Professional Documents
Culture Documents
Pregled sadržaja
1
5. SOCIJALNA PERCEPCIJA ................................................................................................
5.1. Teorije atribucije ...........................................................................................................
5.1.1. Uvod u teorije atribucije ...................................................................................
5.1.2. HEIDERova teorija naivne epistemologije (1958) .............................................
5.1.3. JONES / DAVISova teorija korespondentnog zaklju~ivanja (1965) ..................
5.1.4. KELLEYev model kovarijance (1967) i model kauzalnih shema (1972b) .........
5.1.5. WEINERova teorija atribucije postignu}a (1972) ..............................................
5.1.6. SCHACHTER / SINGERova teorija atribucije emocija (1962) ..........................
5.1.7. Atribucija samog sebe: BEMova teorija percepcije sebe (1972) .......................
5.1.8. Zaklju~no o teorijama atribucije ........................................................................
5.1.9. Pogre{ke pri atribuiranju ...................................................................................
5.1.10. Prakti~na primjena spoznaja o atribuciji .........................................................
5.1.11. Metode za mjerenje atribucija .........................................................................
5.2. Teme socijalne percepcije izvan atribucije ...................................................................
5.2.1. Stvaranje impresija o drugim ljudima ................................................................
5.2.2. Socijalna komparacija .......................................................................................
8. LITERATURA ......................................................................................................................
2
1. DEFINICIJA I MJERENJE STAVOVA
Zna~aj stava u `ivotu pojedinca potvr|uju njegove mnogobrojne funkcije, kao npr.:
oblikovanje {to skladnije spoznaje o sebi i okolini, pri ~emu stavovi slu`e aktivnu
percepciju, interpretaciju i evaluaciju vanjskog svijeta i posebice za uspostavljanje
ravnote`e ili uklanjanje neravnote`e u toj spoznaji,
postizanje ciljeva, radi ~ega se formiraju i odr`avaju takvi stavovi koji su
instrumentalni za zadovoljavanje razli~itih potreba, uklju~uju}i i socijalne potrebe kao
{to su prihva}enost u grupi, osiguranje grupne podr{ke i socijalni presti`,
obrambena za{tita li~nosti, npr. negativan stav prema nekoj osobi ili grupi slu`i
o~uvanju ili pove}anju samopo{tovanja,
pa utvr|ivanje stavova pojedinaca i grupa ima zna~ajnu prakti~nu vrijednost.
3
Stavovi su hipoteti~ki konstrukti i ne mo`emo ih direktno mjeriti, ve} o njima
zaklju~ujemo posredno, na osnovu verbalnih reakcija ispitanika. Iako se afektivna
komponenta stava mo`e utvrditi fiziolo{ki, pra}enjem reakcija simpati~kog `iv~anog
sustava, bihevioiralna komponenta opa`anjem manifestnog pona{anja, a kognitivna
komponenta ispitivanjem znanja i uvjerenja o objektu stava ili ispitivanjem percepcije
objekta stava, ve}ina ispitivanja stavova se koristi skalama stavova, kao {to su
Thurstoneova skala (1928), Likertova skala (1932) i Bogardusova skala (1925) u
kojima se o stavu ispitanika zaklju~uje na osnovu njihovih verbalnih iskaza.
Skale za mjerenje stavova prete`no zahva}aju afektivnu ili kognitivnu komponentu,
a vrlo rijetko bihevioralnu komponentu.
OSTROM je (1969) koriste}i sve tri navedene verbalne skale potvrdio trokomponentni
model stava. Najprije je konstruirao Thurstoneovu, Likertovu i Guttmanovu skalu
(Bogardusova skala je njena podvrsta) stavova prema crkvi. Nakon toga su tvrdnje odn.
~estice pojedinih skala kategorizirane od strane sudaca s obzirom na to da li se
prete`no odnose na afekt, kogniciju ili pona{anje. Potom su skale primjenjene na grupi
od 189 ispitanika kao jedinstveni upitnik. Koreliraju}i odgovore ispitanika autor je dobio
slijede}i nalaz u prilog trokomponentnoj strukturi stava: korelacija izme|u mjera iste
komponente stava koje su mjere dobivene na tri skale su vi{e od korelacija mjera
triju komponenti stava koje su mjere dobivene na istoj skali. To zna~i da pojedine
komponente doista “pokrivaju” razli~iti sadr`aj stava.
Ovo istra`ivanje je odli~an primjer utvr|ivanja tipa teorijske odn. konstruktne valjanosti
koja se naziva konvergentno-diskriminantna valjanost, koju je mogu}e utvrditi kada
za dva ili vi{e hipoteti~ka konstrukta postoje mjere dobivene putem dvije ili vi{e razli~itih
metoda. Konvergentno-diskriminantna valjanost je utvr|ena kada rezultati mjerenja
istog konstrukta dobiveni razli~itim metodama me|usobno visoko koreliraju, a
istovremeno rezultati mjerenja razli~itih konstrukata istom metodom me|usobno
ni`e koreliraju ili uop}e ne koreliraju. Budu}i da se drugi dio spomenutog naziva
valjanosti ne smije brkati sa pojmom diskriminativna valjanost, za ovu vrst valjanosti
bolji bi bio naziv konvergentno-divergentna valjanost
Iako je time trokomponentni model stava potvr|en, preostaje slijede}i prigovor: model a
priori pretpostavlja da stav simultano uzrokuje afektivne, kognitivne i
bihevioralne efekte, premda afekt, kognicija ili pona{anje mogu biti uzroci stava,
zajedni~ki ili ~ak me|usobno nezavisni uzroci. Primjerice, u~e}i vo`nju bicikla sti~em
pozitivan stav prema toj aktivnosti, ili: ~itaju}i neki stru~ni ~asopis, ~iji je sadr`aj za
mene profesionalno relevantan (npr. Psychology Today, Harvard Business Review...)
sti~em pozitivan stav prema njemu.
4
1.2. THURSTONEova diferencijalna skala (1928)
THURSTONE je (1928) razvio skalu stavova poku{avaju}i principe FECHNERove
klasi~ne psihofizike primijeniti na mjerenje stavova. Prvu skalu za mjerenje stavova
prema crncima objavio je u ~lanku “Attitudes Can Be Measured” u American Journal of
Sociology. Autor smatra da se u stavu prema nekom objektu stava mogu izdvojiti
sudovi koji ~ine jedva zamjetljive razlike na intervalnom bipolarnom kontinuumu, koji
kontinuum sudova mo`e poslu`iti za mjerenje intenziteta stava (slika 1.).
Za izdvajanje iz skupa sudova onih sudova koji }e u}i u kona~nu verziju skale i
koji }e sudovi predstavljati jedva zamjetljive razlike na intervalnom bipolarnom
kontinuumu Thurstone je predlo`io metodu uspore|ivanja u parovima. Prema toj
metodi, da bi se dobio rang-poredak svih sudova, iz kojeg bi se poretka izdvojili oni
sudovi koji su razmaknuti za jednaki broj rangova, svaki sudac koji sudjeluje u
konstrukciji skale trebao bi u~initi veliki broj usporedbi svaka dva suda. To je veliki
posao, ukoliko se po~etni skup sudova sastoji iz velikog broja sudova. Na primjer, za
oblikovanje skale stavova prema crkvi, za koje je bilo prikupljeno 130 sudova, svaki
sudac bi trebao izvr{iti n (n - 1) / 2 = 130 (130 - 1) / 2 = 8385 usporedbi. Nakon toga bi
uslijedila slo`ena i dugotrajna statisti~ka obrada odgovora ispitanika.
2) prikupiti velik broj tvrdnji: preko 100, koje se odnose na objekt stava, iz medija,
literature, u diskusiji sa drugima. Pri formuliranju tih tvrdnji po`eljno je po{tivati
slijede}e preporuke:
tvrdnje trebaju biti u prezentu i u njima se ne smije spominjati objekt stava,
tvrdnje trebaju biti kratke, jednostavne i jednozna~ne odn. ne smiju u sebi
sadr`avati dva suda,
tvrdnje mogu biti i personalne, odn. u prvom licu jednine,
tvrdnje ne smiju sadr`avati stru~ne, {atrova~ke i `argonske izraze koji su
nerazumljivi ve}ini ljudi,
5
3) ispisati tvrdnje na papir u formi upitnika i dati tvrdnje na procjenu grupi
sudaca, ~iji se broj mo`e kretati od 20 do 100. Ako se nastoji da kona~na verzija
skale ima vi{e od 20 podioka, bolje je da je broj sudaca {to ve}i, jer se sa manje
sudaca te`e utvr|uju razlike me|u sudovima. Zadatak sudaca je da putem
cjelobrojnih vrijednosti procijene stupanj sklonosti prema objektu stava koji je
stupanj izra`en u pojedinoj tvrdnji na kontinuumu stava od 1 = ekstremno
negativan stav do 11 = ekstremno pozitivan stav, bez obzira na svoj vlastiti stav,
~ime se dobiva tablica procjena (tablica 1.). Cjelobrojne vrijednosti se ili upisuju do
tvrdnje koja se procjenjuje ili se, u jo{ prikladnijoj izvedbi, zaokru`uje broj na skali
procjene od 11 stupnjeva.
Nakon dobivanja odgovora sudaca treba odrediti totalni raspon procjena i eliminirati
aberantne procjene ispitanika, a to su one koje su za dvije jedinice ve}e od
totalnog raspona.
6
Tablica 2.: Tablica frekvencija pojedinih skalnih vrijednosti.
REDNI FREKVENCIJE SKALNIH VRIJEDNOSTI STATISTI^KI
BROJ POKAZATELJI
TVRDNJE 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 C Q
1 14 18 7 1 0 0 0 0 0 0 0
2 0 0 0 0 0 0 0 0 6 20 14
3 0 0 0 2 10 16 9 3 0 0 0
4 0 1 11 14 12 2 0 0 0 0 0
. .
. .
. .
100 0 0 9 12 3 7 9 6 1 2 1
7
efekt kontrasta: do`ivljaj da je stav iskazan u nekoj tvrdnji odn. stav kojeg sadr`i
neka poruka udaljeniji po intenzitetu osobnom stavu, nego {to to odgovara
stvarnoj razlici intenziteta, a javlja se kada je intenzitet stava iskazan u tvrdnji toliko
razli~it po intenzitetu od osobnog stava primaoca tako da pada u intenzitetni raspon
koji je za njega neprihvatljiv odn. pada u njegovo polje odbijanja, pa primaoc
uo~ava jasni kontrast dvaju stavova,
koji se javljaju pri poku{ajima promjene stava razli~itim tvrdnjama.
Pri poku{ajima promjene stava mogu}a su dva polo`aja tvrdnje kojom se `eli
promijeniti stav:
ukoliko tvrdnja T1 pada u polje prihva}anja (slika 2b.) dolazi do efekta
asimilacije: T1 se ~ini bli`e stavu nego {to stvarno jest, kao da se IS 0 pomi~e prema
T1 do IS1,
ukoliko tvrdnja T2 pada u polje odbijanja (slika 2c.) dolazi do efekta kontrasta:
T2 se ~ini udaljenija od stava nego {to stvarno jest, kao da se IS 0 odmi~e od T2 do IS2.
a) polazno stanje:
IS0
o
1 11
b) prividna promjena intenziteta stava nakon primjene tvrdnje T 1 koja pada u polje prihva}anja:
IS0 IS1 T1
1 11
c) prividna promjena intenziteta stava nakon primjene tvrdnje T 2 koja pada u polje odbijanja:
IS2 IS0 T2
1 11
8
Slika 2.: Efekti poku{aja da se promjeni stav putem tvdnji T 1 i T2. ISn = intenzitet
stava, bijelo = polje prihva}anja, sivo = polje indiferentnosti, crno = polje
odbijanja.
Efekt kontrasta se naziva, ukoliko do|e do stvarne promjene stava prema ve}em
intezitetu, boomerang efekt i predstavlja promjenu stava suprotnom od onoga koji se
nastoji posti}i djelovanjem neke poruke. Na primjer, izrazito pozitivne tvrdnje o grupi
prema kojoj pojedinac ima umjereno negativan stav mogu kod njega izazvati efekt
suprotan `eljenom: umjesto da dovedu do pozitivnijeg, izazvat }e jo{ negativniji stav
prema toj grupi. Pojava boomerang efekta je vjerojatnija kada je primaoc poruke smatra
stav na kojeg se djeluje vrlo zna~ajnim i kada nema povjerenja u izvor poruke.
9
Kako bi utvrdio utje~e li stav ispitanika prema objektu stava na razvrstavanje tvrdnji,
autor je ispitao stav bijelaca prema crncima putem 6 tvrdnji van 114 zadanih: putem
dviju pozitivnih, dviju neutralnih i dviju negativnih tvrdnji i izdvojio bijelce sa pozitivnim
stavom i bijelce sa negativnim stavom, a izuzeo iz daljnje obrade bijelce sa
neutralnim stavom. Autor je iz daljnje obrade, kao {to je u~inio i Thurstone, tako|er
izuzeo one ispitanike koji su se pokazali nepa`ljivi odn. nediskriminativni, odn.
one koji su na istu hrpicu stavili vi{e od 30 tvrdnji (vi{e od 1/4 tvrdnji) i one koji nisu bili
najiskreniji na 6 tvrdnji kojima je ispitivao stav.
10
Slika 3.: Grupiranje tvrdnji prema HINCKLEYu (1932) i prema HOWLANDu i SHARIFu
(1952), izra`eno skalnim vrijednostima.
Slika 4.: Grupiranje tvrdnji prema HOWLANDu i SHARIFu (1952), izra`eno brojem
tvrdnji koje su ispitanici svrstali na pojedine hrpice.
11
3. autori su uo~ili da se izuzimanjem odgovora nediskriminativnih-nepa`ljivih
ispitanika, kako su to u~inili Thurstone i Hinckley, zapravo izuzimaju odgovori
ispitanika sa ekstremno pozitivnim stavovima, {to utje~e na odre|ivanje skalnih
vrijednosti tvrdnji. Uklju~ivanjem tih odgovora u odre|ivanje skalnih vrijednosti
tvrdnji, autori dobijaju skalne vrijednosti tvrdnji koje u velikoj mjeri sli~e onima koje je
utvrdio Hinckley. Pritom dolazi do selidbe tvrdnji s obzirom na promjenu skalnih
vrijednosti tako da se najvi{e sele neutralne tvrdnje, a najmanje jasno pozitivne i
jasno negativne.
Autori nisu dali teorijsku interpretaciju dobivenih nalaza, premda oni potvr|uju
lai~ko opa`anje da smo za objekte prema kojima imamo pozitivan stav diskriminativniji
odn. kriti~niji na negativnom dijelu skale i obratno. Suprotno tome, mo`e se braniti i
hipoteza da smo diskriminativniji na onom dijelu skale koji izra`ava na{ stav. Kasnija
istra`ivanja su pokazala da ujecaj stava sudaca na procjenjivanje tvrdnji ovisi i o
inteligenciji sudaca. Naime, inteligentniji suci mogu bolje odvojiti svoj stav od onoga
{to se u tvrdnji iznosi.
Likertova skala se sastoji iz 15 do 20 tvrdnji koje izra`avaju pozitivan ili negativan stav
prema nekom objektu stava. Uz svaku tvrdnju postoji skala kojom se izra`ava stupanj
slaganja sa tom tvrdnjom, prema tablici 3. Nakon {to uz svaku pojedinu tvrdnju
ispitanik nazna~i stupanj slaganja (npr. kri`i}em), njegovi odgovori se ocjenjuju
od 5 do 1 za pozitivne trvrdnje i od 1 do 5 za negativne tvrdnje, kako prikazuje tablica 3.
Ukupni razultat ispitanika koji odra`ava intenzitet stava jednak je sumi bodova
koje je ispitanik “postigao” na svakoj tvrdnji. Budu}i da je stav ispitanika izra`en
12
zbrojem svih ispitanikovih odgovora, Likertova skala se jo{ naziva “skala sumiranih
procjena” ili jednostavnije “sumativna skala”.
Tablica 3.: Na~in ocjenjivanja Likertove skale s obzirom na vrstu tvrdnje, za dva smjera
ocjenjivanja. Ne postoje razlozi koji bi nalagali preferiranje jednog smjera ocjenjivanja drugome,
osim {to je prvi smjer logi~niji.
STUPNJEVI SLAGANJA
VRSTA potpuno se sla`em se neodlu~an ne sla`em se uop}e se ne
TVRDNJE sla`em sam* sla`em
BROJ^ANE VRIJEDNOSTI KOJE SE PRIDRU@UJU POJEDINIM ODGOVORIMA
pozitivna 5 4 3 2 1
negativna 1 2 3 4 5
pozitivna 1 2 3 4 5
negativna 5 4 3 2 1
*niti se sla`em, niti se ne sla`em
2) prikupiti ve}i broj (30 do 50) jasno pozitivnih i jasno negativnih tvrdnji koje se
odnose na objekt stava,
4) primijeniti sirovu verziju skale na skupinu od barem 100 ispitanika koji mogu biti
reprezentativni normativni uzorak ili ~itava populacija, koji za svaku tvrdnju trebaju
ozna~iti stupanj slaganja, prema tablici 3.,
13
rezultata i rezultata dobivenih na pojedinoj tvrdnji i (2) izra~unavanje me|
usobne korelacije rezultata dobivenih na pojedinim tvrdnjama, ~ime se ispituje
unutra{nja konzistencija tvrdnje.
