Mi s l i o c i
Goetheova tajna objava
Rudolf Steiner
Ezoterno predavanje održano . listopada .
godine u Berlinu.
O
vom predavanju bi se moglo lako prigovoriti
da će u njemu na simboličan i alegorijski način
biti objašnjeno nešto što je Goethe kao pjesnik
stvorio u slobodnoj igri svoje stvaralačke mašte. Uvijek će
se iznova događati da netko ovakvo – tako da kažemo –
izlaganje, objašnjenje jednog proizvoda stvaralačke mašte,
odbaci prigovorom: “Ah, ovdje se (opet) u oblikovanju ovog
djela traže svakakvi simboli i značenja, kako bi se pomoću
njih okarakterizirala njegova dubina.” Stoga, odmah na po-
četku treba primjetiti da ovo što danas imam namjeru ka-
zati nema ništa zajedničko s onim što se često čini, osobi-
to u teozofskim krugovima, a izražava se kao simboličko ili
alegorijsko objašnjenje bajki ili pjesničkih djela. I zato što
znam, da se na slična predavanja koja sam održavao, često
prigovaralo riječima: “Ne možemo prihvatiti takva simbo-
lička objašnjenja pjesničkih figura.” Upravo stoga ne mogu
dovoljno naglasiti da ono što ovdje želim kazati mora biti
shvaćeno, jedino i samo, u slijedećem smislu: Pred nama je
jedno cjelovito pjesničko djelo nastalo kreativnom igrom
stvaralačke mašte – Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani.
I to trebamo uvijek imati na umu. Ipak, u vezi s tom baj-
kom moglo bi se postaviti pitanje: smijemo li s bilo kojeg
gledišta tom djelu prići i pokušati pronaći ono što je u nje-
mu idejno, ono što je idejni sadržaj jednog takvog pjesni-
čkog uradka?
Pred sobom vidimo biljku. Čovjek pristupa biljci, istražuje
zakonitosti njezinog rasta i razvoja, dio po dio. Ima li bota-
ničar, ili netko drugi tko se time bavi, pravo na to? Treba li
mu prigovoriti: O tim zakonima, koje nalaziš u biljci, bilj-
ka ništa ne zna, ona ne poznaje zakone svoga rasta i razvo-
ja. Istu vrijednost koju bi takav prigovor imao nekom bo-
taničaru – isti takav smisao ima i prigovor koji bi se mo-
gao uputiti mome pokušaju objašnjenja Goetheove Bajke.
Ja ne želim da se ove stvari koje ću kazati tako shvate kao da
bih ja želio reći: ovdje imamo zmiju, ona znači ovo ili ono;
ovdje imamo jednog zlatnog, jednog srebrnog i jednog
brončanog kralja, oni znače ovo ili ono. Nemam namjeru
objašnjavati Bajku simbolički ili alegorijski, nego na sličan
22 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja
način kao što bih objašnjavao zakonitosti po kojima raste
biljka, zakonitosti kojih biljka nije svjesna niti ih može spo-
znati. I kao što botaničar ima pravo pronalaziti zakonito-
sti rasta biljke, isto tako može (svatko) sebi kazati: ono što
se ovdje raspravlja, to pjesnik Goethe nije morao nikada
izgovoriti ili o tome razmišljati, nikada to nije moralo biti
iznešeno pred njegovu dnevnu svijest. Pa ipak je istina da
se zakonitosti uobličavanja i metamorfoze idejnog sadrža-
ja Bajke mogu promatrati u istom smislu kao što kod biljke
promatramo i istražujemo zakonitosti njenog rasta; da isto
tako kako postoje zakonitosti uobličavanja i metamorfoze
sadržaja Bajke, postoje i zakonitosti po kojima biljka raste,
prema kojima je nastala.
Stoga molim da ono što ću kazati shvatite tako kao da to
predstavlja smisao i duh Goetheovog načina mišljenja i
predstavljanja. Treba priznati mogućnost da onaj tko se,
takoreći, osjeća pozvanim izložiti vam idejni smisao Goet-
heovog pogleda na svijet, na to ima pravo. Stoga ćemo po-
kušati pronaći idejnu osnovu Goetheovog pogleda na svi-
jet i život, kao što bi botaničar pokušao pronaći zakonitosti
po kojima raste biljka.
U Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani nalazi se Goetheo-
va psihologija ili znanost o duši, odnosno, ono što Goethe
smatra mjerodavnim za ljudsku dušu. I ako želimo shvatiti
ono što o tome treba reći, bit će dobro da prethodno, obi-
čnim jezikom, ukratko izložimo Goetheovo shvaćanje svi-
jeta, duha i duše.
Ovdje zastupani Goetheov pogled na svijet polazi od či-
njenice da ljudsku spoznaju ne treba smatrati kao nešto što
vrijedi za sva vremena. Često nailazimo na shvaćanje: čo-
vjek kakav je danas, takav je i u svojoj biti, takav je opće-
nito; takav kakav je, on je sposoban da svim stvarima po-
stavlja bezuvjetne kriterije; on svojim osjetilnim organima
promatra svijet, shvaća ga u njegovim pojavama, kombi-
nira te pojave pomoću svoga razuma vezanog za njegova
osjetila, i ono što zaključuje tom razumskom djelatnošću
vezanom za osjetilno promatranje, to smatra apsolutnim
znanjem svijeta i života, znanjem koje mora vrijediti za
svakoga i za sva vremena.

