You are on page 1of 123

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA II / SOCIJALNA KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA

Pregled sadržaja

1. DEFINICIJA I MJERENJE STAVOVA ................................................................................


1.1. Definicija, osobine, komponente i funkcije stavova .......................................................
1.2. THURSTONEova diferencijalna skala (1928) ................................................................
1.3. LIKERTova sumativna skala (1932) ..............................................................................
1.4. BOGARDUSova kumulativna skala (1925) ....................................................................

2. ODNOS IZME\U STAVA I PONA[ANJA .............................................................................


2.1. Uvod u problem povezanosti stava i pona{anja ............................................................
2.2. Utvr|ivanje povezanosti stava i pona{anja ....................................................................
2.2.1. Istra`ivanja koja ne ukazuju na povezanost stava i pona{anja ...........................
2.2.2. Istra`ivanja koja ukazuju na povezanost stava i pona{anja ................................
2.3. Utvr|ivanje faktora koji utje~u na povezanost stava i pona{anja ...................................
2.3.1. Osobine stava koje utje~u na povezanost stava i pona{anja .............................
2.3.2. Osobine pona{anja koje utje~u na povezanost stava i pona{anja ......................
2.3.3. Osobine ispitanika koje utje~u na povezanost stava i pona{anja .......................
2.4. Utvr|ivanje procesa koji su u osnovi povezanosti stava i pona{anja .............................
2.4.1. Modeli odnosa izme|u stava i pona{anja ............................................................
2.4.2. Automatski i kontrolirani procesi u modelima odnosa stava i pona{anja ............
2.5. Zaklju~no o problemu povezanosti stava i pona{anja ...................................................

3. TEORIJE KONZISTENCIJE ................................................................................................


3.1. Uvod u teorije konzistencije ..........................................................................................
3.2. Teorija balansa HEIDERa (1946) .................................................................................
3.2.1. Osnovne postavke teorije balansa ...................................................................
3.2.2. Empirijska provjera teorije balansa ...................................................................
3.3. Teorija kongruencije OSGOODa i TANNENBAUMa (1955) .........................................
3.3.1. Osnovne postavke teorije kongruencije .............................................................
3.3.2. Empirijska provjera teorije kongruencije ............................................................
3.4. Teorija afektivno-kognitivne konzistencije ROSENBERGa i ABELSONa (1960) ..........
3.4.1. Su`enje Heiderove teorije balansa......................................................................
3.4.2. Obuhva}anje afektivne i kognitivne komponente stava ....................................
3.5. Teorija kognitivne disonance FESTINGERa (1957) .....................................................
3.5.1. Osnovne postavke teorije kognitivne disonance ................................................
3.5.2. Istra`ivanja kognitivne disonance .......................................................................
3.5.3. Redukcija kognitivne disonance ........................................................................
3.6. Teorija psiholo{ke reaktivnosti ......................................................................................

4. SOCIJALNI STEREOTIPI ...................................................................................................


4.1. Definicija stereotipa .......................................................................................................
4.2. Teorije stereotipa / predrasuda ......................................................................................
4.2.1. Teorije konflikta ...................................................................................................
4.2.2. Teorija socijalnog u~enja.....................................................................................
4.2.3. Psihoanaliti~ke teorije .........................................................................................
4.2.4. Kognitivno-socijalne teorije..................................................................................
4.3. Metode za ispitivanje stereotipa ....................................................................................

1
5. SOCIJALNA PERCEPCIJA ................................................................................................
5.1. Teorije atribucije ...........................................................................................................
5.1.1. Uvod u teorije atribucije ...................................................................................
5.1.2. HEIDERova teorija naivne epistemologije (1958) .............................................
5.1.3. JONES / DAVISova teorija korespondentnog zaklju~ivanja (1965) ..................
5.1.4. KELLEYev model kovarijance (1967) i model kauzalnih shema (1972b) .........
5.1.5. WEINERova teorija atribucije postignu}a (1972) ..............................................
5.1.6. SCHACHTER / SINGERova teorija atribucije emocija (1962) ..........................
5.1.7. Atribucija samog sebe: BEMova teorija percepcije sebe (1972) .......................
5.1.8. Zaklju~no o teorijama atribucije ........................................................................
5.1.9. Pogre{ke pri atribuiranju ...................................................................................
5.1.10. Prakti~na primjena spoznaja o atribuciji .........................................................
5.1.11. Metode za mjerenje atribucija .........................................................................
5.2. Teme socijalne percepcije izvan atribucije ...................................................................
5.2.1. Stvaranje impresija o drugim ljudima ................................................................
5.2.2. Socijalna komparacija .......................................................................................

6. INTERPERSONALNA PRIVLA^NOST ...............................................................................


6.1. Osnovni nalazi istra`ivanja interpersonalne privla~nosti................................................
6.2. Teorije izbora partnera ..................................................................................................
6.3. Ispitivanje odnosa prijateljstva i ljubavi .........................................................................

7. PROSOCIJALNO PONA[ANJE ..........................................................................................


7.1. Definicija prosocijalnog pona{anja ................................................................................
7.2. Razvoj istra`ivanja prosocijalnog pona{anja .................................................................
7.3. Teorije razvoja prosocijalnog pona{anja .......................................................................
7.3.1. Evolucionisti~ki pristup ......................................................................................
7.3.2. Psihoanaliti~ki pristup ........................................................................................
7.3.3. Pristup unutar teorija socijalnog u~enja .............................................................
7.3.4. Kognitivni pristup ...............................................................................................
7.4. Psiholo{ki procesi u osnovi prosocijalnog pona{anja ....................................................
7.4.1. Normativni procesi ..............................................................................................
7.4.2. Emocionalni procesi ............................................................................................
7.4.3. Kognitivni procesi ................................................................................................

8. LITERATURA ......................................................................................................................

2
1. DEFINICIJA I MJERENJE STAVOVA

1.1. Definicija, osobine, komponente i funkcije stavova


Stav je prema ALLPORTu (1935) “trajna mentalna odn. neuralna spremnost
ste~ena na osnovu iskustva koja vr{i direktivni ili dinami~ki utjecaj na reagiranje
pojedinca na objekte i situacije sa kojima dolazi u dodir”. Ova definicija, koja se
smatra najcjelovitijom, upu}uje na slijede}e osobine stava:
 trajnost: jednom formiran stav je otporan na promjene odn. relativno je stabilan i
nepromjenjiv u vremenu, iako se pod utjecajem novih iskustava mo`e promijeniti,
 psihfiziololo{ka osnova: strukturu stava ~ine (a) kognitivni elementi: percepcije
objekta stava, saznanja o objektu stava, vrednovanje objekta stava i (b) emocionalni
elementi: pozitivne emocije prema objektu stava, kada se objekt stava do`ivljava kao
ugodan i privla~an ili negativne emocije prema objektu stava, kada se objekt stava
do`ivljava kao neugodan i odbojan, sa pripadaju}im fiziolo{kim procesima,
 spremnost na pona{anje: stavovi pojedinca postoje kao dispozicija za pona{anje
koja se mo`e aktualizitrati u odre|enoj situaciji; stavovi “spavaju” dok pojedinac djeluje
automatski - po uhodanom scenariju, bez potrebe da se na njih poziva; takav na~in
funkcioniranja je adaptivan jer osloba|a ~ovjekove kognitivne i tjelesne kapacitete od
stalnih napora; u novim situacijama je pona{anje manje automatsko - tamo gdje
nema poznatog scenarija, pojedinac se poziva na svoje stavove prije nego {to djeluje,
 ste~enost: stavovi se formiraju putem iskustva u cjelo`ivotnom procesu
socijalizacije, bilo u neposrednom kontaktu sa objektom stava, bilo posredno, u
interakciji sa socijalnom okolinom; budu}i da su ste~eni, mogu se mijenajati,
 usmjerenost prema objektima stava koji mogu biti pojedinci ili socijalne grupe (npr.
stav prema roditeljima, stav prema nekoj etni~koj zajednici), socijalne pojave (npr.
stav prema smrtnoj kazni), doga|aji (npr. stav prema spu{tanju ispitnog vozila na
Mars), fizi~ki predmeti (npr. stav prema novom modelu automobila), apstraktni
pojmovi (npr. stav prema slobodi).

Iz navedenog proizlazi da stav predstavlja integraciju tri komponente:


A) afektivna (emocionalna): pozitivan ili negativan emocionalni odnos prema objektu
stava,
B) bihevioralna (konativna, akciona): motivacija za pona{anjem u skladu sa stavom
odn. spremnost za akciju prema objektu stava, bilo da ga se podr`i, pomogne ili
za{titi, ili da ga se izbjegava, onemogu}i ili napadne,
C) kognitivna: objektivna znanja ili subjektivna uvjerenja o objektu stava.

Zna~aj stava u `ivotu pojedinca potvr|uju njegove mnogobrojne funkcije, kao npr.:
 oblikovanje {to skladnije spoznaje o sebi i okolini, pri ~emu stavovi slu`e aktivnu
percepciju, interpretaciju i evaluaciju vanjskog svijeta i posebice za uspostavljanje
ravnote`e ili uklanjanje neravnote`e u toj spoznaji,
 postizanje ciljeva, radi ~ega se formiraju i odr`avaju takvi stavovi koji su
instrumentalni za zadovoljavanje razli~itih potreba, uklju~uju}i i socijalne potrebe kao
{to su prihva}enost u grupi, osiguranje grupne podr{ke i socijalni presti`,
 obrambena za{tita li~nosti, npr. negativan stav prema nekoj osobi ili grupi slu`i
o~uvanju ili pove}anju samopo{tovanja,
pa utvr|ivanje stavova pojedinaca i grupa ima zna~ajnu prakti~nu vrijednost.

3
Stavovi su hipoteti~ki konstrukti i ne mo`emo ih direktno mjeriti, ve} o njima
zaklju~ujemo posredno, na osnovu verbalnih reakcija ispitanika. Iako se afektivna
komponenta stava mo`e utvrditi fiziolo{ki, pra}enjem reakcija simpati~kog `iv~anog
sustava, bihevioiralna komponenta opa`anjem manifestnog pona{anja, a kognitivna
komponenta ispitivanjem znanja i uvjerenja o objektu stava ili ispitivanjem percepcije
objekta stava, ve}ina ispitivanja stavova se koristi skalama stavova, kao {to su
Thurstoneova skala (1928), Likertova skala (1932) i Bogardusova skala (1925) u
kojima se o stavu ispitanika zaklju~uje na osnovu njihovih verbalnih iskaza.
Skale za mjerenje stavova prete`no zahva}aju afektivnu ili kognitivnu komponentu,
a vrlo rijetko bihevioralnu komponentu.

OSTROM je (1969) koriste}i sve tri navedene verbalne skale potvrdio trokomponentni
model stava. Najprije je konstruirao Thurstoneovu, Likertovu i Guttmanovu skalu
(Bogardusova skala je njena podvrsta) stavova prema crkvi. Nakon toga su tvrdnje odn.
~estice pojedinih skala kategorizirane od strane sudaca s obzirom na to da li se
prete`no odnose na afekt, kogniciju ili pona{anje. Potom su skale primjenjene na grupi
od 189 ispitanika kao jedinstveni upitnik. Koreliraju}i odgovore ispitanika autor je dobio
slijede}i nalaz u prilog trokomponentnoj strukturi stava: korelacija izme|u mjera iste
komponente stava koje su mjere dobivene na tri skale su vi{e od korelacija mjera
triju komponenti stava koje su mjere dobivene na istoj skali. To zna~i da pojedine
komponente doista “pokrivaju” razli~iti sadr`aj stava.

Ovo istra`ivanje je odli~an primjer utvr|ivanja tipa teorijske odn. konstruktne valjanosti
koja se naziva konvergentno-diskriminantna valjanost, koju je mogu}e utvrditi kada
za dva ili vi{e hipoteti~ka konstrukta postoje mjere dobivene putem dvije ili vi{e razli~itih
metoda. Konvergentno-diskriminantna valjanost je utvr|ena kada rezultati mjerenja
istog konstrukta dobiveni razli~itim metodama me|usobno visoko koreliraju, a
istovremeno rezultati mjerenja razli~itih konstrukata istom metodom me|usobno
ni`e koreliraju ili uop}e ne koreliraju. Budu}i da se drugi dio spomenutog naziva
valjanosti ne smije brkati sa pojmom diskriminativna valjanost, za ovu vrst valjanosti
bolji bi bio naziv konvergentno-divergentna valjanost

Primjerice, u na{em slu}aju: rezultati mjerenja “afektivne komponente stava” dobiveni


razli~itim metodama: tvrdnjama Thurstoneove skale, Likertove skale i Guttmanove
skale me|usobno visoko koreliraju, dok istovremeno rezultati mjerenja triju konstrukata
“afektivne komponente stava”, “kognitivne komponente stava” i “bihevioralne
komponente stava” dobiveni istom metodom: npr. Thurstoneovom skalom, me|usobno
ni`e koreliraju. Kako se sva tri konstrukta odnose na mjerenje stavova, korelacije
me|u njima su ipak visoke i iznose prosje~no otprilike 0,6 za Thurstoneovu skalu, 0,8
za Likertovu skalu i 0,5 za Guttmanovu skalu.

Iako je time trokomponentni model stava potvr|en, preostaje slijede}i prigovor: model a
priori pretpostavlja da stav simultano uzrokuje afektivne, kognitivne i
bihevioralne efekte, premda afekt, kognicija ili pona{anje mogu biti uzroci stava,
zajedni~ki ili ~ak me|usobno nezavisni uzroci. Primjerice, u~e}i vo`nju bicikla sti~em
pozitivan stav prema toj aktivnosti, ili: ~itaju}i neki stru~ni ~asopis, ~iji je sadr`aj za
mene profesionalno relevantan (npr. Psychology Today, Harvard Business Review...)
sti~em pozitivan stav prema njemu.

4
1.2. THURSTONEova diferencijalna skala (1928)
THURSTONE je (1928) razvio skalu stavova poku{avaju}i principe FECHNERove
klasi~ne psihofizike primijeniti na mjerenje stavova. Prvu skalu za mjerenje stavova
prema crncima objavio je u ~lanku “Attitudes Can Be Measured” u American Journal of
Sociology. Autor smatra da se u stavu prema nekom objektu stava mogu izdvojiti
sudovi koji ~ine jedva zamjetljive razlike na intervalnom bipolarnom kontinuumu, koji
kontinuum sudova mo`e poslu`iti za mjerenje intenziteta stava (slika 1.).

teorijski kontinuum skale:


- 0 +
kontinuum na kojemu se vr{e
procjene i locira stav istpitanika
prema nekom objektu stava: 1 = ekstremno 6 = neutra- 11 = ekstremno
negativan stav lni stav pozitivan stav

Slika 1.: Kontinuum skale za mjerenje stavova, prema THURSTONEu (1928).

Za izdvajanje iz skupa sudova onih sudova koji }e u}i u kona~nu verziju skale i
koji }e sudovi predstavljati jedva zamjetljive razlike na intervalnom bipolarnom
kontinuumu Thurstone je predlo`io metodu uspore|ivanja u parovima. Prema toj
metodi, da bi se dobio rang-poredak svih sudova, iz kojeg bi se poretka izdvojili oni
sudovi koji su razmaknuti za jednaki broj rangova, svaki sudac koji sudjeluje u
konstrukciji skale trebao bi u~initi veliki broj usporedbi svaka dva suda. To je veliki
posao, ukoliko se po~etni skup sudova sastoji iz velikog broja sudova. Na primjer, za
oblikovanje skale stavova prema crkvi, za koje je bilo prikupljeno 130 sudova, svaki
sudac bi trebao izvr{iti n (n - 1) / 2 = 130 (130 - 1) / 2 = 8385 usporedbi. Nakon toga bi
uslijedila slo`ena i dugotrajna statisti~ka obrada odgovora ispitanika.

Iz navedenih metodolo{kih razloga autor je razvio novu metodu: metodu prividno


jednakih intervala, putem koje se skala za mjerenje stava konstruira slijede}im
koracima:

1) jasno definirati objekt stava,

2) prikupiti velik broj tvrdnji: preko 100, koje se odnose na objekt stava, iz medija,
literature, u diskusiji sa drugima. Pri formuliranju tih tvrdnji po`eljno je po{tivati
slijede}e preporuke:
 tvrdnje trebaju biti u prezentu i u njima se ne smije spominjati objekt stava,
 tvrdnje trebaju biti kratke, jednostavne i jednozna~ne odn. ne smiju u sebi
sadr`avati dva suda,
 tvrdnje mogu biti i personalne, odn. u prvom licu jednine,
 tvrdnje ne smiju sadr`avati stru~ne, {atrova~ke i `argonske izraze koji su
nerazumljivi ve}ini ljudi,

5
3) ispisati tvrdnje na papir u formi upitnika i dati tvrdnje na procjenu grupi
sudaca, ~iji se broj mo`e kretati od 20 do 100. Ako se nastoji da kona~na verzija
skale ima vi{e od 20 podioka, bolje je da je broj sudaca {to ve}i, jer se sa manje
sudaca te`e utvr|uju razlike me|u sudovima. Zadatak sudaca je da putem
cjelobrojnih vrijednosti procijene stupanj sklonosti prema objektu stava koji je
stupanj izra`en u pojedinoj tvrdnji na kontinuumu stava od 1 = ekstremno
negativan stav do 11 = ekstremno pozitivan stav, bez obzira na svoj vlastiti stav,
~ime se dobiva tablica procjena (tablica 1.). Cjelobrojne vrijednosti se ili upisuju do
tvrdnje koja se procjenjuje ili se, u jo{ prikladnijoj izvedbi, zaokru`uje broj na skali
procjene od 11 stupnjeva.

U originalnoj izvedbi, Thurstone je tra`io da suci razvrstavaju kartice na kojima je


bila ispisana po jedna tvrdnja u 11 kupova odn. 11 pretinaca: A, B, C, D, E, F, G,
H, I, J i K. Pritom je slijede}om uputom ukazao na smjer razvrstavanja: “stavljajte u
pretinac A one tvrdnje za koje smatrate da izra`avaju najnegativniji stav, a u pretinac
K one tvrdnje za koje smatrate da izra`avaju najpozitivniji stav” te pojasnio (1) da ne
treba nastojati da se dobije podjednak broj kartica u svakom kupu i (2) da }e
svrstavanje biti lak{e, ako sudac prije razvrstavanja slu~ajnim izborom izdvoji i
pro~ita nekoliko tvrdnji.

Iz navedenog zahtjeva se vidi za{to se predlo`ena metoda zove metoda prividno


jednakih intervala: suci procjenjuju intenzitet stava cjelobrojnim vrijednostima
kao da se sudovi mogu poredati na kontinuumu tako da je razmak me|u njima
upravo cjelobrojna vrijednost, a ne neka manja ili ve}a necjelobrojna-decimalna
vrijednost.

Nakon dobivanja odgovora sudaca treba odrediti totalni raspon procjena i eliminirati
aberantne procjene ispitanika, a to su one koje su za dvije jedinice ve}e od
totalnog raspona.

Tablica 1.: Tablica procjena 100 tvrdnji od strane 40 procjenjiva~a.


REDNI TOTALNI
BROJ PROCJENJIVA^I RASPON
TVRDNJE 1 2 3 4 5 6 . . . 40 PROCJENA
1 9 7 7 2* 5 10 . . . 8 5 - 10
2 7
3 10
4 1
. .
. .
. .
100 6
* = aberantna procjena

4) grupirati rezultate u tablicu frekvencija skalnih vrijednosti (tablica 2.) i izra~unati iz


tih grupiranih rezultata za svaku tvrdnju dva statisti~ka pokazatelja: centralnu
vrijednost (medijan C) i interkvartilno raspr{enje (Q3 - Q1), na dvije decimale,

6
Tablica 2.: Tablica frekvencija pojedinih skalnih vrijednosti.
REDNI FREKVENCIJE SKALNIH VRIJEDNOSTI STATISTI^KI
BROJ POKAZATELJI
TVRDNJE 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 C Q
1 14 18 7 1 0 0 0 0 0 0 0
2 0 0 0 0 0 0 0 0 6 20 14
3 0 0 0 2 10 16 9 3 0 0 0
4 0 1 11 14 12 2 0 0 0 0 0
. .
. .
. .
100 0 0 9 12 3 7 9 6 1 2 1

5) prva selekcija tvrdnji s obzirom na njihovu (ne)odre|enost: eliminirati one


tvrdnje koje imaju preveliko interkvartilno raspr{enje, blisko 1, ili ve}e od neke
kriterijske vrijednosti manje od 1 pri ~emu ni`a gornja grani~na vrijednost predstavlja
stro`i “kriterij kvalitete” tvrdnje. Ta eliminacija se provodi s namjerom da se iz
daljnjeg potupka izbace one tvrdnje za koje ne postoji dovoljna suglasnost me|
u sucima u polo`aju tvrdnje na kontinuumu stava,

6) pridru`iti rednim brojevima preostalih tvrdnji pripadaju}u skalnu vrijednost


izra`enu centralnom vrijedno{}u i poredati ih po veli~ini centralnih vrijednosti
od 1 do 11 u 10 razreda (1,00-1,99; 2,00-2,99...). Uz redni broj svake tvrdnje
dopisuje se iznos centralne vrijednosti i iznos interkvartilnog raspr{enja tvrdnje.

7) druga selekcija tvrdnji s obzirom na utvr|ivanje kona~nog kontinuuma tvrdnji:


izabrati 15 do 25 tvrdnji koje su ravnomjerno raspore|ene na skali tako da je
razmak izme|u centralnih odn. skalnih vrijednosti susjednih tvrdnji podjednak.
Razmaci izme|u centralnih vrijednosti susjednih tvrdnji uspore|uju se sa najpo`eljnijim
podjednakim razmakom koji iznosi 11 / n, pri ~emu je n = broj izabranih tvrdnji koje
ulaze u kona~nu verziju skale. Preporu~a se da se izdvajanje tvrdnji zapo~ne od
razreda koji ima majmanje tvrdnji. Skalne vrijednosti pojedine tvrdnje reprezen-
tiraju stupanj sklonosti prema objektu stava koji je stupanj izra`en u toj tvrdnji.

8) slu~ajnim redoslijedom na papir ispisati tvrdnje kojima se izra`ava stav prema


nekom objektu stava razli~itim stupnjevima sklonosti. Prilikom primjene skale zadatak
ispitanika je da zaokru`i one tvrdnje sa kojima se sla`e. Intenzitet njegovog stava
izra`ava aritmeti~ka sredina skalnih odn. centralnih vrijednosti tvrdnji sa kojima
se slo`io.

SHERIF i VOLKARD (60-ih) koriste Thurstoneovu skalu da bi metodom poredanih


alternativa protuma~ili:
 efekt asimilacije: do`ivljaj da je stav iskazan u nekoj tvrdnji odn. zastupan u nekoj
poruci bli`i po intenzitetu osobnom stavu primaoca, nego {to to odgovara
stvarnoj razlici intenziteta, koji se do`ivljaj javlja kada je intenzitet stava iskazan u
nekoj tvrdnji neznatno razli~it po intenzitetu od stava primaoca tako da pada
intenzitetni raspon koji je za njega prihvatljiv odn. pada u njegovo polje prihva}anja,
pa pojedinac uo~ava visoku sli~nost dvaju stavova,

7
 efekt kontrasta: do`ivljaj da je stav iskazan u nekoj tvrdnji odn. stav kojeg sadr`i
neka poruka udaljeniji po intenzitetu osobnom stavu, nego {to to odgovara
stvarnoj razlici intenziteta, a javlja se kada je intenzitet stava iskazan u tvrdnji toliko
razli~it po intenzitetu od osobnog stava primaoca tako da pada u intenzitetni raspon
koji je za njega neprihvatljiv odn. pada u njegovo polje odbijanja, pa primaoc
uo~ava jasni kontrast dvaju stavova,
koji se javljaju pri poku{ajima promjene stava razli~itim tvrdnjama.

Metoda poredanih alternativa polazi od pretpostavke da intenzitet stava dobiven


jednokratnom primjenom Thurstoneove skale nije dovoljan podatak za procjenu
promjenjivosti stava. Stoga se svakom ispitaniku daju 4 istovjetna primjerka skale za
neki objekt stava, a njegov je zadatak:
1. da u prvoj listi zaokru`i samo jednu tvrdnju sa kojom se maksimalno sla`e, ~ime
se dobiva intenzitet njegovog stava,
2. da u drugoj listi zaokru`i sve tvrdnje sa kojima se sla`e, ~ime se dobiva polje
prihva}anja,
3. da u tre}oj listi zaokru`i sve one tvrdnje sa kojima se ne sla`e, ~ime se dobiva polje
odbijanja,
4. da u ~etvrtoj listi zaokru`i samo jednu tvrdnju sa kojom se minimalno sla`e, koja
se u pravilu treba nalaziti unutar polja odbijanja,
nakon ~ega se mogu odrediti i polja indiferentnosti koja se nalaze izvan polja
prihva}anja i polja odbijanja, prema slici 2.

Pri poku{ajima promjene stava mogu}a su dva polo`aja tvrdnje kojom se `eli
promijeniti stav:
 ukoliko tvrdnja T1 pada u polje prihva}anja (slika 2b.) dolazi do efekta
asimilacije: T1 se ~ini bli`e stavu nego {to stvarno jest, kao da se IS 0 pomi~e prema
T1 do IS1,
 ukoliko tvrdnja T2 pada u polje odbijanja (slika 2c.) dolazi do efekta kontrasta:
T2 se ~ini udaljenija od stava nego {to stvarno jest, kao da se IS 0 odmi~e od T2 do IS2.
a) polazno stanje:
IS0

o

1 11

b) prividna promjena intenziteta stava nakon primjene tvrdnje T 1 koja pada u polje prihva}anja:

IS0 IS1 T1
  
  

1 11

c) prividna promjena intenziteta stava nakon primjene tvrdnje T 2 koja pada u polje odbijanja:

IS2 IS0 T2
  
  

1 11

8
Slika 2.: Efekti poku{aja da se promjeni stav putem tvdnji T 1 i T2. ISn = intenzitet
stava, bijelo = polje prihva}anja, sivo = polje indiferentnosti, crno = polje
odbijanja.

Efekt kontrasta se naziva, ukoliko do|e do stvarne promjene stava prema ve}em
intezitetu, boomerang efekt i predstavlja promjenu stava suprotnom od onoga koji se
nastoji posti}i djelovanjem neke poruke. Na primjer, izrazito pozitivne tvrdnje o grupi
prema kojoj pojedinac ima umjereno negativan stav mogu kod njega izazvati efekt
suprotan `eljenom: umjesto da dovedu do pozitivnijeg, izazvat }e jo{ negativniji stav
prema toj grupi. Pojava boomerang efekta je vjerojatnija kada je primaoc poruke smatra
stav na kojeg se djeluje vrlo zna~ajnim i kada nema povjerenja u izvor poruke.

Navedeno ima slijede}u prakti~nu implikaciju na persuaziju: `elimo li stvarno


smanjiti intenzitet stava nekog subjekta, trebamo sukcesivno koristiti tvrdnje koje
padaju u polje prihva}anja, a ni`e su po intenzitetu, umjesto da koristimo negativne
tvrdnje koje padaju u subjektovo polje odbijanja. Na taj na~in, intenzitet stava }e se
sukcesivno sve vi{e i vi{e pribli`avati suprotnom ekstremu. Nakon toga, treba
primijeniti tvrdnje odn. poruke sa suprotnog pola kontinuuma intenziteta,
kojima }e se stav po intenzitetu potpuno pribli`iti `eljenoj poziciji. @eli li se,
primjerice uspostaviti negativan stav prema nekoj politi~koj stranci, najprije se
sukcesivno i kroz du`e vrijeme plasiraju tvrdnje koje iskazuju sve nepovoljnije stavove
prema toj stranci, da bi se potom plasirale tvrdnje koje u izrazito pozitivnom svjetlu
govore o toj stranci.

Slijede}i su nedostaci Thurstoneove skale:


 dugotrajna i mukotrpna konstrukcija koja anga`ira velik broj ljudi i zahtijeva mnogo
vremena, pa je neekonomi~na,
 skala neadekvatno aproksimira intervalnu skalu su|enja, u kojoj podioci trebaju
biti ekvidistantni, kojeg nedostatka je autor bio svjestan, nazivaju}i metodu
konstrukcije nazivom “metoda prividno jednakih intervala”,
 teorijski je neobrazlo`en a priori odre|en na~in procjenjivanja intenziteta stava
putem cjelobrojnih vrijednosti koje se kre}u od 1 = ekstremno negativan stav do
11 = ekstremno pozitivan stav. Te vrijednosti se mogu apriorno zadati da se kre}u
primjerice i od 1 do 7 ili od 1 do 15.,
 na~in dobivanja rezultata na skali je neadekvatan: neovisno o broju zaokru`enih
tvrdnji mo`e se dobiti isti rezultat na skali. Na primjer, isti rezultat na skali odn. isti
intenzitet stava ima ispitanik X koji je zaokru`io ~etiri tvrdnje ~ije su centralne
vrijednosti 1, 2, 3 i 10 i ispitanik koji je zaokru`io dvije tvrdnje ~ije su centralne
vrijednosti 2 i 6 jer je (1 + 2 + 3 + 10) / 4 = 4 = (2 + 6 ) / 2.,
 prilikom procjenjivanja tvrdnji stav sudaca prema objektu stava utje~e na
skalne vrijednosti tvrdnji.

HINCKLEY je (1932) provjerio posljednji navedeni prigovor. Za provjeru je koristio stav


prema crncima za ~ije je mjerenje konstruirao skalu pomo}u 650 sudaca (400 bijelaca
i 250 crnaca, studenata koled`a) i 114 polaznih tvrdnji, koje suci razvrstavaju u 11
hrpica, imitiraju}i originalni Thurstoneov postupak.

9
Kako bi utvrdio utje~e li stav ispitanika prema objektu stava na razvrstavanje tvrdnji,
autor je ispitao stav bijelaca prema crncima putem 6 tvrdnji van 114 zadanih: putem
dviju pozitivnih, dviju neutralnih i dviju negativnih tvrdnji i izdvojio bijelce sa pozitivnim
stavom i bijelce sa negativnim stavom, a izuzeo iz daljnje obrade bijelce sa
neutralnim stavom. Autor je iz daljnje obrade, kao {to je u~inio i Thurstone, tako|er
izuzeo one ispitanike koji su se pokazali nepa`ljivi odn. nediskriminativni, odn.
one koji su na istu hrpicu stavili vi{e od 30 tvrdnji (vi{e od 1/4 tvrdnji) i one koji nisu bili
najiskreniji na 6 tvrdnji kojima je ispitivao stav.

Ra~unaju}i korelaciju izme|u skalnih vrijednosti tvrdnji koje su proiza{le iz grupa sa


ekstremnim stavovima autor je dobio:
 korelaciju od 0,98 izme|u skalnih vrijednosti tvrdnji koje su dobivene putem
procjena koje su dali bijelci sa pozitivnim i bijelci sa negativnim stavom,
 korelaciju 0,93 izme|u skalnih vrijednosti tvrdnji koje su dobivene putem
procjena koje su dali bijelci sa negativnim stavom i crnci, za koje se
pretpostavlja da imaju pozitivan stav prema crncima,
~ime je pokazao da Thurstoneova skala nije ni pod kakvim utjecajem stava
sudaca. Da je Thurstoneova skala doista pod tim utjecajem ne bi postojalo slaganje u
skalnim procjenama tvrdnji dviju grupa koje imaju me|usobno suprotne stavove.

Daljnju potvrdu navedenom autor je dobio u slijede}im nalazima:


 uspore|uju}i krivulje distribucija skalnih vrijednosti dviju grupa sa suprotnim
stavovima utvr|uje da su sli~ne, iz ~ega je i proiza{la visoka korelacija,
 nakon {to je iz grupe sa pozitivnim stavom za zavr{nu verziju skale izabrao 32
tvrdnje i iz grupe sa negativnim stavom tako|er za zavr{nu verziju skale izabrao
32 tvrdnje, pokazalo se da je redoslijed tih tvrdnji po centralnim vrijednostima
isti u obe verzije skale.

HOVLAND i SHARIF su (1952) potaknuti paradoksom da je percepcija podra`aja pod


utjecajem stavova opa`a~a, a percepcija tvrdnji nije, proveli replikaciju Hinckleyevog
eksperimenta sa istih 114 tvrdnji, sa ne{to manje ispitanika, ali bez izuzimanja
nediskriminativnih odn. prema Thurstoneu i Hinckleyu “nepa`ljivih” ispitanika. Autori su
replikacijom htjeli jo{ jednom provjeriti da li stavovi procjenjiva~a utje~u na percepciju i
evaluaciju tvrdnji.

Replikacija bez izuzimanja nediskriminativnih ispitanika je pokazala da suci sa


ekstremno pozitivnim ili ekstremno negativnim stavovima imaju tendenciju da
ve}i broj tvrdnji svrstavaju u manji broj kategorija na slijede}i na~in:
1. crni i bijeli ispitanici sa pozitivnim stavom prema crncima gomilaju ve}i broj tvrdnji
prema negativnom kraju skale, a mali broj tvrdnji prema pozitivnom kraju skale, (slika
3. i 4.), dok srednje kategorije grupiranja popunjuju vrlo rijetko,
2. bijeli ispitanici sa negativnim stavom prema crncima gomilaju ve}i broj tvrdnji prema
pozitivnom kraju skale, a mali broj tvrdnji prema negativnom kraju skale, ali
ravnomjernije nego prethodne dvije grupe (slika 3. i 4.),
{to zna~i da su suci sa ekstremnim stavovima diskriminativniji na onom kraju
skale koji ne odra`ava njihov stav jer na tom kraju skale raspore|uju tvrdnje u ve}i broj
kategorija iz ~ega tako|er proizlazi da imaju {ire polje prihva}anja a u`e polje
odbijanja za tvrdnje koje se ne odnose na njihov stav.

10
Slika 3.: Grupiranje tvrdnji prema HINCKLEYu (1932) i prema HOWLANDu i SHARIFu
(1952), izra`eno skalnim vrijednostima.

a) kod crnaca i bijelaca sa b) kod bijelaca sa anti-crna~kim


pro-crna~kim stavom stavom
f = broj f
tvrdnji na
hrpicama

1 (-) 11 (+) 1 (-) 11 (+)


skalne vrijednost tvrdnji skalne vrijednost tvrdnji

Slika 4.: Grupiranje tvrdnji prema HOWLANDu i SHARIFu (1952), izra`eno brojem
tvrdnji koje su ispitanici svrstali na pojedine hrpice.

11
3. autori su uo~ili da se izuzimanjem odgovora nediskriminativnih-nepa`ljivih
ispitanika, kako su to u~inili Thurstone i Hinckley, zapravo izuzimaju odgovori
ispitanika sa ekstremno pozitivnim stavovima, {to utje~e na odre|ivanje skalnih
vrijednosti tvrdnji. Uklju~ivanjem tih odgovora u odre|ivanje skalnih vrijednosti
tvrdnji, autori dobijaju skalne vrijednosti tvrdnji koje u velikoj mjeri sli~e onima koje je
utvrdio Hinckley. Pritom dolazi do selidbe tvrdnji s obzirom na promjenu skalnih
vrijednosti tako da se najvi{e sele neutralne tvrdnje, a najmanje jasno pozitivne i
jasno negativne.

Slijede}i su zaklju~ci replikacije Hinckleyevog istra`ivanja:


 prilikom procjenjivanja tvrdnji stav sudaca prema objektu stava utje~e na
skalne vrijednosti tvrdnji,
 Thurstoneova skala nije intervalna, ali je zadovoljavaju}e ordinalna: mo`e se re}i
da ispitanik X ima pozitivniji stav od ispitanika Y ali ne i koliko. Navedeni zaklju~ak
potvr|uje nalaz replikacije da je redoslijed 11 tvrdnji koje su u Hinckleyevom
istra`ivanju bile podjednako raspore|ene kod ispitanika tri prije navedene grupe isti
iako su skalne vrijednosti tvrdnji razli~ite (slika 4.).

Autori nisu dali teorijsku interpretaciju dobivenih nalaza, premda oni potvr|uju
lai~ko opa`anje da smo za objekte prema kojima imamo pozitivan stav diskriminativniji
odn. kriti~niji na negativnom dijelu skale i obratno. Suprotno tome, mo`e se braniti i
hipoteza da smo diskriminativniji na onom dijelu skale koji izra`ava na{ stav. Kasnija
istra`ivanja su pokazala da ujecaj stava sudaca na procjenjivanje tvrdnji ovisi i o
inteligenciji sudaca. Naime, inteligentniji suci mogu bolje odvojiti svoj stav od onoga
{to se u tvrdnji iznosi.

1.3. LIKERTova sumativna skala (1932)


LIKERT je (1932) predlo`io jednostavnu skalu, alternativnu Thurstonovoj skali
kojom se zaobilazi zahtjevna, dugotrajna i upitna upotreba nezavisnih sudaca za odre|
ivanje skalnih vrijednosti pojedinih tvrdnji. Smatrao je da se skala za mjerenje stavova
mo`e konstruirati samo sa dvije vrste tvrdnji: sa tvrdnjama koje izra`avaju jasno
pozitivan stav prema nekom objektu stava i sa tvrdnjama koje izra`avaju jasno
negativan stav prema nekom objektu stava.

Kako bi nadoknadio mogu}i gubitak informacija uslijed jednostavnije konstrukcije,


Likert je uveo stupnjevito izra`avanje slaganja ili neslaganja sa svakom tvrdnjom,
{to Thurstoneova skala ne koristi, budu}i da je prilikom njene primjene zadatak
ispitanika da zaokru`i samo one tvrdnje sa kojima se sla`e odn. da slaganje izrazi DA /
NE odlukom.

Likertova skala se sastoji iz 15 do 20 tvrdnji koje izra`avaju pozitivan ili negativan stav
prema nekom objektu stava. Uz svaku tvrdnju postoji skala kojom se izra`ava stupanj
slaganja sa tom tvrdnjom, prema tablici 3. Nakon {to uz svaku pojedinu tvrdnju
ispitanik nazna~i stupanj slaganja (npr. kri`i}em), njegovi odgovori se ocjenjuju
od 5 do 1 za pozitivne trvrdnje i od 1 do 5 za negativne tvrdnje, kako prikazuje tablica 3.
Ukupni razultat ispitanika koji odra`ava intenzitet stava jednak je sumi bodova
koje je ispitanik “postigao” na svakoj tvrdnji. Budu}i da je stav ispitanika izra`en

12
zbrojem svih ispitanikovih odgovora, Likertova skala se jo{ naziva “skala sumiranih
procjena” ili jednostavnije “sumativna skala”.

Tablica 3.: Na~in ocjenjivanja Likertove skale s obzirom na vrstu tvrdnje, za dva smjera
ocjenjivanja. Ne postoje razlozi koji bi nalagali preferiranje jednog smjera ocjenjivanja drugome,
osim {to je prvi smjer logi~niji.
STUPNJEVI SLAGANJA
VRSTA potpuno se sla`em se neodlu~an ne sla`em se uop}e se ne
TVRDNJE sla`em sam* sla`em
BROJ^ANE VRIJEDNOSTI KOJE SE PRIDRU@UJU POJEDINIM ODGOVORIMA

pozitivna 5 4 3 2 1
negativna 1 2 3 4 5

pozitivna 1 2 3 4 5
negativna 5 4 3 2 1
*niti se sla`em, niti se ne sla`em

Likertova skala se konstruira slijede}im koracima:

1) jasno definirati objekt stava,

2) prikupiti ve}i broj (30 do 50) jasno pozitivnih i jasno negativnih tvrdnji koje se
odnose na objekt stava,

3) ispisati slu~ajnim redoslijedom tvrdnje na papir i uz svaku tvrdnju navesti


stupnjeve slaganja od 1 do 5 ili od 1 do 4, kada ne `elimo neodlu~no
opredjeljiivanje ispitanika ili eventualno od 1 do 7, kada `elimo finije stupnjevanje
suglasnosti sa tvdnjom, ~ime se dobiva tzv. sirova verzija skale,

4) primijeniti sirovu verziju skale na skupinu od barem 100 ispitanika koji mogu biti
reprezentativni normativni uzorak ili ~itava populacija, koji za svaku tvrdnju trebaju
ozna~iti stupanj slaganja, prema tablici 3.,

5) ocijeniti dobivene odgovore ispitanika i za svakog od njih sumiranjem bodova na


svim tvrdnjama dobiti ukupni rezultat, te rangirati ukupne rezultate ispitanika od
najvi{ih do najni`ih,

6) provesti analizu diskriminativnosti pojedine tvrdnje odn. za svaku izra~unati


indeks mo}i diskriminacije DPI (od engl.: discriminative power index, prema
LIKERTu i MURPHYju, 1938). Provede se analiza tvrdnji ekstremnih odn. krajnjih
grupa ispitanika, gornjih 25%, koji su iznad Q 3 i donjih 25%, koji su ispod Q 1 na na~in
kako prikazuje tablica 4. Pod pretpostavkom da su diskriminativnije one tvrdnje
koje dobro razlikuju ispitanike sa najpozitivnijim od ispitanika sa najne-
gativnijim stavom diskriminativnost tvrdnje je to ve}a {to je ve}i DPI.

Osim analize diskriminativnosti pojedinih tvrdnji, ~ime se ispituje dijagnosti~ka valjanost


tvrdnje, za izbor tvrdnji za kona~nu verziju skale se mo`e upotrijebiti i slo`eniji
postupak koji uklju~uje (1) izra~unavanje korelacije izme|u rangiranih ukupnih

13
rezultata i rezultata dobivenih na pojedinoj tvrdnji i (2) izra~unavanje me|
usobne korelacije rezultata dobivenih na pojedinim tvrdnjama, ~ime se ispituje
unutra{nja konzistencija tvrdnje.

Za to se tako|er koriste rezultati prikazani u tablici 4., ali dopunjeni stupnjevima slaganja
za 2/4 srednje rangiranih ukupnih rezultata. U tom slu~aju je kriterij izbora slijde}i: za
kona~nu verziju skale izabiru se one tvrdnje kod kojih je korelacija izme|u
rangiranih ukupnih rezultata i rezultata dobivenih na toj tvrdnji najve}a, a
istovremeno korelacija sa ostalim tvrdnjama najmanja.

Tablica 4.: Analiza diskriminativnosti tvrdnje 22.


RANGIRANI TVRDNJE KOJE ULAZE
UKUPNI REZULTATI U PO^ETNU VERZIJU SKALE
ISPITANIKA 1 2 ... 22 ... 35
5
4
5
1/4najvi{e rangiranih 5
ukupnih rezultata 4
4
3
2
3
MG 3,89
za 2/4 srednje rangiranih ukupnih rezultata se stupnjevi slaganja
iskazani za pojedine tvrdnje ne uzimaju u obradu
2
2
2
1/4najni`e rangiranih 2
ukupnih rezultata 2
2
2
1
2
2
MD 1,89
DPI = MG - MD 2,00

7) za kona~nu verziju skale izabrati `eljeni broj tvrdnji, obi~no 10 do 20, koje
imaju najve}u diskriminativnu valjanost ili koje u najve}oj mjeri koreliraju sa
rangiranim ukupnim rezultatima i istovremeno minimalno koreliraju sa drugim
tvrdnjama,

8) primijeniti skalu na druge uzorke ili ako je skala primjenjena na populaciji iz


izabranih tvrdnji izra~unati sumacijom bodova izra`enost stava kod pojedinih
ispitanika.

McNEMAR (1949) predla`e slijede}i postupak testiranja zna~ajnosti razlika u


stavovima dviju grupa ispitanika ili iste grupe ispitanika ~iji su stavovi ispitivani

14
u dva navrata, koji su stavovi ispitani na Likertovoj skali (tablica 5.), u kojem postupku
se koristi slijede}a formula:

2 = (A + B)2 : (A  B)  (Bi2 : (Ai + Bi)) - (A + B)  A : B.

Tablica 5.: Postupak utvr|ivanja zna~ajnosti razlika u stavovima dvije grupe


ispitanika ~iji su stavovi ispitivani u dva navrata, prema McNEMARu
(1949).
FREKVENCIJE FREKVENCIJE
STUPNJEVI ODGOVORA ODGOVORA Bi2 / ( Ai + Bi)
SLAGANJA GRUPE A GRUPE B
1 27 15 5,36
2 26 16 6,10
3 247 110 33,89
4 41 8 1,31
5 39 15 4,17
 380 164 50,83
= A = B = (Bi2 : (Ai + Bi))
 = (A + B) : (A  B)  Bi : (Ai + Bi) - (A + B)  A : B =
2 2 2

= (380 + 164)2 : (380  164)  50,83 - (380 + 164)  164 : 380 =


= 6,60 < 9,49 = 2  = 0,05, df=4
ZAKLJU^AK: Odgovori dvije grupe ispitanika se statisti~ki zna~ajno ne razlikuju.

EYSENCK i CROWN (1949) su predlo`ili metodu skalnih produkata koja za


bodovanje skale kombinira skalne vrijednosti tvrdnji i stupnjeve slaganja: ukupni
rezultat ispitanika jednak je sumi umno`aka skalne vrijednosti tvrdnje i
ozna~enog stupnja sigurnosti. Ovakav na~in odre|ivanja intenziteta stava dovodi
do pove}anja pouzdanosti odvojenih polovina na 0,94, u odnosu na istu vrst
pouzdanosti izra~unatu za isti skup tvrdnji kao da se radi o Thurstoneovoj skali (0,83) i
u odnosu na istu vrst pouzdanosti izra~unatu za isti skup tvrdnji kao da se radi o
Likertovoj skali (0,90).

Likertova skala ima slijede}e prednosti:


 jednostavno se i brzo konstruira, u odnosu na Thurstoneovu skalu, ~ime je
ekonomi~nija,
 ima ve}i raspon mogu}ih odgovora na pojedinu tvrdnju u odnosu na Thurstoneovu
skalu: 5 prema 2 (DA / NE), pa se dobiva preciznija slika o stavu ispitanika,
 Likertova skala ima ve}u pouzdanost od Thurstoneove skale istog broja tvrdnji:
Likertova skala od 20-25 tvrdnji ima pouzdanost ve}u od 0,90, dok bi Thurstoneova
skala trebala imati dvaput vi{e tvrdnji da bi imala istu pouzdanost,
 elasti~na je u pogledu broja tvrdnji za kona~nu verziju skale: mo`e sadr`avati do
100 tvrdnji, ako one imaju dovoljno visoku diskriminativnu valjanost,
 omogu}ava upotrebu i onih tvrdnji koje nisu manifestno povezane sa objektom
stava, a koje su se pokazale visoko diskriminativnima ili sa visokom unutra{njom
konzistencijom,
a budu}i da Likertova skala, kada mjeri stav prema istom objektu stava, visoko
korelira sa Thurstoneovom, vi{e se koristi od potonje.

Slijede}i su nedostaci Likertove skale:

15
 iako se eliminacijom dijela polaznih ~estica izdvajanjem nediskriminativnih tvrdnji
pove}ava interna konzistencija skale, mijenja se njen predmet mjerenja, budu}i da
objekt stava postaje u`i - specifi~niji,
 skala je ordinalnog tipa i omogu}ava da se ispitanici rangiraju po izra`enosti stava,
 isti rezultat se mo`e dobiti za razli~ite kombinacije odgovora na pojedine tvrdnje,
 skala je diskriminativna za onu grupu ispitanika za koju je konstruirana.

1.4. BOGARDUSova kumulativna skala (1925)


BOGARDUSova skala (1925) je poznata pod imenom “skala socijalne distance” jer
se njome u originalnoj autorovoj izvedbi ispituje socijalna distanca koja se definira kao
“stupanj bliskosti u socijalnim odnosima kojeg neka osoba prihva}a u odnosu
prema pripadnicima drugih socijalnih skupina” (PETZ, 1992). Socijalna distanca je,
dakle, kontinuum koji ide od intimnih i toplih odnosa preko ravnodu{nih do
neprijateljskih. Objekti stava koji se ispituju skalom socijalne distance su naj~e{}e
manjinske grupe: nacionalne, etni~ke, rasne, religiozne i druge, pa se mo`e re}i da se
njome ispituju predrasude prema manjinskim grupama.

Primjena Bogardusove skale je vrlo jednostavna: ispitaniku se da uputa da u tablici


kri`i}em ozna~i koji stupanj bliskosti u socijalnim odnosima prihva}a u odnosu
prema pripadnicima zadane socijalne skupine koje stupnjeve bliskosti izra`avaju tvrdnje:
(1) prihva}am da bude moj bra~ni partner, (2) prihva}am da bude moj osobni prijatelj u
klubu, (3) prihva}am da bude susjed u mojoj ulici, (4) prihva}am da bude suradnik u
mom uredu, (5) prihva}am da bude gra|anin moje zemlje, (6) prihva}am da bude samo
posjetitelj moje zemlje, (7) prihva}am da treba biti izop}en iz moje zemlje. Pritom je
manja socijalna distanca izra`ena manjim brojem, kao da se radi o fizi~koj distanci:
manji broj zna~i ve}u bliskost.

Konstrukcija skale provodi se u dva koraka:


1. oblikovanje sudova odn. tvrdnji koji predstavljaju pojedine stupnjeve distance /
bliskosti nakon ~ega se sastavlja tablica koja u lijevom marginalnom stupcu ima
popis objekta stava, npr. popis etni~kih grupa, a u zaglavlju popis sudova koji
predstavljaju pojedine stupnjeve distance. Ukoliko se provodi skalogramska analiza
po`eljno je da u po~etnoj verziji skale bude 10-12 sudova.
2. skalogramska analiza sudova, kako je predlo`io GUTTMAN (1944), kojom se utvr|
uje relativno mali skup kumulativnih sudova koji }e vjerno reproducirati
kontinuum nekog stava i koji }e ~initi jednodimenzionalnu skalu.

Guttmanov kriterij kumulativnosti i jednodimenzionalnosti pretpostavlja da su


sudovi tako odabrani da kada ispitanik ozna~i da prihva}a po rangu vi{i sud,
zna~i da prihva}a i sve sudove po rangu ni`e u hijerarhiji. To zna~i:
(1) da je dovoljno da ispitanik ozna~i svoje slaganje sa jednim jedinim - vi{im
sudom, pa da na osnovu tog odgovora mo`emo zaklju~iti sa kojim bi se ni`im
sudovima taj ispitanik tako|er slo`io,
(2) da je mogu}e iz ukupnog rezultata ispitanika na skali utvrditi sa kojim se
sudovima ispitanik slo`io, a sa kojima nije i time reproducirati pojedina~ne
odgovore ispitanika i
(3) da }e ispitanik koji se slo`i sa sudom vi{eg ranga imati vi{i ukupni rezultat na
skali od ispitanika koji se sa istim sudom ne slo`i.

16
Za sudove koji omogu}avaju dono{enje navedenih zaklju~aka ka`emo da imaju
kumulativna svojstva {to zna~i da sud vi{eg ranga logi~ki u sebi sadr`ava i sve
sudove ni`eg ranga. Bogardusova skala predstavljala je predlo`ak kako kumulativna
skala treba izgledati da zadovolji kriterij jednodimenzionalnosti i premda na njoj u
vrijeme kada je nastala nije sprovedena skalogramska analiza, ona se zbog svojih
metrijskih osobina ipak naziva kumulativna skala.

