Professional Documents
Culture Documents
PRIJE POTOPA
DOKAZ DA JE BIBLIJSKI POTOP
BIO STVARAN DOGAĐAJ
Godine 1995. dva su pomorska biologa ustanovila da je Crno more prije gotovo 7500
godina bilo slatkovodno jezero. Pretpostavili su da je Sredozemno more probilo kopnenu
barijeru, izlijevajući slanu vodu snagom 200 puta većom od Nijagarinih slapova.
U rujnu 2000., prof. Robert Ballard (koji je otkrio Titanic) pronašao je ostatke drvenih kuća
na dubini od 90 m ispod površine Crnoga mora.
U knjizi Prije potopa lan Wilson otkriva da zapanjujući novi dokaz upućuje na to da se na
Bliskom istoku dogodio katastrofalan potop koji je promijenio tijek ljudske civilizacije i
postao temeljem biblijske priče o Noinoj arki i Potopu.
lan Wilson rođen je 1941. Diplomirao je suvremenu povijest na Magdalen Collegeu u
Oxfordu. Autor je brojnih knjiga, uključujući bestsellere The Blood and the Shroud; Holy
Faces, Secret Places; The Columbus Myth; Undiscovered; Shakespeare: Evidence i The
Bible is History. Wilson je ujedno i koautor scenarija dokumentarne serije o torinskom
platnu, Silent Witness, nagrađene nagradom BAFTA, a po njegovoj hvaljenoj knjizi Jesus:
The Evidence izrađen je i scenarij uspješne televizijske serije.
Naslov izvornika : "BEFORE THE FLOOD"
DRAMATIC NEW EVIDENCE THAT THE BIBLICAL FLOOD
WAS A REAL-LIFE EVENT
©
<> <> <> <> <> <> <> <> Copyright Ian_Wilson_2001 <> <> <> <> <> <> <> <>
Sadržaj
6. Zeleni krajolici . 69
7. Prvi genetičari . 77
8. Prvi računovođe . 85
9. Metropola iz kamenoga doba 096
10. Dvostruka katastrofa 110
11. Gdje je bila dijaspora? 118
12. Tko je imao brodove? 131
13. Tko je ostao? 143
14. Afrički interludij? 156
15. Carstvo božice 167
16. Susret patrijarhata i matrijarhata 179
17. 'Atlantida' - zbilja ili legenda? 196
18. Dugo sjećanje 208
Ian Wilson
Bellbowrie, Queensland, Australia
lipanj 2001.
UVOD
ŠTO JE U DATUMU?
-50
-100
Slika br. 2: Dijagram koji pokazuje kako je razina svjetskih mora od kraja Lede
nog doba do 2000. god. po Kr., brzo rasla do 5000. god. pr. Kr. Iz knjige Jacquesa
Labeyriea, L'Homme et le Climat.
Ono što se osobito ističe u toj priči rečenica je "voda se uzdigla iz mora",
čime se uzrok potopa pripisuje oceanu, a ne pljusku, što se ponavlja i u
brojnim drugim izvješćima. Sjevernoameričko indijansko pleme Chippe
wa čak izričito pripisuje potop otapajućem snijegu:
"U početku vremena ... bijaše velik snijeg. Mali miš izdubio je rupu
u kožnatoj torbi u kojoj je bila zatvorena sunčeva toplina, koja se,
tako, izlila čitavom zemljom, u trenu otopivši sav snijeg. Voda se di
gla do vrhova najviših borova i dizala se sve dok najviše planine nisu
potonule."
Drugi je primjer potonuće Sundskog grebena u Australiji, koji je, kako
smo spomenuli, prije postglacijalnog podizanja razine mora bio kopnena
masa koja je povezivala Maleziju i Sumatru s Borneom. Kako tvrdi Peter
Bellwood, autor knjige Man's Conquest of the Pacific, prije otprilike 5000.
god. pr. Kr. više od tri milijuna km 2 zemlje u tom području potonulo je
pod morem i to ne nužno postupno. A među folklorom naroda koji da
nas naseljavaju unutrašnjost i otoke koji okružuju to potonulo područje,
otkrit ćemo, primjerice, predaju plemena Benua-Jakun s Malajskog polu
otoka, koja kazuje sljedeće:
"... zemlja na kojoj stojimo nije čvrsta već je samo koža koja prekriva
vodeni ponor. U drevna vremena ... božanstvo je probilo tu kožu iz
koje je potekla voda, koja je potopila i uništila svijet. Međutim ...
[božanstvo] je stvorilo muškarca i ženu i stavilo ih u čamac od drve-
ta pulai... Par je u tom čamcu neko vrijeme plutao i kotrljao se na
valovima, dok se naposljetku nije zaustavio te se muškarac i žena ...
iskrcaše na tlu."
"... poslao velik potop da uništi sve žive stvorove. Posljednji par ljudi
pobjegao je na vrh najviše planine, a potopne im se vode već popeše
do koljena kada se Gospodar svega sažalio ... uzeo grudu zemlje ...
položio je preko bujajućih voda, a posljednji je par stao na nju i tako
se spasio."
Ono što se najviše ističe u mnogima od tih priča, kao i u mnogo poznatijoj
biblijskoj inačici, činjenica je da je onima koji su preživjeli, kako bi te pri
če prenijeli svojim potomcima, taj događaj izgledao kao univerzalna kata
strofa. A to je posve razumljivo, s obzirom da je proces podizanja razine
mora, za koje znamo da se tada dogodio, bio velikih razmjera. No, istodo
bno zaprepašćuje - a to je i jasna naznaka o dubokom učinku koje je to
podizanje razine mora imalo na ljude - da su se te priče tisućljećima preno
sile uz toliko dosljednu i vjerodostojnu pozadinsku nit. No, s obzirom na
to da su stare oko deset tisuća godina, sasvim ih opravdano možemo na
zvati najstarijim kolektivnim sjećanjem čovječanstva.
Ali ovdje se neizbježno nameće sljedeće pitanje: kako se točno biblijska
priča o Noi i njegovoj arci uklapa u taj fenomen podizanja razine svjetskih
mora? Kako smo prije spomenuli, s obzirom da su svjetski oceani međuso
bno povezani, razina mora diljem svijeta zacijelo je rasla relativno ravno
mjerno, premda izrazito intenzivno. Ali to ne znači da su se oblikovanje
Beringova prolaza, Baltika, Engleskog kanala, odvajanje Sicilije i Italije i
slični lokalizirani poremećaji događali istodobno. Pojedine geografske
neobičnosti mogu isto tako značiti da su se ti događaji događali u razmaci
ma od nekoliko tisuća godina. Te su pojave barem dijelom bile posljedica
porasta razine svjetskih mora. Ali, isto tako, možda su bile posljedica ne
kih lokaliziranih okolnosti, kao što su seizmički poremećaji uslijed kojih
je more probilo u neko do tada netaknuto nizinsko, naseljeno područje.
Jedna osobito zanimljiva značajka priče o Noi i drugih zapanjujuće
sličnih priča jest, da su nastale u kopnenim područjima u unutrašnjosti.
Indonežani, Eskimi i drugi narodi imaju predaje o velikom potopu, no oni
su živjeli na rubovima golemog Tihog oceana, pa je razumno zaključiti da
je na njih utjecalo podizanje razine mora. Međutim, jedina zemljopisna
značajka koja se spominje u starozavjetnoj priči, a koja postoji i danas jest
gorje Ararat, na čijim se obroncima navodno nasukala Noina arka. Gorje
Ararat nalazi se u sjevernoj Turskoj, nekoliko stotina kilometara daleko
od oceana i 320 km daleko od Crnoga mora, koje je njegova najbliža veza
s oceanom. Međutim, Crno more je sa Sredozemnim morem povezano
Bosporskim prolazom, koji je, kako se vjeruje, nastao uslijed podizanja
razine mora. A to je, zajedno s nastankom Beringova prolaza i Engleskog
kanala jedan od brojnih, danas još uvijek neobjašnjenih postglacijalnih
događaja.
Ako su eskimske i indonežanske predaje o potopu bile potaknute dra
matičnim podizanjima razine mora koje su utjecale na njihovu zemlju, je
li moguće da se i priča o Noi osniva na stvarnom sjećanju na događaje
kada su vode Sredozemnog mora prodrle u Crno more? To je uistinu pri
mjereno pitanje, ali prvo nam valja istražiti je li priča o Noi nastala neovi
sno ili, pak, pripada čitavoj skupini priča koje su proizašle iz jedne lokali
zirane, ali epohalne katastrofe.
2. P O G L A V L J E
Slika br. 3: Dva usporedna pripovijedanja biblijske priče o Potopu, takozvani 'J'
i 'P' tekstovi. Iako su naknadno spojeni u 'službeno prihvaćen' biblijski tekst, ja
sno se vidi da svako od njih po sebi tvori suvislu priču.
očima hebrejskih pisaca Starog zavjeta, ovce su bile čiste, a lavovi nečiste
životinje). Prema svećeničkoj predaji, nadalje, potop je trajao godinu dana
(370 dana), a prema Jahvistu samo 40 dana i noći. U svećeničkoj predaji
Noa šalje gavrana da provjeri jesu li se vode povukle, dok u Jahvistu šalje
golubicu.
Biblija je, ustvari, knjiga prilično mladog podrijetla. Najstariji biblijski
rukopisi koji su sadržavali dijelove tekstove Postanka i u njemu opisane
priče o Potopu, otkrivene su među Svicima s Mrtvog mora. Najstariji me
đu njima potječe otprilike iz 2. ili 3. st. pr. Kr., kada su predaje 'J' i 'P'.
uvjereni su znanstvenici, bile već nekoliko stoljeća spojene. Prema tome,
valja nam prihvatiti da do sada još nije otkriven pravi rukopis s pričom o
Potopu ni u jednom od svojih izvornih oblika, tj. tekstovima 'J' ili 'P'. Bez
obzira, druge verzije kojima izvor može biti samo ista predaja, otkrivene
su u zapisima drugih kultura, koji su još stariji.
Sredinom 40-ih godina 19. st., britanski pustolov Austen Henry Layard
(1817.-1894.) izazvao je veliku senzaciju otkrićem ruševina drevne asirske
prijestolnice Ninive u današnjem Iraku. Layardova su otkrića bila nevjero
jatna. Između ostalog, otkrio je palaču asirskog kralja Sanheriba iz 7. st.
pr. Kr., čiji su zidovi bili ukrašeni bareljefima dugim oko 3 km, a najbolje
je primjerke poslao zahvalnom British Museumu. No upravo je Layardov
manje poznat pomoćnik i nasljednik, Hormuzd Rassam poslije otkrio pa
laču Sanheribova unuka, Asurbanipala, u kojoj se nalazila kraljevska knji
žnica s više tisuća pločica ispisanih klinastim pismom. Za nas su te pločice
iznimno značajne jer sadrže tekstove koje su Asurbanipalovi pisari prepi
sali iz arhiva starijih mezopotamskih naroda, Sumerana i Babilonaca, koji
potječu iz 2. i čak 3. tisućljeća pr. Kr.
Rassam je krajem 1860-ih poslao neke od tih pločica British Museumu.
Na mnogima od njih bili su urezani tekstovi na akadskom, semitskom
jeziku koji se tada govorio u Mezopotamiji, a opsežno se koristio i u diplo
maciji. Zadatak njihova prevođenja povjeren je mladom graveru novčanica
Georgeu Smithu, kojeg je muzej zaposlio zahvaljujući njegovu samosteče-
nom znanju o asirologiji. Jednoga dana 1872., kada je Smith strpljivo pre
vodio tekst pločice katalogizirane pod br. XI, pozornost mu je snažno pri
vukao poznat prizvuk dijela njezina teksta, koji je glasio:
SUVREMENI MITOVI
O POTOPU
Pa, naravno! To je Potop.
Lady Katherine Woolley
Ukoliko je ijedna ličnost 20. st. pronašla pravi dokaz o biblijskom potopu,
koji je naizgled bio uvjerljiviji od onih koji su ponudili njegovi suvreme
nici, tada je to bez sumnje bio britanski arheolog Sir Leonard Woolley
(1800.-1960.). Sin svećenika, koji je kao mladić navodno razmišljao krenu
ti stopama svojega oca, najpoznatiji je zbog iskopavanja humka u južnom
Iraku, koja je proveo između 1922. i 1935., poznatog pod imenom Teli el-
Mukaijar, mjesta koje je javnosti predstavio kao Abrahamov 'Ur Kaldejski'
(Post 11,28).
Moje osobno sjećanje na Woolleya seže unatrag do 1959., kada je on, u
dobi od 79 godina, bio jedan od sudaca koji su ocjenjivali moj ogled o ar
heologiji Sumera, koji sam podnio povodom natječaja za esej o bliskoistoč
noj arheologiji, koji su organizirale britanske državne škole za oxfordsku
nagradu G. A. Wainwright. Kako mi je Wainwright poslije povjerio, Wo
olley je žestoko prosvjedovao pred sudačkim kolegama koji su mi naumili
dodijeliti prvu nagradu, uslijed čega sam završio kao drugoplasirani. To,
međutim, nije umanjilo moje divljenje Woolleyevim arheološkim umije
ćima i uistinu nevjerojatnim otkrićima iz Teli el-Mukaijara - premda vje
rujem da su neki njegovi zaključci potpuno pogrešni.
Natpisi na cilindričnim pečatima koji su otkriveni prije nego li je Wool-
ley došao na to nalazište, potvrdili su pretpostavku da je Teli el-Mukaijar
u drevno doba bio grad Ur. A u vrijeme svog procvata, kada se nalazio na
obali rijeke Eufrat (ta je rijeka od tada promijenila svoj tok), nedvojbeno
je bio jedan od velikih gradova drevnog Sumera. Prilikom iskopavanja
tamošnjeg 'kraljevskog' groblja, Woolley je otvorio grobove iz 3. tisućljeća
pr. Kr. U nekima od njih nalazili su se kosturi ljudi zakopanih sa skupocje-
nim i vješto izrađenim zlatnim i srebrnim predmetima, ali i članovima
njihovih kućanstava, među kojima su bila tijela čak 70 slugu, tjelesnih stra-
žara, vozača bojnih kola i glazbenika. Svi su oni, kako se činilo, umrli do
brovoljno, vođeni željom da služe mrtvom gospodaru ili gospodarici i u
drugom životu.
Wooleyevo otkriće povezano s 'mitom o potopu' dogodilo se oko 1929.,
kada je u nastojanju da utvrdi razvojne etape grada Ura prije razdoblja
raskošnih ukopa, naredio iskopavanje pokusnog jarka duboko kroz tisuć
ljetne slojeve nastambi sve do netaknutog tla. Na dubini od oko 1 m, arap
ski su radnici stigli do netaknutog tla, debelog sloja čistog, naplavljenog
mulja u kojemu se nisu nalazili nikakvi artefakti. U normalnim okolnostima
radnici bi u tom stadiju prestali s iskopavanjima, no Woolley im je naredio
da nastave. Naime, sebi svojstvenom preciznošću izračunao je da to nije
dovoljno duboko, s obzirom na njegove procjene o najstarijem naselju
koje bi se ondje trebalo nalaziti.
Radnici su strpljivo nastavili kopati do dubine od 2,5 m, gdje su naišli
samo na čist, prazan mulj - no, iznenada su se počeli pojavljivati artefakti
i oruđa. Woolley se prisjeća:
IZLIJEVANJE
CRNOGA MORA
"Navale svi izvori bezdana ..."
Post 7,11, Nova Jeruzalemska Biblija
"Na dubini od oko 110 m otkrio sam drevnu obalu. Nakon toga sam
pronašao tragove drevnih plaža. Stari sprudovi bili su izvanredno
dobro očuvani. To je bio dokaz da ih je iznenada prekrila golema
količina vode."
ZAPANJUJUĆA OTKRIĆA
"To je zapanjujuće. Bit će potrebno iznova napisati povijest
drevnih civilizacija, jer ovo jasno dokazuje da se crnomorski
potop uistinu dogodio i da su na drevnim obalama Crnoga mora
živjeli ljudi"
Dr. Bill Ryan o otkrićima Roberta Ballarda
ZELENI KRAJOLICI
"Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku."
Post 2,6
PRVI GENETIČARI
"Nema nimalo dvojbe da je uzgoj glavnih biljaka kao i nekih
životinja ... započeo u Turskoj."
Colin Renfrew, prof, arheologije, Sveučilište u Cambridgeu
Slika br. 10: Kada se čovjek pretvorio iz lovca u stočara? Jedan od najstarijih po
znatih prikaza okupljanja stoke i koza u obor ili tjeranja u mrežu. Rezbarija na
stijeni iz Beyuk Dasha u blizini Kobistana na Kaspijskom jezeru.
nog doba i prije crnomorskog potopa. Ali neosporno je reprezentativno
svjedočanstvo onoga što pretpovjesničari nazivaju revolucijom kasnog
kamenog doba.
Neposredno nakon završetka ledenog doba i određeno razdoblje prije
početka crnomorskog potopa, na nekim se područjima odvijao proces na
puštanja starog lovačko-skupljačkog načina života. Dotadašnji lovci više
nisu lutali loveći životinje na područjima na kojima su se one običavale
okupljati, već su neki od njih odlučili uhvatiti nekoliko primjeraka tih živo
tinja i držati ih u zatvorenim prostorima na odabranim lokacijama. Po
tom bi ih na odgovarajućem mjestu muzli i ciljano uzgajali za oplodnju,
nakon čega bi iz stada izdvajali nekoliko mladunčadi za klanje, dok bi os
tale zadržali za daljnji selektivni uzgoj.
Isto tako, što se tiče biljaka, umjesto da ih skupljaju na mjestima na
kojima su rasle, bivši su skupljači počeli skupljati sjeme onih biljnih vrsta
koje su odabrali kao najkorisnije. Nakon toga bi sjeme posijali ili zakopali u
zemlju na odabranim mjestima radi ciljanog uzgoja biljaka.
Te osnovne promjene obrazaca ponašanja za sobom su povlačile brojne
inovacije. Naprimjer, ako su proizvodi nastali uzgojem žitarica iziskivali
prikupljanje velike količine tih usjeva, tada je trebalo izumiti i prikladna
oruđa za rezanje, kao što su srpovi, i to od nemetala, budući da je to još uvi
jek bilo kameno doba. Nadalje, ljudi koji su brinuli o uzgoju biljaka i živo
tinja morali su dugo ostati na istome mjestu, što je iziskivalo izgradnju mno
go trajnijih nastamba. Te su nastambe, dakle, morale biti izgrađene od
mnogo postojanijih materijala.
To je samo šira slika tih promjena i, premda mnoge pojedinosti nisu
jasne, znanost je u novije doba razvila neke fascinantne načine prikuplja
nja informacija za koje se možda mislilo da su zauvijek izgubljene. Napri
mjer, posljednjih nekoliko desetljeća arheolozi i paleobotaničari su razvi
li danas dobro provjerenu metodu utvrđivanja vrsta usjeva koje su ljudi
uzgajali prije mnogo tisućljeća. Ta tzv. metoda flotacije osniva se na nače
lu da će potencijalno zanimljive organske tvari - sjemenje, ostaci biljaka,
itd. - iz tla uzetog iz datiranog sloja arheološkog nalazišta, plutati uroni li
se ono u vodu, i to zbog njihove niže specifične mase. Kamenje i drugi
neželjeni ostaci s većom specifičnom masom potonut će na dno. Ustano
vilo se da je karbonizirano sjemenje dobro očuvano. Nakon procesa flota
cije, sjemenje se prosijava, suši i promatra mikroskopom, tako da paleobo
taničari često mogu vrlo lako odrediti kojoj biljnoj vrsti pripada. Pri tome
čak uspijevaju razlučiti vrste divljih biljaka od uzgojenih.
Slična se metoda može primijeniti i za procjenu životinjskih ostataka
otkrivenih na arheološkim nalazištima, što ujedno omogućuje i razlučiva
nje vrsta. Ako je određena vrsta prisutna u izrazito velikom broju, to može
biti uvjerljiv pokazatelj da su se te životinje držale u kontroliranim stadi
ma i da se nisu lovile u divljini. Kosti donjeg dijela noge mogu pokazivati
znakove dugotrajnog sputavanja. A u nekim slučajevima moguće je i razlu
čiti pripitomljene životinjske vrste od divljih.
Uzgoj biljaka možda je započeo posve slučajno, kada su oko jezera koja
su se u velikom broju počela oblikovati nakon povlačenja ledenih pokriva
ča, počele bujati i širiti se jestive divlje trave - preteče današnjih žitarica.
Ljudi su se počeli naseljavati u blizini tih bogatih izvora hrane prikladnih
za skladištenje, koji su privlačili i životinjska krda. Razvili su oruđa za že
tvu i pripremu tih biljaka - srpove, mužare, tučke - i zaključili da se više
ne trebaju često seliti.
Tu etapu arheolozi nazivaju natufijska kultura, koju karakterizira nase
lje Tel Abu Hurejra u dolini Eufrata u sjevernoj Siriji, nedaleko granice s
jugoistočnom Turskom. Iskopavanja koja je ondje početkom 70-ih godina
prošlog stoljeća proveo arheolog Andrew Moore iz oksfordskog muzeja
Pitt Rivers, pokazala su da su otprilike između 11.000. god. pr. Kr. i 9500.
god. pr. Kr. - odnosno u razdoblju od završetka velikog ledenog doba i
početka mini ledenog doba u mlađem drijasu - prvi tamošnji stanovnici
živjeli u jednostavnim kolibama od trstike. Ondje su želi divlju pšenicu i
rižu uz pomoć srpova izrađenih od jelenjih rogova koje su oblagali krhoti
nama kremena. Pokusi su pokazali da je jedna obitelj mogla čak i uz pri
mjenu tako 'primitivnog' oruđa za samo tri tjedna požeti dovoljne količine
žita za godinu dana. A s obzirom na krda gazela koje su pasle u okolici,
čini se da su stanovnici Tel Abu Hureyre organizirali hajke na te životinje,
koje su potom žive odvodili u svoje naselje i ondje ih držali radi mesa.
