Naziv izvornikaGustav Schwab: Die schonsten Sagen des klassischen Altertums(prvi put objavljeno u Stuttgartu 1838^0)Izdava
čGrafički zavod Hrvatske, OOUR Izdavačka djelatnostZagreb, Frankopanska 26Za izdavača Milan ZinaićDesignZoran PavlovićTehnički urednik Rudolf ŠpanjolKorektor Stjepan HosuNaklada 15000 primjerakaTisak i uvezSOUR »V. Masleša«, Sarajevo ŠRO »Rade Bitanga«, MostarS njemačkoga preveoStjepan HosuCrtežiJohn Flaxmani drugi1985.Iz piščeva predgovoraLijepo je svojstvo mitova i junačkih priča klasične starine da za poglede istraživača i za oko prostodušnostiimaju doduše različitu, ali ipak jednako snažnu draž. Dok znanstvenik u njima traži početke svakoga ljudskogznanja, temeljne misli religije i filozofije, prvi osvit povijesti, prostodušni se promatrač divi gledajući kako sepred njim razvijaju najraznoličniji likovi, kako pred njegovim očima tako reći još nastaje svijet prirode i duhova;on s veseljem i udiv-ljenjem vidi kako Zemlja s bogovima i božjim sinovima izlazi iz Kaosa, kako u brzimnizovima slika Prometejeva iskra u čovjeku započinje borbu s barbarstvom, kako kultura iznosi pobjedu naddivljaštvom, obrazovanost nad suro-vošću, razum ili nužda nad strašću. Unutrašnja živa snaga tih slika također jetako velika da ne zavisi o savršenoj umjetničkoj obradi, u kojoj velik dio onih tvorevina posjedujemo u djelimanajvećih pjesnika, nego je dovoljan najjednostavniji prikaz da njihovu veličinu razviju i pred onima kod kojihumjetnički oblik više smeta nego potpomaže razumijevanje. U tom je položaju mladež u početku svogaklasičnog obrazovanja. Junačka priča, koje ulomci ulaze u mladu fantaziju s prvom nastavom klasičnih jezika,očarava je mnogo prije nego bi je mogla shvatiti u tvorevinama pjesnika...Ova je knjiga pokušaj da se najljepše i najznačajnije priče klasične starine ispripovijedaju prema starim piscima,prvenstveno prema pjesnicima, jednostavno i bez sjaja umjetničkog prikaza, ali ipak, gdje god je moguće,njihovim vlastitim riječima. Već davno je napušten nazor da te priče što se odigravaju na mitskom tlu i protkanesu mitovima mogu služiti kao sredstvo da se mladeži prigodice pruža povijesno, zemljopisno i prirodoslovnoznanje, i da čak smiju služiti kao udžbenik za tečaj moralke... Ovo je knjiga koju mladiću treba dati u rukunajprije samo s namjerom da mu se pruži ugodna, ali ipak vrijedna razonoda. Zato se pisac pobrinuo da se uklonisve ono što vrijeđa, te je bez ustručavanja isključio sve one priče u kojima se pripovijedaju nečovječne grozote,koje donekle opravdava samo simbolično objašnjenje, ali što kao pripovijetka - a kao takve moraju te pričevrijediti za mladež - može u njoj izazvati samo negodovanje...Dok prvi dio ove zbirke sadrži raznolike manje mitove i pripovijesti, slijedi u drugom dijelu jedna jedina, alinajveličanstvenija priča staroga vremena, priča o Troji, i to od osnutka grada do njegove propasti, dakle takopotpuna kako kao pripovijetka iz izvora još nikada nije bila u tom obliku sastavljena. Obrađivač želi i nada se dacjelina, na taj način pregledno prikazana, neće biti nova i zanimljiva samo mladeži, nego će je i gdjekoji starijičitatelj Ilijade pozdraviti barem kao pokušaj dopune te besmrtne pjesme. To više pisac ima dužnost da pokažekako tu dopunu nije izvršio samovoljno, nego savjesno upotrebljavajući same stare pisce, kojima izvori opetbijahu epski prikazi pojedinih kikličkih pjesnika.U prvoj četvrtini toga dijela morao se pisac za tok pripovijedanja poslužiti mutnim izvorima onih retorskihkrpeža koje posjedujemo iz najkasnijih vremena pod imenom Diktisa Krećanina (Dictvs Cretensis) i DaretaFrižanina (Dares Phrvgius). Ali njihovo izvješće, otkud je god pobrano ono što se najlakše može složiti sHomerom, tvori samo povijesnu osnovu u tkivu događaja, dok su najglasovitiji pjesnici grčke i rimske starine,Sofoklo, Euripid, Horacije, Ovidije i drugi, priložili raznobojne potke svoje fantazije u to tkanje.Jezgru priče zatim tvori Homerova Ilijada; od Homera je pripovjedač nastojao osluškivanjem uhvatiti opći tonprikaza i za prvu i posljednju četvrtinu, a njegovu je boju i u onome dijelu u kojemu je on jedini izvor nastojaozadržati tako neokrnjeno koliko se to moglo učiniti u nevezanom govoru i pritom još u zbijenu prikazu.Homerovo pripovijedanje u Ilijadi čini na taj način otprilike polovicu drugoga dijela. Ako pisca ove knjige ne
