Alan Turaine - Programirano društvo i njegova sociologija

Pred našim očima nastaju društva novog tipa. Ta društva nazivamo

postindustrijskirn, kad ih želimo razlikovati od industrijskih društava koja su im
prethodila i s kojima se još i danas brkaju, bilo da imaju kapitalistički ili socijalistički
oblik. Nazivamo ih i tehnokratskim društvima, kad im želimo dati ime moći koja njima
vlada. I najzad, programiranim društvima, kad ih pokušamo definirati prema prirodi
načina proizvodnje i privrednog uređenja. Posljednji izraz čini mi se najupotrebljivijim,
jer najdirektnije pokazuje prirodu rada i privredne djelatnosti.
Svima tim terminima zajedničko je da društvo definiraju prema njegovoj historijskoj
stvarnosti, ili, bolje rečeno, njegovoj histoiičnosti, odnosno, prema načinu na koji
društvo utječe na samo sebe, jednom riječju, praksom.
Koristimo se tim terminima na osnovi svoga izbora; također, govoreći o masovriim
društvima, ili o društvima koja se brzo mijenjaju ili o onima u kojima stečeno iskustvo
prevladava nad prenesenim, mi također pravimo izbor, jasan i drukčiji od uobičajenog.
Nije riječ o tome da se ta dva izbora suprotstave jedan drugom kao ideološke
pretpostavke, nego, bolje rečeno, o tome da se spozna kako oni ukazuju na različite
društvene činjenice i probleme. Definirati neko društvo oblicima društvene organizacije
znači postaviti društvene subjekte u određenu situaciju i promatrati njihove reakcije na
tu situaciju. Oni će nam se činiti prilagođenim ili neprilagođenim, središnjim ili
marginalnim, integriranim ili anomičnim. Njihova ponašanja definirat ćemo kao zapreke i
otpore prema promjeni stanja, ili, naprotiv, kao elemente inovacije, odnosno strateškog
proračuna. Analiza se tada prvenstveno odnosi na namjere i predodžbe sudionika, na
interakcije, izmjene, utjecaje i pregovore, ukratko na društvenu igru.

Ja sam izabrao drukčiji postupak: takav koji neposredno obuhvaća društvene i

kulturne tendencije nekog društva, prirodu društvenih sukoba i moći kojima se te
tendencije oblikuju, kao i ono Što vladajuće snage suzbijaju i što, zbog toga, uzrokuje
društvene pokrete.
Predmet mojih analiza nije funkcioniranje društvenog sistema, nego oblikovanje
povijesne akcije, način na koji ljudi prave svoju povijest. Uputno je, dakle, prikazati u
uvodu najopćenitije tendencije programiranog društva, a zatim definirati vrstu socio-
loške analize za koju se čini da odgovara istraživanju društvenih odnosa i kolektivnih
intervencija što ih ovdje promatramo.

Društvo o kojem je riječ

Možda čudno zvuči da je najopćenitije obilježje programiranog društva to što

ekonomske odluke i ekonomske borbe u njemu više nemaju autonomiju i središnje
mjesto, kakvo su imale u prijašnjem tipu društva, tipu koji se definirao naporima za
akumulaciju i stjecanje profita iz neposredno proizvodnog rada. Nije li paradoksalno
tvrditi tako nešto u trenutku kad je cjelokupnost društva, više nego ikada, obilježena
sredstvima i rezultatima ekonomskog rasta i kad se čini da je sposobnost razvoja i
bogaćenja mjerilo koje prihvaćaju svi društveni i politički režimi?

