FEILDEN

1. Nabroji tri glavne vrste materijala

anorganski – potječu od neživih tvari (kamen, vezivna žbuka, keramika, terakota,
opeka, završna žbuka, štuko, staklo, metali)
organski – potječu od živih tvari i uvijek sadržavaju ugljik u različitim oblicima
(drvo, kost, slonovača, životinjska koža, papir, arhivski materijal, tekstil)
površine koje uključuju freske i mozaike

2. Osnovni uzroci oštećenja i uništenja spomenika

sunce – svjetlo s UV zrakama i toplina
klimatski uzroci – temperaturne promjene godišnjih doba, dnevne temperaturne
promjene, taloženje kiše i snijega, led i mraz, podzemne vode i vlaga u tlu
biološki i botanički uzroci
prirodne katastrofe
čovjek – nemar za preventivno konzerviranja, ratovi, promjene s ciljem, zagađivanje
okoline, oduzimanje vode iz tla, vandalizam i palež, krađa

3. Osnovni uzroci uništenja

Dugotrajni – vezani uz djelovanje vremena i prirode; trenutni, čovjek – nemar,
ratovi, vandalizam, palež, krađa, zagađivanje.
Vanjski:
sunce
klimatski – temperaturne promjene (dnevne i godišnje), taloženje kiše i
snijega, led i mraz, podzemna voda, vlaga u tlu
biološki i botanički – životinje, ptice, kukci, drveće, biljke, gljive, plijesni,
lišajevi
prirodne katastrofe – tektonske, potresi, plimni valovi, poplave, lavine,
vulkanske erupcije, jaki vjetrovi, vatra
Unutarnji:
vlaga
zagađeni zrak
nemar

4. Zašto je voda najopasnija za kulturno nasljeđe?

Voda je najopasnija za kulturno naslijeđe iz dva razloga: svakom materijalu je najbolje u
okviru specifičnog i ograničenog stupnja relativne vlage (50-60% vlage, temperatura 20ºC),
naročito onim mikroskopskim materijalima; te najčešće i kemijske reakcije koje oštećuju
kulturno nasljeđe ovise o postotku vlage.

5. Potencijalno štetni oblici djelovanja vode

To su: kiša (erozija), smrzavica, kondenziranje (kemijske reakcije), kapilarnost (dizanje vode
kroz kapilare materijala, vađenje soli koja se kristalizira na površini materijala), kloridacija
(to je kristalizacija natrijevog klorida – NaCl, oksidacija materijala), kriptoklima (uzrokuje
rast mikroorganizama, 25-30ºC i 70% vlage), presušivanje (visoka temperatura i niska vlaga).
Utjecaj oborinskih voda na zid i tlo (oborinske vode su kiša, snijeg, tuča i magla):
Kiša – prirodni uzrok erozije koja je s vremenom vrlo razorna. Ako krov prokišnjava,
kiša može ući i u strukture i doći u neposredan dodir s kulturnim nasljeđem. Kiša ulazi
u porozne materijale zidnih konstrukcija direktnim udarom po površini ili indirektno
padajući negdje drugdje na zgradu i dolazeći nekim drugim putem.

1
 Pojava kapilarnosti – voda također penetrira unutar poroznih materijala zidnih
konstrukcija, a ovisi o veličini pora, o brzini isparavanja, te o starosti strukture.
Ponekad zidna konstrukcija upija kišnicu koja se slijeva pokraj obnove zida zbog
pogrešnog odvođenja.
Voda iz zraka – kondenzacija.
Smrzavica – vlaga se pretvara u led koji je većeg volumena – mehanički udari na
strukturu materijala i lomljenje.
Aerosol – tekuće ili čvrste čestice raspršene u plinovima.

6. Vrste namjernog štetnog djelovanja

Uzrok je čovjek – zbog ekonomskog ili gospodarskog probitka, promjena funkcije, iz
ideoloških razloga (vjera, rat), pomanjkanje održavanja, zbog migracija i promjena ukusa
(izvan stila), vandalizam.

7. Nenamjerna propadanja i oštećenja

To su ratovi, zapuštenost, slaba izvedba i tehnike rada, pogrešne intervencije, nesposobnost,
masovna kultura i turizam.

8. Štetnost turizma
Turistička izgradnja, usmjerena u bilo kojem pravcu, izaziva promjenu prostornih odnosa i,
često nesvjesno, degradaciju onih prostornih vrijednosti koje su pretpostavka turističkog
prosperiteta pojedinog područja. Svako mjesto ima svoj maksimalni kapacitet prijema.

9. Koji plin djeluje štetno na vapnenac?

Štetno djeluju sumporni spojevi koji su nusprodukti industrije – zagađuju zrak, razaraju
vapnenac, mramore i pripremnu žbuku za freske jer sadržavaju kalcijev karbonat koji se lako
razlaže uz prisustvo i najslabijih kiselina – korozija. Djelujući ispod površine materijala,
sumporna kiselina razlaže i mijenja određenu količinu kalcijeva karbonata u kalcijev sulfat,
materijal topiv u vodi koji progresivno povećava svoj volumen tijekom procesa propadanja.
Sloj kalcijevog sulfata počinje se drobiti i trgati u obliku ljuski, listića.

10. Štetno djelovanje soli na zidno slikarstvo

Proces kloridacije može se pojaviti ako je spomenik smješten kraj mora ili oceana – natrijev
klorid (sol) taloži se otopljen u vodi na izloženim materijalima vlažnim vjetrovima. Sol je
izuzetno higroskopna, otapa se, te nanovo kristalizira u odnosu ovisno prema relativnoj vlazi
okoline. Kada sol uđe u higroskopni materijal uzrokuje oštećenja slična onima od
kapilarnosti. Uz to je sol dosta jak kemijski reagens koji utječe na metale i druge vrste
materijala.

11. Na koje spomenike štetno djeluju autoceste?

Porast prometa uzrokovao je pojavu štetnih vibracija koje oslabljuju temelje mnogih
spomenika i odvajanje zidnih slika uslijed trešnje zidova (npr. Vila Farnesina u Rimu).

