1

UVOD

Naime, naš Gospodin, u noći u kojoj bijaše izdan, uze kruh, izreče molitvu blagoslova, razlomi i
dade učenicima svojim govoreći: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje koje se za vas daje. To činite
meni na spomen. “ Zatim uze čašu te zahvali i dade im govoreći: „Pijte iz nje svi, jer ovo je moja
krv, krv Saveza, koja se proljeva za sve radi oproštenja grijeha. Ovo činite, svaki put kad pijete,
meni na spomen.“1

Ove riječi većinu čitatelja neposredno evociraju na Večeru Gospodnju. To su riječi

kojima je naš Gospodin Isus Krist ustanovio Sakrament stola, kako ga naziva poznati

reformator iz 16 st. dr. Martin Luther. To je jedna od najistaknutijih tema kojima se dr.

Luther bavi u svojim teološkim radovima.

Večera Gospodnja za kršćanske vjernike predstavlja otajstvo po kojem se

okupljena zajednica sjedinjuje sa svojim Stvoriteljem. Ona se sa zahvalnošću prisjeća

veličanstvene žrtve koju je Isus Krist podnio za spasenje svih onih koji vjerom

prihvaćaju taj dar. U Večeri Gospodnjoj kršćanin obnavlja svoj Savez s Bogom, što ga

je Gospodin sklopio sa svima koji su kršteni u Njegovo ime. Na taj način Krist okuplja

svoju Crkvu s ciljem da uvijek iznova obnovi svoj Savez s Njim, za zajedničkim

stolom, pod prilikama kruha i vina. Stoga je i ova tema za kršćanina oduvijek

predstavljala izazov, jer promišljati o tome ujedno znači promišljati o osobnom susretu

s Bogom.

U praksi euharistijskog slavlja Crkva izražava svoju vjeru, te nastoji što dublje

proniknuti otajstvo koje joj je Krist ostavio u nasljeđe po apostolima. Tu praksu danas

nazivamo liturgijom, ili jednostavno rečeno javnom službom Bogu. No, uvijek se

valja zapitati, na koji način to činiti? Kako to čine drugi kršćani? Zbog čega?

O tome su mnogi teolozi poromišljali i iznosili svoje sudove, još od vremena

početaka Crkve. Za nas je od posebne važnosti sud predhodno spomenutog kršćanskog

teologa dr. Martina Luthera, te Jeana Calvina i Thomasa Cranmera. Oni su posvetili

svoje živote i rad ovom i sličnim tološkim pitanjima. Pitanje Euharistije ili liturgije u

1
Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda: Kršćansko bogoslužje (Euharistijsko slavlje);
(Zagreb, Seniorat Evangeličke crkve, 1981.), 211.
 2
potpunosti sublimaira glavna obilježja teološkog nasljeđa koje su nam ostavili kao

baštinu nakon svoje smrti. No, sami se nikada nisu postavljali iznad tog pitanja, te

nudili konačane odgovore. Oni su dali poticaj svim generacijama vjernika da o tome

aktivno promišljaju, te da pronađu najbolji način slavljenja Boga za svoje zajednice –

onaj koji je Krist pripremio za njih.

Upravo sam na temelju njihovog poticaja bio motiviran da izaberem temu:

Polžaj i važnosti liturgije u Evangeličkim crkvama Helvetske i Augsburške

vjeroispovijesti.2 I sam sam pripadnik jedne od spomenutih crkava u kojoj služim kao

pastor. U ovoj radnji ćemo na izvjestan nčin prezentirati liturgiju Protestantske

reformirane crkvene općine Šibenik. Učinit čemo to kako bi na praktičan način izrazili

skrb i brigu o istinskom slavljenu i ispravnom štovanju Boga. Također je poznato da

ove crkve u mnogim zemljama svijeta imaju interkomuniju ili međusobno zajedništvo

po pitanjima vjere i praktične pobožnosti.

Cilj ovoga rada zbog toga i jest predstaviti čitatelju kršćansko bogoslužje, s

posebnim naglaskom na bogoslužje u Evangeličkim crkvama. U cilju ostvarivanja ovog

zadatka koristit ćemo teološke radove poznatih svjetskih teologa i liturgičara, a

posebno djela dr. Martina Luthera zbog toga što su nam njegovi radovi primjereni za

ovu temu trenutno najdostupniji, te iznimno korisni.

Naime, ne bih želio ovim zahtjevati da oni koji već imaju dobru Službu, koja im je Božjom milošću
dana, da bi je trebali napustiti i prilagoditi se nama. Niti je moje mišljenje da bi se cijela Njemačka
trebala prilagoditi Službi u Wittenbergu. Nikada nije bio slučaj da su službenici, redovnici i župnici
bili jedinstveni u svemu. Ali bi bila velika stvar kada bi na svakih nekoliko grofovija Božanska
liturgija bila provođena na jedan način i kada bi susjedni gradići i sela zajedno plakali s gradovima.
Sako gospodarstvo bi trebalo ipak imati pravo na slobodan izbor kako će urediti svoje bogoslužje, i
nebi trebalo biti kažnjavanja zbog prilagođavanja bogoslužja.3

Gore navedeni tekst će nam poslužiti kao osnovni princip, te referentni okvir u kojem

naša teza O položaju i važnosti liturgije u Evangeličkim crkvama... dobiva svoj

legitimitet ,slobodu i jasnu orjentaciju. Iz tog rakursa pogled na Euharistiju razvija se u

2
U ovom slučaju se radi o crkvama koje su nam poznate pod nazivima: Kalvinske crkve i
Luteranske crkve. No u daljnjem tekstu koristit ćemo skraćeni naziv Evangeličke crkve.
3
Order of Divine Service: The Preface of Matin Luther (Oxford: Clarendon Press, 1911), 193-202,
dostupno na, :htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn, pristupljeno 17. travnja 2009.
 3
paraktičan poticaj za promišljane o položaju i važnosti Euharistije u mjesnim crkvama

gdje služimo.

Analizom teoloških dispozicija i postojećih liturgijskih obrazaca u Zaključku ćemo

postići zadani cilj.

Razmatrajući povijest razvoja Euharistije u Evangeličkim crkvama istaknut ćemo

neke od tradiconalnih molitvenih i pedagoških obrazaca liturgije. Objasniti njihovu

važnost u liturgiji, te razliku u odnosu na liturgijske obrasce koji su aktualni u

spomenutim crkvama. Također ćemo jsano artikulirati da to nipošto nisu konceptualne

razlike koje bi predstavljale izvjestan disparitet u liturgijskoj praksi Evangeličkih

crkava. Euharistija je u oba slučaja sastavljena od četiri elementarne cjeline („Uvodni

obred“, „Služba Riječi“, „Euharistijski obred“ i „Završni obred“). Ta razlika ujedno

svjedoči o uspješnom pokušaju teologa da liturgiju prilagode vremenu i prostoru u

kojem crkva egzistira.

Tijekom vremen pojedini komplementarni obrasci liturgije su izostavljeni iz

nedjeljnog liturgijskog obrazca. To je zbog toga jer su se isti prakticirali tijekom ostalih

dana u tjednu u okviru crkvene kateheze. Kako u novije vrijeme u praksi manjih

Evangeličkih crkava ne nailazimo na svakodnevno zborno okupljanje vjernika, pojavila

se potreba da se određeni liturgijski obrasci isatknu i revitaliziraju iz pedagoških

razloga. Također je korisno neke od obrazaca koje ćemo navesti interpolirati u

suvremeni liturgijski koncept župne crkve gdje služimo što smo u ovom slučaju i

učinili.

Tim činom se ne događa dekonstrukcija liturgije već se ona na taj način obogaćuje.

U liturgiju se unosi duh tradicije koja nipošto nije konzervativna ili pak odbojna, već

neophodna. Bilo bi neumjesno predlagati novi koncept liturgije, osobito ukoliko bi

pokušali dispozicionirati neke od molitvenih i drugih obrazaca iz jednog segmenta

liturgije u drugi. Time bi narušili sam smisao liturgije i obezvrijedili njenu drevnost, a
 4
koja datira još iz tradicije drevne židovske hramske liturgije. Važno je naglasiti da se

pojam tradicija u kontekstu našeg rada odnosi na ukupnu liturgijsku tradiciju

protestantskih crkava koje prakticiraju liturgiju.

Osim toga, ovaj rad ne ostavlja dovoljno prostora da obuhvatimo cijelokupnu

povijest razvoja kršćanskog kulta, te da analiziramo liturgiju s aspekata razvoja njenih

oblika, simbolike, dogmatike i pravaca kretanja pojedinačno. Mi ćemo se zbog toga

koncetrirati na oblik (formu) liturgije, s naglaskom na liturgiju u praksi Evangeličkih

crkava, te ćemo je uklopiti u povijesno - teološki kontekst o kojem nužno ovisi naš rad.

Također ćemo kao korisno liturgijsko pomagalo i poseban Dodatak na kraju radnje

izraditi Lekcionar u kojem su navedena čitanja za liturgijsku godinu. Na taj način će i

ova radnja dobiti svoju praktičnu vrijednost. Jer će biti moguće koristiti istu u svrhu

slavljenja konkretnog nedjeljnog bogoslužja.

Bit će korištena literatura pisana na hrvatskom, srpskom i engleskom jeziku. No,

citati koje ćemo koristiti bit će prevedeni s engleskog i srpskog jezika na hrvatski, uz

napomenu da ti prijevodi neće biti lingvistički idealno uređeni, jer ih neće raditi netko

od eksperta s tog područja znanosti. Nastojat ćemo sačuvati smisao svih izabranih

tekstova koje prevodimo s engleskog jezika, dok će prijevodi sa srpskog jezika biti

izvjesna adaptacije teksta, jer nam je taj jezik jako poznat i blizak. Nadam se da nikoga

nećemo uvrijediti s tim!

 5
Poglavlje I

Opći prikaz kršćanske liturgije (Euharistijsko slavlje)

U Poglavlju I ovog rada predstavit ćemo opći prikaz kršćanskog bogoslužja. Započet

ćemo s definicijom pojma liturgija i kronološkim prikazom njenog razvoja unutar

kršćanskog kulta. Završiti ćemo s ilustracijom osnovnih kontura zapadne liturgije.

Dakle, u prvom djelu Poglavlja I definirat ćemo pojam liturgija nakon čega ćemo

kršćansku liturgiju dovesti u međusoban odnos sa starozavjetnim bogoslužjem (Pasha),

te sa izvještajima NZ. To ćemo učiniti kako bismo što jasnije prikazali njen nastanak,

razvoj i kontinuitet u povijesti Božjeg izabranog naroda.

U drugom djelu poglavlja prikazat ćemo tijek razvoja (kronologiju) liturgije u

povijesnom kontekstu rane Crkve, i njena osnovna obilježja karakteristična za praksu

Istoka i Zapada.

U trećem djelu Poglavlja I pobliže ćemo opisati ranu Zapadnu liturgiju kako

bismo postavili temelj za uvod u litiurgiju Evangeličkih crkava koje datiraju u 16 st..

1.1. Kršćanska liturgija

106. Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom
Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća
Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod
euharistije obave spomen – čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te zahvaljuju Bogu koji
ih „uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu“ (1 Pt 1, 3). Stoga je nedjelja
prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan
radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju,
jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine.4

4
Drugi vatikanski koncil, Dokumenti: Konstitucija o sv. Liturgiji, (Zagreb, Kršćanska Sadašnjost,
2002.), 55.
 6
LITURGIJA (gr. λειτουργια, lat. ministerium, officium, služba, služenje ili javno

djelo, svećenička služba u hramu): u suvremenom crkvenom rječniku izraz liturgija ima

uže značenje - imenuje čin euharistijske službe ili čin Tajne pričesti.5 Ranije je taj izraz

imao mnogo šire značenje i odnosio se na bogoslužje koje je Crkva vršila kolektivno,

na javnim mjestima, kroz određeni skup obreda, riječi, simbola i rituala. Iz tog

rakursa liturgijski kult poprima obilježje javne molitve, skupno organizirane pod

nadzorom Crkve, te se razlikuje od privatne molitve ili bogoslužja.

To je čin u kojem se Božji narod okuplja radi zbornog obnavljanja Saveza s

Bogom. Na taj način kršćanski kult poprima jednak smisao kao i židovski kult Jahve, a

koji je bio aktualan još od „mojsijevskih vremena“. Kršćansko bogoslužje u tom smislu

nije neki novi kult, već obnovljena (reformirana) židovska liturgija koja dobiva novo

kristološko značenje i prema tome dobiva i svoj novi oblik.6

Još od ranih vremena (IV. i V. st.) poznati kršćanski teolozi kao što su sv. Aurelije

Augustin ili sv. Ciprijan u svojim apologetskim djelima nastoje ukazati na tu činjenicu,

te povezati Euharistijsko slavlje sa proslavljanem židovske Pashe.7 U novijim

vremenima se tim pitanjem, među ostalima, bavi i istaknuti pravoslavni teolog Nikolaj

D. Ustenski u knjizi „Anafora“.8 U svom radu on veoma precizno prikazuje vezu

5
Kršćansko je bogoslužje nastavak sinagogalnog bogoslužja kojemu tragove nazrijevamo i u Večeri
Gospodnjoj, o čemu izvještavaju sinoptici i Pavao. Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda:
Kršćansko bogoslužje (Euharistijsko slavlje), 206.
6
Kršćansko bogoslužje započinje s Isusom. Krist je svoju službu započeo i obavljao u ozračju
židovskog bogoštovnog sustava. Jasmin Milić, Povijesni pregled liturgije: Isus i bogoslužje, (Osijek,
Kršćanski centar „Dobrog Pastira“, 2007), 33.
7
A zatim je taj narod predvođen Mojsijem četrdeset godina lutao pustinjom, kada je i posvećen
Šator svjedočanstva, gdje se Bog slavio žrtvama koje pretkazuju budućnost, i kad je već na brdu dan
zakon onim načinom što ulijeva strahopočitanje; jer najbjelodanije božanstvo bijaše posvjedočeno
čudesnim znacima i glasovima. A do toga je došlo odmah nakon izlaska iz Egipta, i kad narod poče u
pustinji, pedesetog dana pošto je svetkovana Pasha žrtvovanjem janjeta; koje je očito pralik Krista, što
pretkazuje kako će on žrtvom svoje muke prijeći iz ovog svijeta Ocu – jer u hebrejskom jeziku Pasha
znači prijelaz (transitus) – tako da kad se objavio novi zavjet, pošto je žrtvovan Krist naša Pasha,
pedesetog dana je sišao s neba Duh Sveti, koji se u evanđelju naziva prst Božji, kako bi u naše pamćenje
dozvao uspomenu na onaj prvotni znakoviti događaj, jer se kaže da su i one ploče zakona pisane prstom
Božjim. Aurelije Augustin, O Državi Božjoj, svezak drugi: Knjiga šesnaesta: Božja država u doba Noe
i Davida, (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996.), 489.
8
Krist Gospodin je na posljednjoj večeri obavio obred s molitvom blagoslova, odnosno zahvale:
„Dok su blagovali, uze kruh balgoslovi ga, i dade svojim učenicima... Zatim uze kalež, te zahvali
 7
između židovske Pashe i kršćanske Euharistije. Na samom početku tog prikaza

Ustenski kaže:

Ali radi valjanog teološkog shvaćanja značenja Tajne večere jako je važno utvrditi što je zapravo
predstavljala ova posljednja trpeza Gospodnja, kom je tipu židovskih trpeza pripadala: dali je u
pitanju bila „šaburah“ (chaburach) – praznična trpeza, kave bi s vremena na vrijeme Židovi
pripravljali za najuži krug svoji prijatelja, ili pak pashalna trpeza (passover)? 9

Na to pitanje ipak nije lako pronaći konačan odgovor! Zavisi o tome da li tražimo

teološko značenje Tajne večere ili želimo faktografski utvrditi činjenice koje se odnose

na njen nastanak. Naime, po mišljenju Ustenskog najveći problem se nalazi u pojavi

dispariteta kod izvještaja evanđelista – sinoptičara, s jedne strane, i evanđelista Ivana s

druge strane, a u vezi sa pitanjem: Kada su one godine kada je Isus Krist bio razapet

Židovi proslavljali Pashu?10 Detaljnom analizom, te uvidom u otačke spise (Svetog

Ivana Zlatoustog, Ivana Damščanskog, Origena...) Ustenski ipak uspjeva u svojoj

namjeri, te konstatira da je Tajna večera bila prava pashalna trpeza pripravljena prema

židovskim običajima. Međutim, Ustenski akcentira teološko značenje Tajne večere -

(Bogu) i dade ga... (Mt 26, 26, 27). Riječ „euharistija“ zapravo i znači „zahvaljivanje.“ Gospodin je
preuzeo hebrejsku molitvu blagoslova stola, usavršio je, produbio i dao joj novo značenje.
Apostoli su je zatim dalje prenijeli cijeloj Crkvi. Središnje riječi euharistijske molitve (ustanovljenje)
potječu od samog Krista, a zapisane su nam u evanđeljima sv. Mateja, Marka i Luke, odnosno u Pavlovoj
Prvoj poslanici Korinćanima. Osim u Bibliji, zapisa o Euharistiji imamo u spisu „Nauk dvanaest
apostola“ s konca I. stoljeća i kod sv. Justina (+ oko 150). Do III. stoljeća nema strogo oblikovanih
anafora jer ih svećenik slobodno izriče, čuvajući uvijek samo Gospodinove riječi s Posljednje večere.
Početkom III. stoljeća imamo prvi jasno oblikovani i zapisani kanon u Rimu, koji će postati uzor svim
kasnijim euharistijskim molitvama: kanon sv. Hipolita. U njemu se blagoslivlja Bog za sve što je učinio
za nas. Proglašuju se njegova divna djela, izriče se hvala i zahvaljuje mu se. Slijedi posvećenje kruha i
vina izgovaranjem Isusovih riječi ustanovljenja Euharistije. Nakon toga dolazi zaziv Duha Svetoga i na
koncu doksologija (slavoslavlje) u čast Presvetog Trojstva s usklikom „amen“. U IV. i V. stoljeću
anafora se proširuje. Dodaju se, naime, molitve zagovora, kajanja i zadovoljštine. Tako kanon nije više
isključivo molitva hvale i zahvale. Nastaju brojne euharistijske molitve (na kršćanskom Istoku), među
kojima se osobito ističu svojom ljepotom i bogatstvom anafora sv. Ivana Zlatoustog i sv. Bazilija
Velikog. Na Zapadu je od VI. stoljeća nadalje bio u upotrebi samo jedan kanon (tzv. „rimski kanon“).
Liturgijski simboli, (online), dostupno na www.katolici.org, pristupljeno 9. travnja 2007.
9

Nikolaj D. Ustenski, Anafora - Pokušaj istorijsko – liturgičke analize : Evharistija u doba apostola,
(Beograd Čigoj štampa, 2002.), 6.
10

Prema evanđelistu Luki, Sam Isus Krist je za stolom na kome se odvijala Tajna večera ovu trpezu
nazvao pashom: „I reče im: Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.“ (Lk
22, 15)… Razmimoilaženje između evanđelista – sinoptičara potaknulo je na pojavu niza hipoteza, čiji
su autori pokušali da pomire prividne kontradiktornosti.
Jedan od evanđelista – Matej – i sam je bio sudionik tajne večere. Kao Židov po porijeklu, uz to i
dobar poznavatelj Pisma iz pradjedovskih predaja, on ne bi mogao pogriješiti u pogledu karaktera trpeze
i govoriti o „prigotovljavanju Pashe“ (26, 19) da ta trpeza uistinu nije bila takva. Ibd., 7.
 8
Euharistije, premda ne izostavlja povijesne činjenice 11 koje su uvjetovale pojavu ovog

problema. On na taj način upućuje čitatelja na činjenicu, da je Gospodin Isus Krist tim
12
činom pokazao da se ne protivi Zakonu, već ga je ispunio do kraja. Štoviše, Isus

Krist je postao naša nova Pasha!

Nakon što je ustanovio euharistijsko otajstvo Gospodin je odredio da se ono trajno

vrši u njegovoj Crkvi.13 Gospodin je zapovjedio: "Ovo činite meni na spomen !" U

Euharistiji se izražava cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo, to jest njegova smrt i

uskrsnuće. Po tom otajstvu vjernici postaju dionici njegova života u njegovom

uskrsnuću i baštinici Kraljevstva Božjega po njegovu uzašašću na nebo.

Osim toga Euharistija sadrži i dimenziju paruzije, odnosno drugog Kristovog

dolaska u slavi na svršetku vremena (povijesti), kada će svi oni koji su otkupljeni ući s

njim u novo razdoblje ljudske povijesti.14 Sv. Pavao piše: „Uistinu, svaki put kad jedete

11
Ovdje ćemo se referirati na drugog poznatog pravoslavnog teologa - arhimandrita Kiprijana
(Ker), koji donosi opširniji prikaz povijesnih činjenica, koje nam razotkrivaju misterij dana kada je
ustanovljena Kristova Pasha: „ Vrijeme obavljanja Tajne večere postaje nejasno ako se usredotočimo na
svjedočenje sinoptičara. Po njima dolazi do toga da se Pasha i dani beskvasnih kruhova identificiraju...
Međutim to nije tako. Pasha se obavljala navečer, 14. nisana a prvi dan beskvasnih kruhova je 15.
nisana dok su se azime djelile do 21. nisana. Evanđelisti se koriste kasnijom terminologijom (iz vremena
Josipa Flavija i Talmuda). Talmud poznaje, „egipatsku Pashu“ i „Pashu kasnijih generacija“ koja nije
trajala jedan, nego sedam dana. Po toj terminologiji, pasha se poklapa sa danima beskvasnih kruhova, a
njih na taj način više nije bilo sedam nego osam. Tada je starješina obitelji već s večeri 13. nisana sa
svjetiljkom obilazio dom uklanjajući sve što je u sebi sadržavalo kvasac, spaljujući to ujutro 14. nisana.
Spasitelj je, kao što znamo, obavio judejsku a ne novozavjetnu Pashu a to znači da je ona obavljena u dan
i čas po zakonu.“ Arhimandrit Kiprijan (Ker), Evharistija: Ustanovljenje Euharistije na Tajnoj večeri,
(Šibenik, Eparhija dalmatinska, 2003.), 13.
12
„Zašto je Gospodin obavio Pashu?“ – pita Sveti Ivan Zlatousti i nudi ovakav odgovor: „Da bi u
svemu što je činio, sve do posljed – njeg dana, pokazao da se ne protivi zakonu.“ U drugoj homiliji Ivan
kaže: „zašto je Krist izvršio ovu tajnu u vrijeme Pashe? Da bi ti iz svega spoznao da je On zakonodavac
Starog Zavjeta i da ono što je u tom Za – vjetu napisano služi kao praslika, te pretpostavlja i samu
istinu.“ U Riječi o Judinoj izdaji Zaltousti, objašnjavajući pitanje apostola: „gdje hoćeš da Ti
prigotovimo da jedeš Pashu?“, govori: „Kavu Pashu? Ne ovu našu, već još uvijek židovsku. Onu su
prigotovili uče – nici, a ovu – našu – prigotovio je On sam, i ne samo što je sam prigotovio, nego je i on
sam postao Pasha.....“ Ibd., 11.
13
Također nas na to podsjeća i poznati otac teologije Sv. Ciprijan kada piše svoje Euharistijsko
pismo u kojem kaže: „Od evanđeoskih se propisa nikako nesmije uzmicati. Učenici moraju opsluživati i
vršiti što je Učitelj učio i učinio.“ Sv. Ciprijan, Jedinstvo Crkve, Euharistija, Gospodnja molitva:
Euharistijsko pismo, (Makarska, Služba Božja, 1987.), 127.
14
... prisutnost vječnog Logosa u tijelu, u smrtnosti naše povijesne egzistencije, nije bilo ono isto
što će biti otvoreno u paruziji: ispunjenje povijesti (Isusa Krista i svijeta) u Bogu, u onome koji je
neposredno postao očit u svojoj slavi (usp. Mt 34, 26; 25, 31 sl; 1Sol 5, 2; sl; Otk 20, 11 sl; 22,
17 – 20). A iskustvo uskrsnuća Isusa Krista bilo je upravo početak (a ne povratak) onoga jedinog procesa
koji je onda započeo i već postao ireverzibilan, a sad se nastavlja u spasenjskoj povijesti pojedinca i
naroda (upravo kroz „posljednje stvari“ pojedinca): uvođenje svijeta u preobražujuće samopriopćenje
Božje, pobjeda spasiteljske milosti (izvršenje onoga konačnog na tome božanskom darivanju koje sudi
 9
ovaj kruh i pijete ovaj kalež, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe“ (1 Kor 11,

26).

Po Euharistiji vjernik prima zalog buduće slave i predukus raja. Na taj način,

kršćanin je u Kristu obuhvaćen prošlošću otajstva - tajne povijesnog Krista u kojem je

utemeljena Euharistija. Iz te povijesti Euharistija crpi svoj realitet i širi svoj božanski

život, a u isto vrijeme ona uprisutnjuje budućnost nadolazećih vremena najavljenih u

paruziji.

Na Istoku su, Bazilje Veliki i Ivan Zlatousti liturgiju (Bizantska liturgija)

konstituirali kao antičku dramu u kojoj umjesto glumaca djeluju znaci (simboli). 15

Također u Bizantskoj liturgiji nalazimo izvjesne sadaržaje bizantskog dvora.16

Euharistija također ima i svoje značenje u sadašnjim vremenima, jer po njoj se

vjernici sjedinjuju sa Kristom, te sa svojom braćom i sestrama. Tako latinski izraz

Communio znači zajedništvo, dok hrvatski izraz pričest znači udio, učestvovanje...

Iz svega što smo naveli može se zaključiti da se Crkva kao takva ostvaruje kroz

liturgiju, te da je liturgija mnogo više od zajedničke molitve. Liturgija tako označava

djelatnost u kojoj svatko ima udio živog sudionika, te je u isto vrijeme osobna i
17
kolektivna djelatnost Kristovih vjernika. To je djelatnost u kojoj se Krist sjedinjuje sa

čovjeka). Ispunjenje tog procesa (njegov unutarsvjetski odmjereno vremensko trajanje nitko nezna)
nazivamo paruzijom Isusa Krista, ukoliko će tada biti očito za sve (jer su svi ispunjeni u konačnici svojeg
spasenja ili izgubljenosti) da je početak ireverzibilnosti i noseći temelj tog procesa, njegovo smisleno
središte i njegov vrhunac, stvarnost Uskrsloga koji „ponovo dolazi“, ukoliko svi dolaze k njemu. Karl
Rahner Herbert Vorgrimler, Teološki riječnik: Paruzija, (Đakovo, Forum bogoslova Đakovo, 1992.),
400, 401.
15
Jovan Zizjulas, Od maske do ličnosti,: Bogoslovlje Svetih Otaca o pojmu ličnosti, (Beograd,
BIG „štampa“, 1998), 8 – 54.
16
E. Benz, Život i duh istočne crkve: Liturgija i sakramenti, (Zagreb, Kršćanska sadašnjost,
2003), 40.

17
Poznati pravoslavni teolog Aleksandar Šmeman u svojoj knjizi „Liturgija i život“ nam o tome
kaže: „ Priroda ove radnje istovremeno je zborna i osobna. Zborna je zato što se kroz jedinstvo u vjeri,
svakog njenog sudionika ostavruje i ispunjava realitet Crkve, tj. prisustvo Kristovo među vjerujućima u
njega. Osobna je stoga što se realnost uvijek odnosi na mene, daruje meni, za moje osobno izgrađivanje,
za moje osobno uzrastanje u milosti. Tako sam ja u bogoslužju djelatni „graditelj“, Crkve – što i jeste
moja kršćanska dužnost – znači, u isto vrijeme, sam i njen „korisnik“, jer mi se tu sveukupno bogatsvo
Crkve, nudi i daje kao Božji dar.“ Protojerej Aleksandar Šmeman, Liturgija i život: Pravoslavno
bogosluženje, (Cetinje, Mitropolija Crnogorsko – cetinjska i skenderijska, 1992.), 105.
 10
svojom Crkvom po otajstvu Svete večere, a koju je također On ustanovio zajedno sa

svojim učenicima pred samu muku i uskrsnuće. Prije nego što krenemo na povijesni

prikaz liturgije ovu misao ćemo dovrišit citatom poznatog teologa E. Benza:

Sve ovo, međutim nije bilo kod Isusa samo obećanje za budućnost. Isus je za vrijeme svog života
bio svjestan da se ovo obećanje počelo ispunjavati na njemu samome već ovdje na zemlji, da će
njegovo vlastito djelo skupiti članove kraljevstva u zajednicu dolazećeg kraljevstva Božjeg, odnosno
da se samo ovo kraljevstvo Božje počinje ostvarivati ovdje na zemlji s njim i u zajednici s njim.
Zbog toga je i osnovno raspoloženje unutar zajednice, koja se oko njega okuplja, svadbena radost
zbog dolaska obećanog kraljevstva vremena. On Ivanovim učenicima obrazalaže svoje odbijanje
posta riječima: „Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik?“ (Mt 9, 15). Posljednju večeru
koju je Isus blagovao sa svojim učenicima u noći kad je bio izdan, treba u cijelosti razumjevati u
ovom isčekivanju kraljevstva Božjeg. On koji je svjestan da je Mesija – Sin Čovječji – koji će
svojom mukom i smrću ući u slavu, sjedinjuje se već ovdje na zemlji sa svojim učenicima na
mesijanskoj gozbi. On već ovdje započinje s njima nebesku gozbu koja će se nastaviti u kraljevstvu
Božjemu. On već ovdje na zemlji osniva gozbenu zajednicu koja putuje prema nebeskom
kraljevstvu.18

1.2. Kronologija kršćanskog bogoslužja - liturgije

„IX. A što se tiče euharistije, ovako iskazujte hvalu (eucharistease): 2. Najprije o čaši: Hvalu ti
dajemo, Oče naš, za sveti trs Davida sluge tvojega; koji si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi
(tou paidas sou). Tebi slava u vijeke. „Amen.“ 3. A o razlomljenom kruhu (tou klasmatos): Hvalu
ti dajemo, Oče naš, za život i spoznaju (gnoseos), koju si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi
(tou paidos sou): tebi slava i vijeke. „Amen“. 4. Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh (klasma)
raspršen po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u
tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i moć uvijeke. „Amen“. 5. A nitko neka ne jede ni ne pije od
vaše euharistije, nego samo oni koji su kršteni u ime Gospodnje. Jer u vezi s time rekao je
Gospodin: Ne dajte sveto psima. X.A. A pošto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: 2. Hvalu ti
dajemo, Oče poradi svetog imena tvoga, koje si stavio da stanuje u našim srcima, i poradi spoznaje
vejre i besmrtnosti (gnoseos kai pisteos kai athanasis) koje si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi:
tebi slava u vijeke. „Amen“. 3. Ti si, gospodaru svemogući (despota pantokrator), sve stvori
poradi imena svoga, dao si sinovima ljudskim hranu i piće da uživaju i da ti iskazuju hvalu
(eucharistesosin), a nama si po svom sluzi Isusu milosno podario (echariso) duhovnu hranu i piće
(pneumatiken trophen kai poton) za vječni život. 4. Prije svega te hvalimo (eucharistomen), jer si
moćan: tebi slava u vijeke. „Amen“. 5. Spomeni se Gospode, Crkve svoje (tes ekklesias), da je
izbaviš od svega zla i da usavršiš u svojoj ljubavi. Saberi je od četiri vjetra, posvećenu, u svoje
kraljevstvo, koje si joj pripravio. Jer: tvoja je moć i slava u vijeke. „Amen“. 6. Neka dođe milost
(charis), i neka prođe ovaj svijet! „Amen.“ Hosana domu Davidovu! Tko je svet neka dođe! Ako
tko nije, neka se obrati! Maranatha! Amen. 7. A prorocima (prophetais) dopustite, da iskazuju
hvalu kako hoće.“19

Naprijed navedeni tekst je izvadak iz drevnog kršćanskog zapisa „Didahe“ koji će nam

poslužiti kao referentni okvir za daljnje izlaganje o povijesnom prikazu razvoja

kršćanske liturgije. Zbog drevnosti ovog teksta možemo s punim legitimitetom, ali i s

18
E. Benz, Život i duh istočne crkve: Liturgija i sakramenti, 34, 35.
19
T. Šagi – Bunić, Povijest kršćanske literature I: „Didahe“, (Zagreb, Kršćanskam sadašnjost,
1998.), 49.
 11
velikom dozom opreza, govoriti o Euharistiji apostolskog vremena. Prethodno ćemo

dodati i jedan kratki ekskurs u kojem ćemo se osvrnuti na oblik Večere Gospodnje koju

je ustanovio naš Gospodin Isus Krist.