U nastavku }e se u tablicama prikazati dva koraka skalogramske analize:


(a) odre|ivanje kumulativnosti odn. ranga kojeg pojedini sud treba imati na skali
(tablica 5.) slijede}im redoslijedom:
 odre|ivanje ukupnog rezultata ispitanika zbrajanjem odgovora “DA”,
 redanje ukupnih rezultata po veli~ini,
 odre|ivanje tzv. “prijelomne to~ke” nakon koje odgovori “DA” ispitanika vi{e-
manje dosljedno prelaze u odgovore “NE”. Prijelomnu to~ku treba lokalizirati
tako da prije i poslje nje bude minimalan broj pogre{nih odgovora
ispitanika. Pogre{ni odgovori ispitanika su oni odgovori koji odstupaju od
savr{enih odgovora kod savr{ene ljestvice kod koje je spomenuti prijelaz o{tar i
dosljedan bez odstupanja.,
 eliminacija tvrdnji kod kojih nije mogu}e jasno utvrditi prijelomnu to~ku,
 odre|ivanje ranga kojeg pojedini sud treba imati prema kriteriju da vi{i rang
treba imati onaj sud kod kojeg se prijelomna to~ka pojavljuje kod
ispitanika sa ve}im ukupnim brojem bodova.

Tablica 5.: Odre|ivanje ranga kojeg pojedini sud treba imati na skali sa 4 suda o privla~nosti
nekog grada na koju su odgovore dali 20 ispitanika. Na prijelomnu ta~ku u pojedinom sudu
ukazuje prijelom osjen~anja. Budu}i da je kod svih tvrdnji mogu}e jasno utvrditi prijelomnu
to~ku, u daljnju analizu ulaze sve ~etiri tvrdnje. Prema spomenutom kriteriju sud B dobiva
rang 1, sud C rang 2, sud A rang 3 a sud D rang 4.
SUDOVI O PRIVLA^NOSTI NEKOG GRADA
REDNI UKUPNI A= volio bih B= volio bih C= volio bih D= volio bih
BROJEVI REZULTATI
ISPITANIKA ISPITANIKA
ga posjetiti tamo `ivjeti tamo ljetovati samo pro}i kroz
odgovori ispitanika  1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE
1. 4    
2. 3    
3. 3    
4. 3    
5. 3    
6. 3    
7. 3    
8. 3    
9. 2    
10. 2    
11. 2    
12. 2    
13. 2    
14. 2    
15. 1    
16. 1    

17
17. 1    
18. 1    
19. 1    
20. 0    

(b) odre|ivanje jednodimenzionalnosti skale prema Cornell-tehnici, kako je iznosi


SUPEK (1981). Pri odre|ivanju jednodimenzionalnosti skale treba imati u vidu da su
odgovori ispitanika u skladu sa kumulativnom prirodom sudova (tablica 6.).

Tablica 6.: Odgovori ispitanika u skladu sa zahtjevanom kumulativnom prirodom sudova.


SUDOVI O PRIVLA^NOSTI NEKOG GRADA
UKUPNI 1 = volio bih 2 = volio bih 3 = volio bih 4 = volio bih
REZULTATI
ISPITANIKA
tamo `ivjeti tamo ljetovati ga posjetiti samo pro}i kroz
odgovori ispitanika  1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE
4    
3    
2    
1    
0    

Tablica 7.: Odre|ivanje jednodimenzionalnosti skale privla~nosti nekog grada prema rezultatima
ispitanika iz tablice 5. Potcrtani su oni odgovori ispitanika koji nisu u skladu sa zahtjevanom
kumulativnom prirodom sudova prema tablici 6.
SUDOVI O PRIVLA^NOSTI NEKOG GRADA
REDNI UKUPNI 1 = volio bih 2 = volio bih 3 = volio bih 4 = volio bih
BROJEVI REZULTATI
ISPITANIKA ISPITANIKA
tamo `ivjeti tamo ljetovati ga posjetiti samo pro}i kroz
odgovori ispitanika  1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE 1 = DA 0 = NE
1. 4    
2. 3    
3. 3    
4. 3    
5. 3    
6. 3    
7. 3    
8. 3    
9. 2    
10. 2    
11. 2    
12. 2    
13. 2    
14. 2    
15. 1    
16. 1    
17. 1    
18. 1    
19. 1    
20. 0    
e = suma
odgovora 5 0 2 2 1 3 0 3
u stupcu*

18
koeficijent jedno- 1 - e / ukupan broj odgovora
dimenzionalnosti= 1 - 16 / 80 = 0,8
*koji odgovori nisu u skladu sa zahtjevanom kumulativnom prirodom sudova

Kao zaklju~ak provedene skalogramske analize mo`e se re}i da je predlo`ena


kumulativna skala privla~nosti nekog grada zadovoljavaju}e jednodimenzionalna .
Stoga se navedeni niz sudova o privla~nosti nekog grada mo`e upotrijebiti kao
kumulativna skala. Da je dobiven ni`i koeficijent jednodimenzionalnosti, trebalo bi
modificirati sudove, eventualno pove}ati njihov broj i provesti novu
skalogramsku analizu njihove jednodimenzionalnosti.

Slijede}i su nedostaci Bogardusove skale:


 skala je ordinalna: sudovi 6 i 7 (6: prihva}am da bude samo posjetitelj moje zemlje,
7: prihva}am da treba biti izop}en iz moje zemlje) su u toj mjeri izra`eni da ne bi mogli
pripadati jednom kontinuumu ekvidistantnih sudova. Na to ukazuje nagli pad
krivulje odgovora ispitanika izra`enih postocima nakon suda 5 (slika 5a.). Zato
se preporu~a da se pri grafi~kom prikazivanju i daljnjoj obradi rezultata
dobivenih sa spomenutim tvrdnjama izostave odgovori dobiveni za sudove 6 i 7.
Tim izostavljanjem se dobiva za svaku etni~ku grupu krivulja koja kada se polira
postaje pravac (slika 5b.).

Slika 5.: (a) nagli pad krivulje odgovora 1725 Amerikanaca na Bogardusovu skalu
za ~etiri etni~ke grupe, koji su odgovori izra`eni postocima, a koji je pad prisutan
nakon suda 5 (prema SUPEKu, 1981). (b) kada se izostave odgovori ispitanika
dobiveni za sudove 6 i 7 dobiva se za svaku etni~ku grupu krivulja koja kada se
polira postaje pravac.

Pravci odgovora ispitanika koji su odgovori izra`eni postocima se potom za


svaku pojedinu etni~ku grupu mogu interpretirati s obzirom na dva pokazatelja,
koji pokazetelji karakteriziraju tu etni~ku grupu: (1) visina pravca odn. odsje~ak na
osi y, koji je odre|en to~kom kojom pravac sije~e okomicu u odgovoru 1 i (2) nagib
pravca, koji je odre|en kutem kojeg pojedini pravac zatvara sa osi x. Inspekcija
pravaca na slici 7b pokazuje da je njihov op}i trend pove}anje postotka ispitanika
koji prihva}aju sve manje stupnjeve bliskosti: {to je manji stupanj bliskosti, to
19
je ve}i broj ispitanika koji }e takvu bliskost prihvatiti. Nadalje, s obzirom na prvi
pokazatelj mo`e se re}i da je kod nekih etni~kih grupa (Englezi, [ve|ani) postotak
ispitanika koji prihva}aju najve}i stupanj bliskosti ve}i nego kod drugih etni~kih
grupa (Poljaci, Koreanci). S obzirom na drugi pokazatelj, o~igledno je da {to je
ve}i nagib pravca odn. {to je pravac vi{e uko{en, to je ja~e izra`eno pove}anje
postotka onih koji prihva}aju ve}u socijalnu distancu, u odnosu na postotak
onih koji prihva}aju manju socijalnu distancu.

 autor ne daje na~in izra~unavanja jedinstvenog pokazatelja koji bi ukazivao na


relativni polo`aj pojedine etni~ke grupe na kontinuumu socijalne distance. SUPEK
(1981) predla`e da se sudovima proizvoljno pripi{u vrijednosti od 1 (brak) do 5
(gra|anstvo), koji se potom pomno`e sa postocima, da bi se potom ti
“ponderirani” postoci zbrojili u zbroj koji je pokazatelj socijalne distance /
bliskosti grupe ispitanika prema pojedinim ciljnim grupama (tablica 8.).

Tablica 8.: Odre|ivanje jedinstvenog pokazatelja socijalne distance, prema SUPEKu (1981).
Broj~ane vrijednosti ispod sudova o stupnjevima bliskosti su postoci ispitanika koji su se sa
tim sudom suglasili.
PRIHVA]AM DA PRIPADNIK ETNI^KE GRUPE BUDE:
ETNI^KA moj moj susjed suradnik gra|anin RANG
SOCIJALNE
GRUPA bra~ni osobni u mojoj u mom moje p DISTANCE /
partner prijatelj ulici uredu zemlje BLISKOSTI
ponder   (1) (2) (3) (4) (5)
Englez 93,7 96,7 97,3 95,4 95,9 1440,1 1
[ve|anin 45,3 62,1 75,6 78,0 86,3 1139,8 2
Poljak 11,0 11,6 28,3 44,3 58,3 587,8 3
Koreanac 1,1 6,8 13,0 21,4 23,7 276,0 4

Uz odgovaraju}e modifikacije sudova koji izra`avaju stupnjeve distance, Bogardusova


skala se mo`e upotrijebiti i za utvr|ivanje socijalne distance prema konkretnim
pojedincima, npr. prema politi~arima, prema socijalnim vrijednostima, za
procjenjivanje privla~nosti ili odbojnosti nekog mjesta stanovanja (skalom koja je
navedna u primjeru analize skalograma), za medicinsku dijagnostiku hijerarhije
simptoma i za druge potrebe.

Ona tako|er mo`e poslu`iti za ispitivanje konformizma pojedinaca stavovima grupe


ako se njihovi rezultati usporede sa grupnim rezultatima. Ipak, zbog sirovosti i
siroma{nosti podataka koji se dobivaju ovom skalom, njena upotreba se ograni~uje
na trija`na i pilot istra`ivanja stavova koja ispitivanja moraju biti izvr{ena u kratkom
roku i koja ne tra`e visok stupanj preciznosti.

20
2. ODNOS IZME\U STAVA I PONA[ANJA

2.1. Uvod u problem povezanosti stava i pona{anja


Konstrukt stava je neprestano prisutan od samog uvo|enja u podru~je
psihologije i spada u zasad po opsegu jo{ uvijek skromno podru~je klasi~nih socio-
psiholo{kih pojmova. Za razliku od ne malog broja drugih konstrukata koji bi se pojavili,
potakli ve}i ili manji broj istra`ivanja i potom se ugasili konstrukt stava je uspio pre`ivjeti
sve {kole i orijentacije.

Vi{estruki su razlozi za tako {iroku popularnost pojma stava u psihologiji. Prvo, stav
nije koncept koji bi pripadao bilo kojoj {koli u psihologiji te se njime, manje ili vi{e
ravnopravno, bave zastupnici razli~itih {kola. Drugo, konstrukt stava potpuno
izbjegava kontroverzu o utjecaju naslje|a i okoline na neku psiholo{ku pojavu. Stav
je, bez sumnje, ste~en kroz interakciju sa socijalnom okolinom. I napokon, dio
popularnosti tog konstrukta proizlazi iz pretpostavke da je stav u vezi s aktualnim
socijalnim pona{anjem odn. iz pretpostavke da stavovi uzrokuju ili barem visoko
koreliraju s onim oblicima pona{anja koje ne mo`emo zahva}ati formalnim postupcima
mjerenja.

U kojoj je mjeri posljednja pretpostavka to~na bilo je i jo{ uvijek je predmetom


znanstvenih istra`ivanja i diskusija. Jo{ uvijek je otvoren problem jesu li, u kojoj mjeri
i na koji na~in stavovi povezani s pona{anjem. Osim prakti~nih implikacija,
istra`ivanja odnosa stava i pona{anja dala su rezultate koji su se pokazali va`nim
za socijalnopsiholo{ku teoriju i metodologiju. Ta su istra`ivanja (1) pro{irila nalaze
o prirodi pojma stava i pojma pona{anja, (2) utjecala su na razvoj odn. na
pobolj{anje pouzdanosti i valjanosti postupaka mjerenja stava i pona{anja i (3) dala
su doprinos razvoju i onih podru~ja koja nisu u direktnoj vezi s problemom
odnosa stav-pona{anje.

Istra`ivanja povezanosti izme|u stava i pona{anja slijede obrazac o kojem ZANNA i


FAZIO (1982) govore kao o pravilnosti koju uo~avamo u mnogim podru~jima
psihologije, a koja se pravilnost odnosi na probleme odn. na pripadaju}a pitanja na
koja istra`ivanja nastoje odgovoriti:
 prva generacija problema se mo`e svesti na pitanje: “da li fenomen postoji?” i to su
tzv. “da li” pitanja,
 druga generacija problema se mo`e svesti na pitanje: “kada / u kojim uvjetima se
fenomen javlja?” ili “kada postoji povezanost izme|u X i Y?”, “koji faktori utje~u na
povezanost stava i pona{anja?”
 tre}a generacija problema se da svesti na pitanje: “koji su psiholo{ki procesi u
osnovi ispitivanog fenomena?” i to su tzv. procesna “kako” pitanja.

Ispitivanja odnosa stav-pona{anje pro{la su kroz relativno dugotrajnu prvu fazu (od
30ih do 70ih) u kojoj je osnovni problem bio odgovoriti na pitanje “da li postoji
povezanost izme|u stava i pona{anja?”. Istra`ivanja druge faze (od 70ih do 80ih) koja
su nastojala odgovoriti na pitanje: “kada / u kojim uvjetima postoji povezanost izme|u
stava i pona{anja?” relativno su novija i trenutno dominiraju podru~jem. Napokon,
80ih se u ispitivanju problema odnosa stav-pona{anje javlja i tre}a generacija

21
istra`ivanja cilj kojih je utvr|ivanje procesa koji su u osnovi tog odnosa odn. davanje
odgovora na pitanje “kako su stavovi povezani s pona{anjem?”.
2.2. Utvr|ivanje povezanosti stava i pona{anja
2.1.1. Istra`ivanja koja ne ukazuju na povezanost stava i pona{anja
LaPIERE (1934) je prvi poku{ao empirijski utvrditi odnos izme|u verbalno
iskazanog stava i pona{anja. Zanimalo ga je u kakvoj je vezi stav Amerikanaca
prema Kinezima i njihovo pona{anje naspram Kineza. Treba napomenuti da je u
vrijeme kad je ra|eno to istra`ivanje, kod Amerikanaca bio izra`en negativan stav
prema Kinezima i autora je zanimalo kako }e ispitanici - osoblje turisti~kih objekata:
hotela, kampova, restorana, kavana i turisti~kih biroa reagirati na pojavu mladog
kineskog bra~nog para.

Svoje istra`ivanje LaPiere je zapo~eo tako da je najprije utvrdio pona{anje ispitanika


a potom se interesirao za njihov stav. Autor je s mladim kineskim parom proputovao
tokom dvije godine ve}i dio Sjedinjenih Ameri~kih Dr`ava i pritom se zaustavio u 251
turisti~kom objektu, promatraju}i da li }e oni biti uslu`eni ili ne i kako }e biti uslu`eni.
Samo u jednom od njih osoblje je odbilo uslu`iti kineske goste. Drugim rije~ima, u
99,6% slu~ajeva Kinezi su bili uslu`eni, a LaPiere dodaje da je zamijetio da su u 72
objekta Kinezi tretirani vi{e nego ljubazno. [est mjeseci po zavr{etku putovanja LaPiere
je poku{ao empirijski utvrditi stav prema Kinezima tako da je svakom ugostiteljskom
objektu gdje su se zaustavili poslao upitnik koji je, pored ostalog, sadr`avao i
pitanje: “biste li prihvatili pripadnike kineske rase kao goste u va{em objektu?” .
Odgovor je stigao iz svega 128 mjesta ali su zato od tih 128 odgovora ~ak 92% (iz 118
objekata) bila negativna. Odgovori u preostalih 9 slu~ajeva bili su neodre|eni, a samo
jedan odgovor je bio pozitivan. Sasvim jasno, pona{anje koje je osoblje turisti~kih
objekata iskazalo prema kineskom paru razlikovalo se od stava naspram Kineza i
autor je zaklju~io da nema povezanosti izme|u stava i pona{anja.

Ni rezultati sljede}eg istra`ivanja odnosa stava i pona{anja koje je proveo COREY


(1937) nisu potvrdili povezanost stava i pona{anja. Corey je ispitivao odnos izme|u
stava studenata prema varanju na ispitima i njihova stvarnog pona{anja na ispitu .
Upitnikom koji se sastojao od 50 ~estica ispitao je stav 67 ispitanika. Na ispitu kojem su
nakon toga pristupili autor je obavijestio studente da }e sami ispravljati svoje zada}e.
Zada}e je, me|utim, istra`iva~ u me|uvremenu ispravio a da to studenti nisu znali kad su
ih dobili da ih sami isprave. Na taj na~in Corey je imao podatak o tome koliko je svaki
njegov ispitanik varao prilikom samostalnog ispravljanja. Na kraju je korelirao rezultate
iz upitnika kojima je ispitao stav prema varanju i stvarno pona{anje svojih
ispitanika na ispitu i dobio porazno mali koeficijent korelacije od r = 0.02.

Ni{ta ve}a povezanost izme|u stava i pona{anja nije dobivena ni u nizu drugih
istra`ivanja tzv. prve generacije. Kao rezultat se javlja skepticizam prema
pretpostavci o povezanosti stava i pona{anja koji kulminira u WICKERovom (1969)
kriti~kom pregledu istra`ivanja s tog podru~ja, koje je pokazalo da jedino u malom
broju slu~ajeva postoji visoka povezanost izme|u verbalno izra`enog stava i
manifestnog pona{anja. Autor se stoga zalo`io da bi bilo korisno da se pojam stava
potpuno odbaci.

2.1.2. Istra`ivanja koja ukazuju na povezanost stava i pona{anja

22
Usprkos nalazima koji su nedvojbeno proturje~ili pretpostavci o povezanosti izme|u
stava i pona{anja, ta pretpostavka nije bila napu{tena budu}i da ona iskazuje ono
{to je, prema velikom broju psihologa, jedan od osnovnih ciljeva njihove djelatnosti:
mogu}nost predvi|anja pona{anja. Taj pretpostavljeni razlog ustrajavanja uz
hipotezu o vezi izme|u stava i pona{anja usprkos rezultatima koji su je pobijali, doveo je
do kriti~kog preispitivanja ranijih istra`ivanja.

Pokazalo se da ve}ina tih istra`ivanja ne bi izdr`ala ozbiljniju metodolo{ku analizu.


Primjerice, zna~ajna metodolo{ka zamjerka LaPiereovom radu je ta da autor ni u kom
slu~aju nije mogao biti siguran da je u prvom i drugom mjerenju imao iste
ispitanike, tj. da su osobe koje su poslu`ivale kineski par ujedno i osobe koje su
odgovorile na upitnik jer je u toku {estomjese~nog perioda koji je protekao izme|u ta dva
mjerenja moglo do}i do izmjene osoblja i/ili promjene stava. Uz to, autor je podatke o
stavu dobio tek od polovice ispitanika, ~ime je uzorak ozbiljno selekcioniran.
Napokon, koliko je opravdano pretpostaviti da }e ono {to LaPiere naziva stavom
prema Kinezima utjecati na podvorbu mladog, obrazovanog, simpati~nog
kineskog para, jer bi se pona{anje osoblja moglo opravdao dovesti u vezu i s
nekim drugim stavovima, npr. sa pozitivnim stavom prema ekonomskom profitu.

Treba tako|er napomenuti da nisu sva rana istra`ivanja dala ovako porazne
rezultate kad je u pitanju odnos stav-pona{anje. Na primjer:
 STOUFFER je (1949) pokazao da se na osnovi odgovora vojnih regruta na ~etiri
pitanja koja su se odnosila na spremnost za borbu moglo vrlo dobro
predvidjeti njihovo stvarno pona{anje nekoliko mjeseci kasnije na rati{tu
Evrope,
 DeFLEUR i WESTIE (1958) su na{li zna~ajnu povezanost izme|u izra`enosti
rasne predrasude i spremnosti da se potpi{e obrazac kojim se ispitanik
obavezao da pozira za fotografiju s pripadnikom druge rase. Autori izvje{tavaju
da su kod 70% ispitanika na{li podudarnost izme|u stava i pona{anja.,
 JUSTER (1964) je na{ao prosje~ni fi-koeficijent od 0.25 izme|u namjere 16 000
ispitanika da u dvanaestomjese~nom periodu kupe odre|ene proizvode i
njihova stvarnog pona{anja,
 SWARTZ i TESSLER (1972) na{li su korelaciju od 0.38 (p < 0.001) izme|u namjere
136 slu`benica da budu davaoci ko{tane sr`i i njihova stvarnog pona{anja tri
mjeseca nakon ispitivanja te namjere.

Ova kao i neka druga istra`ivanja (Brannon, 1973; Freedman, Hermalin i Chang, 1975)
razlikuju se me|usobno u pogledu objekta stava, u pogledu pona{anja te u pogledu
ispitanika, kori{tenih mjernih tehnika, vremenskog intervala izme|u mjerenja stava i
pona{anja, kori{tenih statisti~kih metoda, itd. Me|utim, u svim tim radovima stav i
pona{anje mjereni su u odre|enom vremenskom razmaku, a rezultati su pokazali
postojanje veze izme|u njih ~ija ja~ina ide od sasvim skromne do umjerene.

Istra`ivanja koja su pokazala vrlo tijesnu povezanost izme|u stava i pona{anja


jesu ispitivanja pona{anja prilikom izbora. Glasanje na izborima od izvanredne je
prakti~ne va`nosti i nije ~udno da je ispitivanje stavova pred izbore postalo prava
industrija u Sjedinjenim Ameri~kim Dr`avama i ne samo u njima. Tako su se predvi|
anja Gallupova instituta o ishodu predsjedni~kih izbora u periodu izme|u 1936. i

23
1972. pokazala vrlo pouzdanim. Iako su ti rezultati dobiveni za predvi|anje za grupu -
za stranku koja ima predsjedni~kog kandidata - a ne za pojedinca, oni su zna~ajni
utoliko {to su pokazali da u odre|enim uvjetima verbalni iskazi o stavu mogu biti
povezani s pona{anjem, i to u vrlo va`noj sferi socijalnog `ivota.

Me|utim, kako nas vi{e interesira individualni nego kolektivni nivo predikcije od
ve}e je va`nosti KELLEYeva i MIRERova (1974) analiza studija Instituta za dru{tvena
istra`ivanja koje su se studije zasnivale na podacima za ~etiri predsjedni~ka izbora u
periodu od 1952. do 1964. Autori su izveli indeks stava na osnovi odgovora ispitanika
u seriji izbornih anketa koje su se odnosile na dobre i lo{e strane politi~kih stranaka i
kandidata. Na osnovi pitanja iz ankete bilo je mogu}e utvrditi i izborne namjere
ispitanika o tome za koga }e glasati na sljede}im izborima. Kao mjeru pona{anja autori
su uzeli izjavu ispitanika koju su dobili nakon izbora o tome za koga su glasali.

Dobiveni su slijede}i nalazi o upotrebljivosti indeksa stava i namjere pona{anja kao


prediktora izbornog pona{anja u ~etiri predsjedni~ka izbora:
 namjera pona{anja se pokazala upotrebljivim prediktorom za pona{anje na izborima
za 83% ispitanika,
 indeks stava se pokazao upotrebljivim prediktorom za pona{anje na izborima za
85% ispitanika,
pri ~emu su autori ukazali da se mala prednost stava u odnosu na namjeru
pona{anja kad je u pitanju predvi|anje pona{anja na izborima mo`e lako objasniti
~injenicom da neki od ispitanika prije samih izbora imaju formiran stav o
politi~kim strankama ali ne i kona~nu namjeru za koga }e glasati.

^ak se i utvr|enih 15% gre{aka u predvi|anju pona{anja na izborima na osnovi


indeksa stava mo`e relativno lako objasniti. Ve}ina tih gre{aka (njih 84%) desila se
u predvi|anju pona{anja onih osoba koje nisu pokazivale izra`ene preferencije ni
za jednu politi~ku stranku niti kandidata, tj. kod onih osoba kod kojih je o~ito
postojao konflikt u odnosu na izbor kandidata ili indiferentnost. Drugi mogu}i razlog
pogre{ke le`i u ~injenici da su se predizborna ispitivanja Instituta protezala na vi{e
od dva mjeseca, a u tom je periodu moglo do}i do promjene stava, naro~ito kod
kolebljivih ispitanika.

Rad Kelleya i Mirera ima va`ne implikacije za problem odnosa izme|u stava i
pona{anja. Prvo i najva`nije, oni su pokazali da nema nikakve specifi~ne
karakteristike odgovora u anketama koje bi karakteristike same po sebi
onemogu}avale sna`niju vezu tih odgovora s manifestnim pona{anjem. Drugo,
njihov rad zajedno s radom LaPierea, Coreya i drugih pokazao je da veza stav-
pona{anje mo`e i}i od ekstremno jake do prakti~no nikakve.

To je bilo razlogom da se po~etno pitanje: “postoji li povezanost izme|u stava i


pona{anja?” preformulira u pitanje: “koji su stavovi, u kojim uvjetima, na koji na~in
povezani s kojim pona{anjem?” Kako to ka`u Fazio i Zanna: “umjesto da odre|ujemo da
li je dani koeficijent korelacije izme|u mjere stava i pona{anja statisti~ki zna~ajan...,
ja~inu odnosa stav-pona{anje trebamo tretirati kao {to bismo tretirali bilo koju
drugu zavisnu varijablu i odrediti faktore koji utje~u na nju...”.

24
2.3. Utvr|ivanje faktora koji utje~u na povezanost stava i pona{anja
2.3.1. Osobine stava koje utje~u na povezanost stava i pona{anja
(1) Razina specifi~nosti / op}enitosti mjere stava u odnosu na mjeru pona{anja.
Jedna od najozbiljnijih metodolo{kih zamjerki ranim istra`ivanjima odnosa stav-
pona{anje je ta da su u tim istra`ivanjima mjere varijabli koje su dovo|ene u vezu bile
bitno razli~ite razine specifi~nosti. Ve}ina istra`ivanja su nastojala utvrditi
povezanost izme|u relativno specifi~nog oblika pona{anja i relativno op}eg stava.
Na primjer, LaPiereu je zamjerano {to je htio “spremnost da se ugosti mladi, doli~no
odjeveni, pristojni i simpati~ni kineski bra~ni par, koji je u prolazu i u dru{tvu bijelca”
predvidjeti na osnovi op}eg stava prema Kinezima utvr|enog op}im pitanjem koje se
odnosi na pripadnike kineske rase.

Uz ovu opravdanu primjedbu ide i konkretan naputak istra`iva~ima: kad je pona{anje


izra`eno jednim specifi~nim aktom, tad i mjera stava mora biti u jednakoj mjeri
specifi~na. Naravno, ta se preporuka nipo{to ne smije provesti ad absurdum, jer
mjerenje stava postoje}im skalama i drugim postupcima ne omogu}ava iscrpnu
specifikaciju mnogih i kompleksnih detalja. Sigurno da zahtjev za istim nivoom
specifi~nosti ne ide za tim da bi u odnosu na La Piereovo istra`ivanje zna~io da se kao
objekt stava, umjesto Kineza uzme “mladi, pristojno obu~eni, prijatni, samopouzdani
kineski bra~ni par, ugodna opho|enja, itd.”. Takvo mjerenje stava bilo bi vrlo te{ko i u
krajnjoj liniji, zbog nemogu}nosti generalizacije, potpuno besmisleno. Zahtjev za
istim nivoom specifi~nosti ide za tim da se postigne “srednji nivo” – onaj koji bi
bio izme|u mjera koje su isuvi{e {iroke da bi bile relevantne za pona{anje i mjera koje su
toliko specifi~ne da je dola`enje do njih ili nemogu}e ili bez svrhe.

Novija istra`ivanja u~inila su znatan teorijski i konceptualni napredak u poku{aju da se


udovolji tom zahtjevu. U tom kontekstu treba spomenuti rad AJZENa i FISHBEINa
(1977) prema kojem se svako pona{anje sastoji od ~etiri elementa: (1) akcija koja
se izvodi: predstavlja li pona{anje pisanje, pu{enje ili vo`nju?, (2) objekt na koji je
akcija upravljena: je li to bilje`nica, cigareta ili autobus?, (3) kontekst u kojem se
akcija izvodi: je li to u~ionica, hodnik ili autoput?. I napokon, svako pona{anje ima i
svoju (4) vremensku dimenziju: izvodi li se za vrijeme jutarnjeg predavanja, u pauzi za
ru~ak ili pred Novu godinu?. Uzimaju}i sve te komponente zajedno, u cijelosti je
specificirano neko pona{anje: npr. osoba pi{e u bilje`nicu, u u~ionici za vrijeme
jutarnjeg predavanja. Da bi se predvidjeli neki specifi~ni oblici pona{anja temeljem
iskaza o stavu Ajzen i Fishbein upozoravaju na potrebu da mjera stava odgovara
pona{anju u pogledu akcije, objekta, konteksta i vremena. Bez korespondencije
ove ~etiri kategorije obi~no se ne dobiva veza izme|u stava i pona{anja.

Istra`ivanje DAVIDSONa i JACCARDa (1979) ilustrira kako se pobolj{ava predikcija


kad su mjere stava i mjera pona{anja na odgovaraju}em nivou specifi~nosti.
Njihov cilj bio je predvidjeti ho}e li `ene upotrebljavati pilule za spre~avanje za~e}a u
vremenskom periodu od dvije godine. Kako pokazuje tablica 9., op}i stav prema kontroli
ra|anja prakti~no uop}e nije povezan s tim pona{anjem. Ni stav prema pilulama za
spre~avanje za~e}a nije u znatnijoj mjeri povezan s tim pona{anjem. Dakle, `ene mogu
smatrati da su te pilule vrlo prikladne, lako pristupa~ne i imati pozitivan stav prema
njima, ali taj stav ne pove}ava vjerojatnost kori{tenja tih pilula. Dodavanjem akcione

25
komponente upotrebe pilula predikcija se pobolj{ava. Naposljetku, kad je i vremenska
komponenta uzeta u obzir, dodatno se dobiva na to~nosti predikcije.

Tablica 9.: Korelacije mjera stava razli~ite specifi~nosti i pona{anja, prema istra`ivanju
Davidsona i Jaccarda (1979).
KORELACIJA
MJERA STAVA MJERE STAVA
SA PONA[ANJEM
stav prema kontroli ra|anja 0,083
stav prema pilulama za kontrolu za~e}a 0,323
stav prema upotrebi pilula za kontrolu za~e}a 0,525
stav prema upotrebi pilula za kontrolu za~e}a u idu}e dvije godine 0,572

Zahtjev za istim nivoom specifi~nosti prihvatljiv je ne samo zbog metodolo{kih ve} i zbog
teoretskih razloga. Naime, on se vrlo dobro uklapa u teorijski model kognitivne
organizacije BEMa (1970). Prema tom modelu, nepodudarnost izme|u specifi~nog
stava i odgovaraju}eg specifi~nog pona{anja bit }e daleko uo~ljivija i ~ovjek }e je
te`e pore}i negoli nepodudarnosti izme|u op}eg stava i specifi~nog pona{anja.
Prema tome, kad su stav i pona{anje na istom nivou specifi~nosti, ja~i je i pritisak za
konzistencijom jednog i drugog.

Unato~ demonstriranoj prednosti mjerenja stava i pona{anja na istom nivou


specifi~nosti / op}enitosti, zna~enje samog termina specifi~nost ostaje me|utim
nejasno. Prema tome, dosada{nja istra`ivanja pokazala su op}i pravac koji treba
slijediti, no teoretsko zna~enje cilja jo{ uvijek je prili~no neprecizno.

(2) Definiranost stava je osobina stava koja se razli~ito operacionalizira: (1) kao
snaga i stupanj uvjerenosti u ispravnost stava ili (2) kao va`nost stava za osobu i (3) kao
stupanj sigurnosti u stav. Za sada je jo{ uvijek nejasno na koje se sve na~ine mo`e
operacionalizirati definiranost stava. O~ito je da postoji redundantnost u razli~itim
dimenzijama koje pokrivaju ja~inu stava.

SAMPLE i WARLAND (1973) su na osnovi stava koji su mjerili skalom od petnaest


~estica Likertovog tipa poku{ali predvidjeti glasanje studenata u povodu aktualnog
problema na njihovu sveu~ili{tu. Razmak izme|u mjerenja stava i pona{anja iznosio je
petnaest dana. Na osnovi definiranosti stava koju u ovom slu~aju zajedni~ki ~ine
intenzitet i stupanj uvjerenosti u ispravnost stava, autori su podijelili 243 ispitanika
u dvije grupe: one s dobro i one sa slabo definiranim stavom. Za ispitanike dobro
definiranog stava na|ena je korelacija od r = 0.47 s pona{anjem, dok je za one
slabo definiranog stava ta korelacija iznosila r = 0.06. Koeficijent korelacije izme|u
stava i pona{anja za obje skupine ispitanika iznosio je r = 0.29.

Rad Samplea i Warlanda je tako|er pokazao da je definiranost stava tek u umjerenoj


korelaciji s ekstremno{}u mjerenom na Likertovoj skali. Ne mo`e se, dakle, re}i da je
stav uvijek to bolje definiran {to je ekstremniji. Prema tome, definiranost i ekstremnost
stava, svaka za sebe, pridonose vezi stava s manifestnim pona{anjem.

26
U osnovne karakteristike svakog stava spadaju osim definiranosti jo{ i (1) direkcija,
smjer, upravljenost za ili protiv objekta stava, (2) ekstremnost, (3) salijentnost, (4)
centralnost, (5) jasno}a. Sve te karakteristike stava mogu biti od va`nosti kad se stav
dovodi u vezu s pona{anjem. Bilo bi svakako od koristi da istra`iva~i poku{aju
utvrditi koje su od tih dimenzija najvrednije za predvi|anje pona{anja. Budu}a
istra`ivanja veze izme|u stava i pona{anja trebala bi uklju~ivati mjere bar nekih od tih
dimenzija.

(3) Afektivno-kognitivna konzinstencija stava. Prema ROSENBERGu (1960) stav je


jasan / konzistentan samo onda kad su njegova afektivna i kognitivna
komponenta me|usobno uskla|ene. To implicira da kod mjerenja stava nije dovoljno
zahvatiti samo afektivnu ve} je nu`no ispitati i kognitivnu komponentu, a potom te dvije
dimenzije dovesti u vezu kako bi se utvrdila afektivno-kognitivna konzistencija stava
(vidi o samom postupku u prikazu teorije afektivno-kognitivne konzistencije u poglavlju
3.4.).

NORMAN (1975) je primijenio postupak odre|ivanja afektivno-kognitivne konzistencije


stava u nizu svojih istra`ivanja. Objekt stava bio je sudjelovanje kao ispitanik u
psihologijskim istra`ivanjima. U tri svoja eksperimenta autor je pone{to mijenjao
bihevioralni kriterij. Me|utim, u principu on se sastojao u tome da se nekoliko tjedana
nakon mjerenja stava trebalo pojaviti i sudjelovati u psihologijskom eksperimentu.
Prema medijan-vrijednosti ispitanici su podijeljeni u grupu visoke i grupu niske
afektivno-kognitivne konzistencije stava. Za konzistentne ispitanike korelacija izme|u
afektivne komponente stava i pona{anja iznosila je r = 0.50 i bila je znatno vi{a
negoli za nekonzistentne. Korelacije izme|u kognitivne komponente stava i
pona{anja pokazivale su isti trend iako ne{to manje izra`en.

Istina, valja napomenuti da ovaj zaklju~ak ne dijele svi autori na ovom podru~ju. Tako
DILLON i KUMAR (1985) zastupaju hipotezu o unidimenzionalnoj strukturi stava, tj.
govore}i o stavu govore samo o afektu. Takva razmatranja imaju naravno direktne
implikacije na odnos stav-pona{anje. Dillon i Kumar naime smatraju da dvokomponentni
model stava po kojemu je stav = kognicija + afekt nije efikasniji u predikciji pona{anja od
jednokomponentnog modela stava tipa stav = afekt.

Na takve postavke Dillona i Kumara kriti~ki se osvr}u BAGOZZI i BURNKRANT (1985)


koji u raspravi o strukturi stava zastupaju dvokomponentni model. Pritom naravno ne
pretpostavljaju ortogonalnost afektivne i kognitivne komponente. [tovi{e, dopu{taju da te
dvije komponente stava mogu biti i u visokoj korelaciji. Usporedbom jedno i
dvofaktorskog modela Bagozzi i Burnkrant uspijevaju demonstrirati konvergentnu,
diskriminantnu i, {to je ovdje od posebnog interesa, bolju prediktivnu valjanost
dvokomponentnog, afektivno-kognitivnog modela stava za predvi|anje pona{anja
u odnosu na jednokomponentni model stava.

(4) Pouzdanost mjere stava. Bilo koji poku{aj da se mjere dviju razli~itih varijabli
dovedu u vezu, a u ovom slu~aju se radi o vezi izme|u stava i pona{anja, mora
ra~unati s tim da su interkorelacije tih dviju varijabli nu`no ograni~ene
nepouzdano{}u svake od dviju mjera. Uz to, u vremenskom intervalu izme|u dvaju

27
mjerenja mo`e do}i do promjena stava ili pona{anja koje onda umanjuju korelaciju izme|
u stava i pona{anja.

U ovom kontekstu vrijedno je spomenuti ALWINov (1973) korelacijsko-kauzalni model


odnosa izme|u stava i pona{anja, u kojem teorijskom modelu autor polazi od slijede}e
dvije psihometrijske jednakosti koje razla`u mjeru stava i mjeru pona{anja na
komponentu stvarne veli~ine mjerenja i na komponentu pogre{ke mjerenja:

MSt = SSt + ESt (1)


u kojoj jednakosti je:
 MSt = mjereni stav u vremenskoj to~ki t,
 SSt = stvarni stav u vremenskoj to~ki t,
 ESt = pogre{ka mjerenja stava u vremenskoj to~ki t, kao dio varijance MSt koji nije
obja{njen varijancom SSt.

Budu}i da se pona{anje obi~no mjeri nakon utvr|enog stava, u vremenskoj to~ki t+1
slijedi da je:
MPt+1 = SPt+1 + EPt+1 (2)

u kojoj jednakosti je:


 MPt+1 = mjereno pona{anje u vremenskoj to~ki t+1,
 SPt+1 = stvarno pona{anje u vremenskoj to~ki t+1,
 EPt+1 = pogre{ka mjerenja pona{anja u vremenskoj to~ki t+1, kao dio varijance
MPt+1 koji nije obja{njen varijancom SPt+1.

Da bi se u cijelosti razumio model potrebno je razlo`iti mjere stava i mjere pona{anja u


to~ki t i u to~ki t+1 na pripadaju}e komponente.

r (SSt, SPt+1)
SSt SPt+1

1 r (MSt, St) 3 r (MPt+1, SPt+1)


r (MSt, MPt+1)
ESt MSt MPt+1 EPt+1

MPt EPt ESt+1 MSt+1


2
4
SPt
SSt+1

28
Slika 6.: Alwinov (1973) korelacijsko-kauzalni odnos izme|u stava i pona{anja.
Sivim okvirom su uokvirene one varijable koje se u istra`ivanjima odnosa stava i
pona{anja ne mjere zbog neizvedivosti istovremenog mjerenja stava i pona{anja.

Autor u model uvodi dvije varijable koje nisu bitne za tuma~enje modela:
 RSt = rezidualni dio varijance MSt koji nije obja{njen varijancom MPt+1,
 RPt+1 = rezidualni dio varijance MPt+1 koji nije obja{njen varijancom MSt,
pa se one ni ne}e komentirati.

Iz prikaza se vidi:
A. da stvarni stav u vremenskoj to~ki t SS t utje~e na varijacije slijede}ih komponenti
(prikazano crtkanom linijom):
1. na mjereni stav u vremenu t: na MSt,
2. na mjereno pona{anje u vremenu t, koje pona{anje se obi~no ne mjeri istovremeno
sa mjerenjem stava,
3. na mjereno pona{anje u vremenu t+1: MPt+1 i
4. na mjereni stav u vremenu t+1, koji se stav obi~no ne mjeri istovremeno sa
mjerenjem pona{anja.

B. da se nakon utvr|ivanja korelacije izme|u mjere stava i mjere pona{anja “r (MS t,


MPt+1)” uz poznavanje pouzdanosti mjerenja stava u to~ki t “r (S t, St)”, koja
odra`ava utjecaj postupka mjerenja stava na stvarni stav SS t i pouzdanosti mjerenja
pona{anja u to~ki t+1 “r (Pt+1, Pt+1)”, koja odra`ava utjecaj postupka mjerenja
pona{anja na stvarno pona{anje SP t+1 putem formule za korekciju zbog atenuacije mo`e
izra~unati stvarna korelacija izme|u stava i pona{anja “r (SS t, SPt+1)”, koja je ve}a
od utvr|ene:

r (MSt, MPt+1)
r (SSt, SPt+1) =
 r (S , S )  r (P
t t t+1 , Pt+1)

Primjerice, ako je empirijski utvr|ena:


 korelacija izme|u stava i pona{anja = r (MS t, MPt+1) = 0,35,
 pouzdanost mjerenja stava u to~ki t = r (S t, St) = 0,56 i
 pouzdanost mjerenja pona{anja u to~ki t + 1 = r (P t+1, Pt+1) = 1, pod pretpostavkom da
je pona{anje ispitanika potpuno konzistentno, dakle nepromjenjivo u vremenu,
tada bi stvarna odn. prava korelacija izme|u stava i pona{anja bila:

0,35
r (SSt, SPt+1) = = 0,47 > 0,35
 0,56 1
Kako utvr|ena korelacija izme|u stava i pona{anja mo`e proiza}i iz razli~itih
kombinacija stvarne korelacije izme|u stava i pona{anja, pouzdanosti mjerenja stava i
pouzdanosti mjerenja pona{anja ta nam korelacija ne ka`e mnogo ni o jednom od tih
parametara te stoga niti o odnosu izme|u stvarnog stava i pona{anja.

29
C. Budu}i da se zbog vremenskog razmaka mijenja stvarni stav, kao i stvarno pona{anje
povezano sa tim stavom, potrebno je stav i pripadaju}e pona{anje utvr|ivati u {to je
mogu}e vremenski bliskijim to~kama, jer }e prava mjera povezanosti stava i
pona{anja biti “r (MSt, Mpt)” odn. “r (SSt, SPt)”.

Iz do sada navedenog slijedi da iz Alwinovog modela proizlazi slijede}a implikacija: u


mnogim istra`ivanjima korelacija izme|u stava i pona{anja je potcijenjena (1) zbog
toga {to nije uzeta u obzir pogre{ka mjerenja odn. pouzdanost mjerenja stava i
mjerenja pona{anja i/ili (2) zbog toga {to nije uzeta u obzir promjena stvarnog
stava u vremenskom periodu od momenta mjerenja stava do momenta mjerenja
pona{anja.

(5) Na~in formiranja stava. Razmatraju}i odnos izme|u stava i pona{anja FAZIO i
ZANNA (1976) se zanimaju za utjecaj na~ina na koji je stav ste~en na prirodu
spomenutog odnosa. Konkretnije, u nizu istra`ivanja koja su proveli njih je u prvom redu
zanimalo ho}e li stavovi koji su formirani na osnovi direktnog, bihevioralnog
iskustva s objektom stava biti bolji prediktori pona{anja od stavova koji su
ste~eni indirektno, bez bihevioralnog iskustva odn. ho}e li veza stava i pona{anja
biti ~vr{}a ako je dio sekvence pona{anje-stav-pona{anje nego ako je izvan te sekvence.

Ukoliko bi se pokazalo da su stavovi koji su izvedeni iz pona{anja, samo


epifenomeni, tj. trenutna, post festum obja{njenja pona{anja, onda se ne bi mogla
o~ekivati ve}a prediktivna valjanost tih stavova u odnosu na one ste~ene na
druga~iji na~in. Prema tome, osnovno pitanje od kojeg su po{li Fazio i Zanna jest:
ukoliko dvije osobe posti`u na skali stavova istovjetan rezultat, no kod jedne je
osobe stav formiran ranijim pona{anjem a kod druge ne, ho}e li stav prve osobe
biti bolji prediktor njena pona{anja.

Treba napomenuti da razlika izme|u direktnog i indirektnog iskustva predstavlja


kontinuum. Na jednom je kraju tog kontinuuma formiranje stava direktnim iskustvom, tj.
potpuno zasnivanje stava na ranijem pona{anju koje je bilo upravljeno prema objektu
stava. U slu~aju kad je objekt stava fizi~ki predmet, takvo iskustvo uklju~uje
manipulaciju tim predmetom. Kad objekt stava egzistira samo u psiholo{kom svijetu
osobe ili kad objekt stava egzistira samo u socijalnom realitetu, tad se direktno
iskustvo odnosi na sva ona ranija pona{anja u vezi s objektom, iz kojih je individua
mogla izvesti svoj stav. Drugi kraj kontinuuma, posredno iskustvo, pretpostavlja
formiranje stava na osnovi nebihevioralnih informacija kao na primjer ~itanjem ili
slu{anjem o objektu stava.

Jedno od prvih istra`ivanja su proveli REGAN i FAZIO (1977) u prirodnim uvjetima.


Autori su vrlo vje{to iskoristili ~injenicu da se na Cornell sveu~ili{tu stav studenata
prema studentskom smje{taju formirao na razli~ite na~ine. Naime, zbog ograni~enih
mogu}nosti smje{taja dio bruco{a prisiljen je nekoliko tjedana boraviti u privremenom
smje{taju (na pomo}nim le`ajima u predvorjima paviljona), dok ostali od prvog dana
imaju trajan smje{taj (u sobama). Prva skupina, dakle, imala je mnogo direktnije
iskustvo s krizom smje{taja od druge koja je formirala stav o krizi ali ne metodom

30
vlastite ko`e ve} na osnovi razgovora s drugim studentima i na osnovi brojnih ~lanaka
koji su se pojavljivali u studentskom listu.

Ispitivanje stava prema krizi smje{taja tih dviju grupa studenata pokazalo je da obje
grupe izra`avaju jednako negativan stav. Prema tome, razlika u iskustvu nije utjecala
na smjer i intenzitet stavova tih grupa. Uz ispitivanje stavova vr{eno je i ispitivanje
pona{anja. Od studenata je tra`eno da se izjasne koje bi sve akcije bili spremni poduzeti
u cilju rje{avanja problema. Mogli su, na primjer, potpisati peticiju, apelirati na druge da
potpi{u peticiju, do}i na sastanak grupe koja raspravlja o krizi smje{taja, priklju~iti se
odboru koji }e predlo`iti rje{enja, dati vlastite prijedloge za rje{enje krize smje{taja ili
napisati pismo upravi studentskog smje{taja.

Multipla regresijska analiza u kojoj je kriterijsku varijablu predstavljao broj razli~itih


oblika pona{anja na koja je ispitanik bio spreman je pokazala da su “direktno ste~eni”
stavovi znatno bolji prediktori od “indirektno ste~enih” stavova. Kod ispitanika koji su
imali direktno iskustvo s krizom smje{taja 31% varijance pona{anja bilo je mogu}e
objasniti stavom. Nasuprot tome, kod ispitanika koji nisu imali direktno iskustvo
s krizom smje{taja svega 7% varijance pona{anja obja{njavali su stavovi. Dakle,
oni ~iji je stav proiza{ao iz neposrednog iskustva, u ve}oj su se mjeri pridru`ili
aktivnom rje{avanju problema.

Daljnja istra`ivanja potvrdila su hipotezu o ve}oj konzistenciji pona{anja i stava


koji je formiran direktnim iskustvom nego pona{anja i stava formiranog
indirektno. I ne samo to: u usporedbi sa stavovima koji su ste~eni na pasivan na~in,
stavovi ste~eni neposrednim iskustvom su odre|eniji, stabilniji u vremenu, otporniji
na napade i te`e se zaboravljaju.

Premda rezultati ovog istra`ivanja daju vrlo sna`nu podr{ku hipotezi o boljoj povezanosti
pona{anja s “direktnim” negoli s “indirektnim” stavovima, korelacijska priroda tih
podataka ne dopu{ta dalekose`nije zaklju~ke. Stoga su autori izvr{ili i
eksperimentalno istra`ivanje koje je zapravo predstavljalo konceptualnu
replikaciju ranijeg ispitivanja. Ponovno se pokazalo da je predikcija odnosa stav-
pona{anje bila mnogo bolja kad su u pitanju bili stavovi formirani na osnovi
direktnog nego stavovi ste~eni na osnovi indirektnog iskustva.

Rezultati ovih kao i nekih drugih istra`ivanja (Fazio i Zanna, 1978a; Songer-Nocks,
1976) pokazuju da se stavovi koji su izvedeni iz pona{anja ne mogu smatrati
epifenomenima. Dapa~e, takvi stavovi u ve}oj mjeri utje~u na kasnije pona{anje
od stavova koji se formiraju na indirektnim informacijama. I pored toga {to osoba
koja je stekla stav indirektnim putem mo`e na skali za ispitivanje stavova iskazati
pouzdan stav, taj se stav ipak razlikuje od onog koji }e iskazati osoba koja je imala
direktno iskustvo s objektom stava.

Nakon ovih istra`ivanja logi~no se nametnuo problem utvr|ivanja na~ina odn.


procesa putem kojeg direktno iskustvo utje~e na stav, odnosno, na vezu
stav-pona{anje, ~ime dolazimo do tre}e generacije istra`ivanja povezanosti izme|u stava
i pona{anja. No prije toga, iznijet }e se osobine pona{anja koje utje~u na povezanost
stava i pona{anja.

31
2.3.2. Osobine pona{anja koje utje~u na povezanost stava i pona{anja
Prethodni odjeljak je pokazao da na povezanost stava i pona{anja utje~u slijede}i
faktori:
(1) razina specifi~nosti mjere pona{anja i
(2) pouzdanost mjere pona{anja,
kojima se jo{ mogu dodati:

(3) Multidimenzionalnost mjere pona{anja. Kako je ranije re~eno, mjere stava i


mjere pona{anja trebaju biti istog nivoa specifi~nosti. To zna~i da su i tzv. op}i
stavovi upotrebljivi u svrhu predikcije pona{anja. No ako iz generalnog stava
zaklju~ujemo o pona{anju, onda se pona{anje ne smije svesti na jedan jedini akt.

FISHBEIN (1973) smatra da stav prema nekom objektu nije povezan posebno ni uz
jedan akt (~in) pona{anja, ve} se manifestira kroz razli~ite akte koji upu}uju na
nivo sklonosti prema objektu stava. Upravo je stupanj sklonosti koji proizlazi iz
totalnog repertoara pona{anja naspram objekta stava taj koji bi trebalo korelirati s
op}im stavom prema tom objektu.

Zato je pona{anje svrsishodnije mjeriti na skali koja se sastoji od vi{e ~estica, tj.
koja upu}uje na vi{e akata. Mjera pona{anja koja se zasniva na me|usobno
povezanim ~esticama pona{anja pouzdanija je od mjere koja se svodi samo na
jedan oblik pona{anja. To bi nadalje trebalo pridonijeti vezi stav-pona{anje, upravo kao
{to je toj vezi pridonosila i pove}ana pouzdanost mjere stava i/ili mjere pona{anja.

Razvoju multidimenzionalnih skala za mjerenje pona{anja nije posve}ena ni


izdaleka tolika pa`nja kao razvoju multidimenzionalnih skala za mjerenje stavova.
Tomu su dva razloga: jedan je tako {iroko oslanjanje na jedan akt, jednu ~esticu
pona{anja, a drugi je vezan uz velike metodolo{ke te{ko}e reprezentativnosti uzetih
oblika pona{anja za ukupno pona{anje.

