Professional Documents
Culture Documents
BUILDING ACOUSTICS
Miomir Mijić
Elektrotehnički fakultet, Bulevar kralja Aleksandra 73, Beograd, SCG
Rezime: Kvalitet zvučne zaštite je jedna od komponenti ukupnog kvaliteta svakog građevinskog objekta. Ovaj
kvalitet je posledica postojanja zahteva koje nameće čovekovog čula sluha, i čija zaštita zahteva adekvatnu
materijalizaciju zgrada. U ovom članku su prikazani osnovni elementi zvučne zaštite: izolaciona svojstva
građevinskih pregrada, prozora i vrata, ali i akustički relevantni detalji u načinu rešavanja konstrukcije, vođenja
instalacija, itd. Prikazana je složenost puteva prolaska zvuka između prostorija koja čini da se zvučna zaštita u
nekim zgradama ne može svesti na rutinske proračune. Zvučna zaštita ima svoju ulogu u procesu projektovanja,
a obavezna je kontrola pri tehničkom prijemu, koja obuhvata proveru kvaliteta zvučne zaštite merenjem.
Ključne reči: građevinska akustika, zvučna izolacija, strukturna buka, zvučna zaštita
Abstract: Sound insulation is a component of general building quality. This characteristic is based on human
hearing mechanism, and its preservation needs appropriate building materialisation. This paper is concerned with
basic elements of sound insulation in buildings: insulation of partitions, doors and windows, and also details
relevant in noise reduction such as warious instalations. The structure of sound energy paths between rooms
influencing the sound insulation very complicated problem in some buildings. Sound insulation is important in
the designing stage, and its controling by measurements in new buildings is obligatory.
UVOD
Osnovna tema kojom se bavi građevinska akustika je akustički kvalitet građevinskih objekata,
što je jedna od komponenti njihovog ukupnog kvaliteta. Koliki će biti značaj ove komponente
kvaliteta određuju namena zgrade, odnosno njen unutrašnji sadržaj i okruženje u kome se ona
nalazi. U najraširenijem pojavnom obliku zgrada, u stambenim i poslovnim objektima,
akustički kvalitet je regulisan kriterijumima koji su definisani standardima. U složenim
tehnološkim objektima, kao što su to na primer radio i TV centri, razne vrste sala i slično,
akustički kvalitet je jedna od centralnih tema u procesu projektovanja i izvođenja radova. On
se definiše posebnim stručnim preporukama, standardima relevantnih strukovnih organizacija
ili na osnovu posebno definisanih zahteva korisnika.
Generano se može reći da boravak ljudi u objektu, odnosno zahtevani kvalitet
njihovog komfora, određuje značaj akustičke komponente kvaliteta zgrade. Ljudske
aktivnosti, bilo da je to stanovanje, rad ili praćenje nekih događaja, diktiraju uslove koje treba
zadovoljiti da bi se moglo govoriti o akustičkom kvalitetu. U delovima objekata gde nema
dužeg boravka ljudi, ili uopšte nije predviđen pristup ljudima, akustički kvalitet kao tema pri
projektovanju i građenju zgrada se ne razmatra. Zbog toga je u građevinskoj akustici uveden
pojam boravišne prostorije da bi se označili prostori gde je predviđeno duže zadržavanje ljudi.
U stambenim prostorima to su sobe stana, a u poslovnim objektima boravišne prostorije su
kancelarije. Za takve prostorije su utvrđeni akustički kriterijumi koji moraju biti zadovoljeni.
Sve druge prostorije u objektima (razne pomoćne prostorije, sanitarni čvorovi, komunikacije i
slično) nisu obuhvaćene akustičkim kriterijumima.
Specifičnost građevinske akustike je u tome što čovekovo prisustvo u objektu,
odnosno njegovo čulo sluha, u inženjerski rad pri projektovanju i izgradnji građevinskih
objekata uvodi neke netehničke pojmove koji postaju osnovni kriterijum u radu. Tako se pri
definisanju građevinskog objekta kriterijumi zasnivaju na pojavama kao što su: skretanje
pažnje zvukom, potrebna tišina neophodna za san, ometanje zvukovima pri radu koji zahteva
koncentraciju, ometanje govorne komunikacije i degradacija razumljivosti govora ometajućim
zvukovima, i slično.