5
 Uistinu, ne želi se reći da je postindustrijsko društvo ono koje, dosegnuvši određeni
nivo produktivnosti i bogatstva, ne treba da se brine o proizvodnji i može postati društvo
potrošnje i dokolice.
Slična tvrdnja opovrgnuta je manje spornim činjenicama. Naš tip društva pokreće
ekonomski rast više nego bilo koje drugo društvo. Partikularizmi privatnog života,
lokalne zajednice, životne navike, sve je to razbijeno i uništeno sve većom geografskom
i socijalnom pokretljivošću, širenjem reklame i propagande, kao i sudjelovanjem u
politici širim nego ikada prije.
No, to su upravo one činjenice koje nas navode da više ne stavljamo ekonomske
mehanizme u središte društvenog organiziranja i akcije. Rast je vise rezultat zbroja
društvenih faktora nego same akumulacije kapitala. Najnovije činjenice pokazuju da
rast, više nego dosad, izravno ovisi o spoznaji, dakle o sposobnosti društva da stvara
novo. Bilo da je riječ o ulozi naučnog i tehničkog istraživanja, o stručnom obrazovanju, o
sposobnosti programiranja promjena i kontroliranja odnosa među elementima, bilo o
upravljanju organizacijama, to jest sistemima društvenih odnosa, ili o širenju povoljnih
uvjeta za razvoj i kontinuiranu transformaciju svih faktora proizvodnje — sva područja
društvenog života, obrazovanje, potrošnja i informiranje, sve više pripadaju onome što
se nekada moglo nazvati proizvodnim snagama.
Razumljivo je da nasuprot takvoj situaciji nastaju obrambene reakcije; one nisu
potpuno drukčije od onih koje je poznavalo naše devetnaesto stoljeće, iako je
industrijalizacija uzdrmala tradicije i nasljeđa.
Lokalna društva, obrazovne sredine i oblici kulturnog izraza mogu se boriti protiv
toga velikog preokreta i zahtijevati očuvanje vlastite autonomije. Ponekad optužuju za
»tehnokratizam« one koji, kao što ja to sada radim, uporno ukazuju na utjecaj što ga
privredni rast i društvene promjene imaju na sve aspekte društvenog i kulturnog života.
Ali neka se ne zaboravi primjer kapitalističke industrijalizacije. Nisu li se protiv
kapitalizma korisnije borili oni koji su organizirali otpor pretkapitalističkih sektora, nego
oni koji su, posto su se odredili u odnosu na kapitalizam, organizirali radnički pokret i
lansirali socijalističku ideju? Naš je zadatak da upoznamo prirodu proizvodnje, vlasti i
novih društvenih sukoba više nego da ustrajemo u otporu starim oblicima društvene
organizacije i kulturne djelatnosti.
Ekonomski rast određen je više političkim procesima nego privrednim mehanizmima
koji se razvijaju gotovo potpuno izvan društvene kontrole. Bilo da se govori o planiranju,
ili da se promatra poduzeće kao sistem odlučivanja, pribjegavanje direktno sociološkoj
analizi pokazuje sve općenitiju podudarnost uvjeta rasta i cjelokupnosti društvenog
uređenja.
Autonomija države u odnosu na centre ekonomskog odlučivanja svuda slabi, a često i
nestaje. Najveće investicije izmiču mjerilima ekonomske rentabilnosti i više se određuju
prema različitim zahtjevima rasta i moći nego prema samom profitu. Oblici društvene
dominacije time su duboko promijenjeni. Može se i dalje govoriti o ekonomskoj
eksploataciji, ali je ta činjenica sve manje izdvojiva i gubi svoje objektivno značenje u
definiranju svijesti o društvenim suprotnostima, koju mnogo bolje označuje pojam
otuđenja, često kritiziran, ali danas korisniji nego ikada.
Društvena dominacija, mnogo više nego prije, poprima tri značajna oblika:
Prvi je društvena integracija, jer proizvodni aparat zahtijeva ponašanje u skladu s
njegovim ciljevima, dakle, s njegovim sistemom moči. Društveni akteri prisiljeni su da

5
 sudjeluju ne samo u radu kao takvom, već i u potrošnji, a također i u izgrađivanju
sistema organizacije i utjecaja, koji ih pokreću.
Linije obrane, što ih podržavaju pojedina zanimanja ili veliki principi, profesionalna
autonomija, ovakvo ili onakvo shvaćanje »ljudske prirode« ili kulturnih tradicija,
umnožile su se sistemom proizvodnje u kojemu svatko zauzima jedno mjesto i
preuzima mnoštvo uloga u cjelokupnosti mjerarhizirane i kontrolirane komunikacije što
se brine za svoju unutarnju integraciju kao bitan uvjet djelotvornosti toga sistema.
Drugi je oblik kulturna manipulacija, jer uvjeti rasta, kako je rečeno, ne nalaze se
samo u području proizvodnje. Treba se jednako zauzimati za potrebe i gledišta, kao i za
rad. Odgoj izmiče obitelji, čak i školi, koju smatramo zasebnom sredinom. On sve više
prelazi na ono što je G. Friedmann nazvao paralelnom školom, gdje je djelovanje
centralnih odašiljača mnogo direktnije.
Napokon, ovo društvo strojeva kojim dominiraju velike ekonomske i u isto vrijeme
političke organizacije, više je nego ikada okrenuto prema moći, prema čisto političkoj
Jsontroli, prema svojoj okolini i unutarnjem funkcioniranju. Zato je tako živa svijest o
imperijalizmu tih strojeva.
Nije korisno ove očito različite forme društvene dominacije svesti na novu etapu
kapitalističke moći. To najprije zbog toga što se pojavljuju u posebnim, vrlo uvjerljivim
oblicima u socijalističkim društvima. Male, ali napredne intelektualne grupe, kao što je
»Socijalizam ili barbarizam«, dugo su odbacivale odviše ritualno i apsolutno razdvajanje
kapitalističkog i socijalističkog društva, što su mnogi vrlo olako činili.
Nipošto se ne tvrdi da ne postoji razlika između kapitalističkih i socijalističkih društava,
nego je riječ o tome da iza dubokih razlika treba otkriti zajedničke probleme, koji nalažu
da se sadašnje razlike među industrijaliziranim društvima definiraju novim terminima.
Danas je svrsishodnije govoriti o otuđenju nego o eksploataciji, jer prvi pojam
određuje društveni, a drugi ekonomski odnos. Otuđeni čovjek nije onaj čije su
»prirodne« potrebe potisnute »dehumaniziranim« društvom, radom na tekućoj vrpci,
životom u velikim gradovima ili masovnim medijima. Takvi izrazi pretpostavljaju moralno
neodređenu filozofiju što iritira filozofe koji su, upotrebljavajući taj pojam, zahtijevali
mnogo više nego Hegel. Otuđenje treba definirati riječima iz domene društvenih
odnosa.
Otuđeni je čovjek onaj koji prema kulturnim i društvenim orijentacijama svoga
društva nema drugog odnosa do onoga što mu ga određuje vladajuća klasa koja čuva
svoju prevlast. Otuđenje je dakle ograničavanje društvenog sukoba pomoću ovisne
participacije. Pothvati otuđenog čovjeka imaju samo onda smisla kad ih promatramo
kao suprotnost interesima onih koji ga otuđuju. Ponuditi radnicima sudjelovanje u
organizaciji nekog poduzeća, a da donošenje ekonomskih odluka nije u njihovim
rukama, dovodi do njihova otuđenja, ukoliko to sudjelovanje ne smatraju strateškom
mjerom u sukobu s rukovodiocima poduzeća.
Naše je društvo društvo otuđenja, ne zbog toga što ljude gura u bijedu, ili što
postavlja policijske zabrane, već zbog toga što dovodi u zabludu, manipulira i uključuje
u cjelinu.
Društveni sukobi koji nastaju u ovom društvu nisu iste prirode kao oni u prethodnom
društvu. Oni manje suprotstavljaju kapital radu nego aparat ekonomskog i političkog
odlučivanja onima koji su se podredili ovisnoj participaciji.

