Dario DžamonjaPRI
Č
E
IN MEMORIAM:DARIO DŽAMONJA (1955.-2001.) NADZEMALJSKI SVIJETIma li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo,onoga dana kada u novinama izi
đ
e obavijest da se ispisao iz živih - DarioDžamonja? Evo sam se, krupnih petnaest minuta, trudio da na
đ
em rije
č
i koje
ć
ekazati šta treba da se rekne - a da ne upotrijebim rije
č
: umro. Pa mi, ipak,nadošlo rješenje: ovih se dana ISPISAO IZ ŽIVIH - naš Daco. Stvari su, pozemaljskim mjerilima, u samome po
č
etku, krenule naopako: ubio se njegovotac, ubio se njegov stric, majka otišla u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko"zauvijek" traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11.Kasnije, ta se ulica zvala po izvjesnoj,
č
estitoj, Kati Govoruši
ć
, i ku
ć
na se brojkamijenjala, svašta se mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izišlaonakva kakva je naumila da izi
đ
e. Eno, tamo, žive Igbale (Daco je nju zvao:"Igbo!"), prve mu komšinice, pa bi možda ona, bolje od mene, znala opri
č
atinjegov život sa djedom Petrom. I baka brzo otišla s ovog svijeta, pa ostali sami, jedan sa drugim,
č
ovjek od deset, i
č
ovjek od - devedeset godina!Cio je život zapravo - osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo iodmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i neuzme u mozak. Takve, kojima nikad ništa od suštine ne dopire do mozga, asvašta im je na pameti, Dario je, potpuno trajno i ta
č
no, nazivao - papcima.Vidite li da u tome Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost. Da je Dario sam odlu
č
ivao o svojoj sudbini, moždanikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojomrajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo.Stalno pripravan na vijest o njegovoj, mogu
ć
oj, skoroj smrti - vrisnuh iz svegglasa kad mi je dojaviše. TOLIKO SMRTI ova duša ne može izdržati, pa ho
ć
e,sama, da pobjegne iz tijela u kojem je zate
č
ena i - zato
č
ena! Šta o tome da segovori? Šta o Dariju, o
č
ijem bi se životu moglo stotinu romana napisati, jerbo jeon stigao samo mrvu od toga u svoje knjige metnuti - a napisao ih je deset,svaka bolja od bolje, svaka ljepša od ljepše?Zovnulo me, ja se odazvao - da kazujem neke rije
č
i, iznad rupe u koju
ć
ese, za koju sekundu, spustiti sanduk u kojemu ležaše ono šta smrt ostavi od
č
ovjeka, kad ga uzme. O, moj Dario! Kažem, onima što me zovnuše, kako jeDario SIN PUKA, i kako su tri frtalja od njegovih hiljada drugara, sasvim
vanknjiževna raja. I kako moraju smisliti koji
ć
e od tih ljudi, nevještih govorenjuuza me stajati i kako-tako izgovoriti neku lijepu o Dariju re
č
enicu. Jedvautragasmo telefonski broj Memnuna Idžakovi
ć
a,
č
ovjeka uz
č
ije se imeobavezno dodaje ono "legenda", što i jeste - legenda rukometa, legendaSarajeva, jednostavno: legenda, a živ. Što nikako nije zanemarljivo. (Sarajevo,uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "jebe" nikoga ni dva odsto, dok istine krepa!) Da
ć
e stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom,zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarnomorala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku iknjiževnu veli
č
inu?Bilo kako bilo, probdijem no
ć
, da sastavim neke smislove, da ih skrojim uneke re
č
enice, da nad mrtvim Dacom ne govorim "izglave". Skupilo se, tamo naBarama, mnogo lijepa svijeta. Ne znaš koji su ljepši: oni što ih vidiš, na Zemlji,ili onih što ih ne vidiš, pod zemljom. A ja se odjenuo onako kako prili
č
i toj prilici: crno, crno, crno... Imam dakle crni sako, u njemu džep, u džepu - govor.Da ne govorim "izglave" kad Memnun (neka mu je hiljadu puta hvala!) izgovorišta je trebalo, i pokaza KUTIJU OD CIPELA, u kojoj je naš Daco
č
uvao pisma,razglednice, fotografije, uspomene... Meni do
đ
e ružno. Do
đ
e mi ružno da
č
itamnapisani govor, pa po
č
nem onako kako nisam htio, na na
