, izvoditi, izvođenje. To je izvođenje posebnog suda iz općeg suda. Filozofija
kreće od općeg, preko posebnog do pojedinačnog suda i zaključka.
Destrukcija Destruere - razrušiti, satrti, uništiti, upropastiti, razgrađivanje, pustošenje, rasap, razorenje,
razaranje, uništenje i rušenje normalne strukture nečega, rušilaštvo, izazivanje propasti.
Determinizam - je teorijsko-spoznajni pravac o sveopćoj objektivnoj zakonomjernosti i uzročno-

posljedičnoj uvjetovanosti i povezanosti prirodnih i društvenih pojava. U prirodnim naukama, determinizam
pretpostavlja opće kauzalne (uzročno-posljedične), neminovne i nužne veze sveg zbivanja u svijetu. U etici, to
je pravac koji zastupa apsolutno određenje volje i čina vanjskim i unutrašnjim uzrocima ili motivima, koji
isključuju mogućnost slobodne volje. Determinizam i deterministi po pravilu zapadaju u posvemašnji fatalizam.
Dijalektika - To je kod Platona najviša nauka zato što posmatra i proučava svijet vječnih ideja.
Dijalektika se uvijek odnosi na duh, misao i ideje, a ne na stvari i predmete.
Diskriminacija - Razlučivati, dijeliti, podjela prema različitim osobinama, ograničenje prava, pravna
neravnopravnost u društvenim, međunarodnim i međuljudskim odnosima po principu boje kože - rasna
diskriminacija, po principu religije i konfesije - vjerska diskriminacija, po principu nacionalne pripadnosti -
nacionalna diskriminacija, po principu jezika - jezička diskriminacija, po principu kulture - kulturna
diskriminacija, po principu ideologije - ideološka diskriminacija.
Divljaštvo - Prema teoriji revolucije i svakog učenja koje čovjekovo porijeklo vezuju za životinjski
svijet, divljaštvo je poslije horda i čopora druga faza u razvoju čovjeka i ljudstva. To je doba paleolita - starijeg
kamenog doba kada ta prelazna majmunolika bića žive od korijenja i plodova bilja, zatim lova u spiljama i
zemunicama. To je faza u kojoj počinje obrada kamena. Što se tiče seksualnog i bračnog života, ljudi žive u
promiskuitetu ili neograničenim - slobodnim seksualnim onosima i ne poznaju incest.
Dominacija - Tri su osnovna odnosa u kojima ljudi žive kroz povijest: dominacija, asimilacija i
koegzistencija. Dominacija označava gospodstvo, nadmoć i preovladavanje jedne komponente, faktora ili grupe
u nekom zbivanju. Odnos dominacije u političkim odnosima karakteriše nadređenost i podređenost gospodara i
roba i odnos neslobode i neravnopravnosti.
Dogma - Teorijski ili znanstveni stav, teza, tvrdnja i načelo koji se smatra neoborivim. U kršćanskoj
teologiji stav vjere koji se smatra istinom objavljenom na natprirodan način, a pokušava se protumačiti.
Doktrina - Svako logično utemeljeno učenje, teorija i razrađen pogled na svijet, život, čovjeka i prirodu
u filozofiji, teologiji i znanosti.
318
Dresura - U životinjskom svijetu, to je obučavanje, uvježbavanje, ukroćivanje i pripitomljavanje
životinja. Psi se posebno obučavaju i uvježbavaju za lov ili policijske svrhe. U međuljudskim odnosima, to je
dotjerivanje, udešavanje i formiranje ljudi na slijepu polušnost i bezuvjetno pokoravanje.
Društvo - En-Nas, posmatrano kao globalna ili totalna društvena pojava, društvo je najveća skupina
ljudi, povezana specifično ljudskim procesima, odnosima, vezama i djelovanjem. To specifično ljudsko
razlikuje društvo od sličnih pojava u prirodi. U prirodi vlada determinizam - u društvu djelomična sloboda i
mogućnost izbora; u prirodi zakoni reverzibiliteta - u društvu ireverzibiliteta; u prirodi kod životinja instikti - u
društvu uz instikte, svijest, savjest, sloboda, namjera, Objava. Priroda služi i koristi čovjeku, a čovjek i društvo
bi morali robovati samo Bogu.
Društvena fiziologija - Proučava društvo iznutra i obuhvata posebne sociologije: sociologiju religije,
sociologiju morala, sociologiju prava, sociologiju lingvistike.
Društveno - Tema sociologije za Fon Vizea nije društvo, nego društveno, a društveno čini skup
društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja i razdvajanja ljudi u društvenom prostoru. Procesi spajanja su:
upoznavanje, približavanje, prilagođavanje, udruživanje i asimilacija, a procesi razdvajanja su: utakmica,
opozicija i sukob. Zato što društveni procesi, dakle, društveno izazivaju promjene u prirodi, čovjeku i društvu,
tema sociologije i nije društvo nego društveno.
Društveni odnosi - To su forme, okviri, oblici, načini i kalufi u kojim se događaju društveni procesi kao
sadržaji društvenog života. Društveni odnosi mogu biti raznoliki: iskreni - neiskreni, pravedni - nepravedni,
uvažavanje - neuvažavanje, tolerancija - netolerancija, priznanje - nepriznanje, dominacija - nedominacija,
asimilacija - akulturacija, koegzistencija - tolerancija, suživot - isključivost.
Društveni procesi - To je suština, srčika, sadržaj i bit društvenog odnosa kao forme i okvira. Sadržaji ili
procesi mogu biti vjerske, etičke, kulturne, pravne, političke, materijalne, egzistencijalne, biološke, sportske
naravi.
Društvena pojava - To je svjesno, namjerno, slobodno, voljno i plansko uzajamno povezano i

organizirano djelovanje i ponašanje kao i uzajamni odnos i komunikacija među ljudima, pomoću kojih se
izazivaju određene promjene u prirodi, društvu ili pojedincu, a te promjene ne bi bilo bez uzajamno povezanog
djelovanja i ponašanja ljudi. Dva su osnovna elementa bitna za nastanak društvene pojave: ponašanje pojedinca
i povezanost tih ponašanja u povezanom djelovanju na prirodu, društvo i pojedince čija su ponašanja povezana.
Usvojeno je stajalište da se društvena pojava sastoji iz društvenog procesa kao suštine i sadržaja i drruštvenog
odnosa kao okvira, forme ili oblika i društvene tvorevine koja je rezultat i posljedica društvenog procesa u
okviru društvenog odnosa kroz dugi vremenski period.
Društvena morfologija - Proučava društvo izvana u svim njegovim izvanjskim likovima. Kao
319
materijalne fenomene i društvo u spoljašnjoj ravni, njegovu geografsku situaciju, veličinu stanovništva, gustinu
naseljenosti i raspored u prostoru tretira društvena morfologija.
Društvene institucije i ustanove - U najširem smislu to su svi oblici u kojima se ustanovljuje,

konkretizira, regulira, stabilizira i objektivizira zajednički život ljudi u vremenu i prostoru. Institucije su
ustanove, opće forme, opći okviri, opći uvjeti i mjesta u kojima se organizira i održava društvo i njegov ukupan
(sudstvo, uprava, školstvo, vojska, policija) javni, društveni, kulturni, politički i državni život. Institucije su u
biti konstituivne za ozbiljenje slobode i ljudskog života općenito.
Društvene grupe - Označavaju sve posebne oblike udruživanja ili okupljanja ili svaki posebni skup
ljudi koji su povezani radi ostvarenja nekog zajedničkog interesa, koristi, potrebe, djelatnosti, ideala, vrijednosti
i cilja. Konstituitivni elementi grupa su: članstvo, djelatnosti, aktivnosti, procesi, odnosi, vrijednosti, ciljevi,
planovi, programi, platforme, sadržaj rada, centar i mjesto okupljanja, povezanost među članovima,funkcije i
hijerarhija u grupi. Najšire kazano, društvene grupe su srednji član između društva kao globalne društvene
pojave i čovjeka kao pojedinačne pojave. Društvo pokriva opći, grupe posebni, a pojedinac individualni plan
ljudskog života. Zato je društvo opća, grupa posebna, a čovjek pojedinačna pojava. Ljudske grupe se razvijaju
tako što se iz braka razvija porodica, iz porodice rodbina, iz rodbine rod, iz roda bratstvo, iz bratstva pleme, iz
plemena narod, iz naroda nacija i rasa i konačno, iz svih njih, čovječanstvo.
Društveni moral - Pošto je moral samo primjenjena religija ili drugo agregatno stanje religije, to je i
društveni i pojedinačni moral nemoguć bez vjere u Boga. Moguća je i društvena dresura na temelju gvozdene
discipline i pozitivnih statuta, pravilnika i kućnih redova. Društveno ponašanje je ponašanje radi interesa,
koristi, dobiti, užitaka, izbjegavanja boli, neminovno i izvana iznuđeno, a moralno ponašanje je po savjesti u
slobodi. Društveno ponašanje je u ime sebičnosti, moralno je u ime Boga. Društveni moral počiva na regulama
dresure i izvanjske discipline, a moral počiva u ime Boga po nalogu savjesti u slobodi.
Društveni simboli - To su materijalizirani znaci unutrašnjih sadržaja koji vrše određeni pritisak i
funkciju integriranja i prinuđivanja na pripadnike društva u skladu s postojećim društvenim vrijednostima i
prilikama. Svaki simbol ima slojevito i višeznačno značenje. Svaka religija, umjetnost i kultura, služe se
simbolima.
Društvena struktura - Proučava: sastav društva, svojstva, karakteristike, osobenosti, bitne odrednice
društva, društvenih pojava, odnose među dijelovima i strukturnim elementima društva i njihova međusobna
prožimanja, djelovanja i utjecaje dijelova i strukturnih elemenata društva jednih na druge.
Društveno-teorijske discipline - One na pologu i temelju Objave, za vjernike, uz pomoć osjetila,

razuma i uma, služeći se komparacijom i analogijom, tretiraju sve dostupne čovjekove i društvene pojave,
procese, tokove, odnose i manifestacije. Te manifestacije ljudskog i društvenog su: govor, pismo, umjetnost,
320
kultura, politika, pravo, ustavi, zakoni, institucije, ustanove, države, civilizacije i sveukupna ljudska ostvarenja.
Država - Najkraća definicija kaže: Država je politička zajednica i teritorijalna organizacija, utemeljena i
određena ustavom i uređena zakonima koji sačinjavaju svi njeni stanovnici. U svim klasičnim teorijama, država
je u funkciji moralne ideje. Osnovni elementi države su: stanovništvo, vlast, ustav, zakoni i državne,
međunarodno priznate granice.
Duh Erosa - U mitologiji Eros (Amor) kao bog ljubavi prikazuje se sa lukom i strijelom. Kod Hesioda u
orfičkim teogonijama eros se prikazuje kao stvaralačko božanstvo i svjetski princip stvaralačkog života -
kozmogonijski Eros. U Platonovoj filozofiji eros je filozofijski nagon za spoznajom ideja. Kao što kod Jeremy
Benthama nad čovjekom vladaju dva gospodara: “priroda je stavila čovječanstvo pod dva suvremena
gospodara: boli i uživanje i samo nam oni označavaju šta ćemo činiti.,” tako po učenju Sigmunda Frojda nad
čovjekom vladaju instikt života, rađanja - Duh Erosa i instikt razaranja, uništavanja i smrt ili Duh Tanatosa.
Duh Tanatosa - Riječ Thanatos doslovce znači smrt. To je učenje o smrti i uništenju duše koje se
suprotstavlja naučavanju o besmrtnosti koje se naziva athanatizmom.
Duh - (grč. pneuma, nous, eter; lat. spiritus, animus; arap. rūh) kao psihološki pojam koji označava onaj
dio psihičkog života koji se očituje kao mišljenje, um i razum. Duhom se naziva i sam misaoni sadržaj. Upravo
po tome prelazi taj pojam i u ontologiju, gdje Hegel razlikuje subjektivni, objektivni i apsolutni duh. U Islamu
duh se naziva Rūh. Njega u čovjeka Allah direktno udahnjuje. Pošto Rūh pripada svijetu Emrullaha - Allahove
Odredbe, a ne svijetu fizičkog vidljivog stvaranja, koje ima rok trajanja, to Rūh po Islamu ne umire, nego se
nakon fizičke smrti rastavlja od tijela i nastavlja samo Allahu poznat život. Manifestacije Rūha, po Islamu, na
Dunjaluku su: savjest, snovi, sjećanje i pamćenje. Rūh ne umire i tu se Islam slaže sa athanatizmom.
Dunjaluk -“Dunja fani vel ahire baki - Dunjaluk je prolazan, a Ahiret je vječan” kaže Poslanik.
Dunjaluk je bliži, stvoreni, materijalni, fenomenalni, stvarnosni, prolazni svijet. To je vidljivi egzistencijalni
svijet poduprt zemljom i zakriljen nebom. Sav Dunjaluk je omeđen i uokviren u dvije tačke: Vrijeme i Prostor.
Zato vjernici nikada ne pretpostavljaju život na Ovom svijetu životu na Onom svijetu, jer je život na Ahiretu
(onom svijetu) boli i vječan je.
DŽ
Džamija - Mesdžid, hram za vjerske obrede i vjerski život u Islamu.
Džahil - Neznalica čije neznanje proizlazi iz kufra, širka i neoprostivih grijeha.
Džellat - Profesionalni izvršilac smrtne kazne po nalogu društva ili vlastitom hiru.
Džehennem - Allahova kazna na Ahiretu vatrom nevjernicima, politeistima i nepopravljivim

321
griješnicima.
Džemaat - Zajedničko klanjanje svih farzova, džumuue, dženaze, vitara i teravije uz Ramazan. Džemaat
je i zajednica muslimana kao dio ummeta.
Džennet - Allahova nagrada na Ahiretu vjernicima koji su ispunjavali Njegove Odredbe.
Džibrili-Emīn - Najveći i najčasniji među svim melekima, jer je njegova funkcija prenošenje Objava do
vjerovjesnika i poslanika.
Džihad - Aktivna permanentna odbrana u Islamu sebe od sebe, drugih od sebe i sebe od drugih.
Džinni - Nevidljiva duhovna bića stvorena od vatre. Od šejtana se razlikuju samo po tome što džinna
ima i vjernika i nevjernika.
Edeb - arapska riječ, izvorno de' bun, što znači običaj, navika, naravno, stari običaj predaka.Kasnije
zadobiva značenje ispravnog ponašanja i ophođenja. U proširenom značenju edeb označava pravila ponašanja i
znanja koja su potrebna za određene grupe ljudi u određenim situacijama. Na kraju, označava ukupnost znanja,
svojstava i sposobnosti u sferi ponašanja i ophođenja.
Edebijat - Vrsta književnosti koja ima za osnovni cilj da razvedru i raspoloži čitaoce i da im pruži poku
o ispravnom i lijepom ponašanju na lahak i zabavan način. To je ono što se u Evropi imenuje kao edukativna
književnost. Naime, u Islamu riječ edeb se odnosi na onu vrstu edukacije koja u sebi objedinjava obrazovanje -
te'alim i odgoj - terbijjet.
Edukativna književnost - Vrsta književnosti koja namjerno cilja da svojom fabulom izazove moralnu
poduku i poruku. Ona ima intenciju da kroz umjetničku formu izazove moralni preobražaj i katarzu -
pročišćenje duše kao što su Heleni pokušavali sa pisanjem i gledanjem tragedije, kao pozorišne predstave.
Ed-Dua - Dova, molba, izravno obraćanje Bogu za milost, pomoć i spas.
Edikt - Izreći, oglasiti: zakon, naredbu, ukaz vlasti, propis, zapovijed, naređenje, oglas, proglas,
obznana.
Egocentrizam - Stavljati i smatrati sebe za središte svijeta, svoditi sve na samog sebe i sve prosuđivati
sa svoga, ličnog stanovišta.
Egoizam - Sebičnost, samoljublje, sebeljublje, stavljanje ličnih interesa ispred općih interesa.
Egoist - Sebičnjak, samoživac, svesebica, sebirad.
322
Egzistencija - Opstanak neke stvari za razliku od njene biti ili esencije. U skolastičkoj filozofiji,
egzistencija je ozbiljenje ili aktueliziranje bilo koje biti, koja iz mogućnosti prelazi u zbiljnost. U filozofiji
egzistencije, egzistencija je osebujni način ljudskog opstanka ili bitak.
Egzemplar - Primjerak, uzorak, primjer, sve što je načinjeno po zajedničkom tipu.
Egzogamija - Zabrana ženidbe djevojke iz istog roda i plemena, odnosno obaveza ženidbe iz druge
sredine, odnosno roda i plemena.
Egzaltacija - Veliko uzbuđenje, zanos, zanesenost, ushićenost, duševna napetost.
Ekstremizam - Sklonost krajnjim mjerama, sredstvima, nazorima i pogledima.
Ekvilibrizam - Ravnoteža, jednakovažnost, vještina držanja ravnoteže.
Elohim - Nebeski, atribut za Jahvea u židovskoj zajednici.
Emotivistička etika - Svaka etička teorija koja na prvo mjesto stavlja emocije.
Empiristička etika - Svaka etička teorija koja na prvo mjesto stavlja iskustva i osjetila.
Empirijski - Znači iskustven, iskustvenog porijekla na temelju osjetila, u skladu s iskustvom, u

granicama iskustva.
Empirizam - Teorijsko-spoznajni pravac u filozofiji koji sveukupnost teorijske spoznaje i praktične

formiranosti čovjeka vodi iz iskustva.
Emr - Neopoziva Božija Naredba.
Emrullah - Izravna, neopoziva i bezuvjetna Božija Odredba koja se događa po principu Budi i to biva.
Te Odredbe se odnose i na svijet nevidljivih stvorenja.
Enanijjet - Faraonizam, kada čovjek sebe, umjesto Boga stavlja u središte svijeta i kada hoće da bude
mjera, kriterij i istina svih stvari i stvorenja.
Endogamija - Ženidba samo sa djevojkama iz vlastitog roda, plemena ili kaste.
Entropija - (okrećem, obraćam) Onaj dio energije koji se više ne može pretvoriti u rad i proizvodnju.
Enfus duše od nefs - duša.
Epistemologija - Teorija o znanostima, njihovim metodama i sistematici. To je spoznajno-teorijski

pravac koji hoće svu spoznaju da zasnuje na znanostima.
En-Nas - Društvo kao univerzalna, totalna, globalna i najopćenitija pojava, bilo kada, bilo gdje i bilo
koje.
Esencija - Bit, bivstvo, esencijalan, bitan.

