Professional Documents
Culture Documents
TEHNOLOŠKI FAKULTET
-diplomski rad-
Branislava D. Milić
Redni broj:
RBR
Identifikacioni broj:
IBR
Tip dokumentacije:
TD Monografska publikacija
Tip zapisa:
TZ Tekstualni štampani materijal
Vrsta rada:
VR Diplomski rad
Autor:
AU BRANISLAVA D. MILIĆ
Mentor/Ko-mentor:
MN Dr JAROSLAVA ŠVARC-GAJIĆ
Naslov rada:
NS Određivanje selena u prehrambenim proizvodima
elektrotermalnom atomskom apsorpcionom
spektrofotometrijom
Jezik publikacije:
JZ srpski (latinica)
Jezik izvoda:
JI srpski/engleski
Zemlja publikovanja:
ZP Srbija
Godina:
GO 2009.
Izdavač:
IZ autorski reprint
Mesto i adresa:
MS 21000 Novi Sad, Srbija, Bulevar Cara Lazara 1
Naučna oblast:
OB Hemija
Naučna disciplina:
DI Analitička hemija
UDK
Čuva se:
ČU U biblioteci Tehnološkog fakulteta u Novom Sadu, 21000 Novi
Sad, Srbija, Bulevar Cara Lazara 1
Važna napomena:
VN Nema
Datum odbrane:
DO
Članovi komisije:
(Naučni stepen/ime i prezime/zvanje/fakultet)
KO
Predsednik: Prof. Zvonimir Suturović, redovni profesor Tehnološkog fakulteta
u Novom Sadu
Mentor: Dr Jaroslava Švarc-Gajić, docent Tehnološkog fakulteta u Novom
Sadu
Član: Dr Biljana Pajin, docent Tehnološkog fakulteta u Novom Sadu
UNIVERSITY OF NOVI SAD
Faculty of Technology
KEYWORDS DOCUMENTATION
Accession number:
ANO
Identification number:
UNO
Document type:
DT Monographic publication
Type of record:
TR Textual material, printed
Contents code:
CC B. Sc. thesis
Author:
AU BRANISLAVA D. MILIĆ
Menthor/co-menthor:
MN Assistant Professor JAROSLAVA ŠVARC-GAJIĆ
Title:
TI Determination of selenium in foodstuffs by electrothermal
atomic absorption spectrometry
Language of text:
LT Serbian (Times New Roman) (scr)
Language of abstract:
LS Serbian (Times New Roman) (scr)/English
Country of publication:
CP Serbia
Locality of publication:
LP Vojvodina
Publication year:
BY 2009.
Publisher:
PB author’s reprint
Publ. Place:
PL 21000 Novi Sad, Serbia, Bulevar Cara Lazara 1
Physical description:
PD Chapters: 5
Pages: 33
References: 22
Tables: 3
Figures/Graphs: 8
Scientific field:
SF Chemistry
Scientific discipline:
AD Analytical Chemistry
Subject/Key words:
SX Selenium, Electrothermal Atomic Absorption Spectrometry
UC
Holding data:
HD Library of the Faculty of Technology, Novi Sad, 21000, Novi
Sad, Serbia, Bulevar Cara Lazara 1
Note:
N B. Sc. thesis= Diplomski rad
Faculty of Technology=Tehnološki fakultet
Abstract:
AB This study describes a method development for the determination
of selenium in pastry and pasta dietary products by electrothermal
atomic absorption spectrometry. Besides basic experimental
parameters of the technique the influence of several different
modifiers was investigated. Sample preparation method by
microwave digestion was defined. Using the defined method
selenium was determined in domestic and foreign pastry and pasta
food products.
Defended on:
DE
Thesis defend board:
(Degree/name/surname/title/faculty)
DB
1. Uvod ................................................................................................................................ 1
2. Teorijski deo ................................................................................................................... 2
2.1. Atomska apsorpciona spektrofotometrija (AAS)..................................................... 2
2.1.1. Atomski apsorpcioni spektrofotometar ............................................................. 3
2.1.1.1. Svetlosni izvori .......................................................................................... 3
a. Šuplja katodna lampa ................................................................................... 3
b. Lampa sa električnim pražnjenjem .............................................................. 4
c. Kontinualni izvor .......................................................................................... 5
2.1.1.2. Elektrotermalni atomizeri .......................................................................... 6
a. Grafitni atomizer .......................................................................................... 7
2.1.1.3. Atomizacija u plamenu .............................................................................. 8
2.1.1.4. Modifikatori matriksa ................................................................................ 8
2.1.1.5. Smetnje u AAS .......................................................................................... 9
a. Hemijske smetnje ......................................................................................... 9
b. Fizičke smetnje........................................................................................... 10
c. Spektralne smetnje...................................................................................... 10
d. Jonizacione smetnje.................................................................................... 10
e. Smetnje usled apsorpcije pozadine............................................................. 10
2.1.1.6. Optimizacija uslova plamene atomizacije ............................................... 12
2.1.2. Hidridna tehnika.............................................................................................. 12
2.2. Metode razaranja uzorka ........................................................................................ 13
2.2.1. Suvi postupak razaranja organskog materijala ............................................... 14
2.2.2. Razaranje dejstvom koncentrovanih mineralnih kiselina ............................... 14
a. Razaranje u otvorenom sistemu.................................................................. 14
b. Razaranje u zatvorenom sudu .................................................................... 15
2.2.2.1. Razaranje mikrotalasima.......................................................................... 15
a. Razaranje potpomognuto mikrotalasima u otvorenom sistemu ................. 15
b. Razaranje potpomognuto mikrotalasima u zatvorenom sistemu................ 16
2.2.3. Razaranje UV-zracima .................................................................................... 16
2.2.4. Razvoj metode razaranja uzorka mikrotalasima u zatvorenom sudu.............. 17
2.3. Selen....................................................................................................................... 17
2.4. Metode određivanja selena .................................................................................... 19
3. Eksperimentalni deo...................................................................................................... 22
3.1. Aparatura i pribor................................................................................................... 22
3.2. Hemikalije i rastvori .............................................................................................. 23
3.3. Uzorci ..................................................................................................................... 23
3.4. Priprema uzorka ..................................................................................................... 24
4. Rezultati i diskusija ....................................................................................................... 25
4.1. Ispitivanje uticaja i odabir modifikatora ................................................................ 25
4.1.1. Linearnost ....................................................................................................... 25
4.1.2. Reproduktivnost .............................................................................................. 26
4.2. Granica detekcije ................................................................................................... 27
4.3. Određivanje selena u realnim uzorcima ................................................................. 28
5. Zaključak....................................................................................................................... 31
6. Literatura ....................................................................................................................... 32
1. UVOD
Poslednjih decenija određivanje selena privlači značajnu pažnju, pre svega zbog
njegovog velikog biološkog značaja. Selen se u organizam unosi putem hrane i spada u
mikroelemente koji su neophodni za normalno funkcionisanje ljudskog organizma. Količina
selena koja se unosi u organizam zavisi od vrste hrane i tipa zemljišta na kojem se ta hrana
uzgaja.