Usprkos tomu, a mo`da i upravo zbog toga, FISHBEIN i AJZEN (1974) isti~u nu`nost
primjene takvog mjerenja pona{anja. Od kolike je va`nosti mjeriti pona{anje kroz vi{e
oblika akata pokazuju Fishbein i Ajzen u svojoj analizi odnosa izme|u religioznih stavova
i pona{anja. Od 62 ispitanika-studenta prikupljene su izjave o tome koji su od 100 oblika
pona{anja u vezi s religijom primjenjivali. Uz to, studenti su odgovorili na pet
tradicionalnih skala kojima je mjeren op}i stav prema religiji.

Prosje~na korelacija izme|u tih skala i svakog od 100 oblika pona{anja posebice iznosila
je r = 0.14. Me|utim, kad je mjera pona{anja izvedena iz svih 100 ~estica, korelacije
izme|u tako izvedene mjere i skala stavova kretale su se izme|u r = 0.61 i r = 0.71 ,
{to su koeficijenti sli~ni onima koji se dobiju kad se skale stavova me|usobno koreliraju.
Prema tome, stav i pona{anje visoko koreliraju kad se promatraju kao
multidimenzionalne varijable. [tovi{e, autori zastupaju mi{ljenje da skale pona{anja
nisu ni{ta drugo doli jo{ jedna mjera generalnog stava.

Isti autori upozoravaju da se mo`e empirijski pokazati da neki oblici pona{anja nisu
reprezentativni za bihevioralni konstrukt za koji se najprije mislilo da mu pripadaju.

32
To se mo`e u~initi analizom ~estica, na isti onaj na~in na koji je pokazano da neke
~estice u odre|enoj skali stavova ne spadaju u tu skalu. U oba slu~aja, i u slu~aju skale
stavova i u slu~aju skale pona{anja, ~estice mogu biti neodre|ene i dvosmislene u
odnosu na cjelokupnu dimenziju koja se tom skalom mjeri. Uz to, mogu imati tako
izrazito visoku ili nisku ~estinu pojavljivanja da prestaju biti osjetljive, tj. nisu u stanju
diferencirati osobe koje se ina~e razlikuju na danoj dimenziji.

Fishbein i Ajzen primijenili su standardni postupak analize ~estica i pokazali da ~estice


pona{anja koje najvi{e koreliraju s cjelokupnom skalom od 100 ~estica tako|er
najvi{e koreliraju i s verbalnim skalama stavova. Prema tome, mogu}e je empirijski
odrediti one oblike pona{anja koji su najrelevantniji za bihevioralni konstrukt koji
ispitujemo.

Autori tako|er ukazuju na mogu}nost da se unaprijed aproksimira taj oblik analize


~estica na taj na~in da skupina sudaca sistematski procijeni vezu niza ~estica
pona{anja i verbalno opisanog konstrukta. Na primjer, za spomenuto Fishbeinovo i
Ajzenovo istra`ivanje moglo se od grupe sudaca tra`iti da procijene kolika bi proporcija
religioznih i kolika bi proporcija nereligioznih studenata pokazala odre|eni oblik
pona{anja.

I neki drugi autori slijedili su preporuku o multidimenzionalnom mjerenju pona{anja.


Tako su WEIGEL i NEWMAN (1976) primjenom skale Likertovog tipa ispitali op}i stav
prema za{titi ~ovjekove okoline kod 44 stanovnika gradi}a u Novoj Engleskoj, koji su
slu~ajno odabrani iz telefonskog imenika, nakon ~ega je provedeno opa`anje
pona{anja ispitanika u tri situacije (vidi tablicu 10.):

Tablica 10.: Povezanost op}eg stava o za{titi okoli{a sa specifi~nim oblicima pona{anja (2),
povezanost op}eg stava sa op}im sklopom pona{anja (4) i povezanost op}eg stava sa op}im
pona{anjem usmjerenom ka za{titi okoli{a (6), prema istra`ivanju koje su proveli Weigel i
Newman (1976).
KORELACIJA SKLOPOVI KORELACIJA KORELACIJA
SPECIFI^NI (1) SA OP]IM (SINDROMI) (3) SA OP]IM OP]E (5) SA OP]IM
OBLICI PONA[ANJA STAVOM a PONA[ANJA STAVOM b PONA[ANJE STAVOM b
(1) (2) (3) (4) (5) (6)
3 mjeseca nakon ispitivanja op}eg stava:
potpisivanje peticija
 protest protiv naftnih 0.41** skala za
bu{otina na obali ispitivanje
 protest protiv 0,36* pona{anja 0,50**
nuklearne energije u vezi s
 za zabranu prometa 0,39** peticijama
automobilma
proslije|ivanje peticija 0,27
1,5 mjeseci nakon potpisivanja peticija: jedinstveni
individualno u~e{}e u 0,34* skala za bihevioralni 0,62***
~i{}enju ispitivanje indeks
dovo|enje prijatelja na 0,22 pona{anja 0,36**
~i{}enje u vezi s
~i{}enjem
2 mjeseca nakon ~i{}enja:
prikupljanje materijala
za recikla`u
 nakon prvog tjedna 0,34* skala za

33
 nakon drugog tjedna 0,57*** ispitivanje
 nakon tre}eg tjedna 0,34* pona{anja
 nakon ~etvrtog tjedna 0,33* u vezi s 0,44**
 nakon petog tjedna 0,12 prikupljanjem
 nakon {estog tjedna 0,20 materijala
 nakon sedmog tjedna 0,20 za recikla`u
 nakon osmog tjedna 0,34*
a = pointbiserijalna korelacija, b = Pearsonova korelacija
* p < 0,05; ** p< 0,01; *** p < 0,001

 tri mjeseca nakon primjene skale stava opa`an je prvi oblik pona{anja koji se
sastojao u potpisivanju makar jedne od tri peticije koje su se odnosile na za{titu
~ovjekove okoline. Uz to, ispitanici su imali mogu}nost da peticije proslijede na
potpisivanje svojim znancima.,
 mjesec i pol nakon potpisivanja peticije druga osoba kontaktirala je ispitanike i
pozvala ih da se pridru`e ~i{}enju otpada,
 dva mjeseca nakon ~i{}enja otpada ispitanici su obavije{teni i pozvani da sudjeluju
u akciji prikupljanja otpadnog materijala za recikla`u (stare boce, papir i sl.) koja se
provodila tokom dva mjeseca, pri ~emu je svaki tjedan utvr|ena mjera tog pona{anja
za svakog ispitanika.

Premda op}i stav nije bio u uskoj vezi s nekima od specifi~nih oblika pona{anja
(potcrtani koeficijenti korelacije u tablici 10.), pokazao se sasvim dobrim prediktorom
op}eg sklopa pona{anja upravljenog na za{titu ~ovjekova okoli{a, kao {to to
pokazuje tablica 10.

EPSTEIN (1979) nagla{ava da je mogu}i razlog niske korelacije izme|u stava i


jednog akta pona{anja u tome {to ve}ina tih akata, mjerenih samih za sebe, sadr`i
znatnu komponentu pogre{ke i uski raspon generalizibilnosti. U ~etiri posebna
istra`ivanja on je pokazao da upotreba vi{estrukih mjera pona{anja znatno pove}ava
povezanost pona{anja s odgovorima ispitanika na razli~itim upitnicima, uklju~uju}i i
standardne upitnike li~nosti. I iz njegovih istra`ivanja slijedi zaklju~ak da nije mogu}e
predvidjeti svaki akt pona{anja sam za sebe, ali da je mogu}e predvidjeti
prosje~no pona{anje u nizu situacija.

U ne{to kompleksnijem radu {vedskog autora SJÖBERGa (1982) tako|er je pokazana


ve}a prediktivnost multidimenzionalne skale pona{anja u odnosu na jednodimen-
zionalnu. Sjöberg je na{ao da se na osnovi skale za ispitivanje stava prema
zemljama u razvoju mo`e bolje predvi|ati pona{anje kad je mjereno preko 100 akata
pona{anja nego preko jedne ~estice. Zanimljivo je da je autor na{ao da je mogu}nost
predvi|anja pona{anja u velikoj mjeri ovisila o socijalnoj po`eljnosti tog pona{anja.

U ovom kontekstu potrebno je napomenuti da se osim multidimenzionalnim skalama


mjerenje pona{anja se tako|er mo`e pobolj{ati opa`anjem pona{anja kroz du`e
vrijeme odn. u du`em periodu i odre|ivanjem “prosje~nog” ili “tipi~nog” pona{anja,
umjesto da se opa`aju izolirani akti. Time utjecaj stava na pona{anje postaje mnogo
uo~ljiviji: op}i stav ispitanika o religiji bit }e slab prediktor posjete crkvi slijede}u nedjelju,
jer to mo`e ovisiti o vremenu, zdravlju, gostima i drugim nepredvidljivim okolnostima, ali
mo`e biti mnogo bolji prediktor ukupnog religioznog pona{anja u godini dana.

34
(4) Konzistentnost i indikativnost ranijeg pona{anja. U poku{aju da objasne na koji
na~in direktno iskustvo utje~e na stavove, FAZIO i ZANNA (1976) sugeriraju da se
mo`e raditi o dva procesa. Prema prvoj hipotezi, ja~a povezanost stava i pona{anja
mo`e proizlaziti iz toga {to i stav i kasnije pona{anje ovise o ranije o~itovanom
pona{anju. Ako postoji tendencija da ranije i kasnije pona{anje budu
konzistentni, tad }e se na osnovi stava mo}i predvidjeti pona{anje u onoj mjeri u
kojoj i sam stav ovisi o ranijem pona{anju. Prema tome, da bi se objasnila
konzistencija izme|u stava i pona{anja treba najprije utvrditi u kojoj mjeri stav reflektira
ranije pona{anje. Ako je osoba utvrdila svoj stav na osnovi ranijeg pona{anja, tad }e taj
stav biti bolji prediktor kasnijeg pona{anja zbog jake veze ranijeg i kasnijeg pona{anja,
nego kada stav nije utvr|en putem ranijeg pona{anja.

35
ZANNA, OLSON i FAZIO (1981) ispitivali su u kojoj }e mjeri stupanj zasnovanosti
stava na ranijem iskustvu utjecati na povezanost stava i pona{anja. Eksperiment je
bio podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu ispitan je stav studenata prema religiji. Samo
ispitivanje stava provedeno je razli~ito u eksperimentalnoj i kontrolnoj grupi. Kod
ispitanika kontrolne skupine stav je mjeren prije nego {to su oni odgovorili na upitnik
kojim se ispitivao njihov udio u razli~itim oblicima religioznog pona{anja. Ispitanici
eksperimentalne grupe tako|er su odgovorili na ta dva instrumenta ali razli~itim
redoslijedom: najprije su izvijestili o tome u kojim su sve oblicima religioznog pona{anja
sudjelovali a potom im je izmjeren stav prema religiji. Nakon mjesec dana proveden je
drugi dio istra`ivanja u kojem su dobivene tri mjere pona{anja. Jedna mjera
predstavljala je zapravo istu skalu pona{anja koja je primijenjena i u prvom dijelu
ispitivanja. Uz to, ispitanici su izvijestili koliko su puta u intervalu izme|u prvog i drugog
dijela istra`ivanja: (a) poha|ali religiozne obrede i (b) sami se molili.

Rezultati ispitanika su pokazali da se za grupu koja je prije mjerenja stava imala


priliku razmisliti o svom ranijem pona{anju stav pokazao mnogo boljim
prediktorom pona{anja nego za grupu koja je o ranijem pona{anju razmi{ljala tek
nakon mjerenja stava. U prvoj skupini korelacija izme|u stava i pona{anja bila je 0.50
dok je u drugoj iznosila 0.30.

Zaklju~ak koji slijedi iz ovog istra`ivanja jest da je stav to bolji prediktor pona{anja {to
je bolji reprezentant ranijeg pona{anja. Me|utim, uz ovaj zaklju~ak ve`u se dva
uvjeta: (1) pro{lo pona{anje mora biti dovoljno konzistentno da bi se iz njega
mogao izvesti stav: ako je pro{lo pona{anje vrlo raznoliko, iz njega ne mo`e proiza}i
pouzdan zaklju~ak o stavu i (2) osoba mora smatrati da je pro{lo pona{anje
indikator njezina stava i mora iz pro{log pona{anja zaklju~ivati o svom stavu.

Prema tome, osoba za koju je najvjerojatnije da }e izra`avati stav koji je odraz


ranijeg pona{anja i stoga dobar prediktor budu}eg pona{anja, jest ona ~ije je
ranije pona{anje prema objektu stava relativno konzistentno i koja zasniva svoj
stav na tom ranijem, konzistentnom pona{anju. U vezi s tim svakako su od interesa i
individualne razlike koje se mogu pojaviti.

U vezi s prvom hipotezom Fazia i Zanne mo`e se zaklju~iti da bolja prediktivnost


stava koji je dio sekvence pona{anje-stav-pona{anje proizlazi makar dijelom iz
odnosa ranijeg i kasnijeg pona{anja. Stav kao i kasnije pona{anje ovisi o ranijem
pona{anju. Me|utim, konzistencija stava i pona{anja ne mo`e se sasvim objasniti
odnosom ranijeg i kasnijeg pona{anja.

Primjenjuju}i analizu parcijalnih korelacija, ZANNA, OLSON i FAZIO (1981) pokazali su


da je odnos izme|u ranijeg i kasnijeg pona{anja nesumnjivo zna~ajan za fenomen
konzistencije stava i pona{anja, ali da se taj fenomen ne da potpuno svesti samo
na spomenuti odnos. Stoga je vrijedna razmatranja i druga hipoteza o pobudljivosti
stava iz koje je proiza{ao model odnosa stav-pona{anje, o kojem modelu }e biti govora
kasnije.

2.3.3. Osobine ispitanika koje utje~u na povezanost stava i pona{anja

36
O individualnim osobinama ispitanika o kojima ovisi povezanost stava i pona{anja
govori SNYDER (1974) kroz konstrukt koji je nazvao samomotrenje engl.: self-
monitoring. Konstrukt samomotrenja odnosi se na individualne razlike koje postoje
me|u ljudima u pogledu njihove sposobnosti da motre i kontroliraju vlastito
pona{anje, tako da ono bude prilago|eno situacionim i socijalnim uvjetima u kojima
se odvija. Dakle, pojam samomotrenja se ne odnosi na motrenje sebe nego na
motrenje situacije i na prilago|avanje na nju.

Prema Snyderu, za osobu koja je visoko na samomotrenju karakteristi~no je da


nastoji da joj pona{anje bude {to je mogu}e bolje prilago|eno situacionim i
socijalnim uvjetima u kojima se odvija. Nasuprot tome, tipi~na osoba, niska na skali
samomotrenja, ne oslanja se toliko na socijalnu okolinu i njeno je pona{anje u
funkcionalnom smislu kontrolirano afektivnim stanjima i stavovima. Zato ne ~udi
da postoji visoka korelacija samomotrenja i konformizma.

Procesi samomotrenja su oni putem kojih se informacije dobivene iz aktualne


socijalne sredine i informacije o relativno trajnim unutarnjim stanjima konstru-
ktivno integriraju i aktivno prevode u obrasce socijalnog pona{anja. Prema
Snyderu, upravo su procesi samomotrenja ti koji povezuju kogniciju i akciju.

Ako to pove`emo s prije spomenutom hipotezom Fazia i Zanne, onda proizlazi da }e


samo osobe niske na samomotrenju smatrati da je njihovo pona{anje odraz
njihovih stavova te da }e upravo one izvoditi svoje stavove iz pona{anja. Prema
tome, kod njih bi trebalo o~ekivati ve}u konzistenciju izme|u stava i pona{anja
nego kod osoba visokih na samomotrenju.

Provjeravaju}i tu hipotezu SNYDER i SWAN (1976) su na{li zna~ajno ve}u povezanost


izme|u stava i pona{anja kod osoba niskih na samomotrenju (r = 0.42) nego li kod
osoba visokih na samomotrenju (r = 0.03). U prilog hipotezi govore i rezultati Zanne,
Olsona i Fazia (1980) te Snydera i Kendzierske (1982).

PRI[LIN, AKRAP i [PRAH (1987) nisu na{le razliku u veli~ini povezanosti izme|u stava i
pona{anja za osobe razli~ite na samomotrenju. Me|utim, na{le su razliku u strukturi te
povezanosti: za grupu ispitanika niskih na samomotrenju najbolji prediktori
pona{anja bili su indeksi afektivne komponente stava, dok su za grupu visokih na
samomotrenju znatno bolji prediktori pona{anja bili indeksi kognitivne
komponente stava. Ti nalazi zapravo ne protivrje~e Snyderu koji tvrdi da je proces
samomotrenja medijator odnosa stav-pona{anje. Oni me|utim sugeriraju da je taj proces
pone{to razli~it kod osoba koje su visoko i nisko na samomotrenju.

Snyder ka`e da osoba niska na samomotrenju uzima svoj stav kao oslonac za akciju.
Rezultati spomenutog istra`ivanja pokazuju da se ova tvrdnja mo`e precizirati: ~ini se da
se osobe niske na samomotrenju oslanjaju na afektivnu komponentu stava kod
odlu~ivanja kako se pona{ati. Drugim rije~ima, one polaze od pitanja: “{to osje}am
prema objektu stava / pona{anja?”. Za razliku od tog, osobe visoke na samomotrenju
tra`e oslonac u kognitivnoj komponenti stava. One polaze od pitanja kao {to su:
“kako je ovaj objekt stava prema kojem je upravljeno moje pona{anje povezan s drugim
objektima koji su mi va`ni?”, ili “kako mogu profitirati od ovog objekta?”. Ovakvi nalazi

37
obja{njavaju i odakle razlike u rezultatima ovog i Snyderovih istra`ivanja. Budu}i da je
Snyder kao prediktor uzimao afektivnu komponentu stava, razumljivo je da je znatno
ve}u povezanost s pona{anjem na{ao u skupini niskih na samomotrenju jer se oni vi{e
oslanjaju na tu komponentu.

2.4. Utvr|ivanje procesa koji su u osnovi povezanosti stava i pona{anja


2.4.1. Modeli odnosa izme|u stava i pona{anja
Slijede}i su modeli odnosa izme|u stava i pona{anja:

(1) Model pobudljivosti stava. Stavovi nam poma`u da organiziramo i


strukturiramo mno{tvo podra`aja s kojima se sre}emo. Oni imaju spoznajnu funkciju
jer djeluju na procesiranje informacija putem selektivne percepcije i interpretacije doga|
aja. Veza stav-percepcija ukazuje da }e stav neke osobe djelovati na njenu
percepciju objekta svaki put kad se osoba na|e u situaciji u kojoj sre}e taj objekt .
Percepcije bazirane na stavu izazivaju onda pona{anje koje }e biti u skladu sa
stavom ako je taj stav poslu`io kao osnova za konstrukciju i definiranje situacije.

Utjecaj spomenutog procesa na odnos stava i pona{anja ovisi o slijede}em kriti~nom


faktoru: stav mora biti pobu|en odn. aktiviran percepcijom i vrednovanjem objekta
stava da bi djelovao na pona{anje. Ne do|e li do toga, pona{anje koje slijedi ne mora biti
u skladu sa stavom.

Kako je pri definiranju stava re~eno, stavovi pojedinca postoje kao dispozicija za
pona{anje koja se mo`e aktualizitrati u odre|enoj situaciji. Oni “spavaju” dok pojedinac
djeluje automatski - po uhodanom scenariju, bez potrebe da se na njih poziva, a u
novim situacijama za koje nema poznatog scenarija, pojedinac se poziva na svoje
stavove prije nego {to djeluje. Jedino potentan - pobu|en - aktiviran situacijom i u
svijesti pojedinca prisutan stav u stanju je upravljati pona{anjem.

FAZIO, CHEN, McDONEL i SHERMAN (1982) smatraju da stav nije ni{ta drugo doli
asocijativna veza izme|u objekta stava (npr. nuklearne elektrane) i evaluacije tog
objekta (npr. opasno). Nadalje, oni smatraju da dvije osobe mogu istovjetno
vrednovati neki objekt i identi~no odgovarati na tradicionalnim skalama stavova, ali
da ja~ina veze objekt stava-evaluacija mo`e kod njih biti razli~ita.

U seriji eksperimenata oni potvr|uju hipotezu da je snaga veze objekt-evaluacija ta


koja determinira pobudljivost stava. U njima je pobudljivost stava
operacionalizirana preko vremena reakcije: ispitanicima su bili prezentirani nazivi
objekata stava i evaluativni pridjevi. Instrukcija je glasila da {to br`e pritisnu “da” ili “ne”
dugme, ovisno o tom da li dani pridjev odra`ava njihov stav prema objektu ili ne.

Istra`ivanja opisanom metodologijom su pokazala da na snagu veze objekt


stava-evaluacija odn. na pobudljivost stava utje~u slijede}e varijable:
 prethodno iskazivanje vlastitog stava: oni ispitanici, kod kojih je veza objekt-
evaluacija bila poja~ana prethodnim iskazivanjem vlastitog stava, odgovarali su br`e
nego li kontrolna skupina ispitanika,
 na~in usvajanja stava: stavovi formirani na osnovi direktnog bihevioralnog iskustva
izazivaju kra}e vrijeme latencije nego li oni ste~eni indirektno,

38
 ponavljano u~estalo izra`avanje stava ja~a vezu objekt-evaluacija i dovodi do
pove}ane pobudljivosti i posljedi~no do ve}e konzistencije stav-pona{anje. To
ponavljanje pove}ava vjerojatnost da }e stav biti pobu|en svaki put kad je osoba
izlo`ena objektu stava, {to upu}uje na klju~nu ulogu pobudljivosti stava u odre|ivanju
konzistencije stav-manifestno pona{anje.,
 situacioni znakovi koji upu}uju osobu na njen stav pove}avaju konzistenciju stav-
pona{anje (Snyder i sur., 1982), pri ~emu je jedan od utjecajnih znakova vlastiti
odraz u ogledalu: ljudi koji ulaze u prostoriju koja ima velika ogledala postaju
iznenada svjesni sebe, {to pove}ava konzistenciju izme|u stava i pona{anja. Ovaj
“trik” se masovno koristi u velikim trgovinama, u kojima zbog ogledala kupci postaju
svjesniji svojih stavova protiv kra|e i time obeshrabreni za takvo pona{anje. Na sli~an
na~in se mo`e koristiti vlastiti glas snimljen na kazetu u svrhu terapije pona{anja.

FAZIO, POWEL i HERR (1983) su pokazali da direktno iskustvo i ponavljano


iskazivanje stava pove}avaju vjerojatnost da }e stav biti spontano aktiviran u
prisutnosti odgovaraju}eg objekta. U istra`ivanju u kojem su objekti stava bile igre
slaganja, veza objekt stava-evaluacija poja~ana je ili ponavljanim iskazivanjem stava ili
direktnim iskustvom s objektom stava. U kontrolnoj skupini ja~ina te veze nije
manipulirana. Potom su ispitanici sudjelovali u “dodatnom” eksperimentu u kojem je
jedna od slagaljki bila prezentirana u seriji crte`a. Prema predvi|anju, za razliku od
kontrolne grupe, kod ispitanika obiju eksperimentalnih skupina ~iji su stavovi bili
poja~ani ta manipulacija utjecala je na kasniju procjenu dvosmislenog podra`aja i
to u pravcu prvobitnog stava. Ti rezultati pokazuju da kod osoba ~iji su stavovi
poja~ani samo prisutnost odgovaraju}eg objekta mo`e aktivirati stav.

Istra`ivanje FAZIOa i WILLIAMSa (1986) upozorava na va`nost individualnih razlika u


ja~ini veze objekt stava-evaluacija. Mjesec dana prije predsjedni~kih izbora ispitani
su stavovi prema dvojici kandidata te pobudljivost tih stavova. Indikator pobudljivosti bilo
je vrijeme latencije. Sudovi o nastupu kandidata u televizijskoj raspravi poslu`ili su kao
mjera percepcije, dok je bihevioralna mjera bilo glasanje na izborima. Na|eno je da je
pobudljivost stava utjecala i na odnos stav-percepcija i na vezu stav -pona{anje.
Selektivnost percepcije i konzistencija stav-pona{anje bili su izra`eniji kod osoba lako
pobudljiva stava.

Za provjeru hipoteze o pobudljivosti stava zna~ajno je i istra`ivanje LORDa, LEPPERa i


MACKIEa (1984). U tom istra`ivanju bihevioralna mjera bilo je pona{anje upravljeno
prema pojedincu dok je objekt stava bila grupa kojoj je taj pojedinac pripadao.
Konzistencija izme|u stava i pona{anja na|ena je samo u slu~aju kad je pojedinac
smatran tipi~nim predstavnikom grupe. Posredno, taj nalaz govori u prilog hipotezi o
pobudljivosti stava ako prihvatimo da je tipi~an predstavnik grupe, kao dobar primjer
objekta stava, bio u stanju aktivirati stav ispitanika prema samoj grupi.

Model ostavlja otvorenim slijede}a pitanja koja su vi{e podstrek za daljnje razvijanje
modela nego li kritika koja ga obezvre|uje:
 koliko je vrijeme reakcije valjana mjera konstrukta ja~ine veze objekt-
evaluacija? Premda je na|eno da je ta mjera pod utjecajem ekstremnosti stava
(Judd i Kulik, 1980; Powel i Fazio, 1984; Fazio i Williams, 1986), to preklapanje izme|

39
u ekstremnosti stava i ja~ine veze objekt-evaluacija nije uvijek i eksperimentalno
kontrolirano.,
 nije sasvim jasno u kakvom je odnosu veza objekt-evaluacija naspram drugih
mjera stava, kao {to je npr. uvjerenje u ispravnost stava,
 model ne omogu}ava nam da razlu~imo osobe kod kojih stav nije aktiviran
prisutno{}u objekta zbog slabe veze objekt-evaluacija od osoba kod kojih stav
nije aktiviran naprosto zbog toga {to ga nema jer nije formiran.

Sude}i po heuristi~koj vrijednosti modela Fazia i suradnika, ~ini se opravdanim procjena


CHAIKENa i STANGORa (1987) prema kojoj je taj model jedan od najdo-minantnijih
u podru~ju ispitivanja odnosa stav-manifestno pona{anje odn. u ispitivanju kako stavovi
upravljaju pona{anjem.

Da ponovimo: stavovi upravljaju pona{anjem jedino ako se pojavi svaka od faza


procesa:

pobu|enost stava  selektivna percepcija  pona{anje na osnovi te percepcije

i jedino tada dolazi do konzistencije stav-manifestno pona{anje. Istovremeno,


izostajanje bilo kojeg od tih koraka dovodi do “raspada sistema” i do nekonzistencije
stava i pona{anja.

(2) Model razlo`ne akcije. Kao {to iz samog naziva modela razlo`ne reakcije
FISHBEINa i AJZENa (1977) proizlazi, naglasak modela je na procesu promi{ljenog,
namjernog odlu~ivanja u kojem osoba pa`ljivo razmatra svoje stavove prije
odluke o namjeri da (ne) o~ituje odre|eno pona{anje.

(Ne)izvo|enje odre|enog pona{anja determinirano je bihe-vioralnom namjerom odn.


“spremnosti na pona{anje”, koja se varijabla ne odnosi na objekt pona{anja ve} na samo
pona{anje i smatra se neposrednom determinantom namjerno izvedenog pona{anja:
pona{anje neposredno slijedi iz bihevioralne namjere neke osobe. Iz navedenog
proizlazi da je predvi|anje pona{anja na osnovi stava prema tom pona{anju
pouzdano samo onda kad stav utje~e na namjeru da se izvede odre|eno
pona{anje.

Namjera osobe da o~ituje odre|eno pona{anje (BN) prikazana je kao funkcija dvije
vrste vjerovanja relevantnih za pona{anje: (1) stav da }e pona{anje dovesti do
odre|enih posljedica (SP) i (2) subjektivne norme, kao {to su npr. o~ekivanja kako
bi “zna~ajni drugi” vrednovali odre|enu akciju te osobe (SN). Dodatne varijable
koje nisu direktno uklju~ene u model indirektno utje~u na namjere samo preko utjecaja
na spomenute dvije varijable i/ili na njihovu relativnu te`inu.

Samo u slu~aju kad stav ili subjektivne norme imaju zna~ajnu te`inu u regresionoj
jednad`bi za predvi|anje bihevioralnih namjera, te dvije varijable }e biti povezane s
namjerama, prema regresionoj jednad`bi:

BN = w1SP + w2SN

40
u kojoj su w1 i w2 indeksi te`ine koji se empirijski odre|uju putem linearne
regresije. Model nagla{ava va`nost mjerenja prediktorskih i kriterijskih varijabli na istom
nivou specifi~nosti kako bi se sa ve}om pouzdano{}u mogla predvidjeti bihevioralna
namjera na osnovu kombiniranog efekta varijabli stava i normi.

Istra`ivanja valjanosti modela potvrdila su njegovu uspje{nost u primijenjenim


podru~jima kao {to su: izbor zanimanja, glasanje na izborima, planiranje porodice itd.
Model je tako|er poslu`io kao predlo`ak mnogim autorima koji su predlo`ili
modifikacije poznate pod nazivima: teorija planiranog pona{anja (Ajzen, 1985), teorija
ciljnih namjera (Warshaw i Droge, 1986), teorija ljudske akcije (Bagozzi i Warshaw,
1987). Razra|uju}i sve sofisticiranije verzije osnovnog modela autori su uglavnom
dodavali nove komponente modelu razlo`ne akcije s ciljem da pove}aju
proporciju obja{njene varijance pona{anja. To nastojanje je, me|utim, dovelo do
toga da se stav kao po~etna prediktorska varijabla polako povla~i u drugi plan.
Kako stoga spomenute modifikacije gube relevantnost za pregled zbivanja u podru~ju
istra`ivanja odnosa stav-pona{anje, ne}emo ih ovdje pobli`e prikazivati.

BUDD i SPENCER (1984) su provjeravali Fishbein / Ajzenov model odnosa stav-


pona{anje pri ~emu su uveli novu varijablu: definiranost stava koja je operacionalizirana
preko polja odbijanja, centralnosti tj. va`nosti stava za osobu i stupnja sigurnosti u stav.
Rezultati njihovog istra`ivanja jasno su pokazali da strukturalne kvalitete stava imaju
efekta na stupanj konzistencije stav-pona{anje. Ispitanici ~iji je stav
karakteriziran velikim poljem odbijanja, velikom centralno{}u i visokim stupnjem
uvjerenja, pokazali su ve}u konzistenciju stav-bihevioralna namjera negoli
ispitanici ~iji su stavovi bili suprotnih kvaliteta. Sli~an odnos na|en je i izme|u normi
i bihevioralne namjere. Interesantno je napomenuti da su autori na{li vrlo niske
korelacije izme|u razli~itih svojstava stava koja su mjerili. To pokazuje da spomenute
moderator varijable mjere razli~ite strukturalne komponente prediktor varijabli modela.

(3) Model svijesti o sebi. Kad govorimo o konzistenciji u socijalnom pona{anju,


vrijednim spomena ~ini se WICKLUNDov model svijesti o sebi (1975, 1982) koji se
model ne odnosi samo na problem odnosa stav-pona{anje. Teorija svijesti o sebi
pretendira da objasni pojavu (ne)konzistencije izme|u ne~ijeg pona{anja i izjava o sebi,
bilo da se te izjave odnose na stav bilo pak na crte li~nosti.

Model polazi od jednostavnog razlikovanja okrenutosti k sebi, vlastitoj li~nosti i


do`ivljajima i upravljenosti na druge osobe i zbivanja. U nizu istra`ivanja pokazano
je da odre|ena vrsta podra`aja mo`e poja~ati upravljenost osobe na samu sebe:
postavljanje ogledala pred osobu, magnetofonsko snimanje glasa, snimanje osobe
kamerom, itd. (Davis i Brock, 1975; Carver i Schneider, 1978). U situaciji okrenutosti
k sebi ili u autorovim terminima, u situaciji poja~ane svijesti o sebi, javljaju se brojni
efekti.

Trenutno je za nas od interesa pretpostavka da u takvim uvjetima osoba lak{e uo~ava


vlastitu nekonzistentnost u pogledu bilo koje karakteristike njene li~nosti na koju
je upravila pa`nju. Prema tome, jedan od najzna~ajnijih motivacijskih efekata svijesti o
sebi jest da takvo stanje ote`ava da stavovi i s njima povezane akcije ostanu
psiholo{ki razdvojeni, pa se mo`e o~ekivati da }e takvi uvjeti dovesti do ve}e

41
konzistencije izme|u stava i pona{anja. Istra`ivanja u kojima je pona{anje variralo od
agresije do u`ivanja u pornografskom materijalu potvrdila su tu pretpostavku (Pryor i
sur., 1977; Gibbons, 1978).

Iz re~enog je o~evidno da teorija svijesti o sebi podrazumijeva da ~ovjek nije nu`no


i uvijek internalno konzistentan, {tovi{e, “...moramo razmi{ljati o ~ovjeku kao
potencijalno veoma nekonzistentnom...” (Wicklund, 1982, str. 169). Potreba za
konzistencijom javlja se tek kad je pa`nja osobe upravljena na relevantne dijelove
sebe: jedino u tom slu~aju je osoba motivirana da izvje{taje o sebi dovede u vezu s
karakteristi~nim oblicima svog pona{anja ili, analogno tome, da pona{anje dovede u
vezu s izjavama o svojem stavu.

2.4.4. Automatski i kontrolirani procesi u modelima odnosa stava i pona{anja


Ovdje prikazana tri modela nastoje zahvatiti psiholo{ke procese koji povezuju stav i
pona{anje. U ~emu je razlika me|u spomenutim modelima? Ono {to jasno odvaja
model Fazia i sur. od drugih dvaju jest ~injenica da se Wicklundov model kao i
model Fishbeina i Ajzena bave bihevioralnim odlu~ivanjem koje je svjesno i
namjerno. Posljednja dva spomenuta modela impliciraju aktivaciju stava kao posljedicu
situacionih prilika koje navode osobu da uo~i svoj stav kao relevantan, ili op}enitije, kao
posljedicu poja~ane svijesti o sebi. Kad je stav jednom aktiviran, osoba ga pa`ljivo
razmatra da bi donijela bihevioralnu odluku.

Nasuprot tome, proces o kojem govori model Fazia i suradnika znatno je manje
namjeran, {tavi{e, usredoto~en je na spontanu aktivaciju stava do koje dolazi u
povodu same izlo`enosti objektu stava. Kao {to je spomenuto, takva spontana aktivacija
mo`e se o~ekivati jedino u slu~aju jake veze objekt stava - evaluacija. Ako je ta veza
slaba, malo je vjerojatno da }e do}i do evaluacije pod utjecajem stava, osim ako se
osoba izri~ito ne potakne na vrednovanje. Jednom aktiviran, stav utje~e na percepciju,
a pona{anje jednostavno slijedi tu pristranu percepciju. Pritom nije nu`an proces
svjesnog zaklju~ivanja. Model Fazia i suradnika polazi od pretpostavke da do
aktivacije stava dolazi automatski u povodu prisutnosti objekta stava. Ispravnost
navedene pretpostavke je empirijski potvr|ena (Fazio, Sanbonmatsu, Powel i Kardes,
1986).

Ta distinkcija odgovara, makar u grubim crtama, razlici koju kognitivno orijentirani


psiholozi ~ine izme|u automatskih i kontroliranih kognitivnih procesa pa`nje i
procesa memoriranja. SHIFFRIN i DUMAIS (1981) nazivaju automatskim svaki onaj
proces koji dovodi do aktivacije nekog koncepta ili odgovora svaki put kad je prisutan
odre|eni set vanjskih podra`aja, bez obzira na nastojanja subjekta da ih ignorira.
Kontrolirani procesi, naprotiv, zahtijevaju aktivnu kontrolu i pa`nju.

^ini se razumnim pretpostaviti da su i automatski i kontrolirani procesi uklju~eni u


povezivanje stava i pona{anja. Ako je tako, pitanje s kojim smo suo~eni jest pod
kojim uvjetima koji djeluje. O~igledno, kontrolirani procesi zahtijevaju odre|enu
motivacijsku, poticajnu silu. Naravno da ljudi u svakodnevnom `ivotu ne odlu~uju
svjesno u svakom trenutku iz jednostavnog razloga {to bi neprestano oslanjanje na
takve naporne, kontrolirane procese bilo krajnje neefikasno i nefunkcionalno. Prema
tome, da bi do{lo do kontroliranih procesa, moraju se pojaviti neki situacioni

42
faktori koji }e djelovati motiviraju}e, koji }e potaknuti osobu na svjesno, racionalno
vaganje alternativa. Zasad, me|utim gotovo da i nema istra`ivanja koja bi odgovorila
na pitanje koji su to faktori.

Jedan od tih faktora mogao bi biti va`nost bihevioralne odluke. Pona{anja koja
izazivaju va`ne posljedice mogla bi potaknuti osobu na pa`ljivu analizu prije kona~ne
bihevioralne odluke. Npr. prije odluke koje zanimanje odabrati i sl. logi~no je
pretpostaviti da osoba veoma pa`ljivo razmatra svoje osobine i stavove. Razumljivo je
da je ovaj problem te{ko ispitati kako iz prakti~nih tako i iz eti~kih razloga.

Rezultati SNYDERa i KENDZIERSKAe (1982) upu}uju na to da bi korelacija stav-


pona{anje u situaciji va`ne bihevioralne odluke trebala prelaziti uobi~ajenih 0.30.
Me|utim, rezultati drugog istra`ivanja (PRI[LIN, 1987) upu}uju i na suprotnu mogu}nost.
Upravo zbog implikacija koje imaju va`ne bihevioralne odluke, kod njihova dono{enja
nu`no je uzeti u obzir i druge faktore a ne samo vlastiti stav. To pro{irivanje faktora
koji utje~u na odluku, a samim tim i na pona{anje, nu`no onda smanjuje
korelaciju stav-pona{anje. U istra`ivanju o implikacijama koje }e odluka u tobo`njem
sudskom postupku imati na kaznenu politiku, za va`nu bihevioralnu odluku dobivena je
korelacija sa stavom od r = 0.49 a za neva`nu r = 0.70.

Drugi faktor koji mo`e pobuditi kontrolirane procese jest novost pona{anja.
Razmotrimo npr. slu~aj osobe koja nikad nije kampirala a sad joj se pru`a prilika. Sama
novost tog pona{anja mo`e potaknuti osobu na razmatranje onog {to zna o kampiranju i
razmi{ljanja o tom koliko to odgovara njenoj li~nosti. Ponovno, i ovaj je faktor
izvanredno te{ko ispitati jer valja prona}i pona{anje koje bi bilo podjednako novo uzorku
ispitanika i dovoljno novo da izazove procese analiziranja.

U svakom slu~aju, svakodnevna pona{anja, a pogotovo pona{anja koja su


predmetom ispitivanja socijalnih psihologa, niti su takva da izazivaju zna~ajne
posljedice niti su toliko nova da poti~u osobu na kontrolirane procese. Takva
pona{anja rezultat su na~ina na koji osobe definiraju situaciju u kojoj se na|u. U
tom slu~aju kriti~no pitanje jest ho}e li stav utjecati na tu definiciju.

Stoga se ~ini logi~nijim na pona{anje ~ije posljedice nisu od `ivotne va`nosti


primijeniti automatske procese. Ti bi se procesi trebali pojaviti ukoliko postoji sna`na
veza s objektom stava. Jedino bi u tom slu~aju suo~enje s objektom stava spontano
aktiviralo evaluaciju. Ako je relevantna veza preslaba da bi bila aktivirana, tada
pona{anje vjerojatnije slijedi iz definicije situacije koja nije bazirana na stavu. U tom
slu~aju pona{anje mo`e biti determinirano bilo kojim faktorom situacije koji je dovoljno
salijentan da utje~e na trenutnu percepciju.

2.5. Zaklju~no o problemu povezanosti stava i pona{anja


Od prvih istra`ivanja LaPierea i Coreya pa do najnovijih Fazia, Zanne, Fishbeina i
Ajzena i drugih, znatno se promijenilo gledanje na problem odnosa izme|u stava i
manifestnog pona{anja. Prvi zaklju~ci o tom da veza izme|u te dvije varijable zapravo i
ne postoji, nisu ipak naveli znanstvenike da napuste taj problem. No, on je redefiniran i
prvotno LaPiereovo pitanje: “jesu li stav i pona{anje u kakvoj vezi?” preina~eno je
u pitanje “koja je vrsta stavova u vezi s kojom vrstom pona{anja kod kojih osoba

43
i na koji na~in se ta veza ostvaruje?” Pitanje je, dakle, daleko optimisti~nije u
pogledu mogu}nosti za ispitivanje i utoliko predstavlja ve}i izazov znanstvenicima.

Ovaj pregled zavr{it }e se poku{ajem da se sa`eto iska`e dokle su do{la istra`ivanja u


nastojanju da se odgovori na postavljeno pitanje. Na upit: “koja vrsta stavova?”, rezultati
istra`ivanja odgovaraju: stavovi koji se osnivaju na direktnom iskustvu, koji su dobro
definirani i stabilni, visoke afektivno-kognitivne konzistencije, te koji su mjereni preko
multidimenzionalnih skala. Daljnji dio pitanja glasi: “s kojom vrstom pona{anja?”. U
odgovoru na taj dio pitanja naglasak je na onim oblicima pona{anja koji su istog nivoa
specifi~nosti kao i stav s kojim se dovode u vezu. Uz to, i pona{anje je prikladnije
zahvatiti multidimenzionalno negoli unidimenzionalno preko usamljenog akta. U
odgovoru na podpitanje “kod kojih osoba?” istra`ivanja su na samom po~etku. Konstrukt
samomotrenja pokazao se korisnim i obe}avaju}im. Napokon, na podpitanje: “na koji su
na~in povezani stav i pona{anje?” istra`ivanja su jo{ daleko od odgovora iako se ~ini da
odgovor valja tra`iti u procesima na koje upu}uje hipoteza o pobudljivosti stava.

Naravno, time repertoar mogu}ih pitanja i odgovora nije ni izdaleka iscrpljen. U


kontekstu razmatranja odnosa stav-manifestno pona{anje mogao bi se jo{ spomenuti
utjecaj refereni~ne grupe, raznih situacionih varijabli, neposrednih socijalnih utjecaja itd.
No, ~injenica da jo{ nije potanko ispitan efekt nekih varijabli na odnos stav-pona{anje
govori u prilog svima onima koji na ovaj problem gledaju kao na jedan od najizazovnijih
u suvremenoj psihologiji.

3. TEORIJE KONZISTENCIJE

3.1. Uvod u teorije konzistencije


Teorije konzistencije se javljaju u socijalnoj psihologiji 50-ih i 60-ih godina, nezavisno
jedna od druge. Tih godina u psihologiji jenjava interes za grupnu dinamiku, dominiraju
bihevioralne teorije i teorije socijalnog u~enja te zapo~inje razvoj kognitivne psihologije.
Pojavom kognitivne psihologije se javlja interes za organizmi~ke medijatorne
kognitivne varijable kojima se nastoji protuma~iti kako ista podra`ajna situacija dovodi
do razli~itih pona{anja kod razli~itih ljudi.

Slijede}e su zajedni~ke postavke teorija konzistencije koje }e se teorije izlo`iti u


nastavku:
 pojedinac je u~enjem stekao sklop (strukturu, sistem) kognicija (kognitivnih
entiteta, kognitivnih elemenata) odn. informacija o sebi i o svijetu oko sebe,
 kognicije se izra`avaju kroz mi{ljenje, vrijednosti, stavove, emocije i ukupno
pona{anje,
 sklop kognicija je organiziran tako da je harmoni~an (uravnote`en odn.
balansiran, kongruentan, konzistentan, konsonantan): mi{ljenje, vrijednosti,
stavovi i emocije pojedinca su me|usobno uskla|eni i uskla|eni sa njegovim
pona{anjem; to je mirno stanje u kojem nema napetosti me|u kognitivnim
elementima koji su u odnosu; mo`e se re}i da svaki pojedinac ima potrebu da bude
sam sa sobom konzistentan u navedenim kategorijama; za harmoniju bi mogli re}i da
predstavlja do`ivljaj cjelovitosti ili gestalta,
 svaka nova informacija koja izvana odn. iz okoline ili iznutra odn. iz samog
pojedinca dopre u svijest, posmatra se u svjetlu postoje}ih kognicija: ukoliko se

44
ne uklapa u postoje}i kognitivni sistem, dolazi do disharmonije (neravnote`e odn.
disbalansa, inkogruencije, inkonzistencije, disonance) koja predstavlja motivaciono
stanje jer izaziva napetost, neugodnost i potrebu da se “ne{to promijeni” i ponovo
uspostavi harmoni~no stanje; osobe koje kroz dulje vrijeme ne zadovolje potrebu za
uspostavljanjem harmonije, izla`u se rizicima od psihosomatskih oboljenja,
 savr{ena i kontinuirana ravnote`a se nikada ne posti`e, smjenjivanje ravnote`e i
neravnote`e je stalni proces,

iz kojih slijede dvije zajedni~ke osobine svih teorija konzistencije:


1. sve one opisuju uvjete kada dolazi do neravnote`e,
2. sve one opisuju procese odn. na~ine kojima se ponovo uspostavlja ravnote`a.

U nastavku }e se izlo`iti slijede}e teorije konzistencije:


 teorija balansa HEIDERa (1946),
 teorija kongruencije OSGOODa i TANNENBAUMa (1955),
 teorija afektivno-kognitivne konzistencije ROSENBERGa (1960),
 teorija kognitivne disonance FESTINGERa (1957) i
 teorija psiholo{ke reaktivnosti.

3.2. Teorija balansa HEIDERa (1946)


3.2.1. Osnovne postavke teorije balansa
HEIDERova teorija balansa (1946) se prva pojavila kao poku{aj da se opi{e ono {to
autor naziva “subjektivna okolina pojedinca - opa`a~a”. Ta se okolina, prema autoru
sastoji iz pojedinih kognitivnih entiteta i relacija me|u njima koje su relacije percipirane
od strane opa`a~a. Potrebno je odmah naglasiti da se autor ne bavi objektivnim
stanjem stvari odn. objektivnim odnosima kakvi oni jesu, ve} percipiranim,
subjektivno do`ivljenim odnosima kognitivnih elemenata odn. odnosima kakvim ih
vidi promatra~.

Subjektivna okolina pojedinca se prema Heideru najjednostavnije opisuje pomo}u


kognitivnih sistema koji se sastoje iz slijede}a tri kognitivna entiteta koji ~ine
kognitivnu trijadu:
 p = osoba koja percipira (opa`a, promatra),
 o = druga osoba u odnosu i
 x = objekt stava (ako je objekt stava predmet, tada ostaje oznaka “x”, a ako je objekt
stava neka tre}a osoba, koristi se oznaka “q”).

Emocionalno-evaluvativni odnos izme|u svakog para entiteta mo`e biti:


 pozitivna relacija: naklonost, svi|anje, odobravanje ili
 negativna relacija: nenaklonost, nesvi|anje, neodobravanje,
tako da uz te dvije mogu}e relacije izme|u svakog para tri entiteta postoji osam
mogu}ih trijada, prema slici 7.

Osim emocionalno-eveluvativnog odnosa izra`enog u dvije vrste relacija, Heider govori i


o jedini~nom odnosu, koji pru`a informaciju o tome jesu li kognitivni elementi me|usobno
povezani ili nisu, odn. jesu li elementi trijade jedan za drugoga relevantni ili nisu. S
obzirom na relevantnost, autor razlikuje 3 vrste jedini~nih odnosa (1) pozitivan:
jedan kognitivni element je relevantan drugome, (2) negativan: jedan kognitivni
45
element izaziva suprotnost drugoga i (3) nulti: jedan kognitivni element nije relevantan
za drugi. Jedino ako me|u elementima postoji jedini~ni odnos koji nije nulti na grafi~kom
prikazu trijade postoje poveznice koje ukazuju na pozitivni ili negativni emocionalno-
evaluvativni odnos. U kasnijim istra`ivanjima pojam jedini~nog odnosa je ignoriran
iz dva razloga: (a) nepotrebno je uvoditi dvije vrste odnosa, emocionalno-evaluvativni i
jedini~ni i (b) pokazalo se da je negativni jedini~ni odnos konceptualno nejasan (EISER,
1980).

Je li subjektivna okolina pojedinca u ravnote`i odre|uje se u dva koraka na slijede}i


na~in:
1. utvrditi vrstu relacije izme|u svaka dva elementa trijade: ako je relacija pozitivna,
ona se ozna~uje sa +1, a ako je negativna, ozna~uje se sa -1,
2. ako je umno`ak svih utvr|enih relacija pozitivan, trijada je u ravnote`i, a ako je
umno`ak negativan, trijada je u neravnote`i, ili jednostavnije: trijada je u
neravnote`i ako ima neparan broj negativnih relacija izme|u elemenata trijade.
iz ~ega slijedi da je od osam mogu}ih trijada 4 njih uravnote`eno i u njima nema
potrebe za promjenom, a 4 njih su neuravnote`ene (vidi sliku 7.) i u njima se javlja
potreba za promjenom, kako bi se ponovo uspostavila ravnote`a.

Stabilne trijade sadr`e tri pozitivne relacije ili jednu pozitivnu i dvije negativne i
reprezentiraju situacije u kojima osoba ili percipira suglasnost sa nekim kojemu je
naklonjena, ili percipira nesuglasnost s nekim kojemu nije naklonjena. Nestabilne
trijade sadr`e tri negativne relacije ili jednu negativnu i dvije pozitivne i reprezentiraju
situacije u kojima osoba ili percipira suglasnost sa nekim kojemu je nenaklonjena, ili
percipira nesuglasnost s nekim kojemu je naklonjena.

46
Slika 7.: Osam mogu}ih trijada tri kognitivna entiteta me|u kojima postoje dvije
vrste relacija. Pozitivne relacije su reprezentirane kontinuiranom crtom i oznakom
“+”, a negativne isprekidanom crtom i oznakom “-”. Vertikalna crta razgrani~uje
trijade koje su pod efektom balansa, horizontalna crta razgrani~uje trijade koje su
pod efektom slaganja, a dijagonalna polja obuhva}aju trijade koje su pod efektom
privla~nosti.

Pri uspostavljanju ravnote`e se u pravilu mijenja ona relacija ili element u trijadi koji
su najnestabilniji, pri ~emu se neravnote`a mo`e razrije{iti na tri na~ina:
1. promjena predznaka relacije, uslijed ~ega nestabilna trijada prelazi u stabilnu,
2. konverzija relacije u irelevantnu, {to dovodi do raspada kognitivne trijade, {to je
svojevrsni vid ravnote`e i
3. disolucija kognitivnog elementa na pozitivne i negativne aspekte, ~ime se ne
razrje{ava ravnote`a, ali se napetost smanjuje, jer se time ili pozitivni ili negativni
aspekti prema potrebi koriste za uspostavljanje takve relacije koja }e prividno
uspostaviti ravnote`u.

3.2.2. Empirijska provjera teorije balansa


Empirijska provjera Heiderove teorije balansa provodi se tako da se ispitanici
postavljaju u hipotetske socijalne situacije, ili im se daje verbalni opis socijalnih
situacija u kojima su prisutna tri kognitivna elementa, pri ~emu se koriste tri strategije:
 svi odnosi me|u elementima trijade su definirani, registriraju se reakcije i
komentari ispitanika glede prijatnosti (pozitivnosti, preferencije), stabilnosti, lako}e
pam}enja..., vjerojatnost pojavljivanja pojedinih trijada,
 svi odnosi me|u elementima trijade su definirani, a ispitanici procjenjuju {to }e
se sa pojedinim odnosima desiti kasnije odn. koji i kako }e se mijenjati,
 definirana su samo dva odnosa, a od ispitanika se tra`i da definiraju kakav bi
trebao biti tre}i odnos da bi do{lo do ravnote`e trijade.