S tim u suprotnosti je – ali ta je suprotnost sasvim odre-
đene vrste – duhovnoznanstveno shvaćanje svijeta koje se
ovdje zastupa. Ono polazi od pretpostavke da ono što po-
staje naša spoznaja ovisi o našim spoznajnim organima, o
našoj spoznajnim mogućnostima; te da smo mi kao ljudi
sposobni, radom na sebi, razviti na viši stupanj one spo-
znajne sposobnosti koje imamo na određenom stupnju
svoga postojanja. Ovaj pogled na svijet polazi od pretpo-
stavke da mi te spoznajne sposobnosti možemo obrazova-
ti. Čovjek može razvijati svoje spoznajne sposobnosti, i ta-
kvim uzdizanjem na viša gledišta prodirati dublje u tajne
svijeta i opstanka, te time zadobivati jedan sveobuhvatniji
pogled na svijet i život.
Duhovna znanost je daleko od toga da se užasava slike svi-
jeta ljudi koji stoje na čisto materijalističkom gledištu, ili
pak, da je proglašava točnom ili netočnom. Na te stvari pri-
je treba gledati tako da u svakom vremenu slika svijeta ne-
kog čovjeka odgovara stupnju ljudskog razvoja, ali i da je
čovjek u stanju u sebi sadržane sposobnosti razviti i uzdići,
i tim uzdizanjem svojih spoznajnih sposobnosti steći i neka
nova iskustva i spoznaje.
U perspektivi duhovne znanosti je shvaćanje da čovjek
može stjecati sve više spoznaja tako što će sam sebe dalje
razvijati i da je ono što postigne daljnjim razvojem, ono što
može doživjeti u sebi, objektivni sadržaj svijeta kojeg rani-
je nije opažao, upravo zbog toga što nije raspolagao sposo-
bnostima kojima taj svijet može opažati. Duhovna znanost
se bitno razlikuje od drugih, jednostranih pogleda na svi-
jet (bili oni spiritualistički ili materijalistički) po tome, što
u osnovi uzeto, ne zna za jednu zauvijek zaključenu istinu,
nego uvijek zna samo za mudrost nekog određenog razvoj-
nog stupnja. Stoga se duhovna znanost pridržava Goetheo-
ve rečenice: “Čovjek, zapravo, uvijek ima svoju istinu, a ona
je ipak uvijek ista”. Ona je uvijek ista jer je ono što mi svo-
jom spoznajom primamo u sebe objektivno isto.
Kako čovjek dolazi do toga, da razvija sposobnosti i snage
koje počivaju u njemu? Duhovna znanost je, takoreći, sta-
ra koliko i čovjekovo mišljenje. Duhovna znanost je uvijek
stajala na gledištu da pred čovjekom, kao ideal, stoji neko
savršenstvo spoznaje, kojem on teži. Princip koji sadrži taj
ideal oduvijek se nazivao “princip posvećenja ili inicijacije”.
Posvećenje ili inicijacija, dakle, nije ništa drugo nego podi-
zanje čovjekovih spoznajnih sposobnosti prema sve višim
stupnjevima spoznaje, a time i stjecanje sve dubljih uvida
u biće svijeta oko nas. Može se slobodno reći da je Goet-
he čitavog svog života u potpunosti stajao na tom gledištu,
na gledištu spoznaje u razvoju, na gledištu posvećenja, ini-
cijacije. Upravo to nam, u najeminentnijem smislu, poka-
zuje ova bajka.
Mi s l i o c i
To ćemo najlakše razumjeti, ako pođemo od gledišta, kojeg
danas zastupa većina ljudi a koje je u suprotnosti s princi-
pom posvećenja ili inicijacije.
Danas se u najširim krugovima može čuti, od ljudi koji su
o tim stvarima razmišljali, ili koji vjeruju da o tim stvari-
ma imaju svoj sud, kako (više ili manje svjesno) zastupaju
gledište da o istini, o objektivnoj stvarnosti, može odluči-
vati samo. Veoma često moći ćete čuti: Znanost može biti
samo ono što se oslanja na objektivnost opažanja, a pod
tim se, gotovo uvijek, podrazumijeva i primjena ljudskog
razuma i sposobnosti predstavljanja na rezultate opažanja.
Svi vi znate da čovjek ima sposobnost sebi nešto pred-sta-
viti, obrazovati neki pojam, i da je to jedna duševna moć
među ostalim moćima. Isto tako, svatko od vas zna da su
takve duševne sposobnosti, ili moći, i osjećaj i volja. Tako
se, već relativno površnim promatranjem, može kazati: Čo-
vjek nije samo biće koje stvara predstave, nego i biće osje-
ćaja i biće volje.
Međutim, oni koji smatraju da zastupaju gledište čiste zna-
nosti kazat će: u znanosti ima riječ samo moć predstavlja-
nja, a ne čovjekovi osjećaji i impulsi volje. Jer, kažu oni, ako
se dopusti osjećajima i volji da se miješaju u znanstveno ra-
suđivanje, time će se ono što je objektivno zagaditi, time
će ono što u predstavljanju treba imati objektivni (bezli-
čni) karakter postati subjektivno i tako iskvariti znanstve-
nu spoznaju. Jer čovjek će, ako u ono što treba biti predmet
znanstvene spoznaje unosi svoje osjećaje, naći stvari koje
su mu dopadljive ili odvratne, simpatične ili antipatične. To
da se nama nešto dopada ili ne dopada nastavljaju zastu-
pnici čiste znanosti, da nešto želimo ili ne želimo, za spo-
znaju je sasvim nevažno. Kao što je za onoga tko stoji na
čvrstom tlu znanosti , istina dostupna tek onda ako se drži
samo izvanjskih stvari, tako je istina da te sama stvar prisi-
ljava da kažeš: ovo je crveno; na isti način je točno i ono što
stekneš kao predstavu bića kamena. Ali, nije u bivstvu stva-
ri da se pojavljuju kao ružne ili lijepe, da ih netko želi ili ne
želi. Ako ti nešto izgleda crveno, to ima objektivnu osnovu,
a ako ti nešto nećeš, tu nema ništa objektivno.
Neki sustavi današnje psihologije, u izvjesnom smislu, na-
dilaze prethodno okarakterizirano gledište (ovdje se nara-
vno nećemo baviti razlozima za i protiv takvog pravca da-
našnje znanosti o duši, ili psihologije). Ta psihologija kaže:
“Ako promatramo duševne pojave, duševni život, onda se
ne smijemo ograničiti samo na sposobnost predstavljanja,
nego moramo uzeti u obzir i utjecaje osjećaja i svijeta vo-
lje”. Možda je nekome od vas poznato da ovaj stav spada u
sustav Wundtove psihologije koja volju smatra prvobitnom
duševnom djelatnošću. Na fundamentalan način, u izvje-
snom smislu, i ruski psiholog Loski je u svojoj zadnjoj knji-
zi pod naslovom “Intuitivizam” (bez obzira slažemo li se s
tim ili ne) skrenuo pažnju na ulogu volje u čovjekovom du-
ševnom životu. Mogao bih vam navesti još mnogo primje-
Status, Broj , rujan . | 23
Mi s l i o c i
ra, ako bi želio pokazati kako se u okviru znanosti o duši ili
psihologiji nastoji prevladati jednostrani intelektualizam; i
ako bih želio dalje pokazivati da u onom što sadrži čovjeko-
va duša, djeluju i druge snage.
Onaj tko bi želio o ovim stvarima dalje misliti, mogao bi
sebi reći: Iz prethodno navedenog vidimo kako je neute-
meljen zahtjev da jedino predstave izvedene iz promatra-
nja mogu dovesti do objektivnih znanstvenih rezultata. Jer
ako i sama znanost (o duši) pokazuje da to nije moguće, da
posvuda u duši u igri sudjeluje i volja, kako je onda moguće
zaključiti da je nešto čisto objektivno promatranje.
Goethe je pripadao onoj vrsti ljudi koji su najoštrije odbi-
jali osnovnu pretpostavku da spozanja nastaje samo posre-
dovanjem sposobnosti predstavljanja, samo posredstvom
moći mišljenja. To je najizrazitija, najznačajnija osnovna
karakteristika Goetheovog bića, koju je on često, više ili
manje jasno, javno iznosio. Goethe je uvijek bio mišljenja
da čovjek mora angažirati cjelokupnu ljudsku dušu, sa svim
njenim snagama, ako hoće rješavati zagonetku svijeta.
Međutim, ne smijemo stvar shvatiti jednostrano i biti ne-
pravedni. Sasvim je točno da su, ukoliko ih primjenimo za
spoznaju, osjećaji i volja pojedinca podložni individualnim
svojstvima čovjeka. I s pravom se kaže: kuda bismo dospje-
li ako ne bismo uzimali u obzir samo ono što pripada pre-
dmetu promatranja, što oči vide, što pokazuje mikroskop,
nego i ono što nam o tome kažu osjećaj i volja? A upravo
to moramo reći sebi da bismo shvatili kako Goethe stoji na
principu posvećenja i razvoja. Jer, ljudski osjećaji i volja,
takvi kakvi su danas u prosjeku, uistinu su neupotreblji-
vi za spoznaju. Oni bi, kada bi se koristili takvi kakvi da-
nas u prosjeku jesu, ljude vodili samo jednom apsolutnom
spoznajnom nejedinstvu. Prema subjektivnim potrebama
osjećaja i volje, jedan hoće ovo, drugi ono. Onaj koji stoji
na stajalištu inicijacije nema iluzija da su od ljudskih sposo-
bnosti (mišljenje/predstavljanje, osjećaj i volja), u razvoju
suvremenog čovjeka najviše napredovale sposobnosti mi-
šljenja i predstavljanja; one su, po spoznajnim sposobnosti-
ma, daleko ispred osjećaja i volje, one su sposobne isključiti
osobno i prodrijeti u objektivno.
Ona duševna sposobnost koja se iživljava u intelektuali-
zmu je već danas toliko uznapredovala da se ljudi, ako se
oslanjaju na tu moć duše, najmanje sukobljavaju u mišlje-
njima i najviše slažu u onom što kažu. To je stoga što su se
današnji ljudi u odnosu na predstave i navike mišljenja da-
leko razvili, dok osjećaji i volja još uvijek nisu razvijeni do
tog stupnja objektivnosti. Doduše, mogli bismo i unutar
misaonog područja i života predstva pronaći razlike i ne-
slaganja, kada bi se time htjeli dalje baviti. Ipak, ima širokih
područja života predstva koja nam pružaju potpuno obje-
ktivne istine, istine koje su ljudi kao takve upoznali, neo-
visno o izvanjskim iskustvima. I pri tome je sasvim sveje-
24 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja
dno ako i milijuni ljudi o tome misle drugačije. Onaj tko je
razloge za određenu tvrdnju, posredstvom mišljenja, doži-
vio u sebi, u stanju je tvrditi da je to istina iako bi milijuni
ljudi mislili drugačije. Svatko se može sam uvjeriti u takve
istine kada se one odnose na svijet brojeva i prostora. Da
je 3 puta 3 jednako 9, to može svatko shvatiti, i to je točno
i onda ako milijun ljudi tvrdi suprotno. Zašto je to tako?
Zato što je većina ljudi u odnosu na takve istine, kakve su
na primjer matematičke istine, uspjela isključiti svoje svi-
đanje i nesviđanje, svoje simpatije i antipatije, ukratko sve
ono što je osobno i individualno, i time omogućiti samim
stvarima da govore o sebi. To isključenje svega osobnog, u
odnosu na mišljenje i sposobnost predstavljanja, označava-
no je nazivom “pročišćenje” (razbistravanje) ljudske duše, i
to pročišćenje je smatrano prvim stupnjem na putu posve-
ćenja ili inicijacije. Ili, moglo bi se reći, prvim stupnjem na
putu prema višim spoznajama.
Čovjek koji je upućen u te stvari može reći: Ljudi na po-
dručju osjećaja i volje nisu postigli stanje u kojem osobno
više ne dolazi do izražaja, ali, u velikoj većini, ljudi to još
nisu postigli ni na području mišljenja; oni se još uvijek nisu
u stanju slobodno osloniti na ono što im stvari, ili ideje o
stvarima, govore o sebi, na način kako to mogu kada se radi
o matematičkim predmetima i zakonitostima. Ali, posto-
je metode da se mišljenje toliko pročisti da više ne misli-
mo osobno, nego da pustimo misli da misle u nama, onako
kako puštamo matematičke misli da misle u nama. Dakle,
ako misli očistimo od primjesa osobnosti, onda govorimo o
pročišćenju ili katarzi, kako je to nazivano u eleuzinskim
misterijama. Čovjek se mora, dakle, razviti do stanja proči-
šćenog mišljenja, da bi mu to mišljenje moglo pružiti mo-
gućnost da stvari shvati objektivno.
Kao što je to moguće primjeniti na području mišljenja, isto
je tako moguće isključiti sve primjese osobnosti i iz osjeća-
ja. U tom slučaju, ono u stvarima što izazove naše osjećaj-
ne reakcije, to više ne govori o osobi koja nešto osjeća (to
više nema ništa s osobnim, s individualnim simpatijama i
antipatijama), nego nam kroz osjećaj govori jedino, i samo
biće stvari, i to govori ono što o stvarima ne možemo spo-
znati oslanjajući se samo na moć predstavljanja, govori ono
što je predstavljanju skriveno. Doživljaji u našoj duši koji
proizlaze iz našeg osjećajnog života vode jednoj unutarnjoj
spoznaji, vode dublje u biće stvari, ali pri tom se obraća-
ju drugim područjima naše duše, područjima izvan intele-
ktualizma. I osjećaji, dakle, mogu biti pročišćeni kao i mi-
šljenje, tako da i osjećaji, u tom slučaju, isto tako mogu vo-
diti prema objektivnim spoznajama, kao i mišljenje ili moć
predstavljana. U ezoternoj znanstvenoj spoznaji, to proči-
šćenje ili razvoj osjećaja naziva se “prosvjetljenje”. Svaki
čovjek, sposoban za takav razvoj, mora se potruditi da se u
istraživanju stvari prepušta samo onome što je u biću stva-
ri, a ne onome čemu proizvoljno teže osobne sklonosti nje-
gova bića. Ako je postigao da stvari u njemu ne bude nika-