12. Kako promet u mirovanju utječe na spomenike kulture?

Utječe djelovanjem sumpornih spojeva – sumporna kiselina razlaže kalcijev karbonat u
kalcijev sulfat, materijal topiv u vodi koji povećava volumen u procesu propadanja.
SO2 i CO2 – H2SO4 (sulfatna) i H2CO3 (ugljična)

13. Kulturne vrijednosti nasljeđa po Fieldenu

dokumentarna vrijednost

2
 povijesna vrijednost
arheološka i starosna vrijednost
estetska vrijednost
arhitektonska vrijednost
vrijednost u slici grada
ekološke vrijednosti i vrijednosti u krajoliku

14. Upotrebne vrijednosti kulturne baštine po Fieldenu

namjenska (tradicionalna)
gospodarska (ekonomska)
društvena (socijalna)
politička

15. Emocionalne vrijednosti baštine

čuđenje, radoznalost
identificiranje – identitet
kontinuitet

Vrijednosti kulturnog nasljeđa – kulturne, upotrebne, emocionalne

16. Etički standardi za vrijeme konzervatorskog postupka

a) Jasno se mora dokumentirati stanje predmeta, sve metode i materijali koji se upotrebljavaju
u postupku konzerviranja.
b) Sve povijesne dokaze treba zabilježiti.
c) Smiju se obavljati samo najpotrebnije intervencije.
d) Svaka intervencija mora se voditi nepokolebljivim respektom prema estetskoj, povijesnoj i
fizičkoj cjelovitosti kulturnog dobra.

17. Kakve trebaju biti intervencije po Fieldenu?

a) povratne (reverzibilne), ako je to tehnički moguće ili bar ne smiju štetno djelovati na
buduću intervenciju ako ona postane potrebnom
b) omogućavati kasniji pristup svakom dokaznom materijalu koji je ugrađen u predmet
c) dopustiti da se sačuva maksimalna količina postojećeg materijala
d) biti usklađeni u boji, tonu, teksturi i mjerilu
e) trebaju ih izvoditi samo školovani konzervatori restauratori

18. Metode zaštite i logičan redoslijed po Fieldenu

Pripremni postupci – sastavljanje inventara, dokumentiranje, administrativne i profesionalne
službe
Intervencije (7 stupnjeva) – sprečavanje propadanja, zaštita, učvršćivanje (konsolidacija),
restauriranje, reproduciranje, rekonstruiranje, novo ocjenjivanje

19. Što je cilj zaštite?

Ona se izravno odnosi na kulturno nasljeđe, a cilj joj je da ga zadrži u istom stanju. Mora se
zaustaviti oštećivanje, razaranje izazvano vlagom, kemijskim činiteljima i svom vrstom
nametnika i mikroorganizama u cilju da se zaštiti predmet ili struktura.

20. Što je konsolidiranje (ili direktno konzerviranje)?

Direktno konzerviranje – privremene mjere.

3
Konsolidiranje je fizičko dodavanje ili primjena veznih ili potpornih materijala u stvarno
tkivo kulturnog dobra u cilju da se osigura njegova neprekinuta trajnost ili strukturalna
cjelovitost. (npr. injektiranje ljepila da se osiguraju zidne slike koje su se odvojile od zida)

21. Što je restauriranje?

Cilj restauriranja je obnoviti izvorni pojam ili čitljivost izvornog objekta. Restauriranje i
reintegracija detalja i osobina pojavljuje se često i temelji se na poštivanju izvornog
materijala, arheoloških podataka, izvornog nacrta i autentičnih dokumenata. Nadomješteni
dijelovi moraju se skladno uklopiti u cjelinu, ali se moraju pažljivim promatranjem razlikovati
od originala.

22. Što je reproduciranje?

Ono obuhvaća kopiranje postojeće umjetnine, često da bi se zamijenili prvenstveno
dekorativni dijelovi koji nedostaju ili su propali i tako održala njena estetska skladnost. Ako
se nenadoknadivo ošteti vrijedno kulturno dobro ili ga ugrožava njegova okolina, ono se može
premjestiti u odgovarajuću okolinu. Tada se često zamjenjuje reprodukcijom da bi se sačuvalo
jedinstvo mjesta ili zgrade.

23. Što je rekonstruiranje?

Rekonstruiranje povijesnih zgrada i povijesnih gradskih središta primjenom novog materijala
može se pokazati nužnim nakon katastrofa poput požara, potresa ili ratnih razaranja, no te
rekonstrukcije ne mogu imati patinu vremena. Rekonstruiranje se mora temeljiti na preciznoj
dokumentaciji i čvrstim podacima (kao i restauriranje). Posebni tipovi rekonstruiranja su
anastiloza (ponovno podizanje kamenja koje je palo da se stvori izvorna struktura), te
premještanje čitave zgrade na novo mjesto (npr. hram u Abu Simbelu).

24. Što je novo ocjenjivanje?

Najbolji način zaštite zgrada je da ih držimo u upotrebi, a promjene su tada uzrokovane
potrebom modernizacije i adaptacije. Nova namjena zgrada često je jedini put da povijesne i
estetske vrijednosti mogu postati gospodarski prikladne za život.

25. Loše strane upotrebe Portland cementa

Nije podoban za upotrebu u vezivnim ili završnim žbukama na povijesnim građevinama.
a) upotreba mu je nepovratna jer uklanjanje oštećuje povijesne strukture
b) prečvrst je u odnosu na stare, originalne materijale, nekompatibilan
c) prečvrst je, pa mu nedostaje elastičnosti i plastičnosti i tako uzrokuje mehaničke
stresove na susjedne organske materijale
d) nepropustan je i slabo porozan, pa zadržava paru i vodu, i sprečava isparavanje – diže
vlagu u vis i kao žbuka kondenzira vlagu u unutrašnjosti, zamrzavanje
e) skrućivanjem se stišće i ostavlja pukotine kroz koje ulazi vlaga koja kasnije teško
izlazi van (nepropustan)
f) skrućivanjem stvara topive soli koje oštećuju druge materijale
g) ima veliku termičku vodljivost i stvara hladne mostove ako je upotrijebljen za
injektiranje radi učvršćivanja zidova
h) boja mu je hladna, siva i prilično tamna, tekstura glatka i "čelična", što je estetski
nespojivo s tradicionalnim materijalima

26. Koje su prirodne slabosti drveta kao materijala?

Drvo spada u organske materijale, dakle potječe od živih tvari i sadrži ugljik. Napadaju ga
destruktivni kukci i druge životinje (npr. larve, termiti i neki žohari). Podložnije je uništenju

4
zbog klimatskih i mikroklimatskih uvjeta od većine drugih materijala, osim anorganskog
podrijetla. Relativna vlaga i temperatura (25-30ºC i 70% vlage) stvaraju optimalne uvjete za
rast mikroorganizama (bakterije, plijesan, gljivice, alge, biljke, lišajevi i mahovine koje se
hrane organskim materijalima).