323
Eshatologija - Učenje o krajnjem cilju svijeta i života, o posljednjim stvarima svijeta. Vjerovanje u
način života duše poslije smrti tijela. Vjerovanje u proživljenje na Onom svijetu i vjerovanje u Sudnji dan.
Eš-Šadej - Svevišnji, atribut za Jahvea u židovskoj tradiciji.
Eš' Arije - Učenje, škola u islamskoj doktrini koja zastupa stajalište da je ljudska sloboda ograničena i
da Bogu pripada izvorna i neograničena, a čovjeku i ljudima izvedena i ograničena moć.
Ešhuri hurumi - Četiri su mjeseca u islamskom kalendaru: Muharem, Redžeb, Zul-kade i Zul-hidždže
koji su časni i blagoslovljeni i u kojima su svaki sukobi zabranjeni.
Et-Takva - Prava čista i potpuna svijest o Allahu dž.š., bogobojaznost, izvršavanje Božijih zapovijedi i
Poslanikovih preporuka i čuvanje od zabrane i grijeha.
Etika - Moral je sastavni i nerazdvojivi dio svake religije. Nema žive etike bez Objave, po vjernicima.
Etika je zapravo ostvarena ili praktična religija. U sadržaj etike ili morala spadaju: moralne kategorije,
vrijednosti, vrline, principi, krijeposti, zakoni, načela i sudovi, kao što u pravo spadaju osnovne norme, ustavi,
zakoni, statuti, pravilnici, regule i sankcije. Bit etike kao praktične religije primjenjene u međuljudskim
odnosima i teorijske discipline unutar religije i filozofije jeste učenje o dobru i zlu. Ni vjernici, ni nevjernici, ni
politeisti ne spore postojanje i potrebu za etikom. Jedina razlika među njima se javlja oko izvora i porijekla
etike, oko sadržaja i njenog važenja i cilja. Za vjernike etika ima porijeklo izvan čovjeka u Objavi i religiji, a za
nevjernike etika ima porijeklo u čovjeku. Oko porijekla etike vjernici zastupaju heteronomno a ateisti
autonomno stajalište.
Etnocentrizam - Nazor i učenje koje svoju naciju stavlja u centar i središte svijeta.
Evropocentrizam - Nazor i učenje koje samo i isključivo Evropu stavlja u središte svijeta.
Eutanazija - Ubistvo iz samilosti i milosrđa neizlječivih bolesnika.
Evolucionizam - Podvrgavanje zakonima razvitka iz nižih u više vrste kroz prilagođavanje uvjetima
života i borbi za opstanak među vrstama u kojoj pobjeđuju i opstaju najsposobnije vrste.
Eudajmonistička etika - Etičko učenje o sreći i blaženstvu. Za svrhu, motiv i cilj etičkog djelovanja
ovo učenje postavlja sreću, blaženstvo i dobrobit bilo svoju bilo tuđu.
Fard - Stroga i neopoziva i bezuvjetna Božija Naredba i Dužnost bilo pojedincu ili zajednici.
Fardi ajn - Stroga, obligatna pojedinačna i nezamjenjiva Božija dužnost zdravom i punoljetnom, umno i
fizički sposobnom muslimanu.
324
Fardi kifaje - Stroga, obligatna grupna i nezamjenjiva Božija dužnost dijelu zajednice muslimana kao
npr. klanjati dženazu i čuvati vrijednost Islama.
Fanatizam - Strastvena predanost spojena s krajnjom netrpeljivošću prema drugim uvjerenjima,

zanesena revnost, luda zagrijanost i slijepa gorljivost.
Fantazija - Mašta U širem smislu sposobnost predočavanja, reprodukcije upamćenih osjetnih ali i
zamišljenih sadržaja.
Fahša - Označava škrtost ali i moralno nedolično i sramotno djelo.
Faraonizacija - Obogotvorenje čovjeka na taj način da mu se pripisuju Božiji atributi.
Fatalizam - Vjerovanje da je svako zbivanje u svijetu i svako ljudsko djelovanje unaprijed u potpunosti
određeno i prema tome neizbježno. Fatalizam svodi čovjeka na automat i isključuje njegovu slobodu,
mogućnost izbora i potrebu za razumom.
Feraiz - Nasljedno pravo u okviru šerijatskog prava.
Fetišizam - Vjerovanje u idole, u stvari, u materijalne predmete i posvećivanje njih.
Fetišizam novca - Vjerovanje u svetu i nadnaravnu moć novca u situaciji kada je novac istisnuo sve
robe kao razmjenske vrijednosti a on postao jedina razmjenska vrijednost a da u sebi nema nikakvu upotrebnu
vrijednost. Ne da novac posreduje među svim robovima nego i u međuljudskim odnosima.
Fetanet - Jedno od svojstava svakog Božijeg poslanika i vjerovjesnika prema kome su oni bili najumniji
i najrazumniji ljudi svog vremena.
Fikcija - Izmišljotina, nestvarnost, svjesno zamišljanje neke situacije uz pretpostavku da doista postoji,
iako je očita njena nestvarnost.
Fiktivan - Izmišljen, nestvaran, zasnovan na neutemeljenoj pretpostavci.
Fikh - Ius - Islamska pravna znanost ili jurisprudencija utemeljena na dva osnovna izvora Islama:
Kur’anu i Hadisu.
Filozofija - Dolazi od dvije riječi: philos - prijatelj i sophia - mudrost. Filozof je dakle, prijatelj
mudrosti. Kao najšira teorijsko-spoznajna i spekulativno-apstraktna disciplina ona pokušava svu stvarnost
iskazati mislima putem pojma, suda i zaključka.
Fitret - Urođena narav ili priroda u kojoj je stvoren svaki čovjek. Nakon stvaranja duša svakog čovjeka
priznala je Allaha kao Stvoritelja. Svakom čovjeku nakon rađanja, Allah dariva slobodu. Spoznaja Boga i
sloboda su urođena narav čovjeka.
Fitneluk - Sistemska, planska i ciljana smutnja među ljudima. Tu važi deviza: “Zavadi, pa vladaj!”
325
Ovakva smutnja je opasnija, veća i gora od pojedinačnog ubistva.
Frivolan - Isprazan, ništavan, malovrijedan, jadan, bijedan, lakomislen, neukusan, površan.
Fundamentalizam - Općenito osnov na kojemu se što temelji, na kojemu se može dalje graditi. Tako i
mišljenje mora imati svoj fundament. U okviru religija, najviše se na fundamentalizam poziva protestantizam u
kontekstu vraćanja izvorima religije i izravnom čitanju Biblije.
Gajb - Postojeći, istiniti, a nevidljivi, ljudskom umu, razumu, osjetilima i znanosti nedostupni svjetovi.
U gajb svjetove vjeruje se po Objavi i oni se ne spoznaju. U te svjetove spadaju: meleki, Rūh, Džennet,
Džehennem, džinni, šejtani, sudbina i Sudnji dan.
Galimatijas - Zbrka riječi, nerazumljiv govor, besmisao.
Gibet - Ogovaranje, klevetanje i olajavanje ljudi, najčešće u njihovom odsustvu. Govorenje o ljudima
ono što oni o sebi ne žele čuti.
Grijeh - Kršenje Božijih zakona i neispunjavanje Božijih naredbi. Grijeh je zaborav Boga, samozaborav
sebe, udaljavanje duše od sebe i kršenje Božijih, svojih, ljudskih i prirodnih prava.
Gnoseologija - Teorijsko-spoznajna disciplina (arap. me' arifa) unutar filozofije koja se bavi izvorom
spoznaje (osjetila, razum, um, intuicija, nadahnuće, prosvjetljenje), sadržajem spoznaje i granicama spoznaje.
“Moja je namjera da istražim porijeklo, izvjesnost i doseg ljudske spoznaje. “(Jon Locke). U teoriji spoznaje
važni su još i problem predmeta spoznaje i problem istine.
Guru - Vjeroučitelj u hinduizmu, često poštovan kao utjelovljenjenekog božanstva.
Hadd - Kazne u okviru šerijatskog kaznenog prava.
Hadis - Sve što je Muhammed a.s. u životu rekao u kontekstu vjere Islama. Hadis je inače drugi izvor
vjere Islama. Hadis je i lično ime u Bosni.
Haridžije - Jedan od prvih vjersko-političkih opozicionih pokreta u povijesti Islama. U vjerovanju su

pored, Akide - uvjerenja u srcu, Šehade - javnog očitovanja Kelime-i-šehadeta, osnovne formule Islama,
zagovarali su i Amel - dobra djela i islamsku praksu.
Halal - Od Boga dozvoljeno, dopušteno, slobodno, nije zabranjeno i griješno.
326
Haram - Od Boga zabranjeno, nedopušteno, griješno i neslobodno.
Hajrun - Jedno od šest naziva za dobro djelo. To je konkretno korisno djelo.
Hakk - Ima trostruko značenje. Prvo, jedno od 99 božijih imena. Drugo, osnovni naziv za Istinu koja je
izvor Pravde. Hakk je naziv za pravo koje izvire iz Pravde.
Halik - Stvoritelj, jedno od 99 Božijih imena.
Halk - Naziv za Božije stvorenje.
Hased - Zavidnost, jedna od sedam bolesti duše i srca po imami Gazaliji.
Hasenun - Jedan od šest naziva za dobro djelo. Hasenun znači i lijepo u estetskom smislu.
Hadždž - Peta praktična dužnost ili islamski šart religije Islama. Hadždž je odziv na Allahov poziv i
pojedinačna obligatna dužnost.
Hajz - Redovni mjesečni ženski ciklus. Tada žena ne može postiti i klanjati.
Hatietun - Greška, jedan od tri naziva za grijeh u Islamu.
Havva - Ime prve stvorene žene na svijetu. Ona je bila žena h. Adema.
Harizmatska vlast - Dar milosti, misli se od Boga. Ova vlast se zasniva isključivo na vjeri, a ne
zakonima, u izuzetna svojstva karizme. To je oblik vlasti koji ne poznaje nikakva pravila, racionalno i
tradicijski ustrojena. Ne postoje nikakve regule, ni razumni argumenti koji reguliraju odnos vođa - narod.
Halucinacija - Trabunjanje, buncanje, priviđenje ili pojava obmane sluha, vida, razuma, uma i govora
usljed poremećaja djelatnosti mozga; tobožnja apercepcija nečega što ne postoji.
Havra - ili sinagoga Hram, sakralni objekat za obrede i molitvu kod Židova.
Hedonizam - Svako učenje ili praksa za koga je trenutni pozitivni tjelesni užitak, naslada, ugoda,
najviša životna vrijednost.
Hedonistička etika - Svako etičko učenje i stajalište prema kojemu je momentalni tjelesni užitak,
naslada, ugoda ili strast najviša životna vrijednost, etički ideal i to predstavlja motiv, cilj i mjerilo etičkog
djelovanja.
Hedonist - Zastupnik i zagovornik hedonizma.
Heteroseksualan - Spolno naklonjen drugom spolu, normalno seksualan.
Hidžabeti Kabe - Čuvar kabe, svetog i časnog Hrama; sva briga o Kabi.
Hidajet - Slijeđenje Pravog puta, Siratul-mustekima na temelju Kur’ana i Sunneta.
327
Hira - Pećina na brdu En-Nur, jedan kilometar iznad Mekke, gdje je Poslanik primio prvu Objavu.
Hidžra - Univerzalni put, usud i sudbina svih Božijih poslanika i vjerovjesnika. Hidžra Muhammeda
a.s. je preseljenje njega i muslimana iz Mekke u Medinu u septembru 622. god. Događaj Hidžre muslimani su
uzeli za početak svoje ere.
Hipokrizija - Janusovština, munafikluk, zul-vedžhajn; dvoličnjak, licemjer, munafik, prijetvoran,

čovjek koji se pretvara, koji je u lice sladak, a iza leđa snuje nekome propast. Biti hipokrit jednako je biti
licemjer, janusovac i dvoličnjak.
Hilafet - To je univerzalno Božije povjerenje i pokoravanje stvorenih svjetova i stvorenja čovjeku od

Boga. U užem smislu, hilafet je oblik objedinjene vjerske, političke, državne i sveukupne vlasti u Islamu. Iza
hilafeta mora stajati volja, sloboda i interesi muslimana.
Homoseksualan - Protuprirodna spolna sklonost prema osobama istog spola. To je seksualni odnos
muškarca sa drugim muškarcem.
Hudejbija - Povijesno mjesto između Mekke i Medine na kome je Muhammed a.s., 628. god. ili 6.
godine po Hidžri s mekkanskim mušricima sklopio ugovor u šest tačaka. Ovim Ugovorom Poslanik i muslimani
su priznati od rodne Mekke, a najvažnija tačka je bila o desetogodišnjem primirju između muslimana i mušrika
iz Mekke.
Hurrijet - Sloboda i biti slobodan. To je pored punoljetstva i prave svijesti i pameti jedan od tri uvjeta
da bi se čovjek tretirao kao odgovorno biće u Islamu.
Homo artikularis - Definiranje i svođenje čovjeka kao bića sa jasnim, razgovjetnim govorom.
Homo artis - Definiranje i svođenje čovjeka na biće umjetnosti.
Homo civitatis - Definiranje i svođenje čovjeka na biće civilizacije.
Homo cogitas - Definiranje i svođenje čovjeka na biće misli i mišljenja.
Homo comunalis - Definiranje i svođenje čovjeka na biće egalitarne i u svemu jednake zajednice.
Homo eticus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće etike i morala.
Homo faber - Definiranje i svođenje čovjeka na biće rada i društvene proizvodnje.
Homo historicus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće povijesti.
Homo economicus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće ekonomije i privrede.
Homo cultus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće kulture.
Homo intelectus et Homo nus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće uma i pameti.
328
Homo ludens - Definiranje i svođenje čovjeka na biće igre i zabave.
Homo erotikus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće strasti i instikata.
Homo politikus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće politike ili političko biće.
Homo praksis - Definiranje i svođenje čovjeka na biće prakse.
Homo hedonicus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće užitka i zadovoljstva.
Homo religiozus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće vjere i religije.
Homo senzualis - Definiranje i svođenje čovjeka na biće pet osjetila.
Homo societas - Definiranje i svođenje čovjeka na biće društva i društvenih vrijednosti.
Homo sapiens (Homo racionalis) - Definiranje i svođenje čovjeka na razumno biće.
Homo utilitarus - Definiranje i svođenje čovjeka na biće interesa, koristi i pragmatičnosti.
Homo voluntas - Definiranje i svođenje čovjeka na biće volje i energije.
Horda - U teoriji evolucije i svakom učenju koje isključuje direktnu Božiju kreaciju čovjeka, horda ili
čopor je najprimitivniji oblik ljudskog društva u kome nije bilo ni podjele rada, ni bračnih zabrana ili incesta.To
je čopor ili rulja kao potpuno neorganizirana skupina. Zlatna horda ili Ulus je i vojno-administrativna jedinica
kod Mongola u doba Džingis kana.
Hubbi-Dunja - Nekritična, bolesna i izvan svake kontrole ljubav prema čarima, ljepotama, koristima,
interesima, dobitima, stvarima i predmetima ovog svijeta.
Hubbi-Džah - Nekritična, bolesna i izvan svake kontrole ljubav prema zvanjima, častima, titulama i
ovosvjetskoj slavi, veličini i ugledu.
Ibadet - Svjesni, slobodni, savjesni i namjerni osjećaj ovisnosti i robovanja Apsolutnom biću u koje se
vjeruje. Ta ovisnost i robovanje Allahu dž.š. ispoljava se kroz strah i nadu pred Apsolutnim bićem.
Ibermenš - (njem. über - nad, Mensch - čovjek) Učenje o Arijevcima, plemenitoj plavoj i čistoj rasi.
Idealizam - Nazor i učenje da je pravi bitak i osnova svega ideja ili misao, duh, mišljenje, svijest, Bog,
um, a da su materijalna i pojavna bića izvedena iz ideja.Objektivni idealizam utemeljuje taj idejni bitak kao
objektivnu zbilju i zbiljnost nezavisnu od čovjeka. Tako su po Platonu ideje vječne i nepromjenjive bīti i izvori
stvarnosti, a po Hegelu je Apsolutna ideja idejna i izvorna osnova svega. Subjektivni idealizam uči da je ljudska
svijest ono primarno, a stvarnost je onda idejna tvorba subjekta ili agregat osjeta. Za idealizam ideje su
329
primarne, one su osnova načela i principi svijeta.
Iblis - Lucifer, sotona, demon, šejtan koji je zauvijek od Boga proklet.
Ideja - Vidjeti, lik, izgled, lice, spoljašnjost; za Aristotela ideje su identične s pojmovima koji izražavaju
općenitost. Kod Kanta ideje su nužni pojmovi čistog uma. U Hegelovom sistemu ideja je apsolut koji se
dijalektički razvija.
Ideologija - Teorija i učenje o idejama. Ideologijom se označava i cjelokupni misaoni i duhovni život
jedne epohe. Politička doktrina sistemski razvijenih ideja. Svjesno ili nesvjesno idealiziranje ili prikrivanje
vlastitih interesa. Lažna, kriva, izopačena, fetišizirana svijest. Smatranje ideja pokretačima povijesnog razvitka.
Idolatrija, Fetišizam - Obožavanje, robovanje stvarima, predmetima i stvorenjima i posvećivanje

stvari, predmeta i stvorenja.
Ihsan - Karakter u osnovnom određenju; označava uvjereno i osvjedočeno robovanje Allahu, a to je

temelj ljudskog karaktera i praktičnog ponašanja. Ihsan je jedinstvo karakternih odlika i dužnosti. Iz ihsana se
razvija muhsin, čovjek tvrđava vjere, uvjerenja, etike, kulture, pravde, dobra, istine i bedem odbrane od
nevjerovanja, širka, nemorala, nekulture, zla, nepravde i laži. U etici karakter je moralno-etička strana čovjeka
koju odlikuju njegovi originalni vrijednosni sudovi i iskazi, a u biologiji, to je svaka izrazita fizička
prepoznatljiva osobina.
Ihtijar - U okviru učenja o djelomičnoj slobodnoj volji i mogućnosti slobodnog izbora, ihtijar je sloboda
i mogućnost izbora dobra. I u filozofiji postoji sloboda Od i sloboda Za. Izbor dobra je sloboda Za.
Ilhad - Ateizam, nevjerovanje, bezboštvo.
Ilm - Znanost, nauka, episteme, scientia.
Ifk - Svjesna, namjerna, ciljana, planirana i sistemska potvora. Najopasnija je politička potvora iza koje
stoji jedna država i društvo protiv druge države i društva.
Iftiraun - Svjesna, namjerna i ciljana lažna projekcija i konstrukcija.
Iman - Teizam, vjerovanje u Islamu u šest temelja vjere: Allaha, Meleke, Objave, poslanike, Sudnji dan
i Božije određenje. Iman podrazumijeva vjerovanje u Jedno Apsolutno, natprirodno i onostrano Biće, koje je
stvorilo, koje stvara i upravlja svim svjetovima.
Inercija - Trom, lijen, mlitav; svojstvo tijela da zadrži stanje mirovanja ili ravnomjernog pravolinijskog
kretanja dok ga neki vanjski uzrok ne izvede iz tog stanja.
Incest - Rodoskrvnuće, spolni odnos sa nedozvoljenim krvnim srodnikom.
Indeterminizam - Poricanje determinizma, učenje koje odbacuje opću zakonitost i uzročnu zavisnost u
330
prirodi i društvu. To je idealističko učenje koje priznaje apsolutnu slobodu, neomeđenost i neograničenost
ljudske volje i slobode izbora.
Individualizam - Učenje koje primarno naglašava značenje, ulogu, vrijednost i važnost individualnoga,;
važnost pojedinca spram općega. Pojedinac je zajednici, društvu i državi nadređen. On je ono primarno i
izvorno.
Individuum - Nedjeljiv, nerazdruživ, nedjeljivo pojedinačno biće. U društvu to je potpuno zatvorena

osoba za interakciju i komunikaciju. On misli da interakcijom gubi svu originalnost i suštinu.
Industrijsko društvo - Za razliku od militarističkog, po Spenseru, odlikuje se vladavinom prava i

pravnom državom, privatnom imovinom, višestranačkim životom i parlamentarnim sustavom.
Indžil Mubešširat - Evanđelje, Jevanđelje, Novi Zavjet, Radosna vijest; treća velika Božija Objava i
Knjiga objavljena Isa a.s., pretposljednjem Božijem poslaniku.
Institucija - Ustanova, zgrada, ured, prostor i mjesto gdje se odvija javni društveni, kulturni, politički,
državni život. Institucija čuva i stavlja norme u život.
Indukcija - To je logički postupak zaključivanja od pojedinačnih preko posedbnih iskustava i saznanja

na općenite spoznaje. Induktivna metoda polazi opd pojedinačnih preko posebnih do općih pojava u saznanju.
Indulgencija - Povelja o opraštanju grijeha (počinjenih i budućih) koju je za novac izdavala katolička
crkva u ime rimskog pape. Trgovina indulgencijama bila je izvor obogaćivanja Katoličke crkve i svećenika.
Zabrana indulgencije bio je jedan od glavnih zahtjeva Reformacije.
Insan - Ličnost, osoba, persona, čovjek.
Instikti - Nagoni, porivi, urođene sposobnosti, svojstvene svim stvorenjima. Kod ljudi, za razliku, od
ostalih bića, postoje urođeni i stečeni instikti.
Intelektus - Zbiljski mogući um i djelatni um i određujući um koji izvorno bez izvođenja razumije i
shvaća sve. Samo Bog po Kantu, misleći opaža i opažajući misli istovremeno, za razliku od ljudskog
diskurzivnog mišljenja.
Intuicija - Neposredno, izravno, direktno, unutrašnje gledanje, sagledavanje, viđenje, opažanje.