Koriste}i prvu strategiju JORDAN (1953) tra`i od ispitanika da procijene prijatnost


odn. pozitivnost osje}aja u svakoj od 8 trijada tako da manjim brojem iska`u ve}u
prijatnost. Autor je dobio slijede}e nalaze, temeljene na prosje~nim procjenama
prijatnosti (vidi sliku 7.):
 M1-4 < M5-8, ~ime je potvr|en efekt balansa,
 M1,2,5,6 < M3,4,7,8, ~ime je utvr|en efekt slaganja: kada p i o imaju jednak odnos prema
x-u, trijada se procjenjuje pozitivnije (prijatnije) nego kada se p i o ne sla`u u svom
odnosu prema x,
 M1,2,7,8 < M3,4,5,6, ~ime je utvr|en efekt privla~nosti: kada postoji pozitivan odnos izme|
u dvije osobe p i o trijada se procjenjuje pozitivnije nego kada je taj odnos negativan.

Dana su dva obja{njenja navedenih efekata:


1. prema INSCOu i sur. (1979) privla~nost i slaganje su samo ne{to kompleksniji
oblici efekta balansa. Naime, svaki od ova tri efekta uklju~uje 3 elementa i 3
odnosa od kojih neke odre|uje eksperimentator, a o drugima zaklju~ujemo sami, npr.

47
zaklju~ujemo da osoba “o” voli samu sebe. Kako ljudi imaju tendenciju da si sliku
o svijetu organiziraju na {to je mogu}e pozitivniji na~in kod efekta slaganja
ispitanici impliciraju da su p i o me|usobno sli~ni tj. da me|u njima postoji
pozitivni odnos bez obzira kako je eksperimentalno definiran u trijadi.

2. CACIOPPO i PETTY (1981) smatraju da ljudi sliku o svijetu nastoje organizirati


na {to je mogu}e jednostavniji i manje naporan na~in, s obzirom na upotrebu
misaone aktivnosti. Prema autorima, tri efekta se jasno razlikuju u pogledu
misaone aktrivnosti koje uklju~uju. Efekt privla~nosti zahtijeva najmanje, a efekt
balansa najvi{e misaone aktivnosti, zato {to pri efektu privla~nosti razmi{ljamo o
jednom odnosu, pri efektu slaganja razmi{ljamo o dva odnosa, a pri efektu balansa
razmi{ljamo o tri odnosa. Valjanost ovakvog obja{njenja potvrdili su eksperi-
mentom u kojem dvije grupe ispitanika procjenjuju prijatnost trijada kroz
razli~ito raspolo`ivo vrijeme za razmi{ljanje: 10' i 30'. Dok se efekt balansa javlja
samo u drugoj grupi, efekt privla~nosti se javlja u obe grupe. Efekt sli~nosti se tako|
er javlja u obe grupe, ali je izra`eniji u drugoj grupi. Efekt privla~nosti mo`e proizlaziti i
iz toga {to oni koji minimalno razmi{ljaju o trijadi procjenjuju odnose u njoj
samo na osnovi odnosa p-o, dakle na osnovu odnosa koji je za njih najuo~ljiviji.

Efekt slaganja i efekt privla~nosti autori tuma~e tendencijom ljudi da spontano


obra}aju pa`nju na posebnije i slo`enije aspekte socijalne situacije kada treba
izraziti svoje osje}aje ili izraziti sud o toj situaciji, pri ~emu se koriste onim {to
su socijalnim iskustvom nau~ili a to je:
 da je u realnim trijadama drugih ljudi najva`niji onaj par odnosa koji ukazuje
na slaganje ili neslaganje izme|u njih samih i druge osobe oko nekog
pitanja, {to ih navodi da pozitivnije procjenjuju one trijade u kojima postoji istovrsni
odnos dvije osobe prema nekom pitanju, {to dovodi do efekta slaganja,
 da su u njihovim realnim trijadama najva`niji pojedina~ni odnos njih samih
(p) i drugih osoba (o), pa taj odnos smatraju najrelevantinjim za procjenjivanje
trijada, {to dovodi do efekta privla~nosti.

Slijede}e su kritike Heiderove teorije balansa:


 nije predvidio kognitivne procese koji se pri procjenjivanju trijada javljaju,
 najve}i nedostatak: teorija je fenomenolo{ka, pa nije ~udno {to nije opovrgnuta,
 mnogo je uspje{nija u tuma~enju pro{lih situacija nego u predvi|anju budu}ih
situacija, dakle, aposteriorna je, (NEWCOMB je, dodu{e, (1961), imaju}i podatke o
stavovima i vrijednostima bruco{a, dao upe~atljivu demonstraciju primjene teorije
balansa na predvi|anje stvaranja prijateljskih odnosa na koled`u),
 ne uzima u obzir intenzitet stava, ve} samo njegovu valenciju.

Heiderova teorija balansa se koristi za istra`ivanje razli~itih pojava u podru~ju


socijalne psihologije kao {to su: konformizam, pona{anje koje je reakcija na kritiku,
revolucionarno pona{anje, stavovi prema kandidatima razli~itih politi~kih stranki, stupanj
uvjerenja sudaca u done{ene presude, stavovi ljudi razli~itih nacionalnosti. Utjecala je
na razvoj drugih pravaca u socijalnoj psihologiji.

3.3. Teorija kongruencije OSGOODa i TANNENBAUMa (1955)


3.3.1. Osnovne postavke teorije kongruencije

48
Teorija kongruencije OSGOODa i TANNENBAUMa (1955) polazi od prigovora
Heiderovoj teoriji balansa da ne uzima u obzir intenzitet stava, ve} samo njegovu
valenciju i iz toga razloga uvodi kvantificiranje intenziteta odnosa koji se javljaju me|u
kognitivnim elementima trijade. Nadalje, ona se bavi specifi~nim pitanjem (a) kako se
mo`e mijenjati stav pojedinca prema konceptu koji je predmet persuazije odn. koji
je izlo`en persuazivnoj poruci i (b) kako se pri persuazivnoj komunikaciji mijenja
stav pojedinca prema izvoru koji emitira persuazivnu poruku.

Time teorija stje~e dva atributa: (I) mo`e se smatrati posebnim slu~ajem teorije
balansa: kao teorija balansa primjenjena na persuazivnu komunikaciju i (II) prva od
teorija konzistencije uvodi mjerne instrumente odn. tehnike mjerenja intenziteta
stava kao {to je semanti~ki diferencijal. Potonje omogu}ava teoriji da daje vrlo precizne
broj~ane predikcije efekata neravnote`e - inkongruencije, ali je njen domet
istovremeno ograni~eniji od teorije balansa.

Osnovne su postavke teorije kongruencije:


A. Kognitivni elementi i relacije. Teorija tretira dva kognitivna elementa: izvor (I),
koncept (K) i bavi se jednim jedinim odnosom: tvrdnjom izvora I o konceptu K.

Uo~ava se upadljiva sli~nost spomenutih kognitivnih elemenata sa kognitivnim


entitetima koje tretira Heiderova teorija balansa:
 p = osoba koja percipira odn. slu{a ili ~ita tvrdnju izvora I o konceptu K,
 o = druga osoba u odnosu = izvor I koji emitira tvrdnju o konceptu K,
 x = objekt stava = koncept K o kojem govori izvor I,
ali teorija kongruencije uvodi i novu varijablu d = valencija tvrdnje izvora I o
konceptu K, koja mo`e biti +1, kada se izvor izjasnio povoljno (sa odobravanjem)
prema konceptu ili -1, kada se izvor izjasnio nepovoljno (s neodobravanjem) prema
konceptu. Valencija tvrdnje izvora I o konceptu K je dihotomna varijabla kojom se
iskazuje emocionalno-evaluvativni odnos izvora prema konceptu.

B. Postanak i razrje{avanje ravnote`e. Savr{ena ravnote`a postoji samo u dvije


situacije u kojima nema potrebe za promjenom stava ni prema izvoru ni prema
konceptu:
1. izvor I odobrava koncept K, pri ~emu i prema I i prema K imamo stav identi~an po
intenzitetu i po predznaku odn. valenciji,
2. izvor I ne odobrava koncept K, pri ~emu i prema I i prema K imamo stav identi~nog
intenziteta, ali suprotnog predznaka odn. valencije.

Inkogruencija se javlja kada izvor I odobrava ili ne odobrava koncept K i imamo prema
njima razli~ite stavove po intenzitetu i valenciji. Tada se javlja pritisak koji dovodi do
promjene stava i prema izvoru i prema konceptu, pri ~emu dolazi do promjena ka
postizanju stanja kongruencije prema slijede}im pravilima:
 promijenit }e se oba stava i prema izvoru (S I) i prema konceptu (SK), ali }e se
manje promijeniti onaj stav koji je po apsolutnoj vrijednosti intenziteta intenzivniji
odn. ekstremniji, a vi{e onaj koji je manje ekstreman: promjena stava je obrnuto
proporcionalna njegovoj ekstremnosti, {to je u skladu sa ~injenicom da su
ekstremniji stavovi manje podlo`ni promjenama,

49
 kada je d = +1, odn. kada se izvor izjasnio povoljno o konceptu, SK i SI se na skali
pribli`avaju jedan prema drugome, do iste to~ke kogruencije koja je zajedni~ka i
za izvor i za koncept,
 kada je d = -1, odn. kada se izvor izjasnio nepovoljno o konceptu, SK i SI se na skali
pomi~u oba prema vi{im ili oba prema ni`im vrijednostima do to~aka koje su
simetri~no smje{tene na suprotnim stranama skale odn. do to~aka koje izra`avaju
stavove identi~nog intenziteta, ali suprotnog predznaka.

Slijede}a je formula za predvi|anje promjenjenog - rezultantnog stava prema


konceptu K (RK), kojom se izra~unava polo`aj to~ke kongruencije na semanti~kom
diferencijalu za koncept K:

RK = (SK  SK + d  SI  SI) / (SK + SI)

u kojoj je:
 SK = polo`aj ranijeg (polaznog inicijalnog, po~etnog) stava osobe prema
konceptu kojeg evaluira izvor koji je polo`aj iskazan na semanti~kom diferencijalu,
 SI = polo`aj ranijeg (polaznog, inicijalnog, po~etnog) stava osobe prema izvoru
poruke koji je polo`aj iskazan na semanti~kom diferencijalu,
 d = valencija evaluvativne tvrdnje izvora I o konceptu K, koja iznosi +1 kada izvor
podr`ava koncept ili -1 kada izvor ne podr`ava koncept.

Prema Heideru po~etni stav osobe prema konceptu je p-o odnos, po~etni stav osobe
prema izvoru je p-x odnos, a valencija evaluvativne tvrdnje izvora I o konceptu K je o-x
odnos. Iz navedenog slijedi da dok Heider tretira sve tri relacije: p-o, p-x i o-x kao
dihotomije, autori teorije kongruencije tretiraju prva dva odnosa kao kontinuum .
^injenica da se tre}a varijabla odn. odnos tretira kao dihotomija upu}uje na zaklju~ak da
se teorija kongruencije mo`e primijeniti isklju~ivo u slu~ajevima kada izvor
iskazuje jasnu i nedvosmislenu podr{ku ili osporavanje koncepta.

Polo`aj to~ke kongruencije na semanti~kom diferencijalu za izvor I odn. polo`aj


promjenjenog - rezultantnog stava prema izvoru (RI) iskazuje slijede}a formula:

RI = RK / d .

Ukupni pritisak prema kongruenciji (P) odn. ukupna promjena oba stava izra~unava
se iz slijede}e formule:

P = RK - SK + RI - SI

u kojoj je:
 RK - SK = promjena stava prema konceptu u smjeru kongruencije, a
 RI - SI = promjena stava prema izvoru u smjeru kongruencije.

U nastavku }e se tabli~no prikazati dva primjera postizanja stanja kongruencije


promjenom stavova prema izvoru i prema konceptu, u tablici 11. Kao izvor se mo`e
uzeti “Vrhovni sud”, a kao koncept “smrtna kazna”.

50
Tablica 11.: Primjeri primjene matemati~kih formula za izra~unavanje polo`aja to~ke
kongruencije za koncept K i polo`aja to~ke kongruencije za izvor I na semanti~kom
diferencijalu. Crtkanom strelicom je ozna~en smjer promjene.
SK =  SI =  d RK = RI =  P GRAFI^KI PRIKAZ KONTINUUMA STAVA
-3 -2 -1 0 1 2
-1 +3 +1 +2 +2 4 3
------------------------------------------------
   

-3 -2 -1 0 1 2
-1 +3 -1 -2,5 +2,5 2 3
------------------------------------------------
    

3.3.2. Empirijska provjera teorije kongruencije


Slijede}a je strategija za empirijsku provjeru teorije:
1. ispitaju se inicijalni stavovi vi{e ispitanika na semanti~kom diferencijalu prema vi{e
koncepata i izvora,
2. informiranjem se dovede u vezu neki izvor sa nekim konceptom putem odobravaju}e
ili neodobravaju}e tvrdnje,
3. ponovi se 1. korak, pri ~emu se utvr|uju promijenjeni stavovi,
da bi se nakon usporedbe empirijske promjene i promjene koju predvi|a teorija
verificirale osnovne postavke teorije.

Dva su kriterija valjanosti teorije kongruencije:


 stro`i: koji se zasniva na usporedbi empirijske promjene (o~itane na semanti~kom
diferencijelu u koraku 3.) i promjene koju predvi|a teorija (izra~unate putem
matemati~ke formule nakon koraka 1. i 2.), kojim kriterijem teorija nije potvr|ena i
 bla`i: koji se zasniva na dvije spomenute postavke: (1) da se trebaju promijeniti oba
stava i prema izvoru i prema konceptu i (2) da se vi{e promijeni onaj stav koji je
manje ekstreman, kojim kriterijem je teorija potvr|ena.

Utvr|eni su slijede}i nedostaci teorije kongruencije:


(1) istra`ivanja ne potvr|uju predvi|anje odn. hipotezu teorije da {to pozitivnije
percipiramo (evaluiramo, vrednujemo) izvor vi{e }emo promijeniti stav prema
konceptu, {to je posebno uo~ljivo ako je izvor osoba manjeg presti`a, koja je
hipoteza suprotna teoriji kognitivne disonance, po kojoj je na{ stav prema
konceptu vi{e pod utjecajem manje presti`nog izvora.

SMITH (1961) je proveo eksperiment u prirodnim uvjetima, sa ameri~kim rezervistima


kao ispitanicima. Podijelio ih je u dvije grupe: grupi A zahtjev postavlja voljeni
narednik, visokog presti`a, a grupi B isti zahtjev postavlja omra`eni narednik.
Zahtjev je slijede}i: “u svrhu vje`be pre`ivljavanja, pojedite skakavce”. Rezultati su
pokazali da zahtjevu voljenog narednika preko 90% rezervista daje pristanak, a
zahtjevu omra`enog pristanak daje njih 50%.
51
Suprotno teoriji kogruencije (tablica 12.), u grupi B se javlja pozitivniji stav prema
konceptu = skakavcima. Taj nalaz koji nije u skladu sa teorijom kongruencije se
tuma~i na slijede}i na~in: kada je osoba presti`na prihva}amo njeno mi{ljenje bez
potrebe da mijenjamo vlastiti stav prema konceptu, a ako je isto tra`ila osoba koju
ne po{tujemo pravdamo svoje pona{anje promjenom stava.,

Tablica 12.: Teorija kogruencije predvi|a da {to pozitivnije percipiramo izvor


vi{e }emo promijeniti stav prema konceptu.
GRUPA SK SI d RK RK - SK
A jesti voljeni narednik tra`i da 0 + 3
skakavce narednik se jedu skakavci 0 =3
-3 +3 +1
B jesti nevoljeni narednik tra`i da -2 + 3
skakavce narednik se jedu skakavci -2 =1
-3 -3 +1

(2) teorija kongruencije predvi|a da se ponovna ravnote`a mo`e uspostaviti samo


promjenom stavova prema izvoru i prema konceptu, {to ne mora biti slu~aj.
Primjerice, mogu se odvojiti izvor i koncept a da se pritom zadr`i vlastiti stav i prema
izvoru i prema konceptu.,
(3) ostaje otvoreno je pitanje nulte to~ke semanti~kog diferencijala: da li je “0”
neutralni stav ili izostanak stava?. Dok izostanak stava proizlazi iz nedovoljnog
znanja o objektu, neutralni stav proizlazi iz interferencije pozitivnog ili negativnog
znanja o objektu stava.,
(4) teorija kongruencije ne uzima u obzir koliku i kakvu va`nost osoba pridaje
svom stavu, ve} uzima u obzir samo intenzitet (ekstremnost, izra`enost) stava.
Pokazalo se naime, da je teorija valjanija za izvore i koncepte koji su za osobu
va`niji.,
(5) kao i izvori{na teorija, teorija kongruencije je fenomenolo{ka: ona se ne bavi
objektivnim odnosima izme|u izvora i koncepta nego precepcijom toga odnosa od
strane osobe koja slu{a izjavu izvora I o konceptu K.,
(6) teorija nije primjeniva za predvi|anje nelogi~nih ishoda, koji potencijal ima
teorija kognitivne disonance.

3.4. Teorija afektivno-kognitivne konzistencije ROSENBERGa i ABELSONa (1960)


3.4.1. Su`enje Heiderove teorije balansa
Kao i teorija kongruencije, tako se i teorija afektivno-kognitivne konzistencije mo`e
posmatrati kao posebni slu~aj i svojevrsno su`enje Heiderove teorije balansa koje se
bavi specifi~nim pitanjem konzistencije unutar samo jedne kognitivne veze odn.
kognitivne jedinice.

Svaku kognitivnu vezu ~ine (vidi sliku 8a.):


 dva kognitivna elementa, koji kao objekti stava mogu biti pozitivno (+) ili negativno
(-) individualno evaluirani i
 percipirana relacija izme|u dva kognitivna elementa, koja relacija mo`e biti
pozitivna (p), negativna (n) ili nulta (0), koja ne mora odgovarati stvarnoj relaciji,
koja se veza mo`e konvertirati u trijadu i vice versa (slika 8b.).

52
(a) Moj prijatelj / ne podr`ava / moju politi~ku stranku.
I________I I__________I I________________I
+ n +

(b) -
o x

+ +
p=ja

Slika 8.: (a) Sastav jedne kognitivne veze, koju ~ine dva pozitivno evaluirana
elementa i negativna veza me|u njima. (b) Svo|enje kognitivne veze na kognitivnu
trijadu.

Heiderovo razlikovanje izme|u stabilnih i nestabilnih kognitivnih struktura teorija


afektivno-kognitivne konzistencije prihva}a, ali ih razli~ito izra`ava, tako da su (vidi
tablicu 13.):
 stabilne veze kod kojih postoji konzistencija one kod kojih su: (a) dva elementa
identi~nog predznaka povezani pozitivnom relacijom i kada su (b) dva elementa
razli~itog predznaka povezani negativnom relacijom i
 nestabilne veze kod kojih ne postoji konzistencija one kod kojih su: (a) dva elementa
razli~itog predznaka povezani pozitivnom relacijom i kada su (b) dva elementa
identi~nog predznaka povezani negativnom relacijom,

pri ~emu se veza koja sadr`i nultu relaciju, bez obzira na predznake elemenata ne
smatra ni stabilnom ni nestabilnom. Nulta relacija se naj~e{}e izra`ava frazama koje
upu}uju na uzro~nu nepovezanost, kao {to su: “ne utje~e”, “nema efekta”, “nije
odgovorno za”.

Tablica 13.: 8 oblika kognitivnih veza, uz primjere koji se odnose na


kognicije o o~uvanju zdravlja.
TIP VEZE PRIMJER
stabilne
+p+ Fizi~ka aktivnost / pobolj{ava / moju kondiciju.
-p- Dugotrajna vo`nja / uzrokuje / bolove u kralje`nici.
+n- Ako dovoljno spavam / ne}u / biti iscrpljen.
-n+ Nekvalitetnim namirnicama / ne mogu spremiti / dobar objed.
nestabilne
+p- Ako mnogo spavam / jo{ sam / umorniji.
-p+ Prekovremeni rad / pove}ava / moj radni u~inak.
+n+ Fizi~ka aktivnost / oduzima mi / mnogo slobodnog vremena.
-n- Obilna hrana / ne popravlja / moje lo{e raspolo`enje.

Dvije su osnovne razlike izme|u Heiderove teorije balansa i Rosenberg / Abelson-ove


teorije konzistencije:

53
 pozitivne i negativne relacije ne izra`avaju samo naklonost ili nenaklonost , ve} i
facilitacijski ili inhibicijski uzro~ni odnos tipa ispoma`e-ometa, izaziva-spre~ava,
 pozitivno evaluirani kognitivni elementi se mogu smatrati facilitiraju}ima za
pozitivne posljedice, a inhibiraju}ima za negativne posljedice, dok se negativno
evaluirani kognitivni elementi mogu smatrati facilitiraju}ima za negativne posljedice i
inhibiraju}ima za pozitivne posljedice.

Kao i drugi teoreti~ari konzistencije Rosenberg i Abelson smatraju da kada pojedinac


obrati pa`nju na neravnote`u, vrlo je vjerojatno da }e se nestabilna kognitivna veza
promijeniti u smjeru ravnote`e, pri ~emu se mogu koristiti slijede}e strategije
suo~avanja sa neravnote`om:

A. strategija promjene: (a) promjena evaluacije kognitivnih elemenata ili (b) promjena
percepcije ili interpretacije relacije izme|u elemenata, pri ~emu se koriste dva
principa: (1) princip najmanjeg napora: pojedinac suo~en sa neuravnote`enom
kognitivnom strukturom nastojat }e do}i do ravnote`e tako da je broj promjena
evaluacija elemenata ili relacija minimalan i (2) minimaks princip: pojedinac suo~en
sa kognitivnom neravnote`om nastojat }e do}i do ravnote`e tako da maksimizira
mogu}u dobit, a minimizira mogu}i gubitak koji proizlaze iz promjena evaluacija
elemenata i/ili relacija.

B. strategija pridru`ivanja nestabilnoj vezi stabilnog balansiraju}eg elementa, koji }


e dovesti do nove, balansiraju}e kognitivne veze, koja postaje protute`a postoje}oj
(prema primjeru na slici 9.):

(a) Pu{enje / mo`e na{koditi / mome zdravlju.


I______ I_____________I I___________I
+ n +
(b) Pu{enje / mo`e na{koditi / mome zdravlju, / ali pobolj{ava / moju koncentraciju.
I______I I____________I I___________I I____________I I______________I
+ n + p +

nestabilna veza
stabilna veza

Slika 9. Strategija suo~avanja sa neravnote`om pridru`ivanjem nestabilnoj vezi


stabilnog balansiraju}eg elementa.

C. strategija ignoriranja neravnote`e, neobra}anjem pa`nje na nju, koja je strategija


najjednostavnija, ali ne uklanja neravnote`u.

Osnovna prednost izlo`ene teorije nad Heiderovom je u tome {to konverzija kognitivnih
trijada u kognitivne veze omogu}ava relativno jednostavno razlaganje slo`enih
kognitivnih struktura, koje sadr`avaju velik broj povezanih kognitivnih veza, {to je
upotrebom kognitivnih trijada neizvedivo.

54
3.4.2. Obuhva}anje afektivne i kognitivne komponente stava
Prema ROSENBERGu (1960) stav je jasan / konzistentan samo onda kad su
njegova afektivna i kognitivna komponenta me|usobno uskla|ene. To implicira da
kod mjerenja stava nije dovoljno zahvatiti samo afektivnu ve} je nu`no ispitati i
kognitivnu komponentu, a potom te dvije dimenzije dovesti u vezu. Osobito je va`no,
`elimo li vr{iti predikciju pona{anja iz stavova, da odredimo izra`enost i jedne i druge
komponente.

Teorija afektivno-kognitivne konzistencije uva`ava ~injenicu da se stav sastoji od


afektivne i od kognitivne komponente, za razliku od ostalih teorija konzistencije koje
obuhva}aju samo afektivnu komponentu stava. Mjerenjem samo afektivne komponente
stava ostajemo uskra}eni za bitne informacije {to upu}uje na nu`nost da se formalnim
postupkom mjerenja zahvati kognitivna komponenta stava pomo}u kojih komponenti bi
se potom mogla odrediti interna afektivno-kognitivna konzistentnost stava.

Autor je predlo`io na~in mjerenja obiju komponenti: afektivnu komponentu


zahva}amo primjenom skala Osgoodova tipa odn. pomo}u semanti~kog
diferencijala. Mjerenje kognitivne komponente ne{to je kompleksnije i provodi se u
slijede}a dva koraka kojima se dobiva indeks kognitivne komponente stava (tablica 14.):
 zahvatiti vrijednosni sustav ispitanika tako da se ustanovi kakav odnos ima
ispitanik prema onim vrijednostima koje su relevantne za objekt stava. Za tu namjenu
potrebno je napraviti popis vrijednosti (do 20) koje su relevantne za objekt stava i
tra`iti od ispitanika da procijeni osobnu va`nost pojedine vrijednosti: koliko mu je
va`no u `ivotu realizirati navedene vrijednosti, koja se va`nost iskazuje
cjelobrojnim procjenama u rasponu od 1 = mala va`nost do 5 = velika va`nost.,

Tablica 14.: Primjer odre|ivanja kognitivne komponente stava prema objektu stava:
studiranje psihologije.
VRIJEDNOSTI KOJE SU RELE- PROCJENA OSOBNE PROCJENA INSTRU- UMNO@AK
VANTNE ZA OBJEKT STAVA VA@NOSTI MENTALNOSTI OBJEKTA (2) x (3)
(1) (2) (3) (4)
biti cijenjen 5 3 15
lako dobiti posao 5 4 20
biti bogat 4 2 8
biti pametan 5 4 20
imati mo} 5 5 25
biti human 5 4 20
imati studentska prava 2 3 6
raditi s ljudima 4 4 16
rije{iti osobne probleme 2 5 10
istra`ivati 5 5 25
 165

 ispitati instrumentalnu povezanost izme|u objekta stava i vrijednosnog sustava


ispitanika ~ime se dovodi vrijednosni sistem ispitanika u vezu s objektom stava. Od
ispitanika se tra`i procjena instrumentalnosti objekta stava odn. procjena koliko
objekt stava omogu}uje ili spre~ava ostvarenje navedenih vrijednosti, opet
procjenama u rasponu od 1 = objekt stava u neznatnoj mjeri omogu}uje ostvarenje
vrijednosti do 5 = objekt stava u najve}oj mjeri omogu}uje ostvarenje vrijednosti.

55
Potom se procjena va`nosti svake vrijednosti mno`i s procjenom instrumentalnosti
objekta stava nakon ~ega se svi ti produkti sumiraju, {to daje indeks kognitivne
komponente stava.

Afektivno-kognitivna konzistencija se dobiva iz slijede}e tablice (tablica 15.). [to je


manja razlika dvaju rangova odn. {to su afektivna i kognitivna komponenta me|usobno
podudarnije, izra`enija je afektivno-kognitivna konzistencija stava konkretnog
ispitanika.

Tablica 15.: Zaglavlje tablice za odre|ivanje afektivno-kognitivne konzistencije nekog stava.


ISPITANIK MJERA AFEKTIVNE MJERA KOGNITIVNE RANG (2) RANG (3) APS. RAZLIKA
KOMPONENTE KOMPONENTE RANGOVA
(1) (2) (3) (4) (5) (6) = (4) - (5)

Slijede}a su istra`ivanja koja opravdavaju navedeni pristup:


 niz istra`ivanja pokazao je da je visoka afektivno-kognitivna konzistencija valjan
indikator ~vrste strukturiranosti stava (Rosenberg, 1968; Chaiken i Baldwin,
1981; Chaiken i Yates, 1985),
 NORMAN je (1975) izra~unao test-retest korelaciju izme|u afektivnih mjera i na{ao da
je korelacija izme|u dva mjerenja afektivne komponente manja za
nekonzistentne ispitanike (r = 0.32) nego za konzistentne (r = 0.82) . Ta razlika
nije se pokazala kod mjerenja stabilnosti kognitivne komponente.,
koja upu}uju na va`nu ~injenicu: mjere}i stav na klasi~an na~in zahva}anjem samo
afektivne komponente, istra`iva~i se izla`u opasnosti da ponekad dobiju rezultate
o tzv. pseudostavovima.

Naime, kod mjerenja samo afektivne komponente i oni ispitanici koji zapravo nemaju
nikakvo mi{ljenje o objektu stava mogu ponekad odgovarati kategorijama
“izrazito za” ili “izrazito protiv”. To se mo`e desiti iz najrazli~itijih razloga: netko }e to
u~initi da ne bi stvorio lo{u sliku o sebi u o~ima istra`iva~a, drugi }e to u~initi iz najbolje
namjere da “pomogne” istra`iva~u, tre}i pak, jer je i sam uvjeren da o svemu ima
definirano mi{ljenje, itd. Kad jednom dobije ovakvu mjeru stava, istra`iva~ vi{e nije
u stanju razlikovati ispitanike kod kojih stvarno postoji stav od onih kod kojih je
taj stav zapravo pseudoafektivni odgovor. S tog aspekta, kognitivno-afektivni pristup
mjerenju stavova ~ini se korisnijim od samo afektivnog.

Slijede}e su daljnje prednosti teorije:


 teorija uzima u obzir zna~enje stava za pojedinca putem procjene osobne va`nosti
vrijednosti koje su relevantne za objekt stava,
 ukazuje da ako persuazivno djelujemo samo na afektivnu komponentu stava,
razli~ito djelujemo na osobe sa niskom i visokom kognitivnom konzistencijom:
osobe sa visokom konzistencijom pru`aju ve}i otpor promjenama afektivne
komponente, dok osobe sa niskom konzistencijom prihva}aju promjenu.

3.5. Teorija kognitivne disonance FESTINGERa (1957)


3.5.1. Osnovne postavke teorije kognitivne disonance

56
Izlaganje teorije kognitivne disonance FESTINGERa (1957) zapo~et }e sa definicijom
dva osnovna pojma:
 kognitivni element, kognitivna struktura ili kognicija je, prema Festingeru "bilo koje
znanje, vjerovanje ili mi{ljenje o okolini, o samom sebi ili o ne~ijem pona{anju",
 odnosi izme|u izme|u dva kognitivna elementa mogu biti:
1) irelevantnost: X ne implicira ni{ta {to bi se odnosilo na Y,
2) konsonanca: X implicira Y, npr. pona{amo se u skladu sa stavom,
3) disonanca: X implicira neY, primjerice: (a) pona{amo se suprotno vlastitom stavu
ili o~ekivanju (npr. kandidat stranke glasa za sebe na izborima iako prema
istra`ivanju javnog mnijenja o~ekuje da ne}e pro}i), (b) pona{amo se suprotno od
vlastitog znanja (tzv. logi~ka inkonzistencija, npr. student medicine koji poznaje
{tetnosti pu{enja po~inje pu{iti), (c) pona{amo se suprotno uvrije`enim kulturalnim
obi~ajima, (d) inkonzistencija vezana za sukob nove kognicije iz aktualnog
iskustva i stare kognicije iz pro{log iskustva (npr. pozitivno iskustvo sa pripadnikom
manjine, prema kojoj sam imao negativne stavove).

U vezi sa postojanjem kognicija postavljaju se dva pitanja:


1) u kojem slu~aju kognicija predstavlja jedinstvani element, a u kojem grupu
elemenata, na koje pitanje autor u svojoj teoriji ne daje odgovor, {to predstavlja
pote{ko}u u operacionom definiranju i mjerenju kognicija,
2) {to predstavlja sadr`aj kognicija i kako se taj sadr`aj formira, na koje pitanje
autor odgovara uvode}i kriterij realiteta: sadr`aj kognicije je ono {to stvarno postoji u
psiholo{kom svijetu pojedinca.

Disonanca mo`e imati razli~itu veli~inu, koju determinira:


 BD = broj disonatnih elemenata,
 BK = broj konsonatnih elemenata,
 VD = ukupna va`nost koju pojedinac pridaje kognitivnim elementima koji su
disonantni,
 VK = ukupna va`nost koju pojedinac pridaje kognitivnim elementima koji su
konsonantni,
pri ~emu je disonanca D to ve}a {to je ve}i broj disonantnih elemenata i {to je
njihova ukupna va`nost za pojedinca ve}a, a istovremeno prisutan manji broj
konsonantnih elemenata i njihova ukupna va`nost za pojedinca manja, prema
formuli:

D = (VD x BD) / (VK x BK)

koji iznos ukazuje na to ve}u disonancu {to je ve}i od 1.

Najve}a mogu}a veli~ina disonance jednaka je otpornosti na promjenu najmanje


otpornog kognitivnog elementa. Kad disonanca dosegne kriti~nu veli~inu dolazi do
promjena u tom elementu, {to rezultira smanjenjem disonance. U slu~aju da promjena
najmanje otpornog elementa, zato {to se taj element nalazi u prekrivaju}em skupu
dvaju skupova kognicija, mo`e izazvati disonancu u nekom od dva ili vi{e
skupova kognitivnih elemenata, onda se taj najmanje otporan element ne}e
mijenjati (slika 10.).

57
skup kognicija skup kognicija
koje se odnose na koje se odnose na
abortus 2

1 kontracepciju

skup kognicija koje su


zajedni~ke za abortus i
za kontracepciju

Slika 10.: Dva skupa kognicija me|u kojima dolazi do disonance, a koja se dva
skupa prekrivaju. 1 = prvi po redu najmanje otporan kognitivni element, koji se
ne}e promijeniti. 2 = drugi po redu najmanje otporan kognitivni element, koji }e se
promijeniti.

Va`nost koju pojedinac pridaje kognitivnim elementima je zna~ajna varijabla, no


autor ne daje njeno teoretsko obja{njenje niti na~in mjerenja. McCLINTOCK (1966)
predla`e da se va`nost definira kao “instrumentalnost za zadovoljavanje na{ih potreba i
vrijednosti”, {to je sli~no varijabli “instrumentalnost objekta stava za ostvarenje va`nih
`ivotnih vrijednosti” koju varijablu je uveo Rosenberg za odre|ivanje afektivno-kognitivne
konzistencije.

3.5.2. Istra`ivanja kognitivne disonance


Kognitivna disonaca se istra`ivala u ~etiri podru~ja u kojima iskazuje svoje djelovanje:
1. disonanca kao posljedica done{ene odluke,
2. disonanca izazvana ulo`enim naporom (engl.: insuficient justification),
3. disonanca izazvana informacijama koje su suprotne vlastitom stavu,
4. disonanca u slu~ajevima iznu|ene suglasnosti (engl.: forced compliance),.

(1) Disonanca kao posljedica done{ene odluke. Festinger tvrdi da je stanje


kognitivne disonance neizbje`na posljedica svake done{ene odluke, zato {to je
odlu~ivanje biranje alternativa koje imaju svoje pozitivne i svoje negativne aspekte. Prije
dono{enja odluke pojedinac se nalazi u konfliktnoj situaciji u kojoj pa`ljivo elaborira sve
alternative. Kada je odluka done{ena, konflikt je razrije{en ali se pojednac na{ao u
disonanci, koja postoji izme|u znanja da je izabrao jednu alternativu i znanja da postoje
prednosti i mane drugih alterantiva.

Disonantne elemente predstavljaju sve pozitivne strane odba~enih alternativa i sve


negativne strane prihva}ene alternative. Veli~ina disonance koja se javlja nakon
donesene odluke direktno je proporcionalna s va`nosti te odluke, i s relativnom
primamljivo{}u neizabrane alterantive, a obrnuto proporcionalna sa stupnjem
preklapanja izabrane i neizabrane alternative.

Slijede}a istra`ivanja predstavljaju provjeru spomenutih Festingerovih tvr|enja:

58
 BREHM je (1956) dao ispitanicima da biraju izme|u dva ku}anska aparata nakon {to
je ispitao njihovo vrednovanje tih aparata. Nakon {to su se odlu~ili za pojedini aparat,
ispitanici su promijenili evaluaciju tih aparata: izabrani aparat evaluiraju
pozitivnije.,
 BREHM i COHEN su (1959) tra`ili od pred{kolske djece da izraze stupanj privla~nosti
16 igra~aka, pri ~emu jedna grupa bira izme|u kvalitativno sli~nih igra~aka, a druga
grupa izme|u kvalitativno razli~itih igra~aka. Nakon {to su djeca izabrala igra~ku,
autori ponovo tra`e vrednovanje izabranih igra~aka. Izabrana igra~ka se evaluira
pozitivnije, pri ~emu je razlika u vrednovanju o~itija u grupi koja je imala kvalitativno
razli~ite igra~ke.,
 STRICKER (1964), BAAS i THOMAS (1980) potvr|uju navedeno istra`ivanjima u
prirodnim uvjetima: na nalazima dobivenim za vrijeme predsjedni~kih izbora. Sa
pribli`avanjem dana izbora sve vi{e se nagla{avaju razlike me|u kandidatima, a nakon
izbora (a) prista{e pobjednika odn. pripadnici pobjedni~ke stranke zadr`at }e
svoje stavove, a (b) pripadnici stranke ~iji kandidat nije pobijedio disonancu
razrje{avaju promjenom stava prema pobije|enom kandidatu nagla{avajuju}i
njegove pozitivne strane.

(2) Disonanca izazvana ulo`enim naporom. Napor koji je uzaludno ulo`en ili koji je
ulo`en u neugodne aktivnosti dovest }e do kognitivne disonance. ARONSON i MILLS
(1959) tvrde da }e osobe do`ivjeti kognitivnu disonancu ako su podvrgnute
strogom i neugodnom postupku inicijacije u neku grupu, da bi kasnije ustanovili da
ta grupa ne ispunjava njihova o~ekivanja.

Autori su proveli eksperiment u kojemu su koristili 3 grupe ispitanica koje se iniciraju u


grupu koja se bavi pitanjima spolnosti kroz 3 postupka inicijacije: (1) u prisustvu mu{kog
autoriteta ~itaju listu lascivnih odn. opscenih rije~i, (2) listu opscenih rije~i ~itaju u sebi,
(3) bez inicijacije. Nakon inicijacije svi slu{aju diskusiju grupe u koju su inicijacijom
primljene, a koja grupa diskutira o seksualnim `ivotu mrava, {to je tema daleko ispod
o~ekivanja ispitanica. Nakon toga, od ispitanica je tra`ena procjena interesantnosti
diskusije. Rezultati istra`ivanja potvrdili su o~ekivanja: ispitanice sa najte`im
postupkom inicijacije precjenjuju diskusiju smatraju}i je najintere-santnijom, ~ime
se pokazalo djelovanje kognitivne disonance izme|u iskustva inicijacije i teme diskusije.

Klasi~an eksperiment u podru~ju istra`ivanja disonance izazvane ulo`enim naporom je


prirodni eksperiment kojeg su proveli FESTINGER, RIECKEN i SCHACHTER (1956), o
kojemu su izvijestili u knjizi When prophecy Fails / Kada proro~anstvo iznevjeruje.
Radilo se o proro~anstvu gospo|ice Keech (izmi{ljeno prezime) koja je najavila
proro~anstvo da }e 21.12.1954. do}i do poplavljivanja gradi}a Lake City blizu
Mineapolisa, prije ~ega 17.12. treba sti}i lete}i tanjur koji }e pokupiti posve}enike i spasiti
ih. Istra`iva~i su pratili pona{anje pripadnika dviju grupa sljedbenika: pripadnici
grupe u samom gradu su se vi{e `rtvovali: odrekli su se brojnih dobara i potpuno
su se posvetili novom vjerovanju, dok su se pripadnici grupe u susjednom
gradi}u Kallegvillu manje `rtvovali.

Poruke vanzemaljaca koje je gospo|ica Keech dobivala se sistematski opovrgavaju, da


bi nakon kona~nog iznevjeravanja proro~anstva grupa u Lake City-ju ostala
homogena i nastavlja {iriti informacije o novoj vjeri, dok se grupa u Kallegvillu

59
raspala, {to je prvom slu~aju u skladu sa potrebom da se izbjegne kognitivna
disonanca koja je proizlazila iz nesklada realnosti sa ulo`enim naporom.

Autori navode slijede}a tri uvjeta da bi grupa sljedbenika nekog “novog proroka”
mogla nastati, odr`ati se i funkcionirati kroz du`e vrijeme: (1) me|u sljedbenicima
postoji `rtvovanje odn. odricanje, (2) me|u sljedbenicima postoji intenzivna socijalna
podr{ka i (3) nastupa realni doga|aj koji grupi daje uvid da je proro~anstvo neispunjeno.
Nakon neispunjenja proro~anstva grupa “`ivne” i javlja se potreba da se u grupu
pridobiju novi ~lanovi. Pojava “novih proroka” tipi~na je tako|er za krizna vremena u
kojima postoji i{~ekivanje promjena. Nalazi Festingera i sur. se mogu primijeniti za
obja{njavanje takvih stvarnih doga|aja.

(3) Disonanca izazvana informacijama koje su suprotne vlastitom stavu.


Kognitivna disonanca je to ve}a {to je ve}a nekonzistencija informacija o objektu stava i
osobnog stava i {to je objekt stava za pojedinca osobno va`niji odn. {to je stav
centralniji. Ona mo`e biti toliko jaka da kona~no dovede do promjena u stavu.

Ovaj oblik disonance potvr|uje istra`ivanje ZIMBARDOa koji je (60ih) proveo istra`ivanje
u kojemu su ispitanici bili parovi prijatelja koji su dovedeni do uvjerenja da se malo
odn. mnogo razlikuju u pogledu stavova o malojetni~koj delikvenciji. Druga
varijabla koja se varirala je bila va`nost stava odn. njegova centralnost u strukturi
li~nosti ispitanika. Kod dijela ispitanika stav prema maloljetni~koj delikvenciji je bio
centralno pozicioniran u strukturi li~nosti, a kod djela ispitanika periferno pozicioniran.

Do kognitivne disonance dovodi situacija u kojoj postoje velike razlike u stavu dvaju
prijatelja. Ona se uklanja pribli`avanjem vlastitog stava stavu prijatelja, a to je
pribli`avanje direktno proporcionalno intenzitetu razlike u stavovima i zna~enju
odn. va`nosti toga stava za pojedinca. Pritom se mo`e pojaviti i boomerang efekt,
kada pojedinac intenzivira svoj prvotni stav, pogotovo ako je on centralan u njegovom
sistemu stavova, koji je zbog toga spreman da odbaci prijatelja.

(4) Disonanca u slu~ajevima iznu|ene suglasnosti predstavlja “klasi~nu situaciju” u


kojoj se pojavljuje kognitivna disonanca. Jedan od ~estih izvora kognitivne disonance je
nesuglasnost pona{anja pojedinca sa vlastitim stavom. Kada se pojedinac pona{a
tako da je to pona{anje iznu|eno nagradom, a sa tim pona{anjem nije suglasan
odn. prema tom pona{anju ima negativan stav, on do`ivljava disonancu. Uslijed
disonance koja je rezultat nesklada pona{anja i vlastitog stava o tom pona{anju javlja se
potreba da se pribli`i pona{anje i stav o tom pona{anju, {to se naj~e{}e posti`e
promjenom stava, a rje|e promjenom pona{anja.

Niz istra`ivanja se bavi utjecajem veli~ine nagrade kojom se iznu|uje neko ne`eljeno
pona{anje na kasniju promjenu stava, koja istra`ivanja predvi|aju inverzan odnos
veli~ine nagrade i promjene stava: {to je ve}a nagrada manja je kognitivna
disonanca, a time je i manja promjena stava.

U paradigmatskom eksperimentu FESTINGERa i CARLSMITHa (1959) ispitanici rade


“smrtno dosadan” eksperimentalni zadatak, pri ~emu novoprido{lom ispitaniku
trebaju re}i da je taj zadatak zanimljiv. Za to pona{anje dio ispitanika dobiva

60
nagradu od 1 USD, a dio 20 USD. Posteksperimentalni intervju potvrdio je hipoteze
istra`iva~a: ve}a nagrada je opravdala promjenu pona{anja pa do disonance nije
do{lo.

ROSENBERG je (60ih) reagirao na spomenuti eksperiment ukazuju}i na slijede}i


metodolo{ki problem: utvr|eni inverzni odnos ({to je ve}a nagrada manja je
kognitivna disonanca, a time je i manja promjena stava) se mo`e objasniti
izazvanom sumnjom u podmi}ivanje i rezultatnom otporno{}u ispitanika koji su
dobili neuobi~ajeno visoku nagradu. Da bi otklonio taj prigovor COHEN je (1962)
proveo eksperiment u kojemu ispitanici trebaju pisati esej suprotan vlastitom stavu za
koji esej dobivaju nagradu koja je graduirana i nije ekstremna: iznosi 0,5; 1; 5 ili 10
USD. Nalazi potvr|uju spomenutu inverziju: {to je manja bila nagrada, to je ve}a bila
promjena stava u cilju smanjenja kognitivne disonance.

BEM (1965) daje alternativno tuma~enje promjene stava u situacijama iznu|ene


suglasnosti: “za promjenu stava kod male nagrade odgovorna je atribucija vlastitog
pona{anja i nema potrebe da koristimo unutarnja motivaciona stanja kao {to je to
kognitivna disonanca”. Pojedinac iz svog pona{anja zaklju~uje o vlastitom stavu,
{to mu omogu}ava da uvijek uskladi svoj stav sa svojim pona{anjem. Primljena
velika nagrada ne navodi ispitanika da razmi{lja o svom stavu, dok primljena mala
nagrada navodi ispitanika da razmi{lja o vlastitom stavu, nakon ~ega mijenja svoj stav
da bi isti bio u skladu sa iskazanim pona{anjem.

Dakle, prema Bemu, za tuma~enje promjene stava u situacijama iznu|ene suglasnosti,


nema potrebe za motivacionim obja{njenjem, ve} je osnova svega percepcija
sebe sa pripadaju}im procesom atribucije. Percepcija samog sebe “povla~i za sobom”
pripisivanje samom sebi nekog stava na osnovu pona{anja koje je prethodno ispoljeno i
opa`eno.

Kasnija istra`ivanja fenomena iznu|ene suglasnosti postaju kompleksnija i u njima se


nastoje utvrditi uvjeti u kojima }e se pojaviti efekti koje predvi|a teorija kognitivne
disonance u uvjetima iznu|ene suglasnosti. Tako je, primjerice pokazano da kada
ispitanici koji rade “smrtno dosadan” eksperimentalni zadatak novoprido{lom
ispitaniku trebaju saop}iti da je taj zadatak zanimljiv direktnim kontaktom “licem
u lice”, kognitivna disonanca i promjena stava o zanimljivosti zadatka se
pojavljuju, {to nije slu~aj uz drugi na~in prezentacije: kada se prezentacija
vlastitog stava drugima provodi anonimnim esejisti~kim izvje{tajem o zadatku.

Prednosti teorije kognitivne disonance su slijede}e: (1) obja{njava neo~ekivane


hipoteze, (2) hipoteze koje se izvode su jedinstvene za tu teoriju i ni iz jedne druge
se ne mogu izvesti, (3) pokazala se pogodna za prakti~ne primjene pri lije~enju
fobija, pove}anje samopouzdanja u programima za mr{avljenje i za sli~ne primjene u
klini~koj praksi.

Nedostaci teorije kognitivne disonance su: (1) autor ne daje na~in mjerenja
elementarne kognicije, niti na~in mjerenja va`nosti neke kognicije za pojedinca, (2)
teorija se potvrdila u brojnim istra`ivanja, ali nije univerzalna: ograni~ena je na u`e

61
podru~je nego {to autor teorije smatra, primjerice, vrijedi za centralnije, pojedincu
va`nije stavove.

3.5.3. Redukcija kognitivne disonance


Kognitivna disonanca je neugodno stanje koje pojedinca motivira za akciju ka njenom
razrje{avanju - redukciji, kada se pojavi odn. ka izbjegavanju svake daljnje mogu}nosti
da se pojavi. U vezi redukcije nastale kognitivne disonance se postavljaju dva pitanja:
1. kako se nastala kognitivna disonanca mo`e smanjiti,
2. koje }e od vi{e na~ina redukcije kognitivne disonance pojedinac izabrati u
konkretnoj situaciji.

Slijede}i su na~ini redukcije kognitivne disonance:


 (a) promjena stava je naj~e{}i izlaz iz kognitivne disonance. Javlja se u situacijama
iznu|ene suglasnosti i u situacijama u kojima postoji neopravdano veliki ulo`eni
napor. Ovo potonje dokumentira i subjektivno opa`anje da pozitivnije evaluiramo ono
u {ta ula`emo ve}i napor (zato je negativne emocije prema sadr`aju kolegija kojeg
treba dobro nau~iti, nakon pada na ispitu, najbolje tretirati pove}avanjem ulaganja
napora koje }e dovesti do toga da }e se sadr`aji koji se trebaju pripremiti za ispit
po~eti do`ivljavati pozitivnije).,
 (b) selektivno izlaganje informacijama se javlja u situacijama kada je kognitivna
disonanca uzrokovana dvjema me|usobno inkonzistentnim informacijama, npr. pri
dono{enju odluke to su informacije o negativnim aspektima izabranog i o pozitivnim
aspektima neizabranog. Pritom se mogu koristiti dva postupka: (1) tra`enje i izbor
informacija koje podr`avaju odn. favoriziraju jednu stranu disonantnog para i/ili
(2) izbjegavanje informacija koje bi jo{ vi{e pove}ale disonancu.,
 (c) promjena pona{anja se kao na~in redukcije pojavljuje u kombinaciji sa
promjenom stava, pa je sporno je li promjena pona{anja izolirani na~in redukcije
kognitivne disonance. Da bi se ispitao taj na~in redukcije potrebno je konstruirati
takvu eksperimentalnu situaciju u kojoj ispitanici mogu reducirati kognitivnu
disonancu samo promjenom pona{anja, pri ~emu su drugi na~ini redukcije blokirani.
KIDD i BERKOWITZ su (1976) ispitivali utjecaj kognitivne disonance na altruisti~ko
pona{anje i pokazali da se u nekim specifi~nim disonantnim situacijama za redukciju
koristi altruisti~ko pona{anje da se u~vrsti pozitivno samovrednovanje. Novija
istra`ivanja (80ih) pokazuju da i u podru~ju pona{anja mo`e do}i do boomerang
efekta na na~in da promjena pona{anja mo`e i}i i u smjeru pove}anja kognitivne
disonance.
 (d) ostali: (d1) promjena va`nosti relevantnih kognicija, (d2) selektivno dosje}anje
disonantnih informacija, (d3) poricanje preuzete obaveze.

Slijede}a su istra`ivanja redukcije kognitivne disonance selektivnim izlaganjem


informacijama:

 ERLICH i sur. (1957) vr{e istra`ivanje u prirodnim uvjetima radi provjere navedena
dva na~ina redukcije kognitivne disonance selektivnim izlaganjem informacijama.
Pritom je istra`ivano selektivno ~itanje tekstova o automobilima onih koji su
upravo izabrali i uplatili novi automobil i onih koji ve} du`e vremena voze isti
auto. Pokazalo se da korisnici novog auta vi{e ~itaju o svojoj marci auta (potvr|en

62
prvi postupak redukcije), ali ne izbjegavaju informacije koje se odnose na druge
automobile (nije potvr|en drugi postupak redukcije).,

 FREY se (1979 i dalje) tako|er bavio selektivnom izlo`eno{}u informacijama (SII) kao
na~inom redukcije kognitivne disonace i zaklju~io da postoji ubrnuti U odnos izme|
u kognitivne disonance i SII (slika 11.) U po~etku, kada je mala kognitivna
disonanca, nema potrebe za selektivnom izlo`eno{}u informacijama, pri srednojoj
kognitivnoj disonanci je najve}a potreba za selekcijom informacija koje je smanjuju,
dok se pri vrlo velikoj kognitivnoj disonanci ne koristi selekcija informacija kao
manje efikasna metoda njene redukcije, ve} se koriste druge, efikasnije metode.

selekcija
informacija

kognitivna
MALA SREDNJA VELIKA disonanca

Slika 11.: Odnos obima selekcije informacija i veli~ine kognitivne disonance


prema FREYu (1979).