Zadatak detaljne analize biljnih i životinjskih ostataka otkrivenih u Tel
Abu Hurejri, povjeren je Mooreovu suradniku Gordonu Hillmanu. Ustano
vivši da najveći broj životinjskih kostiju pripada mladim mužjacima gaze
la, zaključio je da su se te životinje posebno odabirale za optimiziranje
rasplodne moći ostalih pripadnika krda - što su počeci stočarstva. Nadalje,
slične analize pokazale su da su stanovnici drevne Tel Abu Hurejre lovili
ribe i vadili dagnje iz obližnjeg Eufrata, te skupljali divlje leće, bobice i
različite mahunarke nalik pistacijima.
Ali taj naizgled idiličan način života surovo je prekinut početkom mini
ledenog doba u mlađem drijasu. Pod tim znatno sušim i hladnijim kli-
matskim uvjetima, zalihe hrane u Tel Abu Hurejri, kao i u drugim natufij-
skim naseljima poput Jerihona, Bejza i Murejbita u današnjem Izraelu i
Jordanu, ozbiljno su se iscrpile pa su ljudi bili primorani napustiti svoje
naseobine. O tome svjedoče gotovo sva natufljska nalazišta. Iz toga zaklju
čujemo da su oni stanovnici koji nisu umrli od gladi, bili primorani vrati
ti se nomadskom lovačko-skupljačkom načinu života svojih predaka. Ili
su se, pak, privremeno naselili na drugim područjima. Možda su ta nova
naselja osnovali na obalnim područjima, a arheolozi ih danas ne mogu
pronaći jer su potonula zbog podizanja razine mora ili su se, možda, na
selili u okolici crnomorskog slatkovodnog jezera. To jednostavno ne zna
mo.
A nakon završetka mlađeg drijasa, potkraj 9. tisućljeća pr. Kr., Tel Abu
Hurejra i mnoga druga natufijska naselja iznova su naseljena, toga puta
mnogo gušće. Taj novi naraštaj, bez obzira jesu li to bili strani došljaci ili
potomci starih stanovnika, još uvijek nije poznavao lončarstvo, ali sa so
bom je donio veoma razvijenu kulturu. Ona je uključivala novi stil izgrad
nje pravokutnih kuća, inovativnu primjenu trstike za izradu košara i obi
čaj pokapanja mrtvih pod podovima kuća.
Tim promjenama u načinu života posvetit ćemo veću pozornost nešto
poslije. Prije svega, međutim, valja spomenuti da je jedna od najfascinan
tnijih inovacija koju će taj naraštaj sa sobom donijeti - a koja se nedvojbeno
razvila negdje drugdje, a ne u Tell Abu Hureyri - bila poznavanje genetike.
Ti su ljudi znali uzgojiti žitarice genetski identične divljim travama koje
su prvotno ubirali njihovi natufijski preci. Naime, u spomenutom razdo
blju, u naseljima diljem i oko Bliskog istoka, počinje uzgoj najstarije po
znate kultivirane vrste pšenice, jednozrne ili, stručnim imenom, Triticum
monococcum.
Znanstvenici spore je li ta genetska modifikacija počela hotimično ili kao
rezultat promatranja okolnosti koje je čovjek svojim radom ponavljao.
Dvojbe se odnose na temeljnu razliku između divlje i kultivirane pšenice,
s posebnim naglaskom na pitanje koliko se čvrsto hranjivo sjeme drži za
gornji dio stabljike.
Divlja pšenica najbolje će rasti kada je njezino sjemenje slabo pričvršće
no uz stabljiku. To će im omogućiti da se što lakše odvoje i rasprše. Uzgaji
vač, s druge strane, teži čvršćem priljubljivanju sjemenja koje se neće uza
lud razasuti tlom u trenutku sječe biljke, već će ostati uz nju do skupljanja
žetve za vršidbu. Ljudi su pritom odvajali biljke s najžilavijim stabljikama,
čije bi sjemenje potom koristili za sljedeću sjetvu koja je time obećavala
kvalitetniji urod. Ali u taj bi se proces s vremenom, slučajno ili namjerno,
neizbježno uključio čovjek svojim promatranjima - i to s ciljem izdvajanja
i sijanja kvalitetnijeg sjemenja, odnosno onoga što bismo danas nazvali
poljoprivrednim odabirom. Te se inovacije mogu usporediti s napretkom
koji su postigli natufijski lovci u uzgoju stoke.
Znanstvenici uglavnom pretpostavljaju da su upravo muškarci u pretpo
vijesnim društvima donosili ključne odluke u razdoblju prelaska njihova
društva od lutalačkog lovačko-skupljačkog do sjedilačkog poljoprivrednog
i stočarskog. Međutim, takvo što prije odražava način razmišljanja današ
njih, a ne pretpovijesnih muškaraca. Budući da su tradicionalno žene bile
prve skupljačice u pretpovijesnim društvima, logično je zaključiti da su
upravo one vršile svakodnevna vrijedna promatranja biljaka i zarobljenih
životinja, na kojima su se temeljile ključne životne odluke. Upravo bismo
njih, dakle, trebali smatrati riznicom onoga što danas nazivamo znanstve
nim spoznajama, premda je u njihovo vrijeme to više spadalo u kategoriju
religije, misterija i magije. Stoga možda nije slučajno da gotovo svi sačuva
ni religijski kipići iz kasnog kamenog doba predstavljaju božice, a ne bogo
ve plodnosti.
U svakom slučaju, zahvaljujući razvoju suvremene znanosti DNK ana
lize, možemo izvesti još jedan zaključak o tom pretpovijesnom razdoblju.
Tom je analizom utvrđena najvjerojatnija lokacija prvog uzgoja divlje jed-
nozrne pšenice. Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, europski znan
stvenici Manfred Heun s Norveškog sveučilišta, Ralf Schafer-Pregl i Fran
cesco Salamini s Instituta Max Planck u Kolnu i drugi, prikupili su drevne
primjerke jednozrne pšenice skupljene iz brojnih arheoloških nalazišta iz
razdoblja nakon mlađeg drijasa, između ostalih i iz Tel Abu Hurejre i Mu-
rejbita, u pojasu koji se prostire od Irana do Balkanskog poluotoka. Osim
toga, prikupili su i uzorke suvremene divlje jednozrne pšenice. Na temelju
opsežne DNK analize svih prikupljenih uzoraka znanstveni je tim jasno
utvrdio da se jednozrna pšenica nije prvi put počela uzgajati u Tel Abu
Hurejri u Siriji, kao ni u Izraelu, Iraku ili Iranu, nego u okolici vulkanskog
brda Karacadag u gorju Taurus u istočnoj Turskoj. Biljka za koju su usta
novili da je najsličnija najstarijoj kultiviranoj jednozrnoj pšenici, a koja i
danas raste u tom području, bila je divlja podvrsta iz roda Triticum mono-
cocum, divlji jednozrnac ili T. boeoticum. Je li, dakle, Turska bila kolijevka
ključnih inovacija čovječanstva iz toga razdoblja?
Budući da je stručnjacima još uvijek teško prihvatiti mogućnost da je
možda Turska, a ne Egipat ili Mezopotamija prava kolijevka civilizacije,
Heunova i otkrića njegovih kolega, kao i u Ryanovu i Pitmanovu slučaju,
dočekana su sa skepticizmom. Ipak, ta otkrića potvrđena su drugim stu
dijama iz kojih na sličan način proizlazi da brojne druge vrste kultiviranih
biljaka potječu iz istog područja, naime okolice Crnog mora. Desetljeći
ma prije otkrića Heunova tima, botaničar M. Hopf, izradio je veoma zanim
ljivu poljoprivrednu kartu koja je pokazivala da su se osim jednozrne pše
nice i druge glavne ratarske kulture, kao što su ječam, leća, grašak, riža i
bob prvi put počeli uzgajati u Turskoj i gornjoj Mezopotamiji, nakon čega
su se proširile diljem Europe i Sjeverne Afrike. Doista, upravo je iz tih za
padnih područja Azije poteklo gotovo cjelokupno znanje kasnijih Europ
ljana o uzgoju biljaka. To znanje širilo se postupno, ali postojano prema
zapadu otprilike četiri tisuće godina, u prosjeku 1 km/godišnje.
Druga biljka s Hopfove karte koja potječe iz zapadne Azije, ali nije se
koristila za jelo, nego za tkanje odjeće jest Linum usitatissimum ili lan.
Početak uzgoja te biljke druga je velika razvojna prekretnica. Naime, kako
smo prije spomenuli, u razdoblju neposredno nakon završetka ledenog
doba, odjeća, ukoliko su je ljudi uopće nosili, uglavnom se izrađivala od
životinjske kože, trave ili konca. Doista, čini se da su ženske suknje od kon
ca bile u modi od najmanje 20.000. god. pr. Kr. i više tisućljeća nakon toga.
Takve suknje vidimo na freskama iz Tassilija, a s obzirom na njihovu
oskudnost, malo je vjerojatno da su služile za grijanje.
Ipak, oko 8. tisućljeća pr. Kr., dogodio se revolucionaran napredak. Po
stupak natapanja lana radi proizvođenja niti koja se može ovijati oko vrete
na za izradu konca razvio se već dugo prije, najvjerojatnije u ledenom
dobu. A sada je netko odlučio pričvrstiti lanene niti okomito i u gustim
razmacima na pravokutni okvir, i potom ih ispreplesti vodoravno i također
gusto. Iako je do tog razvoja možda došlo slučajno, kao varijanta vještog
pletenja palminog lišća, u kojoj se vještini danas (između ostalih) ističu
Melanežani, rezultat je bio revolucionaran. Odjednom, gotovo preko noći,
stvoren je tip iznenađujuće snažnog, a opet veoma lakog i podatnog pokri
vača, čija će izrada prerasti u tekstilnu industriju.
A gdje je otkriven najstariji poznati komadić tkanine na svijetu? U
Cayonuu u jugoistočnoj Turskoj, drevnom naselju smještenom u gornjem
toku rijeke Tigris, dakle u obroncima Taurusa gdje je, koliko nam je danas
poznato, prvi put uzgojena jednozrna pšenica. Tkanina o kojoj je riječ
otkrivena je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, prilikom iskopavanja
koja su ondje provodili arheolozi Čikaškog i Istanbulskog sveučilišta. A
čini se da je okončala prilično sramotno, kao krpa kojom se netko služio
za omatanje drške. No bitno je, kako su istaknuli arheolozi Čikaškog sve
učilišta, da je datiranjem radioaktivnim ugljikom utvrđeno da potječe iz
oko 7000. god. pr. Kr., što je čini najstarijim poznatim komadom tkanine
na svijetu. Nadalje, kada su u Cayonu otkrili sjeme lana, pretpostavili su
da se ono koristilo samo za proizvodnju lanenog ulja. Međutim, u svjetlu
otkrića spomenute tkanine zaključili su da se laneno sjeme sijalo i iz njega
uzgajao lan, koji se potom obrađivao za izradu lanenih niti od kojih su se
tkale tkanine, a sve to se odvijalo u Cayonuu.
To, naravno, ne znači da se lan upravo u Cayoniiu prvi put počeo uzgaja
ti radi proizvodnje tekstila. Otkrivanje drevnih tkanina uvelike ovisi o slu
čaju, pa bi taj zaključak uistinu bio ishitren. Ipak, sve nas to iznova navodi
na pretpostavku da se velik pomak na putu ka 'civilizaciji' dogodio upravo
u Turskoj i okolici Crnog mora.
Čak i prije otkrića u Cayonuu, biljni genetičar dr. Hans Helbaek iz Ko
penhagena iznio je pretpostavku da su lanene tkanine i poljodjelstvo izum
ljeni u Anatoliji (Turskoj). Tu je pretpostavku osnivao na svojim studija
ma divlje vrste linum bienne koja raste u Turskoj, i koju on naziva izravnom
pretečom kultiviranog lana (linum usitatissimum). Ipak, u to ne možemo
biti sigurni budući da postoje neki posredni dokazi, iako ne i konkretni
primjerci, također iz oko 7000. god. pr. Kr., a koji su otkriveni u Jarmu u
sjeveroistočnom Iraku, u obliku otisaka tkanina na glini.
Što se tiče pripitomljavanja životinja, vrste koje će prve biti pripitomlje
ne, naime, ovce i koze, lutale su upravo Turskom i područjima neposred
no istočno od nje. Ovce su toliko dugo udomaćene da bismo mogli pomisli
ti da su zacijelo bile lak plijen lovcima. Međutim, time zaboravljamo da je
njihov predak muflon, planinska životinja koja i danas živi u Sahari, gdje
se cijeni kao okretna i hrabra zvijer s veoma oštrim osjetilom mirisa, i oko
koje se razvio vrlo bogat foklor. I među današnjim Tuarezima lovac na
muflone, koji te životinje tradicionalno lovi kopljem, uživa mnogo veći
ugled od lovca na gazele.
Otkrića životinjskih kostiju iz pretpotopnog postglacijalnog razdoblja
u Turskoj i na Bliskom istoku, jasno upućuju na velik prijelaz iz lovačkog
u stočarski način života.
U Zawi Chemiju, drevnom naselju smještenom uz jugoistočnu tursko-
iračku granicu, kosti pretpovijesnih divljih ovaca, koza i jelena u najvišim
slojevima toga nalazišta, koji potječu iz oko 8000. god. pr. Kr., odjednom
ustupaju mjesto mladim životinjama. Za arheologe to predstavlja snažni
pokazatelj da je uzgoj ovaca postao glavna djelatnost.
U 'Ain Ghazalu u Jordanu, naselju osnovanom otprilike potkraj 8. tisuć
ljeća pr. Kr., arheolozi su otkrili kosti više od 45 vrsta divljih životinja
(među kojima su bile i kosti kornjača, što znači da nisu nužno sve bile lov-
ljene), dok je oko polovice ukupne hrane životinjskog podrijetla tvorilo
meso uzgojenih koza. A na činjenicu da su te koze bile potpuno pod ljud
skim nadzorom jasno upućuju koštane izrasline na zglobovima njihovih
gležnjeva, koje pokazuju da su te životinje bile sputavane tijekom dugog
razdoblja i da su boravile na obradivoj zemlji, a ne na kamenom terenu
kojem su sklone. Nemoguće je precizno utvrditi kada je prvi put počelo
pripitomljavanje životinja - izrazito je teško povući jasnu crtu između dr
žanja određenih vrsta divljih životinja i prijelaza na njihovu kontroliranu
ispašu i uzgoj. Međutim, nedavne studije Melinde Zeder iz Američkog
prirodoslovnog muzeja u Washingtonu pokazale su da je u području plani
ne Zagros u današnjem Iranu i Iraku, koza pripitomljena već 8000. god.
pr. Kr. A u prvoj polovici 20. st., australski arheolog Vere Gordon Childe
jasno je utvrdio da je najstarija pripitomljena europska ovca potomak
azijske vrste Ovis vignei, autohtone u Turkestanu i Afganistanu.
Čini se da se krupna stoka počela pripitomljavati oko tisuću godina
nakon ovaca ili koza, a to možda jer su neka od pretpovijesnih divljih gove
da bila velika i zastrašujuća stvorenja, kao što su danas izumrli turovi. Do
kaz o tome razmotrit ćemo u posljednjem poglavlju. Za sada je dovoljno
spomenuti da se i krupna stoka, kako upućuju danas najbolji dostupni
dokazi, počela pripitomljavati u okolici Turske/Anatolije.
Kako je ugledni profesor arheologije na Sveučilištu u Cambridgeu, Colin
Renfrew, rezimirao već krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, prije otkrića
jednozrne pšenice i tkanine u Taurusu: "Nema nimalo dvojbe da je uzgoj
glavnih biljaka, kao i nekih životinja započeo u ... Anatoliji [Turskoj]."
Valja nam, dakle, zaključiti da su u postglacijalnom razdoblju, a prije
crnomorskog potopa, kada su razine svjetskih mora rasle, a na Zemlji su
se događale surove klimatske promjene od sušnih do izrazito kišovitih
razdoblja, okolicu Crnog mora naseljavali zapanjujuće inovativni pojedin
ci. Možemo li iz toga zaključiti još ponešto o vlasnicima kuća iz 6. tisuć
ljeća pr. Kr., koje je Robert Ballard počeo otkrivati ispod Crnog mora?
Najprije nam valja razmotriti druge dokaze o stupnju razvoja koje je doseg
nulo to društvo pet tisućljeća prije nego li su Egipćani počeli graditi svoju
prvu piramidu.
8. P O G L A V L J E
PRVI RAČUNOVOĐE
"Oko 8000. god. pr. Kr.... stvoren je potpuno nov sustav glinenih
znakova za bilježenje robe... Budući da ti znakovi, kako se čini,
bilježe količinu žitarica i životinja, iz toga proizlazi da su žito i
stoka imali glavnu ulogu u prvom računovodstvu."
Denise Schmandt-Besserat
Danas previše toga uzimamo zdravo za gotovo, stoga često teško prihvaća
mo činjenicu da je doslovce svaki aspekt našeg svakodnevnog života bio
uveden u određeno vrijeme i na određenome mjestu tijekom razvoja čovje
čanstva. To smo vidjeli na primjeru uzgoja prvih pravih žitarica i tkanja
prvih tkanina oko 8. i 7. tisućljeća pr. Kr. Isto tako, ustanovili smo, poma
lo na naše iznenađenje, da se te inovacije nisu dogodile u tradicionalnim
kolijevkama civilizacije, Egiptu ili Mezopotamiji, nego u Turskoj, gdje ni
smo očekivali da bismo mogli pronaći ikakve tragove civilizacije iz tako
davne povijesti.
No, što je s takvim temeljnim izumima kao što je pravokutna soba?
Kako smo spomenuli, u razdoblju prije mlađeg drijasa, u najstarijoj, natu-
fijskoj etapi u Tel Abu Hurejri, ljudi su živjeli u jednostavnim kružnim
kolibama od trske. Takav kružni tlocrt, zapravo, nikada nije posve izumro,
jer se u Sjevernoj Africi zadržao u rimsko doba, u obliku tradicionalnih
slamnatih koliba, takozvanih mapalia, a u nekim kulturama, kao što su
Zului i njihovi kraali, još su i danas u uporabi. Slične tradicionalne kolibe,
'jurte', danas se još grade u nekim dijelovima Australije.
Ali novi stanovnici Tel Abu Hurejre, koja je napuštena oko 9000. god.
pr. Kr., nastupanjem mini ledenog doba u mlađem drijasu, sa sobom su
donijeli nekoliko zapanjujućih inovacija, među ostalim i pravokutan tlocrt.
Taj su tlocrt primjenjivali u izgradnji podova i zidova svojih soba, kao i
onoga što je tada, u usporedbi s dotadašnjim kolibama, već nalikovalo
kućama. Druga velika i izrazito dugotrajna inovacija bila je uporaba znatno
trajnijih građevinskih materijala, kao što su kamen, drvo i opeke od blata.
U istom razdoblju počela se upotrebljavati i vapnenačka žbuka, kao glatki
premaz za zidove kuća koji su time dobivali čistu, pravilnu površinu.
Nastambe koje su se gradile u nekim drugim naseljima iz toga razdo
blja - poglavito u Asikliju u središnjoj Turskoj, Cayonuu u istočnoj Tur
skoj, Tel Haluli i Murejbitu u sjevernoj Siriji i Bejdi u Jordanu - također su
počele pokazivati neke od tih revolucionarnih novih značajki. Nažalost,
zbog mnogih manjkavosti metode datiranja radioaktivnim ugljikom, još
nije moguće precizno utvrditi koja su od tih naselja prva praktično primije
nila tu ideju. Drugi je problem što su neki arheolozi priznali da, barem što
se tiče nalazišta kao što su Cayonii i Tel Abu Hurejra, nisu u mogućnosti
objasniti gdje su njihovi stanovnici tijekom mlađega drijasa stekli znanje
o tim značajnim izumima.
U tom pogledu osobito je zanimljivo naselje Asikli, smješteno na 15 m
visokom humku na zapadnoj strani današnje ravnice Konya u Turskoj, ju
goistočno od grada Aksaraya. Konya čak i danas uživa glas izrazito plod
noga područja bogatog vodom, koje predstavlja 'žitnicu' Turske. No u ra
zdoblju neposredno nakon mlađega drijasa, kada su ponovno počela kišna
razdoblja, ta je ravnica bila još vlažnija. Naselje Asikli nalazilo se na zapad
noj obali tada velikog jezera Konya, od kojega je možda preostalo današ
nje jezero Tuz, a u njegovoj pozadini spektakularno su se uzdizala dva vrha
3200 m visokog vulkana Hasan Dag, značajnog nalazišta opsidijana koji je
u to doba bilo iznimno cijenjen u izradi oruđa.
Kako su otkrila iskopavanja arheologa s Istanbulskoga sveučilišta, pro
vedena 1989. i 1990., Asikli je sastavljen od slojeva najmanje deset razli
čitih naselja. Najstariji od njih, premda nedostupan radi visoke vodene
razine ravnice Konye, vjerojatno potječe iz razdoblja nakon završetka suš
nog mlađeg drijasa, odnosno iz otprilike 9000. god. pr. Kr. Do sada je otko
pano oko 400 kuća toga naselja izgrađenih od blatnih opeka i pažljivo
oblikovanih blokova vulkanskoga kamena, a poredane su uz dvorišta i
ceste na osmerokutnom uličnom tlocrtu, stanovitom začetku urbanističko
ga planiranja, što je možda i prvi takav grad u Turskoj, ako ne i na svijetu.
U te nastambe ulazilo se kroz otvore na krovovima koji su istodobno
služili kao dimnjaci za ognjišta. Podovi su bili obloženi žbukom i potom
zaštićeni prostirkama od trstike i žitnih stabljika koje su mjestimice osta
vile otiske na žbuci. Mrtvi su se pokapali ispod podova soba sa svim nji
hovim nakitom. Tako je kostur jedne žene bio ukrašen ogrlicama od perli,
poludragog kamenja i bakra, koje se ubrajaju među najstarije poznate pri
mjere obrade metala. Okolna polja bila su obrađena za uzgoj žitarica, što
znači da je ravnica Konya zacijelo obilato rađala usjevima kao i danas. A
u okolici naselja nalazile su se i trgovine, čiji su vlasnici vjerojatno obrađi
vali opsidijan iz vulkana i njime trgovali.