Kao što smo i naveli u prvom dijelu ovog poglavlja, Gospodin je obavio pashalnu

večeru u skladu sa običajima koje je propisao starozavjetni Zakon. 20 Evanđelisti nam

donose izvještaj o tijeku Pashalne Večere koju je predvodio naš Gospodin . U tim

izvještajima možemo prepoznati osnovne elemente tradicionalne židovske Pashe, te se

jasno može izčitati da je Isus poslao učenike u Jeruzalem kako bi obavili sve pripremne

radnje vezane uz proslavljanje Pashe. To je podrazumjevalo pronalaženje prostora i

propisanih jela (Mt 26, 19; Mk 14, 16), što je ujedno i veoma indikativno.

No, ipak nam apostoli ne donose detaljan opis večere, kao što je spomenuto.

Stoga ukoliko bi željeli saznati nešto više o tome, valja nam analogno komparirati

njihova izvješća sa vjerskim spisima židovske tradicije kao što to čine dvojica

pravoslavnih liturgičara Arhimandrit Kiprijan (Ker) i Nikolaj. D. Ustenski u svojim

djelima.21 Također nam izvadak iz ranokršćanskog spisa Didahe može postati mnogo

jasniji, te nas uputiti na razmišljanje o korijenima kršćanske liturgije. Tako ćemo moći

jasno konstatirati oblik (formu) prve kršćanske Pashe.

20
Običaj koji je propisivao starozavjetni zakon zahtjevao je da se večara stojeći (Izl. 12, 1), ali je
već u Spasiteljevo vrijeme prevladavao običaj da se večera ležeći na boku. Kada se smrkavalo, Spasitelj
je kroz Elon krenuo u Jeruzalem sa dvanaestoricom apostola.... Arhimandrit Kiprijan (Ker), Evharistija:
Večera, 15.
21
1. Prva čaša, pomješana sa vodom – Glava (starješina) obitelji uznosi molitvu „Kaddush“. Čita
se zahvala nad vinom i slavljenje praznika. Evanđelisti ih ne navode, ali naučnici predpostavljaju da se
one nisu razlikovale od uobičajenih blagoslova koji su se čitali za blagdanskim stolom.... 2. Umivanje
ruku (koje se obavljalo tri puta u različite trenutke).... 3. Glava obitelji umače gorke trave u zdjelu.... 4.
Glava obitelji umače lomi jedan od beskvasnih kruhova (srednji od tri) čiju jednu polovinu odlažu do
kraja večere. Ta polovina se naziva „afikomen“. Zdjela sa beskvasnim kruhom uzdizala se.... 5. Puni se
druga čaša. Mladi postavljaju pitanje zbog čega se ta noć razlikuje od drugih noći? 6. Glava obitelji
govori po Svetom Pismu povijest ropstva i izlazak i Egipta. 7. Podiže se druga čaša, uz riječi: „ Mi smo
dužni slaviti, zahvaljivati, častiti....“ 8. Pjevanje prve polovice „Halela“ (Ps 112, 1 – 113, 8), pri
čemu je po rabinu Šamanu pjevano samo Ps 112, dok je po rabinu Gamalijelu nastavljeno pjevanje po Ps
113, 8. 9. Pije se druga čaša. 10. Umivanje ruku. 11. Praznično blagovanje: glava obitelji djeli
svakom od hrane. 12. razdjeljuje se ostatak hrane „afikomen" - a. 13. Treća čaša sa molitvom nakon
večere. 13. Pjevanje drugog djela „Halela“.... 14. Punjenje četvrte čaše. 15. Po dopuštetenju punila se
i peta čaša... Ibd., 16.
 12
No, mi se u ovoj radnji nećemo detaljno baviti tim pitanjem, jer ono i nije

primarana tema. Ali je neophodno uzeti u obzir elementarne činjenice starokršćanske

liturgije ako želimo razumjeti smisao Euharistije, te zakoračiti u svijet ranokršćanske

pobožnosti.22 Zato ćemo je i spomenuli u obliku kratkog ekskursa kao polazište za

daljnje istraživanje.

Kada govorimo o euharistiji apostolskog doba, također ne možemo valjano

rekonstruirati oblik apostolskih okupljanja zbog nedostatka pisanih izvora koji bi nam o

tome pobliže svjedočili. Ograničit ćemo se na ono što je o tome dosada rečeno bez

partikularnih ili hipotetskih polazišta.23

Ranokršćanska praksa pobožnosti se odvijala neposredno nakon silaska Svetog

Duha na vjernike, o čemu nam svjedoče izvještaji Djela apostolskih. Ta činjenica nam

pomaže da bolje razumijemo karizmatski karakter tadašnje Crkve. Zbog toga i nije bilo

velike potrebe za jasnom formulacijiom posebnih euharistijskih molitvi (kanona) i

ostalih liturgijskih instituta.24

Crkva u tim trenucima ne prekida sav svoj odnos sa židovskim Hramom, stoga se

oslanja na već postojeću hramsku tradiciju što se tiče oblika molitve i obdržavanja

sastanaka.25 U isto vrijeme se paraleno s tim razvija i običaj lomljenja kruha po

26
kućama. Ta vrsta okupljanja vjernika je bila mnogo jednostavnijeg oblika od
22
Ovo su riječi poznatog pravoslavnog teologa Kiprijana kojeg citiramo u prehodnoj referenci, a mi
ćemo ih uzeti u obzir kao valjan savjet i pokuštai ostati na njegovom tragu: „U vezi sa poretkom
obavljanja starozavjetne i pashalne Večere, može se također pojaviti i pitanje o poretku koji su imali
apostoli za blagdanskim stolom. Ovo pitanje je moguće i zaobići pri analiziranju naše radnje jer se ono
odnosi više na biblijsku povijest nego na liturgiku, ali radi potpunijeg opisa tajne Večere, to pitanje
može biti svakako interesantno.“ Ibd., 16.
23
Ibd., 17.
24
Pojavivši se neposredno poslje silaska Duha, karizmatski porivi u ranoj kršćanskoj zajednici dao
je svom ustroju i biću apostolski karakter ekstatičnosti i entuzijazma. Ibd., 18.
25
Usp. Ibd. 18.
26
Uz sve dužno poštivanje starozavjetnih odredaba o svetkovanju subote kao dana Gospodnjeg,
kršćani se tjedno okupljaju na baratsko razlamanje kruha u kasnim subotnjim satima i obnavaljaju
spomen na uskrslog Učitelja. Njihova su slavlja redovito završavala u ranijim jutarnjim satima i time su
bila sjećanja na zoru uskrsnuća. U Djelima apostolskim se vidi da Pavao koristi subotnja okupljanja u
sinagogama da bi raspravljao o starozavjetnim obećanjima i njihovu ispunjenju u Kristu, a nedjeljni
susreti su bili privilegirani izraz zajedništva onih koji već bijahu prigrlili vjeru. Vidljivo je iz Djela
 13
Pashalne Večere koju je ustanovio Gospodin. Ali je sadržavala sam čin Euharistije. 27

Takva okupljanja kršćana često nalazimo u starokršćanskim pisanim spomenicima pod

nazivom Agapa. U ovoj radnji nećemo započeti detaljniju diskusiju o toj temi jer je

opširna i zahtjeva poseban prostor znanstvenog istraživanja.28

Međutim, Večera Gospodnja koju je ustanovio Krist ostaje protip za daljnji razvoj

kršćanskog bogoslužja. Novoosnovana kršćanska zajednica je u tom procesu također

bila podložna utjecajima novopridošlih vjernika (neznabošci) koji nisu pripadali

židovskoj tradiciji. Stoga je počela dobivati nova obilježja. U Euharistiji apostolskog

doba vrlo lako možemo prepoznati mnoge elemente židovskog pashalnog ili subotnjeg

ceremonijala, ali sa specifičnim interpolacijama antičkog kulta. Naime, već iz ranih

zapisa apostola Pavla može se prepoznati utjecaj antičkog kulta u samom raumjevanju

Euharistije koja se u određenom smislu shvaća kao prinošenje žrtve 29 i sadrži elemente

antičkog žrtvenog prinosa(1 Kor 10, 14 - 21). 30 Utjecaj takvog shvaćanja Euharistije

Apostolskih da je lomljenje kruha postalo temeljno kršćansko slavlje koje će donjeti prevagu, ne samo
nad Pashom nego i nad subotom, i tako će se konstituirati kao tjedno sjećanje na Uskrsnuće, a na osnovi
toga će postati i najuzvišeniji način slavljenja Boga. Ivan Bodrožić, Euharistija: Lomljenje kruha,
(Zagreb, Glas Koncila, 2002.), 27.
27
Nemože se izgrađivati učenje o Crkvi neovisno od učenja o Euharistiji, isto kao što se nemože
razumijeti Euharistija izvan i mimo Crkve. Protojerej Nikolaj Afanasijev, Trpeza Gospodnja: Liturgijski
život – srž crkvenog života, (Cetinje, Svetigora, 2001.), 28.
28
Iz povijesno – liturgijskih tema, pitanje agapa i njihovog uzajamnog odnosa sa euharistijskim
bogoslužjem ranog kršćanstva, pobudilo je tijekom vremena na malu polemiku. Literatura koja se bavi
ovim problemom zaista je opširna, i u njoj su izloženi krajnje polarizirani stavovi.
U osnovi, veza Euharistije sa „Večerom Gospodnjom“ jasna je iz riječi apostola Pavla (1 Kor 11,
17, 34) gdje on transformira poredak u vrijeme obavljanja „večere“, tj. apostol kori Korinćane za
nepravilan odnos prema Euharistiji. To se sastojalo u tome da su se bogatiji sa prezirom odnosili prema
siromašnim članovima zajednice, a također u tome da se večera često pretvarala u pijanke tako da su
mnogi u pijanom stanju pristupili Euharistiji (jer se pričešće obavljalo nakon večere) S druge starne, sv.
Justin Filozof govori o večeri koja je bila odvojena od Liturgije, a dali je to bila samo pojedinačna
praksa, nemoguće je reći. Arhimandrit Kiprijan (Ker), Evharistija: Evharistija i agapa, 31.
29
U poslanici Efežanima sv. Ignacije kaže slijedeće: „U svakoj lokalnoj Crkvi mora biti žrtvenik
kraj kojeg predsjedava jedan episkop (biskup).... Stoga i vi svi se utječite jednom hramu Božjem, kao
jednom žrtveniku, kao jednom Isusu Kristu... Ovo jedinstvo žrtvenika – drugoga nemože biti....“
Protojerej Nikolaj Afanasijev, Trpeza Gospodnja: Liturgijski život – srž crkvenog života, 38.
30
U svijesti otaca Crkva je bila novi narod Božji koji je zamjenio narod Starog saveza koji
znamjenjuje žrtva Novog saveza, a s tim u svezi kao što su starozavjetne žrtve bile vezane uz narod koji
je s Gospodinom sklopio Stari savez, tako je i Euharistija žrtva i znak saveza sa Novim narodom s kojim
je sklopljen Novi savez u Krvi Kristovoj. Ekleziološka dimenzija Euharistije potvrđuje, za oce, da su se
ispunila proročanstva i starozavjetna obećanja po kojemu se prešlo sa starozavjetnih krvnih žrtava, na
koje je bio obvezan prvi izabrani narod, na novozavjetnu nekrvnu žrtvu, čisti prinos novog naroda. Ivan
Bodrožić, Euharistija: Ekleziološka dimenzija Euharistije, 90.
 14
možemo prepoznati u posebnom djelu euharistijske molitve koja se naziva anamneza.31

Ta molitva ujedno sačinjava samu esenciju kanona euharistije.

Ali jedino što možemo s punim pouzadnjem i sigurnošću reći o načinu okupljanja

kršćana apostolskog vremena jest rezime kršćanskog bogoslužja koji nalazimo u Djelma

Apostolskim i Pavlovim poslanicama, a glasi ovako:

„Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama.“ (Dj
2, 42)
„U prvi dan sedmice, kad se sastadosmo da lomimo kruh, Pavao je govorio prisutnima. Kako je
kanio sutradan otići, produži govor do ponoći. U gornjoj sobi gdje smo se sakupili bile su svjetiljke.
A nekog mladića Eutiha, koji je sjedio na prozoru uhvati dubok san te on, dok je Pavao i dalje
govorio, svaldan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga već mrtva. Pavao siđe, nagne se nanj,
obujmi ga i reče: „Nemojte se uznemiravati: Njegova je duša u njemu.“ Opet se pope, razlomi i
blagova kruh te prosljedi s propovijedanjem dugo – sve do zore. I onda otputova (Dj 20, 7 – 12).
„Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije koruh koji
lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? (1 Kor 10, 16)32

I kao što smo naglasili, ne možemo se referirati na bilo koji pisani dokument, koji za

sad postoji, da bi pomoću njega precizno prikazali oblik kršćanskog bogoslužja

(Euharistije) do trećeg st. To se jedino može objasniti karizmatskom orjentacijom rane

Crkve.33

Prvi zapisi koji nam nešto više govore o tome jesu zapisi crkvenih otaca i učitelja

Crkve kao što su Justin Filozof, sv. Ćiril Jeruzalemski, sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan

Zlatousti itd., a datiraju u IV. i V. st. Iz tog razdoblja poznate su nam jasno

formulirane liturgije kao što su: Serapionov Euholgion – IV st., aleksandrijskog

31
ANAMNEZA (grč. anamnesis – ponovno sjećanje) pripada biti čovjeka da nužno uzima u svoju
refleksiju jedinstvene povijesne događaje koji su za njega značajni i na kojima on gradi i tako ih za sebe
realizira. U Sz je potvrđena anamneza izlaska iz Egipta kao najznačajnijega i sada još važećeg Božjeg
djela spasenja na njegovom narodu (pashalna gozba), analogno je tome euharistijska anamneza u NZ
(euharistija), obje su kultno događanje. Odatle se anamneza može teološki odrediti kao slavljensko
posadašnjenje nekog povijesnog spasenjeskog događaja da on tako ovlada situacijom onoga koji slavi....
Teološko mjesto: instrumentalna djelotvorna uzročnost čovjeka Isusa Krista za milost čovjeka,
sakramente, Euharistiju. Prisutnost Isusove smrti ne smije se rastopiti u nekakvo moralno – jurdičko
značenje prošlog vremena jer bi se inače uklonila stvarna anamneza koja mora biti prema Pismu. –
Spomen. Rahner Herbert Vorgrimler, Teološki riječnik: Anamneza; 19.

32
Dr. Jerko Fućak - Dr. Bonaventura Duda, Jeruzalemska Biblija: (Dj 2, 42; 20, 7 – 12; 1
Kor 10, 16 ), (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2001.)
33
U prva dva stoljeća ne zna se za zapisani čin Anafore, ako ga je i bilo, on do nas nije došao. To
se može objasniti karizmatskim usmjerenjem tog perioda, o čemu je već bilo riječi, a također i mogućom
pojavom „disciplinae arcanae“ , koji zabranjuju da se otkriva tajno učenje neprosvijetljenima, što
direktno zabranjuje pismeno formuliranje bogoslužnog čina tajne. Arhimandrit Kiprijan (Ker),
Evharistija: Treći vek, 35.
 15
porijekla, liturgije bizantskog tipa (Liturgija sv. Ivana Zlatoustog i sv. Bazilija Velikog

IV. i V. st), sirijskog tipa ( Liturgija sv. Jakova – IV. i V. st.), aleksandrijskog tipa

(Liturgija sv. Marka). Također su od velikog značnja komentari na liturgije ili na neke

liturgijske tekstove (Dionizije Aeropagit, Maksim Ispovjednik...).34

Na Istoku se kroz povijest susrećemo s pravoslavnom liturgijom koja sačinjava dio

bizantskog ili carigradskog tipa, a susrećemo ga u praksi Istočnih (pravoslavniha)

crkava, pored azijskog ili pontskog, sirijskog ili egipatskog tipa. Počevši od IV. st..

Paralelno s formiranjem velikih centara i kršćanskih metropola (Jeruzalem, Carigrad,

Rim, Aleksandrija, Cezareja...), formiraju se i liturgijski obrasci - obredi koji načelno

čuvaju elemente Euharistije kao što je Anafora.

Osnovna podjela tih tradicija može se napraviti prema načelu dvije liturgijske

porodice: za Istok antijohijske i aleksandrijske liturgije, a za Zapad rimska ili „galska“

liturgija. Osnovna karakteristika ovog razdoblja za obje strane „još uvijek“ jedne

Crkve jeste postojanje mnogovrsnih liturgijskih obrazaca – obreda.35

Istočna liturgija poprima dubok mistični i crkveni karakter. Ona nije običan

emotivni i estetski prizor, niti samo ceremonijalni aspekt koji kulminira u Euharistiji.

Ona je ujedno i bogoštovni izraz sadržaja crkvene dogme. Cijelo tijelo sudjeluje u

prinosu darova, u molitvama priziva, pričešćivanja Svetim tajnama.

Istok ne poznaje „privatnu liturgiju.“ Ali poznaje, nasuprot tome kozmičku

liturgiju, učenje koje je razvio sv. Maksim Ispovjednik. 36 To je stanje Crkve kada se

preobraženi i obnovljeni svemir nalazi u uskrslom Kristu. Tvar koja je izgubila svoje

obličje zbog grijeha postaje liturgijski svemir vrativši se u prijašnje stanje kroz uskrslog

Krista koji neprestano proslavlja Boga. Istočna liturgija kao takva ostaje nam poznata
34
Ibd., 35 - 93.
35
Detaljnije o tome može se pročitati u nedavno napisanom priručniku seniora PRKCRH Jasmina
Milića. Jasmin Milić, Povijesni pregled liturgije: Razvoj Liturgije u Konstantinovo i postkonstantinovo
vrijeme; 54 – 72.
36
Maksim Ispovjednik: Asketski spisi – O Božjem Čovjekoljubu, (Zagreb, Kršćanska sadašnjost,
2002.), 7 – 48.
 16
sve do današnjih dana, jer je sačuvana u pobožnosti Istočnih kršćanskih crkva sve do

današnjih dana bez posebno značajnih izmjena.37 O tome bi se dalo mnogo govoriti. Ali

područje našeg interesa jeste Zapadna liturgija o kojoj ćemo nešto reći u sljedećem

naslovu.

1.3. Glavana obilježja Zapadne liturgije

Kroz povijest Zapadne liturgije srećemo dva osnovna tipa liturgije: Sjeverno – afrički –

rimski u galski. Prema svjedočanstvima sv. Augustina saznajemo da Zapadna liturgija

ne pridržava jedinstvene liturgijske tekstove koji je pobliže određuju. Predvoditelji

Euharistijskog slavlja (biskupi) mogu se u praksi koristiti različiti tekstovima bilo da su

im vlastiti ili posuđeni, uz predhodnu kontrolu subraće u Crkvi.38

Rimska liturgija nam je poznata već od IV. st, no oblikovanje njenih tekstova

datira u kasnija vremena. Obred koji se prakticirao u sklopu Rimske crkve služio se na

grč. jeziku sve do 370. g. kada je potisnut upotrebom latinskog. Ovaj obred

karakterističan je isključivo za Rimsku crkvu, dok se u drugim dijecezama zapadnog

kršćanstva služe drugačiji obredi (milanski - ambrozijanski, galski, sjevernoafrički i

mozarabijski).

U razdoblju od VIII. st. pa nadalje Zapadna liturgija doživljava svoj daljnji razvoj

i dobiva svoju jedinstvenu formu (oblik), pri čemu je značajno spomenuti Karolinšku

reformu (768. – 814.) koja će se održati u kontinuitetu do pojave Reformacije. 39 U

ovom djelu Poglavlja izostavit ćemo detaljnu razradu liturgijskog koncepta Zapada, jer
37
“ Kada bi netko bio kadar da sagleda Crkvu Kristovu, to kako ona biva sjedinjena s Kristom i
kako sudjeluje u Tijelu njegovom, nebi vidio drugačije nego kao samo Tijelo Gospodnje“, izrekao je
Nikola Kabasila.
U naše vrijeme u pravoslavnom svijetu svugdje, i u rimokatolika i protestanata za bogoslužje i
težnja za povratkom liturgijskoj ljepoti i punini drevne Crkve. Ta težnja našla je svoj puni izraz u
takozvanom „liturgijskom pokretu“ na zapadu. Predvodioci i sljedbenici ovog „liturgijskog preporoda“
naročito pažljivo izučavaju bogoslužje Pravoslavne crkve, koja je, kako se kaže jedina od njih,
„sačuvala liturgijski duh rane Crkve i nastavlja da živi i da se napaja njime kao najčistijom tekućinom....
Protojerej Nikolaj Afanasijev, Trpeza Gospodnja: Liturgijska svijest danas, 153.
38
Jasmin Milić, Povijesni pregled liturgije: Razvoj Liturgije u Konstantinovo i postkonstantinovo
vrijeme, 68.
39
Ibd., 56.
 17
će ona uslijediti prilikom našeg izlaganja o liturgiji Evangeličkih crkava, koja ujedno

pripada upravo spomenutom razdoblju. Navest ćemo samo elementarne dijelove

liturgije koji su posloženi po principu razdiobe na dva glavna djela: Uvodni dio ili

služba riječi, te euharistijska služba:

1. Introit (lat. Ulaz) – pjevanje psalma za vrijeme ulaska klerika iz sakristije prema

glavnom oltaru Crkve.

2. Pokajnički čin – javno ispovijedanje grijeha, osobito onih vjernika koji su činili

teže grijehe. To je tradicija ranokršćanske Crkve. Uz ispovijednu molitvu

izgovara se zaziv Kyrie eleison.40

3. Nakon Kyrie slijedi Gloria in exclesis (lat. Slava Bogu na visini)41

4. Slijede molitve dana, biblijska čitanja, čitanje evanđelja, a na kraju prvog djela

liturgije pjevao se Credo (lat. vjerujem).42

5. Nakon službe riječi slijedi dio bogoslužja koji započinje s euharistijskim

kanonom:

Svećenik: Gospodin s vama!

Zbor: I s duhom tvojim!

Svećenik: Uzdignimo svoja srca!

Zbor: Uzdižemo ih Gospodinu!

Svećenik: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu!

Zbor. Dostojno je i pravedno!43

40
Gospode Bože, smiluj se. Kriste smiluj se. Gospode Bože, smiluj nam se. Nedjeljni i blagdanski
Misal za narod, Godina ABC: Red mise, (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2004.), 297.
41
Slava Bogu na visini! I na zemlji mir ljudima dobre volje. Hvalimo Te. Blagosivljamo Te,
klanjamo Ti se, slavimo te. Zahvaljujemo Ti radi velike slave Tvoje. Gospodine Bože, Kralju nebeski,
Bože Oče Svemogući. Gospodine Sine jedinorođeni, Isuse Kriste, Gospodine Jaganjče Božji, Sine
Očev. Koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se. Koji oduzimaš grijehe svijeta, primi našu molitvu.
Koji sjediš s desne Ocu smiluj nam se. Jer ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevišnji
Isuse Kriste. Sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca. Amen. Ibd., 302.
42
Važno je napomenuti da se cijeli ovaj dio bogoslužja vršio latinskim jezikom. Detaljnije o tome
piše u svom priručniku senior PRKCRH dr. Jasmin Milić. Jasmin Milić, Povijesni pregled liturgije:
Razvoj Liturgije od karolinške obnove do reformacije, 68.
43
Nedjeljni i blagdanski Misal za narod, Godina ABC: Red mise, 307.
 18

6. Predslovlje euharistijsko, odnosno zahvala Gospodinu nakon koje slijedi kratki

himan Sanctus:
Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot.

Puna su nebesa i zemlja tvoje slave.

Hosana u visini.

Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.

Hosana u visini.44

7. Nakon pjevanja sanctusa slijedi euharistijska molitva, koju svećenik izgovara u

tiho, a sadrži u sebi epiklezu i anamnezu.45

8. Nakon toga, a prije same pričesti slijedi molitva „Oče naš“ koju nalazimo i u

ranokršćanskom spisu „Didahe“ kod spomena na Euharistiju. Nakon pričesti

pjevala se litanija pod nazivom Agnus Dei (lat. Jaganjče Božji):

Svećenik: Mir Gospodnji bio vazda svama!

Narod: I s duhom tvojim ili Amen!

Narod: Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta daruj nam mir!46

9. Otpust i blagoslov.

Ovo je samo osnovni oblik liturgije. Daljni razvoj liturgije u Zapadnoj crkvi donio je sa

sobom mnoge promjene47 i krivovjerja, a koja su najviše došla do izražaja u

44
Ibd., 307.
45
O anamnezi i njenom značenju smo već govorili te nije potrebno nanovo definirati taj izraz.
Epikleza pak predstavlja molitvu zaziva Duha Svetog radi tansubstancije (pretvorbe) kruha i vina u pravu
krv i pravo tijelo Kristovo. Riječi ustanovljenja pretvorbe tijekom molitve su Kristove riječi: „Ovo je
tijelo moje... ovo je krv moja...“
46
Ibd., 327.
47
Liturgija u predreformacijsko vrijeme postaje sve više individualni ritual svećenika umjesto njene
osnovne svrhe, zajedničkog slavlja Gospodnjeg naroda. Nerazumljivi latinski jezik spriječavao je puk da
sudjeluje u bogoslužju i da ga razumije. Liturgija je postala stvar klera. Svećenik je mogao obaviti misu i
bez sudjelovanja naroda. Jasmin Milić, Povijesni pregled liturgije: Razvoj Liturgije od karolinške obnove
do reformacije, 82.
 19
predreformacijsko vrijeme.48 Upravo takva crkvena praksa (liturgija), osim dogmatike

tadašnje Zapadne crkve potaknula je pojavu reformacijskih pokreta koji su se borili za

ispravnost vjere pozivajući se pri tom na Sveto Pismo i crkvene oce poput sv. Augustina.

Većini reformatora nikada nije bilo u cilju razjediniti Crkvu, već rehabilitirati pravovjerje

s aspekta teologije i prakse apostolske Crkve.

Poglavlje II

48
U srednjem vijeku dolazi i do sve češćeg čašćenja svetaca koji obogaćuju liturgijski kalendar.
Mučenici i sveci u praktičnoj su pobožnosti uzdizani više i od samog Boga. Na primjer, u tadašnjim
procesijama vjernici su dolazili do oltara i ostavljali novac, vjerujući da je to najvažniji dio liturgije.
Vjerovali su da će time kupiti ispunjenje molitava upućenih Bogu ili svecima. Dolazi do sve većih
štovanja relikvija i svetačkih moći.... Pojedinci su lizali prah svetačkih grobova i nosili hostije oko vrata
kao amajlije.... Ibd., 83.
 20
Ekleziologija i hrestomatija kod dr. Martina Luthera

U Poglavlju II ćemo kao uvertiru u daljnji rad izložiti osnovna načela ekleziologije dr.

Martina Luther, kako bismo stekli što bolji uvid u ekleziološke dispozicije dr. Luthera,

a na kojima počiva reforma Crkve u teoretskom smislu (dogmatika) s jedne strane, te

reforma crkvene prakse (liturgike) s druge strane. Ovog reformatora smo izabrali jer je

jedan od prvih koji se upušta u rasprave o liturgiji sa suparničkim taborima na Rimo –

katoličkoj strani. Također je i prvi reformator koji želi urediti protestantsko bogoslužje.

Smatram da je to dobar način da steknemo adekvatnu predodžbu o motivima i

razlozima zbog kojih nastaje njegov poznati rad po naslovom Njemačka misa -

fundamentalni koncept Evangeličke liturgije. Naime o tom djelu ćemo nešto više reći u

Poglavlju III Diplomskog rada.

Sada ćemo nešto reći o Lutherovom shvaćanju pojma Crkva, njenim vanjskim

obilježjima i sakramentima u čemu su većinom suglasni i drugi spomenuti reformatori.

2.1. Osnovna obilježja Lutherove ekleziologije

Kada govorimo o ekleziologiji kod dr. Martina Luthera, moramo uzeti u obzir činjenicu

da u njegovim djelima postoji mnogo tradicionalnih elemenata kršćanske ekleziologije,

dok sa druge strane ipak jasno možemo prepoznati nove osnove na kojima je ona

utemeljena.49 Za dr. Luthera evanđelje i vjera postaju odlučujuće mjerilo za postojanje

istinske i time jedine Crkve.

Poznato nam je iz povijesti također i to, da ne postoji sustavno teološki pisano

djelo u kojem bi jasno mogli isčitati Lutherovu ekleziologiju kao što je to djelo nešto

mlađeg reformatora Jeana Calvina pod naslovom Kršćanske Institucije vjere. Stoga nam

49
.Riječ „Crkva“ Luther nije cijenio jer ga je suviše podsjećala na vanjsku crkvenu građevinu. Više
je volio „zajedništvo svih kršćana“, „zajedništvo svetih“, to jest vjernika koji su po vjeri sigurni u
oproštenje radi grijeha. Ovu zajednicu, vjere ne smijemo, shvatiti u smislu jedne kongregacije. Ona nije
nošena slobodnim združivanjem vjernika, nego „okupljena po Duhu Svetom u jednoj vjeri“. Hubert
Jedin, Velika povijest crkve, IV. svezak: Reformacija, katolička reforma i protureformacija, (Zagreb:
Kršćanska sadašnjost, 2004), 208.
 21
preostaje jedino mogućnost da zavirimo u golemi opus polemičkih spisa koje je dr.

Luther stvara u trenucima kada se bori za ispravnost evangeličke vjere koja je

napadnuta od strane njegovih suvremenika iz Rimo – katoličkog tabora kao i drugih

protestantskih vjerskih frakcija njegovog vremena.50

Ipak, jedan manji rad poput ovog nije dostatan da bi obradili tako golemu

literalnu i teološku građu koju nalazimo u suvremenim prijevodima Lutherovih djela, te

znanstvenim radovima raznih teologa. Obradit ćemo neke od veoma interesantnih i za

reformaciju iznimno važnih citata iz tog konteksta, te na taj način predstaviti uvertiru u

bogatu i zanimljivu ekleziologiju dr. Luthera. Govorit ćemo o pojmu Crkve,

sakramentima i njenoj naravi.