kve osobne simaptije ni antipatije, nego dopušta da mu go-
vori samo biće stvari, tako da može kazati: moje simpatije
i antipatije mi nisu važne, njih ne trebam uzimati u obzir
– onda će to što će čovjek misliti ili raditi počivati u biću
stvari, onda će to biti izraz unutarnjeg bića stvari.
U ezoternoj znanosti o spoznaji rad volje je nazvan “svr-
šetak”. Ako čovjek stoji na principima duhovne znanosti,
onda on sebi kaže: Ako imam pred sobom neki predmet,
u tom predmetu živi nešto duhovno i ja mogu svoje spo-
sobnosti predstavljanja tako upotrijebiti da se taj predmet,
kroz moje predstave i pojmove, objektivno odražava. Tako
je ono što mi je izvanjsko postalo unutarnje i ja sam biće
stvari upoznao svojim sposobnostima predstavljanja. Ali,
to što sam tako upoznao, to je samo dio bića. U stvarima
postoji nešto što uopće ne vodi predstavama, nego samo k
osjećaju. I upravo to je ono što spoznaje onaj tko je prosvje-
tljen, onaj čiji je osjećaj postao objektivan.
Onaj tko posebnim odgojem osjećaja nije u sebi razvio je-
dan takav dio bića, nije u stanju prepoznati biće u navede-
nom smislu. Za onoga pak, tko sebi kaže: osjećaj isto tako
može pružiti priliku za spoznaju, kao i sposobnost pred-
stavljanja (ne osjećaji kakvi jesu, nego onakvi kakvi prikla-
dnim metodama znanosti o spoznaji mogu postati) – ta-
kvom čovjeku će postepeno postajati jasno da postoje stva-
ri koje su dublje nego što sposobnost predstavljanja može
zahvatiti, a to su stvari koje govore duševnoj prirodi ili
osjećajima.
Isto tako, postoje stvari koje se uzdižu čak do volje.
Goetheu je bilo posve jasno da je tomu tako, da u čovjeku
uistinu postoje takve mogućnosti. On je u potpunosti bio
na stajalištu principa inicijacije. Stoga je posvećenje – koje
čovjek može postići kroz razvoj tri osnovne sposobnosti
svoje duše: volje, osjećaja i mišljenja – predstavio tako što
je u Bajci prikazao predstavnike triju oblika posvećenja.
Zlatni kralj je predstavnik posvećenja kroz sposobnost
objektivnog mišljenja, srebrni kralj je predstavnik posve-
ćenja kroz sposobnost objektivnog osjećaja, a brončani
kralj je predstavnik voljnog posvećenja.
Pri tom nam je Goethe izričito skrenuo pažnju na to da čo-
vjek mora nešto savladati da bi bio obdaren darovima triju
kraljeva. Mladić, kojeg smo u Bajci upoznali, nije ništa dru-
go nego predstavnik čovjeka koji stremi najvišem. Onako
kako Schiller u svojim Estetskim pismima prikazuje čovje-
ka koji stremi prema savršenom (punom) čovještvu, tako
Goethe u liku Mladića prikazuje čovjeka koji teži prema
najuzvišenijem, koji najprije hoće dosegnuti lijepu Ljiljanu,
da bi zatim unutarnje savršenstvo stekao darovima kojima
ga obdaruju tri kralja: zlatni, srebrni i brončani.
Mi s l i o c i
Pod kojim okolnostima se sve to događa, naznačeno je u
zbivanjima Bajke. Sjetite se da je u podzemnom hramu, u
kojem zmija vidi pomoću snaga kristalizacije zemlje, u sva-
kom od četiri kuta bio po jedan kralj. U prvom kutu je bio
zlatni, u drugom srebrni, a u trećem brončani. U četvrtom
kutu je kralj koji je bio smjesa ova tri metala, kralj u kojem
su metali bili tako saliveni da ih je bilo nemoguće razliko-
vati. U tom četvrtom kralju Goethe nam prikazuje pred-
stavnika onog ljudskog razvojnog stupnja u kojem su kod
čovjeka pomješane njegove moći volje, osjećaja i mišlje-
nja. Drugim riječima, četvrti kralj je predstavnik duše ko-
jom vladaju impulsi volje, osjećaja i mišljenja, jer duša nije
u stanju vladati njima. Četvrtom kralju nasuprot je posta-
vljen mladić, koji je dobio darove prva tri kralja – dar moći
objektivnog mišljenja, dar spoznaje kroz osjećaje i dar spo-
znaje kroz volju, ali tako da ti darovi nisu pomiješani – on
utjelovljuje one spoznaje kojima ne vladaju predstave, osje-
ćaji i volja, nego čovjek vlada njima. Te moći vladaju čovje-
kom sve dok u njemu kaotično struje jedna kroz drugu; sve
dok one u njegovoj duši nisu čiste i dok ne djeluju svaka za
sebe i po vlastitim zakonitostima.
Dok čovjek ne postigne to razdvajanje on nije u stanju
ispravno djelovati kroz svoje tri spoznajne moći. U slučaju
kada te tri moći ne vladaju čovjekom kaotično, nego obr-
nuto, on vlada njima – onda je njegova moć predstavljanja
takva da je mišljenje čisto kao zlatni kralj, da mislima nije
ništa izvanjski pridodato; onda je njegova moć osjećaja ta-
kva da nije izmjenjena primjesama osobnosti, da je osjećaj
čist i bistar kao srebrni kralj; a kada je volja tako čista kao
tučak brončanog kralja, onda njome ne vladaju predstave i
osjećaji, i ona je u mogućnosti slobodno se izraziti u puni-
ni svoje posebnosti.
Drugim riječima, ako čovjek kao sredstva objektivne spo-
znaje ispravno koristi volju, osjećaje i mišljenje, onda za
njega možemo kazati da je u tolikoj mjeri nadišao sebe da
stječe takvu spoznajnu moć koja ga vodi jednom dubljem
uvidu u zagonetku svijeta i života – onda on istinski ura-
nja u tijek stvarnosti, uranja u unutarnjost bića stvari. Ima
li čovjek, uistinu mogućnost vršiti takve uvide i uranjanja,
o tome nas, razumije se, može poučiti samo vlastito isklu-
stvo.
Nakon prethodne napomene neće biti teško shvatiti da
nas je Goethe – prikazavši u Mladiću čovjeka koji neče-
mu teži – potaknuo da u lijepoj Ljiljani vidimo jedno duše-
vno ustrojstvo, jedno stanje koje ljudska duša postiže kada
joj se objave bića predmeta i kada čovjek svoje postojanje
uzvisi time što svoju unutarnjost stapa s bićima vanjsko-
ga svijeta. To što čovjek doživi time što preraste sebe, time
što postane vladar svojim duševnim sposobnostima, po-
bjednik onog što kaotično živi u njegovoj duši; to što čo-
vjek tada doživi, to unutarnje blaženstvo, tu spojenost s
predmetima vanjskoga svijeta, to rađanje sebe u stvarima
Status, Broj , rujan . | 25
Mi s l i o c i
– to nam Goethe prikazuje događajem spajanja (vjenčanja)
Mladića i lijepe Ljiljane. Pri tome ljepota nije samo estet-
ska kategorija, nego svojstvo čovjeka koji je postao savršen
do izvjesnog stupnja. Time smo na tragu otkrivanja razloga
zašto nam Goethe prikazuje kako Mladića nešto vuče, kako
žudi za Ljiljanom i kako mu u toj prvotnoj žudnji odumiru
sve životne snage. Zašto to biva tako?
Razumjet ćemo Goetheovo prikazivanje jedna takve sli-
ke, ako se nadovežemo na jednu misao koju je on, jednom
prigodom, ovako izrekao: “Sve ono što nam daje vlast nad
nama samima, bez sudjelovanja naše slobodne volje, vodi
nas u zablude”. Čovjek prvo mora postati slobodan da bi na
ispravan način postao vladar nad svojim unutarnjim duše-
vnim snagama. Tek tada on može postići istinsko sjedinje-
nje s najvišim stanjem ljudske duše, s lijepom Ljiljanom.
Ali ako on to sjedinjenje hoće postići prije nego je zato pri-
mjereno pripremljen, s nezrelim duševnim snagama, onda
mu ta težnja troši životne snage, djeluje iscrpljujuće na nje-
govu dušu. Stoga Goethe želi skrenuti pažnju na činjeni-
cu da Mladić traži takvu oslobođenje koje će ga učiniti vla-
darom nad vlastitim duševnim sposobnostima. U trenutku
kada njegove duševne snage u njemu više ne djeluju kaoti-
čno, nego međusobno stoje pročišćene i prosvijetljene, u
tom trenutku on je zreo za postizanje onog stanja duše koje
je okarakterizirano, odnosno prikazano kao spajanje s lije-
pom Ljiljanom.
Već smo rekli da Goethe sve likove Bajke obrazuje slobo-
dnom igrom vlastite stvaralačke fantazije: Ako smatramo
da su ti likovi izrazi određenih duševnih snaga, vidimo da
su te snage bile stvaralački aktivne u Goetheovoj duši. On
se nije zadovolji time da to svoje unutarnje stanje izrazi na
način lošeg didaktičkog pjesnika, navodeći što ova ili ona
duševna snaga znači. On je likovima i radnjom Bajke sliko-
vito izrazio ono što se u njegovoj duši događalo. Ako Baj-
ku tako doživljavamo, moći ćemo spoznati što njeni liko-
vi izražavaju. Likovi u Bajci stoje međusobno u takvom
odnosu kao što u čovjeku međusobno stoje njegove duše-
vne snage.
Ne može se dovoljno oštro naglasiti da se u Bajci ne radi o
tome da pojedini likovi znače ovo ili ono. Uopće se ne radi
o tome. Važnije od toga je pratiti koje doživljaje određe-
na duševna snaga izaziva u Goetheovoj duši, te pokušati
razumjeti ono što je živjelo u Goetheovoj duši, ono što je,
posredstvom njegove pjesničke imaginacije, zadobilo svoj
izraz u likovima Bajke. Događaj i ugođaj Bajke time postaju
važniji od njezinih likova. Likovi su tu ne da bi značili ovo
ili ono, nego da bi kroz međusobne odnose mogli stvoriti
događaj i ugođaj Bajke.
Tako vidimo plamenove lutalice i zelenu zmiju. Vidimo da
plamenovi lutalice dolaze s one, duhovne obale rijeke i po-
kazuju sasvim neobična svojstva. Oni požudno uvlače u
26 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja
sebe svo zlato na koje naiđu – ližu čak i odaje starčeve ko-
libe – a nakon toga ga razmetljivo razbacuju. To zlato ne
predstavlja nikakvu posebnu vrijednost, ni plamenovima,
ni nekim drugim likovima Bajke. Lađar odbija zlatnike pla-
menova lutalica jer bi se rijeka propela, to jest jako usproti-
vila, da ga je primio kao nagradu za obavljeni posao. Lađa-
ru se smije platiti samo plodovima zemlje.
Kako pak to zlato djeluje u zelenoj zmiji? Zmija gutajući ga
sve više svijetli. I biljke i drugi predmeti u njezinoj okoli-
ni počinju svjetliti uslijed toga što zmija uzima u sebe ono
što je, dok se nalazi u plamenovima lutalicama, bez vrije-
dnosti.
Međutim, u Bajci se i plamenovima lutalicama pripisuje iz-
vjesna važnost. Znate da starac u odlučnom trenutku za-
htjeva od plamenova lutalica da baš oni otvore kapiju hra-
ma, tako da cijela povorka može ući u hram.
Ono što se zelenoj zmiji događa u okviru radnje Bajke
odgovara doživljajima kroz koje ljudska duša prolazi na
putu svoga razvoja. To naročito snažno doživljavamo u na-
činu mišljenja koje je u prekjučerašnjem predavanju prika-
zano razgovorom između Goethea i Schillera. U tom pre-
davanju je izloženo da su Goethe i Schiller razgovarali o
tome kako treba promatrati prirodu. Tom prigodom, Goet-
he je s nekoliko poteza nacrtao svoju ideju prabiljke. Schil-
ler mu je na to odgovorio svojim mišljenjem da je to što je
Goethe nacrtao – ideja, nešto apstraktno, nešto što se do-
bije kada se na promatranom predmetu, jednoj vrsti biljke,
izostave sva različita obilježja i sastavi sve ono što je opće,
zajedničko svim jedinkama jedne vrste. I spominje se da je
Goethe na to odgovorio: “Ako je to jedna ideja, onda ja ide-
je vidim svojim očima”. U tom trenutku, jedna prema dru-
goj, postavile su se dvije sasvim različite stvarnosti.
Schiller se doista bio uzdigao na Goetheov način gledanja.
Poštovatelji Schillera griješe kada ga navode kao primjer
one duševne sposobnosti koja lebdi u apstrakcijama i živi,
prije svega, u predstavama stvari prvenstveno shvaćenih
samo razumom. U čovjeku koji hoće postići neki viši ra-
zvoj ta sposobnost duše, u određenim okolnostima, može
igrati sasvim negativnu ulogu.
Postoje ljudi koji su prvenstveno orjentirani prema ap-
straktnom mišljenju. Ako apstraktnost promatramo kao
duševnu snagu, onda bi za nju mogli kazati da je poveza-
na s pojmom neproduktivnosti. Ljudi skloni apstraktnom
mišljenju mogu biti veoma oštroumni, sposobni izvesti
veoma precizna razlikovanja, na divljenja dostojan način,
uspostaviti odnose među različitim pojmovima, kombini-
rati razne teorije. Međutim, jedno takvo duševno raspolo-
ženje često je spojeno s nemogućnošću primanja duhovnih
utjecaja inspiracije. To ustrojstvo duše, okarakterizirano
neproduktivnošću i apstraktnošću, predstavljeno je u pla-

