SADRŽAJ

1.)
UVOD................................................................................................................................................2

2.) Ocjenjivanje i svrha ocjenjivanja..................................................................................................3

3.) Vrste ocjenjivanja.........................................................................................................................6

4.) ZAKLJUČAK...................................................................................................................................9

5.) LITERATURA...............................................................................................................................10

1
 1.)UVOD
Ocjenjivanje je postupak kojim se na ugovoreni način izražava uspjeh učenika ili ocjenjivanje
učenika je postupak kojim se na način utvrđen propisima prati njegov odgojno-obrazovni razvoj i
određuje razina koju je u tome postigao (Findak,1999.).

Učinkovito ocjenjivati učenika, pretpostavlja postojanje točno određenih elementa i kriterija

vrednovanja koji će omogućiti valjan uvid u stvarno stanje antropoloških obilježja, motoričkih znanja
i motoričkih postignuća učenika. Prema tome, ocjenjivanje u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi mora se
provoditi tako da ocjena bude ogledalo konkretnog stanja učenika, mjerilo njegove vrijednosti i
odraz njegove osobnosti (Findak, 1999.). Problem ocjenjivanja u nastavi tjelesne i zdravstvene
kulture predmet je čestih rasprava na stručnim skupovima koje organizira Zavod za školstvo, a
najčešća pitanja koja se nameću su: što ocjenjivati, kako odrediti kriterije ocjenjivanja, organizacija
ocjenjivanja, ocjenjivanje učenika oštećena zdravlja, kako ocijeniti teorijska znanja i dr.

Osposobljavanje učitelja i nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture za učinkovitu izradu i upotrebu

testova za procjenu motoričkih znanja, postignuća i sposobnosti, te prilagođavanje istih materijalnim
uvjetima rada, predstavlja važan čimbenik u podizanju razine kvalitete rada u nastavi tjelesne i
zdravstvene kulture.

2
 2.)Ocjenjivanje i svrha ocjenjivanja

Ciljevi i zadaci škole danas i u odgojnom i u obrazovnom pogledu su veoma složeni. To se odrazilo
i na promjenu odnosa prema učeniku, koji se sve više gleda kao subjekt a ne kao objekat u procesu
odgoja i obrazovanja.
Upoznavanje i praćenje razvoja učenika, njihovo ispitivanje i ocjenjivanje, te vrednovanje njihovog
uspjeha treba biti mnogostrano. Kritika tradicionalnog ocjenjivanja je upravo u njegovoj
jednostavnosti /ocjenjivalo se samo znanje/ te ga je potrebno proširiti i na druge komponente.
Redovno ocjenjivanje učeničkog napretka sastavni je dio poučavanja i učenja u školi – od gledanja
preko učenikovih ramena dok pišu u razredu pa do ispita. Golema je raznolikost aktivnosti kojima se
ocjenjuje učenički napredak, a svaka se sastoji od posebnih postupaka.
Ocjenjivanje učenika je zasigurno jedan od najtežih „moralnih“ zadataka svakog nastavnika. Praksa
pokazuje da se nastavnici pretežno drže ustaljenog šablona ocjenjivanja učenika. Učenik koji na
početku godine stekne dobar dojam kod nastavnika, takav ostane i do kraja školske godine. Veoma
se rijetko događa ili nikako da učenik koji je ispod prosjeka iako nauči određenu nastavnu građu ne
dobije veću ocjenu, nego onu koju mu je nastavnik navikao davati.

Brojne studije o načinima ocjenjivanja u osnovnim i srednjim školama su dokazale važnost

ispravnih i primjerenih načina ocjenjivanja učeničkog rada, vođenja evidencije i izvještavanja o
učenikovom napretku.