U tom smislu značajno je napomenuti da je čovek u svim prilikama okružen nekim
zvukovima, samo što u mnogim okolnostima nije svestan toga. Oni su uglavnom relativno
niskog nivoa energije, a postoji i pojava da se na određene vrste zvukova uvo može naviknuti
tako da ih praktično ne registruje. Svi takvi zvukovi koji stalno okružuju čoveka nazivaju se
ambijentalna buka. Međutim, ambijentalna buka je ono što određuje šta će se u datim
okolnostima čuti, a šta ne. Zvuci koji svojom energijom utonu ispod nivoa ambijentalne buke
za čoveka su nečujni. Smanjenjem ambijentalne buke isti zvukovi će postati čujni. U
ekstremno tihim ambijentima ljudski govor se može čuti i na velikim rastojanjuma, preko sto
metara. Sa druge strane, na gradskim ulicama zbog saobraćajne buke razgovor i na malom
rastojanju može biti otežan.
Akustički kvalitet nekog građevinskog objekta podrazumeva zadovoljenost svih
specifičnih zahteva čula sluha ljudi koji borave u njemu. Osnovna tema pri tome je
ambijentalna buka u delovima objekta gde boravi čovek, koja potiče od svih zvučnih izvora u
okruženju. Budući da je akustički kvalitet relativno širok pojam, u oblasti građevinske
akustike uveden je uži pojam koji se naziva akustički komfor. On podrazumeva zadovoljenost
skupa elemenata akustičkog kvaliteta koji neposredno utiču na kvalitet i ugodnost boravka
čoveka u radnim ili stambenim prostorijama.
Akustički kvalitet kao tema građevinske fizike novija je od ostalih, klasičnih tema
građevinarstva. U našoj zemlji je 1967. objavljen dokument pod naslovom ″Pravilnik o
minimalnim tehničkim uslovima za izgradnju stanova″ (Službeni list SFRJ broj 45 iz 1967.
godine), što obeležava početak formalne obaveze projektanata i graditelja. Danas je ta
obaveza ustanovljena serijom standarda JUS pod zajedničkim naslovom ″Akustika u
građevinarstvu″. U novije vreme neki do njih formirani su prevođenjem odgovarajućih ISO
standarda i nose oznaku JUS ISO.
Praksa je pokazala da se u građevinarstvu od svih fizičkih fenomena koji se mogu
prepoznati u okviru jednog građevinskog objekta najmanje znanja ima o zvuku, odnosno
zvučnim pojavama značajnim za akustički kvalitet. Kao rezultat toga, priroda zvuka i principi
zvučne zaštite bremeniti su raznim pogrešnim interpretacijama, predrasudama, zabludama.
Zbog toga se prikaz osnovnih principa građevinske fizike mora zasnivati na objašnjenu
osnovnih pojmova o zvuku i prikazu šireg konteksta u kome se rešavaju problemi zvučne
zaštite.
Definicija zvuka glasi: zvuk je svaka vremenski promenljiva deformacija u elastičnoj sredini.
Ovo je značajno jer implicitno podrazumeva za građevinsku fiziku važnu činjenicu da je zvuk
mehanička talasna pojava. Pojam zvučne energije samo je drugi naziv za mehaničku energiju
oscilovanja čestica materijala koje su nekim spoljašnjim dejstvom izvedene iz svog
ravnotežnog položaja koji zauzimaju u mikrosredini strukture materijala. Sticajem okolnosti
čovek raspolaže čulom koje je osetljivo upravo na takvu fizičku pobudu iz vazduha. Budući
da je pojava zvuka golim okom nevidljiva, njegova mehanička priroda uglavnom nije šire
poznata. Međutim, razumevanje te činjenice veoma je značajno za pravilno sagledavanje
akustičkih pojava, posebno u oblasti zvučne izolacije.