Neposredno sagledavanje cjeline jedne složene situacije. Kod Platona to je duhovno gledanje ideja. Kod Fichtea
intuicija je intelektualno opažanje, a za Kanta neposredno opažanje (napor).
Ireverzibilnost - Učenje da su društvene pojave neponovljive, nepovratne i da se mogu odvijati samo u

jednom pravcu.
Islam - Religija od Allaha i kod Allaha znači svjesnu, savjesnu, slobodnu, namjernu i ciljanu predanost i
331
pokornost Jednom Bogu. To je sveukupno životno držanje i ponašanje čovjeka uslovljeno vjerom u Allaha na
temelju Kur’ana. Islam je religija ili Din koju je Allah dž.š. objavljivao preko svojih poslanika i vjerovjesnika, a
u potpunosti je usavršio i kompletirao preko Muhammed a.s. Praktičnu stranu Islama čini pet praktičnih
dužnosti Islama.
Industrijska revolucija - Označava pojavu pronalaska parne mašine i prelazak sa manufakturno-

unikatne i pojedinačno-ručne na industrijsko-serijsku i objektivizirano-obezličenu proizvodnju. Industrijska
revolucija koja se javlja u Engleskoj u XVIII st. uvećava proizvodnju, razara sela i velike porodice, koncentriše
ljude u gradove i ruši neupitni autoritet oca.
Ironija - Učiniti smiješnim pod vidom odobravanja, kazivanje suprotno od onog što se misli. Ironija je
Sokratova metoda filozofiranja. U dijalogu nastaje obrat u kome se vidi ono što je u početku shvaćeno kao
pravo, postaje neodrživo. Tako se prividna istina kritizira imanentnom analizom i suprotnim sadržajem;
podsmijeh, poruga uopće, praviti se da se ne zna ono što se sigurno zna.
Ismun - Jedan od naziva za grijeh na arapskom jeziku.
Ispovjed - Po učenju kršćanstva, Isus je činom raspeća postigao kod Boga atribut spasitelja i iskupitelja
čovjeka i čovječanstva od grijeha. Isus to svoje pravo na Zemlji prenosi na Crkvu i svećenstvo. Kada kršćanski
vjernici dođu u Crkvu i pred svećenikom priznaju grijehe i ispovjede se, Crkva i svećenici ih oslobađaju i
praštaju od grijeha.
Israf - Pregonjenje, pretjerivanje, prelaženje mjere i granice.
Israfil ili El-Munadi - Melek koji će po Allahovoj odredbi puhnuti u rog ili sur. Kada prvi put puhne,
najaviće i označiti kraj svih stvorenih svjetova, a kada drugi put puhne, najaviće i označiti proživljenje i Sudnji
dan.
Istigfar - Poslije kajanja ili tewbe, muslimani se izravno, bez ikakvog posredovanja i posrednika
istigfarom obraćaju Bogu i traže oprost od grijeha. Kajanje - tewba i istigfar - traženje i moljenje za oprost,
isključuju posrednike i posredovanje u Islamu.
Išraku Billah - Pridruživanje Bogu sudruga sa nevjerovanjem u Boga - najteži grijeh.
Jemini gamus - Namjerna, svjesno-sistemska lažna zakletva.
Jezuiti - Članovi borbenog reda katoličke crkve “Družbe Isusove” koji je formiran na kraju 16. st. za
borbu protiv reformacije i koji su postali podrška papinstvu i odlikuju se najcrnjom reakcijom. U prenesenom
značenju licemjer, lukav, podmukao, vjeroloman čovjek. Za njih se vezuje izreka “Cilj opravdava sredstvo!”
332
Jevreji, Židovi - Abrahamovi potomci, semitski narod.
Jezuitizam - Jezuidska teorija, praksa, ponašanje i postupak.
Jewmul-Ahir - Posljednji dan ili posljednje vrijeme svih stvorenih svjetova i stvorenja, koji će nastati
kada melek El-Munādi (Israfil) prvi puta puhne u sūr ili rog.
Jewmul-B'as - Dan proživljenja ljudi, kada melek Israfil drugi put puhne u sūr.
Jewmul-Kijameh - Sudnji dan kada svi ljudi budu iskupljeni, stajali i pred Allahom dž.š. račun
polagali.
Kadā i Kader - Vjerovanje u praiskonsko Allahovo znanje i predodređenje svih događaja i zbivanja.
Kadā - Vjerovanje u vječnu Božiju Volju i Moć.
Kader - Vjerovanje u vječnu Božiju Mjeru i Odredbu.
Kahin - Svjesni, namjerni i lažni proricatelj sudbine ili događaja u budućnosti.
Kanihalizam - Ljudožderstvo, krvožedni ljudi, divljaštvo, nečovjestvo, antropofagija.
Kapela - Katolička crkvica, dio crkve ili zbor crkvenih pjevača.
Kaste - To su najzatvorenije i najnepokretnije horizontalne društvene grupe koje svoj nastanak, razlog
postojanja i status u svakom pogledu utemeljuju, definiraju, opravdavaju i objašnjavaju iz religijskog učenja. Po
Brahma hinduizma, kaste su nastale od pojedinih dijelova tijela Boga Brahme. Tako su brahmani - sveštenici
nastali od njegovih usta, kšatrije - ratnici nastali od ruku, vajšije - trgovci od bedara, a šudre (sudre) - sluge od
donjeg dijela nogu. U Vedama se peta kasta, parije - kasta nedodirljivih i ne spominje. Kaste se nazivaju varne.
Kasas - Kur’ansko kazivanje o prošlim narodima, sudbinama i vjerovjesnicima kao čista i neupitna
istina. Kasas je ustvari hijeropovijest ili povijest ranijih Božijih poslanika i njihovih naroda. Kasas je, kao
Božije kazivanje i svjedočenje, temelj Sīre ili povijesti za muslimane.
Katedrala - Stolna crkva sa sjedištem biskupa ili nadbiskupa. Glavna katolička crkva u jednom gradu.
Kod ortodoksa, to je saborna crkva ili bazilika.
Kathisis ili kateheza - Nauka kršćanske vjere uopće, kratko izlaganje kršćanskoga vjeronauka u obliku
pitanja i odgovora.
Kabiletun - Pleme, Kabailun - Plemena.
Kastinska endogamija - Ženidba i udaja samo unutar određene, svoje kaste.

333
Katarza - Etičko pročišćenje duše i smirenje čuvstva nakon gledanja tragedije u pozorištu. Prema
Aristotelovoj “Poetici” umjetničko djelo, drama posebno, izaziva kod gledalaca osjećaje (afekte) sažaljenja i
straha te ih oslobađa od tog stanja. Time se čovjek uzdiže iznad egoizma. U misticizmu katarza znači
oslobođenje od grijeha.
Katlun-Nefs - Svjesno, namjerno, planirano i ciljano ubistvo nevine, ni krive ni dužne osobe.
Kauzalitet - Učenje o neumitnim uzročno-posljedičnim vezama i odnosima, prema kome je svaka

pojava i posljedica izazvana nužnim i neumitnim uzrokom. Učenje o kauzalitetu i Bogu kao nepokretnom
Pokretaču svih pojava i procesa razvio je Aristotel. Kauzalitet u mnogostrukim oblicima prožima sve pojave u
prirodnoj i donekle u društvenoj stvarnosti u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi među pojedinim pojavama.
Kauzalni zakon - Princip kauzaliteta kazuje da svaka, posebno prirodna pojava, promjena, događaj ima
svoj uzrok, da se pojave u stvarnosti odvijaju u obliku kauzaliteta. Bez kauzalnog zakona, svijet i život ostali bi
za čovjeka haotični i neshvatljivi, a znanstvena spoznaja nemoguća. Otkriti uzrok pojave znači shvatiti skup
bitnih uslova koji izazivaju nastanak, promjenu ili nestanak neke pojave u prirodi i društvu.
Kapitalističko društvo - Za Maxa Webera je izuzetna i jedinstvena pojava u povijesti, zato što nikada
nije postojalo društveno uređenje i sistem sličan njemu. To je zato što je duh kapitalizma, proizašao iz
protestanske etike, nije više svojstvo pojedinca, nego čitave grupe ljudi. Tek kada se taj kapitalističkiduh udruži
sa kapitalističkom organizacijom privrednog i ekonomskog života, dobiva se slika modernog kapitalizma.
Kapitalistička privreda je najviši i najsavršeniji oblik racionalne organizacije privrednog života. Taj duh je
najviši i najčistiji izraz ekonomskog racionalizma
Kavmijj - Nacija - Predstavlja posljednju, najrazuđeniju, najrazvijeniju i najorganiziraniju krvno-

srodničku grupu i zajednicu. Odlike nacije su: svijest o svojoj posebnosti, identitet, religija, jezik, kultura,
običaji, tradicija, težnja da se živi zajedno. To je zajednica povijesne sudbine, kontinuiteta memorije i iste
državne teritorije.
Kavlul-lagv - Šupalj, prazan, besmislen, beskoristan i besadržajan govor.
Kavluz-zur - Neistinit, lažan govor.
Kelime Božija - Objava od nekoliko riječi ili rečenica.
Kefareti jemin - Fikhsko-pravna kazna za svjesno-namjernu lažnu zakletvu.
Kesb - Čovjekova volja i djela su izvedena i od Boga darovana.
Kibur - Oholost, nadmenost, gordost, umišljenost, jedna od sedam bolesti duše i srca.
Kip, idol - Materijalni predmet obožavanja.
334
Kipovi - Materijalni predmeti i stvari obožavanja.
Kist - Pravednost i pravičnost u međuljudskim odnosima na temelju Božije Pravde.
Kitab - Božija knjiga kao Božija Objava.
Kitabi - Božije knjige ili Objave.
Kibla (Kaba, Bejtullah) - Strana svijeta prema kojoj se okreću svi muslimani kada klanjaju namaz.
Kibla je, inače, prva kuća (hram) sagrađena u ime Allaha po njegovoj Odredbi.
Kisās - U Tori recipročna pravda ili poravnanje prema kome se kažnjava glava za glavu, oko za oko,
prst za prst, uho za uho, zub za zub.
Klasika - Starogrčka i starorimska književnost i umjetnost.U modernom vremenu to su sva dijela što su
ih napisali ili izradili autori kojima se priznaje svjetska vrijednost.
Koegzistencija - Na temelju priznanja život u ravnopravnosti onih koji su međusobno različiti a nisu ni
jednaki ni suprotni jedni drugima. Druga dva odnosa u kojima ljudi žive, asimilacija i dominacija, sa stajališta
ljudskosti su neprihvatljivi.
Kohezija - Biti svezan, povezan, unutrašnja snaga ili vanjska sila koja djeluje na ljude (religija, etika,
kultura, vrijednosti, interesi) držeći ih na okupu.
Koncept - Nacrt pismenog sastava ili govora. Nedotjerani osnovni nacrt, prvotna predodžba, glavna
misao i osnovna ideja nekog projekta.
Konzervatizam - Privrženost očuvanju starih ili reuspostavljanju drevnih nazora i običaja, zazor i
suzdržanost prema svim novotarijama, protivljenje svemu što je novo i moderno, straomodnost, čuvanje starog
a protivljenje novom poretku.
Konfučionizam - Pored taoizma i budhizma jedna je od tri velike religije na tlu Kine, koja se veže za
Konfučija koji je živio u 6. st. prije milada ili nove ere. Ni konfučionizam ni taoizam nisu monoteističke religije
s Bogom u središtu kao što su to Judaizam, Kršćanstvo ili Islam. Velika tema ove religije je o Volji Neba ili
neprestana briga za dobro ljudi. Osnova Konfučijeva učenja jeste ideja ljudskosti - Jen. Kao što je samilost
najveća budistička, ljubav kršćanska, dobro, istina i pravda, najveće islamske vrline, tako je ljudskost ili
čovječnost najveća vrlina konfučionizma. Konfučije sve odnose svodi na pet glavnih: odnos između vladara i
podanika, odnos između oca i sina, muža i žene, starijeg i mlađeg i odnose između prijatelja.
Kolaterali - Pobočna linija u krvnom srodstvu.
Kršćanstvo, Hrišćanstvo - Jedna od najpoznatijih i najglavnijih svjetskih religija. To je religija koja se

veže za Isa a.s. ili Isusa koji je živio u 1. st. n.e. Osnovno učenje kršćanstva u okviru trinitarne teologije svodi se
335
na vjerovanje u trojedinog Boga ili jednog Boga na nači trojice u Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha svetoga.
Isus kao Božiji sin prekida lanac tzv. “Istočnog grijeha” koji se lančano prenosio, a svojim samožrtvovanjem,
raspećem, uskrsnućem i uzašašćem na nebo, njega Bog dariva da on postaje Spasitelj i Iskupitelj ljudskog roda
od grijeha. On to svoje pravo prenosi na Crkvu i svećenike i Crkva putem ispovijedi ili indulgencija prije
Božijeg sudnjeg dana ljudima, naravno, kršćanima prašta i oslobađa ih od grijeha. Vrhovni moralni cilj
kršćanstva je ljubav.
Kršćani, Hrišćani - Svi religijski sljedbenici i pristalice krišćanstva i hrišćanstva.
Kudusi-šerif, Davidov grad - Druga dva naziva za Jerusalim.
Kufr - Ima dva osnovna značenja: prvo, nevjerovanje u Boga i drugo, negiranje i pokrivanje Božijih
dokaza i znamenja.
Kur’an - Po učenju Islama, posljednja i univerzalnaBožija Objava objavljena i obznanjena svim ljudima
i svim svjetovima do Sudnjeg dana preko poslanika Muhammeda a.s. Objavljen je na arapskom jeziku u toku 23
godine u Mekki i Medini. Kur’an je osnovni i neopozivi Izvor vjere Islama i života organizirana po njemu.
Kur’an je nestvorena objavljena Božija riječ.
Kvalitet - Vrednota, odlika, značaj, koji ima dobre osobine.
Kvantitet - Količina, iznos, veličina, množina.
Kultura - Ima trostruko značenje: u odnosu na Boga, u odnosu na prirodu, u odnosu na ljude. Latinska
riječ kultus zmači obožavanje ili ibadet. U religijskom smislu glagol colere znači posebno štovati, diviti se
Bogu, robovati Bogu i biti ovisan o Bogu. U odnosu na ljude to znači poštovati ljude i brinuti se o njima, a u
odnosu na prirodu zemlju obrađivati, odnosno kultivirati.Dakle, u bitnom smislu, kultura počiva na robovanju
Bogu, na zabranama i ispravnom odnosu prema prirodi, čovjeku, ljudima i svim stvorenjima. Sa stajališta
čovjeka to je najviši izraz čovjekovog duhovnog, unutar njega nastalog učinka i ostvarivanje humanih
vrednotau čovjeku, ljudima i njihovim djelima.
Kurban - Sve religije u svome učenju i praksi imaju žrtvu i žrtvovanje. Obredna žrtvasimbolizira i
poručuje da je čitav život jedan napor i izazov. Klanje kurbana (životinje) u islamu ima nekoliko značenja.
Prvo, to je slijeđenje i promicanje tradicije Ibrahima a.s.Drugo, kurban kao obredna žrtva približava čovjeka i
ljude njihovom Stvoritelju. Treće, klanjem hajvana (životinje), kurbana u ime Allaha dž.š., za dobro vjere i na
korist ljudi (kurbansko meso se jede) zamjenjuje se drevna semitska paganska tradicija klanja insana (najstarijeg
sina) u ime božanstva hajvana na štetu roditelja i djeteta, a ni na čiju korist.
336
Labilan - Pojam u psihologiji kao oznaka za čovjeka nestabilnih čuvstava i rapoloženja koja se naglo
mijenjaju.
Laicizam - Posvjetovljenje, posvjetovnjačenje, odstranjenje vjerskog karaktera iz javnog života.

Laicizaciji i sekularizaciji države i politike bitno doprinosi Hobs sa učenjem da država nije ni božanska ni
natprirodna tvorevina, nego isključivo ljudsko djelo. Laicizam i sekularizam potiskuju religiju i religijske
vrijednosti sa javne u privatnu sferu života i svode ih na slobodu svijesti.
Laž - To je tvrdnja suprotna istini koja se iznosi s namjerom da se drugi dovede u zabludu. Lažac svojim
iskazom ima namjeru da obmanjuje ljude.
Legalan - Zakonit, po zakonu. Neka je radnja i neko djelo legalno ako odgovara zakonu, s njim se
podudara, ne krši zakon. S etičkog stajališta legalna je radnja minimum ljudskog (moralnog), jer se naprosto
pokorava posrojećem zakonu (pozitivnom pravu, običaju, tradiciji, općeusvojenim navikama, postojećim
društvenim odnosima, prirodnim zakonima) i ostaje u njegovim granicama.
Legalitet - Zakonitost, podudaranje neke radnje sa zakonom, za razliku od moraliteta. Ovu razliku čini
Kant određujući legalitet kao puko podudaranje ili nepodudaranje neke radnje sa zakonom, bez obzira na njen
motiv, dok je moralna radnja ona, u kojoj je ideja dužnosti istovremeno jedini njezin pokretač (motiv, odredbeni
razlog volje).
Lejletu-l-Kadr - Noć početka objave Kur’ana, u mjesecu Ramazanu 610. god. na brdu En-Nur u pećini
Hīra. Zbog toga je ona, po Kur’anu i Hadisu, vrednija od hiljadu mjeseci.
Lewhi-Mahfūz - Ploča pomno čuvana, samo Allahu poznata, na kojoj su pohranjene sve objave, tako da
su neuništive i neizbrisive. Nad Lewhi-Mahfūzom Allah stalno bdije.
Lezbijstvo - Ženski homoseksualizam, nazvan po grčkom otoku Lezbu gdje je živjela pjesnikinja Sapfa
koju su protivnici objeđivali za ljubav prema ženama.
Libasu-l-Džism - Izvanjska tjelesna odjeća, ukras i zaštita kojom se pokriva, zaogrče, štiti i ukrašava
tijelo.
Libasu-l-Takva - Unutrašnja odjeća, takvaluk, bogobojaznost, potpuna svijest o Bogu, kojom se

