Amir Brka

ZAŠTO BITI DRUGAČIJI OD SNA? 
Sabahudin Hadžialić: Prosjaci uma; autorovo izdanje, Bugojno, 2003.

Čitajući rukopis i ove, dakle treće po redu zbirke pjesama Sabahudina

Hadžialića – dešavao mi se paradoks pri kojem sam se pitao šta je to u njoj što čini
da me ona ne odbija iako nikada “nisam volio” poetske tekstove koji su
redukcionistički svedeni i krti u iskazu, te još i mudroslovni u svojoj nakani. Obje
ove karakteristike, činilo mi se na prvi pogled, posjeduje i Hadžialićevo pjesništvo,
ali me, svejedno, “držalo” uza se, često nalazeći u meni i iskreni odziv na ono što
donosi i s čime se čitatelju nudi. I potražio sam to u meni što reagira, što se
prepoznaje u ovim njegovim pjesmama, jer taj je put uvijek najpouzdaniji. I
shvatio sam, čini mi se: ne odziva se moje biće prvenstveno intelektom na
Hadžialićeve stihove, nego – dušom! Pa da. Prebirući, potom, pažljivije “bišćući”
po njegovome rukopisu, “dokučio” sam, možda, šta je to što je inicijalni impuls
koji “producira” njegove stihove, dakle: odakle dolaze. Iz emocije, da, bez obzira
na to što su zaogrnuti plaštom sentencioznosti.
Sabahudin Hadžialić, naime, sučeljen je sa (našom) stvarnošću: pred
njegovim se očima rasprostire domaće lice epohalnoga mraka, i on – u bunilu
populizma, u bunilu komunizma, u bunilu nacionalizma, u bjesnilu korupcije i
nepotizma, pred laži, otimanjem, krađom – stoji sa čistotom koju donosi u sebi.
Bol je reakcija koja se ne može izbjeći. A pjesma je izraz nastojanja da se nađe
utočište.
Zaista, pjesniče, zašto biti drugačiji od sna?, pita se Hadžialić, ovim
vokativom (pjesniče) upravo svjesno identificirajući san i poeziju. Kakav san?
Dubina mraka suludo obećava svjetlost, kaže pjesnik u jednoj pjesmi (Bosnia,
2001). Nema, dakle, samoobmane, samozavaravanja – kroz koje bi se ostalo u snu.
San ovdje ne prethodi bolu od svijeta; on je izraz htijenja da se potom pronađe
mogućnost – pa barem i u snu. A, pri tom, mudrost predstavlja metod, nikako cilj
po sebi; ona je ovdje produkt htijenja da se umom stvori brana pred opustošenim i
dehumaniziranim svijetom, te, tako, sačuva prostor autentične egzistencije.
Lahko je uočljivo da se Hadžialićevi pjesmotvori ne iscrpljuju u
sentencioznosti kao svojoj svrsi, jer se iza njih redovno pojavi, ili barem “proviri”
živ čovjek koji to svoje mudroslovlje uporno ispostavlja svijetu kao da mu hoće
reći: da, evo, prepoznao sam te, vidiš, znam kakav si, ali ja ću ipak pokušati
preživjeti drukčiji, ne prihvaćajući perverziju ljudskoga koju mi nudiš... A sve to
čini uvjeren da snaga nije više samo u betonu već u ideji. Ideji samog zida, kako
kaže u pjesmi Zid. To je to, ta ideja zida kao nečega što možda više nije vidljivo
kao berlinski zid koji je bio od betona, ali nečega što je i danas aktualno i iznimno
djelatno. Nasuprot toj i takvim antihumanim, a veoma moćnim idejama – naš
pjesnik hoće očuvati neokrnjenom svoju gotovo djetinje čistu prirodu, kroz ovu
stihozbirku kazujući nam kako je to teško i kako mu to ipak uspijeva – upravo
zahvaljujući pjesništvu. A može li umjetnost uopće imati značajniju ulogu...?