Vjerujem da na zemlji, na cijelom svijetu nema više od jedne svete, zajedničke, Kršćanske
crkve, koja nije ništa drugo nego zajednica ili skupština svetaca, pobožnih, vjerujućih muškaraca
na zemlji, koji su okupljeni, zaštićeni i vođeni od Svetog Duha i čiji se broj svakodnevno
povećava kroz značenje sakramenata i Riječi Božje. Vjerujem da nitko ne može biti spašen ako
nije u toj zajednici, držeći se u njoj jedne vjere, riječi, sakramenta, nade i ljubavi i da također niti
jedan Židov, heretik, pustinjak ili grešnik ne može biti spašen bez te zajednice i biti izmiren s
njom. Također se trebaju s njom povezati u jedinstvu i posvjedočiti to jedinstvo svagda.51

Dr. Luther nije postavio nikav novi pojam Crkve u kojem bi pokušao pobliže odrediti

samu njenu esenciju. Ukoliku promotrimo njegove tekstove, uzimajući pri tome u

obzir kontekst u kojem nastaju, bit će nam na prvi mah jasno da je njegova namjera bila

suprostaviti se svim postojećim digresijama i teološkim konstrukcijama svog vermena

koji se nalaze u koliziji sa njegovim shvaćanjem istinske Crkve.52 Pri tom pokušaju čini

se kao da Luther želi poručiti aktualnim vođama srednjovjekovne Crkve da se nalaze u

situaciji u kojoj „od šume ne vide stablo.“

50
51
Martin Luther, Temeljni reformatorski spisi I: Kratko tumačenje Deset zapovijedi, vjere i Oče
naša, (Zagreb, Demetra d.o.o, 2006), 182.
52
…Luther je htio srušiti ono što mu se činilo kao suprotnost „istinskoj Crkvi“ te istaknuti ono što
mu je dosada bilo zasjenjeno. Hubert Jedin, Velika povijest crkve, IV svezak: Reformacija, katolička
reforma i protureformacija, 177.
 22
Dr. Luther nastavlja u istom tonu, te ističe osnovne ekleziološke pojmove

(katolicitet,53 Riječ Božju54 i skramente55) kao konstitutivne elemente Crkve bez kojih

Crkva jednostvano ne može postojati, ma što činili u njeno ili Božje ime. 56 Na taj način

on implicite poziva Crkvu na redfiniciju pojma ecclesia na njenom teološkom, etičkom

i praktičnom nivou, pri čemu se referira isključivo na načela Svetog Pisma u kojima

nalazi autentičnu sliku Kristove crkve.

53
KATOLICITET CRKVE jest bitno svojstvo i oznaka jedine istinite Crkve Isusove. To znači a) da
je ta Crkva, snagom opće spasiteljske volje Božje i zbog otkupljenja u Isusu Kristu, koje je u temelju
učinjeno za sve ljude i zbog djelovanja Duha Svetoga, otvorena i mora biti otvorena (i objektivno za sve
obvezatna), u prostornoj i vremenskoj neograničenosti svima ljudima do svršetka povijesti tako da ona u
svako vrijeme more biti otvorena za unutar povijesni pluralizam kako ga Bog hoće u raznolikim
privatnim i javnim područjima, a njeno navješćivanje i crkveni oblici života nikad ne mogu biti
ograničeni na neki određeni kulturni krug, neku određenu rasu itd. otklanjajući druge; b) da je Crkva
Isusova u posjedu punine objave Božje u Kristu. Rahner Herbert Vorgrimler, Teološki riječnik:
Katolicitet Crkve, 238.

54
Prvo. Kršćani, sveti ljudi se poznaju po onome što stoji u Božjoj Riječi, iako se pri tome ne gleda
po jednakim mjerilima, kako sv. Pavle govori. Neki od njih su očišćeni, dok neki nisu očišćeni za
vječnost. Oni koji su se očistili se nazivaju onima koji grade na pravom temelju, na zlatnom, srebrnom,
dragocjenom kamenju; oni koji su nečisti su oni koji grade na sijenu, slami, drvetu i oni će biti spašeni
kroz vatru....
Mi govorimo dakako o vanjskoj oralnoj Riječi propovijedanoj od strane čovjeka poput mene i
tebe. Krist je to ostavio pored Njega kao vanjski znak gdjegod je Njegova Crkva, Njegovi kršćani, sveti
narod u svijetu prepoznat. Mi također govorimo o toj oralnoj Riječi kao o onoj kojoj se vjeruje i koja se
javno svjedoči pred svijetom na način kako On govori, „Onaj tko posvjedoči za mene pred drugima, ja ću
posvjedočiti za njega pred Ocem nebeskim i Njegovim anđelima“; jer postoje mnogi koji tu Riječ poznaju
tajno i neće o njoj svjedočiti. Mnogi Riječ imaju ali ne vjeruju u nju ili ne žele djelovati po njoj, jer oni
koji vjeruju u nju i koji djeluju po njoj ima malo kao što nam to i govori usporedba o sjemenu u Mateju
13: tri djela polja su dobila sjeme i imala su ga ali jedino je četvrti dio koji je bio dobro polje „je donijelo
dosta ploda“. Radi toga, gdje god čuli ili vidjeli da se ta Riječ propovijeda, vjeruje, ispovijeda i djeluje po
njoj, tu nema sumnje da tu mora biti istinska ecclesia sancta catholica, Kršćanin, sveti narod, iako pri
tome može biti mali broj; jer Božja Riječ ne odlazi prazna nego mora najmanje imati četvrti dio polja ili
dio polja. Ako tamo ne bi bilo druge oznake osim ove o oralnoj Riječi, to bi i tada bilo dovoljno da se
pokaže da je tu kršćanska Crkva; jer Božja Riječ ne može biti prisutna bez Božjeg naroda i Božji narod ne
može biti bez Božje Riječi. Tko treba propovijedati ili slušati propovijedanje, ako Božji narod nije tamo?
I što trebaju ili mogu Božji ljudi vjerovati ako Božja Riječ nije tamo?... T. Kerr, A Compend of Luther's
Theology, (Westminster Press, Philadelphia, 1943.), 2.
55
Riječ sakrament izvedena je od latinske riječi sacramentum, koja je prijevod grčke riječi mysterion
, koja znači „tajna koja je sada objavljena“, ili „simbol.“ Latinska se riječ upotrebljavala kada je vojnik
polagao prisegu prilikom ulaska u vojsku, a također i za svečanu obvezu ili zavjet religiozne prirode.
U trećem stoljeću ta riječ je u crkvenom latinskom dobila uže značenje i upotrebljavala se za sveta
djela u povezanosti s kršćanskom službom. Katekizam Engleske crkve definira riječ „sakrament“ kao
„vanjski i vidljivi znak unutarnje i duhovne milosti.“ Vesminsterski kraći katekizam kaže: „Sakrament
je sveti obred koji je Krist osnovao; sakrament u obliku vidljivih znakova predstavlja, zapečaćuje i
udjeljuje Krista i milost novog Saveza.“ Više o Lutherovom shvaćanju sakramenata prikazat ćemo pri
završetku poglavlja. T.C. Hammond, Uvod u teologiju: 4. Sredstva milosti, (Osijek, Izvori, 1994),
2003.
56
Za njega je Crkva bila sama po sebi razumljiva datost, izvan koje kršćanin ne bi bio ništa. Krist
„želi čuti mnoštvo, ne mene niti tebe ili jednog po strani trećeg, odvojenog farizeja“. Ibd. , 177.
 23
To je Crkva koju konstituira evanđelje, priopćeno po riječi i skramentima u

skladu sa Svetim Pismom, jer jedino na taj način ona može egzistirati u svojoj vanjštini,

slično čovjekovoj duši i tijelu. O tome nam također svjedoči i poznati credo

Evangeličke crkve (Augsburška konfesija, 1530. g.) kojim je također i službeno

definiran pojam Crkve kao takve.57

Spomenuta ekleziološka načela, dostatna su za odgovoran pristup upravljanja

Crkvom, jer organizacijski oblici Crkve ili njene liturgijske tradicije, koje pripadaju

vremenu ili kulturi nekog naroda nisu bremena koja pritišću dr. Luthera. To nisu

primarni problemi koje srednjovjekovna Crkva mora rješiti, jer već postoji stoljetna

tradicija, te cijelo bogatstvo liturgijskih oblika u kojima Crkva proslavlja Boga. Zato se

podrazumjeva da organizacijski oblik Crkve uvelike ovisi o kontekstu i društvenim

datostima vremena u kojem djeluje. Uočljivo je iz povijesti Crkve da su se njeni

organizacijski oblici permanentno razvijali i usavršavali tijekom povijesti, a bili su

adekvatni jedino onda kada su imali polazišta na spomenutim načelima koje ističe

dr.Luther. 58

2.2. Crkva

Sveti Duh okuplja kršćansku Crkvu i nju posvećuje. Crkva, kršćanska zajednica, zajednica je
grešnika kojima je oprošteno i koji vjeruju u Boga, i u kojima Duh Sveti budi ljubav i vjeru. Od
početka je Crkva bila nazivana tijelom Kristovim. To je živo biće čija je glava Krist, u koje
ulazimo putem krštenja. Iako su ljudi različiti, svi djelimo istu vjeru koja nas veže s Kristom i
jedne s drugima. Nadalje, Crkva je prikazana kao majka koja nas nosi na rukama i brine za nas.
Božja Riječ, krštenje, i sveta pričest su vidljivi znaci Crkve. Zovemo ih sredstvima milosti
budući da ih Sveti Duh koristi kad nam prenosi Božju milost. U skladu s Kristovom voljom,
Crkva zove i zaređuje sluge riječi da rukuju sredstvima milosti. Svojom riječju Bog nas ispituje i
prašta nam. Zadaća svim kršćanima jest širenje evanđelja o Kristu u cijelome svijetu. 59

57
Naše (evangeličke) crkve također uče da će jedna sveta crkva postojati zauvijek. Crkva je
zajednica svetih u kojoj se evanđelje istinito poučava, a sakramenti se pravilno dijele. Za pravo jedinstvo
crkve dovoljno je složiti se što se tiče učenja Evanđelja i dijeljenja sakramenata. Nije potrebno da ljudske
tradicije ili rituali i ceremonije postavljene od ljudi trebaju biti svugdje slične. Kao što Pavao kaže „jedna
vjera, jedan krst, jedan Bog i Otac sviju,“... Seija Uimonen, Boris Gunjević, Augsburška konfesija:
Crkva, (Evangelička Crkva u RH, Seniorat Legrad. , 2003.), 41
58
Potrebno je naglasiti nekoliko bitnih stvari. Crkva je jedna i refornatori nisu htjeli nikada osnovati
neku novu crkvu, nego reformirati postojeću. Ibd. , 41.
59
Boris Gunjević, Hazim Yahya, Iva Vekić, Mali katekizam: Apostolsko vjerovanje, (Evangelička
Crkva u RH, Seniorat Legrad. , 2003.), 33
 24

Za dr. Luthera kao i druge spomenute reformatore Crkva ne predstavlja izvjestan

izvanjski autoritet, upravljan iz jednog centra moći poput Rima. Ne predstavlja

isključivo hijerarhijski organiziranu sakralnu instituciju. Crkva jednostavno predstavlja

zajedništvo pravih Kristovih vjernika, okupljenih po Svetom Duhu u jednoj vjeri. 60

Crkva o kojoj govori dr. Luther nadilazi institucionalizam. Crkva za dr. Luthera nije

zajednica nošena partikularnim udruživanjem vjernika, poput frakcija koje se okupljaju

oko svoje ideologije. Ona je Božja građevina u koju je Sveti Duh okupio sve one koji

su po vjeri sigurni u oproštenje grijeha i spasenje duše radi Isus Krista.

Iz svega što smo naveli se reflektira jasna konceptualna razlika u definiciji Crkve

kod dr. Luthera s jedne strane, i njegovih suvremenika s druge starne. Dozivajući u

svijest elementarna svetopisamska načela eklezijalnosti kao istinski realitet Crkve u

vremenu, on ujedno ističe slobodu i univerzalnost Crkve koja na tim principima može

izgraditi svoje pravo zajedništvo na bilo kojem prostoru i u bilo koje vrijeme vođena

Duhom Svetim. I bez obzira na društvene i kulturološke datosti vremena u kojem

egzistira.61

60
U Djelima 19, kancelar naziva ecclesia zajednicu, skupštinu ili ljude koji su bili zajedno
okupljeni na trgu i govori „To može biti rješeno na regularnoj skupštini, zajednici“; i ponovo „Kada je on
govorio napustio je zajednicu.“ U tom odjeljku i drugima, ecclesia, ili crkva ne znači ništa drugo nego
okupljeni ljudi, iako su oni bili pogani i nisu bili kršćani. Slično o tome govori i kada su gradski kancelari
sazvali zajednicu pored gradskog prolaza. Sada postoji puno ljudi u svijetu, ali kršćani su posebni ljudi i
oni nisu radi toga nazvani jednostavno ecclesia, crkva ili ljudi nego su se zvali sancta, catholica,
Christiana, što jest „kršćani, sveti ljudi“ koji vjeruju u Krista. Radi toga su nazvani kršćanima koji imaju
Svetog Duha koji ih posvećuje svakodnevno i ne samo kroz oproštenje grijeha...nego i kroz raskid,
očišćenje grijeha i zbog toga oni su nazvani sveti ljudi. „Sveta kršćanska crkva“ i u isto vrijeme to je isto
kao i reći „ljudi koji su kršćani i koji su sveti“ ili ako uobičavamo reći to je „sveti christendom“ ili „cijeli
christendom“; a u sz se to zove „Božji narod“. T. Kerr, A Compend of Luther's Theology, (Westminster
Press, Philadelphia, 1943.), 2.

61
„Vjerujem da ima svetih kršćanskih ljudi“ bilo bi lako nadići svaku mizeriju koja bi došla kroz tu
slijepu, obskurnu riječ „crkva“; jer termin „kršćanin, sveti narod“, bi donio sa sobom jasno i moćno
razumijevanje i osudu u pitanju „Što je i što nije crkva?...Ali radi toga mi koristimo tu slijepu riječ
„crkva“ u Vjerovanju, da običan čovjek razmišlja o kamenoj kući, koju mi nazivamo crkva i koju slikari
oslikavaju; ili ako kojim slučajem stvari budu bolje, oni mogu čak nacrtati apostole, učenike, i Majku
Božju, kako ih na Pentekost Duh Sveti prekriva. Sve to prolazi; ali samo jedino sveta kršćanska crkva je
u vremenu, od početka. Ecclesia, može značiti sveti kršćanski ljudi ne samo u vremenu apostola, koji su
sada već dugo mrtvi, nego to je crkva sve do kraja svijeta, tako da uvijek ima živih kršćana na zemlji,
svetih ljudi u kojima Krist živi, djeluje i vlada per redemptionem, kroz milost i oproštenje grijeha, Sveti
Duh per vivificationem et sanctificationem, kroz svakodnevno očišćenje grijeha i obnovu života, tako da
mi ne ostajemo u grijehu nego možemo voditi nov život u dobrim djelima svake vrste, kao što to Deset
 25
Osnovna misao na kojoj dr. Luther zasniva svoju doktrinu o Crkvi jeste misao o

vidljivoj i nevidljivoj stvarnosti, tj. vidljivom zboru i duhovnoj zajednici, zemaljskoj

Crkvi i Crkvi koja već posjeduje nebeska dobra. No, ne smijemo tu namjeru shvatiti

kao pokušaj razdvajanja spomenutih cijelina, već kao jednu kompleksnu stvarnost koja

je sastavljena od ljudskog i božanskog elementa. Stoga možemo slobodno, analogijom

povući paralelu između Crkve i utjelovljene Riječi. 62

2.3. Vanjska obilježja Crkve

Prvo. Kršćani, sveti ljudi se poznaju po onome što stoji u Božjoj Riječi, iako se pri tome ne
gleda po jednakim mjerilima, kako sv. Pavle govori. Neki od njih su očišćeni, dok neki nisu
očišćeni za vječnost. Oni koji su se očistili se nazivaju onima koji grade na pravom temelju, na
zlatnom, srebrnom, dragocjenom kamenju; oni koji su nečisti su oni koji grade na sijenu, slami,
drvetu i oni će biti spašeni kroz vatru....63

Vanjske oznake Crkve na zemlji po kojima se prepoznaje biće istinske Crkve su

krštenje, sakrament Svete večere i Evanđelje.64 Za dr. Luthera znak je stvarno potreban,

jer za kršćanina tri spomenuta znaka predstavljaju sredstva ili obilježja raspoznavanja,

poput osobne iskaznice. Ako se vrši praksa krštenja, lomi kruh i propovijeda

evanđelje, bez obzira gdje, i bez obzira koja osoba rukovodi tom praksom, tu je bez

sumnje prisutna Kristova Crkva. O tome nam svjedoči vjerovanje navedeno u

Zapovijedi zahtjevaju i ne u starim, grešnim djelima: što poučava sv. Pavao. Ibd. , 3.

62
Poradi boljeg razumijevanja, trebali bismo dvije crkve nazivati različitim imenima. Prvo, što je
osnovno, prirodno, stvarno i istinsko, možemo nazvati duhovnim, unutrašnjim Kristendomom. Drugo,
ono što je čovjek načinio i što je izvanjsko, nazivajmo tjelesnim, izvanjskim Kristendomom: ne da ih mi
odvojamo, nego je to u namjeri onoga kao kada govorim o čovjeku i nazivam ga prema njegovom duši,
duhovnim, a prema njegovom tijelu, fizičkim čovjekom; ili kako Apostol govori o unutrašnjim i vanjskim
čovjekom. Kako slijedi, također kršćanska zajednica, prema duši i duhovnom je zajednica u vjeri, iako
poradi tijela se ne može okupiti na jednom mjestu i svaka grupa se okuplja u njenom vlastitom mjestu.
Taj Kristendom je vođen po Kanonskom Zakonu i prelatima Crkve. Tome pripadaju svi svećenici,
kardinali, biskupi, prelati, redovnici, časne sestre i svi oni koji se u tim izvanjskim stvarima gledaju kao
kršćani, bez obzira jesu li oni kršćani u srcu ili nisu. Doduše članstvo u toj zajednici ne čini istinske
kršćane zbog toga što ti spomenuti redovi mogu postojati bez vjere; iako u toj zajednici postoji uvijek
netko tko jest istinski kršćanin, jer kao što tijelo ne daje duši život i iako duša živi unutar tijela i uistinu
može živjeti bez tijela. Oni koji su bez vjere i koji su van prve zajednice, ali su uključeni u tu drugu
zajednicu su mrtvi u Božjim očima i oni su licemjeri poput drvenih image-a istinskih kršćana. Ibd. , 4
63
Ibd. , 5.

64
Usp. Fusnote br. 54.
 26
Augsburškoj konfesiji.65 Pri tome evanđelje ima prioritet pred sakrmentima, jer ono

svjedoči o njima, te ono postaje najodličniji znak Crkve.

Mi govorimo dakako o vanjskoj oralnoj Riječi propovijedanoj od strane čovjeka poput mene i
tebe. Krist je to ostavio pored Njega kao vanjski znak gdjegog je Njegova Crkva, Njegovi kršćani,
sveti narod u svijetu prepoznat. Mi također govorimo o toj oralnoj Riječi kao o onoj kojoj se
vjeruje i koja se javno svjedoči pred svijetom na način kako On govori, „Onaj tko posvjedoči za
mene pred drugima, ja ću posvjedočiti za njega pred Ocem nebeskim i Njegovim anđelima“; jer
postoje mnogi koji tu Riječ poznaju tajno i neće o njoj svjedočiti. Mnogi Riječ imaju ali ne vjeruju
u nju ili ne žele djelovati po njoj, jer oni koji vjeruju u nju i koji djeluju po njoj ima malo kao što
nam to i govori usporedba o sjemenu u Mateju 13: tri djela polja su dobila sjeme i imala su ga ali
jedino je četvrti dio koji je bio dobro polje „je donijelo dosta ploda“. Radi toga, gdje god čuli ili
vidjeli da se ta Riječ propovijeda, vjeruje, ispovijeda i djeluje po njoj, tu nema sumnje da tu mora
biti istinska ecclesia sancta catholica, Kršćanin, sveti narod, iako pri tome može biti mali broj; jer
Božja Riječ ne odlazi prazna (Izaija) nego mora najmanje imati četvrti dio polja ili dio polja. Ako
tamo ne bi bilo druge oznake osim ove o oralnoj Riječi, to bi i tada bilo dovoljno da se pokaže da
je tu kršćanska Crkva; jer Božja Riječ ne može biti prisutna bez Božjeg naroda i Božji narod ne
može biti bez Božje Riječi. Tko treba propovijedati ili slušati propovijedanje, ako Božji narod nije
tamo? I što trebaju ili mogu Božji ljudi vjerovati ako Božja Riječ nije tamo?... 66

Iz ovoga teksta može se vrlo lako isčitati osnovna misao na kojoj su utemeljene ove

konstrukcije, a za nas još uvijek itekako relevantne, jer o njima ovisi naše shvaćanje

Božjeg djelovanja na zemlji kroz Crkvu.

Vrlo ću kratko reflektirati o tome, jer nprijed navedenim riječima jako je teško

bilo što nadodati ili oduzeti. Po dr. Lutheru služba Riječi je učinkovita i sakramenti

pravovaljani upravo zato jer je Riječ Božja, a ne zbog čina koji ima zaređeni svećenik

(sakerdotalizam). Jedino je od evanđelja i po evanđelju Crkva začeta i o evanđelju ovisi

cijelokupni život i biće Crkve. Po evanđelju je jedino moguće prepoznati istinsku

kršćansku zajednicu. Zato se u Crkvi ne smije ništa drugo propovijedati osim sigurne,

čiste i jedine Božje Riječi objavljene u Bibliji. Gdje nema toga, nema ni Crkve. Tu se

ne radi samo o pisanoj Riječi. Već i o propovijedanoj Božjoj Riječi u Crkvi. Naravno,

65
Ispravno govoreći, crkva je zajednica svetih i pravih vjernika. Međutim budući da su u ovom
životu mnogi licimjeri i zle osobe pomiješane s vjernicima, dopušteno je koristiti sakramente iako ih
djele zli ljudi, prema Kristovim riječima: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznamci farizeji“, itd.
(Mt 23:2). I sakramenti i Riječ, su pravovaljani zbog Kristova utemeljenja i zapovijedi bez obzira što ih
dijele zli ljudi. Naše crkve osuđuju donatiste i druge slične njima, koji su zanijekali da se služba zlih
ljudi može koristit u crkvi, i koji su mislili da je služba zlih ljudi beskorisna i bez učinka. , Seija
Uimonen, Boris Gunjević, Augsburška konfesija: Crkva, 43
66
T. Kerr, A Compend of Luther's Theology, 2.
 27
ne smije ipak bilo tko javno vršiti tu službu, već oni koji su za to pozvani iz Božeg

naroda.67

Sakramenti su s druge strane integralni dio kršćanskog bogoslužja. Oni se ne mogu

odvojiti od bogoslužja jer ga konstituiraju u teološkom, moralnom i praktičnom smislu.

2.4. Krštenje

Sveto krštenje za dr. Luthera predstavlja sredstvo Božje milosti u rukama Crkve u

kojem Bog daruje milost kroz Riječ i sakrament.68 Sam Isus ustanovio je svete

sakramente (pričest i krštenje). Oni su nazvani sakramentima jer je riječ Božja

pridodana elementima vode, kruha i vina.69 Sakramenti predstavljaju vidljive znake

milosti kojih se vjernik može držati vjerom. 70 U krštenju i euharistiji, Krist je prisutan

među svojim vjernicima na stvaran – vidljiv način.

67
... Za navještanje nije potreban nikakav poseban stalež; „jer što je iz krštenja izmigoljilo, odmah
se može hvaliti da je zaređeno za svećenika, biskupa i papu.“(WA 6, 408) „Evanđelje i Crkva ne
poznaju nikakve jurdistikcije, to su samo tiranski ljudski pronalasci. Tko naučava evanđelje on je papa i
Petrov nasljednik. Tko ga ne naučava Juda je i Kristov izdajnik. (WA 7, 721, 30). Svatko tko je kršten
ima pravo i dužnost da Božju Riječ „naučava i širi.“ (WA 11, 412, 6). „da bi se izbjegao teški nered u
Božjem narodu (WA 12, 189, 23) nesmije ipak bilo tko obavljati tu službu. Zato zajednica poziva
službenike koji djeluju u njezino ime. „Tada ređenje nije ništa drugo nego... uzeti jednog iz mnoštva – u
kojem svi imaju jednako pravo – i narediti mu da tu istu vlast vrši za druge, isto kao desetero braće,
kraljevi sinovi i jednaki baštinici, jednog izaberu, da umjesto njih upravlja baštinom“ (WA 6, 407, 29 s;
6, 564, & - 17). Hubert Jedin, Velika povijest crkve, IV. svezak: Reformacija, katolička reforma i
protureformacija, 178.
68
„Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nam je prema bogatstvu svoje
milosti“ (Ef 1, 3.7) u svojoj Crkvi sačuvao neokrnjenim i od propisa ljudskih neokaljanim barem ovaj
sakrament, održavši ga slobodnim za sve narode i sve staleže ljudske! Martin Luther, Temeljni
reformatorski spisi II: O sakramentu krštenja, (Zagreb, Demetra d.o.o, 2006), 49.
69
Iz ovog shvati odgovor na pitanje: Što je krst? Krst nije obična voda spojena s Božjom riječju i
zapovijedi i tim posvećena. To je Božanska voda. Ne znači da je ova voda sama po sebi skupocijenija od
druge, nego uz nju ide Božja riječ i zapovijed. Zato je pakosno i đavolje ismijavanje kada naši novi
duhovi, u želji podcjeniti krst, izostavljaju Božju riječ i ustanovljavanje i smatraju da je krst samo voda
koja se grabi iz bunara.... Primjećuješ li razliku: krštenje je posve druga stvar od ostalih voda; ne zbog
svoje prirodne biti, nego zato što ovdje se dodaje nešto dragocjeno. Jer sam Bog na vodu stavlja svoju
čast, snagu i moć. Zato to nije prirodna voda, nego božanska, nebeska, spasonosna i blagoslovljena
voda. Triglot concordia, the Sibolical Books of the Ev. Lutheran Church , (online) dostupno na:
http://www.elca.org/secretary/constitutions/index.html, pristupljeno 9. siječnja. 2007.
70
Budući da smo se upoznali sa velikom korišću i snagom krštenja, pogledajmo tko ima koristi od
krštenja. I ovo jako jasno i shvatljivo izražavaju riječi. „Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se“.
To znači da jedino vjera čini čovjeka vrijednim užitka primanja spasonosne božanske vode. Jer kad nam
se to u riječima uz vodu ili s vodom daje i obećava, ne možemo to drugačije primiti, nego jedino srcem
vjerovati. Bez vjere krštenje ništa ne koristi, iako je krštenje samo po sebi golemi Božji dar. Zato jedino
riječ („tko bude vjerovao“) ima snagu izbaciti i ukloniti sva djela koja bismo radili u nadi pridobivanja i
zasluživanja spasenja. Vrijedi: ono što nije vjera, ne raspolaže ni sa čime i ništa ne prima. Ibd.
 28
U sakramentu krštenja Bog poziva svaku osobu poimenice, da priđe k Njemu.

Vrijednost samog sakramenta ne ovisi o našem stavu, jer su krštenje i vjera Božje djelo

u čovjeku. Krštenje čini vjernika Kristovim učenikom i članom kršćanske zajednice. U

krštenju čovjek prima oproštenje i biva obnovljen djelovanjem Svetog Duha, koji nam

daje vjeru u obećanje koje nam je dano po krštenju kao baština Oporučitelja.

2.5. Euharistija

Treće. Božji narod, ili Kršćani, sveta Crkva se poznaje po svetom Sakramentu Svete Večere, koja se
ispravno dijeli prema Kristovoj uputi i kojoj se vjeruje i koja se prima. To je također javni znak i
predraga, sveta baština, darovana od Krista, gdjegod se Njegov narod čini svetim. Značenje ovog
sakrament se nalazi u vjeri i sakrament otvoreno svjedoči u sebi postojanje kršćanskog naroda isto
kao što to svjedoči Riječ Božja i krštenje. Ovdje ponovo ne trebamo pitati da li papa ili svećenik
izgovara misu za tebe ili ne, posvećujući te, potvrđujući ili pomazujući te, ili da stavlja na tebe
misničko ruho. Ti možeš primiti misu bez odjeće, poput onoga tko je bolestan u krevetu, bez
izvanjskog dekadentnog i svečanog oblačenja. Niti se treba pitati da li imaš obrijanu glavu poput
redovnika ili da li si pomazan; niti se treba raspravljati da li si muško ili žensko, mlad ili star, i ništa
drugo se ne treba pitati u vezi svih tih stvari koje su povezane s krštenjem ili propovijedanjem.
Dovoljno je da si posvećen i pomazan uzvišenim i svetim Božjim uljem, Rječju Božjom, krštenjem i
ovim sakramentom; tek tada si najuzvišenije pomazan i to dovoljno slavno i obučen si stoga u
dostatnu svečeničku odoru. Nemoj biti odvučen u stranu poradi pitanja da li je čovjek koji ti daje
sakrament svet....Jer sakrament ne pripada njemu koji dijeli sakrament nego pripada onome koji je taj
sakrament uspostavio, i također ako on sam uzme od toga sakramenta u tom slučaju on je tada jedan
od onih koji primaju jer mu se taj sakrament daje. 71

Sveta večera ili Pričest ili Sakrament oltara ili Euharistija, jeste Sveta večera koju je
72
ustanovio Krist u noći prije svoje smrti. Iako je nemoguće potpuno razumjeti ovo

otajstvo, ipak je sigurno da su kruh i vino u svetoj večeri pravo tijelo i krv Kristova. 73

U Svetoj večeri kršćani se prisjećaju Isusove smrti na križu, gdje je prolio krv i umro

umjesto cijelog čovječanstva.

