Read without ads and support Scribd by becoming a Scribd Premium Reader.
See Premium Plans
 
Miljenko Jergović
 MAMA LEONE
 Kad sam se ja rodio,zalajao je pas na hodniku porodilišta 
TI SI TAJ ANĐEO
 Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta; doktor Srećko bijesno je smaknuo masku s lica, istrčao iz rađaonice i rekao:
 Jebem ti zemlju ukojoj se djeca rađaju u štenarama!
Meni tog časa još ništa nije bilo jasno, punimsam plućima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred životnim paradoksom:Svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisam mogao uspoređivati sdrugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da dišem i da se za taj Svijet vežemonako kao što se nikada neću vezati ni za jednu ženu. Kad sam kasnije prepričavao ovaj događaj, najprije majci, pa ocu, a čim sam porastao i prijateljima, odmahivali su i govorili da izmišljam, da se ničega ne mogu sjećati,a pogotovu da nije moguće kako sam s prvim plačem počeo donositi ontološkezaključke. U početku me je nerviralo što me smatraju lašcem, znao bih se gorkorasplakati, udarati se šakama po glavi i urlati:
Vidjet ćete vi svoga Boga kad jaumrem!
S godinama sam se smirio, shvaćajući da je ovaj Svijet, o kojem samveć nešto znao i mogao sam ga uspoređivati s vlastitim iskustvima, a onda i sasnovima, utemeljen na nepovjerenju i na neobičnoj ljudskoj sklonosti da vassmatraju potpunom budalom čim govorite istinu, a doživljavaju vas ozbiljno čim počnete lagati. Osim toga, relativno sam rano, u petoj ili šestoj godini, zaključioda su okolnosti vezane za smrt apsolutno nepovoljne i odlučio sam da prestanem prijetiti umiranjem, barem dok ne razriješim problem s postojanjem ilinepostojanjem Boga. Bog mi je bio važan kao eventualni svjedok koji će potvrditi moje posljednje predsmrtno iskustvo i koji će znati da ne lažem kadasvjedočim o onom prvom predsmrtnom iskustvu iz rađaonice.
 Ima li Boga?
upitao sam svoju baku Olgu Rejc jer mi se od svih ljudi kojesam upoznao u tih šest godina života činila nekako najpouzdanijom osobom.
 Zaneke ga ljude ima, a za druge nema,
odgovorila je mirno, kao da to nije važnastvar ili kao da se o njoj može govoriti samo u stanju potpune ravnodušnosti.
 Ima li ga za nas?
 pokušao sam vrlo diplomatski formulirati pitanje; naime većsam bio primijetio da moji bližnji iznimno cijene svaki moj socijalizacijskinapor i vole kada o svim stvarima govorim u prvom licu množine - recimo
kad ćemo ručati, kad ćemo na izlet, kad ćemo se i mi razboljeti od gripe...
Mislio
 
sam kako i pitanje vjerovanja treba, barem u početku, smjestiti u takav kontekst.
 Za mene Boga nema,
rekla je, a što se tebe tiče ne znam. Tada sam naučio kako postoje istine koje govoriš samo sebi i u svoje ime. Bio sam zadovoljan što jetako, premda me nije oduševljavala činjenica da pitanje Boga ne mogu riješitiodmah.Desetak godina kasnije još uvijek nisam bio načisto s Bogom, ali samotkrio kada je moja baka Olga Rejc zaključila da Ga nema. Bilo je rano proljeće,svi su otišli na izlet, a ja sam ostao sam kod kuće. Po običaju, počeo sam preturati po ormarima. Nisam znao što tražim, ali sam uvijek nešto nalazio,nešto što se ticalo života mojih bližnjih, mame i tate, bake i djeda, a što su oni izrazličitih razloga pokušavali sakriti od mene. Njihove intimne povijesti bile sutako mračne, ili su ih oni doživljavali mračnima, a moj istraživački duh bio jetako živ, da sam nakon nekoliko mjeseci rada na njihovim biografijama većmnogo više saznao iz tajnih izvora nego što su mi za cijelog prethodnog životasami bili spremni reći ili priznati. Moj početni interes ubrzo se pretvorio uopsesiju, a potom u maniju. Svaki put bih bio razočaran ako o nekome od njihne bih otkrio ništa žestoko ili prljavo, te sam već unaprijed čeznuo za tim da pronađem dokaz kako mi je otac homoseksualac, majka bivša vozačicatramvaja, djed informbiroovac ili barem kockar koji je na preferansu izgubio pola Sarajeva. Volio sam te ljude i to mi morate vjerovati na riječ, ali sam višeod njih volio mala sitna svjedočanstva o onome što su željeli prešutjeti da bi se, barem u očima svoga sina i unuka, kvalificirali za raj.E, tog dana otkrio sam dvostruko dno u velikom ormaru za garderobu, uspavaćoj sobi. Podigao sam dasku i ispod nje našao izrezbarenu drvenu škatulju,okruglu staklenu kutijicu i zelenu fasciklu s dokumentima. Posložio sam sve tona ćilim, duboko uzdahnuo, pa otklopio škatulju. Bila je puna zemlje. Običnesmeđe zemlje s kamenčićima i vlatima trave, davno osušene, koja se raspadala pod prstima.
U ovoj zemlji sigurno neće saditi cvijeće,
 pomislio sam, a onda, ne bez straha, zavukao prste do dna škatulje i polako započeo s pretraživanjem. No,nije bilo baš ničega osim kamenčića, trave i puno, puno zemlje. Ne bistevjerovali koliko zemlje može stati u drvenu škatulju. Mnogo više nego što semože zamisliti. Da biste znali o čemu govorim, uzmite već sutra neku kartonskukutiju, jer pretpostavljam da vam drvena škatulja nije pri ruci, otiđite u park inapunite je zemljom. Nećete vjerovati vlastitim očima!Prešao sam na staklenu kutijicu. U njoj je bio džepni sat, prsten - pokušaosam ga nataknuti na domali prst, ali je prsten bio prevelik, potom je tu biominijaturni metalni kipić nekoga sveca, pa igla za kravatu i sasvim mala knjižicaAntona Aškerca, tiskana na slovenskom, s najtanjim stranicama koje sam ikadavidio. Nije bilo više ničega osim dva zelena vojnička dugmeta s orlovimaraširenih krila. Ti su me orlovi uplašili jer su mi djelovali poznato.Prije nego što sam otvorio fasciklu pomislio sam na one stvari koje čovjek ne treba u životu znati. Pomislio sam na tajne koje moraju ostati zatajene da bisve ovo imalo nekoga smisla, ali kako se nijedne takve tajne nisam mogao
 