VAZDUŠNI ZVUK
STRUKTURNI ZVUK
Zvučno polje je pojam koji označava prostor u kome postoji zvuk. Struktura zvučnog
polja može biti jednostavna, na primer kada se kroz neki prostor kreće samo jedan talas, ali i
veoma složena, kao na primer u prostorijama ili u zidovima. Stanje zvučnog polja u takvim
složenim okolnostima u bilo kojoj tački prostora rezultanta je mnoštva talasnih komponenti
koje prolaze kroz tačku u kojoj se posmatra polje, nailazeći pri tome iz raznih pravaca.
U vazdušnoj sredini, ali i u ostalim fluidima, osnovna mera stanja u zvučnom polju je
zvučni pritisak. On predstavlja brzo kolebanje vrednosti pritiska oko srednje vrednosti koja je
jednaka stalno prisutnom atmosferskom pritisku. Pritisak se izražava u Paskalima (Pa).
Zvukovi kojima je čovek okružen podrazumevaju relativno mali zvučni pritisak u odnosu na
veličinu atmosferskog pritiska, i uglavnom su reda delova Paskala (atmosferski pritisak je
105 Pa). Najtiši zvuk koji uvo može čuti je čak reda veličine 10-5 Pa. U čvrstim telima pojava
zvuka je složenija, pa je i njegovo kvantifikovanje složenije nego u vazduhu. Može se
definisati parametrima kretanja čestica materije pri pojavi zvuka (brzina oscilovanja,
ubrzanje).
Zbog činjenice da ljudsko uvo, kao i sva druga čula, ima logaritamsku karakteristiku
odziva na pobudu (Veber-Fehnerov zakon), u akustici je za izražavanje stanja zvučnog polja u
fluidima uvedena veličina koja u svojoj definiciji ima logaritam. Ova veličina se naziva nivo
zvuka (često nazivan nivo zvučnog pritiska, u anglosaksonskoj literaturi SPL - sound pressure
level). Nivo zvuka se izražava u decibelima (dB). Referentna vrednost nivoa zvuka u
vazduhu, koja odgovara nivou zvuka 0 dB, usvojena je svojevremeno konvencijom. Sa tako
definisanom skalom tihi zvukovi u životnoj sredini su reda veličine 20-30 dB, normalan govor
je nivoa 60-70 dB, a veoma glasni zvukovi (npr. glasna muzika) ima nivoe 90-110 dB, pa i
više.
Za potrebe merenja i ocenjivanja nivoa zvukova u čovekovom okruženju uvedena je
korekcija koja ima za cilj da simulira nelinearnosti mehanizma percepcije čovekovog uva.
Iako je rad čula sluha u svakom pogledu veoma složen i nestacionaran, za praktične potrebe ta
simulacija je utvrđena jednostavnom frekvencijskom korekcijom koja je po svojoj prirodi
bliska frekvencijskoj karakteristici slušanja. Ostvaruje se jednim filtrom koji se uključuje
ispred mernog instrumenta kojim se meri nivo zvuka. Taj filtar je konvencijom dobio oznaku
″A″ filtar, pa se tako dobijeni podaci o nivou zvuka izražavaju u jedinicama koje se nazivaju
dBA (čita se ″decibeli a″).
Zvuk je talasna pojava. To znači da njegovo generisanje, prostiranje i interakcija sa
preprekama podležu poznatim talasnim zakonima. Međutim, u mnogim okolnostima, posebno
u oblasti građevinske akustike, moguće je zanemariti njegovu talasnu prirodu i posmatrati ga
samo preko energetskog stanja medija. To u mnogome pojednostavljuje analizu i predikciju,
ali zahteva stalnu pozornost jer uvek ostaju okolnosti kada se zvuk mora posmatrati i kao talas
(slično je, na primer, u optici gde se uobičajeno primenjuje geometrijski model za opisivanje
većine pojava iz prakse, ali se ipak za neke fenomene, poput difrakcije, svetlost mora
posmatrati kao talas).