No upravo u vrijeme kada se život u njemu možda činio bezbrižnim i
ugodnim, Asikli će doživjeti katastrofalnu sudbinu. Naime, oko 8000. god.
pr. Kr. eruptirao je vulkan Hasan Dag. I premda se čini da su njegovi stanov
nici uspjeli pobjeći, samo naselje i njegova okolna polja ostala su zakopana
pod pokrivačem vulkanskoga pepela.
Valja imati na umu da je Asikli bio samo jedno od brojnih naselja, ne
samo u Turskoj, nego i dalje na istoku, u sjevernoj Siriji, Iraku i Palestini,
a mnoga od njih pokazuju sličan razvojni napredak. Stoga ne možemo
precizno ukazati ni na jedno područje iz kojega su te inovacije mogle pote
ći. Nigdje u tom ranom razdoblju ne vidimo koncentraciju i centralizaciju
bogatstva i moći u rukama autokratskog pojedinca kao što je kralj ili kra
ljica, oblik vladavine kakav će obilježiti Egipat i Mezopotamiju. Uistinu, to
je jedan od razloga zbog kojeg je toliko teško precizno utvrditi na kojem
su stupnju civilizacije bila ta društva.
Bez obzira je li se crnomorski potop doista dogodio ili ne, to ne znači
da su rana društva koja su postojala u Turskoj i sjevernoj Mezopotamiji
bila pod kontrolom nekog moćnog gospodara čije sjedište još nije otkrive
no. Naime, ona su zanimljiva poglavito stoga što su se inovacije koje nala
zimo u relativno malim, autonomnim zajednicama, dogodile zbog lakoće
kojom su tada, zahvaljujući razvoju poljodjelstva i stočarstva, mogle pri
bavljati hranu. To je barem nekim pojedincima omogućilo dovoljno vre
mena i dokolice za eksperimentiranje s novim tehnologijama i novim ma
terijalima, što je rezultiralo prvim trgovcima.
Premda su se kipići s ljudskim likovima rezbarili od kostiju već u lede
nom dobu, najstariji poznati primjerak glinenog kipića potječe iz 8. tisuć
ljeća pr. Kr. Kipić gole žene otkriven u pretpovijesnom naselju Murejbet u
sjevernoj Siriji, smatra se prvim glinenim kipom. Bilo je samo pitanje vre
mena kada će se takva tehnika modeliranja gline primijeniti za izradu
posuda i, susljedno tome, potaknuti razvoj lončarstva na zapadu. A to se
uistinu i dogodilo tijekom sljedećega tisućljeća. Također radi manjkavosti
metode datiranja radioaktivnim ugljikom, nemoguće je točno utvrditi gdje
se prvi put počela izrađivati lončarija. Uz pretpostavku da je Turska bila
glavni izvor inovacija, postoji velika mogućnost da se to dogodilo upravo
u Beldibiju, na jugozapadu zemlje. Međutim, u mjestu Ganjaderehu, smje
štenom 1370 km istočno od Kermanšaha u zapadnom Iranu, također su
otkriveni primjerci rane lončarije. A s obzirom na poteškoće koje proizlaze
iz tako velikih geografskih udaljenosti, nitko ne može sigurno kazati u
kojem se od tih naselja prvi put počela proizvoditi lončarija.
Arheolozi obično pridaju preveliku pozornost lončariji, i to stoga što
na temelju različitih stilova njezine izrade u pojedinim razdobljima mogu
lako utvrditi kronologiju razvoja i starost slojeva naselja. S obzirom da se
lončarija često pojavljuje na mladim razinama najstarijih naselja, jasno je
da su u 'pretpotopno' doba ljudi vjerojatno davali prednost drugim djelat
nostima. Ipak, izravan dokaz o tome ne ostaje uvijek sačuvan.
Obrada drveta i košaraštvo, primjerice, gotovo su se sigurno razvili do
visokog stupnja, iako se proizvodi tih djelatnosti veoma rijetko pronalaze,
kao u slučaju otisaka prekrivača od rogoza iz Asiklija. Na nekim nalazišti
ma, kao što je Ain Ghazal u Jordanu iz otprilike 8000. god. pr. Kr., otkriće
kremenih dlijeta nalik jetkalima ukazuje da su se ona rabila za obradu
biljaka od kojih su se izrađivale košare, kao i za oblikovanje drveta i kostiju.
Međutim, budući da takvi organski materijali, za razliku od lončarije, ne
mogu ostati sačuvani deset tisuća godina, možemo samo nagađati o staro
sti proizvoda drvodjelstva i košaraštva.
Iako je, kako smo ustanovili, 'pretpotopno' razdoblje bilo napredno,
jedan bismo izum ipak očekivali pronaći tek nekoliko tisućljeća kasnije:
pismo. A to stoga što svi udžbenici diktiraju da se prvo pismo razvilo oko
3. tisućljeća pr. Kr. u Egiptu i Mezopotamiji, i to u obliku hijeroglifa i kli
nastog pisma.
Uporaba simbola ili znakova za označavanje predmeta ili robe, jedno je
od temeljnih načela na kojemu je poniknulo pismo. Nedavna otkrića upu
ćuju da se u 'pretpotopnom razdoblju' čak i na tom području dogodio
neki značajni napredak.
Naime, Institut Radcliffe, sa sjedištem u Cambridgeu, Massachusetts,
povjerio je 1969., američkoj znanstvenici Denise Schmandt-Besserat za
datak da istraži kako se glina prvi put koristila na Bliskom istoku prije
razvoja lončarstva. Schmandt-Besseratova marljivo je i strpljivo pregleda
vala mnoštvo prašnjavih muzejskih zbirki glinenih predmeta, koje su ar
heolozi otkrili u 'pretpotopnim' naseljima u Turskoj, Iraku, Iranu, Siriji i
Izraelu. Među njima je iznova nailazila na neobične minijaturne glinene
stošce, kugle, diskove i dr. geometrijske oblike.
S obzirom na precizan oblik tih predmeta i karakterističnu tvrdoću po
stignutu vatrom - a to su možda prvi tako obrađeni glineni predmeti -
bilo je očito da su im ljudi pridavali velik značaj. Ipak, kada je Denise
Schmandt-Besserat razgovarala s arheolozima koji su otkrili te predmete,
nitko od njih nije mogao objasniti čemu su služili. Neki od njih čak su pro
pustili spomenuti te predmete u svojim stručnim izvješćima, dok su ih
drugi jednostavno katalogizirali kao predmete 'nepoznate svrhe.'
Ustvari, ključ za odgonetanje tih tajanstvenih predmeta desetljećima se
nalazio medu nama, u obliku neobične šuplje, jajolike pločice iz 2. tisućlje
ća pr. Kr., otkrivene još krajem 20-ih godina prošlog stoljeća u Nuziju, sje
verno od Babilona. Na njoj se nalazi sljedeći natpis na klinastom pismu:
Revolucija koja se dogodila u kasnom kamenom dobu oko 8000. god. pr.
Kr., značila je proizvodnju velikih količina žitarica i uzgoj velikog broja
životinja. Evidencija je iziskivala neku metodu, a kada je izumljen računo
vodstveni sustav, posve je logično da je nadzor postao iznimno bitan.
Valja istaknuti još jednu bitnu novu značajku brojnih naselja iz pretpo
topnog razdoblja nakon mlađeg drijasa. Naime, iako su prema našim su
vremenim mjerilima to bila mala sela, prema mjerilima rane pretpovijesti
bila su veoma velika, mnogo veća od naselja starijih skupljačko-lovačkih
zajednica. Nadalje, broj kuća u tim naseljima kojih je prvotno bilo nekoli
ko desetaka, ubrzo je i prerastao u stotine i čak tisuće kuća.
Zanimljivo antropološko objašnjenje za to povećanje broja stanovnika
jest činjenica, da su žitarice mnogo hranjivije od hrane lovačko-skupljačkog
društva. Prethodno smo spomenuli da današnje majke lovkinje i skuplja-
čice iz Khoisana doje svoju djecu do pete godine života, radi čega je koli
čina hranjivih kalorija u njihovim tijelima drastično smanjena. Žena mora
održavati određenu razinu tjelesne masti kako bi mogla ovulirati, a budući
da majke iz lovačko-skupljačkih zajednica doje svoju djecu pet ili više godi
na, mogućnost da zatrudne mnogo je manja. Primjerice, u društvima koja
uzgajaju žitarice, visokovrijedni hranjivi sastojci u žitaricama isključuju
mogućnost iscrpljivanja kalorija. Pod uvjetom da je opskrba žitom relativ
no konstantna, takva će hrana održavati žene iznad kritičnog minimuma,
omogućujući im da češće rađaju djecu.
Razumno je, dakle, pretpostaviti da je nagli porast stanovništva koji se
dogodio oko 9000. god. pr. Kr., u razdoblju nakon mlađeg drijasa, rezultirao
nestankom tog prirodnog regulatora stope nataliteta. Bez obzira na razlog,
populacijski porast se uistinu dogodio, a zajednice koje su se donedavno
sastojale od malih lutalačkih skupina, pretvorile su se u gradove. A stanov-
nici tih gradova posjedovali su oruđa i dobra brojnija i raznovrsnija od
dotada poznatih, kao što su poljoprivredna oruđa, uzgojena stoka, itd.
To nameće pitanje što se moglo dogoditi s tim velikim zajednicama i
svom njihovom stokom, robom i imovinom općenito da su se okolnosti
promijenile nagore. Suočeni s nekom prijetnjom njihovu opstanku, lovci
i skupljači ne bi imali mnogo prepreka koje bi ih sprječavale da se premje
ste na novo područje s izvorima hrane koji bi bili dostatni da opstanu
neko duže vrijeme. Ali za one koji su naviknuli na uzgoj žitarica i stoke,
iznenadno pogoršanje životnih uvjeta ili gubitak zemlje o kojoj su do tada
ovisili, predstavljaju posve drukčiji problem. Njihov opstanak ovisi o održa
vanju određenog broja uzgojenih životinja, očuvanju njihovih izvora hrane,
o znanju o uzgoju žitarica, kao i o otkrivanju područja na koja mogu pre
seliti svoja stada, sjemenje, poljoprivredna oruđa i ostalo, kako bi iznova
mogli započeti život. Svaka takva promjena nedvojbeno je velik i traumati
čan događaj. A trebaju li prijeći vode, možda čak moraju izumiti ili iznaći
i neko prijevozno sredstvo - kao što su biblijski Noa i njemu srodni likovi
iz drugih predaja učinili kada su u svoje vrijeme bili suočeni s potopom.
Najupečatljiviji artefakt iz priča o potopu nedvojbeno je brod ili arka.
Da bi preko otvorenoga mora mogao prevesti osmero ljudi i velik broj ži
votinja, kako se dade zaključiti čitanjem biblijske priče, to plovilo nije mo
glo biti izgrađeno od nekog izdubljenog debla, nego je moralo biti prilično
veliko. Što, dakle, znamo o sposobnostima 'pretpotopnog' društva koje je
možda bilo kadro proizvesti takvo plovilo, i kada i gdje je izumljen brod?
Ljudi su brodovima plovili čak i tijekom ledenoga doba, kao i desecima
tisućljeća prije prvoga konja i kočije. Naprimjer, prema najnovijem datira
nju na temelju analize radioaktivnim ugljikom, zaključuje se da su stanov
nici jugoistočne Azije naselili Australiju oko 60.000. god. pr. Kr. Pritom su
morali prijeći put preko mora dugačak najmanje 170 km, jer Australiju i
Aziju je razdvajao veliki oceanski kanal čak i u doba kada su razine svjetskih
mora bile mnogo niže nego danas. Prema tome, ti su ljudi čak i tada treba
li imati plovila.
Nadalje, u razdoblju neposredno nakon mlađeg drijasa, prije crnomor
skog potopa, Sredozemnim su morem sigurno plovili brodovi. To je očito
čak i bez otkrića stvarnih brodova iz toga razdoblja, na temelju trgovine
dragocjenim opsidijanom za rezanje kamena koja je u to vrijeme bila ra
sprostranjena. Jedna značajka opsidijana, između ostalih, sastoji se u tome
što svaki pojedini kamen ima jedinstvenu strukturu koja omogućuje znan
stveno utvrđivanje mjesta njegova podrijetla.
Naprimjer, u slučaju dobro istražene špilje u Franchthiju u Grčkoj, koja
je bila naseljena od 8. tisućljeća pr. Kr., znanstvenici su utvrdili da je opsi-
dijan, otkriven među ostacima iz starih razina naselja, ondje donesen s
otoka Melosa smještenoga 120 km jugoistočno od špilje. Niže razine mora
u to vrijeme ne bi otežavale plovidbu u tom dijelu Sredozemlja. A budući
da je moguće da su ljudi putovali dužim, posrednim putom koji je dijelom
prolazio kopnom, čak bi i to putovanje uključivalo nekoliko zaustavljanja
na otocima.
Slično se može zaključiti i iz nedavnih otkrića vezanih uz najstariju ko
lonizaciju sredozemnog otoka Cipra, smještenog južno od Turske. Iz geo
logije Cipra proizlazi da se taj otok, koji je danas udaljen 70 km od turske
obale, nikada nije nalazio bliže Turskoj, niti je s njome ikada bio povezan
kopnom. Osim toga, poznato je da su do 10. tisućljeća pr. Kr. na njemu, što
se tiče lokalnih vrsta životinja, živjeli samo patuljasti slonovi, patuljasti
vodenkonji, dvije vrste miševa i jedna vrsta rovke. A nastupanjem mini le
denoga doba u mlađem drijasu, slonovi i vodenkonji su izumrli, a na Ci
pru su preživjeli samo miševi i rovke.
Oko 7000. god. pr. Kr. na otok su stigli prvi ljudski stanovnici. Bila je to
lutalačka skupina koja je osnovala 30-ak različitih naselja, među kojima je
najpoznatija Khirokitia. Gradili su prilično staromodne, okrugle kuće od
izvrsnoga lokalnog kamena.
No, za nas najzanimljiviji aspekt toga naseljavanja jest činjenica, da su
doseljenici na Cipar donijeli biljke i životinje koje na njemu do tada nisu
postojale. Tako su se na otoku iznenada pojavile ovce, koze, svinje i jeleni.
Kako se vidi iz broja kostiju, jelen koji je pripadao svjetlosmeđoj vrsti
Dama mesopotamica, tvorio je čak 20-50% ukupne mesne hrane otočana,
što je obrazac koji ne nalazimo nigdje drugdje. Iako se divlji jelen ne može
pripitomiti poput domaćih životinja, može jesti čovjeku iz dlana, može ga
se nadzirati u zatvorenim pašnjacima i izdvojiti ga iz njegova krda kada je
potrebno meso divljači, što je, čini se, bila praksa prvih stanovnika Cipra.
Sve to vodi nas do temeljnoga zaključka, naime, da je oko 7000. god. pr.
Kr. jedan ili više brodova - na kojima je plovila migracijska populacija,
stoka za uzgoj, razne vrste biljaka i sjemena za uzgoj - isplovilo iz Turske
prema Cipru. Čak i prije crnomorskoga potopa dogodila se velika seoba
stočarskih i poljoprivrednih zajednica, koja je bila veoma nalik Noinu pu
tovanju.
Što se tiče načina izgradnje takvih brodova, knjiga Postanka (6, 14)
govori da je Noa svoju arku izgradio od trske. I u inačici te priče u epu o
Gilgamešu opisuje se da je akadskom 'Noi', Utanapištimu bilo rečeno neka
sruši ogradu od trske kako bi od nje sagradio brod koji će izdržati potop.
To potvrđuju najstariji sačuvani opisi pretpovijesnih brodova. Slike na sti
jenama u Tassiliju i staroegipatski petroglifi prikazuju brodove izgrađene,
kako se čini, od snopova osušene trske. Premda možda zvuči nevjerojat
no, snopovi trske izrazito su koristan materijal. Budući da trska prirodno
pluta, kada se snopovi te biljke povežu u oblik plutajuće platforme, trska
će biti sposobna za plovidbu otvorenim morem, osobito ako se pramac i
krma podignu dodatnim vezivanjem trske. Kako je primijetio norveški
moreplovac Thor Heyerdahl, proslavljen ekspedicijom 'Kon Tiki', a čiji je
prekooceanski brod 'Ra' bio konstruiran na isti način:
METROPOLA
IZ KAMENOGA DOBA
"Neolitička civilizacija otkrivena u Catal Hüyüku, blista poput
supernove među prilično tmurnom galaktikom onovremenih
ruralnih kultura"
James Mellaart
Slika br. 15: Dva od brojnih svetišta otkrivenih u Catal Hüyüku, koja upućuju na
postojanje kulta bika (rekonstrukcija Jamesa Mellaarta).
Međutim, panteon stanovnika Catal Hüyüka nisu tvorila samo ženska
božanstva, jer Mellaart je otkrio i kipiće mladoga boga koji sjedi. Drugi
slični kipići otkriveni na drugim mjestima prikazuju muško božanstvo u
erekciji, a tragovi na najmanje jednom od takvih kipića iz Catal Huyuka
upućuju na to da je penis odlomljen.
Druge značajke koje je Mellaart iznova otkrivao u svetištima upućuju
na to, da su stanovnici Catal Hüyüka već tada imali naprednu teologiju i
mitologiju. Čini se da se velika pozornost pridavala blizancima, jer su u
nekima od njih kipići božica smješteni jedan pokraj drugoga. U jednom
svetištu otkriveni su i kipići od plavog i smeđog vapnenca koji, premda su
slomljeni u očitom pokušaju izvlačenja njihovih magijskih svojstava, prika
zuju dvije božice s djetetom, možda Trojstvo. Među njima se nalazi i kipić
leoparda kojeg su stanovnici Catal Hüyüka, čini se, štovali kao svetu kra
ljevsku životinju, budući da se u jednom svetištu nalazi visoki reljef dvaju
leoparda heraldički okrenutih jednog prema drugome.
Sama činjenica da su stanovnici Catal Hüyüka pokapali svoje mrtve
ispod podova kuća - ili, točnije, ispod platformi koje su živi koristili kao
krevete - upućuje na to da su vjerovali u zagrobni život, ali i na vjerovanje
u mrtve koji opće sa živima putem snova, u što i danas vjeruju mnogi
plemenski narodi.
Ali za razliku od drevnih Egipćana koji su se pojavili kasnije, čini se da
nisu smatrali potrebnim očuvati tijela mrtvih. Upravo suprotno. U nekim
svetištima u Catal Hüyüku prikazani su veliki lešinari, od kojih neki ima
ju ljudske noge, poput božice u liku ptice, koji kljucaju tijela mrtvih ljudi.
Čini se da su tijela mrtvih namjerno izlagana vani kako bi ih ptice kljucale,
što je uvriježen običaj među nekim današnjim tibetanskim narodima koji
su uspjeli održati svoju tradicionalnu religiju. Ptica prikazana na svetištu
u Catal Huyuku nedvojbeno je oštrodlaki lešinar (gyps fulvus), impresiv
no stvorenje s rasponom krila 275 cm, a koji se i danas može vidjeti kako
nadlijeće ravnicu Konya, povremeno se obrušavajući na strvine. Kako je
Mellaart primijetio, njihovi kljunovi: "... ne ostavljaju tragove na kostima,
već samo razdiru meso, ne dotičući pri tom mozak u lubanji." Moguće je
da su stanovnici Catal Hüyüka lešinare smatrali utjelovljenjem božice
koja prenosi duše mrtvih u zagrobni život, i potom njihove ogoljene kosti
odnosi natrag na njihov posjed kako bi ondje mogli boraviti među živim
članovima svoje obitelji. Jedna zanimljivost grobova u Catal Hüyüku koju
je Mellaart zamijetio jest činjenica, da su u njima uglavnom pokopane
žena i djeca, dok muškarci, čini se, nisu imali tu povlasticu.
Osim što je bila božica smrti, zaštitnica Catal Hüyüka bila je i božica
spolnosti. Reljef koji prikazuje muškarca i ženu u spolnom činu, a koji je
Mellaart otkrio u jednome od svetišta, najstariji je poznati prikaz toga
čina koji će se u kasnijim kulturama nazivati svetim brakom. Nadalje, bo
žica je nedvojbeno bila i zaštitnica plodova takve zajednice, rođenja djete
ta. Jedno od svetišta koje je otkrio u Catal Hüyüku Mellaart je nazvao
Crvenom odajom, jer to je bila jedina prostorija na koju je naišao tijekom
svojih iskopavanja u kojoj je čak i vapnencem obložen pod bio obojen u
crveno, zajedno s ostalim namještajem i priborom. Na jednom zidu te
sobe nalazila se slika žena u činu rađanja, a Mellaart je pretpostavio da je
ta soba služila kao prostorija za primalje ili rodilište - što je sigurno prva
takva prostorija na svijetu.
Međutim, na to svojstvo božice možda najviše upućuje kipić koji je
Mellaart otkrio u posudi za žito oko najgornjega sloja Catal Hüyüka, što
znači da potječe iz razdoblja neposredno prije nestanka grada [slika br.
16]. Taj kipić, visok samo 13 cm, prikazuje božicu koja sjedi na prijestolju
između dva leoparda, što je najstariji poznati takav prikaz božice, ali, kako
ćemo poslije vidjeti, ne i jedini. No, premda je prikazana s prenaglašenim
grudima i bokovima, kao na starijim kipovima 'božice plodnosti', taj se
kipić razlikuje po tome što joj se između bedara jasno vidi dijete u proce
su rađanja.
Slika br. 16: Glineni kipić Velike božice majke pri porodu, koja sjedi na prijesto
lju između dva leoparda. Glava božice, koja je bila namjerno otkinuta, naknadno
je restaurirana.
Nema nimalo dvojbe da je taj kipić imao magijsko značenje, jer je i u
ovom slučaju božici odlomljena glava radi poništenja njezine moći, kako
se nitko drugi ne bi mogao njome koristiti.
Nameće se veoma zanimljivo pitanje: zašto je taj kipić bio oskvrnut i
bačen? Budući da je otkriven u blizini površine humka na kojemu leži
Catal Hüyük, nema nimalo dvojbe da su te okolnosti bile iste koje su prouz
ročile propast i napuštanje samoga Catal Hüyüka.