sjetiti, odlučio sam da nastavim. U fascikli su bila tri lista papira. Rodovnica naime M. R., krštenica na ime M. R. i telegram u kojemu je pisalo: "Izvješćujemovas da je vojnik M. R. dana 10. rujna smrtno stradao u borbi s partizanskom bandom."M. R. je bio moj ujak. Znao sam da je poginuo u ratu, znao sam da nije bio partizan, ali nisam mogao ni sanjati da je bio Neprijatelj.Vratio sam sve stvari na svoje mjesto i zatvorio ormar. Dok sam gazatvarao, već sam znao da u mome životu više nikada i ništa neće biti onakvokakvo je bilo prije nego što sam pronašao dvostruko dno, ali i da nijednoobiteljsko istraživanje više nema smisla, nego dolazi vrijeme kada se postavljaju pitanja, naravno samo onima koje ta pitanja neće povrijediti i koji na njih moguodgovoriti tako da za sobom ne ostave krvav trag.Danima sam čekao priliku i nisam je dočekao. Baka nije izlazila iz kuće, akad bi izašla, nije bilo mame, a samo sam mamu mogao pitati. Ona svog bratanije poznavala. Rodila se četiri mjeseca prije nego što je on poginuo, ali junikada nije vidio. On joj je ostavio ime. Djed je htio da se zove Regina, ali je M.želio da mu se sestra zove po jednom drvetu koje raste u Bosni. Raste i u drugimzemljama, ali druge zemlje za nas nisu bile važne jer su u njima i djed, i ujak, iotac, i svi - samo odlazili ratovati.Otišao sam mami na radno mjesto.
Možemo li biti sami pola sata?
Ona senamrgodila i već sam znao šta joj se vrti po glavi:
 priznat će da se drogira, da jenekoj
 
curi napravio dijete, da je dobio četrnaestu jedinicu iz matematike, da jehomoseksualac...
Mahao sam kažiprstom lijevo-desno, premda još ništa jednodrugome nismo rekli. Sjeo sam.
Sve je u redu, samo me malo pusti.
Umjesto dase smiri, mama je bila još užasnutija. Morao sam započeti da ne bi skočila kroz prozor i slomila nogu. Ja:
Otvorio sam ormar.
Mama:
Moralo
 
 se to jednomdogoditi.
Ja:
 Našao sam.
Mama:
Šta?
Ja:
Sve.
Mama:
 I zemlju?
Ja:
 Zemlja je s groba?
Mama:
Molim te samo jedno. Nikada joj ništa nemoj reći.
Ja:
 Znam.Tebi sam došao.
Dio priče koji slijedi saznao sam tada, od svoje mame, a on glasi otprilikeovako. Kada je završio gimnaziju, onu istu u koju ću pedesetak godina kasnije jakrenuti, moj ujak bio je mobiliziran. I kako je savršeno govorio njemački, a posvome djedu bio Nijemac, rasporedili su ga u jedinicu koja je formalno bila dioWermachta, ali su je popunjavali naši ljudi. Poslali su ih u Slavoniju, a moj jedjed panično počeo obilaziti grad, ići od poznatog do poznatog i od kancelarijedo kancelarije ne bi li uspio osloboditi sina vojske. Međutim, od svih mogućihveza upalila je tek ona komunistička. Jedan prijatelj, visoki željezničarskičinovnik, partijski ilegalac, rekao mu je kako bi se dalo srediti da M. pobjegne izsvoje jedinice i da će ga dva kilometra od baze prihvatiti bosanski partizani.Djed je smatrao kako je ideja sasvim dobra, no kad je plan ispričao baki, ona seužasnula. Prvo, nije vjerovala da joj partizani neće ubiti sina čim ga vide unjemačkoj uniformi, a ako ga i ne ubiju, izgubit će glavu u partizanskojuniformi. Naime, činilo joj se kako je ipak sigurnije biti Neprijatelj. Djed ju je
Search
Search History:
Searching...
Result 00 of 00
00 results for result for
  • p.
    • Notes
    Load more