Zbog velikog biološkog značaja selena razvijano je mnogo metoda za njegovo
određivanje u prehrambenim proizvodima. Neke od tih tehnika uključuju: gasnu hromatografiju,
elektrohemijsku striping analizu, atomsku apsorpcionu spektrofotometriju, nuklearnu magnetnu
rezonancu, induktivno spregnutu plazmu-atomsku emisionu spektrofotometriju [1].
Pomenute tehnike se zasnivaju na različitim principima i svaka od njih ima prednosti, u
odnosu na druge tehnike, ali i mane. Najznačajnije prednosti atomske apsorpcione
spektrofotometrije u grafitnoj kiveti u odnosu na druge tehnike su: potrebna mala količina uzorka
za analizu, niska granica detekcije, malo spektralnih smetnji nastalih usled preklapanja
apsorpcione linije analita sa apsorpcionim linijama drugih prisutnih elemenata u rastvoru uzorka,
kao i činjenica da je instrument veoma robustan [2].
Kako bi se uzorak uspešno analizirao njegova priprema se mora vršiti na adekvatan
način. Različite tehnike zahtevaju različitu pripremu uzoraka. Neki od načina pripreme uzoraka u
zavisnosti od analita, matriksa, uzorka i primenjene tehnike su: ekstrakcija, suvi postupak
razaranja organskog materijala, razaranje UV-zračenjem, razaranje mikrotalasima [3]. Prednosti
razaranja mikrotalasima u odnosu na druge načine pripreme su to što je potrebno kratko vreme
za potpuno razaranje uzorka. Razaranjem u zatvorenom sudu izbegnuti su gubici analita usled
isparavanja i smanjena je mogućnost kontaminacije. Elektronska kontrola postupka obezbeđuje
veoma reproduktivne uslove razaranja a samim tim je smanjeno angažovanje čoveka.
Cilj ovog rada je da se razvije brza, selektivna i reproduktivna metoda za određivanje
selena u nekim prehrambenim proizvodima. U skladu sa tim biće ispitan i definisan uticaj
različitih modifikatora na određivanje selena atomskom apsorpcionom spektrofotometrijom u
grafitnoj kiveti. Uzorci će biti pripremljeni razaranjem mikrotalasima u zatvorenom sudu.
Metoda će biti primenjena za analizu prehrambenih proizvoda iz grupe testenina i čajnog peciva
domaćih i stranih proizvođača.
1
2. TEORIJSKI DEO
P = Po e − ( εl)
Gde je:
ε - apsorpcioni koeficijent analita,
l - horizontalna putanja dužine zračenja kroz plamen.
Atomska apsorpcija se meri merenjem razlike ukupnog zračenja rezonantnih linija u
prisustvu i odsustvu atoma analita. Širina emitovane linije svetlosnog izvora mora biti reda
veličine apsorpcione linije analita. Ovaj zahtev izvora svetlosti ispunjava cev sa šupljom
katodom o kojoj će u daljem tekstu biti više reči.
Količina apsorbovane energije iz snopa zračenja na talasnoj dužini rezonantne linije će
zavisiti od količine atoma u osnovnom energetskom stanju. Odnos između količine apsorbovane
energije i koncentracije ispitivanog elementa se može odrediti pomoću serije standardnih
rastvora. Nepoznate koncentracije elementa u uzorcima se određuju upoređivanjem količine
zračenja koje apsorbuju uzorci prema zračenju apsorbovanom od strane standardnih rastvora pri
istim uslovima atomizacije. Savremeni softveri instrumenata automatski izračunavaju
koncentraciju određivanog elementa u uzorku.
2
Tehnika AAS omogućava prilično osetljivo određivanje većine elemenata. Tako se npr.
atomskom apsorpcionom spektrofotometrijom u grafitnoj kiveti bor može odrediti sa osetljivošću
od 43 µg / l , kadmijum i kalijum sa osetljivošću od 0,02 µg / l a magnezijum sa osetljivošću od
0,01 µg / l [1].
3
oko spoljašnjosti katode. Izvori zračenja se u glavnom zagrevaju strujama do 30 mA. Šematski
prikaz šuplje katodne lampe sa svim njenim delovima prikazan je na slici 1.
Šuplje katodne lampe emituju svetlost prolazeći kroz nekoliko faza. Saopštavanjem
potencijala između anode i katode gasno punjenje se jonizuje. Pozitivno naelektrisani joni se
sudaraju sa negativno naelektrisanom katodom. Atomi metala se nakon izbijanja iz katode dalje
ekscituju preko sudara sa jonizovanim gasom emitujući svetlost specifične talasne dužine za taj
element prilikom vraćanja iz ekscitovanog u osnovno atomsko stanje.
Pošto katoda lampi sadrži jedan element određivanje svakog pojedinačnog elementa
zahteva posebnu lampu. Ovo predstavlja osnovni nedostatak šupljih katodnih lampi.
Komercijalne lampe su dostupne za 65 pojedinačnih elemenata, ali je dostupno i 20
multielementnih lampi [5]. Lampe za pojedinačne elemente izrađene su za neke metale: Cs, Ln,
Os, Th, U, za radioaktivne elemente, plemenite gasove, dok su lampe za halogene, C, N, O i S
nedostupne. Male širine emisionih linija šupljih katodnih lampi obezbeđuju visoku selektivnost
određivanja iako, u zavisnosti od elementa, može doći do preklapanja apsorpcionih linija
različitih elemenata. Spektralna interferencija se može desiti kada različiti atomi apsorbuju
energiju na talasnim dužinama koje se razlikuju za 0,05 nm i manje. Spektralna preklapanja se
jedino mogu prevazići uklanjanjem interferentnog elementa ili, ako je moguće, izvođenjem
određivanja na drugoj apsorpcionoj liniji.
4
Slika 2 – Lampa sa električnim pražnjenjem
c. Kontinualni izvor
Kontinualni izvori zračenja u AAS su savremeni izvori koji još uvek nemaju široku
primenu. Ovi savremeni izvori zračenja omogućavaju određivanje velikog broja elemenata, što
predstavlja značajnu prednost u odnosu na klasične katodne lampe koje se koriste uglavnom za
po jedan element. Odgovarajuća selektivnost se postiže primenom uz kontinualni izvor čak i do
dva-tri savremena monohromatora dobijena fotolitografskim postupkom. Izdvajanje trake
elektromagnetnog zračenja reda veličine atomske apsorpcione linije je postignuto sa najmanje
dva monohromatora. Izuzetne selektivnosti, a velik intenzitet upadnog zraka se postiže
specifičnom konstrukcijom ksenonskih lampi. Postoji tri vrste ksenonskih lampi [6]:
1. kontinualne ksenonske lampe kratkog električnog luka (xenon short-arc lamps)
2. kontinualne ksenonske lampe dugog električnog luka (xenon long-arc lamps)
3. ksenonske blic lampe (xenon flash lamps)
Osnovna konstrukcija svih tipova lampi je ista. Lampa se sastoji od balona izrađenog od
stakla ili kvarca sa elektrodama od volframa na svakom kraju. U staklenom balonu je vazduh
zamenjen ksenonom. Veoma mali luk između elektroda omogućava da se svetlost veoma tačno
usmerava iz lampe. Izgled ksenonske lampe prikazan je na slici 3.