Što je, pak, moglo biti uzrokom iščeznuća grada? Stanovnike Catal
Hüyüka zacijelo je pogodila nekakva velika katastrofa. Kako su pokazala
Mellaartova otkrića, nakon što je zajednica više od tisuću godina mirno
živjela na tom plodnom mjestu bogatom vodom, nešto ju je iznenada sa
tjeralo u škripac i istjeralo van. Stanovnici su skupili svu imovinu koju su
sa sobom mogli ponijeti (pri čemu su za sobom ostavili kipić Velike boži
ce majke) i, kako se čini, nestali bez traga. Što ih je primoralo na tako dra
stičan korak?
Prilično sigurno možemo kazati da je Catal Hüyük napušten oko 6000.
god. pr. Kr., samo četiristo godina prije crnomorskoga potopa. A jedan
značajan trag, kojeg je Mellaart bio itekako svjestan još 60-ih godina proš
log stoljeća, jest činjenica da stanovnici Catal Hüyüka nisu bili jedini me
du onovremenim zajednicama koje su iznenada napustile svoju višestolje
tnu naseobinu. Kako ćemo otkriti, čini se da se u 6. tisućljeću pr. Kr. nije
dogodila samo jedna, nego dvije velike katastrofe.
10. P O G L A V L J E
DVOSTRUKA KATASTROFA
"Ovaj klanac već je izdržao dvjesto puta veću kolićinu vode od
one koja danas teče Nijagarinim slapovima, a dovoljna je da
podigne razinu Crnoga mora za 15 cm dnevno.."
William Ryan i Walter P i t m a n
Kada arheolog otkrije drevno naselje čiji najviši i, prema tome, najmlađi
slojevi potječu iz kasnoga kamenog doba - kako je Mellaart primijetio
tijekom prvog pregleda Catal Hüyüka - jedini razuman zaključak koji će
iz toga izvesti bit će da je naseljavanje toga mjesta zacijelo prestalo u istom
razdoblju. Isto se sigurno dogodilo i s istočnim humkom Catal Hüyüka,
čije smo značajke opsežno opisali u prethodnome poglavlju.
Prema Mellaartovu sustavu označavanja slojeva naselja u istočnom
humku Catal Hüyüka, najstariji sloj označen je znakom X, a posljednji ili
najmlađi kao Slojevi 0 i 1. Tri druga sloja označena su kao poddiobe unu
tar toga sustava. Budući da su to najviši slojevi, valja uzeti u obzir moguć
nost odstupanja s obzirom na erozivne učinke tijekom tisućljeća. Ali Me
llaart je na temelju dostupnih tragova zaključio da je do tada uspješan i
izvanredno napredan grad najedanput tajanstveno 'umro'.
Brojne gradove drevnoga svijeta opljačkali su strani napadači, o čemu
svjedoče arheološki nalazi u obliku razorenih spomenika, divljački unište
nih svetišta i nepokopanih trupala razbacanih po ulicama. Iako je Mella
art ustanovio da su neke kuće izgorjele u požaru, to su bile samo lokalizirane
nesreće, a ne djelo neprijateljskih osvajača - kao u slučaju kada se spaljiva
nje smeća otelo nadzoru.
Isto tako, Mellaart nije otkrio dokaz o kakvoj razornoj epidemiji. U
takvim slučajevima obično se otkrivaju tijela mrtvih koja nisu pokopana ili
su nabacana u masovnim grobnicama. No bez obzira što se dogodilo u
Catal Hüyüku, čini se da je oko sedam tisuća njegovih stanovnika 'napro
sto' skupilo svoju pokretnu imovinu i mirno napustilo grad, u kojemu su
njihovi preci živjeli možda i više od tisuću godina. Razlog njihova odla
ska kao i sljedeće odredište nisu poznati.
Šezdesetih godina 20. st, kada je Mellaart provodio svoja iskopavanja,
datiranje radioaktivnim ugljikom bila je još relativno nova znanstvena
metoda. Radiokarbonska datiranja uzoraka drveta i žita koje je uzeo iz
najmlađih slojeva Catal Hüyüka, pokazala su da je to naselje napušteno oko
5600. god. pr. Kr. Od tada su izvršene neke promjene temeljnih pretpostav
ki na kojima se osniva radiokarbonska metoda datiranja, što je rezultiralo
pomicanjem tog određivanja vremena unatrag za šest stoljeća. Međutim, s
obzirom na nepreciznost te metode, 6000. god. pr. Kr. može se smatrati
najvjerojatnijim datumom, uz odstupanje od oko dvjesto godina.
Jedan od tragova koji bi mogli objasniti što se događalo u Catal Hüyüku
prije njegova napuštanja, činjenica je da se kostur od tvrdoga drveta, koji
je bio omiljena graditeljska metoda u starijim slojevima naselja, u kasnijim,
mnogo mlađim slojevima koristio znatno rjeđe. Od otprilike V. sloja gradi
telji su nosive zidove uglavnom oblagali opekama od blata, a u Sloju II
koristili su isključivo potpornje od blatne opeke. Iako je moguć razlog
tomu bila naprednija tehnologija izrade opeka i izgradnje kuća od opeke,
možda je zbog klimatskih promjena opskrba drvetom bila mnogo oskud
nija ili ga je bilo teže dopremati u Catal Hüyük.
Međutim, Catal Hüyük sigurno nije bio jedino naselje koje je tajanstve
no napušteno oko 6000. god. pr. Kr. Neposredno prije početka radova na
humku, Mellaart je iskopavao nalazište u Hacilaru, koje također potječe iz
kasnoga neolitika. To selo također se nalazi na prostranoj visoravni sre
dišnje Turske, ali oko 190 km zapadno od Catal Hüyüka i sjeverno od sre
dozemne luke Antalye. Mellaart je ustanovio da slojevi Hacilara koji su
bili iste starosti kao i oni na istočnom humku Catal Hüyüka, sadrže neke
slične značajke, kao što su pravokutne građevine. Ipak, to selo nije doseg
nulo isti stupanj razvoja. Naprimjer, njegovi poljoprivredni proizvodi bili
su mnogo jednostavniji, a nije bilo ni lončarije. No i ono je napušteno ot
prilike u isto vrijeme.
Taj obrazac napuštanja naselja nalazimo gotovo posvuda. U prethodnom
poglavlju govorili smo o naseljima na Cipru koja su osnovana nakon što
su na taj otok donesene pripitomljene životinje i uzgojene biljke s kopna.
Stanovnici tih naselja također su razvili naprednu i, čini se, utemeljenu
kulturu. Opredijelili su se za izradu kamenina od lokalnoga andezita umje
sto lončarstva, premda su potonjim počeli. Kao i u Catal Hüyüku, arheolo
zi nisu pronašli nikakve tragove koji bi upućivali na to da su Ciprane iz
kasnoga kamenog doba potisnuli neki strani osvajači. Ipak, činjenica je da
su iznenada, i unatoč uspješnom uvođenju poljoprivrede i stočarstva na
Cipar, napustili svoja naselja i nestali u nepoznatom pravcu - i to sigurno
brodovima, kako su na otok i došli.
Isti obrazac nalazimo i u Palestini i sirijskim stepama. Već spomenuto
naselje Bejda, smješteno južno od Mrtvog mora pokraj Petre, a koje je
ponovno naseljeno nakon što su ga natufijski doseljenici napustili u sušnom
mlađem drijasu, pokazuje tragove neprekinutog naseljavanja tijekom raz
doblja koje arheolozi nazivaju etapom PPNB ili B pretkeramičkog neoliti
ka [kameno doba]. Iako su stanovnici još lovili životinje u krševitim po
dručjima u njegovoj okolici, uglavnom su se hranili mesom pripitomljene
koze, kao što su se stanovnici Catal Hüyüka hranili mesom stoke, i to ot
prilike u istom razdoblju. Bejdani su također uzgajali pšenicu i ječam i,
kako se čini, konzumirali velike količine pistacija, poljskoga graška i divlje
leće. Oruđe za rezanje izrađivali su od opsidijana iz središnje Turske, što
upućuje na to da su održavali prijateljske i trgovačke veze s narodima udalje
nima nekoliko stotina kilometara, što bi, pak, moglo svjedočiti o skladnim
međunarodnim odnosima. Iz svega, dakle, proizlazi da nisu ratovali i da su
imali razvijenu kulturu, kao i stanovnici Catal Hüyüka. Međutim, činjeni
ca je da su u određenom trenutku iznenada napustili svoje naselje, koje
nakon toga više nije naseljavano. Ista sudbina zadesila je i druga jordanska
naselja iz etape PPNB, kao što su Wadi Fellaah i zaravan al-Khiam.
Prethodno smo spomenuli da je Mellaart kao mladi arheolog radio na
iskopavanjima u Jerihonu koja je predvodila Kathleen Kenyon. To nalazište,
poznato po izvoru koje i danas proizvodi 76 1 vode/sek., nalazi se čak 250
m ispod današnje razine mora. Neki čak tvrde da je taj najniži grad na svi
jetu ujedno i najstariji, unatoč činjenici da je Catal Hüyük tri puta veći i,
posve moguće, jednako toliko star (što bi mogla potvrditi iskopavanja nje
govih najstarijih slojeva). Kao i u Bejdi, jerihonska kultura iz etape PPNB
uspješno je cvjetala na mješavini poljoprivrede i lova, pri čemu je potonja
djelatnost, uz pretpostavku uobičajeno produktivnoga proljeća, mogla
održavati opstanak stanovništva u slučaju propasti poljoprivrede. I stanov
nici Jerihona, kao i Bejde, dobavljali su opsidijan iz Turske, pa se čini da
su s njome održavali dobre trgovačke veze. Ipak, i Jerihon je tajanstveno
napušten oko 6000. god. pr. Kr. Sve nas, dakle, navodi na pomisao da je
Bliski istok zadesila razorna katastrofa zbog koje je čitavo područje u potpu
nosti napušteno.
Naravno, najprije bismo mogli posumnjati u neku klimatsku promje
nu. Na to upućuju studije botaničara provedene još 70-ih godina prošloga
stoljeća. Ustanovljeno je da se količina peludi s drveća sadržanog u uzor-
cima izvađenima iz Galilejskoga jezera i jezera Hule, također u Galileji,
znatno smanjivala, što je kulminiralo oko 6000. god. pr. Kr., kao da je dr
veće u tom razdoblju pretrpjelo neke dramatične promjene. Do sličnoga
otkrića stigli su i agronomi koji proučavaju ranu povijest mezopotamske
stepe, i to u slojevima iste starosti u naselju Ali Koš smještenog na obron
cima Zagrosa, gorja između Irana i Iraka.
Afrička Sahara koja je, kako smo spomenuli, u postglacijalnom razdo
blju bila plodno i napučeno područje s brojnim jezerima, počela se drama
tično isušivati, što je bio početak stvaranja današnje pustinje. Do tada
veliko jezero Čad, na granicama današnjega Nigera, Čada i Nigerije, znat
no se smanjilo. Jezero Adrar Bous u Agorassu nessouiu, isušilo se, zbog
čega su stanovnici bili primorani napustiti to područje. Isto se nedvojbeno
dogodilo i s drugim velikim saharskim jezerima, premda još uvijek ne
raspolažemo znanstvenim studijama koje bi to izravno potvrdile. Čak se i
razina jezera Victorija, smještenoga mnogo južnije, na ekvatoru, znatno
spustila. S obzirom na to, možemo zaključiti da su i velika turska jezera,
uključujući jezero Konya u Catal Hüyüku, doživjela istu tragičnu sudbinu.
Budući da ovdje govorimo o područjima u kojima prevladava umjerena
i topla klima, možda iznenađuje što nam najbolji odgovor na pitanje što se
dogodilo sa svim tim naseljima prije osam tisuća godina, pružaju upravo
ledena prostranstva Grenlanda. Velika prednost Grenlanda u bilježenju
povijesti svjetske klime proizlazi iz činjenice da ledeno doba ondje zapravo
nikada nije prestalo. Snijeg koji svake godine pada na Grenlandu smrzava
se u obliku specifičnoga sloja koji u sebi zadržava sve atmosferske neobič
nosti koje su se zbile te godine. Stoga, kada je klima na sjevernoj polutci
topla i vlažna, količina metana zarobljena u grenlandskome ledu uvijek će
biti znatno viša nego kada je klima hladna i suha. Porinemo li bušilicu u
slojeve ledenoga pokrivača moći ćemo skupiti uzorke iz različitih godina
i očitati njihovu klimatsku povijest, ali i utvrditi promjene koje su se zbile u
mnogo mladim razdobljima na temelju debljine godova na stablima.
Međutim, prikupljanje dobrih, kontinuiranih uzoraka s Grenlanda nije
nimalo jednostavan zadatak. Čitav 100.000 godina star ledeni pokrivač
debeo je 3 km, dok bi idealan uzorak leda trebao biti promjera 20 cm.
Vađenje uzoraka iziskuje primjenu teške i složene opreme za bušenje koju
valja dopremiti na prikladno mjesto koje će biti dovoljno daleko i veoma
hladno i zaleđeno. Nakon toga valja održati zaleđenima velike komade le
da sve do dolaska u civilizaciju i nakon toga. Ipak, tim europskih znanstve
nika uspio je to učiniti 1992., uz pomoć 1501 teške opreme. Svoj su kamp
postavili u planinskom području Grenladna, na visini od 3050 m, a sijede-
će im se godine pridružio tim američkih znanstvenika koji su izbušili dru
gu jezgru uz njihovu. Te su ekspedicije ispravno datirale starije mini lede
no doba mlađeg drijasa oko 9000. god. pr. Kr. Dakle, obzirom na slojevitost
ledenoga pokrivača, iz njega izvedenog datiranja mogu se smatrati znatno
preciznijima od datiranja radioaktivnim ugljikom.
Nakon što su utvrdili starost ledenog pokrivača, naišli su na ključni do
kaz koji objašnjava sve evakuacije. Niska razina metana zarobljenog u debe
lom dijelu izvađenih uzoraka leda, upućivala je na to da je nakon mini
ledenoga doba mlađega drijasa, koje je uslijedilo nakon velikog ledenoga
doba, postojalo još jedno mini ledeno doba, obilježeno veoma hladnom i
suhom klimom. Ono je počelo oko 6200. god. pr. Kr., a trajalo je do oko
5800. god. pr. Kr. Budući da se to ledeno doba gotovo podudaralo s datu
mima koji su tada već bili utvrđeni radiokarbonskom metodom, bilo je
posve jasno da su upravo ti surovi klimatski uvjeti bili odgovorni za napu
štanje brojnih gradova i naselja na velikom području, koje je uključivalo i
Catal Hüyük.
Danas samo poljoprivrednici znaju koliko su razorno gotovo glacijalni
klimatski uvjeti djelovali na ljude kasnoga kamenog doba. Konačno, to su
bili ljudi koji su dugo živjeli od poljodjelstva i stočarstva i, premda su se i
dalje rekreacijski bavili lovom, sigurno su zaboravili mnoga umijeća svo
jih lovačko-skupljačkih predaka.
Za stanovnike Catal Hüyüka i drugih naselja, prvi znak promjene zacije
lo su bili znakovito sniženje temperature zraka i obilne kiše, uvjeti na koje
su naviknuli i o kojima su počeli ovisiti radi osiguranja bogate žetve i dobre
ispaše. I premda je život na 900 m visokoj turskoj visoravni zacijelo bio
veoma ugodan u usporedbi s nižim visinama u kojima je, zbog veće topline
i vlage, vladala znatno vlažnija klima, kada su te visoke temperature i obilne
kiše prestale izmijenili su se i uvjeti za život. Više nije bilo dovoljno pašnja
ka, žetva je zacijelo propala, a u zraku se osjećala neugodna hladnoća, što
je sigurno iziskivalo i mnogo topliju odjeću od tkanina, koje su muškarci
nosili oko bokova i ženskih mini suknji. Osim toga, ljudima je nedvojbe
no zaprijetila velika glad.
Nadalje, dok bi lovci-skupljači iz prošlih tisućljeća naprosto slijedili živo
tinjska krda koja traže izvore svježe vode i popratnu vegetaciju, to ne bi
vrijedilo za poljodjelce iz kasnog kamenog doba. Čak i da su bili voljni vra
titi se starim lovačko-skupljačkim navikama, u tome bi ih spriječila činje
nica da su bili previše brojni, budući da su za takav način života sposobne
samo male pokretne skupine. S obzirom na to, bili bi primorani donijeti
neke kobne odluke, primjerice, morali su odabrati najbolje primjerke svojih
životinja i biljaka, te skupiti svu svoju pokretnu imovinu i tako otputovati
na područje na kojemu će moći nastaviti svoj poljoprivredni način života.
Kamo su, dakle, mogli otići? Budući da su poglavito razmišljali o prona
lasku toplijih krajeva i svježe vode, silazak sa sada suhe i hladne turske vi
soravni bio bi prvi logičan korak. A između dvije opcije, odlaska na jug ili
sjever, potonje odredište, na kojemu se nalazilo i veliko crnomorsko slatko
jezero sigurno bi se činila mnogo razumnijom. Razotkrivanje jednog od
najvećih arheoloških misterija drevne Turske, dugo je onemogućavala
oskudnost dokaza o postojanju ljudskih naselja iz kasnoga kamenog doba
na sjeveru zemlje. Fodor Guide to Turkey iz 1971. suzdržano primjećuje
sljedeće o turskoj crnomorskoj obali: "Ne postoji velik povijesni ili arheolo
ški interes za ta područja." Na to se posebno osvrnuo Ian Todd sa Sveuči
lišta u Birminghamu u svojoj doktorskoj tezi o kasnom kamenom dobu u
Turskoj objavljenoj 1980.:
Slika br. 18: Takozvani 'rogovi posvećenja' iz oko 6000. god. pr. Kr., otkriveni
(lijevo) u Catal Hüyüku i (desno) na nalazištima vinčanske kulture iz 5. tisućlje
ća pr. Kr.
Slika br. 19: (Lijevo) Dvije od tzv. tartarijskih pločica vinčanske kulture, oko
4500. god. pr. Kr., s (desno) jednim od najstarijih poznatih Sumerskih primjeraka
piktografskoga pisma, oko 3500. god. pr. Kr.
No, nas prije svega zanima istočno Sredozemlje. A o njemu govori osobito
vrijedan autoritet iz 1. st. pr. Kr., Diodor Sicilski. Diodorovo temeljno djelo
zove se 'Opća povijest', i oslanja se na izvore pohranjene u slavnoj Aleksan-
drijskoj knjižnici u Egiptu. Ta je knjižnica uništena u požaru 48. god. pr.
Kr., nedugo nakon što je Diodor ondje proučavao njezine arhive. S obzi
rom na to, Diodor je u mnogim pogledima bilježio podatke iz starijih zbirki
povijesti drevnih naroda i pučkih predaja koje su danas izgubljene.
Kako se može očekivati od svakoga tko na temelju takvoga gradiva poku
šava napisati povijest svijeta, Diodorove kritičke primjedbe o njima katkad
su neutemeljene, radi čega su moderni znanstvenici spram njega opravda
no suzdržani. Tako su, primjerice, u 19. st. čak i neki zapisi cijenjenoga
grčkog povjesničara iz 5. st., Herodota, kao što su njegovi opisi skitskih
običaja, bili podvrgnuti sumnjama, da bi tek nedavna arheološka otkrića
u skitskim grobnicama potvrdila njegovu vjerodostojnost.
U obranu, pak, Diodora Sicilskoga možemo reći da njegove tvrdnje o
podizanju razine istočnog Sredozemnog mora, kao i Filonovi podaci, pot
krijepljeni nedavnim znanstvenim otkrićima. To vrijedi i za njegove tvrdnje
o otoku Rodosu:
"Jer je Pont [drevno ime Crnoga mora] koji je u to doba bio jezero
[kurziv autora], toliko nabujao od rijeka koje su u njega utjecale da
je, radi silnih voda koje su se u njega izlijevale, silovito prodro u
Helespont..."
"[Nabujale vode] preplavile su velik dio azijske obale [tj. Malu Aziju
ili današnju Tursku] i potopile znatan dio nizinskih područja Samo-
trake..."
Prema tome, čak i u Diodorovo vrijeme, pet i pol tisuća godina nakon
crnomorskoga potopa, potomci prvih Samotračana i dalje su obilježavali
svoje izbavljenje iz te diluvijalne katastrofe, kao što Židovi svojim pashalnim
svetkovinama već više od tri tisućljeća obilježavaju svoje izbavljenje iz egipat
skoga ropstva. Dalje vrijedi spomenuti da Diodor piše da su Samotračani,
osim što su prinosili žrtve bogovima u znak zahvale za svoje izbavljenje
(kako su to činili i Noa, Utnapištim i drugi), podizali i kamene spomenike.
To, dakle, potvrđuje našu prethodnu pretpostavku da su potop i kasnija
pojava megalita možda na neki način povezani.
Nadalje, na najsjevernijemu dijelu otoka Samotrake još i danas stoji
hram takozvanih velikih bogova. Glavni sačuvani spomenici toga svetišta
potječu iz klasičnoga razdoblja, kada se vjerovalo da će inicijacija u drevnu
samotračku religiju misterija, navodno osigurati božansku zaštitu od bro
doloma, čime je to mjesto pomoraca bilo svojevrsna inačica današnjeg
Lourdesa. Ipak, općenito se smatra da to svetište počiva na mnogo stari
jem, predgrčkom svetištu kulta plodnosti kojim je vladala Velika božica
Majka, pretpovijesna božica turskoga podrijetla koja će poslije biti poznata
pod imenom Kibela. Među drugim predgrčkim božanstvima koja su se
povezivala s tim svetištem i kultom, bio je Kadmilos, bog plodnosti s peni
som u erekciji, kojega su kasniji Grci poistovjećivali sa svojim Hermesom.
Ondje su se štovali i blizanci Kabiri, za koje se vjerovalo da su zaštitnici
pomoraca i od kojih su drevni pisci zazirali u strahu i neznanju. Smatra
se da sva ta božanstva potječu iz vremena prije Grka.