Prostiranje zvuka kroz homogenu sredinu podleže određenim fizičkim zakonima.
Njihovo poznavanje omogućava predikciju stanja polja na poznatom rastojanju od zvučnog
izvora, pa čak i u prostorima složenijih konfiguracija kao što su sobe. Međutim, procesi koji
se dešavaju pri prelasku zvučne energije iz jedne sredine u drugu, na primer iz vazduha u
čvrste građevinske materijale i nazad ili iz jedne vrste građevinskog materijala u drugi,
relativno su složeni i ne mogu se uvek jednostavno analitički modelovati. Pojave na
diskontinuitetima kada zvuk prelazi između dve sredine različitih fizičkih svojstava
predstavljaju najloženije teme građevinske fizike. Istovremeno, takve pojave predstavljaju
osnov zvučne zaštite u zgradama.
Veličina diskontinuiteta sredine kroz koju se prostire zvuk relevantna je za definisanje
dela energije koja će preći iz jednog materijala u drugi. Osnovni parametar čija promena u
akustici označava diskontinuitet sredine je gustina ρ (kg/m3). Prelazak zvučne energije iz
jedne sredine u drugu manje je efikasan što je razlika u njihovim gustinama veća.
D (dB) = L1 - L2 (1)
izolaciona moc
zvucni izvor
izolovanost Slika 3 - Osnovni pojmovi koji
definišu problem zvučne izolacije
L1 L2
100
usvojena vrednost
maksimalno dozvoljenog
nivoa buke Slika 4 - Principijelni izgled krive koja
definiše akustičku dilemu. Deo
populacije osećaće ugrožavanje bukom
čak i kada je važeći kriterijum
zadovoljen.
0
nivo zvuka (dBA)
Akustička dilema se može opisati krivom čiji je principijelni izgled prikazan na slici 4.
Povećavanje nivoa ambijentalne buke u čovekovom okruženju izaziva povećanje procenta
onih koji će se osećati ugroženim. Usvajanje kriterijuma za maksimalno dozvoljeni nivo buke
pri kome ni jedna osoba ne bi bila ugrožena nije racionalno, a često ni moguće. Zbog toga sve
postojeće norme za buku imaju vrednosti pri kojima se očekuje da će procenat ugroženih biti
manji od neke unapred zadate granice, što se određuje procenom realno ostvarivih dometa
(5%, 10% ili slično). Postojanje akustičke dileme, ilustrovane dijagramom sa slike 4, značajno
je u građevinskoj akustici jer objašnjava da se zvučnom zaštitom ne teži nečujnosti zvukova iz
okruženja, već njihovom svođenju u prihvatljive okvire za najveći deo populacije.
Složenost puteva kojim zvučna energija prolazi između delova zgrade omogućava da
se zvuk iz neke prostorije, ako okolnosti dozvoljavaju, može čuti dijagonalno, ili na
udaljenosti od nekoliko spratova. Ovi slučajevi su šematski ilustrovani na slici 6. Slabljenje
zvučne energije pri prolasku kroz materijal konstrukcije zavisi samo od diskontinuiteta na tim
putevima. U zgradama čija je konstrukcija od monolitnog betona, betonske vertikale praktično
nemaju nikakvih diskontinuiteta u svojoj strukturi, pa se u takvim zgradama pojavljuju
okolnosti da se zvuk nekih izvora može čuti i na udaljenosti od nekoliko etaža.
Stvaranje diskontinuiteta je jedna od mera ukupne zvučne zaštite u zgradama. U tom
smislu primenjuju se rešenja kao što su dilatacije u kontrukciji, odvajanje pregradnih zidova
od tavanice (gde je to moguće), i slične mere. U najzahtevnijim slučajevima zvučne zaštite,
kakvi su radijski i TV studiji, primenjuje se i rešenje koja se naziva ″soba u sobi″ ili ″kutija u
kutiji″. Ovaj princip je šematski prikazan na slici 7. Prostorija koja se štiti, najčešće je to
studio, potpuno je odvojena od ostatka konstrukcije, postavljena na elastičnim osloncima. To
je u tehničkom smislu i najviše što se u izolaciji može postići građevinskim merama.