5
Ovdje bi se gotovo mogle upotrijebiti riječi sasvim drukčijeg nadahnuća i nasuprot
bitnim postaviti periferni ili marginalni elementi. Često se događa da se ovim izrazima
suprotstavljaju industrijalizirane nacije trećine čovječanstva. Prednost je tog vokabulara
što podsjeća kako imperijalistička dominacija ne uzima nužno oblik ekonomske
eksploatacije. Još je točnije ovdje govoriti o ovisnoj participaciji. Privreda nerazvijenih
zemalja podliježe dugovima i prima pomoć koju su odredile vladajuće ekonomije. Takvo
stanje može dovesti do vojne intervencije da bi se zadržala ovisnost, čak i kad se ne
zasniva na obrani neposredno ekonomskih interesa.
Sukob nastaje kada se to otuđenje svlada i kad se marginalni elementi prestanu
smatrati takvima, kad postanu svjesni svoje ovisnosti i poduzmu akciju usmjerenu na
sebe same, na vlastito samoodređenje, akciju koja može otići tako daleko da snizi nivo
participacije u materijalnim dobrima, da bi se ukinula ovisnost. Sukob je u punoj snazi
samo onda kada se volji za raskidom pridruži napor za neovisnim razvojem, čime se
apelira na razvoj s kojim se ti elementi identificiraju, a protiv vladajućih snaga.
Razotuđenje može biti samo spoznaja društvenog sukoba koji se "uspostavlja između
sudionika i kulturnih vrijednosti.
To je ono što mladeži daje važnost. Ona nikako nije dobna klasa nepodobnija nego
druge; ona je to manje, budući da u periodu brzih promjena zadaje najslabiji udarac, jer
se ne koristi svojim kapacitetima. To je tako zato što je na području proizvodnje, kao i
potrošnje, mladež privilegirana, što je najpodređenija u ograničenoj participaciji i što je
najsposobnija suprotstaviti se onima koji identificiraju svoje klasne interese s interesima
razvoja.
U nekom društvu koje se zasniva na neposredno proizvodnom radu kvalificirani
radnik, relativno privilegiran (razlika u nadnici profesionalaca i nadničara bila je prije
mnogo veća nego danas), upravo je onaj koji se najdirektnije suprotstavlja kapitalistu.
Društvo koje se mijenja kategorija je najotvorenija i najsklonija promjenama što
nastaju kao neposredan otpor tehnokraciji. Taj je otpor više društvena i kulturna nego
ekonomska pobuna, jer danas, kao i jučer, društvene borbe mobiliziraju dvije vrste
komplementarnog reagiranja masa.
S jedne strane, to je poziv istornišljenicima na suprotstavljanje tome da ih vladajuća
klasa prisvaja; s druge, otpor osobnog i kolektivnog iskustva bilo kakvim promjenama
koje ne kontrolira društvo.
Omladina ili druge društvene kategorije ulaze u borbu ujedno i zato što su
usmjerene promjeni i zato što njihov »privatni život« stoji nasuprot bezličnoj
pseudoracionalnosti, iza koje se zaklanjaju vladajuće snage.
U kapitalističkom industrijskom društvu taj otpor privatnog života bio je definiran
unutar rada i oslanjao se na poziv i lokalni kolektiv; sada se, međutim, nasuprot moći
integracije, manipulacije i agresije, koja se proteže na sva područja društvenog života,
mobilizira kompletna ličnost.
Otuda poziv imaginaciji protiv pseudoracionalnosti, seksualnosti protiv plačljive i
konformističke umjetnosti, invenciji protiv nasljeđivanja zakona i tradicija.
Društvo, dugo uljuljkivano materijalnim uspjehom, ne odbacuje tehnički progres i
ekonomski rast, ali iz njegove potčinjenosti vlasti koja sebe proglašava impersonalnom
i racionalnom širi se ideja koja sama nije drugo do skup zahtjeva za promjenom i
proizvodnjom.

