Welcome to Scribd. Sign in or start your free trial to enjoy unlimited e-books, audiobooks & documents.Find out more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
2Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Dama s kamelijama

Dama s kamelijama

Ratings: (0)|Views: 139|Likes:
Published by aana10

More info:

Published by: aana10 on Jun 27, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/23/2010

pdf

text

original

 
 Alexandre DumasDama s kamelijama
SMATRAM da se ne mogu stvarati likovi dok se jako dobro ne prouĉe ljudi, istokao što jedan jezik moţe govoriti samo ako se ozbiljno nauĉi.
 
Kako još nisam u godinama kad se moţe izmišljati, zadovoljit ću se
 pripovijedanjem.
Pozivam, dakle, ĉitatelja da vjeruje u istinitost ove priĉe koje su sva lica,osim glavne junakinje, još uvijek ţiva.
 
Uostalom, u Parizu ima ljudi koji mogu potvrditi većinu ĉinjenica koje navodim ovdje, ako moje svjedoĉanstvo nije dovoljno. Ipak, ĉudnim stjecajem okolnosti,jedino sam ja poznavao sve pojedinosti bez kojih bi bilo nemoguće stvoritizanimljivu i potpunu priĉu.
 Dakle, evo kako sam saznao te pojedinosti. -
12. oţujka 1847. godine u uliciLaffite, proĉitao sam veliki ţuti oglas koji je najavljivao rasprodaju pokućstva
i rijetkih skupocjenih predmeta. To je bila posmrtna rasprodaja. Na oglasu nije
 bilo navedeno ime osobe koja je umrla, ali rasprodaja se trebala odrţati u ulicid'Antin broj 9, 16. oţujka od dvanaest do pet popodne.
 
IzmeĊu ostalog, u oglasu je pisalo da se 13. i 14. oţujka mogu razgledati stan i pokućstvo.
 
Uvijek sam bio ljubitelj rijetkih predmeta. Odluĉih, dakle, da ne propustim tu priliku, pa ako i ne kupim ništa, barem da vidim.
 Sutradan podoh u ulicu d'Antin broj 9.Iak
o je još bilo priliĉno rano, u stanu je već bilo posjetitelja, pa ĉak i posjetiteljica koje su, iako odjevene u velur i zaogrnute kašmirom, s elegantnim koĉijama što su ĉekale ispred vrata, s ĉuĊenjem, pa ĉak i divljenjem, promatraleraskoš koja se prostirala pred njihovim oĉima.
 
Kasnije sam shvatio to divljenje i ĉuĊenje, jer kad sam i sam poĉeo
razgledavati, lako sam ustanovio da se nalazim u
odajama neke kurtizane. Dakle, ako postoji nešto što jedna otmjena dama ţeli
 vidjeti, a tu je bilo i dama iz viso
kog društva, onda su to odaje ovih ţenakojih koĉije svakog dana blate njihove koĉije i koje poput njih i pokraj njihimaju rezervirane loţe u Operi i Talijanskom kazalištu, i koje u Parizu pokazuju
izazovno obilje svoje ljepote, dragulja i skandala.Ova, kod koje sam sa nalazio, bila je mrtva: i najkrepos-
nije ţene mogle sudakle prodrijeti do njene sobe. Smrt je proĉistila zrak te blistave kloake, auostalom, imale su i dobru ispriku, ako bi to bilo potrebno: došle su narasprodaju ne znajući kome dolaze.
 
Proĉitale su oglas i zaţeljele vidjeti onošto je taj oglas obećavao te tako unaprijed izabrati. Ništa jednostavnije! To ih meĊutim nije spreĉavalo da usred te bajne raskoši potraţe tragove ţivota
kurtizane o kojoj su im, bez ikakve sumnje, pripovijedali
tako ĉudne priĉe.
 
 Na ţalost, sve tajnovitosti su bile umrle zajedno s boginjom, pa te dame,usprkos najboljoj volji, zatekoše samo ono što se moglo prodati poslije smrti, aništa od onoga što se prodavalo za vlasniĉina ţivota.
 