širenje
Pa ref
Slika 8 - Šematski prikaz podele zvučne
energije pri prolasku kroz masivnu
pregradu: Pa - upadna snaga, Pa ref -
snaga reflektovanog talasa, Pa tr -
zvučna snaga koja je prošla kroz
Pa Pa tr pregradu
disipacija
Realne pregrade imaju koeficijent transmisije koji je veoma mali. I kod najlošijih vrata koja se
mogu sresti vrednost τ je manja od 0,1. Pregrade kakve se javljaju između stanova imaju
koeficijent transmisije koji je manji od 10-5.
S obzirom na pogodnost svođenja svih pokazatelja zvučnog polja na logaritamsku
skalu, i za koeficijent transmisije je u praksi uvedena odgovarajuća logaritamska veličina koja
se naziva izolaciona moć. Ona je po definiciji:
1
R = 10 log [dB] (3)
τ
Izolaciona moć je karakteristika pregrada koja se koristi u svakodnevnoj praksi za njihovo
opisivanje sa aspekta zvučne izolacije. Realne pregrade imaju izolacionu moć koja se kreće
od 20-30 dB kod veoma lakih pregrada, običnih vrata i sličnih konstrukcija, do 50-60 dB kod
masivnih zidova. U retkim okolnostima (TV studiji, zidovi veoma bučnih prostorija i slično)
zahtevaju se pregrade čija je izolaciona moć veća od 60 dB. Izolaciona moć je veličina koja se
može meriti. Procedure takvog merenja su definisane standardima, a merenje se može vršiti u
laboratorijskim uslovima ili u izgrađenom objektu.
Fizički procesi u pregradama čine da je vrednost izolacione moći zavisna od
frekvencije. To znači da se ona može potpuno definisati samo dijagramom ili vrednostima
datim tabelarno. Zavisnost od frekvencije može se iskazati izrazom:
R ∝ log( f ms ) (4)
60
50
20
10
100 200 400 800 1600 3150
frekvencija, f, Hz
Slika 1 pokazuje da strukturni zvuk nastaje neposredno u građevinskom materijalu koji čini
strukturu objekta. Ovakva pobuda se u praksi može javiti na dva načina:
- lokalnom pobudom u jednoj tački i
- uniformno raspoređenom pobudom na većim površinama.
Lokalna pobuda se javlja na mestima gde radi uređaj sa obrtnim mašinama, kao što su pumpe,
kompresori, ventilatori i slično. Njihova pojava u zgradama uvodi pobudu udarnim zvukom u
tačkama oslonaca. Raspoređena pobuda se javlja svuda gde su moguće neke ljudske
aktivnosti. Koračanje po podu, pomeranje stolice, padanje predmeta sa stola na pod, udari
vrata i slične, sasvim uobičajene pojave iz života predstavljaju generatore zvučne energije
udarnog tipa na mestima dodira čvrstih tela sa građevinskim materijalom. Uobičajeno mesto
nastanka takve pobude su podovi. Statistički najčešći pojavni oblik strukturnog zvuka u
zgradama je takozvani ″udarni zvuk″. Njegov najčešći oblik je takozvani ″zvuk koraka″, koji
nastaje neposredno u materijalu poda.
F1
masa
Slika 10 - Ilustracija principa smanjenja
pobude građevinske konstrukcije strukturnim
elasticnost zvukom.
podloga
F2
Svaki mehanički sistem, odnosno filtar, poput onoga sa slike 10, ima svoju rezonantnu
frekvenciju. Ona je određena veličinom mase i elastičnosti. Smanjenje prenosa sile se postiže
samo na frekvencijama iznad rezonantne frekvencije sistema. Ispod rezonantne frekvencije
sistem nema uticaja i sila F2 koja deluje na podlogu jednaka je pobudnoj sili F1. Zaštita od
pobude strukturnim zvukom može se postići ako se između tačke dejstva sile i konstrukcije
umetne mehanički filtar čija je rezonantna frekvencija dovoljno niska. U praksi se mogu
realizovati sistemi čija je rezonantna frekvencija reda veličine desetina Herca, a u manje
kritičnim okolnostima može biti i do 100 Hz.