Iz složenog nastavnog procesa ne može se izdvojiti provjeravanje i vrednovanje znanja učenika, to je

neizostavna karika u procesu sticanja znanja, navika, vještina i sposobnosti. Govoriti o ocjenjivanju
nemoguće je ako ujedno ne govorimo i o provjeravanju, jer su ta dva pojma međusobno i
funkcionalno povezana.
Provjeravanjem se sakupljaju saznanja o izvršavanju nastavnih zadataka, a onda se na osnovu toga
adekvatnom ocjenom vrednuje nivo te realizacije.
3
Provjeravanje i vrednovanje su etape časa kada nastavnik dobija povratnu informaciju o rezultatu
nastavne aktivnosti. Provjeravanje mora biti permanentno, sistematično i sveobuhvatno.
Provjeravanjem se sakupljaju saznanja o izvršenju nastavnih zadataka, a onda se na osnovu toga
adekvatnom ocjenom vrednuje nivo te realizacije. Provjeravanje i ocjenjivanje kao pojmove treba
razlikovati, ali ih u praksi treba uvijek zajedno provoditi. Znači da nema provjeravanja ako nema
ocjenjivanja, a isto tako se ne bi smjela davati ocjena ako nije izvršeno provjeravanje. Ako se
narušava njihovo jedinstvo može doći do konflikta između nastavnika i učenika što eventualno može
dovesti i do mržnje.
Prilikom provjeravanje i ocjenjivanja potrebno je naglasiti moralne kvalitete nastavnika. Na osnovu
istraživanja ustanovljeno je da nastavnik treba posjedovati: emocionalnu stabilnost, zrelost,
razvijenu inteligenciju, razvijeno apstraktno mišljenje, razvijeno osjećanje za dužnost, odgovornost,
staloženost itd. Od moralnog kvaliteta nastavnika u velikoj mjeri zavisi vrijednost i adekvatnost
ocjene.

Veoma je potrebno naglasiti da je prilikom provjeravanja i ocjenjivanja učenika potrebno

upotrijebiti što raznovrsnije metode i oblike ispitivanja. Provjeravanje ne smije biti samo sebi svrha,
to nije samo provjeravanje znanja učenika, već i vaspitni zadatak. Svakom svojom ocjenom
nastavnik ne samo da ocjenjuje učenika, nego on ocjenjuje svoj posao koji obavlja i samoga sebe.
Kada se govori o komponentama kompletnog ocjenjivanja učenika u nastavnom radu, onda se na
umu ima sljedeće: nastavnikovo ocjenjivanje učenika; zajedničko ocjenjivanje učenika od strane
nastavnika; međusobno ocjenjivanje učenika bez neposrednog sudjelovanja nastavnika u
ocjenjivanju; samoocjenjivanje učenika. Imperativ savremene didaktike i savremenog sistema
ocjenjivanja je ocjenjivanje učeničkog ocjenjivanja.
Nastavnik kao organizator i rukovodilac nastavnog rada trebao bi da kontroliše efikasnost svog
metodičkog načina rada, odnosno efikasnost primjenjivih metodičkih postupaka. Često se čuje da
rezultati ocjenjivanja učenika ukazuju nastavniku na nedostatke u njegovom radu.
Ako nastavnik tek prilikom ocjenjivanja učenika ustanovi neke nedostatke u vlastitom radu, tada je
već kasno. Zato sa provjeravanjem treba početi u toku cjelokupnog nastavnog procesa a ne samo na
završetku.
„Prilikom ocjenjivanja potrebno je voditi računa o mogućnostima učenika, uslovi u kojima učenici
rade i žive, te o njihovim prethodno stečenim znanjima, vještinama i navikama. Dijete donosi sa
sobom u školu određena znanja, vještine i navike koje potiču iz porodice i predškolskih ustanova.
Zadatak škole kao odgojno-obrazovne ustanove je da već stečene osobine učenika njeguje,
sistematski i postupno ih proširuje i produbljuje. Pored ovog zadatka škola kroz nastavu pomaže u
sticanju novih vještina i navika.
Kvalitet i kvantitet znanja koje učenik posjeduje iz pojedinih oblasti, treba da zna svaki nastavnik
kako na kraju tako i na početku školske godine. Nastavnik će na kraju školske godine dati ocjenu, u
kojoj treba da bude izražen cjelokupan rad.