5
 Nasuprot društvenoj nadmoći koja se identificira s rastom prihoda i uvažava
društveno upravljanje samo kao sredstvo za prilagodbu potrebama toga rasta,
shvaćenog kao prirodan a ne društveni proces, nastaje divlji revolt, koji uvijek prati
borba za kreativnost, a protiv vlasti i prisile strojeva. Ovisnost postaje konflikt, a
participacija osporavanje.
Htio bih ovdje istaknuti jedan oblik tog revolta i navesti jednu misao o sveučilištu,
koju je G. Aron već nazvao »nezgrapnom«. Zbog toga što nosioci društvenih sukoba
nikada nisu bili samo neprivilegirani elementi, nego i oni koji su istodobno najpovezaniji
s novim ciljevima društva i najpodređeniji u ovisnoj participaciji, sveučilište postaje
danas povlašteno mjesto otpora tehnokraciji i vladajućim snagama koje su joj se
priključile. Dokle god naučna spoznaja nije igrala bitnu ulogu u privrednom razvoju i nije
bila značajna proizvodna snaga, sveučilište je bilo u prvom redu mjesto prenošenja
znanja i zaštite društvenog reda, kao i kulturnog nasljeđa. Veliki porast broja sveučilišta
ne možemo odvojiti od napretka naučne i tehničke spoznaje. Obrazovanje postaje sve
značajniji kriterij u društvenoj hijerarhiji. Znanje se može sve manje uzimati kao
nezainteresirano, čak i kad je velikim dijelom formalizirano.
Stoga je znanost proizvodna snaga koju je politika uvela na sveučilište. Ali treba ići
dalje. Sveučilište, gdje su se udružili istraživački pokret i revolt mladosti, jedina je
velika organizacija koja, kao takva, može biti snaga što će osporiti političke i pri vredne
aparate. Ako to nije, ono postaje, ma kakve bile namjere nastavnika, instrument
ovisnog participiranja i otuđenja. Oni koji žele da sveučilište daje, prije svega, stručno
obrazovanje, s pravom se brinu o zaposlenju studenata nakon studija; ali vrlo često
formiraju kadrove i specijaliste koji se aktiviraju, a da se ne osjećaju pozvanima da
kritički analiziraju društvo koje ih zapošljava. Kritika, koja može imati jednostavne
oblike, pitajući se o društvenoj primjeni tehnike i znanosti, mora se pitati o dru štvenim
determinantama same znanosti, jer bi bilo naivno smatrati da se može izvan svakog
društvenog okvira razviti čista nauka, vodeći računa samo o tome da bude iskorištena
za potrebe života, a ne smrti.
Sveučilišta su ušla u novu fazu postojanja. Njihova se društvena uloga potpuno
izmijenila. Liberalno sveučilište pripada prošlosti: neizbježno se postavlja pitanje
postaje li sveučilište mjesto integracije ili osporavanja.
Svakako je izvjesno da prijeti velika opasnost otkrivanju novih spoznaja, u čemu se
međutim i sastoji njihova specifična funkcija. Studentski revolt može izazvati
dogmatizam koji je isto toliko opasan koliko i jedna konformistička integracija.
Ništa ne bi bilo apsurdnije nego svesti izbor na raj ili pakao. Teškoće i složenost
problema koji se postavljaju ne treba nikada prikriti neminovnošću nekog bitnog izbora.
Ne bi trebalo iz ovih uvodnih razmišljanja izvući zaključak da se društvene borbe
neće više voditi u poduzećima, nego da se prenose na sveučilišta. Kasnije će se
pokazati zašto je na čisto povijesnom planu ta mogućnost isključena. Ali, ona to mora
biti prije svega zbog zaključivanja koje smo dosad slijedili.
Zato što sveučilište više nije institucija koja stoji izvan problema razvoja, na njemu
se javljaju društveni konflikti općeg značenja. Kad bi ti sukobi postojali kao interni
problemi sveučilišta, izgubili bi svoje bitno značenje. Sveučilište je povlašteno mjesto
nastajanja novih društvenih borbi, jer su tu društvene stege manje snažne nego
drugdje, jer organiziranju. političkih borbi prethodi pokret ideja, i jer je društvena uloga
nauke opći problem.

5
Ali programirano društvo proživljavat će značajna razračunavanja samo onoliko koliko
će se borba protiv ograničene participacije organizirati na svim područjima društvenog
života. Proces generalizacije bit će vjerojatno spor, težak i u različitim zemljama imat će
različite oblike. Nije sigurno da će Francuska, usprkos izvanrednoj važnosti Majskog
pokreta, biti jedna od zemalja koje će se u tom smislu angažirati najbrže. Sukobi i borba
protiv ograničene participacije razvit će se u isto vrijeme i u velikim organizacijama, i u
urbanom životu, i na području potrošnje.