Način realizacije zvučne zaštite mehaničkim filtrom zavisi od oblika ugrožavanja. U
slučaju pojave lokalne ponude, kada je izvor strukturne buke neka mašina, mehanički filtar se
formira podmetanjem odgovarajućih elastičnih oslonaca. Ova vrsta intervencije se standardno
primenjuje, a na tržištu postoji veliki broj različitih vrsta oslonaca, najčešće napravljenih od
gume ili sa čeličnim oprugama. Oslonci se biraju prema masi uređaja koji stvara pobudu, pa je
svaki oslonac deklarisan za određenu težinu koju nosi. Neadekvatan izbor oslonaca kao
rezultat daje neadekvatnu vrednost rezonantne frekvencije, a to dalje umanjuje efekat zvučne
zaštite.
U okolnostima kada se strukturna pobuda javlja distribuirano, mehaniči filtar sa slike
10 se realizuje u vidu plivajućih podova. Budući da je u tom slučaju masa mehaničkog
sistema definisana debljinom košuljice koja se kreće u standardnim okvirima, efikasnost
plivajućeg poda je određena izborom elastičnog materijala koji se primenjuje. Suviše tvrdi
materijali utiču da je rezonantna frekvencija poda suviše visoka, pa je i efekat smanjenja
prenosa pobudne sile na odlogu smanjen.
plo~ice
malter
malter
zid
zid
parket plo~ice
cementni estrih cementni estrih
PVC folija PVC folija
ivi~na lajsna
elasti~ni sloj trajno elasti~ni kit elasti~ni sloj
trajno elasti~ni kit
Slika 11 - Primeri detalja u izvođenju plivajućeg poda u sobi i kupatilu, značajnih za efekat
smanjenja udarnog zvuka.
Druga putanja zvučne energije je kroz fugu na spoju krila sa vratima (označena na
slici sa 2). Da bi se minimizirao uticaj ovog puta u ukupnoj izolaciji potrebno je da širina fuge
bude minimalna, i da na spojevima postoji neki materijal za zaptivanje (gumeni profili). Na
vratima i prozorima većih vrednosti izolacione moći postavljaju se dva, ili čak tri reda
zaptivnih guma. Problem kvalitetnog zaptivanja je osnovni nedostatak koji se javlja u praksi.
Tako vrata koja nemaju prag ne mogu postići veliku izolaciju bez obzira na materijal od koga
je napravljeno njihovo krilo (osim ako se primeni neki od mogućih mehanizama za posebno
zatvaranje fuge prema podu kada su vrata u zatvorenom položaju). U istom negativnom
smislu deluju detalji kao što je otvor ključaonice, otvor za kvaku i slično.
Najzad, zvuk prolazi i kroz fugu koja postoji na spoju okvira vrata, odnosno prozora, i
zida (označena na slici sa 1). Minimiziranje uticaja ove putanje se takođe ostvaruje
maksimalnim zaptivanjem, što znači podešavanjem veličine građevinskog otvora i načinom
ugradnje. Uobičajene ukrasne lajsne oko vrata u praksi često kriju široke fuge zbog kojih
vrata predstavljaju problem u zvučnoj zaštiti. Vrata najviših izolacionih svojstava se, po
pravilu, ugrađuju ulivajem rama u malter ili beton.
Pojedinani udeo tri putanje zvuka u izolaciji vrata i prozora u svakom konkretnom
slučaju zavisi od okolnosti. Nije retko da se neadekvatnim ugrađivanjem ili nedovoljnim
zaptivanjem na spoju krila sa okvirom značajno dezavuiše uloženi materijal u izradu
kvalitetnog krila.
