Biblioteka Vremeplov

Naslov izvornika
Isaac Asimov
A CHOICE OF CATASTROPHES
The Disasters That Threaten Our World
Published by Simon and Shuster
A Division of Gulf & Western Corporation, New York 1979
Copyright © 1979 by Isaac Asimov

Prijevod
DUNJA VRAŽIĆ-STEJSKAL

Glavni i odgovorni urednik

DRAGAN MILKOVIĆ

Urednik
ZDRAVKO ŽIDOVEC
Isaac Asimov
PRIMICANJE
KATASTROFA
Propasti koje prijete našem svijetu

AUGUST CESAREC
ZAGREB 1981
Izdavačka radna organizacija AUGUST CESAREC
Zagreb, Braće Oreški 18
Za izdavača
DRAGAN MILKOVIĆ
Korektor
FEDOR BEKL
Likovna oprema
NENAD DOGAN
Tehnički urednik
FRANJO PROFETA

Štamparski zavod OGNJEN PRIČA Zagreb, Savska cesta 31

 Sadržaj

Uvod 9

PRVI DIO KATASTROFE PRVE VRSTE

1 Sudnji dan 11
Ragnarok
Mesijska iščekivanja
Milenarijanizam
2 Povećavanje entropije 18
Zakoni održanja
Tok energije
Drugi zakon termodinamike
Kaotično gibanje
3 Zatvaranje svemira 38
Galaksije
Ekspandirajući svemir
Sažimanje svemira
4 Kolaps zvijezda 52
Gravitacija
Crne rupe
Kvazari
Unutar naše galaksije

DRUGI DIO KATASTROFE DRUGE VRSTE

5 S u d a r i sa S u n c e m 73
Rođenje iz bliskog susreta
Kruženje oko galaktičke jezgre
 Mini crne rupe
Antimaterija i slobodni planeti
Smrt Sunca 92
Izvori energije
Crveni divovi
Bijeli patuljci
Supernove
Sunčeve pjege
Neutrino

TREĆI DIO KATASTROFE TREĆE VRSTE

7 B o m b a r d i r a n j e Zemlje 123
Izvanzemaljski objekti
Kometi
Asteroidi
Meteoriti
8 Usporavanje Zemlje 140
Morska doba
Dulji dan
Uzmicanje Mjeseca
Približavanje Mjeseca
9 Pomicanje Zemljine kore 153
Unutrašnja toplina
Katastrofizam
Pomicanje kontinenata
Vulkani
Potresi
Tektonska budućnost
10 Promjena vremena 181
Godišnja doba
Okidanje ledenjaka
Orbitalne promjene
Arktički ocean
Djelovanje zaleđivanja
11 Odvođenje magnetizma 203
Kozmičke zrake
DNA i mutacije
Genetsko opterećenje
Zemljino magnetsko polje
" •

ČETVRTI DIO KATASTROFE ČETVRTE VRSTE

12 Nadmetanje života 225
Velike životinje
Male životinje
Infektivne bolesti
Mikroorganizmi
Nova bolest
13 S u k o b r a z u m a 250
Nehumana inteligencija
Rat
Barbari
Od baruta do nuklearne bombe

PETI D I O KATASTROFE PETE VRSTE

14 I s c r p l j i v a n j e p r i r o d n i h b o g a t s t a v a 275
Obnovljivi izvori
Metali
Zagađivanje
Energija: stara
Energija: nova
Energija: obilna
15 P o g i b e l j i p o b j e d e 317
Stanovništvo
Obrazovanje
Tehnologija
Kompjuteri

Pogovor 351
 Uvod

Riječ katastrofa potječe iz grčkog jezika i znači »postaviti

naglavce«. Prvobitno se upotrebljavala da bi opisala rasplet, ili
klimaks dramske radnje neke kazališne izvedbe, a po obilježju je
mogla biti ili sretna ili tužna.
U komediji, klimaks je sretan završetak. Nakon cijele bujice
nesporazuma i patnji, iznenada se sve potpuno obrće kad se
ljubavnici odjednom pomire i sjedine. Katastrofa komedije je,
dakle, zagrljaj ili vjenčanje. U tragediji je klimaks tužan završetak.
Nakon beskrajne borbe, sve se potpuno izvrće kad junak otkriva
da su ga pobijedile sudbina i okolnosti. Katastrofa tragedije je,
dakle, smrt junaka.
Budući da se tragedije obično doimlju dublje od komedija i
jače urezuju u pamćenje, riječ »katastrofa« počela se povezivati
više s tragičnim nego sa sretnim završetkom. U skladu s tim,
njome se danas opisuje svaki konačni završetak kobne ili
katastrofalne prirode — a ova knjiga bavi se baš tom vrstom
katastrofa.
Konačni završetak čega? Nas samih, naravno — ljudske vrste.
Ako ljudsku povijest promatramo kao tragičnu dramu, tada bi
konačna smrt čovječanstva bila katastrofa i u prvobitnom i u
današnjem smislu. No, što bi to moglo prouzročiti kraj povijesti
ljudskog roda?
U prvom redu, cijeli svemir mogao bi toliko promijeniti svoje
karakteristike da bi postao nenastanjiv. Kad bi svemir postao
poguban i kad nigdje u njemu ne bi mogao postojati život, tada ni
čovječanstvo ne bi moglo postojati. To bismo mogli nazvati
»katastrofom prve vrste«.

9
 Naravno, nije potrebno uključiti cijeli svemir u nešto što bi
dostajalo da se izazove kraj čovječanstva. Svemir bi mogao biti
jednako dobroćudan kao i sada, a ipak bi se nešto moglo dogoditi
Suncu zbog čega bi Sunčev sustav postao nepodoban za
nastavanje. U tom bi slučaju mogao prestati život ljudskoga roda
iako bi sav ostali svemir i dalje postojao mirno i bez smetnji. To bi
bila »katastrofa druge vrste«.
I dakako, iako bi Sunce moglo i dalje sjati jednoliko i
dobrohotno kao uvijek, sama bi Zemlja mogla doživjeti neku
vrstu potresa koji bi onemogućio život na njoj. U tom bi slučaju
ljudski život mogao prestati čak i kad bi Sunčev sistem nastavio
kolotečinom kruženja i obrtanja. To bi bila »katastrofa treće
vrste«.
I makar bi Zemlja mogla ostati topla i ugodna, nešto bi se
moglo dogoditi na njoj što bi uništilo ljudski život, ali ne
pogađajući neke druge oblike života. U tom bi se slučaju evolucija
mogla nastaviti i Zemlja bi, s modificiranim oblikom života,
mogla napredovati — ali bez nas. To bi bila »katastrofa četvrte
vrste«.
Mogli bismo ići i korak dalje te istaći mogućnost da ljudski
život i dalje postoji, ali da bi se moglo nešto dogoditi što bi
uništilo civilizaciju, prekidajući korak tehnološkog napretka i
osuđujući ljudski rod na primitivan život — osamljen, siromašan,
težak, surov i kratak — kroz neko neodređeno razdoblje. To bi
bila »katastrofa pete vrste«.
U ovoj ću knjizi govoriti o svim tim varijantama katastrofa,
počinjući s prvom vrstom i navodeći druge redom. Opisane
katastrofe bit će, uzastopce, manje kozmičke — i utoliko
neposrednije i opasnije.
No tako zacrtana slika ne mora biti neizostavno tmurna, jer je
lako moguće da ne postoji katastrofa koja se ne bi mogla izbjeći.
A mogućnosti da izbjegnemo neku katastrofu sigurno postaju
veće ako im pogledamo hrabro u lice i procijenimo njihove
pogubnosti.

10
 KATASTROFE
PRVE VRSTE

1
Sudnji dan
Ragnarok
Uvjerenje da se cijeli svemir približava svome kraju (katastrofa
prve vrste spomenuta u uvodu) vrlo je staro i zapravo je značajan
dio zapadne tradicije. Osobito dramatičnu sliku kraja svijeta
zapadna nam tradicija daje u mitovima koji su potekli među
skandinavskim narodima.
Skandinavska je mitologija odraz opore, subpolarne okolice u
kojoj su živjeli očeličeni Norvežani. To je svijet u kojem muškarci i
žene igraju sporednu ulogu i u kojem drama počiva na sukobu
između bogova i divova, sukobu u kojem su bogovi, čini se,
neprekidno u nepovoljnijem položaju.
Studen-divove (duge, okrutne skandinavske zime) je, uosta­
lom, nemoguće pobijediti, i čak unutar opsjednutih utvrda samih
bogova, Loki (bog vatre tako bitan u sjevernoj klimi) jednako je
nepouzdan i izdajnički kao i sama vatra. A na kraju dolazi
Ragnarok, što znači »kobna sudbina bogova«. (Taj je termin
Richard Wagner učinio poznatijim kao Goetterdaemmerung, ili
»sumrak bogova«, u svojoj istoimenoj operi).
Ragnarok je konačna, odlučna bitka između bogova i njihovih
neprijatelja. Iza bogova dolaze heroji Valhalle koji su, na Zemlji,
poginuli u borbi. S druge su strane divovi i monstrumi okrutna
značenja koje predvodi odmetnik, Loki. Bogovi padaju jedan za
drugim, iako monstrumi i divovi — pa i Loki — također umiru. U
toj borbi Zemlja i svemir nestaju. Sunce i Mjesec progutat će
vukovi koji su ih progonili od stvaranja. Zemlju zahvaća vatra,
sažiže je i razara u općem uništenju. A život i ljudski rod zbrisani
su gotovo kao neznačajna, usputna stvar u toj velikoj bici.
I to bi, dramatski, trebao biti kraj — ali nije.

11
 Druga generacija bogova nekako uspije preživjeti; nastaju
drugo Sunce i drugi Mjesec; izranja nova Zemlja; pojavljuje se
novi ljudski par. Antiklimaks sretnog završetka nadovezuje se na
veliku tragediju destrukcije. Kako je do toga došlo?
Priča o Ragnaroku, kakvu je danas znamo, uzeta je iz pisanja
islandskog povjesničara Snorrija Sturlusona (1179—1241). Do tog
je vremena Island obraćen na kršćanstvo i čini se da je priča o
kraju bogova pretrpjela snažan kršćanski utjecaj. Uostalom, u
kršćanstvu su priče o smrti i novom stvaranju svemira postojale
mnogo prije islandske priče o Ragnaroku. A na njih su, pak,
utjecala židovska predanja.

Mesijska iščekivanja

Dok je postojalo davidijansko kraljevstvo Judejaca, prije 586.

godine pr.n.e., Židovi su bili uvjereni da je Bog nebeski sudac
koji pojedincima odmjerava nagrade i kazne u skladu s njihovim
zaslugama. Nagrade i kazne dobivale su se za ovoga života.
Takvo pouzdanje nije preživjelo razočaranja.
Nakon što su Judu potukli Kaldejci pod Nabukodonozorom,
pošto je razoren Hram i mnogi Židovi odvedeni u egzil u Babilo-
niju, među prognanicima se javila čežnja za povratkom kraljev­
stva i za kraljem iz stare davidske dinastije. Budući da su takve
želje, izražene suviše otvoreno, predstavljale izdaju novih nežidov-
skih vladara, stvorio se običaj da se o povratku kralja govori
eliptički. Govorilo se o »Mesiji«, što znači »pomazan«, jer se
kralj, u ritualu preuzimanja dužnosti, pomazivao uljem.
Slika o povratku kralja idealizirala je uvod u divno zlatno
doba. I doista, nagrade za vrlinu premještene su iz sadašnjosti
(gdje ih očito nije bilo) i stavljene u zlatnu budućnost.
Neki stihovi koji opisuju to zlatno doba stavljeni su u Knjigu
Izaije; ona navodi riječi tog proroka koji je propovijedao već 740.
godine pr.n.e. Sami stihovi vjerojatno su nastali u nekom kasni­
jem razdoblju. Naravno, da bi se moglo stvoriti zlatno doba.
oni krijeposni među ljudima moraju se popeti do moći, a zle treba
lišiti moći ili ih čak uništiti. Prema tome:
»On (Bog) će biti sudac narodima, mnogim će sudit
plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove.
Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit
ratovanju.« (Iz. 2:4).
12
 »... već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat
bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom
iz usta ubit bezbožnika.« (Iz. 11:4).
Vrijeme je prolazilo i Židovi su se vratili iz progonstva, ali to
nije donijelo olakšanja. Njihovi neposredni nežidovski susjedi bili
su neprijateljski raspoloženi, a uz to su se osjećali bespomoćnima
pred nadmoćnom snagom Perzijanaca koji su sada vladali
zemljom. Stoga su židovski proroci sve živopisnije i slikovitije
opisivali dolazeće zlatno doba, a osobito propast koja očekuje
njihove neprijatelje.
Prorok Joel je, pišući oko 400. godine pr.n.e., rekao: »Jao
dana! Jer Jahvin dan je blizu i dolazi ko pohara od Svevišnjeg«
(Joel 1:15). Slika opisuje dolazak osobitog trenutka kada će Bog
suditi cijelom svijetu: »... sakupit ću sve narode i povesti ih u
dolinu Jošafat. Ondje ću im suditi zbog Izraela, naroda mog i
moje baštine...« (Joel 4:2). Bio je to prvi literarni izraz »sudnjeg
dana«, trenutka kad će Bog uništiti postojeći poredak svijeta.
Ta je predodžba postala snažnija i ekstremnija u drugom
stoljeću prije nove ere, kad su Seleukovići, grčki vladari koji su
preuzeli vlast od Perzijanaca poslije doba Aleksandra Velikog,
pokušali potisnuti židovstvo. Zidovi su se, pod Makabejcima,
pobunili, a Knjiga Danijelova napisana je da bi podržala ustanak i
obećala sjajnu budućnost.
Knjiga se dijelom služi starijom predajom o proroku Danijelu.
U Danijelova usta stavljeni su opisi apokaliptičkih vizija.*
Pojavljuje se Bog (koji se naziva Pradavnim) da bi kaznio zle:
»Gledah u noćnim viđenjima i gle na oblacima nebeskim
dolazi kao Sin čovječji. On se približava Pradavnome, i dovedu ga
k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe
svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada
neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.« (Dan. 7:13-14).
»Kao Sin čovječji« odnosi se na nekoga u ljudskom obličju,
kao kontrast neprijateljima Judejaca koji su prije toga oslikavani
u likovima različitih zvijeri. Može se protumačiti da ljudsko
obličje predstavlja Judu u apstraktnom smislu, ili Mesiju napose.
Makabejski je ustanak bio uspješan i judejsko je kraljevstvo
ponovno uspostavljeno, ali to ipak nije donijelo zlatno doba. Uza
sve to, proročki napisi podržavali su među Židovima iščekivanja u

* »Apokaliptički« je pojam nastao od grčkih riječi koje znače »razotkrivaju­

ći«. Prema tome, sve što je apokaliptički otkriva budućnost koja je normalno
nedostupna ljudskim očima.

13
 toku idućih nekoliko stoljeća. Sudnji dan i dalje je mogao doći u
svakom trenutku; Mesija je bio uvijek pri ruci; kraljevstvo
pravičnosti u svakom trenutku tek što se nije uspostavilo.
Vlast Makabejaca preuzeli su Rimljani. Za vladavine cara
Tiberija u Judeji je postojao vrlo popularan propovjednik koji se
zvao Ivan Krstitelj. Glavna misao njegove poruke bila je
»Obratite se, jer blizu je kraljevstvo nebesko«. (Mt. 3:2).
Dok se tako očekivanje općeg spasenja stalno podržavalo,
svatko koji je tvrdio da je Mesija mogao je računati na
sljedbenike, a pod Rimljanima pojavio se određen broj takvih
uvjeravatelja koji kod naroda nisu imali uspjeha. No među njima
je bio i Isus iz Nazareta kojega je slijedilo nekoliko poniznih
Judejaca. Oni su mu ostali vjerni čak i kad je Isus raspet na križ, a
da se ni jedna ruka nije uzdigla u njegovu obranu. Oni koji su
vjerovali da je Isus Mesija bili su se mogli nazvati »mesijancima«.
No, jezik Isusovih sljedbenika postade u to doba grčki, jer se
preobraćalo sve više krivovjeraca, a u grčkome je riječ za Mesiju
»Christos«. Isusovi sljedbenici tako se nazvaše »kršćanima«.
Prvobitni uspjeh u preobraćanju krivovjernih može se zahva-
liti čudotvornim misionarskim propovjedima Saula iz Tarsusa
(apostola Pavla). Započinjući s njim, kršćanstvo je krenulo putom
uspješnoga rasta koji je pod njegov stijeg stavio najprije Rim,
potom Evropu i zatim velik dio svijeta.
Prvi kršćani vjerovali su da dolazak Isusa Mesije (naime, Isusa
Krista) znači približavanje sudnjega dana. Samom se Isusu Kristu
pripisavalo da je predskazivao blizak kraj svijeta:
»U ono vrijeme, poslije te nevolje, sunce će pomrčati, mjesec
neće sjati, s neba će zvijezde padati i zviježđa se nebeska uzdrmati.
Tada će vidjeti Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom
moći i slavom... Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj neće proći dok
se sve ovo ne zbude. Nebo i zemlja proći će, ali riječi moje neće
proći!... Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni
anđeli na nebu, ni Sin, već jedino Otac.« (Mk. 13:24-27, 30-32).
Oko 50. godine, dvadeset godina nakon Isusove smrti, apostol
Pavao još je svakoga trenutka očekivao sudnji dan:
»Ovo vam velimo poučeni od Gospodina: mi živi, mi preostali
za dolazak Gospodnji, sigurno nećemo preteći umrlih, jer će sam
Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa
zvukom trube Božje sići s neba i najprije će uskrsnuti umrli u
Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima
odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo
zauvijek biti s Gospodinom. Stoga tješite jedan drugoga tim

14
riječima! A što se tiče, braćo, vremena i časa, nema potrebe da
vam se o tome piše: i sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći
kao lopov u noći.« (Prva poslanica Solunjanima, 4:15, 5:2).
Pavao je, poput Isusa, nagovještavao da će sudnji dan doći
brzo, ali čuvao se da ne kaže točan datum. A sudnji dan, slučajem,
nije došao; zli nisu bili kažnjeni, idealno kraljevstvo nije
uspostavljeno, a onima koji su vjerovali da je Isus Mesija ostalo je
da se zadovolje osjećajem da će Mesija morati doći i drugi put
(»drugi dolazak«) te da će se tada zbiti sve ono što je prije
predskazivano.
Kršćani su u Rimu bili proganjani pod Neronom, a još žešće
za vrijeme kasnijeg imperatora Domicijana. I upravo kao što su
seleukidski progoni stvorili apokaliptička obećanja u Knjizi
proroka Danijela u vrijeme Staroga zavjeta, Domicijanovi
progoni donijeli su apokaliptička. obećanja Knjige otkrivenja u
vremenima Novog zavjeta. Otkrivenje je vjerojatno napisano 95.
godine, za vrijeme Domicijanove vladavine.
Sudnji dan oslikan je vrlo podrobno — i posve zbrkano.
Govori se o konačnoj borbi između svih snaga zla i svih snaga
boga na mjestu zvanom Armagedon, iako pojedinosti nisu jasne
(Otkrivenje 16:14-16). No konačno, »Potom opazih novo nebo i
novu zemlju, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja...« (Otkrivenje
21:1).
Stoga je posve moguće, bez obzira na to kakav je u početku
bio skandinavski mit o Ragnaroku, da verzija koja je došla do nas
duguje nešto toj bici kod Armagedona u Otkrivenju, sa svojom
vizijom obnovljenog svemira. A Otkrivenje, zauzvrat, duguje
mnogo Knjizi Danijelovoj.

Milenarijan izam

Knjiga Okrivenja unijela je nešto novo: »Potom opazih anđela

gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige. On
uhvati Zmaja, staru zmiju — a to je đavao, sotona — i sveza ga za
tisuću godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i
zapečati, da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina.
Poslije toga ima biti odvezan kratko vrijeme.«(Otkrivenje 20:1-3).
Nije jasno zašto đavola treba onemogućiti kroz tisuću godina
ili »milenij« i zatim »odvezati« kratko vrijeme, no to je barem
oslobodilo pritiska one koji su vjerovali da sudnji dan neposredno
1?
 dolazi. Uvijek se moglo reći da je Mesija bio došao i da je đavao
sputan, što znači da kršćanstvo može dati snage, ali će istinska
konačna bitka i istinski kraj doći tisuću godina kasnije.*
Činilo se normalnim pretpostaviti da je tisuću godina počelo
otkucavati s Kristovim rođenjem i 1000. godine ljudi su bili
zaokupljeni nervoznim strahovanjem, ali to je prošlo — a svijet
nije prestao.
No, riječi Danijelove i riječi Otkrivenja bile su tako eliptične i
nejasne, a potreba da se vjeruje tako velika, da su ljudima uvijek
ostavljale mogućnost ponovnog čitanja tih knjiga, procjenjivanja
neodređenih predskazanja i iznalaženja novih datuma za sudnji
dan. Tom su se igrom zabavljali čak i veliki znanstvenici, poput
Isaaca Newtona i Johna Napiera.
Oni koji su pokušavali izračunati kad će tih odsudnih tisuću
godina početi i završiti, ponekad se nazivaju »milenijalistima« ili
»milenarijancima«. Mogu se nazvati i »kilijastima«, prema grčkoj
riječi za tisuću godina. Začudo, milenarijanizam je danas jači nego
ikada, usprkos ponovljenim razočaranjima.
Sadašnji pokret započeo je s Williamom Millerom
(1792-1849), pješadijskim oficirom koji se borio u ratu 1812. On je
bio skeptik, ali poslije rata postao je ono što bismo danas nazvali
ponovno rođenim kršćaninom. Počeo je proučavati Danijela i
Otkrivenje te je zaključio da će se Drugi dolazak zbiti 21. ožujka
1844. To je potkrijepio zamršenim proračunima, predskazujući da
će svijet skončati u vatri, prema modelu sablasnih opisa Knjige
otkrivenja.
Skupio je čak 100 000 sljedbenika i u zakazani su se dan mnogi
od njih, prodavši svoja ovosvjetska dobra, sastali na brežuljcima
kako bi se uzdigli uvis, ususret Kristu. Taj je dan prošao bez
nemilog događaja, dok je Miller sve nanovo preračunao odredivši
22. listopada 1844. kao novi dan. No i taj je prošao bez incidenta.
Kad je 1849. Miller umro, svemir je još bio na dužnosti.
No, mnoge njegove sljedbenike to nije obeshrabrilo. Oni su
apokaliptičke biblijske knjige tako protumačili kao da Millerovi
proračuni najavljuju početak nekog nebeskog procesa koji obična
zemaljska svijest još ne može zapaziti. Opet je trebalo čekati još
jedan »milenij«, već prema uzoru, a pravi Drugi dolazak, ili

* Zapravo, baš se zbog tisućugodišnje sputanosti Sotone izraz »milenij«

počeo upotrebljavati za razdoblje buduće idealne pravde i sreće, a često se uzima
ironično za nešto što se nikada neće dogoditi.

16
Isusov »advent«, odgođen je još jedanput za budućnost — ali, kao
i prije, ne-tako-daleku budućnost.
Tako je osnovan adventistički pokret koji se razdvojio u više
različitih sekti, uključujući »adventiste sedmoga dana«. Oni su
prihvatili neke starozavjetne običaje, kao što je svetkovanje sabata
u subotu (sedmoga dana).
Jedna osoba koja je prihvatila adventističke nazore bio je
Charles Taze Russel (1852-1916) koji je 1879. osnovao
organizaciju nazvanu Svjedoci. Jehove. Russel je Drugi dolazak
očekivao u svakom trenutku i nagovijestio ga je, poput Millera, za
sedam različitih dana, svaki se puta razočaravši. Umro je za
vrijeme prvoga svjetskog rata, koji mu se bio morao učiniti poput
početka konačne, vrhunske bitke opisane u Otkrivenju - ali
advent ipak nije slijedio.
No pokret je i dalje prosperirao pod vodstvom Josepha
Franklina Rutherforda (1869-1942). On je očekivao Drugi
dolazak s uzbudljivom parolom: »Milijuni koji danas žive neće
nikada umrijeti.« On sam umro je u toku drugoga svjetskog rata,
koji se i njemu morao učiniti početkom konačne, odlučujuće bitke
opisane u Otkrivenju — ali ni sada nije slijedio advent.
A pokret svejednako cvjeta i danas u svijetu okuplja više od
milijun članova.

17
 2
Povećavanje entropije
Zakoni održanja
Toliko o »mitskom svemiru«. No usporedno s mitskim
shvaćanjima postojala su i znanstvena stajališta o svemiru, ona
koja su se oslanjala na promatranje i eksperiment (i, povremeno,
intuitivnu pronicavost koja se potom morala potkrijepiti
promatranjem i eksperimentom).
Pretpostavimo da uzmemo u razmatranje taj znanstveni
svemir (a to ćemo i učiniti u preostalom dijelu knjige). Je li i
sudbina znanstvenog svemira, poput mitskoga svemira, da će
jednoga dana doći do svoga kraja? Ako jest, kako, i zašto, i kada?
Stari grčki filozofi smatrali su da je Zemlja kolijevka
promjene, pokvarenosti i propadanja, dok se nebeska tijela
ravnaju po drukčijim pravilima te su nepromjenljiva, nepokvarena
i vječna. Srednjovjekovni kršćani držali su da će Sunce, Mjesec i
zvijezde pretrpjeti opće uništenje sudnjega dana, ah do tada oni su
bili, ako ne vječni, a ono nepromjenljivi i neizopačeni.
To se stajalište počelo mijenjati kad je poljski astronom Nikola
Kopernik (1473-1543) objavio 1543. godine vrlo pažljivo
argumentiranu knjigu, u kojoj je Zemlja maknuta sa svojeg
jedinstvenog položaja u središtu svemira, da bi se poistovjetila s
ostalim planetarna koje kruže oko Sunca. Sunce je tada preuzelo
jedinstveni središnji položaj.
Prirodno, kopernikansko shvaćanje nije odmah prihvaćeno;
zapravo, šezdeset je godina bilo žestoko opovrgavano. Tek je
dolazak teleskopa, kojega je prvi upotrijebio 1609. godine
talijanski znanstvenik Galilei da bi promatrao nebo, otklonio
protivljenje svakom zahtjevu za poštivanje znanosti, svodeći to
protivljenje na puko tvrdoglavo mračnjaštvo.

18
 Galilei je otkrio, na primjer, da Jupiter ima četiri satelita koji
stalno kruže oko njega, opovrgnuvši jedanput zauvijek da je
Zemlja središte oko kojega se okreću sve stvari. On je otkrio da
Venera pokazuje puni ciklus faza poput Mjeseca, kao što je
Kopernik predvidio da bi moralo biti, dok su prijašnja shvaćanja
predskazivala drukčije.
Svojim je teleskopom Galileo također vidio da je Mjesec
prekriven planinama, kraterima i, kako je držao, morima,
pokazujući da su on (i prema tome ostale planete) svjetovi poput
Zemlje te da su stoga vjerojatno podložni istim zakonima
promjene, razaranja i propasti. Otkrio je i tamne mrlje na površini
samoga Sunca pa je tako i taj transcendentalni objekt koji se, od
svih materijalnih stvari, činio najbližim savršenstvu Boga, bio
zapravo nesavršen.
Tako su ljudi u potrazi za vječnim — ili barem za onim
aspektima vječnosti koji su se mogli promatrati te su stoga bili dio
znanstvenoga svemira — morali posegnuti za daleko apstraktni­
jom razinom iskustva. Ako stvari nisu vječne, možda su to onda
odnosi među stvarima.
Godine 1668, na primjer, engleski matematičar John Wallis
(1616-1703) ispitivao je ponašanje tijela koja se sudaraju te je
iznio ideju da se u procesu kolizije neki aspekti kretanja ne
mijenjaju.
Evo kako je on radio. Svako tijelo u pokretu ima nešto što se
naziva »momentum« (što je latinska riječ za »kretanje«), moment
sile. Njegov moment sile jednak je njegovoj masi (koja bi se mogla
približno definirati kao količina tvari koju sadrži) pomnoženoj s
njegovom brzinom. Ako se tijelo' kreće u jednom određenom
smjeru, moment sile može dobiti pozitivni predznak; kretanje u
suprotnom smjeru dobiva negativni predznak.
Ako se dva tijela približavaju jedno drugome izravno u ravnoj
liniji, pojavit će se ukupni moment koji možemo odrediti
oduzimanjem minus-momenta jednoga tijela od plus-momenta
drugoga. Nakon što tijela udare jedno o drugo i odbiju se, podjela
momenta među njima će se promijeniti, ali ukupni će moment
ostati isti kao i prije. Ako se sudare i ostanu spojena, i masa i
brzina novoga kombiniranog tijela bit će drukčije nego masa i
brzina svakoga tijela posebno, ali ukupni će moment i dalje biti
isti. Ukupni moment ostaje isti čak i kad se tijela udare pod nekim
uglom umjesto izravno, i odskoče u promijenjenim smjerovima.
Wallisovi eksperimenti i mnogi drugi koji su otada izvedeni
pokazali su da u svakom »zatvorenom sistemu« (onome u koji

19
 nikakav moment ne ulazi izvana niti iz njega nestaje), ukupni
moment uvijek ostaje isti. Podjela momenta medu tijelima u
pokretu u takvom sistemu može se mijenjati na bezbroj načina, ali
ukupna vrijednost ostaje ista. Moment se prema tome »sačuva«;
to će reći, niti se dobiva niti se gubi. Taj se princip zove »zakon
održanja momenta«.
Budući da je jedini uistinu zatvoreni sistem cijeli svemir, zakon
održanja momenta može se najopćenitije definirati ako se kaže
»ukupni moment sile svemira je konstantan«. U biti, on se nikad
ne mijenja u cijeloj vječnosti. Bez obzira na promjene koje su se
dogodile, ili se još mogu dogoditi, ukupni se moment sile ne
mijenja.
No kako možemo biti sigurni? Kako možemo, na temelju
malobrojnih promatranja koja su kroz nekoliko stoljeća obavili
znanstvenici u laboratorijskim uvjetima, reći da će se moment sile
održati milijun godina od danas, ili da se već održao milijun
godina? Kako možemo reći je li on upravo sada održan u drugoj
galaksiji udaljenoj milijun svjetlosnih godina, ili neposredno kraj
nas pod uvjetima koji su tako različiti poput onih u središtu
Sunca?
Mi to ne možemo znati. Možemo reći samo to da nikada, ni
pod kojim uvjetima, nismo zapazili da bi se taj zakon prekršio;
niti smo otkrili bilo što po čemu bismo mogli naslutiti da bi se
ikada mogao prekršiti. Štoviše, čini se da svi zaključci koje
izvodimo pod pretpostavkom da je zakon istinit imaju smisla i da
se podudaraju s promatranjima. Znanstvenici stoga smatraju da
imaju posve pravo pretpostaviti (jer nedostaje dokaza za suprotno)
kako je održanje momenta »zakon prirode« koji vrijedi općenito u
cijelom prostoru i vremenu i pod svim uvjetima.
Održanje momenta bilo je tek prvo u seriji zakona održanja
što su ih razradili znanstvenici. Na primjer, može se govoriti o
kutnom momentu koji je svojstvo što ga imaju tijela koja se
okreću oko rotacijske osi, ili oko nekoga drugog tijela. U oba
slučaja, kutni moment izračunava se iz mase tijela, njegove brzine
okretanja i prosječne udaljenosti njegovih dijelova od osi ili
središta oko kojega se okreće. Pokazalo se da postoji i zakon
održanja kutnog momenta. Ukupni kutni moment svemira uvijek
je konstantan.
Štoviše, ta dva tipa momenta ne ovise jedan o drugome i nisu
zamjenljivi. Kutni moment ne može se promijeniti u obični
moment (koji se ponekad naziva »linearnim momentom« da bi se
razlikovao od kutnoga), niti obratno.