27. Kapilarnost
To je dizanje vode u poroznim materijalima kao što su opeke, kamen, žbuka, kao i u drvetu i
drvenim materijalima. Kapilarnost je kritičan problem jer zemna voda sadrži topive soli koje
diže i do 5 metara, a normalno 2 ili 3 metra. Voda isparava kroz materijal, a soli se
kristaliziraju u porama i na površini; ukrućuju se i povećavaju volumen uzrokujući velike
mehaničke udarce unutar materijala. Ovo uzrokuje progresivna unutarnja pucanja koja mogu
dovesti do konačnog raspadanja materijala.

28. Kapilarnost drveta i kako je spriječiti

Kapilarnost je dizanje vode u poroznim materijalima, a kako je drvo materijal koji ima
kapilare (prirodni sokovi potrebni za život stabla) sklono je ovoj pojavi. Stoga se ono mora
zaštititi jer u protivnom brzo propada. Kapilarnost se samo djelomično sprječava jer ako bi se
potpuno spriječila, drvo bi se zbog promjene temperature raspucalo i raspalo, također u
relativno kratkom roku.

29. Tri vrste tekstilnih predmeta s obzirom na prirodu materijala

S obzirom na prirodu materijala – životinjskog ili biljnog podrijetla (vuna, svila, lan).

30. Koji kukci razaraju tkanine?

Moljci, žohari, larve – većina ih jede tekstil, termiti

31. Loše strane papira kao materijala

Kako papir spada u materijale organskog podrijetla podložniji je propadanju zbog vanjskih
činioca (klima i mikroklima, biološki i botanički uzroci propadanja). Zbog svoje strukture
izuzetno je osjetljiv na vlagu iz zraka i vodu koja ga može i trenutno oštetiti, pa čak i uništiti.
Također loše podnosi svjetlo koje može uništiti ono što je na papiru. Čađa i prašina uzrokuju
zamrljavanje i čiste se teško ili nikako. Pri rukovanju ili pakiranju se izuzetno lako ošteti,
pogotovo ako je star. Teško ga je zaštititi. Vatra ga trenutačno i u potpunosti uništava.

32. Koje su dvije najčešće vrste podloga u štafelaj slikarstvu?

Podloge su drvo i platno koje se pokriva tutkalom "gesso" preparacije.

33. Publikacije ICCROM-a

ICCROM - Međunarodni centar za proučavanje zaštite i restauriranje kulturnih dobara.
Osnovao ga je UNESCO 1959. kao samostalnu znanstvenu međuvladinu organizaciju, u
Rimu. Publikacije: zbirka Radovi i publikacije, i Tehničke bilješke

5
MAROEVIĆ

1. Kriteriji za intervenciju u povijesnost spomenika

valorizacija spomenika
poštivanje integriteta spomenika
stanje sačuvanosti pojedinog povijesnog sloja i spomenika u cjelini
funkcija spomenika – autentična, dopunjena, bitno izmijenjena, muzejska

2. Što je prezentacija spomenika kulture?

To je način na kojoj stručnoj i ostaloj javnosti vizualno prikazujemo kako smo riješili dileme
što ih pred nas stavlja oblikovna i povijesna slojevitost strukture i epiderme predmeta i
njegova valorizacija (i revalorizacija) u odnosu na naše poimanje stvari.

3. Faze prezentiranja
a) valorizacija – najbitnija; objektivnost je nezaobilazna; ocjena mora uzeti u obzir sve
moguće vrijednosti (povijesne, kulturno-povijesne, umjetničke…)
b) selektivnost – barata valoriziranim činjenicama, utvrđuje interakcije među podacima
svakog sloja unutar njega samoga, slojeva međusobno i pojedinih posebno vrijednih
detalja u odnosu prema objektu u cjelini
Međufaza – njome se uglavnom provodi negativna selekcija metodom eliminiranja
onih elemenata koji su u smislu prezentacije nevažni
c) koncepcija ili htijenje – unosi u proces element kreativnosti, uvjetovana je raznim
komponentama

4 temeljne komponente – znanstvena, estetska, funkcionalna, ljudska

4. Znanstvena komponenta
Čvrsto je objektivna. Teži afirmiranju prepoznatljive i čvrsto definirane povijesne cjelovitosti
koja će potencirati vrijednost zgrade u smislu prezentiranja raznolikih nađenih, a ponekad i
pretpostavljenih vrijednosti građevnih elemenata. Afirmira detaljno istraživanje i upoznavanje
zgrade, ali od autora zahtijeva i jasnu koncepciju koja neće izazvati nedoumice. Zadatak bi joj
mogao biti spriječiti prezentiranje svega onoga što može dovesti do pogrešnog zaključka.

5. Estetska komponenta
Nije tako čvrsto objektivna, podložna je subjektivnom osjećaju. Temeljna zadaća je
usklađivanje znanstveno utvrđenog htijenja prezentacije s odnosom spomenika prema okolici.
Treba unijeti naš, tj. najsuvremeniji, estetski odnos prema zadanom problemu, ali on ne može
ni mimoići estetske kvalitete vremena koje je oblikovalo sloj.

6. Funkcionalna komponenta
To je konzervatorska komponenta u užem smislu riječi. Djeluje kao korektiv htijenja, a diktira
je materijal od kojeg je građevina sagrađena. Ona unosi element prakse, tj. realnih mogućnosti
prezentiranja. Temeljni joj je motiv sigurnost i što duži opstanak spomenika. Mora biti
prisutna u svakom trenutku.

7. Ljudska komponenta
Specifična je uloga ljudskog faktora: mogućnost društva; specijalizirani ljudski kapaciteti;
prikladnost ideje da prenese poruku nekom društvu

8. Četiri teoretski moguća opća usmjerenja prezentacije

6
 a) prezentiranje posljednjeg živog sloja (npr. Schmidtova regotizacija Sv. Marka u
Zagrebu)
b) prezentiranje posljednje cjelovite faze u životu zgrade – temeljni princip je čitkost
ideje, traži se kvaliteta cjelovitosti, opći dojam cjelovitosti
c) prezentiranje najvrjednijeg sačuvanog sloja
d) prezentiranje slojevitosti kao temeljne vrijednosti zgrade

9. Metode prezentacije
a) metoda poštivanja izvornika
b) arheološka metoda
c) metoda rekonstrukcije
d) metoda interpolacije

10. Što je rekonstruiranje kao interpretacija (kod drvene plastike)?

(Rekonstruiranje je zamjena izgubljenog, uništenog ili nestalog materijala novim).
To je zaštita predmeta s izraženim spomeničkim svojstvima u cilju zaokruživanja i definiranja
njegova spomeničkog integriteta i produživanja njegove oblikovne cjelovitosti.