ukrašava, brani, zaštićuje i uljepšava duša.
Licemjerje - Prijetvornost, dvoličnost, janusovstvo, hipokrizija, munafikluk.
Lihva - Zelenaštvo, kamata, rentijerstvo.
Li - Ceremonijal, ritual i dobri običaji kodificirani u “Li-kingu,” jednoj od pet knjiga Konfučijevog
učenja. Konfučije definira Li kao dovođenje u red ljudi i stvari.
337
Logika - Teorijsko-spoznajna disciplina koja proučava oblike, forme i principe valjane, ispravne veze
misli i različite metode, postupke i načine spoznaje. Dakle, logika proučava oblike valjane i pravilne misli i
mišljenja i metode teorijske spoznaje.
Lucifer - Vođa đavola, šef pakla, vrag demon.
Luciferizam - Satanizam, dijabolizam.
Linearna ili progresivna teorija društva i države - je novum iza humanizma i renesanse. Klasična
teorija ne poznaje ideju neprestanog i neumitnog progresa i razvoja na principima nauke, tehnike, pobjedi uma i
razuma, na samokretanju i samonapredovanju svjetskog duha, ideja, misli, uma, razuma ili na neprestanom i
neumitnom razvoju materijalnih proizvodnih snaga i društvene proizvodnje. Takvu optimističku ideju o
neprestanom razvoju ljudstva podjednako zastupaju idealisti Sen-Simon, Volter, Hegel i materijalisti Marx i
Engels. Ideja progresa, napretka i neumitnog linearnog razvoja za njih nije sporna nego su samo različite tačke i
uporišta sa kojih taj napredak kreće.
LJ
Ljudi - Općenito čovječanstvo. U svakom vremenu, svakoj državi, društvu i zajednici žive u jednom od
tri odnosa: koegzistenciji, dominaciji ili asimilaciji. Sa stajališta čovjeka i ljudi jedino je prihvatljiva
koegzistencija.
Magi - Vrači, čarobnjaci, gurui.
Magija - To je religija mita. Magija (sihr) je skup tajanstvenih radnji, riječi ili postupaka pomoću kojih
mag (sihr) ili čarobnjak želi utjecati na prirodni tok stvari, mijenjati ih, podešavati ih, a također i njihov
kauzalitet nužne-uzročno-posljedične veze i odnose usklađivati sa svojim željama. Mag hoće da umjesto Boga,
bude stvoritelj, zakonodavac, izazivač i promjenitelj sudbine a u to i ljude uvjerava, navodi i zavodi. Magija
znači i čarobnjaštvo, čudotvorstvo, bajanje, vradžbine, proricanje, gatanje.
Mahabharatra i Ramajana - Dva najznačajnija i najpoznatija epa Indijaca i dva vjerska izvora u
Budhizmu. Mahabharata ima 90.000 strofa, a Ramajana 24.000 strofa.
Mahmurluk - Stanje i raspoloženje čovjeka poslije dugog konzumiranja alkohola kada se trijezni.
Makrosociologija - Prema Žorž Gurviču, proučava i sagledava društvo kao globalnu, totalnu i opću
pojavu. Globalno društvo kao najveća jedinica susreće se u pravnoj, društvenoj, ekonomskoj i političkoj ravni.
338
Do sada se u historiji razvilo deset tipova globalnih društava od kojih su šest predhistorijska neprometejska i u
kojima intervencija ljudske volje ne postoji.
Maksi - (lat. maximus - najveći) Pojam u modi najnovijeg vremena označava najdužu nošnju.
Manastir - Samostan, kloštar, sakralni objekat u kome žive monasi ili monarhije.
Manihejstvo - Učenje Manija, iransko-babilonskog mudraca iz 3. st. n.e., koji teži da učenje “triju otaca
ispravnosti” - Zarathustre, Budhe i Krista upotpuni u jedinstven gnostički sistem. Iz iranskog mazdeizma svoga
vremena preuzima dualistički princip dobra i zla, svjetla i tame. Vrhovno božanstvo posjeduje tri epiteta:
svjetlost, moć i mudrost. Razvija ideju spasenja pomoću znanja i spoznaje - gnose. S budizmom prihvata
zajednički kult buđenja, po strogom asketizmu i vegetarijanstvu, ali i posebnoj nježnosti prema biljkama. U
kršćanstvu, uz Krista, Mani samo priznaje svetog Pavla.
Manija - Duševni poremećaj.
Mantika - Vještina proricanja, vračanja, gatanja.
Mantis - Prorok
Marksizam - Teorijsko-spoznajni pravac koji razvija doktrinu da svijet i život nisu ništa drugo nego
samonastanak, samorazvoj i samokretanje materijalnih prozivodnih snaga. Te materijalne proizvodne snage se
neprestano kreću, neumitno i neprekidno razvijaju u okviru određenih proizvodnih ili produkcionih odnosa kao
najbitnijih odnosa iz kojih se razvijaju i nastaju svi drugi odnosi i oblici svijesti. Kada proizvodni odnosi
postanu uski i tijesni kao okvir za razvoj materijalnih proizvodnih snaga, oni pucaju i mijenjaju se. Tako
nastaje: robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i konačno komunizam kao cilj i svrha (teleolos, cijele povijesti)
zato što jedino u komunizmu nema nikakve suprotnosti između materijalno-proizvodnih snaga i proizvodnih
odnosa, niti ima eksploatacije čovjeka nad čovjekom, nejednakosti i klasnog društva. To se postiže ukidanjem
privatnog vlasništva, klasnih razlika, klasnih borbi i suprotnosti između materijalno-proizvodnih snaga i
proizvodnih odnosa u komunizmu. Priroda je ta koja putem evolucije, rada i čovjekove društvene prakse stvara
čovjeka. Marksisti su po osnovnom ontološkom određenju materijalisti, po idejnom određenju ateisti, a u
poimanju nastanka svijeta evolucionisti, s tim što teoriji evolucije pridodaju rad i društvenu praksu. Materijalne
proizvodne snage i klasne borbe, usljed privatnog vlasništva su nosioci povijesnog razvoja.
Materijalizam - Teorijsko-spoznajni pogled koji uči da je Bitak materijalan, materija primarna,

praizvorna, bitna i osnovna, a ideja i mišljenje su sekundarni. Materijalisti zastupaju stajalište da je materija
vječna, nestvorena, neuništiva. Kao takva ona se ne može ni stvoriti ni uništiti već samo može mijenjati oblike.
Religija tvrdi da je Bog stvorio prirodu, materiju, svemir, univerzum, sve svjetove i stvorenja, da ih On održava
i daje im vrijeme, rok i određuje svrhu. Samo je Bog vječan a priroda i sve stvoreno, a nema ništa i niko osim
Boga da nije stvoren, su prolazni.
339
Materijalisti - Zastupnici i sljedbenici materijalizma kao izvora i osnove svijeta.
Matrijarhat - Učenje da je u prvoj rodovsko-plemenskoj formi društva žena upravljala životom

zajednice i da je porijeklo krvnih srodnika vodilo po ženi a ne muškarcu.
Mazdeizam - Ta riječ potiče od staroiranske riječi mazdao - sveznajući. To je vjera starih Medijaca,
Parsa, Baktrijaca i Iranaca. Sinonim za mazdeizam je zoroastrizam. Zaratustrin nauk se zadržao u svetom tekstu
Avesti. Zaratustra se borio protiv staroiranskog politeizma i narodne politeističke religije i u centar vjerovanja
stavlja Ahura Mazdu (Ormuzda) - mudrog gospodara - boga stvoritelja i pokretača svijeta. Zadržavši samo kult
vrhovnog božanstva Ahura Mazde, Zaratustra je zagovarao i naučavao monoteizam, jer je u najstarijoj fazi
mazdeizma princip zla - Ahriman nije božanstvo, nego samo zao duh podložan i pokoran Ormuzdu. Što se tiče
hramova i obreda vatra je bila i ostala središte zoroastrijanskih obreda i bogoslužja od najranijih vremena do
danas. To je religija ognjenih ili vatrenih hramova. To je religija bez posrednika i posredništva. Glavni moralni
zavjet mazdeizma je misliti, govoriti i činiti dobro.
Mazohizam - Spolna abnormalnost, kada čovjek spolno uživa samo ako trpi boli i zlostavljanja svoga
partnera.
Me'arūfun - Općepriznato i općespozanto dobro. Jedan od šest naziva za dobro.
Medi - Pojam u modi najnovijeg vremena, označava nošnju srednje, ni kratke ni duge dužine.
Medinska povelja - Poslanikova Medinska povelja ili Medinski ustav je prvi pravi, konzistentni i
konzekventni ustav na svijetu. Sastoji se od 52 člana, od kojih se 25 odnosi na muslimane, a preostalih 27 na
sve ostale stanovnike - građane Medine. Taj ustav, kao i svaki ustav, regulira osnovna opća, posebna i
pojedinačna prava, obaveze i dužnosti.
Medina - (Jesrib kako se zvala prije dolaska Muhammeda a.s.) Grad 416 km udaljen od Mekke na
sjeveroistoku u kome je ukopano mubarek tijelo Muhammeda a.s. U Medini je Poslanikova džamija druga po
značaju u svijetu Islama, iza Mesdžidu-l-harama u Mekki. Medina je bila prva prijestolnica ili glavni grad u
povijesti Islama i muslimana.
Medžnūn - Ova riječ ima trostruko značenje: obdžinjen i opčinjen, zaljubljen izvan svake kontrole i lud.
Mejsir - Kocka, hazardna igra.
Mekruh - Pokuđena i neproporučena djela i sve ono što je suprotno Poslanikovu Sunnetu.
Mekka, Bekka ili Ummul-Kura - Grad u Arabiji u kome se nalazi Kaba, njegov harem.
Mesdžidu-l-haram - Unutar Mesdžidu-l-harama nalaze se vrelo Zemzem, Saffa i Merva.
Meleki - Nevidljiva, duhovna, razumna bića koja je Allah stvorio od nūra (svjetlosti) i odredio im
340
posebno velike i časne dužnosti. Da bi te dužnosti mogli obavljati, Allah im je podario veliku moć, znanje i
sposobnost. Za razliku od ljudi, oni nikada Allahu poslušnost ne otkazuju. Pripadaju višem duhovnom redu
stvari.
Mekteb - Muslimanski sakralni objekat za bogosluženje bez minareta.
Mesdžid - Džamija, hram, sakralni objekat za bogosluženje u Islamu sa minaretom, mihrabom i

minberom.
Mendub - Od Poslanika preporučeno djelo vrijedno pažnje.
Menasici - Obredi, rituali
Mensikun - Obred ili ritual
Mentalitet (misaoni) - Označava globalni duhovni lik pojedinca, češće zajednice i njiove opće psihičko
ustrojstvo.
Metafizika - Teorijsko-spoznajna disciplina (unutar filozofije) koja pokušava doseći i spoznati principe
Bitka, prvih stvari, prve stvarnosti, svijet onostranog, nadnaravnog, nadiskustvenog i transcendentalnog
postojanja. Ta disciplina dobila je ime po Aristotelovom djelu “Metafizika.”
Metod - Put i način koji se postiže osnovni cilj i svrha nauke - naučno saznanje i naučna spoznaja. Kao
takav, on obuhvata sva logička pravila i logičke kriterije koje primjenjuje nauka uopće. Nauka prvo istražuje
pojedinačne, zatim posebne, te konačno opće pojave. To je metoda indukcije. Filozofija kreće od općeg preko
posebnog do pojedinačnog fenomena. To je metoda dedukcije.
Mezhebi - Pravne škole (hanefije, šafije, malikije i hanbelije) u šerijatskom pravu.
Mezoit - Srednje kameno doba prema učenju i teorije evolucije i materijalista.
Meveddet - Prirodna i zdrava ljubav, posebno između muškarca i žene.
Mini - Pojam u modi najnovijeg vremena, označava najkraću moguću nošnju.
Millet - Bilo koja i čija religijska sljedba, konfesija ili crkvena zajednica i organizacija u kršćanstvu.
Mirādž - Poslije Kur’ana, druga najveća mudžiza Muhammeda a.s. To je najveće duhovno, vjersko i
moralno uzdignuće jednog čovjeka i vjernika uopće koje je postigao Muhammed a.s. na Mirādžu u susretu sa
Allahom dž.š., otprilike na godinu dana prije Hidžre. Iako Muhammed a.s. na Mirādžu nije vidio Allaha dž.š.,
jer je to čovjeku nemoguće, iapk niko nije bio tako blizu Allahu kao on na Mirādžu. On je na Mirādžu
razgovarao sa Allahom i vidio svjetove gajba i ljudske sudbine. Na Mirādžu je bilo cjelokupno Poslanikovo
biće.
Mīsāk, ahd, vasijjet - Iskonska neizmjenjiva i nezamjenjiva Božija predaja, baština i tradicija ljudima.
341
Mit - Priča, bajka, legenda kojoj se pridaje sveti značaj. Mit govori o svetim licima i junacima, o
porijeklu svih stvari, kako je svijet nastao iz haosa u kosmos, kako se nastanio ljudima, kako su smrtnici postali
besmrtnici. Mit govori o nastanku bogova. Mitovi igraju središnju ulogu u ateističkim i politeističkim društvima
koja su odbacila Objavu. Sa stajališta Islama, mit je šejtanova objava.
Monoteizam - Tevhid, jednoboštvo, vjerovanje samo i isljučivo u Jednog Boga.
Monarhija - Vladavina najboljeg sa najvećom vrlinom po zakonu Aristotela.
Monogamija - Jednoženstvo, dozvoljeni brak samo sa jednom ženom u isto vrijeme.
Morfološka baza društva - Za Dirkema obuhvata sve ono što se odnosi na demografiju i geografiju
seoskih i gradskih centara.
Motiv - Poticajni razlog, povod, pobuda za neko djelovanje, misao vodilja, kretnja duše za nešto.
Muamelat - Građansko pravo i građansko-pravno-poslovni odnosi u šerijatskom pravu.
Muhaddis - Učenjak i poznavalac Hadisa. Stručnjak i znalac za Hadis. Kao Poslanikov govor i riječ,
Hadis je drugi izvor vjere Islama.
Mukellef - Sa stajališta Šerijjata i po kriterijama Šerijjata punoljetna i za sve vjerske propise i dužnosti
obavezujuća i sposobna osoba.
Moralni sud - To je vrijednosni sud u Etici, utemeljen na Furkanu iz Kur’ana i na savjesti u duši, na
temelju kojeg čovjek vrednuje i ocjenjuje svoje ili bilo čija djela, riječi i postupke, ponašanje, karakter i držanje
u određenoj situaciji.
Mutatis Mutandis - Neka se promijeni ono što se nužno mora promijeniti.
Moralna norma - Apriorni zakon u čovjeku ili pravilo ponašanja koje važi za čovjeka pojedinca.
Poštivanje moralne norme ili apriornog zakona u sebi uvjet je za moralnu valjanost čovjekovih postupaka.
Munakehat - Bračno-porodično pravo unutar šerijatskog prava.
Mundijal - Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Do sada je bilo 17 svjetskih fudbalskih prvenstva.
Munker - Općespoznato zlo, ružno, nevaljalo i nemoralno djelo.
Murailuk - Prijetvornost, lažno prikazivanje i pokazivanje, lažno namješteno ponašanje.
Muraija - Čovjek lažno-licitiranog i transparentnog ponašanja. Glumac pred ljudima.
Mustehab - Od Poslanika poželjno i nafila - dragovoljno zasluženo djelo.
Mulhidi - Ateisti, nevjernici.
Mu'mini - Svi ljudi koji u srcima vjeruju u Allaha i Imānske šarte.

342
Muslimani - Svi ljudi koji su potpuno svjesno, slobodno i namjerno predani i pokorni Allahu po
Njegovoj Objavi i Poslanikovom Sunnetu.
Mušrici - Politeisti, mnogobošci, idolopoklonici.
Muvehhidi - Monoteisti, jednobošci.
Mu’džize - Natprirodna, istinita, samo Allahovim poslanicima darovana djela, radnje i odlike, isključivo
u svrhu svjedočenja njihovih poslanstava.
Mushaf - Zbirka u koju je sabran, zapisan i sačuvan Kur’an.
Musliman - Svaki čovjek koji je potpuno svjesno, slobodno i namjerno predan i pokoran Allahu po
Njegovoj Objavi i Poslanikovom Sunnetu.
Mutevatir Hadis - Najvrednija i po stepenu pozdanosti najsigurnija vrsta hadisa, hadis koji prenosi
toliki broj ljudi u svakoj generaciji da ga niko ne može dovesti u pitanje.
Mu’tezilije - Racionalistička škola i učenje unutar Ilmul-Kelama ili islamske dogmatike koja je
zagovarala potpunu slobodu čovjekove volje, slobode izbora, čovjekovu punu odgovornost za rezultate i
posljedice svih djela, razum kao glavni izvor i kriterij ljudske spoznaje i koji su poricali postojanje Božijih
svojstava.
Nafaka - Opskrba koju Allah dariva ljudima. On je jedini izvor nafake, i ljudi stvorene svjetove mogu
samo prerađivati.
Nadnaravno - Nadiskustveno, nadrazumno, nadumno, nadmisaono, ono strano, nadčulno,

transcendentalno Biće ili svijet.
Nafila - Dobrovoljna, poželjna radnja, posao, obredi, molitve, post.
Namaz - Prvi i osnovni obred Islama. Kod nas neki za namaz kažu i molitva što je pogrešno, jer je
molitva samo i isključivo dova Bogu, a namaz je više od toga.
Načelo zakonitosti - Prvi zastupa Hasan Kafija Prušćak da se krivica mora dokazati u sudskom
postupku. Tome pridodaje četiri temelja mudrosti za uređenje države i uspostavljanje pravnog reda i poretka. To
su: pravda i dobra politika, princip dogovaranja i savjetovanja sa narodom o državnim pitanjima i poslovima.
Šūra, organizacija, uređenje, naoružanje i uvježbanost vojske i moralno-politička organizacija u vojsci.
Naturalistička teorija - Presudan značaj u nastanku i razvoju društvenih pojava pridaje izvjesnim
faktorima: mehanici, geografiji, demografiji, biologiji, evoluciji, a rasistička učenja o boji kože. Naturalistička
343
teorija presudan značaj daje prirodi i biologiji.
Naturalistički smjer u etici - To je učenje koje moralne fenomene, vrednote, principe, načela, moralne
sudove, norme i zakone pokušava zasnovati na prirodi i prirodnim zakonima. Po učenju naturalizma, priroda je
osnova i bit svega pa i samog morala. U naturalnoj etici moralni život je samo produžetak biološkog.
Naučna hipoteza - je samo moguća, pretpostavljena ili vjerovatna slika a teorija je utemeljena i istinita
pretpostavka i slika za objašnjenje određene pojave i zato je na višem stupnju od hipoteze.
Naučni zakon - Iako je teorijsko objašnjenje utemeljeno i istinito ono nije mjerljivo i iskustveno putem
eksperimenta provjerljivo i logičkim formulama dokazivo. Samo su iskazi naučnih zakona mjerljivi, iskustveno
provjerljivi i putem logičkih formula dokazivi. Zato je naučni zakon najviši i najizvjesniji stupanj spoznaje, jer
je utemeljen, dokaziv, provjerljiv i istinit. U društvenim disciplinama spoznaja je moguća samo na nivou
hipoteze i teorije. Kad god teorijsko-društvene discipline idu da spoznaju dovedu do naučnog zakona one preko
doktrina i ideologija završe u dogmama, a društveno-teorijske discipline (kao što to religije imaju mogućnost)
nemaju pravo na dogme.
Natura Naturans - U naturalizmu oznaka za stvaralačku prirodu, stvaralački princip svijeta. Religija i
filozofija nekada ovaj princip izjednačavaju sa Božijim stvaralaštvom.
Natura Naturata - Stvorena, od Boga priroda, pojedinačne stvari svijeta.
Nauka, znanost, episteme, scientia - Skup svih metodički stečenih i sistematski sređenih znanjai
djelatnosti kojima se stječu takva znanja. Znanost ili nauka je rezultat osjetila: posmatranja, iskustva i razuma u
čovjeku . Znanost je zapravo jedinstvo učenja, istraživanja, objašnjavanja, otkrića, izlaganja, dokaza, sistema i
metoda.
Navika - je individualna, pojedinačna sklonost i naučenost i uvježbanost da se postupa na uobičajen

način-naviknuti ili automatski način. Navika je individualno, običaj samo društveno ponašanje. Navika se
postiže ličnim iskustvom ili vježbom. Navike muslimana ne smiju biti suprotne učenju i vrijednostima Islama.
Nehj - Zabrana, negacija, ono čime se zabranjuje. Haram je ono što se zabranjuje.
Naredba - Zapovijed, dužnost, neodložna obaveza.
Nemimet - Prenošenje tuđih riječi ili šejtansko poštarenje sa namjerom zavađanja ljudi.
Nefs - Ima više značenja: osoba, bit, suština, životna duša, strast, požuda, pohota. Nefs je arena za
grijehe u čovjeku za razliku od Rūha preko kojeg grijesi ne idu.
Nihilizam - teorijsko-spoznajni pravac koji uči da zbiljski ništa ne postoji, da se ništa pouzdano ne može
spoznati i da nema objektivnog kriterija morala.
344
Nijjet - Donošenje odluke u srcu i na duši u nadi da će se nešto u ime Boga uraditi. Nijjet je unutarnji
poriv, unutarnji motiv, unutarnje htijenje i pokret duše da se nešto radi.
Nomadi i nomadsko društvo - Prema Haldunu je prva forma ili oblik društvenosti i ono prethodi
svemu.Svako društvo prvo živi kao nomadsko, pa sjedioci, pa civilizacija u gradovima i provincijama i konačno
kao država. Oni su po društvenoj, geografskoj i prirodnoj poziciji prije sjedilaca u provincijama i gradovima.
Norma, Regula - Pravilo, pravac, mjerilo, propis i uputstvo za ponašanje i djelovanje ljudi u društvu,
društvenim grupama i među sobom. Glavna funkcija normi kojih ima puno u svakom društvu, jeste da u
sredinama u kojima važe ostvaruju, održavaju određeni sistem, red, mir i poredak. Norma određuje ono što
treba da bude ili ono što treba da se dogodi, ako se želi ozbiljiti određeni cilj. Norma sadrži: naredbe,
zapovijesti, direktive, dozvole i zabrane. Izvršavanje tih upustava i naredbi osigurava se sankcijama koje su
poseban sistem državne prinude i socijalne kontrole.
Normativizam - U okviru pravno-formalnog učenja i gledanja pokušaj da se sav čovjekov i ljudski