20
 Godine 1774. serija eksperimenata francuskog kemičara
Antoine-Laurenta Lavoisiera (1743-94) dala je naslutiti da se i
masa održava. Unutar jednog zatvorenog sistema neka tijela
mogu gubiti masu a druga je mogu dobivati, ali ukuDna masa
sistema ostaje konstantna.
Postupno, svijet znanosti razvio je pojam »energije«, svojstva
tijela koje mu omogućuje da obavlja rad. (Sama riječ energija
izvedena je iz grčkog izraza koji znači »sadržavajući rad«.)
Engleski fizičar Thomas Young (1773-1829) prvi je upotrijebio tu
riječ 1807. u njezinu suvremenom smislu. Brojni različiti fenomeni
bili su u stanju obavljati rad - toplina, kretanje, svjetlo, zvuk,
elektricitet, magnetizam, kemijske promjene i tako dalje - i svi su
se oni stali smatrati različitim oblicima energije.
Pojavila se ideja da se jedan oblik energije može pretvoriti u
drugi, da neka tijela u ovom ili onom obliku mogu gubiti energiju
i da druga tijela mogu dobivati energiju u jednom ili drugom
obliku, ali da je u svakom zatvorenom sistemu ukupna energija u
svim oblicima konstantna. Njemački fizičar Hermann L. F. von
Helmholtz (1821-94) nije nipošto bio prvi koji je tako mislio, ali
on je 1847. godine uspio uvjeriti cijeli znanstveni svijet da je tome
tako. Stoga se obično smatra da je on otkrio zakon održanja
energije.
Njemačko-švicarski fizičar Albert Einstein (1879-1955) bio je
1905. godine u stanju uvjerljivo tvrditi da je masa još jedan oblik
energije, da se određena količina mase može pretvoriti u točno
određenu količinu energije, i obratno.
Zbog toga je zakon održanja mase nestao kao zaseban zakon
održanja, pa se danas govori samo o zakonu održanja energije, a
to podrazumijeva da je masa uključena kao jedan oblik energije.
Kad je britanski fizičar Ernest Rutherford (1871-1937) opisao
strukturu atoma 1911. godine, otkriveno je kasnije da postoje i
subatomske čestice koje ne samo što slijede zakone održanja
momenta sile, kutnog momenta i energije, već također i zakone
održanja električnog naboja, broja bariona, izotopskog okretanja
i još neka takva pravila.
Razni zakoni održanja su zapravo osnovno pravilo igre koju
igraju sve čestice i dijelovi svemira; i koliko mi znamo, svi su ti
zakoni opći i vječni. Ako se ipak pokaže da neki zakon održanja
ne vrijedi, to samo dokazuje da je tome tako zato što je on dio
nekog općenitijeg zakona. Tako se pokazalo da zakon održanja
mase ne vrijedi, već da je dio općenitijeg održanja energije koja
uključuje masu.

21
 Sad imamo jedan aspekt svemira koji bi se mogao učiniti
vječnim, bez početka ili kraja. Energija koju svemir danas sadrži
uvijek će biti tu u točno istoj količini kao i sada i uvijek je
postojala u točno određenoj količini kao i sada. Isto tako moment
sile, kutni moment, električni naboj i tako dalje. Događat će se sve
moguće vrste lokalnih promjena kad ovaj ili onaj dio svemira
izgubi ili dobije jedno od tih sačuvanih svojstava, ili kad jedno od
sačuvanih svojstava promijeni oblik - ali cjelina je bila, jest i bit će
nepromijenjena.

Tok energije
Sada možemo usporediti mitski i znanstveni svemir.
U slučaju mitskoga svemira, postoji vječno i neuništivo
nebesko kraljevstvo nasuprot kojemu je promjenljiv svijet ljudi
koji nam je poznat. I kad mislimo na kraj svijeta, mislimo na kraj
tog promjenljivog svijeta; riječi »kraj« - ili »početak« utoliko
imaju smisla samo kad se odnose na taj promjenljiv svijet. On nije
samo promjenljiv; on je prolazan.
U znanstvenom svemiru postoje vječna i neuništiva sačuvana
svojstva, nasuprot kojih je promjenljiv svijet koji se iscrpljuje na
pozadini i u skladu s pravilima tih sačuvanih svojstava. Riječi
»kraj« ili »početak« imaju smisla samo kad se odnose na taj
promjenljiv svijet. On nije samo promjenljiv, već i prolazan.
Ali zašto mora postojati promjenljiv i prolazan aspekt
znanstvenog svemira? Zašto se sve komponente svemira ne spoje u
jedan supermasivni objekt s nekim stalnim momentom sile,
kutnim momentom, električnim nabojem, sadržajem energije i
tako dalje, da se zatim više nikad ne promijene?
Zašto se, umjesto toga, svemir sastoji od milijarda objekata
svih veličina koji stalno pretvaraju djeliće očuvanih svojstava iz
jednog oblika u drugi?*
Pokretačka snaga svih tih promjena je, očito, energija, tako da
je energija, na neki način, najvažnije svojstvo koje svemir
posjeduje, a neki smatraju da je zakon održanja energije
najosnovniji zakon prirode.

* Tome, naravno, ne možemo prigovoriti, jer upravo stalno mijenjanje i

pretvaranje održanih svojstava stvara sve aktivnosti, žive i nežive, u svemiru; to
čini život mogućim; to stvara neumorno prelaženje i traganje koje zovemo
inteligencijom, i tako dalje.

22
 Energija pokreće sve promjene u svemiru sudjelujući i sama u
tim promjenama. Djelići energije teku od jednog mjesta na drugo,
od jednog tijela do drugog, mijenjajući pri tome oblik. To znači da
se moramo zapitati što je to što pokreće energiju da bi se ponašala
na ovaj ili onaj način.
Uzrok je, očito, u tome što je energija rasprostranjena u
svemiru nejednoliko; na nekim je mjestima prisutna u koncentrira-
nijem obliku, a na drugim mjestima u manje koncentriranom.
Cijeli tok dijelova energije od jednog mjesta na drugo, od jednog
tijela do drugog, iz jednoga u drugi oblik odvija se tako da je
tendencija izjednačavanje raspodjele.* Upravo tok energije koji
nejednoliku raspodjelu pretvara u jednoliku može se upotrijebiti
za obavljanje rada i za izazivanje svih promjena koje vidimo da se
događaju; svih promjena koje povezujemo sa svemirom kakvoga
poznajemo, sa životom i inteligencijom.
Štoviše, to izjednačavanje energije je spontano. Nije potrebna
nikakva pokretačka snaga za tok energije nužan da bi se to
ostvarilo. To se događa samo po sebi. Izjednačavanje je
samopokretačko.
Dat ću jednostavan primjer. Pretpostavimo da imate dvije
velike posude jednake veličine, povezane pri dnu vodoravnom
cijevi koja je tako zatvorena da između posuda ne postoji nikakva
stvarna veza. Jedna posuda može se napuniti vodom sve do vrha,
dok se u drugu može staviti posve malo vode.
Voda u punom kontejneru nalazi se, u prosjeku, na višoj razini
nego voda u posudi koja je gotovo prazna. Da bi se voda dovukla
na višu razinu, nasuprot sili teži, potrebna je energija, pa stoga
voda u punoj posudi ima višu razinu energije s obzirom na
gravitacijsko polje, nego voda u gotovo praznoj posudi. Iz
povijesnih razloga, kažemo da voda u punoj posudi ima više
»potencijalne energije« od vode u gotovo praznoj posudi.
Zamislimo sada da se otvori cijev koja povezuje dvije posude.
Istog će trenutka voda poteći s mjesta gdje ima višu potencijalnu
energiju, prema mjestu gdje je ta energija niža. Voda će poteći iz
pune posude u gotovo praznu - spontano.
Siguran sam da nitko neće posumnjati, pod pretpostavkom da
ima i najmanjeg iskustva sa svijetom, kako je to spontan i
neizbježan događaj. Kad bi se cijev otvorila i voda ne bi potekla iz
pune u gotovo praznu posudu, zaključili bismo da cijev zapravo

* Naravno, tada moramo zapitati ponajprije zašto je energija nejednoliko

raspoređena. Time ćemo se pozabaviti kasnije.

23
 uopće nije otvorena. Kad bi ono malo vode iz gotovo prazne
posude poteklo u punu posudu, morali bismo zaključiti da je za to
upotrijebljena crpka.
Kad bi cijev bila neosporno otvorena i kad bi bilo jasno da
nema nikakve crpke, a voda ne bi potekla iz pune u gotovo
praznu posudu, ili, još gore, kad bi potekla u suprotnom smjeru,
morali bismo doći do uznemirujućeg zaključka da smo svjedoci
nečega što se može opisati samo kao čudo. (Nepotrebno je reći da
u analima znanosti ne postoje svjedočanstva i zapisi ni o jednom
takvom čudu.*)
Zapravo, spontani tok vode na taj način toliko je siguran da
ga mi automatski upotrebljavamo kao mjeru za smjer toka
vremena.
Pretpostavimo, na primjer, da je netko filmskom kamerom
snimao događanje u dvije posude, a mi promatramo rezultate.
Vezna cijev se otvara, a voda ipak ne teče. Mi bismo smjesta
zaključili da se film ne odvija i da gledamo samo fotografiju.
Drugim riječima, u filmskom svemiru vrijeme se zaustavilo.
I dalje, pretpostavimo da nam film pokazuje kako voda teče iz
gotovo prazne u punu posudu. Bili bismo sasvim sigurni da film
teče unatrag. U filmskom svemiru, smjer toka vremena je obratan
u odnosu na onaj u stvarnom životu. (Zapravo, prikazivanje filma
unatrag gotovo uvijek ima smiješan učinak jer se tada događa
bezbroj stvari koje se, kao što dobro znamo, ne mogu dogoditi u
stvarnosti. Mlaz vode kreće se prema samom sebi dok ronilac
izlazi iz vode najprije nogama i spušta se na skakaonicu; krhotine
stakla skupljaju se i savršeno pristaju u netaknuti predmet; kosa
raščupana vjetrom uređuje se u sjajnu frizuru. Gledajući te stvari,
postajemo svjesni koliko je mnogo događaja u stvarnom životu
posve spontano; koliko bi se sve obrata, da se doista dogode,
činilo nedvojbeno čudesnima; i kako dobro razlikujemo takve
pojave jednostavno na temelju iskustva.)
No da se vratimo posudama s vodom. Lako je pokazati da
brzina kojom voda teče iz pune u gotovo praznu posudu ovisi o
razlici u raspodjeli energije. U početku je potencijalna energija
vode u punoj posudi znatno veća od potencijalne energije vode u
gotovo praznoj posudi, pa voda teče brzo.
Kako razina vode pada u punoj posudi i diže se u praznoj,
razlika između potencijalne energije dviju posuda postupno se

* Usput, otvaranje Crvenoga mora u filmu »Deset zapovijedi« upravo je

jedno takvo čudo. Naravno, za to je potrebna trik-fotografija.

24
 smanjuje tako da raspodjela energije postaje jednolikijom, a voda
teče postupno sve manjom brzinom. U trenutku kad su razine
vode gotovo jednake voda teče vrlo sporo, a kad se razine vode u
dvije posude sasvim izjednače i kad više među njima nema razlike
u potencijalnoj energiji, voda posve prestaje teći.
Ukratko, stanje nejednolike raspodjele energije spontano se
mijenja u stanje jednolike distribucije, brzinom koja je proporcio­
nalna veličini nejednolikosti. Kad se jedanput postigne jednolika
distribucija energije, promjena prestaje.
Kad bismo promatrali dvije povezane posude s vodom u
kojima je razina vode ista, i kad bi bez ikakvog vanjskog uplitanja
voda potekla u bilo kojem smjeru tako da se razina u jednoj
posudi podigne a u drugoj spusti, bili bismo svjedoci čuda.
Voda u pokretu može obavljati rad. Može okretati turbinu
koja će proizvesti električnu struju, ili jednostavno može sa sobom
gurati predmete. Ako se smanjuje brzina protoka vode, s njom će
se smanjivati brzina kojom se obavlja rad. Kad se tok vode posve
zaustavi, više se ne može obaviti nikakav rad.
Kad se tok vode zaustavi, kad je visina vode jednaka u obje
posude, tada se sve zaustavlja. Sva je voda još tu. I sva je energija
još tu. No, ta voda i energija nisu više nejednoliko raspoređene. I
baš nejednolika raspodjela energije stvara promjenu, pokret, rad,
jer teži jednolikoj rasporedenosti. Kad se ta jednolika raspodjela
postigne, iza toga više nema promjene, nema pokreta, nema rada.
Štoviše, spontana promjena uvijek ide od nejednolike raspo-
djele prema jednolikoj raspodjeli, i kad se jednom dosegne jedno-
likost ništa je spontano više nikada neće promijeniti u nejedno-
liku raspodjelu.*
Uzmimo drugi primjer, koji obuhvaća toplinu umjesto razine
vode. Od dvaju tijela, jedno može imati veći intenzitet toplinske
energije od drugoga. Stupanj intenziteta toplinske energije mjeri se
kao »temperatura«. Što je veći stupanj intenziteta toplinske
energije nekog tijela, to je i njegova temperatura viša i ono je
toplije. Možemo stoga govoriti o toplom tijelu i o hladnom tijelu,
pa prema tome ona odgovaraju našem prvotnom slučaju s punom
i gotovo praznom posudom.
Pretpostavimo da ta dva tijela tvore zatvoreni sistem, tako da
nikakva toplina ne može doći do njih iz vanjskog sustava, niti
može nestati iz njih u vanjski sustav. Zamislimo sada da se dva
tijela, toplo i hladno, dovedu u kontakt.

* Zapravo, kao što ćemo vidjeti, to nije posve istinito.

25
 Mi znamo točno što će se dogoditi, na temelju našeg iskustva
sa stvarnim životom. Toplina će prijeći iz toploga u hladno tijelo,
baš kao što će i voda poteći iz pune u praznu posudu. Kako se
prenošenje topline nastavlja, toplo će se tijelo hladiti a hladno će
se tijelo zagrijavati, baš kao što se puna posuda prazni a prazna se
posuda puni. Konačno će dva tijela imati istu temperaturu, kao
što i dvije posude na kraju imaju istu razinu vode.
I opet, brzina prenošenja topline iz toploga u hladno tijelo
ovisi o stupnju nejednolikosti raspodjele energije. Što je veća
razlika u temperaturi između dva tijela, toplina će brže prelaziti iz
toploga u hladno tijelo. Kako se toplo tijelo hladi a hladno
zagrijava, temperaturna se razlika smanjuje a isto tako i brzina
prenošenja topline. Konačno, kada dva tijela postignu istu
temperaturu, prijelaz topline posve prestaje i više se ne kreće ni u
kojem smjeru.
I opet je taj smjer prenošenja topline spontan. Kad bi se dva
tijela s različitom temperaturom spojila i kad toplina ne bi počela
prelaziti, ili kad bi se prenosila iz hladnoga u toplo tijelo tako da
bi hladno tijelo postalo još hladnije a toplo još toplije - i kad
bismo bili sigurni da imamo zaista zatvoreni sistem te da nije riječ
o nekoj podvali - tada bismo morali zaključiti da smo svjedoci
zbivanja čuda. (I opet, znanstvenici nisu vidjeli ni zabilježili
nijedno takvo čudo.)
Također i tu, kad jednom dva tijela postignu istu temperaturu,
više nema nikakvog prijelaza topline koji bi prouzročio da bilo
koje od dvaju tijela postane toplije ili hladnije.
I takve se promjene povezuju s tokom vremena. Ako snimamo
dva predmeta s jasno vidljivim termometrima pričvršćenima na
svaki od njih, te ako zapazimo da na jednome temperatura ostaje
visoka a na drugome niska, bez mijenjanja, zaključili bismo da se
film ne kreće. Ako bismo zapazili da se živa u termometru s višom
temperaturom još više popela, dok se živa na drugom termometru
spustila još niže, zaključili bismo da se film prikazuje unatrag.
Upotrijebimo li toplo i hladno tijelo, možemo postići da
prelaženje topline obavlja neki rad. Toplina iz toplog tijela može
neku tekućinu pretvoriti u paru, a para koja se širi može gurnuti
klip. Para bi tada mogla predati toplinu hladnom tijelu, ponovno
bi se pretvorila u tekućinu, i taj bi se proces mogao stalno
nastavljati.
Dok se rad obavlja i toplina prelazi, toplo tijelo prenosi svoju
toplinu na isparavajuću tekućinu, a para, kondenzirajući se,
prenosi svoju toplinu na hladno tijelo. Toplo tijelo tako postaje
26
 hladnije a hladno toplije. Kako se temperature približavaju jedna
drugoj, brzina prijelaza topline se smanjuje, a isto tako i količina
obavljenog rada. Kada dva tijela postignu istu temperaturu, tada
više nema ni prijelaza topline ni ikakva rada. Tijela su još tu, sva
je toplinska energija još tu, ali više nema nejednolike raspodjele
topline, pa stoga više nema ni promjene, ni pokreta, ni rada.
Još jedanput, spontana promjena teče od nejednolike
raspodjele energije prema jednolikoj raspodjeli, od sposobnosti za
promjenu, pokret i rad prema nepostojanju takve sposobnosti. I
opet, kad takva sposobnost jedanput nestane, ne pojavljuje se
više.

Drugi zakon termodinamike

Proučavanje energije obično obuhvaća pažljivo razmatranje

prenošenja topline i temperaturnih promjena, jer su to aspekti
energije kojima se najlakše baviti u laboratoriju — a i zato što je
to bilo osobito važno u vrijeme kad su parni strojevi bili glavni
način pretvaranja energije u rad. Iz tog je razloga znanost o
mijenjanju energije, prenošenju energije i pretvaranju energije u
rad nazvana »termodinamikom«, prema grčkim riječima koje
znače »toplinsko kretanje«.
Zakon o održanju energije ponekad se naziva »prvim
zakonom termodinamike«, zato što je to najosnovnije pravilo koje
upravlja onim što će se dogoditi i što se neće dogoditi u vezi s
energijom.
Spontana promjena od nejednolikog prema jednolikom
rasporedu energije naziva se »drugim zakonom termodinamike«.
Drugi zakon termodinamike nagovijestio je već 1824. godine
francuski fizičar Nicolas L. S. Carnot (1796-1832) koji je prvi
proučio, do najmanjih pojedinosti, kretanje topline u parnim
strojevima.
No, tek je 1850. godine njemački fizičar Rudolf J. E. Clausius
(1822-88) ukazao da se taj proces ujednačavanja odnosi na sve
oblike energije i na sva zbivanja u svemiru. Clausius se stoga
smatra otkrivačem drugog zakona termodinamike.
Clausius je pokazao da je veličina koja se temelji na omjeru
između ukupne topline i temperature nekoga određenog tijela
važna za proces izjednačavanja. Toj je veličini dao ime
»entropija«. Što je entropija niža, raspodjela energije je
27
 nejednolikija. Budući da je spontana tendencija usmjerena uvijek
prema promjeni od nejednolike raspodjele energije do jednolike
raspodjele, možemo reći da je ta spontana tendencija, kako se čini,
uvijek kretanje od niske entropije prema visokoj entropiji.
To možemo ovako kazati:
Prvi zakon termodinamike navodi: količina energije u svemiru
je konstantna.
Drugi zakon termodinamike navodi: sadržaj entropije u
svemiru stalno se povećava.
Ako bi prvi zakon termodinamike podrazumijevao da je
svemir besmrtan, drugi zakon termodinamike pokazuje da je ta
besmrtnost, na neki način, bezvrijedna. Energija će uvijek biti tu,
ali neće uvijek biti u stanju stvarati promjenu, pokret i rad.
Jednoga dana, entropija svemira doseći će maksimum i sva će
se energija izjednačiti. Tada, iako će sva energija još biti prisutna,
neće više biti moguće dalje promjene, ni kretanje, ni rad, ni život
niti inteligencija. Svemir će postojati, ali samo kao svoja vlastita
smrznuta statua. Film će se prestati vrtjeti i mi ćemo zauvijek
gledati u nepokretnu fotografiju.
Budući da je toplina najslabije organizirani oblik energije,
oblik koji se najlakše prepušta jednolikom rasprostiranju, svaka
promjena bilo kojeg oblika netoplinske energije u toplinu
predstavlja povećavanje entropije. Spontana promjena odnosi se
uvijek na mijenjanje elektriciteta u toplinu, kemijske energije u
toplinu, energije zračenja u toplinu i tako dalje.
Prema tome, kod maksimalne entropije svi oblici energije koji
se mogu pretvoriti u toplinu bit će pretvoreni u toplinu, i svi
dijelovi svemira imat će istu temperaturu. To se ponekad naziva
»toplinskom smrti svemira«, a prema onome što sam dosad rekao,
čini se da je to neizbježan i neumoljiv kraj.
Postoji, dakle, velika razlika između kraja znanstvenog i kraja
mitskog svemira. Mitski svemir skončava u ogromnom požaru i
raspada se, nestaje potpuno i odjednom. Znanstveni svemir, ako
će podleći toplinskoj smrti, završava dugotrajnim plačem.
Kraj mitskog svemira, kako se čini, uvijek se očekuje u bliskoj
budućnosti. Kraj znanstvenog svemira izazvan toplinskom smrti
doista je vrlo daleko. Udaljen je najmanje tisuću milijardi godina,
možda mnogo tisuća milijardi godina. Pretpostavivši da je svemir
danas star, prema sadašnjim procjenama, svega petnaest milijardi
godina, jasno je da smo tek u djetinjstvu njegova života.
Ipak, iako se kraj mitskoga svemira obično opisuje silovitim i
bližim, ljudi ga prihvaćaju zato što nosi obećanje ponovnog

28
oživljavanja. Kraj znanstvenog svemira prouzročen toplinskom
smrću, makar bio miran i krajnje dalek, čini se da ne obuhvaća
obećanje preporoda, već je konačan. A to je, očito, teško
prihvatiti. Ljudi traže neki izlaz.
Uostalom, spontani procesi ipak se mogu obrnuti. Voda se
može crpsti prema gore usprkos njezinu nastojanju da dosegne
svoju razinu. Predmeti se mogu ohladiti ispod sobne temperature i
držati u hladnjaku, ili zagrijati iznad sobne temperature i držati u
pećnici. Promatrano na taj način, činilo bi se da je moguće
pobijediti neumitan rast entropije.
Ponekad se proces povećavanja entropije opisuje tako da se
svemir zamisli kao ogroman i neopisivo zamršen sat koji se
polako zaustavlja. Dakle, ljudska bića posjeduju satove koji se
mogu zaustaviti i koji se zaustavljaju, ali uvijek ih možemo
ponovno naviti. Zar ne bi mogao postojati neki analogni proces i
za svemir?
Dakako, ne moramo zamišljati da se smanjenje entropije može
postići samo promišljenim djelovanjem ljudskih bića. Čini se da
sam život, sasvim neovisno o ljudskoj inteligenciji, prkosi drugom
zakonu termodinamike. Pojedinci umiru, ali rađaju se novi te
mladi prevladavaju u svijetu danas kao što su prevladavali uvijek.
Vegetacija umire zimi, ali opet raste s proljeća. Život na Zemlji
traje više od tri milijarde godina i ne pokazuje znakova
iznemoglosti. Zapravo, pokazuje sve znakove napredovanja, jer je
kroz cijelu povijest života na Zemlji život postajao kompleksniji i
u slučaju individualnih organizama, i u ekološkom spletu koji ih
sve spaja. Povijest biološke evolucije predstavlja ogromno
smanjivanje entropije.
Zbog toga su neki ljudi zaista pokušali definirati život kao
sredstvo za smanjivanje entropije. Kad bi to bila istina, svemir
nikada ne bi iskusio toplinsku smrt, jer gdje god život pokazuje
svoj utjecaj, to će automatski djelovati na smanjivanje entropije.
No pokazalo se da je to potpuno pogrešno. Život nije sredstvo za
smanjivanje entropije i on sam ne može otkloniti toplinsku smrt.
Pomisao da on to jest i da to može izrasla je iz čeznutljivih želja i
nepotpunog razumijevanja.
Zakoni termodinamike vrijede za zatvorene sisteme. Ako se
crpka upotrijebi da bi smanjila entropiju pokretanjem vode
uzbrdo, ta se crpka mora ukalkulirati kao dio sistema. Ako se
hladionik upotrijebi da bi smanjio entropiju hlađenjem predmeta
ispod sobne temperature, taj se hladionik mora ukalkulirati kao
dio sistema. Ni crpka ni hladionik ne mogu se, također, uračunati
29
sami za sebe. Ma s čime bili povezani, štogod bio njihov izvor
snage, i to se također mora uračunati kao dio sistema.
Svaki put kad se ljudska bića ili strojevi upotrijebe da bi
smanjili entropiju i obrnuli spontanu reakciju, pokazuje se da ta
ljudska bića i strojevi uključeni u proces doživljavaju povećavanje
entropije. Štoviše, rast entropije ljudskih bića i njihovih strojeva
veći je, bez iznimke, od smanjenja entropije onog dijela sistema u
kojem je preokrenuta spontana reakcija. Prema tome, entropija
cijelog sistema raste, uvijek raste.
Dakako, neko ljudsko biće može preokrenuti mnoge, mnoge
spontane reakcije u svojem životu, a mnoga su ljudska bića, radeći
zajedno, stvorila ogromnu tehnološku mrežu koja pokriva
Zemlju, od egipatskih piramida i Kineskog zida sve do najnovijeg
nebodera i brane. Mogu li ljudska bića izdržati tako ogroman
porast entropije i nastaviti dalje živjeti?
Ponovno, ljudska se bića ne mogu promatrati sama za sebe.
Ona ne tvore zatvorene sisteme. Ljudsko biće jede, pije, diše,
izlučuje otpatke, i sve su to veze s vanjskim svijetom, put kojim
energija ulazi ili izlazi. Želimo li smatrati ljudsko biće zatvorenim
sistemom, moramo uzeti u obzir ono što jede, pije, diše i eliminira.
Entropija ljudskog bića povećava se kad ono mijenja smjer
spontanih akcija i neprekidno drži aktivnim onaj umireni dio
svemira koji može dohvatiti i, kao što sam rekao, porast entropije
obilno nadoknađuje pad entropije koji je on izazvao. No, ljudsko
biće opet stalno smanjuje svoju entropiju jelom, pićem, disanjem i
izlučevinama. (Smanjivanje, naravno, nije savršeno. Konačno,
svako ljudsko biće umire, bez obzira na to koliko je uspješno
izbjeglo nesrećama i bolestima, zbog sporih entropijskih poveća­
nja tu i tamo koja se ne mogu poništiti.)
Ali, porast entropije u hrani, vodi, zraku i izlučevinama kao
dijelovima sistema i opet dobrano nadmašuje smanjivanje
entropije u samom ljudskom biću. Kad je riječ o cijelom sistemu,
entropija raste.
Zapravo, ne samo ljudska bića, nego sav animalni život
prosperira i održava svoju entropiju na niskoj razini po cijenu
značajnog povećanja entropije svoje hrane koja se, u konačnoj
analizi, sastoji od vegetacije na Zemlji. Kako onda biljni svijet
može i dalje postojati? Ako se njegova entropija stalno povećava,
tada njegova egzistencija ne može trajati dugo.
Biljni svijet stvara hranu i kisik (najvažniju komponentu
zraka) koji omogućuju život animalnom svijetu, u procesu
poznatom kao »fotosinteza«. I to je tako već milijarde godina, ali
30
 ni biljni i animalni svijet uzet u cjelini nije zatvoreni sistem.
Energiju potrebnu za njihovu proizvodnju hrane i kisika biljke
uzimaju od Sunca.
Sunčeva svjetlost, dakle, omogućuje život, pa se i samo sunce
mora uključiti kao dio životnog sistema da bi se zakoni
termodinamike mogli primijeniti na život. A entropija Sunca
postojano se povećava i to povećanje daleko nadmašuje svako
smanjenje entropije koje bi mogao prouzročiti život. Čista
promjena entropije sistema koji obuhvaća život i sunce stoga je
izrazit i stalan rast. Ogromno smanjenje entropije koje stvara
biološka evolucija dakle je samo mreškanje na plimnom valu
porasta entropije što ga stvara Sunce, a usredotočiti se na to
mreškanje da bi se poništio plimni val znači potpuno pogrešno
protumačiti činjenice termodinamike.
Ljudska bića koriste i druge izvore energije, osim hrane koju
jedu i kisika koji udišu. Ona koriste energiju vjetra i tekuće vode,
ali obje su proizvod Sunca; vjetrovi su proizvod nejednolikog
Sunčeva zagrijavanja Zemlje, a tekuća voda započinje isparava-
njem oceana koje je također djelo sunca.
Ljudska bića dolaze do energije spaljivanjem goriva. Ali
gorivo može biti drvo ili neki drugi biljni proizvod koji se temelji
na sunčevoj svjetlosti. Može biti masnoća ili koji drugi animalni
proizvod, a životinje se hrane biljkama. Ono može biti ugljen koji
je proizvod biljnog rasta u prošlim razdobljima. Ili nafta, proiz-
vod mikroskopskog animalnog života u prošlim razdobljima. Sva
ta goriva vode unatrag do Sunca.
Na Zemlji postoji i energija koja ne potječe od Sunca. Postoji
energija u Zemljinoj vlastitoj toplini koja stvara izvore tople vode,
gejzire, potrese, vulkane i pomicanje Zemljine kore. Energiju stva-
ra i Zemljina rotacija, što se očituje u plimi i oseki. Energija pos-
toji i u anorganskim kemijskim reakcijama te u radioaktivnosti.
Svi ti izvori energije stvaraju promjene, ali u svakom slučaju
entropija raste. Radioaktivni materijali sporo se raspadaju i kad
se njihova toplina neće više dodavati Zemljinim vlastitim
zalihama Zemlja će se ohladiti. Frikcija plime i oseke postupno
usporava okretanje Zemlje, i tako dalje. Čak će i Suncu, s rastom
njegove entropije, konačno jednom ponestati zaliha energije
sposobne za obavljanje rada. A biološka evolucija posljednje tri
milijarde godina ili više, koja se čini tako značajnim procesom
smanjenja entropije, učinila je to na temelju rastuće entropije svih
tih izvora energije i, kako se čini, ne može učiniti ništa da bi
ublažila taj rast.