Za to se tako|er koriste rezultati prikazani u tablici 4., ali dopunjeni stupnjevima slaganja
za 2/4 srednje rangiranih ukupnih rezultata. U tom slu~aju je kriterij izbora slijde}i: za
kona~nu verziju skale izabiru se one tvrdnje kod kojih je korelacija izme|u
rangiranih ukupnih rezultata i rezultata dobivenih na toj tvrdnji najve}a, a
istovremeno korelacija sa ostalim tvrdnjama najmanja.
7) za kona~nu verziju skale izabrati `eljeni broj tvrdnji, obi~no 10 do 20, koje
imaju najve}u diskriminativnu valjanost ili koje u najve}oj mjeri koreliraju sa
rangiranim ukupnim rezultatima i istovremeno minimalno koreliraju sa drugim
tvrdnjama,
14
u dva navrata, koji su stavovi ispitani na Likertovoj skali (tablica 5.), u kojem postupku
se koristi slijede}a formula:
2 = (A + B)2 : (A B) (Bi2 : (Ai + Bi)) - (A + B) A : B.
15
iako se eliminacijom dijela polaznih ~estica izdvajanjem nediskriminativnih tvrdnji
pove}ava interna konzistencija skale, mijenja se njen predmet mjerenja, budu}i da
objekt stava postaje u`i - specifi~niji,
skala je ordinalnog tipa i omogu}ava da se ispitanici rangiraju po izra`enosti stava,
isti rezultat se mo`e dobiti za razli~ite kombinacije odgovora na pojedine tvrdnje,
skala je diskriminativna za onu grupu ispitanika za koju je konstruirana.
16
Za sudove koji omogu}avaju dono{enje navedenih zaklju~aka ka`emo da imaju
kumulativna svojstva {to zna~i da sud vi{eg ranga logi~ki u sebi sadr`ava i sve
sudove ni`eg ranga. Bogardusova skala predstavljala je predlo`ak kako kumulativna
skala treba izgledati da zadovolji kriterij jednodimenzionalnosti i premda na njoj u
vrijeme kada je nastala nije sprovedena skalogramska analiza, ona se zbog svojih
metrijskih osobina ipak naziva kumulativna skala.
Tablica 5.: Odre|ivanje ranga kojeg pojedini sud treba imati na skali sa 4 suda o privla~nosti
nekog grada na koju su odgovore dali 20 ispitanika. Na prijelomnu ta~ku u pojedinom sudu
ukazuje prijelom osjen~anja. Budu}i da je kod svih tvrdnji mogu}e jasno utvrditi prijelomnu
to~ku, u daljnju analizu ulaze sve ~etiri tvrdnje. Prema spomenutom kriteriju sud B dobiva
rang 1, sud C rang 2, sud A rang 3 a sud D rang 4.
SUDOVI O PRIVLA^NOSTI NEKOG GRADA
REDNI UKUPNI A= volio bih B= volio bih C= volio bih D= volio bih
BROJEVI REZULTATI
ISPITANIKA ISPITANIKA
ga posjetiti tamo `ivjeti tamo ljetovati samo pro}i kroz
odgovori ispitanika 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE
1. 4
2. 3
3. 3
4. 3
5. 3
6. 3
7. 3
8. 3
9. 2
10. 2
11. 2
12. 2
13. 2
14. 2
15. 1
16. 1
17
17. 1
18. 1
19. 1
20. 0
Tablica 7.: Odre|ivanje jednodimenzionalnosti skale privla~nosti nekog grada prema rezultatima
ispitanika iz tablice 5. Potcrtani su oni odgovori ispitanika koji nisu u skladu sa zahtjevanom
kumulativnom prirodom sudova prema tablici 6.
SUDOVI O PRIVLA^NOSTI NEKOG GRADA
REDNI UKUPNI 1 = volio bih 2 = volio bih 3 = volio bih 4 = volio bih
BROJEVI REZULTATI
ISPITANIKA ISPITANIKA
tamo `ivjeti tamo ljetovati ga posjetiti samo pro}i kroz
odgovori ispitanika 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE
1. 4
2. 3
3. 3
4. 3
5. 3
6. 3
7. 3
8. 3
9. 2
10. 2
11. 2
12. 2
13. 2
14. 2
15. 1
16. 1
17. 1
18. 1
19. 1
20. 0
e = suma
odgovora 5 0 2 2 1 3 0 3
u stupcu*
18
koeficijent jedno- 1 - e / ukupan broj odgovora
dimenzionalnosti= 1 - 16 / 80 = 0,8
*koji odgovori nisu u skladu sa zahtjevanom kumulativnom prirodom sudova
Slika 5.: (a) nagli pad krivulje odgovora 1725 Amerikanaca na Bogardusovu skalu
za ~etiri etni~ke grupe, koji su odgovori izra`eni postocima, a koji je pad prisutan
nakon suda 5 (prema SUPEKu, 1981). (b) kada se izostave odgovori ispitanika
dobiveni za sudove 6 i 7 dobiva se za svaku etni~ku grupu krivulja koja kada se
polira postaje pravac.
Tablica 8.: Odre|ivanje jedinstvenog pokazatelja socijalne distance, prema SUPEKu (1981).
Broj~ane vrijednosti ispod sudova o stupnjevima bliskosti su postoci ispitanika koji su se sa
tim sudom suglasili.
PRIHVA]AM DA PRIPADNIK ETNI^KE GRUPE BUDE:
ETNI^KA moj moj susjed suradnik gra|anin RANG
SOCIJALNE
GRUPA bra~ni osobni u mojoj u mom moje p DISTANCE /
partner prijatelj ulici uredu zemlje BLISKOSTI
ponder (1) (2) (3) (4) (5)
Englez 93,7 96,7 97,3 95,4 95,9 1440,1 1
[ve|anin 45,3 62,1 75,6 78,0 86,3 1139,8 2
Poljak 11,0 11,6 28,3 44,3 58,3 587,8 3
Koreanac 1,1 6,8 13,0 21,4 23,7 276,0 4
20
2. ODNOS IZME\U STAVA I PONA[ANJA
Vi{estruki su razlozi za tako {iroku popularnost pojma stava u psihologiji. Prvo, stav
nije koncept koji bi pripadao bilo kojoj {koli u psihologiji te se njime, manje ili vi{e
ravnopravno, bave zastupnici razli~itih {kola. Drugo, konstrukt stava potpuno
izbjegava kontroverzu o utjecaju naslje|a i okoline na neku psiholo{ku pojavu. Stav
je, bez sumnje, ste~en kroz interakciju sa socijalnom okolinom. I napokon, dio
popularnosti tog konstrukta proizlazi iz pretpostavke da je stav u vezi s aktualnim
socijalnim pona{anjem odn. iz pretpostavke da stavovi uzrokuju ili barem visoko
koreliraju s onim oblicima pona{anja koje ne mo`emo zahva}ati formalnim postupcima
mjerenja.
Ispitivanja odnosa stav-pona{anje pro{la su kroz relativno dugotrajnu prvu fazu (od
30ih do 70ih) u kojoj je osnovni problem bio odgovoriti na pitanje “da li postoji
povezanost izme|u stava i pona{anja?”. Istra`ivanja druge faze (od 70ih do 80ih) koja
su nastojala odgovoriti na pitanje: “kada / u kojim uvjetima postoji povezanost izme|u
stava i pona{anja?” relativno su novija i trenutno dominiraju podru~jem. Napokon,
80ih se u ispitivanju problema odnosa stav-pona{anje javlja i tre}a generacija
21
istra`ivanja cilj kojih je utvr|ivanje procesa koji su u osnovi tog odnosa odn. davanje
odgovora na pitanje “kako su stavovi povezani s pona{anjem?”.
2.2. Utvr|ivanje povezanosti stava i pona{anja
2.1.1. Istra`ivanja koja ne ukazuju na povezanost stava i pona{anja
LaPIERE (1934) je prvi poku{ao empirijski utvrditi odnos izme|u verbalno
iskazanog stava i pona{anja. Zanimalo ga je u kakvoj je vezi stav Amerikanaca
prema Kinezima i njihovo pona{anje naspram Kineza. Treba napomenuti da je u
vrijeme kad je ra|eno to istra`ivanje, kod Amerikanaca bio izra`en negativan stav
prema Kinezima i autora je zanimalo kako }e ispitanici - osoblje turisti~kih objekata:
hotela, kampova, restorana, kavana i turisti~kih biroa reagirati na pojavu mladog
kineskog bra~nog para.
Ni{ta ve}a povezanost izme|u stava i pona{anja nije dobivena ni u nizu drugih
istra`ivanja tzv. prve generacije. Kao rezultat se javlja skepticizam prema
pretpostavci o povezanosti stava i pona{anja koji kulminira u WICKERovom (1969)
kriti~kom pregledu istra`ivanja s tog podru~ja, koje je pokazalo da jedino u malom
broju slu~ajeva postoji visoka povezanost izme|u verbalno izra`enog stava i
manifestnog pona{anja. Autor se stoga zalo`io da bi bilo korisno da se pojam stava
potpuno odbaci.
22
Usprkos nalazima koji su nedvojbeno proturje~ili pretpostavci o povezanosti izme|u
stava i pona{anja, ta pretpostavka nije bila napu{tena budu}i da ona iskazuje ono
{to je, prema velikom broju psihologa, jedan od osnovnih ciljeva njihove djelatnosti:
mogu}nost predvi|anja pona{anja. Taj pretpostavljeni razlog ustrajavanja uz
hipotezu o vezi izme|u stava i pona{anja usprkos rezultatima koji su je pobijali, doveo je
do kriti~kog preispitivanja ranijih istra`ivanja.
Treba tako|er napomenuti da nisu sva rana istra`ivanja dala ovako porazne
rezultate kad je u pitanju odnos stav-pona{anje. Na primjer:
STOUFFER je (1949) pokazao da se na osnovi odgovora vojnih regruta na ~etiri
pitanja koja su se odnosila na spremnost za borbu moglo vrlo dobro
predvidjeti njihovo stvarno pona{anje nekoliko mjeseci kasnije na rati{tu
Evrope,
DeFLEUR i WESTIE (1958) su na{li zna~ajnu povezanost izme|u izra`enosti
rasne predrasude i spremnosti da se potpi{e obrazac kojim se ispitanik
obavezao da pozira za fotografiju s pripadnikom druge rase. Autori izvje{tavaju
da su kod 70% ispitanika na{li podudarnost izme|u stava i pona{anja.,
JUSTER (1964) je na{ao prosje~ni fi-koeficijent od 0.25 izme|u namjere 16 000
ispitanika da u dvanaestomjese~nom periodu kupe odre|ene proizvode i
njihova stvarnog pona{anja,
SWARTZ i TESSLER (1972) na{li su korelaciju od 0.38 (p < 0.001) izme|u namjere
136 slu`benica da budu davaoci ko{tane sr`i i njihova stvarnog pona{anja tri
mjeseca nakon ispitivanja te namjere.
Ova kao i neka druga istra`ivanja (Brannon, 1973; Freedman, Hermalin i Chang, 1975)
razlikuju se me|usobno u pogledu objekta stava, u pogledu pona{anja te u pogledu
ispitanika, kori{tenih mjernih tehnika, vremenskog intervala izme|u mjerenja stava i
pona{anja, kori{tenih statisti~kih metoda, itd. Me|utim, u svim tim radovima stav i
pona{anje mjereni su u odre|enom vremenskom razmaku, a rezultati su pokazali
postojanje veze izme|u njih ~ija ja~ina ide od sasvim skromne do umjerene.
23
1972. pokazala vrlo pouzdanim. Iako su ti rezultati dobiveni za predvi|anje za grupu -
za stranku koja ima predsjedni~kog kandidata - a ne za pojedinca, oni su zna~ajni
utoliko {to su pokazali da u odre|enim uvjetima verbalni iskazi o stavu mogu biti
povezani s pona{anjem, i to u vrlo va`noj sferi socijalnog `ivota.
Me|utim, kako nas vi{e interesira individualni nego kolektivni nivo predikcije od
ve}e je va`nosti KELLEYeva i MIRERova (1974) analiza studija Instituta za dru{tvena
istra`ivanja koje su se studije zasnivale na podacima za ~etiri predsjedni~ka izbora u
periodu od 1952. do 1964. Autori su izveli indeks stava na osnovi odgovora ispitanika
u seriji izbornih anketa koje su se odnosile na dobre i lo{e strane politi~kih stranaka i
kandidata. Na osnovi pitanja iz ankete bilo je mogu}e utvrditi i izborne namjere
ispitanika o tome za koga }e glasati na sljede}im izborima. Kao mjeru pona{anja autori
su uzeli izjavu ispitanika koju su dobili nakon izbora o tome za koga su glasali.
Rad Kelleya i Mirera ima va`ne implikacije za problem odnosa izme|u stava i
pona{anja. Prvo i najva`nije, oni su pokazali da nema nikakve specifi~ne
karakteristike odgovora u anketama koje bi karakteristike same po sebi
onemogu}avale sna`niju vezu tih odgovora s manifestnim pona{anjem. Drugo,
njihov rad zajedno s radom LaPierea, Coreya i drugih pokazao je da veza stav-
pona{anje mo`e i}i od ekstremno jake do prakti~no nikakve.
24
2.3. Utvr|ivanje faktora koji utje~u na povezanost stava i pona{anja
2.3.1. Osobine stava koje utje~u na povezanost stava i pona{anja
(1) Razina specifi~nosti / op}enitosti mjere stava u odnosu na mjeru pona{anja.
Jedna od najozbiljnijih metodolo{kih zamjerki ranim istra`ivanjima odnosa stav-
pona{anje je ta da su u tim istra`ivanjima mjere varijabli koje su dovo|ene u vezu bile
bitno razli~ite razine specifi~nosti. Ve}ina istra`ivanja su nastojala utvrditi
povezanost izme|u relativno specifi~nog oblika pona{anja i relativno op}eg stava.
Na primjer, LaPiereu je zamjerano {to je htio “spremnost da se ugosti mladi, doli~no
odjeveni, pristojni i simpati~ni kineski bra~ni par, koji je u prolazu i u dru{tvu bijelca”
predvidjeti na osnovi op}eg stava prema Kinezima utvr|enog op}im pitanjem koje se
odnosi na pripadnike kineske rase.
25
komponente upotrebe pilula predikcija se pobolj{ava. Naposljetku, kad je i vremenska
komponenta uzeta u obzir, dodatno se dobiva na to~nosti predikcije.
Tablica 9.: Korelacije mjera stava razli~ite specifi~nosti i pona{anja, prema istra`ivanju
Davidsona i Jaccarda (1979).
KORELACIJA
MJERA STAVA MJERE STAVA
SA PONA[ANJEM
stav prema kontroli ra|anja 0,083
stav prema pilulama za kontrolu za~e}a 0,323
stav prema upotrebi pilula za kontrolu za~e}a 0,525
stav prema upotrebi pilula za kontrolu za~e}a u idu}e dvije godine 0,572
Zahtjev za istim nivoom specifi~nosti prihvatljiv je ne samo zbog metodolo{kih ve} i zbog
teoretskih razloga. Naime, on se vrlo dobro uklapa u teorijski model kognitivne
organizacije BEMa (1970). Prema tom modelu, nepodudarnost izme|u specifi~nog
stava i odgovaraju}eg specifi~nog pona{anja bit }e daleko uo~ljivija i ~ovjek }e je
te`e pore}i negoli nepodudarnosti izme|u op}eg stava i specifi~nog pona{anja.
Prema tome, kad su stav i pona{anje na istom nivou specifi~nosti, ja~i je i pritisak za
konzistencijom jednog i drugog.
(2) Definiranost stava je osobina stava koja se razli~ito operacionalizira: (1) kao
snaga i stupanj uvjerenosti u ispravnost stava ili (2) kao va`nost stava za osobu i (3) kao
stupanj sigurnosti u stav. Za sada je jo{ uvijek nejasno na koje se sve na~ine mo`e
operacionalizirati definiranost stava. O~ito je da postoji redundantnost u razli~itim
dimenzijama koje pokrivaju ja~inu stava.
26
U osnovne karakteristike svakog stava spadaju osim definiranosti jo{ i (1) direkcija,
smjer, upravljenost za ili protiv objekta stava, (2) ekstremnost, (3) salijentnost, (4)
centralnost, (5) jasno}a. Sve te karakteristike stava mogu biti od va`nosti kad se stav
dovodi u vezu s pona{anjem. Bilo bi svakako od koristi da istra`iva~i poku{aju
utvrditi koje su od tih dimenzija najvrednije za predvi|anje pona{anja. Budu}a
istra`ivanja veze izme|u stava i pona{anja trebala bi uklju~ivati mjere bar nekih od tih
dimenzija.
Istina, valja napomenuti da ovaj zaklju~ak ne dijele svi autori na ovom podru~ju. Tako
DILLON i KUMAR (1985) zastupaju hipotezu o unidimenzionalnoj strukturi stava, tj.
govore}i o stavu govore samo o afektu. Takva razmatranja imaju naravno direktne
implikacije na odnos stav-pona{anje. Dillon i Kumar naime smatraju da dvokomponentni
model stava po kojemu je stav = kognicija + afekt nije efikasniji u predikciji pona{anja od
jednokomponentnog modela stava tipa stav = afekt.