Od jednoga k drugom društvu

Kad se pojave novi problemi i novi društveni sukobi, uobičajeno je da se pokreti koji
su još preslabo organizirani spontano oslanjaju na naslijeđene analize prethodne
situacije i inzistiraju na kontinuitetu između velikih borbi prošlosti i onih u kojima sami
sudjeluju.
I nije li stoga teže nastojati raskinuti s prošlošću nego opirati se novonastalim
okolnostima. To je utoliko teže što stanoviti kontinuitet praktično može postojati. Kao što
se nova vladajuća klasajie formira nužno raskidom s onom koja joj je prethodila, nego
se često s njom povezuje, tako se isto događa da unutar jedne »elite«, brinući se o
tome da se ne otvore rupe kroz koje bi mogle ući snage osporavanja, pobornici jednog
društvenog pokreta utječu na nasljednike, daju im svoju volju za borbu i svoje ideološko
obrazovanje.
Taj kontinuitet naročito je snažan u Francuskoj. On se oslanja djelomice na slabu
institucionalnost radnih sporova, na često čuvanje poslodavačkog autoritarizma, a prije
svega na ulogu države u zemlji u kojoj su velika kapitalistička poduzeća relativno slaba.
Moć golističke države, njezina dvostruka uloga kao katalizatora u stapanju starih i
novih vladajućih klasa, čuvanje centraliziranog, hijerarhijskog, birokratskog i po mnogo
čemu predindustrijskog tipa društva, učinili su da se različiti društveni sukobi lako
povezuju u zajiedničkom napadu protiv političkog režima. Glavna parola općeg štrajka
od 13. svibnja 1968. rječita je: »Deset godina, to je dovoljno.« Prijelaz od studenskog
revolta k radničkom pokretu, potaknut otporom protiv pritiska policije, učvrstila je borba
protiv golizma. Upravo taj spoj dao je svibanjskim nemirima onaj značaj koji drugdje
studenske pobune nisu imale.
Ne bi trebalo iz ove povijesne činjenice izvoditi zaključak da su novi društveni
pokreti, koji izbijaju, produžetak ili pomlađivanje radničkog pokreta, koji je promišljen u
vlastitim orijentacijama, ali ne u odgovoru političkoj vlasti. Ja sam u poglavlju
posvećenom poduzeću pokušao analizirati stanje sindikalizma. Recimo odmah da nije
riječ o pribjegavanju temama koje su lišene značenja, kao što su kraj radničke klase ili
kraj sindikalizma. Nemojmo se zadovoljiti olakim stavljanjem na stranu ozbiljnih pitanja.
Pretpostavljam da nitko nije ozbiljno obranio ideju kako ulazimo u društvo u kojemu
bi radnici, kratko rečeno, postali zanemarljiva kategorija. Ekonomski rast ovisi o razvoju
industrije. Ideja o društvu čiste potrošnje, u kojem bi proizvodni sektor zauzimao
najmanje mjesto, u kojemu problemi rada ne bi više nikoga interesirali i čiji bi
namještenici najveći dio svoga vremena posvećivali dokolici — pripada sociološkoj
fikciji. Pažljivi promatrači inzistirali su na činjenici da proširena i individualiziranija
potrošnja čine okove rada još težim. Sindikalizam je mjestimično uzmaknuo, ali se može

5
računati da će prodrijeti posvuda, kao što se to već dogodilo u Francuskoj, u tercijarnim
djelatnostima.
Šefovi poduzeća ne bi bili tako zaokupljeni problemima kadrova da nisu uznemireni
videći kako revindikativno djelovanje i društveno-politička kontestacija prodiru u sredinu
koja se dosad smatrala konzervativnom.
Nema razloga govoriti o nestajanju sindikalizma ili radničke klase. Svakako mislim
da postoji suglasnost među svim sociolozima o nekim jednostavnim pitanjima. Onima
koji u to sumnjaju više je do polemike nego do analize tekstova. Svaka zabluda,
jedanput odbačena, trebalo bi da nas vrati istinskom problemu.
Kad se govori o ulozi radničke klase, ne misli se na važnost jedne
socioprofesionalne kategorije, mnogobrojne i neprivilegirane u društvenom životu.
Radnički pokret nije udruženje najamnika ili skupina za profesionalnu zaštitu. Interes,
koji se odnosi na probleme radničke klase i radničkog pokreta, smatra očevidnom
činjenicu da u društvu, čija je osnovna ćelija kapitalističko poduzeće, radnički pokret,
mobilizator borbe klasa i revindikacije, određuje glavni aspekt društvenih nesuglasica.
Radnički pokret ustaje protiv moći poslodavaca; radnička klasa nije profesionalna
kategorija, nego snaga društvene borbe.
Ne postavlja se pitanje iščezavaju li radnici i sindikalizam, nego je li pokret
radničke klase, danas kao i jučer, u središtu aktivnosti, to jest u središtu društvenih
bitaka. Ovako jasno pitanje zaslužuje jednostavan odgovor, uz neke nijanse i
dodatke: u programiranom društvu radnička klasa nije više povijesni protagonist
kojemu se daje prednost.
Ne zbog toga što je radnički pokret oslabio ili što se podredio računici ove ili one
političke partije; još manje zbog toga što ima loše pastire, već jednostavno zbog toga
što djelovanje kapitalističke moći unutar poduzeća nije više glavni pokretač
ekonomskog, sistema, dakle, društvenih konflikata.
Sigurno je da u zemlji kao što je Francuska, u kojoj se tehnokratsko društvo
organizira, počevši od veoma živog kapitalističkog režima, borba protiv vlasti
poslodavaca ostaje bitan činilac društvene krize.
Ono što je u početku rečeno o determinantama rasta i o prirodi vlasti u
programiranom društvu pokazuje da ni poduzeće ni sindikat nisu centralne figure borbe
za društvenu prevlast. Njihova je uloga uvijek značajna, ali se odigrava, to ćemo vidjeti
malo kasnije, na pola puta rješavanja problema vlasti i problema organizacije
proizvodnje, na prijelaznom nivou koji ćemo nazvati institucionalnim. Debata i borba
donose svoja rješenja za nekoliko autoriteta. Institucionaliziranje sukoba može biti
ostvareno manje ili više sporo i nekompletno. No odsad se ustanovljuje kao
ireverzibilna činjenica. To nikako ne znači da naše društvo ide prema industrijskom
miru; naprotiv. Ali riječ je o sukobima koji društvenu moć ne dovode neposredno u
pitanje. Ni u Sjedmjemrn Državama, ni u zemljama zapadne socijaldemokracije, pa ni u
zemljama sovjetskog tipa, snaga radničke borbe ne dovodi se u pitanje. Samo u
zemljama kao što su Italija i Francuska, u kojima društvo karakteriziraju
neravnomjernost proizvodnje i otpor zastarjelih društvenih i kulturnih snaga, samo u tim
zemljama radnički pokret čuva, u industrijskom svijetu, stanovitu revolucionarnu
orijentaciju. Pažljivije ispitivanje činjenica pokazalo bi da je i tu sindikalizam vrlo daleko
od toga da bude revolucionarna snaga ili čak društveni pokret koji bi se aktivno
angažirao u izravnoj borbi protiv vlasti.