5
Slika 3 - Ksenonska lampa
U AAS tehnikama se koristi prvi tip ksenonskih lampi, kratkog električnog luka. Omotač
lampe je izrađen od kvarca a elektrode od volframa su impregnirane torijumom. Kvarc je jedino
ekonomično rešenje za izradnju omotača jer podnosi visok pritisak (25 atm) i visoku temperaturu
a pri tom ostaje optički proziran. Torijum u elektrodama u velikoj meri poboljšava emisiju
elektrona sa elektroda. Kvarc i volfram imaju različite koeficijente toplotnog širenja, pa se
elektrode od volframa obmotavaju trakama čistog molibdena ili legure gvožđa i nikla (invar),
koje imaju nizak koeficijent toplotnog širenja, i zatim se utope u kvarc kako bi se obezbedilo
idealno zaptivanje.
Postoje dve modifikacije ksenonske lampe kratkog električnog luka: lampa sa čistim
ksenonom i mešavinom koja sadrži male količine žive.
U čistoj ksenonskoj lampi najveći deo svetlosti se stvara unutar malenog oblaka plazme,
veličine glave čiode, koji se nalazi u blizini vrha katode. Oblak je oblika kupe i intenzitet
emitovane svetlosti eksponencijalno slabi približavanjem anodi. Elektroni posle prolaska kroz
oblak plazme udaraju u anodu prouzrokujući njeno zagrevanje. Iz tih razloga anoda mora da
bude ili veća od katode ili da se hladi vodom. Ove lampe daju spektar koji je veoma blizak
sunčevoj svetlosti.
U ksenon-živa lampama svetlost koja se emituje se nalazi u malom oblaku plazme na
vrhu obe elektrode, veličine glave čiode. Oblik ovih oblaka je kao dve presecajuće kupe i
intenzitet emitovane svetlosti eksponencijalno opada ka vrhu svake kupe. Ove lampe emituju
belo-plavičast spektar i izuzetno snažnu emisiju u UV oblasti. Pored primene u analitici, ove
lampe se koriste još i u medicini, za sterilizaciju predmeta i stvaranje ozona.
Kako bi se postigla maksimalna efikasnost ksenonskih lampi, ksenon se unutar nje nalazi
pod velikim pritiskom (do 300 atm) što nosi sa sobom određene faktore rizika kao što je opasnost
od pucanja lampe. Čak pod ovako visokim pritiskom nedostatak ovih lampi predstavljaju snažne
emisione linije u infracrvenoj oblasti spektra, oko 850-900 nm, koje mogu činiti i do 10 %
ukupne emitovane svetlosti.
6
2. čvrste materije se mogu analizirati direktno, često bez posebne pripreme,
3. pozadinski šum je veoma mali, i
4. osetljivost se povećava zato što je proizvodnja slobodnih atoma analita efikasnija u
poređenju sa atomizacijom u plamenu.
Sa druge strane, komponente matriksa često mogu izazvati velike smetnje, i preciznost,
tipično 5-10 % (izraženo kao relativna standardna devijacija), ide u prilog plamenoj AAS.
Prilikom atomizacije analita besplamenim postupkom zagrevanje grafitne kivete se
izvodi postepeno, po fazama, kako bi se izveli sledeći koraci: sušenje, spaljivanje, i atomizacija.
1. U ciklusu sušenja uzorak se zagreva 20-30 s na 110 ° C da bi se ispario sav rastvarač i
isparljive komponente matriksa.
2. Korak spaljivanja se izvodi pri umereno visokoj temperaturi ( ∼ 500 ° C) da bi se
komponente matriksa visoke tačke ključanja isparile (masti i ulja) i organski deo
matriksa spalio. U ovom koraku može doći do gubitka analita ukoliko se analit
predugo drži na toj temperaturi ili ako je temperatura spaljivanja previsoka.
3. U atomizacionom koraku primenjuje se maksimalna snaga zagrevanja da bi se
temperatura kivete podigla do odabrane atomizacione temperature ili maksimalne
temperature kivete. Prisutni analit se ispari i razloži do slobodnih atoma koji će
apsorbovati svetlost iz AAS izvora. Poželjno je brzo merenje apsorpcionog signala u
ovoj fazi.
a. Grafitni atomizer
7
postaviti u kivetu korišćenjem posebnih grafitnih čamčića. Korak uvođenja uzorka može biti
izvor zagađenja pa je poželjno koristiti autouzorkivač.
Plamena AAS je 60-tih i 70-ih godina 20. veka bila najčešće korišćena tehnika za analizu
metalnih tragova. Pojavom drugih tehnika kao što su ICP-MS, ICP-AES, nuklearna magnetna
rezonanca i dr. njena upotreba je smanjena, ali ne i potisnuta [7]. Primenjuje se kada je uzorak
tečan ili se lako prevodi u tečno stanje. Tečni uzorci se tankom cevčicom uvode u plamen. Pri
prolasku analita kroz plamen odigravaju se sedeći procesi:
1. isparavanje rastvarača: voda ili drugi rastvarač isparavaju ostavljajući sitne čestice
suve soli elementa;
2. sublimacija nastalih čestica: na visokoj temperaturi plamena suva so prelazi u gasno
stanje;
3. disocijacija molekula: deo ili svi molekuli disociraju oslobađajući atome u osnovnom
stanju.
U plamenoj AAS jedan od najčešćih uzroka smetnji predstavlja reakcija nastalih atoma
elementa sa radikalima ili atomima koji potiču od plamenih gasova. Čest je slučaj da atomi
određivanog elementa reaguju sa hidroksilnim radikalima ili atomskim kiseonikom iz plamena
pri čemu nastaju oksidi, hidroksidi ili hidridi metala. Tako nastali molekuli takođe se mogu
ekscitovati u plamenu emitujući elektromagnetno zračenje i time prouzrokujući značajne
smetnje.
8
2.1.1.5. Smetnje u AAS
AAS spada u relativne metode kod kojih se pomoću rastvora poznate koncentracije
definiše zavisnost apsorbancije od koncentracije analita. Na osnovu definisane zavisnosti i
dobijenog kalibracionog dijagrama merenjem apsorbancije uzorka određuje se nepoznata
koncentracija analita u uzorku. Standardni rastvori i rastvori uzorka mogu biti različitog
hemijskog sastava pa nastaju različite greške. To rezultuje time da se pri istoj koncentraciji
analita u standardnom i rastvoru uzorka atomizacijom dobije različit broj atoma u osnovnom
stanju koji su sposobni za apsorpciju. Smetnje koje nastaju u AAS mogu se podeliti u pet
osnovnih grupa [4]:
1. hemijske smetnje
2. fizičke smetnje
3. spektralne smetnje
4. jonizacione smetnje
5. smetnje usled apsorpcije pozadine.
a. Hemijske smetnje
Hemijske smetnje predstavljaju najveći izvor problema u AAS. One mogu nastati kada
ispitivani element obrazuje hemijsku vezu sa drugim atomima ili radikalima prisutnim u plamenu
što onemogućava da se ukupna količina analita atomizuje i tako nastaje greška u određivanju. Još
jedan način nastajanja ovih smetnji je kada u plamenu nastaju teško isparljive soli koje ne
disociraju u potpunosti pa se ne prevede ukupna količina elementa u atomsko stanje već jedan
njen deo ostaje u vezanom obliku. Ove smetnje se mogu umanjiti ili izbeći na više načina. Jedan
od načina je korišćenje plamena više temperature ili korišćenje plamena pogodnijeg hemijskog
sastava.