(4) Pouzdanost mjere stava. Bilo koji poku{aj da se mjere dviju razli~itih varijabli
dovedu u vezu, a u ovom slu~aju se radi o vezi izme|u stava i pona{anja, mora
ra~unati s tim da su interkorelacije tih dviju varijabli nu`no ograni~ene
nepouzdano{}u svake od dviju mjera. Uz to, u vremenskom intervalu izme|u dvaju
27
mjerenja mo`e do}i do promjena stava ili pona{anja koje onda umanjuju korelaciju izme|
u stava i pona{anja.
Budu}i da se pona{anje obi~no mjeri nakon utvr|enog stava, u vremenskoj to~ki t+1
slijedi da je:
MPt+1 = SPt+1 + EPt+1 (2)
r (SSt, SPt+1)
SSt SPt+1
28
Slika 6.: Alwinov (1973) korelacijsko-kauzalni odnos izme|u stava i pona{anja.
Sivim okvirom su uokvirene one varijable koje se u istra`ivanjima odnosa stava i
pona{anja ne mjere zbog neizvedivosti istovremenog mjerenja stava i pona{anja.
Autor u model uvodi dvije varijable koje nisu bitne za tuma~enje modela:
RSt = rezidualni dio varijance MSt koji nije obja{njen varijancom MPt+1,
RPt+1 = rezidualni dio varijance MPt+1 koji nije obja{njen varijancom MSt,
pa se one ni ne}e komentirati.
Iz prikaza se vidi:
A. da stvarni stav u vremenskoj to~ki t SS t utje~e na varijacije slijede}ih komponenti
(prikazano crtkanom linijom):
1. na mjereni stav u vremenu t: na MSt,
2. na mjereno pona{anje u vremenu t, koje pona{anje se obi~no ne mjeri istovremeno
sa mjerenjem stava,
3. na mjereno pona{anje u vremenu t+1: MPt+1 i
4. na mjereni stav u vremenu t+1, koji se stav obi~no ne mjeri istovremeno sa
mjerenjem pona{anja.
r (MSt, MPt+1)
r (SSt, SPt+1) =
r (S , S ) r (P
t t t+1 , Pt+1)
0,35
r (SSt, SPt+1) = = 0,47 > 0,35
0,56 1
Kako utvr|ena korelacija izme|u stava i pona{anja mo`e proiza}i iz razli~itih
kombinacija stvarne korelacije izme|u stava i pona{anja, pouzdanosti mjerenja stava i
pouzdanosti mjerenja pona{anja ta nam korelacija ne ka`e mnogo ni o jednom od tih
parametara te stoga niti o odnosu izme|u stvarnog stava i pona{anja.
29
C. Budu}i da se zbog vremenskog razmaka mijenja stvarni stav, kao i stvarno pona{anje
povezano sa tim stavom, potrebno je stav i pripadaju}e pona{anje utvr|ivati u {to je
mogu}e vremenski bliskijim to~kama, jer }e prava mjera povezanosti stava i
pona{anja biti “r (MSt, Mpt)” odn. “r (SSt, SPt)”.
(5) Na~in formiranja stava. Razmatraju}i odnos izme|u stava i pona{anja FAZIO i
ZANNA (1976) se zanimaju za utjecaj na~ina na koji je stav ste~en na prirodu
spomenutog odnosa. Konkretnije, u nizu istra`ivanja koja su proveli njih je u prvom redu
zanimalo ho}e li stavovi koji su formirani na osnovi direktnog, bihevioralnog
iskustva s objektom stava biti bolji prediktori pona{anja od stavova koji su
ste~eni indirektno, bez bihevioralnog iskustva odn. ho}e li veza stava i pona{anja
biti ~vr{}a ako je dio sekvence pona{anje-stav-pona{anje nego ako je izvan te sekvence.
30
vlastite ko`e ve} na osnovi razgovora s drugim studentima i na osnovi brojnih ~lanaka
koji su se pojavljivali u studentskom listu.
Ispitivanje stava prema krizi smje{taja tih dviju grupa studenata pokazalo je da obje
grupe izra`avaju jednako negativan stav. Prema tome, razlika u iskustvu nije utjecala
na smjer i intenzitet stavova tih grupa. Uz ispitivanje stavova vr{eno je i ispitivanje
pona{anja. Od studenata je tra`eno da se izjasne koje bi sve akcije bili spremni poduzeti
u cilju rje{avanja problema. Mogli su, na primjer, potpisati peticiju, apelirati na druge da
potpi{u peticiju, do}i na sastanak grupe koja raspravlja o krizi smje{taja, priklju~iti se
odboru koji }e predlo`iti rje{enja, dati vlastite prijedloge za rje{enje krize smje{taja ili
napisati pismo upravi studentskog smje{taja.
Premda rezultati ovog istra`ivanja daju vrlo sna`nu podr{ku hipotezi o boljoj povezanosti
pona{anja s “direktnim” negoli s “indirektnim” stavovima, korelacijska priroda tih
podataka ne dopu{ta dalekose`nije zaklju~ke. Stoga su autori izvr{ili i
eksperimentalno istra`ivanje koje je zapravo predstavljalo konceptualnu
replikaciju ranijeg ispitivanja. Ponovno se pokazalo da je predikcija odnosa stav-
pona{anje bila mnogo bolja kad su u pitanju bili stavovi formirani na osnovi
direktnog nego stavovi ste~eni na osnovi indirektnog iskustva.
Rezultati ovih kao i nekih drugih istra`ivanja (Fazio i Zanna, 1978a; Songer-Nocks,
1976) pokazuju da se stavovi koji su izvedeni iz pona{anja ne mogu smatrati
epifenomenima. Dapa~e, takvi stavovi u ve}oj mjeri utje~u na kasnije pona{anje
od stavova koji se formiraju na indirektnim informacijama. I pored toga {to osoba
koja je stekla stav indirektnim putem mo`e na skali za ispitivanje stavova iskazati
pouzdan stav, taj se stav ipak razlikuje od onog koji }e iskazati osoba koja je imala
direktno iskustvo s objektom stava.
31
2.3.2. Osobine pona{anja koje utje~u na povezanost stava i pona{anja
Prethodni odjeljak je pokazao da na povezanost stava i pona{anja utje~u slijede}i
faktori:
(1) razina specifi~nosti mjere pona{anja i
(2) pouzdanost mjere pona{anja,
kojima se jo{ mogu dodati:
FISHBEIN (1973) smatra da stav prema nekom objektu nije povezan posebno ni uz
jedan akt (~in) pona{anja, ve} se manifestira kroz razli~ite akte koji upu}uju na
nivo sklonosti prema objektu stava. Upravo je stupanj sklonosti koji proizlazi iz
totalnog repertoara pona{anja naspram objekta stava taj koji bi trebalo korelirati s
op}im stavom prema tom objektu.
Zato je pona{anje svrsishodnije mjeriti na skali koja se sastoji od vi{e ~estica, tj.
koja upu}uje na vi{e akata. Mjera pona{anja koja se zasniva na me|usobno
povezanim ~esticama pona{anja pouzdanija je od mjere koja se svodi samo na
jedan oblik pona{anja. To bi nadalje trebalo pridonijeti vezi stav-pona{anje, upravo kao
{to je toj vezi pridonosila i pove}ana pouzdanost mjere stava i/ili mjere pona{anja.
Usprkos tomu, a mo`da i upravo zbog toga, FISHBEIN i AJZEN (1974) isti~u nu`nost
primjene takvog mjerenja pona{anja. Od kolike je va`nosti mjeriti pona{anje kroz vi{e
oblika akata pokazuju Fishbein i Ajzen u svojoj analizi odnosa izme|u religioznih stavova
i pona{anja. Od 62 ispitanika-studenta prikupljene su izjave o tome koji su od 100 oblika
pona{anja u vezi s religijom primjenjivali. Uz to, studenti su odgovorili na pet
tradicionalnih skala kojima je mjeren op}i stav prema religiji.
Prosje~na korelacija izme|u tih skala i svakog od 100 oblika pona{anja posebice iznosila
je r = 0.14. Me|utim, kad je mjera pona{anja izvedena iz svih 100 ~estica, korelacije
izme|u tako izvedene mjere i skala stavova kretale su se izme|u r = 0.61 i r = 0.71 ,
{to su koeficijenti sli~ni onima koji se dobiju kad se skale stavova me|usobno koreliraju.
Prema tome, stav i pona{anje visoko koreliraju kad se promatraju kao
multidimenzionalne varijable. [tovi{e, autori zastupaju mi{ljenje da skale pona{anja
nisu ni{ta drugo doli jo{ jedna mjera generalnog stava.
Isti autori upozoravaju da se mo`e empirijski pokazati da neki oblici pona{anja nisu
reprezentativni za bihevioralni konstrukt za koji se najprije mislilo da mu pripadaju.
32
To se mo`e u~initi analizom ~estica, na isti onaj na~in na koji je pokazano da neke
~estice u odre|enoj skali stavova ne spadaju u tu skalu. U oba slu~aja, i u slu~aju skale
stavova i u slu~aju skale pona{anja, ~estice mogu biti neodre|ene i dvosmislene u
odnosu na cjelokupnu dimenziju koja se tom skalom mjeri. Uz to, mogu imati tako
izrazito visoku ili nisku ~estinu pojavljivanja da prestaju biti osjetljive, tj. nisu u stanju
diferencirati osobe koje se ina~e razlikuju na danoj dimenziji.
Tablica 10.: Povezanost op}eg stava o za{titi okoli{a sa specifi~nim oblicima pona{anja (2),
povezanost op}eg stava sa op}im sklopom pona{anja (4) i povezanost op}eg stava sa op}im
pona{anjem usmjerenom ka za{titi okoli{a (6), prema istra`ivanju koje su proveli Weigel i
Newman (1976).
KORELACIJA SKLOPOVI KORELACIJA KORELACIJA
SPECIFI^NI (1) SA OP]IM (SINDROMI) (3) SA OP]IM OP]E (5) SA OP]IM
OBLICI PONA[ANJA STAVOM a PONA[ANJA STAVOM b PONA[ANJE STAVOM b
(1) (2) (3) (4) (5) (6)
3 mjeseca nakon ispitivanja op}eg stava:
potpisivanje peticija
protest protiv naftnih 0.41** skala za
bu{otina na obali ispitivanje
protest protiv 0,36* pona{anja 0,50**
nuklearne energije u vezi s
za zabranu prometa 0,39** peticijama
automobilma
proslije|ivanje peticija 0,27
1,5 mjeseci nakon potpisivanja peticija: jedinstveni
individualno u~e{}e u 0,34* skala za bihevioralni 0,62***
~i{}enju ispitivanje indeks
dovo|enje prijatelja na 0,22 pona{anja 0,36**
~i{}enje u vezi s
~i{}enjem
2 mjeseca nakon ~i{}enja:
prikupljanje materijala
za recikla`u
nakon prvog tjedna 0,34* skala za
33
nakon drugog tjedna 0,57*** ispitivanje
nakon tre}eg tjedna 0,34* pona{anja
nakon ~etvrtog tjedna 0,33* u vezi s 0,44**
nakon petog tjedna 0,12 prikupljanjem
nakon {estog tjedna 0,20 materijala
nakon sedmog tjedna 0,20 za recikla`u
nakon osmog tjedna 0,34*
a = pointbiserijalna korelacija, b = Pearsonova korelacija
* p < 0,05; ** p< 0,01; *** p < 0,001
tri mjeseca nakon primjene skale stava opa`an je prvi oblik pona{anja koji se
sastojao u potpisivanju makar jedne od tri peticije koje su se odnosile na za{titu
~ovjekove okoline. Uz to, ispitanici su imali mogu}nost da peticije proslijede na
potpisivanje svojim znancima.,
mjesec i pol nakon potpisivanja peticije druga osoba kontaktirala je ispitanike i
pozvala ih da se pridru`e ~i{}enju otpada,
dva mjeseca nakon ~i{}enja otpada ispitanici su obavije{teni i pozvani da sudjeluju
u akciji prikupljanja otpadnog materijala za recikla`u (stare boce, papir i sl.) koja se
provodila tokom dva mjeseca, pri ~emu je svaki tjedan utvr|ena mjera tog pona{anja
za svakog ispitanika.
Premda op}i stav nije bio u uskoj vezi s nekima od specifi~nih oblika pona{anja
(potcrtani koeficijenti korelacije u tablici 10.), pokazao se sasvim dobrim prediktorom
op}eg sklopa pona{anja upravljenog na za{titu ~ovjekova okoli{a, kao {to to
pokazuje tablica 10.
34
(4) Konzistentnost i indikativnost ranijeg pona{anja. U poku{aju da objasne na koji
na~in direktno iskustvo utje~e na stavove, FAZIO i ZANNA (1976) sugeriraju da se
mo`e raditi o dva procesa. Prema prvoj hipotezi, ja~a povezanost stava i pona{anja
mo`e proizlaziti iz toga {to i stav i kasnije pona{anje ovise o ranije o~itovanom
pona{anju. Ako postoji tendencija da ranije i kasnije pona{anje budu
konzistentni, tad }e se na osnovi stava mo}i predvidjeti pona{anje u onoj mjeri u
kojoj i sam stav ovisi o ranijem pona{anju. Prema tome, da bi se objasnila
konzistencija izme|u stava i pona{anja treba najprije utvrditi u kojoj mjeri stav reflektira
ranije pona{anje. Ako je osoba utvrdila svoj stav na osnovi ranijeg pona{anja, tad }e taj
stav biti bolji prediktor kasnijeg pona{anja zbog jake veze ranijeg i kasnijeg pona{anja,
nego kada stav nije utvr|en putem ranijeg pona{anja.
35
ZANNA, OLSON i FAZIO (1981) ispitivali su u kojoj }e mjeri stupanj zasnovanosti
stava na ranijem iskustvu utjecati na povezanost stava i pona{anja. Eksperiment je
bio podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu ispitan je stav studenata prema religiji. Samo
ispitivanje stava provedeno je razli~ito u eksperimentalnoj i kontrolnoj grupi. Kod
ispitanika kontrolne skupine stav je mjeren prije nego {to su oni odgovorili na upitnik
kojim se ispitivao njihov udio u razli~itim oblicima religioznog pona{anja. Ispitanici
eksperimentalne grupe tako|er su odgovorili na ta dva instrumenta ali razli~itim
redoslijedom: najprije su izvijestili o tome u kojim su sve oblicima religioznog pona{anja
sudjelovali a potom im je izmjeren stav prema religiji. Nakon mjesec dana proveden je
drugi dio istra`ivanja u kojem su dobivene tri mjere pona{anja. Jedna mjera
predstavljala je zapravo istu skalu pona{anja koja je primijenjena i u prvom dijelu
ispitivanja. Uz to, ispitanici su izvijestili koliko su puta u intervalu izme|u prvog i drugog
dijela istra`ivanja: (a) poha|ali religiozne obrede i (b) sami se molili.
Zaklju~ak koji slijedi iz ovog istra`ivanja jest da je stav to bolji prediktor pona{anja {to
je bolji reprezentant ranijeg pona{anja. Me|utim, uz ovaj zaklju~ak ve`u se dva
uvjeta: (1) pro{lo pona{anje mora biti dovoljno konzistentno da bi se iz njega
mogao izvesti stav: ako je pro{lo pona{anje vrlo raznoliko, iz njega ne mo`e proiza}i
pouzdan zaklju~ak o stavu i (2) osoba mora smatrati da je pro{lo pona{anje
indikator njezina stava i mora iz pro{log pona{anja zaklju~ivati o svom stavu.
36
O individualnim osobinama ispitanika o kojima ovisi povezanost stava i pona{anja
govori SNYDER (1974) kroz konstrukt koji je nazvao samomotrenje engl.: self-
monitoring. Konstrukt samomotrenja odnosi se na individualne razlike koje postoje
me|u ljudima u pogledu njihove sposobnosti da motre i kontroliraju vlastito
pona{anje, tako da ono bude prilago|eno situacionim i socijalnim uvjetima u kojima
se odvija. Dakle, pojam samomotrenja se ne odnosi na motrenje sebe nego na
motrenje situacije i na prilago|avanje na nju.
PRI[LIN, AKRAP i [PRAH (1987) nisu na{le razliku u veli~ini povezanosti izme|u stava i
pona{anja za osobe razli~ite na samomotrenju. Me|utim, na{le su razliku u strukturi te
povezanosti: za grupu ispitanika niskih na samomotrenju najbolji prediktori
pona{anja bili su indeksi afektivne komponente stava, dok su za grupu visokih na
samomotrenju znatno bolji prediktori pona{anja bili indeksi kognitivne
komponente stava. Ti nalazi zapravo ne protivrje~e Snyderu koji tvrdi da je proces
samomotrenja medijator odnosa stav-pona{anje. Oni me|utim sugeriraju da je taj proces
pone{to razli~it kod osoba koje su visoko i nisko na samomotrenju.
Snyder ka`e da osoba niska na samomotrenju uzima svoj stav kao oslonac za akciju.