31
 Reklo bi se da u dugom razdoblju ništa ne može obuzdati
rastuću razinu entropije ili spriječiti da ona dosegne maksimum,
odnosno vrijeme toplinske smrti svemira. Ako ljudska bića uspiju
izbjeći svim katastrofama i održati egzistenciju bilijune godina od
danas, neće li se konačno prignuti pred neizbježnim i umrijeti od
toplinske smrti?
Prema svemu što sam dosad rekao, činilo bi se da je tako.

Kaotično gibanje
Pa ipak, u toj slici stalno rastućeg sadržaja entropije svemira
postoji nešto zbunjujuće, a to se otkriva pogledamo li unatrag
kroz vrijeme.
Budući da sadržaj entropije svemira postojano raste, entropija
svemira morala je prije milijardu godina biti manja nego što je
danas, još manja dvije milijarde godina prije i tako dalje. U
jednom trenutku, idemo li unatrag dovoljno daleko, entropija
svemira morala je biti nula.
Današnji astronomi vjeruju da je svemir star 15 milijardi
godina. Prema prvom zakonu termodinamike, energija svemira je
vječna. Kad dakle kažemo da je svemir započeo prije 15 milijardi
godina, mi ne mislimo da je tada stvorena energija svemira
(uključujući materiju). Ona je postojala uvijek. Možemo reći samo
to da je prije 15 milijardi godina pokrenut entropijski sat koji je
tada počeo otkucavati.
Ali što ga je to navilo prvi put?
Da bismo odgovorili na to pitanje, vratimo se mojim
primjerima spontanog povećavanja entropije - vodi koja teče iz
pune u gotovo praznu posudu i toplini koja se prenosi iz toplog na
hladno tijelo. Nagovijestio sam da su ta dva primjera potpuno
analogna, da je toplina tekućina poput vode i da se ponaša isto
tako. Ipak u toj analogiji postoje problemi. Na kraju krajeva, lako
je shvatiti zašto se voda u dvije posude ponaša onako kako se
ponaša. Na nju djeluje sila teža. Voda, reagirajući na nejednako
djelovanje sile teže na nju u dvije posude, teče iz pune u gotovo
praznu posudu. Kad u obje posude voda dosegne istu razinu,
djelovanje sile teže u njima je jednako i više nema daljeg gibanja.
Ali što to, analogno sili teži, djeluje na toplinu i vuče je iz toploga
u hladno tijelo? Da bismo mogli odgovoriti na to, moramo se
najprije zapitati: što je toplina?

32
 U osamnaestom se stoljeću doista smatralo da je toplina
tekućina, poput vode ali mnogo lakša i prozračnija, i da se stoga
može ulijevati i izlijevati u međuprostore prividno krutih
predmeta, otprilike kao voda u spužvu.
No, godine 1798. britanski fizičar američkog podrijetla
Benjamin Thompson, grof Rumford (1753-1814), proučavao je
stvaranje topline nastale trenjem prilikom izdubljivanja topova, i
tada je nagovijestio da je toplina zapravo kretanje vrlo malih
čestica materije. Engleski kemičar John Dalton (1766-1844)
oblikovao je 1803. godine atomsku teoriju materije. Materija je,
rekao je on, sastavljena od atoma. S Rumfordova stajališta,
kretanje tih atoma moglo bi predstavljati toplinu.
Oko 1860, škotski matematičar James Clerk Maxwell
(1831-79) uobličio je »kinetičku teoriju plinova«, pokazujući kako
valja objasniti njihovo ponašanje pomoću atoma i molekula* od
kojih su sastavljeni. Te sićušne čestice, pokazao je Maxwell, koje
se kaotično kreću u svim smjerovima i sudaraju jedna s drugom i
sa stijenkama plašta u kojem su smještene, mogle bi objašnjavati
zakonitosti koje upravljaju ponašanjem plina, oblikovane u
prethodna dva stoljeća.
U svakom uzorku plina njegovi atomi ili molekule kreću se
najrazličitijim brzinama. No u toplim je plinovima prosječna
brzina veća nego u hladnim. Zapravo, ono što nazivamo
temperaturom odgovara prosječnoj brzini čestica od kojih je
sastavljen plin. (To dalje vrijedi i za tekućine i kruta tijela, osim
što u tekućinama i krutim tijelima sastavne čestice vibriraju
umjesto stvarnog kretanja.)
Da bismo pojednostavnili izlaganje koje slijedi, pretpostavimo
da se u svakom uzorku materije pri određenoj temperaturi, sve
čestice od kojih je ona sastavljena kreću (ili vibriraju) prosječnom
brzinom karakterističnom za tu temperaturu.
Zamislimo da se toplo tijelo (plinovito, tekuće ili kruto)
dovede u dodir s hladnim tijelom. Cestice uz rub toplog tijela
sudarit će se s onima uz rub hladnog tijela. Brza čestica iz toplog
tijela sudarit će se sa sporom česticom iz hladnog tijela i odbit će
se jedna od druge. Ukupni moment sile dviju čestica ostaje isti, ali
može doći do prijenosa momenta iz jednog tijela na drugo.
Drugim riječima, dvije čestice mogu se odvojiti jedna od druge
brzinama različitima od onih kojima su se približile.

* Molekula je grupa atoma koji se drže manje-više čvrsto zajedno i kreću kao
jedinica.

33
 Moguće je da brza čestica preda nešto svog momenta sile
sporoj čestici pa će se brza čestica, nakon odvajanja, kretati
sporije, dok će se spora čestica nakon odvajanja kretati brže.
Moguće je također da spora čestica preda nešto svog momenta sile
brzoj čestici tako da će se spora čestica odvojiti još sporije, a brza
čestica odvojit će se još brže.
Samo slučajnost određuje u kojem će se smjeru odvijati
prijenos momenta, ali vjerojatnije je da će se moment prenijeti od
brze na sporu česticu, da će se brza čestica odvojiti sporije a spora
brže.
Zašto je tako? Zato što je broj načina na koji se moment može
prenijeti s brze na sporu česticu veći od broja načina na koji se
moment može prenijeti sa spore na brzu česticu. Ako su svi
različiti načini jednako vjerojatni, tada postoji bolja prilika da to
bude jedan od mnogih mogućih prijenosa s brze na sporu česticu,
a ne jedan od nekoliko mogućih prijenosa sa spore na brzu.
Da bismo vidjeli zašto je tako, zamislimo pedeset potpuno
jednakih žetona za poker u nekoj posudi, obilježenih brojevima od
1 do 50. Uzmite nasumce jedan od njih i zamislite da je to broj 49.
To je velik broj i predstavlja česticu koja se brzo kreće. Stavite
žeton 49 natrag u posudu (to predstavlja sudar) i uzmite nasumce
drugi numerirani žeton (to predstavlja brzinu pri odbijanju).
Mogli ste opet uzeti 49 i odbiti se istom brzinom kojom ste se
sudarili. Ili ste mogli uzeti 50 i odbiti se još brže nego što ste se
sudarili. Ili ste mogli uzeti bilo koji broj između 1 i 48,
četrdesetosam različitih mogućnosti, i u svakom se slučaju odbiti
sporije nego što ste se sudarili.
Uzevši na početku 49, vaša prilika za odbijanje pri višoj brzini
je samo 1 prema 50. Šansa da ćete se odbiti sporije je 48 prema 50.
Situacija bi bila obrnuta da ste najprije izvadili žeton broj 2.
To bi predstavljalo vrlo malu brzinu. Kad biste taj žeton bacili
natrag i ponovno uzeli drugi, imali biste samo jednu šansu prema
50 da uzmete broj 1 i odbijete se još sporije nego što ste se sudarili,
dok bi vaše šanse bile 48 prema 50 da ćete izvući bilo koji broj
između 3 i 50 te da ćete se odbiti brže nego što ste se sudarili.
Ako zamislite deset ljudi od kojih svaki uzima žeton 49 iz
posebne posude i svaki ga baca natrag da ponovno iskuša sreću,
mogućnost da svaki od njih izvadi 50 i da se tako svaki od njih
odbije brže nego što se sudario, bila bi 1 prema otprilike sto
milijuna milijardi. S druge strane, mogućnost je 2 prema 3 da će
svaki od njih deset imati odbijanje pri nižoj brzini.

34
 Ista bi se stvar dogodila obratno ako zamislimo da je deset
ljudi izvuklo broj 2 i pokušalo ponovno.
No svi ti ljudi ne moraju ni izvaditi isti broj. Recimo da velik
broj ljudi uzima žetone i dobiva najrazličitije brojeve, ali da je
prosjek dosta visok. Ako ponovno pokušaju, mnogo je
vjerojatnije da će prosjek biti niži, a ne još viši. Što je više ljudi, to
je vjerojatnije da će prosjek biti niži.
Isto vrijedi i ako mnogo ljudi uzima žetone te pronalazi da je
prosječna vrijednost niska. U drugom je pokušaju vrlo vjerojatno
da će se prosjek povećati. Što je više ljudi, veća je i vjerojatnost da
će prosjek porasti.
U svakom tijelu dovoljno velikom da omogućuje eksperimenti­
ranje u laboratoriju, broj atoma ili molekula u njemu nije deset ili
pedeset ili čak milijun, već milijarde bilijuna. Ako te milijarde
bilijuna čestica u toplom tijelu imaju veliku prosječnu brzinu, i
ako milijarde bilijuna čestica u hladnom tijelu imaju malu
prosječnu brzinu, tada postoji ogromna vjerojatnost da će slučajni
sudari medu mnoštvom od njih smanjiti prosječnu brzinu čestica u
toplom tijelu i povećati taj prosjek u hladnom tijelu.
Kad prosječna brzina čestica u oba tijela postane ista, tada je
prijenos momenta sile u jednom ili u drugom smjeru posve
jednako vjerojatan. Pojedine čestice mogu se kretati sad brže sad
sporije, ali prosječna brzina (pa prema tome i temperatura) ostat
će ista.
To nam daje odgovor na pitanje zašto se toplina prenosi s
toplog na hladno tijelo i zašto oba tijela postižu istu prosječnu
temperaturu koja takvom i ostaje. To je, jednostavno, stvar
zakona vjerojatnosti, prirodno ostvarivanje neizvjesne
mogućnosti.
Zapravo, baš zbog toga entropija u svemiru stalno raste.
Postoji toliko mnogo, mnogo više načina da se zbiju promjene
koje će izjednačiti raspodjelu energije, od onih koji je čine još
nejednolikijom, pa je zato nevjerojatno velika vjerojatnost da će se
promjena kretati u smjeru povećavanja entropije već zbog same
puke i čiste slučajnosti.
Drugim riječima, drugi zakon termodinamike ne opisuje ono
što se mora dogoditi, već samo ono što će se dogoditi s ogromnom
vjerojatnošću. U tome postoji značajna razlika. Ako entropija
mora rasti, tada se ne može nikada smanjivati. Ako postoji samo
ogromna vjerojatnost da će se entropija povećavati, tada postoji i
samo izuzetno mala vjerojatnost da će se smanjiti, ali konačno,
ako čekamo dovoljno dugo, čak i ta nevjerojatno mala moguć-

35
nost može se ostvariti. U stvari, ako čekamo dovoljno dugo, mora
se ostvariti.
Zamislimo svemir u stanju toplinske smrti. Možemo ga
predočiti kao ogromno trodimenzionalno more čestica, možda bez
granica, uključenih u stalnu igru sudara i odbijanja, gdje se
pojedine čestice kreću brže ili sporije, ali prosjek ostaje isti.
U jednom trenutku, povremeno, djelić susjednih čestica razvija
među sobom prilično visoku prosječnu brzinu, dok drugi djelić, na
nekom drugom mjestu, razvija dosta nisku prosječnu brzinu.
Sveukupni prosjek u svemiru se ne mijenja, ali sada imamo djelić
niske entropije pa je moguće obaviti neku malu količinu rada tako
dugo dok se komadićci ne izjednače, što će se i dogoditi nakon
nekog vremena.
Ponekad će se, nakon duljih razdoblja, stvoriti veća
nejednolikost izazvana tim slučajnim sudarima, a u još većim
razmacima - još veća nejednolikost. Mogli bismo zamisliti da se
svakih bilijun bilijuna bilijuna godina stvara toliko velika
nejednolikost da se pojavljuje prostor veličine svemira s vrlo
niskom entropijom. Da bi se prostor veličine svemira s niskom
entropijom ponovno izjednačio potrebno je dosta vremena, vrlo
mnogo godina - bilijun godina ili još više.
Možda se nama dogodilo baš to. U beskrajnome moru
toplinske smrti, svemir niske entropije odjednom je počeo
postojati zahvaljujući djelovanju puke vjerojatnosti i slučajnosti, i
u procesu podizanja svoje entropije i ponovnog izjednačavanja
razlučio se u galaksije i zvijezde i planete i stvorio život i
inteligenciju, i eto nas tu, kako nastojimo proniknuti u sve to.
Tako, ipak, poslije konačne katastrofe toplinske smrti može
slijediti obnavljanje, baš kao i poslije burnih katastrofa opisanih u
Otkrivenju i Ragnaroku.
Budući da se prvi zakon termodinamike čini konačnim a drugi
zakon termodinamike samo statističkim, postoji mogućnost
beskrajnog slijeda svemira odvojenih međusobno nezamislivim
eonima vremena, osim što neće biti nikoga i ničega da izmjeri
vrijeme, nikakvog načina da se izmjeri u odsutnosti rastuća
entropija, čak kad bi i postojali instrumenti i istraživački um.
Mogli bismo stoga reći da beskrajni slijed svemira razdvajaju
bezvremeni intervali.
Kako to utječe na priču o ljudskoj povijesti?
Pretpostavimo da su ljudska bića nekako preživjela sve ostale
moguće katastrofe i da je naša vrsta još živa bilijune godina od
danas, kad toplinska smrt zaprijeti svemiru. Stopa porasta

36
entropije postupno se smanjuje približavanjem toplinske smrti i
dijelovi relativno niske entropije (dijelovi malog opsega u
usporedbi sa svemirom, ali vrlo veliki u ljudskim razmjerama) tu i
tamo se zadržavaju.
Pretpostavimo li da će ljudska tehnologija uglavnom
postojano napredovati kroz bilijun godina, ljudska bića morala bi
biti u stanju iskoristiti ta područja niske entropije, otkrivajući ih i
eksploatirajući kao što danas otkrivamo i eksploatiramo zlatne
rudnike. Entropija u tim područjima i dalje bi se mogla nastaviti
smanjivati, pomažući ljudima u tom procesu, još milijarde godina.
Ljudska bića mogla bi isto tako otkrivati nova područja niske
entropije kako se ona slučajno stvaraju u moru toplinske smrti te i
njih eksploatirati, nastavljajući tako postojati bezgranično dugo,
naravno pod ograničenim uvjetima. Tada bi, konačno, slučajnost
stvorila područje niske entropije veličine svemira te bi ljudi bili u
stanju obnoviti relativno neograničenu ekspanziju.
Uzmemo li apsolutnu krajnost, ljudska bića mogu učiniti ono
što sam jedanput opisao u svojoj znanstvenofantastičnoj priči
»Zadnje pitanje« objavljenoj prvi puta 1956. godine - mogla bi
tražiti i otkriti metode pomoću kojih bi izazvala veliko smanjenje
entropije sprečavajući tako toplinsku smrt, ili promišljeno
obnavljajući svemir ako se toplinska smrt već nadvije nad nas.
Čovječanstvo bi na taj način moglo postati u biti besmrtno.
Pitanje je, međutim, hoće li ljudska bića još postojati u vrijeme
kad toplinska smrt postane problem, i hoće li nas zbrisati kakva
ranija katastrofa neke druge vrste.
To je pitanje na koje ćemo odgovor potražiti u nastavku ove
knjige.

37
 3
Zatvaranje svemira
Galaksije
Dosad smo raspravljali o načinu na koji bi se, kako se čini, svemir
morao ponašati u skladu sa zakonima termodinamike. Vrijeme je
da pogledamo sam svemir kako bismo vidjeli hoće li to utjecati na
modificiranje naših zaključaka. Da bismo to učinili, vratimo se
unatrag i pokušajmo razmotriti sadržaj svemira - kao cjeline,
općenito. To smo bili u stanju učiniti tek u dvadesetom stoljeću.
Kroz cijelu prijašnju povijest naši su vidici bili ograničeni na
onaj dio svemira koji smo mogli vidjeti, a to se pokazalo vrlo
malim. S početka je svemir bio samo komadić Zemljine površine
iznad kojega su nebo i njegov sadržaj bili običan baldahin.
Grci su prvi shvatili da je Zemlja kugla i prvi su stvorili pojam
o njezinoj stvarnoj veličini. Shvatili su da se Sunce, Mjesec i
planete kreću nebom neovisno o ostalim objektima i svakom su
od njih priskrbili jednu transparentnu sferu. Sve su zvijezde
utrpane u jedinstvenu, posljednju sferu i smatrane su samo
pozadinom. Čak i nakon što je Kopernik izbacio Zemlju u
putanju oko Sunca, a dolazak teleskopa otkrio zanimljive
pojedinosti o planetarna, ljudska svijest nije se protegla izvan
Sunčeva sustava. Još i u osamnaestom stoljeću zvijezde su bile
jedva nešto više od obične pozadine. Tek 1838. godine njemački je
astronom Friedrich Wilhelm Bessel (1784-1846) odredio udalje­
nost jedne zvijezde i tako je utemeljeno mjerilo međuzvjezdanih
udaljenosti.
Svjetlost putuje brzinom od gotovo 300000 kilometara
(186 000 milja) u sekundi pa tako u jednoj godini svjetlost prijeđe
9,44 bilijuna kilometara (5,88 bilijuna milja). Ta je udaljenost
jedna svjetlosna godina, a najbliža zvijezda udaljena je 4,4

38
 svjetlosne godine. Prosječna udaljenost između zvijezda u nama
bližem dijelu svemira iznosi 7,6 svjetlosnih godina.
Čini se da zvijezde u cijelom svemiru nisu jednako
rasprostranjene u svim smjerovima. U kružnom pojasu oko neba
postoji toliko mnogo zvijezda da one iščezavaju u blijedoj
svjetlucavoj magli nazvanoj Mliječna staza. U usporedbi s tim, u
ostalim područjima neba postoji vrlo malo zvijezda.
U devetnaestom je stoljeću, dakle, postalo jasno da su zvijezde
raspoređene u obliku leće koje je širina mnogo veća od debljine, a
uz to je u sredini deblja nego na rubovima. Danas znamo da je
promjer te konglomeracije zvijezda u obliku leće 100 000
svjetlosnih godina u najširem dijelu. U njoj se nalazi otprilike čak
300 milijardi zvijezda s prosječnom masom koja iznosi oko pola
Sunčeve mase. Ta se konglomeracija naziva »galaksija«, prema
grčkom izrazu za Mliječnu stazu.
U cijelom devetnaestom stoljeću držalo se da je ta galaksija
uglavnom sve što u svemiru postoji. Činilo se da na nebu nije bilo
ničega izričito izvan nje, osim Magellanovih oblaka. Oni su se
nalazili na južnom nebu (ne mogu se vidjeti sa sjeverne umjerene
zone), a izgledali su poput odvojenih fragmenata Mliječne staze.
Pokazalo se da su to male konglomeracije zvijezda, svaka samo s
nekoliko milijardi, koje se nalaze neposredno izvan galaksije.
Mogle su se smatrati malim satelitskim galaksijama galaksije.
Još jedan sumnjiv objekt bila je Andromedina maglica koja je
golim okom vidljiva samo kao neprozirna maglica. Neki su
astronomi mislili da je to samo sjajan oblak plina koji je dio naše
galaksije, ali ako je tako, zašto se unutar njega ne vide zvijezde
koje bi bile izvor svjetlosti? (Kod drugih sjajnih oblaka plina u
našoj galaksiji zvijezde su bile vidljive.) Nadalje, priroda tog
svjetla činilo se da pripada zvijezdama, a ne sjajnim plinovima.
Konačno, u njemu su se iznenađujuće često počele pojavljivati
nove (zvijezde koje iznenada bijesnu), nove koje ne bi bile vidljive
pri njihovu uobičajenu sjaju.
Bilo je dovoljno razloga da bi se utvrdilo kako je
Andromedina maglica konglomeracija zvijezda jednako velika
kao i naša galaksija, ali tako udaljena da se ne može razlikovati ni
jedna pojedinačna zvijezda - osim kad povremeno jedna od
njezinih zvijezda, zabljesnuvši iz nekog razloga, postane dovoljno
sjajnom da bi se mogla vidjeti. Najgovorljiviji pobornik tog
stajališta bio je američki astronom Heber Doust Curtis
(1872-1942) koji je 1917. i 1918. godine posebno proučavao nove
u Andromedinoj maglici.
39
 U međuvremenu, 1917. na Mount Wilsonu blizu Pasadene u
Kaliforniji postavljen je novi teleskop sa zrcalom od 2,5 metra
(najveći i najbolji koji je svijet dotad imao). Tim je teleskopom
američki astronom Edwin Powell Hubble (1889-1953) konačno
uspio razaznati pojedine zvijezde na rubovima Andromedine
maglice. Riječ je bila nedvojbeno o konglomeraciji zvijezda
veličine naše galaksije i otada se ona naziva Andromedinom
galaksijom.
Danas znamo da je Andromedina galaksija udaljena od nas
2,3 milijuna svjetlosnih godina i da se ogroman broj drugih
galaksija pruža u svim smjerovima, udaljenih deset i više milijardi
svjetlosnih godina. Stoga, želimo li promatrati svemir kao cjelinu,
morat ćemo ga promatrati kao veliku konglomeraciju galaksija
dosta jednoliko raspoređenih u prostoru, s oko nekoliko milijardi
do nekoliko bilijuna zvijezda u svakoj galaksiji.
Zvijezde unutar neke galaksije drži na okupu njihovo
međusobno gravitacijsko privlačenje i svaka se galaksija okreće
kako se različite zvijezde kreću po putanjama oko galaktičkog
središta. Zahvaljujući gravitaciji, galaksije mogu ostati netaknute i
zadržati svoje identitete mnogo milijardi godina.
Štoviše, susjedne galaksije često stvaraju grupe ili grozdove u
kojima su sve povezane jedna s drugom međusobnim gravitacij­
skim djelovanjem. Primjerice, naša vlastita galaksija, Andromedi­
na galaksija, dva Magellanova oblaka i više od dvadeset drugih
galaksija (većina sasvim malih) čine »lokalnu grupu«. Među
ostalim galaktičkim grozdovima koje možemo vidjeti na nebu
neki su mnogo veći. U zviježđu Coma Berenices udaljenom 120
milijuna svjetlosnih godina, postoji jedan grozd sastavljen od oko
10.000 individualnih galaksija.
Moguće je da je svemir sastavljen od oko milijardu galaktičkih
grozdova s prosječno stotinjak članova u svakom od njih.

Ekspandirajući svemir
Iako su galaksije neizmjerno daleko, neke zanimljive stvari o
njima mogu se saznati iz svjetla koje od njih dopire do nas.
Vidljiva svjetlost dopire do nas od bilo kojeg vrućeg objekta,
bio to golem grozd galaksija ili krijes, sastavljena je od različitih
valnih dužina, od najkraćih koje djeluju na mrežnicu našeg oka,
pa do najdužih. Postoje instrumenti koji mogu razvrstati te valne
40
 dužine u skupine koje se, u slijedu, protežu od najkraćih do
najdužih. Svaka takva skupina naziva se spektar.
Valne dužine djeluju na naše oko tako da ih tumačimo kao
boje. Vidljivu svjetlost najkraće valne dužine doživljavamo kao
ljubičastu boju. Kako valne dužine postaju duže, mi redom
vidimo plavo, zeleno, žuto, narančasto i crveno. To je poznata
duga, i doista, duga koju vidimo na nebu poslije pljuska prirodni
je spektar.
Kad se svjetlost Sunca ili drugih zvijezda rasprši u spektar,
neke valne dužine svjetlosti nedostaju. Njih su putem apsorbirali
relativno hladni plinovi u gornjoj atmosferi Sunca (ili drugih
zvijezda). Te nedostajuće valne dužine vidimo kao tamne linije
koje prelaze preko različitih obojenih skupina spektra.
Svaki tip atoma u atmosferi neke zvijezde apsorbira valne
dužine karakteristične za nj i ni za koji drugi tip. Lokacija
karakterističnih valnih dužina u spektru može se točno odrediti u
laboratoriju za svaki tip atoma, a tamne linije u spektru neke
zvijezde daju nam podatke o kemijskom sastavu te zvijezde.
Austrijski fizičar Christian Johann Doppler (1803-53) poka­
zao je već 1842. godine da, kad tijelo emitira zvuk određene valne
dužine, ta valna dužina raste ako se tijelo odmiče od nas
emitirajući zvuk, a smanjuje se ako nam se tijelo primiče. Godine
1848. francuski fizičar Armand H. L. Fizeau (1819-96) primijenio
je taj princip na svjetlost.
Prema tom Doppler-Fizeauovu efektu, sve valne dužine
svjetlosti koje emitira neka zvijezda, udaljujući se od nas, jesu
duže nego što bi bile da ih je emitirao nepomičan objekt. To
posebno obuhvaća tamne linije koje se pomiču prema crvenom
kraju spektra (»crveni pomak«) u odnosu na mjesto gdje bi
normalno bile. Ako se zvijezda kreće prema nama, valne dužine
se, uključujući i tamne linije, pomiču prema ljubičastom kraju
spektra.
Određivanjem položaja tamnih linija u spektru neke specifične
zvijezde nije moguće zaključiti samo uzmiče li ta zvijezda od nas ili
nam se primiče, nego i to kojom brzinom - naime, što se brže
zvijezda odmiče ili primiče, pomak tamnih linija bit će veći. Taj je
pomak upotrijebljen prvi puta 1868. godine, kad je engleski
astronom William Huggins (1824-1910) otkrio crveni pomak u
spektru zvijezde Sirius te proračunao da se ona udaljuje od nas
umjerenom brzinom. Kako se na taj način ispitivalo sve više i više
zvijezda, pokazalo se, nimalo iznenađujuće, da nam se neke od
njih približavaju a druge se udaljuju od nas. A to se i moglo

41
 očekivati, ako se galaksija kao cjelina nije ni odmicala ni
primicala.
Američki astronom Vesto Melvin Slipher (1875-1969) započeo
je 1912. godine projekt sa svrhom da se odrede pomaci tamnih
linija različitih galaksija (čak i prije nego što se konačno shvatilo
da su djelići magličaste svjetlosti zapravo galaksije).
Moglo bi se pretpostaviti da se galaksije također primiču ili
odmiču od nas kao i zvijezde; i doista, to se pokazalo točnim za
galaksije naše lokalne grupe. Na primjer, prva galaksija koju je
Slipher proučavao bila je Andromedina galaksija, i pokazalo se da
se ona približava našoj galaksiji brzinom od oko 50 kilometara (32
milje) u sekundi.
Galaksije izvan naše lokalne grupe, međutim, otkrile su
zbunjujuću jednolikost. Slipher i njegovi nastavljači otkrili su da, u
svim slučajevima, svjetlost s galaksija pokazuje crveni pomak. Sve
do jedne udaljavale su se od nas, i to neuobičajeno velikom
brzinom. Dok su se zvijezde naše galaksije kretale uvjetovane
jedna drugom brzinama od nekoliko desetaka kilometara u
sekundi, čak i najbliže galaksije izvan naše lokalne grupe
udaljavale su se od nas brzinama od stotinjak kilometara u
sekundi. Štoviše, što je galaksija bila nejasnija (i vjerojatno
udaljenija) to se brže udaljavala od nas.
Hubble (koji je pet godina prije toga otkrio zvijezde u
Andromedinoj galaksiji i opisao njihovu prirodu) mogao je 1929.
godine ustvrditi da je brzina udaljavanja proporcionalna
udaljenosti. Ako je galaksija A udaljena od nas tri puta više nego
galaksija B, tada se galaksija A udaljuje od nas tri puta brže nego
galaksija B. Kad se to jednom prihvatilo, udaljenost neke galaksije
mogla se odrediti jednostavno izračunavanjem njezinog crvenog
pomaka.
Ali zašto bi se sve galaksije udaljavale od nas?
Da bi se to svemirsko uzmicanje objasnilo bez pridavanja
nekih posebnih kvaliteta nama samima, bilo je nužno prihvatiti
kao činjenicu da se svemir širi i da se udaljenost između svih
susjednih galaktičkih grozdova stalno povećava. Ako je tome
tako, tada bi se činilo sa svake točke promatranja unutar bilo
kojeg galaktičkog grozda, a ne samo unutar našeg vlastitog, da se
svi galaktički grozdovi udaljavaju brzinom koja s udaljenošću
postupno raste.
No zašto bi se svemir širio?
Ako bismo zamislili da se vrijeme kreće unatrag (naime, ako
zamislimo da smo snimali film koji prikazuje širenje svemira te