č
in od kojeg sam bježao. Reknem, vade
ć
i nao
č
ale iz prokletog sakoa: "Dario bi najviše volio da ja, sada, ovdje, razbijem ove cvikere, da pocijepam ovaj papir, što sam gasvuno
ć
piso, pa da vam govorim sasvim privatne stvari: o tome kako je Daco, ufebruaru, moga mla
đ
eg brata ispratio na Bolji svijet onom novinskom
č
ituljom, posljednji pozdrav, a potpisao se re
č
enicom: Vozdra, Edo, vidimo se uskoro!Kako je, u subotu, telefonom, zvao moju ku
ć
u, da pita "
đ
e Avdo", a iz ku
ć
e muglas odgovorio istinito: "Negdje u Sarajevu!" Našto se on, otamo, sa drugogkraja telefonske žice, nasmijao tako gromoglasno da ne može u mozak stati
č
injenica kako je to subota, uo
č
i ponedjeljka, jutra ponedjeljkovog, u kojemu je preminuo. Taj njegov smijeh, i mogu
ć
nost smrti, bili su jedno od drugogudaljeni svemirskim, kosmi
č
kim daljinama. Ali, na grobnome mjestu, odlu
č
imda poštujem Dacino, sarajlijsko, poštovanje konvencija. Pa ipak, pomalo pla-
č
u
ć
i, pro
č
itam šta sam napisao:Dragi Dario, Niko, ama baš niko, koji je ovdje došao, nije došao da se od tebe - rastavi.Svi smo došli, da se sa tobom sastavimo. Znao si u tan
č
ine opisivati NEVOLJUKROZ KOJU SE MORA PRO
Ć
I, i znao si da nam ne možeš i ne smiješ tek tako pobje
ć
i, oti
ć
i i ute
ć
i. Nikada nisi niti volio niti pokazivao - pla
č
. Ali, pusti nas da pla
č
emo. Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi pisao "sentimentalne" pri
č
e, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od života"pravio šegu", kao što je znao
č
initi od nas, ali si od svega znao napraviti -humor! Pitali su jednom jednoga od
č
ega se, "uop
ć
e uzevši", sastoji to
Č
UDO
TALENTA, a on im, bez imalo zadrške, odgovorio: "
Č
itajte Darija Džamonju.
Č
udo talenta!"A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo "zafrkana": da nas je neko, u onodoba, hiljadu puta zapitao: Ho
ć
ete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?"- mi bismo mu sto hiljada puta rekli: "Da, mi ho
ć
emo da pišemo!" A da smo -daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitomeživotu, skupo i preskupo, svako slovo pla
ć
a, da ni jedna re
č
enica, a kamoliknjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, dali bismo na to pitanje druk
č
ije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bireko. "Neka košta šta košta!"Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znalisjedjeti i šutjeti, kad god nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao:"Ko ne zna šutjeti, ne zna ni govoriti!", zato molim sve prisutne, tvoje i moje prijatelje - a ovdje ti je, Daco, više bra
ć
e nego prijatelja - da mrvu šutnjeu
č
inimo, prije nego što mrve zemaljske spustimo u tvoj i naš NADZEMALJSKISVIJET."U Sarajevu, tad i tad...Abdulah SidranFUSNOTESjedili smo u bašti
(1)
FK "Sarajevo". Sjedili smo, dakle, tamo ispod jednegranatom skršene topole, pod staklenom nadstrešnicom zakrpanom polivinilskim kesama, u polumraku i hladno
ć
i.Ja sam pio nekakav otrov od "loze", a on kam. On je, nakon svih pizdarija,koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odlu
č
io "ohladiti" ovegodine.Imao sam u džepu sto maraka i osje
ć
ao se kao da
ć
e one vje
č
no trajati.Imao sam i par kutija cigareta u džepu i još cijelušteku kod ku
ć
e.Kao što Bog nalaže - otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se - što je nastolu - to je ponu
đ
eno), a on me, kako Bog ne nalaže, pitao može li zapaliti..."Dara, nemoj me zajebavati.""Uze
ć
u samo jednu uz kafu...""Ma, jebi se."Dara je uvijek imao tužne o
č
i.
Č
ak i u njegovim najdivljijim pijanstvima,iza otrovnih i surovih rije
č
i, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samousamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, o
č
i su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
More From This User
Notes
Load more