Drugi način smanjenja hemijskih smetnji je dodatak pogodnog katjona ili anjona koji će
vezati druge anjone i katjone koji mogu reagovati sa ispitivanim elementom i na taj način se
ispitivani element „oslobađa“ i može se u celokupnoj količini atomizovati u plamenu. Dakle, ako
anjoni izazivaju smetnju dodaje se odgovarajući katjon i obrnuto. To su takozvani „oslobađajući
reagensi“ [4, 8]. Ovi reagensi se dodaju i u standardne rastvore iako u njima nema katjona ili
anjona koji izazivaju smetnje.
Oslobađanje analita od drugih atoma prisutnih u rastvoru se može vršiti na veoma
jednostavan način tečno-tečnom ekstrakcijom [8]. Često je dovoljno da se prostom jednostrukom
ekstrakcijom izdvoji najveći deo interferirajućeg jedinjenja tako da smetnje koje proizvodi budu
zanemarljive. Ukoliko je potrebno ukloniti svu količinu elementa koji stvara smetnje, ekstrakcija
se može ponoviti više puta.
Još jedan od načina uklanjanja hemijskih smetnji je izjednačavanje sastava rastvora
matriksa i standardnih rastvora. Ovo je moguće samo ukoliko je sastav matriksa jednostavan.
Hemijske smetnje je moguće umanjiti i vezivanjem ispitivanog elementa u kompleksno
jedinjenje koje će u plamenu lako disocirati. U rastvoru je, dakle, ispitivani element zaštićen
kompleksirajućim agensom i onemogućena je njegova reakcija sa drugim atomskim vrstama. Po
9
dostizanju u plamen, kompleksno jedinjenje lako disocira stvarajući na taj način atome u
osnovnom stanju. Kao kompleksirajući agens se može koristiti npr. EDTA.
b. Fizičke smetnje
Fizičke smetnje mogu nastati usled različitih fizičkih osobina standardnih rastvora i
rastvora uzorka. Fizičke osobine ovih rastvora koje se mogu razlikovati su viskoznost, površinski
napon, gustina rastvora, isparljivost rastvarača koji se koristi za pripremu rastvora uzorka.
Fizičke smetnje su često kombinovane sa hemijskim smetnjama a mogu ih izazvati različite
organske i neorganske materije. Efekti ovih smetnji su smanjenje brzine raspršivanja i povećanje
veličine raspršenih kapljica. Različite organske materije mogu izazvati redukcioni efekat u
plamenu jer se povećava broj ugljeničnih radikala u plamenu. Različita organska jedinjenja
takođe mogu uticati i na temperaturu plamena a mogu proizvesti i tipične hemijske smetnje
stvaranjem organskih jedinjenja sa metalima.
c. Spektralne smetnje
Spektralne smetnje nastaju kada dva elementa apsorbuju energiju na istoj talasnoj dužini.
Talasne dužine na kojima pojedini elementi apsorbuju svetlost su dobro definisane. Primenom
šupljih katodnih lampi koje emituju zračenje tačno određene talasne dužine spektralne smetnje su
svedene na minimum.
d. Jonizacione smetnje
10
u opsegu od 350-800 nm. Halidi su dvokomponentna hemijska jedinjenja koja se sastoje od
halogenog elementa (flor, hlor, brom, jod) i elementa ili radikala koji je manje
elektronegativnosti od halogena. Pri emisiji iz linijskog izvora zračenja kao što je šuplja katodna
lampa mereni signal odgovara atomskoj apsorpciji, apsorpciji molekulskih vrsta i čestičnog
rasipanja. Čestična rasipanja mogu se označiti kao nespecifična apsorpcija. Kada se koristi
kontinualni izvor, npr. deuterijumska lampa, količina atomske apsorpcije od strane ispitivanog
analita je zanemarljiva dok je količina nespecifične apsorpcije jednaka kao u slučaju korišćenja
linijskog izvora. Greška usled pozadinske apsorpcije se uklanja oduzimanjem signala merenog
pri korišćenju kontinualnog izvora od signala merenog pri korišćenju linijskog izvora.
Razvijene su i drugi načini pozadinske korekcije. Jedna od njih je sistem korekcije
apsorpcije pozadine Zeeman-ovim efektom. Atomska spektralna linija se u prisustvu snažnog
magnetnog polja može podeliti na tri komponente bliskih talasnih dužina. Magnetno polje se
može primeniti na više načina. Može se primeniti na izvor ili na same atome u transferzalnoj
(magnetno polje i zrak su pod uglom od 90 ° ) i longitudalnoj (paralelni su) konfiguraciji. U
najprostijem obliku transferzalnog Zeeman-ovog efekta atomska apsorpciona linija se pojavljuje
kao trokomponentna. π komponenta je smeštena na talasnoj dužini linije koju koristimo u
određivanju, σ+ i σ− komponente su smeštene na podjednakoj razdaljini sa obe strane osnovne
apsorpcione linije. σ komponente su linearno polarizovane normalno na magnetno polje. Ako je
polje dovoljne jačine ove komponente će ležati van atomskog apsorpcionog domena. Pri
korekciji pozadinske apsorpcije ovim postupkom primenjuje se magnetno polje frekvencije ~ 50-
60 Hz. Svaki ciklus merenja se sastoji od dve faze. U jednoj fazi je magnet isključen a u drugoj
uključen. Kada je magnet isključen meri se i atomska i pozadinska apsorpcija. Kada je magnet
uključen, atomske apsorpcione linije su podeljene i dve σ komponente ne uključuju atomsku
apsorpciju ali sadrže pozadinsku apsorpciju. Atomski signal se, dakle, može dobiti oduzimanjem
signala kada je magnet uključen od signala kada je magnet isključen.
Još jedna vrsta sistema pozadinske apsorpcije razvijena je od strane Smith-a i Hiefste-a.
Ova tehnika je korisna kada postoje snažne molekulske interferencije. Napajanjem šuplje
katodne lampe jednosmernom strujom mereni signal će poticati i od atomske i od molekulske
apsorpcije. Ako se lampa pulsira periodično na mnogo jače struje sprečene su praktično sve
atomske apsorpcije dok molekularne apsorpcije ostaju nepromenjene. Prostim oduzimanjem ova
dva signala dobija se signal atomske apsorpcije. Ovaj metod korekcije negativno utiče na životni
vek šuplje katodne lampe u odnosu na druge metode korekcije.