Rezultati spomenutog istra`ivanja pokazuju da se ova tvrdnja mo`e precizirati: ~ini se da
se osobe niske na samomotrenju oslanjaju na afektivnu komponentu stava kod
odlu~ivanja kako se pona{ati. Drugim rije~ima, one polaze od pitanja: “{to osje}am
prema objektu stava / pona{anja?”. Za razliku od tog, osobe visoke na samomotrenju
tra`e oslonac u kognitivnoj komponenti stava. One polaze od pitanja kao {to su:
“kako je ovaj objekt stava prema kojem je upravljeno moje pona{anje povezan s drugim
objektima koji su mi va`ni?”, ili “kako mogu profitirati od ovog objekta?”. Ovakvi nalazi
37
obja{njavaju i odakle razlike u rezultatima ovog i Snyderovih istra`ivanja. Budu}i da je
Snyder kao prediktor uzimao afektivnu komponentu stava, razumljivo je da je znatno
ve}u povezanost s pona{anjem na{ao u skupini niskih na samomotrenju jer se oni vi{e
oslanjaju na tu komponentu.
Kako je pri definiranju stava re~eno, stavovi pojedinca postoje kao dispozicija za
pona{anje koja se mo`e aktualizitrati u odre|enoj situaciji. Oni “spavaju” dok pojedinac
djeluje automatski - po uhodanom scenariju, bez potrebe da se na njih poziva, a u
novim situacijama za koje nema poznatog scenarija, pojedinac se poziva na svoje
stavove prije nego {to djeluje. Jedino potentan - pobu|en - aktiviran situacijom i u
svijesti pojedinca prisutan stav u stanju je upravljati pona{anjem.
FAZIO, CHEN, McDONEL i SHERMAN (1982) smatraju da stav nije ni{ta drugo doli
asocijativna veza izme|u objekta stava (npr. nuklearne elektrane) i evaluacije tog
objekta (npr. opasno). Nadalje, oni smatraju da dvije osobe mogu istovjetno
vrednovati neki objekt i identi~no odgovarati na tradicionalnim skalama stavova, ali
da ja~ina veze objekt stava-evaluacija mo`e kod njih biti razli~ita.
38
ponavljano u~estalo izra`avanje stava ja~a vezu objekt-evaluacija i dovodi do
pove}ane pobudljivosti i posljedi~no do ve}e konzistencije stav-pona{anje. To
ponavljanje pove}ava vjerojatnost da }e stav biti pobu|en svaki put kad je osoba
izlo`ena objektu stava, {to upu}uje na klju~nu ulogu pobudljivosti stava u odre|ivanju
konzistencije stav-manifestno pona{anje.,
situacioni znakovi koji upu}uju osobu na njen stav pove}avaju konzistenciju stav-
pona{anje (Snyder i sur., 1982), pri ~emu je jedan od utjecajnih znakova vlastiti
odraz u ogledalu: ljudi koji ulaze u prostoriju koja ima velika ogledala postaju
iznenada svjesni sebe, {to pove}ava konzistenciju izme|u stava i pona{anja. Ovaj
“trik” se masovno koristi u velikim trgovinama, u kojima zbog ogledala kupci postaju
svjesniji svojih stavova protiv kra|e i time obeshrabreni za takvo pona{anje. Na sli~an
na~in se mo`e koristiti vlastiti glas snimljen na kazetu u svrhu terapije pona{anja.
Model ostavlja otvorenim slijede}a pitanja koja su vi{e podstrek za daljnje razvijanje
modela nego li kritika koja ga obezvre|uje:
koliko je vrijeme reakcije valjana mjera konstrukta ja~ine veze objekt-
evaluacija? Premda je na|eno da je ta mjera pod utjecajem ekstremnosti stava
(Judd i Kulik, 1980; Powel i Fazio, 1984; Fazio i Williams, 1986), to preklapanje izme|
39
u ekstremnosti stava i ja~ine veze objekt-evaluacija nije uvijek i eksperimentalno
kontrolirano.,
nije sasvim jasno u kakvom je odnosu veza objekt-evaluacija naspram drugih
mjera stava, kao {to je npr. uvjerenje u ispravnost stava,
model ne omogu}ava nam da razlu~imo osobe kod kojih stav nije aktiviran
prisutno{}u objekta zbog slabe veze objekt-evaluacija od osoba kod kojih stav
nije aktiviran naprosto zbog toga {to ga nema jer nije formiran.
(2) Model razlo`ne akcije. Kao {to iz samog naziva modela razlo`ne reakcije
FISHBEINa i AJZENa (1977) proizlazi, naglasak modela je na procesu promi{ljenog,
namjernog odlu~ivanja u kojem osoba pa`ljivo razmatra svoje stavove prije
odluke o namjeri da (ne) o~ituje odre|eno pona{anje.
Namjera osobe da o~ituje odre|eno pona{anje (BN) prikazana je kao funkcija dvije
vrste vjerovanja relevantnih za pona{anje: (1) stav da }e pona{anje dovesti do
odre|enih posljedica (SP) i (2) subjektivne norme, kao {to su npr. o~ekivanja kako
bi “zna~ajni drugi” vrednovali odre|enu akciju te osobe (SN). Dodatne varijable
koje nisu direktno uklju~ene u model indirektno utje~u na namjere samo preko utjecaja
na spomenute dvije varijable i/ili na njihovu relativnu te`inu.
Samo u slu~aju kad stav ili subjektivne norme imaju zna~ajnu te`inu u regresionoj
jednad`bi za predvi|anje bihevioralnih namjera, te dvije varijable }e biti povezane s
namjerama, prema regresionoj jednad`bi:
BN = w1SP + w2SN
40
u kojoj su w1 i w2 indeksi te`ine koji se empirijski odre|uju putem linearne
regresije. Model nagla{ava va`nost mjerenja prediktorskih i kriterijskih varijabli na istom
nivou specifi~nosti kako bi se sa ve}om pouzdano{}u mogla predvidjeti bihevioralna
namjera na osnovu kombiniranog efekta varijabli stava i normi.
41
konzistencije izme|u stava i pona{anja. Istra`ivanja u kojima je pona{anje variralo od
agresije do u`ivanja u pornografskom materijalu potvrdila su tu pretpostavku (Pryor i
sur., 1977; Gibbons, 1978).
Nasuprot tome, proces o kojem govori model Fazia i suradnika znatno je manje
namjeran, {tavi{e, usredoto~en je na spontanu aktivaciju stava do koje dolazi u
povodu same izlo`enosti objektu stava. Kao {to je spomenuto, takva spontana aktivacija
mo`e se o~ekivati jedino u slu~aju jake veze objekt stava - evaluacija. Ako je ta veza
slaba, malo je vjerojatno da }e do}i do evaluacije pod utjecajem stava, osim ako se
osoba izri~ito ne potakne na vrednovanje. Jednom aktiviran, stav utje~e na percepciju,
a pona{anje jednostavno slijedi tu pristranu percepciju. Pritom nije nu`an proces
svjesnog zaklju~ivanja. Model Fazia i suradnika polazi od pretpostavke da do
aktivacije stava dolazi automatski u povodu prisutnosti objekta stava. Ispravnost
navedene pretpostavke je empirijski potvr|ena (Fazio, Sanbonmatsu, Powel i Kardes,
1986).
42
faktori koji }e djelovati motiviraju}e, koji }e potaknuti osobu na svjesno, racionalno
vaganje alternativa. Zasad, me|utim gotovo da i nema istra`ivanja koja bi odgovorila
na pitanje koji su to faktori.
Jedan od tih faktora mogao bi biti va`nost bihevioralne odluke. Pona{anja koja
izazivaju va`ne posljedice mogla bi potaknuti osobu na pa`ljivu analizu prije kona~ne
bihevioralne odluke. Npr. prije odluke koje zanimanje odabrati i sl. logi~no je
pretpostaviti da osoba veoma pa`ljivo razmatra svoje osobine i stavove. Razumljivo je
da je ovaj problem te{ko ispitati kako iz prakti~nih tako i iz eti~kih razloga.
Drugi faktor koji mo`e pobuditi kontrolirane procese jest novost pona{anja.
Razmotrimo npr. slu~aj osobe koja nikad nije kampirala a sad joj se pru`a prilika. Sama
novost tog pona{anja mo`e potaknuti osobu na razmatranje onog {to zna o kampiranju i
razmi{ljanja o tom koliko to odgovara njenoj li~nosti. Ponovno, i ovaj je faktor
izvanredno te{ko ispitati jer valja prona}i pona{anje koje bi bilo podjednako novo uzorku
ispitanika i dovoljno novo da izazove procese analiziranja.
43
i na koji na~in se ta veza ostvaruje?” Pitanje je, dakle, daleko optimisti~nije u
pogledu mogu}nosti za ispitivanje i utoliko predstavlja ve}i izazov znanstvenicima.
3. TEORIJE KONZISTENCIJE
44
ne uklapa u postoje}i kognitivni sistem, dolazi do disharmonije (neravnote`e odn.
disbalansa, inkogruencije, inkonzistencije, disonance) koja predstavlja motivaciono
stanje jer izaziva napetost, neugodnost i potrebu da se “ne{to promijeni” i ponovo
uspostavi harmoni~no stanje; osobe koje kroz dulje vrijeme ne zadovolje potrebu za
uspostavljanjem harmonije, izla`u se rizicima od psihosomatskih oboljenja,
savr{ena i kontinuirana ravnote`a se nikada ne posti`e, smjenjivanje ravnote`e i
neravnote`e je stalni proces,
Stabilne trijade sadr`e tri pozitivne relacije ili jednu pozitivnu i dvije negativne i
reprezentiraju situacije u kojima osoba ili percipira suglasnost sa nekim kojemu je
naklonjena, ili percipira nesuglasnost s nekim kojemu nije naklonjena. Nestabilne
trijade sadr`e tri negativne relacije ili jednu negativnu i dvije pozitivne i reprezentiraju
situacije u kojima osoba ili percipira suglasnost sa nekim kojemu je nenaklonjena, ili
percipira nesuglasnost s nekim kojemu je naklonjena.
46
Slika 7.: Osam mogu}ih trijada tri kognitivna entiteta me|u kojima postoje dvije
vrste relacija. Pozitivne relacije su reprezentirane kontinuiranom crtom i oznakom
“+”, a negativne isprekidanom crtom i oznakom “-”. Vertikalna crta razgrani~uje
trijade koje su pod efektom balansa, horizontalna crta razgrani~uje trijade koje su
pod efektom slaganja, a dijagonalna polja obuhva}aju trijade koje su pod efektom
privla~nosti.
Pri uspostavljanju ravnote`e se u pravilu mijenja ona relacija ili element u trijadi koji
su najnestabilniji, pri ~emu se neravnote`a mo`e razrije{iti na tri na~ina:
1. promjena predznaka relacije, uslijed ~ega nestabilna trijada prelazi u stabilnu,
2. konverzija relacije u irelevantnu, {to dovodi do raspada kognitivne trijade, {to je
svojevrsni vid ravnote`e i
3. disolucija kognitivnog elementa na pozitivne i negativne aspekte, ~ime se ne
razrje{ava ravnote`a, ali se napetost smanjuje, jer se time ili pozitivni ili negativni
aspekti prema potrebi koriste za uspostavljanje takve relacije koja }e prividno
uspostaviti ravnote`u.
47
zaklju~ujemo da osoba “o” voli samu sebe. Kako ljudi imaju tendenciju da si sliku
o svijetu organiziraju na {to je mogu}e pozitivniji na~in kod efekta slaganja
ispitanici impliciraju da su p i o me|usobno sli~ni tj. da me|u njima postoji
pozitivni odnos bez obzira kako je eksperimentalno definiran u trijadi.
48
Teorija kongruencije OSGOODa i TANNENBAUMa (1955) polazi od prigovora
Heiderovoj teoriji balansa da ne uzima u obzir intenzitet stava, ve} samo njegovu
valenciju i iz toga razloga uvodi kvantificiranje intenziteta odnosa koji se javljaju me|u
kognitivnim elementima trijade. Nadalje, ona se bavi specifi~nim pitanjem (a) kako se
mo`e mijenjati stav pojedinca prema konceptu koji je predmet persuazije odn. koji
je izlo`en persuazivnoj poruci i (b) kako se pri persuazivnoj komunikaciji mijenja
stav pojedinca prema izvoru koji emitira persuazivnu poruku.
Time teorija stje~e dva atributa: (I) mo`e se smatrati posebnim slu~ajem teorije
balansa: kao teorija balansa primjenjena na persuazivnu komunikaciju i (II) prva od
teorija konzistencije uvodi mjerne instrumente odn. tehnike mjerenja intenziteta
stava kao {to je semanti~ki diferencijal. Potonje omogu}ava teoriji da daje vrlo precizne
broj~ane predikcije efekata neravnote`e - inkongruencije, ali je njen domet
istovremeno ograni~eniji od teorije balansa.
Inkogruencija se javlja kada izvor I odobrava ili ne odobrava koncept K i imamo prema
njima razli~ite stavove po intenzitetu i valenciji. Tada se javlja pritisak koji dovodi do
promjene stava i prema izvoru i prema konceptu, pri ~emu dolazi do promjena ka
postizanju stanja kongruencije prema slijede}im pravilima:
promijenit }e se oba stava i prema izvoru (S I) i prema konceptu (SK), ali }e se
manje promijeniti onaj stav koji je po apsolutnoj vrijednosti intenziteta intenzivniji
odn. ekstremniji, a vi{e onaj koji je manje ekstreman: promjena stava je obrnuto
proporcionalna njegovoj ekstremnosti, {to je u skladu sa ~injenicom da su
ekstremniji stavovi manje podlo`ni promjenama,
49
kada je d = +1, odn. kada se izvor izjasnio povoljno o konceptu, SK i SI se na skali
pribli`avaju jedan prema drugome, do iste to~ke kogruencije koja je zajedni~ka i
za izvor i za koncept,
kada je d = -1, odn. kada se izvor izjasnio nepovoljno o konceptu, SK i SI se na skali
pomi~u oba prema vi{im ili oba prema ni`im vrijednostima do to~aka koje su
simetri~no smje{tene na suprotnim stranama skale odn. do to~aka koje izra`avaju
stavove identi~nog intenziteta, ali suprotnog predznaka.
u kojoj je:
SK = polo`aj ranijeg (polaznog inicijalnog, po~etnog) stava osobe prema
konceptu kojeg evaluira izvor koji je polo`aj iskazan na semanti~kom diferencijalu,
SI = polo`aj ranijeg (polaznog, inicijalnog, po~etnog) stava osobe prema izvoru
poruke koji je polo`aj iskazan na semanti~kom diferencijalu,
d = valencija evaluvativne tvrdnje izvora I o konceptu K, koja iznosi +1 kada izvor
podr`ava koncept ili -1 kada izvor ne podr`ava koncept.
Prema Heideru po~etni stav osobe prema konceptu je p-o odnos, po~etni stav osobe
prema izvoru je p-x odnos, a valencija evaluvativne tvrdnje izvora I o konceptu K je o-x
odnos. Iz navedenog slijedi da dok Heider tretira sve tri relacije: p-o, p-x i o-x kao
dihotomije, autori teorije kongruencije tretiraju prva dva odnosa kao kontinuum .
^injenica da se tre}a varijabla odn. odnos tretira kao dihotomija upu}uje na zaklju~ak da
se teorija kongruencije mo`e primijeniti isklju~ivo u slu~ajevima kada izvor
iskazuje jasnu i nedvosmislenu podr{ku ili osporavanje koncepta.
RI = RK / d .
Ukupni pritisak prema kongruenciji (P) odn. ukupna promjena oba stava izra~unava
se iz slijede}e formule:
u kojoj je:
RK - SK = promjena stava prema konceptu u smjeru kongruencije, a
RI - SI = promjena stava prema izvoru u smjeru kongruencije.
50
Tablica 11.: Primjeri primjene matemati~kih formula za izra~unavanje polo`aja to~ke
kongruencije za koncept K i polo`aja to~ke kongruencije za izvor I na semanti~kom
diferencijalu. Crtkanom strelicom je ozna~en smjer promjene.
SK = SI = d RK = RI = P GRAFI^KI PRIKAZ KONTINUUMA STAVA
-3 -2 -1 0 1 2
-1 +3 +1 +2 +2 4 3
------------------------------------------------
-3 -2 -1 0 1 2
-1 +3 -1 -2,5 +2,5 2 3
------------------------------------------------
52
(a) Moj prijatelj / ne podr`ava / moju politi~ku stranku.
I________I I__________I I________________I
+ n +
(b) -
o x
+ +
p=ja
Slika 8.: (a) Sastav jedne kognitivne veze, koju ~ine dva pozitivno evaluirana
elementa i negativna veza me|u njima. (b) Svo|enje kognitivne veze na kognitivnu
trijadu.
pri ~emu se veza koja sadr`i nultu relaciju, bez obzira na predznake elemenata ne
smatra ni stabilnom ni nestabilnom. Nulta relacija se naj~e{}e izra`ava frazama koje
upu}uju na uzro~nu nepovezanost, kao {to su: “ne utje~e”, “nema efekta”, “nije
odgovorno za”.
53
pozitivne i negativne relacije ne izra`avaju samo naklonost ili nenaklonost , ve} i
facilitacijski ili inhibicijski uzro~ni odnos tipa ispoma`e-ometa, izaziva-spre~ava,
pozitivno evaluirani kognitivni elementi se mogu smatrati facilitiraju}ima za
pozitivne posljedice, a inhibiraju}ima za negativne posljedice, dok se negativno
evaluirani kognitivni elementi mogu smatrati facilitiraju}ima za negativne posljedice i
inhibiraju}ima za pozitivne posljedice.