71
T. Kerrthe, A Compend of Luther's Theology, 3.

72
Kako krštenje tako je i Sveta večera postavljena od samog Gospodina. Biblijski je temelj kod
sinoptika Mt. 26: 26 – 29; Mk. 14: 22 – 25 te Lk. 22: 17 – 20 i u 1.Kor. 1: 23 – 29. Vjerojatno i Iv.
6: 48 – 56 govori o Svetoj večeri. Confesio Augustana piše u 10. članku: „de coena Domini docent,
quod corpus et sanguis Christi vere adsint et distribuantur vescentibus in coena Domini; et improbant
secus docentes.“ Hubert Jedin, Velika povijest crkve, IV svezak: Reformacija, katolička reforma i
protureformacija, 210,

73
Postoji razlika u vjerovanju o načinu prisutnosti Isusa Krista u sakramentu Večere Gospodnje
između nešto starije Lutherove teologije i Augsburške vjeroispovijesti u odnosu na doktrinu koju zatupa
Jean Calvin i Anglikanske crkve. O tome ćemo nešto više reći u predstavljanju bogoslužja koje se
razvijalo kroz kalvinsku teologiju. Heidlberška vjeroispovijest upravo pokušava izmiriti nijanese u
vjerovanju dr. Luthera i Jeana Calvina o Večeri Gosponjoj. Ta dva crkvena oca su se iznimno uvažavali i
poštovali.
 29
Na isti način u sakramentu Kristova tijela i krvi, Krist, ponuđen kao žrtva na

križu, daruje samoga sebe nama. Dar koji kršćanin prima u Svetoj večeri jeste

oproštenje grijeha, dano u riječima koje izgovaramo dok primamo vidljive znakove

sakramenata: dano za vas. Vjerujući u ove riječi, kada vjernik prima kruh i vino, uživa

duhovno jelo prilikom čega Krist obnavlja živote vjerujućih darujući pri tome ljubav

koju kršćani međusobno djele. Sveta večera ujedinjuje kršćane s Kristom i jedne s

drugima uzimajući pri tome u obzir Crkvu kao vidljivu i nevidljivu stvarnost. To je

onaj istinski i biblijski katolicitet kršćanske Crkve i svrha Svete večere.74

Poglavlje III

74
Kada vidite da je taj sakrament dijeljen ispravno, budite sigurni da je tamo Božji narod. Rečeno
je u vezi Riječi da gdje Božja Riječ jest tamo mora biti i Crkva; također onda, gdje su Krštenje i
Sakrament tamo mora biti Božji narod i vice versa. Jer te svete stvari nitko nema, ne daje, ne prakticira,
ne koristi, ne ispovijeda, osim jedino Božji narod, iako među njima postoje tajno i neki krivi i ne vjerujući
kršćani. Ti ljudi ne uskraćuju Božijim ljudima njihovu svetost, pogotovo dok su oni među njima tajno
prisutni. Otvorene grešnike Crkva ili Božji narod ne tolerira u svojoj sredini nego takve kažnjavaju i
prave ih svetima; ili ako oni neće patiti onda će se izbaciti iz svetog mjesta u progonstvo i smatrat će ih se
sakrivenima (Mt 18). T. Kerr, A Compend of Luther's Theology, 3.
 30
Nauk o sakramentima u Evangeličkim crkvama Helvetske vjeroispovijesti
(REFORMIRANE CRKVE)

3.1. Sakramenti u reformiranim crkvama općenito

Sakarmenti su vidljivi znaci i pečat nečg unutarnjeg i nevidljivog, a preko njih Bog u nama djeluje
silom Duha Svetoga. Oni nisu isprazni i prijevarni znakovi, jer je njihova istina u Isusu Kristu bez
kojega ništa ne bi značili. Štoviše, drag nam je broj sakramenta koje nam je Krist Gospodin udjelio.
Samo su dva: sakrament krštenja i Sveta večera Isusa Krista.75

65. Budući da nas samo vjera čini sudionicima Kristovim i svim Njegovim blagodatima, gdje je
njen izvor? Duh Sveti stvara vjeru u našim srcima kroz propovijedanje svetog Evanđelja i potvrđuje
je svetim sakramentima. 66. Što su sakramenti? Sakramenti su vidljivi, sveti znaci i pečati Bogom
uspostavljeni ne bi li nam se njihovom uporabom jasnije objelodanila i zapečatila obećanja iz
evanđelja, odnosno, da bi nam zbog Kristove savršene žrtve na križu milostivo podario oproštenje
od grijeha i vječni život. 67.Jesu li riječ i sakramenti uspostavljeni da bi upućivali našu vjeru kao
jedinoj Kristovoj žrtvi, ponuđenoj na križu. 68. Koliko je Krist sakramenata utanovio u Novom
zavjetu? Dva sakramenta: Sveto krštenje i Sveta večera. 76

Reformirani kršćani vjeruju da su sakramenti77 sveti simboli ili znaci koje je ustanovio

sam Bog. O tome svejdoči Riječ Božja (Biblija). Stoga su sakramenti neodvojivi od

Riječi koje prate određeni znakovi i označene stvri. Riječ koja prati sakramente jeste

Riječ obećanja danog od Boga, a na koje se kršćanin oslanja vjerom. Simboli ili znaci u

sakramentima predtsavljaju ili simboliziraju na vidljiv način nevidljivu stavrnost

sakramenta.

75
Belgijsko vjeroispovijedanje (1561.), revidirano na nacionalnoj sinodi u Dordrechtu 1618. I 1619.,
(Tordinci, Reformirani teološki institut „Mihael Starin“, 2008.), 49.
76
Heidelberški katekizam (1563.), Drugo helevetsko vjeroispovijedanje(1566.), (Daruvar, Logod
d.o.o, Reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj, 2000.), 44.
77
Prvo treba shvatiti što je Sveta tajna: to je vanjski znak kojim nam Gospodin pokazuje svoju dobru
volju i svjedoči nam o njoj da bi nas podržao i učvrstio usprkos nesavršenosti naše vjere. Drugim
riječima, može se odrediti i nazvati svjedočanstvom Božje milosti, izražene vanjskim znakom. Vidimo
da nema Svete tajne ako joj Božja Riječ ne predhodi, a prati je kao dodatak određen da je označi, potvrdi
i jače nam je učvrsti, pošto naš Gospod vidi da je to potrebno zbog neznanja našeg razuma i slabosti naše
puti. Ne zato što Riječ nije sama po sebi dovoljno čvrsta, ili što tu ima bolju potvrdu po sebi (jer je Riječ
Božja istinita, po sebi jedina sigurna i izvjesna, tako da ne može s druge strane imati bolju potvrdu no
što je ima samoj sebi), već da bi se mi učvrstili u njoj. Naša vjera je tako mala i slaba te ako nema
podrške sa svih starna i nije na sve moguće načine poduprta, iznenada se sva poljulja, uznemiri i posrće.
Pošto smo svi takve neznalice i toliko skloni ovozemaljskom i tjelesnom i u njih ukorijenjeni da ne
zamišljamo niti možemo razumjeti ili pojmiti išta duhovno, stoga se milosrdni Gospod prilagođava u
ovome grubosti našeg mišljenja, pa nas čak i tim tjelesnim putem vodi sebi i čak nas dovodi do
duhovnog sagledavanja tjelesnog. Ne zato što ono što nam nudi u tajnama ima po prirodi takvu
vrijednost i vrlinu, već zato što ih je Bog označio i obilježio da bi dobile takvo značenje.... Žan Kalvin:
Nauk hrišćanske vere, Glava X O svetim tajnama; (Novi Sad, Knjižarnica Zorana Stojanovića, 1996.),
423 i 424.
 31
Oslanjaući se, iskljućivo na izvore Svetog Pisma, reformirani kršćani smatraju da

sakrament mora imati tri obilježja koja ga čine sakramentom. To je ustanovljenje

sakramenta od samog Boga posvjedočeno Svetim Pismom, Riječ obećanja, te izvanjski

znak. Bez jednog od tih obilježja niti jedan obredni čin se ne može nazivati

sakramentom (npr. pokora). Jedini od sakramenta koji imaju sva tri obilježja su Sveta

večera i krštenje. Također se sakramentima Starog zavjeta smatraju Pasha i obrezanje,

a vjeruje se da su ovi sakramenti pralikovi Svete večere i krštenja. Svi ostali obredi

koje srećemo kod rimokatolika i pravoslavnih smatraju se korisnim Božjim uredbama,

ali ne i sakramentima.78

Tvorac svih sakramenata je jedino i isključivo Bog, jer je svrha sakramenta

štovanje Boga. Krist djeluje po sakramentima u Crkvi gdje se oni valjano obavljaju bez

obzira na svetost službenika, budući da je njihova valjanost vezana uz Boga koji ih je

ustanovio. Dakle sakramet udjeljuje Gospodin a izvanjske simbole njegovi službenici.

Najvažnija stvar kod podjeljivanja sakramenta na koju je vjernik koncentriran je

Krist od koga vjernik prima milost po Duhu Svetom. Podjelom sakramenta Bog

vjernika učvršćuje u vjeri podupirući njegovu vjeru Riječju obećanja kao što se

stupovima podupire građevina. Sakramente posvećuje Riječ, te elementi iz

svakodnevnog života (kruh, vino, voda) bivaju odvojeni za svetu uporabu. Drugo

helevetsko vjeroispovijedanje na o tome kaže:

Ali kad im je dodana Riječ Božja uz zazivanje Božjeg imena i obnavlajući njihovo prvo
ustanovljenje i posvećenje, tada su ti znaci posvećeni po Kristu. Jer Kristovo prvotno
ustanovljenje i posvećenje sakramenta trajno i djelotvorno ostaje u Crkvi Božjoj, tako da svi
sudjeluju u sakramentima na način kako je uspostavio sam krist na početku, te još uvijek i
nadalje uživaju u prvom i sve nadmašujućem posvećenju. Stoga se u proslavi sakramenata
ponavljaju same Kristove Riječi. 79

Međutim, znaci dobivaju imena onog što označavaju ali nipošto im se ne mijenja bit

(substancija). Vjernici u sakramentu bivaju duhovno sjedinjen s označenim stavrima i

vjerom bivaju očišćeni od grijeha kao dionici Kristovi. Kao što vrijednost sakramenta

78
Ibd., 153.
79
Ibd., 155.
 32
ne ovisi o dostojanstvu službenika, tako sakramenti ne bivaju vrednovani po svetosti

onoga koji ih primaju. Jer Bog po sakramentu daje u Riječi naznačene stvari, te oni

koji primaju bespravno i bez vjere ne umanjuju Božju vjernost. Tamo gdje je vjera

djelotvorna, djelotvorni su i sakramenti.

3.2. Krštenje

Vjerujemo i ispovijedamo da je isus Krist, u kome je ispunjen Zakon, prolijevanjem svoje krvi
koje bi netko možda htio prinjeti kao zadovoljštinu ili živu žrtvu za okajanje grijega. Ukinuvši
obrezanje kojim se također prolijevala krv, nadomjestio ga je sakramentom krštenja. Njime
postajemo dio Božje crkve, a odvojeni od drugih ljudi i stranih religija, kako bismo, noseći na
sebi njegov znak i biljeg, u potpunosti bili posvećeni Njemu. On također svjedoči da će on
zauvijek biti naš Bog, budući da je on naš milostivi Otac. Zato je on zapovijedio neka se svi
koji pripadaju Njemu krste čistom vodom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Time nam pokazuje
da kao što voda ispire nečistoću s našega tijela, kada je poliju za nas ili nas poškrope njome, to
nam krv Kristova čini iznutra, u duši po Duhu Svetome. Ona nas pere i čisti od grijeha i više
nismo djeca gnjeva, već postajemo djeca Božja. To se ne događa samim fizičkim škropljenjem
vodom već dragocjenom krvi Božjega Sina koji je naše Crveno more kroz koje moramo proći
kako bismo izbjegli faraonovu, odnosno đavolju tiraniju i ušli u duhovnu kanaansku zemlju.
Služitelji sakramenta nam djele onaj njihov vidljivi dio, ali nam naš Gospodin daje bit
sakramenta, naime nevidljivi dar milosti; pere, oslobađa i čisti naše duše od sve prljavštine i
nepravednosti, obnavlja naša srca i puni ih svakovrsnom utjehom, iskazuje nam pravdu,
dobrotu oca
„odjeva nas u novog čovjeka“ skidajući sa nas „starog čovjeka“ sa svim njegovim djelima... 80

Bog u krštenju poziva svaku osobu pojedinačno da priđe k Njemu, da postane djelom

Božjeg kraljevsta ucjepljujući se u Kristovo tijelo tj, Crkvu. Bog vjernika u krštenju

čisti od grijeha, oslobađa od ropstava đavalu i ropstva tjelesnosnim strastima,

opravdava ga od njegovih zlih djela pravednošću Kristovog križa, te ga posvećuje za

sebe.

Vrijednost i djelotvornost sakramenta krštenja ne ovise o čovjeku i njegovom

trenutnom raspoloženju, jer su vjera kojom prima krštenje i samo krštenje djelo Božje u

čovjeku. Krštenje čini vjernika Kristovim učenikom i članom kršćanske zajednice

vjernika. U krštenju bivaju obnovljeni odnosi između Boga i čovjeka, te čovjek biva

preporođen djelovanjem Duha Svetoga koji vjerniku daje vjeru u Božja obećanja koja

prima u krštenju. Dakle voda kao znak nema svojstvo čišćenja, preporoda i obnove,
80
Belgijsko vjeroispovijedanje (1561.), revidirano na nacionalnoj sinodi u Dordrechtu 1618. I 1619.,
50 i 51.
 33
niti je posvećena voda znak našeg spasenja, već to čini Duh Sveti u srcu vjernika koji je

označen znakom vode.

Ono što vjernik prima putem tajne sakramenta krštenja jeste uvjerenje u pravu i

nezasluženu milost Isusa Krista koja nas spašava i opravdava pred Bogom. Prema

riječima apostola Pavla reformirani kršćani vjeruju da krštenje nije pranje tjelesne

nečistoće, već obećanje dobre savjeti Bogu. Vjernik prima krštenje jednom za svagda,

i ono je vječna i neizbrisiva baština koju vjernik prima od Boga. Krštenje tješi vjernika,

potiče ga na pokajanje od grijeha i upravlja njegov pogled prema vječnom životu u

Kristu. Ono uvjerava kršćanina u milost spasenja u Isusu Kristu i daje mu nadu u vječni

život. Čovjek u krštenju ne biva oslobođen od istočnog grijeha 81, ali mu Bog daje

snagu i milost pokajanja, oslobođenja i oproštenja grijeha do proslavljenja s Kristom u

nebu.82 Nema nikave razlike u krštenju Ivanovom, Kristovom i krštenju apostola, jer

svi su krštavali u pokajanju za oprost grijeha, a Isus Krist je u krštenju na Jordanu

priznat od Ivana kao jagnje Božje koje se daje za grijehe svijeta čime je priznat za

Spasitelja i otkupitelja.

Krštenje je znak Saveza s Bogom. Stoga se podjeljuje i djeci po istom načelu kao

starozavjetno obrezanje.83

3.3.Večera Gospodnja

81
Jean Calvin u svom Nauku kršćanske vjere nas poučava i obrazlaže umrtvljenje tijelesnih starsti do
potpunog obnovljenja po uskrsnuću tjela. Dokaz tomu su grijesi koje kršćani počinjaju i nakon krštenja.
82
I ne treba misliti da nam je krštenje dano za prošlost, te da za grijehe u koje zapadnemo poslje
krštenja treba tražiti novi drugi ljek. Zbog te zablude su neki u staro vrijeme odbijali krštenje sve do kraja
života, do smrtne postelje, kako bi zadobili puninu oproštenja grijeha. Kada nam je jednom dano, ma
koliko izgledalo da je već odavno prošlo, neće ga izbrisati prošli grijesi. Čistoća Isusa Krista se s njima
poklanja, a ona je stalno na snazi, traje uvijek i ne može je nikakva mrlja svaldati, tako da ukida i čisti
sve naše gadosti i prljavštine. Ali u ovome ne treba da vidimo priliku, ili slobodu, da s više lakoće
griješimo u buduće, jer nismo s ovim nikako pozvani na tu smjelost. Takvo učenje je namjenjeno samo
onima koji su u očaju, tužni, izmoreni i jadni pošto su sagriješili, kako ne bi zbog svojih grijeha zapali u
zabunu i beznađe. U tom cilju apostol Pavao kaže da nam je Isus Krist dan kao iskupitelj za oproštenje
prošlih grijeha. Time ne želi reći da u njemu nemamo stalni i neprestani oprost grijeha do smrti, već
samo da ga je Otac dao nama, jadnim griješnicima koji vape pod teretom savjesti za liječnikom. Njima
se poklanja Božje milosrđe. Oni koji, naprotiv, očekujući da prođu bez kazne traže razloge i prisvajaju
slobodu da griješe, samo izazivaju Božji gnjev i osudu. Žan Kalvin: Nauk hrišćanske vere, Glava XI O
krštenju; 436.
83
Ibd., 435 - 462 .
 34

Vjerujemo i ispovijedamo da je naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist odredio i ustanovio

sakrament Svete Večere kako bi njegovao i održao one koji su nanovo rođeni i ucijepljeni u
Njegovu svetu obitelj: Njegovu crkvu. Oni koji su nanovo rođeni imaju dva života. Jedan je u
ovom zemaljskom tijelu, kojega imaju od trenutka prvog rođenja kojega svi imaju. Drugi je
duhovni i nebeski, koji im je dan kada su se drugi puta rodili, a koji dolazi po evanđelju iz
zajedništva Kristovog tijela; taj život imaju samo Božji izabranici. Prema tome, kako bi nas
hranio u ovom zemaljskom životu u tijelu, Bog je predvidio za to prikladan zemaljski
materijalni kruh, namijenjen svima onima koji imaju ovaj život. No, da bi hranio vjernike
kojima pripada duhovni i nebeski život, poslao je živi kruh koji je sišao s neba: isusa Krista,
koji hrani i održava duhovni život vjernika, koji ga blaguju, tj, koji ga, kad je to predviđeno,
duhovno primaju po vjeri...84

Večera Gospodnja podsjeća i uvjerava vjernika na njegovo udioništvo u žrtvi Isusa

Krista i na udioništvo u svemu onome što je Krist priskrbio za izabrane na križu. To

je sakrament ustanovljen na posljednjem zajedničkom okupljanju Krista i njegovih

apostola pred samu muku i raspeće na križ.

U tom sakramentu Krist je dao obećanje da će se njegovim tijelom i prolivenom

krvlju hraniti duše vjernika za vječni život. Njegovo tijelo i krv tijekom Svete večere

ponuđeni su učenicima iz njegove ruke pod prilikama kruha i vina. On je tražio od

učenika da to čine u budućnosti sjećajući se pri tome njegove smrti na križu za

otkupljenje grijeha. Također im je obećao predhodno da će zauvijek biti s njima

sjedinjen po Duhu Svetom koga je nazvao Braniteljem. Večera Gospodnja je sjećanje

na Savez koji Bog s kršćaninom sklapa u sakramentu krštenja, kada kršćanin biva

oslobođen sile smrti, očišćen od grijeha i usvojen u Božju obitelj

Tako je večera Gospodnja čin sjedinjenja s Njegovim Tijelom i Krvlju po Duhu

Svetom kojim su posvećeni darovi kruha i vina. Što se tiče pretvorbe kruha i vina u

tijelo i krv Kristovu reformirani kršćani vjeruju:

78.Pretvaraju li se kruh i vino u stvarno tijelo i krv Kristovu? Ne, jer kao što se voda krštenja ne
pretvara u krv , niti samo po sebi čisti od grijeha, nego je božanski znak i potvrda istoga, tako u
Večeri Gospodnjoj posvećeni kruh ne postaje stvarni tijelo Kristovo, iako se po običaju pri
upotrebi sakramenata naziva tijelom Kristovim.85

Krist vjernika uvjerava izvani znakovima i Riječju a iznutra djelovanjem Duha Svetoga,

te učvršćuje njegovu vjeru u oproštenje grijeha. Tješi ga i daje mu nadu vječnog života.

84
Belgijsko vjeroispovijedanje (1561.), revidirano na nacionalnoj sinodi u Dordrechtu 1618. I 1619.,
52.
85
Heidelberški katekizam (1563.), Drugo helevetsko vjeroispovijedanje(1566.), 48.
 35
Pozvani su za Stol Gospodnji svi oni koji iskreno vjeruju, kaju se zbog svojih grijeha i

ustarjavaju u kršćanskom životu da obnove Savez sa Bogom.86

Večera Gospodnja kod reformiranih kršćana nema karakter žrtve kao što to nema

ni bogoslužje. Žrtvom se mogu nazvati samo molitve i hvale iskrena srca upućene

Gospodinu. Reformirani kršćani vjeruju da je Kristova smrt i uskrsnuće potpuna žrtva

dana jednom za svagda na oproštenje grijeha. Također smatraju da nije potrebno

ponovno utjelovljenje Kristovo i ponavljanje muke križa na oltaru crkve (time smo

Duhom Svetim ucijepljeni u Krista, koji je sada na nebu u svom stvarnom tijelu, s

desne Ocu da bi ga štovali)87

Poglavlje IV

Njemačka misa kao prvi pokušaj uređenja protestantskog bogoslužja

U ovom Poglavlju IV ćemo opisati nastanak Evangeličke liturgije, te istaknuti osnovna

teološka načela na kojima je utemeljena. Kao što smo već vidjeli i najavili u

86
Ibd., 49.
87
Ibd., 49.
 36
predhodnom poglavlju, razmatrat ćemo neke od najznačajnijih teoloških radova dr.

Martina Luthera u kojima je opisan nastanak Evangeličke liturgije, poznate pod

nazivom Njemačka misa.

Također ćemo u drugom dijelu ovog Poglavlja IV istaknuti najvažnije dijelove

liturgije koji su bili podvrgnuti Lutherovoj reformi, te ćemo iz tog izlaganja pokušati

izvući praktične pouke i načela koja će na izvjestan način obogatiti naše istraživanje.

4.1 Nastanak

Mnogi suvremeni teolozi su dali primjedbu da da su iznenađeni bojaznošću, više nego

skandalizirani slobodom dr. Luthera i drugih protestantskih reformatora poput Calvina

ili Cranmera. Možda više nego bilo gdje, u Lutherovom stavu prema liturgiji vidimo

konzervativnu i konstruktivnu prirodu njegove reformacije. Dakle, točnije je govoriti o

Lutherovoj promjeni, nego njegovom ukidanju tradicionalnog obožavanja.

Lutherova praksa na ovom području je više konzervativna negoli je to njegova

teorija, jer on nikada nije stavio u praksu neke od svojih inventivnih ideja. 88 Nikada

nije koristio ikonoklastične metode, preferirajući da pouči ljude razlozima promjene

prije uvođenja bilo koje od njih.89

Njegovo dvoumljenje da promjeni stvari u ovom slučaju je značajno, jer je obično

brzo djelovao.90 Zbog svoje dušobrižničke zabrinutosti, da ne uzruja i nepotrebno

88
Još jedan veliki Lutherov doprinos ležao je u području javnog bogoslužja, koje je on revidirao
prvo po interesu čistote, a onda kao medij poučavanja. Dok je još bio u Wartburgu shvatio je da su neke
promjene u liturgiji imperativne, i odobravao je Karlstadova početna nastojanja. No, sam je Luther u
takvim stvarima bio konzervativan i želio je voljenu misu promjeniti što je moguće manje. Ronal H.
Bainton, Na tome stojim: Liturgija; (Zagreb, Misl, 2002.), 330.
89
Usp. Hubert Jedin, Velika povijest crkve, IV. svezak; Red skužbe Božje u zajednici; 73.
90
... Luther je još oklijevao s uvođenjem novog bogoslužja. To, međutim, ne znači da je unaprijed
odbijao postupak augustinaca i crkvenu obnovu u Wittenbergu. Pun nemira i želje da se osobno upozna s
razvojem stanja, napustio je potajno Wartburg 2. prosinca 1521. i došao u Wittenberg. Tu su 3.
prosinca naoružani studenti i građani prodrli u župnu crkvu, otjerali svećenika od oltara i odnjeli misne
knjige. Sljedeći su dan isto učinili u samostanu bosonogih. Izrugivali su se redovnicima i priječili im
privatne mise. Gradsko vijeće se bojalo juriša na samostan i postavilo stražu. Hubert Jedin, Velika
povijest crkve, IV svezak, Red službe Božje u zajednici; 7o.
 37
zbuni vjeru i pobožnost običnih ljudi, on je ustuknuo od uvođenja novina i

senzacionalizma. Sve do 1523., bio je zadovoljan jednostavnom upotrebom

propovijedi da odbije ljude od neevangeličkih stavova prema obožavanju. Rano, još u

vremenima prije Reformacije, u propovijedi o Trećoj zapovijedi, Luther je naglasio

slušanje Božje Riječi kao najvažniji dio obožavanja.91 Pri tome on pravi njegovu

poznatu distinkciju između sakramentalnih i posvećenih djelova obožavanja – razlika od

presudne važnosti za evangelički nauk tog vremena.

Od 1518. pa na dalje u svojim rukopisima o Gospodnjoj Večeri, Luther je razvio

neke od svojih pozitivnih misli o važnosti aspekta zajedništva u sakramentima: „Stoga

trebaju koristiti i zajedništvo sakramenata kako bi im pomoglo i bilo od koristi. Sve

ovo nam treba pomagati u vjerovanju, ljubavi, molitvi i borbi protiv đavla.“ 92 Mnoge

njegove izjave podsjećaju na Didache i rukopise prijašnjih očeva Crkve.

U njegovom djelu O babilonskom ropstvu Crkve (1520.) on otvoreno kritizira

srednjevjekovno bogoslužje. Od posebnog su značenja njegovi žestoki napadi usmjereni

na bogoslužje kao žrtvu i dobro djelo, privatna bogoslužja, i tiho (nečujno) recitiranje

kanona.93 U tom slučaju Luther artikulira osnovno načelo, koje je bilo logična
91
Kao treće. Propovijed ne bi trebala biti ništa drugo do objavljivanje ovog Testamenta. Ali tko
može čuti kada ovo nitko ne propovijeda?... Vidi, ovo je jedina ceremonija ili vježba ustanovljena od
Krista kako bi se na njoj kršćani okupljali, vježbali i bili složno jedni uz druge. On ovo nije ostavio kao
jedno djelo druge ceremonije, nego je u nju položio bogato i preobilno blago koje treba biti predano i
posvećeno onima koji u nju vjeruju. Ova propovijed treba poticati na to da se griješnicima ogade njihovi
grijesi i raspiri žudnja za blagom. Stoga ovo mora vrijediti kao težak grijeh za one koji ne slušaju
evanđelje, i preziru to blago, bogatu gozbu na koju se pozivaju. Još mnogo veći grijeh čine oni koji ne
propovijedaju evanđelje, i tako mnoge ljude koji ga rado žele čuti ostavljaju u propasti, iako im je Krist
strogo zapovijedio da propovijedaju evanđelje ili ovaj Testament. On ne želi da se na takav način
održava misa, već da se na njoj propovijeda evanđelje.... Martin Luther, Temeljni reformatorski spisi II:
O trećoj zapovijedi, 87.
92
Triglot concordia, the Simbolical Books of the Ev. Lutheran Church, (online) dostupno na,
http://www.elca.org/secretary/constitutions/index.html, pristupljeno 9. travnja. 2007.
93
Smjesta se mora ukloniti još jedna sablazan koja je mnogo veća, a najznačajnija, naime općenito
se vjeruje u misu kao žrtvu koja je prinesena Bogu. Čini se da u tom smislu glase i riječi misnog kanona,
u kom je rečeno: „ Ovi darovi, ovi pokloni, ova sveta žrtva“, a potom: „ovaj žrtveni prinos“. Na isti
način sasvim jasno biva izgovoren zahtjev za kojim žrtva želi biti prihvatljiva – poput žrtve Abelove itd.
Otuda i Krist biva nazvan „Oltarskom žrtvom“. K tomu dolaze riječi svetih otaca, toliki mnogi primjeri i
moć u svijetu tako dugo promatranog običaja. Svemu ovome se mora – budući da se tako postojano
utvrdilo - sasvim čvrsto usprotiviti riječi primjer Kristov. Naime, ako se ne držimo toga čvrsto da je misa
obećanje Kristovo ili Testament, kako i riječi jasno glase, tada gubimo cijelo evanđelje i svu našu
utjehu.. . Štoviše, to je vrijedno suza: U ovom sužanjstvu čovjek se svojom revnošću zaštićujue da niti
jedan laik ne čuje riječi Kristove, kao da su previše svete da bi ih priopćili narodu. Tako smo ludi da
 38
posljedica njegovog snažnog stava o Euharistiji kao slavljenju zajedništva sa Kristom i

sudionika tog zajedništva: „nema slavljenja Gospodnje Večere bez drugih članova

zajedništva“.

Luther je posebno reagirao protiv olakog uzimanja pričesti – uzimati bez

ispovijedi.94 On nastavlja u istom tonu, što je prepoznatljivo iz njegovih propovijedi

narednih godina gdje naglašava uvjete za zasluženo i ispravno primanje sakramenata.

Pored doktrine opravdanja kroz milost i kroz vjeru, Gospodnja večera je tema na koju

Luther troši većinu svog vremena tijekom pisanja svojih rukopisa, zato što je po njemu

Sakrament Evanđelje.95

Njegova životna borba za obranu realnog prisustva Kristovog tijela i krvi u Svetoj

Pričesti je obdbrana Evanđelja. 96 U svom ukupnom liturgijskom radu, Luter izražava

zabrinutost za teologijom koja predstavlja istinsko slavljenje Boga. On razumijeva

pravovjernost kao točno i ispravno obožavanje trojedinog Boga.

Ovo se vezuje na njegovu raspravu u kojoj upućuje na načelo sklada između forme

i sadržaja. Taj sklad, koji on posebno nastoji postići u svojim himnama, je jedan od

razoga za njihov uspjeh. Luther je smatrao da pitanje doktrine uvijek mora predstavljati

ujedno i centralno pitanje, i da je nabolji način da se to postigne primjena kroz

konkretno obožavanje (bogoslužje). Dogma Crkve postaje konkretna u svojoj liturgiji.

Obožavanje je teocentrično. Bog i obožavanje pripadaju nerazdvojno jedno drugomu.

Bog je centar kršćanskog obožavanja, s Njegovim djelovanjem i davanjem.97

riječi konsekracije – kako se to naziva – sebi kao svećenicima pripisujemo kao tajnovite riječi. Martin
Luther, Temeljni reformatorski spisi II: O babilonskom sužanjstvu Crkve, 44.
94
Čovjek se svim snagama treba čuvati da k sakramentu ide s uzdanjem u ispovijed, molitvu ili
pripravu, naprotiv treba zdavjati nad svim tim i prići isključivo u čvrstom i smionom pouzdanju u Krista
koji daje obećanje. Dakle, kao što rekoh, ovdje treba valadati samo riječ obećanja u čistoj vjeri, koja je
jedina i sama po sebi dostatna priprava. Ibd., 40.
95
Ibd., 32 – 33.
96
Ibd., 15. – 30.
97
Njaprije, kako bismo sigurno i blagoslovljeno dospjeli k ispravnom i slobodnom znanju o ovom
sakramentu, za pobrinuti se da stavimo na stranu sve što je bilo dodano iz revnosti i strasti ljudske za
prvo i jednostavno utemljenje ovog sakramenta – poput misnih odijela, uresa, napjeva, molitava,
sviranja orgulja, svijetla i sve one raskoši vidljivih stvari – te svoje oči i razum upraviti samo na čistio
 39
Vjera nije samo neka unutarnja (subjektivna) pojava, već se izražava u

obožavanju. Lutherova kritika već postojećih ceremonijala u okviru Rimokatoličke

crkve ne dolazi od rezigniranosti prema liturgijskim formama, već iz njegove

dušobrižničke zabrinutosti prema „savjestima koje su skučene i opterećene

neumjerenošću“.98 Luther izjavljuje da su ceremonije dodane obožavanju, jer duhovne

stvari ne mogu biti izvršene bez vanjskih ceremonijala. Pet čula i cijelo tijelo imaju

svoje pokrete i rituale, ispod kojih tijelo mora živjeti kao ispod neke vrste maske.

Nazvali bi Lutherov pristup evangeličko – katoličkim.