Autor je tako|er utvrdio koji faktori determiniraju selekciju informacija u istra`ivanju u


kojemu je nekoliko tjedana pred kraj {kolske godine pitao maturante za koje se
zanimanje namjeravaju opredijeliti. 6 tjedana kasnije ispitanici dobivaju informacije za
i protiv izabranog zanimanja, pri ~emu se varira povjerenje (autoritet, presti`nost)
komunikatora odn. davaoca tih informacija. Pokazalo se da kada osoba nije bila
“od povjerenja”, u~enici koriste za svoju prosudbu oba tipa informacija, a kada
je osoba bila “od povjerenja”, oni izbjegavaju informacije koje govore protiv
njihovog izbora.

 OLSON i ZANNA (1979) su pokazali da je tendencija ka izboru strategije selekcije


informacija vezana za osobinu li~nosti koju nazivaju “zatomljivanje”, koja se
definra kao sklonost potiskivanju neugode ili lo{ih iskustava, bje`anju iz neugodnih
situacija umjesto suo~avanja sa njima.

Selektivno izlaganje informacijama pod utjecajem je brojnih varijabli kao {to su


spomenuto povjerenje u komunikatora, korisnost informacija, va`nost informacija, `elja
za u~vr{}ivanjem svog uvjerenja preko pobijanja kontraargumenata i drugih, i kao na~in
redukcije nije jo{ u cijelosti razja{njen, pa u tom podru~ju predstoje daljnja ispitivanja.

Odgovori na pitanje koje }e od vi{e na~ina redukcije kognitivne disonance


pojedinac izabrati u konkretnoj situaciji su brojni i razli~iti:
 pojedinac se u izboru strategije redukcije kognitivne disonance rukovodi
principom namanjeg napora i izabire onaj na~in koji }e sa najmanje ulaganja

63
dati najbolje rezultate; pritom se izabranim na~inom “napada” ona kognicija koja je
najmanje otporna na promjene, smatra FESTINGER (1957),
 pojedinac izabire onaj na~in redukcije kognitivne disonance koji je najtrajniji
odn. koji daje najstabilnije razrje{enje kognitivne disonance, smatra WEICK (1964),
 u izboru na~ina za redukciju kognitivne disonance postoje individualne razlike
koje proizlaze iz osobina li~nosti pojedinaca koji se u stanju disonance zateknu,
 koji }e na~in redukcije ispitanici izabrati ovisi o poznavanju metoda redukcije i o
redoslijedu kojim su im ti na~ini eksperimentalno ponu|eni.

Ovo je utvr|eno u istra`ivanju GÖTZ-MARCHAND (1979) u kojemu se ispitanici dovode


u kognitivnu disonancu uslijed suprotnosti stava o vlastitoj inteligenciji i namjerno
sni`ene mjere osobnog kvocijenta inteligencije. Naknadnim upitnikom se nastojala
smanjiti kognitivna disonanca putem 5 raspolo`ivih na~ina u rasponu od konformizma
odn. prihva}anja informacije o vlastitom kvocijentu inteligencije, preko promjene stava
o sebi do omalova`avanja testa inteligencije. Polovica ispitanika dobiva uvid u svih
pet na~ina redukcije kognitivne disonance, listaju}i upitnike, dok drugima to nije
omogu}eno. Pokazalo se da izbor na~ina redukcije kognitivne disonance ovisi o
ponu|enom redoslijedu i o poznavanju ostalih mogu}nosti redukcije. Kada se
ispitanicima nudi konformizam, a da pritom ne znaju za ostale mogu}nosti redukcije,
oni se vi{e slu`e konformizmom. U drugoj fazi eksperimenta ispitanici ponovo
ispunjavaju upitnik, kojega su prethodno upoznali, pa mogu birati na~in redukcije
kognitivne disonance koji im vi{e odgovara. Ispitanici koji su u prvom dijelu
eksperimenta birali konformizam sada ~e{}e izabiru druge metode redukcije.,

 ljudi su fleksibilni u izboru na~ina redukcije kognitivne disonance, ali biraju


one na~ine koji }e efikasnije reducirati odn. razrije{iti kognitivnu disonancu.

Iz posljednja dva navoda proizlazi da je osnovni metodolo{ki problem istra`ivanja


redukcije kognitivne disonance u tome {to se ispitanicima na raspolaganje daje
samo jedan na~in redukcije, {to ima kao prednost bolju eksperimentalnu kontrolu, a
kao nedostatak nemogu}nost generaliziranja na realnu situaciju, u kojoj istovremeno
mogu koegzistirati vi{e na~ina redukcije.

3.6. Teorija psiholo{ke reaktivnosti


BREHM (1966) smatra da prijetnja odn. stvarno ograni~enje osobne slobode izbora
nametanjem pona{anja i/ili mi{ljenja izaziva kod pojedinca odre|eni motivacioni nagon
odn. silu koju naziva psiholo{ka reaktivnost. Pojava psiholo{ke reaktivnosti
motivira odn. “tjera” osobu da se jo{ sna`nije zauzima za ono {to je zabranjeno i da
povrati uskra}enu slobodu pona{anja i/ili mi{ljenja. Po toj karakteristici se teorija
psiholo{ke reaktivnosti mo`e svrstati u teorije konzistencije, jer reaktancija slu`i
redukciji negativnog emocionalnog stanja koje je izazvano ograni~avanjem ili
smanjivanjem osje}aja osobne slobode i nezavisnosti odn. autonomije.

Pojavu psiholo{ke reaktivnosti u podru~ju pona{anja i stavova ilustriraju brojna


istra`ivanja i stvarni doga|aji, kao i istra`ivanja stvarnih doga|aja, kao npr.
istra`ivanje u prirodnim uvjetima koje je proveo MAZIS (1975). Istra`ivanje je zahvatilo
stvarni doga|aj koji se odnosio na gradove Miami i Tampa na Floridi. Naime,
01.02.1972. u Miamiju je zabranjena prodaja i upotreba detergenata sa fosfatima, a u

64
Tampi nije, gdje su se nastavili prodavati detergenti kako sa, tako i bez fosfata.
Psiholo{ku reaktivnost na mjere lokalne vlade iskazali su stanovnici Miamija, koji su
odlazili u Tampu po detergente sa fosfatima te su iskazali pozitivniji stav prema
detergentima sa fosfatima, a negativniji stav prema lokalnim mjerama za o~uvanje
okoli{a u odnosu na gra|ane iz Tampe.

Dva su uvjeta javljanja psiholo{ke reaktivnosti:


 ograni~avanje slobode pona{anja odn. djelovanja i/ili mi{ljenja, koji je nu`an ali ne
i dovoljan uvjet,
 percepcija neopravdanosti odn. nepravednosti, nelegalnosti ograni~avanja
pona{anja i/ili mi{ljenja, {to potvr|uje ~injenica da do psiholo{ke reaktivnosti ne
dolazi ako se osoba osje}a nedoraslom za neko ograni~avano pona{anje , kada
izostaje percepcija nelegalnosti zabrane.

Intenzitet psiholo{ke reaktivnosti ovisi o slijede}im faktorima:


I. intenzitet zabrane slobode izbora pona{anja ili mi{ljenja, proporcionalno: {to je
zabrana intenzivnija, to }e biti ve}i iskazani intenzitet psiholo{ke reaktivnosti,

II. va`nost pona{anja ili mi{ljenja koje se ograni~ava, proporcionalno: {to je za


pojedinca ve}a va`nost pona{anja koje mu se ograni~ava, to }e biti ve}i iskazani
intenzitet psiholo{ke reaktivnosti. Utjecaj navedene varijable pokazuje nalaz kojega
su dobili PETTY i CACCIOPO (1979): ukoliko je za ispitanike velika va`nost
stava na kojega se persuazivno djelovalo, velika je i psiholo{ka reaktivnost
iskazana pozitivnijim vrednovanjem vlastitog stava ili negativnijim vrednovanjem
alternative nametane persuazijom, u odnosu na ispitanike za koje je stav na
kojeg se persuazivno djelovalo od male va`nosti.,

III.sli~nost ponu|ene alternative pona{anja, obrnuto proporcionalno: {to je ponu|ena


alternativa sli~nija zabranjenoj, manja je psiholo{ka reaktivnost. Na primjer, ako se
od djeteta zahtijeva da pojede vo}ni kola~ umjesto kola~a sa kremom, javit }e se
kod djeteta manja psiholo{ka reaktivnost, nego da se od djeteta tra`i da pojede
jabuku umjesto kola~a sa kremom.

Navedeno su potvrdili BREHM i WEINRAUB (1977) u eksperimentu koji individualno


provode sa 2-godi{njim dje~acima. Pred ispitanika se postavljaju dva stoli}a sa
igra~kom na svakom, pri ~emu na jednom postoji prozirna prepreka, zbog koje se
dijete ne mo`e igrati sa zaklonjenom igra~kom. Autori variraju kvalitetu dviju igra~ki
u dvije situacije: (1) i dostupna i zaklonjena igra~ka su kvalitativno iste i (2)
dostupna igra~ka je kvalitativno slabija od zaklonjene. Mjera intenziteta psiholo{ke
reaktivnosti je trajanje djetetove igre sa prethodno nedostupnom igra~kom, kada se
prepreka ukloni.

Autori dobivaju slijede}i nalaz: iako se i za kvalitativno iste igra~ke javlja reaktivnost,
kada je kvalitativno bolja igra~ka zaklonjena, javlja se izra`enija psiholo{ka
reaktivnost. Zanimljivo je napomenuti da kod djevoj~ica taj nalaz nije potvr|en, {to
se tuma~i time da su dje~aci osjetljiviji na zabranu koju prati vizualni podra`aj
zabrane, kao {to je to prozirna prepreka, nego djevoj~ice, koje su osjetljivije na
verbalno izra`enu zabranu.

65
IV. osobine li~nosti:
 lokus kontrole: “internalci” su skloniji psiholo{koj reaktivnosti od “eksternalaca”, jer
ograni~avanje slobode do`ivljavaju kao izravno mije{anje u njihov internalni osje}aj
slobode,
 dominantnost / submisivnost: dominantni su skloniji psiholo{koj reaktivnosti od
submisivaca, budu}i da }e se potonji vjerojatnije pokoriti ograni~avanju slobode,
 samomotrenje: da se podsjetimo, za osobu koja je visoko na samomotrenju
karakteristi~no je da nastoji da joj pona{anje bude {to je mogu}e bolje prilago|eno
situacionim i socijalnim uvjetima u kojima se odvija, dok se nasuprot tome, tipi~na
osoba, niska na skali samomotrenja, ne oslanja toliko na socijalnu okolinu pa je
njeno pona{anje kontrolirano vi{e osobnim afektivnim stanjima i stavovima. Zato
osobe niske na samomotrenju iskazuju ve}u psiholo{ku reaktivnost.

V. prisutnost svjedoka: psiholo{ka reaktivnost je vjerojatnija i ja~a, kada se


ograni~ava sloboda pona{anja ili mi{ljenja pred svjedocima, {to se tuma~i potrebom
reaktanta da sa~uva sliku odn. predod`bu o sebi (engl.: self-image, self-concept);
pojedinac je pred drugima reaktivniji, odn. reaktivniji je {to je ve}a publika
istomi{ljenika.

Dvije su osnovne razlike izme|u psiholo{ke reaktivnosti i reakcije na frustraciju: (1)


psiholo{ka reaktivnost se javlja i bez stvarnog ometanja pona{anja nekom
preprekom, prilikom verbalnog nametanja pona{anja i (2) psiholo{ka reaktivnost ne
podrazumijeva cilj koji se sastoji u savladavanju prepreke i potom iskazivanja
ometanog pona{anja, ve} je za pojedinca bitna sama sloboda pona{anja: nije nu`no da }
e nakon otklanjanja izvora reaktivnosti ba{ do}i do pona{anja koje je ometano, ve}
pojedinac `eli zadr`ati potpunu slobodu izbora bez obzira da li }e neko pona{anje
iskazati ili ne.

Teorija reaktancije se mo`e primijeniti i u klini~koj praksi, na osobama koje su visoko


psiholo{ki reaktivne. Zahtijevaju}i od takvih klijenata da iskazuju pona{anje koje treba
eliminirati, pru`aju}i otpor terapeutu, takvi klijenti }e ra|e iskazati neko drugo
pona{anje, nego ono koje zahtijeva terapeut, {to u kona~nici ima u~inak u
prestanku ne`eljenog pona{anja. Navedeni postupak je sli~an paradoksalnoj intenciji,
koja se susre}e u logoterapiji.

Psiholo{ka reaktivnost dolazi do izra`aja i kada se pojedincu name}e neko pona{anje


ili mi{ljenje koje bi ina~e i sam iskazao. Zato je svakako nu`no, prije persuazivnog
djelovanja ispitati stav i/ili namjere ciljne osobe. Reaktancija se mo`e onemogu}iti tamo
gdje se o~ekuje i tako da se ciljnoj osobi ponudi da izabere izme|u nekoliko
istovrsnih alternativa, kako bi se kod nje zadr`ao osje}aj slobode izbora. Razumni
roditelji stoga nude izbor svojoj djeci, umjesto da nare|uju, npr.: “Ho}e{ li o~istiti pra{inu
u svojoj sobi ili }e{ poslo`iti igra~ke?”.

Novija istra`ivanja su pokazala da psiholo{ka reaktivnost nije tako univerzalna i


stabilna pojava, kako su autori i istra`iva~i tog koncepta pretpostavljali.

4. SOCIJALNI STEREOTIPI

66
4.1. Definicija stereotipa
Stereotip (od gr~. stereos = ~vrst, uko~en i typos = znak) se kao rije~ prvi puta javlja
krajem 18. stolje}a kao oznaka tiskarskog procesa, a u socijalno-psiholo{ki kontekst
tu rije~ uvodi LIPPMANN (1922) definiraju}i stereotipe kao "slike u na{im glavama".

Danas se razlikuju individualni stereotipi, koje opa`a~ formira u odnosu na neku


konkretnu ciljnu osobu i socijalni stereotipi, koje opa`a~ formira u odnosu na neku
ciljnu grupu i samo oni su predmet istra`ivanja u socijalnoj psihologiji.

Predmet ili sadr`aj stereotipa predstavlja osobinu ciljne grupe ili “temu” koja je
izra`ena u stereotipu. Teme stereotipa mogu biti osobine li~nosti, sposobnosti, `ivotne
navike i druge karakteristike ciljne grupe. Na primjer, u stereotipu “`ene pretjeruju u
izra`avanju svojih emocija” tema odn. sadr`aj stereotipa je emocionalnost `ena kao
ciljne grupe. Ciljna grupa predstavlja objekt sadr`aja stereotipa, i prema njoj se
nazivaju vrste sterotipa, pa sterotipi mogu biti etni~ki, rasni, spolni.

U po~etku su stereotipi u socijalnoj psihologiji definirani kao “kognitivne reprezen-


tacije socijalnih grupa” sa slijede}im osobinama:
 neto~nost odn. pojednostavljenost i nevarijabilnost uslijed generalizacije,
 rigidnost odn. nepodlo`nost promjeni i trajnost u vremenu i
 negativno vrednovanje objekta stereotipa.

Stereotipi se danas definiraju kao "strukturirani sklopovi uvjerenja o osobinama


grupa" odn. kao “generalizacije o socijalnim kartegorijama” (BROWN, 1965). Prema
navedenoj definiciji:

A. ne smatra se relevantnom dimenzija to~nost / neto~nost stereotipa. Pitanje


to~nosti stereotipa se danas neopravdano zanemaruje: stereotipi zasnovani na
socijalnom u~enju putem opa`anja pona{anja drugih mogu sadr`avati “zrno istine”.
Na primjer, stereotip odraslog mu{karca da “`ene pretjeruju u izra`avanju svojih
emocija” pod utjecajem je opa`anja emocionalnog izra`avanja supruge, sestre,
kolegice na poslu i sl.

B. smatra se da stereotipi ne uklju~uju vrednovanje. U po~etku su stereotipi imali


negativnu konotaciju, jer se smatralo da oni podrazumijevaju negativno
vrednovanje, da bi se 60-ih godina po~eli tretirati kognitivisti~ki, kao da ne
uklju~uju vrednovanje. Kao ekstremno kognitivisti~ko stajali{te mo`e se navesti
tuma~enje TAJVELa (1969), koji smatra stereotipe kategorijama koje unose
koherenciju i red u na{u socijalnu okolinu, imaju}i sli~nu funkciju kao
kategorizacija ne`ivog, bilja i `ivotinja. Autor nadalje smatra da su pogre{ke i
pretjerivanja uslijed generaliziranja kod stereotipa posljedica ograni~enja
ljudskog kognitivnog kapaciteta za obradu informacija.

Pretpostavci da stereotipi ne uklju~uju vrednovanje suprotstavlja se fenomen


etnocentrizma, kod kojega su stereotipi vlastite grupe pozitivniji od stereotipa
drugih grupa, odn. pristrano se favorizira vlastita grupa, a potcjenjuje se i prezire
druga grupa. Da se razrije{i pojmovna zbrka, etnocentrizam se pripisao predra-
sudama koje se definiraju kao "stavovi prema pripadnicima neke grupe uz

67
dominantno negativne evalutivne tendencije". Predrasude, dakle podrazumijevaju
negativno vrednovanje, a sterotipi ne podrazumijevaju.

Da sterotipi i predrasude nisu sinonimi uo~ljivo je putem njihovog razlikovanja


prema tri komponente stava: stereotipi odgovaraju kognitivnoj komponenti,
predrasude afektivnoj, a diskriminacija (npr. rasna, spolna) bihevioralnoj komponenti
stava. Na sli~an na~in se posti`e njihovo razlikovanje definiranjem stereotipa kao
mi{ljenja i vjerovanja, a predrasuda kao stavova.

Danas postoje tri shva}anja o odnosu stereotipa i prerasuda:


a) nema povezanosti: stereotipi nisu povezani sa predrasudama (BRIGHAM,
1971),
b) kauzalna povezanost: predrasude proizlaze iz stereotipa nakon {to se
dominantnom uvjerenju o osobinama grupa (stereotipu) pridru`i negativno
vrednovanje {to zajedni~ki ~ini stav (predrasudu); stereotipi su dakle, osnova
predrasuda,
c) korelacijska povezanost: stereotipi su barem koralacijski povezani sa
predrasudama (STROEBE i INSKO, 1989).

C. stereotipi su strukturirani sklopovi uvjerenja, a ne liste atributa ciljne grupe: isti


atributi imaju razli~itu te`inu kod razli~itih ciljnih grupa.

U stereotipe, prema ASHMOREu i DEL BOCAi (1979) ulaze dvije vrste osobina ljudi:
a) identificiraju}e osobine, koje slu`e za identifikaciju pripadnosti nekoj grupi, npr.
rasa i spol, obi~no su to ste~ene osobine,
b) pripisane osobine, koje se odnose na o~ekivane sklopove pona{anja, emocije,
kognitivne osobine kao {to je inteligencija i osobine li~nosti pripadnika ciljne grupe.

Postavlja se pitanje da li stereotip ~ine distinktivni atributi, kojima se ciljna grupa


razlikuje od drugih grupa, npr. spol ili dominantni, karakteristi~ni odn. naju~estaliji
atributi npr. etni~ka pripadnost. Mo`e se re}i da su distinktivni atributi zna~ajniji
za funkcionalnu adaptaciju pojedinca ili grupe na ciljnu grupu, ali njihovo kori{tenje
za tu namjenu nije dovoljno. Njihovim izdvajanjem i ekskluzivnim kori{tenjem
zanemaruje se struktura atributa koji realno postoje kod ciljne grupe.

4.2. Teorije stereotipa / predrasuda


Slijede}e su grupe teorija stereotipa:
 teorije konflikta, prema kojima su stereotipi i predrasude su dio ideologije vladaju}e
grupe koja njima nagla{ava superiornost i opravdava nasilje,
 teorija socijalnog u~enja, prema kojoj su stereotipi i predrasude rezultat
socijalizacije i usvajaju se, kao i stavovi putem socijalnog u~enja,
 psihodinami~ke teorije, prema kojima su predrasude izraz odn. simptom postojanja
intrapersonalnog konflikta, odn. dubljih poreme}aja u li~nosti, koji dovode do
neprilago|enog mi{ljenja i pona{anja,
 kognitivno-socijalne teorije, prema kojima su stereotipi i predrasude rezultat
~ovjekovog ograni~enog kapaciteta procesiranja informacija, zbog kojeg organi~enja
dolazi do pogre{aka u percepciji i kogniciji.

68
Navedene teorije stereotipa mogu se podijeliti prema dva kriterija:
1. s obzirom na uzroke stereotipa na:
a. sociokulturalne teorije u koje spadaju dvije socijalne teorije konflikta: teorija
realisti~kog konflikta i teorija socijalnog identiteta te psiholo{ka teorija socijalnog
u~enja. Sociokulturalne teorije nagla{avaju konsenzus odn. me|usobno slaganje
vi{e ljudi kao jedan od potencijalnih uzroka stereotipa.
b. individualnopsiholo{ke teorije u koje spadaju dvije psihoanaliti~ke teorije: teorija
`rtvenog jarca i teorija autoritarne li~nosti i tri kognitivne teorije: teorija
kongruentnih uvjerenja, teorija iluzornih korelacija i teorija atribucije.
Individualnopsiholo{ke teorije nagla{avaju procese koji se odvijaju u pojedincu
kao potencijalne uzroke stereotpa.
2. s obzirom na to da li pretpostavljaju postojanje motiva za obezvre|ivanje
objekta stereotipa odn. motiva za omalova`avanjem vanjskih grupa. Taj motiv
etnocentrizma pretpostavljaju obje socijalne teorije konflikta i obje psihodinami~ke
teorije, dok teorija socijalnog u~enja i tri kognitivne teorije taj motiv ne uvode.

STROEBE i INSKO (1989) navode ~etiri kriterija za evaluaciju teorija stereotipa i


predrasuda, koji su izra`eni kroz slijede}a ~etiri pitanja:
1) kako teorija obja{njava specifi~ni sadr`aj stereotipa / predrasuda,
2) kako teorija obja{njava individualne razlike u objektima, intenzitetu i sadr`aju
stereotipa / predrasuda,
3) kako teorija obja{njava me|ukulturalne i me|udru{tvene razlike u objektima,
intenzitetu i sadr`aju stereotipa / predrasuda,
4) kako teorija obja{njava etnocentrizam.

4.2.1. Teorije konflikta


A. Teorija realisti~kog konflikta. Autori teorije realisti~kog konflikta (CAMPBELL,
1962 i SHARIF, 1967) smatraju da su predrasude rezultat me|ugrupne kompeticije
za neki rijetki izvor zadovoljenja potreba. Konflikt potreba odn. interesa i/ili prisutnost
neprijateljskih, prijete}ih i kompetitivnih ~lanova druge grupe koji su realna prijetnja
dovodi do percepcije prijetnje koja rezultira neprijateljskim stavom prema izvoru
prijetnje.

Osim do neprijateljskog stava percepcija realne prijetnje dovodi do pove}anja (a)


unutargrupne solidarnosti, (b) svijesti o vlastitom grupnom identitetu te (c)
~vrstine granica grupe, {to dovodi do smanjene mogu}nosti napu{tanja takve grupe.
Do etnocentri~kih predrasuda i navedenih unutargrupnih promjena mo`e dovesti i la`na
odn. distorzirana percepcija realno nepostoje}e prijetnje.

B. Teorija socijalnog identiteta. TAJVEL (1969) u svojoj teoriji socijalnog identiteta


smatra da konflikt interesa ne mora dovesti do etnocentri~kih predrasuda kada je
distribucija dobara iz izvora zadovoljenja potreba za koja dobra se grupe natje~u
ostvarena na osnovu konsenzusa, kao {to je to slu~aj sa distribucijom dobara putem
socijalne stratifikacije.

Nadalje, autor je pokazao da konflikt interesa nije nu`an uvjet za pojavu


etnocentrizma: do etnocentrizma dovodi samo pripadanje dvjema razli~itim
grupama, {to je eksperimentalno manipulirao u paradigmi minimiziranja grupa.

69
Pripadnost dvjema razli~itim grupama dovodi do motiva da se odr`i pozitivan osobni
identitet odn. percepcija sebe tako da se preferira socijalni identitet grupe kojoj
se pripada odn. da se pozitivnije vrednuje vlastita grupa.

Osim motiva da se odr`i pozitivan osobni identitet konflikt mogu izazvati i drugi
motivi, kao {to su (a) motiv za postignu}em, kada pojedinci te`e napu{tanju grupe
ni`eg statusa, ili (b) motiv za odr`avanjem vlastitog socijalnog statusa, presti`a,
mo}i, (c) motiv za odr`avanjem visokog vlastitog samopo{tovanja. No, budu}i da je
motiv za odr`avanjem pozitivnog osobnog identiteta dominantan kod ve}ine, taj motiv
ima najve}i utjecaj na pojavu me|ugrupnog konflikta te etnocentri~kih predrasuda.

Osnovni nedostatak teorija konflikta je u tome {to nagla{avaju socijalni konflikt, a


zanemaruju druge procese u formiranju stereotipa i predrasuda, pa su manjkave u
njihovom obja{njavanju.

4.2.2. Teorija socijalnog u~enja


Autori primjene teorije socijalnog u~enja na stereotipe i predrasude EAGLY i STEFFEN
(1984) smatraju da su stereotipi i predrasude rezultat:
a) opa`anja stvarnih razlika me|u grupama u dru{tvu putem opa`anja socijalnih
uloga pripadnika tih grupa,
b) socijalnog utjecaja tokom socijalizacije putem roditelja, {kole, vr{njaka,
masovnih medija, tako da se njima prenose vjerovanja o odnosima me|u grupama
koja prevladavaju u dru{tvu.

Socijalne uloge su determinante pona{anja ~lanova grupa i budu}i da ~lanovi grupe


zauzimaju te uloge i u me|ugrupnom kontaktu, one su osnova za formiranje slike o tim
grupama. Opa`a~i ~esto nisu izlo`eni stvarnim atributima ~lanova grupe, nego
onim atributima koji proizlaze iz socijalne uloge ~lanova grupe i socijalnog
konteksta u kojima se njihovo pona{anje u skladu sa ulogom odvija . Spolni i
mnogi etni~ki stereotipi su, prema autorima, odre|eni socijalnim ulogama.

Roditelji i drugi izvori socijalnog utjecaja prenose svojoj djeci stereotipe prema
~lanovima drugih grupa (a) direktno: eksplicitnim i nedvosmislenim izjavama i (b)
indirektno: putem u~enja po modelu, npr. masovni mediji jednostrano predstavljaju
~lanove drugih grupa. Na primjer, zastupljenost crnaca u TV emisijama u Americi 60-ih
godina je bila minimalna, a kada su se i pojavili, o njima se govorilo u negativnom
svjetlu.

Osnovni nedostatak teorije socijalnog u~enja je u tome {to pretpostavlja da }e


pozitivni stavovi pojedinaca biti jednako ~esti kao i negativni, {to empirijski nalazi
ne potvr|uju.

4.2.3. Psihoanaliti~ke teorije


A. Teorija `rtvenog jarca po~iva na primjeni psihoanaliti~ke frustracija-agresija
teorije agresivnosti na odnos ~lanova ve}inskih grupa prema ~lanovima manjinskih
grupa. Prema toj teoriji predrasude i agresivno pona{anje prema ~lanu druge grupe
predstavljaju rezultat preno{enja agresije sa mo}nog ili nedostupnog izvora
frustracije na bespomo}nu manjinsku grupu. Agresija se pritom opravdava

70
smatranjem manjinske grupe izvorom frustracije i pripisivanjem negativnih atributa
njenim ~lanovima.

B. Teorija autoritarne li~nosti proizlazi iz istra`ivanja fenomena nacizma i


antisemitizma putem skala, upitnika li~nosti i intervjua koja su istra`ivanja proveli
ADORNO i sur. 50ih godina i na primjeni pojmova vezanih za autoritarne osobine
li~nosti.

U tuma~enju stereotipa i predrasuda, teorija plazi od tri pretpostavke:


 predrasude su dio {ireg ideolo{kog okvira pojedinca, korelirane sa njegovim
politi~kim, socijalnim i ekonomskim uvjerenjima,
 predrasude uzrokuju bazi~ni faktori li~nosti pojedinca,
 kvaliteta roditeljskog odgoja tokom formiranja li~nosti pojedinca utje~e putem
bazi~nih faktora li~nosti na kasnije formiranje predrasuda.

Istra`ivanja su pokazala da:


 postoji sindrom afektivnih i kognitivnih elementa koji zajedno tvore autoritarnu
li~nost, koja ima biciklisti~ki mentalitet: svijena le|a za one iznad, a ga`enje za one
ispod,
 crte li~nosti koje pospje{uju pojavu predrasuda su: rigidnost, konzervativnost,
sklonost projekciji odn. pripisivanju vlastitih negativnih osobina drugima i sklonost
predrasudama,
 roditeljski odgoj koji utje~e na kasnije formiranje prerasuda obilje`ava
strogost, pa pojedinac nesklonost prema roditeljima premje{ta ka vanjskim grupama.

Danas se prihva}a postojanje autoritarnog sindroma li~nosti, ali se kritizira


njegova psihoanaliti~ka interpretacija, te metodologija kojom je sindrom
ustanovljen.

4.2.4. Kognitivno-socijalne teorije


A. Teorija kongruentnih uvjerenja. Prema teoriji kongruentnih uvjerenja
(ROKEACH i sur., 60ih) stav odbacivanja prema ~lanovima vanjskih grupa ne
proizlazi iz razli~itih fizi~kih karakteristika ~lanova vanjske grupe u odnosu na
~lanove vlastite grupe, nego iz razli~itih odn. nekongruentnih uvjerenja.

Teorija je potvr|ena istra`ivanjima u kojima su kori{teni izmi{ljeni odn. la`irani


upitnici o osobinama vlastite i tu|e grupe, koje ispunjava vlatita i tu|a grupa a u
kojima se varira intenzitet uvjerenja (u upitnicima) i rasa grupe (rasporedom ispitanika),
koja su pokazala dominaciju efekta uvjerenja nad efektom rase. Drugim rije~ima, tu|a
grupa se vi{e odbacuje ukoliko se poka`e da iskazuje uvjerenja koja nisu u skladu
sa na{im uvjerenjima, nego ako se poka`e da nije u skladu sa na{om rasom.

Navedena koncepcije podlije`e slijede}im kritikama:


 sadr`ajem stereotipa se smatraju isklju~ivo osobine pripisane drugim grupama,
koje se odnose na o~ekivane sklopove pona{anja, emocije i osobine li~nosti
pripadnika ciljne grupe, ali ne i fizi~ke osobine ~lanova drugih grupa, kao {to je to
boja ko`e,

71
 istra`ivanje koje potvr|uje koncepciju ne uva`ava razliku izme|u privatnog i
javnog uvjerenja ispitanika.

B. Teorija iluzornih korelacija. Iluzorna korelacija predstavlja tendenciju opa`a~a


da precjenjuje stupanj povezanosti dvije varijable, ~ija se povezanost odn.
kovariranje o~ekuje ili da uvodi povezanost dviju varijabli tamo gdje te
povezanosti objektivno nema.

HAMILTON i GIFFORD su (1976) uveli pojam iluzorne korelacije za tuma~enje


nastanka stereotipa. Stereotip je, prema autorima proizvod slijede}ih dviju okolnosti:
 pripadnici ve}inske grupe manje kontaktiraju sa pripadnicima neke manjinske
grupe, jer je vjerojatnost kontaktiranja pripadnika ve}inske grupe sa drugim
pripadnikom ve}inske grupe ve}a nego vjerojatnost kontaktiranja pripadnika ve}inske
grupe sa pripadnikom neke manjinske grupe. Npr. u Zagrebu }emo ~e{}e susretati
bijelce nego crnce, a u Nigeriji }e crnci ~e{}e susretati crnce nego bijelce.,
 premda su i u ve}inskim i u manjinskim grupama negativna pona{anja relativno
rijetka - nefrekventna, npr. 30% ukupnog pona{anja svih pripadnika grupe, ukoliko
pripadnik ve}inske grupe opazi takvo pona{anje kod pripadnika manjinske
grupe tom pona{anju neopravdano pripisuje ve}e zna~enje.

Na opisani na~in izvodi se iluzorno-korelacijski zaklju~ak da pripadnici manjinske


grupe iskazuju vi{e negativnog pona{anja nego pripadnici ve}inske grupe odn. da
rijetki doga|aj: susretanje pripadnika manjinske grupe i jo{ rje|i doga|aj: negativno
pona{anje pripadnika manjinske grupe kovariraju vi{e odn. pojavljuju se ~e{}e zajedno
nego {to kovarira susretanje pripadnika ve}inske grupe sa opa`enim negativnim
pona{anjem pripadnika ve}inske grupe.

Osnova takvog zaklju~ivanja je u tome {to su dva rijetka doga|aja: susretanje


pripadnika manjinske grupe i opa`anje negativnog pona{anja pripadnika manjinske
grupe zbog svoje niske ~estine pojavljivanja distinktivna, pa se zbog zajedni~ke
osobine distinktivnosti ta dva pona{anja smatraju povezanima. Opisana povezanost
dovodi do precjenjivanja povezanosti odn. zajedni~kog pojavljivanja dva rijetka
doga|aja. Opa`a~ precjenjuje frekvenciju sa kojom su ~lanovi manjinske-distinktivne
grupe anga`irani u nefrekventnim-distinktivnim, naj~e{}e negativnim oblicima pona{anja,
{to dalje utje~e na evaluaciju tih grupa.

Fenomen uparivanja zbog distinktivnosti utvrdio je CHAMPMAN (1967) u slijede}em


eksperimentu:
 studentima je prezentirao listu uparenih rije~i kao {to su lav-jaja, cvjetovi-
bilje`nica i sl., koje su u listi uparene sa svakom drugom rje~ju jednak broj puta (pa
listu ~ine i parovi lav-cvjetovi, lav-bilje`nica, jaja-cvjetovi, jaja-bilje`nica, itd.)
 nakon nekog vremena od ispitanika je tra`io da procijene koliko ~esto se svaka
rije~ pojavljivala u paru sa svakom drugom rje~ju.

Pokazalo se da premda su rije~i uparene svaka sa svakom jednak broj puta,


ispitanici procjenjuju da su se parovi jednako dugih rije~i (npr. cvjetovi-bilje`nica) u
listi pojavljivali ~e{}e nego li parovi rije~i koji su se sastojali od jedne duge i
jedne kratke rije~i (npr. lav-cvjetovi). Autor je nalaz protuma~io ~injenicom da se duge

72
rije~i (kojih je bilo manje nego kratkih) razlikuju od kratkih rije~i po svojoj du`ini
odn. po "distinktivnoj kvaliteti du`ine". Dakle, za dva podra`aja se smatra da se
pojavljuju istovremeno ~e{}e, jer se oba razlikuju na isti na~in (po du`ini) od
drugih podra`aja.

Uparivanje zbog distinktivnosti mo`e objasniti stereotipe koje pripadnici ve}inske grupe
mogu imati o pripadnicima neke manjinske grupe. Da bi provjerili tu hipotezu,
HAMILTON i GIFFORD (1976) su proveli slijede}i eksperiment:

1) ispitanicima daju listu izjava sa opisom pona{anja svih ~lanova grupe A i svih
~lanova grupe B:
 koje re~enice opisuju obi~na-svakodnevna pona{anja, umjereno pozitivna
(po`eljna) odn. negativna (nepo`eljna) i u kojima se navodi ime osobe i njegovo
~lanstvo u grupi A odn. B,
 u kojoj listi su izjave o ~lanovima grupe A brojnije od izjava o ~lanovima
grupe B, {to implicitno navodi na neutemeljen zaklju~ak da ~lanova grupe A ima
vi{e nego ~lanova grupe B,
 u kojoj listi su pozitivne izjave o ~lanovima grupe A i pozitivne izjave o
~lanovima grupe B dvostruko ili proporcionalno brojnije od negativnih izjava
o ~lanovima grupe A odn. B. Jednake relativne frekvencije odn. jednak omjer
pozitivnih i negativnih izjava pokazuju da nema povezanosti izme|u ~lanstva u
grupi i pozitivnog odn. negativnog pona{anja.

Na primjer, ako je broj izjava o ~lanovima grupe A = 30, onda je broj izjava o ~lanovima
grupe B = 30 / 2 =15. Da se udovolji drugom zahtjevu, broj pozitivnih izjava o ~lanovima
grupe A iznosi 20, a broj negativnih iznosi 10 odn. broj pozitivnih izjava o ~lanovima
grupe B je 10, a broj negativnih izjava je 5. Relativna frekvencija pozitivnih i
negativnih izjava je jednaka za obe grupe: 20/30 = 2/3 i 10/15 = 2/3 za pozitivne
uzjave odn. 10/30 = 1/3 i 5/15 = 1/3 za negativne izjave te je za obe grupe jednak omjer
pozitivnih i negativnih izjava: 20/10 = 10/5.

Originalno, autori su koristili set od 39 re~enica u kojem 2/3 ili 26 re~enica opisuje
pona{anje ~lanova grupe A, a 1/3 ili 13 re~enica opisuje pona{anje ~lanova grupe B.
Relativna frekvencija pozitivnih i negativnih izjava jednaka je za obe grupe: 18/26 = 9/13
za pozitivne izjave i 8/26 = 4/13 za negativne izjave, a time je i jednak omjer pozitivnih i
negativnih izjava 18/8 = 9/4 (vidi sliku 12.).

zadane re~enice svrstane re~enice


pona{anje grupa A grupa B pona{anje grupa A grupa B
pozitivno pozitivno 27
18 9 27 19 8
a b (porast) a (pad) b
negativno negativno
8 4 12 7 5 12
c d (pad) c (porast) d
26 13 39 26 13 39

=0  = - 0,11
73
Slika 12.: Demonstracija iluzorne korelacije.

2) nakon nekog vremena, tra`i se od ispitanika:


A. da u istim re~enicama upi{u izostavljenu grupnu pripadnost,
B. da direktno procijene da li su se pojedini ~lanovi grupe A odn. grupe B
pona{ali po`eljno ili nepo`eljno i
C. da procijene stupanj izra`enosti pozitivnih odn. negativnih oblika pona{anja
u grupi A i grupi B, odn. da daju op}i utisak o pojedinoj grupi.

Dobiveni su slijede}i nalazi, koji potvr|uju polazne hipoteze:


1. iz tablice 2 x 2 (pozitivno / negativno pona{anje x grupa A ili B) na osnovi podataka
dobivenih iz (A) se dobiva “fi” koeficijent korelacije kao statisti~ki zna~ajan: ispitanici
koreliraju frekvenciju pojedine vrste pona{anja sa frekvencijom pripadnosti
pojedinoj grupi. ^lanstvo u grupi B je nefrekventno i time distinktivno obilje`je grupe
B, a negativno pona{anje je tako|er nefrekventno i time distinktivno obilje`je kako
grupe A tako i grupe B, pa je frekvencija zajedni~kog pojavljivanja dva distiktivna
obilje`ja za grupu B precjenjena.
2. procjene su pokazale da se grupa A u cjelini procjenjuje pozitivnije od grupe B.
Pokazalo se da premda su negativna pona{anja u jednakoj mjeri prisutna kod
pripadnika obiju grupa, ispitanici procjenjuju da je u grupi B ve}a izra`enost
negativnog pona{anja.

Nalaz je potvrdila replikacija eksperimenta u kojoj su kori{tena pozitivna pona{anja


kao manje ~esta, u kojem slu~aju je, dakle, zamijenjen odnos koli~ine po`eljnog i
nepo`eljnog pona{anja. Takvom replikacijom je potvr|eno postojanje iluzorne korelacije:
precjenjuje se koli~ina odn. frekvencija pozitivnog pona{anja manjinske grupe.
Navedenim nalazom se negiraju i odbacuju i alternativna tuma~enja provedenog
eksperimenta, {to dodatno potvr|uje koncepciju iluzorne korelacije:
 efekt "ve}e je bolje": grupa B se percipira kao manjinska i time negativno evaluira i
obratno,
 efekt izlo`enosti: budu}i da postoji veza izme|u poznatosti i svi|anja, pozitivnije se
evaluira grupa A, jer smo izlo`eni ve}oj frekvenciji podra`aja o ~lanovima grupe A
odn. o njenim ~lanovima smo vi{e saznali.

Meta-analize istra`ivanja efekta uparivanja zbog distinktivnosti su pokazale njegovu


visoku konzistentnost. Daljnjim istra`ivanjima su utvr|eni uvjeti koji taj efekt
poja~avaju, a to su:
 negativno distinktivno pona{anje, za razliku od pozitivnog,
 visoko optere}enje memorije, kao STMa, tako i LTMa,
 visoka pobu|enost, odn. razina arousala,
dok uvo|enje informacija o tre}oj grupi taj efekat slabe.

Dakle, visoko optere}enje memorije i povi{eni arousal pove}avaju sklonost


pojedinca ka stereotipnom zaklju~ivanju, smanjuju}i kapacitet opa`a~a za
elaboriraniju percepciju socijalne okoline. Taj nalaz je i o~ekivan prema osnovnoj
postavci kognitivnih teorija sterotipa prema kojoj postavci su stereotipi rezultat

74
~ovjekovog ograni~enog kapaciteta procesiranja informacija, zbog kojeg organi~enja
dolazi do pogre{aka u percepciji i kogniciji.

Efekt iluzorne korelacije pokazuje visok stupanj generalizabilnosti: ukoliko opa`a~


putem iluzorno-korelacijskih zaklju~aka stvori negativnu impresiju o manjinskoj grupi u
jednoj domeni, npr.u domeni intelektualnog funkcioniranja negativna impresija "se
prelijeva" u druge domene, npr. u domenu socijalnog funkcioniranja.

Pri percepciji pojedinaca, a ne grupa, iluzornokorelacijski efekt izostaje: distinktivni


pojedinci se neosnovano povezuju sa ve}inskim pona{anjem. Navedeno se tuma~i
pretpostavkom da se formiranje impresija o grupama i pojedincima zasniva na
razli~itim procesima.

Istra`ivanja su to i potvrdila: postoje razlike u kognitivnim procesima kada se izvode


zaklju~ci o pojedincu odn. o grupi:
 kod dono{enja zaklju~ka o pojedincu, opa`a~ koristi neposredno dostupne
informacije na osnovi kojih u toku samog procesa primanja informacija simultano
zaklju~uje o tipi~nim i uobi~ajenim pona{anjima osobeu svrhu stvaranja jasne i
konzistentne impresije, pa se pogre{ka javlja na razini kodiranja informacija.
 kod dono{enja zaklju~ka o grupi, opa`a~ koristi informacije o manjinskoj grupi
iz dugotrajne memorije, pa se pogre{ka javlja pri dosje}anju tih informacija.
Impresije o grupama se nestvaraju simultano jer se ne o~ekuje konzistentna
“kolektivna li~nost”, ve} se informacije kumulativno pohranjuju pri ~emu je
najdostupnija ona koja je najsalijentnija, a to je naj~e{}e neko distinktivno obilje`je
grupe.

Iluzorna korelacija se, prema navedenom mo`e smatrati kognitivnom pogre{kom pri
obradi informacija koja dovodi do diferencijalne percepcije odn. do precepcije razlika
osobina pojedinca ili dviju grupa, premda stvarnih razlika u njihovim osobinama nema.

C. Teorija atribucije na razini grupe. Prema teoriji atribucije stereotipi proizlaze iz


temeljne atribocijske pogre{ke koja se odnosi na diferencijalno atribuiranje
pona{anja ~lanova vlastite grupe u odnosu na pona{anje ~lanova vanjske grupe.
Pogre{ka se odnosi na tendenciju da se pozitivno pona{anje ~lana vlastite grupe
pripisuje stabilnim dispozicijama, a pozitivno pona{anje ~lana vanjske grupe
situacijom ili slu~ajem. Kod negativnih pona{anja pripisivanje je obratno.

Navedena tendencija je prisutnija odn. ~e{}a: (a) kod ljudi koji su skloni
predrasudama, (b) kada je istaknuta grupna pripadnost osobe koja se atribuira, (c)
kada su opa`a~ i ciljna grupa u neprijateljskom odnosu.

4.4. Metode za ispitivanje stereotipa


Originalne metode za ispitivanje stereotipa su:

(1) ^ek-lista tipi~nih osobina poslu`ila je za prvo empirijsko ispitivanje stereotipa


koje su proveli KATZ i BRALY (1933) u istra`ivanju koje je dobilo naziv “Princetonska
studija”. Zadatak ispitanika je da na listi od 84 atributa izabere 5 najtipi~nijih

75
atributa pripadnika neke ciljne grupe. Sadr`aj stereotipa ~ine atributi sa najve}om
frekvencijom odn. konsenzusom ispitanika.

Prednosti tehnike su: (a) laka i jednostavna primjena i obrada rezultata i (b)
mogu}nost primjene na velikom broju ispitanika, a nedostaci su: (I) ograni~ena
mogu}nost izbora osobina, (II) mogu}nost selektivnog biranja socijalno po`eljnih
osobina, i (III) nije jasno {to tehnika mjeri, da li stereotip pojedinca ili prepoznavanje
postoje}ih uvrije`enih stereotipa u danoj kulturi.

(2) Metoda slobodnog izbora osobina izbjegava ograni~enu mogu}nost izbora


osobina iz unaprijed pripremljenog skupa atributa. Zadatak ispitanika je da slobodno
iska`e koje osobine (3 ili vi{e) pripisuje pripadnicima neke ciljne grupe. Sadr`aj
stereotipa ~ine dominantni atributi. Osim {to omogu}ava slobodni izbor osobina, tehnika
ne uklanja ostale nedostatke ~ek-liste tipi~nih osobina.

(3) BRIGHAMova metoda (1971) se primjenjuje kao i ~ek-lista tipi~nih osobina, ali
je zadatak ispitanika zahtjevniji: za svaku osobinu trebaju napisati postotak
zastupljenosti te osobine kod ~lanova ciljne grupe, odn. procjenu koliko % ~lanova
ciljne grupe ima pojedinu osobinu. Sadr`aj stereotipa ~ine oni atributi kod kojih je
prosje~ni postotak zastupljenosti > 80% ili < 20%. Na opisani na~in utvr|uju se, za
razliku od prethodne dvije metode, distinktivne, a ne karakteristi~ne osobine ciljne
grupe.

(4) Metoda dijagnosti~kog omjera se primjenjuje kao i Brighamova metoda, ali je


zadatak ispitanika da postotak zastupljenosti pojedine osobine iska`e osim za
ciljnu grupu tako|er i za referentnu grupu, ~itavu populaciju ili naj~e{}e, vlastitu
grupu. Pojedini atribut ~ini sadr`aj stereotipa ako je omjer iskazanih postotaka
zastupljenosti tog atributa za ciljnu i vlastitu grupu statisti~ki zna~ajno razli~it od
1. Budu}i da se u pravilu nalazi statisti~ki zna~ajna korelacija izme|u rezultata dobivenih
ovom metodom i Brighamovom metodom, ova se metoda napu{ta u korist potonje,
koja je jednostavnija.

Za ispitivanje stereotipa mogu poslu`iti i slijede}e metode, koje nisu originalno


dizajnirane za tu namjenu:

(5) “Bogus pipeline” metoda (JONES i SIGALL, 1971) originalno slu`i pri mjerenju
stavova za izbjegavanje kontrole odgovora od strane ispitanika odn. njihovog
falsificiranja davanjem socijalno po`eljnih odgovora. Ispitanika se najprije dovede
pred aparaturu kao kod prof. Baltazara i nastoji ga se uvjeriti da ta aparatura mo`e
efikasno koristiti njegove psihofiziolo{ke reakcije za utvr|ivanje njegovih pravih
privatnih stavova, tako da nema smisla da ih on na bilo koji na~in prikriva. Za
uvjeravanje se obi~no koriste nalazi nekih prija{njih ispitivanja, na koja je ispitanik
ve} zaboravio, koje nalaze iska`e aparatura, {to u pravilu uvjeri ispitanika u njenu
efikasnost u utvr|ivanju iskrenih odgovora ispitanika.

Nakon toga, od ispitanika se tra`i da predvi|aju o~itanje aparature odn. na kakve


stavove }e ona ukazati, ~ime ispitanici otkrivaju svoje vlastite stavove. Metoda se za
mjerenje intenziteta stereotipa koristi egalizacijom na mehani~koj skali: zadatak

76
ispitanika je da na mehani~koj skali izrazi kakav }e intenzitet stereotipa prema odre|enoj
ciljnoj grupi aparatura pokazati.

Nedostaci metode su (a) vremenski je duga, jer se provodi individualno, (b) ovisi o
obrazovanju ispitanika, (c) eti~ki je neopravdana zbog kori{tenja varanja u navo|enju
ispitanika da otkriju svoje prave stavove.

(6) Metoda asocijacija primjenjuje se tako da se od ispitanika tra`i da slobodno


asociraju na rije~i me|u kojima su i rije~i koje su sinonimi ili su povezane odn.
relevantne za objekt stereotipa. Asocijacije na neutralne rije~i se ne uzimaju u obzir.
Budu}i da se ovom metodom mjeri afektivna komponenta stereotipa prema socijalnim
grupama, dok se putem ~ek-liste mjeri kognitivna komponenta tog stereotipa, njome se
dobivaju negativniji stereotipi nego putem ~ek-lista.

(7) Metoda semanti~kog diferencijala u grafi~koj verziji (BUJAS, 1967). Sadr`aj


stereotipa ~ine oni atributi kojima se prosje~na vrijednost na skalama dobivena na
ve}em broju ispitanika zna~ajno razlikuje od nule na skali.

(8) SYMLOG (akronim engleskog naziva System for the Multiple Level Observation of
Groups) je BALES / COHENova metoda za analizu procesa socijalne interakcije nastala
50ih, a nakon dugotrajnog rada autora prvi je puta sistematski izlo`ena 1979. U nas se
prevodi kao “sistem za vi{edimenzionalno opa`anje grupa”.

Metoda se primjenjuje za sistematsko opa`anje prvenstveno malih grupa kao {to su


obitelj, grupe u razredu, profesionalni timovi, terapeutske grupe i sl. kada nas zanimaju
socijalne interakcije u grupi i osobine ~lanova te grupe, a uspje{no se primjenjuje i za
analizu stereotipa sa ciljem razumijevanja potencijalnih izvora konflikata u me|
ukulturalnoj interakciji.

SYMLOG je kao cjelina opse`an i slo`en: sastoji se iz nekoliko razli~itih dijelova, koji
uklju~uju razli~ite vrste mjerenja i opa`anja, ali je vrlo fleksibilan u primjeni: ne mora se
primjenjivati u cjelini ve} se mogu primjenjivati samo pojedini dijelovi sistema i potom se
dobiveni podaci mogu uspore|ivati sa podacima dobivenim putem drugih dijelova
sistema, kao i sa podacima koje daje ~itav sistem.