Pozadinska apsorpcija samog plamena potiče od vodonikovih molekula, OH radikala i
delimično sagorelih molekula gorućeg gasa i rastvarača. Ove vrste, zajedno sa oksidima i
hidroksidima metala sačinjavaju pozadinu plamena čija se korekcija može izvršiti na dva načina:
metodom skeniranja i modulacijom talasne dužine. Metoda skeniranja podrazumeva merenje
apsorbancije na talasnim dužinama nešto većim i manjim u odnosu na apsorpcionu liniju
elementa. Talasna dužina se podešava tako da se izmeri pozadinska apsorpcija na višoj pa zatim
na nižoj talasnoj dužini i te vrednosti se oduzmu od čitanja apsorpcione linije analita sa
pozadinom. Modulacija talasne dužine se može postići korišćenjem oscilatornog refraktornog
tanjira, vibrirajućeg ili rotirajućeg ogledala i oscilirajućih slitova. Sistem se postavlja pre ulaznog
slita (proreza) ili pre izlaznog slita monohromatora. Optički snop zraka refraktuje se i
prouzrokuje male oscilatorne pomeraje svetlosnog snopa koji napušta monohromator. Analitova
linija, linija pozadine i susedne pozadine se mere naizmenično i njihovi signali se oduzmu.
11
2.1.1.6. Optimizacija uslova plamene atomizacije
U radu sa plamenim AAS potrebno je obratiti pažnju na neke karakteristike plamena kao
što su temperatura, brzina sagorevanja, profil plamena i reakciona zona plamena.
U plamenoj AAS rastvor uzorka se u plamen uvodi kao aerosol. Za ove tehnike veoma je
bitan hemijski sastav gasa koji se koristi za sagorevanje. Neke mešavine gasova koje se koriste
su acetilen/vazduh, azot-suboksid/acetilen, acetilen/kiseonik. Veoma su bitne oksidaciono-
redukcione osobine plamena kao i odnos pojedinih gasova u smeši. Od ovog odnosa, gorivo-
oksidant zavisi tačna temperatura plamena i generalno je najveća za stehiometrijske mešavine
[5]. Acetilen/vazduh je najčešće korišćen plamen, stabilan je, lak za korišćenje i omogućava
dovoljnu atomizaciju analita u plamenu oslobađajući ga od interferencije mnogih elemenata i
time omogućavajući dobru osetljivost određivanja. Što je plamen bogatiji gorivom ima jača
redukciona svojstva i poboljšava atomizaciju elementa ali se paralelno sa povećanjem
redukcionog svojstva temperatura plamena smanjuje. Plamen azot-suboksid/acetilen ima visoku
temperaturu i ima redukciona svojstva. Njegova visoka temperatura doprinosi efikasnoj
disocijaciji analita. Elementi koji se najbolje određuju u ovom plamenu su: Al, B, Ba, Be, Mo,
Si, Ta, V, W, Zr, lantanidi i aktinidi. Sa ovim plamenom se mora raditi pažljivo vodeći računa da
se talog ugljenika ne gomila u plameniku.
Za bilo koju smešu gorućih gasova mora se voditi računa o brzini sagorevanja plamena.
Ako njegova brzina premašuje približno 40 cm3 / s može se desiti da se plamen uvuče u komoru
u kojoj se nalazi mešavina gorućih gasova što može dovesti do eksplozije. Kada se koristi
acetilen/azot-suboksid plamen, prvo treba pustiti vazduh, zatim upaliti acetilen/vazduh plamen i
potom treba postepeno nadvladati tok vazduha tokom azot-suboksida sve dok plamen ne pokaže
karakterističnu crvenkastu boju u središnjoj zoni plamena. Ovaj redosled treba obrnuti kada se
gasi plamen. Moderni aparati imaju sposobnost da ove operacije izvedu automatski.
Pored brzine sagorevanja plamena, veoma je bitno u kom delu plamena će se desiti
atomizacija analita. Najefikasnija atomizacija se dešava u središnjoj, reakcionoj zoni plamena, tj.
plavom delu plamena. Stoga je potrebno podesiti visinu plamenika, tako da se središnja zona
plamena nalazi u optičkoj osi instrumenta. Visina plamenika se podešava ručno pomoću zavrtnja
ili automatski u modernim instrumentima
Pri određivanju nekih elemenata pomoću AAS, npr. As i Se, javljaju se određene
poteškoće zato što su na rezonantnim talasnim dužinama ovih elemenata interferencije znatno
izražene s obzirom da su one u UV oblasti. Plamena AAS nije pogodna za određivanje ovih
elemenata u tragovima. Značajnom povećanju selektivnosti doprinosi prevođenje ovih elemenata
u hidride. Generisani lako isparljivi hidridi se izdvajaju iz matriksa uzorka čime su interferencije
znatno smanjene a osetljivost znatno povećana.
Postupak generisanja hidrida je prikazan na slici 4.
12
Slika 4 – Generisanje gasovitog hidrida analita
13
dejstvo mikrotalasa, razaranje dejstvom koncentrovanih mineralnih kiselina i razaranje UV-
zračenjem. Postupci ekstrakcije novijeg datuma uključuju ubrzanu ekstrakciju dejstvom
rastvarača na povišenim temperaturama i pritiscima (ASE – Accelerated Solvent Extraction),
ekstrakciju fluidima u super- i subkritičnom stanju, ekstrakciju potpomognutu ultrazvukom,
ekstrakciju u električnom polju (PEF- Pulsed Electric Field) i dr.
Ova metoda se koristi za razaranje uzoraka koji sadrže veliku količinu organske materije.
Pogodna je kada se određuju tragovi neisparljivih metala. Ova metoda je veoma jednostavna i
podrazumeva spaljivanje i žarenje uzorka u odgovarajućim vatrostalnim posudama koje su
najčešće izrađene od porculana ili platine [9]. Uzorak se prvo spaljuje na plameniku dok se ne
izdvoje svi gasoviti produkti spaljivanja a potom se stavlja u peć za žarenje. Spaljivanje se može
vršiti bez ili sa dodatkom reagensa, ukoliko je to potrebno. Reagensi kao što su sumporna ili
azotna kiselina se dodaju da bi se izvršilo završno razaranje, omogućila bolja rastvorljivost
ostatka u drugim kiselinama i sprečilo isparavanje lako isparljivih hlorida metala. Žarenje se
može vršiti na atmosferskom pritisku ili na povišenom pritisku u atmosferi kiseonika.
Ovaj postupak je pogodan za pripremu uzoraka u kojima se određuju elementi kao što su
Fe, K, Ca, Mg, Mn prisutni u hrani u značajnim količinama [9]. Takođe se ova metoda može
koristiti za pripremu uzoraka u kojima se određuju elementi u tragovima kao što su Zn, Co, Cr,
Mo, Ba i Fe [10].
Nedostaci ove metode su: moguć gubitak metala usled njihovog isparavanja,
kontaminacija uzorka iz vazduha i adsorpcije metala na zidovima suda.