život utemelji, neovisno od religije i etike, na pravnim normama.
Nirvana - Utrnuće, ugasnuće, u budhističkoj religiji stanje najvišeg blaženstva, shvaćeno kao
oslobođenje od svih životnih briga, potreba i težnji, kao odricanje od svega ličnoga, kao utonuće u ništavilo,
predati se u stanje potpunog mirovanja.
Nūr - Nur znači svjetlo. Izvor sve svjetlosti je Allah.
Neolit - U teoriji evolucije i materijalističkoj historiji mlađe kameno doba.
Nikjah - Šerijatski islamski brak i šerijatsko vjenčanje u slobodi.
Normativna etika - Etičko učenje koje se pokušava utemeljiti isključivo na pravnim normama.
Običaj - Glavna vrsta društvenih normi i usmenih pravila gdje slab utjecaj ima i Objava i pozitivno
pravo. U tim i takvim društvima običaji regulišu cjelokupni javni i društveni život. Zato se po pravilu
primjenjuju i otuda njihov toliki značaj. Običaji nastaju dugotrajnim ponavljanjem istog isključivo društvenog
ponašanja ljudi u određenim situacijama koje se smatra potpuno obaveznim . Običaj se naziva: urf, adet, edeb, a
ako počiva na religiji i sunnet.
Obred, Ritual - Kao oblik istovremeno individualnog i društvenog ponašanja obred, ritual, menasik ima
izvor i sankcioniran je u vjerskim propisima. Obredima se svjedoči i priznaje robovanje Bogu, ostvaruje
mišljenje, sjećanje i veza sa Bogom, približavaju čovjeka Bogu i pomoću njih se postiže i učvršćuje svijest o
Bogu. Obredi su i pravila ponašanja koja uče ljude kako se trebaju ponašati u prisustvu svetih predmeta i na
345
svetim mjestima. Četiri su bitna elementa obreda u Islamu: mjesto, vrijeme, način kako se obavlja i u ime koga
se obavlja. Pokazivanje i podučavanje obredima vršili su Božiji poslanici.
Objava, Revelacija - Allah se na dva načina obraća ljudima: stvaranjem svjetova i slanjem Objave. Sve
vrste objava: kelimāti - nekoliko rečenica, risāle - poslanice, suhufi - manje zbirke propisa i velike objave ili
kitabi: Tevrat, Zebūr. Inždīl i Kur’an neopozivo su i besprizivno Allahove riječi u kojima su sadržana osnovna
vjerovanja, moralna učenja o načinu života i činjenju dobrih djela.
Odgoj - U užem, osnovnom i konkretnom značenju, to je namjerno, svjesno, plansko, ciljano i svrhovito
(na temelju religije, etike, prava i kulture) sistematsko djelovanje i vršenje utjecaja na nedoraslog čovjeka i
djecu radi razvijanja njihovih vrijednosnih dispozicija u slobodi. Kao što se tradicijom čuvaju, preuzimaju i
prenose duhovni i vjerski sadržaji tako se putem odgoja i učenja usvajaju, naučavaju, uvažavaju i poštuju.
Odnosi - Između onih koji imaju pravo da vladaju i zapovijedaju i onih koji su dužni da slušaju imaju
unutrašnju subjektivnu stranu koju možemo razumjeti. Pojedinci i grupe ljudi, smatra Max Weber, mogu
pripisati svojstva legitimnosti jednom poretku na četiri načina: na osnovu tradicije, harizme, afekacije i
racionalne argumentacije i procedure. Iz toga Weber izvlači tri oblika vlasti: racionalni, tradicionalni i
harizmatski.
Oligarhija - Po Aristotelu je vladavina grupe njih bez zakona.
Objektivan - Zbiljski, stvaran, predmetan, izvan granica subjekta i nezavisan od subjektivnoga.
Ontogeneza - Oznaka za sve promjene koje se zbivaju u toku individualne životne povijesti.
Oprosni hadždž - Taj hadždž poznat je u povijesti kao Hadždžu-l-belag ili Hadždžu-l-vedā je posljednji
i jedini hadždž u životu Muhammeda a.s. kojeg je on obavio 632. godine po miladu ili 10. godine po Hidžri, u
zadnjoj godini svoga života. Na tom hadždžu Poslanik je istakao svetost i nepovredivost: vjere, života, imovine,
časti, braka, potomstva, vjernosti i zadate riječi. Zabranio ke krvnu osvetu, kamatu, prostituciju, rasizam i rasnu
diskriminaciju.
Onostrano - Nadnaravno, nadčulno, nadiskustveno, metafizičko, nadumno.
Ontički - Odnosi se na zbiljsko biće u svoj njegovoj faktičnosti, konkretnosti i pojedinačnosti, ponajviše
određeno u vremenu i prostoru.
Ontologija - Učenje o bivstvujućem, disciplina koja se pita o “bivstvujućem kao bivstvujućem”

(Aristotel), tj. pitanjem Bitka i bivstvovanja. Ontologija se bavi pitanjem vbivstvujućeg uopće, Bitka i suštine
bivstvujućeg, kategorijama, zakonima i strukturom bivtsvujućeg. To je teorijsko-spoznajna disciplina, unutar
filozofije koja se bavi pitanjem spoznaje Bitka praosnove, praizvora, praiskona iz koga sve potječe, raste i na
kraju se tamo vraća. Bitak ili ono što određuje sve što jeste da jeste i što nije da nije a što samo nije ni po čemu
346
određeno jeste cilj u spoznaji ontologije.
Osnovna norma - Norma čije se važenje ne može izvesti iz neke više bilo koje norme naziva se
osnovna norma. Osnovna norma je ona iz koje se izvode i na koju se svode sve druge norme. Prvo što se izvodi
iz osnovne norme jeste ustav. Osnovna i fundamentalna norma Islama naziva se Hakk - Istina. Hakk je naziv za
pravo i Hakk je jedno od 99 Allahovih imena.
Otkrića - Saznavanja onoga što se nije znalo. Velikim otkrićima Amerike i puta za Indiju, proširuje se
ljudska svijest o značaju prostora i Atlantik zadobiva središnju ulogu koju je Sredozemlje imalo hiljadu godina.
Pagoda - Sveta kuća, hram Hindusa i Kineza, figura idola u tom hramu u sjedećem položaju.
Paideja - Odgoj duha i vladanja. Pojam koji označuje najprije proces obrazovanja i koji u sebi uključuje
grčki ideal razvoja tijela i ljepote duha.
Palingeneza, Samsara - Ponovno nastajanje, teorija kružnog obnavljanja svijeta.
Pan - Sve, svijet kao cjelina.
Panteizam - Učenje da je sve Bog, da svijet i Bog nisu dva odijeljena bitka. Učenje o emanaciji
(isijavanju) Boga u svijet.
Paranoja - Unutrašnje stanje u čovjeku koje se očituje u sistematskom pogrešnom rasuđivanju i

tumačenju stvarnosti, prvenstveno ljudskih situacija, osjećanje neutemeljenog strahau čovjeku, uz sposobnost
logičkog rasuđivanja.
Parusija - Nazočnost, prisutnost. U Platonovoj filozofiji prisutnost ideja u stvarima, kod Aristotela
prisutnost forme oblika u građi. U kršćanstvu parusija označava Kristov povratak na Sudnji dan.
Paleolit - Najstarije kameno doba po materijalizmu i evoluciji.
Patrijarhat - Oblik rodovske zajednice u kojoj je osnovna društvena jedinica očev rod, krvno-srodnička
grupa povezana po muškoj liniji.
Pater familis - Otac glava porodice.
Pečat - Kruna, završetak, krug, zaokruženje. Muhammed a.s. jest hatemu-l-enbija, pečat, kraj,
upotpunjenje i zaokruženje svih poslanika i vjerovjesnika.
Percepcija - Cjelovit doživljaj kojim neposredno preko svih svojih osjetnih organa odražavamno
različite predmete i pojave okolnog svijeta. Percepcija se osniva na osjetnim podacima, ali ona nije puki zbroj
347
osjeta, nego se nastavlja kao organizirana osjetna cjelina preko razuma u kojoj svaki osjetni podatak ima svoje
posebno, cjelinom određeno značenje.
Perfekcionistička etika - Učenje u etici koje teži da ljudske postupke, ponašanje, praksu, riječi,
karakter, stav i držanje dovode do savršenstva.
Perverzija, Idžram - Izokrenutost, izopačenost, izobličenost, naopakost, seksualna nastranost, spolna

abnormalnost, protuprirodno zadovoljavanje seksualnih nagona koje vodi prirodnom nestanku ljudske vrste.
Piramida - Geometrijsko tijelo omeđeno plohama kojemu je jedna ploha (osnovica) mnogokut, a druge
plohe trokuti sa zajedničkim vrhom. To je značenje piramide u matematici, a u Starom Egiptu piramide su bile
ogromne četverostrane kamene građevine sličnog oblika koje su gradili faraoni, da su bogovi na zemlji i da su
besmrtni.
Poligamija, poliginija - Mnogoženstvo, višeženstvo, brak jednog muškarca sa više žena.
Poliandrija - Brak jedne žene sa više muževa i istovremeno mnogomuštvo.
Pojam - Misao o biti nekog stvarnog ili pomišljenog predmeta, član misaone veze koja se izražava u
sudu. Najčešće se izražava jednom imenicom. Element suda sa više oznaka. Kod pojma se obično razlikuje
sadržaj, opseg (obim) i doseg. Identični pojmovi su oni koji su sa istim sadržajem, opsegom i dosegom.
Pornografija - Bestidna, štetna, razvratna literatura, bludni crteži i slike.
Poltron - Ništarija, kukavica, laskavac, puzavac, udvorica, beskičmenjak, podrepaš, čankoliz, ulizica,
ulagivač, pripuz, gmizavac pred jačim.
Poslanik, Resul - Od Boga izabrani i određeni čovjek koji ljudima prenosi Objavu.
Polis - Zajednica slobodnih umnih ljudi. Dva najveća antička folozofa platon i Aristotel zalažu se za
grad-državu, polis - zajednicu umnih i slobodnih ljudi, a ne za kozmopolis, univerzalnu svjetsku zajednicu
ravnopravnih, slobodnih i srećnih ljudi, kao što to čine stoici.
Politeja - Po Aristotelu, vladavina većine po zakonu. Da bi vlast bila zakonita a time i valjana ona mora
imati za sadržaj, smisao i cilj promicanje i ostvarivanje ideje općeg dobra.
Politika - Za Aristotela umna praksa i najviša nauka, zato što proučava upravljanje i vođenje države. Za
Hegela je politika umnost zbiljske volje, a za mnoge teoretičare, politika je umijeće mogućeg na zakonit način.
Pozitivizam - Teorijsko-spoznajni pravac koji odbacuje svaku metafiziku, tvrdeći da su sva znanstvena
filozofska spoznaja svodi na otkrivanje zakona, iskustveno ustanovljivih konstantnih odnosa među pojavama.
Osnivač pozitivizma Comte zasnova svoju osnovnu tezu na zakonu o tri stadija, po kojem svaka nauka mora
proći u svom razvoju teološki, metafizički i naučni stadij.
348
Pragmatična ili tilitarna etika - Svako etičko učenje koj za kranji cilj i najviše dobro uzima korist,
dobit, interes. Po tom učenju praktično djelovanje i praktična korist uzima se za odlučujući kriterij za
prosuđivanje smisaonosti ili istinitosti neke teorije.
Pravo, lat. ius - Ono što je u skladu sa idejom pravednosti, pravo, ispravno, opravdano i odgovara
zahtjevima pravnog poretka, zakonskoga ili pozitivnog prava. Koa sistem normi koji apstraktno regukira odnose
među ljudima, pojedincima i društvenim grupama, pravo te norme kodificira i njihovo izvršenje
osiguravazakonskim sankcijama kažnajavajući njihovo kršenje. Obično se dijeli na ustavno (državno),
međunarodno pravo, građansko i krivično pravo, imovinsko i finansijsko pravo, ugovorno i radno pravo. Pravo
se sastoji iz dva elementa: spoljašnjeg i unutrašnjeg. Spoljašnji element je monopol fizičke prinude, a prinuda je
norma čije se sankcije primjenjuju. Po ovom spoljašnjem elemetu, lahko je razlikovati pravo od drugih
društvenih normi. Unutrašnji element prava čini njegova društvena, državna i politička funkcijau održanju i
zaštiti: mira, reda, poretka, sistema i vrijednosti, dobaradruštva, države i svakog pojedinca.
Pravna norma - Pravilo ponašanja isključivo za društvene grupe i društvo. Dok se moralne norme
odnose na pojedince pravne regule se odnose na zajednicu i društvo.
Preambula - Uvod, predgovor, uvodni dio međunarodnog ugovora koji objašnjava njegove opće stavke.
Predestinacija - Predodredba, predodređenje, učenje da je sudbina čovjeka i ljudi unaprijed

predodređena kao sudba, usud, udes.
Prohibicija - Obustava, zabrana, naročito zabrana proizvodnje i prodaja alkohola i droge.
Promiskuitet - Neograničeno slobodno i pomiješano spolno općenje bez ikakvih granica i zabrana.
Prostitucija - Zinaluk, kurvaluk, blud, javno se izvrći na blud, bludništvo kao zanimanje.
Prolegomena - Uvod u neke temeljitije teorijsko raspravljanje. Prednji, uvodni dio u filozofiji.
Propaganda - Plansko, namjerno i sistemsko širenje jednog učenja, doktrine, principa i nazora o svijetu
u dužem razdoblju u cilju pridobijanja ljudi za to učenje, za razliku od agitacije, koja je pridobijanje ljudi za
jedno učenje, pa makar i za kratko vrijeme.
Psihologizam - Učenje koje presudan značaj u formiranju, karakteru i sadržaju društvenih pojava
pridaje instiktima, uzajamnim dodirima i procesima individualnih svijesti ili djelovanjem posebne društvene
kolektivne svijesti nadindividualne naravi ili da su čak i psihička stanja, procesi i funkcijesamo podražaj i
reakcija na vanjske nadražaje i izazove.
Prirodne ili egzaktne nauke - Tretiraju i proučavaju prirodu u svim prirodnim, čovjeku i nauci,
dostupnim manifestacijama, tokovima, relacijama i procesima na tačan i siguran način.
Privatno vlasništvo - Za sve socijaliste utopiste privatno vlasništvo je glavna kategorija i izvor zla u
349
društvu. Sa njegovim formiranjem nastaju nemiri, razdori, sukobi, nesreće i nasilja u društvu.
Purani, Aveste, Dasatir - Sveti spisi i osnovne vjerske knjige: Parsa, Medijaca, Iranaca i Perzijanaca.
Rasna diskriminacija - Na teorijskoj i praktičnoj osnovi pravljenje razlika u pristupu i postupanju

prema pojedinim narodima, osporavanje i ograničavanje njihovih prava na ravnopravnost sa drugim narodima
pred zakonom u svim likovima života: politike, ekonomije, kulture i znanosti, isključivo na osnovu njihove boje
kože i rasne pripadnosti.
Racionalizam - Teorijsko-spoznajni pravac u filozofiji koji izvor, sadržaj i granicu i kriterije spoznaje
traži i zasniva na razumu, razboru i pravac koji u spoznaji daje prednost razumu nad iskustvom i osjećajima.
Racionalistička etika - Svako etičko učenje koje u dolaženju do sadržaja etičkih principa i etičkih
kriterija na prvo mjesto stavlja razum.
Razum,um, razbor, pamet, ratio, nus, logos, akl - Sposobnost razboritog, zdravog, pravilnog,
logičkog i kritičkog mišljenja i rasuđivanja.
Racionalna vlast - Po Maxu Weberu specifičan pronalazak zapadne kulture. To je najsavršeniji tip
vlasti u kojoj je ostvarena ideja apstraktne vladavine, bezličnog zakona. Ona počiva na općim pravilima koja
važe za sve ljude, a ta pravila zadovoljavaju određene kriterije. Izvor zakona i pravde su opći, objektivni
pravedni zakoni izvedeni iz ustava koji se podjednako odnose na svakog.
Recepcija - Prijem, prihvat, doček, dočekivanje gostiju-može i prijem nekog izlaganja od strane
primaoca ili slušalaca. To se odnosi na teorijsko ili naučno izlaganje.
Recepijenti - Primaoci i prihvatioci nekog izlaganja.
Regularan - Uredan, propisan, pravilan, pravno valjan, tačan, potpun, pravi, normalan.
Rasizam - Reakcionarno, teorijski i znanstveno neutemeljeno stajalište o neravnopravnosti ljudskih rasa

i podjela rasa na više i niže rase po principu boje kože. Po ovom nakaradnom učenju rasna svojstva pojedinih
naroda odlučuju o tokovima i zakonitostima povijesti. Po marksistima svijetom vladaju klasne a po rasistima
vladaju rasne zakonitosti svijeta.
Rasna segregacija - Podjela, razdvajanje, odvajanje, rastavljanje i razdruživanje, vrednovanje i