A. strategija promjene: (a) promjena evaluacije kognitivnih elemenata ili (b) promjena
percepcije ili interpretacije relacije izme|u elemenata, pri ~emu se koriste dva
principa: (1) princip najmanjeg napora: pojedinac suo~en sa neuravnote`enom
kognitivnom strukturom nastojat }e do}i do ravnote`e tako da je broj promjena
evaluacija elemenata ili relacija minimalan i (2) minimaks princip: pojedinac suo~en
sa kognitivnom neravnote`om nastojat }e do}i do ravnote`e tako da maksimizira
mogu}u dobit, a minimizira mogu}i gubitak koji proizlaze iz promjena evaluacija
elemenata i/ili relacija.
nestabilna veza
stabilna veza
Osnovna prednost izlo`ene teorije nad Heiderovom je u tome {to konverzija kognitivnih
trijada u kognitivne veze omogu}ava relativno jednostavno razlaganje slo`enih
kognitivnih struktura, koje sadr`avaju velik broj povezanih kognitivnih veza, {to je
upotrebom kognitivnih trijada neizvedivo.
54
3.4.2. Obuhva}anje afektivne i kognitivne komponente stava
Prema ROSENBERGu (1960) stav je jasan / konzistentan samo onda kad su
njegova afektivna i kognitivna komponenta me|usobno uskla|ene. To implicira da
kod mjerenja stava nije dovoljno zahvatiti samo afektivnu ve} je nu`no ispitati i
kognitivnu komponentu, a potom te dvije dimenzije dovesti u vezu. Osobito je va`no,
`elimo li vr{iti predikciju pona{anja iz stavova, da odredimo izra`enost i jedne i druge
komponente.
Tablica 14.: Primjer odre|ivanja kognitivne komponente stava prema objektu stava:
studiranje psihologije.
VRIJEDNOSTI KOJE SU RELE- PROCJENA OSOBNE PROCJENA INSTRU- UMNO@AK
VANTNE ZA OBJEKT STAVA VA@NOSTI MENTALNOSTI OBJEKTA (2) x (3)
(1) (2) (3) (4)
biti cijenjen 5 3 15
lako dobiti posao 5 4 20
biti bogat 4 2 8
biti pametan 5 4 20
imati mo} 5 5 25
biti human 5 4 20
imati studentska prava 2 3 6
raditi s ljudima 4 4 16
rije{iti osobne probleme 2 5 10
istra`ivati 5 5 25
165
55
Potom se procjena va`nosti svake vrijednosti mno`i s procjenom instrumentalnosti
objekta stava nakon ~ega se svi ti produkti sumiraju, {to daje indeks kognitivne
komponente stava.
Naime, kod mjerenja samo afektivne komponente i oni ispitanici koji zapravo nemaju
nikakvo mi{ljenje o objektu stava mogu ponekad odgovarati kategorijama
“izrazito za” ili “izrazito protiv”. To se mo`e desiti iz najrazli~itijih razloga: netko }e to
u~initi da ne bi stvorio lo{u sliku o sebi u o~ima istra`iva~a, drugi }e to u~initi iz najbolje
namjere da “pomogne” istra`iva~u, tre}i pak, jer je i sam uvjeren da o svemu ima
definirano mi{ljenje, itd. Kad jednom dobije ovakvu mjeru stava, istra`iva~ vi{e nije
u stanju razlikovati ispitanike kod kojih stvarno postoji stav od onih kod kojih je
taj stav zapravo pseudoafektivni odgovor. S tog aspekta, kognitivno-afektivni pristup
mjerenju stavova ~ini se korisnijim od samo afektivnog.
56
Izlaganje teorije kognitivne disonance FESTINGERa (1957) zapo~et }e sa definicijom
dva osnovna pojma:
kognitivni element, kognitivna struktura ili kognicija je, prema Festingeru "bilo koje
znanje, vjerovanje ili mi{ljenje o okolini, o samom sebi ili o ne~ijem pona{anju",
odnosi izme|u izme|u dva kognitivna elementa mogu biti:
1) irelevantnost: X ne implicira ni{ta {to bi se odnosilo na Y,
2) konsonanca: X implicira Y, npr. pona{amo se u skladu sa stavom,
3) disonanca: X implicira neY, primjerice: (a) pona{amo se suprotno vlastitom stavu
ili o~ekivanju (npr. kandidat stranke glasa za sebe na izborima iako prema
istra`ivanju javnog mnijenja o~ekuje da ne}e pro}i), (b) pona{amo se suprotno od
vlastitog znanja (tzv. logi~ka inkonzistencija, npr. student medicine koji poznaje
{tetnosti pu{enja po~inje pu{iti), (c) pona{amo se suprotno uvrije`enim kulturalnim
obi~ajima, (d) inkonzistencija vezana za sukob nove kognicije iz aktualnog
iskustva i stare kognicije iz pro{log iskustva (npr. pozitivno iskustvo sa pripadnikom
manjine, prema kojoj sam imao negativne stavove).
57
skup kognicija skup kognicija
koje se odnose na koje se odnose na
abortus 2
1 kontracepciju
Slika 10.: Dva skupa kognicija me|u kojima dolazi do disonance, a koja se dva
skupa prekrivaju. 1 = prvi po redu najmanje otporan kognitivni element, koji se
ne}e promijeniti. 2 = drugi po redu najmanje otporan kognitivni element, koji }e se
promijeniti.
58
BREHM je (1956) dao ispitanicima da biraju izme|u dva ku}anska aparata nakon {to
je ispitao njihovo vrednovanje tih aparata. Nakon {to su se odlu~ili za pojedini aparat,
ispitanici su promijenili evaluaciju tih aparata: izabrani aparat evaluiraju
pozitivnije.,
BREHM i COHEN su (1959) tra`ili od pred{kolske djece da izraze stupanj privla~nosti
16 igra~aka, pri ~emu jedna grupa bira izme|u kvalitativno sli~nih igra~aka, a druga
grupa izme|u kvalitativno razli~itih igra~aka. Nakon {to su djeca izabrala igra~ku,
autori ponovo tra`e vrednovanje izabranih igra~aka. Izabrana igra~ka se evaluira
pozitivnije, pri ~emu je razlika u vrednovanju o~itija u grupi koja je imala kvalitativno
razli~ite igra~ke.,
STRICKER (1964), BAAS i THOMAS (1980) potvr|uju navedeno istra`ivanjima u
prirodnim uvjetima: na nalazima dobivenim za vrijeme predsjedni~kih izbora. Sa
pribli`avanjem dana izbora sve vi{e se nagla{avaju razlike me|u kandidatima, a nakon
izbora (a) prista{e pobjednika odn. pripadnici pobjedni~ke stranke zadr`at }e
svoje stavove, a (b) pripadnici stranke ~iji kandidat nije pobijedio disonancu
razrje{avaju promjenom stava prema pobije|enom kandidatu nagla{avajuju}i
njegove pozitivne strane.
(2) Disonanca izazvana ulo`enim naporom. Napor koji je uzaludno ulo`en ili koji je
ulo`en u neugodne aktivnosti dovest }e do kognitivne disonance. ARONSON i MILLS
(1959) tvrde da }e osobe do`ivjeti kognitivnu disonancu ako su podvrgnute
strogom i neugodnom postupku inicijacije u neku grupu, da bi kasnije ustanovili da
ta grupa ne ispunjava njihova o~ekivanja.
59
raspala, {to je prvom slu~aju u skladu sa potrebom da se izbjegne kognitivna
disonanca koja je proizlazila iz nesklada realnosti sa ulo`enim naporom.
Autori navode slijede}a tri uvjeta da bi grupa sljedbenika nekog “novog proroka”
mogla nastati, odr`ati se i funkcionirati kroz du`e vrijeme: (1) me|u sljedbenicima
postoji `rtvovanje odn. odricanje, (2) me|u sljedbenicima postoji intenzivna socijalna
podr{ka i (3) nastupa realni doga|aj koji grupi daje uvid da je proro~anstvo neispunjeno.
Nakon neispunjenja proro~anstva grupa “`ivne” i javlja se potreba da se u grupu
pridobiju novi ~lanovi. Pojava “novih proroka” tipi~na je tako|er za krizna vremena u
kojima postoji i{~ekivanje promjena. Nalazi Festingera i sur. se mogu primijeniti za
obja{njavanje takvih stvarnih doga|aja.
Ovaj oblik disonance potvr|uje istra`ivanje ZIMBARDOa koji je (60ih) proveo istra`ivanje
u kojemu su ispitanici bili parovi prijatelja koji su dovedeni do uvjerenja da se malo
odn. mnogo razlikuju u pogledu stavova o malojetni~koj delikvenciji. Druga
varijabla koja se varirala je bila va`nost stava odn. njegova centralnost u strukturi
li~nosti ispitanika. Kod dijela ispitanika stav prema maloljetni~koj delikvenciji je bio
centralno pozicioniran u strukturi li~nosti, a kod djela ispitanika periferno pozicioniran.
Do kognitivne disonance dovodi situacija u kojoj postoje velike razlike u stavu dvaju
prijatelja. Ona se uklanja pribli`avanjem vlastitog stava stavu prijatelja, a to je
pribli`avanje direktno proporcionalno intenzitetu razlike u stavovima i zna~enju
odn. va`nosti toga stava za pojedinca. Pritom se mo`e pojaviti i boomerang efekt,
kada pojedinac intenzivira svoj prvotni stav, pogotovo ako je on centralan u njegovom
sistemu stavova, koji je zbog toga spreman da odbaci prijatelja.
Niz istra`ivanja se bavi utjecajem veli~ine nagrade kojom se iznu|uje neko ne`eljeno
pona{anje na kasniju promjenu stava, koja istra`ivanja predvi|aju inverzan odnos
veli~ine nagrade i promjene stava: {to je ve}a nagrada manja je kognitivna
disonanca, a time je i manja promjena stava.
60
nagradu od 1 USD, a dio 20 USD. Posteksperimentalni intervju potvrdio je hipoteze
istra`iva~a: ve}a nagrada je opravdala promjenu pona{anja pa do disonance nije
do{lo.
Nedostaci teorije kognitivne disonance su: (1) autor ne daje na~in mjerenja
elementarne kognicije, niti na~in mjerenja va`nosti neke kognicije za pojedinca, (2)
teorija se potvrdila u brojnim istra`ivanja, ali nije univerzalna: ograni~ena je na u`e
61
podru~je nego {to autor teorije smatra, primjerice, vrijedi za centralnije, pojedincu
va`nije stavove.
ERLICH i sur. (1957) vr{e istra`ivanje u prirodnim uvjetima radi provjere navedena
dva na~ina redukcije kognitivne disonance selektivnim izlaganjem informacijama.
Pritom je istra`ivano selektivno ~itanje tekstova o automobilima onih koji su
upravo izabrali i uplatili novi automobil i onih koji ve} du`e vremena voze isti
auto. Pokazalo se da korisnici novog auta vi{e ~itaju o svojoj marci auta (potvr|en
62
prvi postupak redukcije), ali ne izbjegavaju informacije koje se odnose na druge
automobile (nije potvr|en drugi postupak redukcije).,
FREY se (1979 i dalje) tako|er bavio selektivnom izlo`eno{}u informacijama (SII) kao
na~inom redukcije kognitivne disonace i zaklju~io da postoji ubrnuti U odnos izme|
u kognitivne disonance i SII (slika 11.) U po~etku, kada je mala kognitivna
disonanca, nema potrebe za selektivnom izlo`eno{}u informacijama, pri srednojoj
kognitivnoj disonanci je najve}a potreba za selekcijom informacija koje je smanjuju,
dok se pri vrlo velikoj kognitivnoj disonanci ne koristi selekcija informacija kao
manje efikasna metoda njene redukcije, ve} se koriste druge, efikasnije metode.
selekcija
informacija
kognitivna
MALA SREDNJA VELIKA disonanca
63
dati najbolje rezultate; pritom se izabranim na~inom “napada” ona kognicija koja je
najmanje otporna na promjene, smatra FESTINGER (1957),
pojedinac izabire onaj na~in redukcije kognitivne disonance koji je najtrajniji
odn. koji daje najstabilnije razrje{enje kognitivne disonance, smatra WEICK (1964),
u izboru na~ina za redukciju kognitivne disonance postoje individualne razlike
koje proizlaze iz osobina li~nosti pojedinaca koji se u stanju disonance zateknu,
koji }e na~in redukcije ispitanici izabrati ovisi o poznavanju metoda redukcije i o
redoslijedu kojim su im ti na~ini eksperimentalno ponu|eni.
64
Tampi nije, gdje su se nastavili prodavati detergenti kako sa, tako i bez fosfata.
Psiholo{ku reaktivnost na mjere lokalne vlade iskazali su stanovnici Miamija, koji su
odlazili u Tampu po detergente sa fosfatima te su iskazali pozitivniji stav prema
detergentima sa fosfatima, a negativniji stav prema lokalnim mjerama za o~uvanje
okoli{a u odnosu na gra|ane iz Tampe.
Autori dobivaju slijede}i nalaz: iako se i za kvalitativno iste igra~ke javlja reaktivnost,
kada je kvalitativno bolja igra~ka zaklonjena, javlja se izra`enija psiholo{ka
reaktivnost. Zanimljivo je napomenuti da kod djevoj~ica taj nalaz nije potvr|en, {to
se tuma~i time da su dje~aci osjetljiviji na zabranu koju prati vizualni podra`aj
zabrane, kao {to je to prozirna prepreka, nego djevoj~ice, koje su osjetljivije na
verbalno izra`enu zabranu.
65
IV. osobine li~nosti:
lokus kontrole: “internalci” su skloniji psiholo{koj reaktivnosti od “eksternalaca”, jer
ograni~avanje slobode do`ivljavaju kao izravno mije{anje u njihov internalni osje}aj
slobode,
dominantnost / submisivnost: dominantni su skloniji psiholo{koj reaktivnosti od
submisivaca, budu}i da }e se potonji vjerojatnije pokoriti ograni~avanju slobode,
samomotrenje: da se podsjetimo, za osobu koja je visoko na samomotrenju
karakteristi~no je da nastoji da joj pona{anje bude {to je mogu}e bolje prilago|eno
situacionim i socijalnim uvjetima u kojima se odvija, dok se nasuprot tome, tipi~na
osoba, niska na skali samomotrenja, ne oslanja toliko na socijalnu okolinu pa je
njeno pona{anje kontrolirano vi{e osobnim afektivnim stanjima i stavovima. Zato
osobe niske na samomotrenju iskazuju ve}u psiholo{ku reaktivnost.
4. SOCIJALNI STEREOTIPI
66
4.1. Definicija stereotipa
Stereotip (od gr~. stereos = ~vrst, uko~en i typos = znak) se kao rije~ prvi puta javlja
krajem 18. stolje}a kao oznaka tiskarskog procesa, a u socijalno-psiholo{ki kontekst
tu rije~ uvodi LIPPMANN (1922) definiraju}i stereotipe kao "slike u na{im glavama".
Predmet ili sadr`aj stereotipa predstavlja osobinu ciljne grupe ili “temu” koja je
izra`ena u stereotipu. Teme stereotipa mogu biti osobine li~nosti, sposobnosti, `ivotne
navike i druge karakteristike ciljne grupe. Na primjer, u stereotipu “`ene pretjeruju u
izra`avanju svojih emocija” tema odn. sadr`aj stereotipa je emocionalnost `ena kao
ciljne grupe. Ciljna grupa predstavlja objekt sadr`aja stereotipa, i prema njoj se
nazivaju vrste sterotipa, pa sterotipi mogu biti etni~ki, rasni, spolni.
67
dominantno negativne evalutivne tendencije". Predrasude, dakle podrazumijevaju
negativno vrednovanje, a sterotipi ne podrazumijevaju.
U stereotipe, prema ASHMOREu i DEL BOCAi (1979) ulaze dvije vrste osobina ljudi:
a) identificiraju}e osobine, koje slu`e za identifikaciju pripadnosti nekoj grupi, npr.
rasa i spol, obi~no su to ste~ene osobine,
b) pripisane osobine, koje se odnose na o~ekivane sklopove pona{anja, emocije,
kognitivne osobine kao {to je inteligencija i osobine li~nosti pripadnika ciljne grupe.
68
Navedene teorije stereotipa mogu se podijeliti prema dva kriterija:
1. s obzirom na uzroke stereotipa na:
a. sociokulturalne teorije u koje spadaju dvije socijalne teorije konflikta: teorija
realisti~kog konflikta i teorija socijalnog identiteta te psiholo{ka teorija socijalnog
u~enja. Sociokulturalne teorije nagla{avaju konsenzus odn. me|usobno slaganje
vi{e ljudi kao jedan od potencijalnih uzroka stereotipa.
b. individualnopsiholo{ke teorije u koje spadaju dvije psihoanaliti~ke teorije: teorija
`rtvenog jarca i teorija autoritarne li~nosti i tri kognitivne teorije: teorija
kongruentnih uvjerenja, teorija iluzornih korelacija i teorija atribucije.