Kada se u zgradama pojavljuje potreba za velikom izolovanošću između dve
prostorije, vrata na pregradi koja ih odvaja će, po pravilu, onemogućiti ostvarivanje tog cilja.
Bez obzira koliko vrata nominalno bila akustički dobra, njihovi dometi su znatno manji od
klasičnih zidova. Rešenje takvih problema leži u načinu rešavanja konfiguracije prostorija i
komunikacije kroz objekat, tako da se na kritičnim pregradama izbegnu vrata (ili prozor). U
okolnostima kada to ipak nije moguće, neophodno je u konfiguraciji prostora predvideti
″tampon″ zonu koja u razdvajanju prostorija uvodi dvoja vrata i međuprostor kao način za
obezbeđenje dovojnog slabljenja zvučne energije.
Pri izgradnji objekata proizvodjač prozora i vrata dužan je da klasu zvučne izolacije
svojih proizvoda dokumentuje odgovarajućim atestom koji je dobijen merenjem u nekoj
ovlašćenoj instituciji. Uz atest mora biti priložen i precizan opis konstrukcije, verifikovan od
strane institucije koja je atest izdala. Ovo je potrebno da bi se moglo proveriti da li merena
konstrukcija prozora, odnosno vrata, odgovara isporučenim primercima. Poželjno je da se
investitor zaštiti zahtevajući da se kvalitet proveri merenjem u ugrađenom stanju.
U okviru arhitektonsko-građevinskog projekta sva stolarija, odnosno bravarija, sa
akustičkog aspekta se definiše isključivo svojom klasom prema utvrđenoj kategorizaciji. U
projektu se, osim akustičke klase, određuju samo dimenzije i eventualni estetski aspekti
(površinska obrada, posebni dodaci i slično).
U praksi se pokazalo da navođenje detalja o konstrukciji vrata i prozora u projektima
(na primer struktura krila vrata, profil okvira i slično), nekada uobičajen projektantski pristup,
krije opasnosti da pruže ″alibi″ isporučiocu za vrata koja po tim skicama mogu biti izrađena
od materijala neadekvatnog kvaliteta, sa nedovoljnom preciznošću izrade i slično. Sve to vodi
ka njihovoj neadekvatnoj izolacionoj moći. Zbog toga se u projektima mora zahtevati
određeni akustički kvalitet i forma, odnosno dimenzije. Nevidiljvi detalji izrade takvih vrata i
prozora ostaju stvar proizođačkih specifikacija i tehnologije, a ne arhitekture.
6. OSTALI ELEMENTI OD ZNAČAJA ZA ZVUČNU ZAŠTITU
cev
rozeta trajnoelasticni kit
trajno elasti~ni kit
rozeta od L profila
zid kanala
mineralna vuna
Zvučna zaštita u projektnoj dokumentaciji mora imati svoje mesto još na nivou projektnog
zadatka. Pri tome, u slučaju jednostavnijih zgrada kao što su obični stambeni i stambeno-
poslovni objekti, nivo definisanosti akustičkih zahteva u standardima iz oblasti akustike u
građevinarstvu je takav da je, čak i ako se propusti pominjanje zvučne zaštite u projektnom
zadatku, obaveza projektanata sasvim jasna. Ipak, i u takvim slučajevima postoji mogućnost
da investitor postavi zahteve u pogledu zvučne zaštite koji su strožiji od onih minimalnih koje
propisuju standardi, pa je projektni zadatak mesto gde se to konstatuje.
U objektima u kojima su zahtevi u pogledu zvučne zaštite složeniji, kakvi su na primer
složeni poslovni objekti ili tehnološki objekti poput RTV centara, pozorišta, bioskopa i slično,
ne postoji jednoznačnost u akustičkim zahtevima koji bi se podrazumevali, kao kod
stambenih zgrada. Zato svi zahtevi u pogledu njihove zvučne zaštite moraju biti detaljno
obrađeni projektnim zadatkom. Pri projektovanju takvih objekata uobičajeno je da se još na
nivou idejnog rešenja utvrde načini rešavanja zvučne zaštite i postave osnovi za dalju razradu.