Drevni samotrački panteon Velike božice Majke, nižega muškog božan
stva i tajanstvenih blizanaca, sadrži neke zapanjujuće sličnosti s kultom koji
je Mellaart otkrio u svetištima pretpotopnoga Catal Hüyüka. To potvrđuje
činjenica da Kabiri [grč. Kabeiroi/Kabiroi, nap. prev.] nije grčka riječ, što
bi značilo da poslije-potopni stanovnici Samotrake nisu bili Grci, i da su
govorili do danas neidentificiranim predgrčkim jezikom. Doista, Diodor
izričito kaže da su Samotračani govorili: "... jedinstvenim drevnim jezikom
i mnoge riječi toga jezika sačuvale su se do danas u njihovim obredima
žrtvovanja." Neovisno o tome znamo da nije grčkoga podrijetla i riječ samos,
koja na feničkom jeziku navodno znači 'visoko'. Ako su, dakle, izvorni
poslije-potopni stanovnici Samotrake uistinu pripadali istoj rasnoj skupini
kao i pretpotopni stanovnici Catal Hüyüka i Turske kamenoga doba, tada
to u najmanju ruku potvrđuje provizornu mogućnost da je njihov zajedni
čki pretpotopni jezik možda bio rani oblik semitskoga, budući da su Feni
čani bili Semiti nepoznatoga podrijetla i ujedno glasoviti pomorci.
No, što je sa Samotračanima i pomorstvom? Uspnete li se na 1600 m
visoko brdo Saos na Samotraki, očarat će vas pogled na more koje se na
jugoistoku spaja s prilazima Dardanelima, kroz koji su potopne vode pro
drle na svome putu do Bospora. A nekoliko kilometara jugozapadno vidjet
ćete današnji otok Lemnos. Iako danas pripada Turskoj, prije postglacijal-
noga porasta razine mora bio je dio turskoga kopna i, kako se čini, na
njemu je cvjetao kult sličan samotračkome, koji je uključivao štovanje Veli
ke božice Majke i Kabira. Iskopavanja koja je talijanski arheolog Alessan-
dro della Seta proveo na Lemnosu tijekom prve polovice 30-ih godina pro
šloga stoljeća, razotkrila su dvije naseobine iz kasnoga kamenog doba,
koje se opisuju kao "najnaprednija neolitička civilizacija na Egejskome po
dručju". Velike, prostrane kuće, raspoređene na ulicama s pravokutnim ra
skrižjima, bile su čak opremljene kamenim kupeljima. Lemnijci su u klasično
doba bili poznati po apsolutnoj dominaciji žena u društvu. I upravo kao
na Samotraki, govorili su drevnim jezikom koji se razlikovao od grčkoga.
Međutim, s brda Saos na Samotraki može se vidjeti brežuljak Hisarlik
koji se nalazi na turskoj obali Dardanela. Ondje se nalazila Homerova
Troja koju je slavni njemački arheolog Heinrich Schliemann iskopao
1870-ih. Prema grčkoj mitologiji, tisuću godina prije, štoviše, nedugo na
kon potopa, bog Posejdon je s planine Saos promatrao trojanski rat. Ali
mit nam kazuje i priču o Dardanu koji je brodom preko Dardanela otplo
vio na Samotraku kako bi ondje, na istome dijelu obale na kojemu će po
slije biti podignuta Troja, osnovao do danas neidentiflcirani grad. Dio-
dor Sicilski o tomu ovako pripovijeda:
"Dardan ... je bio čovjek koji je zamišljao velike pothvate i prvi koji
je u Aziju doplovio brodom, utemeljio grad Dardaniju i uspostavio
kraljevstvo koje se prostiralo oko grada koji je u kasnija vremena
nazivan Troja, i svojim je imenom nazvao narod Dardanaca. Govori
se da je vladao mnogim narodima diljem Azije i da su Dardanci,
koji obitavaju onkraj Trakije bili njegovi kolonizatori."
Slika br. 23: Kipić od elektruma otkriven u grobu doračke kraljice, navodno pred
stavlja božicu ili kraljicu.
dan od odgovora može pružiti češalj u njezinoj kosi, u čijemu se središtu
nalazi disk s fino izrezbarenim prikazima divljih koza ili kozoroga i dva
dupina, životinja koje su se, kako je poznato iz kasnijih kultura, smatrale
njezinim svetim životinjama.
U svakom slučaju, neosporno je da su se na zapadnoj obali Turske i su
sjednim otocima sačuvali neki očaravajuči tragovi iz kamenoga i bronča-
noga doba, kao svjedočanstva o pretpotopnoj kulturi koja je zacijelo iznikla
na tom području. Možemo biti sigurni da to nije bila grčka kultura, budu
ći da su ih Grci, kako smo saznali od Diodora Sicilskoga, radi njihova jezi
ka i religijskih običaja smatrali strancima. Oni sigurno nisu bili ni preci
današnjih Turaka, koji su prilično kasno stigli na područje današnje Tur
ske. Što, dakle, možemo o njima naučiti od potomaka sličnih naroda koji
su se možda naselili u drugim područjima današnje Turske i njezinoj oko
lici - uključujući, možda, narode od kojih su u tako drevnoj povijesti pri
bavljali željezo?
13. POGLAVLJE
TKO JE OSTAO?
"Noa... zasadi vinograd."
Post 9, 20
"... Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak, [kurziv autora] Ti-
ras."
AFRIČKI INTERLUDIJ?
Taj nam izvor, premda prilično kasnijeg datuma, dakle, jasno navješćuje
da su u Sjevernoj Africi postojali narodi u čijem su društvu žene bile neuobi
čajeno nadmoćan, čak ratoboran spol, koji su štovali Veliku božicu majku
i tvrdili da potječu iz zapadne Turske. Činjenica da su bojali svoja tijela
crvenom bojom - što su, kako spominje Herodot, činili i susjedni Gizan-
ćani - priziva u sjećanje neke slične običaje stanovnika Catal Hüyüka. Na
dalje, u 2. tisućljeću pr. Kr., u svojim opisima različitih sjevernoafričkih
plemena s kojima su se sporadično sukobljavali, drevni Egipćani najzapa
dnije od tih plemena nazivaju 'Meshwesh'. Iz toga bismo mogli zaključiti
(osobito imajući na umu da egipatski hij eroglifi nisu sadržavali samoglasni
ke) da su Meshweshi i turski Mošani, koje smo spomenuli u posljednjem
poglavlju, možda bili isti narod.
Ipak, možda najznačajniji podatak o jezeru Tritonidi i njegovim ranim
stanovnicima pružio nam je Diodor Sicilski - jedini poznati drevni pisac koji
je znao da je Crno more nekoć bilo jezero. Valja istaknuti da je Diodor podri
jetlom bio sa Sicilije, koja se nalazi na kratkoj udaljenosti od Tunisa. Taj poda
tak pripisuje aleksandrijskom folkloristu iz 2. st. pr. Kr., Dioniziju Skytobra-
chionu ('kožna ruka'), koji je u svojoj, danas izgubljenoj knjizi napisao:
Tu, naravno, aludira na Terme na turskoj obali Crnoga mora koje su, kako
smo spomenuli u posljednjem poglavlju, naseljavale Amazonke. Ali dalje
nastavlja:
kraljica Mirena, što je, prisjetit ćemo se, jedno od imena Velike božice
Majke, navodno je povela dio svoga naroda na zapad preko Gibraltarskih
vrata, potom na jug uz atlantsku obalu zapadne Afrike. Ondje je osvojila
atlantski grad Cernu, kojeg su joj poslije preotele susjedne Gorgone.
Premda ta priča možda zvuči suviše nestvarno, arheologija jasno po
tvrđuje da je netko u kasnom kamenom dobu uistinu putovao u područja
iza Gibraltarskih vrata, i nakon toga (uz moguće ekspedicije uz obalu zapa
dne Afrike) najmanje 108 km daleko u Atlantski ocean, gdje su 'otkrili'
današnje Kanarske otoke koji od početka povijesti čovječanstva nikada
nisu bili spojeni s afričkim kontinentom, i na kojima su se barem neki od
tih istraživača potom naselili.
To potvrđuje činjenica da su Španjolci, koji su prije petsto godina navo
dno prvi otkrili Kanarsko otočje, ondje naišli na starosjedilački narod,
Guanče. Neki od njih bili su svjetloputi i svjetlokosi, drugi tamnoputi s
crnom ili smeđom kosom. Kako je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća
američki fizikalni antropolog Ernest Hooton utvrdio svojim studijama,
čini se da su čak i prije brončanog doba, tj. prije 4. tisućljeća pr. Kr., posto
jale najmanje tri takve migracijske skupine. Prvu su tvorili pastiri koji su
uzgajali ovce i koze, ali ne i žitarice. Drugu skupinu, koja se naselila samo
na južnim Kanarskim otocima, tvorili su smeđokosi bijelci koji su uzgajali
samo ječam. Treću skupinu tvorili su izrazito visoki, plavokosi bijelci.
Na temelju onoga što znamo o kulturi Guanča, čini se da je među njima
prevladavao kult blizanaca. Dva kipa otkrivena na tim otocima, koja potje
ču iz vremena prije dolaska Španjolaca, imaju oblik blizanaca. Isto tako,
onovremena španjolska slika prikazuje dva svjetloputa mladića s dugim,
svijetlim kosama, koji stoje na dva planinska vrha. Bez obzira na koji su
način te skupine možda bile povezane s Diodorovim Amazonkama, ne
dvojbeno su putovale brodovima sposobnima za plovidbu Atlantskim
oceanom, koja je mnogo opasnija od plovidbe Sredozemnim morem.
Nadalje, Hooton je otkrio i neke značajne sličnosti između Guanča i
saharskih Berbera, među kojima se čak i danas mogu vidjeti svjetloputi i
crvenokosi pojedinci. Isto tako, vrijedi istaknuti da Berberi sebe nisu nazi
vali tim imenom, koje je iskrivljen oblik izraza 'barbar' kojim su drevni
Grci nazivali sve narode koji nisu govorili grčki. Naime, sebe, kao i svoj
jezik, oduvijek su nazivali Amazigh, što podsjeća na ime Amazonke'.
Usprkos činjenici da zapadni znanstvenici nisu opsežno istražili Ber-
bere/Amazighe, nije nimalo sporno da taj narod ima izrazito dugu povi
jest. Na obiteljskom stablu svjetskih jezika, njihov je svrstan među afrič-
ko-azijsku skupinu jezika, koju tvore semitski jezici i staroegipatski jezik,
i koja se oblikovala veoma rano u povijesti. Iako su rasnim obilježjima
Berberi mnogo bliži Sicilijancima, Španjolcima i Egipćanima nego Crnci
ma, kao što su Nigerijci, antropološki su veoma izmiješani, i to već izrazi
to dugo.
Čini se da su prije nasilnog obraćenja na islam u 1. tisućljeću po Kr.,
Berberi održavali običaj 'spavanja s mrtvima' kako bi s njima mogli komu
nicirati putem snova, a koji je bio uvriježen i medu stanovnicima Catal
Hüyüka. Rimski geograf Pomponije Mela o njima piše: "... štuju duhove
bogova svojih predaka ... i savjetuju ih kao proročišta, a nakon što im iz
nesu svoje molbe, snove onih koji spavaju u njihovim grobovima tumače
kao odgovore." Nadalje, autori najnovije autoritativne knjige o Berberima,
Michael Brent i Elizabeth Fentress, pišu o njihovu drevnom svetištu u
Slonti, koja se nalazi u visoravnima Cirenaike:
Većini današnjih ljudi taj se običaj čini neobičnim i, prema tome, jedin
stvenim jer smo, unatoč emancipaciji žena, naviknuti da muškarac bude
glava obitelji od kojega njegova žena i djeca, a ne obrnuto, preuzimaju pre
zime, kao i mnogo toga drugoga. Ali upravo nas taj amazaški običaj tako
đer upućuje na najčvršću moguću vezu s najdrevnijim narodima Turske.
Naime, pišući o drevnim narodima jugozapadne Turske, Herodot kaže
sljedeće o Likijcima:
"Upitate li Likijca tko je, ovaj će se predstaviti majčinim imenom i
nabrajat će zatim majčine ženske pretke. Ako neka žena iz građanskog
staleža živi zajedno s robom, njezina se djeca smatraju slobodnim
ljudima, a ako muškarac iz građanskog staleža, pa bio on među najod-
ličnijima, uzme ženu strankinju ili inoču, njegova su djeca bez prava
slobodnih građana." (Herodot - Povijest, I, 173)
Isto tako, što se tiče turskih Karijaca koje Herodot, prisjetit ćemo se, svr
stava među neke od najvještijih pomoraca istočnog Sredozemlja, britan
ski znanstvenik Sinclair Hood primjećuje:
CARSTVO BOŽICE
"Neobične društvene navike - egzogamija, totemizam, spolno
općenje u javnosti, kanibalizam, oslikavanje tijela, sudjelovanje
žena u ratovima... bile su uvriježene u Tesaliji prije dolaska Ahe-
jaca, a u klasično doba medu primitivnim plemenima južne
obale Crnoga mora, zaljevu Sirti u Libiji, na Mallorci (u kojoj su
u brončano doba živjeli Libijci) i u sjeverozapadnoj Galiciji!'
Robert Graves, The White Goddess
SUSRET PATRIJARHATA
I MATRIJARHATA
"Nakon što su Hetiti silom osvojili zemlju, možda su se ženili
hatijskim svećenicama kako bi u očima pokorenog naroda osigu
rali zakonsko pravo na prijestolje"
Merlin Stone, When God was a Woman
Homer piše o vremenu kada su Grci već zavladali otokom i, kako veli, sa
mo su Eteokrećani s njegova popisa bili prastanovnici otoka, što proizlazi
i iz grčkog prefiksa 'eteo'. Stoga bi ne-grčke Krećane, koji nas poglavito za
nimaju zbog mogućih veza i jezika, koji možda sežu još dublje u prošlost,
u potopno doba, bilo prikladnije nazivati Eteokrećanima nego Minojcima.
Isto tako, upravo s Eteokrećanima, a ne s kasnijim grčkim osvajačima oto
ka, moramo povezivati ime 'Keftiu' ili 'narod stupa'. Drevni Egipćani opisi
vali su ih kao pomorske narode iz 'Zelenog prostranstva - Sredozemnoga
mora - dok su ih egipatski umjetnici prikazivali u odjeći istovnjetnoj onoj
na minojskim umjetničkim djelima s početka 2. tisućljeća pr. Kr. otkriveni
ma na Kreti.
Kult stupa, bilo u obliku samostojećeg kamena, stupa ili stabla, nedvojbe
no je imao veliko značenje za Eteokrećane, u čijim su se hramovima kat
kad nalazila tri stupa s golubicama na kapitelima, koji su zacijelo predstav
ljali trostruki aspekt božice. Zlatni prsten otkriven u Knossosu ukrašen je
prikazom muškarca koji silazi s visokog stupa ispred hrama prema božici
ili njezinoj svećenici [slika br. 28]. Prisjetit ćemo se da su motiv stupa us
vojile kulture božice Majke u razdoblju neposredno nakon potopa. Jedan
od prvih primjera otkriven je na Malti, a ostali u Beycesultanu. Poslije
ćemo razjasniti značenje tog stupa.
Božica se običavala prikazivati na živopisnim kamenim pečatima koje
su Eteokrećani vješto izrađivali. Na jednom od tih pečata prikazana je ka
ko stoji ispred svetišta s krovom ukrašenim rogovima posvećenja, okružena
s dva lava ili leoparda, koji je motiv prvi put otkriven u Catal Hüyüku
[slika br. 29]. Kipove s takvim prikazima otkrio je Arthur Evans prilikom
iskopavanja u Knossosu. Na zlatnom prstenu eteokretske izrade, ali koji je
otkriven u Grčkoj, prikazana je božica, ili njezina Velika svećenica u pratnji
slugu, koja stoji ispred stabla s plodovima [slika br. 29 desno]. U pozadini
se može vidjeti idol u obliku violine, nalik onima otkrivenima u turskim
poslijepotopnim naseljima, a koji vjerojatno predstavlja drevni kultni kip
božice koja se štovala i u kasnijim razdobljima. Odjeća božice i njezinih
sluškinja, premda im razotkriva grudi, raskošno je izvezena i ukrašena
raznolikim raznobojnim uzorcima. Primjenom takvih raznobojnih materi
jala Eteokrećani su očito bili mnogo bliži drevnim kulturama Turske nego
Slika br. 28: Stup kao eteokretski kultni predmet. Stup koji stoji ispred eteokret-
skog svetišta, prikazan na zlatnom prstenu iz Knossosa.
Slika br. 29: (Lijevo) Eteokretska Velika božica Majka stoji na brežuljku okruže
na lavovima, ispred hrama ukrašenog rogovima posvećenja. (Desno) božica i njezi
ne sluge ispred stabla s plodovima, s idolom u obliku violine u pozadini, nalik
onima iz poslijepotopne Turske.
Slika br. 30: Čuvena eteokretska freska s prizorom preskakanja bika koju je Sir
Arthur Evans otkrio početkom 20. st, prilikom iskopavanja palače u Knossosu
na Kreti. Freska potječe iz sredine 2. tisućljeća pr. Kr. Središnji lik je muškarac,
dok su s lijeve i desne strane bika žene.
Slika br. 31: Prizor žrtvovanja bika prikazan na eteokretskom sarkofagu iz 15. st.
pr. Kr., otkrivenom u Hagia Triadi na Kreti. 'Svećenica' sa sviralom koja stoji ne
posredno iza bika, ustvari je muškarac u ženskoj odjeći. Obratite pozornost i na
spiralni motiv kojim je ukrašen žrtvenik ispred desne ruke svećenice, kao i kultni
stup ispred njega. Na krajnjem desnom kraju slike, koji se ovdje ne vidi, prikazani
su rogovi posvećenja.
Slika br. 32: Freska tzv. procesije brodova, otkrivena na zidu jedne od kuća u
Teri, koja je uništena u vulkanskoj erupciji sredinom 2. tisućljeća pr. Kr. Iako je
ovdje podijeljena na dva dijela, u stvarnosti je to kontinuiran prikaz flote brodova
koji prilaze eteokretskoj luci (koja se vidi na desnoj strani gornje slike).
S obzirom da slika odiše ozračjem svečanosti, jedno od mogućih tuma
čenja bilo bi da je prikazan mladić kraljević koji dolazi oženiti svoju mladu
koja živi u luci. Na višim katovima zgrade u gornjem desnom kutu slike,
vidi se nekoliko žena koje promatraju dolazak brodova.
To nameće pitanje o mogućim vezama između Eteokrećana, ranije
spomenutih pomorskih naroda zapadne Turske (čiji su brodovi prikazani
na doračkom maču), Karijaca iz jugozapadne Turske, za koje Herodot kaže
da su upravljali kretskim brodovima i drugog velikog pomorskog naroda
koji su Grci, nakon što su otkrili pismo, zvali Feničanima.
Ime Feničani doslovno znači 'crveni ljudi', a potječe od grčke riječi phoi-
nos, '(tamno) crveno'. Iako to priziva u sjećanje sklonost ka crvenoj boji
stanovnika Catal Hüyüka, mnogo smislenije je objašnjenje da su Feničani
imali monopol nad proizvodnjom i trgovinom te iznimno cijenjene boje.
Taj je naziv, ustvari, grčka inačica imena 'Kanaanci', koje u semitskom jezi
ku u osnovi ima isto značenje. Kanaanci/Feničani, koji se katkad nazivaju
i Sirijcima jer su naseljavali sirijsku obalu Sredozemnog mora, ustvari su
bili Kanaanci koji su nastanjivali obalna područja i bavili se pomorstvom,
za razliku od njihovih sunarodnjaka za koje Biblija kaže da su živjeli u unu
trašnjosti današnje Sirije i Izraela prije nego li su postali patrijarhalni 'Izra
elci'. Zanimljivo je da su ti ljudi razvili veoma napredne vještine pripitom
ljavanja životinja i uzgoja biljaka, na što upućuje egipatska priča o pomorcu
Sinuheu iz 2. tisućljeća pr. Kr., u kojoj se zemlja Kanaanaca opisuje kao:
"... dobra zemlja... U njoj su rasle smokve i loza. Više je obilovala vinom
nego vodom. Meda je bilo u obilju, a i maslina. Njezina su stabla ro
dila najrazličitijim plodovima. Ječam je ondje rastao, kao i pšenica.
A stoci nije bilo broja."
ATLANTIDA - ZBILJA
ILI LEGENDA?
"Kasnije, uslijed strahovitih potresa i potopa, tijekom jednog
jedinog dana i sljedeće pogubne noći, otok Atlantida potone u
more i nestade. Stoga je sada more tamo neprohodno i neispita
no, jer smeta muljevito i plitko dno, koje je otok, spustivši se,
ostavio za sobom."
Platon, Kritija
Nakon toga bi, čini se, ispekli bikove udove i prinijeli ih kao žrtvu bogovi
ma, dok su mu krv izmiješali s vinom koje bi vladari potom pili u čast bo
gova, zaklinjući se da će štititi zakone svojih predaka.
Znanstvenici poput Roberta Gravesa, J. V. Lucea i drugih, ispravno su
primijetili da taj opis kraljeva u lovu na bika podsjeća na obred preskakanja
bika prikazan na freski iz eteokretskog grada Knossosa. Kao što se negdje
unutar svete palače u Knossosu zacijelo nalazilo neko posebno područje
u kojemu su se slobodno kretali kretski bikovi i u kojima su se izvodili
obredi preskakanja bika, nešto takvo sigurno je postojalo i u hramu na At-
lantidi. Nadalje, čini se da su se i atlantidski kraljevi, kao i u eteokretskom
obredu, morali pridržavati strogih pravila, kao što je zabrana korištenja
oštrog oružja za vabljenje bika do mjesta na kojemu će biti žrtvovan, osim
štapova i omči.
To je vjerno prikazano na na dvama zlatnim peharima iz sredine 2. ti
sućljeća pr. Kr., otkrivenima u kraljevskoj grobnici u Vafiju pokraj Sparte
[slika br. 33]. Kako ističe Robert Graves, Sparta je bila grad-država u kojoj
Slika br. 33: Hvatanje bika na atlantidski način, primjenom 'štapova i omči'. Pri
zor na dvama zlatnim peharima iz Vafija, Sparta, prikazuje (gore lijevo) opasno
sti primjene pogrešne metode i (gore desno) metodu vabljenja bika kravom, koja
vodi do (dolje) uspješnog sputavanja bika.
se dvojni sustav kraljevstva - kao i ravnopravno sudjelovanje žena u rato
vima - zadržao čak nakon uspostave indoeuropskog patrijarhalnog oblika
društva u drugim zemljama. U svakom slučaju, na prvom od dvaju spo
menutih pehara prikazana su dva muškarca (vjerojatno dva kralja), koji
naizgled neuspješno pokušavaju namamiti bika u zamku koristeći se samo
mrežama i užadi. Vidimo kako lete zrakom poput krpenih lutaka, dok ih
bik, razbješnjen njihovom drskošću, divljački baca uvis. Na drugom peharu,
pak, lovci su se odlučili na drukčiji, mnogo uspješniji pristup. Naime, bika
pokušavaju privući i umiriti kravom, što jednome od muškaraca omoguća
va da ga lako sputa.