42
 potom prikazali film unatrag), činilo bi se da se galaktički groz­
dovi primiču jedan drugome i da se konačno sjedinjuju.
Belgijski astronom Georges Lemaitre (1894—1966) nagovijestio
je 1927. godine da je u jednom vrlo davnom trenutku sva materija
svemira bila zbijena u jedan jedini objekt koji je on nazvao
»kozmičkim jajetom«. Ono je eksplodiralo i od fragmenata te
eksplozije nastale su galaksije. Ekspandirajući svemir širi se zbog
sile te pradavne eksplozije. ,
Rusko-američki fizičar George Gamow (1904-68) nazvao je tu
prvobitnu eksploziju »veliki prasak« i danas se taj izraz općenito
upotrebljava. Astronomi misle da se taj veliki prasak dogodio
prije otprilike 15 milijardi godina. Entropija kozmičkog jajeta bila
je vrlo niska i od trenutka velikog praska ta entropija raste i
svemir je počeo otkucavati svoje vrijeme, kao što je opisano u
prethodnom poglavlju.
Je li se veliki prasak doista dogodio?
Što dalje prodiremo u beskrajne svemirske udaljenosti, to dalje
unatrag možemo zaviriti u vrijeme. A da bi se putovalo, potrebno
je vrijeme svjetlosti. Ako možemo vidjeti nešto što je udaljeno
milijardu svjetlosnih godina, tada je svjetlosti koju vidimo bilo
potrebno milijardu godina da stigne do nas, a tijelo koje vidimo
bit će onakvo kakvo je bilo prije milijardu godina. Ako možemo
vidjeti nešto što je udaljeno 15 milijardi godina, tada ćemo to
vidjeti onakvo kakvo je bilo prije 15 milijardi godina u vrijeme
velikog praska.
A. A. Penzias i R. W. Wilson iz »Bell Telephone Labo-
ratoriesa« mogli su 1965. godine pokazati da iz svakog dijela
neba jednoliko pristiže slabo zračenje radio-valova. Čini se da je
ta radiovalna pozadina radijacija velikog praska koja stiže do nas
kroz petnaest milijardi svjetlosnih godina prostora. To je otkriće
prihvaćeno kao snažan dokaz u prilog velikom prasku.
Hoće li se svemir stalno širiti kao posljedica one silne
prvobitne eksplozije? O toj ću mogućnosti ubrzo govoriti, ali
zasad pretpostavimo da će se svemir uistinu širiti vječno. U tom
slučaju, kako će to utjecati na nas? Predstavlja li neograničena
ekspanzija svemira katastrofu?
U vizualnom smislu, ne predstavlja. Sve, bez iznimke, što na
nebu vidimo golim okom, uključujući Magellanove oblake i
Andromedinu galaksiju, pripada lokalnoj grupi. Sve dijelove
lokalne grupe drži na okupu gravitacija i oni ne sudjeluju u općoj
ekspanziji.
43
 Iz toga proizlazi da se, bez obzira na to hoće li se svemir
zauvijek širiti, naše viđenje neba neće zbog toga mijenjati. Drugi
će uzroci stvarati druge vrste promjena, ali naša lokalna grupa s
više od ukupno pola bilijuna zvijezda ostat će na mjestu.
Kako će se svemir širiti, astronomi će sve teže i teže moći
razlikovati galaksije izvan lokalne grupe, da bi ih napokon posve
izgubili. Svi će se galaktički grozdovi povući do takvih udaljenosti
da će se udaljavati od nas brzinama koje će im onemogućiti bilo
kakvo djelovanje na nas. Naš će se svemir tada sastojati samo od
lokalne grupe i bit će velik samo pedesetmilijarditi dio u usporedbi
s današnjim razmjerima.
Može li tako ogromno smanjenje opsega svemira izazvati
katastrofu? Izravno vjerojatno ne može, ali moglo bi smanjiti našu
sposobnost da se suprotstavimo toplinskoj smrti.
Jedan manji svemir imao bi manje mogućnosti da stvori veće
područje niske entropije i ne bi nikada mogao, u slučajnim
procesima, formirati onakvo kozmičko jaje kakvim je započeo naš
svemir. Za to ne bi bilo dovoljno mase. Izrazimo li to analogijom,
kad bismo kopali samo u vlastitom dvorištu imali bismo daleko
manju mogućnost da pronađemo zlatni rudnik nego kad bismo
mogli kopati bilo gdje na površini Zemlje.
Tako neograničena ekspanzija svemira uveliko smanjuje
mogućnost da ljudska vrsta preživi toplinsku smrt - ako se,
naravno, održi tako dugo. Zapravo, čovjek bi mogao s itekako
valjanim razlozima predskazati da se neće održati. Kombinacija
bezgranične ekspanzije i toplinske smrti bila bi za ljude previše a
da bi je mogli pobijediti, čak i uz najoptimističnije tumačenje
događaja.
Jer, ni to nije sve. Je li moguće da udaljavanje galaktičkih
grozdova tako promijeni svojstva svemira da to izazove mnogo
neposredniju katastrofu od nesposobnosti da se preživi toplinska
smrt?
Neki fizičari nagađaju da gravitacija nije samo proizvod
ojedinih tijela, već zajedničkog djelovanja cijele mase u svemiru.
to će se više ukupna masa svemira sažimati u manji i manji
opseg, to će intenzivnije biti gravitacijsko polje što ga stvaraju
pojedina tijela. Isto tako, što se više masa rasplinjuje u sve veći i
veći opseg, gravitacijska snaga pojedinih tijela bit će slabija.
Budući da se svemir širi, masa svemira rasprostire se u sve veći
i veći opseg i intenzitet pojedinih gravitacijskih polja koja stvaraju
različita tijela u svemiru morao bi se, prema tom slijedu misli,
44
polako smanjivati. Tu je mogućnost prvi put nagovijestio 1937.
godine engleski fizičar Paul A. M. Dirac(1902—).
Bilo bi to vrlo sporo smanjivanje i obični pojedinci ne bi mogli
zapaziti njegovo djelovanje mnogo milijuna godina, ali postupno
bi se učinci nakupili. Sunce, primjerice, drži zajedno njegovo
snažno gravitacijsko polje. Kad bi gravitacijska sila oslabila,
Sunce bi polako ekspandiralo i hladilo se, a također i sve ostale
zvijezde. Snaga kojom Sunce privlači Zemlju oslabila bi te bi se
spirala Zemljine putanje vrlo sporo pomakla prema van. Sama
Zemlja, sa slabljenjem vlastite gravitacije također bi polako
ekspandirala, i tako dalje. Mogli bismo se stoga suočiti s
budućnošću u kojoj bi se Zemljina temperatura, zbog hladnijeg i
udaljenijeg Sunca, spustila i zamrzla nas. Ti i drugi učinci mogli bi
izazvati naš kraj prije nego što uopće dospijemo do toplinske
smrti.
Dosad, međutim, znanstvenici nisu uspjeli pronaći nijedan
nedvojbeni znak koji bi ukazao da gravitacija s vremenom slabi ili
da je ikad bila znatno jača u toku dosadašnje povijesti Zemlje.
Možda je još prerano o tome govoriti i možda bismo trebali
pričekati nove dokaze prije nego što dopustimo sebi da u toj stvari
budemo suviše sigurni, u bilo kojem smislu, ali ja ipak držim da je
ideja o slabljenju gravitacijske sile neodrživa. Kad bi bilo tako i
kad bi se Zemlja u budućnosti hladila, tada bi u dokaz tome
morala biti toplija u prošlosti, a o tome nema nikakva znaka. Isto
tako, tada bi gravitacijska polja općenito morala biti sve snažnija
što se vraćamo dalje u prošlost i u vrijeme kozmičkog jajeta bila
bi tako jaka da to kozmičko jaje, rekao bih, nikad ne bi moglo
eksplodirati i razbacati fragmente uokolo, suprotstavljajući se
snazi tog nezamislivo intenzivnog gravitacijskog polja.*
Prema tome, tako dugo dok se ne pronađe dokaz za suprotno,
čini se razumnim pretpostaviti da stalna ekspanzija svemira neće
promijeniti svojstva našeg vlastitog dijela svemira. Stoga nije
vjerojatno da će ta ekspanzija izazvati katastrofu prije trenutka u
kojem će ljudski rod ionako imati malo vjerojatnosti da preživi
toplinsku smrt.

* Zapravo, kao što ćemo doskora vidjeti, postavlja se čak pitanje je li se veliki
prasak uopće mogao dogoditi i uz današnji intenzitet gravitacijskih polja.

45
 Sažimanje svemira
No, trenutak! Kako možemo biti sigurni da će se svemir zauvijek
širiti samo zato što se širi danas?
Pretpostavimo, na primjer, da promatramo bačenu loptu koja
se giba nagore s površine Zemlje. Ona se postojano penje, ali
njena se brzina također postojano smanjuje. Mi znamo da će se
konačno njezina brzina svesti na nulu i da će se tada početi kretati
prema dolje, sve brže i brže.
Tome je tako zato što gravitacijska sila Zemlje neumoljivo
vuče loptu prema dolje, najprije poništavajući početni impuls koji
ju je uputio nagore, a potom stalno pojačavajući njezin konačni
pad. Da je lopta bačena brže, gravitacijskoj sili trebalo bi dulje
vrijeme da osujeti početni impuls. Lopta bi uspjela doseći veću
visinu prije nego što bi se zaustavila i počela ponovno padati.
Možemo stoga zamisliti da bi se lopta, bez obzira na to kako
smo je snažno bacili uvis, konačno zaustavila i vratila pod
utjecajem neumitne gravitacijske snage. O tome postoji čak i
narodna poslovica, »Sve što se uzdigne, mora pasti.« To bi bilo
točno kad bi gravitacijska sila bila jednaka na svim visinama, ali
ona to nije.
Snaga Zemljine gravitacije smanjuje se s kvadratom udaljeno­
sti od središta Zemlje. Neki predmet na Zemljinoj površini nalazi
se otprilike 6400 kilometara (4000 milja) od njezina središta.
Predmet 6 400 kilometara iznad površine bio bi dvostruko toliko
udaljen od središta i sila gravitacije koja djeluje na nj iznosila bi
samo 1/4 sile na površini.
Neki predmet može biti bačen prema gore tako velikom
brzinom da se, u tom kretanju nagore, gravitacijska sila toliko
brzo smanjuje da nikad nije dovoljno jaka kako bi tu brzinu
usporila do nule. U tim uvjetima predmet se neće spustiti već će
napustiti Zemlju zauvijek. Minimalna brzina pri kojoj se to
događa je »brzina iščeznuća«, a za Zemlju ona iznosi 11,23
kilometra (6,98 milja) u sekundi.
Može se pretpostaviti da i svemir ima tu brzinu koja je
potrebna da bi se tijelo oslobodilo djelovanja gravitacije.
Galaktički grozdovi privlače jedan drugoga gravitacijom, ali
snaga eksplozije velikog praska odmiče ih suprotstavljajući se sili
gravitacije. To znači da bismo mogli računati kako će
gravitacijska sila malo-pomalo usporiti širenje i možda ga
zaustaviti. Kad se to dogodi, galaktički grozdovi će se početi
približavati jedan drugome privučeni snagom vlastitog gravitacij-

46
skog djelovanja i tada će se svemir početi sažimati. No, dok se
gravitacijski grozdovi udaljuju jedan od drugoga, smanjuje se
djelovanje svakoga od njih na susjedne grozdove. Ako je širenje
dovoljno brzo, privlačenje se smanjuje takvom brzinom da nikada
neće moći zaustaviti ekspanziju. Minimalna brzina ekspanzije
potrebna da bi se spriječilo to zaustavljanje jest svemirska brzina
iščeznuća.
Ako se galaktički grozdovi odmiču jedan od drugoga brzinom
većom od brzine iščeznuća, oni će se zauvijek nastaviti udaljavati i
svemir će se zauvijek širiti sve dok ne dosegne toplinsku smrt. To
bi bio »otvoreni svemir« o kakvom smo govorili nešto prije u
ovom poglavlju. Ako se galaktički grozdovi udaljuju brzinom
manjom od brzine iščeznuća, širenje će se postupno zaustaviti.
Tada će konačno početi sažimanje i svemir će ponovno stvoriti
kozmičko jaje koje će potom eksplodirati u novom velikom
prasku. To bi bio »zatvoreni svemir« (ponekad se naziva i
»oscilirajućim svemirom«).
Pitanje je, prema tome, širi li se svemir brzinom koja je manja
od brzine iščeznuća. Znamo brzinu širenja, a ako saznamo i
brzinu iščeznuća - imat ćemo odgovor.
Brzina iščeznuća ovisi o međusobnom gravitacijskom privlače­
nju galaktičkih grozdova, a ono ovisi o masi pojedinih grozdova i
njihovoj međusobnoj udaljenosti. Naravno, različiti su galaktički
grozdovi različite veličine, a neki susjedni grozdovi udaljeniji su
međusobno od drugih.
Prema tome, možemo učiniti samo to da zamislimo kako je
sva materija u svim galaktičkim grozdovima jednoliko raspoređe­
na u svemiru. Tako bismo mogli odrediti prosječnu gustoću
materije u svemiru. Što je veća prosječna gustoća materije, to je
veća brzina iščeznuća i vjerojatnije je da se galaktički grozdovi ne
udaljavaju jedan od drugoga dovoljno brzo da bi iščezli te da će se
prije ili kasnije širenje zaustaviti i pretvoriti u sažimanje.
Koliko zasad možemo reći, ako bi prosječna gustoća svemira
bila takva da bi opseg jednak veličini prosječne dnevne sobe
obuhvaćao dovoljno materije koja bi odgovarala ekvivalentu od
400 vodikovih atoma, to bi bila dovoljno visoka gustoća da zadrži
svemir zatvorenim pri sadašnjoj brzini širenja.
Koliko, međutim, znamo, stvarna prosječna gustoća svemira
iznosi samo stoti dio te količine. Prema stanovitim indirektnim
dokazima, uključujući i količinu deuterija (teškog vodika) u
svemiru, većina je astronoma uvjerena da prosječna gustoća ne
može biti mnogo veća od toga. Ako je tako, međusobno
47
 gravitacijsko djelovanje galaktičkih grozdova daleko je premalo
da bi zaustavilo širenje svemira. Svemir je, prema tome, otvoren i
širenje će se nastaviti do konačne toplinske smrti.
Jedino što nismo potpuno sigurni kakva je prosječna gustoća
svemira. Gustoća je jednaka omjeru mase i volumena, ali iako
nam je dosta dobro poznat volumen određene sekcije svemira, kad
je riječ o masi te sekcije, nismo toliko sigurni.
Postoje načini da se izračunaju mase samih galaksija, ali ne
možemo tako dobro izmjeriti masu sitnih raštrkanih zvijezda,
prašine i plinova na krajnjim rubovima galaksija i između njih.
Možda masu tog negalaktičkog materijala izrazito potcjenjujemo.
I doista, harvardski su astronomi 1977. godine, proučavajući
rendgensko zračenje iz svemira, obznanili da su pronašli indikacije
prema kojima su neki galaktički grozdovi okruženi svijetlim
krugovima zvijezda i prašine kojih je masa čak pet do deset puta
veća od mase samih galaksija. Takvi bi krugovi, ako ih imaju sve
galaksije, bitno povećali masu svemira i mogućnost postojanja
otvorenog svemira učinili doista vrlo nesigurnom.
Jedna indikacija prema kojoj bi mogućnost postojanja mnogo
veće mase svemira valjalo uzeti vrlo ozbiljno, nalazi se u samim
galaktičkim grozdovima. U mnogo slučajeva, kad se masa
galaktičkih grozdova izračunava na temelju masa sastavnih
galaksija, pokazuje se da ne postoji dovoljno veliko opće
gravitacijsko djelovanje koje bi držalo grozd na okupu. Pojedine
galaksije morale bi se odvojiti i raspršiti zato što se kreću većim
brzinama od prividne brzine iščeznuća cijeloga grozda. A ipak se
čini da su ti galaktički grozdovi povezani gravitacijskim
djelovanjem. Normalan je zaključak da su astronomi potcijenili
ukupnu masu grozdova, da izvan samih galaksija postoji masa
koju oni ne uračunavaju.
Ukratko, iako bilanca dokaza još snažno govori u prilog
otvorenom svemiru, mogućnosti takvog svemira ponešto se
smanjuju. Mogućnosti da u svemiru postoji dovoljno mase da bi
on bio zatvoren i oscilirajući još su male, ali se povećavaju.*
Da, ima li smisla ideja o svemiru koji se skuplja? U njemu bi se
sve galaksije sve više približavale jedna drugoj i na koncu bi se
ponovno stvorilo kozmičko jaje niske entropije. Zar to ne znači da

* Ako opet mogu nametnuti svoje osobno mišljenje, čini mi se da otvoreni

svemir nije zaista moguć iz razloga koje ću objasniti u slijedećem poglavlju.
Budemo li samo dovoljno strpljivi, osjećam da će astronomi pronaći masu koja
nedostaje, ili neka druga potrebna svojstva, i prihvatiti ideju zatvorenog svemira.

48
 svemir koji se sažima, pobija drugi princip termodinamike? On
mu, dakako, mora protusloviti, ali ne moramo na to gledati kao
na pobijanje.
Drugi zakon termodinamike je, kao što sam prije rekao, samo
uopćavanje općeg iskustva. Proučavajući svemir pod najrazličiti-
jim uvjetima, zapažamo da se drugi zakon termodinamike, kako
se čini, nikad ne krši. Iz toga zaključujemo da se ni ne može
prekršiti.
Možda je taj zaključak pretjeran. Uostalom, bez obzira na to
koliko mijenjali uvjete eksperimentiranja i mjesta koja promatra­
mo, jednu stvar ne možemo mijenjati. Sva naša promatranja, od
same Zemlje do najudaljenijih galaksija koje otkrijemo, svi uvjeti
eksperimentiranja koje možemo izmisliti - svi, bez iznimke -
odvijaju se u ekspandirajućem svemiru. Stoga je najuopćenija
tvrdnja koju možemo izreći ta da se drugi zakon termodinamike
ne može nikada prekršiti u ekspandirajućem svemiru.
Na temelju svojih zapažanja i eksperimentiranja ne možemo
reći baš ništa o odnosu između entropije i svemira koji se sažima.
Savršeno smo slobodni pretpostaviti da poriv za povećanjem
entropije postaje manje silovit kako se ekspanzija svemira
usporava, da poriv za smanjenjem entropije postaje silovitiji s
početkom sažimanja svemira.
Mogli bismo stoga pretpostaviti da bi se u zatvorenom
svemiru entropija općenito povećavala za vrijeme faze ekspanzije
i, vrlo vjerojatno prije faze toplinske smrti, nastao bi preokret i
entropija bi se potom smanjivala u fazi sažimanja. Svemir se
dakle, poput sata o kojem se vodi redovita briga, navija prije nego
što stigne posve otkucati i tako se nastavlja, koliko smo zasad u
stanju reći, zauvijek. Svemir se dakle nastavlja, ciklički, zauvijek,
no možemo li zato biti sigurni da to znači kako će se život
nastaviti zauvijek? Zar ne mogu postojati razdoblja u tom ciklusu
u kojima je život nemoguć?
Na primjer, čini se svakako neizbježnim da je eksplozija
kozmičkog jajeta vjerojatno stanje štetno za život. Cijeli svemir
(koji se sastoji samo od kozmičkog jajeta) ima u trenutku
eksplozije temperaturu mnogo bilijuna stupnjeva i tek dosta
vremena nakon eksplozije temperatura postaje dovoljno niska da
omogući stvaranje materije i da se ta materija skupi u galaksije, da
se formiraju planetarni sustavi i nastane život na prikladnim
planetarna.
Možda bi trebalo proći oko milijardu godina poslije velikog
praska prije nego što bi u svemiru mogle egzistirati galaksije,

49
 zvijezde, planete i život. Pretpostavivši da sažimanje ponavlja
povijest svemira u obratnom slijedu, očekivali bismo da bi
milijardu godina prije stvaranja kozmičkog jajeta život, planete,
zvijezde i galaksije bili nemogući.
Tako u svakom ciklusu postoji razdoblje od dvije milijarde
godina, s kozmičkim jajetom u središtu, u kojem je život nemoguć.
U svakom ciklusu poslije tog razdoblja može se stvoriti novi život,
ali on neće imati veze sa životom u prethodnom ciklusu, završit će
prije slijedećeg kozmičkog jajeta i neće imati veze sa životom u
kasnijem ciklusu.
Razmislite: u svemiru vjerojatno nema mnogo manje od
bilijun zvijezda. Sve one neprekidno šalju energiju u svemir kao
cjelinu, već petnaest milijardi godina. Zašto sva ta energija nije
zagrijala hladna tijela u svemiru — takve planete poput naše
Zemlje - do užarene topline koja bi onemogućila život?
Postoje dva razloga zašto se to nije dogodilo. Ponajprije, svi
galaktički grozdovi udaljavaju se jedan od drugoga u ekspandira-
jućem svemiru. To znači da je svjetlost koja dopre do svakog
galaktičkog grozda sa svih drugih grozdova, pretrpjela različite
stupnjeve crvenog pomaka. Budući da dulje valne dužine znače
manji sadržaj energije svjetlosti, crveni pomak znači smanjivanje
energije. Stoga zračenje koje emitiraju galaksije sadrži manje
energije nego što bi se moglo pomisliti.
Drugo, raspoloživi prostor unutar svemira naglo se povećava
sa širenjem svemira. Prostor zapravo dobiva veću zapremninu,
brže nego što energija koja se ulijeva u nj može ispuniti tu
zapremninu. Stoga, daleko od toga da se zagrijava, svemir stalno
gubi temperaturu sve od velikog praska i danas mu je opća
temperatura samo oko tri stupnja iznad apsolutne nule.
Ta bi situacija, naravno, bila obratna u svemiru koji se
skuplja. Svi galaktički grozdovi približavali bi se jedan drugome, a
to bi značilo da bi svjetlost koja dopire do nekoga galaktičkog
grozda sa svih ostalih doživljavala ljubičasti pomak u različitim
stupnjevima te da sadrži daleko više energije nego danas. Uz to,
raspoloživi prostor unutar svemira naglo bi se smanjivao tako da
bi ga zračenje ispunilo mnogo brže nego što bi se očekivalo.
Svemir koji se sažima postajao bi stoga sve toplijim i, kao što sam
rekao, milijardu godina prije stvaranja kozmičkog jajeta bio bi
prevruć za bilo kakav oblik života na njemu.
Koliko će vremena proći prije slijedećeg kozmičkog jajeta?
To nije moguće reći. To i opet ovisi o ukupnoj masi svemira.
Pretpostavimo da je masa dovoljno velika da bi mogla jamčiti

50
 zatvoreni svemir. Što masa više premašuje nužni minimum, to je
snažnije opće gravitacijsko polje svemira i to će se brže sadašnja
ekspanzija zaustaviti i cijeli će se svemir sažeti u još jedno
kozmičko jaje.
No, budući da je sadašnja veličina ukupne mase tako malena,
ako se ona može dovoljno povećati da osigura zatvoreni svemir,
čini se vjerojatnim da će se povećati upravo jedva dovoljno. To
znači da će se brzina širenja s vremenom usporavati samo vrlo
postupno i kad se gotovo zaustavi, posljednji ostaci nestat će vrlo
sporo pod djelovanjem gravitacijskog polja upravo jedva
dovoljnim da obavi posao, i svemir će se tada početi sažimati vrlo
sporo i dugotrajno.
Mi živimo u relativno kratkom razdoblju brze ekspanzije,
jednoga dana nastupit će relativno kratko razdoblje brzog
sažimanja. Svako to razdoblje traje samo nekoliko tuceta milijardi
godina, a između njih će biti dugo razdoblje praktički statičkog
svemira.
Mogli bismo pretpostaviti, samo kao nagađanje, da će se
svemir zaustaviti otprilike na pola puta prema toplinskoj smrti,
recimo nakon pola bilijuna godina, i da će tada nastupiti još pola
bilijuna godina prije slijedećeg kozmičkog jajeta. U tom slučaju
ljudskoj vrsti preostaje da pričeka bilijun godina na novo
kozmičko jaje ako je svemir zatvoren, ili bilijun godina do
toplinske smrti ako je svemir otvoren.
Oboje se čini konačnom katastrofom, ali kozmičko jaje više
nalikuje krešendu, silovitije je, bliže Otkrivenju-Ragnaroku i teže
ga je izbjeći. Ljudski rod možda bi više volio toplinsku smrt, ali ja
predmnijevam da će zapravo dobiti - ako, naravno, uopće preživi
dovoljno dugo - kozmičko jaje.**

* Ipak, da završetak ne bi bio suviše mračan, pisac znanstvene fantastike Poul

Anderson u romanu Tau Zero opisuje jedan svemirski brod i posadu koja je
promatrala i preživjela eksploziju kozmičkog jajeta - i čini to doista uvjerljivo.