menovima lutalicama. Oni u sebe primaju zlato gdje god
ga nađu, ali u njima nema pronalazačkog dara, oni su ne-
produktivni, ne mogu shvatiti ideje u Goetheovom smislu.
Njima su te ideje nešto strano. Oni nemaju volje da se ne-
sebično predaju stvarima, nemaju volje da se zadržavaju na
činjenicama, i pojmove koriste na način da im oni budu tu-
mači činjenica. Njima je stalo do toga da svoj razum kljuka-
ju pojmovima, kako bi ih poslije mogli razmetljivo razbaci-
vati. Oni su slični čovjeku koji sjedi u bibliotekama, saku-
plja znanje i onda ga na odgovarajući način prenosi drugi-
ma, bez da je sam do kraja spoznao ono što sakuplja i pre-
nosi. Za plamenove lutalice je karakteristično da raspolažu
duševnom sposobnošću koja nikada nije u stanju shvatiti
ni jednu literarnu misao, ili sadržaj nekog osjećaja, ali vrlo
dobro, na primjer, poznaju povijest književnosti. Sve što su
produktivni duhovi stvorili, sve to oni mogu shvatiti samo
u apstraktnim formama.
Ali, prethodno izrečenim ne želim obezvrijediti ovu moć
apstrahiranja. Jer, kada čovjek ne bi imao tu duševnu spo-
sobnost, i kada ju ne bi njegovao, ili kada bi ona u njemu
bila nedovoljno razvijena, onda bi mu nedostajalo nešto
što on nužno treba imati, ako želi svoje stvarne spoznajne
sposobnosti razviti u punoj mjeri. Slikom plamenova luta-
lica, odnosno, njihovim odnosima s drugim likovima u Baj-
ci, Goethe nam prikazuje način na koji jedna takva duše-
vna sposobnost djeluje na druge sposobnosti duše, način
na koji im može štetiti, ili pak, koristiti. Doista, kada netko
ne bi imao tu duševnu sposobnost, a htio bi se uzdići na viši
stupanj, on to ne bi mogao učiniti, jer ne bi imao ono čime
može otključati hram. Goethe čitatelju želi predočiti štete i
koristi koje ta duševna snaga može nanijeti.
Plamenovima lutalicama Goethe predstavlja jedan ele-
ment duše. Onog trenutka kada se čovjek počne jednostra-
no predavati pojedinom elementu svoje duše, taj element
postaje štetan. Takva jednostrana apstraktnost daje jednu
visoku kritičku sposobnost, koja čovjeka oblikuje tako da
on postaje netko tko sve može naučiti, ali to znanje, budući
da mu nedostaje produktivni element, ne može se dalje iz
sebe razvijati i donositi plodove istinske spoznaje. A Goet-
he sasvim jasno prikazuje kolika je vrijednost onoga što je
prikazano plamenovima lutalicama. To što oni nose u sebi,
može postati nešto izuzetno vrijedno: zlato plamenova lu-
talica u zelenoj zmiji postaje nešto korisno time što osvje-
tljava predmete koji se nalaze u njezinoj okolini.
To što živi u plamenovima lutalicama, ako se preradi na
pravi način, postaje u ljudskoj duši nešto krajnje produkti-
vno. Onaj tko se trudi da pojmove, ideje i idealtipove, doži-
vljava tako da ih ne postavlja kao apstrakcije, nego ako mu
one postaju vodič i tumač onih realnosti koje ga okružuju,
i ako se isto tako predano posveti promatranju, kao što se
predano posvećuje apstraktnom mišljenju, onda ga takva
duševna snaga dovodi u položaj u kojem se našla zelena
Mi s l i o c i
zmija. Onda on može svjetlost i mudrost obrazovati iz sa-
mih pojmova. Onda ga to ne vodi k tome da postane verti-
kalna linija koja gubi sve veze i odnose s površinom, kao što
je to bio slučaj s plamenovima lutalicama, koji su, premda
zmijini srodnici, uvijek zauzimali stav vertikalne linije. Vi-
djeli smo da u Bajci, u jednom trenutku, zlatnici plamenova
lutalica počinju padati među stjene. Kada ih zmija prona-
đe i proguta, ona time postaje unutarnji svjetlonoša. Mu-
drost prikuplja onaj tko oboružan pojmovima prilazi pre-
dmetu spoznaje.
Goethe nam daje primjer kako se prema pojmovima tre-
ba odnositi. On ima pojam prabiljke. Što je taj pojam? On
je prvobitno apstrakcija – apstraktni pojam. Kada bi Go-
ethe taj pojam obrazovao samo apstraktno, onda bi on bio
jedna prazna tvorevina koja ubija sve živo, kao što je zla-
to koje su izbacili plamenovi lutalice ubilo psa. Međutim,
razmotrimo što radi Goethe s pojmom biljke. Ako ga pra-
timo na njegovom talijanskom putu, onda možemo vidje-
ti da mu je taj pojam motiv i vodič koji ga vodi od biljke do
biljke, od bića do bića. On shvaća pojam, polazi od njega ka
konkretnoj biljci i promatra kako se taj pojam u različitim
biljkama obrazuje u različitim oblicima, kako on poprima
jedne oblike u nizinskim, a druge u visinskim predjelima.
On promatra, od stupnja do stupnja, na koji način i u ko-
jem obliku je duhovna realnost prisutna u pojedinom osje-
tilnom liku ili predmetu. On sam mili okolo, kao zmija pu-
kotinama zemlje. Tako pojmovi za Goethea nisu ništa dru-
go nego nešto što se može utkati u objektivnu stvarnost.
Zmija mu je predstavnik one duševne snage koja za višim
područjima življenja ne teži na egoističan način, koja se ne
želi uzdići iznad osjetilne stvarnosti, nego strpljivo, upor-
nim promatramnjem obistinjavati pojam – strpljivo ići od
iskustva do iskustva i od doživljaja do doživljaja. Ako se čo-
vjek ne bavi samo teoretiziranjem, ako ne živi samo u poj-
movima, nego ako pojmove primjenjuje na životna isku-
stva, onda on time određene vlastite duševne sposobnosti
dovodi u položaj zelene zmije, te kroz njih može ostvariti
ono što zelena zmija čini u događaju Bajke.
Tko filozofiju ne prima kao teoriju, nego kao nešto životno
što ona istinski treba i biti, tko duhovnoznanstvene poj-
move prima kao upute za življenje, taj zna da pojmove, i
onda kada su najviši, treba koristiti tako što ćemo ih ulije-
vati u život na način koji omogućuje da se ti pojmovi dje-
latno odražavaju u svakodnevnim aktivnostima i doživlja-
jima. Za onoga tko je naučio nekoliko pojmova, a ne umi-
je ih prenijeti u život, može se kazati da je sličan čovjeku
koji je iz neke kuharice naučio napamet sve recepte, ali ne
zna kuhati.
Tako, kao što zmiji zlato može poslužiti da se njime osvi-
jetle predmeti, tako Goethe pojmovima osvjetljava stvari
u svojoj okolini. To je ono poučno i veličanstveno u Goet-
heovoj znanstvenosti, prisutno u njegovom cjelokupnom
Status, Broj , rujan . | 27