Iz tih prizora jasno proizlazi da inteligentna primjena seksa nadvlada
va surovu snagu. Čini se, dakle, da su ljudi koji su oslikali pehare iz Vafija,
Eteokrećani, kao i danas još uvijek tajanstveni Atlantiđani, vjerovali da se
bik ne smije prinositi na žrtvovanje uz prolijevanje krvi. To neizbježno
nameće pitanje je li taj obred, sa svim popratnim opasnostima, potjecao iz
starijeg, možda pretpotopnog razdoblja, kada su ljudi naučili pripitomlja
vati stoku.
Ustvari, otkrivene su neke veze između kultura zapadne Turske i atlan-
tidskog obreda žrtvovanja bika na stupu. Peter James je otkrio novčić isko
van u Troji u rimsko doba, na kojemu je prikazan bik koji visi na stupu,
dok s njegove lijeve strane stoji božica Atena, u čiju je čast, naizgled, žrtvo
vana ta velika životinja. Poznato je da su u Ateninom hramu u Troji služile
lokridske svećenice iz matrijarhalnog plemena Lokrana podrijetlom iz
Turske. Pripadnici toga plemena, koji su se poslije preselili u južnu Italiju,
štovali su veliku božicu Majku. Takvi tragovi, dakle, upućuju na pretpostav
ku da priča o Atlantidi nije samo plod Solonove ili Platonove mašte, nego
se sigurno osniva na zbiljskom, iako zaboravljenom društvu velike božice
Majke, koje je uništeno u katastrofalnom potopu, premda ne znamo točno
gdje i kada.
Sličnosti trojanskog i atlantidskog kulta bika za Petera Jamesa bile su
toliko 'neosporne', da je pretpostavio da je priča o Atlantidi nastala u za
padnoj Turskoj. Prema njegovu stajalištu, koje je iznio neposredno prije
objavljivanja Ryanove i Pitmanove hipoteze o crnomorskom potopu, Atlan-
tida je najvjerojatnije bila izgubljen frigijski grad Tantal, koji je on smje
stio istočno od Izmira na zapadnoj obali Turske, u okolici gorja Sipylus.
Čini se da je to onaj isti izgubljeni grad o kojemu govori Pausanija, grčki
putopisac s početka 2. st. po Kr., a koji u svojoj raspravi o potresima primje
ćuje sljedeće:
"Slična sudbina [tj. potres] zadesila je grad na gorju Sipylus koji je
nestao u ponoru, a iz te pukotine u planini izbila je voda i ponor je
postao jezero Saloe. Ruševine grada mogle su se vidjeti na dnu jeze
ra sve dok ih nije prekrila vodena bujica."
Na podnožnju gorja Sipylus doista se, sve do novijeg doba, nalazilo jezero
koje je poslije pretvoreno u poljoprivredno zemljište. To bi značilo da se
ondje uistinu mogao nalaziti drevni grad, koji je potonuo zbog nekih seiz
mičkih poremećaja uobičajenih u zapadnoj Turskoj - iako nije sigurno je
li to bila legendarna Atlantida.
Međutim, prije Jamesove teorije o 'turskoj Atlantidi', neki su znanstve
nici uočili velike sličnosti između obreda žrtvovanja bikova, koje su navo
dno izvodili atlantidski kraljevi, i obreda koji su postojali na Kreti u doba
Eteokrećana. Još 1909., kada je Arthur Evans punio novinske stupce svo
jim otkrićima u Knossosu, znanstvenik s Queen's University u Belfastu, K.
T. Frost, objavio je sljedeći članak u časopisu Times:
DUGO SJEĆANJE
Da bi se sjećanje na crnomorski potop sačuvalo makar i u obliku prilično
neodređenih priča o potopu, moralo se prenositi s naraštaja na naraštaj.
Predaja o događaju koji se zbio u tako dalekoj prošlosti kao što je 5600.
god. pr. Kr., zacijelo se nije prenosila pismenim putem, čak i da su ranije
spomenute tartarijske pločice ispisane pravim pismom, a to stoga što je
još bilo previše rano za formuliranje neke dugačke pripovijesti u pisanom
obliku.
Ipak, nema nikakve dvojbe da se pripovijedanje već razvilo u vrijeme
potopa. Kako se jasno vidi na primjeru današnjih potomaka drevnih sa-
kupljačko-lovačkih naroda, kao što su južnoafrički Khoisani i australski
Aboridžini, jedan od najdublje ukorijenjenih ljudskih običaja jest pripovije
danje predačke povijesti uz glazbu na plemenskim okupljanjima. A gotovo
je sigurno da taj običaj nije izumro s prijelazom na poljoprivredni i stočar
ski način života. Štoviše, dogodilo se upravo obrnuto. Kako proizlazi iz
sumerskih, ali i eteokretskih, kanaanskih i starogrčkih umjetničkih djela,
sve te kulture odavno su poznavale liru. Pripovijedanje pučkih priča uz
zvuk takvog instrumenta, zacijelo je na koristan i prirodan način pripomo-
glo očuvanju sjećanja. Sto se tiče Homerovih priča, učenjaci se slažu da je
nekoliko ljudskih naraštaja te priče slušalo na takav način prije nego li su
one zapisane. A kako proizlazi iz studija o tradicionalnim bardima koji su
djelovali i u 20. st, usmena predaja ne znači nužno netočno prenošenje.
Ali razvojem pisma oko 3000. god. pr. Kr., kao načina očuvanja riječi
dugo nakon njihova usmenog priopćavanja, svi koji su težili očuvati svoju
usmenu baštinu u trajnijem obliku to su prirodno činili primjenom tog re
volucionarnog novog medija. A što se tiče predaja o potopu, u jednome
od prethodnih poglavlja vidjeli smo kako je nekoliko različitih kultura zapi-
salo te predaje, iako nije sigurno koja su točno sjećanja primljena usmeno,
neprekinutim kulturnim nasljeđem, a koja posrednije.
Prisjetit ćemo se da su predaje o potopu prije svega očuvali zapadnoazij-
ski narodi, Sumerani, Babilonci i Hebreji, koji su prenosili priče o Utnapi-
štimu, Atrahazisu i Noi, dok su u Europi Grci sačuvali priču o Deukalionu
i njegovoj ženi, crvenoj Piri. Međutim, sa suvremenog gledišta, ključnu
ulogu u tome imao je asirski kralj Ašurbanipal (668.-627. pr. Kr.) koji je
vladao iz svoje prijestolnice Ninive. U njegovo je doba priča o potopu bila
veoma aktualna, jer je samo nekoliko desetljeća prije njegov djed Sanherib
osvojio Babilon, izvršio pokolj nad njegovim stanovništvom, uništio tamo
šnji hram i potopio grad, skrenuvši tok vode u gradskom kanalu koja je,
tako, poplavila sve ulice, trgove i kuće.
Sanheribov nasljednik Asarhadon iznova je izgradio Babilon, i pritom
zacijelo spasio sve što je mogao iz gradskih arhiva. Njega je 668. pr. Kr.
naslijedio Ašurbanipal, koji je odlučio izgraditi veliku knjižnicu u Ninivi,
radi čega je poslao svojega dužnosnika Šadanua u Babilon kako bi ondje
pronašao arhivske zapise. Pritom mu je rekao sljedeće:
Šadanu je uz pomoć čitave vojske pisara, koji su imali zadatak izraditi ko
pije i prijepise starijih izvornika, Ašurbanipalu prikupio uistinu impozan
tnu knjižnicu. Ona je uključivala iznimno vrijedne tekstove o povijesti,
genealogiji, pravu, medicini, matematici, astronomiji, popularnoj znanosti,
pjesništvu, te mnoga druga djela. Nažalost, životni im je vijek u knjižnici
bio veoma kratak. Naime, 612. pr. Kr., samo nekoliko godina nakon Ašur-
banipalove smrti, pred zidinama Ninive pojavila se vojska medijskog kra
lja, koja je opsjela grad i naposljetku ga osvojila, sravnivši ga sa zemljom,
zajedno s njegovom knjižnicom. Međutim, zahvaljujući činjenici da su se
Asirci služili pločama od pečene gline, 'knjige' su preživjele više od dva i
pol tisućljeća pod ruševinama, odakle ih je krajem 1860-ih iskopao Hor-
muzd Rassam, pomoćnik jednoga od pionira britanske arheologije, Sir
Henryja Layarda.
Među više od 20.000 ploča koje su otkrili Rassam i drugi, za nas je naj
hitnija i najzanimljivija ona na kojoj je zapisan 'Ep o Gilgamešu' i njegova
priča o Utnapištimu koji je preživio potop. Naime, kako smo saznali u
jednome od prethodnih poglavlja, bio je to tekst koji je George Smith,
pomoćnik u British Museumu počeo čitati 1872., pri čemu je ustanovio da
je posrijedi verzija starozavjetne priče o Noi i potopu. Ali, kako smo također
spomenuli, kasnija slična otkrića pokazala su da su Ašurbanipalove ploče
iz 7. st. pr. Kr. prilično mladog podrijetla, i da nisu toliko jedinstvene kako
su prvotno pretpostavili Rassam i Smith. Ep o Gilgamešu, sa ili bez priče
o Utnapištimu, kolao je svijetom još u 2. tisućljeću pr. Kr., budući da je u
hetitskim arhivima u Bogazkoyu otkrivena verzija te priče na akadskom
jeziku, onovjekoj semitskoj inačici latinskog. Nadalje, ti su arhivi sadržava
li i verzije na hetitskom i huritskom jeziku. Iskopavanjima u Sultantepeu
u sjevernoj Siriji, otkrivena je još jedna verzija priče o Gilgamešu, a, kako
smo prije spomenuli, iz fragmenta ploče ispisane klinastim pismom iz 2.
tisućljeća pr. Kr., otkrivenog u Megidu u Izraelu, proizlazi da su tu priču
poznavali i Kanaanci, prethodnici Židova u Izraelu.
Nadalje, prikazi elemenata te priče na sumerskim pečatima iz 3. tisućlje
ća pr. Kr. svjedoče o njezinoj još većoj starosti, što ne iznenađuje ukoliko
se ona doista osniva na stvarnim događajima koji su se dogodili 5600. god.
pr. Kr. Sumerani su nedvojbeno najstariji narod koji je sačuvao sjećanje na
potop, što i dolikuje kulturi koja je razvila jedno od najstarijih pisama na
svijetu. Ipak, s obzirom na danas još uvijek tajanstveno podrijetlo samih
Sumerana, čak ni njihovu predaju ne možemo izravno povezati s ljudima
koji su oko 5600. pr. Kr. stvarno doživjeli potop.
Što, onda, možemo zaključiti o hebrejskim sastavljačima Biblije koji su
nam prenijeli priču o Noi i potopu? Kako su oni došli u posjed te priče? Iz
ravno ili neizravno? Kako smo spomenuli u jednome od prethodnih po
glavlja, priča o Noi iz starozavjetne Knjige Postanka samo je jedan od broj
nih elemenata povijesti hebrejskih predaka, koja je bila sadržana u dvije ili
više neovisnih i starijih predaja, koje su sastavljači biblijskih knjiga vješto
isprepleli u 1. tisućljeću pr. Kr. Iako najstariji sačuvani rukopis Knjige Po
stanka, u obliku fragmenata otkrivenih medu Svicima s Mrtvoga mora,
potječe iz oko 3. st. pr. Kr., pretpostavlja se da je do spajanja tih zasebnih
tekstova došlo oko četiristo godina prije. Prema jednom teoretičaru, to je
učinio svećenik Jeremija, autor istoimene starozavjetne knjige koji je živio
krajem 7. i početkom 6. st. pr. Kr.
Veći problem predstavlja pokušaj otkrivanja tragova tih neovisnih pre
daja mnogo dalje u prošlosti. Jedan od tragova je činjenica da se u biblij
skom tekstu 'P' Bog ne naziva Jahve, kao u tekstu 'J', već imenicom elohim,
što doslovno znači 'bogovi'. Iz toga se može zaključiti da je ta priča nastala
u kulturi koja je postojala prije židovskog monoteizma i koja je štovala
više bogova i, prema tome, najverojatnije i božice. Naime, u Sumerskoj i
babilonskoj priči o potopu spominju se ženska božanstva i to pod različitim
imenima velike božice Majke - Inana i Ištar.
Nadalje, osobito zanimljiva značajka babilonske priče o potopu jest da
se u njoj opisuje kako se božica Belet-ili ili Ištar, koja je za razoran potop
krivila boga Enlila, zaklinje svojom draguljima optočenom ogrlicom, ili
dugom, da bogovi nikada neće zaboraviti taj događaj:
"Vi, bogovi! Kao što nikada neću zaboraviti nakit od dragulja na mom
vratu, tako ću misliti na ove dane i nikada ih neću zaboraviti!"
"I reče Bog [elohim] ... 'Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom
bude Savezu između mene i zemlje. Kad ... duga se u oblaku pokaže,
spomenut ću se Saveza ... potopa više neće biti da uništi svako biće."
[Postanak, 9:12-15]
"Priča glasi ovako: Ovaj naraštaj, današnji ljudi, nije bio prvi, jer je
prvi naraštaj bio uništen, a ovo je drugi naraštaj koji je potekao od
Deukaliona i namnožio se. Prvi su ljudi, kažu, bili veoma okrutni,
činili su opačine, nisu se držali prisega, nisu voljeli strance niti su
bili milosrdni prema poniznima; a radi tih prijestupa zadesila ih je
velika nevolja. Iz zemlje su iznenada izbile velike vode i s neba se spu
stile velike kiše, rijeke su se slijevale u bujicama i more se diglo visoko,
dok se sve nije pretvorilo u vodu i dok svi nisu iščeznuli. Samo je
Deukalion radi svoje mudrosti i dobrote ostao među ljudima kako
bi posijao drugi naraštaj. A ovako bijaše spašen. U svoju je veliku lađu
ukrcao svoju djecu i žene, a potom je i sam ušao u nju. Za njim su ušle
svinje, konji, lavovi, zmije i sve divlje zvijeri, svi stvorovi koji žive na
zemlji, u parovima. A sve ih je srdačno primio i nitko mu nije učinio
zlo, jer su im bogovi udijelili veliku milost. Dok je trajao potop, svi
su plovili u jednoj lađi."
"Osobno sam vidio rupu koja je veoma malena, a nalazi se ispod hra
ma. Ne znam je li nekada bila velika, ali ona koju sam vidio bila je
malena."
Ideja da su se vode koje su navodno preplavile čitav svijet, slile u 'velik po
nor' koji se poslije smanjio i to u području u unutrašnjosti, gdje se nalazi
Membij, očito je apsurdna. Čini se da je i Lukijana zbunjivala ta mogućnost,
jer nije bio siguran je li potpuno razumio priču. Mnogo je smislenije, stoga,
pretpostaviti da je spomenuti ponor nastao na Bosporu, i da su se potopne
vode slijevale u crnomorsko jezero, koji su događaj stanovnici Hierapolisa,
kao potomci preživjelih u toj katastrofi, od tada simbolično obilježavali.
Iznoseći hijerapolsku verziju priče o potopu, Lukijan je jasno naznačio
da su ljudi koji su preživjeli tu katastrofu za to zahvaljivali sirijskoj ili azij
skoj velikoj Božici Majci. Doista, azijski je Deukalion podigao veličanstveni
hram upravo s tom svrhom. A čini se da je to i jedini primjer u svim saču
vanim pričama o potopu, da se velikoj Božici Majci pridaje tako velik značaj
u tom događaju, što tu verziju priče čini još zanimljivijom.
Iako je Hierapolis udaljen oko 160 km od oceana, božica se ondje očito
štovala u svojim Vodenim, ali i drugim aspektima, budući da su se u njezi
nu hramu, kako piše Lukijan, nalazili kipovi sirena. U blizini hrama navo
dno se nalazilo i jezero s ribama, koje su bile svete životinje te božice i koje
su, budući da se nikada nisu lovile za hranu, bile toliko pitome da bi se
odazivale kada bi ih ljudi zvali imenom.
Druga jedinstvena značajka Lukijanova opisa koju ne smijemo previdje
ti, jest da iz njega saznajemo da se spomen na crnomorski potop obilježa
vao više od pet tisuća godina nakon izvornog događaja. Lukijan piše:
Nadalje, kako tvrdi Lukijan, visoki drveni stupovi koji su stajali na sjever
nom ulazu u hram, imali su posebnu funkciju također povezanu s poto
pom. On piše: "Čovjek se uspinje na jedan od tih stupova dva puta godišnje
i sedam dana boravi na njegovu vrhu." A uspinjao se užetom vezanim oko
struka, "kao što se ljudi penju na stablo datulje u Arabiji ili Egiptu", uz po
moć izbočina na stupu koje su vodile do vrha. Kada bi stigao na vrh, spustio
bi drugo uže i njime podigao drva, odjeću i druge predmete na kojima bi
sjedio "kao u gnijezdu". Ondje bi boravio sedam dana, a ukoliko bi zaspao,
iz sna bi ga probudili škorpioni. Koja je bila svrha tog običaja? Premda u
to osobno nije vjerovao, Lukijan iznosi sljedeći razlog:
"... u znak i sjećanje na onu nevolju kada su ljudi pred potopom bje
žali u planine i na krošnje visokih stabala."
POTRAGA SE NASTAVLJA
"Donio je sa sobom priču o vremenu prije potopa"
Ep o Gilgamešu
Rusi su samo jedni od novijih osvajača toga područja. Nakon 2. svj. rata,
u kojem su bili njemački saveznici, Čečeni su nakon poraza Njemačke
pretrpjeli žestoku osvetu od strane Rusije. Josif Staljin prognao je desetke
tisuća Čečena u sibirske logore smrti i, iako je 50-ih godina prošloga sto
ljeća preživjelima bilo dopušteno vratiti se u domovinu, njihove težnje za
neovisnošću, koje su počeli iskazivati nakon raspada Sovjetskoga Saveza
1991., iznova su izazvale protivljenje. Još i danas se vode žestoki oružani
sukobi, kojima se kraj ne može ni nazrijeti. Zbog najmanje 45.000 poginu
lih i dva milijuna raseljenih Čečena, taj dio obale Crnoga mora nedostupan
je za arheološka ili etnološka istraživanja.
Ipak, kako smo vidjeli prethodno u ovoj knjizi, nema nikakve dvojbe da
su se brojni temelji civilizacije iznjedrili upravo u okolici Crnog mora, a
ne u Egiptu ili Mezopotamiji. Poljodjelstvo, stočarstvo, tkanje, izgradnja
kuća, planiranje gradova, tesarstvo, lončarstvo, metalurgija i dekorativna
umjetnost, samo su neki od njih. A što je najznačajnije, čini se da su se ti
izumi razvili u tom području prije oko 5600. god. pr. Kr., kada se vjerojat
no dogodio crnomorski potop.
S obzirom na to, kako pokazuju pionirska arheološka otkrića Jamesa
Mellaarta, istočni humak Catal Hüyüka u središnjoj Turskoj sigurno je bio
pretpotopna metropola, čiji su stanovnici dosegnuli spektakularan napre
dak na tim poljima, prije nego li su oko 6000. pr. Kr. napustili taj grad. A
logično je zaključiti da Catal Hüyük nije bio jedina riznica takvih izuma.
U tom području, kao i u njegovoj okolici, zacijelo su postojala i druga
velika središta na sličnom razvojnom stupnju, iako ih arheologija još uvijek
nije pronašla. A u njihovu otkrivanju nedvojbeno će pomoći podmorska
istraživanja Roberta Ballarda.
Ali čak i da nepobitno utvrdimo stvarnost potopa koji je uništio brojna
napredna naselja u okolici Crnoga mora, to bi izazvalo mnogo više pitanja
nego što bi dalo odgovora. Naime, čini se da je većina pretpotopnih izuma
zaboravljena nakon crnomorskog potopa, da bi tri tisuće godina poslije
bili iznova otkriveni. Jesu li, dakle, svi izumi jednostavno nestali da bi na
kon toliko dugo vremena bili iznova otkriveni i to u zapanjujuće sličnom
obliku? A čini li nam se to nemogućim, postavlja se pitanje gdje su se u
međuvremenu nalazili?
U ovoj smo knjizi pretpostavili da odgovor možda počiva u preživjelima
iz potopa, koji su određeno razdoblje nakon te katastrofe živjeli u sjevernoj
Africi u kojoj se, pak, odvijao proces isušivanja i poplavljivanja, koji ih je
primorao na daljnje seobe, slijedom kojih su naselili Maltu, Španjolsku,
Francusku i Britaniju. Do sličnih je zaključaka dugo prije Ryanovih i Pit-
manovih otkrića, i potpuno neupoznat s idejom crnomorskog potopa,
stigao i Robert Graves, oslanjajući se gotovo isključivo na svoje pjesničko
tumačenje mitova. Ali ta hipoteza nije posve utemeljena, jer se uvelike
osniva na nagađanjima i nedostaju joj čvrsti dokazi.
U svakom slučaju, valja nam s velikim zanimanjem iščekivati nove spo
znaje koje će iznjedriti iz nedavnih otkrića Roberta Ballarda u moru kod
Sinopa, kao i njegovih daljnjih istraživanja u bližoj i daljnjoj budućnosti.
Naprimjer, još nam ostaje utvrditi blagotvorne i destruktivne utjecaje Cr
noga mora u kojemu se provode istraživanja. Naime, iako znamo da su se
neki predmeti od drveta, materijala koji je u kopnenoj arheologiji veoma
rijetka pojava, čudesno sačuvali u anaerobičnim uvjetima, to možda nije
slučaj s metalnim predmetima. Iako metalni predmeti često mogu preživjeti
tisućljećima ispod zemlje, u Crnome moru su se mogli potpuno rastopiti.