suprostavljanje ljudi isključivo po rasnom principu i boji kože.
Redukcija - Općenito: smanjenje, ograničenje, skraćivanje, stegnuće.
Religija, Dīn - na lat. znači povezanost sa Bogom, pobožnost, ibadet, predanost, pokornost Bogu.
350
Glagol religare znači povezati se i vezati se za Boga. Sve religije imaju svjesno, savjesno, slobodno i ciljano
vjerovanje, predanost, pokornost i robovanje Bogu, etiku, obrede, eshatologiju-Ahiret, učenje o nagradi i kazni,
vjerozakon, tradiciju, običaje, služe se simbolima i imaju religijske institucije, ustanove i hijerarhiju. Din ili
religija kod muslimana jeste Dinul-islam.
Religioznost - Stepen i intenzitet praktične religije u životu ljudi.
Res cogitas - Stvarnost mišljenja
Res egztenzas - Stvarnost postojanja
Revizija historije - Pomoću projekcije i konstrukcije izvršiti preinaku, promjenu, prepravku i promjenu
slikedogađaja općenito u prolog onog ko vrši reviziju, a na štetu žrtve. Revizija historije izvodi ljude iz
percepcije u projekciju i konstrukciju svijeta.
Revivalizam - Duhovni i vjerski preporod po uzoru na nekadašnji život neke vjerske zajednice.
Ridžsum min ameliš-šejtan - Razvratno, opako i opasno šejtansko djelo.
Rig-Vede - Uz Vede glavni vjerski izvor Hinduizma. To su sveti spisi za brahmane i budhiste. Rig-Vede
znače pjesme znanja.
Risale - Poslanice, po obimu manje objave: Nūhu, Hūdu.
Rūh, pneuma, eter, duh, logos, nus - U Kur’anu Rūh je od Allaha udahnut u čovjeka i on je je ono što
Allah svojom Odredbom (Emrom) udahnjuje u čovjeka kada mu daruje oblik. On je nosilac Allahovog svojstva
i Allahov je vjesnik u ljudskoj prirodi.
Sadaka - Dobrovoljni, neobavezujući materijalni ili novčani dar i milostinja.
Sadekatu-l-fitr - Materijalna obaveza muslimana na nivou vadžiba za svaku osobu u visini jednodnevne
ishrane postača u posljednjih deset dana mjeseca Ramazana prije klanjanja Bajram-namaza.
Saff - Univerzalni Božiji red i poredak u kozmosu i na zemlji. U namazu, kada se klanja, to je pravilno
uspostavljanje, popunjavanje i poravnavanje redova - saffova.
Saffa i Merva - Dva brežuljka na sjeveroistočnooj strani Ka’be, obavezna mjesta Hadždža i hodočašća
između kojih se sedam puta trči poslije tawafa.
Sabur - Jedna od osnovnih moralnih vrlina koja označava svjesnu, aktivnu i kontinuiranu trpnju i
trpeljivost na Božijem putu. To je i ustrajnost i uspravnost na Božijem putu bez obzira na sva iskušenja na
351
njemu.
Sahibi uzur - Osoba koja usljed stalnih smetnji (pojavljivanja krvi, mokraće) za svaki namaz posebno
mora uzimati abdest.
Salihun - Jedan od šest naziva za dobro djelo; najčešće se od tih naziva na preko 70 mjesta navodi u
Kur’anu. Salih je i muslimansko muško ime.
Salat - Prvi osnovni obred Islama. U islamskim šartima to je po redoslijedu drugi šart ili druga praktična
dužnost Islama. Salat je stub Islama.
Sakralizacija - Svete radnje, svete stvari, sveti obredi, sveti objekti.
Sakralan - Onaj koji se odnosi na svete radnje i svete crkvene obrede.
Sabijci ili Sabejci - Obožavatelji zvijezda.
Sabeizam - Obožavanje zvijezda, osobito razvijeno u staroj Sabi u Jemenu.
Sadizam - Po markizu de Sadu, spolna izopačenost gdje je spolna naslada spojena sa zadavanjem
tjelesnih muka drugoj osobi. Općenito, naslađivanje i izazivanje tuđih muka.
Sahirun - Māg, čarobnjak, vrač, guru, žrec.
Savjest - Sa stajališta svijesti, savjest je moralna saznajna jasnoća, izvjesnost i sigurnost svijesti u
prepoznavanju nekog djela, predmeta, čina, postupka, ponašanja kao dobra ili zla. Unutar svakog čovjeka,
savjest je istovremeno integrirano funkcionisanje ličnog sistema, moralnih vrijednosti po kpme se prosuđuje
sebi ili bilo kome drugome. Općenito, savjest je skup načela, principa, kriterija i stavova na temelju kojih
pojedinac i svaki čovjek prosuđuje, vrednuje svoje ili bilo čije ponašanje, riječi, djela i postupke.
Sawm, Post - Postiti mjesec Ramazana ili 9. hidžretski mjesec, treći je islamski šart. To je pojedinačna
obavezna dužnost savkom sposobnom, punoljetnom, psihički i fizički zdravom muslimanu.
Sedžda - Padanje ničice i spuštanje čela, nosa, ruku i nogu na tlo u namazu kad se klanja. Sedžda je
jedan od šest sastavnih i obaveznih dijelova namaza.
Sedžde-i-tilavet - U Kur’anu ima 14 mjesta koja, kad se do njih dođe i kad se prouče, obavezno
zahtijevaju činjenje sedžde-i-tilaveta.
Sekafetun - Kultura, opća oznaka za kulturu.
Selam - Mir, sigurnost, povjerenje, islamski pozdrav.
Selamet - Blagostanje, spas i sreća ljudi.
Scientizam - Teorijsko-spoznajni pravac i nazor koji izvor, sadržaj i granicu spoznaje utemeljuje na
352
iskustveno-naučnom promatranju svijeta, a suprostavlja se pogledu koji je utemeljen na vjeri-fideizmu.
Sekularizam - Posvjetovljenje, svjetovnjaštvo. Pod tim se terminom u prvom redu razumijeva i prijelaz
iz crkvenih službi u svjetovni status, odnosno emancipacija školstva, obrazovanja i odgoja od crkvenog utjecaja.
Izuzimanje nečeg ispod crkvenog vođstva i predaja svjetovnom građanskom vođstvu. Pretvaranje crkvenog
vlasništva u državno.
Sekularisti - Svjetovnjaci, zastupnici svjetovnih državnih vrijednosti i interesa naspram crkvenih.
Sidk - Istina, iskrenost, jedno od svojstava svakog Božijeg poslanika i vjerovjesnika.
Sifati - Allahova svojstva i atributi navedena u Kur’anu i Hadisu.
Sikajeti, Zemzem - Čovjek ili služba kome je povjereno napanje hadžija sa vrela Zemzem u haremu
Ka’be u Mekki i briga i čuvanje tog vrela.
Sifilis - Teška, opaka i opasna spolna bolest. Pojavila se u francuskoj vojsci u 15. st.
Sihr - Magija, čarolija, vračanje.
Silogizam - Logični deduktivni posredni zaključak. To je zaključak kojim se iz dva spoznata ili
pretpostavljena suda koji se nazivaju premisama izvodi treći koji iz njih nužno kao zaglavak ili konkluzija
slijedi.
Simplifikacija - Pojednostavljivanje, ujednostaviti, pojednostaviti, učiniti razumljivim.
Sinagoga - Židovski hram, zbornica, zborište, skupljanje, sabiranje, židovska bogomolja.
Sindijazmička porodica - Po teoriji evolucije nastaje na prijelazu iz divljaštva u varvarstvo. Tu je po

pravilu brak muškarca sa jednom ženom, ali poligamija i nevjerstvo u braku ostaje isključivo pravo muškarca.
Skepticizam - Spoznajno-teorijski pravac, posebno u filozofiji, koji smatra da nema sigurnog izvora i
kriterija u određivanju istine i objektivnog saznanja. Filozof Piron smatrao je da se u jednakosti teze i antiteze
um ne može uopće odlučiti, pa je najbolje da se ljudi suzdrže od izricanja bilo kakvih sudova.
Socijalna dinamika - Opća teorija o prirodnom progresu čovječanstva. Taj progres predstavlja
postepeno izlaženje iz stanja animalnosti i razvitak ljudskog roda preko teološkog, metafizičkog i pozitivnog
stadija ili doba. Socijalna dinamika koja proučava društvo u neprestanom kretanju, razvoju i usavršavanju treba
da objasni svaka od tri oblika mišljenja u tri različita doba.
Socijalna statika - Opća teorija o spontanom redu i poretku ljudskog društva u stanju mirovanja. Ona
također, proučava anatomiju ili sastav društva, njegovu strukturu, red i poredak i sve činjenice koje podržavaju,
jačaju i učvršćuju tu strukturu, red i poredak.
Socilogija - Potječe od dvije riječi: latinske socius - društvo i grčke logos - govor, riječ, um, misao. To
353
je ustvari najopćenitija teorijsko-iskustvena disciplina koja izučava: yyyydruštvo kao globalnu, totalnu i opću
pojavu u neprestanom kretanju, procesima i promjenama; društvene grupe kao posebne i partikularne pojave
koje su međučlan između društva kao opće i pojedinca kao pojedinačne pojave; društvenu strukturu; društvene
pojave; društvene pojave; osnovne oblike ljudske svijesti. Iz definicije sociologije uočava se da je ona
ostovremeno teorijsko-sistematska i praktično-eksperimentalna disciplina. Prvi govor i misao o čovjeku,
društvu, zakonima i načinu života ljudi nalazi se u kelimama, risalama, suhufima ili manjim objavama, svetim
spisima drevnih i starih i drevnih naroda i u velikim svjetskim epovima.
Sociologistički pravci i učenja - U nastanku i razvoju društvenih pojava, procesa i odnosa glavnu ulogu
vide i pridaju društvenim faktorima. Naime, iz samog društva proističu i u njemu nastaju sve društvene pojave.
Socijalna funkcija ili uloga - Osnovne jedinice, prema funkcionalizmu i strukturalizmu su društvene
uloge ili funkcije i djelatnosti koje pojedinci vrše i koje se od njih očekuju da ih vrše na određeni način unutar
političkog sistema reda i poretka. Društveni sistem se sastoji od mreže funkcija (uloga), koje se sa stajališta
društva kao cjeline ocjenjujukao više ili manje vrijedne i korisne za održavanje sistema, reda i poretka i na toj
osnovi njihovi nosioci imaju i različite položaje u društvu, prestiž, moć, ugled, utjecaj, pa i nagradu u vidu
zarade. U razvijenom i modernom društvu svaki pojedinac, svaka grupa, dio i institucija vršeizvjesnu pozitivnu
funkciju koja je doprinos obogaćivanju i održavanjuposojeće strukture, društvenog sistema, odnosno njenom
stalnom vraćanju u ranije stanje ekvilibrija. Čim neka institucija postoji to je samo po sebi dokaz da vrši neku
pozitivnu funkciju i da predstavlja nužan dio u okviru date cjeline.Funkcija može označavati ulogu u vršenju
obreda, zvanično društveno priznati položaj kao osnov za sticanje zarade. Funkcija može biti uloga i način na
neku potrebu. Za Parsonsa sve što doprinosi ostvarenju cilja, akcija posmatrana “u institucionalnim obrascima
normativne kulture,” ono što posreduje između potrebe i društvene strukture jeste socijalna funkcija.
Sloboda - Historija Evrope je historija borbe za slobodu: prvo za pravo i slobodu vjere, zatim za pravo i
slobodu kulture i konačno pravo i slobodu politike. Za Hegela biti slobodan znači biti u sebi, a prema religiji
biti u sebi jednako je vjerovati u Boga. Za Hegela sloboda je i spoznata nužnost. Za stare Grke biti čovjek znači
biti slobodan a biti slobodan znači baviti se politikom. U Islamu sloboda je okvir, forma i oblik vjere a vjera je
sa istinom u njoj prvi sadržaj slobode. Prema učenju Islama sadržaj i bīt čovjeka je vjera a okvir, oblik i forma
je sloboda. Od svih Božijih stvorenja samo je čovjek darovan djelomičnom slobodom. Granica čovjekove
odgovornosti je granica slobode. U Islamu sloboda nije supstancija čovjeka i ljudi kao kod Hegela, nego je to
vjera a sloboda je okvir i oblik bez koje valjanje i prirodne supstancije nema.
Sudnji dan, Kijamet - Onaj Dan ili vrijeme svekolikog suđenja svim ljudima za njihovu vjeru, namjere,
djela, postupke, riječi i ponašanja. Vrijeme Sudnjeg dana poznato je samo Allahu dž.š.
Suhufi - Pored Risala, Kelima i Kitaba, Suhufi su jedna od četiri vrste Božijih objava. To su manje
Božije Objave, objavljivane pojedinim Božijim poslanicima kao što si Ibrāhīm i Mūsa a.s.
354
Sūra - Veće ili manje poglavlje u Kur’anu. U Kur’anu ima 114 sura ili poglavlja.
Sunnet - Sveukupni Poslanikov život u Islamu na razini djela, riječi, postupaka, ponašanja, držanja i
prakse naziva se Sunnet. Sve što je Poslanik u životu u okviru vjere uradio, kazao ili šutnjom odobrio jeste
Sunnet.
Sūun - Jedan od tri, pored Ismun i Hatietun naziva za grijeh.
Suicid - Samouništenje, samoponištenje, samoubistvo, samoubica.
Sunije - Apsolutna, preko 90% većina muslimana naspram Šiija su Ehli sunna vel-džemaa. To su
muslimani koji slijede legitimnu, legalnu i regularnu povijest Islama i tradicionalni Poslanikov put ili Sunnet.
Staleži ili Plemstvo - Druga, poslije kasta, nepokretna, zatvorena, inertna ili horizontalna grupa i
povijesni nasljednik kasta, malo otvorenija, jesu staleži koji svoj nastanak, razlog postojanja i status u
političkom, imovinskom i društvenom pogledu zasnivaju na pravno-normativnoj, a ne na religioznoj osnovi.
Strukturalizam - Spoznajno-teorijski pravac, nazor i metodološko-istraživački postupak u društvenim i

teorijskim disciplinama koji, prije svega, polazi od pojma strukture kao temelja. Struktura u arhitekturi i
građevinarstvu označava gradnju, ustrojstvo, građu, raspored elemenata i dijela neke cjeline. Te cjeline su
sazdane po nekom pravilu, shemi i radnom načelu. Strukturalizam u društveno-teorijskim disciplinama
označava organsku interfunkcionalnu cjelinu u kojoj svaki član ovisi o drugima i samo po svojoj sudatosti,
supovezanosti i suorganizovanosti sa drugim članovima i cjelinom zadobiva svoje značenje i vrijednost.
Stereotipije, Predrasude - Govor, misli, kretnje, radnje i položaj što se na isti način o nekom ili
nečemu ponavlja neovisno od novih činjenica. Stereotipije ili predrasude neminovno, svjesno ili nesvjesno vode
u zablude o ljudima.
Stablo u Džennetu - Označeno i unaprijed h. Ademu i h. Havvi zabranjeno drvo u Džennetu. Šejtan
navraća Adema i Havvu na to zabranjeno drvo sa lažnim obećanjima da će postati meleki, vječni i zadobiti vlast
koja nikad neće prestati. Kada su se približili tom drvetu umjesto svih obećanja ostali su bez odjeće i istjerani su
iz Dženneta.
Stratifikacija - Sloj, naslaga, taloženje u slojeve, nataloženost, slojevitost, naslaganost, u društvenim

disciplinama sastav i podjela društva na različite slojeve i statuse.
Sui generis - Za Emile Dirkema, društvene pojave su pojave svoje vrste - sui generis.
Kao takve one nisu ni ekonomske, ni psihičke, ni idejne, već su to pojave kolektivne svijesti, kolektivne
predodžbe koje se razlikuju od pojava individualne svijesti i predstavljaju neku posebnu svojevrsnu kolektivnu
duhovnu supstancu. Kolektivna svijest se razlikuje od individualne i zato sociologija proučava isključivo
kolektivnu, a psihologija individualnu svijest. Kolektivnu svijest karakterišu dva osnovna elementa: elemenat
355
vanjštine i elemenat prisile. Osnovni elementi kolektivne svijesti su: religija, etika, pravo i kultura.
Sulh i Islah - Red i Poredak među ljudima.
Suverenitet države - Označava apsolutnu, vrhovnu, najvišu, jedinstvenu, nedjeljivu i trajnu vlast.
Makijaveli i Hobs ističu suverenost vladara, Bodin suverenost države i Ruso princip suverenosti naroda. Prema
Bodinu četiri su konstituivna elementa suverenosti: pravda, porodica, opće dobro i suverena vlast. Svaka
dinastija - smatra Haldun - u tri generacije i četiri faze za 120 godina prolazi kroz pet oblika: osnivače,
kraljevsku vlast, senilnost, agoniju i raspad. Dakle, regresivnu ili cikličku teoriju društva Haldun samo
podrazumijeva na dinastiju a ne na društvo kao cjelinu, njegovu kulturu i civilizaciju. To je doprinos društvenoj
teoriji na svjetskoj razini, jer su svi teoretičari zastupnici cikličke teorije, Aristotel, Aurelije, Augustin i drugi,
stavljali znak jednakosti između dinastije i društva kao cjeline i njegove kulture i civilizacije. Naprotiv, Haldun
smatra da poslije propasti dinastije društvo kojem je ona stajala na čelu nastavlja svoj kōd, kulturu i civilizaciju.
Sud - Postoje razne vrste sudova: moralni, pravni, naučni, logični i Apsolutni, besprizivni i nepogrješivi
sud. Moralni sud je vrijednosni sud kojim se vrednuju čovjekova pojedinačna djela a pravnim društvena djela.
Svijest - je sveukupnost psihičkih procesa i funkcija čovjeka. Osjetilno-razumskim i umno-spoznajnim

funkcijama, čovjek je usmjeren na objektivnu stvarnost, na vidljivi svijet a preko savjesti usmjeren je na svoje
unutrašnje biće. Svijest čini čovjeka čovjekom i ličnošću. Ona je sa slobodom najbitniji faktor čovjekove
odgovornosti i uz Objavu odlikuju čovjeka nad drugim bićima. Postoje tri stanja ili stupnja svijesti: jasna -
insan; polujasna - matuh, mazlum, maksum, ahmak; nejasna svijest - luđak, medžnun. Objava, svijest, savjest i
sloboda su četiri faktora koja čovjeka čine odgovornim bićem pred Allahom dž.š.
Š’abun, šuubun, narod - Prisna i bliska zajednica ljudi vezanih, prije svega, teritorijalno, zajedničkim
jezikom, kulturom, religijom, ekonomijom, odbranom i zajedničkom sviješću o kontinuitetu i identitetu. Dok
nacija mora imati državu, narod ne mora. U jednoj državi je, po pravilu, jedna nacija, a naroda može biti više.
Šart - Islam ima 33 šarta. Šart je uvjet vjerovanja. Imanskih šarta ima šest, islamskih pet, abdeskih
četiri, gusulskih tri, tejemumskih tri i namaskih dvanaest.
Šehadetuz-zūr - Svjesno, namjerno i ciljano lažno svjedočenje iz interesa ili probitka.
Šehīd - je svjedok vjere i borac koji svjesno položi život na Allahovom putu u odbrani vjere, života,
porodice, imovine, opće stvari, općeg dobra i općeg interesa.
Šefā’at - Pravo vjerovjesnika, poslanika i onih vjernika kojima Allah odobri da se zauzimaju za vjernike
griješnike na Sudnjem danu, da bi im Allah olakšao polaganje ispita. Muhammed a.s. ima pravo zauzimanja za
356
vascijeli ummet Islama.
Šejtan - Sotona, đavo, demon, lucifer je potpuno suprotan melekima. On je stvoren od vatre, a ne kao
meleki od svjetlosti. Zato što je odbio Allahu sedždu, proklet je, postao je nevjernik i biće kažnjen
Džehennemom. Najveća razlika između čovjeka i šejtana, osim po stvaranju, čovjek je stvoren od zemlje a
šejtan od vatre, jeste i u tome što se čovjek stalno kaje Bogu, a šejtan nikada.
Šerijat - Allahova Volja objavljivana u svakoj Objavi u formi vjerozakona naziva se šerijat. Šerijat je
osnovni vjerozakon Islama koji reguliše sveukupni život muslimana.
Širk - Politeizam, višeboštvo, mnogoboštvo, idolatrija, vjerovanje u više bogova.
Šintoizam - Starojapanska religija kojoj pored budhizma i danas pripadaju mnogi Japanci. Šintoizam
zagovara i naučava kult i obožavanje predaka, posebno japanskog cara Mikada.
Šizofrenija, shizofrenija - Rastrojenost, pocijepanost, mladalačko ludila, duševna bolest koju