Individualnopsiholo{ke teorije nagla{avaju procese koji se odvijaju u pojedincu
kao potencijalne uzroke stereotpa.
2. s obzirom na to da li pretpostavljaju postojanje motiva za obezvre|ivanje
objekta stereotipa odn. motiva za omalova`avanjem vanjskih grupa. Taj motiv
etnocentrizma pretpostavljaju obje socijalne teorije konflikta i obje psihodinami~ke
teorije, dok teorija socijalnog u~enja i tri kognitivne teorije taj motiv ne uvode.
69
Pripadnost dvjema razli~itim grupama dovodi do motiva da se odr`i pozitivan osobni
identitet odn. percepcija sebe tako da se preferira socijalni identitet grupe kojoj
se pripada odn. da se pozitivnije vrednuje vlastita grupa.
Osim motiva da se odr`i pozitivan osobni identitet konflikt mogu izazvati i drugi
motivi, kao {to su (a) motiv za postignu}em, kada pojedinci te`e napu{tanju grupe
ni`eg statusa, ili (b) motiv za odr`avanjem vlastitog socijalnog statusa, presti`a,
mo}i, (c) motiv za odr`avanjem visokog vlastitog samopo{tovanja. No, budu}i da je
motiv za odr`avanjem pozitivnog osobnog identiteta dominantan kod ve}ine, taj motiv
ima najve}i utjecaj na pojavu me|ugrupnog konflikta te etnocentri~kih predrasuda.
Roditelji i drugi izvori socijalnog utjecaja prenose svojoj djeci stereotipe prema
~lanovima drugih grupa (a) direktno: eksplicitnim i nedvosmislenim izjavama i (b)
indirektno: putem u~enja po modelu, npr. masovni mediji jednostrano predstavljaju
~lanove drugih grupa. Na primjer, zastupljenost crnaca u TV emisijama u Americi 60-ih
godina je bila minimalna, a kada su se i pojavili, o njima se govorilo u negativnom
svjetlu.
70
smatranjem manjinske grupe izvorom frustracije i pripisivanjem negativnih atributa
njenim ~lanovima.
71
istra`ivanje koje potvr|uje koncepciju ne uva`ava razliku izme|u privatnog i
javnog uvjerenja ispitanika.
72
rije~i (kojih je bilo manje nego kratkih) razlikuju od kratkih rije~i po svojoj du`ini
odn. po "distinktivnoj kvaliteti du`ine". Dakle, za dva podra`aja se smatra da se
pojavljuju istovremeno ~e{}e, jer se oba razlikuju na isti na~in (po du`ini) od
drugih podra`aja.
Uparivanje zbog distinktivnosti mo`e objasniti stereotipe koje pripadnici ve}inske grupe
mogu imati o pripadnicima neke manjinske grupe. Da bi provjerili tu hipotezu,
HAMILTON i GIFFORD (1976) su proveli slijede}i eksperiment:
1) ispitanicima daju listu izjava sa opisom pona{anja svih ~lanova grupe A i svih
~lanova grupe B:
koje re~enice opisuju obi~na-svakodnevna pona{anja, umjereno pozitivna
(po`eljna) odn. negativna (nepo`eljna) i u kojima se navodi ime osobe i njegovo
~lanstvo u grupi A odn. B,
u kojoj listi su izjave o ~lanovima grupe A brojnije od izjava o ~lanovima
grupe B, {to implicitno navodi na neutemeljen zaklju~ak da ~lanova grupe A ima
vi{e nego ~lanova grupe B,
u kojoj listi su pozitivne izjave o ~lanovima grupe A i pozitivne izjave o
~lanovima grupe B dvostruko ili proporcionalno brojnije od negativnih izjava
o ~lanovima grupe A odn. B. Jednake relativne frekvencije odn. jednak omjer
pozitivnih i negativnih izjava pokazuju da nema povezanosti izme|u ~lanstva u
grupi i pozitivnog odn. negativnog pona{anja.
Na primjer, ako je broj izjava o ~lanovima grupe A = 30, onda je broj izjava o ~lanovima
grupe B = 30 / 2 =15. Da se udovolji drugom zahtjevu, broj pozitivnih izjava o ~lanovima
grupe A iznosi 20, a broj negativnih iznosi 10 odn. broj pozitivnih izjava o ~lanovima
grupe B je 10, a broj negativnih izjava je 5. Relativna frekvencija pozitivnih i
negativnih izjava je jednaka za obe grupe: 20/30 = 2/3 i 10/15 = 2/3 za pozitivne
uzjave odn. 10/30 = 1/3 i 5/15 = 1/3 za negativne izjave te je za obe grupe jednak omjer
pozitivnih i negativnih izjava: 20/10 = 10/5.
Originalno, autori su koristili set od 39 re~enica u kojem 2/3 ili 26 re~enica opisuje
pona{anje ~lanova grupe A, a 1/3 ili 13 re~enica opisuje pona{anje ~lanova grupe B.
Relativna frekvencija pozitivnih i negativnih izjava jednaka je za obe grupe: 18/26 = 9/13
za pozitivne izjave i 8/26 = 4/13 za negativne izjave, a time je i jednak omjer pozitivnih i
negativnih izjava 18/8 = 9/4 (vidi sliku 12.).
=0 = - 0,11
73
Slika 12.: Demonstracija iluzorne korelacije.
74
~ovjekovog ograni~enog kapaciteta procesiranja informacija, zbog kojeg organi~enja
dolazi do pogre{aka u percepciji i kogniciji.
Iluzorna korelacija se, prema navedenom mo`e smatrati kognitivnom pogre{kom pri
obradi informacija koja dovodi do diferencijalne percepcije odn. do precepcije razlika
osobina pojedinca ili dviju grupa, premda stvarnih razlika u njihovim osobinama nema.
Navedena tendencija je prisutnija odn. ~e{}a: (a) kod ljudi koji su skloni
predrasudama, (b) kada je istaknuta grupna pripadnost osobe koja se atribuira, (c)
kada su opa`a~ i ciljna grupa u neprijateljskom odnosu.
75
atributa pripadnika neke ciljne grupe. Sadr`aj stereotipa ~ine atributi sa najve}om
frekvencijom odn. konsenzusom ispitanika.
Prednosti tehnike su: (a) laka i jednostavna primjena i obrada rezultata i (b)
mogu}nost primjene na velikom broju ispitanika, a nedostaci su: (I) ograni~ena
mogu}nost izbora osobina, (II) mogu}nost selektivnog biranja socijalno po`eljnih
osobina, i (III) nije jasno {to tehnika mjeri, da li stereotip pojedinca ili prepoznavanje
postoje}ih uvrije`enih stereotipa u danoj kulturi.
(3) BRIGHAMova metoda (1971) se primjenjuje kao i ~ek-lista tipi~nih osobina, ali
je zadatak ispitanika zahtjevniji: za svaku osobinu trebaju napisati postotak
zastupljenosti te osobine kod ~lanova ciljne grupe, odn. procjenu koliko % ~lanova
ciljne grupe ima pojedinu osobinu. Sadr`aj stereotipa ~ine oni atributi kod kojih je
prosje~ni postotak zastupljenosti > 80% ili < 20%. Na opisani na~in utvr|uju se, za
razliku od prethodne dvije metode, distinktivne, a ne karakteristi~ne osobine ciljne
grupe.
(5) “Bogus pipeline” metoda (JONES i SIGALL, 1971) originalno slu`i pri mjerenju
stavova za izbjegavanje kontrole odgovora od strane ispitanika odn. njihovog
falsificiranja davanjem socijalno po`eljnih odgovora. Ispitanika se najprije dovede
pred aparaturu kao kod prof. Baltazara i nastoji ga se uvjeriti da ta aparatura mo`e
efikasno koristiti njegove psihofiziolo{ke reakcije za utvr|ivanje njegovih pravih
privatnih stavova, tako da nema smisla da ih on na bilo koji na~in prikriva. Za
uvjeravanje se obi~no koriste nalazi nekih prija{njih ispitivanja, na koja je ispitanik
ve} zaboravio, koje nalaze iska`e aparatura, {to u pravilu uvjeri ispitanika u njenu
efikasnost u utvr|ivanju iskrenih odgovora ispitanika.
76
ispitanika je da na mehani~koj skali izrazi kakav }e intenzitet stereotipa prema odre|enoj
ciljnoj grupi aparatura pokazati.
Nedostaci metode su (a) vremenski je duga, jer se provodi individualno, (b) ovisi o
obrazovanju ispitanika, (c) eti~ki je neopravdana zbog kori{tenja varanja u navo|enju
ispitanika da otkriju svoje prave stavove.
(8) SYMLOG (akronim engleskog naziva System for the Multiple Level Observation of
Groups) je BALES / COHENova metoda za analizu procesa socijalne interakcije nastala
50ih, a nakon dugotrajnog rada autora prvi je puta sistematski izlo`ena 1979. U nas se
prevodi kao “sistem za vi{edimenzionalno opa`anje grupa”.
SYMLOG je kao cjelina opse`an i slo`en: sastoji se iz nekoliko razli~itih dijelova, koji
uklju~uju razli~ite vrste mjerenja i opa`anja, ali je vrlo fleksibilan u primjeni: ne mora se
primjenjivati u cjelini ve} se mogu primjenjivati samo pojedini dijelovi sistema i potom se
dobiveni podaci mogu uspore|ivati sa podacima dobivenim putem drugih dijelova
sistema, kao i sa podacima koje daje ~itav sistem.
77
6. osje}aje ili zami{ljanja (fantaziju) osobe koja govori,
{to odgovara na pitanje “{ta osoba govori?” i
stavovima koje izra`avaju pojedini ~lanovi grupe u vezi 6 kategorija sadr`aja
komunikacije,
{to odgovara na pitanje “kakav je vrijednosni sud (za ili protiv) pojedinca u vezi
pojedinih kategorija sadr`aja komunikacije?”.
5. SOCIJALNA PERCEPCIJA
5.1. Teorije atribucije
Dono{enje takvih zaklju~aka ima adaptativnu funkciju jer pomo}u pridavanja stabilnih
dispozicija i uzroka pona{anja nepoznatoj osobi njeno pona{anje postaje predvidljivo.
Na isti na~in, poznavanjem uzroka nekog doga|aja kontrolira se vjerojatnost
pojavljivanja tog doga|aja a time i postizanje odre|enih ciljeva: ako znamo kako se
doga|aji zbivaju mo`emo utjecati na to da se dogode. Prema HEIDERU (1958), ljudi
imaju potrebu da kontroliraju okolinu time da anticipiraju doga|aje i utje~u na ono
{to }e se desiti njima i ljudima oko njih, za {to najbolji na~in predstavlja razumijevanje
uzroka pona{anja.
78
B. proces atribucije, “sr` socijalne percepcije”, kojim se procesom nekom pona{anju
ili nekom socijalnom doga|aju pripisuju neki uzroci, tzv. kauzalni atributi ili se pojedincu
pripisuju neke osobine, tzv. dispozicijski atributi koji navodno dovode do odre|enog
pona{anja, putem atribucijskog zaklju~ivanja (koje se jo{ naziva kauzalna / dispozicijska
analiza ili imputacija kauzalnosti / dispozicija). Osim tijeka samog procesa istra`iva~i
nastoje utvrditi i faktore koji na taj proces utje~u.
Teorije atribucije nastoje utvrditi op}e principe kauzalnog zaklju~ivanja, koji se mogu
kortistiti u razli~itim `ivotnim domenama, dok atribucijske teorije tretiraju specifi~an
proces kauzalnog zaklju~ivanja kojeg ljudi koriste u pojedinoj `ivotnoj domeni.
Atribucijske teorije su, dakle, primijenjene teorije atribucije.
79
opa`anjem prirodnog jezika kojeg ljudi koriste. Pritom treba slijediti slijede}i pristup:
ukoliko slu{am {to govori{ o drugim ljudima mogu saznati o tome {to misli{ koji uzroci
navode druge ljude da se pona{aju kako se pona{aju, a ukoliko o tome slu{am od
dovoljnog broja ljudi, zajedni~ki elementi u njihovim iskazima koji se odnose na
razumijevanje drugih ljudi, predstavljaju osnovicu za teoriju kauzalnog zaklju~ivanja.
Prema Heideru lokus kauzalnosti odn. lokus onoga {to uzrokuje neko pona{anje
neke osobe mo`e biti:
a) internalni, u osobi samoj, a ~ine ga motivacija osobe (odn. ulo`eni trud) i
sposobnost osobe de izvede odre|eno pona{anje. Na primjer, mogu biti sposoban
da rije{im doma}i zadatak iz matematike, ali sam bez motivacije, pa zadatak
ostavljam nerije{enog. Obrnuto, mogu imati motivacije da rije{im taj zadatak, ali ne i
sposobnosti, pa zadatak opet ostaje nerije{en.,
b) eksternalni, iz okoline, kojeg ~ine okolinski (situacioni) faktori koji mogu poja~ati
ili oslabiti odre|eno pona{anje. Na primjer, ukoliko je zadatak lagan (te`ina zadatka je
okolinski faktor), motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak rije{i. Ukoliko je
zadatak te`ak, za njegovo rje{avanje motivacija i sposobnost ne}e biti dovoljni, ve} ~e
se morati potra`iti pomo} drugih (jo{ jedan okolinski faktor).,
koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji.
80
ka`njavanje i nagra|ivanje tog pona{anja: internalno atribuiranje kauzalnosti
podrazumijeva ve}u odgovornost aktera.
Ukoliko se ka`e ba je osoba "B" ubila osobu "A" kauzalno pitanje "tko je to u~inio?" je
odgovoreno, ali ostaje neodgovoreno pitanje odgovornosti za po~injeno djelo. Heider
navodi slijede}e razine odgovornosti pojedinca za po~injeno djelo:
1) asocijativna odgovornost, kada je pojedinac odgovoran za pona{anje sa kojim nije
uzro~no povezan: npr. ukoliko je osoba "A" izvr{ila samoubojstvo, a njena rodbina
optu`i osobu "B" koja je susjed osobe "A" da je odgovorna za suicid osobe "A" jer nije
uo~ila neobi~no pona{anje svoga susjeda,
2) kauzalna odgovornost, za slu~ajno po~injeno djelo, koje nije planirano ni
nagovije{teno, ali se posljedice pona{anja mogu predvidjeti-anticipirati: npr. osoba "B"
ubije osobu "A" pucaju}i u uljeza u ku}u, a da nije znala da se osoba "B" {e}e u blizini,
3) intencionalna odgovornost, za namjerno po~injeno djelo, kada je po~initelj
svjestan ishoda do kojeg dovodi njegovo pona{anje: osoba "B" ubije osobu "A", a
koristi uljeza kao izgovor,
4) opravdana odgovornost, kada je pojedinac odgovoran za svoje pona{anje, ali se
ono mo`e opravdati situacijom: osoba "B" ubije osobu "A" zato {to je osoba "A" prva
napala odn. pucala.
Osnovni doprinos Heidera je taj {to je (a) definirao funkciju atribucije, (b) razlu~io
internalne od eksternalnih uzroka pona{anja i (c) ukazao da internalno
atribuiranje kauzalnosti podrazumijeva ve}u odgovornost aktera za svoje
pona{anje. No, na pitanje postoje li jo{ neka pravila atribuiranja, kako se ona formiraju,
mijenjaju i primjenjuju dale su odgovor novije teorije atribucije.
81
procjenjuje kao dosljedno, namjerno i proiza{lo iz odre|ene dispozicije, a ne iz
situacije. Stoga poznavanje dispizicija drugih i njihovo opisivanje u terminima
pona{anja omogu}ava razumijevanje i predvi|anje njihovog pona{anja.
Nedostatak analize nezajedni~kih efekata je u tome {to je te{ko odrediti sve oblike
alternativnih pona{anja i sve mogu}e posljedice tih pona{anja.
(2) socijalnu po`eljnost pona{anja: {to vi{e opada socijalna po`eljnost pona{anja,
opa`a~ mo`e sa ve}om sigurno{}u zaklju~iti o dispozicijama pojedinca. Na primjer:
ukoliko kandidat za posao mo`e saznati da su ekstravertirano pona{anje i socijalne
vje{tine va`ne za poslodavca i pred poslodavcem se pona{a na taj na~in, poslodavac }e
te{ko procijenti je li kandidat zaista takav kakvim se prikazuje ili kandidat `eli ostaviti
povoljan utisak. Ukoliko se drugi kandidat za isti posao pona{a introvertirano,
poslodavac }e sa visokom sigurno{}u zaklju~iti da je kandidat zaista introvert: za{to bi se
ina~e taj kandidat pona{ao introvertirano kada situacija poziva na druga~ije pona{anje?
82
Socijalna po`eljnost pona{anja predstavlja va`an podatak za dono{enje korespon-
dentnih zaklju~aka, jer kada pojedinac kr{i socijalne norme ili o~ekivanja, da bi se
pona{ao na odre|en na~in, njegovo pona{anje doista reflektira njegove osobine.
Socijalno nepo`eljnim pona{anjem pojedinac izaziva socijalno averzivne posljedice, ali
usprkos njima pojedincu je stalo da ispolji svoje autenti~no pona{anje.
83
relevantnost i (b) personalizam koje se javljaju kada promatrano pona{anje ima
posljedice po promatra~a (detaljno se opisuju u poglavlju 5.1.8.).