11. Klasifikacija interpretacije

a) stručna interpretacija
b) utilitarna interpretacija
c) tehnološka interpretacija

12. Stručna interpretacija

Usmjerena je prema revaloriziranju spomeničkih vrijednosti predmeta, često prerasta u
znanstvenu interpretaciju.

13. Utilitarna interpretacija – dvije motivacije

Motivirana je fizičkom sigurnošću i čvrstoćom predmeta koji tretiramo. Često je potaknuta
namjenom i budućim smještajem predmeta. Primarna joj je materijalna cjelovitost predmeta i
njegova fizička homogenost, bez obzira na to što možda nisu riješene sve oblikovne i ostale
dileme.

14. Tehnološka interpretacija (kod drvene plastike)

To je svojevrstan izazov materijala materijalu. Ne zanemaruje oblik, čvrstoću i sadržaj
predmeta, ali je njezina interpretativna problematika usmjerena na novi materijal u susjedstvu
ili prožimanju sa starim, na njihovo pojedinačno ponašanje u starim ili novoostvarenim
uvjetima, na njihov utjecaj na spomenička svojstva predmeta koji tretiramo.

15. Obojeno i slikano pročelje – razlike

Slikana pročelja su ona na kojima se crtežom i bojom oblikuju pojedini arhitektonski ili
dekorativni elementi stvarajući iluziju arhitektonske raščlanjenosti pretežno glatkih pročelja.
Kod njih se slikarski interpretira izgled arhitektonskih detalja i definira cjelovitost pročelja.
Važna su kategorija u sustavu kolorističke obrade pročelja.
Na obojenim pročeljima boja igra sličnu ulogu, samo što se bojom naglašavaju pojedini
arhitektonski ili dekorativni elementi koji su plastično istaknuti i definirani u istom ili
drugačijem materijalu nego što je žbuka pročelja. Kod njih se ne pojavljuje iluzionistička
komponenta.

16. Dva temeljna smjera održavanja spomenika kulture

7
 a) prema unapređivanju funkcije pojedinog spomenika kulture
b) prema održavanju spomenika u funkciji

17. Razine održavanja spomenika kulture

a) razina održavanja fizičke egzistencije – najelementarnija razina, ulazi u sve
spomeničke strukture. Ne ide dalje od temeljne brige za spomenik, sprečavanja onoga
što može uzrokovati destrukciju spomenika.
b) razina održavanja namjene spomenika – svaka namjena ugrožava spomenik.
Održavanje namjene mora biti toliko racionalno da ne ugrožava spomeničku
vrijednost. Tu je stručna briga za način održavanja jako potrebna.
c) razina održavanja spomeničke prezentacije – to je odnos misaonog procesa spoznaje o
spomeniku i fizičke materijalnosti spomenika, važno je održavati tu relaciju u
optimalnom obliku. Ova razina je najsloženija i zahtijeva najstručniji rad.

18. Pretpostavke za proces održavanja spomenika

a) osiguranje novčanih sredstava
b) funkcioniranje stručne službe
c) praćenje stanja spomenika
d) organizirana sredstva operativa

19. Kakvo mora biti održavanje?

Održavanje mora biti kontinuirano i trajno, fleksibilno, stručno i kvalitetno, dokumentirano.

20. Osnovne metode održavanja spomenika kulture

a) direktna – ona kojom interveniramo neposredno u spomenik, odnosi se na održavanje
samog spomenika
b) indirektna – sve što se događa oko spomenika, može zadirati u njegovu vrijednost,
uključuje organizacijsku brigu za održavanje
c) kombinirana – istodobno se održava i spomenik i njegova neposredna okolina,
najčešća metoda

21. Tri vrste adaptacije po Fisteru

Fister je svrstao spomenike u tri razine:
a) pojedinačni spomenik kulture
b) cjelina kao spomenik kulture
c) područje kao vrijednost u prostoru
Analogno tome i kvaliteta pojma adaptacije je drugačija kada je riječ o jednoj od te tri razine.

22. Što je revitalizacija?

To je proces unošenja ili vraćanja života u zamrle ili degradirane objekte, cjeline ili područja,
bez obzira na to jesu li vrijedni ili nisu. Proces revitalizacije spomenika kulture ograničena je
vrijednošću spomenika presudnom za određivanje sadržaja i načina na koji će se spomeniku
vratiti život.

23. Što je adaptacija?

Adaptacija je prilagođavanje spomenika kulture novom životu. U pojedinačnom spomeniku
kulture adaptacija može krenuti u pravcu revalorizacije što dovodi do promjene izgleda
spomenika. Adaptacija cjeline uvodi širi sloj primjene pojma adaptacije – takva cjelina mora
nastaviti funkcionirati kao sastavni dio krajolika i svojim se današnjim funkcijama prilagoditi
tom gradu i okolici. Kod zaštićene okolice ili područja pojam adaptacije može se teorijski

8
primijeniti kao pojam zaštite. Ako su povijesne građevine pojedinačni spomenici kulture,
revalorizacija znači da smo u adaptaciju ušli nakon što smo istraživanjem utvrdili kako
spomenik u sebi nosi veće vrijednosti od onih koje vidimo na prvi pogled. To se događa kod
zapuštenih zgrada kojima adaptacija pomaže da se osposobe za novi život, a ujedno da
njihove spomeničke vrijednosti što više govore.

24. Kriteriji kojih se treba pridržavati da bi adaptacija bila uspješna

a) poštivanje spomeničkih vrijednosti – od estetskih do povijesnih i tehničkih
b) princip poštivanja tehničkih pravila i propisa našeg današnjeg vremena – to je
imperativni zahtjev suvremenog pristupa adaptaciji građevina
c) princip poštivanja duha mjesta i vremena – daje okvire za interpolacije i jače
adaptacije unutar cjeline na zgradama nižih spomeničkih vrijednosti
d) princip kreativnog pristupa problema – kod autora adaptacije morao biti definiran
kreativnošću koja sugerira s vrijednostima prošlosti
e) poštivanje autentičnosti spomenika – izbjegavati falsifikat i isticati važnu ulogu autora
u ocjeni granice između prilagođavanja i falsifikata
f) princip razlučivanja novih od starih dijelova

25. Opasnosti kod adaptacije

a) opasnost ako adaptacijom neopravdano mijenjamo spomeničku vrijednost objekta,
bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu
b) stvaranje nesklada između unutrašnjosti i vanjštine spomenika
c) opasnost ako stvorimo privid autentičnosti
d) neusklađenost novih zahvata s autentičnim vrijednostima
e) opasnost ako je nova namjena neadekvatna spomeničkom prostoru
f) ljudski faktor

26. Muzejsko tretiranje spomenika

Veže se na način prezentiranja kada bez obzira na namjenu i ostale vrijednosti spomenika
želimo učiniti vidljivom njegovu povijesnost, što znači njegovo trajanje u vremenu i prostoru,
i time njegovu slojevitost valorizirati kao najveću vrijednost.