SYMLOG je metoda za vi{edimenzionalno opa`anje grupa jer se njegovom primjenom


prikupljaju podaci i dobivaju informacije:
 o pona{anju (aktima) pojedinih ~lanova grupe, koje pona{anje mo`e biti:
- verbalno
- neverbalno,
{to odgovara na pitanje “{ta osoba ~ini?”,
 o sadr`aju komunikacije (o socijalnim interakcijama) pojedinih ~lanova grupe, koji
se mo`e kod pojedinog ~lana odnositi na:
1. njega samog: opisi sebe, pozivanje na sebe,
2. druge: opisi drugih, pozivanje na druge,
3. grupu kao cjeline odn. pozivanje na grupu kao cjelinu,
4. trenutnu situaciju u kojoj se odvija socijalna interakcija,
5. dru{tvo u cjelini,

77
6. osje}aje ili zami{ljanja (fantaziju) osobe koja govori,
{to odgovara na pitanje “{ta osoba govori?” i
 stavovima koje izra`avaju pojedini ~lanovi grupe u vezi 6 kategorija sadr`aja
komunikacije,
{to odgovara na pitanje “kakav je vrijednosni sud (za ili protiv) pojedinca u vezi
pojedinih kategorija sadr`aja komunikacije?”.

Osim navedenih metoda, za ispitivanje stereotipa mogu poslu`iti i projektivne tehnike,


ankete i intervjui. Od navedenih metoda najprikladnije su ~ek-lista tipi~nih osobina
i BRIGHAMova metoda.

5. SOCIJALNA PERCEPCIJA
5.1. Teorije atribucije

5.1.1. Uvod u teorije atribucije


Teorije atribucije poku{avaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji na~in, putem
kojih kognitivnih procesa pojedinac zaklju~uje:
 o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na
osnovu percepcije njihovog manifestnog pona{anja, koje zaklju~ivanje nazivamo
dispoziciona heteroatribucija, a izra`ava se pitanjem “kakav je netko?”,
 o kauzalnim atributima drugih ljudi i socijalnih doga|aja odn. o uzrocima
pona{anja drugih ljudi i o uzrocima socijalnih doga|aja, na osnovu percepcije
manifestnog pona{anja ljudi koje zaklju~ivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija,
a izra`ava se pitanjem “za{to se netko pona{a tako kako se pona{a?” ili “za{to se
neka grupa pona{a tako kako se pona{a?”,
 o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim
osobinama i uzrocima vlastitog pona{anja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog
pona{anja, koje zaklju~ivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a
izra`ava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “za{to se pona{am tako kako se
pona{am?”.

Dono{enje takvih zaklju~aka ima adaptativnu funkciju jer pomo}u pridavanja stabilnih
dispozicija i uzroka pona{anja nepoznatoj osobi njeno pona{anje postaje predvidljivo.
Na isti na~in, poznavanjem uzroka nekog doga|aja kontrolira se vjerojatnost
pojavljivanja tog doga|aja a time i postizanje odre|enih ciljeva: ako znamo kako se
doga|aji zbivaju mo`emo utjecati na to da se dogode. Prema HEIDERU (1958), ljudi
imaju potrebu da kontroliraju okolinu time da anticipiraju doga|aje i utje~u na ono
{to }e se desiti njima i ljudima oko njih, za {to najbolji na~in predstavlja razumijevanje
uzroka pona{anja.

Slijede}i su elementi procesa atribucije:

A. Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do dispozicijskih i


kauzalnih atributa nazivaju se antecedentni uvjeti nekog pona{anja, i to su informacije
koje znamo:
 o ranijem pona{anju, motivaciji, stavovima, vjerovanjima itd. osobe ili grupe o
~ijim osobinama zaklju~ujemo i
 o situacionim uvjetima aktualnog pona{anja pojedinca ili grupe.

78
B. proces atribucije, “sr` socijalne percepcije”, kojim se procesom nekom pona{anju
ili nekom socijalnom doga|aju pripisuju neki uzroci, tzv. kauzalni atributi ili se pojedincu
pripisuju neke osobine, tzv. dispozicijski atributi koji navodno dovode do odre|enog
pona{anja, putem atribucijskog zaklju~ivanja (koje se jo{ naziva kauzalna / dispozicijska
analiza ili imputacija kauzalnosti / dispozicija). Osim tijeka samog procesa istra`iva~i
nastoje utvrditi i faktore koji na taj proces utje~u.

Atribucijsko zaklju~ivanje mo`e biti:


 spontano, brzo, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac - opa`a~ ima dovoljno
informacija o antecedentnim uvjetima pona{anja druge osobe ili grupe,
 namjerno, polagano, kontrolirano, svjesno, kada je pojedinac iznena|en ili ugro`en
iznenadnim ili negativnim doga|ajem koji potkopava njegova vjerovanja i o~ekivanja
i/ili dovodi do gubitka samokontrole ili kontrole nad situacijom, (na primjer: totalno
ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego
o~ekivani topli pozdrav).

C. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije: razli~ite emocije,


o~ekivanja i pona{anja. Va`no je uo~iti da isto pona{anje mo`emo razli~ito atribuirati,
ovisno o na{em poznavanju antecedenata, i da }e razli~ite atribucije dovest }e do
razli~itih konzekvenata. Na primjer, razli~ita auto-atribucija emocija dovodi do
razli~itih osobnih emocionalnih stanja, a razli~ita heteroatribucija postignu}a dovodi do
razli~itih o~ekivanja od drugih.

KELLEY i MISCHELA (1980) dijele modele atribucije na:


1) teorije atribucije, koje se bave dono{enjem kauzalnih i dispozicionih atributa na
osnovu specifi~nih antecedenata odn. nastoje ustanoviti kako pojedinac koristi
informacije (koje informacije skuplja i kako ih kombinira) da bi do{ao do dispozicionog
ili kauzalnog tuma~enja (suda, obja{njenja) pona{anja ili socijalnog doga|aja, odn.
nastoje odgovoriti na pitanje “kako znamo kakav je netko / za{to se netko tako
pona{a, promatraju}i ga kako se pona{a?” ili specifi~nije “koja kombinacija informacija
dovodi do kakvog atribuiranja?” i na
2) atribucijske teorije, koje se bave utjecajem kauzalnih i dispozicionih atributa na
pojavu specifi~nih konzekvenata kao {to su postignu}e, pomaganje drugima,
suo~avanje sa ugro`avaju}im doga|ajem..., koje se pona{anje nastoji predvi|ati putem
teorija atribucije.

Teorije atribucije nastoje utvrditi op}e principe kauzalnog zaklju~ivanja, koji se mogu
kortistiti u razli~itim `ivotnim domenama, dok atribucijske teorije tretiraju specifi~an
proces kauzalnog zaklju~ivanja kojeg ljudi koriste u pojedinoj `ivotnoj domeni.
Atribucijske teorije su, dakle, primijenjene teorije atribucije.

5.1.2. HEIDERova teorija naivne epistemologije (1958)


HEIDERova teorija naivne epistemologije (1958) se bavi pitanjem kako pojedinac
atribuira uzroke pona{anja drugih ljudi, dakle kauzalnom atribucijom.

Heider tvrdi da se na~in na koji ljudi shva}aju, razmi{ljaju i zaklju~uju o zna~enju


onoga {to se zbiva u njihovoj socijalnoj okolini mo`e upoznati i razumjeti

79
opa`anjem prirodnog jezika kojeg ljudi koriste. Pritom treba slijediti slijede}i pristup:
ukoliko slu{am {to govori{ o drugim ljudima mogu saznati o tome {to misli{ koji uzroci
navode druge ljude da se pona{aju kako se pona{aju, a ukoliko o tome slu{am od
dovoljnog broja ljudi, zajedni~ki elementi u njihovim iskazima koji se odnose na
razumijevanje drugih ljudi, predstavljaju osnovicu za teoriju kauzalnog zaklju~ivanja.

Heiderova teorija se bazira na BRUNSWIKovom (1956) modelu percepcije objekata


fizi~ke okoline prema kojemu se ti objekti nikada ne percipiraju direktno, nego kao kroz
le}u. Kako }e oni biti percipirani od strane pojedinca ovisi o:
a) osobinama (atributima) opa`anog objekta,
b) kontekstu u kojem se objekt nalazi i percipira,
c) sredstvu kroz koji se objekt percipira (kroz maglu, tunel ili prizmu) i o
d) karakteristikama pojedinca koji taj objekt percipira.

Heider smatra da je percepcija pona{anja drugih ljudi identi~na procesu percepcije


objekata i da ovisi o:
a) pona{anju druge osobe,
b) kontekstu u kojem se pona{anje druge osobe odvija i percipira,
c) na~inu putem kojeg se pona{anje percipira: putem iskaza drugih o pona{anju
ciljne osobe ili putem direktnih uzajamnih interakcija,
d) karakteristikama pojedinca koji percipira pona{anje druge osobe, u koje spadaju i
pretpostavke opa`a~a o tome za{to se drugi ljudi pona{aju tako kako se pona{aju.

Ljudi koji se opa`aju se ipak razlikuju od fizi~kih objekata u slijede}em:


1. oni sami proizvode odn. uzrokuju pona{anje,
2. imaju odre|ene namjere,
3. svjesni su da su percipirani i
4. sami percipiraju.

Prema Heideru lokus kauzalnosti odn. lokus onoga {to uzrokuje neko pona{anje
neke osobe mo`e biti:
a) internalni, u osobi samoj, a ~ine ga motivacija osobe (odn. ulo`eni trud) i
sposobnost osobe de izvede odre|eno pona{anje. Na primjer, mogu biti sposoban
da rije{im doma}i zadatak iz matematike, ali sam bez motivacije, pa zadatak
ostavljam nerije{enog. Obrnuto, mogu imati motivacije da rije{im taj zadatak, ali ne i
sposobnosti, pa zadatak opet ostaje nerije{en.,
b) eksternalni, iz okoline, kojeg ~ine okolinski (situacioni) faktori koji mogu poja~ati
ili oslabiti odre|eno pona{anje. Na primjer, ukoliko je zadatak lagan (te`ina zadatka je
okolinski faktor), motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak rije{i. Ukoliko je
zadatak te`ak, za njegovo rje{avanje motivacija i sposobnost ne}e biti dovoljni, ve} ~e
se morati potra`iti pomo} drugih (jo{ jedan okolinski faktor).,
koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji.

Opa`a~ koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o


situacionim faktorima da bi zaklju~io o uzrocima pona{anja tog pojedinca. Na
primjer, ukoliko je doma}i zadatak rije{en tada su motivacija i sposobnosti i situacioni
faktori bili u skladu sa zadatkom. Percepcija kauzalnosti, prema Heideru igra
odlu~uju}u ulogu u socijalnim odnosima, pa o atribuciji kauzalnosti pona{anja ovisi i

80
ka`njavanje i nagra|ivanje tog pona{anja: internalno atribuiranje kauzalnosti
podrazumijeva ve}u odgovornost aktera.

Heider je u svjetlu zapa`anja da razli~ito procjenjivanje kazne proizlazi iz razli~ite


percepcije uzroka razmatrao i percepciju odgovornosti pojedinca za njegovo
pona{anje. Kao primjer autor uzima zapa`anje da za isti doga|aj “osoba A je ubila
osobu B”, razli~iti po~initelji dobivaju razli~it broj godina zatvorske kazne, nakon
{to se tokom su|enja percipiraju okolnosti i uzroci ubojstva. Budu}i da internalno
atribuiranje kauzalnosti podrazumijeva ve}u odgovornost, ukoliko je ubojstvo u~injeno iz
koristoljublja aktera, {to je internalni uzrok, akteru se pripisuje ve}a kazna. Ukoliko je
ubojstvo u~injeno uslijed socijalnog pritiska, kao {to je npr. obaveza krvne osvete, {to je
eksternalni - situacioni uzrok, akteru se pripisuje manja kazna.

Ukoliko se ka`e ba je osoba "B" ubila osobu "A" kauzalno pitanje "tko je to u~inio?" je
odgovoreno, ali ostaje neodgovoreno pitanje odgovornosti za po~injeno djelo. Heider
navodi slijede}e razine odgovornosti pojedinca za po~injeno djelo:
1) asocijativna odgovornost, kada je pojedinac odgovoran za pona{anje sa kojim nije
uzro~no povezan: npr. ukoliko je osoba "A" izvr{ila samoubojstvo, a njena rodbina
optu`i osobu "B" koja je susjed osobe "A" da je odgovorna za suicid osobe "A" jer nije
uo~ila neobi~no pona{anje svoga susjeda,
2) kauzalna odgovornost, za slu~ajno po~injeno djelo, koje nije planirano ni
nagovije{teno, ali se posljedice pona{anja mogu predvidjeti-anticipirati: npr. osoba "B"
ubije osobu "A" pucaju}i u uljeza u ku}u, a da nije znala da se osoba "B" {e}e u blizini,
3) intencionalna odgovornost, za namjerno po~injeno djelo, kada je po~initelj
svjestan ishoda do kojeg dovodi njegovo pona{anje: osoba "B" ubije osobu "A", a
koristi uljeza kao izgovor,
4) opravdana odgovornost, kada je pojedinac odgovoran za svoje pona{anje, ali se
ono mo`e opravdati situacijom: osoba "B" ubije osobu "A" zato {to je osoba "A" prva
napala odn. pucala.

O~ita je paralela izme|u naivno-realisti~kog su|enja o odgovornosti pojedinaca i


legalno-pravnih kategorija kao {to su ubojstvo iz nehata i ubojstvo s predumi{ljajem.
Navedeno pokazuje da atribucije tako|er ukazuju na one distinkcije koje dru{tvo razvija
za smisleno formalno interpretiranje socijalnih doga|aja.

Osnovni doprinos Heidera je taj {to je (a) definirao funkciju atribucije, (b) razlu~io
internalne od eksternalnih uzroka pona{anja i (c) ukazao da internalno
atribuiranje kauzalnosti podrazumijeva ve}u odgovornost aktera za svoje
pona{anje. No, na pitanje postoje li jo{ neka pravila atribuiranja, kako se ona formiraju,
mijenjaju i primjenjuju dale su odgovor novije teorije atribucije.

5.1.3. JONES / DAVISova (1965) teorija korespondentnog zaklju~ivanja


Teorija se bavi pitanjem kako pojedinac atribuira dispozicije drugih ljudi. Radi se o
teoriji atribucije, jer tretira antecedente odn. informacije koje dovode do dispozicionih
atribucija.

Autori smatraju da pojedinac tra`i smisleno, stabilno i informativno obja{njenje


pona{anja drugih ljudi. Pona{anje drugih ljudi je najinformativnije ukoliko se

81
procjenjuje kao dosljedno, namjerno i proiza{lo iz odre|ene dispozicije, a ne iz
situacije. Stoga poznavanje dispizicija drugih i njihovo opisivanje u terminima
pona{anja omogu}ava razumijevanje i predvi|anje njihovog pona{anja.

Cilj procesa atribucije je dono{enje tzv. korespondentnog dispozicijskog zaklju~ka,


odn. zaklju~ka o dispozicijama i o drugim svojstvima (kao, {to su namjere, stavovi,
vjerovanja, motivi, ciljevi, znanja, sposobnosti...) drugih koji je izveden na osnovu
njihovog pona{anja, koji zaklju~ak podrazumijeva da stabilne dispozicije pojedinca
korespondiraju sa njegovim pona{anjem.

Korespondentni zaklju~ak formiramo i rafiniramo putem analize pona{anja druge


osobe s obzirom na:

(1) nezajedni~ke efekte pona{anja, odn. s obzirom na posljedice nekog pona{anja


koje su jedinstvene za to pona{anje. Ukoliko pojedinac izabere jedno izme|u vi{e
razli~itih mogu}ih pona{anja opa`a~ postavlja pitanje: "do kojih posljedica dovodi
izabrano pona{anje, a koje ne proizlaze iz drugih mogu}ih pona{anja odn. po ~emu su
posljedice izabranog pona{anja jedinstvene?". Uspore|uju}i posljedice izabranog
pona{anja sa posljedicama neizabranog pona{anja opa`a~ zaklju~uje o
namjerama pojedinca s obzirom na distinktivne posljedice odn. s obzirom na
posljedice koje nisu zajedni~ke izabranom pona{anju i neizabranim pona{anjima.

Zaklju~ivanje opa`a~a-promatra~a osobinama pojedinca-aktera nekog pona{anja je to


sigurnije:
a) {to je manji broj distinktivnih nezajedni~kih efekata izme|u izabrane i neizabranih
alternativa pona{anja. Na primjer: ako su pojedincu nu|ena dva posla koja su veoma
sli~na osim po tome {to u jednom poslodavac nudi pla}anje sportske rekreacije i ako
pojedinac izabere ba{ taj posao, mo`e se zaklju~iti da je bavljenje sportom va`no za
tog pojedinca. Zaklju~ak bi bio manje siguran ukoliko bi se dva posla razlikovala i u
drugim karakteristikama.
b) {to je relativno vi{e negativnih posljedica izabranog pona{anja s obzirom na
posljedice neizabranog pona{anja zaklju~uje se da su preostale distinktivne pozitivne
posljedice u izabranom pona{anju va`nije za pojedinca. Na primjer: ukoliko pojedinac
izabere posao sa sportskim programom usprkos tomu {to posao nudi nepresti`na
organizacja i {to je posao daleko od mjesta stanovanja, zaklju~ujemo da je bavljenje
sportom veoma va`no za tog pojedinca.

Nedostatak analize nezajedni~kih efekata je u tome {to je te{ko odrediti sve oblike
alternativnih pona{anja i sve mogu}e posljedice tih pona{anja.

(2) socijalnu po`eljnost pona{anja: {to vi{e opada socijalna po`eljnost pona{anja,
opa`a~ mo`e sa ve}om sigurno{}u zaklju~iti o dispozicijama pojedinca. Na primjer:
ukoliko kandidat za posao mo`e saznati da su ekstravertirano pona{anje i socijalne
vje{tine va`ne za poslodavca i pred poslodavcem se pona{a na taj na~in, poslodavac }e
te{ko procijenti je li kandidat zaista takav kakvim se prikazuje ili kandidat `eli ostaviti
povoljan utisak. Ukoliko se drugi kandidat za isti posao pona{a introvertirano,
poslodavac }e sa visokom sigurno{}u zaklju~iti da je kandidat zaista introvert: za{to bi se
ina~e taj kandidat pona{ao introvertirano kada situacija poziva na druga~ije pona{anje?

82
Socijalna po`eljnost pona{anja predstavlja va`an podatak za dono{enje korespon-
dentnih zaklju~aka, jer kada pojedinac kr{i socijalne norme ili o~ekivanja, da bi se
pona{ao na odre|en na~in, njegovo pona{anje doista reflektira njegove osobine.
Socijalno nepo`eljnim pona{anjem pojedinac izaziva socijalno averzivne posljedice, ali
usprkos njima pojedincu je stalo da ispolji svoje autenti~no pona{anje.

(3) slobodu izbora pona{anja, odn. da li pona{anje pojedinca proizlazi iz osobina


situacije ili iz osobnog izbora kako se pona{ati. Pona{anje sa manje situacijske odre|
enosti odra`ava osobine pojedinca. Na primjer: ukoliko profesor od studenta tra`i da
debatira u korist smrtne kazne, kolege koji slu{aju debatu }e zaklju~iti da izjave studenta
ne moraju odra`avati njegove stvarne stavove. Ukoliko se student sam javi, tada }e
publika zaklju~iti da izjave studenta doista reflektiraju njegove stavove.

(4) uskla|enost pona{anja sa socijalnom ulogom. Pona{anje koje je u skladu sa


socijalnom ulogom nije informativno o osobinama pojedinca. Pona{anje koje nije u
skladu sa jasno definiranom socijalnom ulogom je informativnije o osobinama pojedinca
jer isklju~uje zaklju~ke koji se zasnivaju na o~ekivanoj socijalnoj ulozi tog pojedinca. Na
primjer: kada vatrogasci gase vatru mi ne zaklju~ujemo da su oni kao osobe sklone
pomagati drugima, nego zaklju~ujemo da oni jednostavo rade svoj posao ili: ukoliko
sve}enik zagovara pravo `ene na abortus, zaklju~uje se sa sigurno{}u da njegovo
pona{anje odra`ava njegove stavove, budu}i da je njegovo pona{anje u suprotnosti sa
ulogom koju o~ekujemo od sve}enika.

(5) prethodna o~ekivanja o pona{anju pojedinca, koja mogu biti:


 populacijsko-normativna: koja proizlaze iz znanja o tome koje je normativno
pona{anje u danoj situaciji: "On je uljudan jer je svatko uljudan u toj situaciji.",
 kategorijalna: koja se odnose socijalnu kategoriju kojoj pojedinac pripada: "On je
uljudan jer je fakultetski obrazovan.",
 ciljnospecifi~na: koja proizlaze iz vi{estrukih prethodnih interakcija sa konkretnim
pojedincem u kojima se percipira konzistentnost njegovog pona{anja: "On je uljudan
jer se uvijek tako pona{a".

Informacije o dispozicijama pojedinca kada se koriste prethodna o~ekivanja o


njegovom pona{anju donose odstupanja od o~ekivanog pona{anja. Na primjer:
ukoliko poslodavac poznaje svoju tajnicu kao savjesnu osobu, ali opazi da ona ostaje
kod ku}e uvijek kada je njeno dijete bolesno, to mu daje dodatnu informaciju o njenim
prioritetima.

Opisanom analizom pona{anja pojedinca se smanjuje neodre|enost zna~enja


njegovog pona{anja i pove}ava se stupanj sigurnosti korespondentnog dispozicionog
zaklju~ka odn. dispozicione atribucije. Treba napomenuti, da ako se korespondentni
dispozicijski zaklju~ak donosi uz visok stupanj sigurnosti to ne podrazumijeva
njegovu visoku to~nost.

Autori navode dvije pristranosti opa`a~a koje interferiraju sa to~no{}u procjene


osobina drugih ljudi na osnovu njihovog pona{anja: (a) hedonisti~ka

83
relevantnost i (b) personalizam koje se javljaju kada promatrano pona{anje ima
posljedice po promatra~a (detaljno se opisuju u poglavlju 5.1.8.).

Slijede}a istra`ivanja potvr|uju pretpostavke teorije da:


 {to vi{e opada socijalna po`eljnost pona{anja, opa`a~ sa ve}om sigurno{}u
zaklju~uje o dispozicijama pojedinca: THIBAUT i RIECKEN (1955) provode
eksperiment u kojemu ispitanik radi neki zadatak za ~ije rje{avanje potrebuje pomo}
kolega, koji priska~u u pomo}, a koji su suradnici eksperimentatora, pri ~emu je jedan
ni`eg statusa, (bruco{), a jedan je vi{eg statusa (asistent). Nakon zavr{etka zadatka
ispitanike se pita da procijene za{to su im kolege - suradnici eksperimentatora
pomogli. Pokazalo se da ispitanici suradnika vi{eg statusa procjenjuju dispozicijski,
smatraju}i da iskazuje altruisti~ko pona{anje a suradnika ni`eg statusa situacijski,
smatraju}i da iskazuje socijalno po`eljno pona{anje.,
 pona{anje koje je u skladu sa socijalnom ulogom nije informativno o
osobinama pojedinca: JONES, DAVIS i GERGEN (1961) ispituju kako ispitanici
atribuiraju pona{anje koje nije i koje je u skladu sa ulogom. Ispitanici slu{aju sa vrpce
glas osoba koje se kandidiraju za posao (a) podmorni~ara i (b) astronauta, pri ~emu
im je sugerirano da kandidati za posao podmorni~ara moraju biti otvoreni i
komunikativni, a kandidati za posao astronauta zatvoreni i introvertirani. Ispitanici
slu{aju za oba zanimanja iskaze kandidata koji su u skladu sa o~ekivanom ulogom i
one koji nisu u skladu sa o~ekivanom ulogom. Pokazalo se da su za pona{anje koje
je u skladu sa ulogom procjene bile neutralne i sa niskim stupnjem sigurnosti, a da su
za pona{anje koje nije u skladu sa ulogom procjene bile dispozicione i sa visokim
stupnjem sigurnosti.

5.1.4. KELLEYev model kovarijance (1967) i model kauzalnih shema (1972b)


KELLEY je (1967 i 1972b) predlo`io dva modela atribucijskih procesa za atribuciju
kauzalnosti:
a) model kovarijance ili ANOVA model, koji tuma~i proces zaklju~ivanja kojeg opa`a~
koristi kada putem vi{e epizoda pona{anja proiza{lih iz sli~nih situacija ili doga|aja
zaklju~uje o osobinama pojedinca i
b) model kauzalnih shema ili model shema uzro~nosti, koji tuma~i proces
zaklju~ivanja kojeg opa`a~ koristi kada putem jedne epizode pona{anja zaklju~uje o
osobinama pojedinca,
koji se oba mogu smatrati teorijama atribucije jer tretiraju antecedente i procese
atribucije.

Kelleyevi modeli se razlikuju od Jones / Davisove teorije po tome {to:


 uzimaju vremensku dimenziju kao relevantan faktor, dok Jones / Davisova teorija
promatra pona{anje i situaciju u kojoj se to pona{anje iskazuje kao odsje~ak u
vremenu odn. ahistori~na-atemporalna je,
 odnose se na procjenjivanje odn. na zaklju~ivanje o internalnosti / eksternalnosti
uzroka pona{anja i na odre|ivanje da li se uzroci pona{anja pripisuju subjektu
pona{anja, objektu pona{anja ili okolinai, dok se Jones / Davisova teorija odnosi na
zaklju~ivanje o dispozicijama pojedinca,
a zajedni~ko im je to {to obe govore o pravilima koje opa`a~ koristi da bi odredio
dispozicije pojedinca odn. uzroke opa`enog pona{anja.

84
Kelley smatra da je znanje pojedinca o njegovoj socijalnoj okolini varljivo i neodre|
eno. Premda pojedinac obi~no ima dovoljno informacija koje mu omogu}avaju efikasno
socijalno funkcioniranje, ~esto mu te informacije nisu dovoljne i/ili adekvatne, pogotovo
u situacijama:
 kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mi{ljenja imaju slabu podr{ku drugih osoba iz
socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim,
 kada se jave problemi koji su izvan mogu}nosti pojedinca da ih rije{i,
 kada su informacije o nekom pitanju va`nog za pojedinca malobrojne i/ili
neodre|ene,
 kada pojedinac upozna tu|e iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
u kojim situacijama neodre|enost poti~e kauzalnu analizu: kako su postoje}e
atribucije doga|aja neodre|ene, pojedinac po~inje tra`iti dodatne informacije kako bi
objasnio {to se doga|a i kako bi validirao to obja{njenje.

U ve}ini slu~ajeva, pojedinac opa`a multiple ishode istog doga|aja. Na primjer, na{e
prijatelje (ili sebe) opa`amo u interakcijama sa mnogim razli~itim ljudima. Na informacije
koje proizlaze iz multiplih ishoda istog doga|aja primjenjujemo princip kovarijacije
kako bi zaklju~ili o uzrocima pona{anja koja prate te ishode.

Kovarijacija je opa`eno kovariranje pona{anja pojedinca i multiplih ishoda nekog


doga|aja. Na primjer, ukoliko se pojedinac odnosi hladno prema svima u svojoj okolini,
to ukazuje na visoku kovarijaciju ishoda istog doga|aja (susretanje sa drugim ljudima) i
pona{anja pojedinca. Ukoliko se pak pojedinac odnosi hladno samo prema nekim
ljudima u svojoj okolini, to predstavlja nisku kovarijaciju.

U nastojanju da razumijemo uzroke nekog pona{anja pojedinca mi opa`amo


kovarijacije tog pona{anja sa razli~itim mogu}im uzrocima i atribuiramo pona{anje
uzrokom sa kojim to pona{anje najvi{e kovarira. Dakle, neko pona{anje se pripisuje
onom uvjetu odn. uzroku koji je prisutan uvijek kada je prisutno to pona{anje, a odsutan
uvijek kada je i to pona{anje odsutno. Taj pristup odn. princip kovarijacije, kojeg ljudi
koriste u svakodnevnom `ivotu je sli~an znanstvenom zaklju~ivanju o uzroku neke
pojave.

Prema Kelleyu ljudi procjenjuju informacije o kovarijaciji koje navode na kauzalnu


atribuciju pojedinca kroz tri dimenzije pona{anja pojedinca:
A) distinktivnost pona{anja pojedinca u odnosu na druge podra`aje: da li se
pojedinac pona{a na isti na~in u odnosu na drugi podra`aj, kao i na aktualni podra`aj.
Ako se pojedinac prema drugom sli~nom podra`aju pona{a druga~ije nego na
aktualni, njegovo pona{anje je distinktivno.,
B) konzistentnost pona{anja pojedinca u vremenu u odnosu na druge situacije:
da li se pojedinac pona{a na isti na~in u odnosu na isti podra`aj i u drugim
situacijama. Pona{anje pojedinca je konzistentno, ako se na isti podra`aj kasnije, u
sli~nim situacijama pona{a jednako, a nekonzistentno ako se prema istom podra`aju
u sli~nim novim situacijama druga~ije pona{a.,
C) konsenzus odn. podudarnost nekog pona{anja pojedinca u odnosu na pona{anje
drugih ljudi: da li se i drugi ljudi pona{aju tako kako se pojedinac pona{a na dani
podra`aj. Ako se pojedinac prema nekom podra`aju pona{a kao i ve}ina drugih ljudi,
njegovo pona{anje jevisoko konsenzualno.,

85
na osnovu kojih dimenzija se mo`e predvidjeti da li }e atribucija biti internalna ili
eksternalna.

Kelley razlikuje u svakom pona{anju subjekt, koji izvodi pona{anje, a kojeg naziva
"person" i onoga koji je objekt pona{anja na kome se pona{anje ispoljava ili sa kime se
pona{anje izvodi, a kojeg naziva "entity". Na primjer, u pona{anju “Ivan je prilikom
plesanja sapleo plesnu partnericu Anu” Ivan je subjekt pona{anja a Ana je objekt
pona{anja.

Razli~ite kombinacije triju spomenutih dimenzija odre|uju tko ({to) }e se atribuirati:

1) subjekt (Ivan) se atribuira uz:


 nisku distinktivnost pona{anja Ivana: Ivan sapli}e svaku kolegicu sa kojom ple{e,
 visoku konzistentnost pona{anja Ivana prema Ani: Ivan se do sada uvijek saplitao
ple{u}i s Anom,
 niski konsenzus pona{anja Ane: gotovo nitko, tko je plesao sa Anom nije se sapleo.
Atribucija: Ivan nije koordiniran u pokretima dok ple{e.

2) objekt (Ana) se atribuira uz:


 visoku distinktivnost pona{anja Ivana: Ivan ne sapli}e svaku kolegicu sa kojom ple{e,
ve} samo Anu,
 visoku konzistentnost pona{anja Ivana prema Ani: Ivan se do sada uvijek saplitao
ple{u}i sa Anom,
 visoki konsenzus pona{anja Ane: gotovo svatko tko je plesao sa Anom, sapleo se.
Atribucija: Ana nije koordinirana u pokretima dok ple{e.

3) subjekt i objekt (Ivan i Ana) se atribuiraju uz:


 visoku distinktivnost pona{anja Ivana: Ivan ne sapli}e svaku kolegicu sa kojom ple{e,
 visoku konzistentnost pona{anja Ivana prema Ani: Ivan se do sada uvijek saplitao
ple{u}i s Anom,
 niski konsenzus pona{anja Ane: gotovo nitko, tko je plesao sa Anom nije se sapleo.
Atribucija: oboje su odgovorni za saplitanje.

4) okolina se atribuira uz:


 visoku distinktivnost pona{anja Ivana: Ivan ne sapli}e svaku kolegicu sa kojom ple{e,
 nisku konzistentnost pona{anja Ivana prema Ani: Ivan se do sada gotovo nikad nije
saplitao ple{u}i sa Anom,
 niski konsenzus pona{anja Ane: gotovo nitko, tko je plesao sa Anom nije se sapleo.
Atribucija: ovo nije njihov dan za plesanje.

Kod navedenih kombinacija uo~ava se da se distinktivnost pona{anja utvr|uje s


obzirom na subjekt pona{anja, konzistentnost pona{anja s obzirom na odnos
subjekta prema objektu pona{anja, a konsenzus pona{anja s obzirom na objekt
pona{anja.

Razli~ite kombinacije dimenzija odre|uju u slo`enim socijalnim situacijama u kojima


imamo prisutan subjekt i objekt tko }e se atribuirati (subjekt, objekt, oboje ili okolina) a
u jednostavnim socijalnim situacijama, kada je prisutan samo subjekt, odre|uju kako
86
}e se subjekt atribuirati: internalnim uzrocima ili eksternalnim uzrocima. To je
preliminarni zadatak atribucije: utvrditi da li pona{anje pojedinca proizlazi iz
internalnih ili eksternalnih uzroka. Ukoliko ono proizlazi iz ekstenalnih uzroka, ne
mo`e poslu`iti kao osnova za zaklju~ivanje o osobinama namjerama, motivima,
ciljevima... pojedinca.

Opa`a~ atribuira tu|e pona{anje (npr. vra}anje jela u restoranu):


(1) internalnim uzrocima uz:
 nisku distinktivnost: pojedinac je vra}ao jelo i u drugim restoranima,
 visoku konzistenciju: pojedinac je vra}ao istu hranu vi{e puta i
 niski konsenzus: nitko za stolom to jelo nije vratio,
pri ~emu opa`a~ atribuira internalno pojedinca (npr. smatraju} ga osobom koja ima
visoke standarde glede hrane),
(2) eksternalnim uzrocima uz:
 visoku distinktivnost: pojedinac nije vra}ao jelo u drugim restoranima,
 visoku konzistentnost: pojedinac je vra}ao istu hranu vi{e puta i
 visoki konsenzus: svi za stolom su to jelo vratili,
pri ~emu opa`a~ atribuira eksternalno situaciju (npr. hranu kao lo{e pripremljenu).

Atribucije usmjeravaju budu}e pona{anje subjekta:


 atribucija subjekta dovodi kod subjekta do generalizacije podra`aja: Ivan atribuira
sebe kao izrazito lo{eg plesa~a, i ne `eli vi{e plesati ni sa Anom ni sa bilo kojom
drugom kolegicom (sve dok ne nau~i koordinirano plesati). Atribucija subjekta
sugerira subjektu kojim podra`ajima odn. kojim pona{anjima se ne}e vi{e izlagati.,
 atribucija objekta dovodi kod subjekta do generalizacije odgovora: ukoliko Ivan
atribuira Anu kao izrazito lo{u plesa~icu, vjerojatno je ne}e vi{e izvoditi na ples niti na
plesu biti s njom u dru{tvu. Atribucija objekta sugerira subjektu daljnja pona{anja.

Kelleyev model se jo{ naziva ANOVA model budu}i da je proces procjene kovarijacije
pona{anja kroz tri dimenzije analogan formalno-statisti~kom modelu analize varijance.
Empirijska istra`ivanja kovarijacijskog modela su pokazala da su distinktivnost, konzi-
stentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije, pa se
mo`e re}i da je model kovarijance po pitanju valjanosti potvr|en.

Slijede}e su kritike modela kovarijance:


 studije u kojima su kori{tene hipoteti~ke ili realne atribucijske situacije (dileme) su
pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 spomenute dimenzije
pona{anja, ne ~ine to na tako sistemati~an na~in kako to model predvi|a.
Nadalje, kada imaju mogu}nosti, opa`a~i tra`e dodatne informacije o subjektu ili
objektu (npr. informacije o njihovoj li~nosti) ili o situaciji, a ne o dimenzijama
pona{anja. Pobolj{anja teorije su se stoga bavila upravo pitanjem kako opa`a~i
koriste informacije koje su izvan navedenih dimenzija.,
 pokazalo se da tri tipa informacija o pona{anju subjekta i objekta nisu jednako
utjecajni. Ispitanici preferiraju informaciju o konzistenciji prema informaciji o
distinktivnosti, dok se informacija o konsenzusu najzadnja koristi.
 JASPARS i sur. (1983) su pokazali da poku{aj prilago|avanja teorije analizi
varijance, dovodi do toga da su pojedini stupci polazne matrice podataka
neispunjeni podacima.,
87
 u posljednje vrijeme je dovedena u pitanje temeljna pretpostavka modela
kovarijance pitanjem je li je procjena kovariranja nu`no glavni proces kojim se
formiraju kauzalne atribucije, pogotovo kada su informacije neodre|ene.
 neke kombinacije dimenzija mogu dovesti i do neodre|enih atribucija.

KELLEY je (1972b) razvio i model pomo}u kojega tuma~i zaklju~ivanje o kauzalnosti


(internalnosti / eksternalnosti) pona{anja kada su odsutne informacije o
distinktivnosti, konzistentnosti i konsenzusu, putem kauzalnih shema. Kauzalna
shema je, prema Kelleyu, op}i odn. apstraktni pojam koji osoba ima o tome kako se
odre|eni uzroci kombiniraju i dovode do odre|enih ishoda.

Kauzalne sheme se stje~u i razvijaju putem osobnog iskustva o tome koji su uzroci
povezani sa kojim posljedicama. O vjerojatnosti kojom }e neki uzroci dovesti do nekog
pona{anja zaklju~ujemo na osnovi na{ih pretpostavki o tome kako se dva ili vi{e uzroka
kombiniraju da bi neko pona{anje bilo mogu}e.

Kelley opisuje dva tipa kauzalnih kognitivnih shema:


a) kauzalna shema multiple nu`nosti (tipa i-i) koja se koristi za tuma~enje izvo|
enja zahtjevnih zadataka, kao {to se to sportske pobjede, npr. pobjeda na
maratonu, za ~iji su ishod istovremeno nu`no potrebni mnogi multipli uzroci, u
na{em slu~aju: sposobnost, motivacija, dobar trening, dobra prehrana.... Neuspjeh u
te{kom zadatku nije osobito informativan o pojedincu, jer dovoljno je da jedan od
tih nu`nih uvjeta nije zadovoljen, pa da do uspjeha ne do|e. Uspjeh u te{kom zadatku
informira opa`a~a da su svi vi{estruki uzroci bili prisutni.
b) kauzalna shema multiple dovoljnosti (tipa ili-ili) se koristi za tuma~enje izvo|
enja nezahtjevnih zadataka, kao {to je to npr. pobjeda kolege u "beli" koju on igra
prvi puta, za ~iji je ishod dovoljno da bilo koji od multiplih uzroka bude
prisutan, pa da se udovolji tom zadatku (predznanje, familijarnost zadatka,
mogu}nost izmi{ljanja nepostoje}ih pravila i sl.). Uspjeh u laganom zadatku nije
osobito informativan o pojedincu jer bilo koji od multiplih uzroka mo`e dovesti do
uspjeha. Neuspjeh u takvom zadatku je informativan za opa`a~a jer ukazuje da
nijedan od multiplih uzroka nije bio prisutan.

Kauzalne sheme se tako|er stje~u putem osobnog iskustva da pojedina pona{anja


proizlaze iz eksternalnih odn. internalnih uzroka. Na primjer, HENSEN je (1980) od
jedne grupe ispitanika tra`io da atribuiraju pona{anje pojedinca koji je uspje{no /
neuspje{no rje{avao kri`aljku a od ispitanika druge grupe da atribuiraju pona{anje
pojedinca koji je uz smijeh / ozbiljno gledao film. Ispitanici su uspje{nost rje{avanja
kri`aljke pripisivali internalnim uzrocima (znanje i trud pojedinca), a raspolo`enje pri
gledanju filma eksternalnim uzrocima (vrsti filma).

Kauzalne sheme predstavljaju va`an aspekt kauzalnog zaklju~ivanja iz slijede}ih


razloga:
 poma`u da opa`a~ izvodi kauzalne zaklju~ke i onda kada su informacije
nepotpune, nejasne ili se zasnivaju samo na jednom opa`anju,
 op}e su i mogu se primijeniti u {irokom rasponu specifi~nih situacija,
 slu`e opa`a~u kao "stenografija kauzalnosti", kao sredstvo brzog i jednostavnog
kauzalnog zaklju~ivanja na osnovu prisutnosti i odsutnosti multiplih ishoda.

88
Kauzalne sheme predstavljaju privremeno tuma~enje pona{anja, koje se kasnije
korigira novim informacijama budu}i da opa`a~ nastavlja tra`iti informacije koje potvr|
uju njegovu kauzalnu hipotezu. Korekcija i nadopuna po~etne hipoteze potrebna je zato
{to opa`a~ donosi kauzalne zaklju~ke koji se baziraju na maloj koli~ini informacija, {to
predstavlja izvor pogre{aka pri atribuciji.

Pojedini uzroci se pripisuju nekom pona{anju s obzirom na:


 {to nas motivira za atribuciju,
 informacije kojima raspola`emo,
 kauzalne sheme koje koristimo.

5.1.5. WEINERova teorija atribucije postignu}a (1972)


Teorija uzima kao polazi{te primjere iz ATKINSONove teorije motivacije za
postignu}em (1958) i razvijena je sa ciljem da protuma~i atribuciju postignu}a, a svoju
primjenu i potvrdu je na{la i u drugim podru~jima. Teoretski model iste je prvi put
prezentiran u ~lanku "Percipiranje uzroka uspjeha i neuspjeha" (1971) ~iji su autori
WEINER, FRIEZE, KUKLA, REED, REST i ROSENBAUM.
.
WEINERova teorija atribucije (1972) motivaciju promatra:
 (A) kao antecedent, pri ~emu motivacija pokre}e proces atribuiranja: (1) u
nastojanju pojedinca da odgovori na pitanje: "za{to sam uspio / nisam uspio u nekom
zadatku" odn. u nastojanju da razumije svoje pona{anje u izvo|enju nekog zadatka
(po tome se teorija atribucije postignu}a razlikuje od Atkinsonove teorije motivacije za
postignu}em), (2) sa ciljem da definira, usmjeri i kontrolira svoje budu}e djelovanje u
op}oj te`nji da efikasno upravlja sobom i svojom okolinom. Motivacija za
razumijevanje / usmjeravanje pona{anja se javlja ~e{}e: (a) nakon neuspjeha, nego
nakon uspjeha, (b) nakon neo~ekivanih doga|aja, nego nakon o~ekivanih, (c) kada je
zadatak odn. uspjeh / neuspjeh u njegovom rje{avanju od velike subjektivne va`nosti.
To ujedno zna~i da se atribucija postignu}a ne provodi uvijek, ve} samo onda
kada je pojedinac za to motiviran.
 (B) kao konzekvent, u prvom redu kao motivacija za postignu}em koja proizlazi iz
odre|enog na~ina atribuiranja svoje uspje{nosti / neuspje{nosti u rje{avanju zadataka,
{to }e se diskutirati kasnije.

Teorija je sveobuhvatna, jer su u njoj obuhva}eni svi elementi procesa atribucije:

A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI
WEINER i FRIEZE su (1971) polaze}i od Kelleyevog modela kovarijance proveli
eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama
(pri~e o uspjehu / neuspjehu osobe u nekom zadatku) sa slijede}im varijablama odn.
antecedentnim informacijama:
 distinktivnost pona{anja na tri razine,
 konzistencija pona{anja na tri razine,
 konsenzus pona{anja na tri razine i
 ishod pona{anja na dvije razine: uspjeh / neuspjeh u nekom zadatku.

89
Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se pona{anje osobe koja rje{ava
zadatak mo`e atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha / neuspjeha u nekom
zadatku, a to su slijede}i atributi (kauzalni faktori):
1. sposobnost,
2. zalaganje (ulo`eni napor),
3. te`ina zadatka i
4. sre}a.

Analizom odgovora ispitanika utvr|eno je koje informacije dovode do upotrebe pojedinih


atributa uzroka uspjeha / neuspjeha:

1. sposobnost se kao atribut koristi kada se opa`a:


 visoka konzistencija pona{anja: pojedinac koji uvijek uspje{no rje{ava zadatke je
sposoban (atribucija sposobnosti je funkcija prethodne uspje{nosti u ranijim sli~nim
zadacima),
 niski konsenzus pona{anja: pojedinac koji jedini rje{ava zadatak kojeg drugi ne
uspijevaju rije{iti je sposoban (atribucija sposobnosti je funkcija maksimalne
uspje{nosti uz neuspje{nost drugih u ranijim sli~nim zadacima),

2. zalaganje se kao atribut koristi kada se opa`a:


 niska konzistencija pona{anja: pojedinac koji ~as uspijeva, ~as ne uspijeva u zadatku
se trudi sporadi~no,
 niski konsenzus pona{anja: pojedinac koji jedini rje{ava zadatak kojeg drugi ne us-
pijevaju rije{iti se posebno trudi,

3. te`ina zadatka se kao atribut koristi uz opa`enu:


 visoku konzistenciju pona{anja: pojedinac koji neuspje{no rje{ava zadatke, dobiva
stalno te{ke zadatke (atribucija te`ine je funkcija objektivne te`ine zadatka),
 niski konsenzus pona{anja: zadatak je te`ak ako je malo onih koji su ga rije{ili, a
lagan ako je malo onih koji ga nisu rije{ili (atribucija te`ine je funkcija uspje{nosti
drugih u rje{avanju zadatka),

4. sre}a se kao atribut koristi uz opa`enu:


 nisku konzistenciju pona{anja: pojedinac koji sporadi~no uspijeva u zadatku, odn.
kada mu je u~inak u sli~nim prethodnim zadacima veoma varijabilan, ima sre}e u
rje{avanju.

Iz navedenog se ponovo vidi da se konzistencija tuma~i idiosinkrati~ki, vezano za


pona{anje pojedinca tokom vremena, a distinktivnost i konsenzus nomoteti~ki, u
odnosu na druge situacije i podra`aje odn. u odnosu na druge pojedince.

Nalazi su potvrdili upotrebljivost Kelleyevih dimenzija antecedentnih informacija


za atribuiranje postignu}a pojedinim uzrocima. Me|utim, kao i kod Kelleya, pokazalo se
da ispitanici ne pripisuju postignu}e samo tim atributima, nego i drugim uzrocima
kao {to su:
 pa`nja i umor rje{ava~a,
 utjecaj drugih osoba (npr. pomo} u rje{avanju),
 raspolo`enje rje{ava~a,
90
 interes za zadatak odn. va`nost zadatka za ispitanika,
 uvjeti u obitelji,
 zdravstveno stanje, itd.,
a koji se javljaju uz uvijek prisutna 4 osnovna uzroka pona{anja odn. postignu}a.

Weiner je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije ortogonalne (nezavisne)


dimenzije (tablica 16.):
1. lokus (mjesto) atributa kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj - u akteru,
eksternalnost = u situaciji. Lokus kauzalnosti autor je kao dimenziju kauzalnosti
preuzeo od HEIDERovog (1958) pojma “lokus kauzalnosti” i ROTTERovog (1966)
pojma “lokus kontrole”.,
2. stabilnost / nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu.

Tablica 16.: Dimenzionalna klasifikacija uzroka postignu}a na 2 dimenzije


atributa.
LOKUS
STABILNOST internalan eksternalan
stabilan sposobnost te`ina zadatka
nestabilan zalaganje sre}a

Kasnije je, zbog nedovoljnosti dviju dimenzija za klasifikaciju ve}eg broja atributa uveo i
tre}u dimenziju, ortogonalnu na prethodne dvije: mogu}nost kontrole ili
kontrolabilnost zadatka koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog
zadatka podlo`an (samo)kontroli pojedinca (npr. u kockanju i u igrama na sre}u je
mogu}nost utjecaja na ishod zadatka odn. kontrola zadatka ograni~ena ili minimalna),
prema tablici 17. Na opravdanost uvo|enja te tre}e dimenzije ukazuje slijede}e: umor,
raspolo`enje i zalaganje spadaju u internalne nestabilne faktore, ali se me|usobno
razlikuju po tome koliko ih pojedinac mo`e kontrolirati.

Tablica 17.: Dimenzionalna klasifikacija uzroka postignu}a na 3 dimenzije atributa.


LOKUS
internalan eksternalan
KONTROLABILNOST
STABILNOST nekontrolabilan kontrolabilan nekontrolabilan kontrolabilan
stabilan sposobnost tipi~no te`ina nastavnik
zalaganje zadatka
nestabilan raspolo`enje / trenutno sre}a trenutna
umor zalaganje pomo} drugih

Navedene dimenzije su me|usobno ortogonalne i definiraju slijede}e atribute uspjeha /


neuspjeha:
 sposobnost je internalan, nekontrolabilan i stabilan uzrok, jer ovisi prete`no o
inteligenciji,
 raspolo`enje je internalan, nekontrolabilan i nestabilan uzrok, jer ne ovisi o situaciji i
ne mo`e se kontrolirati,
 tipi~no zalaganje se definira kao tipi~an dnevni u~inak u pripremi za zadatak, npr.
u~enje u trajanju od 5 sati i predstavlja internalan, kontrolabilan i stabilan uzrok,

91
 trenutno zalaganje (npr. u~enje ~itave no}i pred ispit) je internalan, kontrolabilan i
nestabilan uzrok,
 te`ina zadatka je eksternalan, nekontrolabilan (o~igledna je nemogu}nost vlastite
kontrole nad zadatkom jer se on ne mo`e u toku rje{avanja promijeniti) i stabilan
uzrok,
 sre}a je eksternalni, nekontrolabilan i nestabilan uzrok,
 nastavnikova "osobna formula" je eksternalan, nekontrolabilan i stabilan uzrok,
 trenutna pomo} drugih je eksternalan, kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. kolega
mo`e pomo}i u pripremi ispita, ali to ne mora ponoviti).

B) KONZEKVENTI
Kao konzekventi (posljedice) atribuiranja se razmatraju: (1) motivacija i to motivacija za
postizanjem u prvom redu, (2) o~ekivanja postignu}a, (3) emocije i (4) pona{anje.

(1) Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju, a neuspjeh


nedovoljnom zalaganju imaju izra`eniji motiv za postizanjem. Pojedinci koji vlastiti
neuspjeh pripisuju nedostatku svojih sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. Nije
jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh, jer su nalazi neodre|eni.

(2) O~ekivanje vjerojatnosti uspjeha / neuspjeha u budu}em zadatku nakon odre|enog


rezultata u prethodnom zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane
stabilnosti / nestabilnosti uzroka uspjeha / neuspjeha u prethodnom zadatku:
o~ekuje da se stabilni uzroci ponavljaju u budu}nosti, a da se nestabilni uzroci ne
ponavljaju. Dakle, s ve}om vjerojatno{}u (sigurno{}u, izvjesno{}u) }e se o~ekivati ishodi
pripisani stabilnim uzrocima, u odnosu na ishode pripisane nestabilnim uzrocima.

Na primjer, ako o~ekujem da pro|em, a padnem na ispitu i potom:


 ishod pripi{em stabilnom uzroku (sposobnosti ili te`ini zadatka), pove}at }e se
o~ekivanje istog takovog ishoda u budu}em zadatku, odn. smanjit }e se
o~ekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznade`nosti,
 ishod prethodnog zadatka pripi{em nestabilnom uzroku (kao {to je (ne)sre}a ili
raspolo`enje), tada takva atribucija nema utjecaj na moje o~ekivanje ishoda u
budu}em zadatku: jednostavno }u ponoviti prethodni zadatak, o~ekuju}i da
nestabilni uzroci ne}e biti prisutni i da }u uspjeti. Dakle, o~ekivanje ishoda se nije
promijenilo.