84
Kelley smatra da je znanje pojedinca o njegovoj socijalnoj okolini varljivo i neodre|
eno. Premda pojedinac obi~no ima dovoljno informacija koje mu omogu}avaju efikasno
socijalno funkcioniranje, ~esto mu te informacije nisu dovoljne i/ili adekvatne, pogotovo
u situacijama:
kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mi{ljenja imaju slabu podr{ku drugih osoba iz
socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim,
kada se jave problemi koji su izvan mogu}nosti pojedinca da ih rije{i,
kada su informacije o nekom pitanju va`nog za pojedinca malobrojne i/ili
neodre|ene,
kada pojedinac upozna tu|e iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
u kojim situacijama neodre|enost poti~e kauzalnu analizu: kako su postoje}e
atribucije doga|aja neodre|ene, pojedinac po~inje tra`iti dodatne informacije kako bi
objasnio {to se doga|a i kako bi validirao to obja{njenje.
U ve}ini slu~ajeva, pojedinac opa`a multiple ishode istog doga|aja. Na primjer, na{e
prijatelje (ili sebe) opa`amo u interakcijama sa mnogim razli~itim ljudima. Na informacije
koje proizlaze iz multiplih ishoda istog doga|aja primjenjujemo princip kovarijacije
kako bi zaklju~ili o uzrocima pona{anja koja prate te ishode.
85
na osnovu kojih dimenzija se mo`e predvidjeti da li }e atribucija biti internalna ili
eksternalna.
Kelley razlikuje u svakom pona{anju subjekt, koji izvodi pona{anje, a kojeg naziva
"person" i onoga koji je objekt pona{anja na kome se pona{anje ispoljava ili sa kime se
pona{anje izvodi, a kojeg naziva "entity". Na primjer, u pona{anju “Ivan je prilikom
plesanja sapleo plesnu partnericu Anu” Ivan je subjekt pona{anja a Ana je objekt
pona{anja.
Kelleyev model se jo{ naziva ANOVA model budu}i da je proces procjene kovarijacije
pona{anja kroz tri dimenzije analogan formalno-statisti~kom modelu analize varijance.
Empirijska istra`ivanja kovarijacijskog modela su pokazala da su distinktivnost, konzi-
stentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije, pa se
mo`e re}i da je model kovarijance po pitanju valjanosti potvr|en.
Kauzalne sheme se stje~u i razvijaju putem osobnog iskustva o tome koji su uzroci
povezani sa kojim posljedicama. O vjerojatnosti kojom }e neki uzroci dovesti do nekog
pona{anja zaklju~ujemo na osnovi na{ih pretpostavki o tome kako se dva ili vi{e uzroka
kombiniraju da bi neko pona{anje bilo mogu}e.
88
Kauzalne sheme predstavljaju privremeno tuma~enje pona{anja, koje se kasnije
korigira novim informacijama budu}i da opa`a~ nastavlja tra`iti informacije koje potvr|
uju njegovu kauzalnu hipotezu. Korekcija i nadopuna po~etne hipoteze potrebna je zato
{to opa`a~ donosi kauzalne zaklju~ke koji se baziraju na maloj koli~ini informacija, {to
predstavlja izvor pogre{aka pri atribuciji.
A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI
WEINER i FRIEZE su (1971) polaze}i od Kelleyevog modela kovarijance proveli
eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama
(pri~e o uspjehu / neuspjehu osobe u nekom zadatku) sa slijede}im varijablama odn.
antecedentnim informacijama:
distinktivnost pona{anja na tri razine,
konzistencija pona{anja na tri razine,
konsenzus pona{anja na tri razine i
ishod pona{anja na dvije razine: uspjeh / neuspjeh u nekom zadatku.
89
Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se pona{anje osobe koja rje{ava
zadatak mo`e atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha / neuspjeha u nekom
zadatku, a to su slijede}i atributi (kauzalni faktori):
1. sposobnost,
2. zalaganje (ulo`eni napor),
3. te`ina zadatka i
4. sre}a.
Kasnije je, zbog nedovoljnosti dviju dimenzija za klasifikaciju ve}eg broja atributa uveo i
tre}u dimenziju, ortogonalnu na prethodne dvije: mogu}nost kontrole ili
kontrolabilnost zadatka koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog
zadatka podlo`an (samo)kontroli pojedinca (npr. u kockanju i u igrama na sre}u je
mogu}nost utjecaja na ishod zadatka odn. kontrola zadatka ograni~ena ili minimalna),
prema tablici 17. Na opravdanost uvo|enja te tre}e dimenzije ukazuje slijede}e: umor,
raspolo`enje i zalaganje spadaju u internalne nestabilne faktore, ali se me|usobno
razlikuju po tome koliko ih pojedinac mo`e kontrolirati.
91
trenutno zalaganje (npr. u~enje ~itave no}i pred ispit) je internalan, kontrolabilan i
nestabilan uzrok,
te`ina zadatka je eksternalan, nekontrolabilan (o~igledna je nemogu}nost vlastite
kontrole nad zadatkom jer se on ne mo`e u toku rje{avanja promijeniti) i stabilan
uzrok,
sre}a je eksternalni, nekontrolabilan i nestabilan uzrok,
nastavnikova "osobna formula" je eksternalan, nekontrolabilan i stabilan uzrok,
trenutna pomo} drugih je eksternalan, kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. kolega
mo`e pomo}i u pripremi ispita, ali to ne mora ponoviti).
B) KONZEKVENTI
Kao konzekventi (posljedice) atribuiranja se razmatraju: (1) motivacija i to motivacija za
postizanjem u prvom redu, (2) o~ekivanja postignu}a, (3) emocije i (4) pona{anje.
(3) Emocije odn. afektivne reakcije nakon uspjeha / neuspjeha mogu biti:
92
samopouzdanje / samopo{tovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno:
sposobno{}u, tipi~nim ili trenutnim zalaganjem,
krivnja, zbog neuspjeha, ako se on atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,
stid, zbog neuspjeha, ako se on atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim faktorom:
sposobno{}u (odn. nedostatkom sposobnosti),
srd`ba, zbog neuspjeha, ako se on atribuira kontrolabilnim faktorom: “nisam uspio,
jer se nisam dovoljno trudio”,
sa`aljenje, zbog neuspjeha, koji se atribuira nekontrolabilnim faktorom: “nisam uspio
jer nisam sposoban za to”,
iznena|enje, ako se uspjeh atribuira eksternalnim faktorom: sre}om,
zahvalnost, ako se uspjeh pripi{e eksternalnom faktoru: pomo}i koju su drugi pru`ili.
(4) Pona{anje u budu}nosti koje zavisi o atribuiranju odn. pripisivanju uzroka uspjeha /
neuspjeha pona{anja u sada{njosti mo`e biti:
a) vlastito pona{anje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito pona{anje i,
b) pona{anje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali na{e
pona{anje.
Pona{anje drugih ljudi prema nama najvi{e ovisi o tome ~emu su oni pripisali na{e
pona{anje na dimenziji mogu}nosti kontrole: ukoliko su na{ neuspjeh pripisali
nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono i eventualno pru`aju
pomo}, a ukoliko su na{ neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati,
javlja se ljutnja i izostaje pomo}. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema
studentima koji su o~igledno sposobni, a pokazuju lo{ u~inak, kauzalno zaklju~uju}i da
se nisu dovoljno trudili. Na opisani na~in se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni
da li drugoj osobi treba pru`iti pomo}.
93
a) spol procjenjiva~a odn. promatra~a: nema ulogu u percepciji postignu}a drugih: i
mu{ki i `enski opa`a~i na jednak na~in atribuiraju uspjeh mu{kih i `enskih ciljnih
osoba,
b) spol ciljnih osoba odn. "aktera": uspjeh mu{karaca pripisuje se sposobnosti, a
`ena zalaganju ili sre}i, dok se neuspjeh mu{karaca pripisuje nedovoljnom zalaganju
ili slaboj sre}i, a neuspjeh `ena nedostatku sposobnosti. Navedene razlike u
atribuiranju se javljaju i pri percepciji vlastitog uratka (postignu}a) i pri percepciji
uratka (postignu}a) drugih.
94
2. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbu|enja kada je izvor tog uzbu|enja
nepoznat, putem opa`anja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi (socijalnog
doga|aja koji se zbiva u ~asu uzbu|enja) odn. putem uspore|ivanja sa drugim
osobama (putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta socijalne situacije
u kojoj se fiziolo{ko uzbu|enje javlja), ~ime uzbu|enje dobiva identitet one emocije
koju izra`ava osoba koja se opa`a.
95
emocionalnog do`ivljaja ispitanika u ~ekaonici koji je tra`en u posteksperimentalnom
intervjuu.
Procese koje koristi pojedinac za percepciju sebe opisuje izjava knji`evnika Edwarda
Morgana FORSTERa (1879-1970): “Kako mogu kazati {to mislim dok ne ~ujem {to
govorim?”.
Zaklju~ivanje o sebi odn. procjena sebe kroz uvid u vlastito pona{anje se naj~e{}e
javlja u situacijama kada se na{a internalna stanja percipiraju kao nejasna,
neodre|ena, nesalijentna odn. kada se percipira da na{e pona{anje nije u skladu sa
tim stanjima. Percepcijom sebe mi korigiramo prethodnu percepciju sebe koju smo imali
i bolje upoznajemo svoja internalna stanja.
96
ispitanici dobivaju pismenu informaciju o eksperimentu COHENa, koji je (1962)
proveo eksperiment u kojemu ispitanici (akteri) trebaju pisati esej suprotan vlastitom
stavu za koji esej dobivaju nagradu koja je graduirana i nije ekstremna: iznosi 0,5; 1;
5 ili 10 USD. (Osnovni nalaz eksperimenta je slijede}i: {to je manja bila nagrada, to je
ve}a bila promjena stava u cilju smanjenja kognitivne disonance, ali taj nalaz
ispitanicima nije predo~en).
ispitanici Bema trebaju prosuditi promjenu stava kod ispitanika (aktera) u
eksperimentu Cohena, koje se procjene uspore|uju sa sa stvarnom promjenom
stava.
usporedba stvarnog stava aktera i procjene stava od strane promatra~a je
pokazala zna~ajno preklapanje stvarnog i predvi|anog stava ~ime je pokazano
da i ispitanici (akteri) u eksperimentu Cohena i ispitanici Bema (promatra~i)
koriste istovjetan na~in zaklju~ivanja.
97
Do navedenog dolazi stoga {to pojedinac, opa`aju}i svoju aktivnost i okolnosti u
kojima je ona eksternalno nagra|ena, zaklju~uje da je izvo|enje te aktivnosti
vezano za dobivanje eksternalne nagrade i da tu aktivnost neopravdano smatra
intrinzi~no motiviranom. Opa`aju}i svoje pona{anje, pojedinac mijenja obja{njenje te
aktivnosti (tog pona{anja) u terminima intrinzi~ne motivacije ("izvodim tu aktivnost jer
u`ivam u njoj") u obja{njenje u terminima eksternalne nagrade ("izvodim tu aktivnost jer
sam za to nagra|en"). Navedeni pad intrinzi~ne motivacije potvr|en je opa`anjem da
ispitanici koji su po~eli dobivati nagrade za izvo|enje aktivnosti za koju su
intrinzi~no motivirani po~inju pokazivati manje sklonosti za kasnije izvo|enje te
aktivnosti nego ispitanici kojima nisu davane nagrade. Intrinzi~na motivacija za izvo|
enje nagra|ivane aktivnosti je opala.
Premda su teorije uspore|ivane nisu utvr|ene njihove zajedni~ke crte, pa nam preostaje
da koristimo svaku od njih s obzirom na njihove specifi~nosti. Npr., imamo li prilike
promatrati pona{anje pojedinca u vremenu, mo`emo primijeniti u tuma~enju konkretnog
procesa atribuiranja Kelleyev model kovarijacije, a u protivnom koristimo njegov model
kauzalnih shema ili preostale teorije.
98
kauzalnog obja{njenja ne nastoji odrediti njegovu to~nost, niti se trudi da utvrdi najbolje
kauzalno obja{njenje.
Primjeri:
ukoliko kasirka pogrije{i pri vra}anju novca vra}aju}i manje nego {to treba,
vjerojatnije }e{ njen nemar pripisati internalnim faktorima (kao {to je prora~unata
pohlepa) i dati }e{ ekstremnije atribucije, nego ako pogrije{i vra}aju}i vi{e nego {to
treba,
ukoliko je tvoj cimer ostavio vrata sobe otvorena, pri ~emu su pokradene tvoje stvari,
vjerojatnije je da }e{ zaklju~iti da je on nemarna osoba nego u slu~aju da ni{ta nije
pokradeno. Nadalje }e{ i njegovo kroni~no ka{njenje na nastavu interpretirati kao
daljnji dokaz njegovog nemara.
Na primjer: ukoliko tvoj kolega na poslu isklju~i telefon tako da ne mo`e{ razgovarati sa
svojim prijateljem (koji je najavio razgovor), {to je tebi hedonisti~ki relevantno i opazi{ (ili
interpretira{) da je to isklju~ivi razlog za njegovo pona{anje (jer on ne `eli da pri~a{ sa
svojim prijateljem, koji nije i njegov prijatelj i kojeg “ne podnosi”), ~ime ti `eli u~initi na`ao
iz osobnih razloga, vjerojatnije }e{ zaklju~iti da je on neugodna, zla osoba nego u
slu~aju da je isklju~io telefon iz drugih razloga, npr. da premjesti namje{taj da bi
dohvatio spis sa poda, koji je pao sa stola. Dakle, ukoliko smo ne~ijim pona{anjem
li~no povrije|eni, skloniji smo to pona{anje o{tro osuditi, a ako nismo, znatno smo
bla`i u osudi.
99
Ovu pristranost ilustrira istra`ivanje JONESa i CHARMESa (1957) u kojem ispitanici
promatraju studenta kao ne uspijeva izvr{iti zadatak koji je (a) nepovezan sa
ispitanicima i (b) povezan sa ispitanicima. Kada su tra`ene atribucije studenta, pokazalo
se da se student koji je bio izlo`en situaciji (b) procjenjuje negativnije.
Dakle, isto pona{anje akter (izvo|a~) pripisuje situaciji, a promatra~ osobinama aktera.
Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo, smatramo ga nespretnim a ako
se isto dogodi nama, ogledavamo se i tra`imo na {to smo se spotaknuli.
Pristranost dovodi:
do o~ekivanja ve}e konzistencije pona{anja drugih, nego {to je to pona{anje u
stvarnosti konzistentno,
do previ|anja konzistencije vlastitog pona{anja, ~ime onemogu}avamo sebi pre-
poznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti, motiva...): npr. djevojka
koja se konzistentno upu{ta u veze u kojima biva iskori{tavana i poni`avana mo`e
percipirati da je uzrok nezadovoljavaju}ih veza izvan nje: u okrutnosti i be{}utnosti
mu{karaca, a ne u osobnoj neselektivnosti.
Od ispitanika se potom tra`ilo da procijene kakav privatni stav o Fidelu Castru imaju
autori eseja bodovima od 1 (ekstremni anti-Castro stav) do 100 (ekstremni pro-Castro
stav). Prosje~ne procjene ispitanika su pokazale slijede}e:
1. kada autor eseja ima slobodan izbor da napi{e esej i kada je taj esej pozitivan,
ispitanici zaklju~uju da on u eseju iskazuje i vlastiti stav pa je njihova prosje~na
procjena stava autora 59,62. To je o~ekivani rezultat u skladu sa Jones / Davisovom
teorijom korespondentnog zaklju~ivanja.,
2. kada je od autora eseja zahtijevano da napi{e pozitivan esej ispitanici opet
zaklju~uju da on u eseju iskazuje vlastiti stav pa je njihova prosje~na procjena
stava autora 44,10. To je neo~ekivan razultat, jer pokazuje da ispitanici nisu uzeli u
obzir situaciju u kojoj je esej bio napisan, odn. ~injenicu da je pozitivan sadr`aj eseja
bio iznu|en eksplicitnim zahtjevom. Dakle, ispitanici su zanemarili situacione uvjete
pona{anja autora eseja i njegovo pona{anje pripisali njegovim internalnim stavovima.
Nalazi dobiveni u druge dvije situacije, (3) kada autor eseja ima slobodan izbor da
napi{e esej i kada je taj esej negativan i (4) kada je od autora eseja zahtijevano da
napi{e pozitivan esej tako|er ukazuju na atribucijsku pogre{ku, samo {to su vrijednosti
ni`e (17,38 i 22,87) i druga vrijednost je (neo~ekivano!) ve}a od prve.
100
Pristranost se mo`e demonstrirati na slijede}i na~in:
ispitanicima se da tablica sa popisom internalnih osobina, prema tablici 18.
od ispitanika se zatra`i da putem tablice procijene sebe tako da unesu kri`i} u
pripadaju}e polje i nekog kojeg dobro poznaju tako da unesu to~ku u pripadaju}e
polje,
nakon ~ega je potrebno:
bodovati odgovore koji je ispitanik dao za sebe i za nekog kojeg dobro poznaje
putem pripadaju}ih ocjena napisanih ispod pojedinih kategorija odgovora,
algebarski zbrojiti bodove koji se odnose na samoprocjene i zasebno bodove koji
se odnose na procjene drugih,
usporediti dva zbroja bodova: manji ukupni rezultat ukazuje na eksternalno
atribuiranje, a ve}i ukupni rezultat na internalno atribuiranje.