5
 Snaga prosvjeda, nepodnosive društvene razlike, učestalo odbijanje države i
poslodavaca da istinski pregovaraju, svjedoče o značenju i jačini radničkog djelovanja.
Međutim, to nisu dovoljni razlozi da bi se u radničkoj klasi vidjela uloga glavnog
sudionika u novim društvenim pokretima.
Jedan od aspekata svibanjskog pokreta, koji su najvažniji za budućnost, jest taj da
je on pokazao kako senzibilitet prema novim temama osporavanj a nije bio najveći u
velikim, najorganiziranijim dijelovima radničke klase. Nisu željezničari, lučki radnici i
rudari najviše opterećeni čisto revindi-kativnim ciljevima. Najradikalniji pokreti i pokreti
koji su unijeli najviše novoga pojavili su se upravo u slojevima koji su u ekonomskom
pogledu najnapredniji — u znanstvenim uredima, ili među kadrovima koji su obavljali
stručne, ali ne autoritativne poslove, i, naravno, na sveučilištu.
Gotovo je očito da se nijedan važniji društveni d politički pokret neće moći razviti,
ako u većem razmjeru ne prodre u radničku klasu koja čini najveći dio ovisnih radnika.
No ta je tvrdnja odviše banalna da bi bila značajna. Ona potpuno zanemaruje ideju koja
nsmjeruje naša razmišljanja: upravo je u toku promjena pokretača problema, sukoba,
pa stoga i sudionika koji posreduju u historijskom razvoju. Sutrašnje borbe neće biti
ponavljanje ili modernizacija jučerašnjih.

Prethistorija jednog novog društva

Kad bi se ta misao i neka prethodna zapažanja pratili do kraja, možda bismo došli u
iskušenje da kažemo kako su borbe, koje su u pravom smislu riječi društvene, na putu
da budu zamijenjene kulturnim pobunama, i da se stoga danas društveni problemi i
sukobi više situiraju na područje potrošnje nego na polje proizvodnje. Zar nije rečeno da
je u svibnju osvojena riječ, kao što je prije dva stoljeća osvojena Bastillea ili Versailles
simboli monarhističkog režima, i kao što se nekad željelo da se zauzmu poduzeća?
Takvi mi se zaključci ipak ne čine u skladu s kretanjem koje je dosad pratila naša
analiza.
Novi društveni sukobi nisu izvan proizvodnog sistema nego u njegovom središtu.
Oni se proširuju na nova područja društvenog života, ali samo zato što su informacije,
obrazovanje ili potrošnja povezani uže nego prije u području proizvodnje. Ne treba,
dakle, ni po koju cijenu odvajati društvene borbe od ekonomske i političke moći. Ako
aktualni društveni pokreti najčešće napadaju kulturu, razlog tome nije što se žele udaljiti
od privrednih problema, već u tome što se u svojim počecima radije globalno
suprotstavljaju jednoj društvenoj i kulturnoj cjelini, nego što se mogu direktno angažirati
u otporu novim vladajućim snagama. To je tako prije svega zato što se u sadašnjoj fazi
oblikovanja programiranog društva, naročito u zemljama u kojima se nova vladajuća
klasa još nije oslobodila utjecaja kapitalističke buržoazije, društveni pokret sudara s
klasom koja se identificira sa svojim rastom i bogaćenjem.
Neizbježno je da nasuprot utopiji vladajuće klase, koja se identificira s progresom,
stoji kontrautopija koja potpuno odbacuje potrošačko društvo ili organizacione stege
proizvodnje, odbacujući istodobno vlast starih i novih snaga, i ekonomskih i političkih.
Debate u kulturi prethodnice su društvenih sukoba. One su to žešće što pokret koji
ih vodi ima manju čisto političku snagu, to jest manju sposobnost kontrole političkog
razvoja. Distanca između »izvanparlamentarne« opozicije i snaga koje su se smjestile

5
unutar institucionalnog sistema sve do danas je prilično velika. Možda je ta distanca
manja u Italiji nego drugdje, ali se ne čiru manjom u Francuskoj nego u Njemačkoj,
Poljskoj, Čehoslovačkoj ili Japanu.
Napor da se organizira politički protest još nigdje nije donio značajnijeg uspjeha.
Prema manifestacijama novih društvenih pokreta treba imati stanovitu distancu, čak i
onda kada su važni kao svibanjski pokret u Francuskoj.
Moj cilj u ovoj knjizi nije da ga analiziram, još manje da predskazujem kako će se
progresivno razviti u snažan politički pokret. Naprotiv, u iskušenju sam da mislim kako u
povijesti društvenih pokreta vlada diskontinuitet akcije i organizacije. U početku
radničkog pokreta miješale su se akcije narodnih buna, socijalističkih utopija i sindikata,
tako da ne možemo ponovo uspostaviti generalnu liniju razvoja, koja bi vodila do
revolucionarne eksplozije ili do institucionaliziranja otpora.
Politički se život ne može reducirati — utoliko bolje! — na sukob ljevičara s
društvenim sistemom. Dakle, nema razloga misliti da će nam najranije pobune prvim
udarcem dati preoblikovanu sliku jednog društvenog pokreta koji bi imao samo trajati u
svom biću. Povijesnu analizu treba neprestano štititi od iskušenja koje tjera sociologa
da događaj reducira na sistem.
Zato je uputno proučavati opće karakteristike novih društvenih prilika, izvan
događaja, ali u njegovu svjetlu, jer na njih utječe, ali njegovo očitovanje ne možemo
svesti na slijed revolucionarnih dana.