Ostavimo li po strani te probleme, jedna od 'najluđih', premda ne i nemo
gućih ideja jest, da na dnu Crnoga mora možda leži nekoliko 'Pompeja' iz
6. tisućljeća pr. Kr., iščekujući dolazak Ballardovih podmorskih robota. Ipak,
ne smijemo misliti da se takvi ostaci mogu pronaći samo na južnoj ili turskoj
obali Crnoga mora. Otkrivač Catal Hüyüka, danas sedamdesetogodišnji
James Mellaart, nedavno je iznio pretpostavku da je potop možda najra
zornije djelovao na ljudska naselja na zapadnoj i sjevernoj obali drevnog
crnomorskog jezera, odnosno, naselja na "veoma niskom obalnom pojasu
današnje Bugarske, Rumunjske i Ukrajine." Neosporno je da su se u poslije-
potopnom razdoblju, kao i dugo nakon uspona kršćanstva, različiti naro
di učestalo selili iz područja sjeverno od Crnoga mora na Bliski istok i u
Europu, a arheolozi ne znaju koja su točno područja prije toga naseljavali.
Zanimljiva je činjenica da se u imenima sjevernih rijeka koje utječu u
Crno more, kao što su Dunav i Don, a možda i Dnjepar i Dnjestar, skriva
jedno od imena velike Božice Majke - Danaja - iz kojega je možda proiste
klo i ime drevnih irskih graditelja megalita, Tuatha de Danaan ili 'naroda
božice Danaje.
Međutim, skriva li se štogod zanimljivo u dubinama Crnoga mora uz
njegovu sjevernu i zapadnu obalu, ne smijemo zanemariti ni njegovu isto
čnu obalu. Naprimjer, postoji velika mogućnost da se u Crnome moru iza
ušća današnje rijeke Rioni u Gruziji, nalazi velik broj pretpotopnih naselja,
smještena u blizini mjesta na kojemu se davno potonulo staro ušće te rijeke
slijevalo u staro crnomorsko slatkovodno jezero, prije nego li se zbog poto
pa izgled tog područja u potpunosti izmijenio. To možemo zaključiti iz
legende o Argonautima, koja kazuje da se na tome mjestu nalazio poslijepo-
topni kolhidski grad Aea, dok se u doba Argonauta rijeka Riona zvala Fazis.
A to je samo jedno od mnogih područja koja pružaju nadu u uspjeh pod
morskih istraživanja Roberta Ballarda.
Ali bez obzira nalaze li se na dnu Crnoga mora uistinu kakvi Pompeji
iz kamenoga doba, činjenica da je drevna obala Crnoga mora prije 5600.
god. pr. Kr. bila duga više od 1600 km, znači da će Ballardova istraživanja
trajati najmanje nekoliko desetljeća, čak i ako se ustanovi da su njegova
otkrića iz rujna 2000., kada su obznanjena, uistinu toliko spektakularna
da će potaknuti neograničene fundacije neophodne za daljnja istraživanja.
Tijek kojim će se odvijati istraživanja u budućnosti, dodatno otežava činje
nica da Crno more nije jedino područje Ballardova interesa, jer druga,
jednako zahtjevna, uključuju potragu za izgubljenim brodom za istraživa
nje Arktika, Endurance, kao i za japanskim podmornicama koje su potonu
le neposredno prije napada na Pearl Harbour.
Međutim, imamo li na umu da je izlijevanje Crnoga mora bilo uzrokova
no porastom razina svjetskih mora, koji je proces utjecao na čitavo Sredo
zemlje, ne smijemo razmišljati samo u granicama današnjeg Crnog mora.
Budući da je Crno more nekoć bilo slatkovodno jezero okruženo kopnom,
u kameno doba se na sredozemnoj strani bosporskog kopnenog mosta za
cijelo nalazila neka velika luka opremljena za međunarodnu trgovinu, koja
je, koliko je poznato, postojala prije 6. tisućljeća pr. Kr. Ta se luka možda
nalazila na Mramornom moru između Bospora i Dardanela, u okolici da
našnje ugodne i strateški smještene luke Erdek. Možda se nalazila u blizini
mjesta na kojima je poslije izgrađena Troja i njezine istoimene nasljednice.
Izrazito muljevita riječna ušća diljem zapadne obale Turske skrivala su
drevne luke, daleko od opasnosti koje su za sobom nosili podizanje razine
mora i potresi. Stoga bi uistinu bilo ishitreno tvrditi da u tim područjima
ne postoji više ništa zanimljivo što bismo mogli otkriti, osobito s obzirom
na političku situaciju u Turskoj, koja već dugo otežava strane arheološke eks
pedicije.
Što se tiče Dardanela, Ryan i Pitman su logično usredotočili svoju po
zornost na bivši bosporski kopneni most, kao na žarišnu točku velikog iz
lijevanja Sredozemnog mora, za koje su ustanovili da se dogodilo oko
5600. god. pr. Kr. Ali, kako proizlazi iz Shackletonovih i van Andelovih
karata postglacijalnog Sredozemlja, sličan kopneni most morao se nalaziti i
na zapadnoj ili sredozemnoj strani Mramornog mora, i to na mjestu na
kojemu su se poslije oblikovali Dardaneli. Kada su, dakle, postglacijalna
podizanja razine mora uzrokovala izlijevanje mora u tom području? I ka
ko je taj događaj utjecao na tamošnja obalna naselja? Danas to još uvijek ne
znamo.
Velik broj drevnih naselja koja iziskuju podrobna istraživanja, postoje
i u unutrašnjosti Turske i njezinoj bližoj okolici. Kako smo spomenuli rani
je u knjizi, arheolog sa Sveučilišta u Cambridgeu, Ian Hodder trenutno
provodi nova velika iskopavanja u Catal Hüyüku. Osim onoga što bismo
mogli saznati na temelju Hodderovih iskopavanja velikog dijela pretpotop
nog istočnog humka, koji Mellaart nije istraživao 60-ih godina prošlog
stoljeća, očekuju se i vijesti o njegovim mogućim otkrićima o fazama nase
ljavanja poslijepotopnog zapadnog humka.
Što se tiče danas još uvijek mitskih Amazonki koje su navodno naselja
vale sjevernu obalu Turske, Austrijanac Gerhard Poellauer je provizorno
identificirao nekoliko drevnih naselja istočno od Samsuna na Crnom
moru, kao amazonske utvrde Themiskyru, Lykastiju i Chadesiju. Na jednoj
od njih ističe se kultna niša koja je možda služila za obrede sjećanja na
potop, nalik onima koji su se izvodili u hramu božice u Hierapolisu. Iz
nedavnih arheoloških otkrića koja su nepobitno dokazala da je područje
sjeverno od Crnoga mora naseljavalo žensko ratničko pleme, Sauromaćan-
ke, postoji mogućnost da su slična plemena obitavala i na južnim obala
ma Crnoga mora. No Pollauer je za sada samo površno pregledao to podru
čje, tako da ono još uvijek iziskuje konkretna arheološka istraživanja.
Isto tako, u istočnoj Turskoj postoje brojni hüyüci ili humci, za koje je
utvrđeno da obilježavaju mjesta drevnih naselja, ali koja iz različitih razlo
ga, poglavito zbog lokalnih političkih nemira, do sada nisu bila istražena.
Današnji gradovi, kao što je Urfa, za koji smo pretpostavili da je možda
bio pravi Abrahamov 'Ur', možda su mnogo drevnija nego što se do sada
mislilo. No ni ta mjesta nisu bila prikladno istražena, jer tamošnje suvreme
ne kuće stoje na drevnim ruševinama, koje se pod njima možda skrivaju.
Nadalje, valja imati na umu da velik potencijal za srodna istraživanja
pružaju i druge zemlje, osim Turske. Tako se, primjerice, negdje u sjever
noj Africi, ispod pustinjskog pijeska ili uz istočnu obalu Tunisa, možda
nalaze ruševine amazonskog grada koji je navodno stajao na nestalom
jezeru Tritonidi. I iako se taj grad spominje samo u mitu, njegovo bi otkri-
vanje moglo pružiti ključnu nedostajuću kariku između ranih poslijepo-
topnih kultura Turske i kultura na Malti i okolnim područjima. To bi uje
dno objasnilo i postojanje velikog broja ranih ljudskih naselja u sjevernoj
Africi, o kojima jasno svjedoče tassilijske freske koje je otkrio Henri Lhote,
ali o kojima su do danas otkriveni tek oskudni arheološki dokazi.
A što se tiče mogućeg potonuća kopnenih područja u dubinama Sredo
zemnog mora, o tome koliko su stvari mogle, i uistinu jesu nestajale čak i
na kopnu zbog procesa ubrzanog isušivanja Sjeverne Afrike, svjedoči do
gađaj koji je Herodot opisao u svojim Povijestima, a koji govori o velikoj
vojsci perzijskoga cara iz 6. st. pr. Kr., Kambiza, koju je tvorilo 50.000 voj
nika, a koja je bez traga nestala u zapadnoegipatskoj pustinji na svom sed-
modnevnom maršu od Tebe do Amonove oaze. Iako su mediji nedavno
objavili da su ostaci te vojske možda konačno otkriveni, to još uvijek nije
potvrđeno.
Ali zahtjevan posao otkrivanja izgubljenog svijeta iz vremena crnomor
skog potopa, ne mora nužno biti ograničen samo na kopnenu i podvodnu
arheologiju. Kako su William Ryan i Walter Pitman ispravno primijetili u
svojoj knjizi Noah's Flood, koja je probila led takvim istraživanjima, da
našnja znanost omogućuje čitav niz drugih pristupa.
Naprimjer, slijedom velikog napretka znanosti koji se dogodio posljed
njih nekoliko desetljeća, u otkrivanju korijena ranih kultura može pomo
ći i genetska analiza uzoraka DNK iz kostiju drevnih ljudi. Takvu vrst istra
živanja, koju je potaknuo talijanski genetičar Luigi Luca Cavalli-Sforza,
danas dodatno razvijaju stručnjaci poput dr. Bryana Sykesa s Instituta za
molekularnu medicinu pri Sveučilištu u Oxfordu. Kako je Sykes pokazao
na primjeru čuvenog kostura 'Čovjeka iz Cheddara iz kamenog doba,
DNK uzeta iz drevne lubanje može se usporediti s DNK uzetom iz uzorka
sline današnjih stanovnika područja u kojemu je lubanja otkrivena. Uspo
redbom uzoraka DNK može se ustanoviti da je neki današnji pojedinac
izravni potomak vlasnika drevne lubanje. Primjenom sličnih metoda, teo
retski je moguće uzeti DNK iz lubanja Eteokrećana i na taj način utvrditi
u kojoj su mjeri, i jesu li uopće, genetski povezani sa stanovnicima Catal
Hüyüka, ili s Kanaancima-Feničanima i drugim narodima. Pribavljanje
reprezentativnih kostiju drevnih ljudi iziskuje opsežna temeljna istraživanja,
budući da su arheolozi prilikom iskopavanja rijetko pokazivali i najmanji
interes za ljudske kosti, dok su ih raniji naraštaji arheologa bezbrižno ba
cali. S vremenom, međutim, na taj bi se način mogli prikupiti dragocjeni
i, možda, iznenađujući genetski podaci.
Drugi pristup, čiju su nužnost također isticali Ryan i Pitman, trebao bi
obuhvaćati genetiku jezika. Još 1786., britanski sudac Vrhovnog suda i
strastveni istraživač drevnih jezika, sir William Jones, održao je predavanje
u kojemu je iznio svoju tvrdnju o nekom "zajedničkom izvoru, koji možda
više ne postoji", a koji će, kako se nadao, moći objasniti "izrazito velike
sličnosti sanskrtskog, perzijskog, grčkog, latinskog, keltskog i njemačkog
jezika". Od tada je prošlo više od dva stoljeća, tijekom kojih je lingvistika
uvelike napredovala. Ipak, istinitost njegovih tvrdnji, kao i zaključci kojima
su one iznjedrile, ne mogu se zanijekati. Kao što genealozi mogu izraditi
obiteljsko stablo, isto se može primijeniti i na jezike. Tako se, primjerice,
može pokazati da su talijanski i španjolski, za razliku od njemačkog, izravni
potomci latinskog i engleskog jezika. Prema tome, tragamo li nešto dalje u
prošlosti, mogli bismo pronaći barem neke 'izgubljene' preteče današnjih
jezika.
S tim u svezi, nedvojbeno je najzanimljiviji jezik kojim su govorili pret
potopni stanovnici Catal Hüyüka. Možemo pretpostaviti da su taj jezik
govorili i neki narodi koji su se naselili u okolici slatkovodnog crnomor
skog jezera prije potopa, koji se dogodio oko 5600. god. pr. Kr. Vidjeli smo
da su se neke značajke predindoeuropskih (i, možda, pretpotopnih) jezika
sačuvali u kasnijim kulturama, kao što je eteokretska, kao i u kulturi Frigi-
jaca, Lemnijaca, a možda čak i talijanskih Etruščana iz 1. tisućljeća pr. Kr.,
a čiji jezici do danas nisu u cijelosti odgonetnuti. Ne smijemo ishitreno
odbaciti intrigantnu pretpostavku koju je iznio Cyrus Gordon, da je eteo-
kretski jezik izvorno možda bio semitski. Isto tako, ne smijemo zanemari
ti - između ostalog, i stoga što, kako smo ranije spomenuli, Čečeni sebe
smatraju potomcima zajedničkog semitskog pretka, Šema - da postoji iz
vanredno velik broj jezika, koje danas govori najmanje 50 različitih etnič
kih skupina raštrkanih u izoliranim kavkaskim dolinama. Razumno je
pretpostaviti da jedan ili više tih jezika možda sadrže ključne tragove jezika
'pretpotopnih naroda. Međutim, u vremenu ubrzane specijalizacije bit će
veoma teško pronaći osobu, koja će na odgovarajući način moći objasniti
osamtisućljetni proces razvoja jezika.
Naravno, najuvjerljiviji dokaz - koji će većinu problema o kojima smo
raspravljali u ovoj knjizi moći izbaciti u stratosferu arheološkog zanimanja
- mora proizaći iz onoga što su Robert Ballard i njegov kolega, arheolog
Fredrik Hiebert možda već otkrili, i što će možda otkriti u budućnosti, slije
dom svojih istraživanja ljudskih naselja koja leže duboko na dnu Crnoga
mora.
Naime, otkriju li da su ta potonula obalna naselja bila barem na sličnom,
a možda i višem stupnju razvoja od Catal Hüyüka, i da su predstavljali
središta neke velike sile, morat ćemo izvršiti radikalnu reviziju svih naših
spoznaja o tome kako su i gdje nastale najstarije civilizacije. Morat ćemo
odbaciti sve stare predrasude da je civilizacija počela u Egiptu, ili da je
povijest počela u Sumeru. Njihovo će mjesto morati zauzeti novo, iako
još uvijek nesavršeno gledište da je prava kolijevka ljudske civilizacije zače
ta u okolici Turske i Crnoga mora. Bez obzira na logističke poteškoće
podmorskog i kopnenog istraživanja tog novog područja, ono nedvojbeno
iziskuje mnogo veće zanimanje javnosti i veću pozornost arheološke zaje
dnice, nego li mu je do sada pridavana.
James Mellaart još je 70-ih godina prošlog stoljeća primijetio, da izvan
redna civilizacija koju je otkrio u Catal Hüyüku, "blista poput supernove
medu prilično maglovitom galaksijom onovremenih seoskih kultura". A
nešto kasnije - iako neposredno prije objavljivanja Ryanove i Pitmanove
hipoteze o crnomorskom potopu - pretpovjesničar Richard Rudgley ovako
je prokomentirao Mellaartovu tvrdnju:
U svjetlu onoga što su već otkrili Ballardovi podmorski roboti, Argus i Little
Hercules, Rudgleyeve su riječi uistinu primjerene, čak proročanske. Posve
je moguće da barem neke od tih zvijezda danas leže u nimalo blistavim
vodama Crnoga mora, strpljivo iščekujući dan kada će biti otkrivene. Druge
možda leže neotkrivene u Turskoj i okolnim zemljama. Stoga će Ballardo-
va potraga za Noinim potopom možda iznjedriti mnogim drugim otkrići
ma o izvorima naše civilizacije, brojnijima nego li su on ili njegov istraživa
čki kolega Fredrik Hiebert ikada sanjali.
DODATAK
NEKI ZNAČAJNI
DOKUMENTI
I. DIO - SRODNE PRIČE O POTOPU
Post 6
"... 5 Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je
svaka pomisao o njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6 Jahve se pokaja i u
svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. 7 Reče Jahve: 'Ljude
koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje - od čovjeka do zvijeri, puzavce i
ptice u zraku - jer sam se pokajao što sam ih napravio.' 8 Ali je Noa našao
milost u očima Jahvinim.
9 Ovo je povijest Noina: Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vre
menu. S Bogom je Noa hodio. 10 Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet.
11 I kad je bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji
izopačilo - 13 reče Bog Noi: 'Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se
zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. 14 Na
pravi sebi korablju od smolastog drveta; korablju načini s prijekletima i oblo
ži je iznutra i izvana paklinom. 15 A pravit ćeš ju ovako: neka korablja bude
trista lakata u duljinu, pedeset u širinu, a trideset lakata u visinu. 16 Na
korablji načini otvor za svjetlo, završi ga jedan lakat od vrha. Vrata na kora
blji načini sa strane; neka ima donji, srednji i gornji kat. 17 Ja ću, evo, pustiti
potop - vode na zemlju - da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima
dah života; sve na zemlji mora poginuti. 18 A s tobom ću učiniti Savez; ti ćeš
ući u korablju - ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja žene i žene tvojih sinova. 19
A od svega što je živo - od svih bića - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da
s tobom preživi, i neka budu muško i žensko. 20 Od ptica prema njihovim
vrstama, od životinja prema njihovim vrstama: po dvoje od svega neka uđe
k tebi da preživi. 21 Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude hrana
tebi i njima! 22 Noa učini tako. Sve kako mu je Bog naredio, tako je izvršio."
Post 7
"1 Onda Jahve reče Noi: 'Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio
da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. 2 Uzmi sa sobom
od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku; od
nečistih životinja uzmi po jedan par: mužjaka i njegovu ženku. 2 (Isto tako
od ptica nebeskih po sedam parova - mužjaka i ženku -) da im se sjeme
sačuva na zemlji. 4 Jer ću do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset
dana i četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam
ga načinio.' 5 Noa učini sve kako mu je Jahve naredio.
8 (Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zem
ljom puzi, 9 uđe po dvoje - mužjak i ženka - u korablju s Noom, kako je Bog
naredio Noi.)
11 U dan onaj - šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu
sedamnaestog - navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske.
13 Onoga dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina
žena i tri žene Noinih sinova s njima; 14 oni, pa sve vrste životinja: stoka,
gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, 15 uđu u
korablju s Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života. 16 Što
uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi.
Onda Jahve zatvori za njim vrata.
17 Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i korablju
nosile: digla se visoko iznad zemlje. 18 Vode su nad zemljom bujale i visoko
rasle, a korablja plovila površinom. 19 Vode su sve silnije navaljivale i rasle
nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. 20 Petnaest
lakata dizale se vode povrh potonulih brda.
21 Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i
svi ljudi. 22 Sve što u svojim nosnicama imaše dah života - sve što bijaše na
kopnu - izgibe.
Post 8
1 Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji,
pa pokrenu vjetar nad zemljom da suzbije vodu. 2 Zatvoriše se izvori bezda
na i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3 Polako se povlačile vode sa
zemlje.
15 Tada Bog reče Noi: 16 'Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene
tvojih sinova s tobom. 17 Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su
s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve,
plode se i na zemlji množe!' 18 I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena
njegova i žene sinova njegovih. 19 Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice - svi
stvorovi što se zemljom miču - iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.
20 I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih
ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21 Jahve omirisa miris ugodni
pa reče u sebi: 'Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka,
ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikada više uništiti
sva živa stvorenja, kako sam učinio,
"Isti taj Aleksandar, sežući još dalje u prošlost od vladavine devetoga kralja,
Ardatesa, sve do desetoga, kojega oni nazivaju Xisuthros, ovako izvješćuje
o onome što kazuju kaldejski tekstovi: Ardatesa je nakon smrti naslijedio
njegov sin Xisuthros koji je vladao osamnaest sara, a za njegove se vlada
vine zbio velik potop o kojemu je ovako zapisano:
On ga posluša te izgradi lađu dugu pet stadija i dva stadija široku, a kada je
učinio sve kako mu bi naloženo, ukrca u nju svoju ženu, djecu i najprisnije
mu prijatelje. Tada nastupi potop, a nedugo nakon što su se vode povukle,
Xisuthros pusti nekoliko ptica koje mu se uskoro vratiše jer ne nađoše hrane
ni uporišta nogama. Nekoliko dana poslije, Xisuthros ponovno pusti ptice,
koje se iznova vratiše na lađu, no toga im puta noge bijahu prekrivene
blatom. A kada ih je pustio treći put, nisu se vratile i Xisuthros zaključi da
je površina okopnjela. Stoga odigne nekoliko brodskih dasaka i, vidjevši
da se lađa nasukala na nekoj planini, iskrca se zajedno sa svojom ženom,
kćerkom i kormilarom, pade ničice na zemlju, podigne žrtvenik i prinese
žrtvu bogovima, nakon čega nestade zajedno sa svima koji se s njime iskr-
caše. Uvidjevši da se Xisuthros i njegova pratnja ne vraćaju, oni koji su
ostali na lađi izađu se da ga potraže, zazivajući ga imenom. Više nikada
nisu vidjeli Xisuthrosa, ali čuli su glas koji im je govorio da trebaju štova
ti bogove i znali su da će zbog svoje pobožnosti obitavati s bogovima, zaje
dno sa svojom ženom, kćeri i kormilarom. Rekao im je da se vrate u Babi-
lon i da spase siparske zapise, kako im je bilo naloženo te da ih razglase
svim ljudima. A rekao im je i da se nalaze u zemlji Armeniji. Kada su to
čuli, prinesu žrtve bogovima i otputiše se zemljom u Babilon. Dio lađe koja
se zaustavila na Gordijskome gorju u Armeniji i danas ondje leži, a tamošnji
ljudi s nje stružu smolu od koje izrađuju talismane. Kada su, tako, stigli u
Babilon, pronašli su siparske zapise i, nakon što su osnovali mnoge grado
ve i podigli svetišta, iznova su izgradili Babilon."