Mi s l i o c i
spoznajnom stremljenju. U svemu onome što Goethe daje
kao pojmove i ideje, vlada realnost, sve to uvijek djeluje
kao svjetlost koja osvjetljava predmete u okolini. Prekjučer
je istaknuta jedna Goetheova univerzalna osobina, koja se
sastoji u tome, da onaj tko proučava ono što je Goethe re-
kao, nikada nema osjećaj da je to Goetheovo mišljenje. On
o nečemu govori, ali, ako sagledamo njega i one misli koje
izlaže, nemamo dojam da je to njegovo znanje, nego nam
se čini kao da time samo bolje razumijemo stvari koje već
znamo, ali koje nam do tada nisu bile tako razumljive.
Kada bismo htjeli govoriti o svakoj pojedinosti ove Baj-
ke, kada bismo htjeli okarakterizirati svaki njezin lik, onda
nam za to ne bi bila dovoljna ne tri sata, nego tri tjedna.
Stoga ovdje mogu izložiti samo dublje principe Bajke, sa
svješću da nas svaka pojedinost u njoj upućuje u način Go-
etheovog predstavljanja i shvaćanja svijeta i života.
Likovi koji predstavljaju plamenove lutalice, zelenu zmiju i
kraljeve, nalaze se s ove strane rijeke. Tamo preko, s druge
strane rijeke, boravi lijepa Ljiljana, ideal savršenog znanja i
savršenstvo života i stvaranja. Od lađara smo saznali da on
likove može prevoziti samo s one strane na ovu, ali nikoga
ne može prevesti ponovno na onu stranu rijeke. Pokušajmo
to primjeniti na naše cjelokupno duševno ustrojstvo.
Mi ljudi, kao duševna bića, nalazimo se ovdje na zemlji.
Ova ili ona duševna snaga postoji u nama kao sposobnost,
kao više ili manje obrazovana snaga duše. Sposobnosti su
u nama. Međutim, u nama živi i nešto drugo. U nama lju-
dima, ako sami sebe ispravno sagledamo, živi osjećaj, živi
spoznaja da u sebi imamo duševne snage koje nam u kona-
čnici omogućuju da se unutarnje srodimo s glavnim duho-
vima svijeta, sa stvaralačkim duhovnim moćima. Kada gle-
damo na te stvaralačke moći, gledamo na lijepu Ljiljanu.
Tako znamo da sve što proizlazi iz lijepe Ljiljane teži, s dru-
ge strane, da se vrati k njoj. Nas su na ovaj svijet prenijele
nama nepoznate snage, kojima mi ne upravljamo. Mi zna-
mo da su nas neke sile prenijele preko rijeke, s one strane
na ovu stranu svijeta. Te sile koje djeluju u dubinama naše
nesvjesne prirode, a koje su okarakterizirane u liku lađara,
te sile nas ne mogu ponovno vratiti na onu stranu rijeke.
Jer bi se tada čovjek bez svog truda, bez svoje suradnje mo-
gao vratiti u božansko carstvo, na isti način kako je iz njega
otišao. Snage koje su nas kao nesvjesne prirodne sile pre-
nijele u carstvo smrtnih ljudi ne mogu nas ponovno vrati-
ti u duhovno carstvo. Za to su potrebne druge snage. I Go-
ethe je to znao. On je Bajkom htio pokazati što se s čovje-
kom mora događati da bi se opet mogao sjediniti s lijepom
Ljiljanom.
Postoje dva puta. Jedan put vodi preko zelene zmije. Mi
možemo preko nje preći, preko nje mi malo po malo otkri-
vamo i pronalazimo duhovno carstvo. Drugi put vodi pre-
ko divove sjenke. Pokazuje nam se da div, koji je inače sa-
28 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja
svim nemoćan, u vrijeme sumraka ispruži svoju ruku, a sje-
na te ruke legne preko rijeke – drugi put vodi preko te sje-
ne. Tko dakle hoće prjeći u carstvo duha pri jasnoj svjetlo-
sti dana, mora se poslužiti putem koji ide preko zelene zmi-
je, a onaj tko hoće preći pri sumračnoj svjetlosti, taj može
putem koji vodi preko divove sjene. To su dva puta kojima
se može ići da bi se došlo do duhovne slike svijeta. Onaj
tko ne pokušava duhovni svijet dosegnuti onim snagama
koje su okarakterizirane bezvrijednim zlatom i plamenovi-
ma lutalicama, nego tko strpljivo i samoprijegorno ide od
iskustva do iskustva, taj pri jasnoj sunčevoj svjetlosti stiže
na drugu stranu rijeke.
Goethe zna da pravo proučavanje ne smije ostati prikova-
no za materijalne pojave, nego ga se mora voditi iznad njih,
preko granice čulnoga, preko rijeke koja nas dijeli od du-
hovnih činjenica. Ali postoji i jedan drugi put, jedan put za
manje razvijene ljude koji ne žele ići putem spoznaje, sta-
zom znanja, nego putem koji je u Bajci predstavljen divom.
Taj div kao div je nemoćan, samo njegova sjena ima moć.
Ali, što je u pravom smislu nemoć? Uzmite u obzir stanja u
kojima se čovjek može naći pri prigušenoj svijesti, kao što
je slučaj pri hipnozi, halucinacijama, pa i pri stanju sanja-
nja: sve ono uslijed čega je prigušena jasna dnevna svijest,
odnosno, kada se čovjek prepušta utjecaju duševnih sna-
ga i stanja koja se nalaze ispod praga jasne dnevne svijesti
– sve to pripada drugom putu. U tim stanjima duševne ne-
moći, nemoći budne dnevne svijesti, biva duša prevedena u
stvarni duhovni svijet. Duša još nije razvila sposobnosti za
svjesni prelazak u duhovno carstvo, nego pri prelasku osta-
je nesvjesna, a u duhovnom carstvu se pojavljuje kao sjena.
Goethe smatra sjenom diva i sve ono što u životu djeluje iz
nesvjesnog, po navici, bez sudjelovanja onih duševnih sna-
ga koja djeluju pri jasnoj dnevnoj svijesti.
Schiller je bio upućen u ovu Goetheovu ideju. U vrijeme
velikih bura u Zapadnoj Europi (Francuska revolucija –
n.p.), Schiller je jednom prigodom pisao Goetheu: “Dra-
go mi je što Vas nije zahvatilo uzbuđenje sjene diva”. Što je
Schiller time htio kazati? To da je Goethea, da je putovao
dalje na Zapad, moglo zahvatiti revolucionarno raspolože-
nje, odnosno sjenka diva. Jer, revolucije u svojim nastoja-
njima da čovjeka samovoljom i nasiljem dovedu do stanja
slobode, poput divove sjenke što se u suton nadvija nad ri-
jekom, nesvjesno odražavaju težnju za idealnim stanjem.
Zatim, vidimo da je u Bajci vrhunac razvoja spoznaje koju
čovjek treba postići predstavljen slikom hrama. Dakle,
hram predstavlja viši stupanj čovjekovog razvoja. Danas
bi Goethe rekao da je hram nešto skriveno u pukotinama
Zemlje. Jedna duševna snaga, predstavljena zmijom, može
samo nejasno opažati oblike hrama. Time što u sebe unosi
ideale, zlato, može taj hram osvijetliti; međutim, u osnovi
uzeto, taj hram može biti samo podzemna tajna. Time što