Sociologija o kojoj je riječ

Analiza novog društva pretpostavlja obnavljanje same analize. U ovom slučaju

obnavljanje bi trebalo da bude dvostruko:
a) Analiza društvenog razvoja i društvenih pokreta može i treba da bude direktno
sociološka. U času kapitalističke industrijalizacije, to jest procesa nevjerojatne
ekonomske preobrazbe lišene društvene kontrole, u kojem djeluju kapitalisti, doduše ne
u politički praznom prostoru, ali bez političke kontrole, analiza se neizostavno račva u
dva pravca. Jedan inzistira na poznavanju ekonomskih mehanizama kapitalizma, a
drugi na spoznavanju »smisla povijesti«.
Zato što društvom dominira privreda, umjesto da ono njome vlada, nema moguće
sociološke analize; nju zamjenjuje praznina koja dijeli ekonomsku znanost predočaba i
konstrukcija društvene misli Što osvješćuje potrebu da se s one strane razdora,
akumulacije i proletarizacije ponovo nađe jedinstvo društva, koje je u isti mah
racionalno i komunitarno.
Sociologija nijie nastala neposredno iz onoga što se, s pravom ili ne, naziva
industrijskom revolucijom; ona je suvremenik oživljavanja stanovite socijalne i političke
kontrole društvenih prilika i posljedica kapitalističkog razvoja s kraja 19. stoljeća.
Durkheim je najbolji primjer za to, kad nastoji definirati forme nove društvene
solidarnosti izvan kapitalističkog booma.
No, takva je sociološka analiza ograničena, jer definira društvo izrazima koji još
ostaju nepoznati u djelovanju ekonomske preobrazbe. Sto ekonomska djelatnost
postaje više plod raznih politika nego ekonomskih mehanizama, konstituira se predmet

5
sociologije i gubi se suprotnost između istraživanja ekonomskog razvoja i proučavanja
društvenog poretka.
Ne bez teškoća i ne bez antagonizama škola, koji nisu uvijek beskorisni.
Iako danas tehnike ekonomske analize formaliziraju istraživanje rješenja i strategija,
sve se manje može povezanost elemenata privrednog razvoja, kao i makroekonomsko
istraživanje odvojiti od sociološke analize koja se, opet, ne može više zatvoriti u svijet
lažno integriran institucijama i socijalizacijom nosilaca društvenog poretka.
Rez između privrednih struktura i društvenih usmjerenja nadoknađen je
proučavanjem povijesne akcije i mjera koje je društvo poduzimalo za vlastitu
budućnost, putem kulturnih modela, klasnih nereda, sporova i traženja kompromisa s
vlašću, te oblika uređenja i snaga koje teže promjeni.
b) Ta transformacija predmeta i smisla svog postojanja nalaže sociologiji da napusti
zastarjelu sliku društva. Sociologija još vrlo često promatra društvo kao ličnost koja
nadomješta ljudski subjekt u filozofskoj tradiciji. Temeljne potrebe društva samo su
nova inkarnacija ljudske prirode i duha. Ponavlja se da su društveni tokovi interakcije
što se reguliraju normama koje opet putem institucija propisuju društvene vrijednosti.
Društvo je, dakle, utemeljeno u svome duhu; ono je svijest koja upravlja svojim
postupcima, vlada odnosima s okolinom i osigurava sebi unutarnji red i ravnotežu.
Društveni tokovi istodobno izražavaju vlastite težnje drukčijem hijerarhijskom uređenju,
kao i spajanju vrijednosti i normi. Svaki element društvenog života možemo ocjenjivati
po njegovoj djelotvornosti, to jest po sudjelovanju u integraciji i nadilaženju cjeline.
Ta klasična sociologija danas je pobijena. Uvijek je imala protivnike, ali su često
zapadali u ideologiju progresa, pokreta i konflikta, a da nisu imali pozitivnog udjela u
sociološkoj analizi.
Kao što je već uobičajeno, najodlučnije kritike dolaze sa suprotne točke gledišta.
Upravo pažljivo proučavanje uređenja i političkih sistema učinilo je da se razvije
sociologija društvenog reda. Vraćajući klasičnu perspektivu, pokazala je da su pravila i
norme često samo nestabilni i ograničeni ugovori koji rezultiraju formalnim ili
neformahiirn pregovorima između različitih društvenih interesa, uvažavajući istodobno
slične i suprotne strategije.
Nitko tko i najmanje poznaje zadatke sociologije ne može posumnjati u značenje i
efikasnost takvog postupka koji je sociologiju principa zamijenio političkom sociologijom
i sociologijom odlučivanja.
Danas se treba definirati u odnosu na ovu novu sociologiju, a ne prema starom
funkcionalizmu. Možemo je nazvati neoliberalnom sociologijom, jer analizira tokove kao
racionalne težnje prema uspjehu, koje se slažu s procesima utjecaja i dogovaranja, a
nisu usmjerene na vrijednosti, nego na ciljeve kojima ih tjera preobražaj okoline i
konkurencija.
Ta sociologija igra u novom društvu jednako važnu ulogu kao i klasična ekonomija u
času kapitalističke industrijalizacije. I odgovara praksi i ideologiji novih vladajućih klasa.
Doista, ta sociologija logično potvrđuje da je sračunato adaptiranje na promjenu kao
sposobnost preuzimanja strateških inicijativa utoliko razvijenije ukoliko se više uzdiže
prema sferi vladajućih, Izvršioci su naprotiv osuđeni na veliku krutost, jer oni »sve
stavljaju na jednu kartu«. Napor da se proširi sloboda manevra i razvoja radnih formi i
društvenog uređenja ovdje postoji, ali će ta sloboda uvijek biti ograničena; jer, oni koji

