Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Save to My Library
Look up keyword
Like this
12Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
O referiranju (Strawson)

O referiranju (Strawson)

Ratings: (0)|Views: 222 |Likes:
Published by sladjan

More info:

Published by: sladjan on Apr 19, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

08/19/2013

pdf

text

original

 
DIJALOG
Peter Frederick Strawson
Ο referiranjuI
V
eoma
često koristimo izraze određene vrste da bismo ukazali ili referirali na neku pojedinačnu osobu ili na pojedinačni objekt ili događaj,mjesto ili proces, u cilju činjenja onoga što bismo jednostavno opisali kaodavanje iskaza
ο toj osobi, ο tom objektu, mjestu,
događaju ili procesu. Ovajću način korištenja izraza nazvati njihovom "jedinstvenom referirajućomupotrebom". Klase izraza koji se najčešće koriste na ovaj način su: pokaznezamjenice u jednini ("ovo", "ono"), vlastita imena (npr. "Venecija", "Napoleon", "John"), lične i bezlične zamjenice u jednini ("on", "ona", "ja", "vi","ono") i fraze koje počinju sa određenim članom kojeg prati imenica, određenaili neodređena, u jednini (npr. "stol" /
the table/,
"starac"
/ the old man/,
"kraljFrancuske"
/the King of France/).
Svaki izraz bilo koje od ovih klasa možese pojaviti kao subjekt onoga što bi se tradicionalno smatralo kao singularnasubjekatsko-predikatska rečenica; oni bi, pojavljujući se na taj način, služilikao primjer one upotrebe
ο kojoj
želim da raspravljam.Ne želim reći da izrazi koji pripadaju navedenim grupama nemaju druguupotrebu osim ove
ο kojoj
želim da raspravljam. Naprotiv, očigledno je da je imaju. Očigledno je da bi svako ko bi iskazao rečenicu "Kit je sisavac"
 /The whale is a mammal/,
upotrebljavao izraz "kit"
/the whale/ 
na sasvimrazličit način od načina na koji bi ga upotrebljavao neko ko bi bio u prilici da sa ozbiljnošću izgovori rečenicu: "Kit je udario u brod"
/The whale struck the ship/.
U prvoj rečenici neko očigledno
ne
ukazuje, dok u drugojrečenici očigledno ukazuje, na nekog određenog kita. No, ako kažem: "Napoleon je bio najveći francuski vojnik"
/Napoleon was the givatest French soldier/,
onda bih trebao upotrebljavati riječ "Napoleon" da bih ukazao naneku određenu individuu, ali ne bih trebao upotrebljavati frazu "najveći francuski vojnik"
/the greatest French soldier/ 
da ukažem na neku individuu,nego da kažem nešto
ο individui na koju sam
već ukazao. Bilo bi prirodnoreći da sam upotrebljavajući ovu rečenicu govorio
ο
Napoleonu i da je ono
što sam
rekao
ο njemu bilo to daje on bio
najveći francuski vojnik. Ali, naravno,
mogao
sam upotrijebiti izraz "najveći francuski vojnik" da ukažem naneku individuu; npr. to bi učinio rekavši: "Najveći francuski vojnik je umrou progonstvu"
/The greatest French soldier died in exile/.
Dakle, očito je da
 
22
DIJALOG
 bar neki izrazi koji pripadaju klasama na koje sam ukazao
mogu
imati upotrebe drugačije od onih
ο kojima sa nestrpljenjem
želim da raspravljam.Druga stvar koju ne želim da kažem je da u bilo kojoj datoj rečenici nikada nema više od jednog izraza upotrebljavanog na način koji predlažem zaraspravu. Naprotiv, očito je da može biti više nego jedan način. Npr. bilo biprirodno reći da sam, pri ozbiljnoj upotrebi rečenice "Kit je udario brod" /
The whale struck the ship/,
govorio nešto i
ο
određenom kitu i
ο
određenom brodu, da sam upotrebljavao svaki od pomenutih izraza "kit" /the whale/ i"brod"/ the ship /da ukažem na određeni predmet ili drugim riječima da samupotrebljavao svaki od ovih izraza na jedinstveni referirajući način. Ipak,uglavnom ću usmjeriti svoju pažnju na slučajeve gdje se neki izraz upotri jebljen na ovaj način pojavljuje kao gramatički subjekt rečenice.Smatram da je ispravno reći da je Russellova
Teorija opisa /Theory of Descriptions/,
koja se odnosi na posljednje četiri grupe izraza koje sampomenuo gore (npr. na izraze oblika "tako-i-tako"
/ the so-and-so/,
još uvi jek široko prihvaćena među logičarima kao ona koja daje ispravan načinupotrebe ovih izraza u običnom jeziku. Na prvom mjestu želim pokazatida ova teorija, posmatrana na ovaj način, u sebi utjelovljuje neke fundamentalne greške.Na koje pitanje ili na koja pitanja
ο frazama oblika "tako-i-tako" je
Teori- ja opisa
bila
načinjena da da odgovor? Mislim da bi se bar jedno od ovih pitanja moglo pojaviti u sljedećem obliku. Pretpostavimo da neko sada izgovora rečenicu: "Kralj Francuske je mudar"
/The king of France is wise/.
Nikone bi rekao da je ova rečenica, koja je bila izgovorena, besmislena. Svako bise složio da je značenjska. Ali svako zna da ne postoji sadašnji kralj Francuske. Jedno od pitanja zbog kojeg je
Teorija opisa
bila napravljena da daodgovor, bilo je pitanje: kako neka rečenica kao "kralj Francuske je mudar" može biti značenjska čak i kada nema ništa što odgovara opisu koji onasadrži, npr. u ovom slučaju ništa što odgovara opisu "Kralj Francuske"
/Theking of France/? 
A jedan od razloga zbog kojeg je Russell smatrao važnimdavanje ispravnog odgovora na ovo pitanje je što je smatrao važnim pokazivanje tog drugog odgovora koji bi mogao biti dat kao pogrešan. A ovajodgovor za koji je on smatrao da je pogrešan i kojemu je s nestrpljenjemželio pružiti neku alternativu, mogao bi biti izložen kao zaključak jednogod dva navedena pogrešna argumenta. Nazovimo rečenicu "Kralj Francuske je mudar" rečenicom
S.
Onda je prvi argument kako slijedi:(1) Fraza "kralj Francuske" je subjekt rečenice S.Stoga (2) ako je
značenjska rečenica,
je rečenica
ο kralju Francuske. Ali (3) ako ni u kom smislu ne postoji kralj Francuske, ova
rečenica ne govorini
ο
čemu i stoga nije
ο kralju Francuske.
PETER FREDERICK STRAWSON
23Stoga (4)
pošto je
značenjska rečenica, mora u nekom smislu (u nekom svi jetu) egzistirati (ili subzistirati) kralj Francuske
/the king of France/.
 A drugi argument je slijedeći:(1) Ako je
značenjska rečenica, ona je istinita ili lažna.(2)
je istinita rečenica ako je kralj Francuske mudar, a lažna ako kralj Francuske nije mudar.(3) Ali iskaz
ο tome da je kralj Francuske mudar i iskaz ο tome da kralj Francuske nije mudar su jednako istinite samo ako postoji (u nekom smislu, u nekomsvijetu)
nešto što je kralj Francuske.Konačno (4) pošto je rečenica
značenjska, iz toga slijedi isti zaključak kaoi ranije.Ovo su očigledno sasvim pogrešni argumenti i, kao što i očekujemo,Russell ih odbacuje. Postulat svijeta neobičnih entiteta, kojima
/the/ 
kraljFrancuske pripada, narušava, kako on kaže, "taj osjećaj za stvarnost, koji bi trebao biti sačuvan čak i u najapstraktnijim istraživanjima". Činjenicada Russell odbacuje ove argumente je, ipak, manje interesantna od obima u kojem on, odbacujući njihov zaključak, prihvata veći značaj njihovih principa. Dozvolite da označim frazu "kralj Francuske"
/ the king of France/ 
kao frazu
D.
Zatim, mislim da Russellovi razlozi za odbacivan je ova dva argumenta mogu biti sumirani na sljedeći način. Greška se javlja, on kaže, iz mišljenja da je
D,
koji je zasigurno
gramatički 
subjekt od
S,
takođe
logični 
subjekt od
S.
Ali,
D
nije logični subjekt od
S.
Ustvari
S,
iako gramatički ima singularni subjekt i predikat, nije logički subjekatsko-predikatska rečenica uopšte. Propozicija koju ona izražava je složena vrsta
egzistencijalne
propozicije, čiji dio može biti opisan kao "jedinstveno egzistencijalna propozicija". Da bismo izložili logičku formu propozicije,moramo ponovo napisati rečenicu, u logički primjerenoj gramatičkoj formi; na taj način da zavaravajuća sličnost između
i rečenice koja izražavasubjekatsko-predikatsku propoziciju nestane, i mi bismo trebali biti sigurni naspram argumenata kao što su oni loši koje sam prethodno istakao. Pri je nego što se osvrnemo na detalje Russellove analize rečenice
S,
primijetimo šta njegov odgovor, kako sam ga već naveo, čini se implicira. Izgledada njegov odgovor implicira da u slučaju rečenice koja je slična rečenici
u tome (1) da gramatički ima subjekatsko-predikatsku formu i (2) da njengramatički subjekt ne referira ni na šta, onda je jedina alternativa njenoj besmislenosti to da ona ne bi trebala stvarno (logički) biti uopšte subjekatsko-predikatska nego neke sasvim druge forme. Na ovakav način prikazano, ovoizgleda da implicira da, ako ima nekih rečenica koje su autentično subjeka-tsko-predikatske forme, onda sama činjenica
ο tome da su one
značenjske,da imaju značenje, osigurava
da postoji 
nešto na se referira logičkim (i
 
24
DIJALOG
gramatičkim) subjektom. Nadalje, izgleda da Russellov odgovor implicirada postoje takve rečenice. Stoga, ako je istina da neko može biti zavedengramatičkom sličnošću rečenice
S s
drugim rečenicama u promišljanju da je ona logički subjekatsko-predikatske forme, onda sigurno moraju posto jati druge rečenice gramatički slične
S-u,
koje
su
subjekatsko-predikatskeforme. Pokazati ne samo da Russellovi odgovori naizgled impliciraju ovezaključke nego i to da je on prihvatio barem prva dva, dovoljno je da serazmatra šta on kaže
ο klasama izraza koje naziva
"logički vlastita imena" isuprotstavlja ih izrazima kao što je
D,
koje on naziva "konačnim opisima".
Ο
logički vlastitim imenima Russell kaže ili implicira sljedeće:(1) Da se ona i samo ona mogu pojaviti kao subjekti u rečenicama koje su čistosubjekatsko-predikatske forme.(2) Daje neki izraz, iako namijenjen da bude logičko vlastito ime,
besmislen,
ukoliko ne postoji pojedinačan objekt uz koji stoji: stoga
značenje
takvog izraza jeste pojedinačni objekt koga izraz označava. Da bi nešto uopšte bilo ime,dakle, ono
mora
nešto označavati.Lako je vidjeti da ako neko vjeruje u ove dvije propozicije, onda je jedininačin za njega da sačuva značenje rečenice
da porekne da je ona logičkisubjekatsko-predikatska rečenica. Uopšteno možemo reći da Russell prepoznaje samo dva načina na koji rečenice, koje iz njihove gramatičke strukture izgledaju da se odnose na pojedinačnu osobu ili individualni objekat idogađaj, mogu biti značenjske:(1) prvi je taj da bi njihova gramatička forma trebala navoditi na krivi zaključak u pogledu njihove logičke forme, i da bi one trebale biti analizirane, poput
S,
kao posebne vrste egzistencijalne rečenice;(2) drugo je da bi njihov gramatički subjekt trebao biti logičko vlastito ime, čijeznačenje je individualni predmet koji ono označava.Mislim da je Russell neupitno u krivu u ovom i da rečenice koje suznačenjske i koje počinju sa izrazom koji se upotrebljava na jedinstvenoreferirajući način ne spadaju ni u jednu od ove dvije klase. Izrazi upotreblja vani na jedinstveno referirajući način nisu nikada logička vlastita imena nitideskripcije, ukoliko nazvati ih "deskripcijama" znači da trebaju biti analizirane u skladu sa modelom koji je ponudila Russellova
Teorija opisa.
Ne postoje logički vlastita imena i ne postoje deskripcije (u ovom smislu).Razmotrimo sada detalje Russellove analize. Prema Russellu, bilo ko,ko bi tvrdio
tvrdio bi da:(1) Postoji kralj Francuske.(2) Da ne postoji više od jednog kralja Francuske.(3) Ne postoji ništa što je kralj Franuske i što nije mudro.
PETER FREDERICK STRAWSON
25Jasno se vide obje stvari, i kako Russell dolazi do analize, i kako muto omogućava da odgovori na pitanje sa kojim smo mi počeli,
viz.
pitanje:Kako može rečenica
biti značenjska kada nema kralja Francuske? Načindo kojeg je on došao u analizi je očigledno taj da je pitao sam sebe koje bito bile okolnosti u kojima bismo rekli da je neko koje iskazao rečenicu
napravio istinitu tvrdnju. I to izgleda prilično jasno, ne želim da polemišem.da rečenice (l)-(3), gore navedene, zaista opisuju okolnosti koje su minimalno
potrebni uslovi 
za nekoga ko daje
istinitu
tvrdnju iskazujući rečenicuS. Ali, što se nadam da ću pokazati, kazavši ovo nije isto što i kazati da je Russell dao ispravno tumačenje upotrebe rečenice S ili čak da je daotumačenje, iako nekompletno, koje je tačno dokle god se koristi; i zasigurno nije uopšte isto što i reći da je pruženi model prevođenja ispravan model za sve (ili za neke) singularne rečenice koje počinju sa nekom frazomoblika "tako-i-tako"
/ the so-and-so/.
Takođe se jasno vidi kako ova analiza omogućava Russellu da odgovori na pitanje na koji način rečenica
može biti značenjska i kada ne postoji kralj Francuske. Stoga, ako je ova analiza tačna, svako ko izgovorirečenicu
u današnje vrijeme bi zajedno tvrdio tri propozicije, od kojih bi jedna
(viz.
da postoji kralj Francuske) bila pogrešna; pošto je konjunkcijaove tri propozicije, od kojih je jedna netačna, i sama netačna, tvrdnja bi kaocjelina bila značenjska, ali lažna. Znači, niti jedan od loših argumenata zasubzistirajuće entitete ne bi se mogao primijeniti na takvu tvrdnju.
II
Kao korak ka pokazivanju da je Russellovo rješenje njegovog problemapogrešno i ka pružanju ispravnog rješenja, želim sad da povučem određenedistinkcije. Iz tog razloga ću, kao podsjetnik za ovu sekciju, referirati na izraz koji ima jedinstveno referirajuću upotrebu kao na, kratko, "izraz"; a narečenicu koja počinje sa takvim izrazom kao na, kratko, "rečenicu". Distinkcije koje ću povući su prilično grube i sirove i, bez sumnje, teški slučajevi bi mogli biti produkovani što bi pozivalo na njihovo preoblikovanje. Alimislim da će poslužiti mojoj svrsi.Distinkcije su između:(Al) rečenice,(A2) upotrebe rečenice,(A3) iskazivanja rečenice,i, shodno tome, između:(B1) izraza,(B2) upotrebe izraza,(B3) iskazivanja izraza.

Activity (12)

You've already reviewed this. Edit your review.
1 thousand reads
1 hundred reads
Janko Nešić liked this
zaim_827078 liked this
el_talliss liked this
marko1234 liked this
djukic55 liked this
banben liked this
ajero liked this

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->