Goethe za izvanjsku kulturu hram prikazuje kao nešto po-
stojeće u podzemlju, time on upućuje na činjenicu da je taj-
na hrama pristupačna samo onima koji razviju sposobnosti
za njegovo pronalaženje. On time, zapravo, upućuje na du-
hovnoznanstveni pokret, jer se tek u okviru duhovne zna-
nosti, znanosti inicijacije ili principa posvećenja mogu pro-
naći cjeloviti odgovori na tajne hrama.
U pravom, slobodnom Goetheovom smislu, mladića koji
se pojavljuje u Bajci treba razumjeti kao čovječanstvo koje
stremi prema tajnama hrama. Stoga se hram mora uzdići
iznad rijeke, da preko nje mogu prelaziti, i ovamo i onamo,
ne samo mali broj pojedinaca, već svi ljudi, cijelo čovječan-
stvo. Za takav prelaz nisu dovoljni zmija i sjenka diva, po-
trebno je izgraditi most.
Uzdizanjem hrama inicijacije iznad Zemlje Goethe prika-
zuje jedno stanje u budućnosti kada će čovjek/čovječanstvo
moći svjesno prelaziti iz osjetilnog carstva u duhovno i iz
duhovnog carstva u osjetilno.
Čime je to postignuto u Bajci? Time što je ispunjena prva
tajna Bajke. Rješenje Bajke je u samoj Bajci, kaže Schiller.
On je obratio pažnju na to da je u samoj Bajci na sasvim
poseban način spomenuta riječ rješenje. Sjetite se starca sa
svjetiljkom koja svijetli samo tamo gdje već ima svjetlosti.
Tko je taj starac? Što predstavlja ta svjetiljka? Kakva je to
naročita svjetlost u njoj? – Starac je u Bajci uvijek iznad si-
tuacije. Njegova svjetiljka ima čudno svojstvo da preobra-
žava stvari: drvo u srebro, kamen u zlato. Ona ima svojstvo
da osvjetljava samo tamo gdje već postoji neka osvijetlje-
nost, neka obrađena vrsta svjetlosti. – Kada je starac ušao u
podzemni hram bio je upitan koliko tajni zna. On je odgo-
vorio: tri. Na pitanje srebrnog kralja: “Koja je najvažnija”,
odgovorio je: “Ona najočitija”. Na pitanje brončanog kralja:
“Hoćeš li je i nama otkriti”, rekao je: “Čim saznam četvrtu”.
Na to zmija starcu nešto šapnu na uho, na što on reče: “Do-
šlo je vrijeme”. To što je zmija rekla starcu, u tome je rje-
šenje zagonetke. Na nama je da otkrijemo što je zmija re-
kla starcu.
Daleko bi nas odvelo kada bismo iscrpno željeli objasni-
ti što znače te tri tajne. Ovdje to želim samo ukratko na-
govijestiti.
Postoje tri carstva koja su na današnjem stupnju razvoja,
tako reći, stacionarna. To su mineralno, biljno i životinjsko
carstvo. Njima nasuprot je ljudsko carstvo koje se nalazi u
stanju razvoja. Razvoj prva tri carstva kao da je zaključen.
Unutarnji razvoj kroz koji čovjek prolazi je toliko silovit i
značajan da se ne može usporediti s razvojem ostala tri car-
stva. Spoznaja da je neko prirodno carstvo stiglo do sada-
šnjeg stanja, da je postigluo zaključenje, to je ono što se na-
lazi u tajni starca, to je ono što objašnjava zakone mineral-
nog, biljnog i životinjskog carstva. Ali njima se pridružuje i
Mi s l i o c i
četvrto carstvo, ljudsko carstvo, koje se treba objaviti u čo-
vjekovoj duši. Ta tajna je takve vrste da ju starac tek treba
saznati. I kako je on mora saznati. On zna o čemu je u taj-
ni riječ, ali zmija mu je mora prvo kazati. Time se želi ka-
zati da se s čovjekom treba dogoditi nešto posebno ukoliko
on želi postići cilj razvoja, koji su tri ostala carstva već po-
stigla. Ono što se dogodilo u najdubljoj unutarnjosti ljud-
ske duše i što se mora dogoditi ako čovjek želi ostvariti taj
cilj, to je ono što zmija starcu kaže na uho. Ona mu kaže
da se mora razviti jedna određena duševna snaga da bi se
mogao postići viši stupanj ljudskog razvoja. Ona kaže star-
cu da je voljna sebe žrtvovati – i žrtvuje se. Do tada je ona
pravila most samo ponekad, kada je neki čovjek htio pre-
ći. Međutim, time što će se raspasti u komade, sada će ona
postati trajni most, tako da čovjek može imati trajnu vezu
između ove i one obale rijeke, rijeke koja dijeli čulni svijet
od nadčulnoga.
Kao uvjet otkrovenja četvrte tajne treba smatrati spre-
mnost zmije da sebe žrtvuje. U trenutku kada je starac čuo
da se zmija hoće žrtvovati, mogao je reći: Došlo je vrijeme.
Ovdje je riječ o onoj snazi duše koja se drži izvanjske stvar-
nosti. Put razvoja mora polaziti od toga da ta snaga duše,
kao i unutarnja spoznaja, ne budu same sebi cilj, nego da
su spremne sebe žrtvovati. To je zaista tajna, koja se nazi-
va i “objavljena tajna”, jer se svakome, tko joj istinski teži,
može objaviti.
Ono što se uobičajeno smatra da je samo sebi cilj – sve ono
što učimo u okviru prirodne znanosti, znanosti o kultu-
ri, povijesti, matematici i drugim znanostima – sve to ne
može nikada biti samo sebi cilj. Nikada mi nećemo moći
postići pravi uvid u dubine svijeta, ako te dubine proma-
tramo izolirano, kao nešto za sebe. Tek onda, ako smo u
svakom trenutku spremni da te spoznaje promatramo kao
sredstvo, kao nešto što trebamo žrtvovati, kao most preko
kojeg možemo prijeći, onda tek dolazimo do stvarnih spo-
znaja. Ako nismo spremni sebe žrtvovati, mi se time za-
tvaramo prema višem svijetu, prema stvarnoj spoznaji. Tek
onda će čovjek steći neki pojam o tome što je posvećenje,
ako prestane pojmovima vezanim za čulno i izvanjsko gra-
diti vlastiti pogled na svijet. Cijelog čovjeka mora preplavi-
ti osjećaj, mora zadobiti ono duševno raspoloženje, koje je
Goethe, u jednom svome djelu, okarakterizirao kao najvišu
tekovinu, riječima: “I sve dotle dok nemaš to: Umri i posta-
ni!, sve dotle si umoran gost na mračnoj zemlji”.
Umri i postani! Uzimaj ono što ti život može pružiti, ali
nemoj zastajati - prolazi, savladaj, nadiđi sebe. Žrtvuj sebe,
neka od tebe postane most, i ti će oživjeti u jednom višem
životu, postati jedno s bićima stvari i uvidjeti da biće stva-
ri ne možeš spoznati bez razvoja svoga višeg jastva. Tamo
gdje Goethe govori o žrtvovanju pojmova i duševnih isku-
stava, da bi se oživjelo u višim sferama, gdje govori o naj-
dubljoj i najintimnijoj ljubavi, on se rado sjeća riječi misti-
Status, Broj , rujan . | 29
Mi s l i o c i
čara Jakoba Bohmea, koji je poznavao taj doživljaj žrtvova-
nja zmije u sebi. Upravo u djelima Jakoba Bohmea Goethe
je pronašao podsticaj i potvrdu uvjerenju da se čovjek, i za
vrijeme boravka u fizičkom tijelu, može uzdići u jedan svi-
jet, u koji inače ulazi tek nakon smrti; da se još za zemalj-
skog života može uzdići u duhovni svijet. Jakob Bohme je
znao i to, da samo od čovjeka zavisi može li, u višem smi-
slu, otkliznuti u duhovni svijet. On to pokazuje slijedećom
izrekom: “Tko ne umre prije smrti, umire nakon nje”. To su
velike riječi! Čovjek koji u sebi ne umre prije fizičke smr-
ti, odnosno, koji u najdubljoj nutrini svoje duše ne razvije
svjestan odnos prema duhovnim realitetima, taj neće biti
u stanju ni nakon smrti ponovno pronaći duhovnu jezgru
svoga bića. Duhovni svijet je u nama. Mi ga najprije mora-
mo otkriti u sebi da bi smo ga mogli pronaći izvan nas, u
svijetu. “Tko ne umre prije smrti, umire nakon nje.” Tako je
i s drugom izrekom: “I tako je smrt izvor svakoga života”.
Vidjeli smo da duševnost može zasjati samo tamo gdje već
postoji svjetlost. Starčeva svjetiljka može osvijetliti samo
ono što je već prožeto svjetlošću. – Opet nas Goethe upu-
ćuje na duševna svojstva koja nam pristupaju u naročitom
obliku, naime, na duševne snage devocije, religiozne pre-
danosti, na snage koje već stoljećima i tisućama godina lju-
dima donose pouke i poruke iz duhovnih svjetova – onim
ljudima koji svjetlost duhovne istine nisu mogli tražiti na
putu duhovnoznanstvene spoznaje. U liku starca je pred-
stavljena svjetlost različitih religioznih otkrovenja, u liku
starca koji posjeduje tu svjetlost. A onaj tko, u religioznom
smislu, ne zapali svoju unutarnju duhovnu iskru, tome ne
svijetli svjetiljka religije. A tamo gdje svijetli, svjetiljka je
imala moć preobražavati ljude, ona je sve mrtvo preobra-
žavala u produševljeno živo.
I onda vidimo da su, uslijed zmijine žrtve, sjedinjena oba
carstva. Poslije niza, takoreći, simboličkih postupaka, koje
je čovjek na putu svoga višeg razvoja imao izvršiti, vidimo
kako je, pomoću sve tri čovjekove duševne snage, na onoj
strani rijeke izgrađen hram spoznaje. Kako je tu uzdignut
i kako u njemu svaka duševna snaga obavlja svoju službu.
Nagovješteno je da te tri duševne snage moraju harmoni-
čno surađivati time što je rečeno: pojedinac ne može ni-
šta, ali ako u pravom trenutku svi surađuju, ako ogromni
i neznatni međusobno djeluju u pravilnom odnosu; onda
može nastati ono što osposobljava dušu da duša može po-
stići svoje najviše stanje: sjedinjenje s lijepom Ljiljanom.
Onda se hram, za sve one koji istinski streme spoznaji i
istini, premješta iz skrivenih pukotina na površinu.
Mladić biva obdaren spoznajnim snagama mišljenja i pred-
stavljanja, koje mu daruje zlatni kralj: “Spoznaj najviše”.
Srebrni kralj mu daruje snage spoznaje kroz osjećaje, što
Goethe lijepo nagovještava riječima: “Pasi ovce”. U osjećaju
je korijen umjetnosti i religije. Za Goethea, to dvoje je bilo
30 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja
jedno – već onda kada je sa svog puta po Italiji, o umjetni-
čkim djelima koja je tamo vidio, pisao: “To je nužnost, to
je Bog”.
Ako čovjek vlastito djelovanje ne koristi samo kao oružje u
borbi za opstanak, kao sredstvo za preživljavanje na ovome
svijetu, onda mu ono postaje sredstvo kroz koje u svako-
dnevnom životu ostvaruje ljepotu i mudrost. To je smisao
riječi koje je brončani kralj izgovorio mladiću: “Mač u lije-
vu, a desnica neka ti je slobodna”. Desnica treba biti slobo-
dna za djela koja potiču iz višeg smisla ljudske prirode.
A što se dogodilo s četvrtim kraljem u kojem su sva tri ele-
menta pomješana. Taj pomješani kralj se istopio u grotes-
knu figuru. Plamenovi lutalice mu prilaze i ližu s njega pre-
ostalo zlato; to znači da u čovjeku i tada žive duševne sna-
ge koje žele proučavati ono što je preostalo od čovjekovih
ranijih razvojnih stanja, stanja u kojima se on nekada rani-
je nalazio.
Promatrajmo još jedno svojstvo, to jest, diva kako se do-
teturao u hram, pa sada stoji tamo kao kip i pokazuje sate:
ako je čovjek svoj život doveo u harmoniju, onda je od spo-
rednog značaja ono što u ljudskom životu treba biti meto-
dično uređeno. Harmoniziranjem svjesnog života, ono što
je čovjek do tada morao izvanjski ispravno uređivati sada
se izražava kao navika. I ono što je u čovjeka do tada nes-
vjesno živjelo, u hramu dobiva ispravan smisao i pravilnu
formu. Stoga je div prikazan kao sat.
Starac sa svjetiljkom je oženjen staricom. Ona ne pred-
stavlja ništa drugo nego zdravorazumsku ljudsku duševnu
snagu. Ona ne prodire u visoke regije duhovne apstakcije,
ali zato sve shvaća razumno i praktično. Tako ona, na pri-
mjer, razumije religiju koja je u rukama starca prikazana
svjetiljkom. I zato je baš ona sposbna lađaru odnijeti plaću:
tri glavice kupusa, tri crvena luka i tri artičoke. Takav stu-
panj razvoja još nije prerastao prolaznost. Plamenovi lu-
talice se prema njoj ne ponašaju pristojno. Time je okara-
kterizirano kako apstraktni duhovi najčešće oholo gledaju
na niže, prema ljudima koji stvari shvaćaju na instiktivan i
zdravorazumski način.
Svaki događaj, svaki obrat u Bajci ima značaj koji zahva-
ća u duševnu i duhovnu dubinu čovjeka. I ako treba dati
još neko objašnjenje, koje ima ezoterni značaj, onda se to
može odnositi još samo na metodu objašnjavanja, odno-
sno razumijevanja Bajke: udubljujte se u samu Bajku i moći
ćete u njoj pronaći čitav jedan živi svijet, i mnogo više nego
što se danas ovdje može nagovjestiti.
Prikazaću vam, na dva primjera, kako Goethe, kroz cijeli
svoj život provlači duhovno razumijevanje svijeta; kako je
on i u najdubljoj starosti istine duhovnih spoznaja dovodio
u suglasje s onim što je stvorio u mladosti. Prilikom pisanja
 Mi s l i o c i