5
su najslobodniji, to jest čija je strategija najraznolikija, najefikasnije vode društvo. U
ovom slučaju to su rukovodioci, tehnokrati, koji traže način da izvuku najbolji dio iz dane
situacije, kojih se ne tiče uspostavljanje moralnog i političkog reda, koji su izvor krutosti,
birokracije i otpora svakoj promjeni, ali zato vrlo efikasni, zastupajući ekonomski
progres, kojega je glavni rezultat decentralizacija odluka i htijenja, temelj postupnog
prilagođavanja.
U takvoj sociološkoj viziji sve se događa kao da problemi moći i društvenih borbi
pripadaju prošlosti. Ne govorimo više o moći, govorimo o utjecaju. Ne govorimo više o
borbi klasa, nego o mnogobrojnim napetostima koje ne treba odstraniti nego u
granicama, u koje se mogu prenositi, treba njima upravljati.
To ne znači vraćati se društvenim prosvjedima i intelektualnim konstrukcijama s
početka 19. stoljeća, nego znači suprotstaviti se takvom racionalističkom pragmatizmu
društvenih nemira i borbi za vlast.
To jednostavno znači podsjetiti se da smjer ekonomskog rasta ne određuju igrači
Šaha, nego izuzetni društveni protagonisti koji učvršćuju interese i moć ne više jedne
obitelji ili jednog privatnog kapitalista već aparata, uspostavljajući, pomoću instru-
menata društvene kontrole kojom raspolažu, ovisnu participaciju članova društva, ne
samo u cilju općeg rasta nego i razvoja kojim upravljaju aparati i zahtjevi njihove snage
i moći.
Tada se razvoj ne pojavljuje kao skup racionalnih odluka i rješenja arbitraže, nego
kao ulog društvenih borbi kojima dominiraju suprotstavljanje tehnokratskom novatorstvu
i revolt utemeljen istodobno na kritici sistema i na obrani osobne i kolektivne
kreativnosti, kreativnosti koja se ne svodi samo na ekonomsku efikasnost.
Glavna je razlika između programiranog i kapitalistički industrijaliziranog društva u
tome da se društveni sukob više ne definira unutar osnovnog privrednog sustava i da
se ukupnost društvenih i kulturnih aktivnosti nalazi, više ili manje, direktno — nikada na
jednostavan način — umiješana u taj konflikt.
U današnjoj sociologiji prevladava intelektualna borba između sociologije
odlučivanja i sociologije kontestacije. Ta dva postupka ne smiju se uzajamno negirati,
jer u tom slučaju oba riskiraju da se zatvore u mirnu savjest i ponovljivost ideologije. Oni
treba da se bore za objašnjenje činjenica. Njihovo glavno bojno polje nužno je politička
sociologija, jer je ta riječ sama po sebi dvosmislena: znači ujedno vlast i odluku,
društvene borbe i uređenje. Budući da se ekonomska analiza prije svega sastoji u
proučavanju ekonomske politike, glavni je predmet sociologije proučavanje politika, to
jest u isto vrijeme proučavanje društvenih kretanja i društvenih dogovora, odakle
proizlazi stanovito institucionaliziranje sukoba.
Za neko vrijeme sociologija je bila u iskušenju da samu sebe svede na promatranje
mišljenja, kao da društvena aktivnost nije drugo do skup izbora čiji su izrazi zasnovani
na unaprijed određen način.
Politička se aktivnost dakle ne razlikuje više od političke konzumacije: koju partiju ili
kojeg političara kupiti? . . . jeste li, manje ili više, zadovoljni radom vlade? Ma koliko bilo
korisno zabilježiti te izbore, nijedan ne priliči. Zadovoljavajući se time, ne zanemarujemo
li pravi predmet sociologije: formiranje kolektivne akcije kojom potrošač postaje
proizvođač, akter svoga društva i svoje kulture? Proučavanje uređenja i sistema odluči-
vanja već je vrlo efikasno preraslo ovo računovodstvo. No samo aktivno upletanje
dmštvenih pokreta kao i ponovno pojavljivanje velikih političkih debata mogu sociologiji

5
nametnuti povratak njezinim glavnim predmetima proučavanja: stvaranju povijesti,
kontradikcijama ograničene participacije i zamišljanju budućnosti.
Eseje koji sačinjavaju ovu knjigu treba čitati kao skup priloga proučavanju uloga,
sukoba i pokreta pomoću kojih se ekonomski rast transformira u jedan tip društvenog
razvoja suočavanjem djelomične participacije i kreativne kontestacije.
Ožujak 1969.