Uostalom, imalo se što i kupiti. Namještaj je bio predi
-
 van: od ruţina drva i uBoulleovu stilu, kineske i sevrske vaze, saske figurice, saten, velur, ĉipke;
svega je tu bilo.Razgledavao sam stan i slijedio te otmjene radoznalke koje su prije mene stigle.
Kad su ušle u sobu prekrivenu perzijskim sagovima, i ja htjedoh ući, ali onegotovo odmah izadoše osmjehujući se kao da se stide te nove radoznalosti. U menito izazva još veću ţelju da uĊem u sobu. To je bila toaletna soba, ispunjena inajbeznaĉajnijim sitnicama, u kojima je najviše
 
došla do izraţaja rasipnost
 pokojnice.
 Na velikom, uza zid prislonjenom stolu, širokom tri i dugom šest stopa, blistalesu same dragocjenosti ĉuvenih zlatara Aucoca i Odiota. Bila je to prekrasna
zbirka, i svi ti bezbrojni predmeti, tako neophodni toaleti
ţene kao što je bila
 
ona kod koje smo se nalazili, bili su iskljuĉivo od srebra i zlata. Zbirka se meĊutim mogla sakupiti tek malo
-poma-lo, nije je upotpunila samo jedna ljubav.Kako toaletna soba jedne kurtizane u meni nije izazvala strah, zabavljao sam se
razgledavajući sve moguće sitnice te sam opazio da sav taj predivno izrezbareni pribor nosi razliĉite inicijale i razliĉite krune.
 
Promatrao sam sve te stvari koje su predstavljale prodavanje te jadne ţene, misleći usput kako joj je Bog bio milostiv ne
 
dopustivši da je stigne uobiĉajenakazna već ju je pustio da umre u raskoši i ljepoti, prije starosti, te prve
smrti kurtizana.
Doista, ima li što tuţnije od starosti, poroka, naroĉito kod ţene? Nema nikakvadostojanstva i ne pobuĊuje nikakvo zanimanje. To vjeĉno kajanje, ne zbog lošeg puta kojim se išlo, već zbog pogrešnih proraĉuna i loše potrošenog novca,najţalosnija je stvar koja se moţe sresti. Poznavao sam jednu, u mladostiraskalašenu ţenu kojoj je od cijele njezine prošlosti, ostala jedino kći, go
tovo
isto tako lijepa kao što je po rijeĉima suvremenika, bila i njena majka. Tojadno dijete kojem je majka govorila: "Ti si moja kći", jedino zato da jojnaredi da je hrani u starosti kao što je ona nju hranila u djetinjstvu, to jadno biće zvalo se Louis
e. Pokoravala se svojoj majci bez ikakve volje, bez strasti,
 bez uţitka, isto kao što bi se bavila nekim zanatom da je kome palo na pamet daje neĉemu pouĉi.
 Stalno promatranje razvrata, preranog razvrata, pothranjivano neprestano
 boleţljivošću te djevojke, uništilo je u njoj svijest o dobru i zlu koju joj jeBog moţda i dao, ali koju nitko nije ni pomislio razviti u njoj.
 
Uvijek ću se sjećati te djevojke koja je gotovo svakog dana u isto vrijeme
 prolazila bulevarima. Majka ju je bez prestanka pratila isto
tako briţljivo kaošto bi prava majka pratila pravu kćer. Tada sam još bio priliĉno mlad i spreman prihvatiti lak moral svog stoljeća. Ipak se sjećam da je taj skandalozni nadzorizazivao u meni prezir i gaĊenje.
 
Tome još dodajte da nikada jedno djevojaĉko
lice nije odavalo tako nevin dojam,
takav izraz melankoliĉne patnje.
 
Ĉovjek bi rekao: lice pomireno sa sudbinom.
 
Jednog dana djevojĉino se lice razvedrilo. Usred toga razvrata koji je majka planirala, grešnici se priĉinilo da joj je Bog udijelio sreću. Napokon, zašto bi
je Bog, koji ju je stvo-
no nemoćnom, ostavio bez utjehe pod mukotrpnim teretom ţivota? Jednog dana, dakle, ona primijeti da je trudna i ono ĉedno što je još bilo u njoj zatreperi od radosti. Ĉudna uto
-
cista ima duša. Louise odjuri majci
da joj javi novost koja ju je toliko razveselila. Sramota je govoriti, te miovdje ne pri-
ĉamo iz zabave o nemoralu, već pripovijedamo istinit dogaĊaj, koji bi moţda bolje bilo prešutjeti, kad ne bismo smatrali da s vremena na vrijeme trebaotkriti muĉeništvo tih bića koja ljudi osuĊuju i ne saslušavši ih, preziru i ne pokušavši ih shvatiti. Ruţno je, kaţem, ali majka odgovori kćeri da ni one dvijenemaju previše, da za troje neće biti dovoljno, da su takva djeca suvišna i daje trudnoća izgubljeno vrijeme
.
Sutradan jedna babica, koju ćemo spomenuti samo kao majĉinu prijateljicu, posjeti Louisu koja nekoliko dana ostade u krevetu iz kojeg ustade još bijeda i
slabija nego prije.
Tri mjeseca kasnije saţali se na nju jedan ĉovjek i pokuša je duševno i tjelesno
 
izlijeĉiti. Ali posljednji udarac je bio suviše ţestok te Louise umre od  posljedica pobaĉaja.
 