vara nada, onda se unutarnji oblik besmrtne pjesme nije izgubio ni uza sve to što je žrtvovan pjesnički oblik, injezino božansko tijelo sjaji još kroz nekićeno ruho najjednostavnije proze.Posljednja četvrtina uzeta je opet iz više pjesnika: Pindar, Sofoklo, Vergilije u više su navrata uzimani u obzir.Ali tu je pisac bio tako sretan da je pravu pjesničku podlogu, pa predmet i oblik za suvislo pripovijedanje našao udjelu »Nastavak Homera« pjesnika Kvinta, čije je potpunokojega samo učeni svijet naziva sad Kalabraninom, sad Smirnjaninom. O-stavština je toga pjesnika klasičnoumjetničko djelo, koje će, nadamo se, kad izađe u metričkom prijevodu, steći priznanje svih prijatelja prave poe-zije...Kad je pisac sastavio nacrt onoga što je trebalo preuzeti u treći i posljednji dio, smatrao je gotovo nemogućim dasudbinu posljednjih Tan-talovića neskraćeno priopći čitalačkom svijetu koji će se vjerojatno velikim dijelomsastojati od mladeži. Težnja za potpunošću ohrabrila ga je ipak na pokušaj da i tu teškoću svlada, i on se nada daće se pravedni sud, koji je u prijašnjim svescima priznao nježnu štednju osjetljivih ušiju i srdaca, s kojima trebapostupati sa strahopočitanjem, protegnuti i na obradbu spomenutoga gradiva. Tu je najprije po mogućnosti bilauspostavljena harmonija između prikaza tragičkih pjesnika, a uzet je osobit obzir na spomenuto načelo da seuklone sve one nečovječne grozote kojima upravo povijest Tanta-lova roda obiluje.U obradbi Odiseje nije takav oprez bio potreban. Tu se obrađi-vač imao samo što vjernije držati originalneumjetnine staroga vijeka da bi stvorio najdirljiviji dojam nevinosti i čestitosti. Tko se želi uvjeriti da ljudskapriroda, koja je sama sobom tako nesposobna za savršeno dobro, ipak nipošto nije savršeno nesposobna zadobro, taj neka svoju vjeru u čovječanstvo krijepi na tom djelu grčke starine.Eneida je piscu zadavala najviše posla. Ovdje je trebalo duljine odrezati, a da se sam cilj puta ne učininepristupačnim; trebalo je sve one dodatke izmišljene narodne priče - koje bi nakon raskošnog sjaja Ilijade iOdiseje i dijete moralo osjetiti - ukloniti, a da se ne zamrsi ili pače uništi suvislost najoriginalnijih i najljupkijihiznašašća što stvaraju sad čitav dio pjesničke pripovijesti, sad neprocjenjive epizode: a to je obradivač osjećaokao nemalu zadaću, pogotovu kad je još nijedan moderni pripovjedač antičkih priča nije pokušao izvršiti.Njegovo nastojanje išlo je za tim da sažimanjem bitne ljepote dade umjetničkom djelu rimskoga pjesnika za mla-dež čar novosti i donekle zabavnosti, što se u originalu uzalud traži.I tako neka sve te priče zajedno, kao skup klasičnih junačkih priča, steknu brojne prijatelje među mladima, agdjekoje i među starima. S tom željom pisac pušta u svijet svoje djelo, koje je za njega u isti čas odjekdvadesetgodišnjega zanimanja u javnosti i kod kuće.G. SchwabStuttgart, rujan 1837.Prva knjigaPrometej i Atena stvaraju čovjekaPrometejNebo i zemlja bijahu stvoreni; more se talasalo medu obalama, a ribe se igrale u njemu; u zraku su pjevale pticena krilima, a zemlja je vrvjela od životinja. Ali još nije bilo na zemlji stvora kojega bi tijelo bilo tako sazdano dase u njemu može nastaniti duh i iz njega vladati zemaljskim svijetom. Tada stupi na zemlju Prometej, potomakstare porodice bogova, koju je Zeus svrgnuo s vlasti, sin Japetov, unuk Urana i Geje, pun mudre domišljatosti.On je dobro znao da u zemlji drijema nebesko sjeme. Stoga uzme ilovače, nakvasi je vodom iz rijeke, umijesi