101
ve}oj mjeri obra}a pa`nju na samog sebe temeljne atribucijske pogre{ke nema: i
promatra~i i akteri atribuiraju na isti na~in.
Bias potvr|uju istra`ivanja LAUa i RUSSELa (1980). Autori su analizirali izjave igra~a,
trenera i sportskih novinara u ~lancima o sportskim doga|ajima s obzirom na njihovo
atribuiranje pobjede odn. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze:
da su pobjede prete`no atribuirane internalnim uzrocima, a porazi podjednako i
eksternalnim i internalnim uzrocima,
da je bias ja~i kod igra~a i trenera, nego kod novinara.
Opisana pristranost mo`e biti pogubna u timskom radu, gdje svaki ~lan tima
pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi), a neuspjehe osobinama svojih suradnika.
Takve potpuno suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata.
(e) obrambena atribucija tipa "meni se ne{to takvoga ne mo`e dogoditi". Ovu vrstu
pogre{ke potvr|uje istra`ivanje WALSTERa (1966), koji ispituje moralno rezoniranje
odraslih. Ispitanicima se prezentira “pri~a o Lenny-ju”, koji je parkirao auto na strmoj
ulici i oti{ao u kupovinu. Ko~nica je popustila i vozilo je krenulo... Varira se po~injena
{teta, a od ispitanika se tra`i procjena odgovornosti aktera. Dobiveni nalaz je za~udio:
ispitanici procjenjuju da je Lenny to vi{e odgovoran, {to su ve}e prouzro~ene posljedice,
koje zaklju~ivanje odgovara razini objektivne, heteronomne moralnosti, koja je prisutna
kod djece dobi do 12 godina. Nalaz je protuma~en obrambenom atribucijom, kojom se
zadr`ava mogu}nost kontrole nad onim {to se ispitanicima samima mo`e desiti. Iz
istog razloga se i `enu - `rtvu silovanja, a ne napada~a okrivljuje za pretrpljeno nasilje.
102
A) u kupovini nam se ponekad nude proizvodi uz koje }emo dobiti i nagradu
("plati{ 5 - dobi{ 6"). Takva poruka je efikasna za onoga koji nikad nije kupovao taj
proizvod i za koje nagrada ima o~itu ekstrinzi~nu vrijednost. Oni koji taj proizvod ve}
du`e vrijeme kupuju (i koji je za njih poprimio intrinzi~nu vrijednost) se po~inju pitati "ne
prodaje li se taj proizvod zbog svoje nekvalitete tako povoljno?". Na taj na~in je
dodatna vrijednost ugrozila intrinzi~nu motivaciju za kupnju toga proizvoda.
Druga nepogodnost dodatne vrijednosti je u tome {to ta dodatna vrijednost mo`e biti
jedini motivator kupovine nekog proizvoda ("od dva proizvoda kupio sam onaj uz
kojega mi se jo{ ne{to nudilo"). Na taj na~in se kupovina toga proizvoda atribuira
ekstrinzi~nom motivacijom (a ne intrinzi~nom motivacijom odn. pozitivnim stavom
prema proizvodu), pa sa izostankom dodatne vrijednosti kupovina toga proizvoda
prestaje.
103
vjerojatnije je da }e do}i do nemoralnog ~ina. Ispitanicima kojima je re~eno da se
ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. Eksperimentalnoj skupini
je re~eno da }e ih pilula uzbuditi, a kontrolnoj da }e ih pilula smiriti. Dok su ~ekali na
u~inak pilule, rje{avali su test kojim se ispitivao rje~nik uz uputu koja je pove}avala
motivaciju za rje{avanjem ("ako se test ne rije{i ispitat }e vas tim psihologa kako bi
ustanovili uzroke lo{eg uspjeha"). Eksperimentator je na trenutak iza{ao iz sobe i time
dao ispitanicima priliku da varaju (da prepi{u ispravne odgovore).
104
(pacijenti koji pate od nesanice ina~e ne mogu zaspati jer su uzbu|eni pred spavanje).
Obja{njenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi jo{ su
te`e zaspali.
Iako se atribucijska terapija pokazala upotrebljivom, njena primjena ima vi{e zna~ajnih
nedostataka:
1) osobito je va`no kakvo se obja{njenje predla`e (daje),
2) terapija nije etiolo{ka, nego simptomatska, jer njome ne rje{avamo uzroke
pote{ko}a klijenta,
3) terapija uklju~uje varanje klijenta, {to nije opravdano iz eti~kih razloga.
105
5.2.1. Stvaranje impresija o drugim ljudima
Impresiju o drugim ljudima stvaramo na osnovu prvih nekoliko informacija o
njima, potom na zna~enje svake nove informacije utje~e zna~enje kojeg su imale
ranije, a pogotovo prve informacije. U vi{e istra`ivanja je potvr|en efekt primarnosti pri
stvaranju impresija o drugim ljudima, prema kojemu prve informacije imaju ve}i
utjecaj na ukupnu impresiju nego kasnije:
A.: ASH je (1946) proveo eksperiment u kojemu je uz fotografiju iste osobe dvjema
grupama ispitanika verbalno saop}io iste informacije o toj osobi, ali razli~itim
redoslijedom:
grupi A su informacije ~itane od pozitivnima ka negativnima, a
grupi B su informacije ~itane obrnutim redoslijedom: od negativnih ka pozitivnima,
nakon ~ega ispitanici obiju grupa procjenjuju vi{e osobina ciljne osobe na
semanti~kom diferencijalu.
Pokazalo se da grupa koja je najprije ~ula pozitivni dio pri~ice, procjenjila Jima
pozitivno, dok je druga grupa, koja je ~ula najprije negativni dio pri~e procijenila
Jima posve suprotno, dakle negativno. Autor navedeni nalaz tuma~i time da se prve
informacije procjenjuju kao izraz trajnih osobina, a kasnije informacije, makar bile
i opre~ne, kao izraz trenutnih stanja.
106
Opisani eksperimenti se s lako}om mogu replicirati, i time }e se iznova demonstrirati i
potvrditi utjecaj efekta primarnosti na stvaranje impresija, koji efekt izra`ava i izreka:
“Nikada ne}e{ imati drugu priliku da ostavi{ prvi dojam.”.
107
informacija za komparaciju. Nadalje, treba re}i da je proces socijalne komparacije
osobito poja~an u internalnim stanjima nesigurnosti i u eksternalnim nejasnim i
potencijalno prijete}im situacijama i stoga predstavlja dobru osnovu za obja{njenje
panike, afilijativnog motiva i pona{anja gomile.
6. INTERPERSONALNA PRIVLA^NOST
108
pomo} u nevolji se ~e{}e pru`a atraktivnijim osobama oba spola, odn. prema
njima se ~e{}e iskazuje prosocijalno pona{anje,
analize presuda krivi~nih sudova pokazuju da atraktivniji mu{ki osu|enici dobivaju
lak{e kazne i 2 puta vjerojatnije izbjegavaju zatvor (dobivaju uvjetnu kaznu) nego oni
manje atraktivni,
istra`ivanja izbornog pona{anja pokazuju da je broj glasova povezan i sa
atraktivno{}u kandidata.
109
Osnovni prigovor navedenim istra`ivanjima je taj {to se ne odnose na realne `ivotne
situacije u kojima uvijek postoji rizik odbijanja.
Ako je provjera pokazala velik broj me|usobnih dodirnih to~aka, posebice slaganje
deklariranih vrijednosti i odigrane uloge, velika je vjerojatnost da }e se veza
odr`ati i da }e do}i do odluke za brak.
110
5- iskazujemo veliko povjerenje u sud (mi{ljenje) te osobe,
6- u~inili bi za tu osobu "sve na svijetu".
7. PROSOCIJALNO PONA[ANJE
Takva definicija, koja je dana u terminima pozitivnih posljedica ne~ijeg pona{anja ima
slijede}e nedostatke:
ne uzima u obzir motivaciju za takvo pona{anje, koja mo`e biti i negativna ili mo`e
uklju~ivati korist odn. vlastite interese. Na primjer, roditelj mo`e davati djetetu novac,
{to za dijete ima momentalne pozitivne posljedice, ali to pona{anje mo`e biti
negativno motivirano: “dat }u mu novac samo da se rije{im njegovog zanovijetanja i
ne}u nadzirati na {to tro{i taj novac”, ili: poma`u}i nekoj osobi “o~ekujem da }e osoba
kojoj poma`em uzvratiti”,
ne uzima u obzir mogu}nost negativnih posljedica takvog pona{anja kao {to je
pogor{anje stanja `rtve, npr. pogor{anje stanja potencijalnog ovisnika kojemu roditelji
bez nadzora tro{enja i dalje daju novac za njegove “potrebe”.
111
motivacijskih konstrukata koji pretpostavljaju postojanje odre|enih unutarnjih,
samonagra|uju}ih procesa.
112
Ispitivanje prosocijalnog pona{anja “imalo je” svoje dekade, posve}ene odre|enim
pitanjima:
tokom {ezdesetih godina se uglavnom ispitivao utjecaj socijalnih normi na
pomaganje drugima,
tokom sedamdesetih se ispitivao (po uzoru na opisani rad Latanea i Darleya) odnos
situacijskih varijabli i pru`anja pomo}i drugima te su se nastojale utvrditi i druge
varijable (osim situacijskih) koje pove}avaju ili smanjuju vjerojatnost te pomo}i,
tokom osamdesetih se nastojalo ispitati ne samo kada }e ljudi intervenirati, nego su
se nastojale koncipirati teorije o tome za{to ljudi poma`u drugima odn. koji se motivi
nalaze u osnovi toga pomaganja.
113
altruisti~ko pona{anje je prema strancima zapravo recipro~ni altruizam.
Prirodna selekcija je favorizirala gene koji nose dispoziciju za altruisti~ko pona{anje
jer ono na dulji rok ima pozitivne posljedice za altruiste, koji riskiraju vlastitu sigurnost
za druge: uvijek postoji {ansa da }e onaj kome se pomoglo u budu}nosti uzvratiti na
isti na~in i doprinjeti pre`ivljavanju altruista.,
grupe koje uspje{nije suzbijaju antisocijalne tendencije, a poti~u prosocijalne
tendencije i kooperaciju jedinki imaju ve}e {anse za pre`ivljavanje,
kojim postavkama je pobijena pretpostavka klasi~ne teorije evolucije, prema kojoj je
altruizam u suprotnosti sa pre`ivljavanjem.
HOFFMAN (1981) podr`ava ideju da je altruizam uro|eni dio ljudske prirode, pomo}u
nalaza koji se odnose na empatiju, kao na sposobnost u`ivljavanja u emocionalna
stanja drugih, koja je sposobnost u osnovi altruizma. Nalazi na bebama pokazuju da (a)
bebe pla~u na pla~ drugih beba, (b) bebe razlikuju reprodukciju vlastitog pla~a od
reprodukcije pla~a ~impanze. Nadalje, metodom blizanaca je potvr|eno da su
individualne razlike odraslih u empatiji genetski uvjetovane. Dakle, postoji istinska
altruisti~ka empatija nasuprot sebi~noj pomo}i, o kojem obliku pona{anja govori ve}ina
teorija.
114
neopsihoanaliti~ko (egopsiholo{ko) gledi{te.
Altruisti~ko pona{anje koje se javlja kada nema o~iglednih vanjskih nagrada i kada ono
ima i negativnih posljedica po izvo|a~a se tuma~i razvojem internalnih samopot-
krepljuju}ih mehanizama kao {to su zadovoljstvo sobom ili o~ekivanje budu}e nagrade
tokom socijalizacije.
115
Prema teoriji socijalnog u~enja po modelu altruisti~ko se pona{anje u~i
opa`anjem i opona{anjem pona{anja drugih osoba: djeca koja imaju mogu}nost
opa`anja modela koji poma`e drugima u~e kako se iskazuje prosocijalno pona{anje i
kako to pona{anje mo`e imati pozitivne posljedice po modela {to je za njih vikarijsko
potkrepljenje.
118
model operacionalizira osobne norme kroz samoiskaz ispitanika o osje}aju
du`nosti da pomogne drugima u odre|enim situacijama, koji se korelira sa nekim
indeksom pomaganja.
Nedostatak modela je u tome {to nije dokazao kauzalno djelovanje osobnih normi na
prosocijalno pona{anje, putem njihovog eksperimentalnog manipuliranja.
119
mehanizama, kao {to je to npr. kognitivno reinterpretiranje situacije omalova`ava-
njem `rtve i/ili procjenjivanjem da polo`aj unesre}enog nije ozbiljan.
LERNER (1970) predla`e model vjerovanja u pravedan svijet prema kojem ljudi
vjeruju u pravedan svijet, u kojem svatko dobije ono {to zaslu`uje. To vjerovanje
ne zahtijeva, prema autoru specifi~no u~enje, nego proizlazi iz sazrijevanja spoznajnih
struktura. Uo~avanje da netko do`ivljava o~ito nezaslu`enu sudbinu (da pati i/ili mu
ne{to nedostaje) izaziva kod promatra~a nesigurnost u vlastitu sudbinu. Kako bi
ponovo uspostavio vlastitu sigurnost, promatra~ poku{ava uspostaviti pravedno
stanje za drugu osobu pru`aju}i joj pomo} ili kognitivno reinterpretiraju}i situaciju da
druga osoba do`ivljava zaslu`enu sudbinu.
120
2. cijena bijega ima nejednake u~inke na vjerojatnost i koli~inu pru`ene pomo}i,
ovisno o vrsti motivacije promatra~a: ako je promatra~ altruisti~ki motiviran, on
pru`a veliku koli~inu pomo}i, bez obzira na cijenu bijega (on poma`e i kada treba
ulo`iti mali napor da se pobjegne i izbjegne pru`anje pomo}i), a ako je promatra~
egoisti~ki motiviran on pru`a veliku koli~inu pomo}i samo ako je cijena bijega visoka
(ako nema priliku da pobjegne jer je njemu bijeg iz situacije lak{i na~in reduciranja
neugode nego pomo}), a ako je cijena bijega niska (ako je lako pobije}i iz situacije)
on pru`a malu koli~inu pomo}i,
pa je, dakle koli~ina pomaganja najmanja kada je motivacija egoisti~na i kada je
lako izbje}i pru`anje pomo}i.
Kako bi ispitali postavku (2) BATESON i sur. (1981) su proveli faktorijalni eksperiment
tipa 2 x 2 u kojem su manipulirali:
(a) altruisti~ku i (b) egoisti~ku motivaciju na dvije razine: (a) empati~ka briga i
(b) osobna uznemirenost putem placeba (koji navodno smanjuje osje}aj osobne
uznemirenosti, pa ispitanici atribuiraju svoje fiziolo{ko uzbu|enje stanjem `rtve) i/ili
putem specifi~ne upute (u smjeru empatije ili u smjeru osobne uznemirenosti),
cijenom bijega, putem mogu}nosti za bijeg iz situacije u kojoj treba pomo}i drugome
ili putem mogu}nosti da se izbjegne opa`anje drugih u toj situaciji.
lako izbjegavanje
100% -
% spremnosti da
se primi {ok
namijenjen `rtvi
50% -
te{ko izbjegavanje
I I
osobna empati}ka
nelagoda zabrinutost
Slika 13.: Djelovanje cijene pomaganja i dvije vrste motivacije za pomaganjem na
spremnost da se pomogne `rtvi.
1. kada je bijeg neizvediv iz sitacije, odn. kada je pomaganje te{ko izbje}i, spremnost
da se primi {ok namijenjen `rtvi je preko 50% i kada je prisutna osobna nelagoda i
kada prisutna empati~ka uznemirenost,
2. kada je bijeg lako izvediv iz sitacije, odn. kada je pomaganje lako izbje}i,
spremnost da se primi {ok namijenjen `rtvi je ispod 50% kada je prisutna osobna
nelagoda, a iznad 50% kada prisutna empati~ka uznemirenost,
121
~ime je potvr|en spomenuti nalaz (2).
THE END
122
8. LITERATURA:
1. BARON, R. A., BYRNE, D.: Exploring Social Psychology (2nd Ed), Allyn and
Bacon Inc., Boston, 1981,
2. EISER, R.J.: Cognitive Social Psychology, McGraw-Hill, London, 1980,
3. FISKE, S.T., TAYLOR, S.E.: Social Cognition, Mc Graw-Hill Inc., New York 1991,
4. MYERS, D. G.: Social Psychology, McGraw-Hill Inc., New York, 1993,
5. PETZ, B.: Psihologijski rje~nik, Prosvjeta, Zagreb, 1992.,
6. PRI[LIN; R.: Kada se i kako na{e pona{anje sla`e s na{im stavovima?, u
KOLESARI], V., KRIZMANI], M., PETZ, B.: Uvod u suvremenu psihologiju, Grafi~ki
zavod Hrvatske, Zagreb, 1993.,
7. RABOTEG-[ARI], Z.: Psihologija altruizma, Alinea, Zagreb, 1995.,
8. SUPEK, R.: Ispitivanje javnog mnijenja, SNL, Zagreb, 1981.
skripta kolegija
SOCIJALNA PSIHOLOGIJA II
123