4
 U okviru reforme obrazovanja potrebno je uvođenje učeničkog dosjea kako bi se njihov razvoj
i napredak zaista pratio. Dosje zahtjeva dugotrajan rad, uredno zapisivanje i najmanjih pojedinosti.
Jedan od važnijih faktora u rukovođenju, organizaciji, izvođenju i ocjenjivanju su nastavni principi.
Ako se nastavnik bude pridržavao nastavnih principa[1], znanje učenika će biti potpunije, gradivo
neće predstavljati poteškoće ni jednima ni drugima a usvojeni didaktički principi mogu kroz život i
praksu pomoći i onima koji se ne namjeravaju baviti odgojno-obrazovnom djelatnošću.“ (Šimleša,
pedagogija).

Često se čuju mišljenja da je problem provjeravanja i ispitivanja jedno od bitnih pitanja savremene
škole, jer zadire u osnove učenja. Potrebno je u skladu sa novijim intencijama, obrazovanje učenika
provoditi kroz poučavanje o učenju. Problem što češćeg provjeravanja i ocjenjivanja davno se
pojavio u pedagoškim razmatranjima, posebno u vezi sistematskog praćenja razvoja i napretka
svakog učenika. Treba prihvatiti shvatanje što neprekidnijeg provođenja ispitivanja, ocjenjivanja i
provjeravanja učenika. Da bi realizovali permanentnu naviku rada i učenja, pedagoško pravilo
govori da bi svaki učenik, svaki dan, trebao biti pitan, na jedan od načina iz bilo kojeg predmeta.
Osim što ispitivanje i ocjenjivanje utiče na povećanu aktivnost učenika, te razvija pozitivne radne
navike, ono uništava kampanjski oblik rada i omogućava nastavniku da redovnije obrađuje novu
građu.
Dosadašnja praksa većine nastavnika nije išla tome u prilog. Ako je učenik ispitan nekoliko
puta godišnje to jr premalo posebno ako govorimo o sistematskom i neprekidnom provjeravanju i
ocjenjivanju. Iako ne možemo govoriti o pravilima vremenskog rasporeda ocjenjivanja, trebalo bi
težiti da svaki učenik bude ispitan i ocijenjen bar jedanput mjesečno. Time bi učenici redovnije učili,
bolje utvrđivali pređeno gradivo i postojala bi mogućnost redovnijeg praćenja učenika i
produzimanje određenih pedagoških mjera. Učestalost provjeravanja zavisi od brojnosti učenika,
sedmičnoj satnici predmeta i drugim faktorima. S obzirom da pojedinačna usmena ispitivanja
iziskuku puno vremena, češće je ispitivanje i ocjenjivanje moguće uz pomoć metode pismenih ispita
znanja. Rijetko provedena ispitivanja mogu dovesti do inhibicije, te mogu djelovati veoma
negativno te na taj način potisnuti pozitivnu pojavu učenja.
Svjesni toga da jednom ocjenom izraženom brojkom ocjenjujemo ličnost, pri ocjenjivanju
moramo voditi računa o više komponenti:

1.Znanje činjenica, stečeni pojmovi i razumijevanje tih činjenica,

2.Interes i zalaganje prema određenom gradivu,

3.Radne navike,

4.Sposobnost, talentovanost učenika za određeni predmet

5.Objektivne okolnosti i mogućnosti učenika za rad.

Svi ovi elementi uzimaju se u obzir, ne samo pri zaključivanju ocjena na kraju godine ili na kraju
polugodišta, nego i pri ocjenjivanju tokom čitave školske godine.