Fausta, Goethe je preuzeo neke predstave koje upućuju na
simbol jednog dubljeg razumijevanja razvojnog puta priro-
de. Kada Faust priča o svome ocu da je on bio alkemičar i
da je bio odan jednom starom vjerovanju, ali da ga ljudi već
tada nisu razumjeli, pa kaže da je njegov otac učinio da se
Ako čovjek tako prođe trostrukim putem - kroz predstavu,
osjećaje i volju - onda se sjedinje s onim što je u Horu mi-
stika nazvano Vječno žensko. To je onaj isti razvoj koji je u
Bajci prikazan kao proces traženja i spajanja s lijepom Lji-
ljanom.

“... jedan crveni lav, jedan smjeli ženik
u mlakoj vodi vjenča s Ljiljanom.”
To Faust kaže ne znajući puninu značenja izrečenog. Me-
đutim, te riječi mogu biti ljestvice koje vode višem razvoju.
Goethe u Bajci prikazuje mladića kao čovjeka koji teži naj-
ljepšoj nevjesti, s kojom se on treba sjediniti? i tu nevjestu
naziva lijepa Ljiljana. Kao što vidite, ta Ljiljana se nalazi već
u prvim poglavljima Fausta.
Tako vidimo da Goethe svoje najdublje životno uvjerenje,
svoju tajnu objavu, izgovara i na kraju svog velikog spje-
va u kojem ispovjeda vlastita vjerovanja. Tu se on – kroz
predstavu, osjećaj i volju – probio i uzdigao do sjedinje-
nja s lijepom Ljiljanom; do stanja koje nalazi svoj izraz na
kraju spjeva, gdje Hor mistika izražava ono o čemu i u Baj-
ci govori, a što se može smatrati njegovom životnom filo-
zofijom i njegovim duhovnoznanstvenim poimanjem svi-
jeta i života:

A ono što je u Bajci izraženo kao osnovni princip Goethe- Sve prolazno
ovog pogleda na svijet, to pronalazimo u drugom dijelu Fa-
usta u Horu mistika (Chorus mysticus). Tamo gdje Faust Samo je poređenje
stoji pred pragom duhovnog svijeta, tu Goethe monumen-
Nedostižno
talnim riječima izražava svoje duhovno viđenje svijeta. On
tu pokazuje kako tri stupnja uzdizanja, koji slijede jedan
Ovdje je postignuće
za drugim: pročišćenje mišljenja, prosvjetljenje osjećaja i
prerađivanje volje u čisto djelovanje – imaju za posljedicu Neopisivo
uzdizanje na putu spoznaje.
Ovdje je učinjeno
Ono što čovjek postigne pročišćavanjem predstva, vodi
ga k otkrivanju duhovne stvarnosti iza svega osjetilnoga. Vječno žensko
Osjetilno je samo izvanjski lik – poređenje. Čovjek ponire
dublje da bi shvatio ono što je predstavi nedostižno. Zatim Mami nas u visine!
se uzdiže na viši stupanj, na kome se predmeti ne proma-
traju pomoću predstava, nego se čovjek sam unosi u pre-
dmete, spaja se s bićem predmeta , i ono što se ne može
opisati i predstaviti, (time) postaje postignuće. A ono što se Prema prijevodu dr. Josifa Koraa.
ne može opisati, što se mora spoznati na treći način, a pri Za tisak priredio: Ivan Vukoja
čemu se mora napredovati do tajne volje, Goethe izražava
kao neopisivo.

Status, Broj , rujan . | 31

*Tekst Heinza Paetzolda: Rethinking Toleration
proitan je . travnja . godine u okviru semina-
ra iz socijalne filozofije pri Inter University Cen-
tre-u u Dubrovniku.

S
vrha je ovoga eseja raspraviti pitanje onoga
što bi se moglo nazvati kulturalnim obratom u suvre-
menoj političkoj filozofiji. Dosad je potrebu za kultu-
ralnim obratom u filozofiji eksplicitno naglašavao Frederic
Jameson. No, dok je njegov interes postmodernistička este-
tika, ja ću argumentirati kulturalni obrat u području poli-
tičke filozofije. Tolerancija kao politički fenomen, čini se,
ovaj obrat čini ne samo vjerodostojnim nego čak nužnim.

Ovaj članak počinje s nekoliko opaski o toleranciji, koje

obrađuju svakodnevno značenje pojma kao pretpoliti-
čkoga i kao političkoga fenomena. Nakon toga okrenut ću
se teoriji tolerancije Michaela Walzera, čiji će mi pristup
omogućiti da pojasnim koje su implikacije kulturalnoga
obrata u političkoj filozofiji.

Kasnije ću dodati nekoliko elemenata Walzerovoj teori-

ji. S jedne ću strane odabrati neke elemente proslavljeno-
ga eseja Herberta Marcusea “Repressive tolerance” kako bi-
smo teoriju tolerancije postavili na kritičke temelje. S dru-
ge ću strane predložiti model tolerancije koji je Walzer izo-
stavio, ali koji je ipak značajan: radi se o kulturi tolerancije
kao djelovanja povezanoga s urbanim životom.

I.

U svakodnevnom životu koristimo se terminom toleran-

tnosti kako bismo izrazili neki stav i terminom toleranci-
ja kao neko djelovanje, i to na otprilike sljedeći način. Kao
stav, tolerantnost nije više od bezrezervnoga prihvaćanja.
Čak, štoviše, nemam drugoga izbora nego prihvatiti svoje-
ga susjeda i to zato što živi pored mene. Tolerancija, pak,
implicira nešto više od pukoga prihvaćanja. Ona obuhva-
ća stvarno ili zbiljsko ophođenje između mojega susjeda i
mene: ne samo govorenje “Bok!” kada ga sretnem, nego, na
primjer, razgovor s njime ili poziv kod mene na kavu. To-
lerancija ne mora dovesti do prave interakcije između ljudi
koji se samo toleriraju. Nisam netolerantan ako sumnjam
da moj susjed ima neobične običaje koji se meni ne sviđaju.
Mogu sebi reći “To je njegov način života” i odlučiti izbje-
gavati bliže kontakte s njim. Ako nemam predrasuda pre-
ma drukčijim načinima života od onih koji se sviđaju meni,
ne može me se prestati zvati tolerantnim.

Ovo je, grubo govoreći, pretpolitičko značenje toleranci-

je. Kao politički odnos tolerancija znači istovremeno ma-
Prospect
effect