On vjeruje da, osim ako Bog ne pribavi bolju liturgiju, Crkva se mora držati što

bliže evangeličkim načelima iz svoje prošlosti.99 Po Lutheru obožavanje može i mora

imati neku stalnost (nepromijenjivost) sa prošlom Crkvom, jer Evanđelje nikad nije u

potpunosti nestalo iz nje.100 Ukratko Luther, je uvijek pristajao bliže prema Rimu nego

prema više radikalnim reformatorima koji su željeli odbaciti povijesnu Crkvu. „Prije

nego obično vino sa fanaticima, ja bih se složio sa Papom da je samo krv.“ 101
utemeljenje Kristovo. Ne želimo si pred očima držati ništa drugo do same riječi Kristove kojom je on
ovaj sakrament utemeljio, ostavrio i povjerio. Jer u toj i nikojoj drugoj riječi leži snaga, narav i čitava bit
mise, sve ostalo je revnost ljudska pridodana riječi Kristovoj bez koje misa ipak može postojati i biti na
najbolji način održana.... Ibd., 31.
98
Način bogoslužja, molitve, obredi, crkveno ruho i predmeti, za Luthera su „isprazna izvanjska
stvar“, oni su „adiafora“ (po sebi ni dobro ni zlo op. – prev.), ni naređeno ni zabranjeno. Ako se
latinskom bogoslužju ne smije pridavati nikava nužnost za spasenje, onda to isto vrijedi i za njemačko.
Ako bi se ovdje donosili obvezujući propisi, značilo bi to ograničavanje slobode kršćana i nametanje
nepotrebnog tereta „siromašnim savjestima“. Da se kod Nijemaca služi samo njemačka misa, to mi se
zaista sviđa. Ali da on (Karlstad) to hoće kao nužnost, kao da tako mora biti, to je doista previše. Taj
duh ne zna drugo činiti nego uvijek zakon, nužnost, savjest i grijeh...“ (WA 18, 123). Luther je htio
jasno pokazati da je njemu stalo do uvjerenja, a ne do izvanjskog držanja i izgleda, do vjere. Ibd., 73.
99
Scanned and proofread by Monica Banas, 1995. , Order of Divine Service, (Oxford: Clarendon
Press, 1911), 193-202, (online) dostupno na, htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn,
pristupljeno 17. travnja 2009.
100
Dakle, misa je to više kršćanska, koliko bliža i sličnija je prvoj misi, koju Krist održa pri
posljednoj večeri. No misa Kristova bijaše što je moguće jednostavnija, bez svake raskoši sa svečanim
odjelima, gestama, napjevima i ostalim ceremonijalnim sjajem. Dakle, Krist bi je bio postavio kao
nepotpunu, ako je nju kanio prinjeti kao žrtvu. Ne da bi netko trebao kritizirati čitavu Crkvu jer je s
mnogim drugim običajima i svečanim ritusima iskitila i opasala misu! No, ovo želimo, da nitko nebude
prevaren sjajem ceremonija i smeten mnogostrukom raskoši koja napušta jednostavnost mise i zapravo se
bavi jednom vrstom transsupstancije, naime, ukoliko on izgubi jednostavnu bit mise i ovisi o mnogim
izvanjskim dodacima raskoši. Ta sve što prelazi primjer i riječ Kristovu je slučajan dodatak misi....
Martin Luther, Temeljni reformatorski spisi II: O babilonskom sužanjstvu Crkve – O Sakramentu kruha,
45.
101
U svom poznatom djelu „Veliki katekizam“ Luther također izražava isti stav: „ I kad bi sto
tisuća đavola skupa sa svim fanaticima tvrdilo: kako mogu kruh i vino biti Kristovo tijelo i krv? Itd.
 40
Luther nije požurivao sa svojom liturgijom, jer bi olako postala slogan i znak

određene grupacije. On je želio da svaka regija sastavi svoj vlastiti red za obožavanje

prema lokalnim potrebama, radije nago da svaka regija koristi onaj koji je diktiran od

njega. Luther je raspravljao o tome da su forme korisne ako nisu u potunosti potrebne.

Odluka jednog u vezi s tim koja forma treba biti korištena je određena potrebama
102
slabijeg člana Crkkve. Karlstad i Muntzer su ubrzano proizveli promjene sa

teološkim nedostatcima koje su potaknule Luthera da djeluje.103

4.2. Formula missae

FORMULA MISSAE (1523.), koja je bila utjecanija nego druge, jer je bila

oboje, više tradicionalna i više kreativna. Luther je gledao na FORMULA MISSAE

kao experimentalni, privremeni rad. To ukazuje na činjenicu da je on pronašao

porostor za experimentiranje u obožavanju, iako ponekad nije bilo dovoljno dobro

smišljeno. Ipak, kao što i sam priznaje „moramo riskirati nešto u Kristovo ime“.

Nastavlja: „Nikada nije bila naša namjera da ukinemo Božju liturgijsku službu u
104
potpunosti, već da pročistimo onu koja je već u upotrebi.“ On uopće ne smatra

potrebnima da radi ni na jednom drugom obredu, osim na onom u Crkvi Saint Mary u

Wittenbergu, jer je njegova reforma namijenjena samo za njegovu regiju. Luther

Znam da svi sanjari i svi znastvenici skupa nemaju toliko mudrosti koliko ima Božja Velelebnost u
malom prstu, „Pijte iz njega svi. Ovaj je kalež novi savez u mojoj krvi“ itd. U ovome stojim i željeli
bismo vidjeti one koji hoće ovo preokrenuti i napraviti obrnuto onome što je Krist rekao.“ Triglot
concordia, the Sibolical Books of the Ev. Lutheran Church, (online) dostupno na,
http://www.elca.org/secretary/constitutions/index.html ,pristupljeno 9. siječnja. 2009.
102
Scanned and proofread by Monica Banas, 1995. , Order of Divine Service, (Oxford: Clarendon
Press, 1911), 193-202, (online), dostupno na: htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn,
pristupljeno 17. svibnja 2009.
103
1. kolovoza 1521. piše Luther Melanchtonu da će, nakon svog povratka i Wartburga, prije
svega poraditi na pravilima za Posljednju večeru, primjerenim Kristovu činu. Ali njegovi sljedbenici u
Wittenbergu, prije svega Krlstadt i od augustinaca Gabrijel Zwilling, nisu htjeli čekati. Tako su počeli
na valstitu ruku povlačiti konzekvencije iz Lutherove kritike mise u „De captivitate“ i drugim spisima....
Hubert Jedin, Velika povijest crkve, IV svezak; Red službe Božje u zajednici; 70.
104
... Luther je u takvim stvarima bio konzervativan i želio je misu promijeniti što je moguće manje.
Glavna mu je točka bila da bi sve pretenzije na ljudske zasluge trebalo isključiti. Luther se 1523. godine
primio posla načiniti te minimalne revizije, koje su bile bitne za evangeličku doktrinu. Ronal H.
Bainton, Na tome stojim: Liturgija, 330.
 41
izražava nemir o „moralističkoj sklonosti u perikopalnim selekcijama drevne crkve“.

On ih nastavlja upotrebljavati, međutim uključujući većinu drevnih sabranih djela i

molitvi.105

On drži da propovijed može ispuniti bilo koje nedostatke u predajama (one je

općenito propovijedao standardno evanđelje za taj dan). Cijela služba je bila završena

za jedan sat (da nebi previše opteretili ljude). Sadržaji duži od dva reda su bili pjevani

kod kuće, tako da ne uguše duh vjernih dosadom (jednoličnošću). Za Introit, Luther je

sugerirao upotrebu cijelog Psalma, jer Kyrie i različite melodije crkvene godine su

trebale biti zadržane; Gloria in Exclesis može biti izostavljena na ne – blagdanskim

danima, ili verzija himne zamjenjena. Od poslanica ili Djela apostolskih, samo je

jedno čitanje trebalo biti upotrijebljena na svakoj službi. Čitanja iz evanđelja, su se

trebala lagano pjevati, i upotreba svijeća i mirisa je prepuštena izboru. Vjerovanje

(Credo) se trebalo pjevati. Aleluja je vječni glas Crkve, koji se ne smije izostaviti

tijekom Korizme. Što se tiče propovijedi, Luther sugerira da se može propovijedati

prije cijele službe, jer Evanđelje je glas koji plače u divljini dozivajući nevjernike vjeri.

Što se tiče pripreme elemenata za slavljenje Svete Pričesti Luther preferira čisto vino,

jer simbolizira čistoću Evanđelja.106

Lutherova tenzija Kanona Službe (Mise) je više kontraverzna. Kako Luther može

biti odgovoran za razbijanje jedinstva euharistijske molitve i koliko su srednjevjekovni

105
Promjene nisu zadirale u esencijalnu strukturu; a švicarski je posjetitelj 1563. godine, naučen na
jednostavnu službu, osjećao da su luterani zadražali mnoge elemente papinstava: klecanje, crkveno
ruho, okretanje prema oltaru ili slušateljstvu, stalak za Bibliju i propovijedaonica na suprotnim stranama.
Čak je i podizanje kruha i vina zadržano sve do 1542. godine. Za Luthera je sve to bilo nevažno. On
nije želio umjesto starog formalizma supstituirati novi, te je dopustio vrlo široku slobodu djelovanja i
varijaciju u liturgijskim stvarima. Glavna stvar je bila, da je na njemačkom, isto kao i na latinskom
jeziku, nestao misni kanon. Na njegovovo mjesto je jednostavno savjetovano da se primi pričest. Ali
čitav ton službe bio je promijenjen u dva smisla: bilo je više skripturalnog i više nastavnog. Bez misnog
kanona, Evanđelje i poslanice su dobili istaknutiji položaj; riječi Kristovih sakramenata dane su na
njemačkom; propovijed je zauzimala veći prostor, a dosta često obavijesti su bile dugačke poput obreda.
Crkva je na taj način postala ne samo kuća molitve i havle, nego i učionica. Ibd., 331.
106
Scanned and proofread by Monica Banas, 1995. , Order of Divine Service: On Sundays for the
laity (Oxford: Clarendon Press, 1911), 193-202, (online) dostupno
na, :htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn, pristupljeno 17. travnja 2009.
 42
dodaci već uništili svoje jedinstvo je diskutabilno. 107 Luther je priznao da su postojali

žrtvenički (posvećeni) aspekti Euharistije. Međutim, on osuđuje naglasak

Rimokatoličke crkve na Euharistiju kao dobro djelo koje nudimo Bogu kao potpuno

pogrešno. U svojim raspravama o Novom Zavjetu, Luther navodi:

„nismo mi koji nudimo (dajemo) Kristu nego je Krist taj koji daje nama... Mi nudimo sebe kao žrtvu
zajedno s Kristom... on preuzima gore naš slučaj... i nudi sebe za nas u nebu... Mi nudimo sebe cijele
(u potpunosti, našu potrebu, slavu i hvalu u Kristu i kroz Krista, i usljed toga (kroz vjeru) mi
nudimo Krista Bogu, tj., mi pomičemo Krista i dajemo mu priliku da ponudi sebe za nas, i da
ponudi nas sa njim.“ 108

Zato što je bilo ponuđeno u tišini, Luther je mogao izostaviti većinu kanonske službe

da ne uznemiri ljude. Luther nije pomaknuo toliko žrtveničkih (posvećenih) elemenata

iz Službe kao što je to nerijetko naznačeno. Od tada pa dalje, međuostalim, riječi

Institucije postaju centar pažnje (fokusa), i naglasak na Večeri Gospodnjoj se pomiče

od onoga što Crkva radi, do onoga što Bog daje primaocima. Luther je osim toga,

zadržao Predslovlje i pripadajuće izjave koje su podobne za godišnji raspored crkvene

godine, ali koje su se razlikovale od tradicionalnog reda postavljajući Sanctus (svet)

poslije Riječi Institucije.109

Razlog za ovaj pomak je ta da Sanctus (sa benedictus) sugerira da se stvarna

prisutnost već dogodila. Tijekom Sanctus – a kruh i vino je trebalo biti uzdignuto

prema obredu koji je u upotrebi. Ne više kao radikalni reformatori, Luther zadržava

uzdignuće, ali mu pridaje evangeličku interpretaciju: „Uzdignuto je prema nama, ne

107
Ovdje ćemo navesti jedan od stavova crkvenih povijesničara: „ Polazeći od te stvarnosti, vidi
Luther mogućnost da se i u „zajedničkoj gomili“ pučke Crkve nađe prostora za opredjeljenje, za Crkvu
priznavalaca. U stvari, do ovoga „kršćanskog skupa“ nije došlo, nego se ostao pri bogoslužju za puk
koji još nije zahvaćen duhom evanđelja, i koji treba voditi prema ozbiljnoj opravdavajućoj vjeri. Ali ako
se radi o tome da se puk poučava i vodi (WA 19, 27), onda je pedagogiziranje kulta neizbježivo. Kao
posljedica toga, predslovlje i euharistijska molitva postaju opominjanje sudionicima u sakramentu,
„Oče“ naš postaje parafraza a „Sanctus“ povijesni izvještaj. Umjesto da zajednica doživi kako pristupa
„gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu, nebrojenim anđelima (Heb 12, 22)“, nju se samo poučava
tome „što se dogodilo Izajiji proroku“ (WA 19, 100, 6). Hubert Jedin, Velika povijest crkve, IV
svezak, Bogoslužje; 187.

108
Vernon P. Kleinig, Lutheran Liturgies from Martin Luther to Wilhelm Lohe, (online) dostupno
na, www.ctsfw.edu/library, pristupljeno 17. svibnja 2009.
109
Usp. Scanned and proofread by Monica Banas, 1995. , Order of Divine Service: On Sundays for
the laity (Oxford: Clarendon Press, 1911), 193-202, (online) dostupno
na :htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn, pristupljeno 17. travnja 2009.
 43
prema Bogu, da nas podsjeti na njegov Novi Zavjet. I da nas potakne na vjeru u

Sakrament“.110 U vezi sa Rimljanima 12, podsjeća nas da moramo ponuditi svoja tijela

kao živu žrtvu Bogu. Tek 1542. uzdignuće je napokon izostavljeno u Wittenbergu.

Mir se kaže da se dosegne ljude poslije molitve Oče naš. Tijekom pjevanja Agnus

Dei, svećenik pričešćuje sebe pa onda ljude. Poslije dijeljenja, Benedictamus i

pripadajuća sezonska aleluja se pjeva, i služba se završava sa Aronovim blagoslovom ili

Psalam 67, 6 – „Bog, naš Bog, nas je blagoslovio!“111

Luther inzistira da se Sveta Pričest ne dijeli prema razlikama. Oni koji žele pričest

moraju osobno zatražiti da je prime, tako da pastor (župnik) može utvrditi njihovo

razumjevanje i stanje njihovih dnevnih veza sa drugima. Luther želi one koji primaju

pričest, da dođu naprijed pred Stol Gospodnji, prije uvoda, kao svjedoci drugima.

Sudjelovanje u Svetoj Pričesti je djelo kršćanskog ispovijedanja. 112 Da zaključimo,

Luther vjeruje da jednom kada je novi red prihvaćen, promjene u njemu moraju biti

minimalne, da se izbjegne nepotrebno zbunjivanje ljudi.

Svi zborni djelovi Lutherove Mise su bili na latinskome. Tokom vremena pritisak

je naveo Luthera da napravi obrede na materinjem jeziku. On je bio spor u pisanju

liturgije u potpunosti na materinjem jeziku, zato što je bio dovoljno muzički pametan i

jezično osjetljiv da zna kako je više toga sadržano nego samo prijevođenje tekstova.

Njemački zahtjeva totalno različitu melodiju.113

110
Svećenik naime ovakvim ritusom podizanja treba u nama pobuditi vjeru. Vjerojatno on istodobno
s podignutim i jasnim glasom u našim ušima naviješćuje Riječ ili Testament onako kako pred našim
očima javno podiže znak ili sakrament, i to na svakom narodnom jeziku, kako bi vjera bila probuđena
što učinkovitije! Martin Luther, Temeljni reformatorski spisi II: O babilonskom sužanjstvu Crkve – O
Sakramentu kruha, 46.

111
Usp. Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda: Kršćansko bogoslužje, 236.
112
Usp. Usp. Scanned and proofread by Monica Banas, 1995. , Order of Divine Service: On
Sundays for the laity (Oxford: Clarendon Press, 1911), 193-202, (online) dostupno
na :htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn, pristupljeno 17. travnja 2009.
113
Lutherova vezanost za tradiciju te smisao za formu i oblikovanje bili su uzrok njegovog
oklijevanja. Bilo mu je jasno kako pravi oblik bogoslužja nemože načiniti nego on mora rasti. Nije mu
bio dovoljan doslovni prijevod teksta. Melodija i tekst moraju sačinjavati jedinstvo. „Rado bih danas
imao jednu njemački misu. Ja se time bavim. Ali bih također želio da ona ima zaista nemački karakter.
Dopuštam da se prevede na njemački i zadrži latinska melodija ili note. Ali to ne zvuči melodiozno ni
ispravno. Sve mora doći, i tekst i note i naglasak, način i oblik iz pravog materinjeg jezika i glasa:
 44
Luther je proveo sljedeće godine pripremajući muziku i tekstove sa svojim

muzičarima, Walterom Rupschom, radeći posebno na pjesmama za lekcije. Zato što se

zadnje note u Introitu trebaju razlikovati od Latinskog. Luther sugerira upotrebu osmog

tona za poslanicu, je sv.Pavao je ozbiljan, ali i šesti ton za Evanđelje, jer su Kristove

izreke ugodne. Riječi Institucije (ustanovljenja) se trebaju pjevati u istom tonu da se

utisne u ljude - da su one čisto Evanđelje.

Velika je razlika između sloga pjesme u Njemaca i melizmatične pjesme

Mediteranaca. Gregorijanska pjesma može npr., biti pjevana sa više nota na jednom

slogu. Luther je pokušao ostati što bliže moguće oblicima Njemačkih narodnih

pjesama. Njegov pedantan rad se isplatio toliko da je Walter bio iznenađen koliko se

slažu tekst i melodija, oblik (forma) i sadražaj u Lutherovom radu. Rime su dobre,

nisu prisilne, nema nepotrebne ili sentimentalne riječi. Svi dišu zraka slobode i

pouzdanja. Muzika iz I stvoren čovjek i u Nicejskom vjerovanju je da olakša klečanje,

običaj koji je Luther posebno želio da zadrži.114

U svojim muzičkim i jezičnim adaptacijama, vidimo Lutherov genij u njegovom

najboljem izdanju. Međutim, stalnost sa prošlošću je sačuvana. 32 od njegovih 36

himni su adaptacije pred – reformatorskih himni. One su temljne himne u crkvenoj

godini. Luter je napisao za svaku osim za Korizmu (iako su mnoge njegove Uskrsne

himne bogate sa korizmenim stradalnim molitvama). U Protiv nebeskih Proroka

(1542.), Luther je razvio svoje Via media principe liturgijske reforme. Dok se protivio

strogoj skladnosti, on je u isto vrijeme želio posvetiti prikladnu pažnju tradiciji. Ovdje

on prikazuje slobodu od ograničene krutosti, i zato je tako spor u izvedbi liturgije na

materinjem jeziku.115

inače je sve samo oponašanje, kao kod majmuna“ (WA 19, 74). Hubert Jedin, Velika povijest crkve,
IV svezak; Red skužbe Božje u zajednici; 74.
114
Usp. Ronal H. Bainton, Na tome stojim: Glazba; 332 – 335.
115
Usp. Ibd., 336. – 338.
 45
29. listopada 1525, Lutherova DEUTSCHE MESSE je bila slavljena po prvi puta.

No, tek je 1528. bilo preporučeno za upotrebu diljem države, a onda samo za

kongregacije gdje većina nije razumjela Latinski. Luther posebno izražava u svom

uvodu da nije dobro za obožavanje da bude izrečeno samo na materinjem jeziku, već da

terba biti rečeno na drugim jezicima da se pomogne u razumjevanju drugih, da se

potvrdi ekumenizam i katolicitet.116 On bi želio da to bude napravljeno i na grčkom i

na Hebrejskom jeziku, samo da oni imaju toliko dobrih melodija kao Latinski.

Luther je izašao naprijed sa svojom misom, koja bi se mogla nazvati njegova

„Narodna misa“, da se minimalizira obilje obreda. Reformator je raspravljao, da

dokle god je moguće, svaka glavna regija treba uputrebljavati običnu liturgiju da se

minimalizira kaos i zabuna. Takav postupak bi mogao djelovati kao stabilizirajuća i

ujedinjujuća sila. Za dobrobit edukacije mladih, Luther je želio svoju Formula Missae

da se nastavi upotrebljavati, kao što je bilo u nekim regijama do ranog XIX. st.

To je samo jedna okvirna slika Lutherove Njemačke mise, u kojoj prepoznajemo

suvremenu Evangeličku liturgiju, premda ne u potpunosti. Naime, želja dr. Luthera da

svaka crkvena općina uredi svoju liturgiju prema potrebama naroda, dala je mnogo

prostora i slobode da se razviju različiti modaliteti liturgije u Evangeličkim crkvama.

116
Usp. Scanned and proofread by Monica Banas, 1995. , Order of Divine Service: The Preface of
Matin Luther (Oxford: Clarendon Press, 1911), 193-202, (online), dostupno
na, :htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn, pristupljeno 17. travnja 2007.
 46

Poglavlje V.

Suvremena liturgija u Evangeličkoj crkvi Augsburške vjeroispovijesti

U ovom Poglavlju V ćemo dati kratki osvrt na oblik suvremene liturgije koja se

prakticira u Evangeličkim crkvama u RH u prvom dijelu, nakon čega ćemo u drugom

dijelu prikazati cijelokupni tekst liturgije pruzet iz „Pjesmarice Božjeg naroda.“

Moram napomenuti da će biti izostavljen opis samog ceremonijala (simbolički

govor)117, što će možda i nedostajati. No, mi se bavimo isključivo oblikom liturgije,

stoga ćemo izostaviti radnje koje obavlja liturg za vrijeme trajanja bogoslužja, osim

nekih sitnih detalja koje će biti navedene u footnotama.

117
Usp. Ivan Šaško: Liturgijski simbolički govor; (Zagreb, Glas Koncila, 2005.).
 47

5.1. Osnovni elementi evangeličke liturgije

Oblik liturgije s kojim se susrećemo u praksi Evangeličkih crkava u RH nalazimo

prikazan u poznatoj knjižici pod naslovom „Pjesmarica Božjeg naroda“. 118 Nalazimo je

pri sredini knjižice, a sastavljena je od osnovna četiri djela koja se nazivaju: Uvodni

obred, Služba riječi, Euharistijsko slavlje i Završni obred. „Pjesmarica“119 je

određeno vrijeme predstavljala službeni obrednik Evangeličke crkve u RH, stoga za

nas predstavlja u ovom trenutku najrelevantniji izvor.

Uvodni obred započima tihom molitvom 120 i zvonjavom crkvenih zvona, a

nastavlja se pjevanjem Uvodne pjesme121, koja stvara ozračje međusobne povezanosti i

jedinstva okupljenih vjernika. Pjesma je ujedno i pjesma naroda, te je pjeva cijela

zajednica koristeći pri tome spomenuti obrednik Pjesmaricu Božjeg naroda.122 Nakon

toga slijedi liturgov123 pozdrav, te pokajnički čin pri čemu se okupljena zajednica
118
Ups. Pogledati Footnote br. 2.
119
Hrvatski evangelici u liturgiji koriste knjigu Pjesmarica Božjeg naroda. Pjesmarica ima 367
pjesam koje su podijeljene na cijeline: božićni ciklus crkvene godine (došašće, Božić. Stara i Nova
godina, Bogojavljenje), uskrsni ciklus crkvene godine (korizma, sveta sedmica, uskrsno vrijeme –
Uskrs, Uzašće, Duhovi, Presveto Trojstvo), pjesme za euharistijsko slavlje (liturgijske pjesme, nedjelje
i Gospodnji blagdani), krštenje, sprovod, crkva, vjera, nedjelje kroz godinu, prigodne. Uz svako
liturgijsko razdoblje, nalazi se i kratki uvod u značenje liturgijskog vremena. U pjesmarici se također
nalazi redosljed euharistijske liturgije, te liturgijske molitve (molitve dana ili kolekte). Uz svaku
molitvu nalaze se i liturgijska čitanja, odnosno lekcionar za AB i C liturgijsku godinu. . Jasmin Milić,
Povijesni pregled liturgije: Bogoslužje u protestantskim crkvama i crkvama reformacijske baštine, 146.
120
Budući da je liturgija zajednički čin, zajednica sakupljena s različitih starna i djelova mjesta ili
grada, iz različitih životnih prilika, otvara se zajedničkom pozornom slušanju Božje riječi i odgovara
zajedničkom molitvom. Okupljena u Kristovom imenu, ona početak bogoslužja očekuje u sabranosti i
tihoj molitvi. Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda: Kršćansko bogoslužje, 207.
121
Ibd., 207.
122
Evangelička crkva u Republici Hrvatskoj u pravilu prakticira euharistijsko bogoslužje prve
nedjelje u mjesecu, te na blagdane. Službenici Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj su đakoni i
svećenici (pastori). Za vrijeme liturgije nose crni talar (tzv. Lutherov talar) te u svačanijim prilikama
sukladno liturgijskom razdoblju i štole u liturgijskim bojama. Pod utjecajem sakndinavskih misija
pojedini službenici nose i bijelu albu. U crkvama se nalazi oltar na kojemu se u pravilu nalaze
svijećnjaci, raspelo i otvorena Biblija. Iznad oltara se uglavnom nalazi oltarska slika. Svećenici se
tijekom liturgijskih molitava okreću oltaru. Iznad oltara je propovijedaonica (negdje se nalazi i odvojeno
od oltara) koja je u pravilu uzvišena. Jasmin Milić, Povijesni pregled liturgije: Bogoslužje u
protestantskim crkvama i crkvama reformacijske baštine, 146 - 147.
123
Kada se Crkva nađe sabrana, liturg otvara službu svečanim balgosivljanjem Kraljevstva Oca,
Sina i Duha Svetoga. Kraljevstvo Božje je stvarna „tema“ Euharistije zato što se upravo stavrnost
Kraljevstva pojavljuje i saopćava (daje dio nama) u euharistijskom slavlju. Balgosivljanje objavljuje ili
 48
kolektivno pripravlja za bogoslužje, primajući oprost grijeha kako bi čista sudjelovala u

Euharistijskom slavlju koje slijedi u trećem djelu liturgije.124

Zatim slijedi Introit – Ulazna pjesma u kojoj je sadržan jedan redak psalma s

antifonom i malom doksologijom (Slava Ocu i Sinu i Svetom Duhu...).125 Dalje slijedi

litanija, Gospode smiluj se – (Kyrie elesion), a izgovara je svećenik uz odgovor puka,

te najčešće biva otpjevana (u manjim zajednicama se ponekad izgovara). 126 Uvodni

obred završava anđeoskim himnom „Slava Bogu na visini“ – (Gloria)127 koji se pjeva u

sve dane liturgijske godine osim u vrijeme došašća i od sedamdesetnice do Velikog

petka, te Aronovim pozdravom (pozdrav zajednici) i svećenikovom molitvom

(kolekta).128

Nakon što je završio „Uvodni obred“, u kontinuitetu slijedi „Služba riječi“.

Služba riječi je sastavljena od čitanja iz Biblije s propovijedi, pjevanja psalama i himna,

pokazuje pravac, put, karjnji cilj kretanja koje sad počinje, cilj mistične povorke (procesije) koja je
upravo krenula na svoj putovanje. Mi smo tu već napustil zemlju i sve njene brige, i penjemo se gore
slijedeći Krista na njegovom vječnom prelasku iz ovog svijeta ka Ocu, vjerni odgovaraju sa amen,
pokazujući tako svoje prihvaćanje tog cilja, svoje sudjelovanje u tom kretanju. Protojerej Aleksandar
Šmeman, Liturgija i život: Božanstvena liturgija, 138.
124
Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda: Kršćansko bogoslužje; 207.

125
Ovu pjesmu nalazimo već u rankršćanskoj liturgiji V. i VI. st., konkretno u „Božanstvenoj
liturgiji Svetog oca Ivana Zlatoustog“. Arhim. Dr. Justin Popović, Božanstvena Liturgija sv. Jovana
Zlatoustog: Proksomidija, (Beograd, Manastir Ćelije kod Valjeva, 1987.), 6.
126
To je ostatak litanija koje su se pjevale dok se biskup poslije krštenja i potvrde vraćao svom
tronu. Kyrios je riječ grčkog podrijetla i znači Gospod, starozavjetni naziv za Boga, jer se Židovi nisu
usudili uopće izgovoriti Božje ime, a upravljena je Bogu (Jahvi) u grčkom prijevodu Starog Zavjeta. Isti
se izraz upotrebljava u tekstovima Novog zavjeta za Isusa (ut 15, 22). Na Istoku u IV. st. tej je izraz bio
odgovor puka na litanijske zazive. Danas ima (od IX. st) trinitarni oblik jer se treći zaziv upućuje Duhu
Svetom. U srednjem je vijeku bio zaziv proširen tropima (Kyrie Clements rector..., Kyrie Sume Deus...,
elesion), kojih danas više nema u liturgijskoj praksi, osim u pjesmama kao Gospode o Bože živi, nebo,
zemlja sve je tvoje, smiluj se, pjesme br. 161, 171. Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda:
Kršćansko bogoslužje, 207.

127
Gloria (lat = „slava“). 1. Naziv za – aureolu. 2. Svečani himan, koji je ujedno i – doksologija,
a pjeva se na – misi..., sadašnji oblik datira iz VI. Stoljeća. Isprva se pjevala, samo na Božić. Godine
500. proširena je na nedjelje i blagdane mučenika, ali samo su biskupi imali taj privilegij, a ostali su je
svećenici mogli pjevati samo na Uskrs. Tek 1084. svi su svećenici dobili pravo pjevati na misi Gloriju u
određene dane. dr.Anđelko Badurina, dr. Branko Fučić, dr. Marijan Grgić, Leksikon ikonografije,
liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva: (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2000.), 269.
128
Poslije pozdrava zajdnici, liturg počinje molitvu. Zajednica se nakratko sabere u tišini dok je
liturg ne pozove da se s njim pridruži toj zajedničkoj molitvi koja je za svaki blagdan ili nedjelju različita.
Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda: Kršćansko bogoslužje, 209.
 49
vjerničke molitve, te molitve predstojnika okupljene zajednice. Navještanje Božje

riječi biva priopćeno u dva oblika: čitanje Pisma i homilija.

Propovijedni tekstovi i tekstovi koji se čitaju, biraju se iz Starog zavjeta, poslanica

ili Djela Apostolskih, te se na koncu čita Evanđelje. 129 Ispovijed vjere slijedi nakon

čitanja130, te se zajednički otpjeva ili izgovora (ovisno o prilikama), a ima za cilj da

sabrana zajednica dade svoj pristanak i svoj odgovor na pročitanu Božju riječ. Osim

toga, na taj način se zajednica priprema za Euharistijsko slavlje jer je u sažetku

vjerovanja sadržano otajstvo kršćanske vjere.131 Slijedi homilija, nakon koje se

svećenik kratko moli. Služba riječi nastavlja se pjevanjem treće pjesme, te Vjerničkom

molitvom u kojoj cijela općina zajedno sa svećenikom moli za svakog pojedinca, djecu

i mlade, vlasti, druge crkvene općine, one koji se nalaze u patnjama. 132 Kulminacija

Službe Riječi događa se u Predstojnikovoj molitvi, kojom se uspostavlja odnos sa

Bogom u vertikalnom smjeru koji nije javan već služben.133

129
Jako je važno naglasiti neke od načela korištenja Riječi u liturgiji koja su ostala zajednička za
liturgiju RKC i Evangeličke crkve. Mi ćemo se referirati na navode iz uputa za svećenike u RKC koji su
uslijedili nakon Drugog vatikanskog koncila: „12. Biblijska čitanja zajedno sa biblijskim pjesmama u
misnom slavlju nije dopušteno izostavliti niti smanjiti ili, što je još gore, zamijeniti drugim nebitnim
biblijskim čitanjima. Jer po svojoj pisanoj riječi „Bog sveudilj progovara svom narodu.“ Stoga Božji
narod što se stalno hrani Svetim pismom, postaje u svjetlu vjere poučljiv Duhu Svetom i može životom i
dobrim vladanjem pružiti svijetu svjedočanstvo za Krista. 13. Proglas Evanđelja predstavlja vrhunac
slavlja Božje riječi. Na taj proglas pripravljaju sabrani skup predhodna čitanja što po predanom redu
prelaze iz Starog u Novi Zavjet. Nedjeljna čitanja B: Božja riječ u misnom slavlju, (Zagreb, Kršćanska
sadašnjost, 2006.), 13.
130
Dok svećenik odlazi za propovjedaonicu nakon ispovijedanja vjere pjeva se prigodna pjesma.