51
 4
Kolaps zvijezda

Gravitacija
Razmatrajući izmjenične katastrofe toplinske smrti i kozmičkog
jajeta, govorili smo o svemiru kao cjelini i držali smo da je on
manje ili više jednoliko more prorijeđene materije koja sva
povećava entropiju i širi se prema toplinskoj smrti, ili koja gubi
entropiju i sažima se prema kozmičkom jajetu. Pretpostavljali smo
da svi njegovi dijelovi doživljavaju istu sudbinu, na isti način i u
isto vrijeme.
No činjenica je da svemir uopće nije jednolik ako se ne
promatra iz ogromne udaljenosti i vrlo općenito. Ako promatra-
mo pomno njegove bliže pojedinačne dijelove, on je doista vrlo
namreškan.
Za početak, on sadrži najmanje deset milijardi bilijuna
zvijezda, a uvjeti na zvijezdi ili blizu nje silno se razlikuju od
uvjeta na velikoj udaljenosti od njih. Štoviše, na nekim su
mjestima zvijezde posute vrlo gusto, na drugima su raspoređene
narijetko, a ponegdje ih zapravo uopće nema. Stoga je posve
moguće da se događaji u nekim dijelovima svemira dosta razlikuju
od događaja u drugim područjima; na primjer, dok se svemir kao
cjelina širi, neki se njegovi dijelovi mogu skupljati. Tu mogućnost
moramo razmotriti, jer ta razlika u ponašanju možda vodi do još
jedne vrste katastrofa.
Počnimo razmatranjem Zemlje koja je stvorena od otprilike
šest bilijuna bilijuna kilograma kamenja i metala. Prirodu njezina
nastanka u velikoj je mjeri uvjetovalo gravitacijsko polje koje je
proizvela sva ta masa. Tako je materijal Zemlje, sabijajući se kroz
djelovanje gravitacijskog polja, privučen toliko blizu središtu
koliko je mogao doprijeti. Svaki komadićak Zemlje kretao se
prema središtu sve dok neki drugi komadićak nije fizički blokirao

52
 put. Na koncu je svaki komadić Zemlje bio tako blizu središtu
kako je mogao doprijeti, tako da je cijela planeta imala minimalnu
potencijalnu energiju.
U kugli, udaljenost raznih dijelova tijela od središta u prosjeku
je manja nego što bi bila u bilo kojeg drugog geometrijskog
oblika; Zemlja je dakle kugla. (A to su i Sunce i Mjesec i sva
ostala veća astronomska tijela, osim u posebnim uvjetima.)
Uz to, Zemlja je, oblikovana u kuglu gravitacijom, gusto
zbijena. Atomi koji je sačinjavaju nalaze se u dodiru. Zapravo,
proučava li se situacija dublje i dublje ispod Zemljine površine,
atomi su sve zbijeniji pod djelovanjem težine slojeva materijala
iznad njih (ta težina predstavlja gravitacijsku silu).
No čak i u središtu Zemlje atomi ostaju netaknuti, iako su
snažno zbijeni. I zato što su neoštećeni, odolijevaju daljem
djelovanju gravitacije. Zemlja se više ne smanjuje već ostaje
kuglom promjera 12 750 kilometara (7 900 milja) i, pod uvjetom
da bude ostavljena samoj sebi, takva će biti zauvijek.
Kod zvijezda, međutim, slučaj nije posve isti, jer su njihove
mase između deset tisuća i deset milijuna puta veće od mase
Zemlje, a to je ipak razlika.
Uzmimo za primjer Sunce, kojega je masa 330 000 puta veća
od mase Zemlje. Zbog toga je i njegovo gravitacijsko polje 330 000
puta veće i kad se Sunce stvaralo, snaga privlačenja koja je
formirala kuglu bila je toliko jačom. Atomi u središtu Sunca, pod
utjecajem tako ogromne sile, zarobljeni pod golemom težinom
gornjih slojeva, skršili su se i razbili.
To se može dogoditi zato što atomi nisu nimalo slični sićušnim
lopticama za biljar, kako se mislilo u devetnaestom stoljeću.
Umjesto toga, oni su uglavnom mekušaste ljuske elektronskih
valova s vrlo malom masom; u sredini tih ljusaka nalazi se sićušna
jezgra koja sadrži gotovo svu masu. Promjer jezgre samo je
1/100 000 promjera čitavog atoma. Atom više nalikuje ping-pong
loptici s gotovo nevidljivo malenom i vrlo zbijenom metalnom
kuglicom koja lebdi u sredini.
Pod pritiskom gornjih slojeva Sunca, elektronske ljuske atoma
u Sunčevoj jezgri smrskaju se i sićušne jezgre u središtu atoma
postaju slobodne. Izdvojene jezgre i fragmenti elektronskog
omotača toliko su manji od cijelog atoma da bi se Sunce, pod
svojom vlastitom snažnom gravitacijskom silom, moglo stisnuti
do iznenađujuće malih dimenzija — ali to se ne događa.
Do tog sažimanja ne dolazi zato što je Sunce — kao i ostale
zvijezde — sastavljeno uglavnom od vodika. Vodikova jezgra u

53
 središtu vodikovog atoma jest podatomska čestica nazvana
»proton« koja ima pozitivan električni naboj. Kad se atom
razbije, sami protoni mogu se slobodno kretati i približiti jedan
drugome tješnje nego što su mogli kad je svaki bio okružen
elektronskom ljuskom. I ne samo da se protoni mogu približiti
jedan drugome, već se mogu i sudarati velikom snagom, jer se
energija gravitacijske sile pretvara u toplinu sa sažimanjem
materijala od kojeg je Sunce sastavljeno i njegovim spajanjem,
tako da središte Sunca ima temperaturu oko 15 milijuna
stupnjeva.
Kad se protoni sudaraju, ponekad se ne odbijaju nego se
spajaju, pokrećući tako »nuklearnu reakciju«. U procesu takvih
nuklearnih reakcija neki protoni gube električni naboj da bi
postali »neutronima«, i napokon se stvara jezgra sastavljena od
dva protona i dva neutrona. To je jezgra atoma helija.
Taj proces (isti kakav se odvija i u zemaljskoj hidrogenskoj
bombi, ali neusporedivo veće snage) stvara ogromne količine
topline koja cijelo Sunce pretvara u vatrenu loptu užarenog plina,
održavajući ga takvim dugo, dugo vremena.
Dok kod Zemlje otpornost cijelih atoma sprječava da se ona
sažme i postane manjom nego što jest, kod Sunca to sažimanje
sprječava ekspanzivno djelovanje topline koja se razvija nuklear-
nim reakcijama u njegovoj unutrašnjosti. Razlika je u tome što
Zemlja može zadržati svoju veličinu neograničeno dugo jer će
atomi, ako ih se ne dira, ostati uvijek netaknuti, dok Sunce to ne
može. Veličina Sunca ovisi o stalnoj proizvodnji topline u njegovu
središtu, koja opet ovisi o kontinuiranoj seriji nuklearnih reakcija
što proizvode tu toplinu, a to dalje ovisi o stalnoj dobavi vodika,
goriva za takve reakcije.
Ali vodika postoji samo jedna određena količina. Konačno,
bude li dosta vremena, vodik Sunca (ili bilo koje zvijezde) smanjit
će se ispod neke kritične količine. Broj nuklearnih reakcija će se
smanjiti, a tako i energija. Neće biti dovoljno topline koja bi
održavala Sunce (ili bilo koju zvijezdu) rastegnutim i ono će se
početi sažimati. Sažimanje zvijezda ima važne gravitacijske
posljedice.
Gravitacijsko privlačenje bilo koja dva tijela povećava se sa
smanjivanjem udaljenosti njihovih središta; povećava se zapravo s
kvadratom promjene udaljenosti. Ako ste na stanovitoj velikoj
udaljenosti od Zemlje pa smanjite tu udaljenost napola, snaga
kojom vas Zemlja privlači povećat će se 2x2, ili četiri puta. Ako tu

54
 udaljenost smanjite na jednu šesnaestinu, privlačenje se povećava
16x16, odnosno 256 puta.
U ovom trenutku vi se nalazite na površini Zemlje i snaga
njezina gravitacijskog djelovanja na vas ovisi o njezinoj masi,
vašoj masi i činjenici da ste od središta Zemlje udaljeni 6378
kilometara (3963 milje). Masa Zemlje ne može se baš značajno
promijeniti a svoju masu možda ne želite mijenjati, ali što ako
zamislite da ste promijenili svoju udaljenost od središta Zemlje.
Možete se, primjerice, približiti središtu Zemlje bušeći (u
mašti) kroz samu Zemlju. Dakle, pomislili biste da se djelovanje
gravitacije na vas povećava kako se primičete bliže središtu
Zemlje.
Ali ne! Ovisnost gravitacijske snage o udaljenosti od središta
tijela koje privlači vrijedi samo ako se nalazite izvan tog tijela.
Proračunavajući gravitacijsku snagu, samo u tom slučaju možemo
pretpostavljati da je sva masa nekog tijela koncentrirana u
središtu.
Ako se ukopate u Zemlju, prema središtu će vas privlačiti
samo onaj dio Zemlje koji je bliže središtu nego što ste to vi. Dio
Zemlje koji je od središta udaljeniji nego vi ne pridonosi
gravitacijskoj sili. Shodno tome, kako se ukopavate u Zemlju,
djelovanje gravitacije na vas se smanjuje. Kad biste (u mašti)
dosegli samo središte Zemlje, više ne bi bilo uopće nikakvog
privlačenja, jer se više ništa ne bi nalazilo bliže središtu od vas. Bili
biste izloženi gravitaciji vrijednosti nula.
No pretpostavimo ipak da se Zemlja sažme do polovice svojeg
polumjera, zadržavajući pri tom svu svoju masu. Ako biste se
nalazili u udaljenom svemirskom brodu, to ne bi imalo nikakva
djelovanja na vas. Masa Zemlje bila bi i dalje kakva je bila, kao i
vaša masa, i vaša udaljenost od središta Zemlje. Bilo da se Zemlja
rastegne ili sažme, njezino gravitacijsko djelovanje na vas ne bi se
promijenilo (tako dugo dok toliko ne ekspandira da vas obuhvati
u svoju supstancu — u tom bi se slučaju povećalo gravitacijsko
djelovanje na vas).
Pretpostavimo, dakle, da ste stajali na površini Zemlje kad se
ona počela sažimati i da ste ostali tamo za vrijeme procesa
sažimanja. Masa Zemlje, i vaša, ostale bi iste, ali vaša udaljenost
od središta Zemlje smanjivala bi se faktorom 2. I dalje biste bili
izvan same Zemlje i sva bi Zemljina masa bila između vas i njezi-
nog središta, tako da bi se gravitacijsko djelovanje Zemlje na vas
povećavalo faktorom 2x2, ili četiri. Drugim riječima, kad bi se
Zemlja sažimala, povećavala bi se njezina površinska gravitacija.

55
 Ako bi se Zemlja i dalje sažimala ne gubeći masu i ako biste i
dalje ostali na površini, gravitacijska sila koja djeluje na vas
postupno bi se povećavala. Kad bismo zamislili da se Zemlja
smanjila do točke promjera nula (zadržavajući masu) i kad biste
stajali na toj točki, snaga gravitacijskog djelovanja na vas bila bi
bezgranična.
To vrijedi za svako tijelo koje ima masu, ma kako bilo veliko
ili malo. Kad bismo se vi ili ja ili čak proton sve više i više zbijali,
snaga gravitacijskog djelovanja na moju površinu ili vašu
površinu ili površinu protona beskrajno bi se povećavala. I ako
bismo se vi ili ja ili proton sveli na točku promjera nula
zadržavajući pri tome svu prvobitnu masu, površinska bi
gravitacija u svakom slučaju postala bezgraničnom.

Crne rupe

Naravno, tako dugo dok ostane u sadašnjim uvjetima, Zemlja

nikad neće postati manjom nego što je danas. A neće se smanjiti ni
išta što je manje od Zemlje. Čak ni tijela veća od Zemlje —
Jupiter, primjerice, kojega je masa 318 puta veća od mase Zemlje
— neće se nikad smanjiti tako dugo dok su ostavljena
nesmetanima sama sebi-.
Zvijezde će se, međutim, jednom smanjiti. One imaju mnogo
veću masu nego planete i njihovo vrlo snažno gravitacijsko polje
prouzročit će sažimanje u trenutku kad njihovo nuklearno gorivo
padne ispod kritične točke i kad se više neće stvarati dovoljno
topline potrebne kao ravnoteža gravitacijskoj sili. Koliko će
daleko ići to sažimanje ovisi o intenzitetu gravitacijskog polja
tijela koje se kontrahira, pa stoga o njegovoj masi. Ako je tijelo
dovoljno masivno to sažimanje, koliko znamo, nema granica i
njegov će se volumen svesti na ništicu.
Dok se zvijezda sažima, intenzitet njezina gravitacijskog polja
ne mijenja se na znatnim udaljenostima, ali njezina površinska
gravitacija raste bez granica. Jedna je posljedica toga da se sa
sažimanjem zvijezde postupno povećava brzina koju mora imati
neko tijelo da bi se oslobodilo djelovanja gravitacije te zvijezde.
Tijelima postaje sve teže i teže da se oslobode i odvoje od zvijezde
dok se ona sažima i njezina površinska gravitacija povećava.
U sadašnjem trenutku, na primjer, brzina iščeznuća koja
vrijedi na površini Sunca iznosi 617 kilometara (383 milje) u

56
sekundi, gotovo 55 puta više nego brzina iščeznuća na površini
Zemlje. To je još uvijek dovoljno mala brzina te materijal može
prilično lako »pobjeći« od Sunca. Sunce (i ostale zvijezde) stalno
emitiraju subatomske čestice velikom brzinom, u svim
smjerovima.
Kad bi se, međutim, Sunce sažimalo i kad bi njegova
površinska gravitacija rasla, njegova brzina iščeznuća popela bi se
na tisuće kilometara u sekundi — desetke tisuća — stotine tisuća.
Na kraju bi brzina iščeznuća dosegla brojku od 300000
kilometara (186000 milja) u sekundi, a to je brzina svjetlosti.
Kad se zvijezda (ili bilo koje tijelo) sažme do točke gdje se
brzina iščeznuća izjednačuje s brzinom svjetlosti, ona je dosegla
»Schwarzschildov radijus«, nazvan tako zato što je o njemu prvi
govorio njemački astronom Karl Schwarzschild (1873—1916).
Ipak, tu je pojavu potpuno teorijski obradio američki fizičar J.
Robert Oppenheimer (1904—67) tek 1939. godine.
Zemlja bi dosegla svoj Schwarzschildov radijus kad bi se
smanjila na polumjer od jednog centimetra (0,4 inča). Budući da
polumjer svake kugle iznosi pola njezinog promjera, Zemlja bi
tada bila lopta promjera 2 centimetra (0,8 inča), lopta koja bi
sadržavala svu njezinu masu. Sunce bi doseglo svoj Schwarzschil-
dov radijus kad bi se smanjilo do polumjera od 3 kilometra (1,9
milja), zadržavajući svu svoju masu.
Ustanovljeno je da sve što ima masu ne može putovati
brzinom većom od brzine svjetlosti. Kad se neko tijelo sažme do
svojeg Schwarzschildovog radijusa ili još manje, tada više ništa ne
može s njega iščeznuti.* Sve što padne u sažeto tijelo više se ne
može osloboditi pa su stoga sažeta tijela poput beskrajno dubokih
rupa u prostoru. Čak ni svjetlost ne može izaći pa je stisnuto tijelo
potpuno crno. Američki fizičar John Archibald Wheeler (1911—)
prvi je za takva tijela upotrijebio izraz »crna rupa«.**
Prema tome, činilo bi se da crne rupe moraju nastati kad
zvijezde ostanu bez goriva i kad su dovoljno velike da mogu
stvoriti gravitacijsko polje dostatno da se zbiju do svojeg
Schwarzschildova radijusa. Reklo bi se da je to jednosmjerni pro-
ces, da se naime crna rupa može stvoriti, ali da se ne može pono-

* U posljednje se vrijeme pokazalo da to nije posve točno. Objasnit ću to

kasnije.
** Začudo, francuski astronom Pierre Simon de Laplace (1749—1827) već je
1798. godine dao naslutiti mogućnost postojanja tako masivnih tijela da s njih
ništa ne bi moglo iščeznuti, čak ni svjetlost.

57
 vno rasformirati. Kad jedanput nastane, crna je rupa — osim je-
dne iznimke o kojoj ću govoriti kasnije — trajna.
Nadalje, sve što se približi crnoj rupi vjerojatno će zarobiti
silno intenzivno gravitacijsko polje koje postoji u njezinoj blizoj
okolici. Tijelo koje se približava može spiralno kružiti oko crne
rupe i konačno upasti u nju. Kad se to jednom dogodi, ono više
nikad ne može izaći. Činilo bi se stoga da crna rupa može poveća­
vati svoju masu, ali je ne može gubiti.
Ako se dakle crne rupe stvaraju ali nikada ne nestaju, sa
starenjem svemira morao bi se stalno povećavati njihov broj. I
dalje, ako crna rupa može povećavati masu ali je ne može
smanjivati, sve crne rupe moraju stalno rasti. Ako svake godine
ima sve više crnih rupa i ako su one sve veće, s prolaženjem
vremena sve veći i veći postotak mase svemira trebao bi se naći u
crnim rupama, dok konačno sva tijela u svemiru ne bi bila u nekoj
crnoj rupi.
Ako živimo u otvorenom svemiru, mogli bismo prema tome
zamisliti da kraj nije samo maksimalna entropija i toplinska smrt
u beskrajnom moru rijetkoga plina. To nije čak ni maksimalna
entropija i toplinska smrt u svakom od milijardu galaktičkih
grozdova odvojenih, jedan od svih ostalih, neproračunljivim i sve
većim udaljenostima. Umjesto toga, činilo bi se da će svemir, u
dalekoj budućnosti, postići maksimalnu entropiju u obliku
određenog broja silno masivnih crnih rupa. One bi postojale u
grozdovima koji bi svi bili međusobno odvojeni neproračunljivim
i sve većim udaljenostima. I doista, činilo bi se da je to upravo
sada najvjerojatnija budućnost jednoga otvorenog svemira.
Postoje teorijski razlozi za pretpostavku da gravitacijska
energija crnih rupa može obaviti neizmjerne količine rada. Lako
možemo zamisliti da ljudska bića koriste crne rupe kao svemirske
ložionice, bacajući u njih nepotrebnu masu i iskorištavajući
zračenje koje se stvara u tom procesu. Kad ne bi bilo suvišne ma-
se, možda bi se mogla iskoristiti rotacijska energija crne rupe. Na
taj način, iz crnih rupa može se izvući mnogo više energije nego iz
iste mase običnih zvijezda, pa bi ljudska vrsta mogla dulje opstati
u svemiru s crnim rupama nego u svemiru bez njih.
No na koncu će drugi zakon ipak učiniti svoje. Sva materija
morala bi završiti u crnim rupama i crne rupe ne bi se više vrtjele.
Iz njih se više ne bi mogao izlučiti nikakav rad i postojala bi
maksimalna entropija. Čini se da bi bilo mnogo teže izbjeći
toplinskoj smrti sa crnim rupama nego bez njih, kad jedanput
nastupi toplinska smrt. Slučajne fluktuacije u odsjecima niske

58
 entropije ne bi se mogle lako uočiti ako se mora izaći na kraj s
crnim rupama i teško je uopće reći kako bi život mogao izbjeći
konačnu katastrofu.
Ali kako bi se crne rupe uklopile u jedan zatvoreni svemir?
Proces u kojem crne rupe postaju mnogobrojnije i veće mogao
bi biti spor s obzirom na ukupnu veličinu i masu svemira. Iako je
svemir danas star 15 milijardi godina, crne rupe vjerojatno još čine
samo malu količinu njegove mase.* Čak i nakon još pola bilijuna
godina, kad nastupi preokret i svemir se počne sažimati, crne rupe
mogu obuhvaćati tek mali dio ukupne mase.
No kad se svemir jednom stane sažimati, katastrofa crnih rupa
dobiva dodatnu snagu. Crne rupe koje su nastale u razdoblju
širenja bile su najvjerojatnije zatvorene u središtima galaksija, ali
kako se galaktički grozdovi približavaju jedan drugome i svemir
postaje sve bogatiji energetskim zračenjem, možemo biti sigurni
da će nastajati sve više crnih rupa i da će se one brže povećavati. U
konačnoj fazi, kad se galaktički grozdovi stope jedan s drugim, i
crne se rupe spajaju, a krajnje sažimanje u kozmičko jaje svakako
je i sažimanje u jednu ogromnu svemirsku crnu rupu. Sve što ima
masu cijelog svemira i dimenzije kozmičkog jajeta ne može biti
ništa drugo već crna rupa.
Ali opet, ako iz crne rupe ne može ništa izaći, kako kozmičko
jaje nastalo sažimanjem svemira može eksplodirati da bi stvorilo
jedan novi svemir? Zbog toga, kako je kozmičko jaje koje je
postojalo prije 15 milijardi godina moglo eksplodirati i stvoriti
svemir koji danas nastavamo?
Da bismo vidjeli kako je to moguće, moramo shvatiti da sve
crne rupe nemaju jednaku gustoću. Sto neko tijelo ima veću masu,
to je njegova površinska gravitacija na početku veća (ako je riječ o
običnoj zvijezdi) i veća je njegova brzina iščeznuća. Stoga se ono
mora manje zbiti da bi podiglo svoju brzinu iščeznuća do
vrijednosti jednake brzini svjetlosti, i završava s većim Schwarz-
schildovim radijusom.
Kao što prije rekoh, Sunčev Schwarzschildov radijus bio bi 3
kilometra (1,9 milja,). Ako bi se zvijezda s masom tri puta većom

* U to ne možemo biti posve sigurni. Crne rupe gotovo je nemoguće otkriti i

lako je moguće da postoje mnoge koje su izbjegle našim opažanjima. Čak je
moguće da je upravo masa tih nezamijećenih crnih rupa ona »nedostatna masa«
potrebna da bi naš svemir bio zatvoren — u tom bi slučaju crne rupe mogle
obuhvaćati čak između 50 i 90 posto mase svemira.

59
 od Sunčeve sažimala do svojeg Schwarzschildovog radijusa, taj bi
radijus bio 9 kilometara (5,6 milja).
Kugla polumjera 9 kilometara imala bi tri puta veći polumjer
od kugle polumjera 3 kilometra i volumen veći 3x3x3, odnosno 27
puta. U 27 puta većem volumenu veće kugle bilo bi 3 puta više
mase. Gustoća veće crne rupe iznosila bi samo 3/27 ili 1/9 gustoće
manje rupe.
Općenito, što je crna rupa veća, to je njezina gustoća manja.
Kad bi se čitava galaksija Mliječna staza, koja ima masu oko
150 milijardi puta veću od Sunčeve, sažela u crnu rupu, njezin bi
Schwarzschildov radijus bio 450 milijardi kilometara, ili oko 1 /20
svjetlosne godine. Prosječna gustoća takve jedne crne rupe iznosila
bi samo oko 1/1000 gustoće zraka oko nas. Nama bi se to činilo
popriličnim vakuumom, ali to bi ipak bila crna rupa iz koje ništa
ne može izaći.
Kad bi u svemiru bilo dovoljno mase da bi on mogao biti
zatvoren, i kad bi se sva ta masa sabila u jednu crnu rupu,
Schwarzschildov radijus te crne rupe bio bi oko 300 milijardi
svjetlosnih godina! Takva bi crna rupa imala daleko veći volumen
od cijelog poznatog svemira, a njezina bi gustoća bila znatno
manja od prosječne gustoće svemira kakvom se ona danas smatra.
Zamislimo da se u takvom slučaju svemir sažima. Svaka je
galaksija, pretpostavimo, izgubila većinu svoje materije u nekoj
crnoj rupi, tako da se zbijajući svemir sastoji od stotinu ili više
milijardi crnih rupa, promjer kojih je između 1/500 svjetlosne
godine i jedne svjetlosne godine, ovisno o njezinoj masi. Ni iz
jedne od tih crnih rupa ne može se osloboditi značajnija količina
materije.
No tada, u konačnoj fazi sažimanja, sve se te crne rupe susreću
i stapaju u jedinstvenu crnu rupu s masom cijelog svemira — i
Schwarzschildovim radijusom od 300 milijardi svjetlosnih
godina. Ništa ne može izaći iz tog radijusa, ali sasvim su moguće
ekspanzije unutar tog promjera. Pritisak na taj radijus, na njegovo
»izbacivanje«, da tako kažemo, mogao bi biti upravo onaj
događaj koji pokreće veliki prasak.
Još jedanput nastaje svemir kakvoga znamo, šireći se u silnoj
eksploziji. Konačno nastaju galaksije, zvijezde i planete. Prije ili
kasnije počinju se stvarati crne rupe s masama veličine zvijezda i
sve opet počinje iznova.
Ako raspravljamo na tim postavkama, čini se da bismo morali
zaključiti kako svemir ne može biti otvoren; kako se ne može širiti
zauvijek.

60
 Kozmičko jaje u kojem je počela eksplozija moralo je biti crna
rupa i moralo je bilo imati neki Schwarzschildov radijus. Kad bi se
svemir beskrajno širio, njegovi dijelovi morali bi se jednom
odvojiti od Schwarzschildova radijusa, a čini se da bi to bilo
nemoguće. Svemir prema tome mora biti zatvoren i preokret mora
nastati prije no što se dosegne Schwarzschildov radijus.*

Kvazari
Između tri katastrofe prve vrste koje bi mogle onemogućiti život u
cijelom svemiru — ekspanzije do toplinske smrti, sažimanja do
kozmičkog jajeta i sažimanja do odvojenih crnih rupa — treća se
značajno razlikuje od prve dvije.
I opća ekspanzija svemira prema toplinskoj smrti i sveopće
sažimanje do kozmičkog jajeta djelovali bi na cijeli svemir manje-
-više jednako. U oba slučaja, pod pretpostavkom da ljudski život
potraje još bilijun godina od danas, ne bi bilo nikakva razloga
pretpostaviti da bismo zbog našeg položaja u svemiru mogli proći
osobito loše — ili osobito dobro. Naš dio svemira neće biti
pogođen znatno prije — ili kasnije — od bilo kojeg drugog dijela.
U slučaju treće katastrofe, dakle odvojenih crnih rupa,
situacija je posve drukčija. Tu je riječ o seriji lokalnih katastrofa.
Crna rupa može se formirati na jednome mjestu, a ne na drugom,
tako da život može postati nemoguć na tom mjestu, a ne na
drugom. Na koncu će se sve, naravno, stopiti u jednu crnu rupu,
ali crne rupe koje se stvaraju ovdje i sada onemogućuju život u
svojoj blizini ovdje i sada, čak iako se život negdje drugdje može
nastavljati, neznan i neopažen, još bilijun godina. Stoga se sada
moramo zapitati postoje li danas doista crne rupe. Ako postoje,
moramo se zapitati gdje se one vjerojatno nalaze i koliko su nas
one kadre katastrofalno pogoditi prije (čak možda mnogo prije)
konače propasti.
Ponajprije, očigledno je da će se crna rupa najvjerojatnije
formirati na mjestima gdje je već skupljeno najviše mase. Što je
zvijezda masivnija, to je i vjerojatniji kandidat za moguću crnu
rupu. Još su bolji kandidati grozdovi zvijezda u kojima su brojne
zvijezde gusto nagomilane.

* Zbog toga sam, kao što rekoh u prethodnom poglavlju, uvjeren da je svemir
zatvoren, usprkos tome što je danas više dokaza u prilog tome da je otvoren.

61
 Najveći grozdovi, najgušće posuti zvijezdama, nalaze se u
središtima galaksija, osobito u sredini divovskih galaksija poput
naše vlastite ili još većih. Tamo su milijuni i milijarde zvijezda
zbijeni na malom prostoru i tamo je najvjerojatnije da će se zbiti
katastrofa crne rupe.
Još samo prije dvadesetak godina astronomi nisu imali ni
pojma da su galaktička središta poprišta burnih zbivanja. U
takvim su središtima zvijezde bile gusto zbijene, ali čak i u središtu
neke velike galaksije zvijezde bi razdvajala u prosjeku možda
desetina svjetlosne godine i još bi bilo dovoljno mjesta da se kreću
ne smetajući ozbiljno jedna drugoj.
Da je naše Sunce smješteno u jednom takvom području, golim
bismo okom mogli na nebu vidjeti više od dvije i pol milijarde
zvijezda, od kojih bi 10 milijuna pripadalo prvoj veličini ili još
višoj, no svaka bi bila vidljiva samo kao svjetlosna mrlja. Svjetlost
i toplina s tih zvijezda mogli bi odgovarati četvrtini svjetlosti i
topline što ih šalje Sunce i zbog tih bi dodatnih količina Zemlja
možda bila nepodobna za nastavanje, ali mogla bi biti podobna
kad bi se nalazila dalje od Sunca; recimo na položaju na kojem je
Mars. Još od 1960, na primjer, mogli smo bili umovati na taj
način, i čak željeti da se Sunce nalazi u galaktičkom središtu kako
bismo mogli uživati u veličanstvenom noćnom nebu.
Kad bismo mogli otkriti samo vidljivu svjetlost koja dolazi sa
zvijezda, možda nikad ne bismo imali razloga mijenjati mišljenje.
No, 1931. godine američki je radio-tehničar Karl Guthe Jansky
(1905—50) prvi puta otkrio radio-valove valnih dužina milijun
puta većih nego u vidljivog svjetla, koji su dolazili s različitih
područja na nebu. Poslije drugoga svjetskog rata astronomi su
razvili metode otkrivanja takvih radio-valova, osobito relativno
kratkovalne vrste nazvane mikrovalovima. S naglim usavršava-
njem radio-teleskopa pedesetih godina na nebu je otkriven točan
položaj različitih izvora zračenja. Činilo se da su neki od njih u
vezi s, kako se smatralo, vrlo blijedim zvijezdama naše vlastite
galaksije. Nakon podrobnog ispitivanja tih zvijezda pokazalo se,
međutim, da one nisu neobične samo zato što emitiraju velike
količine mikrovalova, već i zato što se činilo da su povezane s vrlo
nejasnim oblacima, ili maglicama, koji su ih okruživali.
Najsjajnija od njih, uvedena u kataloge kao 3C273, pokazivala je
znakove kao da iz nje izbija sićušan mlaz materije.
Astronomi su počeli sumnjati da ta tijela koja emitiraju
mikrovalove nisu obične zvijezde, iako su se takvima činila.
Počelo ih se nazivati »kvazistelarnim« (zvjezdolikim) radio-
62
izvorima. Kinesko-američki astronom Hong-Yee Chiu skratio je
1964. godine prvi dio tog naziva u »kvazar« i otada su ta
zvjezdolika tijela koja emitiraju radio-valove poznata pod tim
imenom.
Iako su se spektri kvazara proučavali, pronađene tamne linije
nisu se mogle identificirati do 1963. Te je godine nizozemsko-
-američki astronom Maarten Schmidt (1929—) prepoznao te linije
kao vrstu koja je obično prisutna daleko u ultraljubičastom dijelu
spektra; naime, da one predstavljaju svjetlosne valove mnogo
kraće od najkraćih koji djeluju na našu mrežnicu i koje možemo
vidjeti. U vidljivom području spektra kvazara postojale su samo
zato što su doživjele ogroman crveni pomak.
To je značilo da se kvazari udaljuju od nas brže od bilo koje
vidljive galaksije i da su prema tome udaljeniji od nas od svih
vidljivih galaksija. Najbliži nam je kvazar 3C273, a udaljen je više
od milijardu svjetlosnih godina. Otkriveni su tuceti drugih, još
udaljenijih kvazara, neki čak do 12 milijardi svjetlosnih godina
daleko.
Da bi se uopće vidjeli na tako silnoj udaljenosti, kvazari
moraju biti sto puta sjajniji od galaksije kakva je naša. Ako su
vidljivi, to je nemoguće zato što su oni sto puta veći od galaksije
Mliječna staza i imaju sto puta više zvijezda od nje. Kad bi
kvazari bili tako veliki, tada bi ih i pri njihovoj silnoj udaljenosti
naši veliki teleskopi otkrili kao oblačaste površine, a ne samo kao
sjajne točkice svjetlosti. Oni moraju biti mnogo manji od
galaksija.
Malešnost kvazara pokazuje i činjenica da se njihov sjaj
mijenja iz godine u godinu, a u nekim slučajevima i iz mjeseca u
mjesec. To se ne može dogoditi ako je riječ o velikom tijelu,
dimenzija galaksije. Dijelovi neke galaksije mogu postati nejasniji
a drugi dijelovi sjajniji, ali prosjek će vjerojatno ostati isti. Da bi
cijela galaksija postajala sjajnijom ili nejasnijom, ponovno i
ponovno, mora postojati neko djelovanje koje se osjeća u svim
njezinim dijelovima. Takvo djelovanje, što god ono bilo, mora
putovati od jednog do drugog kraja galaksije, a ne može putovati
brzinom većom od brzine svjetlosti. U slučaju galaksije Mliječna
staza, na primjer, svakom bi djelovanju trebalo najmanje sto
tisuća godina da prođe od jednog do drugog kraja; kad bi naša
galaksija kao cjelina stalno naizmjenično sjajila ili se zatamnjivala,
očekivali bismo da bi razdoblje te promjene sjaja bilo dugo sto
tisuća godina ili više.