 Majka još ţivi. Kako? Sam Bog zna.
 
Tog sam se dogaĊaja sjetio dok sam promatrao srebrni pribor i ĉini mi se da je utom razmišljanju proteklo stanovito vrijeme,
jer smo u stanu ostali samo ja i
ĉuvar koji je s vrata briţno pazio da nešto ne ukradem.
 
Pridoh tom ĉestitom ĉovjeku u kojem sam izazvao tako ozbiljnu zabrinutost.
 - Gospodine - rekoh mu -
 biste li mi mogli reći kako se
 zove osoba koja je ovdje stanovala?-
GospoĊica Marguerite Gautier.
 
 
Poznavao sam tu djevojku, po imenu i iz viĊenja.
 - Kako! -
rekoh ĉuvaru
- zar je Marguerite Gautier,umrla?- Jest, gospodine.- Kada?- Prije tri tjedna, mislim.-
 A zašto dopuštaju da se stan pregleda?
 - Vjerovnici su smat
rali da to moţe pospješiti rasproda
 
ju. Ljudi mogu unaprijed vidjeti dojam što ga ostavljaju tka
 
nine i namještaj. Znate da to potiĉe na kupovanje.
 - Imala je dugova, dakle?- Oh! I te koliko, gospodine.-
 Ali rasprodaja će ih sigurno pokriti?
 -
I premašit
i.-
 A tko će dobiti taj višak?
 - Njezina obitelj.-
Znaĉi da ima obitelj?
 -
Ĉini se da ima.
  _ Hvala, gospodine.
Ĉuvar se tada uvjerio u moje poštene namjere, pozdravio me i ja izidoh.
 "Jadna djevojka! -
 mislio sam vraćajući se kući,
- sigurno je umrla t
uţno, jer unjenom svijetu prijatelje imaš samo dok si zdrav." I protiv svoje volje saţalio
sam se na sudbinu Marguerite Gautier.
 Moţda će to izgledati smiješno mnogim ljudima, ali moja samilost premakurtizanama je bezgraniĉna, ĉak se ne trudim otkriti razloge tog opraštanja.
 
Jednog dana kad sam otišao u perfekturu podići putovnicu, u jednoj pokrajnojulici vidio sam djevojku koju su vodila dva policajca. Ne znam što je uĉinila tadjevojka, sve što mogu reći jest to, da je ronila gorke suze ljubeći nekolik
o
 mjeseci staro dijete od kojega su je odvajali. Od toga dana nikad više nisam  mogao prezirati ţenu na prvi pogled.
 II.
RASPRODAJA je zakazana šesnaestog.
 
IzmeĊu razgledavanja i prodaje ostavljen je dan razmaka kako bi tapetari mogli
skinuti sagove, zavjese, itd.
Baš u to vrijeme vratio sam se s puta. Bilo je priliĉno razumljivo što me o
 Margueritinoj smrti nisu obavijestili kao0
jednoj od velikih novosti koje prijatelji uvijek priopćavaju
 
onome tko se vraća u prijestolnicu novosti. Marguerite je bi
 la
lijepa, ali koliko god se buĉno pripovijeda o neobiĉnom 
 
ţivotu tih ţena, toliko se malo govori o njihovoj smrti. One
 su sunca koja zapadaju onako kako su se i digla, bez sjaja.Kad umru mlade, za njihovu smrt u istom trenutku saznajusvi njihovi ljubavnici, jer u Parizu gotovo svi ljubavnici neke
 poznate kurtizane ţive u prijateljstvu. Izmijene nekoliko sje
 
ćanja na nju, te se ţivot i jednih i drugih nastavi, a da doga
 
Ċaj ne izazove ni jednu suzu.
 
Danas, kad imate dvadeset i pet godina, suze su nešto tako
rijetko da ih ne
 moţete pokloniti prvoj ţeni koja naiĊe. Oplakuju se jedino roditelji koji plaćaju da bi bili oplakani,
 1 to razmjerno svojem ulogu.
Što se mene tiĉe, iako se moj monogram nije nalazio ni na jednoj od 
 Margueritinih stvari, ono instinktivno
 praštanje, ona priroĊena samilost kojusam upravo priznao, prisilili su me da o njenoj smrti razmišljam duţe nego štoje ona to moţda zavrijedila.
 
Sjećao sam se da sam ĉesto susretao Margueritu na Champs
-Elvsees, gdje jeredovito svakog dana dolazila u mal
oj zatvorenoj plavoj koĉiji, koju su vukla

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->