131
Više o povijesti i važnosti i povijesti nastanka vjeroispovijesti pogledati u „Zbirci sažetaka
vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu“. Heinrich Denzinger, Peter Hunermann: Zbirka sažetaka
vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu: (Đakovo, Teološki izvori, 2002.), 1. – 170.
Mi ćemo navesti samo jedan citat velikog crkvenog oca Atanazija Velikog: „ 1. Ja mišljah da je sa
Nicejsim saborom nestalo svakog krivog nauka krivovjernika koji su igda postojali. Vjerovanje što ga na
njem prihvatiše Oci u skaldu sa božanskim Pismima dostaje da se iskorijeni svako bezboštvo i učvrsti
ispravna vjera u Krista. Radi toga su svi koji prisustvovahu nedavno na održanim sinodama u Galiji,
španjolskoj i velikom Rimu one izopćili što se u potaji drže s Arijem.... Atanazije Veliki, Prijevod pisma
Epiktetu: U općoj Crkvi vrijedi samo Nicejsko vjerovanje; (Makarska, Služba Božja, 1980.), 162.
132
To je molitva u kojoj se uz sudjelovanje vjernika moli za za Crkvu za civilne vlasti, za one koji
imaju različite potrebe, te za sve ljude i za spasenje svega svijeta.Takvu je molitvu preporučivao već sv.
Pavao (usp. 1 Tim 2, 1–2) i ona se obavljala u kršćanskim zajednicama kod euharistijskog slavlja. S
vremenom se u rimskoj liturgiji posve izgubila (izuzetak je bila sveopća molitva u bogoslužju Velikog
petka). Ova je molitva opet uvedena u Misu RKC poslije Drugog vatikanskog sabora.
133
Sadržaj te molitve ima oznaku navještenja, te bi iz nje redovito trebala biti isključena osjećajnost.
Riječi molitve se očituju kao nenadomjestiv most pri uspostavljanju čovjekova razgovora sa Onostarnim,
iako su te riječi istodobno sredstvo povezivanja među prisutnima, oblik skupne samosvijesti, način
 50
Nakon Službe Riječi slijedi Obred euharistijske gozbe, a vezan je izravno sa

Službom Riječi kroz Predstojnikovu molitvu koja u okviru Službe Riječi služi kao

uvertira u Euharistijsko slavlje Crkve. U Euharistijiskom slavlju kulminira cijela

liturgija, te u tom dijelu liturgija uz Službu Riječi dobiva svoj pravi i potpuni smisao.134

Obred euharistijske gozbe sastoji se od četiri glavna dijela od kojih svaki ima

svoje posebno značenje: 1. pripremanje kruha i vina ili pripremanje darova; 135

2.euharistijska molitva;136 3.lomljenje kruha;137 4.dijeljenje i blagovanje posvećenih

darova.138 Što se tiče ovog obreda u Evangeličkoj crkvi, najvažnije je, još jednom,

ostvarivanja zajedništva. Po sadržaju i obliku predstojnička molitva može biti dvovrsna može ... Prva je
povezana sa slavljem euharistije i sakramenata. U njoj više dolazi do izražaja zahvaljivanje i spominjanje
Božjih djela, anamneza, koja prelazi u epiklezu, molbu da Bog i danas u sakramnetalnom simboličkom
činu ostavri svoje spasenje. Druga vrsta molitve pokazuje koje je opće raspoloženje obreda. Polazište joj
je neki vid Božjeg otajstva a cilj izricanje molbe... Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda:
Kršćansko bogoslužje, 213.
134
19. – Dali ste vidjeli kako je Krist sa sobom sjedinio Zaručnicu? Vidjeste li kojom vas hranom
hrani? Postali smo od iste hrane i istom se hranimo. Pout žene što dijete hrani vlastitom krvlju i Krist
trajno vlastitom hrani vlastitom krvlju one što ih je rodio. Ivan Zlatousti, Krsne pouke: Peta pouka,
(Makarska, Služba Božja, 2000.), 177.
135
Ovaj dio bogoslužja zapravo je uvod u euharistijsku službu. U bizantskoj liturgiji se naziva
„veliki ulaz.“ Sastoji se od iz dva dijela: donošenje darova na oltar i molitve nad njima. Obično se za
vrijeme donošenja i prihvaćanja darova pjeva pjesma ili psalam. Tekst pjevanja treba očitovati značenje
izmjene darova između Boga i čovjeka. Molitva nad kruhom i vinom izražava i nazočnima u pamet
doziva simbolizam tih darova. Nekada je za taj dio bogoslužja bio izraz „prikazanje“.. tada su se
prikupljali darovi za potrebe Crkve i siromašnih članova zajednice. Ibd., 218.
136
Kršćanska euharistijska molitva izvire iz stava divljenja, osjećaja radosti i zanesenosti koja se
temelji na promatranju čudesnih Božjih djela, dakle objektivnih činjenica koje je Bog izveo u povijesti
spasenja. To nam upravo doziva u pamet prvi dio euharistijske molitve, predslovlje, i dio neposredno
slijedi nakon izvještaja o ustanovi Gospodnje večere. Zbog toga se taj dio i zove spomen čin, anamnesis
ili memoriale u skladu sa Kristovom riječi: „Ovo činite meni na spomen.“ Ibd., 220.
137
Crkveni oci kao i današnja Crkva u tom činu vide priopćivost uskrtslog Krista, koji je
uskrnućem postao duhovno tijelo, te postao blitzak svima kao što se ukazao mnogima. Usp. Ibd., 220.
138
Usp. Martin Luther, Temeljni reformatorski spisi II: O babilonskom sužanjstvu Crkve, 5. – 30.

Sakramentalno udioništvo u Gospodnjoj večeri je dovršenje zajedničkog euharistijskog slavlja i

njegova najistaknutija oznaka. Obredi koji ga prate su ovi: Gospodnja molitva, obred mira, samo
pričešćivanje i zaključna molitava. Miljenko Žagar, Pjesmarica Božjeg naroda: Kršćansko bogoslužje,
222.

Iususovo tijelo u klici bijaše kruh. Bi pak posvećeno nazočnošću Riječi koja je boravila u tijelu.
Kao što je, dakle, kruh koji je pretvoren u Kristovo tijelo uzdignut do božanske moći, tako se i sad u
euharistiji događa isti. U Isusu je milost Riječi posvetila tijelo kojem se bit sastojaše od kruha i u
stanovitom smislu i samo bijaše kruh. Na isti način, i u euharistiji, po Apostolovoj tvrdnji (1 Tim 4, 5),
Bog - Riječ i molitva posvećuje kruh. Ali kruh ne postaje tijelom Riječi snagom jedenja već ga Riječ
smjesta pretvara u svoje tijelo. Sama, naime, Riječ kaže: „Ovo je moje tijelo“ (Mk 14, 22). Grgur iz
Nise, Velika kateheza: Euharistijsko otajstvo, (Makarska, Služba Božja, 1982.), 163.
 51
pripomenuti da se ono razlikuje od obreda u Rimokatoličkoj crkvi ili obreda u Istočnim

crkvama po izostanku misnog kanonona, koji je dr.Luther pri sastavljanju liturgijskog

obrasca izostavio iz već navedenih teoloških razloga. Ovaj obred ipak zadržava

najvažnije dijelove koji nas podsjećaju na ranokršćansku anaforu koju nalazimo u

starokršćanskom spisu Didahe, te je njen svečani ton ostao nepromijenjen, a smisao u

potpunosti sačuvan.139 Nakon Obreda euharistijskog salvlja slijedi završni dio litirgije

- Završni obred koji ćemo prikazati u narednom dijelu poglavlja gdje ćemo prikazati

kompletan tekst liturgije u Evangeličkoj crkvi RH.

5.2. Bogoslužje - liturgija 140

I. UVODNI OBRED

Tiha molitva vjernika, zvona, orgulje

Uvodna pjesma
P: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga
O: Amen!
P: Pomoć je naša u imenu Gospodina.
O: Koji je stvorio nebo i zemlju.
Ispovijed grijeha
P: Sabrali smo se ovdje da zajednički poslušamo Božju riječ i proslavimo rođenje našeg Spasitelja
Isusa Krista. Obratimo mu se sada u molitvi i pjesmi, te u zajedništvu Gospodnjeg stola primimo
otajstveno tijelo i krv Isusa Krista, te na taj način Priznajmo pred Bogom svoju nedostojnost i da
smo sagriješili mislima, riječima i djelima te da se svojom vlastitom snagom ne možemo osloboditi
od svoje grešnosti. Stoga se utječemo neizmjernom milosrđu Boga, našega nebeskog Oca i molimo
milost radi Kristovih zasluga govoreći: Bože smiluj se meni grešniku.
P: Bio nam milostiv svemogući i milosrdni Bog koji je svoga jedinog Sina predao u smrt radi naših
grijeha, te radi njega oprostio nama i svima onima koji vjeruju u njegovo ime, dao im mogućnost da
postanu djeca Božja i prime njegova Svetog Duha. Tko to vjeruje i obrati se, taj će se spasiti. Neka
to Bog udjeli nama svima.
O: Amen!

O: Slava Ocu i Sinu i Duhu svetomu. Kako bijaše na početku, sada i u vijeke i od vijeka do vijeka.
Amen.141
Gospodine, smiluj se (Kyrie)

139
4. Međutim, ništa drugačije ne može unići u tijelo osim da se putem jela i pića pomiješa s
utrobom. Zato je skroz nužno da tijelo primi živodajnu moć na način kako je to za narav moguće. Ali tek
je ono Gospodinovo bogonosno tijelo zadobilo tu milost. Inače je, kao što smo pokazali, našem tijelu
nemoguće dospjeti do besmrtnosti osim da po zajedništvu sa besmrtnim postane dionikom
neraspadljivosti.
Oni koji prijevarom ispiju otrov, razornu moć nište suprotnim napitkom. Ali i on, pout otrova,
mora prodrijeti u čovjekovu utrobu da se po njoj moć lijeka proširi po čitavom tijelu. Isto vrijedi i za nas.
Najprije kušamo ono što rastavra našu narav. Zato nam je opet nužno potrebito sredstvo koje razdvojeno
stanje sjedinjuje. Ovaj lijek ulazi u nas i svojim protudjelovanjem otklanja štetu otrova koji se ranije
dokopao tijela. Ibd., 161
140
Tekst liturgije pruzet je iz „Pjesmarice Božjeg naroda.“ Ibd. 225. – 236.
141
Usp. Božanski časoslov Grkokatoličke crkve: Početak obični; (Križevci, Zagreb, Hrvatska
viceprovincija sv.Bazilija i sv. Makrine, Glas Koncila, 2000.), 5.
 52

P: Gospode Bože, smiluj se. O: Gospode Bože, smiluj se.

P: Kriste smiluj se. O: Kriste smiluj se.
P: Gospode Bože, smiluj nam se. O: Gospode Bože, smiluj nam se.
Umjesto Gospodine, smiluj se može se otpjevati neka pjesma broj 158 – 171.

Slava Bogu na visini ( Gloria in excelsis Deo)

(Pjesma se izostavlja u vrijeme Korizme i u crijeme Došašća)

Slava Bogu na visini

i na zemlji mir ljudima dobre volje.
Hvalimo te.
Blagoslivljamo te.
Klanjamo ti se.
Slavimo te.
Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje.
Gospodine Bože, Kralju nebeski, Bože Oče svemogući.
Gospodine Sine jedinorođeni, Isuse Kriste.
Gospodine Bože, Jaganjče Božji, Sine Očev.
Koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Koji oduzimaš grijehe svijeta primi našu molitvu.
Koji sjediš s desna Ocu, smiluj nam se.
Jer ti si jedini svet.
Ti si jedini Gospodin.
Ti si jedini svevišnji, Isuse Kriste.
Sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca, Amen

P: Gospodin s vama.
O: I s duhom tvojim.
P: Molitva dana ili kolekta.
O: Amen.
II. SLUŽBA RIJEČI

P: Čita poslanicu nedjelje ili blagdana i završava riječima:

Riječ je Gospodnja.
O: Bogu hvala ili aleluja
Pjesma ili psalam
P: Evanđelje:
P: Riječ je Gospodnja.
O: Slava tebi, Kriste.

Vjerovanje (Nicejsko – carigradski oblik)

P: Vjerujem u jednoga Boga.

O: Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje,
svega vidljivog i nevidljivog....Amen.
ili
Vjerovanje (nazvano Apostolsko)
Ispovijedajmo Apostolsko vjerovanje !
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje....Amen.
Umjesto simbola vjere (Vjerovanje) može se pjevati pjesma sličnog sadržaja.

Pjesma
P: Propovijed i molitva
Poslije propovijedi može se otpjevati pjesma ili odgovarajući psalam.
Prikupljanje prinosnih darova i obavijesti.
P: Molitva nad darovima.
O: Amen.

Sveopća ili vjernička molitva

 53
Prikladno je da se za svako zborovanje vjernika pripremi posebna vjernička molitva. Navodimo
primjer veoma stare molitve vjernika:
P: Bože, daj mir, jedinstvo svetoj Crkvi kršćanskoj.
O: Gospodine, pomiluj nas!
P: Ne daj da izgine baština tvoja.
O: Gospodine, pomiluj nas!
P: Učini da se odvrati od nas srdžba tvoja.
O: Gospodine, pomiluj nas!
P: Svi smo ti sagriješili, primi pokoru našu.
O: Gospodine, pomiluj nas!
P: Bdij, Gospodine, nad ovim mjestom.
O: Gospodine, pomiluj nas!
P: Daj da se uzraduje kršćanska vjera.
O: Gospodine pomiluj nas!
Ako se bogoslužje završava Službom riječi, neposredno poslije sveopće molitve slijedi Oče
naš, otpust, blagoslov i zaključna pjesma.

III. EUHARISTIJSKA SLUŽBA

Predslovlje
P: Gospodin s vama.
O: I s duhom tvojim.
P: Gore srca.
O: Imamo kod Gospodina.
P: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.
O: Dostojno je i pravedno.
P: Uistinu je dostojno, prikladno i spasonosno da uvijek i svugdje zahvaljujemo tebi Nebeski Oče
koji si sa jedinorođenim Sinom i Duhom Svetim, trojedini Bog; ti si stvorio nebo i zemlju, čovjeka
si učinio na svoju sliku, nas oslobodio od grijeha i smrti i priveo svojoj svetoj Crkvi da budemo
sudionici u vječnom hvalospjevu tvojih glasnika koji te od početka slave složnim klicanjem. S njima
sjedinjujemo i mi svoje glasove pjevjući bez prestanka:
Svako doba godine i svaki veliki blagdan ističu poseban razlog zbog kojega Boga slavimo i hvalimo.

Svet (Sanctus)

O: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot.

Puna su nebesa i zemlja tvoje slave.
Hosana u visini.
Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.
Hosana u visini.

1. Euharistijska molitva

Uistinu je dostojno slaviti tebe, Gospodara neba i zemlje, jer si se smilovao svojim stvorovima i svog
Sina poslao da uzme na se naše ljudsko tijelo i na drvu križa žrtvovanjem svoga tijela i proljevanjem
vlastite krvi od smrti spasi subraću ljude. Sakupljeni u njegovu imenu i njemu na spomen, molimo te,
Gospodine: posšalji svoga Duha Svetog da nas u tijelu i duši posveti i obnovi, te podaj da pod
 54
prilikama kruha i vina primimo tijelo i krvi tvoga Sina na naše spasenje; prema njegovoj zapovijedi mi
sad i ovdje okupljeni ispunjamo njegovu posljednju želju (njegov zavjet). Naime,
naš Gospodin, u noći u kojoj bijaše izdan, uze kruh,
izreče molitvu blagoslova, razlomi i dade učenicima
svojim govoreći: „Uzmite i jedite!Ovo je tijelo moje
koje se za vas daje. To činite meni na spomen.“Zatim
uze čašu te zahvali i dade im veleći:„Pijte iz nje svi,
jer ovo je moja krv, krv Saveza,Koja se proljeva za
sve radi oproštenja grijeha.Ovo činite, svaki pu kad
pijete, meni na spomen.“
Spominjemo se dakle Gospodine, nebeski Oče, spasonosne muke i smrti tvog ljubljenog Sine Isusa
Krista. Slavimo njegovo pobjedonosno uskrsnuće od mrtvih i tješimo se njegovim povratkom u
nebesku slavu gdje nas On, glava Crkve, zagovara kod Oca. I kao što smo svi po zajedništvu njegova
tijela i krvi jedno tijelo u Kristu, tako neka postane jedna tvoja zajednica sve do kraja svijeta da bismo
svi zajedno sa svim vjernima mogli slaviti Jaganjčevu gozbu u njegovu kraljevstvu. Po njemu neka je
tebi, svemogućemu Bogu, u Duhu svetom čast i slava, poklon i hvala sada i uvijeke. O: Amen.

Oče naš

P i O: Oče naš, koji jesi na nebesima!

Sveti se ime Tvoje!
Dođi kraljevstvo Tvoje!
Budi volja Tvoja kako na nebu tako na zemlji!
Kruh naš svagdanji daj nam danas!
I otpusti nam duge naše kako mi otpuštamo dužnicima svojim!
I ne uvedi nas u napast, nego nas izbavi od zla!
Jer Tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove. Amen!

P: Mir Gospodnji bio vazda svama!

O: I s duhom tvojim ili Amen

Pričest ili dijeljenje svetog tijela i krvi Kristove

O: Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta daruj nam mir.

Umjesto Jaganjče Božji može se pjevati neka druga prikladna pjesma.

Za vrijeme dijeljenja pričesti može se pjevati prikladna pjesma.
Djelitelj pričesti može kazati:

P: Tijelo Kristovo.
O: Amen.
Ili:
Blagovanje kruha i vina
Tijelo Kristovo za nas (tebe) lomljeno. Amen
Krv Kristova za nas (tebe) prolivena. Amen

P: Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta.

Blago onima koji su pozvani na gozbu jaganjčevu.
O: Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i bit ću spašen.
Poslije pričesti može se kazati:
P: Blagovanje tijela i krvi našega Gospodina Isusa Krista neka vas ojača, ohrabri i privedu u život
vječni.
O: Amen
Ili verzikul
P: Zahvalite Gospodinu jer je dobar (aleluja)
O: I njegova dobrota ostaje dovijeka (aleluja)
 55
IV. ZAVRŠNI OBRED

Zaključna kolekta
P: Molimo...
O: Amen.
Pozdrav i blagoslov

P: Gospodin svama.
O: I s duhom tvojim.
P: Idite u miru Gospodnjem (aleluja).
O: Bogu hvala uvijeke (aleluja).
P: Gospodin vas blagoslovio i čuvao;
Obasjao vas svojim licem i bio vam milostiv.
Svrnuo Gospodin svoj pogled na Vas i dao vam mir.
O: Amen.142

Napomena

U vrijeme došašća i od sedamdesetnice do Velikog petka ne moli se Slava niti se uz verzikul dodaje
Aleluja.

Poglavlje VI.

Liturgija Protestantske reformirane crkvene općine u Šibeniku

(Evangelička crkva Helvetske vjeroispovijesti)

Naime, nebih želio ovim zahtjevati da oni koji već imaju dobru Službu, koja im je Božjom milošću
dana, da bi je trebali napustiti i prilagoditi se nama. Niti je moje mišljenje da bi se cijela Njemačka
trebala prilagoditi Službu u Wittenbergu. Nikada nije bio slučaj da su službenici, redovnici i župnici
bili jedinstveni u svemu. Ali bi bila velika stvar kada bi na svakih nekoliko gospodarstava Božanska
liturgija bila provođena na jedan način i kada bi susjedni gradići i sela zajedno plakali sa gradovima.
Svako gospodarstvo bi trebalo ipak imati pravo na slobodan izbor kako će urediti svoje bogoslužje, i
nebi trebalo biti kažnjavanja zbog prilagođavanja bogoslužja.143

Ovaj tekst, već smo naveli u Uvodu ovog rada, te ga navodimo još jednom kako bi

istaknuli važnost liturgije u mjesnoj crkvi gdje sam i sam liturg i župnik. Iznosimo je u

uvjerenju da smo pronašli najbolji oblik bogoslužja koji Krist ima za nas u sklopu

zajednice vjernika evangelika u Šibeniku.

142
„Neka ta blagoslovi Jahve i neka te čuva, Neka te jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude!
Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese!“ (Br 6. 24 – 26).
143
Order of Divine Service: The Preface of Matin Luther (Oxford: Clarendon Press, 1911), 193-202,
(online) dostupno na, :htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn, pristupljeno 17. travnja 2009.
 56
Naime, naša liturgija nije nekakav partikularni teološki rakurs, već praksa koju

zajednica vjernih u Šibeniku vrši već pune tri godine. Stoga predstavljamo liturgiju

Crkve u Šibeniku kao eklatantan primjer skrbi o istinskom slavljenju i ispravnom

štovanju Boga.

Ovu liturgiju ćemo predstaviti na način da ćemo istaknuti samo razliku u odnosu

na predhodno izloženu liturgiju Evangeličke crkve u RH kojom se crkva koristila u

svojim počecima djelovanja. Jer su ostali elementi bogoslužja ostali isti nakon

administartivne integracije Crkvene općine Šibenik u korpus Protestantske reformirane

kršćanske crkve u RH 2007 god. Superintedent te Crkve dr. Jasmin Milić izradio

djelomičan prijevod poznatog Cranmerovog djela The Book of Cammon Prayer koji je

koncipiran prema potrebama Crkve i njenih lokalnih zajednica.

6.1. Interpolacija Molitve pročišćenja (Collect for Purity †)144

Svemogući Bože,
Pred kime su sva srca otvorena,
sve želje znane,
pred kime nema nikakvih tajni:
Očisti naše misli i naša srca,
Duhom svojim Svetim,
kako bi smo te mogli savršeno ljubiti
i dostojno veličati tvoje sveto ime;
Po Kristu Gospodinu našem. AMEN145

U našem prvom prijedlogu odlučili smo interpolirati tzv. Molitvu pročišćenja,

navedenu u inicijalnom predlošku, u kontekst uvodnog obreda liturgije, a odmah nakon

uvodnog pozdrava liturga i odgovora sabrane zajednice. Ovaj koncept molitve (himna)

u liturgiji nije neki naš novitet, već poznati molitveni himan koji nalazimo i u

144
Scottish Liturggy 1982, with Altenative Eucharistic Prayers: Preparation 1982, (online) dostupno
na; http://justus.anglican.org/resources/bcp/bcp.htm, pristupljeno 18. travnja 2009.
145
Ibd.
 57
liturgijama Anglikanske crkve u Engleskoj,146 Episkopalne crkve u Škotskoj,147

Episkopalne crkve u Americi,148 Episkopalne crkve u Welshu,149 Metodističke crkve u

Engleskoj, koja jednako tako koristi Book of Cammon Prayer.150 Slične molitvene

himne također možemo pronaći u psaltiru Božanskog časososlova RKC, 151 u psaltiru

Božanskog časoslova Grkokatoličke crkve,152 te u Božanstvenoj liturgiji sv. Ivana

Zlatoustog i Knjizi zajedničke molitve Protestantske reformirane kršćanske crkve u

RH.153

No, naš prijedlog je karakterističan za anglikansku liturgiju koju je satavio poznati

nadbiskup od Canterburya – Thomas Cranmer u suradnji s jeanom Calvinom. Pri

sastavljanju svoje poznate knjige „The order of the Comunion“, Cranmer se u

mnogočemu oslanjao na Lutherovu teologiju, te na već primjenjnu njemačku misu iz

1526.154 Stoga je iz Cranmerovog obrednika lako prepoznati Lutherovu teologiji i

praksu.155
146
1928 Proposed Book of Common Prayer. Approved by the Church, but rejected by Parliament:
the Order of the Ministration of the holy Communion. Ibd.  
147
The 1764 Communion Office for the use of the Church of Scotland. Ibd.
148
Prospectus for The Standard Editon of The Book of Camoon Prayer 1979. Ibd.
149
Book of Camoon Prayer of Welsh. Ibd.
150
Usp. Dostupno na, http://www.methodist.org.uk, pristupljeno 18. travna 2009.
151
Božanski časoslov za puk Božji: Psaltir, (Zadar, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, HBK,
1999.), 81. – 331.
152
Božanski časoslov Grkokatoličke crkve: Početak obični, 5.
153
Božanstvena Liturgija sv. Jovana Zlatoustog: Proksomidija, 6.
154
Jasmin Milić, Povijesni pregled liturgije: 8.6. Anglikanska crkva, 101.
155
Prema učenju evangelika u početku je čovjek bio savršen po svojoj prirodi. Grijeh je povrijedio
prirodu čovjeka i izmjenio ju je do same srži. Čovjek je izgubio lik Božji u sebi, sliku Božju. Izgubivši
svoju slobodu, čovjek je izgubio i svoju moralnu orjentaciju, one više nemože rasuđivati. Čovjek se
može spasiti jedino uz pomoć Božju po Božjoj, milosti. Grešan čovjek, koji prihvaća evanđeoski
navještaj o spasenju, koji priznaje svoju grešnost i krivicu pred Bogom i uz svijest te svoje nemoći
ispunjava zakon Božji. Uvjeren da će se time spasiti – miri se s Bogom posredništvom Isusa Krista. U
tom trenutku njemu se, zbog njegove vjere, daje milost Božja. Darovana mu milost uključuje ga u
zasluge Isusa Krista, opravdava ga ili točnije rečeno – proglašava ga pravednim i svetim, iako ustvari on
takav nije. Ona ga čini takvim, ta milost proizvodi to u njemu po vjeri, bez ikakvog saučešništva i
doprinosa sa starne, jer za to i nije sposoban zbog svoje nemoći. Na taj način, prema učenju Luthera,
čovjeku je darovano njegovo spasenje, jer se spašava po vjeri, a ne po dobrim djelima. Vjera je naime
jedinstven čin, za koji je, kako se pokazalo, jedino čovjek samostalno sposoban iako se to događa po
 58
Ovaj himan, osim njegove praktične upotrebe u liturgiji, jeste od posebnog

teološkog značenja za nas, te o njemu ovisi smisao našeg slijedećeg prijedloga gledano

sa teološkog aspekta. Nadamo se da će teološko značenje ovog molitvenog himna i

našeg slijedećeg prijedloga naći svoje mjesto i u liturgiji i nekih drugih mjesnih crkava

jer je povezano sa učenjem reformatora.156 Svrha ove molitve prema Arhidekanu

Ereemanu je:

Svaki čovjek bi trebao otvoriti svoju savjest prema Bogu, pred kim su sva srca otvorene i pred kim
nema nikakvih tajni. Saki uzvanik bi treba usmjeriti svoje biće prema njemu i zapitati se : „Gospode
dali sam tvoj?“ I onaj kome je odgovoreno „Ti kažeš“ mora se pokajati ili ne pristupiti li primiti
svoju osudu. Uvod u euharistiju treba biti molitva pročišćenja srca i savjesti prema redu prihvatljive
službe. Stara liturgija, prema tome, na samom početku, je ispunjena za ovu svrhu.157

Kao što smo već spomenuli citirajući poznatog pravoslanog teologa protojereja

Aleksandra Šmemana, liturgija je proces u kojem Božji narod prilazi Bogu po Isusu

Kristu, s ciljem da prijeđe skupa sa Njim iz ovoga svijeta u vječnost. 158 Stoga je, prema

učenju Svetog pisma, neophodno da se Božji narod pripravi za taj susret priznavanjem

svojih grijeha i slabosti pred Bogom, te da prizna svoju nemoć i potrebu za Božjom

intervencijom.

Taj proces mora se dogoditi jednako u srcu kao što se Crkva kroz liturgijski

ceremonijal izvanka pripravlja za taj susret, i to ukazuje na potrebu ovakve vrste

molitve u kontekstu liturgije. O tome smo također govorili kada smo iznosili Lutherov

Božjoj milosti... Svaki kršćanin, je prema učenju evangelika, rođen Duhom Svetim i surađujući sa
Bogom u djelu opravdanja i spasenja, on je dužan činiti dobra djela iz osjećanja zahvalnosti i pokornosti
Bogu. Mr. Roman Miz, Uvod u teologiju ekumenizma; Crkve nastale iz reformacije, (Novi Sad,
„LDIJ“ Vetrenik), 2001.
156
Riječ, slavljenje, znači sagnuti se i pasti dolje s tijelom s određenim pokretima; služiti u radu,
djelu. Ali slavljenje Boga u duhu je služba i čast srca; sadrži vjeru i strah u Boga. Slavljenje Boga je
dvojako, izvanjsko i unutrašnje – to je spoznavanje Božji blagoslova i biti mu zahvalan zbog toga. Slaviti
Gospodina s radošću nije djelo čovjeka; to je prije radosno paćenje i samo Božje djelo.
Ne može se naučiti riječima ali se može naučiti u nečime vlastitom iskustvu. Čak kako David govori
u ps 34, O kušajte i vidite kako je Gospodin sladak: blagoslovljen je čovjek koji vjeruje u Njega.“ On
stavlja kušanje prije gledanja, zbog toga što ta slatkoća ne može biti znana osim ako to netko ne iskusi.
Takav jedan će iskusiti Božje djelovanje u samom sebi i osjetit će Njegovu slatkoću i radi toga će
dobiti spoznaju i razumjevanje… T. Kerr, A Compend of Luther's Theology, (Westminster Press,
Philadelphia, 1943.), 5.
157
Collect for Purity †, (online) dostupno na, http://occidentalis.blogspot.com/2004/08/collect-for-
purity.html, pristupljeno 19. travnja 2009.
158
Usp. Fusnote 107.
 59
nauk o vidljivoj i nevidljivoj crkvi, te smo naveli i Lutherov stav o tome u footnotama

br. 114.. No, ipak ćemo se za kraj referirati na najpouzdaniji izvor, a to je Biblija,

kako bi opravdali našu inicijativu:

3
Jahve reče: „Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je
daleko od mene i njegovo štovanje naučena ljudska uredba, 14 zato ću, evo, i dalje čudno
postupati s ovim narodom - čudno i prečudno: i propast će mudrost njegovih mudraca, pomračit
se umnost njegovih umnika.“159

160
Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i
milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.

26
Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam
Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. 27 A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha -
da se on po Božju zauzima za svete. Naum spasenja 28 Znamo pak da Bog u svemu na dobro
surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. 161

18
„Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. 19 Ta iz srca izviru opake
namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. 20 To onečišćuje
čovjeka; a jesti neopranih ruku ne onečišćuje čovjeka.“162

6.2. Interpolacija Božjih zapovijedi u kontekst uvodnog obreda

Mi trebamo dekalog ne samo zato što nam govori što trebamo činiti nego da u tome možemo vidjeti
kako Duh Sveti u nama radi svoje djelo posvećenja. 163

Sljedeća promjena koja je uvedena je interpolacija Božjih zapovijedi u kontekst

uvodnog obreda liturgije, odmah nakon molitve pročišćenja kao što je to učinjeno u

Cranmerovom „Book of Camoon Prayer“.164 Naime, također ne nalazimo u

suvremenim obrednicima nekih Evangeličkih crkava na proklamaciju Božjeg Zakona

(u obliku dekaloga ili Kristovog sumarija zakona) u kontekstu nedjeljne liturgije. No

159
Dr. Jerko Fućak - Dr. Bonaventura Duda, Jeruzalemska Biblija: (Iz 29, 13 – 14).
160
Ibd., (Jl, 2, 13)
161
Ibd., (Mt 15, 18 – 20).
162
Ibd., (Rim 8, 26 – 28).