karakteriše postepeno opadanje umne djelatnosti i narušavanje povezanosti, psihičkih procesa, rascjep ličnosti,
raskidano mišljenje, poremećaj u raspoloženju i osjećajnom životu.
Šizma, jeres - Raskol, rascjep, podjela, osobito crkveni i politički, krivovjerje.
Šizmatik - Raskolnik, otpadnik, heretik, krivovjernik.
Šovinizam - Naziv po francuskom vojniku Chauvinu (Šovenu), označava reakcionarnu politiku,

raspaljivanja nacionalne, etničke i rasne mržnje. Šovinizam zagovara nacionalnu isključivost i nacionalnu
nadređenost svoje, drugim navodno podređenim nacijama.
Šaman - Čarobnjak, vrač, māg, kahīn.
Šūra - Osnovni politički princip Islama u kome važi načelo sila argumenata, a ne argumenti sile. Kao
politički princip, šūra je obavezno savjetovanje i dogovaranje u Islamu, kada je u pčitanju država, politika i
javna stvar i javni interes između vladara i naroda. Šūra čuva vladara od samovolje i iskušenja da sam donosi
odluke, a narod politički aktivira, dinamizira i uključuje u javni politički život. Šūra onemogućava vladara da
postane faraon - despot i štiti narod da ne bude sveden na puke podanike. Zahvaljujući šūri, muslimani su
politička zajednica, a nisu podanici niti je vladar despot ili faraon. U šūri važi sila argumenata a ne argumenti
sile.
Tabula rasa - Prazna neispisana ploča. Prema teoriji senzualizma (empirizma) ljudska duša po rođenju
je slična praznoj ploči na koju iskustvo preko osjetila urezuje svoje utiske. Ljudska svijest je pasivni receptivni
357
primalac. “Ništa nije u razumu što prije nije bilo u osjetu.” (Bacon) Tu misao korigira Leibniz sa dodatkom -
“osim samog razuma.”
Tao - (na kineskom princip ili zakon svemirskog poretka.) To je put, kojim se po unutrašnjoj nuždi
prirode kreće svako svjetsko zbivanje. Tao je apsolutno. Osnovna obilježja taoa su: nezahvatljivost,
neizrecivost, nepokretljivost, nedjelatnost i nedjeljivo jedinstvo.
Taoizam - Spekulativno-mistična religija vjerovanja u Taoa.
Tagut - Panteon ili sveto mjesto gdje su postavljeni idoli, kipovi, kumiri.
Taharet - Kompletna islamska vanjska čistoća radi održavanja čistog tijela, odjeće i sveukupnog
ambijenta i prostora u kome ljudi žive.
Takdis - Uzdizanje i veličanje Allaha određenim riječima.
Tanatos, tanatizam - Učenje o smrtnosti i uništivosti duše, suprostavlja se naučavanju o besmrtnosti

duše, koje se naziva atanatizam.
Tawaf - Obilazak oko Ka’be sedam puta, to je uz boravak na Arefatu i oblačenje ihrama - osnovni obred
Hadždža ali i Umre.
Tajjibun - Jedan od šest naziva za dobro djelo u Islamu. Tajjibun označava i lijepo i ljepotu u estetici ali
i unutrašnju ljepotu u moralno-etičkom pogledu.
Tehlil - Potvrda riječima Lā ilāhe illelah - Nema drugog Boga osim Jednog Jedinog Allaha.
Tekbir - Najveći oblik veličanja Allaha riječima Allahu ekber ili Jedino je Allah velik. Tekbirom se
stupa u salat (namaz), a tekbir je Poslanik prvo proučio na Mi’radžu.
Temhid - Zahvaljivanje Allahu dž.š. riječima Elhamdulillah. Tim riječima ne smijemo se nikome
zahvaljivati osim Allahu.
Teizam - Vjerovanje u Boga koji svijet stvara, izvan Njega se nalazi i njime upravlja. Teizam je
suprotan: deizmu, ateuzmu, panteizmu.
Teleologija, teleolos - Učenje o svrhovitosti u svijetu, teorija o svrhama, da svako postojanje i

događanje ima svrhu, nakanu, cilj i smisao. U suprotnosti s mehaničko-kauzalnim objašnjenjem prirodnog
zbivanja, teleologija tumači da se u prirodi sve zbiva prema imanentnim nužnim uzročno-posljedičnim svrhama
koje se nalaze u samim procesima. Osim imanentne teleologije, ima i religiozna transcendentalna, kada se Bog
uzima kao Određivač svrha.
Teleološki pravac u etici - Etičko učenje koje naučava da se prvo mora ustanoviti cilj, svrha, nakana,
smisao, kao mjera moralnosti pa tek onda djelovati i raditi.
358
Teorija - Ima tri osnovna značenja: gledanje, posmatranje (umno i znanstveno), što je njeno izvorno
značenje; u filozofiji označava misaono-spoznajnu aktivnost, ukoliko se zamišlja kao čista tj. u procesu
spoznaje bez upotrebe osjetila, teorija je tada pronalaženje, zrenje i povezivanje smislenih likova bez obzira na
njihovu primjenu, na njihovo iskorištenje, pri ostvarenju određenih ciljevaKao područje recepcije i unutrašnje
(noetičke) elaboracije (obrade) racionalnih sadržaja, teorija se redovito suprostavlja praksi kao području
izvanjske aktivnosti, iako ta područja ostaju u odnosu uzajamne i dijalektičke uvjetovanosti. Teorija je rezultat
misaone aktivnosti u filozofiji i tada se zove besar; u znanosti, teorija je općenita postavka ili generalna slika ili
koherentno povezana skupina posebnih postavki na osnovu kojih se objašnjava neko područje, pojava i
činjenica. Teorija je utemeljena i istinita verifikovana generalna slika ili pretpostavka, za razliku od hipoteze. U
nauci, teorija se zove nezar, a u teoriji besar.
Teologija - Misao i učenje o Bogu, kod starih Grka sve pjesme i priče o bogovima. Kršćansko učenje i
nauk razlikuju prirodnu teologiju, koja izvore vjere nalazi u umu, od objavljene koja počiva na vjeri i Svetom
pismu.
Teogonija - Teorija i učenje o porijeklu i nastanku bogova.
Teofanija - Učenje o Božijem pojavljivanju. To je osnovna postavka misticizma.
Teodiceja - Opravdanje Boga naspram zla u svijetu i težnja da se Bog shvati kao uzrok svega što je
dobro i lijepo, a da se zlo u svijetu ne shvati kao protivurječnost ideji savršenstva božanstva. Prema tome ovaj
svijet je najbolji od svih mogućih. Pojam teodiceje uveo je u filozofiju Leibniz.
Teokracija - Oblik državnog vladanja i upravljanja, utemeljen na stajalištu da je smisao cjelokupnog

ljudskog postojanja, ponašanja, rada i prakse priprema “nebeskog carstva” pod neposrednim nadzorom crkve.
Čitav državni poredak izvodi se iz tobožnje božanske volje.
Teomonizam - Nazor i učenje da je Bog jedini princip i cjelokupna zbilja.
Teonomija - Učenje i uvjerenje da je Božiji zakon i volja i Božija zapovijed, temelj sve ćudorednosti.
Prema tome, sve propise i odredbe u smislu zakonske valjanosti treba uskladiti i usaglasiti sa Božijim
određenjima.
Temperament - Termin koji označava tipični oblik emocionalnih reakcija jednog čovjeka. Uobičajeno
emocionalno reagiranje jednog čovjeka može se posmatrati sa stajališta intenziteta, brzine izmjenjivanja, načina
izražavanja te općeg tona raspoloženja emocija. Prema ovim karakteristikama emocionalnog reagiranja
pokušalo se da se različiti temperamenti svrstavaju u nekoliko tipova. Hipokrat razlikuje četiri vrste
temperamenta: sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik.
Tesbih - Zahvaljivanje Allahu dž.š. riječima Subhanallah.
359
Tešekkur - Zahvaljivanje Allahu dž.š. uglavnom na podarenoj nafaci riječju Tešekkuren.
Tevhīd - Monoteizam, učenje i vjerovanje da je Bog Jedan Jedini i da nema drugog boga osim Allaha i
da je Muhammed a.s. Božiji rob i poslanik.
Tevba - Obraćanje i kajanje Jednom Jedinom Bogu nakon svjesno ili nesvjesno počinjenog grijeha:
Tevba znači vraćanje u prvotno stanje bez grijeha.
Teorije o formiranju države - U antičkoj Grčkoj začinju se kasnije teorije o formiranju države: teorija
sile, teorija društvenog ugovora i teorija prirodnog prava.
Tevrat, Tora, Tenah, Pentateuh, Septuaginta - Prva velika Božija knjiga ili Objava objavljena Mūsa
a.s.
Transcendentalni ili apriorni sudovi - Vjerovanje i učenje u objavljenim religijama da su osnovni

pravni i etički sudovi od Boga, prije bilo kakvog ljudskog iskustva i saznanja, objavljeni. To su sudovi koji se
objavljuju i koji nadilaze iskustvo i nauku.
Transcendencija - Prelaženje granice mogućeg iskustva i ono što je u sferi s onu stranu osjetilnosti ili
iskustva. To je prelaženje iz ovostranosti u onostranost, iz osjetilnog u nadosjetilno.
Tolerancija - Trpeljivost, snošljivost tuđih, različitih od svojih uvjerenja i nazora, dopuštanje važenja
drugih načela koja nisu vlastita, ali se ipak moraju uvažiti u duhu građanske slobode javnog mijenja.
Tiranija - To je po Aristotelu vladavina jednog bez zakona.
Tugjan - Despotizam, faraonizam, apsolutno samovoljna, bez ikakvih pravila i zakona vlast nad
ljudima.
Tipičan - Upadljiv, karakterističan pa čak i prosječan i normalan.
Timologija, aksiologija - Filozofska spoznajno-teorijska disciplina, bavi se pitanjem vrijednosti.
Tragedija - Dramsko djelo koje pokazuje duboke ljudske strasti i ponajviše završava neminovnim
stradanjem glavnog junaka. Velika nesreća, strašan događaj, sudbonosan sukob najčešće sa smrtnim ishodom.
Tribalna svijest - Rodovsko-plemenska svijest koju odlikuje kolektivna zaštita, krvna osveta i
pamćenje predaka.
Triper, gonoreja - Vrsta spolne bolesti usljed bludnog i nemoralnog života.
Tradicija - Živa historija koja sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu, idejno-
etičku, kulturno-civilizacijsku i pravno-običajnu zajednicu. Tradicija podrazumijeva da je nešto postojalo, da
sada postoji i da će postojati i kao čuvana i autentična predaja i baština, prenositi se i postojati do Sudnjeg dana.
Zato je tradicija čuvanje, preuzimanje i prenošenje duhovnih vrijednosti, vjere, etike, prava i kulture s
360
generacije na generaciju, bilo usmenim bilo pismenim putem.
Tradicionalna vlast - Zasniva se na vjeri u svetost i nepromjenjivost postojećih normi i ustanova. Ona
uzima i podrazumijeva novo za gotovo da se živi kako se oduvijek živjelo. Normativni poredak važi kao
legitiman usljed starosti i tradicije, zbog toga što niko ne zna kada je i kako konstituiran.
Udžub - Prema imami Gazaliji jedna od sedam bolesti duše i srca. Udžub je taština, narcisoidnost,
zaljubljenost u sebe, opterećenost sobom, samoljubivost, samoopterećenost.
Uhud - Danas predgrađe Medine, brdo gdje se 625. god. ili treće godine po Hidžri, odigrala bitka
između muslimana i mekkanskih idolopoklonika u mjesecu Šewalu.
Ukus - U estetici smisao za lijepo, sposobnost osjećanja za umjetnički vrijedno, sposobnost suđenja o
estetskim predmetima. U životu ukus se ponekad identificiras osjetom okusa.
Um, nus, ratio, intellectus - U širem smislu skup svih ljudskih spoznajnih moći ili čak i skup svih
ljudskih duhovnih moći, isto što i duh. Prema Kantu sva ljudska spoznaja kreće od osjetila, od njih ide razumu a
završava se kod uma. Razum je za Kanta moć principa. Pomoću pravila razum unosi jedinstvo u pojave, a
pomoću principa um nosi jedinstvo u pravilo razuma.
Ukubat - Kazneno-krivično pravo unutar fikha i šerijatskog prava u Islamu.
Ukukul-validejn - Nepažnja, nepoštivanje, nepriznavanje i nebriga o roditeljima. To je najteži grijeh

poslije nevjerovanja i višeboštva.
Umma - Vjerska zajednica muslimana u okviru Tevhida i Kelime-i-šehadeta utemeljena na jedinstvenim

i nepromjenjivim temeljima Islama, Kur’anu i Sunnetu.
Umra - Blaža dužnost od Hadždža i obavlja se tokom čitave godine. U njen obred spada tawaf oko
Ka’be i trčanje između Saffe i Merve sedam puta i to se zove Sa’j. I za Umru kao i Hadždž moraju se obući
ihrami. Obično se Umra čini poslije obavljenog Hadždža.
Umran - Za ibn Halduna zajednički život i zajedničko naseljavanje gradova i sela da bi se zadovoljile
potrebe, jer je u ljudskoj prirodi utemeljena potreba za pomoći i saradnjom. Solidarnošću i zdravim natjecanjem
u osiguravanju sredstava za život. Umran je ljudski civilizirano društvo uopće u svakom vremenu i prostoru,
bilo kada i bilo gdje. Društvenost i društvo su nužni i neophodni.
Umran, medenijjetun, hadaretun - je i oznaka za civilizaciju.
Umjetnost, ars, mimezis, poezis - Kao specifičan vid i oblik duhovne kreacije unutar čovjeka
361
umjetnost sadrži elemente osjetilnosti, a istovremeno uključuje u sebi kreativni momenat, samo umjetničko
djelo, kretivni akt i proces. Ma koliko bila kreativni momenat, akt, proces, inspiracija i nadahnuće, umjetnost je
neminovno i oponašanje i na neki način podržavanje mimezis, imitiranje i kopiranje vanjskog ili pojavnog
svijeta.
Urf, adet, edeb - Običaj
Ustav - Osnovni pravni akt jedne zemlje iz koga se izvode svi zakoni, statuti, pravilnici i niži pravni
akti. Ustav kao glavni i osnovni pravni akt izvodi se iz osnovne i najviše pravne norme iznad koje veća pravna
norma ne postoji.
Ustavni poredak - U najširem i najbitnijem smislu podrazumijeva i značenjski i sadržinski pravnu