14
b. Razaranje u zatvorenom sudu
15
b. Razaranje potpomognuto mikrotalasima u zatvorenom sistemu
Razaranje UV zracima spada u grupu fotolitičkog razaranja. Izvor zračenja je živina ili
ksenonova lampa. Uzorci se razaraju UV-zračenjem u prisustvu malih količina vodonik
peroksida ili kiseline, najčešće azotne [11]. Mehanizam razaranja se može objasniti formiranjem
16
OH˙ iz vode i vodonik-peroksida koje započinje usled dejstva UV-zraka. Nastali radikali mogu
da oksiduju organske materijale do CO 2 i vode. Da bi se dobio bistar rastvor ponekad je potrebno
dodavati vodonik-peroksid više puta. Ovom metodom se ne mogu razoriti neka organska
jedinjenja kao što su nitro-fenoli, hlor-fenoli, heksahlorbenzen [11].
Pri razvoju metode za razaranje uzorka u zatvorenom sudu treba ispitati uticaj snage
magnetrona, vreme razaranja kao i različite smeše kiselina. Poželjno je početi sa malim
količinama uzorka i kiseline. Pritisak u kiveti se prati pomoću senzora i te vrednosti se upoređuju
sa vrednostima koje je pomoću kompjutera, koji je u sastavu aparature, zadao analitičar. Ako
pritisak u sudu premašuje zadatu vrednost, regulator pritiska će otvaranjem sigurnosnog ventila
ispuštati gasovite produkte dok se pritisak ne snizi. Istovremeno se snižava i snaga magnetrona.
Ovo omogućava da se koristi maksimalna snaga peći za određeno vreme i dopušta da sistem
nenadgledan dovrši razaranje.
Uzorci neorganskog porekla kao što su metali, voda, minerali i sedimenti, se relativno
lako razaraju u kiselinama uz oslobađanje male količine gasovitih produkata. Uzorci koji sadrže
visok procenat organskog materijala proizvode obilne količine gasovitih proizvoda i zahtevaju
više temperature razaranja da bi se razorile u potpunosti. Na temperaturama iznad 250 °C većina
polimernih materijala počinje da se topi, prelazi u tečno stanje ili se razlaže. Za polimerne uzorke
kao što su poliimidi u mikrotalasnu peć se stavlja keramička rotaciona ploča na koju se stavljaju
otvoreni sudovi od borosilikata, kvarca ili staklastog ugljenika, koji mogu da podnesu znatno
više temperature u odnosu na polimerne materijale.
Uzorak se smatra razorenim kada više nema vidljivih čvrstih ostataka i kada rastvor
ostaje bistar pri razblaživanju. Pošto kiveta nije providna teško je ustanoviti da li je razaranje
izvršeno u potpunosti, pa se kiveta mora ohladiti, otvoriti i osloboditi gasovitih nusproizvoda.
Ukoliko razaranje nije potpuno, kiveta se ponovo zatvori i postupak razaranja ponovi.
2.3. Selen
Selen (Se, latinski - sellenium) je metaloid VI-a grupe, atomskog broja 34 i mase 78,96
g/mol. Otkriven je 1817. godine od strane Jons Jakob Berzelijusa. Ime je dobio od grčke reči
selene koja znači mesec (zato što se uvek javljao uz telurijum, latinski tellus-zemlja). Poznato je
nekoliko njegovih izotopa čije se atomske mase nalaze između 69-91. Tačka topljenja kristalne
alotropske modifikacije selena je 217 ° C a tačka ključanja 685 ° C [12]. Selen može imati sledeće
valentnosti: +6, +4, +2, 0 i -2.
U zemljinoj kori selen je zastupljen u količini od 0,05-0,09 mg/kg [6, 13], u zavisnosti od
područja, kao pratilac nekih ruda sumpora. U industriji se dobija kao sporedni proizvod
prečišćavanja ruda bakra i sumpora. U laboratoriji se selen dobija redukcijom selenitne kiseline
hidrazinom. Slobodan selen se može dobiti rastvaranjem selen-dioksida u azotnoj kiselini, i
propuštanjem rastvora kroz rastvor sumpor-dioksida, čime se selen izdvaja kao crveni talog [6].
17
Selen ima veliku primenu u foto industriji i najviše se koristi za izradu foto-ćelija. Koristi
se i kao dodatak staklu i čeliku. Sulfid selena se koristi u šamponima protiv peruti.
Zbog položaja u periodnom sistemu osobine selena podsećaju na osobine sumpora.
Selenatna kiselina, slično kao i sumporna kiselina, je veoma jaka kiselina sa oksidacionim
delovanjem. U oksidacionoj sredini dvovalentni selen veoma lako prelazi u viša oksidaciona
stanja.
Selen je jedan od esencijalnih mikroelemenata koji se mora unositi hranom. On je
neophodan za funkciju enzimskog sistema glutation peroksidaze koja razlaže štetne perokside i
tako štiti ćelijsku membranu od oštećenja. Ovaj esencijalan element je veoma bitan za
funkcionisanje odbrambenog sistema organizma i rad štitne žlezde. Selen pojačava
antioksidativno delovanje vitamina E i zajedno sa drugim antioksidansima štiti srce, smanjujući
rizik od srčanih bolesti. Takođe ima ulogu u zaštiti od slobodnih radikala, pomaže pri depresiji,
premoru i prevelikoj nervozi. Elemenat još redukuje količinu štetnih jedinjenja koja izazivaju
nastanak reumatskih zapaljenja. Smatra se da sprečava nova izbijanja herpesa, mutaciju ćelija iz
kojih često proizilazi kancerogeneza i pomaže u lečenju AIDS-a (pacijenti imaju manje infekcija,
popravlja im se apetit i funkcija creva).
Prosečna odrasla osoba sadrži oko 20 mg selena a najveći deo se nalazi u jetri, skeletnim
mišićima, bubregu, srcu, slezini i testisima. Selen se u organizam unosi hranom a njegov sadržaj
u hrani zavisi od vrste namirnice i količine selena prisutne u zemljištu na kojem se uzgajaju
sirovine za proizvodnju različitih prehrambenih proizvoda. Proizvodi bogati selenom su pšenica,
neprerađena riža, ovas, semenke dinje, mleko, posno meso i riba.
Selen u hrani može biti prisutan u obliku neorganskog selena (selenit- SeO32− ) ili kao
aminokiselina selenocistein i selenometionin koji predstavljaju analoge aminokiselinama sa
sumporom-cisteina i metionina. Biljke koje rastu na zemljištu sa velikom količinom selena
formiraju selenometil-cistein i selenohomocistein koji se mogu u biljkama akumulirati u
količinama i do 5000 mg/kg uzrokujući time trovanja selenom ljudi i životinja koji ih
konzumiraju.
Smatra se da se neorganske soli selena, kao i organski vezani selen relativno dobro
resorbuju iako ima malo informacija o mehanizmu i regulaciji resorpcije. Od ukupne količine
resorbovanog selena oko 55-60% se izbacuje urinom, oko 5% znojem i manje od 1% disanjem
[6]. Ukoliko dođe do trovanja selenom onda se procenat selena izbačen dahom znatno povećava
(dah na beli luk).
Preporučena količina selena koju odrasle osobe treba da unesu dnevno iznosi 55
mikrograma. Višak selena je štetan i smatra se da unošenjem preko 400 mikrograma dnevno
može da izazove trovanje [6].
Trovanje selenom je opisano kod ljudi i životinja, ali još nije jasan mehanizam trovanja.
