Professional Documents
Culture Documents
Tada su najprije ispred "kipa" našli obje otkinute ruke, a zatim na prostoru pozadi "kipa" i
sav preostali dio korpusa - koji predstavlja raspetog Krista. Djelomice je sa zadnje strane oštećen
od truljenja na zemlji, a nema ni gornjeg dijela glave, koji je, izgleda, odsječen ili se sam
odvojio.
Bit će vrijedno da se pronađena svetinja konzervira i da se očuva kao simbol jednog vremena
i tragedije katolika i Hrvata iz Matoševaca i Stranjana.
2
Franjevci bosanske provincije su ovoga ljeta imali svoje premještaje. Tako je i dosadašnji
barlovački župnik, fra Mijo Rajič, premješten u Sanski Most, a za župnika u Barlovce je iz
Sanskog Mosta došao fra Ivo Orlovac.
Fra Ivo je rođen 21. kolovoza 1957. u selu Bukovica, koje sada pripada župi Trn, osnovanoj
1980., a tada je pripadalo barlovačkoj župi. On je dosad vršio službu župnog vikara u župi
Petrićevac, a zatim je bio 7,5 godina župnik u Bihaću, a isto toliko vremena i u Sanskom Mostu.
Redovito smo ranije objavljivali tko je sve dobio rješenje nadležnog Ministarstva Republike
Srpske o povratu imovine, zatim koja su rješenja i izvršena, te tko je dosad svoju imovinu
preuzeo i stvarno ušao u njezin posjed.
Početkom 7. mjeseca došli su predstavnici Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica
Republike Srpske da izvijeste o donesenim rješenjima za deložacije izbjeglica u Matoševcima, iz
kuća: Vida Blaževića, Marka Batkovića, Jose Batkovića, Marka Majdandžića, a u Stranjanima iz
kuća: Ante Bogdanovića, Nike Pranjića, Ive Ljevara, Dragice Blažević i Marka Blaževića.
Makar da je velika većina kuća oslobođena od dosadašnjih privremenih stanovnika, u njih se
iz Hrvatske vratilo vrlo malo njihovih vlasnika. U svoje kuću su, zapravo, ušli i u njima žive
samo Jela Šlat, r. Pranjić, Matijeva, Mirko Pranjić, Perin, i Zorka Pranjić, Matina, u Stranjanima,
te Mile i Marica Debeljak, u Matoševcima.
Kako je poznato, u Stranjanima je sredstvima Europske Unije, a posredstvom humanitarne
organizacije Arbeiter-Samariter-Bund iz Njemačke, izgrađeno sedam novih kuća, a jednu je
izgradio njemački Caritas, onima čije su kuće uništene nakon njihova protjerivanja u Hrvatsku.
Od tih osam kuća, pet je useljeno, i u njima živi samo po jedna osoba, a povremeno dvije. To su
kuće Mirka Blaževića, Markovog, Slavka Blaževića, Stipinog, Slavka Ljevara, Pejinog, Luce
Bogdanović, Ivine, i Zorke Ganić, Jurine.
Tri novoizgrađene kuće zjape prazne! Pravo je vlasnika tih kuća, dakako, ako mogu, da žive
gdje žele. Ali nije lijepo i pošteno da su neki zatražili da im se kuće naprave, uz obećanje da će
se vratiti, a kuće sada stoje neuseljene, i s malim izgledima da će se u njih netko vratiti. A da zlo
bude još veće, zbog takvih imaju poteškoća da dobiju pomoć za izgradnju svojih kuća, i ne zna
se hoće li je uopće dobiti, oni koji bi se sigurno u njih vratili, kao što su, npr., Terezija-Reza
Ljevar i Marko Blažević, Milin.
Nije, ipak, ni sada ovamo sve samo crno. Ima i onih koji se, iz objektivnih razloga ne mogu
odlučiti za povratak u kuće koje su im vraćene, ali nisu od svega digli ruke. O tome je u više
navrata pisano u Našem zavičaju. Priličan je broj onih koji povremeno dolaze da obiđu svoje
kuće i imanja, i koji ponešto na njima očiste i urade, ili nađu nekoga i plate da se uradi što je
hitno potrebno. Treba svakako istaknuti i one koji često dođu, da sami sebi naprave barem
štogod skloništa u koje će moći kasnije redovito i češće dolaziti, i tu ostajati i provoditi duže
vremena, iako imaju kuću ili stan u Hrvatskoj. To se odnosi, prije svega, na Iliju i Antu Ljevar.