163
T. Kerr, A Compend of Luther's Theology, (Westminster Press, Philadelphia, 1943.), 5.
164
Usp. 1928 Proposed Book of Common Prayer. Approved by the Church, but rejected by
Parliament: he Order of the Ministration of the holy Communion, (online), dostupno na,
http://justus.anglican.org/resources/bcp/bcp.htm, pristupljeno 18. travnja 2009.
 60
ako bolje promotrimo Lutherov Order of Divine service, vrlo lako ćemo uočiti i razlog

zbog kojeg to nije bilo potrebno.

U vrijeme kada je Luther sastavljao svoju Njemačku misu, nije se bazirao samo na

nedjeljnu liturgiju, već je ukratko dao smjernice i za zborna okupljanja u druge dane u

tjednu. U tim okupljanjima Luther jasno predviđa, te inzistira na katehetskim poukama

vjernika, osobito mladih, koje sadrže pouke o Božjem zakonu, Apostolskom

vjerovanju, te molitvi Oče naš.165

U tu svrhu, on je napisao i svoj poznati „Mali katekizam.“166 No, ti sastanci nisu

liturgijska zborovanja Crkve, već okupljanje zajednice zbog pedagoških razloga.

Međutim postoji praktična potreba da se u današnje vrijeme Božji Zakon uključi u

kontekst liturgije iz više razoga: 1. Mnoge manje crkve u današnje vrijeme održavaju

samo jedno zborno okupljanje tjedno, dok roditelji sa svojom djecom zbog mnogih

obveza, te negativnog utjecaja okoline (rad nedjeljom, privatni poslovi, moderni

trendovi...) ne stižu redovno dolaziti na druga tjedna okupljanja kako bi primili

relevantne pouke;167 2. Božji Zakon u teologiji Evangeličkih crkava ima istaknuto

mjesto kao nezaobilazni - integralni dio kršćanske vjere. 168Kao što su Apostolsko

vjerovanje, Oče naš , te Sakrament stola zastupljeni u nedjeljnoj liturgiji kao integralni

165
Order of Divine Service: The Preface of Matin Luther (Oxford: Clarendon Press, 1911), 193-202,
(online), dostupno na, htpp://history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn, pristupljeno 17. travnja 2009.
166
Boris Gunjević, Hazim Yahya, Iva Vekić, Mali katekizam.
167
Gotovo najsnažnija od svih zapreka može postati ozračje ili okolina (milje). Okolina ima nad
čovjekom sugestivnu moć. Ono, što čovjek možda nikad nebi ni pomislio, poželio i učinio, to bez
oklijevanja učini pod utjecajem okoline. Bit okoline ne ovisi o društvu ili o mnoštvu ljudi, nego o
„duhu“ i mišljenju koje se u nekom društvu uzakonilo, ugnjezdilo, ušlo u stvari i preplavilo ljude.
Prema tome okolina je „objektivni talog duha“. Dr. Anton Trstenjak: Pastoralna psihologija, Snaga
suvremene okoline, (Đakovo, GRO „Tipografija“ Đakovo, 1989.) 83.
168
Ne smije se naime propovijedati samo jedna, nego se moraju propovijedati obje riječi Božje,
„novo i staro izvaditi iz riznice“ (Mt 13, 52), ne samo glas Zakona, već i riječ milosti Glas Zakona
mora se iznijeti kako bi se ljudi preplašili i doveli k spoznaji njihovih grijeha, i tako se pokajali i obratili
na bolji način života. Ne ovdje se ne smije ostati, to znači samo raniti, a ne previti, uzdrmati, a ne
izlječiti, ubiti, a ne učiniti živim, odvesti u pakao, a ne dovesti opet natrag, poniziti, a ne uzdići. Radi
toga se također mora propovijedati riječ milosti i obećanja oproštenja, kako bi se učila i podigla vjera,
bez Zakona, pokajanja, pokore i svega drugog što se uzalud događa i poučava. Temeljni reformatorski
spisi II: O slobodi kršćanina, 151.
 61
dio službe, valja uključit i Božje zapovijedi; 169 4. Molitva pročišćenja također na taj

nači dobiva svoj pravi teološki smisao, te nas skupa sa Božjim Zakonom vodi ka

iskrenom pokajanju, a koje se treba dogoditi u skladu sa Božjim kriterijima. Ovdje

ćemo dodati još i riječi velikog protestanskog teologa Jeana Calvina koji kaže:

Objašnjavajući ono što je neophodno za pravo poznavanje Boga, pokazali smo da njega ne možemo
zamisliti u svoj veličini njegovoj, a da nam smjesta naum ne padne misao: Bog je jedini i njegovom
veličanstvu pripada suverena vlast. U poznavanju samoga sebe rekli smo glavno je da se oslobođeni
bilo kakvog uobraženja, o vlastitoj vrlini, lišeni bilo kakvog uzdanja u vlastitu pravednost, već
naprotiv skrušeni uviđanjem svog siromaštva, učimo savršenoj poniznosti, ponižavamo se i
odričemo bilo kakve slave.170

Ne bih želio bilo što dodati riječima reformatora koje smo iscrpno naveli u ovom radu,

već ćemo sugerirati upotrebu Božjih Zapovijedi u liturgiji.

Na osnovu svega navedenog smatram da je dobro da se u pojedinim razdobljima

liturgijske godine (vrijeme kroz godinu) koristi skraćeni oblik, ili sumarij Zakona koji

je Krist predao apostolima, a mi ćemo preuzeti ga iz Biblije171.

Prije nego što bi liturg započeo sa proklamacijom Kristovih zapovijedi, trebao bi

dati kratki uvod prema našem predlošku, ili dodati neki drugi prikladni poziv na

poslušnost Božjim zapovijedima. Božje zapovijedi bile bi proklamirane na način da

liturg izgovara tekst Božjih zapovijedi, a da cijela zajednica okupljenih vjernika

otpjeva kratki stih:Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša Zakonu svome. Tako

bi dobili, teološki komplementarna dva dijela, te bi zapovijedi kao cjelina bile izražene

u obliku antifona.

To bi u praksi izgledalo ovako:

169
Šesto. Sveti, kršćanski ljudi se poznaju po molitivi i javnom zahvaljivanju i slavljenju Boga.
Kada vidimo i čujemo da se moli Oče naš i kada se ta molitva poučava; također gdje se Psalmi i duhovne
pjesme pjevaju u skladu s Božjom Riječi i pravoj vjeri; kada se Vjerovanje, 10 Zapovijedi i Katekizam
otvoreno koriste; - tada budimo sigurni da je tu prisutan sveti kršćanski narod; također, molitva je jedna
dragocjena, sveta kako govori sv. Pavao. Stoga također Psalmi nisu ništa drugo doli molitve u kojima se
slavi, zahvaljuje i časti Bog. Vjerovanje i 10 Zapovijedi i Božja Riječ su također svete stvari i kroz njih
Sveti Duh čini svetim sveti Kristov narod. Kako god, mi govorimo o molitvama i pjesmama koje se mogu
razumjeti i kroz koje je moguće da se uči i kroz njih čovjek može poboljšati svoj život... T. Kerr, A
Compend of Luther's Theology, (Westminster Press, Philadelphia, 1943.), 4.
170
Valja ne izostaviti i činjenicu da je izlaganje Božjih zapovijedi oduvijek prisutno u kontekstu
liturgije Reformirane crkve. Ovaj izvadak je donešen iz poznatog Calvinovog djela „Christiane
Religionis Institutio.“ Žan Kalvin, Nauk hrišćanske vere: O Zakonu, (Novi Sad, Izdavačka knjižarnica
Zorana Stojanovića, 1996.), 111.
171
Dr. Jerko Fućak - Dr. Bonaventura Duda, Jeruzalemska Biblija: (Mk 12, 29 - 31).
 62

P:“ Bog daje svoj zakon Mojsiju – u Deset zapovijedi Bog pokazuje svom narodu kako treba živjeti u
vjernosti prema njemu i ljubavi prema bližnjemu. Krist je upozorio na značenje prvog Zakona, ali ga
je oplemenio svojom novom zapovijedi.“
Isus odgovori: "Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Ljubi Gospodina
Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!"
"Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih."

ili

Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati
drugih bogova uz mene.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod
zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Sjeti se da svetkuješ dan počinka.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Poštuj oca svojega i majku svoju.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Ne ubij.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Ne učini preljuba.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Ne ukradi.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega.
Gospodine smiluj nam se i prikloni srca naša zakonu svome.
Ne poželi ništa što je tuđe.
Gospodine, usrdno te molimo, smiluj nam se i upiši sve svoje zakone u srca naša.

5.2. Dispozicioniranje Apostolskog vjerovanja

Ispovijest vjere se nalazi u kontekstu Službe riječi, a slijedi nakon čitanja poslanica i

evanđelja. Svrha vjeroispovijesti jest ujedno i potvrda svemu što je pročitano, te da

potakne sabranu zajednicu da pročitanoj Božjoj riječi da svoj odgovor i pristanak.172.

Kao što smo već rekli u prethodnom poglavlju, navještanje Božje riječi biva

priopćeno u dva oblika: čitanje Pisma i homilija. S obzirom na tu činjenicu Ispovijest

vjere je dispozicionira unutar Službe riječi, umjesto prije - iza propovijedi, kako bi bila

potvrda i odgovor zajednice na Božju riječ koja je priopćena (proklamirana) u oba

relevantna oblika što su zastupljena u liturgiji.

Ovaj izmjena također nije nekakav novitet koji smo tek smislili. Ovaj princip

dispozicioniranja Ispovijesti vjere nalazimo također i u obnovljenoj liturgiji

172
Usp. IV. Poglavlje: Osnovni elementi Evangeličke liturgije (dr. Martin luther).
 63
Rimokatoličke crkve,173 te u obnovljenim liturgijama nekih od Evangeličkih crkava

diljem svijeta, te u našoj matičnoj crkvi.174

U praksi predlažemo vjernicima pjevanje vjeroispovijesti ukoliko je to moguće, a

ukoliko nije neka se izgovara na svakom bogoslužju prema sugestiji Jeana Calvina.

Također predlažemo da se koriste oblici Nicejsko – carigradskog175 vjerovanja u

vrijeme blagdana, te Apostolsko vjerovanje u danima kroz godinu. Što se tiče Nicejsko

– carigradskog oblika vjerovanja, valja napomenuti da se u Eavngeličkim crkvama

koristi formula vjerovanja koja sadrži dodatka filoqe, što je nasljeđe Rimo – katoličke

crkve. Kako u dijalogu između Istoka i Zapada nije postignut koncenzus o spomenutom

dodatku nastaju dvije tradicije koje su po mišljenju nekih teologa komplementarne, dok

drugi ne prihvaćaju takav koncept. Koristimo kao i ostali formulu Nicejsko –

carigradskog vjerovanja koju Crkva službeno prihvaća kao ispravnu. 176 Za kraj ovog

poglavlja ćemo na slijedećoj stranici prikazati ilustraciju našeg bogoslužja koji je sličan

onome u Pjesmarici Božjeg naroda:

173
Gospode Bože, smiluj se. Kriste smiluj se. Gospode Bože, smiluj nam se. Nedjeljni i blagdanski
Misal za narod, Godina ABC, 297.
174
Usp. ELCA: Global Eucharistic Worship Servicehttp; (online), dostupno na,
http://www.elca.org/globalmission/resource/service.pdf, pristupljeno 19. travnaj 2007.
175
176
Više o tome pogledati u: Ekumensko vijeće crkava, Teologija o Duhu Svetome u dijalogu Istoka
i Zapada: Za ekumensku slogu o izlaženju Duha Svetoga i dodatku Filoqe u Simbolu (Andre de Halleux),
(Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1998.), 111 – 175.
 64

Otpust
Idite u miru Gospodnjem

Verzikul ili pjesma Zaključna kolekta

Pričest
Znak mira

Oče naš

Euharistijska molitva
(Konsekracija)

Svet, svet, svet (Sanctus)

Predslovlje

Sveopća molitva vjernika, Prikazanje

Pjesma poslije propovijedi

Ispovijest vjere

Propovijed

Evanđelje

Glavna pjesma dana

Biblijska čitanja

Predstojnikova molitva (kolekta)

Slava Bogu na visini (Gloria)

Kyre elesion
Ispovijed grijegha

Božje zpovijedi
Pokora Molitva pročišćenja
(Ispovijed)
Ulaz (introit)

Ulazna pjesma

Zaključak
 65

Mnoga su se koplja lomila, u teološkom smislu, kroz povijest Crkve oko ispravne

formulacije vjerovanja o sakramentima. Također se velika pažnja pridavala i praktičnoj

izvedbi pojedinih obreda, te upotrebi predmeta i simbola sakramenta što je utjecalo na

razvoj različitih liturgijskih oblika. Ipak kršćane možemo detektirati u ovom svijetu po

propovijedanju Evanđelja, krštenju i Večeri Gospodnjoj. Ti znakovi ili pojave od

samog početka obilježavaju kršćane (Kristove učenike). Međutim, te stvari se nisu

oduvijek činile na isti način. A imaju posebno mjesto u Crkvi kao institucije vjere.

Stoga, nije poželjno zanemariti tu pojavu u Crkvi, već treba neprestano istraživati

pravo značenje sakramenata i na taj način ispravno izvršavati Božju zapovijed

prakticirajući je u okviru kršćanskog bogoslužja - liturgije. Upravo u tom djelu

nailazimo na sinergiju između Lutherove i Calvinove eklezijologije.

U našem skromnom teološkom istraživanju primjetili smo da se uvijek iznova

pojavljuje intencija ispravnog štovanja Boga i upotrebe sakramenta. Kao što smo mogli

vidjeti, Bog je taj koji je ustanovio bogoslužje i sakramente kao institucije vjere i

pobožnosti za našu dobrobit. Bog upravo po tim sredstvima posreduje milost i uvećava

vjeru svom izabranom narodu, te im daje smjernice za ispravno slavljenje prema

načelima objave u Svetom Pismu.

Mnogi konformisti će reći da to i nije tako važno, već da je to sve slično. Reći će

možda da ne treba opterećivati mlade u vjeri tako sofisticiranim učenjima i nijansama

koje ponekad ni sami teolozi ne razumiju. Međutim, mi posjedujemo Božju Riječ i

poznamo njegov Zakon upozoravaju nas Reformatori.

Sve Božje zapovijedi koje su za nas relevantne zapisane su u Bibliji. Vrlo su jasne

i od iznimne važnosti za istinsku pobožnost i za ispravno štovanje Boga. Isus nam nije

govorio o transubstanciji, substanciji i akcidentu. I o mnogim drugim stvarima koje

nam dolaze iz srednjovjekovne skolastičke teologije. Ustanova sakramenta zapisana je

 66
u Bibliji i izrečena kroz Božje zapovijedi koje su zapisane u Novom Zavjetu. Na isti

način je Mojsije primio uredbe o obrednim zakonima koje su bile strogo propisane i

Gospodin nije ostavio nikakav prostor za egzibicionizam pojedinaca (Levitski zakon 10:

1 -7).

A sinovi Aronovi Nadab i Abihu uzmu svaki svoj kadionik; stave u nj vatre i na nju metnu
tamjana da prinesu pred Jahvom neposvećenu vatru, koju im on ne bijaše propisao. 2Ali izbije
plamen ispred Jahve te ih proguta - poginuše oni pred Jahvom. 3Nato će Mojsije Aronu: "To je
ono što je Jahve navijestio Po onima koji su mi blizu svetim ću se pokazati; pred svim ću se
pukomproslaviti."Aron je šutio. 4Mojsije zovnu Mišaela i Elsafana, sinove Aronova strica
Uziela, pa im reče: "Dođite i odnesite svoju braću ispred Svetišta u polje izvan tabora!" 5Oni
dođu i odnesu ih u njihovim košuljama u polje izvan tabora, kako je Mojsije rekao. 6Poslije toga
Mojsije reče Aronu i njegovim sinovima, Eleazaru i Itamaru: "Ne raščupavajte svoje kose niti
razdirite svojih haljina da ne poginete i da se On ne razljuti na svekoliku zajednicu. Vaša braća i
sav dom Izraelov neka oplakuje one koje je vatra Jahvina sažegla. 7Ne smijete odlaziti s ulaza u
Šator sastanka da ne pomrete, jer na vama je Jahvino ulje pomazanja." Oni učine po riječi
Mojsijevoj.177

Euharistija - liturgija u Evangeličkim crkvama ima primarnu važnost i vrijednost jer je

Bog zahtjeva od svoje zajednice. Okuplja je po Duhu Svetom radi zajedništva sa svojim

stvorenjem. Ona je izraz istinske pobožnosti i ispravnog slavljenja Boga jer je

utemeljena u objavi Svetog Pisma. Liturgija je sredstvo koje Bog koristi kako bi

komunicirao sa svojom Crkvom i izlio na nju svoj oprost, milost i nadu vječnog života.

Ona je zborno okupljanje vjernika na kojem se Božja ljubav utjelovljuje i komunicira

među braćom i sestrama sjedinjenim u Kristu kao njegovo tijelo. Na liturgiji se rađa

vjera u srcima vjernika jer se na tom mjestu propovijeda Riječ Božja koja je uvijek u

korelaciji sa djelovanjem Duha Svetog. Euharistija je svjedočanstvo Kraljevstva Božjeg

koje je prisutno na zemlji po Kristovoj Crkvi.

Zato je uvijek iznova potrebno istarživati i usklađivati kršćansko bogoslužje s

objavom Riječi Božje kako bi se mogli što više približiti Gospodinu kroz istinsku

pobožnost i ispravno slavljenje. Liturgija - Euharistija je nebeska stvarnost koju je Bog

od vječnosti pripremio za svaku od mjesnih crkava u kojima se propovijeda Riječ Božja

i ispravno podjeljuju sakramenti među svetima. To je položaj i važnost Euharistije u

Evangeličkim crkvama.

177
Biblija: Stari zavjet; Lev 10: 1 -7; dostupno na: http://www.hbk.hr, pristupljeno; 24. Lipnja
2008.
 67

POSEBAN DODATAK - LEKCIONAR

LIT.GODINE Godina A Godina B Godina C

Iza. 2:1-5; Iza. 64:1-9; Jer. 33:14-16;

Ps. 122; Ps. 80:1-7, 17-19; I Ps. 25:1-10;
1. nedjelja Adventa Rim. 13: 11-14; Kor. 1:3-9; I Sol. 3:9-13;
Mat. 24:36-44 Mk. 13:24-37 Lk 21: 25-36

Iza. 11: 1-10; Iza. 40: 1-11; Mal. 3:1-4;

Ps. 72: 1-7,18-19; Ps. 85: 1-2, 8-13; Lk 1:68-79;
2. nedjelja Adventa Rim. 15:4-13; II Pet. 3:8-15a; Fil. 1:3-11;
Mat. 3:1-12 Mk. 1:1-8 Lk 3:1-6

Iza. 35: 1-10; Iza. 61:1-4, 8-11; Zah. 3:14-20;

3. nedjelja Adventa Ps. 146: 5-10 Ps. 126 Iza. 12:2-6;
ili Lk 1:47-55; ili Lk 1:47-55; Fil. 4:4-7;
Jak. 5:7-10; I Sol. 5:16-24; Lk 3:7-18
Mat. 11:2-11 Iv. 1:6-8, 19-28

Iza. 7:10-16; Ps. 80:1- II Sam. 7:1-11,16; Lk Mih. 5:2-5a; Lk 1:47-

7, 17-19; Rim. 1:1-7; 1:47-55 ili Ps. 89:1- 55 ili Ps. 80:1-7; Heb.
4. nedjelja Adventa Mat. 1:18-25 4,19-26; Rim.16:25-27; 10:5-10; Lk 1:39-45
Lk 1:26:38 (46-55)

Iza. 9:2-7; Iza. 9:2-7; Iza. 9:2-7;

Badnjak Ps. 96; Ps. 96; Ps. 96;
24. prosinac Tit. 2:11-14; Tit. 2:11-14; Tit. 2:11-14;
Lk 2:1-14 (15-20) Lk 2:1-14 (15-20) Lk 2:1-14 (15-20)

Iza. 62: 6-12; Iza. 62: 6-12; Iza. 62: 6-12;

Ps. 97; Ps. 97; Ps. 97;
Božić Tit. 3:4-7; Tit. 3:4-7; Tit. 3:4-7;
25 prosinac: Lk 2: (1-7) 8-20 Lk 2: (1-7) 8-20 Lk 2: (1-7) 8-20
jutarnje bogoslužje

Iza. 52:7-10; Iza. 52:7-10; Iza. 52:7-10;

Božić Ps. 98; Ps. 98; Ps. 98;
25 prosinac Heb. 1:1-4 (5-12); Heb. 1:1-4 (5-12); Heb. 1:1-4 (5-12);
večernje bogoslužje Iv. 1:1-14 Iv. 1:1-14 Iv. 1:1-14

Iza. 63: 7-9; Iza. 61: 10-62:3; I Sam. 2:18-20, 26;

1. nedjelja poslije Ps. 148; Ps. 148; Ps. 148;
Božića: Heb. 2:10-18; Gal. 4:4-7; Kol. 3:12-17;
Mat. 2:13-23 Lk 2:22-40 Luka 2:41-52
 68

Jer. 31:7-14; Jer. 31:7-14; Jer. 31:7-14;

2. nedjelja poslije Ps. 147:12-20; Ps. 147:12-20; Ps. 147:12-20;
Božića: Ef. 1:3-14; Ef. 1:3-14; Ef. 1:3-14;
Ivan 1: (1-9)10-18 Ivan 1: (1-9)10-18 Ivan 1: (1-9)10-18

Iza. 60:1-6; Iza. 60:1-6; Iza. 60:1-6;

Bogojavljenje Ps. 72:1-7, 10-14; Ps. 72:1-7, 10-14; Ps. 72:1-7, 10-14;
ili Epifanija Ef. 3:1-12; Ef. 3:1-12; Ef. 3:1-12;
6. veljača Mat. 2:1-12 Mat. 2:1-12 Mat. 2:1-12

Iza. 42:1-9; Post. 1:1-5; Iza. 43:1-7;

Nedelja po Ps. 29; Ps. 29; Ps. 29;
Bogojavljenju: Dj. 10:34-43; Dj. 19: 1-7; Dj. 8:14-17;
Krštenje Mat. 3:13-17 Mk. 1:4-11 Lk 3:15-17, 21-22
Gospodinovo;

Iza. 49:1-7; I Sam. 3:1-10 (11-20); Iza. 62: 1-5;

2. nedjelja Ps. 40: 1-11; Ps. 139:1-6, 13-18; Ps. 36:5-10;
kroz godinu I Kor. 1:1-9; I Kor. 6:12-20; I Kor. 12:1-11;
Iv. 1:29-42 Iv. 1:43-51 Iv. 2:1-11

Iza. 9: 1-4; Jon. 3:1-5, 10; Neh. 8:1-3, 5-6, 8-10;

3. nedjelja Ps. 27: 1, 4-9; Ps. 62:5-12; Ps. 19;
kroz godinu, I Kor. 1:10-18; I Kor. 7:29-31; I Kor. 12:12-31a;
Mat. 4:12-23 Mk 1:14-20 Lk 4:14:21

Mihej 6: 1-8; Pnz. 18:15-20; Jer. 1:4-10;

4. nedjelja Ps. 15; Ps. 111; Ps. 71:1-6;
kroz godinu, I Kor. 1:18-31; I Kor. 8:1-13; I Kor. 13:1-13;
Mat. 5:1-12 Mk. 1:21-28 Lk 4:21-30

Iza 58: 1-12; Iza. 40: 21-31; Iza. 6: 1-8 (9-13);

5. nedjelja Ps. 112:1-10; Ps. 147: 1-11, 20c; Ps. 138;
kroz godinu, I Kor. 2:1-12 (13-16); I Kor. 9:16-23; I Kor. 15:1-11;
Mat. 5:13-20 Mk. 1:29-39 Lk 5: 1-11

Pnz. 30:15-20; II Kralj. 5:1-14; Jer. 17:5-10;

6. nedjelja Ps. 119:1-8; Ps. 30; Ps. 1;
kroz godinu I Kor. 3:1-9; I Kor. 9:24-27; I Kor. 15:12-20;
Mat. 5:21-37 Mk. 1:40-45 Lk 6:17-26

Lev. 19: 1-2, 9-18; Iza. 43: 18-25; Post. 45:3-11, 15;
7. nedjelja Ps. 119:33-40; Ps. 41; Ps. 37:1-11, 39-40;
kroz godinu, I Kor. 3:10-11, 16-23; II Kor. 1:18-22; I Kor. 15:35-38, 42-50;
Mat.5:38-48 Mk. 2:1-12 Lk 6:27 -38

Iza. 49:8-16a; Hoš. 2:14-20; Iza. 55:10-13;

8. nedjelja Ps. 131; Ps. 103: 1-13, 22; Ps. 92: 1-4, 12-15;
kroz godinu, I Kor. 4:1-5; II Kor. 3:1-6; I Kor. 15:51-58;
Mat.6:24-34 Mk. 2:13-22 Lk. 6: 39-49
 69

Preobraženje Izl. 24:12-18; II Kralj. 2:1-12; Izl. 34: 29-35;

Gospodinovo Ps. 2 ili Ps.99; Ps. 50:1-6; Ps. 99;
Nedjelja pred II Petr. 1:16-21; II Kor. 4:3-6; II Kor. 3:12-4:2;
početak Korizme: Mat. 17:1-9 Mk. 9:2-9 Lk 9: 28-36 (37-43)

Joel 2:1-2,12-17; Joel 2:1-2,12-17; Joel 2:1-2,12-17;

Čista srijeda ili Iza.58:1-12; ili Iza.58:1-12; ili Iza.58:1-12;
ili Pepelnica, Ps. 51:1-17; II Ps. 51:1-17; Ps. 51:1-17;
Kor.5:20b-6:10; II Kor.5:20b-6:10; II Kor.5:20b-6:10;
Mat.6:1-6,16-21 Mat.6:1-6,16-21 Mat.6:1-6,16-21

Post. 2:15-17; 3:1-7; Post. 9:8-17; Pnz. 26:1-11;

Ps. 32; Ps. 25:1-10; Ps. 91:1-2, 9-16;
1. nedjelja Korizme: Rim. 5:12-19; I Pet. 3:18-22; Rim. 10:8b-13;
Mat. 4:1-11 Mk. 1:9-15 Lk 4:1-13

Post. 12: 1-4a; Post. 17: 1-7, 15-16; Post. 15: 1-12, 17-18;
Ps. 121; Ps. 22:23-31; Ps. 27;
2. nedjelja Korizme: Rim. 4:1-5; 13-17; Rim. 4: 13-25; Fil. 3:17-4:1;
Iv. 3:1-17 Mk. 8:31-38 Lk. 13:31-35

Izl. 17: 1-7; Izl. 20: 1-17; Iza. 55: 1-9;

Ps. 95; Ps. 19; Ps. 63:1-8;
3. nedjelja Korizme Rim. 5:1-11; I Kor. 1:18-25; I Kor. 10:1-13;
Iv 4:5-42 Iv. 2:13-22 Lk. 13:1-9

I Sam. 16:1-13; Br. 21:4-9; Još. 5:9-12;

Ps. 23; Ps. 107: 1-3, 17-22; Ps. 32;
4. nedjelja Korizme Ef. 5:8-14; Ef`. 2:1-10; II Kor. 5:16-21;
Iv. 9:1-41 Iv. 3:14-21 Lk. 15: 1-3, 11b-32

Ezk. 37:1-14; Jer. 31: 31-34; Iza. 43:16-21;

Ps. 130; Ps. 51: 1-12 Ps. 126;
5. nedjelja Korizme Rim. 8:6-11; ili Ps. 119: 9-16; Fil. 3: 4b-14;
Iv. 11:1-45 Heb. 5:5-10; Iv. 12:1-8
Iv. 12:20-33

6. nedjelja Korizme 50: 4-9a; Iza. 50: 4-9a; Iza. 50: 4-9a;
ili Cvijetnica Ps. 31: 9-16; Ps. 31: 9-16; Ps. 31: 9-16;
Nedelja muke Fil. 2:5-11; Fil. 2:5-11; Fil. 2:5-11;
Gospodnje, Mat. 26:14-27:66 Mk.14:1-15:47, Lk. 22:14-23:56
Liturgija muke ili Mat. 27:11-5. ili Mk. 15:1-47 ili Lk. 23:1-49
Gospodnje

Cvijetnica Mat. 21:1-11; Mk. 1:1-11 Lk. 19:28-40;

Liturgija za Cvijetnicu Ps.118:1-2, 19-29, ili Iv. 12:12-16 Ps.118:1-2, 19-29
Večernja služba
Ps.118:1-2, 19-29,
Iza. 42:1-9 Iza. 42:1-9 Iza. 42:1-9
Ponedjeljak Ps. 36:5-11 Ps. 36:5-11 Ps. 36:5-11
Veliki Tjedan Heb. 9:1-15 Heb. 9:1-15 Heb. 9:1-15
 70
Iv. 12:1-11 Iv. 12:1-11 Iv. 12:1-11
Iza. 49:1-7 Iza. 49:1-7 Iza. 49:1-7
Utorak Ps. 71:1-14 Ps. 71:1-14 Ps. 71:1-14
Veliki Tjedan I Kor. 1:18-31 I Kor. 1:18-31 I Kor. 1:18-31
Iv. 12:20-36 Iv. 12:20-36 Iv. 12:20-36
Iza. 50:4-9a Iza. 50:4-9a Iza. 50:4-9a
Srijeda Ps. 70 Ps. 70 Ps. 70
Veliki tjedan Heb. 12:1-3 Heb. 12:1-3 Heb. 12:1-3
Iv. 13:31-32 Iv. 13:31-32 Iv. 13:31-32
Izl. 12:1-14; Izl. 12:1-14; Izl. 12:1-14;
Ps. 116:1-2, 12-19; Ps. 116:1-2, 12-19; Ps. 116:1-2, 12-19;
Veliki četvrtak I Kor. 11:23-26; I Kor. 11:23-26; I Kor. 11:23-26;
Iv. 13:1-17, 31b-35 Iv. 13:1-17, 31b-35 Iv. 13:1-17, 31b-35

Iza. 52: 13-53:12; Iza. 52: 13-53:12; Iza. 52: 13-53:12;

Ps. 22; Ps. 22; Ps. 22;
Heb. 10: 16-25 Heb. 10: 16-25 Heb. 10: 16-25
Veliki petak: ili Heb. 4:14-16; 5:7-9; ili Heb. 4:14-16; 5:7-9; ili Heb. 4:14-16; 5:7-9;
Iv. 18:1-19:42 Iv. 18:1-19:42 Iv. 18:1-19:42

Post. 1: 1-2:4a; Post. 1: 1-2:4a; Post. 1: 1-2:4a;