Rani simptom je miris belog luka u dahu što je posledica izdisanja dimetil selenida, jednog od
njegovih metabolita. Do akutnog trovanja selenom može doći zbog inhalacije značajnih količina
selena u elektronskoj industriji i u industriji stakla i boja. Problem trovanja selenom se javlja i u
područjima gde je relativno visok nivo selena u zemljištu.
Specifično stanje, selenoza, je povezana sa hroničnim unosom preko 12 µ mola (~1 mg)
Se dnevno koje može dovesti do gojenja, zamora, povraćanja. Kod dece može doći i do pojave
18
karijesa. Kao posledica selenoze može dogoditi depigmentacija kože, gubitak i oštećenje noktiju,
sušenje i gubitak kose. Takođe se javljaju neurološke abnormalnosti koje uključuju paraesteziju,
paralizu i hemiplegiju.
Simptomi nedostatka selena se sreću samo kod ljudi koji žive na područjima gde ima
malo selena u zemljištu. Područja Evrope, delovi SAD, Novi Zeland i deo Kine su područja gde
ima malo selena u zemljištu.
Nedostatak selena često se javlja i kod kritičnih grupa ljudi, kao što su alkoholičari, osobe
koje se u znatnoj meri hrane industrijski obrađenom hranom i tzv. „brzom hranom“, osobe
obolele od HIV-a, osobe obolele od bolesti jetre, osobe sa Daunovim sindromom i oboleli od
fibrocističnog oboljenja dojke [14].
Nedostatak selena uzrokuje proširenje srca, koje konačno dovodi do kongestivnog
zatajivanja srca, kao i gubitak aktivnosti ćelija pankreasa. Ostali poremećaji koji se javljaju usled
nedostatka selena su: Kešanova bolest, Kašin-Bekov sindrom, kancer, razne kardiovaskularne
bolesti, problemi u trudnoći, astma, reumatoidni artritis, katarakta, anemija, otežano disanje,
mišićna slabost, depresija i povišen krvni pritisak [14].
Kako je uloga selena u normalnom funkcionisanju ljudskog organizma velika on se može
koristiti u lečenju većeg broja bolesti i poremećaja kao što su kancer, bolesti srca, astma,
reumatoidni artritis, detoksikacija organizma usled trovanja arsenom, kadmijumom i živom,
angina, katarakta, visok krvni pritisak u trudnoći. Selen se koristi u preparatima za tretiranje
kose, kože i noktiju, kao i u lekovima za poboljšanje raspoloženja, lečenje depresije i umora
[14].
19
biološkim određivanjima je to što je potrebno veoma malo uzorka, 100 µ l, čime je i priprema
uzoraka znatno pojednostavljena. Vreme određivanja je kratko i iznosi 140 s za serum i 160 s za
krvna zrnca. Postignuta granica detekcije Se(IV) za serum je iznosila 0,02 µ mol/l [18].
HPLC ICP MS je tehnika koja se veoma lako automatizuje pa se može koristiti za
rutinske kontrole totalnog selena u uzorcima životne sredine i prehrambenim proizvodima [19].
Ova tehnika se najviše koristi za određivanje selena u vodi.
Primena gasne podeone hromatografije za određivanje selena u biološkim uzorcima
omogućava eliminisanje interferencije iz biološkog matriksa. GC zahteva prethodno razaranje
organskog materijala sa HNO3 . Tehnike gasne hromatografije se uglavnom baziraju na merenju
količine piazo-selenola formiranog u reakciji Se(IV) sa odgovarajućim reagensima u kiselom
medijumu. Korišćenjem 1,2-diamino-3,5-dibrombenzena kao reagensa Shimoishi je ostvario
granicu detekcije 1 × 10−9 g Se/g uzorka [1].
Masena spektrometrija zasnovana na određivanju pomoću izotopa Se, primenjena nakon
gasno-hromatografskog razdvajanja (IDGC/MS) je tehnika visoke tačnosti koja je korišćena za
određivanje selena u hrani, plazmi, serumu i crvenim krvnim zrncima. U ovoj metodi stabilni
izotop selena se dodaje uzorku pre digestije. Ova procedura eliminiše potrebu za primenom
standardnih rastvora selena, odnosno za kalibracijom. Mana ove tehnike je da su obogaćeni
izotopski standardi skupi [1].
Striping analiza je veoma jednostavna i osetljiva metoda za određivanje Se(IV). CSV je
primenjena za određivanje ukupnog selena u različitim uzorcima. Postupak koji su razvili
Filichkina, Zakharova i Slepchenko uključuje mineralizaciju uzorka sa magnezijum-nitratom u
6M HCl radi redukcije Se(VI) do Se(IV) i određivanje selena katodnom voltametrijom na živa-
grafitnoj elektrodi u rastvoru HCl u prisustvu jona bakra i žive [20].
Pored uobičajeno korišćenih živinih radnih elektroda selen je uspešno određen i
primenom tankoslojne bizmutove elektrode formirane na pirolitičkom grafitu. Tehnika se
zasniva na redukciji Se(IV) trovalentnim jonima bizmuta uz obrazovanje vodonika koji
proizvodi jasan katalitički talas na -1150 mV u odnosu na srebro/srebro-hloridnu referentnu
elektrodu. Određivanje pomenutim postupkom izvedeno u prirodnim vodama je pokazalo da se
ovaj metod može koristiti za određivanje i Se(IV) i Se(VI). Se(IV) je redukovan na potencijalu
od -500 mV 30 s mešanjem bez prisustva vazduha u rastvoru. Nakon pauze od 10 s merenje je
izvršeno skeniranjem elektrodnog potencijala od -400 mA do -1400 mA [21].
Bryce, Izquierdo i Castro su ASV primenili kao kontinualni metod za određivanje selena.
Posle prekoncentracije Se (IV) na radnoj elektrodi od zlata na primenjenom potencijalu od 0,4 V,
izvedeno je anodno skeniranje od 0,4-1,6 V pomoću kojeg je selen rastvoren na potencijalu od
~0,912 V. Proizvedena struja je proporcionalna Se(IV) u uzorku. Samoj analizi je prethodilo
uklanjanje smetajućih jona pomoću on-line separacije korišćenjem katjonskog izmenjivača jona
u koloni. Primenjeni metod ima opseg linearnosti određivanja između 5-100 ng/ml Se(IV) sa
korelacionim koeficijentom r 2 od 0,9969 i relativnom standardnom devijacijom analitičkog
signala selena (RSD) od <4,7% [22].
CSA je primenjena za određivanje selena u stočnoj hrani od ribljeg brašna i kvasca. Kao
radna elektroda korišćen je film žive formiran na staklastom ugljeniku. Tačnost metode je
20
potvrđena analizom standardnog referentnog materijala- žitnog durum brašna. Vreme elektrolize
iznosilo je 600 s na potencijalu od -0,1 V, a ostvarena je granica detekcije od 0,5 µg / dm3 [10].
21
3. EKSPERIMENTALNI DEO
22
U svim određivanjima korišćen je uobičajeni pribor kao što su pipete, normalni sudovi i
dr., opran i održavan na odgovarajući način. Za pripremu standardnih rastvora korišćena je
mikropipeta „Tranferpette“ sa promenljivom zapreminom (5-50 µ l).