27. Uvjeti za muzejsko upotrebljavanje

Vrijednost i pogodnost spomenika za to, dobra prilagođenost namjena i vanjski faktori za to
(smještaj, psihološki faktor, tradicija).

28. Što je muzejski upotrebljavan spomenik kulture?

To je takav spomenik kojemu je primarna namjena da posredno ili neposredno posjetiocu
organizirano pokazuje svoje spomeničke vrijednosti. Uređen je tako da se može gledati i
razgledati, da je kao muzejska izložba opskrbljen nekim edukativno-informativnim
pomagalima koja posjetioca upućuju na ono što treba vidjeti.

29. Što je interpolacija?

Interpolacija je unošenje nove građevine u povijesno tkivo; franc. interpoler = umetnuti,
naknadno dodati, umetak. To je intervencija u već definiranom prostoru (popunjavanje
praznina). Interpolacija je ujednačavanje prostornih odnosa unutar već postojećeg tkiva,
ubacivanje novih prostornih volumena ili elemenata da bi se povezali razdvojeni dijelovi i
postigla cjelovitost dojma, da bi se eventualno neutralizirale posljedice djelovanja vanjskih
činitelja (požar, potres, rat i sl.). To je unošenje novoga u staro, odnosno revitalizacija.
Interpolacija je također intervencija na jednom objektu, ako je prekinut kontinuitet prostorne

9
cjelovitosti. Princip funkcionalnosti je važan činitelj selekcije. Primjeri interpolacije: dobar –
V. Kovačić (Kaptol); loš – Sabornica.

30. Zakonitosti interpolacije

a) valoriziranje postojećeg – postoje dva tipa valoriziranja prostornog stanja:
1. objektivna valorizacija – ona koju je naše vrijeme izreklo ili naznačilo kao svoj
odnos prema naslijeđenom prostornom oblikovanju nekog ambijenta ili cjeline
2. subjektivna valorizacija – ona valorizira valorizirano i utvrđuje autorov osobni
afinitet prema određenom ambijentu
b) identificiranje s prostorom – pokušaj autora da pronikne u bit prostornih odnosa u
ambijentu
c) vlastitost izražavanja – način izražavanja ili jezik oblika mora biti primjeren našem
vremenu

31. Metode interpolacije

a) metoda faksimila – u oponašanju postojećeg ambijenta graniči sa faksimilskom
rekonstrukcijom, znači ponavljanje one arhitekture koja je na određenom mjestu
stajala i pridonosila cjelovitosti ambijenta
b) metoda prilagođavanja – pokušaj što manjeg isticanja novoga u starom, negira ideju
faksimila
c) metoda naglašavanja – radi uspostavljanja ravnopravnijeg odnosa arhitekt smatra da je
potrebno naglasiti neki element vlastite arhitekture
d) metoda kontrasta – njome se treba nadjačati izraz postojeće sredine. Najdelikatnija
metoda, jer su promašaj, a time i puna devalorizacija ambijenta i afirmacija potpuno
suvremene kreativne ideje nevjerojatno blizu. Nije se često primjenjivala, ali nije niti
dala rezultata za koje bi se moglo reći da su uspješni. Kontrast je težnja za suprotnim,
a to znači da se u vodoravne gabarite ulazi vertikalom, da se u linije zatvorenih zidnih
masa unese puna transparentnost, tj. da se ne podređuje već postojećem. Treba je
provesti do kraja ili se njome ne baviti.

32. Koje opasnosti prijete u činu interpolacije nove zgrade u povijesni ambijent?
Novu arhitekturu ne treba spriječiti da se ugrađuje u stare strukture ako će ona novi sadržaj
bolje riješiti. Ona ne bi smjela uništavati i obezvrijediti staro. Stoga je uloga arhitekata,
stvaralaca i konzervatora da reguliraju utjecaj pozitivnih i eventualno negativnih značajki
arhitekture u dva osnovna smjera: da se sačuvaju i unaprijede vrijednosti prošlosti, te da se
istaknu prednosti nove arhitekture u rješavanju posebnih sadržaja potrebnih starim
ambijentima. Nove sadržaje treba unositi organizirano i domišljato, planski, tako da nova
arhitektura bude nosilac novog života potrebnog starim ambijentima.

33. Opasnosti kod interpolacije

a) Pogrešna procjena okolnosti koje uvjetuju način novog zahvata.
b) Težnja prema pseudostilskim historičkim stilskim oblicima koji bi trebali biti bliži
određenom ambijentu.
c) Najčešća opasnost je prenaglašavanje, a izražava se uglavnom u volumenima i
strukturama.
d) Problem neposrednog dodira novog i starog. U tom kontaktu novog i starog velika je
opasnost nerazumijevanja.

34. Dokumentacija u muzeju

10
Unutar muzejske djelatnosti nastaju dvije kategorije dokumentacije. Jednom se dokumentira
muzejski fundus, tj. predmeti koji se u muzeju sabiru i proučavaju, a drugom se dokumentira
djelatnost muzeja, tj. rad koji se temelji na fundusu prikupljenom u muzeju.
1. a) Stručno-znanstvena dokumentacija – temelji se na opisu, vrednovanju,
istraživanju i komparativnom proučavanju materijala koji se nalazi u muzeju.
b) Konzervatorska dokumentacija u muzeju – odnosi se na proučavanje stanja
pojedinog predmeta, na utvrđivanje njegovog oštećenja i potreba, na
konzervatorski zahvat, način čuvanja i na sve ono što je vezano uz sigurnost
predmeta.
2. Muzeološka dokumentacija – odnosi se na izložbe muzeja, publikacije,
komunikacije, muzejsku administraciju, inventare i biblioteke, na ekspoziciju,
scenarije izložbi, na dizajn i kataloge, prospekte i sve ono čime muzej praktički
djeluje da muzejski predmeti budu što poznatiji u širokoj i stručnoj javnosti.

35. Cilj dokumentacije

Osnovni cilj dokumentacije je bilježenje svih relevantnih podataka o spomeniku. Ona
omogućuje upoznavanje i studiranje spomenika kulture i oblika njihove zaštite bez
neposrednih dodira s predmetom i bez obzira na njegovo stanje. Omogućuje da se zabilježi
svaki trag čovjekove intervencije na spomeniku te da se spomenik obnovi ili rekonstruira.