63
 Brze promjene u kvazara pokazale su da njihov promjer ne
može biti veći od jedne svjetlosne godine, a ipak su emitirali
zračenje sto puta jače od naše galaksije koja ima promjer 100 000
svjetlosnih godina. Kako je to moguće? Početak odgovora mogao
se bio nazrijeti već 1943. godine, kad je diplomirani student
astronomije Carl Seyfert otkrio neobičnu galaksiju, članicu grupe
koja se danas naziva »Seyfertovim galaksijama«.
Seyfertove galaksije nisu neuobičajene veličine ili na neuobiča­
jenim udaljenostima, ali imaju vrlo kompaktna i sjajna središta
koja se čine neobično vrućima i aktivnima — zapravo nalik
kvazarima. Ta sjajna središta pokazuju promjene zračenja, kao i
kvazari. a promjer im ne mora biti veći od jedne svjetlosne godine.
Ako zamislimo vrlo udaljenu Seyfertovu galaksiju s osobito
blistavim središtem, sve što bismo tada vidjeli bilo bi to blistavo
središte; ostatak bi bio suviše blijed da bi se mogao razlikovati.
Ukratko, čini se kao da su kvazari vrlo udaljene Seyfertove
galaksije te da vidimo samo blistava središta (iako nejasne maglice
oko bližih kvazara mogu biti vidljiv dio galaksija). Uz svaku
veliku Seyfertovu galaksiju može postojati milijarda običnih
galaksija na udaljenostima većim od milijardu svjetlosnih godina,
ali mi ne vidimo te obične galaksije. Nijedan njihov dio nije
dovoljno sjajan da bi se mogao razabrati.
Čini se da i galaksije koje ne pripadaju Seyfertovima također
imaju aktivna središta; središta koja su na ovaj ili onaj način
izvori zračenja, ili koja daju znakove da su doživjela eksplozije, ili
oboje.
Može li gomilanje zvijezda u galaktičkim središtima dovesti do
stvaranja uvjeta u kojima nastaju crne rupe, i mogu li te crne rupe
stalno rasti i biti ogromne, i može li upravo to izazivati aktivnost u
galaktičkim središtima o kojoj ovisi blistavost središta Seyfertovih
galaksija i kvazara?
Postavlja se, naravno, pitanje kako crne rupe mogu biti izvori
neobično snažnog zračenja u galaktičkim središtima, kad iz crne
rupe ne može ništa izaći, čak ni zračenje. Stvar je u tome da
zračenje ne mora proizlaziti iz same crne rupe. Kad se materija
spiralno približava crnoj rupi, njezino izuzetno brzo kruženje pod
pritiskom silno intenzivnog gravitacijskog polja u neposrednoj
blizini crne rupe prouzročuje emisiju vrlo snažnog zračenja. Pri
tome se emitiraju velike količine X-zraka koje su slične svjetlosti,
ali s valovima samo 1/500 000 dužine svjetlosnih valova.
Količina radijacije koja se na taj način emitira ovisi o dvije
stvari — ponajprije, o masi crne rupe, jer masivnija crna rupa

64
 može brže progutati više materije i tako stvoriti više zračenja;
drugo, o količini materije u blizini crne rupe. Okolna materija
skuplja se oko crne rupe i namješta se u putanju nazvanu
»akrecijskim diskom«. Što je u blizini više materije, to će i
akrecijski disk biti veći, veće količine materije spiralno će se uvući
u crnu rupu i stvarat će se intenzivnije zračenje.
Galaktičko središte nije samo idealno mjesto za stvaranje crne
rupe, ono uz to u velikim količinama nudi okolnu materiju. Nije
stoga čudno da u središtima mnogih galaksija postoje kompaktni
izvori zračenja i da je, u nekim slučajevima, to zračenje tako
intenzivno.
Neki astronomi nagađaju da svaka galaksija ima u središtu
jednu crnu rupu. Zapravo, dosta brzo nakon velikog praska
oblaci plina se sažimaju i moguće je da se najgušći dijelovi
kondenziraju u crne rupe. Zatim nastaju nova sažimanja unutar
područja plina koja, privučena crnom rupom, kruže oko nje. Na
taj bi se način galaksija formirala kao neka vrsta superakrecij-
skog diska oko središnje crne rupe koja bi tada bila najstariji dio
galaksije.
U većini slučajeva crne bi rupe bile dosta male i ne bi stvarale
dovoljno zračenja te naši instrumenti ne bi mogli otkriti ništa
neobično u središtima. S druge strane, neke crne rupe mogu biti
tako goleme da su akrecijski diskovi u njihovoj neposrednoj
blizini sastavljeni od čitavih zvijezda koje doslovno guraju jedna
drugu u putanju i koje rupa konačno proguta cijele — a zbog
svega toga su područja u neposrednoj blizini crnih rupa
izvanredno blistava te plamte snažnim zračenjem.
Štoviše, materija koja se ruši u crnu rupu može osloboditi do
10 posto, ili čak više, svoje mase u obliku energije, dok je obično
zračenje s običnih zvijezda kroz fuziju u središtu rezultat
pretvaranja samo 0,7 posto mase u energiju.
Pod tim uvjetima ne iznenađuje da su kvazari tako mali a ipak
toliko blistavi. Može se također razumjeti zašto kvazari
povremeno zablistaju ili blijede. To bi ovisilo o nepravilnom
načinu na koji materija spiralno ulazi unutra. U jednom trenutku
mogu ući neuobičajeno velike gomile, u drugom prilično male
količine.
Prema proučavanjima X-zraka iz svemira obavljenima 1978.
godine, smatra se mogućim da tipična Seyfertova galaksija sadrži
središnje crne rupe s masama između 10 i 100 milijuna puta
većima od mase Sunca. Crne rupe u središtima kvazara moraju

65
biti još znatno veće, s masama milijardu ili više puta većima od
mase Sunca.
Čak i galaksije koje nisu Seyfertove mogu u tom smislu biti
neobične ako su dovoljno velike. Postoji, primjerice, galaksija
poznata kao M87 koje je masa možda 100 puta veća od mase naše
galaksije, Mliječne staze, i koja sadrži vjerojatno 30 bilijuna
zvijezda. Ona je dio velikoga galaktičkog grozda u zviježđu Virgo
i udaljena je 65 milijuna svjetlosnih godina. Galaksija M87 ima
vrlo aktivno središte kojega je promjer manji (možda mnogo
manji) od 300 svjetlosnih godina, dok je ukupni promjer čitave
galaksije 300000 svjetlosnih godina. Štoviše, čini se da se iz
središta probija mlaz materije koji prelazi granice galaksije.
Godine 1978. astronomi su objavili izvještaj o proučavanju
blistavosti jezgre u usporedbi s vanjskim predjelima te o brzini
kojom se zvijezde vjerojatno kreću blizu središta galaksije.
Rezultati tih proučavanja naveli su na pomisao da se u sredini te
galaksije nalazi velika crna rupa, s masom koja je 6 milijardi puta
veća od mase Sunca. No iako je tako ogromna, ta crna rupa ima
masu samo 1/2500 mase galaksije M87.

Unutar naše galaksije

Očito, crna rupa u središtu galaksije M87 i crne rupe u središtima
Seyfertovih galaksija i kvazara zapravo ne mogu za nas biti
opasne. Šezdeset pet milijuna svjetlosnih godina koje nas dijele od
crne rupe M87 te još veće udaljenosti koje nas razdvajaju od
Seyfertovih galaksija i kvazara više su nego dovoljna izolacija od
najgoreg djelovanja za koje su crne rupe zasad spremne. Uz to, svi
se kvazari udaljuju od nas silnim brzinama, između jedne desetine
i devet desetina brzine svjetlosti, pa čak se i galaksija M87 odmiče
od nas prilično brzo.
Budući da se svemir širi, zapravo sve crne rupe smještene izvan
naše lokalne grupe brzo i postupno odlaze od nas. One nas ni na
koji način ne mogu ugroziti sve do kasnog razdoblja faze
sažimanja, ali tada će već i to samo po sebi biti konačna
katastrofa.
No što je s galaksijama naše vlastite lokalne grupe, koje će
ostati u našoj blizini bez obzira na to koliko će se dugo svemir
širiti? Mogu li galaksije naše lokalne grupe sadržavati crne rupe?
Mogle bi. Nijedna galaksija lokalne grupe izvan naše galaksije ne

66
 pokazuje nikakve znakove sumnjivih aktivnosti u središtu, a male
članice ionako nisu pogodne za nastajanje velikih crnih rupa.
Andromedina galaksija, nešto veća od naše Mliječne staze, mogla
bi u središtu lako imati prilično veliku crnu rupu, a sigurno je da
se ona nikad neće baš mnogo udaljiti od nas. S druge strane, neće
nam se baš mnogo ni približiti.
A što je s našom vlastitom galaksijom? U njezinom središtu
postoji sumnjiva aktivnost. Mliječna staza nije stvarno aktivna
galaksija u smislu M87 ili Seyfertovih galaksija i kvazara, ali
njezino nam je središte mnogo bliže od središta bilo koje druge
galaksije u svemiru. Dok je najbliži kvazar udaljen jednu milijardu
svjetlosnih godina, M87 65 000 000 svjetlosnih godina i Androme-
dina galaksija 2 300 000 svjetlosnih godina, središte naše galaksije
udaljeno je samo 32000 svjetlosnih godina. Prirodno, u našoj
vlastitoj galaksiji mogli bismo lakše otkriti neku malu aktivnost
nego u bilo kojoj drugoj.
Aktivnost tijela širokog 40 svjetlosnih godina u samom
središtu naše galaksije dovoljno je velika da dopušta mogućnost
crne rupe. Neki su astronomi zapravo skloni procijeniti da se u
središtu naše galaksije nalazi crna rupa s masom čak 100 milijuna
puta većom od mase Sunca.
Takva crna rupa ima samo 1 /60 mase crne rupe koja se, kako
se smatra, nalazi u središtu galaksije M87, no naša je galaksija
daleko manje masivna od galaksije M87. Naša crna rupa imala bi
oko 1/1500 mase naše galaksije. U omjeru prema veličini galaksije
koja je sadrži, naša bi crna rupa bila 1,6 puta veća od crne rupe u
galaksiji M87.
Da li crna rupa u središtu naše galaksije, Mliječne staze,
predstavlja za nas prijetnju? Ako je tako, kako neposrednu?
Mogli bismo to ovako postaviti. Naša je galaksija nastala
ubrzo nakon velikog praska, a crna rupa u njezinu središtu mogla
je bila nastati čak i prije same galaksije u cijelosti. Kažimo da je
crna rupa nastala milijardu godina poslije velikog praska,
odnosno prije 14 milijardi godina. U tom slučaju, crnoj je rupi
trebalo 14 milijardi godina da proguta 1/1500 naše galaksije. Uz
tu brzinu bila bi joj potrebna 21 000 milijardi godina da proguta
cijelu galaksiju, a do tog vremena već bi nas ionako zahvatila ili
katastrofa toplinske smrti ili, vjerojatnije (mislim) katastrofa
idućeg kozmičkog jajeta.
No, je li ispravno reći »uz tu brzinu«? Naime, što crna rupa
postaje većom, to će obilnije proždirati okolnu materiju. Kako
crna rupa u središtu neke galaksije raste, to će djelatnije
67
 »počistiti« zvijezde u galaktičkoj jezgri, stvarajući konačno ono
što bismo mogli nazvati »praznom galaksijom«, galaksijom u
jezgri koje nema ničega osim divovske crne rupe u sredini s
masom do 100 milijardi puta većom od mase našega Sunca, ili čak
bilijun puta u doista velikoj galaksiji. Takve ogromne crne rupe
imale bi promjer između 0,1 i 1 svjetlosne godine.
Čak i tada, preostale zvijezde na rubovima galaksije kružile bi
oko središnje crne rupe relativno sigurno. Povremeno, putanja
neke zvijezde mogla bi se pod utjecajem drugih zvijezda tako
iskriviti da bi se zvijezda primakla neugodno blizu crnoj rupi i
ostala zarobljena, ali to bi bio rijedak događaj i s vremenom bi se
zbivao sve rjeđe. Kruženje oko središnje crne rupe većinom ne bi
bilo ništa opasnije nego što je kruženje Zemlje oko Sunca.
Uostalom, kad bi se Zemlja iz bilo kojeg razloga suviše približila
Suncu, ono bi je progutalo jednako djelotvorno kao i crna rupa.
Zapravo, čak i kad bi crna rupa u središtu galaksije očistila
jezgru i ostavila galaksiju praznom, mi to ne bismo mogli znati,
osim po tome što bi se smanjivalo zračenje jer bi sve manje i manje
materijala u spirali ulazilo u crnu rupu. Središte galaksije skriveno
je iza prostranih oblaka prašine i skupina zvijezda u smjeru
zviježđa Sagittarius, i kad bi ono ostalo prazno ne bismo mogli
vidjeti nikakvu promjenu.
Kad bi svemir bio otvoren, ekspanziju u dalekoj budućnosti
mogli bismo možda oslikati kao stanje u kojem su sve galaksije
prazne, sa serijom supervelikih crnih rupa okruženih nekom
vrstom asteroidnog pojasa zvijezda, na putu prema toplinskoj
smrti.
No, je li moguće da crne rupe u našoj galaksiji postoje negdje
drugdje osim u središtu i da su nam prema tome bliže?
Razmotrimo globularne grozdove. To su gusto zbijene,
okrugle grupe zvijezda, ukupnoga promjera oko 100 svjetlosnih
godina. Unutar tog relativno malog opsega može se nalaziti
između 100000 i jedan milijun zvijezda. Globularni grozd je poput
izdvojenog dijela galaktičke jezgre, naravno mnogo manji od te
jezgre i ne tako gusto zbijen. Astronomi su otkrili nešto više od sto
takvih grozdova raspoređenih u okruglom svijetlom kolutu oko
galaktičkog središta. (Nedvojbeno, i ostale galaksije imaju svoje
svijetle krugove globularnih grozdova.)
Astronomi su u središtima određenog broja tih grozdova
otkrili djelovanje X-zraka pa nije nimalo teško pretpostaviti da isti
proces koji je prouzročio crne rupe u središtu galaksija može
također stvoriti crne rupe u središtu globularnih grozdova.

68
 Te crne rupe ne bi bile tako velike kao one u galaktičkim
središtima, ali mogle bi biti 1000 puta masivnije od našeg Sunca.
Iako manje od velikih galaktičkih crnih rupa, bi li mogle
predstavljati neposredniju opasnost? U sadašnjem trenutku,
sigurno ne bi. Nama najbliže takvo zviježđe je Omega Centauri
udaljeno 22000 svjetlosnih godina, što je još sigurna zaštitna
udaljenost.
Dosad se, dakle, čini da su šanse na našoj strani. Astronomska
otkrića poslije 1963. godine pokazala su da su središta galaksija i
globularnih grozdova aktivna, silovita mjesta pogubna za život.
To su mjesta koja je već zahvatila katastrofa, utoliko što bi život
na svakoj planeti u takvim područjima bio uništen ili izravno
apsorbiranjem u crnu rupu, ili neizravno smrtonosnom radijacij-
skom kupkom koja proizlazi iz takve aktivnosti. No mogli bismo
radije reći da tamo nikada i nije bilo ničega što bi pretrpjelo
katastrofu, jer nije vjerojatno da bi pod takvim uvjetima život
uopće i mogao nastati. Mi sami živimo na mirnim rubovima
galaksije gdje su zvijezde posijane narijetko. Stoga katastrofa crne
rupe nije namijenjena nama.
No, trenutak! Je li moguće da se i tu, na rubovima galaksije,
nalaze crne rupe? U našoj blizini nema velikih zviježđa unutar
kojih mogu nastati crne rupe, ali pojedine bi zvijezde mogle imati
dovoljno zgusnute mase za nastajanje crne rupe. Moramo se stoga
zapitati jesu li koje divovske zvijezde blizu nas stvorile crne rupe.
Ako jesu, gdje su one? Možemo li ih prepoznati? Jesu li one
opasne?
Čini se da crne rupe nose u sebi frustrirajuću fatalnost. Mi ne
vidimo izravno crne rupe, već radijacijski »samrtni vapaj«
materije koja upada u njih. Taj je samrtni vapaj glasan kad je crna
rupa okružena materijom koju može zarobiti, ali tada okolna
materija skriva od pogleda neposrednu blizinu crne rupe. Ako
crnu rupu okružuje malo materije tako da imamo prilike vidjeti
neposrednu blizinu, u nju isto tako i upada malo materije pa je
samrtni vapaj slab, tako da ćemo vrlo vjerojatno previdjeti
postojanje crne rupe.
No ipak postoji jedna pogodna mogućnost. Čini se da oko
polovica zvijezda u svemiru postoji u parovima (»binarni sistemi«)
koji se okreću jedan oko drugoga. Ako su obje velike zvijezde,
tada se jedna od njih na određenom stupnju evolucije može
pretvoriti u crnu rupu i materija one druge može malo-pomalo biti
uvučena u tu blizu crnu rupu. To bi stvorilo zračenje, a crna rupa
ne bi bila previše skrivena.

69
 Nastojeći otkriti moguće situacije te vrste, astronomi su
pomno ispitivali nebo u potrazi za izvorima X-zračenja i tada su
svaki od njih pokušavali identificirati, tražeći onaj koji je blizu i
koji se ne bi mogao objasniti ničim manjim od crne rupe. Na
primjer, izvor X-zračenja koji mijenja intenzitet nepravilno,
vjerojatnije je crna rupa nego onaj kojega je intenzitet stalan ili se
mijenja pravilno.
Godine 1969, na petu godišnjicu nezavisnosti Kenije, s obale te
zemlje lansiran je satelit za otkrivanje X-zračenja. Nazvan je
Uhuru, što na swahiliju znači sloboda. On je mogao tražiti X-
-zračenja sa svoje putanje izvan Zemljine atmosfere — to je bilo
nužno zato što atmosfera apsorbira X-zrake te one ne mogu
doprijeti ni do kakve sprave koja čeka na njih na površini Zemlje.
Uhuru je otkrio 161 izvor X-zraka, polovicu od njih u našoj
galaksiji. Godine 1971. Uhuru je uhvatio blistav izvor X-zraka u
zviježđu Cygnus (Labud) — nazvan »Cygnus X-1« — te otkrio
nepravilnu promjenu intenziteta. Pažnja je gorljivo usmjerena na
Cygnus X-l te je otkriveno i mikrovalno zračenje. Mikrovalovi su
omogućili da se vrlo točno odredi položaj tog izvora te je
pronađeno da se on nalazi neposredno uz jednu vidljivu zvijezdu,
ali ne na njoj. Zvijezda je bila HD-226868, velika, žarka, modra
zvijezda, s masom tridesetak puta većom od mase našeg Sunca.
Bilo je jasno da zvijezda kruži putanjom u razdoblju od 5,6 dana
— priroda te putanje pokazala je da je masa druge zvijezde 5 do 8
puta veća od mase našeg Sunca.*
Zvijezda-pratilja ne može se vidjeti, premda je izvor
intenzivnog X-zračenja, a to ne bi bio slučaj, s obzirom na njezinu
masu i blistavost koju bi prema tome bila morala imati, da je riječ
o normalnoj zvijezdi. Stoga to mora biti uništena zvijezda, a
njezina je masa tako velika da se nije mogla pretvoriti ni u što
manje od crne rupe. Ako je tako, ona je mnogo manja od crnih
rupa o kojima smo prije govorili, od onih kojih je masa tisuće,
milijune, čak milijarde puta veća od mase našeg Sunca. Njezina je
masa najviše osam puta veća od Sunčeve.
Ali ona je bliža od svih drugih. Astronomi procjenjuju da je
Cygnus X-l udaljen od nas samo 10 000 svjetlosnih godina, manje

* Masu neke zvijezde nije lako odrediti prema njoj samoj. No ako dvije
zvijezde kruže u paru jedna oko druge, njihove se mase mogu odrediti prema
udaljenosti između njih i vremenu koje im je potrebno da završe krug, kao i prema
lokaciji središta gravitacije među njima.

70
od trećine udaljenosti galaktičkog središta i manje od polovice
udaljenosti najbližeg globularnog zviježđa.
Sličan binarni sistem otkriven je 1978. godine u zviježđu
Scorpio. Izvor X-zračenja, uveden kao V861Sco, može predsta-
vljati crnu rupu s masom 12 puta većom od Sunčeve, a udaljen je
samo 5 000 svjetlosnih godina.
Možemo sasvim ispravno reći da je čak i 5 000 svjetlosnih
godina odgovarajuća zaštitna udaljenost. Možemo dalje polemizi-
rati da nije baš vjerojatno kako postoje crne rupe mnogo bliže od
toga. Vrsta zvijezda koje stvaraju crne rupe tako je rijetka te nije
vjerojatno da će se jedna od njih naći baš u našoj blizini, pod
uvjetima u kojima ne bismo bili svjesni njezina postojanja. Kad bi
bila dovoljno blizu, čak i manje količine materije koja u nju upada
stvarale bi uhvatljive intenzitete X-zračenja.
Ipak, te blize crne rupe nose opasnost koje druge nemaju.
Pogledajte: sve crne rupe u galaksijama izvan naše lokalne grupe
izvanredno su daleko i stalno se odmiču još dalje zbog širenja
svemira. Sve crne rupe u galaksijama izvan naše, ali unutar
lokalne grupe, još su daleko i, u cjelini, zadržavaju svoje
udaljenosti. Iako se znatno i primjetno ne odmiču od nas, one se
isto tako ni ne primiču. Crna rupa u središtu naše galaksije bliža
nam je, naravno, od bilo koje crne rupe u bilo kojoj drugoj galak-
siji, ali i ona zadržava svoju udaljenost zato što se Sunce kreće
oko nje gotovo kružnom putanjom.
Ali crne rupe u našoj galaksiji koje nisu u središtu kreću se sve,
kao i mi, oko središta galaksije. Svi imamo svoje putanje i u toku
kretanja po njima te crne rupe mogu se udaljavati od nas ili nam
se mogu približavati. Zapravo, polovicu vremena one nam se
moraju približavati.
Koliko blizu? Koliko opasno?
Vrijeme je stoga da prijeđemo s katastrofa prve vrste, koje
pogađaju svemir općenito, na katastrofe druge vrste koje prijete
posebno našem Sunčevom sustavu.

71
 KATASTROFE
DRUGE VRSTE

5
Sudari sa Suncem

Rođenje iz bliskog susreta

Činilo bi se da je najvjerojatnija i najbliža neizbježna katastrofa
prispjeće slijedećeg kozmičkog jajeta, možda bilijun godina od
danas. No, rasprava o crnim rupama pokazala je da bi lokalne
katastrofe mogle pogoditi određena mjesta mnogo prije no što se
završi razdoblje od bilijun godina. Stoga je vrijeme da razmotrimo
lokalnu katastrofu koja bi naš Sunčev sistem mogla učiniti
nepodobnim za nastavanje okončavajući ljudski život, čak iako
ostatak svemira ostane nedirnutim.
To bi bila katastrofa druge vrste.
Prije Kopernikova vremena činilo se bjelodanim da je Zemlja
nepokretno središte svemira i da se sve ostalo okreće oko nje.
Smatralo se da su napose zvijezde pričvršćene za krajnji krug neba
te da se okreću u jednom komadu, da tako kažemo, oko Zemlje u
dvadeset i četiri sata. O njima se govorilo kao o »nepomičnim
zvijezdama«, da bi se razlikovale od bližih tijela — Sunca,
Mjeseca, planeta — koja su se okretala neovisno.
Čak i nakon što je kopernikanski sustav maknuo Zemlju s
njezina središnjeg položaja, to u početku nije utjecalo na gledište o
zvijezdama. I dalje su se činile sjajnim, nepokretnim objektima
pričvršćenim o krajnju kuglu neba, dok je unutar te kugle Sunce
bilo u središtu i razne su se planete, uključujući i Zemlju, okretale
oko njega.
No godine 1718. engleski je astronom Edmund Halley (1656—
1742), bilježeći položaje zvijezda, zamijetio da najmanje tri
zvijezde — Sirius, Procyon i Arcturus — nisu na mjestima koja su
zabilježili Grci. Razlika je bila znatna i Grci nisu bili mogli
napraviti tako veliku pogrešku. Halleyju se činilo očitim da su se
te zvijezde pomakle u odnosu na druge. Otada je sve više i više

73
zvijezda pokazivalo takvo »svojstveno gibanje«, kako su
astronomski instrumenti za otkrivanje takvog kretanja postajali
osjetljivijima.
Očito, ako se različite zvijezde kreću kroz prostor jednakim
brzinama, promjena položaja neke vrlo udaljene zvijezde bit će u
našim promatranjima mnogo manja nego kad je riječ o prilično
blizoj zvijezdi. (Znamo iz iskustva kako nam se sporim čini
kretanje udaljenog aviona u usporedbi s onim koji je mnogo
bliže.) Zvijezde su tako daleko da samo najbliže mogu pokazati
zamjetljivo vlastito gibanje, no iz toga bi se moglo ispravno
zaključiti da se sve zvijezde kreću.
Dakako, pravo kretanje zvijezde je samo kretanje preko linije
našeg vidokruga. Zvijezda se također može gibati prema nama ili
od nas, ali taj dio njezina kretanja neće nam se otkriti kao pravo
gibanje. Zapravo, ona se može kretati izravno prema nama ili
izravno od nas tako da uopće ne bi bilo gibanja preko linije našeg
vidokruga, iako zvijezda može biti relativno blizu.
Srećom, Doppler-Fizeauov efekt opisan prije omogućuje da se
odredi brzina približavanja ili odmicanja, te se prema tome može
izračunati trodimenzionalna »prostorna brzina« barem najbližih
zvijezda.
Ali zašto se u tom slučaju i Sunce ne bi kretalo?
Njemačko-britanski astronom William Herschel (1738—1822)
proučavao je 1783. godine prava kretanja zvijezda koja su dotad
bila poznata. Činilo se da se zvijezde u jednoj polovici neba kreću,
u cijelosti, uglavnom jedna od druge. U drugoj polovici neba težile
su kretanju jedna prema drugoj. Herschel je zaključio kako je
najlogičniji način da se to objasni pretpostavka da se Sunce kreće
u jednom određenom smjeru prema zviježđu Hercules. Zvijezde
kojima smo se približavali činilo se da se odmiču kako se mi
približavamo, a zvijezde iza nas kao da su se međusobno
približavale.
Kad se astronomski objekti kreću kroz prostor, posve je
vjerojatno da će se jedan kretati oko drugoga ako su dovoljno
blizu jedan drugome da na njih mogu intenzivno djelovati
gravitacijska polja svakoga od njih. Tako Mjesec kruži oko
Zemlje, dok se Zemlja i ostale planete gibaju oko Sunca.
No tamo gdje su objekti međusobno znatno udaljeni i gdje ne
postoji jedno tijelo koje svojom ogromnom masom prevladava
nad svima ostalim (kao što Sunce predominira nad svim manjim
tijelima Sunčevog sustava), kretanja nisu jednostavna kruženja
jednog tijela oko drugoga. Umjesto toga, činilo bi se da postoji

74
gotovo nasumično kretanje, kao kod roja pčela. U devetnaestom
se stoljeću činilo da takvo kretanje pčela-u-roju karakterizira
zvijezde oko nas. U to vrijeme nije se doimalo nelogičnim
pretpostavljati da bi u takvom kaotičnom kretanju jedna zvijezda
mogla naletjeti na drugu.
Zapravo, godine 1880. engleski je astronom Alexander
William Bickerton (1842—1929) natuknuo da je možda baš na taj
način nastao Sunčev sustav. Davno prije, mislio je on, jedna je
zvijezda prošla pokraj Sunca i, zbog međusobnog gravitacijskog
djelovanja, iz obje je iščupan materijal koji se kasnije zgusnuo u
planete. Dvije su se zvijezde približile kao pojedinačna tijela i
razdvojile su se, obje, sa začecima planetarnog sustava. Bio je to
prilično dramatičan primjer nečega što se moglo opisati samo kao
»kozmička otimačina«. Astronomi su tu »katastrofalnu teoriju« o
podrijetlu Sunčevog sustava držali manje-više prihvatljivom, uz
brojne modifikacije, više od pola stoljeća.
Ako je takva jedna katastrofa mogla označiti početak života
za nas, očito je da bi isto tako mogla, ako se ponovi, označiti i
katastrofalan kraj tog života. Novo tijesno približavanje neke
zvijezde našem Suncu izložilo bi nas kroz dugo razdoblje rastućoj
toplini drugog svijetlećeg tijela, dok bi naše vlastito Sunce na ovaj
ili onaj način očitovalo sve veće djelovanje gravitacijske sile na
nas. To isto djelovanje stvorilo bi vrlo ozbiljne i rastuće
poremećaje u Zemljinoj putanji. Posve je nevjerojatno da bi život
mogao podnijeti strašne promjene uvjeta na Zemljinoj površini
izazvane tim djelovanjem.
Koliko je, prema tome, vjerojatno da će se takvo jedno
okrznuće dogoditi?
Nije uopće vrlo vjerojatno. Zapravo, jedan od razloga zbog
kojih katastrofična teorija o podrijetlu Sunčevog sustava nije na
koncu preživjela, bio je u tome da je ona uključivala jedan tako
nevjerojatan događaj. Uz rubove naše galaksije, tamo gdje smo mi
smješteni, zvijezde su tako udaljene i kreću se tako polako u
usporedbi s ogromnim međusobnim razmacima da je sudare
doista teško i zamisliti.
Uzmimo za primjer Alphu Centauri, zvijezdu koja nam je
najbliža.* Udaljena je od nas 4,4 svjetlosne godine i približava

* Zapravo je to binarna zvijezda, dvije zvijezde koje kruže jedna oko druge, s
trećom patuljastom zvijezdom relativno udaljenom od te dvije. Među zvijezdama u
našoj blizini možemo naći čak šest zvijezda, tri binarna para koja su međusobno
povezana gravitacijski.