državu i vladavinu prava pomoću općih, objektivnih, bezličnih za sve građane istih zakona. To znači, princip ili
sistem u kome vlada pravo i zakon (nomokratija) a ne arbitrarnost i diskrecionost. Čisto pravnim jezikom
kazano, ustavni poredak je sistem pravnih normi izveden iz osnovne norme.
Usturetun, Esātirun - Bajka, mit, legenda, neutemeljena kazivanja predaka.
Upanišade Doslovno tajni nauk, dio Veda koji sadrži: molitve, obredne pjesme i filozofske tekstove.
Usvetun hasenetun - Svi Božiji poslanici su uzori, ogledala, nezastarivi i neupitni primjeri u vjeri, etici
i načinu života svakom čovjeku i svim ljudima. “Kada poslanici ne bi bili uzori ljudima, čovječanstvo bi
izgubilo svaku nadu.” - kaže Garodi.
Univerzalije - Opći pojmovi: roda, vrste, po sebi, prije stvarnosti. Umjereni realisti u koje spadaju i
vjernici smatraju da su univerzalije date i prije stvari, i u samim stvarima i poslije, u pojmovima.
Utilitarna ili pragmatična etika - Moralno-etički pravac, prema kojemu je osnova moralnog donošenja
i cilj svakog svjesnog i svrhovitog djelovanja korist, dobit, profit. Dakle, moralni ideal, cilj i svrha svega je
korist, interes i dobit.
Vallahu vasiun alīm - Allah svojim znanjem zahvata i obuhvata sve i svakoga. On je Sveznajući,
Svemoćni i Sveobuhvatni
Vahdānijet - Allah je Jedan na način Jedinog ili je On Apsolutni Monoteizam.
Vahj - Božija Objava, Revelacija, Božija riječ, Božija Uputa, Zakon. Četiri su razine Objave: Kelime -
rečenice, Risale - Poslanice, Suhufi - manje objave i Kitabi - knjige. Četiri su velike Objave: Tevrāt, Zebūr,
Indžīl i Kur’an.
362
Vādžib - Nužna i obavezno propisana djela od Boga, čije se vršenje nagrađuje, a propuštanje kažnjava.
Vādžib je najopćenitija i najnužnija Božija naredba.
Vede - Od riječi Vid - Znanje, Svete knjige i spisi Brahmana pisane na sanskritu.
Vjerovjesnik - Božiji poslanik koji ne prima Objavu, nego samo prenosi i svjedoči Objavu ranijeg
poslanika. On je po Božijoj volji i odredbi prenosio i tumačio Objavu. On je Allahov izbor.
Varijabilan - Promjenljiv, sposoban za promjenu.
Verbalan - Koji se odnosi na riječi, koji je izrečen riječima.
Verbalizam - Upotreba riječi bez vrijednoga odnosno odgovarajućeg smisla.
Verificirati - Obistiniti, provjeriti, ustanoviti.
Verites de Fait - Istine čina, činjenica.
Verites de Raison - Istine razuma.
Veritas - Istina
Virtualno - Ono što postoji samo latentno ili potencijalno.
Vrač - Mag, guru, žres, kahin Lažni poroci i lažni proricatelji sudbine.
Voluntaristička etika - Svaki etički pravac i učenje koje etiku zasniva na volji.
Voluntarizam - U ontologiji, to je pravac prema kome je volja osnovni princip bitka i unutrašnja bit
svih pojava u svijetu. U psihologiji voluntarizam smatra da je volja osnovna funkcija duševnog života i iz nje
slijedi mišljenje i čuvstvovanje. U gnoseologiji to je shvaćanje da u spoznajnom procesu volja ima primat pred
razumom.
Vrijeme - Za razliku od prostora kao dimenzije bitka što omogućuje opstanak bića jednog pored drugog,
vrijeme je dimenzija slijeda bića jednog nakon drugog, bivanja stvari u promjeni njihova nastajanja i nestajanja.
Vrste sudova - Postoji Božiji, Apsolutni sud, zakonski, moralno-etički, naučni i logički sud.
Zadatak historije - Prema Haldunu je da proučava i daje izvješća o svjetskoj populaciji, društvu kao
cjelini i ona mora kazivati o onome što je identično i inherentno (nerazdvojno, povezano i svojstveno) svakom
društvu. Prema Božijem kazivanju i svjedočenju svaki navedeni imenovani ili neimenovani narod u Kur’anu
koji je negirao Objavu i nije slijedio svoga poslanika je uništen, svaki pojedinac ili narod ima rok života i nema
vječnih pojedinaca i naroda, Allah na zemlji red, poredak i ravnotežu među ljudima održava tako što jedne
363
narode suzbija i zaustavlja drugima, da malobrojne i slabije naoružane skupine organizirane na Allahovom putu
pobjeđuju uz Allahovu pomoć brojnije i naoružanije skupine i kako je Allah poslanike i vjerovjesnike izabrao,
odredio i učinio ogledalima, primjerima i uzorima - usvetun hasenetun ljudima u svim stvarima vjere, etike i
načina života, tako je muslimane ili ummet Islama učinio svjedocima Imana, Islama, Šerijata, Ahlaka i
sveukupnog islamskog načina života.
Zakon - (grč. nomos, lat. lex) - U najširem smislu znači svaki pravilan red, poredak stvari, zbivanja i
djelovanja. U zbilji zakonom se označava određenje svakog reda, poretka i sistema: u prirodi kao niz prirodnih
zakona (lex naturalis), u humano-moralnoj sferi, javlja se kao (lex moralis) i kao vječna Božija volja u formi
zakona (lex aeterna). U društvu i državi zakon je najviši državno-pravni akt poslije ustava, koji sadrži najvažnije
pravne norme, koje se razrađuju nižim aktima od zakona, uredbe, odluke i pravilnici. Zakon ima vrlo važnu
ulogu, jer osigurava jedinstco pravnih propisa i čvrstinu pravnog poretka, ravnopravnost građana podvrgnutih
istom zakonu i pravnu sigurnost, jer građani znaju unaprijed i pouzdano kakve su posljedice njihovog ponašanja
na temelju pozantog zakona. Zakon kao i ustav donosi najviši organ-zakonodavni, a to je parlament ili
skupština.
Zajednica i društvo - Prema učenju Tenisa dva su osnovna okvira, oblika ili forme koja su se razvila u
povijesti. Zajednica je takav društveni oblik i veza koja nastaje prirodno i ona je realna i organska. U njoj su kao
zajednici prirode, ljudi povezani krvnim srodstvom kroz porodice, familije, rodove, bratstva i plemena.
Vremenom se zajednica krvi širi i na zajednicu i vezu tla i teritorije. Postoje zajednice koje se ne vežu samo po
vezama prirode krvi i tla nego i po istim idejama, duhovnim sadržajima, vrijednostima, kulturnim obrascima i
religijskim predstavama. To je u Islamu Ummet. Društvo po Tenisu je takva socijalna grupa u kojoj se ljudi
povezuju po svojoj vlastitoj volji a ne po krvi, prirodi, tlu, ali ni religiji, ni kulturi, ni etici, nego i po izvanjskim
određenjima, interesima, koristima i užicima. Ono je vještački organizam i rezultat civilizacije, organski
razdvojena grupa, za razliku od zajednice koja je prirodno srasla ili religijom, etikom i kulturom, ujedinjena
grupa. Zakonodavac Vrhovni autoritet, Izvor, Mjera, Odreditelj i Granica zakona, u Islamu je Allah dž.š. i
Njegov Poslanik. Po učenju Islama Allah je Objavitelj Apsolutne Istine (Vjere), Apsolutnih Vrijednosti (Etike),
Apsolutnih Normi (Zakona) i Jedini je Stvoritelj svih svjetova i stvorenja.
Zakon ireverzibiliteta - Označava svojstvo prirodnih pojava da su one pojave ponovljive vrste.
Zann - Umišljaj, fikcija, vesvesa, neutemeljena pretpostavka.
Zabrana - Postoje tri vrste zabrana: Božije apsolutne, pozitivne pravno-zakonske i moralno-etičke.
Zabrane su potpuno nedozvoljene radnje, postupci, ponašanja i riječi.
Zbilja - Cjelokupnost svega što jest, svega što doista opstoji, svega što je zbiljsko, a suprotno onome što
je samo moguće, potencijalno ili prividno. Širi je pojam od pojma stvarnost jer obuhvata i duševnu opstojnost.
364
Zbivanje - Svaki uzajamno povezani vremenski slijed događaja u prirodi, društvu i povijesti, mada se
pojmom zbivanja uglavnom određuje tok povijesnih događaja.
Zekjat - Četvri islamski šart ili praktična dužnost Islama. On je čišćenje cjelokupne imovine stečene na
halal način jedanput godišnje u visini jedne četrdesetine ili 2, 5%. Na žitarice, voće i povrće ovisno o
navodnjavanju ili nenavodnjavanju daje 5% ili 10%.
Zemzem - Vrelo istočno od Ka’be koje je poteklo ispod Ismailovih nožica dok mu je majka Hadžera
trčala između Saffe i Merve tražeći vodu.
Zaključak - Logički postupak kojim se izvodi jedan sud bilo na osnovu jednog suda (neposredni
zaključak ili izvod) ili dva odnosno više sudova (posredni zaključak). Posredni zaključak može biti deduktivni,
induktivni i analogni.
Zen - Japanski termin za sistem budhističke meditacije i naziv za mahajana školu u budhizmu.
Zikr - Ima više značenja. Osnovno ili bitno je stalno mišljenje ili sjećanje na Allaha dž.š. Jedno od
imena Kur’ana je Zikr, jer cijeli Kur’an poziva i podsjeća na Allaha. Jedno od značenja zikra jest dobrovoljni
ibadet.
Zinaluk - Blud, prostitucija, kurvaluk-svaki izvanbračni seksulani odnos.
Znak - (grč. semeion, lat. signum) Nosilac značenja, nešto što posjeduje zmačenje, predmet koji nešto
znači, predmet koji upućuje na neki drugi predmet. Ono što znak označava, najčešće se naziva significatum.
Nijedan predmet nije sam po sebi ni signum ni significatum, on može biti jedno ili drugo samo u odnosu na neki
drugi predmet u procesu semioze.
Zoolatrija - Obožavanje, posvećivanje i klanjanje životinjama u starom Egiptu apisa, ibisa.
Zor, percepcija - Svaki osjetilni opažaj i sveukupna osjetilna spoznaja.
Zorno - Oznaka za sve što je zahvaćeno osjetnim organima.
Židovi, Jevreji, Izraelci, Isrāilićani - Ibrahimovi, Abrahovi potomci od Ibrahimovog unuka Jakuba
koji je ima nadimak Isrāil. Jevreji od glagola ivrim - prelaziti rijeku.
365
RECENZIJA - 1
ETIKA I DRUŠTVO - autor Mustafa Spahić
Knjiga ETIKA I DRUŠTVO profesora Mustafe Spahića za čitaoca koji je tek namjerava čitati može biti
izazovnija ukoliko prije prvog poglavlje pročita biografiju autora. Biografija profesora Mustafe Spahića više od
bilo koje recenzije daje legitimitet i preporuku knjizi ovakvoga sadržaja. Odličan učenik petogodišnje Gazi
Husrev-begove medrese, briljantan student Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, imam, hatib i muallim, žrtva
totalitarnog komunističkog režima i politički zatvorenik, profesor sociologije, povijesti islama i etike-ahlaka u
Gazi Husrev-begovoj medresi, autor preko 20 knjiga iz oblasti sociologije, sociologije religije, etike, politike,
povijesti... Sve naprijed pobrojano su snažne reference i najbolja preporuka i najava nove knjige koja je pred
čitaocima.
Sadržaj knjige je strukturiran u dva poglavlja i devetnaest tekstova. Prvi dio sadrži osam tekstova dok je
u drugom dijelu obrađeno jedanaest tema kroz jedanaest obimnih tekstova. Iako su neki od tekstova iz knjige u
manjem obimu ranije objavljivani kompozicija od devetnaest poglavlja potpuno je prirodna i suvislo
postavljena.
Prvi dio knjige problematizira glavna sociološko-etička i filozofska pitanja i analizira njihova najdublja
značenja. Tekstovi: Dobro i zlo; Sloboda volje i savjest; Obaveza ili dužnost; Etika i nauka; i drugi tekstovi iz
prvog dijela knjige na nov i originalan način raspravljaju o suštinskim životnim pitanjima o kojima su napisane
brojne filozofske rasprave. Originalnost analiza što ih nudi autor Mustafa Spahić u ovoj knjizi temelje se na
usporednim i komparativnim iskustvima dosadašnje sociološke i filozofske teorije i orginalnog razumijevanja
Objave u suvremenom povijesnom kontekstu. Naime, autor sublimira najznačajnije teze moderne teorije etike i
vrlo lucidno ih oplemenjuje suvremenom interpretacijom univerzalnih Božjih istina i normi kroz kur'anske
citate i praksu i preporuku poslanika Muhammeda a.s. Ova dvostruka i usporedna analiza je posve nova forma
posmatranja i analiziranja socioloških i etičkih tema. Osam tekstova što su smješteni u prvom dijelu knjige vrlo
temeljito, i za čitanje možda zahtjevno, daje uvod za pravilno i kvalitetno razumijevanje narednih jedanaest
tekstova.
U drugom dijelu knjige autor se spustio u svakodnevni realni život. On posmatra društvo sada i ovdje.
On zapaža i suptilno dijagnosticira sve bolesti koje pogađaju modernu civilizaciju a s kojim se suočava i naše
bosanskohercegovačko društvo. Na najbolji i sasvim jednostavan način on čitaocu približava čitav niz
društvenih poroka kao što su: droga, nasilje, prostitucija, razgolišavanje i dr. Svaki od problema koji se
promatraju u drugom dijelu knjige imaju svoju opću osnovu u prvom dijelu kroz prvih devet tekstova. Probleme
općih društvenih poroka autor svakako sagledava iz islamskog diskursa što je sasvim prirodno budući je knjiga
366
namijenjena prije svega čitaocima za koje je učenje islama potka njihova života. Premda i oni drugi čitaoci
imaju razloga da se upoznaju sa sadržajem ove knjige ako nizašto drugo a ono makar zato jer je omladina u
našem društvu podjednako istim intenzitetom napadnuta porocima moderne civilizacije. Kako sam autor
upozorava najednom mjestu u knjizi: ...dilera droge ne zanima kojem svjetonazoru pripada njegov budući
“klijent".
Knjiga je konačno originalna i po jedinstvenim analizama, usporedbama i zaključcima koje autor

Mustafa Spahić izvodi na temelju sjajnog senzibiliteta za uočavanje i registriranje socioloških pojava i procesa
u svom vrlo dinamičnom i burnom životu. Dugogodišnja praksa rada sa ljudima i djecom u džematu, sa
učenicima u medresi, sa slušaocima njegovih brojnih predavanja širom BiH i dijaspore uz veliku znanstvenu
erudiciju rezultirali su ovakavim originalnim pristupom. Uz dobro uredničko aranžiranje strukture svakog teksta
pojedinačno ova knjiga pretendira da bude nezaobilazan priručnik za sve one koji se bave socijalnim radom u
našem duštvu.
Sarajevo, septembar, 2005.
Rifat Fetić
367
RECENZIJA - 2
ETIKA I DRUŠTVO – autor Mustafa Spahić
Knjiga Mustafe Spahića Etika i društvo već svojim naslovom upućuje u sadržaj knjige, ali i u njen
koncept kao i u autorov osnovni pristup etičkim pitanjima i nekim važnim društvenim problemima. Naime, u
knjizi se ne razmatra, naprimjer, položaj etičke nauke u društvu ili odnos društva prema etičkim studijama, kako
bi se, prema samom naslovu, moglo očekivati.
Ipak, naslov 'pokriva' sadržaj knjige i naznačava ono najznačajnije u autorovom konceptu. O čemu je
riječ? Za Mustafu Spahića moralna pitanja, moralne teme, moralne vrijednosti, moralne vrline, moralni poroci,
moralni ideali su u stanovitom značenju i stanovitoj mjeri društvena pitanja, teme, vrijednosti, vrline, poroci i
ideali, sjedne strane. A s druge strane, duhovnu osnovu, snagu, slabosti, uspone, padove, izazove i mogućnosti
nekog društva autor primarno vidi u prostoru slobode, vjere, morala i kulture.
A to onda dalje znači da je u ovoj knjizi njen autor Mustafa Spahić doveo u odnos, po mome mišljenju,
na čvrstim osnovama, etički i sociološki diskurs. Staviše, u knjizi se često događa: tako gdje govori o etičkim
pitanjima autor je u društvu, ili obrnuto, tamo gdje govori o društvenim temama i problemima, autor je na
području etike, zapravo, moralanih kategorija kao što su sloboda, ličnost, odgovornost, vjera, vrijednosti, i
dobročinstvo i td. U skladu s takvom osnovnom orjentacijom autor je knjigu podijelio u dvije osnovne cjeline.
U prvom dijelu knjige autor izlaze neku vrstu uvoda u etičku nauku, naznačavajući najvažnije etičke
pravce, osnovne etičke pojmove kako su koncipirani u preovladujućim etičkim teorijama, u Kur'anu u islamskoj
etičkoj misli: dobro i zlo, nijjet/namjera, sloboda volje i savjest, moralna norma i moralni sud, zabrana i gijeh,
obaveza ili dužnost, te odnos etike i nauke. Iaoko je ovaj prvi dio knjige više teorijske, stručne naravi, autor
ipak nije zapao u apstrakcije i suhoparno izlaganje teorijskih i historijskih aspekata moralnih pitanja. I u ovom
prvom dijelu knjige zapravo možemo čitati islamsku poruku koncipiranu etički.
U drugom dijelu knjige u jedanaest tekstova autor se, još više na svom terenu, bavi društvenim
problelima kao što su samoubistvo, nasilje, teror, kleveta, primitivizam, psovka, lažna zakletva, kocka, hazardne
igre, gatanje, alkohol, droga, odjevanje, prostitucija. Kroz historijsku i komparativnu etičku i sociološku analizu
spomenutih problema, s značajnim uvidima u najrazličitiju literaturu, se često, lucidnim zapažanjima različitih
fenomena i odnosa u našem bosanskohercegovačkom društvu, autor ukazuje na odgovore u perspektivi
islamskog učenje, moralnih i kulturnih sadržaja vjere. Tesktovi u ovom dijelu knjige su sociologija, historija,
antropologija, socijalna psihologija, kulturna antropologija, tefsir, etika.
I to knjigu Mustafe Spahića Etika i društvo čini posebno zanimljivom, sadržajnom i značajnom za naše
368
imame, vjeroučitelje, studente društvenih nauka, islamskih nauka, socijalne radnike i sve one koji se na ovaj ili
onaj način bave političkim, moralnim, pravnim i drugim aspektima naših društvenih izazova.
Dževad HODŽIĆ
369
BILJEŠKA O AUTORU
Mustafa ef. Spahić rođen je 2. novembra 1950. godine u Puhovcu kod Zenice. U rodnom kraju,
Arnautima i Babinu, završava osnovnu školu, u Sarajevu Gazi Husrev-begovu medresu (1973.) i Fakultet
političkih nauka (1978.). U martu 1983. godine uhapšen je i osuđen u grupi ođ "trinaest muslimanskih
intelektualaca" na pet godina zatvora. Iz zatvora u Foči vraća se u Sarajevo 1986. godine i nastavlja misiju
imama, hatiba i mualima. Od 1993. godine u Gazi Husrev-begovoj medresi predaje Sociologiju, Povijest islama
i Ahlak. Uz profesorsku, obavlja i hatibsku dužnost. Do sada je objavio sljedeće knjige: "Musa, a. s. i faraon",
"Kultura islamske ishrane", "Glavni temelji islama", "Sociologija", "Komšije", "Islam i međuljudski odnosi",
"Koraci u islam", "Teme islama", "Da, mi smo muslimani I", "Da, mi smo muslimani II", "Bolesti duh i srca",
„Povijest islama I", "Povijest islama II", „Poslanikova misija, politika i strategija odbrane", "Između politeje i
anarhije", "Zemlja bez rodnog lista", "Učenje islama", "Udba nije sudba", „Istina ili laži svijeta“
370

Etika I Društvo - Mustafa Spahić

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Etika I Društvo - Mustafa Spahić

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Mustafa Spahić

1.1. Definicija Etike

Etika je teorijsko-spoznajna disciplina unutar religije i filozofije, koja ispituje i istražuje:

a) porijeklo, korijen, nastanak i razvoj morala,

b) vrši klasifikaciju i sistematizaciju moralno-etičkih kategorija,

c) uspostavlja kriterije i mjerila za vrednovanje moralnih čina i postupaka,

d) ispituje i provjerava ciljeve i smisao moralnih htijenja i nakana,

e) i konačno, postavlja fundamentalno pitanje o izvoru, korijenu i zasnovanosti morala uopće.

Tri su suštinske razlike među etičkim učenjima:

a) o izvoru i porijeklu morala,

b) o sadržaju i definiciji dobra i

1.3. Etička učenja prema cilju ljudskih postupaka

2.1. Dobro i korisno djelo

2.2. Nazivi za Dobro u Kur'anu

2.3. Šta se postiže činjenjem dobra - Birra?

4.1. Vjera i Sloboda preduvjeti svega što je moralno i što valja

5.1. Hijerarhija i vrste normi

e) U najkraćem kazano, Šerijat je Apsolutna Allahova Volja u formi Vjerozakona za zajednicu

2. Strasti i pretjerivanje u svakom pogledu

3. Mržnja kao otrov i nemoć duše

5. Ukoliko je u ljudima, koji su u ustavnim zakonodavnim i sudskim inistitucijama i tijelima

6. Ukoliko je ljudima koji su u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj, državnoj i političkoj vlasti,

U svim pravnim sistemima i ustvanim poretcima, u okviru hijerarhije, sistematizacije i kategorizacije

b) Pravni pozitivno-zakonski sud

d) Apsolutni Božiji sud na Sudnjem danu

6.2. Definicija i posljedica Grijeha

6.3. Klasifikacija, sistematizacija i vrsta grijeha

8.2. Pozicija Nauke u Islamu

9.1. Situacija u Bosni i Hercegovini

11.1. Metodologija i tehnologija šejtanske potvore i propagande

11.2. Potvora, objeda i kleveta neumitno sustiže muslimane svijeta

11.3. Kako reagirati i ponašati se na potvoru i klevetu

Kvalitet, sadržaj, pouzdanost, tačnost, istinitost, sigurnost, preciznost, izvjesnost, mjerljivost,

Konkretni način da musliman sačuva sebe od vlastite lahkomislenosti, ishitrenosti, naivnosti,

Na temelju kazivanja Kur'ana i povijesnog svjedočenja i iskustva Islam i muslimani su neprestani

To je klasična funkcionalizacija i instrumentalizacija zakletve Allahovim imenom, u cilju pridobijanja

Četvrta razina i odlika odnosa među muslimanima u ekonomsko-privrednim i materijalno-poslovnim

Ničijom odlukom, pa ni državnom, partijskom, nacionalnom i rasnom, ali također ni kockom i

14.1. Praznovjerje i gatanje

Apsolutizirana individualna i pojedinačna svijest sa stajališta individualiteta poriče i odriče posebnu i

15.1. Strategija zabrane alkohola u Islamu

Da bi se čovječanstvo održalo i valjano živjelo na Ovom, a uspješno, na Allahovo zadovoljstvo, položilo

15.2. Definicija i suština alkohola

15.3. Zabrana alkohola u Islamu

15.4. Zabrana svake aktivnosti i puta do alkohola

15.5. Posljedice uzimanja alkohola

Ko svjesno, slobodno, namjerno, ustrajno i dosljedno konzumira alkohol, ne obazirući se na Allahove

15.6. Relativizacija alkohola

16.1. Gradovi središta droge

16.2. Šta je droga

16.3. Gdje se najlakše može doći do droge

17.1. Zaborav Allaha i odjeća ne idu zajedno

Poslije ovog nesvjesnog, neželjenog, neotklonjivog, neizbježnog, nesistemskog, nemetodološkog,

17.2. Zaborav Allaha i golotinja tijela sa Džennetom ne idu zajedno

17.3. Odjeća i Benû Ādem i Ādemovi potomci

17.4. Značaj i uloga odjeće za Ademove potomke

U svome naletu kolonijalizacije svijeta i dominacijom svijeta kao i prelaska sa ručno-manufakturne i

17.5. Relacija i razlika između insana i hajvana

18.1. Sva stvorenja stvorena u parovima a brak je samo odlika čovjeka

18.2. Šejtanov udar na brak i život

18.3. Šta se brakom dobiva a šta se prostitucijom nepovratno gubi

18.4. Odgovor i lijek na izazov prostitucije

19.1. Homo ludens