je inačini od nje lik prema slici i prilici bogova, gospodara svijeta. Da bi taj zemljani lik oživio, uzme odasvud izživotinjskih duša dobra i zla svojstva i zatvori ih u grudi čovjeka. Među nebesnicima imao je prijateljicu, Atenu,božicu mudrosti. Ona se divila djelu Titanova sina pa je poluživom liku udahnula duh, božanski dah.12Tako postadoše prvi ljudi, koji se brzo razmnožiše i napuniše zemlju. Ali ti ljudi dugo nisu znali kako da se služesvojim plemenitim udovima i dobivenom božanskom iskrom. Gledali su, a nisu vidjeli, slušali, a nisu čuli. Poputlikova u snu tumarali su naokolo i nisu se znali služiti predmetima. Nepoznata im je bila vještina kako se kopa ikleše kamen, kako se iž gline peku opeke, kako se od srušenoga šumskog drveta tešu grede i kako se od svegatoga grade kuće. Pod zemljom, u mračnim pećinama, vrvjelo je od njih kao od poslenih mravi. Ni zimu, nicvjetno proljeće, ni plodnu jesen nisu raspoznavali po sigurnim znacima. Što god su radili, bilo je bez smišljeneosnove.Tada se Prometej zauzme za svoje stvorove: nauči ih promatrati izlazak i zalazak zvijezda, uputi ih u vještinubrojenja i u pisanje slova; nauči ih ujarmljivati životinje i upotrebljavati ih kao pomagače u radu, priuči konje nauzde i kola; pronađe čamac i jedra za plovidbu. Pobrinuo se i za ostale životne potrebe ljudi. Kad je prije kojičovjek obolio, nije znao nikakva lijeka, nije znao kakvo jelo i piće može podnositi, nije poznavao melema zaublaživanje boli; zbog nestašice lijekova ljudi su bespomoćno umirali. Stoga im Prometej pokaže kako sepriređuju blagi lijekovi kojima se liječe svakojake bolesti. Tada ih nauči gatati, rastumači im znamenja i sne,ptičji let i motrenje žrtvenih životinja. Nadalje, svrati im pogled pod zemlju i pomože im da ondje otkriju mjed,željezo, srebro i zlato. Ukratko, uputi ih u sve životne udobnosti i vještine.Na nebu je sa svojom djecom od nedavna vladao Zeus, koji je svoga oca Krona zbacio s prijestolja i srušio stari
rod bogova, od kojega je potekao i Prometej, jer su Japet i Kron bili braća.Sada su se novi bogovi počeli zanimati za nedavno nastali ljudski rod. Oni zatraže od ljudi da ih časte, a zauzvrat su im bili spremni pružati zaštitu. U Mekoni (Sikionu) u Grčkoj dođe do sastanka smrtnika i besmrtnika,gdje su se utvrdila prava i dužnosti ljudi. Na tom sastanku istupi Prometej kao zastupnik svojih ljudi, nastojećikako ne bi bogovi za preuzetu zaštitu nametnuli ljudima odveć tegobne dužnosti. Tada Titanova sina zavedenjegova lukavost da prevari bogove. On u ime svojih stvorova za-kolje velikoga bika od kojega su bogovi imaliizabrati što za sebe žele. Raskomadavši žrtvenu životinju, Prometej načini dvije hrpe: na jednu stranu stavi mesoi drob s obilnom slaninom, obavije sve u bikovu kožu i ozgo stavi želudac. Na drugu stranu stavi ogoljene kostiumotavši ih vješto u loj žrtvene životinje. Ova posljednja hrpa bila je veća. Zeus, sveznajući otac bogova, prozrenjegovu prijevaru i reče:- Sine Japetov, presvijetli kralju i dobri prijatelju, kako si nejednako razdijelio dijelove!Prometej se sad istom uvjeri da ga je uspio prevariti, nasmija se u sebi i reče:13- Presvijetli Zeuse, najveći od vječitih bogova, izaberi dio na koji te nuka tvoje srce u grudima.Zeus se razjari, ali navlas pograbi objema rukama bijeli loj. Kad ga je razmotao i opazio gole kosti, pričini se kaoda je istom sada otkrio prijevaru te ljutito reče:- Vidim dobro, dragi Japetov sine, da još nisi zaboravio vještinu varanja!Zeus odluči da se Prometeju za njegovu prijevaru osveti, pa uskrati ljudima posljednji dar koji im je bio potrebanza savršeniji napredak - vatru. Ali i tome je lukavi Japetov sin znao doskočiti. Uze dugu stabljiku gorostasnetrske sa srčikom, približi se sunčanim kolima na njihovu prolazu i uhvati u stabljiku vatre što je tinjala. S takvomiskrom siđe na zemlju, i ubrzo zaplamti prva lomača prema nebu. U dubini duše zaboli Zeusa kad vidje