36. Faze dokumentacije

Tri vremenske kategorije: priprema, tijek radova, rezultat.
1. registracija spomenika koji nastaje
2. istraživanje spomenika
3. koja priprema i dokumentira završne radove

37. Principi dokumentiranja

1. Poštivanje spomeničkih vrijednosti i njihova integriteta – treba zatomiti potrebu
dokumentiranja podataka i struktura ako bismo time narušili ili bitno povrijedili
integritet spomenika kulture.
2. Svrhovitost – o svrsi dokumentiranja radova mora se voditi računa u svakom
trenutku procesa. Izbjegavamo opasnost da dokumentiranje postane samo sebi
svrhom, a isto tako i pretjeranu selektivnost.
3. Preciznost i egzaktnost – preciznost je dogovoreno kretanje unutar norme ili
svođenje subjektivnog odstupanja podataka na najmanju moguću mjeru.
Egzaktnost ovisi o sustavu i vrsti dokumentiranja i o materijalu koji se
upotrebljava za dokumentiranje.
4. Pravodobnost – princip kojim poštujemo i registriramo kronologiju događanja na
spomeniku. Neke podatke nije moguće dobiti "post festum" nego prije i u toku
postupka.
5. Sveobuhvatnost – spomeniku treba pristupati sa svih aspekata, a ne zadovoljiti se
dokumentiranjem samo jedne vrste podataka koji nam govore što sve treba
dokumentirati na spomeniku.
6. Postupnost – amortizira nagle skokove i teoretski ih sprječava. Svaki logičan slijed
zahvata treba slijediti istoznačna dokumentacija.
7. Selektivnost – princip korekcije, pokušava spriječiti rast dokumentacije preko
optimalne mjere i brana je tzv. dokumentiranju radi dokumentiranja, to je
eliminiranje suvišnosti.
8. Kontinuiranost – princip sekundarne korekcije, daje vremensku sigurnost da je rad
dobro prognoziran i izveden.

11
38. Dokumentacija prema funkciji i izražaju
1. primarna – prikuplja se u neposrednom dodiru sa spomenikom (na papiru – crteži-
skice, precizni fotogrametrijski snimak, fotografija (medij film); uzorci
materijala – građevni materijal, metal, kalupi ili odljevi plastičkih detalja,
pigmenti boje…; zvučne bilješke). Tu ulazi i grupa podataka koja bi se uvjetno
mogla nazvati sređenim podskupinama dokumentacije primarnog značaja – to
je dokumentacija koja se veže uz sadržajne i vremenske skupine, te projektna
dokumentacija i zbirke.
2. sekundarna – prijenos primarne dokumentacije u druge medije (mikrofilm,
magnetna vrpca, disketa, CD)
3. tercijarna – pregledi, kartoteke, indeksi, katalozi, popisi

39. Kategorije podataka koji nastaju u procesu zaštitnog rada na spomeniku

1. razvitak spomenika
2. oblik i materijal spomenika
3. stanje spomenika i uvjeti u kojima živi

40. Uzroci propadanja sela

Prvi i osnovni uzrok je nedostatak svijesti o vrijednosti seoske prostorne baštine. Dolazi do
negativnih trendova radikalnih promjena koje su uvjetovane raslojavanjem sela, promjenom
socijalne strukture stanovništva, promjenom načina proizvodnje, naglim porastom standarda
koji prati promjena ukusa, porastom potražnje za prostorom. Događa se i arhitektonska
transformacija sela – novogradnja, sve tipski projekti. Nema interpolacije. Arhitekti Pilar,
Holjac i Iveković sakupljaju seoske oblike sačuvane na kućama u ornamentu i konstrukciji.

12
MARASOVIĆ, AKTIVNI PRISTUP GRADIELJSKOM NASLJEĐU

1. Četiri osnovne faze aktivnog pristupa graditeljskom nasljeđu

a) popisno-registracijska obrada (stručno-administrativni karakter preventivne zaštite) –
popis, valorizacija, preventivna zaštita, kategorizacija graditeljskog nasljeđa, režimi
preventivne zaštite, proglašenje zaštite, registracija graditeljskog nasljeđa)
b) analitičko i plansko-projektna obrada
c) izvedba radova na graditeljskom nasljeđu
d) stalno održavanje i inspekcija

2. Tri karakteristike aktivne zaštite

Aktivna zaštita – aktivan pristup svih subjekata, a ne samo službe zaštite; aktivira graditeljsko
nasljeđe u suvremenom životu. Karakteristike:
a) aktivna uloga svih nosilaca zaštite u rješavanju veoma složenih problema graditeljske
baštine
b) aktivno angažira zaštitnu službu i sve druge subjekte zaštite da bi se kulturna baština
uključila u tijekove suvremenog života i tom ponudila određena rješenja za
koegzistenciju kulturnih vrednota prošlosti u suvremenom tkivu grada, naselja ili širih
prostora
c) u svoju aktivnost uključuje i aktiviranje urbanističke službe da ne zaobilazi povijesna
područja, te mjesne vlasti

3. Režimi preventivne zaštite

Tri su stupnja zaštite prirodne i graditeljske baštine:
a) zaštita prvog stupnja – samo održavanje, na području najviših vrijednosti koja moraju
ostati neizmijenjena
b) zaštita drugog stupnja – očuvanje izvornog stanja i djelomično preuređenje
c) zaštita trećeg stupnja – izmjena izvornog stanja, ali očuvanje karaktera ambijenta

4. Sistem topografskih kartona P. Fistera

Topografski kartoni imaju višestruku namjenu; radi lakšeg arhiviranja zasnivaju se na Din
Formatu (21x29.7 cm) na kojima se određenim redoslijedom unose svi relevantni podaci.

5. Razlika znanstvene i društvene valorizacije

Znanstvena valorizacija – ocjena apsolutne vrijednosti nekog objekta ili područja (stučnjaci)
Društvena valorizacija – ocjena relativne vrijednosti u određenom vremenu i na određenom
prostoru, podložna je stalnim promjenama (koje izvršava društvena zajednica) vezanim za
vrijeme i prostor

6. Što je inspekcija?
Inspekcija je nadzor nad povijesnim građevinama u redovitim vremenskim razmacima uz
sastavljanje izvještaja o svim aspektima nekog kulturnog dobra.