(3) Emocije odn. afektivne reakcije nakon uspjeha / neuspjeha mogu biti:

a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka pona{anja odn. one emocije koje


ovise prvenstveno o ishodu u zadatku:
 sre}a (zadovoljstvo) u slu~aju uspjeha, ili op}enito pozitivna ugodna ~uvstva u
slu~aju uspjeha odn. pozitivnih posljedica,
 uznemirenost (nezadovoljstvo) u slu~aju neuspjeha,
i redovito su bazi~ne-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha / neuspjeha u
zadatku.

b) zavisne od atribuiranja (specifi~nih atributa) uzroka pona{anja:

92
 samopouzdanje / samopo{tovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno:
sposobno{}u, tipi~nim ili trenutnim zalaganjem,
 krivnja, zbog neuspjeha, ako se on atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,
 stid, zbog neuspjeha, ako se on atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim faktorom:
sposobno{}u (odn. nedostatkom sposobnosti),
 srd`ba, zbog neuspjeha, ako se on atribuira kontrolabilnim faktorom: “nisam uspio,
jer se nisam dovoljno trudio”,
 sa`aljenje, zbog neuspjeha, koji se atribuira nekontrolabilnim faktorom: “nisam uspio
jer nisam sposoban za to”,
 iznena|enje, ako se uspjeh atribuira eksternalnim faktorom: sre}om,
 zahvalnost, ako se uspjeh pripi{e eksternalnom faktoru: pomo}i koju su drugi pru`ili.

Emocije zavisne od atribuiranja su kompleksne-specifi~ne i javljaju se nakon


primarnog atribuiranja uspjeha / neuspjeha putem ponovnog sekundarnog
atribuiranja uspjeha / neuspjeha ili putem atribuiranja bazi~nih emocija proiza{lih
iz primarnog atribuiranja uspjeha / neuspjeha. Na primjer, sre}a se javlja uz
pozitivne posjedice nekog pona{anja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno:
sposobno{}u ili ako se pozitivna emocija sre}e atribuira internalno: ponosan sam jer sam
svojom sposobno{}u osigurao svoju sre}u. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha /
neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju
kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, ve} kod 5-6 godi{nje djece.

(4) Pona{anje u budu}nosti koje zavisi o atribuiranju odn. pripisivanju uzroka uspjeha /
neuspjeha pona{anja u sada{njosti mo`e biti:
a) vlastito pona{anje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito pona{anje i,
b) pona{anje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali na{e
pona{anje.

Vlastito pona{anje zajedni~ki odre|uju o~ekivanja o ishodima budu}eg zadatka i


emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utje~u na vjerojatnost odn.
frekvenciju pojavljivanja odre|enog pona{anja pri rje{avanju budu}eg zadatka. Budu}i
zadatak se izvodi sa vi{e uspjeha ako mu prethode visoka o~ekivanja i pozitivne
emocije.

Pona{anje drugih ljudi prema nama najvi{e ovisi o tome ~emu su oni pripisali na{e
pona{anje na dimenziji mogu}nosti kontrole: ukoliko su na{ neuspjeh pripisali
nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono i eventualno pru`aju
pomo}, a ukoliko su na{ neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati,
javlja se ljutnja i izostaje pomo}. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema
studentima koji su o~igledno sposobni, a pokazuju lo{ u~inak, kauzalno zaklju~uju}i da
se nisu dovoljno trudili. Na opisani na~in se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni
da li drugoj osobi treba pru`iti pomo}.

Na kraju, diskutirat }e se utjecaj spola kao antecedenta na atribuciju vlastitog i tu|eg


postignu}a s obzirom na:

93
a) spol procjenjiva~a odn. promatra~a: nema ulogu u percepciji postignu}a drugih: i
mu{ki i `enski opa`a~i na jednak na~in atribuiraju uspjeh mu{kih i `enskih ciljnih
osoba,
b) spol ciljnih osoba odn. "aktera": uspjeh mu{karaca pripisuje se sposobnosti, a
`ena zalaganju ili sre}i, dok se neuspjeh mu{karaca pripisuje nedovoljnom zalaganju
ili slaboj sre}i, a neuspjeh `ena nedostatku sposobnosti. Navedene razlike u
atribuiranju se javljaju i pri percepciji vlastitog uratka (postignu}a) i pri percepciji
uratka (postignu}a) drugih.

Nalaz iz (b) se tuma~i razli~itim o~ekivanjima koje procjenjiva~i (opa`a~i) imaju u


pogledu uratka mu{karaca i `ena: od mu{karaca i mu{karci i `ene o~ekuju ve}i
uspjeh nego od `ena.

Taj nalaz se poku{ao provjeriti putem manipuliranja uradaka na "mu{kim" i "`enskim"


zadacima i potvr|en je samo na "mu{kim" zadacima, {to se tuma~i pote{ko}om da se na|
u "`enski" zadaci u kojima bi se o~ekivao lo{iji uradak mu{karaca. Kada je i taj problem
rije{en, davanjem istog zadatka, uz uputu da on pru`a informacije o maskulinoj /
femininoj prirodi zadatka, prije navedeni nalaz je u cijelosti potvr|en.

Doprinosi Weinerove teorije su:


 daje i deskripciju atributa i njihovu dimenzionalnu klasifikaciju,
 specifi~na je u hipotezama i stoga jednostavna za validaciju,
 dobila je empirijsku me|ukulturalnu potvrdu,
 mo`e se primjenjivati u mnogim podru~jima: teorija je svoju primjenu i potvrdu
na{la ne samo za {kolska postignu}a, ve} i za sportska postignu}a, socijalna
postignu}a (kao {to su prijeteljstva, priznanja) te u drugim podru~jima, kao {to je to
dono{enje sudskih presuda odn. odmjeravanje kazne (pri ~emu se kao relevantne
varijable uzimaju u obzir informacije o internalnosti / eksternalnosti ~ina, stabilnosti
pona{anja i mogu}nosti kontrole).

Slijede}e su kritike Weinerove teorije:


 premda je teorija interno validna, kriti~ari teorije predla`u neke druge dimenzije za
klasifikaciju atributa pona{anja,
 kontrolabilnost se smatra va`nom dimenzijom atributa u tuma~enju atribucije
pri postignu}u i pri pomaganju drugima, ali ne za tuma~enje atribucije drugih
oblika pona{anja,
 pokazalo se da promjene u o~ekivanjima i/ili u pona{anju mogu biti nezavisni od
procesa atribuiranja,
 pojava bazi~nih emocija mo`e biti uzrokovana i atribucijom a ne samo ishodom
u rje{avanju zadatka.

5.1.6. SCHACHTER / SINGERova teorija atribucije emocija (1962)


Prema SCHACHTER / SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija, intenzitet i
kvalitet emocije odn. emocionalni do`ivljaj pojedinca je zajedni~ka funkcija odn.
predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora ili komponenti:
1. perifernog fiziolo{kog uzbu|enja (arousala) koje je nespecifi~no jer ne sadr`i
specifi~ne znakove za prepoznavanje emocije,

94
2. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbu|enja kada je izvor tog uzbu|enja
nepoznat, putem opa`anja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi (socijalnog
doga|aja koji se zbiva u ~asu uzbu|enja) odn. putem uspore|ivanja sa drugim
osobama (putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta socijalne situacije
u kojoj se fiziolo{ko uzbu|enje javlja), ~ime uzbu|enje dobiva identitet one emocije
koju izra`ava osoba koja se opa`a.

Iz navedene postavke se mogu izvesti slijede}a predvi|anja:


 ukoliko je pojedinac fiziolo{ki uzbu|en, a ne zna za{to je uzbu|en, nastojat }e
interpretirati to uzbu|enje putem doga|aja koji se zbivaju u okolini u momentu
uzbu|enosti: student koji je opazio poja~ano kucanje svoga srca }e to interpretirati
kao znak vlastite zabrinutosti, a ne kao simptom svoje neispavanosti, budu}i da su i
kolege s kojima je u dru{tvu uzbu|eni i zabrinuti zbog nadolaze}eg ispita,
 ukoliko je pojedinac fiziolo{ki uzbu|en, a zna za{to je uzbu|en, ne}e nastojati
interpretirati to uzbu|enje: student koji je istr~ao kilometarsku stazu, i opazio
ubrzano kucanje svoga srca ne}e nastojati interpretirati to uzbu|enje niti }e ga
pripisati emociji,
 ukoliko pojedinac nije fiziolo{ki uzbu|en, interpretacija nekog doga|aja kao
emocionalno uzbu|uju}eg ne}e dovesti do autenti~ne emocije.

Navedena predvi|anja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije


navedene varijable slijede}im redoslijedom:
1. svim ispitanicima daju la`nu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina
izmi{ljenog imena “Suproxin” na vizualnu percepciju,
2. svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin, koji dovodi do pove}ane aktivnosti
simpatikusa odn. do fiziolo{kog uzbu|enja, koje je tipi~no za sna`ni emocionalni
do`ivljaj,
3. (a) ispitanicima u grupi A je ispravno re~eno da nakon injekcije mogu o~ekivati
fiziolo{ko uzbu|enje kao simptome djelovanja injekcije (poja~ano lupanje srca,
ubrzano disanje, crvenjenje, tresenje ruku), (b) ispitanicima u grupi B nije ni{ta
re~eno o simptomima odn. efektima djelovanja injekcije koje mogu o~ekivati i (c)
ispitanicima u grupi C je pogre{no re~eno da nakon injekcije mogu o~ekivati
simptome djelovanja injekcije koji se ne}e pojaviti (“stopala }e Vam postati
neosjetljiva”),
4. ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fiziolo{kih
promjena, i nije im ni{ta re~eno o simptomima djelovanja injekcije,
5. dok ispitanici u dru{tvu pomo}nog eksperimentatora individualno ~ekaju u ~ekaonici
na nastavak ispitivanja pomo}ni eksperimentator se pona{a radosno odn.
eufori~no (radi avion~i}e od papira, baca kuglice zgu`vanog papira u ko{, smije se...).
ili ljutito odn. bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa provokativnim - uvredljivim
pitanjima npr. “sa koliko mu{karaca je va{a majka imala spolne odnose prije nego je
upoznala va{eg oca”... uvrije|eno se mrgodi, prijeti i prigovara, da bi na kraju poderao
upitnik i ljutito napustio ~ekaonicu).

Autori su kao mjeru emocionalnog izra`avanja ispitanika koristili procjene sli~nosti


pona{anja ispitanika sa pona{anjem pomo}nog eksperimentatora, promatraju}i ih
kroz poluprozirno staklo, a kao mjeru emocionalnog do`ivljaja ispitanika samoopis

95
emocionalnog do`ivljaja ispitanika u ~ekaonici koji je tra`en u posteksperimentalnom
intervjuu.

Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponu|ena


interpretacija uzroka vlastite fiziolo{ke pobu|enosti (iz grupe B) imali potrebu da
interpretiraju svoju fiziolo{ku pobu|enost putem opa`anja socijalne okoline odn.
putem uspore|ivanja sa drugim osobama tako:
 da su se pona{ali u skladu sa pona{anjem pomo}nog eksperimentatora, dok su
ispitanici u drugim grupama bili relativno indiferentni na pona{anje pomo}nog
eksperimentatora i nisu to pona{anje podra`avali,
 da su u ve}oj mjeri iskazivali da do`ivljavaju emociju u kojoj je bio pomo}ni
eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa,
pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili vi{e pod utjecajem o~ekivanja
stvorenog uputom nego pod utjecajem pona{anja pomo}nog eksperimentatora, pa nisu
imali potrebu da interpretiraju svoju fiziolo{ku pobu|enost.

VALINS je (1966) doveo u pitanje nu`nost fiziolo{kog uzbu|enja da bi do{lo do


emocije pokazuju}i da je dovoljno da osoba samo percipira uzbu|uju}i podra`aj ili
misli da je uzbu|ena (npr. putem la`nog feedbacka), pa da do|e do emocija.

U eksperimentu koji je proveo mu{ki ispitanici su bili priklju~eni na elektrode koje su


trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca, a kao uzbu|uju}i podra`aj su
poslu`ile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. Ispitanici su trebali izabrati
fotografije koje su im se najvi{e svi|ale. Pokazalo se da su ispitanici prete`no izabirali
one fotografije kod kojih je prezentirana la`irana (manipulirana) vi{a frekvencija
otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije do{lo. Autor je (1972)
ponovio istra`ivanje pri ~emu je ispitanicima objasnio postupak manipuliranja ali je dobio
identi~ne nalaze: ni kognitivni uvid nije otklonio “la`iranu” emociju.

5.1.7. Percepcija samog sebe: BEMova teorija percepcije sebe (1972)


BEM (1972) smatra da pretpostavka o direktnom poznavanju vlastitih dispozicija putem
introspektivnog uvida nije sasvim ispravna. U mnogim slu~ajevima pojedinac ne
koristi introspekciju ve} saznaje sebi, o svojim osobinama i internalnim stanjima:
stavovima, emocijama... zaklju~uju}i iz opa`anja vlastitog pona{anja o uzrocima toga
pona{anja, na isti na~in kao {to zaklju~uje i o dispozicijama drugih ljudi.

Procese koje koristi pojedinac za percepciju sebe opisuje izjava knji`evnika Edwarda
Morgana FORSTERa (1879-1970): “Kako mogu kazati {to mislim dok ne ~ujem {to
govorim?”.

Zaklju~ivanje o sebi odn. procjena sebe kroz uvid u vlastito pona{anje se naj~e{}e
javlja u situacijama kada se na{a internalna stanja percipiraju kao nejasna,
neodre|ena, nesalijentna odn. kada se percipira da na{e pona{anje nije u skladu sa
tim stanjima. Percepcijom sebe mi korigiramo prethodnu percepciju sebe koju smo imali
i bolje upoznajemo svoja internalna stanja.

Da bi potvrdio navedenu postavku Bem uvodi metodu interpersonalne replikacije,


koja se sastoji u slijede}em:

96
 ispitanici dobivaju pismenu informaciju o eksperimentu COHENa, koji je (1962)
proveo eksperiment u kojemu ispitanici (akteri) trebaju pisati esej suprotan vlastitom
stavu za koji esej dobivaju nagradu koja je graduirana i nije ekstremna: iznosi 0,5; 1;
5 ili 10 USD. (Osnovni nalaz eksperimenta je slijede}i: {to je manja bila nagrada, to je
ve}a bila promjena stava u cilju smanjenja kognitivne disonance, ali taj nalaz
ispitanicima nije predo~en).
 ispitanici Bema trebaju prosuditi promjenu stava kod ispitanika (aktera) u
eksperimentu Cohena, koje se procjene uspore|uju sa sa stvarnom promjenom
stava.
 usporedba stvarnog stava aktera i procjene stava od strane promatra~a je
pokazala zna~ajno preklapanje stvarnog i predvi|anog stava ~ime je pokazano
da i ispitanici (akteri) u eksperimentu Cohena i ispitanici Bema (promatra~i)
koriste istovjetan na~in zaklju~ivanja.

Dakle, nakon {to je promatra~ima prezentirana situacija u kojoj su se nalazili akteri


(pisanje eseja suprotnog vlastitom stavu) i dana im je informacija o pona{anju aktera
(primanje nagrade) koje su dovoljne da promatra~ predvidi kona~ni stav aktera tra`ena
je od promatra~a procjena o promjeni stava kod aktera. Budu}i da je usporedbom
stvarnog stava aktera i procjene stava od strane promatra~a utvr|eno zna~ajno
preklapanje, mo`e se re}i da i akteri i promatra~i atribuiraju na isti na~in odn.
koriste ista pravila atribucije.

JONES i sur. (1968) se kriti~ki osvrnuo na sprovedeno istra`ivanje ukazuju}i da pri


interpersonalnoj replikaciji postoje neke informacije koje su dostupne akteru a
nisu dostupne promatra~u: akteru je poznat njegov po~etni stav. Kako bi
kontrolirao utjecaj navedene varijable, autor sprovodi uravnote`enu interpersonalnu
replikaciju u kojoj koristi dvije grupe promatra~a: grupu A koja poznaje po~etni
stav aktera i grupu B, koja ne poznaje po~etni stav aktera.

Uz uravnote`enu interpersonalnu replikaciju autori dobivaju slijede}i nalaz: grupa koja


ne poznaje po~etni stav aktera to~nije procjenjuje njegov naknadni stav, nego
grupa koja poznaje po~etni stav aktera. To se protuma~ilo time da promatra~i u
grupi koja poznaje po~etni stav aktera procjenjuju naknadni stav aktera u odnosu na
njegov po~etni stav bez obzira na veli~inu nagrade. Dakle, ne mo`e se prihvatiti
Bemova pretpostavka da za tuma~enje promjene stava u situacijama iznu|ene
suglasnosti “nema potrebe da koristimo unutarnja motivaciona stanja”, kada se i kod
promatra~a, koji nemaju potrebe za konzistencijom (jer nisu izlo`eni situaciji iznu|
ene suglasnosti) upravo javlja motivacija za konzistencijom koja se menifestira u
predvi|anju da se kasniji stavovi aktera ne}e mijenjati bez obzira na eksperimentalnu
situaciju.

Bemova teorija percepcije sebe je potvr|ena i time {to je autor pokazao da


autoatribucija postoji kod efekta prekomjernog (dodatnog) opravdanja (engl.:
overjustification effect) nekog pona{anja koji se efekt javlja uslijed prevelike nagrade
za neko pona{anje. Efekt se sastoji u slijede}em: kada se pojedincu daje
(eksternalna) nagrada za izvo|enje intrinzi~no motivirane aktivnosti (to je aktivnost
koja se izvodi sa zadovoljstvom, zbog nje same, a ne zbog eksternalne nagrade, npr.:
hobi, amaterski sport...), motivacija za to pona{anje }e opasti.

97
Do navedenog dolazi stoga {to pojedinac, opa`aju}i svoju aktivnost i okolnosti u
kojima je ona eksternalno nagra|ena, zaklju~uje da je izvo|enje te aktivnosti
vezano za dobivanje eksternalne nagrade i da tu aktivnost neopravdano smatra
intrinzi~no motiviranom. Opa`aju}i svoje pona{anje, pojedinac mijenja obja{njenje te
aktivnosti (tog pona{anja) u terminima intrinzi~ne motivacije ("izvodim tu aktivnost jer
u`ivam u njoj") u obja{njenje u terminima eksternalne nagrade ("izvodim tu aktivnost jer
sam za to nagra|en"). Navedeni pad intrinzi~ne motivacije potvr|en je opa`anjem da
ispitanici koji su po~eli dobivati nagrade za izvo|enje aktivnosti za koju su
intrinzi~no motivirani po~inju pokazivati manje sklonosti za kasnije izvo|enje te
aktivnosti nego ispitanici kojima nisu davane nagrade. Intrinzi~na motivacija za izvo|
enje nagra|ivane aktivnosti je opala.

Navedeno ima zna~ajne implikacije na nagra|ivanje pona{anja: davanje intenzivnih


i redovitih ekstrinzi~nih nagrada za uspjeh u intrinzi~no motiviranom pona{anju
mo`e reducirati intrinzi~nu vrijednost tog pona{anja i time smanjii u`itak i daljnju
motivaciju za njegovo izvo|enje! Zato je va`no razmotriti autoatribuciju do koje dolazi
nakon nekog oblika pona{anja. Iako nagradu uvodimo sa najboljom namjerom,
pojedinac mo`e svoje pona{anje atribuirati nagradom, a ne intrinzi~nom vrijedno{}u
pona{anja.

Stoga treba razlikovati dvije vrste nagrada:


1) nagrada koja informira ("Dobro si to u~inio."), koja je motiviraju}a i
2) nagrada koja kontrolira ("Dobit }e{ nagradu ako to napravi{"), koja nije motiviraju}a.

Efekt prekomjernog opravdanja je suprotan efektu nedovoljnog opravdanja (engl.:


insufficient justification effect) kada u situacijama iznu|ene suglasnosti ispitanici uz
malu nagradu ispoljavaju pozitivniji stav nego uz ve}u nagradu ({to se tuma~i na
slijede}i na~in: mala nagrada nije predstavljala dovoljno opravdanje za pona{anje, pa je
do{lo do promjene stava).

5.1.8. Zaklju~no o teorijama atribucije


Atribucija je centralni proces u socijalnoj percepciji. Kako je re~eno, atribucija je
socijalno - kognitivni proces kojim pojedinac nastoji iz socijalnih informacija ustanoviti
uzroke tu|eg (ali i vlastitog) pona{anja. Na pitanje kako se taj proces odvija poku{avaju
odgovoriti razli~ite teorije atribucije. Svaka od tih teorija atribucije ima potvr|enu
internalnu valjanost.

Premda su teorije uspore|ivane nisu utvr|ene njihove zajedni~ke crte, pa nam preostaje
da koristimo svaku od njih s obzirom na njihove specifi~nosti. Npr., imamo li prilike
promatrati pona{anje pojedinca u vremenu, mo`emo primijeniti u tuma~enju konkretnog
procesa atribuiranja Kelleyev model kovarijacije, a u protivnom koristimo njegov model
kauzalnih shema ili preostale teorije.

Heiderova, Jones / Davisova i Kelleyeva teorija su normativne, jer ukazuju na to kako


se proces atribucije odvija u idealnom slu~aju, ali konkretni opa`a~ ne slijedi uvijek na
sistemati~an na~in opisan tok procesa. Ponekad konkretni opa`a~, kada do|e do

98
kauzalnog obja{njenja ne nastoji odrediti njegovu to~nost, niti se trudi da utvrdi najbolje
kauzalno obja{njenje.

Zbog utjecaja procesa atribucije na socijalno pona{anje, od agresivnosti do


interpersonalne privla~nosti, atribucija je postala dominantan predmet istra`ivanja u
socijalnoj psihologiji.

5.1.9. Pogre{ke pri atribuiranju


Pogre{ke odn. pristranosti koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka pona{anja drugih
su:

(a) hedonisti~ka relevantnost odn. va`nost pona{anja pojedinca za opa`a~a:


tendencija da druga~ije procjenjujemo pona{anje druge osobe, ukoliko je to
pona{anje za nas relevantno tako da ima utjecaj na opa`a~a. To pona{anje po
opa`a~a mo`e imati ugodne ili neugodne posljedice, odnosno mo`e opstruirati ili
promovirati njegove ciljeve. U tom slu~aju je percepcija korespondencije pona{anja
pojedinca i njegovih osobina upravo proporcionalna hedonisti~koj relevantnosti. Kada
do takve percepcije do|e i neutralna pona{anja pojedinca koja su hedonisti~ki
nerelevantna asimiliraju se u stvorenu percepciju poja~avaju}i korespondentni
zaklju~ak.

Primjeri:
 ukoliko kasirka pogrije{i pri vra}anju novca vra}aju}i manje nego {to treba,
vjerojatnije }e{ njen nemar pripisati internalnim faktorima (kao {to je prora~unata
pohlepa) i dati }e{ ekstremnije atribucije, nego ako pogrije{i vra}aju}i vi{e nego {to
treba,
 ukoliko je tvoj cimer ostavio vrata sobe otvorena, pri ~emu su pokradene tvoje stvari,
vjerojatnije je da }e{ zaklju~iti da je on nemarna osoba nego u slu~aju da ni{ta nije
pokradeno. Nadalje }e{ i njegovo kroni~no ka{njenje na nastavu interpretirati kao
daljnji dokaz njegovog nemara.

(b) personalizam: tendencija da druga~ije procjenjujemo pona{anje druge osobe


ukoliko opazimo da nas pojedinac tim pona{anjem `eli iskoristiti / o{tetiti /
povrijediti iz osobnih razloga. U tom slu~aju se hedonisti~koj relevantnosti pridru`uje
opa`anje usmjerene namjere pojedinca da se pona{a tako da izazove ugodu ili
neugodu kod opa`a~a. Personalizam, je stoga ekstremnija varijanta prethodne
pogre{ke, sa mnogo izra`enijim posljedicama po atribuiranje.

Na primjer: ukoliko tvoj kolega na poslu isklju~i telefon tako da ne mo`e{ razgovarati sa
svojim prijateljem (koji je najavio razgovor), {to je tebi hedonisti~ki relevantno i opazi{ (ili
interpretira{) da je to isklju~ivi razlog za njegovo pona{anje (jer on ne `eli da pri~a{ sa
svojim prijateljem, koji nije i njegov prijatelj i kojeg “ne podnosi”), ~ime ti `eli u~initi na`ao
iz osobnih razloga, vjerojatnije }e{ zaklju~iti da je on neugodna, zla osoba nego u
slu~aju da je isklju~io telefon iz drugih razloga, npr. da premjesti namje{taj da bi
dohvatio spis sa poda, koji je pao sa stola. Dakle, ukoliko smo ne~ijim pona{anjem
li~no povrije|eni, skloniji smo to pona{anje o{tro osuditi, a ako nismo, znatno smo
bla`i u osudi.

99
Ovu pristranost ilustrira istra`ivanje JONESa i CHARMESa (1957) u kojem ispitanici
promatraju studenta kao ne uspijeva izvr{iti zadatak koji je (a) nepovezan sa
ispitanicima i (b) povezan sa ispitanicima. Kada su tra`ene atribucije studenta, pokazalo
se da se student koji je bio izlo`en situaciji (b) procjenjuje negativnije.

(c) temeljna atribucijska pogre{ka (efekt izvo|a~-promatra~): tendencija da isto


pona{anje ako je tu|e atribuiramo vi{e internalno (osobinama), a manje
eksternalno (situacijom), pogotovo ako se radi o neuspjehu, a ako je vlastito vi{e
eksternalno a manje internalno.

Dakle, isto pona{anje akter (izvo|a~) pripisuje situaciji, a promatra~ osobinama aktera.
Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo, smatramo ga nespretnim a ako
se isto dogodi nama, ogledavamo se i tra`imo na {to smo se spotaknuli.

Pristranost dovodi:
 do o~ekivanja ve}e konzistencije pona{anja drugih, nego {to je to pona{anje u
stvarnosti konzistentno,
 do previ|anja konzistencije vlastitog pona{anja, ~ime onemogu}avamo sebi pre-
poznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti, motiva...): npr. djevojka
koja se konzistentno upu{ta u veze u kojima biva iskori{tavana i poni`avana mo`e
percipirati da je uzrok nezadovoljavaju}ih veza izvan nje: u okrutnosti i be{}utnosti
mu{karaca, a ne u osobnoj neselektivnosti.

Prvo istra`ivanje u kojemu je utvr|ena temeljna atribucijska pogre{ka je istra`ivanje


JONESa i HARRISa (1967) u kojemu su ispitanicima dani na ~itanje eseji o Fidelu
Castru od kojih eseja je pola sa pozitivnim stavom (podr`avanje), a pola sa negativnim
stavom (napadanje). Druga varijabla eseja je bila je li on napisan kao pozitivan ili
negativan slobodno ili prema zahtjevu.

Od ispitanika se potom tra`ilo da procijene kakav privatni stav o Fidelu Castru imaju
autori eseja bodovima od 1 (ekstremni anti-Castro stav) do 100 (ekstremni pro-Castro
stav). Prosje~ne procjene ispitanika su pokazale slijede}e:
1. kada autor eseja ima slobodan izbor da napi{e esej i kada je taj esej pozitivan,
ispitanici zaklju~uju da on u eseju iskazuje i vlastiti stav pa je njihova prosje~na
procjena stava autora 59,62. To je o~ekivani rezultat u skladu sa Jones / Davisovom
teorijom korespondentnog zaklju~ivanja.,
2. kada je od autora eseja zahtijevano da napi{e pozitivan esej ispitanici opet
zaklju~uju da on u eseju iskazuje vlastiti stav pa je njihova prosje~na procjena
stava autora 44,10. To je neo~ekivan razultat, jer pokazuje da ispitanici nisu uzeli u
obzir situaciju u kojoj je esej bio napisan, odn. ~injenicu da je pozitivan sadr`aj eseja
bio iznu|en eksplicitnim zahtjevom. Dakle, ispitanici su zanemarili situacione uvjete
pona{anja autora eseja i njegovo pona{anje pripisali njegovim internalnim stavovima.

Nalazi dobiveni u druge dvije situacije, (3) kada autor eseja ima slobodan izbor da
napi{e esej i kada je taj esej negativan i (4) kada je od autora eseja zahtijevano da
napi{e pozitivan esej tako|er ukazuju na atribucijsku pogre{ku, samo {to su vrijednosti
ni`e (17,38 i 22,87) i druga vrijednost je (neo~ekivano!) ve}a od prve.

100
Pristranost se mo`e demonstrirati na slijede}i na~in:
 ispitanicima se da tablica sa popisom internalnih osobina, prema tablici 18.
 od ispitanika se zatra`i da putem tablice procijene sebe tako da unesu kri`i} u
pripadaju}e polje i nekog kojeg dobro poznaju tako da unesu to~ku u pripadaju}e
polje,
nakon ~ega je potrebno:
 bodovati odgovore koji je ispitanik dao za sebe i za nekog kojeg dobro poznaje
putem pripadaju}ih ocjena napisanih ispod pojedinih kategorija odgovora,
 algebarski zbrojiti bodove koji se odnose na samoprocjene i zasebno bodove koji
se odnose na procjene drugih,
 usporediti dva zbroja bodova: manji ukupni rezultat ukazuje na eksternalno
atribuiranje, a ve}i ukupni rezultat na internalno atribuiranje.

Tablica 18.: Tablica za demonstraciju temeljne atribucijske pogre{ke. Ispod


kategorija je napisana pripadaju}a ocjena za bodovanje odgovora. S
obzirom na odgovore potvr|ena je hipoteza da samoprocjene prete`no
odnose na eksternalno atribuiranje - situacijom ( = 3), a procjene drugih
prete`no na internalno atribuiranje - osobinama ( = 5).
definitivno obi~no katkad opisuje, obi~no definitivno
OSOBINA ne opisuje ne opisuje katkad ne opisuje opisuje
(-2) (-1) (0) (1) (2)
agresivan x o
introvertiran o x
sklon razmi{ljanju o x
topao xo
otvoren x o
uporan x o
ambiciozan x o
prijateljski xo

JONES i NISBETT su (1971) ponudili 4 hipoteze kojima tuma~e temeljnu


atribucijsku pogre{ku, od kojih hipoteza je posljednja koja se navodi izdr`ala provjeru i
prihva}ena kao ispravna:
1. akter ima bolji uvid u svoje pro{lo pona{anje, nego promatra~, koji vidi samo
jednom pona{anje aktera iz ~ega slijedi da {to se ispitanici bolje poznaju to je
temeljna atribucijska pogre{ka manja, {to nije potvr|eno (vidi demonstraciju u tablici
18.),
2. akter se brani od odgovornosti tako {to uzroke svog pona{anja pripisuje
situaciji, koja hipoteza vrijedi samo za negativna pona{anja, pa nije uvjerljiva,
3. akter pripisuje svoje pona{anje situaciji da bi zadovoljio potrebu za kontrolom
svojih osobina, ako ve} nema kontrolu nad situacijom, koja hipoteza nije izdr`ala
provjeru u kojoj je ekperimentalno isprovocirana potreba za kontrolom, kada vlastito
pona{anje akteri i dalje vi{e pripisuju sebi, a manje situaciji,
4. akter i promatra~ koriste informacije koje su im najsalijentnije, najistaknutije, u
fokusu pa`nje: akter obra}a pa`nju na situaciju, a promatra~ obra}a pa`nju na
aktera. Navedeno je potvr|eno u eksperimentima u kojima su se koristila audio i video
snimanja ili ogledala radi usmjeravanja pa`nje aktera na samog sebe. Kada akter u

101
ve}oj mjeri obra}a pa`nju na samog sebe temeljne atribucijske pogre{ke nema: i
promatra~i i akteri atribuiraju na isti na~in.

Iz atribucije vlastitog pona{anja proizlaze slijede}e pogre{ke:

(d) hedonisti~ka pristranost (engl.: self-serving bias): tendencija da sebe


atribuiramo "u pozitivnom svjetlu" (a druge u negativnom), odn. da preuzimamo
odgovornost za vlastita pozitivna pona{anja (uspjehe), a odbijamo odgovornost za
vlastita negativna pona{anja (neuspjehe).

Iz toga razloga vlastite uspjehe pripisujemo internalnim faktorima (svojim osobinama:


sposobnosti, zalaganju...), a vlastite neuspjehe eksternalnim faktorima (situaciji: lo{oj
sre}i...), dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji, a neuspjehe njihovim osobinama.
Pristranost se tuma~i na{im vlastitim nastojanjem da unapre|ujemo i pobolj{avamo
pozitivnu sliku o sebi, a ponekad nadma{uje i temeljnu atribucijsku pogre{ku.

Bias potvr|uju istra`ivanja LAUa i RUSSELa (1980). Autori su analizirali izjave igra~a,
trenera i sportskih novinara u ~lancima o sportskim doga|ajima s obzirom na njihovo
atribuiranje pobjede odn. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze:
 da su pobjede prete`no atribuirane internalnim uzrocima, a porazi podjednako i
eksternalnim i internalnim uzrocima,
 da je bias ja~i kod igra~a i trenera, nego kod novinara.

Opisana pristranost mo`e biti pogubna u timskom radu, gdje svaki ~lan tima
pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi), a neuspjehe osobinama svojih suradnika.
Takve potpuno suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata.

(e) obrambena atribucija tipa "meni se ne{to takvoga ne mo`e dogoditi". Ovu vrstu
pogre{ke potvr|uje istra`ivanje WALSTERa (1966), koji ispituje moralno rezoniranje
odraslih. Ispitanicima se prezentira “pri~a o Lenny-ju”, koji je parkirao auto na strmoj
ulici i oti{ao u kupovinu. Ko~nica je popustila i vozilo je krenulo... Varira se po~injena
{teta, a od ispitanika se tra`i procjena odgovornosti aktera. Dobiveni nalaz je za~udio:
ispitanici procjenjuju da je Lenny to vi{e odgovoran, {to su ve}e prouzro~ene posljedice,
koje zaklju~ivanje odgovara razini objektivne, heteronomne moralnosti, koja je prisutna
kod djece dobi do 12 godina. Nalaz je protuma~en obrambenom atribucijom, kojom se
zadr`ava mogu}nost kontrole nad onim {to se ispitanicima samima mo`e desiti. Iz
istog razloga se i `enu - `rtvu silovanja, a ne napada~a okrivljuje za pretrpljeno nasilje.

Za atribucijske pogre{ke se op}enito mo`e re}i da predstavljaju oblik racionalizacije


odn. da proizlaze iz iracionalnog atribuiranja.

5.1.10. Prakti~na primjena spoznaja o atribuciji


Prakti~na primjena spoznaja o atribuciji temelji se na:
a) BEMovoj interpretaciji efekta prekomjernog opravdanja i
b) SCHACHTER / SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija.

U vi{e situacija je prisutan efekt prekomjernog opravdanja:

102
A) u kupovini nam se ponekad nude proizvodi uz koje }emo dobiti i nagradu
("plati{ 5 - dobi{ 6"). Takva poruka je efikasna za onoga koji nikad nije kupovao taj
proizvod i za koje nagrada ima o~itu ekstrinzi~nu vrijednost. Oni koji taj proizvod ve}
du`e vrijeme kupuju (i koji je za njih poprimio intrinzi~nu vrijednost) se po~inju pitati "ne
prodaje li se taj proizvod zbog svoje nekvalitete tako povoljno?". Na taj na~in je
dodatna vrijednost ugrozila intrinzi~nu motivaciju za kupnju toga proizvoda.

Druga nepogodnost dodatne vrijednosti je u tome {to ta dodatna vrijednost mo`e biti
jedini motivator kupovine nekog proizvoda ("od dva proizvoda kupio sam onaj uz
kojega mi se jo{ ne{to nudilo"). Na taj na~in se kupovina toga proizvoda atribuira
ekstrinzi~nom motivacijom (a ne intrinzi~nom motivacijom odn. pozitivnim stavom
prema proizvodu), pa sa izostankom dodatne vrijednosti kupovina toga proizvoda
prestaje.

B) istra`ivanje u psihijatrijskoj ustanovi u Philadelphia-i (USA) je pokazalo da


prekomjerna nagrada za neko pona{anje mo`e dovesti do boomerang efekta:
prekomjerno nagra|eno pona{anje se izvodi manje ~esto nego ono koje je nagra|eno
umjereno.

Da bi se postigao {to bolji odaziv na grupnu psihoterapiju uveden je sistem nagra|


ivanja poha|anja seansi sa dvije veli~ine nagrada u dvije nezavisne grupe (8 i 2 USD
po seansi). Prije uvo|enja nagra|ivanja prisutnost u dvije grupe bila je 90% odn. 82%.
Mjesec dana nakon uvo|enja nagrade prisutnost se pove}ala na 95% (uz nagradu od 8
USD) odn. na 88% (uz nagradu od 2 USD). Me|utim, kada je nagrada ukinuta, odaziv
se u grupi sa ve}om nagradom smanjio na 75% , a u grupi sa manjom nagradom
pove}ao na 90%. Pokazalo se da je manja nagrada potaknula pona{anje koje se
zadr`alo i nakon ukinu}a nagrade (postalo je intrinzi~no motivirano), a ve}a nagrada je
postala jedini razlog dolaska na seanse (postala je ekstrinzi~ni motivator).

C) LEPPER, GREENE i NISBETT (1973) su tra`ili od djece u vrti}u da se igraju


atraktivnim crta}im priborom. Prvoj skupini djece re~eno je da crtaju kako bi dobili
nagradu "najbolji crta~". Drugim dvjema skupinama nije obe}ana nikakva nagrada, ali je
jedna od njih dobila neo~ekivanu nagradu. Nakon nekoliko dana sva djeca su se mogla,
ako su htjela, igrati tim crta}im priborom. Djeca iz prve skupine igrala su se dvaput kra}e
tim priborom nego djeca iz druge dvije skupine. Djeci iz prve grupe je smanjena
intrinzi~na motivacija ekstrinzi~nom nagradom.

SCHACHTER / SINGERova teorija emocija (1962) smatra da emocija proizlazi iz


atribucije fiziolo{kog uzbu|enja kognicijom koju osoba ve`e uz pojavu uzbu|enja.
Zato pogre{na atribucija fiziolo{kog uzbu|enja, koje se ne atribuira pravim, nego
fiktivnim uzrocima dovodi do poreme}enog emocionalnog funkcioniranja. Na
primjer: pojedinac koji je u napasti da ne{to ukrade i do`ivi uzbu|enje mo`e to uzbu|enje
atribuirati pomisli da }e po~initi nemoralni ~in ili pomisli da }e biti otkriven. Uz prvu
atribuciju se javlja “zdrava” - internalna i inhibiraju}a emocija krivnje ili srama, a uz drugu
“nezdrava” - situaciona i ambivalentna emocija straha, koja nu`no ne inhibira.

Opisanu situaciju potv|uje istra`ivanje u kojemu je potvr|ena pretpostavka: ako se


osigura alternativna atribucija (obja{njenje) za fiziolo{ko uzbu|enje koja je eksternalna

103
vjerojatnije je da }e do}i do nemoralnog ~ina. Ispitanicima kojima je re~eno da se
ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. Eksperimentalnoj skupini
je re~eno da }e ih pilula uzbuditi, a kontrolnoj da }e ih pilula smiriti. Dok su ~ekali na
u~inak pilule, rje{avali su test kojim se ispitivao rje~nik uz uputu koja je pove}avala
motivaciju za rje{avanjem ("ako se test ne rije{i ispitat }e vas tim psihologa kako bi
ustanovili uzroke lo{eg uspjeha"). Eksperimentator je na trenutak iza{ao iz sobe i time
dao ispitanicima priliku da varaju (da prepi{u ispravne odgovore).

Rezultati su pokazali da je bilo vi{e varanja u eksperimentalnoj skupini, u kojoj su


ispitanici svoje fiziolo{ko uzbu|enje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56,5%
ispitanika), a ne pomisli da }e u~initi nemoralni ~in, pa nisu mogli odoljeti napasti da
varaju. U kontrolnoj skupini, u kojoj ispitanici nisu mogli uzbu|enje pripisati piluli, nego
su svoje uzbu|enje pripisali pomisli da }e u~initi nemoralni ~in, varalo je svega 17,4%
ispitanika.

Na osnovu opisanih istra`ivanja koja potvr|uju utjecaj atribucije na regulaciju emocija


razvila se atribucijska terapija. Njena osnovna postavka je da terapijski u~inak
proizlazi iz navo|enja klijenta da krivo atribuira izvor svoje uzbu|enosti na na~in
koji mu omogu}ava efikasniju kontrolu nad situacijom. Navedeno se posti`e navo|
enjem klijenta da pogre{no atribuira uzbu|enje eksternalnim uzrocima (npr.
osobinama situacije nad kojima mo`e imati punu kontrolu), a ne internalnim uzrocima
(svojim osobinama, npr. neuroti~kom anksiozno{}u, nad kojima ne mo`e imati punu
kontrolu).

Ponu|eno obja{njenje fiziolo{ke uzbu|enosti A@S treba zadovoljiti dva kriterija:


a) da je prilago|eno (primjereno) klijentu, npr. obja{njenje koje se mo`e ponuditi
nekome koji je uzbu|en pred polijetanje aviona nije primjereno ako se ka`e "to je zbog
jutarnje kave", ako on kavu ne pije, a primjereno je ako se ka`e "to vam je zbog pilule
protiv mu~nine koju ste maloprije uzeli" i
b) da je uvjerljivo.

VALINS i sur. (1967) su uspje{no tretirali atribucijskom terapijom fobi~are od zmija


izla`u}i ih slijede}im situacijama:
1) slide sa zastra{uju}om slikom zmije, uz la`nu normalnu frekvenciju srca,
2) slide sa rije~ju "{ok", uz la`nu povi{enu frekvenciju srca i
3) umjereni elektro{ok.

Uzbu|enje se kod ispitanika javlja i uslijed slike i uslijed elektro{oka. La`nom


povratnom informacijom o ve}oj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se
uvjeravaju, da se njihovo uzbu|enje mo`e u potpunosti pripisati rije~i "{ok", a ne
slici zmije. Rezultati su pokazali da su u usporedbi sa kontrolnom skupinom,
"obmanuti" kljienti zna~ajno smanjili strah od zmija.

Atribucijska terapija se mo`e efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. Navedeno


potvr|uje istra`ivanje u kojem su dvije grupe dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti
prije spavanja. Prvoj grupi je re~eno da }e od pilule osje}ati poja~ano uzbu|enje
(nervozu), a drugoj grupi je re~eno da }e ih pilula smiriti i opustiti. Pokazalo se da je
prva grupa lak{e zaspala, jer su ispitanici pripisali uzbu|enje piluli, a ne nesanici

104
(pacijenti koji pate od nesanice ina~e ne mogu zaspati jer su uzbu|eni pred spavanje).
Obja{njenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi jo{ su
te`e zaspali.

Iako se atribucijska terapija pokazala upotrebljivom, njena primjena ima vi{e zna~ajnih
nedostataka:
1) osobito je va`no kakvo se obja{njenje predla`e (daje),
2) terapija nije etiolo{ka, nego simptomatska, jer njome ne rje{avamo uzroke
pote{ko}a klijenta,
3) terapija uklju~uje varanje klijenta, {to nije opravdano iz eti~kih razloga.

5.1.10. Metode za mjerenje atribucija


Za mjerenje atribucija se koriste slijede}e metode:

(a) Metoda otvorenih pitanja. U primjeni metode otvorenih pitanja se nakon


prezentacije atribucijskiih dilema koriste otvorena pitanja tipa “~emu pripisujete
pona{anje osobe X ?”. Prednost metode je u tome {to je najmanje restriktivna jer
omogu}ava da svaki ispitanik da vlastito vi|enje uzroka ne~ijeg pona{anja.
Osnovni nedostatak je neekonomi~nost metode jer je analiza odgovora ve}eg broja
ispitanika dugotrajna. Metoda se upotrebljava za ispitivanje novih domena pona{anja
kao {to je npr. “kompjuterska ovisnost”, za koja pona{anja jo{ ne postoje nalazi kako ih
se atribuira.

(b) Metoda zavisnih procjena. U primjeni metode zavisnih procjena se nakon


prezentacije atribucijskiih dilema koristi lista mogu}ih uzroka. Zadatak ispitanika je
da izrazi u postocima u kojoj mjeri neko pona{anje pripisuje pojedinom ponu|
enom uzroku, vode}i ra~una o tome da suma postotnih procjena iznosi 100 %.
Osnovni nedostaci metode su: (a) restrikcija odgovora unaprijed zadanom listom
uzroka, pa ispitanik nema slobodu u navo|enju uzroka, nego odgovara s obzirom na
ponu|ene uzroke, i (b) mo`e se primijeniti samo za pona{anja koja imaju ograni~eni
broj mogu}ih uzroka npr. na pona{anja koja su vezana za sudstvo (izricanje presude),
politiku (izborno pona{anje), sport (izbor igra~a u ekipu), jer kod pona{anja sa velikom
brojem uzroka ispitanici imaju pote{ko}a sa odgovaranjem samo unutar zadanih uzroka.
Metoda se posebno primjenjuje u klini~ke (terapeutske) svrhe, npr. na depresivnim
pacijentima jer omogu}ava uvid u njihov osobni na~in mi{ljenja, koji obilje`ava pogre{no-
pristrano atribuiranje; oni, naime vi{e negativno atribuiraju nego pozitivno.

(c) Metoda nezavisnih procjena. U primjeni metode nezavisnih procjena tako|er se


nakon prezentacije atribucijskiih dilema zadaje lista razli~itih uzroka, a ispitanici uz
svaki navedeni uzrok daju odgovor na skali od 0 = ne mo`e se pripisati do 5 = mo`e
se pripisati u potpunosti. Navedeni uzroci mogu biti globalni (op}i): kada ispitanici
nisu detaljno upoznati sa situacijom u kojoj se neko pona{anje javlja ili specifi~ni: kada
ispitanici dobro poznaju situaciju u kojoj se neko pona{anje javlja (npr. {kolska situacija i
sve situacije u kojima se mogu davati samoprocjene). Metoda se pokazala kao
najuspje{nija za ispitivanje atribucija, posebice za ispitivanje atribucija na relativno
poznatim odn. istra`enim domenama pona{anja.

5.2. Teme socijalne percepcije izvan atribucije

105
5.2.1. Stvaranje impresija o drugim ljudima
Impresiju o drugim ljudima stvaramo na osnovu prvih nekoliko informacija o
njima, potom na zna~enje svake nove informacije utje~e zna~enje kojeg su imale
ranije, a pogotovo prve informacije. U vi{e istra`ivanja je potvr|en efekt primarnosti pri
stvaranju impresija o drugim ljudima, prema kojemu prve informacije imaju ve}i
utjecaj na ukupnu impresiju nego kasnije:

A.: ASH je (1946) proveo eksperiment u kojemu je uz fotografiju iste osobe dvjema
grupama ispitanika verbalno saop}io iste informacije o toj osobi, ali razli~itim
redoslijedom:
 grupi A su informacije ~itane od pozitivnima ka negativnima, a
 grupi B su informacije ~itane obrnutim redoslijedom: od negativnih ka pozitivnima,
nakon ~ega ispitanici obiju grupa procjenjuju vi{e osobina ciljne osobe na
semanti~kom diferencijalu.

Nalazi sprovedenog istra`ivanja ukazuju:


 da je profil osobina na osnovi uprosje~enih procjena koje daju ispitanici grupe
A u ve}oj mjeri pomaknut prema pozitivnim vrijednostima nego {to je profil
osobina na osnovi uprosje~enih procjena koje daju ispitanici grupe B,
 da se za vi{e od polovice procjenjivanih osobina mo`e utvrditi statisti~ki
zna~ajna razlika u prosje~nim procjenama, koja je to ve}a, {to je osobina odre|
enija, pa se, primjerice, mo`e o~ekivati velika razlika u prosje~nim procjenama za
dimenziju odbojnost-privla~nost.

B.: LUCHINS je (1957) proveo sli~no ispitivanje sa pri~icom o imaginarnoj osobi po


imenu Jim, koji je u jednom dijelu pri~ice opisan kao socijabilan i otvoren, a u drugom
dijelu pri~ice kao povu~en i izoliran. Kao i u prethodnom slu~aju, u dvije eksperi-
mentalne grupe se varira redoslijed prvog i drugog dijela pri~e. Autor je uveo i dvije
kontrolne grupe, od kojih jedna slu{a samo pozitivni dio, a jedna samo negativni dio.

Pokazalo se da grupa koja je najprije ~ula pozitivni dio pri~ice, procjenjila Jima
pozitivno, dok je druga grupa, koja je ~ula najprije negativni dio pri~e procijenila
Jima posve suprotno, dakle negativno. Autor navedeni nalaz tuma~i time da se prve
informacije procjenjuju kao izraz trajnih osobina, a kasnije informacije, makar bile
i opre~ne, kao izraz trenutnih stanja.

C: JONES i sur. (1968) iznova demonstriraju efekt primarnosti u eksperimentu u


kojemu dvije grupe ispitanika gledaju na videosnimku osobu koja rje{ava test na slijede}i
na~in:
 grupa A gleda snimku na kojoj rje{ava~u najprije dobro ide, pa onda sve slabije i
slabije, a
 grupa B gleda snimku na kojoj rje{ava~u najprije lo{e ide, pa onda sve bolje i bolje,
pri ~emu rje{ava~ na kraju posti`e isti rezultat u testu. Nakon toga ispitanici dviju grupa
procjenjuju uspjeh rje{ava~a u daljnjih 30 zadataka i njegov kvocijent inteligencije.
Iznova se pokazalo da grupa A povoljnije procjenjuje rje{ava~a, prognoziraju}i njegov
u~inak boljim, te procjenjuju}i ga inteligentnijim u odnosu na rje{ava~a kojega je gledala
grupa B.

106
Opisani eksperimenti se s lako}om mogu replicirati, i time }e se iznova demonstrirati i
potvrditi utjecaj efekta primarnosti na stvaranje impresija, koji efekt izra`ava i izreka:
“Nikada ne}e{ imati drugu priliku da ostavi{ prvi dojam.”.

Efekt se poku{ao protuma~iti sa dvije pretpostavke:


 u po~etku pojedinac posve}uju ve}u pa`nju informacijama koje prima o drugoj
osobi,
 pojedinac prve informacije smatra va`nijima u odnosu na informacije koje prima
kasnije,
ali nijedno od ta dva tuma~enja nije potvr|eno kao superiornije.

Efekt primarnosti se gubi:


1. uz uputu da se uzmu u obzir sve informacije koje su o nekoj osobi pristigle,
2. uz uputu da se impresija formira nanovo nakon svake sakupljene informacije,
3. kada se pove}ava vremenski razmak izme|u prezentiranja informacija i iskazivanja
impresije.

U poslijednjem slu~aju javlja se efekt recentnosti ili efekt svje`ine: kasnije


prezentirane i zapam}ene informacije imaju ve}i utjecaj na stvaranje ukupne
impresije o nekoj osobi nego informacije koje su prezentirane na po~etku. Efekt
recentnosti dolazi do izra`aja i kada se informacije prezentiraju logi~kim
vremenskim slijedom, npr. kao pri prepri~avanju `ivotne povijesti.

Na efekt primarnosti i efekt recentnosti imaju utjecaj i osobine podra`aja - informacija o


drugoj osobi: kod stabilnih psiholo{kih karateristika, kao {to su sposobnosti i osobine
li~nosti vi{e dolazi do izra`aja efekt primarnosti, a kod nestabilnih psiholo{kih
stanja, kao {to su umor i raspolo`enje, vi{e dolazi do izra`aja efekt recentnosti.

5.2.2. Socijalna komparacija


Prema FESTIGERovoj (1954) teoriji socijalne komparacije kod ljudi postoji bazi~ni
nagon (potreba, motiv, nastojanje) za evaluacijom (provjeravanjem,
preispitivanjem) vlastitih mi{ljenja, emocionalnih stanja, sposobnosti, vjerovanja,
vrijednosti, stavova, oblika pona{anja...