75
nam se. Ne približava nam se pod pravim kutom, jer se kreće i
postrance. Rezultat je toga da će jednom biti udaljena od nas oko
tri svjetlosne godine i da će tada proći kraj nas (to neće biti
dovoljno blizu da bi nas na iole značajniji način moglo pogoditi)
te se početi odmicati.
Pretpostavimo, međutim, da nam se približava pod pravim
kutom. Alpha Centauri kreće se prostorom, u odnosu na nas,
brzinom od 37 kilometara (23 milje) u sekundi. Kad bi pri toj
brzini bila usmjerena izravno na nas, prošla bi kroz, naš Sunčev
sustav za 35000 godina.
S druge strane, pretpostavimo da je Alpha Centauri upravljena
samo pod kutom od 15 stupnjeva pomaka od stvarnog sudara sa
Suncem; takav bi promašaj iznosio pola širine punog Mjeseca
kakvim ga vidimo. To bi bilo kao da pretpostavljamo kako
pokušavamo pogoditi neku mrtvu točku na Mjesečevu licu, ali
smo promašili te umjesto toga pogodili rub Mjeseca. Ako Alpha
Centauri ne bi gađala bolje od toga, promašila bi nas za 1/50
svjetlosne godine ili oko 180 milijardi kilometara (110 milijardi
milja). To bi bila udaljenost Plutona od Sunca pomnožena sa
trideset. Alpha Centauri tada bi bila neobično sjajna zvijezda na
nebu, ali njeno djelovanje na Zemlju s te udaljenosti bilo bi
zanemarivo.
Na to se može gledati na još jedan način. Prosječna udaljenost
između zvijezda u našem dijelu galaksije je 7,6 svjetlosnih godina,
a prosječna brzina kojom se kreću u odnosu jedna na drugu
možda je 100 kilometara (62 milje) u sekundi.
Svedimo svjetlosne godine na kilometre i zamislimo da je
promjer zvijezda (također sveden u odgovarajućem omjeru) 1/10
milimetra. Te sićušne zvijezde koje bi nalikovale komadićcima
šljunka jedva vidljivima oku bile bi raspoređene na prosječnoj
udaljenosti od 7,6 kilometara (4,7 milja). Promatramo li ih na
dvodimenzionalnom polju, četrnaest takvih zvjezdica bilo bi
razbacano na prostoru koji obuhvaća pet područja grada New
Yorka.
Svaka bi se kretala brzinom (srazmjerno reduciranom) od 30
centimetara (1 stope) na godinu. Zamislite sada tih četrnaest
komadićaka šljunka razbacanih na pet gradskih područja kako se
kreću 30 centimetara na godinu u proizvoljnim smjerovima, i
zapitajte kakve su mogućnosti da se dva od njih jednom sudare.
Procijenjeno je da, na rubovima naše galaksije, mogućnosti da
se dvije zvijezde primaknu blizu jedna drugoj nisu veće od 1 prema
pet milijuna u cijelom životnom vijeku galaksije dugom 15

76
milijardi godina. To znači da čak u razdoblju od bilijun godina
prije idućeg kozmičkog jajeta postoji mogućnost samo 1 prema
80 000 da će nam se neka zvijezda primaknuti posve blizu. Taj je
tip katastrofe druge vrste toliko manje vjerojatan od bilo koje
katastrofe prve vrste da se čini nepotrebnim zabrinjavati se zbog
toga.
Uz to, eventualno opasno približavanje neke zvijezde, sa
sadašnjim stupnjem poznavanja astronomije (a da ne govorimo o
višim stupnjevima koji se mogu razviti u budućnosti) dalo bi nam
upozorenje mnogo tisuća godina unaprijed. Katastrofe su, kad
nastupe, mnogo opasnije ako su nenadane i neočekivane, ne
ostavljajući nam vremena da poduzmemo protumjere. Iako bi nas
sudar zvijezda sada zatekao bespomoćnima čak da smo bili dobili
upozorenje mnogo tisuća godina prije, ne mora biti tako i u
budućnosti (kao što ću objasniti kasnije), a odsad nadalje mogli
bismo očekivati da će upozorenje doći kad ćemo imati dovoljno
vremena za bijeg ili uklanjanje katastrofe.
Zbog oba ta razloga — izuzetno male mogućnosti da se to
dogodi i izvjesnosti da će razdoblje upozorenja biti vrlo dugo —
nema smisla zabrinjavati se baš zbog te katastrofe.
Usput, zapamtite da nije važno je li napadačka zvijezda crna
rupa ili nije. Crna rupa ne bi nas mogla djelotvornije ubiti od neke
obične zvijezde, iako bi velika crna rupa s masom 100 puta većom
od mase našeg Sunca mogla očitovati svoje smrtonosno djelovanje
s deset puta veće udaljenosti nego što bi to uspjelo običnoj
zvijezdi, pa ni točnost kojom prodire prema nama ne mora biti
tako velika.
No, vrlo je vjerojatno da su crne rupe, u najboljem slučaju,
tako rijetke da su, čak i uz njihovo veće područje djelovanja,
mogućnosti da nam se jedna od njih primakne katastrofalno blizu,
milijun puta manje od ionako neznatnih mogućnosti da nam se
približi neka obična zvijezda.
Dakako, postoje objekti osim zvijezda koji bi nam se mogli
približiti katastrofalno opasno, i ti bi drugi objekti mogli, u nekim
slučajevima, doći s malo ili nimalo upozorenja — ali takvih ću se
slučajeva latiti blagovremeno.

77
 Kruženje oko galaktičke jezgre
Jedan razlog za nevjerojatnost katastrofalnog susreta našeg Sunca
s nekom drugom zvijezdom nalazi se u činjenici da se zvijezde u
našoj blizini, zapravo, ne kreću proizvoljno poput pčela u roju.
Tako kaotično kretanje mogli bismo naći u središtu galaksije ili u
središtu globularnog grozda zviježđa, ali ne tu vani.
Na rubovima galaksije situacija je slična onoj u Sunčevom
sustavu. Galaktička jezgra koja obuhvaća dosta mali središnji dio
galaksije ima masu desetak milijardi veću od Sunca; dio te mase
mogla bi, naravno, biti središnja crna rupa, pod pretpostavkom
da ona postoji. Ta jezgra, djelujući kao cjelina, služi kao
galaksijino »sunce«.
Milijarde zvijezda na galaktičkim rubovima kruže oko
galaktičke jezgre po putanji, kao što planete kruže oko Sunca.
Sunce, primjerice, koje je od galaktičkog središta udaljeno 32 000
svjetlosnih godina, kreće se oko tog središta po gotovo kružnoj
putanji brzinom od oko 250 kilometara (155 milja) u sekundi, i
potrebno mu je oko 200 milijuna godina da završi jedan krug.
Budući da je Sunce nastalo prije oko pet milijardi godina, to znači
da je u svom dosadašnjem životnom vijeku završilo dvadeset četiri
ili dvadeset pet obrtaja oko galaktičkog središta, pod pretpostav-
kom da je njegova putanja cijelo vrijeme bila ista.
Naravno, zvijezde koje su galaktičkom središtu bliže od Sunca
kreću se brže i završavaju kruženje za manje vremena. Dok se
kreću prema nama one nam se približavaju, ali kad prođu kraj nas
na, pretpostavimo, sigurnoj udaljenosti, tada se udaljuju od nas.
Na isti način, zvijezde koje su udaljenije od galaktičkog središta
kreću se sporije i završavaju putanju kroz dulje razdoblje. Dok
sustižemo te zvijezde čini se da nam se one približavaju, ali kad
smo jednom prošli kraj njih na, recimo, sigurnoj udaljenosti, tada
se one udaljuju od nas.
Kad bi se sve zvijezde kretale po gotovo kružnim putanjama i
gotovo u istoj ravnini, uz vrlo različite udaljenosti od točke oko
koje se okreću (kao što je slučaj s planetarna unutar Sunčevog
sustava), ne bi bilo nikakve mogućnosti da ikada dođe do bilo
kakvog sudara ili bliskog susreta. Zapravo, u 15 milijardi godina
dugoj povijesti naše galaksije čini se da su zvijezde sebe odgurale
upravo u takav jedan raspored, tako da rubovi galaksije čine
plosnati prsten (unutar kojega su zvijezde razmještene u seriji
spiralnih struktura), ploha kojega prolazi kroz središte galaktičke
jezgre. Činjenica da je Sunce napravilo dvadeset četiri kruga po
78
 svojoj putanji bez ikakva znaka poremećaja koji bismo mogli
otkriti u Zemljinoj geološkoj prošlosti, pokazuje djelotvornost
kojim taj raspored funkcionira.
No, u Sunčevu sustavu postoji samo devet manjih planeta, dok
na rubovima galaksije postoje milijarde zvijezda znatne veličine.
Čak iako se većina zvijezda ponaša dobro u orbitalnom smislu,
već i mali postotak odstupanja znači velik broj zvijezda s
nezgodnim putanjama.
Putanje nekih zvijezda su posve eliptične. Moguće je da
putanja jedne takve zvijezde letimice dotiče našu i da je na nekoj
točki odvaja od nje relativno mala udaljenost; ali svaki taj put kad
je Sunce bilo na položaju doticanja druga je zvijezda bila vrlo
daleko, i obratno. Jednom, bilo bi neizbježno da i Sunce i druga
zvijezda dosegnu točku doticanja gotovo istodobno i dožive bliski
susret — ali to bi moglo biti vrlo dugo »jednom«.
Veći je problem što putanje ne moraju uvijek ostati iste. Kad
se dvije zvijezde primaknu umjereno blizu, posve nedovoljno da bi
to moglo razbiti planetarne sustave (ako postoje) i jedne i druge,
međusobno gravitacijsko djelovanje može sasvim malo promijeniti
njihove putanje. lako samo Sunce ne mora biti obuhvaćeno tak-
vim susretom, ono može biti pogođeno. Dvije druge zvijezde mogu
se približiti na drugoj strani galaksije, na primjer, i jednoj od njih
putanja se može tako promijeniti (ili »poremetiti«) da ona sada
ima mogućnosti približavanja Sunčevu sustavu, iako se prije ni-
kad nije približila Sunčevoj putanji.
To, naravno, vrijedi i obratno. Zvijezda koju je njezina
putanja mogla dovesti neugodno blizu Sunčevu sustavu, nakon
poremećaja koji ne uključuje nas, može pomaknuti putanju tako
da nam se uopće više nije u stanju približiti.
Eliptične putanje stvaraju još jedan zanimljiv problem.
Zvijezda s izrazito eliptičnom putanjom može sada biti u našem
dijelu galaksije, ali za stotine milijuna godina može se pomaknuti
do drugog kraja svoje putanje, mnogo dalje od galaktičke jezgre
nego što je sada. Takva eliptična putanja, u kojoj je sadašnji
položaj zvijezde u našoj blizini zapravo i najbliži njezin primak
galaktičkoj jezgri, nije opasna. Njezinom hodu tu se ne može
dogoditi ništa značajno.
Eliptična putanja može također postaviti zvijezdu u našoj
blizini na najudaljeniju točku te putanje ili blizu nje i za sto
milijuna godina zvijezda može uroniti dublje u galaksiju,
primičući se galaktičkoj jezgri na mnogo manjoj udaljenosti. To,
razumljivo, može stvoriti neprilike.

79
 Zvijezde su gušće rasprostrijete što se bliže primičemo jezgri i
putanje su im manje pravilne i postojane. Zvijezda koja se kreće
prema unutra povećava mogućnosti poremećaja. Izravan sudar
ostaje i dalje vrlo malo vjerojatan, ali znatno je ipak vjerojatniji
nego na rubovima. Mogućnost dovoljno blizog primicanja da bi
se izazvali poremećaji putanje povećava se vjerojatno u istom
omjeru i postaje dovoljno velikom da bi bila zamjetljiva.
Posve je moguće da svaka zvijezda na rubovima galaksije koju
će njezina eliptična putanja dovesti bliže jezgri iskrsne s barem
malo modificiranom putanjom, putanjom koja, iako prije nije bila
opasna za nas, može postati opasnom (ili obratno, naravno).
Zapravo, taj bi poremećaj mogao djelovati izravno na nas.
Prije sam govorio o slučaju gdje neka zvijezda prelijeće pokraj
nas na udaljenosti od Sunca trideset puta većoj od najudaljenije
planete, Plutona. Rekoh da to ni na koji način ne bi djelovalo na
nas. Ne bi djelovalo, u smislu da ne bi ozbiljno ugrozilo
funkcioniranje Sunca ili okoliš na Zemlji. Utoliko manje ukoliko
bi prošla na udaljenosti od jedne svjetlosne godine, otprilike.
A ipak neka zvijezda u prolazu koja nije dovoljno blizu da
prouzroči i najmanje neprilike u smislu dodatne topline, može
posve malo usporiti Sunce u njegovu napredovanju oko
galaktičkog središta. U tom slučaju Sunčeva gotovo kružna
putanja može poprimiti nešto eliptičniji oblik i primaknuti se bliže
galaktičkoj jezgri nego ikada prije u svoja dva tuceta obrtaja.
Mogućnosti daljih poremećaja veće su u blizini galaktičke
jezgre te može doći do novih promjena. Uz malo zle sreće, Sunce
se konačno može naći na putanji koja će nas odvesti bliže
unutrašnjim predjelima galaksije, možda za milijardu godina od
danas, toliko bliže da opća radijacijska pozadina može biti
dovoljno snažna te zbrisati život. No mogućnosti da se sve to
dogodi doista su vrlo male i sve se mogu uključiti u omjer 1 prema
80000 u slijedećih bilijun godina.
Ta mogućnost jedan-prema-osamdeset-tisuća u slijedećih
bilijun godina ipak obuhvaća pojedinačne zvijezde. A što je s
globularnim grozdovima? Globularni grozdovi nisu smješteni u
galaktičkoj plohi već su raspoređeni oko galaktičke jezgre u sfe-
ričnoj okosnici. Svaki se globularni grozd okreće oko galaktičke
jezgre, ali njegova je ravnina obrtaja nagnuta prema galaktičkoj
plohi pod velikim kutom. Ako je globularni grozd sada smješten
daleko iznad galaktičke plohe, krećući se svojom putanjom on će
se spustiti koso dolje, prijeći kroz galaktičku plohu, potonuti
duboko ispod nje, a potom se ukoso uspeti te prijeći kroz

80
galaktičku plohu sa suprotne strane galaktičke jezgre i vratiti se
tamo gdje je sada.
Ako je globularni grozd tako daleko od galaktičke jezgre kao
što smo i mi, tada će kroz galaktičku plohu proći otprilike svakih
100 milijuna godina. Ako je bliže jezgri, ti će intervali biti kraći,
ako je udaljeniji bit će dulji. Budući da ukupno postoji vjerojatno
do 200 takvih grozdova, možemo očekivati da će, u prosjeku, neki
globularni grozd prijeći kroz galaktičku plohu otprilike svakih
500000 godina, ako je prosječna udaljenost globularnih grozdova
od galaktičke jezgre jednaka udaljenosti Sunčeva sustava.
Područje presjeka globularnoga grozda milijardu je milijardi
puta veće nego u obične zvijezde, pa su za njegova prijelaza
galaktičkom plohom mogućnosti sudara s nekom zvijezdom
milijardu milijardi puta veće nego u slučaju kad bi obična zvijezda
prelazila tu plohu.
K tome, ni priroda tih sudara nije ista. Ako bi naše Sunce
pogodila neka zvijezda to bi bio jednostavan slučaj sudara. No
ako bi ga, s druge strane, pogodio globularni grozd, možda uopće
ne bi bilo pravog sudara. Iako se globularni grozdovi doimaju
natrpani zvijezdama kad se promatraju iz daljine, ipak u njima
ima vrlo mnogo praznog prostora. Ako bi naše Sunce prolazilo
nasumce kroz globularni grozd, mogućnosti da će pogoditi neku
zvijezdu u tom grozdu bile bi samo jedan prema bilijun. (To baš
nije velika mogućnost, ali mnogo veća nego kad bi Sunce prolazilo
kroz periferiju galaksije sa samo pojedinačnim zvijezdama u
blizini, kao što to čini danas.)
Pa ipak, iako nije vjerojatno da će globularni grozd uništiti
fizički Sunce u slučaju sudara, niti čak ozbiljno ugroziti okoliš na
Zemlji samo svjetlošću i toplinom, postojala bi prilično ozbiljna
mogućnost da posljedica bude promjena Sunčeve putanje i,
moguće je, da ta promjena ne bi bila nabolje.
Mogućnost poremećaja povećavala bi se kod sve preciznijih
kolizija, da tako kažem, kad bi Sunce prolazilo kroz globularni
grozd stazom koja bi ga odvodila sve bliže i bliže središtu grozda.
Nije riječ samo o tome da su zvijezde u središtu gušće posijane
tako da se povećavaju mogućnosti poremećaja i stvarnih sudara,
već bi se Sunce tada moglo približiti i crnoj rupi s masom poput
tisuću sunca koja se možda nalazi u sredini.
Mogućnost poremećaja, ili čak mogućnost da Sunce zarobi
crna rupa, mogla bi biti ozbiljna, a čak i ako ne bi bila, snažno
zračenje u blizini crne rupe moglo bi okončati život na Zemlji
uopće ne ugrožavajući fizičku strukturu planete.

81
 Mogućnosti da se bilo što od toga dogodi vrlo su male.
Globularnih grozdova nema mnogo, a za nas bi mogli biti opasni
samo oni koji prolaze kroz galaktičku plohu na udaljenosti od
tucet ili manje svjetlosnih godina od galaktičke jezgre. To bi se
moglo dogoditi s najviše jednim ili dva grozda, ali mogućnosti da
oni prođu kroz plohu baš u trenutku kad se i Sunce približava tom
dijelu svoje ogromne putanje doista su vrlo male.
Štoviše, prijetnja sudarom nekoga globularnog grozda s nama
čak je manje izražena nego što bi to bilo opasno približavanje
neke pojedinačne zvijezde. Globularni grozd mnogo je istaknutiji
objekt od same zvijezde ako se nalazi na istoj udaljenosti i, kad bi
se globularni grozd kretao na način koji bi mogao izazvati strah
od sudara, pred nama bi bilo milijun ili više godina upozorenja.

Mini crne rupe

Kad je riječ o sudaru s vidljivim objektima, znamo da je Sunce
sigurno još milijune godina. U našem smjeru nije upravljeno ništa
vidljivo s udaljenosti dovoljno male da bi nas doseglo u tom
vremenu. Mogu li u svemiru postojati objekti koje nismo otkrili i
postojanja kojih nismo svjesni? Nije li moguće da se jedan od njih
približava, da čak kreće prema sudaru sa Suncem, bez imalo
upozorenja? Što je s crnim rupama veličine Cygnusa X-1; crnim
rupama koje nisu onako divovske kao one u središtima galaksija i
globularnih grozdova (koje tamo i ostaju), već s crnim rupama
veličine zvijezda koje lutaju po putanjama oko galaktičkih
središta? Dakako, Cygnus X-l otkriva svoju prisutnost, velikim
količinama materije koju proždire sa svoje savršeno vidljive
prateće zvijezde. No pretpostavimo da je neka crna rupa nastala
kolapsom jedne same zvijezde, bez pratilja.
Recimo da takva jednozvjezdana crna rupa ima masu pet puta
veću od Sunca i, prema tome, polumjer 15 kilometara (9,3 milje).
Ne postoji prateća zvijezda prisutnost koje bi je otkrila; nema
prateće zvijezde koja bi je hranila masom i stvarala silno zračenje
X-zraka. Ona bi se mogla hraniti samo rijetkim čupercima plina
između zvijezda, a to bi stvaralo samo sićušno iskrenje X-zraka
koje se ne bi moglo dobro zamijetiti ni s koje daljine.
Takva crna rupa mogla bi biti udaljena od nas do jedne
svjetlosne godine, ali bila bi fizički suviše mala i radijacijski
nedovoljno aktivna da bismo je mogli otkriti. Mogla bi srljati

82
 izravno na Sunce i mi to ne bismo znali. Možda to ne bismo znali
sve dok ne bi bila gotovo nad nama te bi njezino gravitacijsko
polje počelo stvarati neke neočekivane smetnje u našem
planetarnom sustavu, ili dok se ne otkrije vrlo slab, ali postupno
sve jači izvor X-zraka. Možda bi to upozorenje stiglo samo
nekoliko godina prije kraja našeg svijeta. Čak i kad bi prošla kroz
Sunčev sustav bez sudara, njezino gravitacijsko polje moglo bi se
osvetiti pustošenjem istančano usklađenog nebeskog mehanizma
Sunčeva sustava.
Postoji li ikakva vjerojatnost da će se to dogoditi? Doista baš
velika vjerojatnost ne postoji. Zvijezda mora biti vrlo velika da bi
se pretvorila u crnu rupu, a nema baš mnogo velikih zvijezda. Na
10000 vidljivih zvijezda u našoj galaksiji, možda postoji najviše
jedna crna rupa veličine zvijezde. Ako je mogućnost samo 1 prema
80000 da će se obična zvijezda sudariti sa Suncem u bilijun
godina, mogućnost sudara sa crnom rupom veličine zvijezde samo
je jedan prema 800 milijuna. To bi se moglo dogoditi i u slijedećoj
godini, ali šanse su zamalo 1030 prema jedan da neće, te bi bilo
posve nerazumno zabrinjavati se zbog takve mogućnosti.
Jedan od razloga zašto je vjerojatnost da katastrofa neće biti
tako ogromna jest i u tako malom broju crnih rupa veličine
zvijezda. Dobro je poznato da su među svakom vrstom
astronomskih tijela manje varijante brojnije od velikih. Zar stoga
nije ipak moguće da su male crne rupe daleko mnogobrojnije od
velikih? Mala crna rupa ne bi mogla učiniti tako veliku štetu
svojim napadom kao velika, ali mogla bi ipak nanijeti dovoljno
štete; a budući da su male crne rupe tako brojne, mogućnosti
udara mogle bi postati uznemirujuće velike.
No, u našem današnjem svemiru vrlo je malo vjerojatno da bi
se mogle pronaći crne rupe kojih bi masa bila manja od nekoliko
Sunčevih masa. Velika zvijezda može samu sebe sabiti u crnu rupu
pod djelovanjem vlastitog gravitacijskog polja, ali čini se da ne
postoji nikakva sila sažimanja koja bi mogla stvoriti crnu rupu od
bilo čega manjeg no što je velika zvijezda.
No to ipak ne ukida opasnost. Engleski fizičar Stephen
Hawking izrazio je 1974. godine misao da su u toku velikog
praska uskomešane mase materije i zračenja stvorile na pojedinim
mjestima nevjerojatne pritiske koji su, u prvim trenucima
formiranja svemira, stvorili bezbrojne crne rupe s najrazličitijim
masama, od veličine zvijezda do sićušnih objekata od kilograma ili
manje. Crne rupe s masama manjim od zvjezdanih Hawking je
nazvao »mini crnim rupama«.

83
 Hawkingovi proračuni pokazali su da crne rupe ne zadržavaju
potpuno svu svoju masu, već da materija može izmaknuti iz njih.
Očito, moguće je da se parovi subatomskih čestica formiraju
upravo na Schwarzschildovu radijusu te da se odbiju u suprotnim
smjerovima. Jedna čestica upada natrag u crnu rupu, ali druga
izlijeće. Postupni bijeg subatomskih čestica uzrok je da se crna
rupa ponaša kao da ima visoku temperaturu te se polako isparuje.
Što je crna rupa manje masivna, to je njezina temperatura viša
i brže će hlapiti. Kako se crna rupa smanjuje kroz ishlapljivanje,
njezina temperatura raste i brzina isparavanja postupno se
povećava, dok i zadnji komadić mini crne rupe ne prasne uz
eksplozivnu silu te ona nestaje.
Vrlo male mini crne rupe ne bi se održale kroz povijest svemira
dugu 15 milijardi godina i već bi bile potpuno nestale. Kad bi,
međutim, neka mini crna rupa imala na početku masu veću od
nekog ledenog brijega, ona bi bila dovoljno hladna i dovoljno bi
se polako isparavala te bi postojala i sada. Ako bi u toku svog
vijeka uspjela povećati masu, a to je vrlo vjerojatno, ohladila bi se
još više i njezin bi se vijek dalje produljio.*
Čak, uzme li se u obzir nestanak najmanjih (i najbrojnijih)
mini crnih rupa, još uvijek može postojati vrlo mnogo mini crnih
rupa s masama koje variraju između malih asteroida i Mjeseca.
Hawking je procijenio da u jednoj kubičnoj svjetlosnoj godini naše
galaksije može postojati čak tristo mini crnih rupa. Ako su one
općenito slijedile raspored materije, tada se većina od njih nalazi u
galaktičkoj jezgri. Na rubovima, tu gdje smo mi, u kubičnome
metru svjetlosne godine možda je samo tridesetak mini crnih rupa.
To bi značilo da je prosječan razmak među njima petsto puta veći
od udaljenosti između Sunca i Plutona. Nama najbliža mini crna
rupa vjerojatno će biti udaljena 1,6 bilijuna kilometara (1 bilijun
milja).
Čak i uz tu udaljenost (vrlo malu prema astronomskim
standardima), mini crna rupa ima dovoljno prostora za
manevriranje i nije baš vjerojatno da bi izazvala štetu. Mini crna

* Efektivna temperatura crnih rupa s masama poput zvijezda kreće se unutar

milijuntog dijela stupnja apsolutne nule; one se tako sporo isparuju da bi im za
potpuni nestanak trebali bilijuni bilijuna bilijuna vremena više nego što preostaje
do slijedećeg kozmičkog jajeta. U međuvremenu bi nedvojbeno pokupile ogromne
količine mase. Crne rupe veličine zvijezda dakle su trajni objekti koji se stalno
povećavaju, a nikad ne smanjuju. Novi Hawkingovi pogledi pokazuju samo kakvo
je u tom smislu djelovanje mini crnih rupa, osobito onih ponajmanjih.

84
rupa mora izravno pogoditi objekt da bi ga oštetila, dok to crnoj
rupi veličine zvijezde nije potrebno. Crna rupa veličine zvijezde
može proći kraj Sunca na znatnoj udaljenosti, ali prolazeći kroz
Sunčev sustav mogla bi izazvati na Suncu plimne efekte koji bi
ozbiljno promijenili njegova svojstva. Mogla bi također značajno
poremetiti Sunčevu putanju, s nepovoljnim posljedicama; ili iz tog
razloga poremetiti katastrofalno Zemljinu orbitu.
Mini crna rupa, s druge strane, mogla bi proći kroz Sunčev
sustav bez ikakva primjetnog djelovanja, bilo na Sunce, veće
planete ili satelite. Prema svemu što znamo, kraj nas prolaze
brojne mini crne rupe, a neke su se mogle uvući i među planete, a
nisu nam učinile nikakvu štetu.
No što bi se ipak dogodilo kad bi neka mini crna rupa stvarno
pogodila Sunce? Kad je riječ o njegovoj masi, svi su izgledi da to
ne bi ozbiljno djelovalo na Sunce. Čak i kad bi ta rupa imala masu
Mjeseca, to bi bila samo 1/26 000 000 mase Sunca, kao otprilike
desetina kapi vode u odnosu na čovjeka.
Ali nije važna samo masa. Kad bi Mjesec srljao prema sudaru
sa Suncem, ako se ne bi doista kretao vrlo brzo, ispario bi do
trenutka sudara. Cak kad bi jedan njegov dio i ostao krut do
trenutka sraza, ne bi prodro jako duboko prije no što ispari.
Mini crna rupa, međutim, ne bi se isparila niti bi je Sunce na
bilo koji način ugrozilo. Ona bi se jednostavno ukopala
apsorbirajući u prolazu masu, uz stvaranje ogromne količine
energije. Prolazeći kroz Sunce ona bi rasla, da bi izronila znatno
veća nego što je ušla.
Vrlo je teško predskazati kako bi to djelovalo na Sunce. Ako
bi mini crna rupa samo okrznula Sunce i prošla samo kroz nje-
gove gornje slojeve, djelovanje ne bi moralo biti tako kobno. No
ako bi mini crna rupa pogodila Sunce pod pravim kutom i prošla
točno kroz njegovo središte, to bi razbilo baš ono područje Sunca
u kojem se odvija nuklearna reakcija i gdje se stvara Sunčeva
energija.
Sto bi se tada dogodilo — ne znam; to bi ovisilo o brzini
kojom bi se Sunce »zacijelilo«. Jedna je pretpostavka da bi se
mogla prekinuti proizvodnja energije te da bi Sunce propalo ili
eksplodiralo prije no što bi se mogla obnoviti. Bilo kako bilo, ako
bi se to dogodilo dovoljno neočekivano i dovoljno brzo, to bi za
nas bila apsolutna katastrofa.
Nasuprot tome, pretpostavimo da mini crna rupa pogodi
Sunce relativno malom brzinom s obzirom na Sunčevu. Otpor na
koji bi naišla prolazeći kroz Sunčevo tkivo mogao bi je usporiti do

85
točke gdje ona ne bi napustila Sunce, već bi ostala unutar njega,
smjestivši se u njegovu središtu.
Što tada? Bi li ona polako proždirala Sunčevu materiju
iznutra? Ako bi bilo tako, mi izvana ne bismo mogli vidjeti
razliku. Sunčeva masa i gravitacijsko polje ostali bi nepromijenje-
ni; planeti bi i dalje nastavili kružiti neuznemireni; i Sunce bi čak
moglo emitirati energiju kao da se ništa nije dogodilo. Ali na
nekoj kritičnoj točki sigurno ne bi bilo dovoljno normalne
materije da se Sunce održi u sadašnjem obliku. Cijelo bi se Sunce
pretvorilo u crnu rupu, uz emitiranje silnih količina ubilačkog
zračenja koje bi uništilo sav život na Zemlji. Ili, čak i kad bismo
mogli zamisliti da smo nekako uspjeli preživjeti poguban utjecaj
zračenja, Zemlja bi tada kružila oko crne rupe koja bi imala cijelu
masu Sunca (tako da bi njezina putanja ostala nepromijenjena),
ali ona bi bila suviše mala da bi se mogla vidjeti i zračenje koje bi
otpuštala ne bi bilo vrijedno spomena. Zemljina temperatura pala
bi blizu apsolutne nule i to bi nas ubilo.
Je li moguće da je neka mini crna rupa pogodila Sunce prije
milijun godina i da stalno otada obavlja svoj posao? Bi li Sunce,
potpuno i bez ikakva upozorenja, moglo u svakom trenutku
kolabirati?
Nije moguće odgovoriti apsolutnim ne, ali sjetimo se da su čak
s onako brojnim mini crnim rupama kao što Hawking misli
izgledi da neka pogodi Sunce vrlo mali; a još manji da Sunce
bude pogođeno u samo središte; a od toga su nadalje manje
mogućnosti da crna rupa pogodi Sunce relativno malom brzinom
te ostane zarobljena u njemu. Uz to, Hawkingovi su brojevi
prihvatljivi maksimumi. Posve je vjerojatno da su mini crne rupe
malobrojnije od toga, čak znatno malobrojnije. To bi u
odgovarajućoj mjeri dalje smanjilo mogućnosti sudara.
Zapravo, osim Hawkingovih proračuna uopće i nema
nikakvih dokaza za mini crne rupe. Nijedna mini crna rupa nije
zapravo otkrivena; nije također otkrivena nikakva pojava za koju
bi objašnjenje obuhvaćalo postojanje mini crnih rupa. (Čak i
postojanje crnih rupa veličine zvijezde kakva je, primjerice,
Cygnus X-l, ovisi o dokazu koji još nije uvjerio sve astronome.)
Potrebno je pribaviti više podataka o svemiru da bismo mogli
izraditi razumna predviđanja u vezi s tom vrstom katastrofe, ali
ipak možemo biti uvjereni kako mogućnosti govore snažno u
prilog tome da katastrofe neće biti. Uostalom, Sunce postoji već
pet milijardi godina i još nije uništeno; nije nam se dogodilo niti

86
da primijetimo kako neka zvijezda prestaje žmirkati kao da ju je
konačno progutala neka mini crna rupa u njezinu središtu.

