High Quality
Open the downloaded document, and select print from the file menu (PDF reader required).
UDARI
J
starski
su
rudnici nekada bili slavni.
U
doba austrijske, talijanske i jugoslaven-
ske vladavine,
uvijek
su
smatrani jed-
nim
od
energetskih temelja gospodarst-
va
države.
Na
vrhuncu sposobnosti, brojzaposlenih
premazivao
je 7000, a godišnjiiskop
milijun
tona ugljena.
Jednako
su slavni i brojni štrajkovi i
pobune istarskih rudara.
Pobuna
iz
1921.,
naz-vana Labinskom republikom, ušla
je u
legen-du. Danas, kada se posljednja aktivna jama
Tupljak
nalazi pred definitivnim zatvaran-jem, labinski rudari vode svoju posljednjubitku. Dugotrajno umiranje rudnika, započe-
to
godine
1987.,
pojačano mukama
i
nevolja-
ma
tranzicije u
kojoj
je
več
17.000 radnika iztog sektora (energetika, kemija, nemetali)
os-
talo
bez radnih mjesta, pretvorilo se u agonijuneizvjesnosti
za
preostalih
332
zaposlenih.
Očaj
rudara kulminirao
je
u najavi ekstremne mjere:
zatvaranja u
jamu
i
štrajka glađu.
"Boljeda
umremo zajedno
nego
na
cesti"
"Sve
je
počelo
raspuštanjem
Nadzornog
odbora prije
15
dana", priča rudar Novalija
Mrkaljevič
-
Meso,
43-godišnjak koji je sve 22
JAMA
TUPUAK
ISTARSKIH
RUDNIKA NALAZI
SE
PRED
DEFINITIVNIMZATVARANJEM
Kada
nova radna mjesta
godine
svog
radnog vijeka proveo
u
jami.
"Otpustili
su
ljude koje poznajemo
i
kojima
su
ljudi
vjerovali, iako
se
naši problemi nisu
riješili.
Provalio
je
revolt,
ljudi
su
rekli
-
ostaje
nam
samo štrajk glađu,
bolje
da umremo
zajedno
negona
cesti."
Rudarski
je posao danas težak kao što je
i
nekad
bio, moderna tehnologija nije donije-
la
veća poboljšanja. Slojevi ugljena debeli suizmeđu 120 i 150 centimetara, gore i dolje jekamen. "Pogledajte moja koljena", kaže
Mrkaljevič,
"na
prvi pogled vidite
da tu
nešto
nedostaje.
Svi
imamo problema
s
koljenima,
s
kičmom
zbog
pognutog položaja,
udišemo
prašinu, prodire vlaga.
Na
ozbiljnom pre-gledu možda
bi
petorica
od
stotinu
nas
bilauopče proglašena sposobnima za rad. Tko će
Očaj rudara kulminirao
je u
najavi
ekstremne
mjere:
zatvaranja
u
jamu
i
štrajka
glađu
mene zaposliti nakon
22
godine
ujami?".
Hodajući
pognut, ponekad
i
puzeći,
na
dubini
270
metara
ispod
površine zemlje,
rudar
svakodnevno
mora
prevući šest
tru-paca i osigurati od
urušavanja
četiri metra
tunela
koje je protekli dan minirao. Zatimlopatom, stojeći
na
koljenima, ubacuje
ko-
made ugljena u kolica. Četiri metra novogtunela, to je dnevna norma.Hrvatska elektroprivreda, vlasnik
Istar-
skih
rudnika,
ima, međutim, hladnokrvnu
računicu:
ugljen je
preskup,
troškovi su 100dolara
po
toni,
a
uvozni
se
ugljen plaća
40
Agonija
od
1987?
Agonija
Istarskih rudnika
počelaje
1987.
godine, dugotrajnim štrajkom
rudara kojijehrvatsko-slovenski
politolog Tonči
Kuzmanić
označiokao
"kraj
samoupravnog socijaliz-
ma".
Nedugo
potom,
čudnom koincidencijom
(?),
objavljeno je
da suzalihe
ugljena
dalekomanjeod
prijašnjih
procjena,natemelju
kojih
jezapočetaigradnjaTE
Plomin
2.Ekološkanepovoljnost
istarskog
ugljena, zbog visokog sadržaja
sumpora, u
cijeloj priči
posveje
sporedna.
Ubrzo
suzatvorenedvijejame,atrebaoje
biti
zatvoreni
Tupljak.
"Život
rudnikaproduljile su
povećane
potrebe
u
vrijeme
Domovinskog
rata",
kaže
Frano Bojić, predsjed-
nik
Zaposleničkog
vijeća.
Više
od 60 postorudara
bilo
je po
ratištima.
U
vrijeme
"Oluje"
labinsko
naseljezvano Harlem,
ružne
dvokatnicesrudarskim
stanovima, opustjelo
je: na
ulicama gotovo da nije
bilo
vojno sposobnih
muškaraca. "Nije nama
bio
problemratište,
mi
smo svaki dan na
ratištu,
svakog dana možeš
poginuti",
kaže
Mrkaljevič.
dolara
po
toni.
Drukčije
brojke iznosi
Marijan
Nikić,
povjerenik Sindikata
u
Tupljaku.
"HEP
je
postao vlsnikom nerazboritom odlukomVlade 1996.
godine,
i iz
toga potiču današnjiproblemi
s
registracijom novih društava.
Kao
jedini
kupac našeg ugljena nametnuli su nam
cijenu
52 dolara po toni, a ugljen iz uvozaistodobno
su
plaćali
65
dolara. Tako
su um-
jetno
stvorili gubitaki na
temelju
dugovapostali vlasnikom."
Kao
vlasnik,
HEP je
imao zakonsko pra-
vo
raspustiti Nadzorni odbor,
ali
njegovo
raspuštanjetri
mjeseca
prije
zatvaranja
rudni-
ka
moglo
je
biti
shvaćeno jedino
kao
provoka-
cija.
Razriješeni
su
dužnosti predstavnici lokal-
ne
zajednice, načelnik općine
Pićan
Branko
Ružić
i
gradonačelnik Labina Marin
Brkarić,
pa čak i
predstavnik ministra gospodarstva
Zeljko
Matiša.
Na
njihova
mjesta
imenovani
su
zaposlenici HEP-a. Ostao
je
jedino bivši
i
sadašnji
predsjednik
Nadzornog
odbora
Dal-
ibor Blažević, također
iz
HEP-a.
Četiri
člana odbora suprotstavila
su se
pritisku HEP-a prije nekoliko mjeseci, kada
je
vlasnik želio proglasiti
stečaj
poduzeća, da bi
se po
kratkom postupku
riješio
zaposlenih.
Kap
koja
je prelila
čašu bila
je, po
svemu
sudeći,
odluka Nadzornog odbora
da se
Obzor
19.
RUJNA
1998.
Add a Comment