7. Faze inspekcije po Feildenu

a) početni izvještaj (svi podaci o degradaciji)
b) plan održavanja (svi urgentni zahvati)
c) povijesno istraživanje i analize (popraćeno dokumentacijom)
d) proučavanje prvobitnog stanja
e) dodatne studije i analize konstrukcije
f) konačna procjena i prijedlozi

13
8. Plansko-analitička projektna obrada
Sadrži dva osnovna dokumentacijska postupka:
a) tehnički – arhitektonske i fotografske snimke, sastoji se od snimaka svih etaža, s
krovovima, svih presjeka, svih fasada s detaljima
b) analitički – zasniva se na istraživanju današnjeg stanja objekta s aspekta tehničkih,
povijesnih, društveno-ekonomskih znanosti
Istražuje se prvotno stanje. Proučava se uzrok degradacije + znanstvena valorizacija i
društvena verifikacija.

9. Prostorno-urbanistički planovi
1) makroregionalni
2) regionalni
3) općinski
4) generalno urbanistički (kod nas od 1949.)

10. Što je anastiloza?

Riječ dolazi iz grčkog ana = ponovo + stylos = stup; vraćanje stupova na prvobitno mjesto. To
je metoda rekompozicije kojom se porušeni izvorni dijelovi postavljaju na svoje mjesto i u
svoju prvobitnu funkciju, pa se tako povijesnom dobru, barem djelomično ili u cjelini, vraća
prvobitni oblik. Rekompozicija može biti samostalna metoda, ali se javlja u postupku s
drugim metodama restauracije i revitalizacije.

11. Što je restauracija?

To je postupak obnove graditeljskog nasljeđa, kojom se povijesnim građevinama, odnosno
cjelinama, dodaju dijelovi koji su postojali u izvornom izgledu ili u jednoj od razvojnih faza, a
danas nedostaju.

12. Načela restauracije

1) u restauraciji povijesnih građevina moguća je veća ili manja obnova odnosno
ugradnja novih elemenata, ali je ipak nužno nove dijelove svoditi na najmanju
moguću mjeru
2) restauracija ne može imati za cilj samo vraćanje prvobitnog izgleda povijesnoj
građevini ili cjelini, nego očuvanje autentičnih vrijednosti jednog, više ili svih
povijesnih slojeva
3) mora se zasnivati na poznatim elementima
4) novi dijelovi moraju biti obilježeni
5) potrebno je izbjegavati obnovu dekorativnih dijelova

13. Što je dislokacija?

To je premještanje povijesnih građevina i cjelina u slučaju kad ni jednom drugom metodom
nije moguće očuvati kulturno dobro na izvornom mjestu. Primjer: u Egiptu je zbog izgradnje
Asuanske brane za veliko Naserovo jezero na Gornjem Nilu premješten hram Ramzesa II u
Abu Simbelu.

14. Prvi muzej na otvorenom

1891. Skansen u Švedskoj (etnopark, kolekcije izvorne ruralne arhitekture), etnolog Hazelius.
Ima odgojno-obrazovnu ulogu.

14
DODATNA PITANJA

1. Etički principi istraživanja i zaštite kulturne baštine

Ti principi nalažu svakom istraživaču i konzervatoru da precizno zabilježi i dokumentira sve
ono što otkrije ili nađe na pojedinom objektu, da zabilježi sve uočene veze, kretanje utjecaja,
da ne zanemari ni jedan detalj koji bi mogao pridonijeti novim spoznajama, bez obzira na to
koliko se podudara s dotadašnjom slikom o spomeniku i o području, s političkom ili nekom
drugom pretpostavkom.
a) moralna obaveza sabiranja i čuvanja podataka o spomenicima kulture
b) istinitost podataka
c) borba protiv privatizacije podataka o spomeniku kulture, dokument je javno dobro
d) čuvanje dokumenata
e) etika u metodologiji – stručnost

2. Vlastitost izražavanja (zakonitosti kod interpolacije)

Način izražavanja ili jezik oblika mora biti primjeren našem vremenu.

3. Vrijednost baštine u krajoliku

Posebne vrste graditeljskog nasljeđa su pojedine skupine građevina ili širih prostora koje
podjednako pripadaju prirodnoj i graditeljskoj baštini. To su:
a) povijesni i memorijalni parkovi kao veći prostori koji sadrže ili su obilježeni kulturno-
povijesnim građevinama i spomenicima
b) prirodno-graditeljske cjeline značajne po prirodnim osobinama i povijesno-
umjetničkim ambijentima, arhitektonskim i drugim vrijednostima
c) prostori vrtne arhitekture, koji osim hortikulture imaju i kulturno-povijesnu,
arhitektonsku-umjetničku, i druge vrijednosti.

4. Klasicizam po Marasoviću
Klasicizam se u zaštiti spomenika i ambijenata odrazio pretežno negativno. Ovo razdoblje
donosi prvu konzervatorsku doktrinu zasnovanu na zaštiti i obnovi antičkih spomenika. Veći
znanstveni pristup istraživanjima i snimanju objekata te područja koja obrađuju, a
restauratorskim radovima nastoje materijalom i tehnikom obilježiti obnavljane dijelove.
Negativna osobina – uklanjanje građevina ili dijelova nastalih poslije klasičnog razdoblja, tzv.
purifikacija.

5. Ciljevi zaštite
Zaštita je izrazita multidisciplinarna aktivnost, ona okuplja stručnjake koji se prvenstveno
bave graditeljstvom i umjetnošću (urbaniste, arhitekte, građevinare, povjesničare umjetnosti,
ali i druge – pravnike, sociologe) koji zajedno sudjeluju u složenim postupcima zaštite i
suvremenog korištenja zaštite. Konzervacija i restauracija imaju za cilj sačuvati spomenike ne
samo kao umjetnička djela, nego i kao historijska svjedočanstva. Cilj je utvrditi spomenička
svojstva predmeta, građevina i cjelina. Svrha zaštite:
a) očuvanje integriteta ili cjelovitosti određenog spomenika ili ambijenta, bez obzira na
činjenicu da mu se namjena može promijeniti
b) stvaranje uvjeta za održavanje i opstanak objekta
c) sprječavanje svih onih radnji koje bi mogle oštetiti i promijeniti spomenik
d) uvjet za zadovoljenje potreba zajednice

6. Arheološka-starosna vrijednost (Feilden)

Vrijednost starosti – ako odražava svoje dugo vremensko postojanje.

15
7. Reproduciranje – rekonstruiranje
Reproduciranje je varijanta rekonstruiranja. Rekonstruiranje je uspostava nečeg što je tu
postojalo. To je postupak kojim se povijesna građevina obnavlja nakon što je bila porušena
potpuno ili u jednom svom dijelu. Rekonstruiranje se mora temeljiti na čvrstim podacima, a
ne na pretpostavkama. To je zamjena izgubljenog, uništenog ili nestalog materijala ili oblika
novim, u obliku koji je identičan ili približan starom, a prema sačuvanim tragovima starog
oblika i materijala, analogijama sa sličnim predmetima ili kombinacijom navedenog.
Rekonstruiranje je metoda faksimilske rekonstrukcije; nova izgradnja usklađena s povijesnim
ambijentom.