5
 Trebalo bi istaći neke razloge koji
smanjuju ujednačenost i pravilnost kriterija ocjenjivanja. Prije svega postoji razlika u ocjenjivanju
na kraju prvog i na kraju drugog polugodišta, za što nema nikakvog opravdanja. Jedan od razloga za
strožije ocjenjivanje na kraju prvog polugodišta je taj što nastavnici smatraju da ocjenom prisiljavaju
učenike intenzivnije učenje. Na taj način ocjena postaje sredstvo pritiska a ne mjera znanja. Neki
nastavnici vladanje učenika (posebno slabijih) ukomponuju u ocjenu znaja svog predmeta. Velike
razlike postoje u ocjenjivanju učenika od prvog do četvrtog razreda i od petog do osmog. Ta razlika
vjerovatno nastaje usljed različitih kriterija.
U jedinstvenoj osnovnoj školi trebali bi postojati jedinstveni kriteriji koji će polaziti od samih
učenika i njihovih znanja, zalaganja, interesa i opštih prilika. Subjektivni faktori pri ocjenjivanju
koji zavise o ocjenjivaču su: opšti ocjenjivački stav nastavnika, trenutno raspoloženje nastavnika.

Neki subjektivni faktori zavise i o ispitaniku;

govorna razvijenost učenika, njihov prethodni uspjeh, trenutno stanje, vanjski izgled i sl.
Također mogu uticati na ocjenjivanje. Zbog velike razlike u ocjenjivanju učenika iznalaze se mjere i
načini da se te razlike smanje. Treba ih otklanjati diskusijama na stručnim aktivima i nastavničkim
vijećima. Potrebno je od nastavnika zahtijevati da ispitivačku djelatnost unaprijed planira, da
ispitivanje i ocjenjivanje učini što češćim, zadovoljavajući načelo kontinuiranosti. Treba težiti ka
ocjenjivanju prema mogućnostima i zalaganju učenika.

3.)Vrste ocjenjivanja

Ako se ocjena prihvata kao sud o učeniku koji je ovladao određenim znanjem, zna ga interpretirati,
zalaže se u radu i pokazuje interes za predmet, onda se od nastavnika zahtjeva da tom pitanju posveti
naročitu pažnju, da ga sam izučava, da usavršava svoje metode, da izbjegava bilo kakve šablone, da
zna sažeti sve elemente u jednu cjelinu, koju na kraju godine izražava brojčano. Ocjena osim
odgojne vrijednosti prati i podstiče rad učenika. Dogodi se da ocjena mnogim učenicima postane
cilj, čemu se treba suprostaviti i iste pojave otklanjati. Nastavna praksa pokazuje da treba voditi
računa ne samo o tome kako učenik odgovara već i kakav učenik odgovara. Znači da treba imati u
vidu njegove mogućnosti i sposobnosti, što vodi potpunijem poštovanju učenikove ličnosti.

S obzirom da postoji apsolutan i relativan uspjeh, postoji i apsolutna i relativna ocjena.

6
Apsolutna ocjena odražava znanje na osnovu kriterijuma, bez obzira na mogućnosti učenika, a
relativna ocjena se daje na osnovu mogućnosti i individualnih sposobnosti učenika. Relativna ocjena
treba da pokrene na rad upravo one koji rade ispod svojih mogućnosti.
Negativna ocjena ne smije biti neka kaznena mjera, jer ona više destimuliše nego što pokreće
na rad. Svaka ocjena na početku školovanja treba imati stimulativan karakter upućivati učenika na
veću aktivnost. Potrebno je kod učenika razvijati ono što je pozitivno u ličnosti, a sprečavati osjećaj
niže vrijednosti.

Ocjenjivanje je veoma složen proces i zato zahtjeva različite metode i postupke, ne samo za
ocjenjivanje znanja učenika, već i za cjelokupnu njegovu ličnost praćenu u toku razvoja. Kada
govorimo o ocjenjivanju povezanim s praćenjem i napredovanjem učenika onda imamo u vidu
brojčano i opisno ocjenjivanje. Numerička ocjena kojom se vrednuje znanje učenika u našim
školama kreće se od jedan (1) do pet (5).
Ocjenom nedovoljan (1) ocjenit će se učenik koji nije savladao osnovni materijal nastavnog
predmeta. To je prije svega neučestvovanje u radu iz čega proističe i nepoznavanje činjenica, a zatim
reprodukovanje pogrešne građe. Ne učestvuje u radu u toku nastave.
Ocjenu dovoljan (2) dobit će učenik koji pokaže nejniži stupanj zadovoljavajućeg znanja, koji
izlaže bez reda, uz pomoć nastavnika.