Ps. 136:1-9, 23-26; Ps. 136:1-9, 23-26; Ps. 136:1-9, 23-26;
Post. 7:1-5, 11-18; 8:6- Post. 7:1-5, 11-18; 8:6- Post. 7:1-5, 11-18; 8:6-
18; 9:8-13; 18; 9:8-13; 18; 9:8-13;
Ps. 46; Ps. 46; Ps. 46;
Post. 22:1-18; Ps. 16; Post. 22:1-18; Ps. 16; Post. 22:1-18;
Izl. 14:10-31; 15:20-21; Izl. 14:10-31; 15:20-21; Ps. 16;
Uskrsno bdijenje Izl. 15:1b-13, 17-18; Izl. 15:1b-13, 17-18; Izl. 14:10-31; 15:20-21;
prvo uskrsno Iza. 55:1-11; Iza. 55:1-11; Iza. 55:1-11;
bogoslužje: Iza. 12: 2-6; Iza. 12: 2-6; Iza. 12: 2-6;
Izr. 8:1-8, 19-21; Izr. 8:1-8, 19-21; Izr. 8:1-8, 19-21;
9: 4b-6; 9: 4b-6; 9: 4b-6;
Ps. 19; Ps. 19; Ps. 19;
Ezk. 36:24-28; Ezk. 36:24-28; Ezk. 36:24-28;
Ps. 42 i 43; Ps. 42 i 43; Ps. 42 i 43;
Ezk. 37:1-14; Ezk. 37:1-14; Ezk. 37:1-14;
Ps. 143; Ps. 143; Ps. 143;
Zah.3:14-20; Zah.3:14-20; Zah.3:14-20;
Ps. 98; Ps. 98; Ps. 98;
Rim. 6:3-11; Rim. 6:3-11; Rim. 6:3-11;
Ps. 114; Ps. 114; Ps. 114;
Mat.28:1-10 Mat.28:1-10 Mat.28:1-10
Dj. 10:34-43 Dj. 10: 34-43 Dj. 10: 34-43
ili Jer. 31:1-6; ili Iza. 25:6-9; ili Iza. 65:17-25;
Ps. 118: 1-2, 14-24; Ps. 118:1,2, 14-24; Ps. 118:1,2,14-24;
Uskrs Kol. 3:1-4 I Kor. 15:1-11 I Kor. 15:19-26
Jutarnje Bogoslužje ili Dj.10:34-43; ili Dj. 10:34-43; ili Dj. 10: 34-43;
Iv. 20:1-18 Iv. 20: 1-18 Iv. 20:1-18
ili Mat. 28:1-10 ili Mk. 16:1-8 ili Lk 24:1-12

Uskrs
Večernje Bogoslužje Iza. 25:6-9; Ps. 114; I Iza. 25:6-9; Ps. 114; I Iza. 25:6-9; Ps. 114; I
Kor. 5:6b-8; Kor. 5:6b-8; Kor. 5:6b-8;
Lk. 24:13-49 Lk. 24:13-49 Lk. 24:13-49
 71
Dj. 2: 14a, 22-32; Dj 4: 32-35; Dj 5: 27-32;
2. Uskrsna nedjelja Ps. 16; Ps. 133; Ps. 118: 14-29
I Pet. 1:3-9; I Iv. 1:1-2:2; ili Ps. 150;
Iv. 20: 19-31 Iv. 20:19-31 Otkr. 1:4-8;
Iv. 20: 19-31

Dj .2:14a, 36-41; Dj 3:12-19; Dj 9: 1-6 (7-20);

3. Uskrsna nedjelja Ps. 116:1-4, 12-19; Ps. 4; Ps. 30;
I Pet. 1: 17-23; I Iv. 3:1-7; Otk. 5:11-14;
Lk. 24: 13-35 Lk 24:36b-48; Iv. 21:1-19

Dj. 2: 42-47; Dj. 4: 5-12; Dj. 9: 36-43;

4. Uskrsna nedjelja Ps. 23; Ps. 23; Ps. 23;
I Pet.. 2:19:25; I Iv. 3:16-24; Otkr. 7: 9-17;
Iv. 10: 1-10 Iv. 10: 11-18 Iv. 10:22-30

Dj. 7:55-60; Dj. 8:26-40; Dj. 11: 1-18;

Ps. 31:1-5, 15-16; Ps. 22:25-31; Ps. 148;
5. Uskrsna nedjelja I Pet. 2:2-10; I Iv. 4:7-21; Otk. 21: 1-6;
Iv. 14: 1-14 Iv. 15:1-8 Iv. 13:31-35

Dj. 1:1-11; Dj. 1:1-11; Dj. 1:1-11;

Ps. 47 Ps. 47 Ps. 47 ili
6. Uskrsna nedjelja ili Ps. 93; ili Ps. 93; Ps. 93;
Ef. 1:15-23; Ef. 1:15-23; Ef. 1:15-23;
Lk. 24:44-53 Lk 24:44-53 Lk 24:44-53

Dj. 1:1-11; Dj. 1:1-11; Dj. 1:1-11;

Uzašašće Ps. 47 Ps. 47 ili Ps. 47
ili Ps. 93; Ps. 93; Ef. 1:15-23; ili Ps. 93;
Ef. 1:15-23; Lk. 24:44-53 Ef`. 1:15-23;
Lk. 24:44-53 Lk. 24:44-53

Dj. 1: 6-14; Dj. 1: 15-17, 21-26; Dj. 16: 16-34;

Ps. 68:1-10, 32-35; Ps. 1; Ps. 97;
7. Uskrsna nedjelja I Pet. 4:12-14; 5:6-11; I Iv. 5:9-13; Otk. 22:12-14, 16-17,
Iv. 17:1-11 Iv. 17: 6-19 20, 21;
Iv. 17: 20-26

Dj. 2: 1-21 Dj. 2: 1-21 Dj. 2: 1-21

Pentekost ili Br. 11: 24-30; ili Ezk. 37: 1-14; ili Post. 11:1-9;
Pedesetnica Ps. 104: 24-34, 35b; Ps. 104: 24-34, 35b; Ps. 104:24-34, 35b;
Duhovo I Kor. 12:3b-13 Rim. 8:22-27 Rim. 8:14-17
ili Dj 2: 1-21; ili Dj, 2:1-21; ili Dj. 2:1-21;
Iv. 20: 19 -23 Iv. 15:26-27; Iv. 14: 8-17 (25-27)
ili Iv. 7:37-39 ili Iv.16:4b-15
 72

Post. 1:1-2:4a; Iza. 6:1-8; Izr. 8:1-4, 22-31;

Ps. 8; Ps. 29; Ps. 8;
Nedelja II Kor. 13:11-13; Rim. 8:12-17; Rim. 5:1-5;
Svetog Trojstva Mat.28:16-20 Iv. 3:1-17 Iv. 16:12-15

Post. 6:9-22; 7:24; I Sam.3:1-10 (11-20; I Kralj. 18:20-21

8:14-19; Ps. 139:1-6,13-18; (22-29) 30-39;
9. nedjelja kroz Ps. 46; II Kor.4:5-12; Ps. 96;
godinu Rim. 1:16-17; 3:22b-28 Mark. 2:23-3:6 Gal. 1:1-12;
(29-31); Lk. 7:1-10
Mat.7:21-29

Post. 12:1-9; I Sam. 8:4-11 (12-15) I Kralj. 17:8-16,17-24;

Ps. 33:1-12; 16-20 (11:14-15); Ps. 146;
10. nedjelja kroz Rim. 4:13-25; Ps. 138; Gal. 1:11-24;
godinu Mat. 9: 9-13,18-26 II Kor. 4:13-5:1; Lk. 7: 11-17
Mk. 3:20-35

Post. 18: 1-15 (21:1-7); I Sam. 15:34-16:13; I Kralj. 21:1-10 (11-14)

11. nedjelja kroz Ps. 116:1-2, 12-19; Ps. 20; 15-21a;
godinu, Rim. 5:1-8; II Kor. 5:6-10 (11-13) Ps. 5:1-8;
Mat. 9:35-10:8 (9-23) 14-17; Gal. 2:15-21;
Mk. 4:26-34 Lk 7:36-8:3

Post. 21: 8-21; I Sam. 17: (1a, 4-11, I Kralj. 19:1-4 (5-7) 8-
Ps. 86:1-10, 16-17; 19-23) 32-49; 15a;
12. nedjelja kroz Rim. 6:1b-11; Ps. 9:9-20; Ps. 42 i 43;
godinu Mat. 10: 24-39 II Kor. 6:1-13; Gal. 3:23-29;
Mk. 4:35-41 Lk 8: 26-39

Post. 22:1-14; II Sam. 1:1, 17-27; II Kralj. 2:1-2, 6-14;

13. nedjelja kroz Ps. 13; Ps. 130; Ps. 77:1-2, 11-20;
godinu Rim. 6:12-23; II Kor. 8:7-15; Gal. 5:1, 13-25;
Mat. 10: 40-42 Mk. 5:21-43 Lk 9:51-62

Post. 24: 34-38, .II Sam. 5:1-5, 9-10; II Kralj. 5:1-14;

ili Post. 24: 42-67; Ps. 48; Ps. 30;
14. nedjelja kroz Ps. 45: 10-17 II Kor. 12:2-10; Gal. 6: (1-6) 7-16;
godinu ili Pj. nad pj. 2:8-13; Mk. 6:1-13 Lk 10:1-11, 16
Rim. 7:15- 25a;
Mat. 11: 16-19, 25-30

II Sam. 6:1-5, 12b-19; Amos 7: 7-17;

15. nedjelja Post. 25: 19-34; Ps. 24; Ps. 82;
kroz godinu Ps. 119: 105-112; Ef. 1: 3-14; Kol. 1: 1-14;
Rim. 8:1-11; Mk. 6:14-29 Lk 10:25-37
Mat. 13:1-9, 18-23

Post. 28: 10-19a; II Sam. 7:1-14a; Amos 8: 1-12;

16. nedjelja Ps. 139:1-12, 23-24; Ps. 89:20-37; Ps. 52;
kroz godinu Rim. 8:12-25; Ef. 2:11-22; Kol. 1:15-28;
Mat. 13:24-30, 36-43 Mk. 6:30-34, 53-56 Lk 10:38-42
 73
Post. 29:15-28; II Sam. 11: 1-15; Hoš. 1:2-10;
17. nedjelja Ps. 105:1-11, 45b Ps. 14; Ps. 85;
kroz godinu ili Ps. 128; Ef. 3:14-21; Kol. 2:6-15 (16-19);
Rim. 8:26-39; Iv. 6: 1-21 Lk 11: 1-13
Mat. 13:31-33, 44-52

Post. 32:22-31; II Sam. 11:26-12:13a; Hoš.11:1-11;

18. nedjelja Ps. 17:1-7, 15; Ps. 51:1-12; Ps. 107:1-9, 43;
kroz godinu Rim. 9:1-5; Ef. 4:1-16; Kol. 3:1-11;
Mat. 14:13-21 Iv. 6:24-35 Lk 12:13-21

Post. 37:1-4, 12-28; II Sam. 18:5-9, 15, 31- Iza. 1:1, 10-20;
Ps. 105: 1-6, 16-22, 33; Ps. 50: 1-8, 22-23;
19. nedjelja 45b; Ps. 130; Heb. 11:1-3, 8-16;
kroz godinu Rim. 10:5-15; Ef. 4:25-5:2; Lk. 12:32-40
Mat. 14:22-33 Iv. 6:35, 41-51

Post. 45:1-15; I Kralj. 2:10-12; 3:3-14; Iza. 5:1-7;

20. nedjelja Ps. 133; Ps. 111; Ps. 80: 1-2, 8-19;
kroz godinu Rim. 11:1-2a, 29-32; Ef. 5:15-20; Heb. 11:29-12:2;
Mat. 15: (10-20) 21-28 Iv. 6:51-58 Lk. 12:49-56

Izl. 1: 8-2:10; I Kralj. 8:(1, 6, 10-11) Jer. 1: 4-10;

21. Nedjelja Ps. 124; 22-30, 41-43; Ps. 71:1-6;
kroz godinu Rim. 12:1-8; Ps. 84; Heb. 12:18-29;
Mat. 16:13-20 Ef. 6:10-20; Lk. 13:10-17
Iv. 6:56-69

Izl. 3:1-15; Pj. nad pj. 2: 8-13; Jer. 2:4-13

Ps. 105:1-6, 23-26,45c; Ps. 45:1-2, 6-9; Ps. 81:1,10-16
22. nedjelja Rim. 12:9-21; Jak. 1:17-27; Heb. 13:1-8,15-16
kroz godinu Mat. 16:21-28 Mk. 7:1-8,21-23 Lk.14:1.7-14

Izl. 12:1-14; Izr. 22:1-2, 8-9, 22-23; Jer. 18: 1-11;

Ps. 149; Ps. 125; Ps. 139:1-6, 13-18;
23. nedjelja Rim. 13:8-14; Jak. 2:1-10, 12-17; Flm.1-21;
kroz godinu Mat. 18:15-20 Mk. 7:24-37 Lk 14:25-33

Izl. 14:19-31; Izr. 1:20-33; Jer. 4:11-12, 22-28;

24. nedjelja Ps. 114 Ps. 19; Ps. 14;
kroz godinu ili Izl. 15:1b-11,20-21; Jak. 3:1-12; I Tim. 1:12-17;
Rim. 14:1-12; Mk. 8:27-38 Lk 15:1-10
Mat. 18:21-35

Izl. 16:2-15; Izr. 31: 10-31; Jer. 8:18-9:1;

Ps. 105: 1-6, 37-45; Ps. 1; Ps. 79:1-9;
25. nedjelja Fil. 1:21-30; Jak. 3:13-4:3, 7-8a; I Tim. 2:1-7;
kroz godinu Mat. 20: 1-16 Mk. 9:30-37 Lk 16:1-13

Izl. 17:1-7; Est.7:1-6, 9-10; Jer. 32:1-3a, 6-15;

26. nedjelja Ps. 78:1-4, 12-16; 9:20-22; Ps. 91:1-6, 14-16;
kroz godinu Fil..2:1-13; Ps.124; I Tim. 6:6-19;
 74
Mat. 21:23-32 Jak. 5:13-20; Lk 16:19-31
Mk. 9:38-50

Izl. 20:1-4, 7-9, 12-20; Job 1:1; 2:1-10; Tuž.1-6 (3:19-26);

Ps. 19; Ps. 26; Ps. 137;
27. nedjelja Fil. 3:4b-14; Heb. 1:1-4; 2:5-12; II Tim. 1:1-14;
kroz godinu Mat. 21:33-46 Mk. 10: 2-16 Lk. 17: 5-10

Izl. 32:1-14; Job 23: 1-9, 16-17; Jer. 29:1, 4-7;

Ps. 106:1-6, 19-23; Ps. 22:1-15; Ps. 66:1-12;
28. nedjelja Fil. 4:1-9; Heb. 4:12-16; II Tim. 2:8-15;
kroz godinu Mat. 22:1-14 Mk. 10:17-31 Lk 17: 11-19

Izl. 33: 12-23; Job. 38: 1-7 (34-41); Jer. 31: 27-34;
Ps. 99; Ps. 104:1-9, 24, 35c; Ps. 119: 97-104;
29. nedjelja I Sol. 1:1-10; Heb. 5:1-10; II Tim. 3: 14-4:5;
kroz godinu, Mat. 22:15-22 Mk. 10: 35-45 Lk. 18: 1-8

Pon. Zak. 34:1-12; Job 42: 1-6, 10-17; Joel 2:23-32;

Ps. 90: 1-6, 13-17; I Ps. 34:1-8 (19-22); Ps. 65;
30. nedjelja Sol. 2:1-8; Heb. 7:23-28; II Tim. 4:6-8, 16-18;
kroz godinu, Mat. 22:34-46 Mk. 10: 46-52 Lk 18:9-14

Još.: 7-17; Ruta 1: 1-18; Hab. 1: 1-4; 2:1-4;

31. nedjelja Ps. 107: 1-7; 33-37; Ps. 146; Ps. 119:137-144;
kroz godinu I Sol. 2:9-13; Heb. 9: 11-14; II Sol. 1:1-4, 11-12;
Mat. 23:1-1 Mk. 12: 28-34 Luka 19: 1-10
Još.4:1-3a; 14-25; Rut. 3: 1-5; 4:13-17; Hag.1:15b -2:9;
32. nedjelja Ps. 78: 1-7; Ps. 127; Ps. 145:1-5, 17-21
kroz godinu I Sol. 4:13-18; Heb. 9: 24-28; ili Ps. 98;
Mat. 25: 1-13 Mk. 12:38-44 II Sol. 2: 1-5, 13-17;
Lk. 20: 27-38
Suci 4: 1-7; I Sam. 1: 4-20; Iza. 65:17-25
33. nedjelja Ps. 123; I Sam. 2:1-10 Iza. 12
kroz godinu I Sol. 5: 1-11; Heb. 11-14, 19-25; II Sol. 3:5-19
Mat. 25: 14-30 Mark. 13:1 Lk.21:5-19

Nedjelja Krista Ezk. 34:11-16, 20-24; II Sam. 23: 1-7; Jer. 23:1-6
Kralja, 34. nedjelja Ps. 100; Ps. 132: 1-12 ( 13-18), Lk.1:11-20
kroz godinu Ef`. 1: 15-23; Otk. 1:4b-8; Kol. 1:11-20
Mat. 25:31-46 Iv. 18: 33-37 Lk.23:33-43

178

178
O blagdanima, postovima i izboru hrane
(Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, 29 poglavlje)

223. Potrebito vrijeme za bogoštovlje. Premda se vjera ne može ograničiti vremenom, ne

smijemo ju gajiti ili primjenjivati bez pravovaljane primjene i raspodjele vremena. Svaka crkva
stoga izabire određeno vrijeme za javne molitve, propovijedanje evanđelja i slavljenje sakramenata,
ali niti jednoj nije dopušteno odbaciti ovaj raspored na vlastitom nahođenju. Jer dokle god ne bude
 75

vremena i mogućnosti za ispoljavanje osobne vjere, nesumnjivo će ljude odvući njihovi

svakodnevni poslovi.
224. Dan Gospodnji. Premda vidimo da su naši crkveni preci imali ne samo određeni sat u tjednu
za okupljanje, već su bili zajedno također na Dan Gospodnji, sve do vremena apostola kojega su
uzeli kao dan odmora. Taj je običaj s pravom uzela naša Crkva da bi se okupljala na bogoštovlja i
zajedništva ljubavi.
225. Praznovjerje. Mi ne popuštamo židovskim običajima i praznovjerjima, jer ne vjerujemo da je
jedan dan svetiji od drugoga i nismo mišljenja da je odmor sam po sebi prihvatljiv Bogu. Štoviše,
proslavljamo kršćanskom slobodom Dan Gospodnji, a ne subotu kao dan odmora.
226. Proslavljanje Krista i svetaca. Nadalje, ako u kršćanskoj slobodi crkva vjerom proslavlja
sjećanje na Gospodinovo rođenje, obrezanje, trpljenje, uskrsnuće i njegovo Uzašće na nebo, kao i
poslanje Duha Svetog na učenike, to s pravom odobravamo. Ali ne podržavamo slavljenja čovjeka
i svetaca. Sveti se dani odnose na prve kamene ploče Zakona i pripadaju samome Bogu. Sveti dani,
uspostavljeni za svece koje smo odbacili, beskorisni su i besmisleni i ne smije ih se podržavati.
Istovremeno kažemo da se treba sjećati svetih, u odoređeno vrijeme i mjesto, kroz propovijed i
isticanje njihovih životnih primjera koje trebamo nasljedovati.
227. Post. Kao što Crkva snažno osuđuje prežderavanje, opijanje i svaku vrstu požude i
neumjerenosti, još više nam preporuča kršćanski post. Jer post nije ništa drugo doli uzdržavanje i
umjerenost pobožnika, kao i discipliniranje, briga i potiskivanje tjelesnih želja za jedno vrijeme
kako bi se ponizili pred Bogom i uskratili tijelu „gorivo“ kako bi spremnije i lakše poslušali Duha
Svetoga. Zato, oni koji se ne obaziru na to, ne poste, nego misle da je post punjenje trbuha jednom
na dan ili onda se u određeno ili propisano vrijeme vrijeme suzdržavaju od uzimanja određenih jela
misleći da su time učinili nešto dobro i da su ugodili Bogu. Post je pomoć molitvi svetih i svim
krjepostima. Ali kao što stoji zapisano u Knjizi proroka Židovi su postili zbog suzdržavanja od jela,
a ne zbog odbacivanja svojih zlodjela, te nisu ugodili Bogu.
228. Javni i osobni post. Postoji javni i osobni post. U davna su vremena javno postili zbog
nesretnih zbivanja i nevolja koje su zadesile Crkvu. Svi su se suzdržavali od jela do večeri i skupa
provodili vrijeme u molitvi, štovanju Boga i pokajanju, što je malo drugačije od žalovanja, o čemu
se često govori u Prorocima, a posebice kod proroka Joela 2. pogl. Takav bi se post trebao
održavati i danas kada je Crkva u nevolji. Osobni post treba uzeti svatko tko se osjeća potaknut
Duhom. Jer samo se na taj način može uskratiti tijelu „gorivo.“
229. Narav posta. Svi bi postovi trebali proizlaziti iz slobodnog i voljnog duha, iz stvarne
poniznosti, a ne iz želje za odobravanjem ili zadobijanjem ljudske naklonosti, a još manje iz želje
za zadobijanjem pravednosti. Neka svatko posti s tim ciljem kako bi mogao uskratiti tijelu hranu i
revnosnije služiti Bogu.
230. Korizma. Korizmeni je post došao preko naših predaka, ali ne i preko pisanja apostola. Zato
on nije obvezan i ne može se nametnuti vjernicima. Činjenica je da su u prijašnja vremena postojali
različiti oblici i običaji posta. Tako. Npr. Irenej, crkveni otac piše: „Postoje oni koji smatraju da
treba postiti samo jedan dan, drugi misle da treba postiti dva dana, treći dodaju još nekoliko dana,
a ima onih koji smatraju da treba postiti 40 dana. Ta različitost u shvaćanju posta nije započela u
naše vrijeme, nego mnogo ranije od onih koji, pretpostavljam, nisu održavali ono što im je
predano na početku, nego su neznanjem ili nemarom upali u druge običaje. (Fragm. 3, ed. Stieren,
1.824) Nadalje, povjesničar Sokrat piše: „Budući da ne postoje rani zapisi o tome, vjerujem da su
apostoli prepustili osobnoj prosudbi svakog čovjeka kako to ne bi činili u strahu i pod prisilom“
(Hist. Ecclesiast. V.22, 40).
231. Izbor hrane. Glede izbora hrane mišljenja smo da u postu svu hranu treba uskratiti tijelu jer je
tijelo vrlo nedisciplinirano i sklono užicima. Još bi ga više pobudili jedenjem ribe ili mesa,
probranih jela i izvrsnih vina. Nadalje znamo da su sva stvorenja Božja stvorena na čovjekovu
dobrobit. Sve što je Bog stvorio dobro je i treba se koristiti bez razlike u strahu Gospodnjem i
 76

LITERATURA

Afanasijev Nikolaj. Trpeza Gospodnja. Cetinje: Svetigora, 2001.

Augustin Aurelije. O Državi Božjoj, svezak drugi. Zagreb: Kršćanska sadašnjost,

1996.

Badurina Anđelko, Fučić Branko, Grgić Marijan. Leksikon ikonografije, liturgike i

simbolike zapadnog kršćanstva. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2000.

Bainton Ronald H.. Na tome stojim. Zagreb: Misli, 2002.

Benz E.. Život i duh istočne crkve. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2003.

odgovarajućom umjerenošću (Post 2:15). Jer apostol je rekao: „Čistima je sve čisto“ (Tit 1:15) i
„Jedite sve što se prodaje na tržnici, ništa ne ispitujući radi savjesti.“ (1Kor 10:25) Isti apostol
naziva nauk onih koji naučavaju uzdržanje od jela „demonskim“, jer „koji zabranjuju ženidbu i
(naređuju) uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici – oni što potpuno upoznaše istin –
uzimaju sa zahvalnošću.“ (1Tim 4:3) Isti apostol u Poslanici Kološanima kori one koji nastoje steći
ugled posvećenja pretjeranim uzdržavanjem od jela (Kol 2:18).
232. Sekte. Zato u cijelosti odbacujemo nauk Tacija i enkratita i svih sljedbenika Eustacija, protiv
kojih je sazvana Gangrijska sinoda.
 77
Bodrožić Ivan. Euharistija. Zagreb: Glas Koncila, 2002.

Book of Camoon Prayer . (online). Dostupno na http://www.methodist.org.uk.

Pristupljeno 18. travnja 2007.

Book of Camoon Prayer of Welsh. (online). Dostupno na

http://justus.anglican.org/resources/bcp/bcp.htm. Pristupljeno 18. travnja 2009.

Božanski časoslov Grkokatoličke crkve. Križevci: Zagreb, Hrvatska

Božanski časoslov za puk Božji. Zadar: Hrvatski institut za liturgijski pastoral, HBK,

1999.

Bunić – Šagi T. Povijest kršćanske literature I. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1998.

Ciprijan Sv. Jedinstvo Crkve, Euharistija, Gospodnja molitva: Makarska: Služba

Božja, 1987.

Collect for Purity †. (online). Dostupno

na, ,http://occidentalis.blogspot.com/2004/08/collect-for-purity.html. Pristupljeno

19. travnja 2007.

Denzinger Heinrich, Hunermann Peter. Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o

vjeri i ćudoređu. Đakovo: Teološki izvori, 2002.

Drugi vatikanski koncil, Dokumenti. Zagreb: Kršćanska Sadašnjost, 2002.

Ekumensko vijeće crkava. Teologija o Duhu Svetome u dijalogu Istoka i Zapada.

Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1998.

ELCA. Global Eucharistic Worship Servicehttp. (online). Dostupno na,

http://www.elca.org/globalmission/resource/service.pdf. Pristupljeno 19. travnaja

2007.

Fućak Jerko - Duda Bonaventura. Jeruzalemska Biblija. Zagreb: Kršćanska sadašnjost,

2001.

Grgur iz Nise. Velika kateheza. Makarska, Služba Božja, 1982.

 78
Gunjević Boris, Yahya Hazim, Vekić Iva. Mali katekizam. Slavonski Brod: Magnus

2003.

Hammond C.T.. Uvod u teologiju. Osijek, Izvori, 1994.

Heidelberški katekizam (1563.), Drugo helevetsko vjeroispovijedanje(1566.), Daruvar,

Logod d.o.o, Reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj, 2000.),

Ispovjednik Maksim: Asketski spisi – O Božjem Čovjekoljubu. Zagreb: Kršćanska

sadašnjost, 2002.

Jedin Hubert. Velika povijest crkve, IV. Svezak. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004.

(Ker) Kiprijan. Euharistija. Šibenik: Eparhija dalmatinska, 2003.

Kerr T. A Compend of Luther's Theology. Westminster Press, Philadelphia, 1943.

Kleinig Vernon P.. Lutheran Liturgies from Martin Luther to Wilhelm Lohe. (online).

Dostupno na http://www.ctsfw.edu/library. Pristupljeno 17. svibnja 2009.

Liturgijski simboli. (online), dostupno na www.katolici.org. Pristupljeno 9. travnja

2007.

Luther Martin. Temeljni reformatorski spisi I. Zagreb. Demetra d.o.o..

. Temeljni reformatorski spisi II. Zagreb. Demetra d.o.o..

Milić Jasmin. Povijesni pregled liturgije. Osijek: Kršćanski centar „Dobrog Pastira“,

2007.

Nedjeljna čitanja B. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2006.

Nedjeljni i blagdanski Misal za narod. Godina ABC. Zagreb: Kršćanska sadašnjost,

2004.

Order of Divine Service. The Preface of Matin Luther. Oxford. Clarendon Press.

(online). Dostupno na htpp://www.history.hanover.edu.//texts/luthserv/htlmn.

Pristupljeno 17. travnja 2007.

Popović Justin. Božanstvena Liturgija sv. Jovana Zlatoustog. Beograd: Manastir

Ćelije kod Valjeva, 1987.

 79
Prospectus for The Standard Editon of The Book of Camoon Prayer 1979. (online).

Dostupno na http://justus.anglican.org/resources/bcp/bcp.htm. Pristupljeno 18.

travnja 2007.

Scottish Liturggy 1982, with Altenative Eucharistic Prayers. Preparation 1982.

(online) Dostupno na http://justus.anglican.org/resources/bcp/bcp.htm.

Pristupljeno 18. travnja 2007.

Šmeman Aleksandar. Liturgija i život. Cetinje: Mitropolija Crnogorsko – cetinjska i

skenderijska, 1992.

The 1764 Communion Office for the use of the Church of Scotland. (online). Dostupno

na http://justus.anglican.org/resources/bcp/bcp.htm. Pristupljeno 18. travnja 2009.

Triglot concordia, the Sibolical Books of the Ev. Lutheran Church . (online).

Dostupno na http://www.elca.org/secretary/constitutions/index.html. Pristupljeno 9.

siječnja. 2009.

Uimonen Seija, Gunjević Boris. Augsburška konfesija. Slavonski Brod: Magnus

2003.

Ustenski Nikolaj D. Anafora - Pokušaj historijsko – liturgijske analize.

Veliki Atanazije. Prijevod pisma Epiktetu. Makarska: Služba Božja, 1980.

Vorgrimler Rahner Herbert. Teološki rječnik. Đakovo: Forum bogoslova Đakovo,

1992.),

Zizjulas Jovan. Od maske do ličnosti. Beograd: BIG „štampa“, 1998.

Zlatousti Ivan. Krsne pouke. Makarska; Služba Božja, 2000.

Žagar Miljenko. Pjesmarica Božjeg naroda: Zagreb: Seniorat Evangeličke crkve, 1981.

Žan Kalvin. Nauk hrišćanske vere. Novi Sad, Izdavačka knjižarnica Zorana

Stojanovića, 1996.

1928 Proposed Book of Common Prayer. Approved by the Church, but rejected by

Parliament: the Order of the Ministration of the holy Communion. (online).

 80
Dostupno na http://justus.anglican.org/resources/bcp/bcp.htm. Pristupljeno 18.

travnja 2007 

SEKUNDARNA LITERATURA

Knjiga zajedničkih molitava, Jutarnje, večernje i euharistijsko bogoslužje. Osijek:

PRKCRH, 2003.

Milić, Jasmin dr.sc., Usporedna teologija sakramenata, Hrestomatija za internu

uporabu studenata: Theodor Schnitzler, „Međusobna povezanost sakramenata“ u O

značenju sakramenata; (Tordinci, Reformirani teološki institut „Mihael Starin“,

2007.

Missae Defunctorum, Ex Missali Romano Pro Defunctis, S. SEDIS APOSTOLICAE

ET S. RITUUM COGREGATIONS TYPOGRAPHI, Concordat cum editione

typica Vaticana, 1922.

Miz Roman. Uvod u teologiju ekumenizma. Novi Sad: Vetrenik, 2001.

Pavić J. – Tenešek Z.T.. Patrologija. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993.

Rimski Misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969.

Vlašić. O. Petar, Hrvatski Bogoslužbenik: Tisak i naklada knjižare „Jadran“, Dubrovnik

1923.

_________, Evanđelistar to jest Epistolie i Evanđelja preko sve godine, Tisak i naklada

knjižare „Jadran“, Dubrovnik 1921.

Zagorac Vladimir. Krist posvetitelj vremena. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1996.

Zbor za bogoštovlje. Tri liturgijska dokumenta. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 1989.

Zbor za bogoštovlje. Promjene u liturgijskim knjigama prema novom kodeksu. Zagreb:

Kršćanska sadašnjost. 1986.

Zbor za bogoštovlje. III uputa o liturgiji. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

81