kako semeđu ljudima nadaleko svijetli sjaj vatre penjući se uvis. Kako više nije bilo moguće smrtnicima oduzetiupotrebu vatre, smisli im Zeus za osvetu novo zlo. Bog vatre Hefest, slavan sa svoje umjetnosti, morao mu jenačiniti varavi lik lijepe djevojke; sama Atena, koja je bila zavidna Prometeju i postala mu protivnica, ogrnedjevojku bijelom blistavom haljinom, a preko lica spusti joj koprenu, koju je djevojka rukama držalarazdijeljeno, glavu joj ovjenča svježim cvijećem i poveže je zlatnom vrpcom, koju je također Hefest svome ocuza ljubav umjetnički izradio i ukrasio šarenim životinjskim likovima. Hermo, glasnik bogova, morao je ljupkomliku udijeliti dar govora, a Afrodita svaku dražest i milinu. Tako je Zeus pod obličjem dobrote stvorio blještavozlo i nazvao ga Pandora, što će reći Svim obdarena, jer je svaki od besmrtnika obdario djevojku bilo kakvimkobnim darom za ljude. Zatim Hermo povede djevojku na zemlju, gdje su se ljudi šetali izmiješani s bogovima.Svi su se divili prekrasnom liku bez premca, ali ona se uputi k Epimeteju, bezazlenom bratu Prometejevu1, damu preda Zeusov dar. Uzalud ga je brat njegov bio opomenuo neka nikada nikakvoga dara ne prima odolimpskog Zeusa da ne bi njime kakvo zlo došlo na ljude, nego neka ga smjesta pošalje natrag. Epimetej, ne mis-leći na bratove riječi, primi s veseljem lijepu djevojku i osjeti zlo istom onda kad ga je snašlo. Dotada su ljudi,po uputama njegova brata, živjeli slobodni od svake nevolje, bez teškoga rada, bez mučnih bolesti. Ali žena je usvojim rukama držala dar, veliku posudu s poklopcem. Čim je došla Epimeteju, podigla je poklopac, i odmah jeiz posude izletjelo čitavo jato svakojakih nevolja, koje su se munjevitom brzinom razletjele po cijeloj zemlji.Jedno jedino dobro bilo je sakriveno sasvim na dnu posude, nada. Ali Pandora, po uputi oca bogova, spusti opetpoklopac prije nego je nada mogla izlepršati, i zatvori je zauvijek u posudu. Bijeda ispuni, međutim, u1 Prometej znači »Onaj koji naprijed misli, Dovitljivi, Promišljeni misli, Nepromišljeni, Zaboravni«,Epimetej »Onaj koji poslije čina14svim oblicima zemlju, zrak i more. Bolesti su obilazile među ljudima danju i noću, potajno i nečujno, jer im Zeusnije udijelio dar govora. Četa svakojakih groznica zaposjela je zemlju, a smrt, koja je prije samo polagano do-lazila k ljudima, ubrzala je svoje korake.Nato se Zeus svojom osvetom okrenuo protiv Prometeja! Krivca preda Hefestu i njegovim slugama, koji su sezvali Kratos i Bi ja (Snaga i Sila). Oni su ga morali odnijeti u skitsku pustoš i ondje ga neraskidljivim lancimaprikovati iznad strahovitog ponora na stijenu gore Kavkaza. Nerado je Hefest izvršio nalog svoga oca: on je uTitanovu sinu ljubio unuka svoga pradjeda Urana i ravnopravnog potomka bogova. Uz samilosne riječi, a uzpogrde surovih slugu, naredio je da ovi izvrše okrutno djelo. Tako je Promete j morao visjeti na tužnoj stijeni uuspravnom položaju, a nikada nije mogao spavati ni saviti svoje umorno koljeno.- Mnogo ćeš uzaludno tužiti i uzdisati - reče mu Hefest - jer Zeusova je volja nemilosrdna, a tvrda su srca svikoji su istom pred kratko vrijeme prigrabili vlast.I doista su muke kažnjenog nesretnika imale trajati čitavu vječnost ili bar trideset tisuća godina. Premda jeglasno uzdisao i za svjedoke svojih muka dozivao vjetrove, rijeke, izvore i morske valove, opću majku Zemlju isunčani krug koji sve vidi, ipak je ostao nepokolebljiva duha.»Što je sudbina odlučila« - govorio je - »mora da podnosi onaj koji je naučio shvaćati nesavladivu moć nužde.«Također se nikakvim prijetnjama Zeusovim nije dao skloniti da pobliže objasni tamno proročanstvo po kojemu je vladaru bogova prijetila propast i pad od novoga braka.1Zeus održa riječ: pošalje okovanom Promete ju orla koji je kao svakidanji gost smio kljuvati njegova jetra, koja
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Recommended
More From This User
Notes
Load more