'Ovaj naraštaj, današnji ljudi, nije bio prvi, jer je prvi naraštaj bio uništen,
a ovo je drugi naraštaj koji je potekao od Deukaliona i namnožio se. Prvi
su ljudi, kažu, bili veoma okrutni, činili su opačine, nisu se držali prisega,
nisu voljeli strance niti su bili milosrdni prema poniznima; a radi tih prije
stupa zadesila ih je velika nevolja. Iz zemlje su iznenada izbile velike vode
i s neba se spustile velike kiše, rijeke su se slijevale u bujicama i more se diglo
visoko, dok se sve nije pretvorilo u vodu i dok svi nisu iščeznuli. Samo je
Deukalion radi svoje mudrosti i dobrote ostao među ljudima kako bi posijao
drugi naraštaj. A ovako bijaše spašen. U svoju je veliku lađu ukrcao svoju
djecu i žene, a potom je i sam ušao u nju. Za njim su ušle svinje, konji, lavovi,
zmije i sve divlje zvijeri, svi stvorovi koji žive na zemlji, u parovima. A sve
ih je srdačno primio i nitko mu nije učinio zlo, jer su im bogovi udijelili
veliku milost. Dok je trajao potop, svi su plovili u jednoj lađi. Tako Grci
pripovijedaju o Deukalionu.'
13. pogl.
"Ali o onome što se nakon toga dogodilo, stanovnici Svetoga Grada [tj.
Hierapolisa] pripovijedaju priču koja će nas s pravom začuditi. Kazuju o
tome kako se u njihovoj zemlji otvorio velik ponor koji je progutao svu
vodu, a kada se to dogodilo, Deukalion je podigao žrtvenike i izgradio
hram iznad ponora i posvetio ga Heri [Atagarti]. Osobno sam vidio tu rupu
koja je veoma malena, a nalazi se ispod hrama. Ne znam je li nekada bila
velika, ali ona koju sam vidio bila je malena."
1: Iz djela Filona Judejskog (oko 20. pr. Kr. - 50. po Kr.), aleksandrijskog
filozofa koji je pokušao uskladiti Bibliju s djelima grčkih filozofa. Iz Filo-
nova djela 0 nepropadljivosti svijeta [Philo Judaeus, Works, prev. C. D.
Jonge, Bohn's Ecclesiastical Library, 4 sv., 1854.Y]
Neki vele da se taj otok [Samotraka] u drevno doba zvao Samos, ali kada
su se ljudi naselili na otoku poznatome po imenu Trakija, drevni se Samos,
radi sličnih imena, počeo nazivati Samotraka po zemlji Trakiji koja leži
nasuprot njega. Naselili su ga ljudi koji su nikli iz same zemlje...
A Pont [Crno more] koji je u to doba bio jezero, toliko je nabujao od rijeka
koje su u njega utjecale da je, radi silnih voda koje su se u njega izlijevale,
silovito prodro u Helespont i poplavio velik dio azijske obale i potopio
znatan dio nizinskih područja Samotrake. A upravo su radi toga, kako smo
saznali, u kasnija vremena ribari katkad znali uhvatiti u svoje mreže kame
ne kapitele stupova, jer su potopne vode potopile čak i gradove.
I... tvrde da su u toj zemlji rođena djeca Zeusa i Elektre, koja bijaše jedna
od Atlandiđanki (ustvari, kći Atlantova), Dardan, Jazion i Harmonija. A
među njima se isticao Dardan, čovjek koji je zamišljao velike pothvate i
prvi koji je u Aziju doplovio brodom, utemeljio grad Dardaniju i usposta
vio kraljevstvo koje se prostiralo oko grada, koji je u kasnija vremena na
zivan Troja, i svojim je imenom nazvao narod Dardanaca.
56. pogl.
"U poznije doba, kazuje mit, Telhini, unaprijed uvidjevši da će biti potop,
napustiše otok i raštrkaše se po svijetu. Lik (Lycus) ode u Likiju i ondje, uz
rijeku Ksant podigne hram Apolonu Likijskom. A kada je nastupio potop,
svi ostali stanovnici izginuše - a budući da su vode, zbog obilnih kiša,
preplavile otok, njegove ravnice pretvoriše se u stajaća jezera - ali nekolici
na ih se ipak spasila, uspjevši pobjeći u više predjele otoka. Među njima
bijahu sinovi Zeusovi. Mit nam dalje kazuje da je Helij, koji bijaše opčinjen
Rodosom, nazvao taj otok njegovim imenom i učinio da se povuku vode
koje su ga preplavile ... Tada su stvorene Helijade koje su nosile njegovo
ime [a koje J. L. Myers poistovjećuje s prvim minojskim stanovnicima Ro-
dosa] ... Radi tih se događaja vjeruje da je to sveti Helijev otok.
Osim što su dokazale svoju nadmoć nad svim drugim ljudima, Helijade su
ih nadmašivale i svojom učenošću, osobito poznavanjem astrologije; uvele
su i mnoge nove pomorske vještine i podijelile dan u sate ...
1.) Timej, 20 d - 27 a
Kritija. Slušaj, dakle, Sokrate, priču veoma neobičnu, ali potpuno istinitu,
koju je potvrdio Solon, najmudriji od sedam mudraca. On bijaše rođak i
drag prijatelj moga pradjeda Dropida, kako i sam veli u mnogim svojim
pjesmama; ispripovijedao je tu priču mome djedu Kritiji, koji ju je upam-
tio i nama ponovio. Među drevnima, rekao je, bilo je Atenjana koji učiniše
velika i čudesna djela, koja su protekom vremena i zbog uništenja ljudskoga
roda zaboravljena, a jedno među njima nadmašuje sva ostala djela. O nje
mu ćemo sada govoriti. Bit će to dostojan spomenik naše zahvalnosti tebi
i vjerna i dostojna himna u slavu božice na ovaj dan njezine svečanosti.
Ispripovijedaj nam, reče drugi, čitavu priču i reci nam kako je i od koga
Solon čuo tu istinitu predaju'
On odgovori: U Egiptu, u delti Nila, u koju se pri kraju račva Nilov tok,
postoji noma zvana Saiska, a i veliki grad u njoj nosi ime Sais i iz toga gra
da potječe kralj Amasis. Stanovnici toga grada uzimaju za svoga osnivača
božicu koju Egipćani zovu Neith i vele da je to ista ona božica koju Heleni
zovu Atena; a Saišani veoma vole Atenjane i govore da su im oni, na neki
način, srodnici. U taj je grad došao Solon i ondje ga primiše uz velike po
časti; a kada je o starim vremenima pitao svećenike koji bijahu u to naju
pućeniji, otkrio je da o tim vremenima nema pravoga znanja ni on, ni bilo
koji drugi Helen.
Postoji priča, koju ste čak i vi sačuvali, da je nekoć davno Helijev sin Faeton,
upregao konje koji su vukli kola njegova oca i zbog svoje je neumjesnosti
skrenuo s očeve putanje i spalio sve na Zemlji, a i sam je poginuo od udara
munje. Iako ta priča ima oblik mita, u stvarnosti ona govori o tome kako
nebeska tijela koja kruže oko Zemlje skreću sa svojih putanja, zbog čega
na Zemlji zbog velikih požara, u velikim vremenskim razmacima, dolazi
do pustošenja. Takva su vremena najpogubnija za one koji nastanjuju brda
i suhe i visoke predjele, za razliku od onih koji obitavaju uz rijeke i na mor
skim obalama.
A od te nas nesreće čuva izlijevanje Nila, našega spasitelja koji nas nikada
ne iznevjeri. Ali, s druge strane, kada bogovi odluče vodom očistiti Zemlju,
u vašoj će zemlji preživjeti oni koji žive na planinama, pastiri i stočari, dok
one poput tebe, koji žive u gradovima, rijeke odnose u more. U ovoj, pak,
zemlji, ni tada, kao ni u neka druga vremena, polja ne preplavljuju vode s
visina, nego, naprotiv, sve izbijaju i nadolaze odozdo; upravo su radi toga
predaje koje su se ovdje sačuvale najdrevnije. Istina je da ljudski rod preživ-
ljava, katkad u većem, katkad u manjem broju uvijek kada ne potraju oštre
zime ili kada žega ne odbija. I što se god dogodilo u tvojoj ili u našoj ze
mlji, ili u ijednom drugom području svijeta za koji znamo - postoje li
kakva uzvišena ili na drugi način izvanredna djela, o njima su pisali naši
drevni i ti se zapisi čuvaju u našim hramovima.
Što se tiče tvojih sugrađana koji su živjeli prije 9 000 godina, ukratko ću te
izvijestiti o njihovim zakonima i njihovu najslavnijem djelu; o točnim po
jedinostima čitave stvari čut ćemo poslije, u naše slobodno vrijeme, iz sa
mih svetih zapisa. Usporediš li te zakone s našima, uvidjet ćeš da su mnogi
naši zakoni pandan vašim drevnim zakonima.
Prije svega, postoji kasta svećenika koja je odvojena od svih drugih kasta;
nadalje, postoje zanatlije koji sami obavljaju nekoliko zanata i međusobno
se ne miješaju; a postoji i stalež pastira i lovaca, kao i stočara; a uvidjet ćeš,
također, da se egipatski ratnici razlikuju od svih drugih staleža i da im zakon
nalaže da se isključivo posvete vojnim poslovima; štoviše, oni nose oklope
i koplja, oružja o kojima je božica podučila među Azijcima najprije nas, a
u vašem dijelu svijeta najprije vas. Nadalje, što se tiče mudrosti, vidiš li da
je naš zakon od samoga početka proučavao čitavporedak stvari, zahvaćaju
ći čak proročanstva i medicinu koja daje zdravlje; iz tih božanskih elemena
ta proistječe sve što je neopohodno za život ljudi i sva njima srodna znanja.
Naša povijest bilježi mnoga velika i čudesna djela vaše države. Ali jedno
od njih nadmašuje sve druge veličinom i hrabrošću. Naime, ta povijest
kazuje o moćnoj sili koja je bez ikakva povoda pokrenula ratni pohod
protiv čitave Europe i Azije, koji je vaš grad osujetio. Taj je sila stigla s
Atlantskoga oceana, jer u to su doba Atlantikom mogli ploviti brodovi; a
u njemu se nalazio otok, smješten ispred tjesnaca kojega vi nazivate Hera-
klovim stupovima. Taj otok bijaše veći od Libije i Azije zajedno, i njime se
stizalo do drugih otoka s kojih ste mogli prelaziti na čitav kontinent sa su
protne strane koji je okruživao ovo pravo more. A to je more, koje se nalazi
unutar Heraklovih stupova (tj. Sredozemno more) tek luka s uskim prola
zom, dok je drugo more pravo more, a zemlja koja ga okružuje sa svih
strana uistinu se može nazvati kontinentom bez granica. A na tom je otoku
imena Atlantida, postojalo veliko i čudesno kraljevstvo koje je uspostavilo
svoju vlast i nad mnogim drugim otocima, kao i nad dijelom kontinenta.
To kraljevstvo imena Atlantida držalo je pod svojom vlašću Libiju unutar
Heraklovih stupova, sve do Egipta, a Europu sve do Tirenije [Etrurije u
Italiji]. Ta moćna sila, združena u jedno, odlučila je najednom pokoriti
našu i vašu zemlju, kao i sve zemlje s ove strane Heraklovih stupova. Tada
su se cijelome ljudskom rodu, Solone, snaga i vrlina vašega grada ukazale
u punome sjaju. Nadmašivši sve junaštvom i ratničkim umijećem, kao
predvodnik Helena i ostavši sam, jer svi su drugi primorani nevoljom
odustali, došao je vaš grad u krajnju opasnost, ali je, skršivši najezdu nepri
jatelja, podigao svoj pobjednički znak i tako spriječio da budu porobljeni
oni koji još nisu pali u ropstvo, a sve ostale koji živimo s ove strane Hera-
klovih stupova, velikodušno je oslobodio. Ali kasnije, zbog silnih potresa
i poplava, u jednome danu i sljedeće kobne noći, utone u zemlju sva vaša
bojna sila, a isto je tako i otok Atlantida potonuo pod morem i nestao.
Radi toga je more u tim predjelima izrazito nepristupačno za plovidbu jer
put priječi muljevita podvodna prudina, koja je nastala nakon potonuća
otoka.
2.)Kritija, 1 1 3 - 121
"Prilikom podjele - o njoj je već ranije bilo riječi - bogovi među sobom
razdijeliše cijelu zemlju, ovdje na veće, ondje na manje dijelove, podigoše
sebi hramove i utemeljiše žrtvene obrede. Otok Atlantidu dobije tada Po-
sejdon i nastani ga svojim potomcima, koje mu smrtna žena rodi u jednom
kraju otoka. Taj je kraj ovako izgledao.
Kada im ona stasa za udaju, oboje umru. Posejdon opijen Kleitom, sjedini
se s njom, i brežuljak na kome je ona živjela opkoli i dobro utvrdi. Postavio
je, naime!, naizmjenično jedne oko drugih manje i veće pojaseve od zemlje
i vode, i to dva od zemlje i tri ispunjena morskom vodom. Udaljenost
među pojasevima bila je svuda jednaka, kao da je šestarom mjerio iz sredi
ne otoka. Zahvaljujući takvom utvrđenju, otok je bio nedostupan ljudima,
budući da u to vrijeme nije bilo ni brodova ni plovidbe. Sam Posejdon,
kao bog, s lakoćom uredi središnji otok: iz izvora izbiše na površinu zemlje
dva mlaza, jedan s toplom, drugi s hladnom vodom, a iz utrobe zemlje
proizvede on raznovrsnu i obilnu hranu.
Izrodi i odgoji pet pari muških blizanaca. Kad podijeli cijeli otok Atlantidu
na deset dijelova, dade prvorođenome, od najstarijih blizanaca, majčino
obitavalište i zemlju oko njega, jer ona je bila najveća i najplodnija. Po oče
voj volji najstariji je sin kao kralj vladao nad ostalom braćom, a i ovi su bili
kraljevi i svaki je od njih imao prostran teritorij i vlast nad mnoštvom
ljudi. Svim svojim sinovima Posejdon nadjene imena; najstarijem sinu i
kralju Atlant, a po njemu, zato što je bio prvi kralj, dobiše ime i cijeli otok
i more zvano Atlantsko.
Prije svega, sve što se dobije iz utrobe zemlje: čvrste i topljive rude, i jednu
vrstu rude zvanu orihalk. Danas znamo samo njegovo ime, a onda je ori-
halk značio više od imena. Vadili su ga na mnogim mjestima otoka i, osim
zlata, tadašnji su ga ljudi veoma cijenili. Otok je u izobilju rađao svime
onime što šuma pruža tesarima za rad. Bilo je na njemu dovoljno hrane i
za pitome i za divlje životinje. Najzastupljeniji na Atlantidi bili su slonovi.
Hranila je ona i ovu, po prirodi najveću i najproždrljiviju životinju, ali i
sve ostale: močvarske, jezerske, riječne, kao i sve one što žive po brdima i
dolinama.
Osim toga, otok je proizvodio i odgajao mirise koje još i sada zemlja neg
dje rada: u korijenju, travi, stablima, sokovima što struje u cvijeću ili plo
dovima. Darivala je, zatim, i pitome plodove: suhe i drvenaste. Od suhih,
koji nam služe kao osnovna hrana, a zatim i one koje koristimo kao ugo
dan dodatak, a čije sve vrste ovdje nazivamo jednim imenom - mahuna
ste povrće. Od drvenastih plodova, što daju i hranu i piće i ulje, zemlja je
rađala i ono lako kvarljivo, koje nam pruža zadovoljstvo i doprinosi bo
ljem raspoloženju, a zatim i ono koje nakon večere iznosimo kao ukusan
desert i sredstvo za ublažavanje muka zasićenog želuca. Sve ove lijepe i
čudesne plodove darivao je tada, u neograničenim količinama, ovaj sveti
otok obasjan suncem. Primajući sve to od zemlje, oni su podizali sebi hra
move, kraljevske palače, luke, brodogradilišta i izgrađivali sve ostale kraje
ve. A uređivanje se odvijalo ovim redom. Prije svega premostiše vodene
pojaseve, koji su opkoljavali drevni matični grad, i tako probiše sebi put iz
dvora prema vanjskom dijelu otoka. A palaču sagradiše sebi odmah na
početku, pokraj doma boga i predaka. Primajući ga od prethodnika, svaki
je kralj ukrašavao već ukrašeno, i nadmašivao prethodnika koliko je to
moguće, sve dok veličanstvenošću i ljepotom svojih tvorevina ne dovedo-
še dvorac do savršenstva koje je zaustavljalo dah.
Između mora i posljednjeg vodenog pojasa prokopaše kanal širok tri ple-
tara*, dubok sto stopa i dugačak pedeset stadija. Ušće kanala bilo je toliko
da su kroz njega ulazili najveći brodovi. Na taj način omogućena je plo
vidba u unutrašnjost otoka kao u neku luku. I kopnene pojaseve, što raz
dvajahu vodene, prokopaše u pravcu mostova. Širina kanala dopuštala je
da se jednom trijerom prelazi iz jednoga u drugi vodeni pojas. Kanale
odozgo prekriše, tako da se ispod njih plovilo zahvaljujući visoko nad mo
rem uzdignutim obalama kopnenih pojaseva.
Najveći pojas, ispunjen morskom vodom, bio je širok tri stadija, a istu je
širinu imao kopneni pojas koji je za njim dolazio. Sljedeća dva, vodeni i
kopneni, bili su široki po dva stadija, a vodeni pojas oko središnjeg otoka
jedan stadij. Otok, na kojemu se nalazila palača, imalo je u promjeru dva
stadija. Kružnim zidom ogradili su i taj otok i pojaseve, a zid su podigli i
s obje strane mosta širokog jedan pletar. Na mnogim mostovima, smješte
nima preko morskog prolaza, podigoše kule i kapije na sve strane.
* pletar - grč. Stara grčka mjera za dužinu - 100 stopa, petina stadija, oko 30 metara
Kamen dijelom bijeli, dijelom crni, dijelom crveni, kopali su ispod obale
središnjeg otoka, i ispod vanjske i unutrašnje obale kopnenih pojaseva.
Iskopavanjem su istodobno izgradili dvostruka pristaništa, unutra izdub
ljena i obložena istim kamenom. A zgrade su bile različite: neke jednobojne,
druge opet šarene, jer su ih gradili od raznobojnog kamenja; šarali su ih
ne samo radi zabave, već da bi im time dali prirodan čar. Tako su i cio kru
žni zid, podignut oko posljednjeg vanjskog vodenog pojasa, obložili bron
com, a činilo se kao da su koristili boju. Unutrašnji su zid pokrili olovom,
a zid oko same Akropole orihalkom vatrenoga sjaja.
Kraljev grad unutar Akropole bio je ovako utvrđen. Ondje, u sredini, na
lazilo se nepristupačno svetište Posejdona i Kleite, okruženo zlatnim zido
vima. U njemu nekoć bijaše začeto i rođeno deset kraljevića. Upravo su
ondje, svake godine, iz svih deset oblasti prinosili godišnju ljetinu kao žr
tveni dar svakome od njih. A hram samoga Posejdona bio je dugačak jedan
stadij i širok tri pletara. Njegova je visina djelovala skladno, a u izgledu je
imao nešto barbarsko. Cio hram, osim akroterija, prekrili su s vanjske stra
ne srebrom, a akroterije zlatom. Što se tiče njegove unutrašnjosti, cijeli strop
napravljen je od slonove kosti, išaran zlatom, srebrom i orihalkom; sve
ostalo: zidovi, stupovi, pod, pokriveni su orihalkom.
Kada je riječ o ona dva izvora s neiscrpnim obiljem tople i hladne vode,
koja je i ukusom i odličnim djelovanjem bila čudesno pogodna za uporabu,
koristili su ih na sljedeći način: oko izvora podigli su zgrade i plantaže
voća kojemu je pogodovalo navodnjavanje, potom bazene dijelom otkrive
ne, a dijelom zimske, pokrivene, pogodne za kupanje u toploj vodi. Bazeni
su bili odvojeni: jedni za kraljeve, drugi za podanike, treći za žene, i pose
bni za konje i tegleću marvu; svaki je bazen bio opremljen odgovarajućom
dekoracijom.
Isteklu vodu sprovodili su dijelom u Posejdonov gaj, gdje je, zahvaljujući
plodnoj zemlji, raslo svakojako drveće božanske visine i ljepote, dijelom,
opet, kroz kanale na mostovima, u vanjske pojaseve. Tu su izgradili bezbroj
svetišta mnogim bogovima, mnogo vrtova i vježbališta za ljude i konje,
izdvojene na obim kružnim otocima. Osim toga, u sredini najvećeg otoka
nalazio se poseban hipodrom širine jednog stadija, koji je svojom dužinom
omogućavao utrku konja u cijelome krugu.
Što se tiče ovlasti i počasti, one su bile ovako od početka određene. Svaki
od desetorice vladara upravljao je iz svoga grada stanovništvom i većinom
zakona u svojoj oblasti, kažnjavajući i ubijajući koga god je želio. Vladari
su, opet, međusobno bili povezani zajedničkom vlašću, reguliranom pre-
ma Posejdonovim zapovijedima. Te zapovijedi on im dade kao zakon i
natpis, koje su prvi vladari urezali u stelu od orihalka, smještenu u središ
njem dijelu otoka, ondje u Posejdonovu svetištu. Tu su se kraljevi okuplja
li svake pete, drugi put svake šeste godine, jer su istu važnost pridavali
parnom i neparnom broju.
Kad svatko od njih položi zakletvu u svoje ime i u ime svoga potomstva,
ispije i prinese fijalu kao dar u božji hram, a zatim večera i pobrine se za
njegu tijela. Čim bi se spustila noć i utihnula žrtvena vatra, svi oni, obuče
ni u veoma lijepu tamnoplavu odjeću, posjedaju na zemlju pokraj užare
nog praha zakletne žrtve. Noću, nakon što pogase svu vatru oko hrama,
branili su se i sudili, ako bi netko od njih optužio koga za neki prekršaj.
Nakon završetka suđenja, čim bi se razdanilo, presudu su zapisivali na zlat
noj zavjetnoj ploči, i kao spomen su je prinosili na dar zajedno sa svojom
odjećom.
KRAJ