3.3. Uzorci
U radu je određivan sadržaj selena u različitim uzorcima testenina i čajnog peciva
domaćih i stranih proizvođača dostupnih na tržištu. Korišćeni su sledeći uzorci:
- K1- Wellness integralni keks sa ovsenim pahuljicama; Bambi, Beograd
23
- K2- Doria Bucaneve Cereali; Banli, Verona, Italia
- K3- Plazma; Bambi, Beograd
- K4- Frollini con granelli di zucchero; Conad s. c. Bologna, Italia
- K5- Petit Beurre keks sa maslacem; Bambi. Beograd
- K6- Jo D’oro inspiracija sa cimetom; Bambi, Beograd
- K7- Posni keks LALA; Swisslion Takovo, Vršac, Srbija
- T1- Del Castello Pastificio Bragagnolo 57 fusilli integrali; Pasta zara S. p. A.
Italia
- T2- Integralna testenina Fillipili; „Ambrosia“ D.O.O. Beograd
- T3- Pasta Adria; Adria MM doo Banja Luka, BiH
- T4- Buitoni Farfalle; Nestle Italiana, Milano, Italia
- T5- Granoro Pasta di Semoladi Grano Duro Spirali n. 32; Italia
- T6- La Perfetta Testenina Spirala; Kikindski mlin, Kikinda, Srbija
- T7- Barilla G. eR- Frateli; Parma, Italia
24
4. REZULTATI I DISKUSIJA
U radu je ispitan uticaj većeg broja modifikatora na analitički signal selena. Pri ovim
ispitivanjima, menjan je samo modifikator matriksa dok su ostali uslovi analize ostali
nepromenjeni.
4.1.1. Linearnost
25
0,9
0,8 y = 0,0133x + 0,0377
R² = 0,9961 nikl-nitrat
0,7 y = 0,0121x + 0,0229
R² = 0,9997 magnezijum-nitrat
0,6 sirćetna kis.
apsorbancija
4.1.2. Reproduktivnost
26
Tabela 1 - Relativne standardne devijacije analitičkog signala selena na različite primenjene modifikatore
Relativna
standardna
Modifikator devijacija
analitičkog
signala selena(%)
paladijum-nitrat 8,97
nikl-nitrat 7,37
magnezijum-
14,69
nitrat
askorbinska
13,59
kiselina
sirćetna kiselina 44,7
Iz tabele vidimo da je vrednost relativne standardne devijacije (koeficijenta varijacije)
najniži u slučaju korišćenja nikl-nitrata kao modifikatora.
Na osnovu prethodno iznesenih podataka možemo zaključiti da su nikl-nitrat i
magnezijum-nitrat pokazali znatno bolje osobine od preostalih modifikatora. Slaganje zavisnosti
analitičkog signala selena od koncentracije sa pretpostavljenom linearnom zavisnošću je najbolja
u slučaju primene magnezijum-nitrata kao modifikatora sa većim koeficijentom korelacije i
manjim odsečkom od nikl-nitrata. Korišćenju nikl-nitrata kao modifikatora u prilog ide najveći
nagib dobijene kalibracione prave, najveća visina analitičkog signala i najmanji koeficijent
varijacije. Iz tih razloga, za dalja merenja, odabrali smo nikl-nitrat kao modifikator.
27
4.3. Određivanje selena u realnim uzorcima
Nakon definisanja optimalnih uslova tehnike i pripreme uzoraka, definisani metod je
primenjen za određivanje selena u većem broju realnih uzoraka.
Selen je određivan na atomskom apsorpcionom spektrofotometru koji je ranije pomenut.
Pripremljeni uzorci su stavljani na automatski uzorkivač (autosampler). Uslovi analize dati su u
tabeli 2.
Tabela 2 - Uslovi analize pri određivanju selena
Brzina
Temperatura Tok gasa
Korak Vreme (s) zagrevanja
(°C) (l/min)
(°C/s)
Sušenje 100 30 10 0,2
Spaljivanje 1100 30 150 0,2
Atomizacija 2200 3 0 Isključen
Čišćenje 2500 3 0 0,2
U svim analizama je kao modifikator matriksa korišćen nikl-nitrat. Korekcija pozadine je
vršena uz pomoć deuterijumske lampe. Karakteristična talasna dužina na kojoj je izvedeno
merenje apsorbancije selena iznosila je 196 nm. Za analizu je korišćeno 20 µl pripremljenog
uzorka.
Koncentracija selena je određivana metodom kalibracione krive. Srednje vrednosti
određenih sadržaja selena (pet ponavljanja) u ispitivanim uzorcima date su u tabeli 3.
Tabela 3 - Sadržaj selena u realnim uzorcima određen definisanom metodom
sadržaj sadržaj
uzorak KV (%) Uzorak KV (%)
(µg/kg) (µg/kg)
T1 45,9808 4,11 K1 3,9308 7,06
T2 41,3724 7,53 K2 17,6109 8,31
T3 65,5478 3,80 K3 26,9406 5,19
T4 48,9609 5,48 K4 23,1396 7,29
T5 198,6710 5,25 K5 14,4059 6,72
T6 60,6904 3,64 K6 20,1046 7,29
T7 52,5532 7,13 K7 21,9080 5,04
Originalan zapis softvera integrisanog u primenjenom spektrofotometru: S Series
GE711344 v 1,26; Thermo, electron corporation, pri jednoj seriji analize svih uzoraka je
prikazan na slici 8.
28
Slika 8 - Originalni rezultati određivanja selena
29
Slika 8 – Originalni rezultati određivanja selena (nastavak)
30
5. ZAKLJUČAK
31
6. LITERATURA
32
17. M. Nash, „Determination of Selenomethionine in Nutritional Supplements using
HPLC coupled to the X Series ICP-MS with CCT“, Thermo Electron
Corporation, 2003.
18. C. E. Sieniawska, R. Mensikov, H. T. Delves, „Determination of total selenium in
serum, whole blood and erythrocytes by ICP-MS“, Journal of Analytical Atomic
Spectrometry, 14, 1999., 109-112
19. M. Bueno, F. Pannier, M. Potin-Gautier, „Determinatin of Organic and Inorganic
Selenium Species Using HPLC-ICP-MS“, Agilent Technologies, Inc.,
Applications, 2007.
20. O. G. Filichkina, E. A. Zakharova, G. B. Slepchenko, „Determination of Selenium
in Fodstufs by Cathodic Stripping Voltametry at Mercury-Graphite Electrode“,
Journal of Analytical Chemistry, 59, 2004., 481-486
21. J. Long, Y. Nagaosa, „Determinaton of selenium (IV) by Catalytic Stripping
Voltametry with in sity Plated Bismuth-film Electrode“, Analytical Sciences, 23,
2007., 1343-1346
22. D. W. Bryce, A. Izquierdo, M. D. Luque De Castro, „Flow-injection anodic
stripping voltametry at a gold electrode for selenium (IV) determination“,
Analytica Chimica Acta, 308, 1995., 96-101
33