Kako su ove godine šljive dobro rodile, očekuje se da će biti i veći broj onih koji će dolaziti i
nastojati da od toga nešto iskoriste za sebe, da ne prigrabe sve srpske izbjeglice koje su još u
nekoliko kuća u Stranjanima i Matoševcima. A nekolicina onih koji imaju rješenja za boravak u
nečijoj kući i za korištenje nekog imanja, a koja još nisu ukinuta, ne zadovoljavaju se samo onim
što im je dodijeljeno, nego sebi prisvajaju pravo i na druge njive i šljivike. I kad ih se upozori da
to nije njihovo, oni se na ništa ne obaziru. Prošlih godina su dolazili, a dolaze i ove godine,
izbjeglice iz Orlovca i drugih mjesta da tresu, kupe i odvoze šljive. Nije ih moguće u tome
spriječiti, pogotovo kad sami vlasnici svojih imanja ne pokazuju za njih nikakvog zanimanja.
3
Našim bi ljudima iz Matoševaca i Stranjana preporučili: ako se i ne misle posve vratiti i opet
živjeti u tim selima, neka ne prodaju svojih kuća i imanja bud zašto. Prodajom za malen novac
neće se okoristiti, a ako svoje sačuvaju, makar će ponekad moći tu doći ili oni ili njihova djeca,
provesti neko vrijeme, i osjećati se zadovoljni!
Na Gospu od anđela, 2. kolovoza 2003., u župnoj crkvi u Barlovcima okupio se, za ovdašnje
prilike, dosta velik broj vjernika. Bilo ih je do 150. Uz sadašnje barlovačke župljane, bilo je
vjernika iz Trna, Petrićevca i Ivanjske, a dosta velik broj ih je došao i iz Hrvatske. Svetu misu je
predvodio fra Ivica Matić, gvardijan iz samostana na Petrićevcu, a s njim je u koncelebraciji bilo
još 5 svećenika.
Među posjetiteljima sa strane u Barlovcima se našla i Draga Blažević, r. Šakić, koja sa
suprugom Božom, sinom pok. Marka Blaževića - Tubića, već dugo godina živi u SAD, u
Chicagu. Na prijedlog fra Velimira, i zajedno s njim, Draga, njezin brat Mile i njegova supruga
Marina su nakon mise otišli u Stranjane, da pogledaju novu crkvicu, za čiju izgradnju su Božo i
Draga također ranije poslali svoj prilog, a Draga je i ovom prigodom dala 100$ USA. Oni su bili
ugodno iznenađeni kad su vidjeli kako kapela lijepo izgleda, a Mile se i podsjetio kako je nekad
svake godine na to mjesto dovozio svoju majku na svetkovinu sv. Franje, budući da je ona bila
velika njegova štovateljica i, uz to, trećoredica.
Gosti su nakratko otišli i do kuće Mile i Marice Debeljak, gdje su malo sjeli i popričali uz
kavu.
Par dana kasnije, na 5. kolovoza 2003., Draga je ponovno bila u Stranjanima, a s njom je tad
došao i sin Marko, koji je prije toga neko vrijeme proveo na godišnjem odmoru u Dubrovniku i
na Hvaru.
Osim odmora na Jadranu, cilj Markova dolaska je bio i da malo bolje upozna Stranjane, gdje
su mu korijeni, da obiđe svoju djedovinu i mjesto gdje mu se rodio otac Božo. Bila je vidljiva
kod njega namjera da opet dođe u ove naše krajeve, a nije krio ni želju da sebi za ženidbu
pronađe djevojku iz nekog hrvatskog kraja, možda i porijeklom iz kraja odakle su mu otac i
majka.
Na odlasku Dragi i Marku smo preporučili da sljedeći put, kad budu dolazili, sa sobom
povedu i Božu, da dođe i posjeti kraj kojega je prije puno godina napustio.