Projektovanje zvučne zaštite građevinskih objekata predstavlja zadatak koji se u
izvesnoj meri razlikuje od ostalih projektantskih poslova. Svi fizički elementi koji utiču na
prolazak zvuka kroz građevinski objekat, odnosno koji određuju kvalitet zvučne zaštite u
njemu, predstavljaju predmet rada drugih projektanata, izvan akustičkog zanata. Sredstva
kojima se postiže akustički kvalitet sastavni su deo konstrukcije, arhitekture, enterijera,
mašinskih instalacija, vodovoda i kanalizacije. Svaki od njih može na svoj način narušiti
kvalitet zvučne zaštite. Ukratko, ono što je predmet projektantskog rada akustičara pojavljuje
se u grafičkoj dokumentaciji i predmeru radova svih drugih učesnika u projektovanju, a u
najvećoj meri u arhitekturi i konstrukciji.
Zbog toga se može reći da projektovanje u oblasti građevinske akustike nije
nezavistan proces i kao rezultat ne daje dokument na nivou glavnog projekta, već se javlja kao
uskostručna konsultantska delatnost u procesu rada ostalih projektanata. To dalje znači da nije
moguće izolovano raditi na nečemu što bi se zvako akustičko projektovanje. Projektant
zvučne zaštite je savetnik, koji u procesu projektovanja treba da usmeri ostale projektante,
svakog u svom domenu, ka rešenjima koja obezbeđuju traženi akustički kvalitet. On je
istovremeno i ″policajac″ koji mora da kontroliše sva rešenja relevantna za zvučnu zaštitu.
Zato ″glavni projekat akustike″, pojam koji se često pojavljuje u razgovoru projektanata, ne
može postojati, jer se svi elementi koji određuju zvučnu zaštitu po prirodi stvari nalaze u
drugim delovima projekta, iskazuju u drugim predmerima i mogu se videti u drugoj grafičkoj
dokumentaciji.
Ono što se pri izradi projekta zgrade izdvaja kao nezavistan rad akustičkog
konsultanta jeste obrazloženje mera kojim je postignut traženi akustički kvalitet, razni
tehnički uslovi za izvođenje radova i akustički uslovi za pojedine specifične delove objekta.
Sve to treba da se nalazi u posebnom delu projekta koji se naziva Elaborat zvučne zaštite.
Ovaj elaborat se uobičajeno koriči sa ostalim elementima građevinske fizike.
Da bi Elaborat zvučne zaštite bio svrsishodan deo projektne dokumentacije mora da
sadrži nekoliko bitnih poglavlja. To su:
Ovo su obavezni delovi koje mora sadržati svaki Elaborat zvučne zaštite. Svaki od ovih
delova utemeljen je u određenim zahtevima za informacijama koje projektna dokumentacija
mora da pruži vršiocima tehničke kontrole i izvođačima radova na objektu. U projektima
akustički zahtevnijih objekata postoje i druge teme koje se u Elaboratu zvučne zaštite
obrađuju.
Akustički kriterijumi koji važe u delovima objekta ili u objektu u celini predstavljaju
polazne podatke za projektovanje, ali i pokriće za materijalizaciju pregrada na pozicijama
bitnim za zvučnu zaštitu. Skup akustičkih kriterijuma u elaboratu podrazumeva:
frekvencija Ln frekvencija R!
f terca f terca
Hz dB 60 Hz dB 60
50 50
63 63
80 80
50 50
100 49,2 100 29,7
125 40,8 125 36,1
160 42,6 160 39,2
Ocena prema JUS ISO 717-2 Ocena prema JUS ISO 717-1
Broj izvestaja o ispitivanju: 1131 Elektrotehnicki fakultet, Laboratorija za akustiku Broj izvestaja o ispitivanju: 1131 Elektrotehnicki fakultet, Laboratorija za akustiku
Datum: 8.09.2003. Potpis: Datum: 8.09.2003. Potpis: