Veljaèiæ: Jedina knjiga na pustom otoku file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Home ---\\ Veljačić

Pisma sa pustinjačkog otoka

Čedomil Veljačić

Pun mjesec nad Kolombom Posjete pustinjacima Jedina knjiga na pustom otoku Posjeta
pustinjačkoj školi

Priroda oko mene Pabbađđa -- odlazak u beskućnike Kozak iz vječnosti Punća Koći
Unapređenje -- i odlazak

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Jedina knjiga na pustom otoku

-- Kad bi trebao provesti ostatak života na pustom otoku gdje bi mogao ponijeti samo jednu
knjigu, šta bi izabrao?

U suvremenoj brodolomačkoj civilizaciji ovo je pitanje postalo društvena igra, iako mu na prvi
pogled pretpostavka izgleda praktično neostvariva.

U posljednjih mjesec dana, pred konačni odlazak na pustinjački otok (mada ni u mojem slučaju ne
pod tako teškim okolnostima), svijet se moje mašte u odbacivanju svega što ne treba ponijeti sve
više približava ispunjavanju takvih nerealnih uslova pod kojima se spremam da proživim još jednu
krizu vlastitog iskorjenjivanja. Kriza je današnjeg života, ne samo moga, u neprekidnom i sve
snažnijem iskorjenjivanju ljudskog bića svagdje i odasvuda. ("Čovjek je postao suvišan” -- rekao
je Sartre.) U mojem slučaju postoji već naslijeđena navika austrougarskog činovničkog sina, sve
bezbolnija što širi i dublji postaje zamah izbacivanja i prebacivanja s jedne strane na drugu, s
kontinenta na kontinent, u sve starije zakutke svijeta. Hoće li pustinjački stočić na cejlonskom
Jezeru naranača biti posljednji? Što bezbolnije postaje trganje, tim je kržljavije novo prianjanje uz
određeni život. Snažne se prirode odupiru nasiljem i na taj se način lišavaju podmuklosti
društvenog i ličnog morala. Moj je put u ništavilo svjesniji samog ništavila.

-- Dakle, koju knjigu da odaberem?

Bilo bi zanimljivo čak i statističko ispitivanje psihologije odgovora na ovo konvencionalno pitanje.
Obično odgovor dolazi lako i brzo, ali uz prisvijest o vlastitoj površnosti. Zato se obično
neposredno za njim nastoji prokrijumčariti još jedna knjiga, čiji naslov mnogo više začuđuje
ispitivača. Nedavno je jedan poznati orijentalist, stručnjak za buddhističke studije, odgovorio da bi
uz Visuddhi-maggu (knjigu koju bi sigurno ponijela većina buddhista) nastojao prokrijumčariti
Horacija. Ja to sigurno ne bih učinio. Visuddhi-maggu (Put pročišćenja, koji je meditativni put u

1 of 6 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Jedina knjiga na pustom otoku file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

ništavilo) svakako ću ponijeti na prvom mjestu, iako je trenutačno nemam na polici knjiga
nagomilanih nakon posljednjeg brodoiloma pred dvije i po godine. A druga, ilegalna knjiga počinje
da mi zadaje sve više brige.

Od djetinjstva sam naviknut da prije spavanja čitam pokoji sat više od po jednu knjigu. Vrlo često
je to najprije stručna književnost, a zatim, s porastom umora, koji pratim s unutarnjim
zadovoljstvom, prelazim na beIetristiku. Lirika mi je najmilija ali i najrjeđa, najteže pronalažljiva
kasna večernja lektira. I tako konačno za čišćenje štale vlastitih misli upotrebljavam, na kraju
svojih izlišnih dnevnih napora, romane. (Rekao je Ramakrišna u obranu sumnjivog morala
duhovnih učitelja – gurua: Metla je prljava, ali služi za čišćenje ostale prljavštine. Moji indijski
sluge primjenjuju to još uvijek doslovno pa metlom čiste ne samo postelju i stolice, pošto su
pomeli pod i zahod, nego i stolnjak, pa čak i voće na tanjuru, ako ga zaboravim skloniti.)

Zalazak sunca u tropskim krajevima uvijek je pun neočekivanih boja na neočekivanim dijelovima
neba. Prikladnost podloge sutona nije toliko u samoj ružičastoj i ljubičastoj boji koliko u tvarnoj
mekoći neba u koju je zagnjuren sjaj prvih najsvjetlijih zvijezda. U monsunsko doba najljepša je
rijetkost tropskog neba zeleni odraz koji poprimaju žuti oblaci na izrazitosti ružičaste podloge.
Nakon nekoliko takvih preljeva koji odlutaju s oblacima, gusti mrak pada kao zavjesa. Tek se
zatim trne ružičasti obrub kao svjetla na rampi ispred pozornice.

Kad budem izlazio iz blagovaonice, oko sedam sati, nakon posljednje šalice čaja s limunom i
večernje recitacije pirita koju izvode dva stara pustinjaka, a mlađi samo djeIomično sudjeluju jer
ne znaju napamet sve Buddhine stihove, bit će obično mrkli mrak na nebu i na zemlji. U mojoj
kolibi slaba svjetlost petrolejke bit će dovoIjno primamIjiva. Moje kratkovidne oči su se uvijek
zgražale pred snažnim mlazevima umjetne svjetlosti, a privlačile su ih mekane zrake prema
kojima treba podesiti stranicu knjige da postane čitljiva. Ali čitanje neće biti glavna svrha moga
boravka na otoku, pogotovo u dugim večernjim satima. Ipak, prije spavanja, kristalna jasnoća s
oštrim obrubima kIasično jednostavnih izreka komentarskog stila Visuddhi-magge kojim su
analitički definirani i vivisecirani jedan od drugoga najsitniji titraji psihičkog organizma u
stremljenju prema uzajamnom poništavanju u potpuno budnoj svijesti -- neće biti podesna lektira
nakon doživljajnog napora u istom smjeru u meditativnom "prvom dijelu noći".

Tu počinje da me zabrinjava pitanje druge knjige. Romani, pa i lirika, taština praćenja razvoja
suvremene književnosti i povremeno prepuštanje užitku u ponekom starijem djelu autora snažne
generacije ovog stoljeća prvih dvaju ratova -- sve to će otpasti u novom raspoloženju koje mi više
nije potpuno nepoznato. Horacije mi tu ne bi pomogao, a ni Homer. U sadašnjem raspoloženju
osjećam želju da u takvim trenucima počnem ponovo čitati drugi dio Fausta. Zatim možda Dantea
i još neke oduvijek zanemarene klasike evropskog kozmološkog klasicizma kao što je Milton.
(Sedam godina kasnije Milton mi je bio lektira u provincijskoj zaraznoj bolnici.) Averziju prema
Shakespeareu i francuskim građanskim klasicima osjećam pri tome još snažnije.

Nikad nisam tako ozbiljno razmišljao o problemu "druge knjige" kao ovih posljednjih dana u
Madrasu, pred odlazak na pustinjački otok.

Danas sam na putu iz poreskog ureda u banku navratio u rusku knjižaru. Tražeći materijal za svoj
uži izbor uzeo sam najprije Don Quijotea (koji se kasnije izgleda pretvorio u moju doživotnu lektiru
u časovima najdublje egzistencijalne ojađenosti, bolesti i krize), zatim Dostojevskog, Zapise i
mrtvog doma i Tolstojevog Oca Sergeja. Kako sam ovu posljednju knjigu kasnije uvijek hvalio,
osobito mladim kandidatima u buddhističkom prosjačkom redu, kao dublju i potresniju nego što je
Hesseova, ovdje nadasve popularna priča iz Buddhina ambijenta Siddharta, -- konačno mi ju je

2 of 6 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Jedina knjiga na pustom otoku file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

ukrao jedan prolazni gost koji nije stigao da je dočita pod mojim pustinjačkim krovom, -- američki
hipi privremeno ogrnut u plašt prosjačkog reda. -- Uzeo sam i Bunjinove kratke priče s namjerom
da ih pročitam i ostavim prije odlaska.

Ali, i pitanje o drugoj knjizi ima svoju drugu, zaklonjenu stranu. Cijelo je pitanje nekoć imalo svoj
realistički kontekst i širi smisao koji još i danas ponegdje postoji, iako zaboravljen, na rubovima
svijeta do kojih sam se konačno istisnuo. Upravo to iznalaženje izgubljenog konteksta sačinjava za
mene ozbiljnost pitanja To je ozbiljnost svjesnog i namjernog ostvarenja vrijednosti pustinjačkog
života uz prihvaćanje unutrašnje discipline. Iako ostvarenje beskućničkog ideala ograničava i broj
knjiga koje mogu nositi sobom, unutrašnjoj je disciplini takvog života posve strano bilo kakvo
brojčano ograničenje predmeta. Postoji, doduše, kazuistika redovničke discipline koja ocrtava
spoljašnje granice i prividnu jednoobraznost, ali o tome je još preuranjeno da govorim. Pitanje
druge knjige kao i pitanje prve knjige stvar je psiholoških navika i preobrazbe kakva se teško
može dovoIjno realno zamisliti u slučaju modernih pustinjaka slobodnog avanturističkog stila koji,
recimo, u malom čamcu prelaze okean ili provode sedmice i mjesece u podzemlju pod određenim,
eksperimentalnim, uslovima života. Izvan toga, prisutnost čovjeka iz novinskih viceva na pustom
otoku zavisi potpuno od slučajnosti, a pitanje kao društvena igra polazi zapravo od pretpostavki te
vrste viceva.

U pozadini svega toga i mnogog drugoga osjećam već odavno sve zreliju neminovnost apologije
vrijednosti obuhvaćenih pomodnim izrazom "eskapizam" - bjekstvo od života nametnutog prostom
društvenom nužnošću. Sve svjesnija nepodnošljivost tereta moralne slučajnosti vlastitog prostora i
vremena postaje kulturno dostignuće suvremenog čovjeka. Svijest o ništaviIu urođena novim
pokoljenjima zbog toga je sasvim prirodna. Racionalno -- a to, na žalost, danas sve isključivije
znači “tehnički" -- šta me sprečava da živim na nekom drugom kraju svijeta, ili "na kraju svijeta"
uopće? Argument patriotizma, koji je bio posljednji u historijskom nizu ljudskih pokolja, zaslužuje
još samo prezriv smiješak. Samo svijest lične vezanosti još dolazi u obzir. Prije svega: ignoriranje
suštinskih razlika, pa i razloga "bjekstva" -- iluzornog od realnog, uspjelog od neusppjelog
(operetnog) odlaska u samostan -- jedan je od najstrašnijih simptoma psihhijatrijske brutalnosti
naših dana.

U tom sam pogledu upravo ovih dana imao neobičan doživljaj. Posjetio me je ovdje, daleko u
inozemstvu, jedan naš mlađi književnik. Pitao me je, s interesom koji me je začudio, kako mi se
svidjela knjiga Thomasa Woolfa koju mi je nekada posudio. -- Jednostavno nisam mogao da se
uživim u prijevod te knjige. Mislim da je to bio osnov određene mučnine koju sam stalno osjećao
čitajući je. Za mog prijatelja, međutim, Woolf je najsnažniji pisac našeg vremena, jer se bori
upravo s njegovim vlastitim problemom -- doživljajem intimne vezanosti za roditeljski dom. Sjetio
sam se niza analiza u pričama moga prijatelja. On živi opsjednut i smeten kompleksom porodice
koja je od njegovog rođenja, od djetinjstva u ratnim prilikama, bila u stvarnom neposrednom
raspadu, ne u raspadu iz historijske perspektive kao u građanskim dimenzijama Thomasa Manna,
ili, u neposrednoj okolici moga prijatelja, u pripovjedačkom svijetu Novaka Simića. Čovjek koji od
malena živi sam počinje da se plaši samoće i sve više vidi da nema izlaza iz nje.

Moje je duševno stanje posve suprotno njegovom, manje neobično i manje fosilno. Sjetio sam se
nekoliko slučajeva iz svoga doskorašnjeg života među studentima, ovdje u Indiji, gdje bih inače
manje očekivao odrođenost sličnu svojoj.

Jedan je slučaj bio toliko primamljiv da sam pokušao da ga opišem u kratkoj priči "Ljubavnica iz
Trinidada". Ako priča ikada dođe u javnost, ovo može da joj posluži kao komentar. Inače, sve što
slijedi u ovom poglavlju spominjem kao komentare svojim izgubljenim i nedovršenim filosofskim i

3 of 6 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Jedina knjiga na pustom otoku file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

književnim pokušajima.

U ovom slučaju sam nastojao da upozorim na motiv povlačenja u samostane osoba čija je
iskorijenjenost ponekad suodređena i tjelesnim obilježjima, bar donekle natprosječno zdravog
duha u zdravom tijelu koje nije ni privlačno, a ni samo sebi svrha u sportskom smislu, nego je iz
osnova istesano kao alat duha. “Ponekad" zato, jer me ne zanima toliko ustrojenost subjekta
neo-monahizma na koji pomišljam, koliko ustrojenost samostana za kojim tragam. (Kasnije sam
ustanovio u nekoliko slučajeva da je to pretežni razlog kako privlačnosti tako i suvremene krize u
samostanskoj disciplini trapističkih samostana.) U ovom slučaju pobuda nije bila ni religioznost ni
želja za "bjekstvom", nego potreba duševno podesnih okolnosti za djelatnost posvećenu
pobudama čovječnosti bez suvišnih idealističkih predrasuda poniklih iz vlastite "sredine" ili domaće
"zajednice" (kakva za moju junakinju nije više ni postojaIa). Smatrala je da takve bezlične uslove
može naći u samostanskom redu Ramakrišnine misije...

Drugi je slučaj moje indijske nećakinje Arune. -- Zovem je nećakinjom, jer je na prvi pogled, prije
nekoliko godina, još djetinjastom prostodušnoću razotkrila u meni nešto izrazitiji duh đainske
tradicije koji blijedi u njenoj porodici i vene u njoj samoj. Bilo je to posljednje mladenačko
kolebanje između prošlosti, čiji joj je lik još jedanput prividno zasjao u meni -- kao odraz u dalekoj
nepovezanosti s nemoćnim snagama zbilje -- i one realnosti koja je nicala u njoj samoj, odrođena i
drukčija od svega.

Rješenje ni tu do sada nije bilo nasilno. Teško je, možda i nemoguće za đaina, u kojem prisutnost
toliko sporednih stvari kao što je narezana glavica luka u zdjeli salate atavistički izaziva tjelesno
gađenje i okužuje prljavštinom najbIještaviji “zapadnjački" restoran ukrašen raskoši istočnjačke
prijestolnice, a ulašteni sjaj srebrnih noževa i kašika preobražava se zorno u prljavu masnoću
kuhinjskog pokolja bića nedužnih i moralno uzvišenijih od nepouzdanog čovjeka -- teško je možda
i nemoguće za đaina, čija se vjerska pouka sastoji od samo jednog bitnog načela: "Nevršenje
nasilja je vrhovni zakon", da smetne s uma makar i rijetke i slučajne susrete s uzorima asketskih
ideala oličenih za mene u skromnom učitelju Mahatme Gandhija, guđaratskom pjesniku-zlataru
Rađćandri Đainu, jednom od mnogih među malobrojnima koji su još preživjeli u razdoblju naših
djedova.

Nisam raspravljao s Arunom o vulfovskim problemima u podsvijesti moga prijatelja, jer prije
odlaska nisam imao u vidu motiv te analogije. Tek sada postajem svjestan egzistencijalne važnosti
istog kompleksa za nju kad upravo u vlastitoj sklonosti ka samostanskoj otuđenosti nazirem
vjerojatnu osnovu naše povezanosti koja se rasplinjava.

Post-scriptum

Pošto sam završio opis doživljaja, uključen u ovo pismo, i prekinuo, pred odlazak na Sri Lanku,
započeti opis ličnih dubljih iskustava koja su me tokom života usmjeravala i konačno dovela do
današnjih odluka, naišao sam na knjigu bivšeg engleskog liječnika, sadašnjeg Lobzang Jivaka,
"Imji Getsula" (engleskog "klerika" u tibetanskom buddhističkom samostanu), An English Buddhist
in a Tibetan Monastery (London 1962, Routledge and Kegan Paul). Pisac je u srednjim godinama
života, gonjen od rata lutalačkim nagonima, odlučio da se povuče u neki buddhistički meditacioni
samostan. To mu nije bilo dovoljno. Nakon zaređenja u Indiji nekoliko godina je uporno tražio
dalje "svoj" samostan s neodređenom slutnjom da mu nije daleko. Konačno ga je našao u vrlo
nepovoljnim prilikama u Ladakhu, zabačenom i opustošenom indijskom graničnom dijelu Tibeta. U
svojoj neobičnoj i nepokolebivoj izvjesnosti pisac se pita češće puta šta je navelo njega, "Engleza,
ne više u cvijetu mladosti, da ostavi sve u potrazi za istinom, i da konačno nađe svoj dom u

4 of 6 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Jedina knjiga na pustom otoku file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

jednom zabačenom uglu svijeta, u zemlji čije ime nije ni čuo do prije tri godine, te da zavoli taj
samostan - Rizong Gompa - isto toliko koliko je volio Oxford" u svojim studentskim danima?

Vrijedno je citirati u glavnim crtama njegovu polaznu analizu vlastitog egzistencijalnog pitanja (iz
pogl. "Prelude to Ladakh"), tim više što mi već iz mojih dosadašnjih iskustava među mlađim
buddhističkim bhikkhuima koji dolaze sa Zapada izgleda da težnje i prethodne sklonosti "Imdi
Getsula" nisu samo njegove lične, nego da sve više postaju simptomima pokoljenja koje sličnim
putovima slijedi njegovo i moje.

"Zamisao da otiđem u monahe razvila se postepeno. Najprije sam se odupirao

promjeni religije. Smatrao sam da bi to bilo neispravno i nelijepo s obzirom na moje
osjećaje prema Kristu. S druge strane, odricanje od svijeta odgovaralo je mojem
vrijednosnom osjećaju koji nije visoko cijenio bilo šta što ovaj svijet može da pruži.
Ipak, kršćanski redovi nisu mogli doći u obzir, jer nijedan ne bi padnosio moje
heretičke nazore. Kristovo učenje je bilo za mene još uvijek uvjerljivo i prihvatljivo,
ali učenje i tumačenje crkve u tom pogledu nisam više mogao da prihvaćam.”
(Lobzang Đivaka je u ranijim pokušajima da shvati suštinu Kristove nauke došao pod
odlučan utjecaj ruskih mistika G. Gurdjieva i P. D. Uspenskog. Osobito ovaj posljednji
bio je vrlo blizak indijskoj mistici i buddhizmu već po svojim iskustvima i boravku u
Indiji, a i na Cejlonu, gdje je ostavio i lijepe književne tragove svojih utisaka i
iskustava.) -- "Pokušaj da usmjerim svoju djelatnost putem kršćanstva doveo bi
jedino do stvaranja još jedne sitne sekte kakvih već ionako ima previše. Zato, ako
hoću da postanem monah, treba da postanem buddhist." -- "Ta ne znači da sam imao
neki određeni pojam o samostanskom životu, a ni namjeru da mijenjam vjeru. Jedino
što mi je bilo patrebno bilo je da naučim meditirati, a činilo mi se da je samostan
jedino mjesto gdje je to moguće." -- "Obilježavanje religija etiketama odavno sam
smatrao neispravnim. Imena dovode do bigoterije i nepodnošljivosti, do osjećaja da
ja imam pravo, a čovjek koji je obilježen drugim naslovom krivo." -- (čuvene su
Buddhine izjave kojima osuđuje stav: “Samo je ovo istina, sve je ostalo zabluda", pa
ističe i u slučajevima nesporazuma oko svojih vlastitih stavova: "Ja izlažem svoju
nauku uvijek s određenog stanovišta", ... "sudim uvijek prema okolnostima". (Digha
21, Mađđhima 59, 86 i dr.) -- Sve je to lapidarno sažeto u izreci koja tvori kratku
pohvalu njegova učenja, prvu molitvu pri svakom "obredu", vjerovanje, ili bolje
rečeno, dijalektičku opreku vjerovanju u njegovu stavu prema religiji: "Dodi, pa
vidi!") -- Lobzang Đivaka nastavlja: "Ali u svijetu takvom kakav je treba imati naslov.
Odlučio sam da zatražim prijem u Buddhin red, ali da ne postanem buddhist do dana
zaređenja. Ono što je naučavao Krist i što je naučavao Buddho identično je na
etičkom stepenu. Kad bi jedan čovjek doslovno slijedio učenje Kristovo, a drugi
Buddhino, njihovo se ponašanje ne bi moglo razlikovati. Jedina svrha koju sam želio
postići promjernom religije bila je da napustim svjetovni život i postanem redovnik..."

Ova razmišljanja o promjeni vjere (kakva mene nisu nikad mučila) očevidno su zapisana prije
zaređenja. Ja sam poslije zaređenja osjetio posebno zadovoljstvo kad sam svojoj majci pred smrt
mogao da ubiažim siične sumnje viješću da povodom pristupa Buddhinu redu nema ni spomena o
takvim izjavama o mijenjanju vjere, jer to i nije u pitanju. Tko odluči da slijedi "put pročišćenja" --
a to je definicija "religije"; u buddhizmu -- nema razloga da se odriče osjećaja prijateljstva i
ljubavi prema bilo kojim drugim i drukčijim bićima, među koja spadaju i bogovi jednako kao i
životinje, nego naprotiv, onima koji su ranije bili sljedbenici nekih drugih "vjerskih" učitelja pa žele
da se pridruže Buddhinu prosjačkom redu, Buddho najprije postavlja uvjet da zbog te promjene

5 of 6 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Jedina knjiga na pustom otoku file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

učitelja ne smiju svoja vrata zatvoriti pred svojim ranijim istomišljenicima, niti odbiti milostinju
koju traže pripadnici drugih prosjačkih redova. Redovnik se odriče svjetovnog života. kao
neosporne patnje. Daleko od toga da bi se zbog toga iz neprijateljskog stava otuđio i od
zahvalnosti prema onima koji su ga u toj patnji pomagali, bili oni ljudi, neljudi ili bogovi:

"Mržnje se nikad ne smiruju mržnjom. Mržnje se smiruju nemržnjom."

(Dhamma-padam, I,5)

Nietzsche je opetovano citirao ovu Buddhinu izreku i s pravom isticao da "tako ne govori religija,
nego higijena" duševnog života, uviđajući da u prvom redu osjećaj "ressentimenta" onemogućuje
meditativni sklad u životu uzvišenih duhova za kakvim je uvijek ponovo čeznuo i njegov
Zarathustra.

Za Schopenhauera je u poeziji o Buddhinu životu jedan od najdirljivijih prizora bio rastanak s

vjernim konjem Kanthakom, na čijim je plećima pobjegao u beskućnički život (pabbađđa). U
prvobitnoj verziji -- u priči iz Đataka -- taj oproštajni pozdrav glasi:

-- Dragi Kanthako, izbavi me još ove noći. A onda, kad zahvaljujući tebi postanem
buddho, spasit ću svijet bogova i ljudi. (U kineskoj verziji koju citira Schopenhauer
dodate su riječi: "A kad to postignem, neću ni tebe zaboraviti".) ...A Kanthako
pomisli: -- Ako gradska vrata nisu otvorena, preskočit ću preko zida! ...

Marginalije

For liberation - nat less of love but expanding

Of love beyond desire, and so liberation
From the future as well as the past.

(T. S. Eliot, "Little Gidding" III)

Disse Trilussa:

-- Al Generale Massimo Falloppa,

ed un po' anche al cavallo
ch'ebbe il coragio di tenerlo in groppa!

Rev. 4/3/2006

www.geocities.com/budizam/texts/veljacic/jedina.html

6 of 6 4/13/2007 4:00 PM