Samostalnost u znanju i radu za nijansu veća od prethodno navedenih odgovora ocjenjuje se

ocjenom dobar (3) . Ova ocjena predstavlja dobro znanje nastavnog gradiva predmeta, te redovno
izvršavanje svih obaveza. Ova ocjena znači da učenik zna primjeniti svoje znanje ne samo pri izradi
zadatka već i u praktičnom životu. Ocjenu dobar zaslužuje učenik koji posjeduje smisao za praktično
izvršavanje sa samostalnim pronalaskom adekvatnih izraza, definicije su mu precizne i logično
formulisane. A način izlaganja ima logički tok.
Ocjenu vrlodobar (4) će dobiti učeniki čija objašnjenja su jasna tako da postaju razgovjetna
svim učenicima. Učeniku ocjenjenom ovom ocjenom nastavnik će pomoći samo u izuzetnom
momentu.
Ocjena odličan (5) označava potpuno znanje, sistematičan rad. Odlična ocjena iziskuje
učenikovu marljivost tokom čitave godine. Takav učenik ima izgrađene radne navike i kulturu rada.

Da bi učenik dobio i najnižu pozitivnu ocjenu potrebno je poznavanje cjelokupnog znanja. Međutim,
ocjenom će se ocjenjivati pored kvantiteta i kvalitet znanja.

7
 S obzirom da je opisno ocjenjivanje predstavljalo probleme i odbojnost kod nastavnika ono se često
u praksi šablonizovalo.
Bitna karakteristika opisnog ocjenjivanja je njegova mnogostranost. Ovaj način ocjenjivanja je
pouzdaniji jer se nastavnik pri zaključivanju ocjena u manjoj mjeri može povesti za ocjenom drugih.
Iako se ovaj način ocjenjivanja u škole uvodio i izbacivao on bi trebao biti sastavni dio cijelog
sistema ocjenjivanja, što se i predviđa u praksi savremene škole.
Kao posljedica raznovrsnosti ocjenjivačkih aktivnosti koje se upotrebljavaju u školama, često se

spominju sledeći pojmovi kao vrste ocjenjivanja :

*formativno ocjenjivanje

*sumativno ocjenjivanje

*normativno ocjenjivanje

*interno ocjenjivanje

*eksterno ocjenjivanje

*neformalno ocjenjivanje

*formalno ocjenjivanje

*trajno ocjenjivanje

*jednokratno ocjenjivanje itd.

8
 4.)ZAKLJUČAK

Ocjenjivanje učenika je zasigurno jedan od najtežih moralnih zadataka svakog nastavnika. Praksa
pokazuje da se nastavnici pretežno drže ustaljenog šablona ocjenjivanja učenika.

Učenik koji na početku godine stekne dobar dojam kod nastavnika, takav ostane i do kraja školske
godine. Veoma se rijetko događa ili nikako da učenik koji je ispod prosjeka iako nauči određenu
nastavnu građu ne dobije veću ocjenu, nego onu koju mu je nastavnik navikao davati.

Brojne studije o načinima ocjenjivanja u osnovnim i srednjim školama su dokazale važnost

ispravnih i primjerenih načina ocjenjivanja učeničkog rada, vođenja evidencije i izvještavanja o
učenikovom napretku.

Način na koji se učenički rad ocjenjuje, bilježi i prezentira ima veliki utjecaj na kasniju učeničku
motivaciju i njegove strategije kojima će se učenik koristiti u kasnijem učenju. Od bitne važnosti su
i umijeća kojima nastavnici raspolažu na ovom području.

9
 5.)LITERATURA

Internet stranice: google

*ocjenjivanje učenika

*ocjenjivanje u nastavi

* ocjenjivanje općenito

Udžbenik: P. Šimleša, pedagogija, pedagoško-književni zbor, Zagreb 1978, 271

10