8. Tri razine adaptacije

a) "uloga spomenika" koja nekad nadoknađuje prvobitnu funkciju (npr. arhitektonski
objekti)
b) vraćanje prvobitne funkcije (npr. crkva Sv. Marije u Splitu – vraćanje crkvene
namjene)
c) spomenik se adaptira na drugu namjenu (npr. muzealizacija palača)
Adaptacija – najefikasniji aktivni pristup; promjena funkcije zgrade (revitalizacija)

9. Metoda prilagođavanja (Maroević)

Pokušaj što manjeg naglašavanja nove arhitekture u danom prostoru. Iako se izražava jezikom
svoga vremena, nova arhitektura pokušava učiniti strukturu svoga oblikovanja što
neutralnijom, vizualno i strukturalno što povezaniju s ambijentom. Često se primjenjuje, iako
ne daje uvijek uspješne rezultate.

10. Pristup zaštite "ex lege"

"ex lege", lat. po sili zakona ili kojeg drugog propisa

11. Razlika povijesnog i povijesno-umjetničkog proučavanja

Od stvaralačkog čina, kroz svoj život, povijesna građevina nosi umjetničku i ljudsku poruku
koja će se otkriti proučavanjem njezine povijesti.
Povijesno proučavanje treba uključivati naručitelja građevinskog projekta zajedno s njegovim
ciljevima koji su doveli do podizanja zgrada i procjenu uspješnosti ostvarenja. Proučavanja se
također trebaju baviti političkim, društvenim i gospodarskim aspektima razdoblja u kojem je
građevina izgrađena i treba dati kronološki slijed događaja u životu građevina.
Povijesno umjetničke "poruke" građevine trebalo bi odrediti zajedno s njezinim kulturnim,
emotivnim i upotrebnim vrijednostima, tako da ni jedna od predloženih intervencija ne sakrije
njihove poruke ili reducira kulturne vrijednosti.
Razvitak građevine mora se također proučiti jer su svi podaci bitni.

12. Nova namjena

Pojavljuje se kao opasnost ako je nova namjena neadekvatna spomeničkom prostoru (ako je
provedena bez poštivanja kulturne vrijednosti može se smatrati namjernim razaranjem
kulturne baštine), no njezino određivanje prethodi činu adaptacije i djeluje posredno.

13. Podjela kulturne baštine

a) nematerijalna – štiti se dokumentiranjem i razvijanjem tradicije
b) materijalna – pokretna (svi artefakti koje možemo maknuti) i nepokretna (vezana uz
prostor i krajolik)

16
14. Podjela pokretne kulturne baštine
Ostvarenja likovne i primijenjene umjetnosti: kiparstva, slikarstva i umjetničkog obrta.
1) sredstva za rad
2) sredstva za rat i lov
3) sredstva za prijevoz
4) oprema za stanovanje
5) sredstva za život (odjeća, igračke…)
6) sredstva duhovnog života

15. Podjela nepokretne baštine

1) područja – etno zona, arheološka zona, memorijalna područja, područje zaštićene
prirode, geološko-paleontološka zona
2) cjeline – gradske, seoske, naseobinske, utvrđenja, građevni kompleksi
3) pojedinačni objekti – zgrade stambene namjene, crkveno-religijske namjene, javne,
gospodarske namjene, vojne, rekreativne namjene, objekti prometne funkcije
(mostovi, ceste)
4) dekoracije objekata – zidne dekoracije zgrada, kameni reljefi ugrađeni u zidove,
oblikovanje u žbuci, reljefi, skulpture

16. Značajke povijesnog grada

Povijesni gradovi ili naselja, odnosno dijelovi tih gradova ili naselja, spadaju u graditeljsko
nasljeđe ako izražavaju cjelinu urbanog života koja je značajna po svojim urbanističko-
arhitektonskim, kulturno-povijesnim, umjetničkim, etnološkim i drugim osobinama. Ovdje
spadaju stari gradovi koji su u cjelini od povijesnog značenja i vrijednosti, odnosno povijesne
jezgre većih gradova, ili pak njihove četvrti ili predgrađa, odnosno podgrađa. Tu još spadaju i
mrtvi stari gradovi, odnosno njihove ruševine.

17. Multidisciplinarnost i interdisciplinarnost

Multidisciplinarnost – kvaliteta koja osigurava da se više različitih i dijelom komplementarnih
disciplina ljudskog znanja i interesa uključuje u razmatranje problema kako da se objekti i
ansambli kulturne baštine zaštite od propadanja.
Interdisciplinarnost – to nije zbroj različitih pristupa problemu i zatim stvaranje separativne
sinteze, nego pristup koji u sebi uključuje više različitih pristupa. To je integralni pristup
stručnjaka različitih interesa i profila u jednom problemu, da bi se iz toga rodio i cjeloviti
rezultat.

18. Nova izgradnja s povijesnim reminiscencijama

To nije zaštitna metoda u užem smislu; odnosi se na novu izgradnju izvan povijesnih cjelina,
ali koja prisustvom povijesnih reminiscencija pridonosi očuvanju tradicionalnog karaktera
širih povijesnih prostora.

19. Principi aktivne zaštite

1) zasniva se na stručnom i znanstvenom postupku – multidisciplinarnost
2) izbor najefikasnije metode očuvanja i revitalizacije
3) jednako valoriziranje svih slojeva
4) dozvoljen je suvremeni doprinos našega vremena povijesnom nasljeđu

Metode aktivnog pristupa graditeljskom nasljeđu:

1) konzervacija, održavanje, konsolidacija

17
 2) adaptacija i revitalizacija
3) rekompozicija (anastiloza)
4) restauracija
5) rekonstrukcija
6) interpolacije i dopune u povijesnu cjelinu
7) dislokacija
8) replika i muzeji na otvorenom
9) nove izgradnje spomeničkih reminiscencija

ICCROM – Međunarodni centar za proučavanje zaštite i restauriranje kulturnog nasljeđa,

osnovan 1959. International Centre for the Study of the Preservation and Restauration of
Cultural Property
COM – Međunarodni muzejski savjet. International Council of Museums
COMOS – Međunarodni savjet za spomenike kulture i mjesta. International Council of
Monuments and Sites
IUA – Međunarodna unija arhitekata
IILA – Međunarodni institut pejzažnih arhitekata
IIC – Međunarodni institut za konzerviranje povijesnih i umjetničkih djela

18