Efikasnost evaluacije na{ih osobina i stanja varira u funkciji dostupnih objektivnih


~injenica iz objektivne realnosti, a kada zbog njene informacijske insuficijencije
(nedostatnosti odn. pomanjkanja informacija, kada ona ne pru`a dovoljno
nedvosmislenih podataka) ne mo`emo koristiti objektivnu realnost, okre}emo se
socijalnom realitetu odn. informacijama o mi{ljenjima, emocijama,
sposobnostima, vjerovanjima, vrijednostima, stavovima, oblicima pona{anja...
drugih ljudi, koje informacije postaju osnova za samoevaluaciju. Primjerice, oslanjaju}i
se na socijalni realitet zaklju~ujemo je li na{e mi{ljenje ispravno i prikladno koriste}i
informacije o tome u kojoj mjeri to mi{ljenje dijele i drugi ljudi, sa kojima se uspore|
ujemo.

U stalnom nasojanju ka samoevaluaciji aktivno tra`imo osobe sa kojima se mo`emo


usporediti, a to su osobe koje su po procjenjivanom atributu sli~ne nama jer
usporedba sa onima koji su po tom atributu razli~iti od nas nam ne daje dovoljno

107
informacija za komparaciju. Nadalje, treba re}i da je proces socijalne komparacije
osobito poja~an u internalnim stanjima nesigurnosti i u eksternalnim nejasnim i
potencijalno prijete}im situacijama i stoga predstavlja dobru osnovu za obja{njenje
panike, afilijativnog motiva i pona{anja gomile.

Ve}i broj istra`ivanja potvr|uje pojavu socijalne komparacije:


 DREYER (1954) je promatrao djecu u natjecateljskoj igri sortiranja karata, pri ~emu
je trima grupama dao slijede}e povratne informacije, neovisno o njihovom u~inku:
grupi A je saop}io da su nadprosje~ni, grupi B da su ispodprosje~ni, a grupi C da su
prosje~ni. Nakon manipuliranja povratne informacije na re~eni na~in pratio je njihov
daljnji interes za natjecanje. Pokazalo se da su za igru najmanje zainteresirani
~lanovi grupe A, koji se nisu imali sa kime uspore|ivati i ~lanovi grupe C, koji su
se mogli uspore|ivati samo sa iznadprosje~nima. Najzainteresiraniji za igru su ostali
~lanovi grupe B, jer su se oni mogli uspore|ivati kako sa prosje~nima, tako i sa
iznadprosje~nima. Ovime je tako|er potvr|eno da socijalna komparacija ima i
motivacijski u~inak.
 ZANNA i sur. (1975) koristi eksperimentalnu situaciju u kojoj se mu{ki i `enski
ispitanici natje~u u aktivnostima u kojima je uspjeh povezan sa spolom. Pokazalo se
potom da radi evaluacije vlastitog postignu}a mu{ki ispitanici tra`e informacije o
u~inku drugih mu{kraca, a `enski ispitanici tra`e informacije o u~inku drugih
`ena. Ovime je pokazano da se za socijalnu komparaciju koriste informacije osobe
koje su ne samo po procjenjivanom atributu, ve} i po drugim atributima sli~ne
nama.

Da socijalna komparacija slu`i za procjenjivanje vlastitih emocionalnih stanja


potvr|uju istra`ivanja u kojima je kori{tena metodologija koju je SCHACHTER (1959)
koristio za istra`ivanje afilijativnosti. Tako RUBBI (1964) kod dvije grupe ispitanika
verbalnom uputom inducira intenzivni strah za nastavak ispitivanja. U drugoj grupi je
ispitanicima tako|er saop}eno da }e svaki ~etvrti ispitanik primiti elektri~ni {ok, {to je
imalo za cilj pove}ati razinu straha. Pokazalo se da je u drugoj grupi izra`enija
tendencija bivanja sa drugima, nego u prvoj grupi, kada su se grupe poku{ale raspr{iti,
{to je nalaz identi~an originalnom Schachterovom. DARLEY i ANDERSON su (1966)
poku{ali utvrditi da li tendencija ka bivanju sa drugima proizlazi iz potrebe za socijalnom
komparacijom ili iz potrebe za redukcijom anksioznosti. Autori su inducirane ispitanike
pitali da li `ele bivati sa osobom za koju je re~eno da se mnogo manje pla{i nastavka
(koji izbor ukazuje na potrebu za smanjivanjem anksioznosti), ili sa osobom za koju je
re~eno da se malo vi{e pla{i nastavka ispitivanja (koji izbor ukazuje na potrebu za
socijalnom komparacijom). Pokazalo se da ispitaici, kada su inducirani strahom, ra|e
biraju drugu osobu, koja se malo vi{e pla{i, {to ukazuje da u situaciji induciranog
straha potreba za socijalnom komparacijom preovla|uje nad potrebom za
redukcijom anksioznosti.

6. INTERPERSONALNA PRIVLA^NOST

6.1. Osnovni nalazi istra`ivanja interpersonalne privla~nosti


Lijepi odn. fizi~ki atraktivniji ljudi imaju vi{e prednosti u `ivotu, {to pokazuju slijede}i
nalazi:

108
 pomo} u nevolji se ~e{}e pru`a atraktivnijim osobama oba spola, odn. prema
njima se ~e{}e iskazuje prosocijalno pona{anje,
 analize presuda krivi~nih sudova pokazuju da atraktivniji mu{ki osu|enici dobivaju
lak{e kazne i 2 puta vjerojatnije izbjegavaju zatvor (dobivaju uvjetnu kaznu) nego oni
manje atraktivni,
 istra`ivanja izbornog pona{anja pokazuju da je broj glasova povezan i sa
atraktivno{}u kandidata.

Istra`ivanja u podru~ju interpersonalne privla~nosti su tako|er pokazala da:


 ljepota uti~e na svi|anje: ljudi su vi{e privu~eni fizi~kom atraktivno{}u partnera
nego li bilo kojom drugom osobinom,
 ljepota utje~e na uvjerljivost pri persuaziji: CHAIKEN (1979) ispituje u prirodnim
uvjetima utjecaj ljepote komunikatora na broj prikupljenih glasova na peticiji. Ispitanici
su bili studenti koji su trenirani u persuazivnoj komunikaciji radi nagovaranja kolega
na uvo|enje vegetarijanskih obroka u fakultetsku kantinu. Pokazalo se da su ljep{i
komunikatori, ~ija je ljepota prethodno nezavisno procjenjena prikupili vi{e
potpisa na peticiju.
 stereotip da su ljepota i seksualna strast neodvojivo povezani ve}ina ljudi slijepo
prihva}a.

BERSCHEID i WALSTER (1971) su polaroidnom kamerom fotografirali mladi}e i


djevojke na koled`u. Zatim je ve}i broj sudaca procijenio njihovu ljepotu na skali
atraktivan-neatraktivan, a od fotografiranih studenata se tra`io iskaz o njihovoj
romanti~noj pro{losti (broj sastanaka pro{log tjedna, mjeseca, godine). Rezultati
istra`ivanja su pokazali da je fizi~ka atraktivnost djevojaka bila visoko povezana sa
stvarnim brojem sastanaka pro{log tjedna (r = 0,44), pro{log mjeseca (r = 0,50) i
pro{le godine (r = 0,44). Fizi~ka atraktivnost mladi}a nije bila statisti~ki zna~ajno
povezana sa brojem izlazaka.

BYRNE i sur. (1970) su proveli ispitivanje u prirodnim uvjetima na kompjuterskom


izboru partnera na osnovu pohranjenih podataka o osobama. Partneri su se potom i "u
`ivo" upoznali, nakon ~ega su (nakon 30 minuta) dali iskaz o kompjuterski izabranom
partneru. Pokazalo se, bez obzira na spol, da {to je partner bio zgodniji, to je vi{a
procjena njegove seksualne po`eljnosti ( r= 0,70), potencijalnog u`itka u zajedni~kim
izlascima (r = 0,57) i pogodnosti za brak (r = 0,55).

WALSTER i sur. su (1966) prikupili procjene fizi~ke privla~nosti 752 (M i @) bruco{a,


zajedno sa velikim brojem drugih podataka o njima (dob, rasa, religija, inteligencija,
osobine li~nosti, stavovi o relevantnim pitanjima...). Nakon toga organizirali su ples
partnera kojima su rekli da su "kompjuterski izabrani" (premda su izabrani po slu~aju).

Od ispitanika su nakon plesa dobiveni dodatni podaci u dvije vremenske to~ke:


 drugi dan o tome koliko im se partner svi|ao i kakva je njihova `elja za ponovnim
izlaskom i
 nakon 6 mjeseci da li su i koliko su ~esto zajedno iza{li nakon plesa,
iz kojih iskaza se pokazalo da je fizi~ka privla~nost partnera bila jedina
determinanta svi|anja i ~estine zajedni~kih izlazaka.

109
Osnovni prigovor navedenim istra`ivanjima je taj {to se ne odnose na realne `ivotne
situacije u kojima uvijek postoji rizik odbijanja.

6.2. Teorije izbora partnera


(1) Teorija jednakosti (engl.: equity theory) kroz slijede}e postavke tretira izbor
partnera:
 jednakost je najva`nija determinanta izbora partnera, kako za izlazak, tako i za
brak,
 jednakost se sastoji ne samo u u fizi~kom izgledu ve} i u ostalim osobinama
partnera,
 partneri }e te{ko stupiti u vezu, a jo{ te`e u njoj ostati, ako ne postoji dobit za
oboje,
 pojedinci preferiraju partnere koji su po`eljniji od njih samih, a izbor partnera je
kompromis `elje za izborom idealnog partnera i onoga kakvog mo`emo dobiti.

Istra`ivanja koja su provedena tako da je postojao rizik odbijanja potvrdila su teoriju


jednakosti. U jednom od njih, mu{ki ispitanici su pozvani na ispunjavanje novog testa
inteligencije. Kod polovice ispitanika je pohvalom pove}ano samopouzdanje ("vi ste test
jako dobro rije{ili"), a kod polovice je kritikom sni`eno samopouzdanje ("vi ste test lo{e
rije{ili"). Na polovici testiranja je napravljena pauza u kojoj ispitanik i eksperimentator (sa
svakim ispitanikom zasebno) odlaze u kantinu, u kojoj se eksperimentator pozdravlja sa
`enskom osobom, koja ih poziva da sjednu, nakon ~ega eksperimentator upoznaje
ispitanika sa tom `enskom osobom i odlazi uz ispriku. @enska osoba (~ija se
atraktivnost varira) zapo~inje prijateljski i zainteresirano razgovarati, a pona{anje
ispitanika se promatra. Pokazalo se da su se ispitanici kojima je prethodno
pohvalom pove}ano samopouzdanje "upucavali" zgodnijoj `enskoj osobi, a oni
drugi manje zgodnoj.

(2) Teorija SVR (od engl.: stimulus-value-role) je najpoznatija i u razli~itim


istra`ivanjima potvr|ena teorija razvoja intimnih veza, prema kojoj se veza razvija
slijede}im redosljedom:
 podra`aj: fizi~ka privla~nost, koja dovodi do predlaganja prvog sastanka,
 daljnji sastanci: ~ija vjerojatnost ovisi o sli~nosti vrijednosnih stavova,
 provjera deklariranih vrijednosti u razli~itim ulogama.

Ako je provjera pokazala velik broj me|usobnih dodirnih to~aka, posebice slaganje
deklariranih vrijednosti i odigrane uloge, velika je vjerojatnost da }e se veza
odr`ati i da }e do}i do odluke za brak.

6.3. Ispitivanje odnosa prijateljstva i ljubavi


Odnos prijateljstva i ljubavi ispituje se na skali prijateljstvo / ljubav na kojoj pojedinac
procjenjuje u kojoj mjeri (na skali od 1 = uop}e ne do 10 = u potpunosti) prijatelj zasebno
odn. partner treba posjedovati slijede}e osobine:
1- po`eljnost, omiljenost u dru{tvu,
2- pouzdanost,
3- sli~nost na{em ideal-selfu (onakva osoba kakvi bi sami `eljeli biti),
odn. u kojoj mjeri prema njima iskazujemo slijede}e pona{anje:
4- opra{tamo {ta god u~ini ta osoba,

110
5- iskazujemo veliko povjerenje u sud (mi{ljenje) te osobe,
6- u~inili bi za tu osobu "sve na svijetu".

Primjena ove skale je pokazala da prijatelja odre|uju ~estice 1, 3 i 5, a partnera


~estice 2, 4 i 6. Istra`ivanja skalama, koje su pro{irene u odnosu na navedenu su
pokazala da parovi koji povremeno izlaze i nisu u stalnim vezama imaju izra`enije
prijateljstvo nego ljubav, dok partneri koji `ive zajedno u braku u dubokim
stabilnim vezama imaju jednak zbroj bodova kada se procjenjuje prijateljstvo
odn. ljubav.

7. PROSOCIJALNO PONA[ANJE

7.1. Definicija prosocijalnog pona{anja


Prosocijalno pona{anje se definira kao voljno (intencionalno) pona{anje
usmjereno na pove}anje dobrobiti drugih odn. takvo pona{anje koje ima pozitivne
posljedice za druge ljude. Manifestira se kao ljubaznost, suosje}anje, spa{avanje,
`rtvovanje, dobrotvorne donacije, pomaganje kroz pru`anje usluga i pomo}i i sl..

Takva definicija, koja je dana u terminima pozitivnih posljedica ne~ijeg pona{anja ima
slijede}e nedostatke:
 ne uzima u obzir motivaciju za takvo pona{anje, koja mo`e biti i negativna ili mo`e
uklju~ivati korist odn. vlastite interese. Na primjer, roditelj mo`e davati djetetu novac,
{to za dijete ima momentalne pozitivne posljedice, ali to pona{anje mo`e biti
negativno motivirano: “dat }u mu novac samo da se rije{im njegovog zanovijetanja i
ne}u nadzirati na {to tro{i taj novac”, ili: poma`u}i nekoj osobi “o~ekujem da }e osoba
kojoj poma`em uzvratiti”,
 ne uzima u obzir mogu}nost negativnih posljedica takvog pona{anja kao {to je
pogor{anje stanja `rtve, npr. pogor{anje stanja potencijalnog ovisnika kojemu roditelji
bez nadzora tro{enja i dalje daju novac za njegove “potrebe”.

Pru`anje pomo}i drugima ponekad se istra`uje kao zaseban dio prosocijalnog


pona{anja, a odnosi se na materijalnu pomo} (u hrani, novcu), psiholo{ku pomo},
pomaganje u radu na zadatku ili u slu~aju opasnosti, a osim prosocijalnog pona{anja
ponekad uklju~uje i uzajamnu korist, kao {to je to kod suradnje odn. kooperativnog
rje{avanja nekog zadatka.

Altruizam je najjasniji oblik prosocijalnog pona{anja, koji se definira kao socijalno


pona{anje koje je:
 dobrovoljno,
 poduzeto radi pobolj{anja ili odr`anja dobrobiti drugih,
 nije motivirano o~ekivanjem izvanjske materijalne ili dru{tvene nagrade odn.
koristi / interesa ili izbjegavanjem izvanjske kazne (npr. nelagode) tj. u potpunosti je
nesebi~no i
 uklju~uje `rtvovanje odn. odricanje (kriterij KREBSa, 1970). Uz ovaj posljednji
kriterij se postavlja pitanje: kako se mo`e pojaviti i odr`ati pona{anje koje nema
pozitivnih posljedica po izvo|a~a, ve} uklju~uje i `rtvovanje koje mo`e imati i negativne
posljedice. Taj altruisti~ki paradoks se poku{ava objasniti uvo|enjem razli~itih

111
motivacijskih konstrukata koji pretpostavljaju postojanje odre|enih unutarnjih,
samonagra|uju}ih procesa.

Dakle, da bi se prosocijalno pona{anje moglo smatrati altruisti~kim, treba uzeti u


obzir i posljedice i motive pona{anja. Ujedno takvo definiranje altruizma putem
posljedica i motiva pona{anja omogu}uje operacionalizaciju pojma altruizma za
istra`iva~ke svrhe.

Socijalno-psiholo{ki pristupi, usmjereni na obja{njenje motivacijske strukture altruizma,


uvode dodatne kriterije altruisti~kog pona{anja, kao {to su:
 empatija (ARONFRED, 1970),
 po{tovanje dru{tvenih normi iza kojih stoji odre|en sustav nagrada i kazni
(SCHWARTZ i HOWARD, 1981),
 osje}anje moralne du`nosti ~iji su izvor internalizirane moralne vrijednosti dru{tva.

Problem definiranja altruizma se za sada rje{ava samo izdvajanjem kriterija


altruisti~kog pona{anja, a pravilnosti utvr|ene u pona{anju definiranom po tim
kriterijima se obja{njavaju uvo|enjem motivacijskih konstrukata.

7.2. Razvoj istra`ivanja prosocijalnog pona{anja


Interes za prou~avanje prosocijalnog pona{anja javlja se {ezdesetih godina uslijed:
 smanjivanja utjecaja “egoisti~kih” teorija koje su isticale da ljudi u prvom redu
te`e zadovoljenju vlastitih potreba,
 dru{tvenih promjena, kao {to su politi~ka djelatnost studenata i profesora i stvaranje
novih oblika `ivota u zajednici,
 ve}eg utjecaja humanisti~ke psihologije i pokreta za mir,
 pojave relevantnih radova: Gouldnerovog rada o normi recipro~nosti,
Berkowitzovih laboratorijskih ispitivanja o pru`anju pomo}i drugima, Campbellovog
~lanka u kojem je prvi puta upotrijebljen termin “altruizam” u psihologiji, Aronfredovog
istra`ivanja o razvoju dje~je empatije i radova Latanea i Darleya o pasivnim
svjedocima ne~ije nevolje,
 javnih skandala zbog pasivnosti ljudi odn. neanga`iranja i nepomaganja onima
koji su bili izlo`eni nasilju (kao u slu~aju Kitty Genovese: nju je slijedio manijak kada
se vra}ala s posla u tri sata ujutro: 38 njenih susjeda se pojavilo na prozorima kada je
kriknula, ali ni jedan nije iza{ao da pomogne niti je ijedan pozvao policiju iako ju je
progonitelj maltretirao vi{e od pola sata i na kraju ubio), koji su se u tisku obja{njavali
otu|enim i apati~nim na~inom `ivota u gradu, nesvjesnim sadisti~kim impulsima i
nezainteresirano{}u.

LATANE i DARLEY (1970, 1976) su putem realisti~kog eksperimenta istra`ivali


pona{anje ljudi u izvanrednim i neo~ekivanim (ponekad opasnim) situacijama u kojima
se zahtijeva neposredna reakcija, simuliraju}i situacije kao {to je podizanje ispu{tene
olovke, spre~avanje kra|e, pomaganje `rtvi epilepti~kih napada i sl. Variraju}i broj osoba
koji opa`aju takve situacije, utvrdili su fenomen socijalne inhibicije pomaganja odn.
fenomen pasivnog promatra~a: pasivni odnos prema nevolji drugih ovisi o broju ljudi
koji koji su svjedoci ne~ije nevolje: kada su ispitanici bili u grupi sporije su pomagali, ili,
{to je bilo ~e{}e, uop}e nisu pomagali

112
Ispitivanje prosocijalnog pona{anja “imalo je” svoje dekade, posve}ene odre|enim
pitanjima:
 tokom {ezdesetih godina se uglavnom ispitivao utjecaj socijalnih normi na
pomaganje drugima,
 tokom sedamdesetih se ispitivao (po uzoru na opisani rad Latanea i Darleya) odnos
situacijskih varijabli i pru`anja pomo}i drugima te su se nastojale utvrditi i druge
varijable (osim situacijskih) koje pove}avaju ili smanjuju vjerojatnost te pomo}i,
 tokom osamdesetih se nastojalo ispitati ne samo kada }e ljudi intervenirati, nego su
se nastojale koncipirati teorije o tome za{to ljudi poma`u drugima odn. koji se motivi
nalaze u osnovi toga pomaganja.

7.3. Teorije razvoja prosocijalnog pona{anja


7.3.1. Evolucijski pristup
Evolucijski pristup u socijalnoj psihologiji nastoji sistematski istra`iti biolo{ku osnovu
socijalnog pona{anja razli~itih vrsta, koje tuma~i u terminima genetike i teorije
evolucije.

Opa`anja `ivotinja u prirodnim i laboratorijskim uvjetima su pokazala da se kod


razli~itih `ivotinjskih vrsta pojavljuju razli~iti oblici pona{anja koji li~e na
altruisti~ko pona{anje jer su usmjereni dobrobiti drugih: za{tita mladun~adi, dijeljenje
hrane, kooperativni lov i obrana, spa{avanje tijekom bijega, izlaganje opasnosti (uz
eventualno samouni{tavanje odn. `rtvovanje sebe) da bi se upozorilo druge... .

Evolucijski pristup altruizmu isti~e da altruizam ima adaptacijsku vrijednost za


pre`ivljavanje vrste i da je ugra|en u genetski kod, te da postoje stabilne uro|ene
dispozicije za pojavu altruisti~kog pona{anja u grupi.

Unutar evolucijskog pristupa su se pojavila dva gledi{ta o razvoju altruizma koja


nastoje odgovoriti na pitanje kako se razvilo altruisti~ko pona{anje u procesu prirodne
selekcije tokom evolucije:
 sociobiolo{ko gledi{te i
 sociokulturalno gledi{te.

Sociobiolo{ko gledi{te pretpostavlja da:


 altruisti~ko pona{anje ima genetsku osnovu odn. da se altruisti~ko pona{anje
razvilo kroz biolo{ku evoluciju kroz selektivnu kumulaciju altruisti~kog pona{anja
genetskom transmisijom. Evolucija odn. prirodna selekcija je favorizirala gene koji
nose dispoziciju za altruisti~ko pona{anje jer iako su neke osobe bile `rtvovane,
na grupnoj razini ta `rtva donosi korist cijeloj grupi.,
 za o~uvanje vrste nije va`no pre`ivljavanje jedinki nego pre`ivljavanje gena, pa
je altruisti~ko pona{anje ono pona{anje koje daje ve}u {ansu genetskoj strukturi
drugih nau{trb genetske strukture altruista, ~ije je individualna reprodukcija i
mogu}nost pre`ivljavanja manja od reprodukcije i mogu}nosti pre`ivljavanja grupe,
 socijalno pona{anje jedinke se razvija u smjeru pove}anja vjerojatnosti da geni
sli~ni genima te jedinke odn. geni srodnika pre`ive u najve}em broju, {to se
naziva selekcija roda. Zato je altruizam u prvom redu usmjeren na potomke, zatim
na ro|ake, a najposlije na pripadnike drugih grupa.,

113
 altruisti~ko pona{anje je prema strancima zapravo recipro~ni altruizam.
Prirodna selekcija je favorizirala gene koji nose dispoziciju za altruisti~ko pona{anje
jer ono na dulji rok ima pozitivne posljedice za altruiste, koji riskiraju vlastitu sigurnost
za druge: uvijek postoji {ansa da }e onaj kome se pomoglo u budu}nosti uzvratiti na
isti na~in i doprinjeti pre`ivljavanju altruista.,
 grupe koje uspje{nije suzbijaju antisocijalne tendencije, a poti~u prosocijalne
tendencije i kooperaciju jedinki imaju ve}e {anse za pre`ivljavanje,
kojim postavkama je pobijena pretpostavka klasi~ne teorije evolucije, prema kojoj je
altruizam u suprotnosti sa pre`ivljavanjem.

Sociokulturalno gledi{te pretpostavlja da:


 altruisti~ko pona{anje ima osnovu u dru{tvenoj strukturi i normama koje su se
razvile kroz nara{taje a koje olak{avaju u~enje altruisti~kog pona{anja odn. da se
altruisti~ko pona{anje razvilo kroz socijalno-kulturalno-civilizacijsku evoluciju tokom
koje su potisnute individualne sebi~ne tendencije selekcionirane tokom biolo{ke
evolucije (sadr`ane u “sebi~nim” genima odn. genima sebi~nosti),
 pravila organiziranja dru{tva i moralne norme su se selekcionirale s obzirom na
njihovu korist za dru{tvo,
 nema uro|enog altruizma, pa u kolikoj }e se mjeri altruizam razviti ovisi o evoluciji
sociokulturalnog sustava koji djeluje na motivaciju i pona{anje ljudi,
 evolucija altruizma ovisi o tome da li dru{tvo nagra|uje empati~ke osje}aje i time
poti~e u~enje altruizma.

Evolucijski pristup ima slijede}e nedostatke:


 zasniva se na nalazima koji su dobiveni samo kod `ivotinja,
 zanemaruje individualne razlike,
 ne obja{njava u koje gene je ugra|en altriuzam , a u koje sebi~ni interes,
 ne obja{njava kako interakcija gena i okoline pridonosi altruisti~kim ili egoisti~kim
crtama li~nosti,
 ne govori o svjesnim namjerama i ciljevima koji mogu motivirati altruisti~ko
pona{anje,
 zanemaruje razvojne procese i ulogu svijesti u ontogenezi ~ovjeka,
 zauzima redukcionisti~ko gledi{te prema kojem smo svi mi strojevi za pre`ivljavanje
programirani za o~uvanje sebi~nih gena.

HOFFMAN (1981) podr`ava ideju da je altruizam uro|eni dio ljudske prirode, pomo}u
nalaza koji se odnose na empatiju, kao na sposobnost u`ivljavanja u emocionalna
stanja drugih, koja je sposobnost u osnovi altruizma. Nalazi na bebama pokazuju da (a)
bebe pla~u na pla~ drugih beba, (b) bebe razlikuju reprodukciju vlastitog pla~a od
reprodukcije pla~a ~impanze. Nadalje, metodom blizanaca je potvr|eno da su
individualne razlike odraslih u empatiji genetski uvjetovane. Dakle, postoji istinska
altruisti~ka empatija nasuprot sebi~noj pomo}i, o kojem obliku pona{anja govori ve}ina
teorija.

7.3.2. Psihoanaliti~ki pristup


Unutar psihoanaliti~kog pristupa postoje dva gledi{ta o razvoju altruizma:
 tradicionalno psihoanaliti~ko gledi{te i

114
 neopsihoanaliti~ko (egopsiholo{ko) gledi{te.

Tradicionalno psihoanaliti~ko gledi{te pretpostavlja da se:


1. altruizam se razvija kroz razvoj super-ega:
 kroz proces identifikacije s roditeljima kojim dijete internalizira prosocijalne
tendencije koje postaju dio superega,
 kroz prisilnu socijalizaciju kojom se razrje{ava konflikt izme|u ida (koji je usmjeren
do`ivljavanju zadovoljstva zadovoljenjem instinkata) i superega (koji predstavlja
internalizirane zahtjeve dru{tvenih normi).
2. da su ljudi po prirodi sebi~ni i agresivni i da je altruizam mogu} jedino ako se
njime brane od nekih svojih unutra{njih konflikata.

Neopsihoanaliti~ko gledi{te (Eriksona, Fromma) pretpostvalja da:


 pozitivni utjecaji iz socijalne okoline tokom razvoja li~nosti pojedinca
reduciraju snagu sebi~nih motiva i dovode do internalizacije nesebi~nih -
altruisti~kih vrije-dnosti,
 altruizam se javlja kao posljedica pozitivnog odnosa djeteta i majke odn. nakon
uspje{nog rje{avanja konflikata (kriza) kod djeteta u pojedinim ranim fazama
socijalno-emocionalnog razvoja, pa je altruizam rezultat zdravog procesa razvoja,
koji dovodi do kognitivno i emocionalno zrele li~nosti,
 li~nost pojedinca nije pasivna i vo|ena nesvjesnim impulsima pa obrambene
funkcije ega mogu u pojedinim fazama razvoja doprinjeti svjesnom uskla|ivanju
njenog pona{anja sa njenim internaliziranim vrijednostima, interesima i namjerama.

Psihoanaliti~ki pristup u tuma~enju razvoja altruizma ima slijede}e nedostatke:


 zanemaruje utjecaj socijalne okoline van roditeljskog utjecaja i
 zanemaruje individualne razlike.

7.3.3. Pristup unutar teorija socijalnog u~enja


Prema teorijama socijalnog u~enja socijalno pona{anje, a time i altruisti~ko
pona{anje se u~i putem interakcije sa socijalnom okolinom, pri ~emu se postepeno
pove}ava repertoar prosocijalnog pona{anja. Na proces socijalizacije prosocijalnog
pona{anja utje~u roditeljski odgojni postupci, odnos izme|u roditelja i djece, interakcija
sa vr{njacima i drugi socijalni agensi.

Prema S-R teoriji socijalnog u~enja altruisti~ko pona{anje se javlja i u~vr{}uje uz


ponavljanje pozitivnih posljedica (potkrepljenja) za izvo|a~a takvog pona{anja.
Takvo stajali{te podrazumijeva da pravi - autenti~ni altriuzam ne postoji, da je
altruizam uvijek sebi~ni - egoisti~ni interes povezan sa pojavom potrkrepljenja , a
potvrdu nalazi u ~injenici da je te{ko dokazati potpuno odsustvo sebi~nog pona{anja i u
herojskom pona{anju. Dakle, altruisti~ko pona{anje je u osnovi sebi~no, a ljudi se samo
naizgled ponekad pona{aju nesebi~no.

Altruisti~ko pona{anje koje se javlja kada nema o~iglednih vanjskih nagrada i kada ono
ima i negativnih posljedica po izvo|a~a se tuma~i razvojem internalnih samopot-
krepljuju}ih mehanizama kao {to su zadovoljstvo sobom ili o~ekivanje budu}e nagrade
tokom socijalizacije.

115
Prema teoriji socijalnog u~enja po modelu altruisti~ko se pona{anje u~i
opa`anjem i opona{anjem pona{anja drugih osoba: djeca koja imaju mogu}nost
opa`anja modela koji poma`e drugima u~e kako se iskazuje prosocijalno pona{anje i
kako to pona{anje mo`e imati pozitivne posljedice po modela {to je za njih vikarijsko
potkrepljenje.

Budu}i da su istra`ivanja pokazala da je utjecaj modela na razvoj prosocijalnog


pona{anja kratkotrajan i situacijski specifi~an, potrebno je u~enje po modelu
dopuniti drugim oblicima u~enja. U~enju prosocijalnog pona{anja odn. pove}anju
vjerojatnosti pojavljivanja tog pona{anja kod djece posebno doprinosi:
 igranje uloge osobe koja poma`e i osobe prema kojoj je pomo} usmjerena,
 raspravljanje o posljedicama prosocijalnog pona{anja po druge ljude,
 uvjetovanje empatije,
 pozitivna atribucija altruisti~kih crta li~nosti.

7.3.4. Kognitivni pristup


Kognitivni pristup prihva}a Piagetove i Kohlbergove postavke o spoznajnom i moralnom
razvoju i nastoji opisati promjene u prosocijalnom pona{anju djece koje su
povezane sa dobi odn. sa promjenom kognitivnih struktura uslijed maturacije ,
koje su promjene skokovite - kvalitativne i hijerarhijski poredane i sa interakcijom
pojedinca sa okolinom, koja nema ulogu oblikovanja pona{anja, nego pru`a
raznovrsna iskustva koja pojedinac aktivno transformira.

U skladu sa tim pristupom:


 isptuju se promjene u prosocijalnom moralnom prosu|ivanju ovisno o dobi i
nastoje se utvrditi stupnjevi razvoja prosocijalnog moralnog su|enja i prosocijalnog
pona{anja,
 ispituje se povezanost moralnog prosu|ivanja sa prosocijalnim pona{anjem,
 analizira se motiviranost za prosocijalno pona{anje s obzirom na razinu
spoznajnog razvoja odn. s obzirom na rasu|ivanje o prosocijalnom pona{anju.

BAR-TAL i sur. (1985) smatraju da se kvalitativne promjene u razvoju altruisti~kog


pona{anja o~ituju u motivima koji navode na prosocijalne postupke:
 moralnost, a time i altruisti~nost male djece ovisi o izvanjskim nagradama i kaznama,
 preduvjet za pojavu altruisti~kog pona{anja je pojava sposobnosti upravljanja
vlastitim pona{anjem putem vlastitih moralnih uvjerenja i kada nema neposrednih
izvanjskih nagrada,
 altruisti~ki motivirano pomaganje drugima je razvojno postignu}e jer pretpostavlja
visok stupanj kognitivnog, moralnog i socijalnog razvoja.

Kognitivni pristup ne uzima u obzir zahtjeve situacije ni individualne razlike koji


mogu utjecati na pojavu prosocijalnog pona{anja, niti odre|uje procese koji dovode do
takvog pona{anja.

7.4. Psiholo{ki procesi u osnovi prosocijalnog pona{anja


Modeli kojima se obja{njava prosocijalno pona{anje nastoje objasniti glavne
medijatorne psiholo{ke procese koji su u osnovi tog pona{anja odn. koji ga
motiviraju a koji se mogu se podijeliti na:
116
 emocionalne procese: emocionalna fiziolo{ka aktivacija i empatija,
 kognitivne procese: razmatranje potencijalnih dobitaka (koristi) i gubitaka ({teta)
nekog pona{anja u procesu dono{enja odluke o pru`anju pomo}i i
 normativne procese: internalizirane norme pona{anja,
koja podsje}a na Freudovu podjelu li~nosti na superego, ego i id.

7.4.1. Normativni procesi


Dvije su vrste normativnih modela koji tuma~e pomaganje drugima:
 model socijalnih normi pona{anja i
 model osobnih normi pona{anja.

Prema modelu socijalnih normi pona{anja pomaganje drugima regulirano je


internaliziranim altruisti~kim dru{tvenim normama odn. socijalnim o~ekivanjima da
u odre|enoj situaciji djelujemo nesebi~no, koje norme aktiviraju specifi~ne okolnosti.
Ljudi se pona{aju u skladu sa tim normama uz prisilu postupanja u skladu sa
o~ekivanjima grupe o tome kakvo je prikladno pona{anje u nekoj situaciji, koja se prisila
posti`e izvanjskim dru{tvenim nagradama i kaznama.

Slijede}e se norme uzimaju kao relevantne za prosocijalno pona{anje:


 norma socijalne odgovornosti (BERKOWITZ, 1972) koja propisuje da bi ljudi
trebali pomo}i osobama koji su o njima ovisni i potrebni njihove pomo}i (djeca, `ene,
bolesnici, stariji),
 norma recipro~nosti (GOULDNER, 1960) koja propisuje da bi ljudi trebali pomo}i (a
nikako ne {koditi) osobama koje su njima pomogle (npr. djeca ostarjelim roditeljima).
Jedina iznimka obaveze uzvra}anja su zavisne osobe: djeca, bolesnici, starci. Ova
norma je, prema autoru klju~na za odr`avanje stabilnih odnosa me|u ljudima.,
 norma pravednosti (HATFIELD, WALSTER i PILIAVIN, 1978) koja propisuje da ljudi
koji uo~avaju da su u nepravedno boljem polo`aju trebaju pomo}i onima koji su u
lo{ijem polo`aju da bi pritom izbjegli dru{tvenu osudu da iskori{tavaju druge ili bili
pohvaljeni zato {to brinu za druge.

Modelu socijalnih normi stavljaju se slijede}e zamjerke:


 socijalne norme pona{anja su toliko op}enite da se njima ne mo`e predvidjeti {to }
e netko u~initi u odre|enoj situaciji,
 ljudi ~esto ne djeluju u skladu sa normama koje verbalno iska`u: spremni su
pomo}i, ali vi{e verbalno nego djelatno,
 socijalnim normama se ne mogu objasniti velike individualne razlike u
pona{anju,
 dvije ili vi{e socijalnih normi mo`e istovremeno interferirati, npr. norma socijalne
odgovornosti i norma nemije{anja u osobne stvari.

Prema modelu osobnih normi pona{anja pru`anje pomo}i drugima je regulirano i


unutarnjim, internaliziranim, osobnim altruisti~kim normama, a ne samo izvanjskim
dru{tvenim o~ekivanjima pona{anja.

Odnos osobnih i dru{tvenih normativnih utjecaja i drugih ~initelja koji utje~u na


dono{enje odluke o pru`anju pomo}i razra|en je u normativnom modelu pomaganja
drugima SCHWARTZa (1981). Autor smatra da:
117
 model dru{tvenih normi ne obja{njava altruisti~ko pona{anje koje nije
motivirano o~ekivanjem materijalnih ili socijalnih nagrada, i da stoga treba
ispitati unutra{nje izvore altruisti~ke motivacije,
 osim altruisti~kih dru{tvenih normi, koje su medijator utjecaja dru{tvenih
vrijednosti na pona{anje pojedinca i definiraju se kao o~ekivanja dru{tva o pona{anju
pojedinca u konkretnoj situaciji postoje i altruisti~ke osobne norme pona{anja,
koje su medijator utjecaja osobnih vrijednosti na pona{anje i definiraju se kao osobna
o~ekivanja o vlastitom pona{anju u konkretnoj situaciji,
 da se altruisti~ke osobne norme internaliziraju iz moralnih vrijednosti dru{tva
tokom procesa socijalizacije.

Schwartz nadalje smatra da se proces dono{enja odluke o pru`anju pomo}i


drugome u konkretnoj situaciji sastoji iz slijede}ih 5 faza:
1. percepcija da je nekome pomo} potrebna te prepoznavanje vlastitih mogu}nosti da
se ne{to poduzme i internaliziranih vrijednosti koje su relevantne u toj situaciji. Ako do
te percepcije ne do|e, prestaje proces dono{enja odluke o pru`anju pomo}i, pa nema
ni pomaganja.,
2. aktivacija:
 osobnih normi odn. vrijednosnog sustava promatra~a {to dovodi do osje}aja
moralne du`nosti (obaveze) i vlastite odgovornosti da se pomogne. Taj
osje}aj moralne du`nosti je glavni ~initelj koji motivira pojavu altruisti~kog
pona{anja, a subjektivno se do`ivljava kao emocionalno uzbu|enje uslijed
anticipacije zadovoljstva i ponosa (uslijed anticipirane potvrde o~ekivanja o sebi) ili
krivnje (uslijed anticipiranja omalova`avanja sebe). Nakon {to je altruisti~ni akt
izveden, on biva potkrepljen spoznajom da smo reagirali u skladu sa vlastitim
internaliziranim moralnim vrijednostima.,
 socijalnih normi {to se subjektivno do`ivljava kao uskla|ivanje sa dru{tvenim
standardima pona{anja uz pojavu ponosa ili krivnje u o~ekivanju reakcija drugih na
iskazano pona{anje,
koje mogu biti uskla|ene ili u suprotnosti.
3. evaluacija odn. procjena koliko su posljedice nekog konkretnog pona{anja u skladu
sa vrijednosnim sustavom promatra~a, u skladu sa ~ime se prihva}a ili pori~e
osobna odgovornost te procjena potencijalnih dru{tvenih nagrada ili kazni za neko
konkretno pona{anje te dono{enje odluke za ili protiv pru`anja pomo}i.,
4. obrana: ako promatra~ procijeni da su potencijalne {tete i koristi njegovog pona{anja
izjedna~eni, dolazi do ponavljanja prve i druge faze {to mo`e dovesti do negiranja
potrebe za pomo}i, do negiranja djelotvornosti pomaganja, ili do negiranja vlastite
moralne obaveze odn. odgovornosti da se djeluje za dobrobit drugih.,
5. pona{anje: pru`anje pomo}i ili uskra}ivanje pomo}i, koje je to vjerojatnije {to je ve}a
aktivacija osobnih i socijalnih normi, a manje prisutna obrana.

Slijede}e su prednosti navedenog modela:


 uzima u obzir individualne razlike u internalizaciji prosocijalnih normi pona{anja, u
osobnim normama odn. u osje}aju moralne du`nosti da se pomogne drugima, u
prihva}anju ili negiranju odgovornosti za dobrobit drugih i u tendenciji da se na
osnovu navedenog reagira i dopu{ta {irok raspon individualnih razlika u
prosocijalnom pona{anju.

118
 model operacionalizira osobne norme kroz samoiskaz ispitanika o osje}aju
du`nosti da pomogne drugima u odre|enim situacijama, koji se korelira sa nekim
indeksom pomaganja.

Nedostatak modela je u tome {to nije dokazao kauzalno djelovanje osobnih normi na
prosocijalno pona{anje, putem njihovog eksperimentalnog manipuliranja.

7.4.2. Kognitivni procesi


PILIAVIN i suradnici (1982) su razvili model reagiranja u nepredvidljivim situacijama ili u
situacijama opasnosti u kojem modelu nagla{avaju emocionalno uzbu|enje ali smatraju
da pomaganje drugima zapo~inje tek nakon kognitivnog procesa dono{enja
odluke koja proizlazi iz analize dobitaka i gubitaka odn. cijene pona{anja. Dakle,
pona{anje ljudi u situacijama u kojima treba pomo}i drugome ovisi o emocionalnom
uzbu|enju i o prora~unu cijene pomaganja drugima i cijene izbjegavanja pru`anja
pomo}i. Pona{anje promatra~a ne~ije nevolje bilo da je rije~ o pomaganju, bijegu ili o
redefiniranju situacije je, stoga uvijek egoisti~no usmjereno na zadovoljavanje
vlastitih potreba.

U vezi sa emocionalnom komponentom autori smatraju da:


 opa`anje nekoga koji je u opasnosti i kojem treba pomo}i dovodi do fiziolo{kog
uzbu|enja promatra~a, pri ~emu stupanj uzbu|enja ovisi o percipiranoj ozbiljnosti
situacije, o fizi~koj i psiholo{koj udaljenosti promatra~a od `rtve i o vremenu koje je
proteklo od po~etka opa`anja,
 razli~iti izvori uzbu|enja se zbrajaju stvaraju}i op}u razinu uzbu|enosti promatra~a,
odn. potencijalnog pomaga~a,
 uzbu|enost promatra~a dovodi do ve}e spremnosti za pomaganje drugima,
 uzbu|enost promatra~a dovodi do motivacije da se reducira ta uzbu|enost, pa
kada je o~ito da se `rtvi mo`e pomo}i, uzbu|enje se smanjuje pru`anjem pomo}i.

U vezi sa kognitivnom komponentom autori uvode model analize dobitaka i gubitaka


prema kojem smatraju:
 da su ljudi motivirani da pove}aju nagrade za svoje postupke, a smanje `rtve i
odricanja. U situacijama kada se poma`e drugima su nagrade manje izra`ene pa se
pozornost potencijalnog pomaga~a usmjerava na razmatranje posljedica svojih
postupaka za sebe i za osobu koja je u nevolji putem prora~una cijene pomaganja
drugome (fizi~ki napor, mogu}nost uklju~enja u zakonske postupke svjedo~enja...) i
cijene bijega odn. izbjegavanja pru`anja pomo}i (anticipirani osje}aj krivnje i stida,
anticipirane zakonske posljedice ili anticipirani napor da se iz situacije pobjegne)
nakon ~ega se donosi odluka o pona{anju.,
 da su ljudi najspremniji pomo}i kada procijene da je cijena pomaganja niska, a
cijena bijega visoka, npr. voza~i poma`u lak{e unesre}enom pje{aku, jer znaju da
izbjegavanje pomo}i dovodi do trajnog gubitka voza~ke dozvole,
 da su ljudi najmanje spremni pomo}i kada procijene da je cijena pomaganja
visoka (pomaganje zahtijeva velike `rtve), a cijena bijega niska (na primjer,
svjedoci ne `ele svjedo~iti na sudu, za {to ne dobivaju ni{ta),
 da kada je cijena pomaganja visoka kao i cijena bijega dolazi do konflikta kod
potencijalnog pomaga~a koji se naj~e{}e razrje{ava uklju~ivanjem obrambenih

119
mehanizama, kao {to je to npr. kognitivno reinterpretiranje situacije omalova`ava-
njem `rtve i/ili procjenjivanjem da polo`aj unesre}enog nije ozbiljan.

LERNER (1970) predla`e model vjerovanja u pravedan svijet prema kojem ljudi
vjeruju u pravedan svijet, u kojem svatko dobije ono {to zaslu`uje. To vjerovanje
ne zahtijeva, prema autoru specifi~no u~enje, nego proizlazi iz sazrijevanja spoznajnih
struktura. Uo~avanje da netko do`ivljava o~ito nezaslu`enu sudbinu (da pati i/ili mu
ne{to nedostaje) izaziva kod promatra~a nesigurnost u vlastitu sudbinu. Kako bi
ponovo uspostavio vlastitu sigurnost, promatra~ poku{ava uspostaviti pravedno
stanje za drugu osobu pru`aju}i joj pomo} ili kognitivno reinterpretiraju}i situaciju da
druga osoba do`ivljava zaslu`enu sudbinu.

7.4.3. Emocionalni procesi


Emocionalno uzbu|enje kao va`na komponenta motivacije za pru`anjem pomo}i drugima
mo`e dovesti do egoisti~ne motivacije ili do altruisti~ke motivacije.

Fiziolo{ko uzbu|enje mo`e se pripisati (atribuirati):


 stanju `rtve, stavljanjem u polo`aj osobe koja treba pomo} putem empatije {to dovodi
do pojave altruisti~ke motivacije pri ~emu je pomaganje drugima motivirano
empati~kim do`ivljajem njihovog stanja i sa krajnjim ciljem da se zadovolje njihove
potrebe i smanji njihovo neugodno stanje,
 vlastitim neugodnim (averzivnim) emocijama: iznena|enju, nesigurnosti, strahu,
{to dovodi do pojave egoisti~ke motivacije, pri ~emu je pomaganje drugima
motivirano krajnjim ciljem da se smanji vlastito neugodno emocionalno stanje,
te stoga krajnji cilj pona{anja, a ne samo pona{anje pokazuje je li neko pona{anje
altruisti~ko ili nije.

BATSON i sur. (1983) dobivaju faktorskom analizom procjena emocionalnih do`ivljaja


ispitanika ~iji su do`ivljaji izazvani opa`anjem ne~ije nevolje dva kvalitativno razli~ita
~uvstvena do`ivljaja koji se, dakle empirijski razlikuju:
 empati~ku brigu, koja se odnosi na usmjerenost promatra~a na nevolju odn. stanje
potreba druge osobe (i ~ini je suosje}anje, sa`aljenje, planiranje pomo}i...), koja
dovodi do altruisti~ki motiviranog pomaganja,
 osobnu uznemirenost, koja se odnosi na usmjerenost promatra~a na vlastita
neugodna emocionalna stanja (i ~ini je iznena|enje odn. {ok, nesigurnost, strah, ga|
enje...), koja dovodi do egoisti~ki motiviranog pomaganja, ali samo onda kada se
vlastita neugoda ne mo`e smanjiti druga~ije (napu{tanjem ili redefiniranjem situacije),
pobijaju}i pretpostavku Piliavina i sur. (1982) da je pomaganje uvijek egoisti~no
usmjereno na zadovoljavanje vlastitih potreba.

Autori su utvrdili, koriste}i model analize dobitaka i gubitaka da:


1. cijena pomaganja ima isti u~inak na vjerojatnost pomaganja i koli~inu pru`ene
pomo}i bilo da je motivacija promatra~a - potencijalnog pomaga~a egoisti~na
ili altruisti~na: {to je ve}a anticipirana cijena pomaganja odn. koli~ina pomo}i ({to je
vi{e te{ko}a povezanih sa pomaganjem), vjerojatnost i koli~ina pomaganja je manja,
bez obzira na vrstu motivacije pomaga~a. Nalaz se tuma~i pretpostavkom da ve}a
cijena pomaganja usmjerava pa`nju empati~ki motiviranih pomaga~a na sebe,
pa se briga za `rtvu zamjenjuje brigom za sebe.,

120
2. cijena bijega ima nejednake u~inke na vjerojatnost i koli~inu pru`ene pomo}i,
ovisno o vrsti motivacije promatra~a: ako je promatra~ altruisti~ki motiviran, on
pru`a veliku koli~inu pomo}i, bez obzira na cijenu bijega (on poma`e i kada treba
ulo`iti mali napor da se pobjegne i izbjegne pru`anje pomo}i), a ako je promatra~
egoisti~ki motiviran on pru`a veliku koli~inu pomo}i samo ako je cijena bijega visoka
(ako nema priliku da pobjegne jer je njemu bijeg iz situacije lak{i na~in reduciranja
neugode nego pomo}), a ako je cijena bijega niska (ako je lako pobije}i iz situacije)
on pru`a malu koli~inu pomo}i,
pa je, dakle koli~ina pomaganja najmanja kada je motivacija egoisti~na i kada je
lako izbje}i pru`anje pomo}i.

Kako bi ispitali postavku (2) BATESON i sur. (1981) su proveli faktorijalni eksperiment
tipa 2 x 2 u kojem su manipulirali:
 (a) altruisti~ku i (b) egoisti~ku motivaciju na dvije razine: (a) empati~ka briga i
(b) osobna uznemirenost putem placeba (koji navodno smanjuje osje}aj osobne
uznemirenosti, pa ispitanici atribuiraju svoje fiziolo{ko uzbu|enje stanjem `rtve) i/ili
putem specifi~ne upute (u smjeru empatije ili u smjeru osobne uznemirenosti),
 cijenom bijega, putem mogu}nosti za bijeg iz situacije u kojoj treba pomo}i drugome
ili putem mogu}nosti da se izbjegne opa`anje drugih u toj situaciji.

U eksperimentu je neugodno stanje druge osobe bilo primanje elektro{okova, altuisti~ko


pona{anje se sastojalo iz spremnosti da se primi {ok namijenjen `rtvi, a empatija i
osobna uznemirenost su postignuti specifi~nom uputom.

Dobiveni su slijede}i nalazi (vidi sliku 13.):

lako izbjegavanje
100% -
% spremnosti da 
se primi {ok
namijenjen `rtvi


50% -

te{ko izbjegavanje

I I
osobna empati}ka
nelagoda zabrinutost
Slika 13.: Djelovanje cijene pomaganja i dvije vrste motivacije za pomaganjem na
spremnost da se pomogne `rtvi.

1. kada je bijeg neizvediv iz sitacije, odn. kada je pomaganje te{ko izbje}i, spremnost
da se primi {ok namijenjen `rtvi je preko 50% i kada je prisutna osobna nelagoda i
kada prisutna empati~ka uznemirenost,
2. kada je bijeg lako izvediv iz sitacije, odn. kada je pomaganje lako izbje}i,
spremnost da se primi {ok namijenjen `rtvi je ispod 50% kada je prisutna osobna
nelagoda, a iznad 50% kada prisutna empati~ka uznemirenost,
121
~ime je potvr|en spomenuti nalaz (2).

THE END

122
8. LITERATURA:
1. BARON, R. A., BYRNE, D.: Exploring Social Psychology (2nd Ed), Allyn and
Bacon Inc., Boston, 1981,
2. EISER, R.J.: Cognitive Social Psychology, McGraw-Hill, London, 1980,
3. FISKE, S.T., TAYLOR, S.E.: Social Cognition, Mc Graw-Hill Inc., New York 1991,
4. MYERS, D. G.: Social Psychology, McGraw-Hill Inc., New York, 1993,
5. PETZ, B.: Psihologijski rje~nik, Prosvjeta, Zagreb, 1992.,
6. PRI[LIN; R.: Kada se i kako na{e pona{anje sla`e s na{im stavovima?, u
KOLESARI], V., KRIZMANI], M., PETZ, B.: Uvod u suvremenu psihologiju, Grafi~ki
zavod Hrvatske, Zagreb, 1993.,
7. RABOTEG-[ARI], Z.: Psihologija altruizma, Alinea, Zagreb, 1995.,
8. SUPEK, R.: Ispitivanje javnog mnijenja, SNL, Zagreb, 1981.

skripta kolegija

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA II

Zagreb, lipanj 1998.

123

You might also like