Antimaterija i slobodni planeti

Crna rupa bez pratilje nije jedini objekt u svemiru koji bi nam se
mogao prišuljati neopažen. Postoji još jedna vrsta objekata,
gotovo jednako tako opasnih, ali njihovo je postojanje još
problematičnije.
Obična materija oko nas sastoji se od atoma sastavljenih od
sićušnih jezgri okruženih elektronima. Jezgre su sačinjene od dva
tipa čestica, protona i neutrona; masa protona i neutrona oko
1800 je puta veća od mase elektrona. Prema tome, materija oko
nas sastoji se od tri tipa subatomskim čestica: od elektrona, pro-
tona i neutrona.
Paul Dirac (koji je prvi dao naslutiti da gravitacija može
vremenom slabiti) izložio je 1930. da, u teoriji, moraju postojati
»antičestice«. Na primjer, morala bi postojati čestica poput
elektrona, ali sa suprotnim električnim nabojem. Budući da
elektron ima negativan električni naboj, njegova antičestica
morala bi imati pozitivni naboj. Dvije godine kasnije, američki
fizičar Carl David Anderson (1905—) doista je otkrio takav
pozitivno nabijen elektron. On je nazvan »pozitronom«, iako se o
njemu može govoriti i kao o »antielektronu«.
Kasnije su otkriveni također »antiproton« i »antineutron«.
Dok proton ima pozitivan električni naboj, antiproton ima
negativan naboj. Neutron nema naboja, nema ga ni antineutron,
ali oni su oprečni u nekim drugim svojstvima. Antielektron,
antiproton i antineutron mogu zajedno tvoriti »antiatome«, a oni
se mogu skupiti u »antimateriju«.
Ako antielektron slučajno naiđe na elektron, oni će jedan
drugoga poništiti tako što će svojstva jednoga dokinuti suprotna
svojstva drugoga i masa obiju čestica pretvorit će se u energiju u
obliku »gama-zraka«. (Gama su zrake poput X-zraka, ali imaju
kraće valove pa su stoga još snažnije.) Isto tako, antiproton i
proton mogu poništiti jedan drugoga, a također antineutron i
neutron. Općenito, antimaterija može poništiti odgovarajuću
masu materije, ako naiđu jedna na drugu.
U takvom »međusobnom poništavanju« oslobađa se ogromna
količina energije. Vodikova fuzija, kakva dovodi do eksplozije

87
hidrogenske bombe i daje energiju zvijezdama, pretvara u energiju
oko 0,7 posto fuzione materije. Međusobno poništavanje pretvara
u energiju 100 posto materije. Tako bi bomba materija-
-antimaterija bila 140 puta snažnija od hidrogenske bombe iste
mase.
To isto djeluje i obratno. Moguće je pretvoriti energiju u
materiju. Međutim, kao što je potrebno da se spoje čestica i
antičestica da bi se stvorila energija, tako i energija kad se
pretvara u materiju uvijek stvara i česticu i njezinu odgovarajuću
antičesticu. Čini se da to ne može biti drukčije.
Fizičari mogu u laboratoriju stvoriti samo nekoliko čestica i
antičestica istodobno, ali u razdoblju nakon velikog praska
energija se pretvarala u materiju u količinama dovoljnima za
stvaranje čitavog svemira. No ako je bilo tako, morala je bila
nastati i točno ista količina antimaterije. Budući da mora biti
tako, gdje je onda antimaterija?
Na planetu Zemlji postoji samo materija. Nekoliko antičestica
može se stvoriti u laboratoriju, ili su prisutne u kozmičkim
zrakama, ali one su beznačajne, a pojedinačne antičestice nestaju
gotovo smjesta čim naiđu na ekvivalentnu česticu, ispuštajući
gama-zrake u međusobnom poništavanju koje slijedi.
Zanemarujući te trivijalne slučajeve, možemo reći da je cijela
Zemlja napravljena od materije — i to je doista dobro. Kad bismo
bili napravljeni pola od materije a pola od antimaterije, jedna
polovica smjesta bi poništila drugu i Zemlje ne bi bilo, samo
ogromna vatrena lopta gama-zraka. Zapravo, jasno je da je cijeli
Sunčev sustav — cijela galaksija — čak cijeli lokalni grozd —
materija. Inače bismo otkrili daleko više stvaranja gama-zraka
nego što otkrivamo.
Je li moguće da su neki galaktički grozdovi materija, a drugi
antimaterija? Je li moguće da su u vrijeme velikog praska nastala
dva svemira, jedan od materije a drugi od antimaterije? To ne
znamo. Boravišta antimaterije još su zasad neriješena zagonetka.
Ako, međutim, postoje i galaktički grozdovi i antigalaktički
grozdovi, i jedni i drugi zadržavaju svoj integritet zato što ih
ekspandirajući svemir drži odvojenima na sve većim i većim
udaljenostima.
Je li, dalje, moguće da neki nepredviđeni događaj izbaci
slučajan komadić antimaterije iz antigalaktičkog grozda te da on
jednom uđe u galaktički grozd — ili, isto tako, da slučajan

88
komadić materije bude izbačen iz galaktičkog grozda te da se nađe
u antigalaktičkome grozdu?
Neka antizvijezda u našoj galaksiji ne bi se mogla prepoznati
takvom samo prema svojem izgledu, ako u njezinoj blizini ne bi
bilo ničega osim dobroga međuzvjezdanog vakuuma. No ona bi
čak i tada emitirala povremene gama-zrake, kad bi čestice materije
u prostoru reagirale sa česticama antimaterije koje emitira
zvijezda te bi dvije grupe čestica pretrpjele međusobno poništenje.
Dosad nijedna takva pojava nije zamijećena, ali mala su tijela i
brojnija i lakše ih je izbaciti nego velika te bi u našoj galaksiji
moglo biti slučajnih objekata planetarne ili asteroidalne veličine
koji su antimaterija.
Bi li jedan od njih mogao pogoditi Sunce bez upozorenja?
Uostalom, tijelo bi moglo biti premalo da bi se uspjelo vidjeti na
velikoj udaljenosti. Ako bi se i vidjelo, možda ga ne bi bilo
moguće prepoznati kao antimateriju sve do poslije udarca.
Ipak, nema mnogo razloga za zabrinutost zbog tih stvari.
Zasad nemamo nikakva dokaza koji bi nas naveo na pretpostavku
da veće grumenje antimaterije luta našom galaksijom. Čak i da
luta, mogućnost da će pogoditi Sunce vjerojatno ne bi bila veća
nego što je imaju mini crne rupe.
Čak i kad bi čitav planet antimaterije pogodio Sunce, šteta
koju bi prouzročio bila bi sigurno daleko oštrije ograničena nego
što bi bio slučaj s mini crnom rupom jednake mase. Mini crna
rupa je trajna i može neograničeno rasti na račun Sunca; grumen
antimaterije, s druge strane, može samo poništiti dio Sunca jednak
svojoj vlastitoj masi, i zatim nestati.
Postoji još i treća vrsta objekata koji bi mogli stići u blizinu
Sunčeva sustava, a da ih ne bismo primijetili mnogo prije dolaska.
To nisu ni crne rupe ni antimaterija, već sasvim obični objekti koji
su izmakli našoj pažnji jednostavno zato što su mali.
Njihovo bismo postojanje mogli objasniti na slijedeći način:
Već sam rekao da u svakoj vrsti astronomskih tijela manji
članovi nadmašuju brojem velike članove. Tako su male zvijezde
mnogo brojnije od velikih.
Zvijezde koje su otprilike velike poput Sunca (a ono je zvijezda
srednje veličine) čine samo 10 posto svih zvijezda koje vidimo.
Divovske zvijezde, s masama petnaest ili više puta većima od
Sunčeve mase, daleko su rjeđe. Na svaku divovsku zvijezdu dolazi
stotinu zvijezda Sunčeve veličine. S druge strane, male zvijezde s
masom upola manjom od Sunčeve ili još manje čine pune tri

89
četvrtine svih zvijezda u svemiru, prosuđujući prema tome koliko
se općenito pojavljuju u našoj neposrednoj blizini.*
Tijelo koje ima samo petinu Sunčeve mase ima upravo toliko
mase da se mogu razbiti atomi u njegovu središtu i započeti
odvijanje nuklearne reakcije. Takvo se tijelo zagrijava samo do
crvenog usijanja i može se vidjeti samo nejasno, čak iako nam je
vrlo blizu u zvjezdanim razmjerama.
Ipak nije razložno misliti da u stvaranju objekata postoji neka
donja granica i da se ta donja granica sasvim slučajno podudara s
masom pri kojoj počinje nuklearna reakcija. Možda je bilo nastalo
bezbroj »podzvijezda«, tijela suviše malih da bi u njihovoj jezgri
mogla započeti nuklearna reakcija, ili takvih koja su mogla
započeti reakciju, ali samo do stupnja zagrijavanja manjeg od
crvenog usijanja.
Kad bi takva neosvijetljena tijela bila dio našeg Sunčeva
sustava, mi bismo ih prepoznali kao planete, a možda bismo ih
takvima i morali smatrati — kao planete koji su se formirali
nezavisno i koji ne duguju vjernost nijednoj zvijezdi, već
samostalno kruže oko galaktičke jezgre.
Lako je moguće da je takvih »slobodnih planeta« nastalo
mnogo više nego samih zvijezda te da su oni vrlo uobičajeni
objekti — a da ipak ostanu nevidljivi, baš kao što bi i planeti
našeg Sunčevog sustava ostali nevidljivima, ma kako bili blizu, da
kojim slučajem ne reflektiraju svjetlost s obližnjeg Sunca.
Kakve su, dakle, mogućnosti, da jedan od tih slobodnih
planeta uđe u naš Sunčev sustav i izazove pustošenje?
Najveći slobodni planeti morali bi biti barem tako česti kao i
najmanje zvijezde, ali uzme li se u obzir ogroman međuzvjezdani
prostor, to ipak nije dovoljno da bi postojala ma kakva velika
mogućnost njihova nalijetanja na nas. Manje slobodni planeti
trebali bi biti brojniji, a još manji još brojnijima. Iz toga slijedi da
su mogućnosti za prodiranje u Sunčev sustav veće ako je riječ o
manjem objektu.
Posve je vjerojatno da postoje mnogo veći izgledi da će u
Sunčev sustav upasti slobodni planeti asteroidne veličine, nego
mini crne rupe problematičnog postojanja, ili antimaterija. No,

* Takve su male zvijezde vrlo nejasne i ne mogu se vidjeti na velikoj

udaljenosti. Stoga pravi pojam o njihovoj učestalosti dobivamo proučavajući
vlastito susjedstvo, gdje su dovoljno blizu da ih možemo vidjeti. Na velikim
udaljenostima vidimo samo velike, sjajne zvijezde te stječemo pogrešan pojam o
ustrojstvu svemira.

90
slobodni su planeti mnogo manje opasni od oba druga spomenuta
objekta. Mini crne rupe bi neograničeno apsorbirale materiju kad
bi pogodile Sunce, dok bi antimaterija poništila materiju.
Slobodni planeti, sastavljeni od obične materije, jednostavno bi se
istopili.
Ako bi se dogodilo da postanemo svjesni kako je neki asteroid
na putu koji će ga dovesti do bliskog susreta sa Suncem, možda ne
bismo mogli razaznati je li taj objekt napadač iz međuzvjezdanog
prostora, ili pripada našoj vlastitoj galaksiji ali ga slučajno dotad
nismo zapazili, ili mu se putanja toliko poremetila da ga je odvela
na put sudara.
Možda su takvi upadački objekti prošli kroz Sunčev sustav
bezbroj puta ne učinivši uopće nikakvu štetu. Neki manji objekti u
vanjskome dijelu Sunčeva sustava, sa sumnjivo nepravilnim
putanjama, doista bi mogli biti slobodni planeti zarobljeni na
svome putu. Među njima bi mogli biti Neptunov vanjski satelit,
Nereida; Saturnov krajnji satelit, Phoebe; i neobičan objekt,
Chiron, otkriven 1977, koji kruži oko Sunca eliptičnom putanjom
koja leži između orbita Saturna i Urana.
Zapravo, prema svemu što znamo, Pluton i njegov satelit (ovaj
potonji otkriven 1978) mogli bi biti malen, nezavisan »sunčev
sustav« kojega je zarobilo naše Sunce. Kad bi bilo tako, neobičan
nagib i ekscentričnost Plutonove putanje bili bi manje
iznenađujući.
Preostaje još jedna moguća vrsta susreta s objektima u
međuzvjezdanom prostoru — susreti s tako malim objektima da
su oni samo čestice prašine ili pojedinačni atomi. Međuzvjezdani
oblaci sastavljeni od takve prašine i plina česti su u svemiru; ne
postoji samo mogućnost da se Sunce »sudari« s takvim objek-
tima, već se to nedvojbeno dogodilo mnogo puta u prošlosti.
Djelovanje takvih sudara na Sunce po svoj je prilici beznačajno,
ali ne mora tako biti i za nas. Tom ću se predmetu vratiti u
prikladnijoj prigodi kasnije u knjizi.

91
 6
Smrt Sunca

Izvor energije
Pokazalo se da moguće katastrofe druge vrste, one koje izrastaju
iz upada objekta izvana u naš Sunčev sustav, nisu od posebne
važnosti. U nekim slučajevima one su doista toliko malo
vjerojatne da postoji daleko veća mogućnost da će nas zahvatiti
katastrofa prve vrste, kao što je stvaranje novoga kozmičkog
jajeta. U drugim se slučajevima čini da bi upadanje bilo
vjerojatnije, ali imalo bi manju mogućnost da nanese štetu Suncu.
Možemo li stoga potpuno zanemariti razložnu mogućnost
katastrofa druge vrste? Možemo li zaključiti da je naše Sunce
zauvijek sigurno — ili barem sigurno tako dugo dok traje svemir?
To ne možemo nipošto. Čak ako i nema prodiranja izvana,
dovoljno je razloga za pretpostavku da Sunce nije sigurno i da
katastrofa druge vrste, uključujući i sam integritet Sunca, nije
samo moguća već neizbježna.
U vremenima prije razvitka znanosti Sunce se općenito držalo
dobrotvornim bogom, smatralo se da o njegovoj prijateljskoj
svjetlosti i toplini ovisi ljudski rod, i zapravo sav život. Njegovo
kretanje nebom pažljivo se motrilo te se zapazilo da se njegova
nebeska staza uzdiže, da bi dosegla vrhunac 21. lipnja (ljetni
solsticij na sjevernoj polukugli). Potom je tonulo niže na nebu dok
nije doseglo najnižu točku udubljenja 21. prosinca (zimski
solsticij), i ciklus se zatim ponavljao.
Čini se da su već u prethistorijskim kulturama postojali načini
za prilično točno određivanje položaja Sunca; na primjer, čini se
da su stijene Stonehengea tako poredane da, među ostalim, mogu
pokazati vrijeme ljetnog solsticija.
Naravno, prije no što je shvaćena prava priroda kretanja i
orijentacije Zemlje, ljudi nisu mogli biti sigurni da, jedne određene

92
 godine, Sunce, spuštajući se prema zimskom solsticiju, neće
možda i dalje nastaviti beskrajno tonuti te da će nestati i okončati
sav život. Tako u skandinavskim mitovima neumitan kraj
navješćuje »Fimbulwinter«, kad Sunce nestaje a nastaje strašno
razdoblje tmine i hladnoće koja traje tri godine — nakon čega
dolaze Ragnarok i kraj. Čak i u sunčanijim podnebljima, tamo
gdje je prirodno da vjera u trajnu dobrostivost Sunca bude
snažnija, vrijeme zimskog solsticija, kad Sunce zaustavlja
spuštanje, okreće se i još se jedanput počinje uspinjati nebesima,
bilo je prigoda za beskrajne izljeve olakšanja.
Proslava suncostaja iz antičkih vremena koja nam je
najpoznatija bila je ona u starom Rimu. Rimljani su vjerovali da
je njihov bog poljoprivrede, Saturn, vladao zemljom za vrijeme
ranoga zlatnog doba bogatih uroda i obilja hrane. Stoga se tjedan
zimskog suncostaja, sa svojim obećanjem povratka ljeta i zlatnog
doba saturnijske poljoprivrede, slavio »saturnalijama« od 17. do
24. prosinca. Bilo je to vrijeme besprekidnog veselja i radosti. Svi
su se poslovi prekidali kako ništa ne bi smetalo proslavama i
posvuda su se dijelili darovi. Bilo je to vrijeme bratstva, jer su
sluge i robovi dobivali privremenu slobodu i bilo im je dopušteno
da se pridruže proslavi sa svojim gospodarima.
Saturnalije nisu iščezle. Kako je kršćanstvo stjecalo sve više i
više moći u Rimskom carstvu, postalo je jasno kako se ono ne
može nadati da će pobijediti radost zbog rođenja Sunca. Stoga je,
nešto poslije 300. godine, kršćanstvo prihvatilo te proslave,
samovoljno proglašavajući 25. prosinca danom kad je rođen Isus
(za što uopće nema biblijskog opravdanja). Proslava rođenja
Sunca tako se pretvorila u proslavu rođenja Sina.
Prirodno, kršćanska misao nije mogla dopustiti da božanska
obilježja dobije bilo što u vidljivu svemiru, pa je tako Sunce
skinuto sa svojeg božanskog položaja. No detroniziranje je ipak
bilo minimalno. Sunce se smatralo savršenom kuglom nebeskog
svjetla, nepromjenljivom i stalnom, od trenutka kad ga je Bog
dozvao četvrtoga dana Stvaranja, pa sve do onog trenutka u
neizvjesnoj budućnosti kad se Bogu svidi da ono prestane
postojati. Tako dugo dok je postojalo, u svojem je sjaju i
nepromjenljivom savršenstvu bilo najbjelodaniji vidljivi simbol
Boga.
Prvo prodiranje znanosti u tu mitsku sliku Sunca bilo je
Galileovo otkriće 1609. godine, da na Suncu postoje pjege.
Njegova su zapažanja jasno pokazala da su pjege dio Sunčeve
površine, a ne oblaci koji zatamnjuju tu površinu. Kad Sunce više

93
nije bilo savršeno, postupno su izrasle sumnje i u njegovu
vječnost. Što su znanstvenici više saznavali o energiji na Zemlji,
sve su se više počeli pitati o izvoru energije Sunca.
Helmholtz, jedan od značajnijih otkrivača zakona očuvanja
energije, shvatio je 1854. godine koliko je od vitalne važnosti
otkriti izvor Sunčeve energije, jer bez toga ne bi vrijedio zakon
očuvanja energije. Jedan od izvora koji mu se učinio razumnim
bilo je gravitacijsko polje. On je nagovijestio da se Sunce stalno
sažima pod pritiskom vlastite gravitacije, a energija koju stvara to
gibanje prema unutra svih njegovih dijelova pretvara se u
zračenje. Ako je bilo tako, i ako su zalihe energije Sunca konačne
(a bilo je jasno da moraju biti), to znači da mora postojati i
početak i kraj Sunca.*
Prema Helmholtzovu poimanju, Sunce je u početku moralo
biti vrlo tanak oblak plina i njegovo sporo sažimanje pod, u to
vrijeme, još ne vrlo jakim gravitacijskim poljem, stvaralo je male
količine energije zračenja. Tek kad se sažimanje nastavilo i kad se
gravitacijsko polje, ostavši nepromijenjene ukupne snage, usre-
dotočilo na manji volumen pa stoga postalo intenzivnije, tek je
tada sažimanje postalo dovoljno brzo da bi moglo oslobađati
onu vrstu energije koju poznajemo danas.
Tek prije otprilike 25 milijuna godina Sunce se smanjilo do
promjera od 300 milijuna kilometara (186 milijuna milja) i tek se
nakon toga stegnulo do veličine manje od Zemljine putanje.
Zemlja je mogla nastati tek u nekom trenutku prije manje od 25
milijuna godina.
U budućnosti Sunce će morati umrijeti, jer će se konačno
skupiti do točke kad se više neće moći sažimati i njegov će se izvor
energije tada potrošiti te više neće zračiti, već će se ohladiti i
postati hladno, mrtvo tijelo — što bi za nas sigurno bila konačna
katastrofa. Uzme li se u obzir da je Suncu trebalo 25 milijuna
godina da bi se od veličine Zemljine putanje skvrčilo do svoje
sadašnje veličine, moglo bi se činiti sigurnim kako će ono potonuti
u ništa vilo za oko 250 000 tisuća godina te da bi to bilo sve vrijeme
koje preostaje životu na Zemlji.

* Doista, ako zakon o očuvanju energije vrijedi, svaki izvor zaliha Sunčeve
energije, gravitacijski ili ne, mora biti konačan i mora se iscrpsti. Prema tome,
zakon o očuvanju energije znači da je Sunce moralo biti rođeno i da mora umrijeti;
drugim riječima, postojalo je vrijeme kad Sunce nije bilo današnje poznato tijelo, i
doći će vrijeme kad ono više neće biti tijelo kakvo znamo danas. Raspravljati se
može samo o pojedinostima toga procesa.

94
 Geolozi koji su proučavali vrlo spore promjene Zemljine kore
bili su uvjereni da Zemlja mora biti starija od 25 milijuna godina.
Biolozi koji su proučavali jednako spore promjene biološke
evolucije također su bili uvjereni u to. Ipak, čini se da nema
drugog izlaza iz Helmholtzova rasuđivanja, osim opozivani a
zakona o očuvanju energije, ili pronalaženja novoga i većeg izvora
energije za Sunce. Bitku je dobila ova druga alternativa. Pronađen
je novi izvor energije.
Godine 1896. francuski je fizičar Antoine Henri Becquerel
(1852—1908) otkrio radioaktivnost i ubrzo se pokazalo da unutar
jezgre atoma postoji sasvim neočekivana i ogromna rezervna
energija. Ako bi nekako Sunce moglo iskoristiti tu zalihu energije,
ne bi bilo nužno pretpostavljati da se ono vremenom neprekidno
skuplja. Ono bi moglo zračiti na račun nuklearne energije, možda
kroz produljena razdoblja, ne gubeći mnogo od svoje veličine.
Jednostavna tvrdnja da je Sunce (pa prema tome i zvijezde
općenito) opskrbljeno nuklearnom energijom, ne nosi u sebi
uvjerenje da je tome tako. Kako, točno, ta nuklearna energija stoji
na raspolaganju Suncu?
Već 1862. godine švedski je fizičar Anders Jonas Angstrom
(1814—74) spektroskopski otkrio vodik u Sunca. Postupno je
postalo poznato da je taj najjednostavniji od svih elemenata vrlo
čest na Suncu. Do 1929. američki je astronom Henry Norris
Russell (1877—1957) dokazao da je Sunce sastavljeno uglavnom
od vodika. Danas znamo da je 75 posto Sunčeve mase sastavljeno
od vodika i 25 posto od helija (drugoga najjednostavnijeg
elementa), dok su drugi, kompliciraniji atomi prisutni samo u
malim količinama dijelova jednog postotka. Već je iz toga jasno
da nuklearne reakcije, ako se one događaju na Suncu i ako su
odgovorne za njegovu energiju zračenja, moraju obuhvaćati vodik
i helij. Ništa drugo nije prisutno u dovoljnim količinama da bi
moglo biti od važnosti.
U međuvremenu, početkom 1920-ih godina, engleski astro-
nom Arthur S. Eddington (1882—1944) dokazao je da je
temperatura u središtu Sunca izražena u milijunima stupnjeva. Pri
toj temperaturi atomi se raspadaju, elektroni na vanjskom rubu se
oslobađaju i gole se jezgre mogu sudarati takvom snagom koja
pokreće nuklearne reakcije.
Sunce je u početku bilo tanak oblak prašine i plina, kao u
Helmholtzovoj hipotezi. Ono se doista polako sažima, odašiljući
energiju zračenja u tom procesu. Međutim, sve dok se ne skupi do
otprilike sadašnje svoje veličine, ono ne postaje dovoljno toplim u
95
svojoj jezgri da bi moglo pokrenuti nuklearne reakcije i početi sjati
u sadašnjem smislu. Kad se to jednom dogodi, ono dugo vremena
zadržava svoju veličinu i intenzitet zračenja.
Konačno, godine 1938, njemačko-američki fizičar Hans
Albrecht Bethe (1906—) objasnio je, služeći se laboratorijskim
podacima o nuklearnim reakcijama, vjerojatnu prirodu reakcija
koje se odvijaju u Sunčevoj jezgri, stvarajući njegovu energiju.
Riječ je bila o pretvaranju vodikove jezgre u helijevu jezgru
(»vodikova fuzija«) kroz određen broj točno definiranih faza.
Vodikova fuzija osigurava odgovarajuću količinu energije,
dostatnu da bi Sunce moglo sjati sadašnjim intenzitetom kroz
dulje vremensko razdoblje. Astronomi su danas posve uvjereni da
Sunce sjaji na današnji način već blizu 5 milijardi godina. I doista,
danas se smatra da Zemlja i Sunce, i Sunčev sustav općenito, po-
stoje oko 4 milijarde godina u obliku prepoznatljivom kao ovaj
sadašnji njihov oblik. To zadovoljava potrebe geologa i biologa s
obzirom na vrijeme u kojem su se bile mogle dogoditi promjene
što su ih oni zapazili.
To također znači da Sunce, Zemlja i Sunčev sustav u cjelini
mogu nastaviti da postoje (ne bude li nikakvih smetnji izvana) još
milijarde dodatnih godina.

Crveni divovi
No ako nuklearna energija i opskrbljuje Sunce, to samo odgađa
kraj. Iako zalihe nuklearne energije traju milijarde, a ne milijune
godina, one se konačno ipak moraju iscrpsti.
Do 1940-ih godina držalo se da, bez obzira na to kakav bio
izvor energije Sunca, postupno smanjivanje tog izvora znači kako
će se Sunce jednom ohladiti te kako će se na kraju zatamniti i
pomračiti, a Zemlja će se smrznuti u beskrajnom Fimbulwinteru.
No, razvile su se nove metode proučavanja zvjezdane evolucije i
pokazale da je ta katastrofa hladnoće neprikladna slika kraja.
Svaka se zvijezda nalazi u ravnoteži. Njezino gravitacijsko
polje stvara tendenciju sažimanja, dok toplina nuklearnih reakcija
u njezinu središtu stvara tendenciju širenja. Te dvije tendencije
izravnavaju jedna drugu, i tako dugo dok se nastavljaju nuklearne
reakcije, ravnoteža se održava i zvijezda ostaje izgledom
nepromijenjena.
Što je zvijezda masivnija, to je intenzivnije njezino gravitacij-
sko polje i veća je tendencija sažimanja. Da bi takva zvijezda
96
 ostala u volumnoj ravnoteži, nuklearne reakcije na njoj moraju
biti brže i intenzivnije kako bi se razvile više temperature potrebne
za uravnoteženje veće gravitacije.
Prema tome, što je zvijezda masivnija, mora biti i toplija i
mora brže trošiti svoje osnovno nuklearno gorivo, vodik. Dakako,
masivnija zvijezda ima u početku više vodika nego zvijezda s
manjom masom, ali to nije važno. Razmatrajući sve više i više
masivnih zvijezda, otkrivamo da brzina kojom se mora trošiti
gorivo kako bi se zadržala ravnoteža s gravitacijom, raste znatno
brže nego sadržaj vodika. To znači da masivnija zvijezda troši
svoje velike zalihe vodika brže nego što manja zvijezda troši svoje
manje zalihe vodika. Što je zvijezda masivnija, to brže troši svoje
gorivo i brže prolazi kroz različite faze svoje evolucije.
Pretpostavimo, recimo, da se proučavaju grozdovi zvijezda —
ne globularni grozdovi koji sadrže toliko mnogo zvijezda da se
pojedinačne ne mogu dostatno proučiti — nego »otvoreni
grozdovi« sa samo nekoliko stotina do nekoliko tisuća zvijezda
razasutih na razmacima dovoljno velikim da omoguće pojedinač-
no proučavanje. Teleskopom se može vidjeti oko tisuću takvih
grozdova, a neki su, poput Vlašića, dovoljno blizu te se sjajniji
pripadnici mogu vidjeti golim okom.
Sve zvijezde u nekom otvorenom grozdu nastale su vjerojatno
uglavnom u isto vrijeme, iz jedinstvenog oblaka prašine i plina.
No, s tog istog polazišta, masivnije zvijezde moraju napredovati
brže na stazi evolucije od manje masivnih zvijezda, te se može
polučiti čitav spektar položaja na toj stazi. Ta se staza, zapravo,
može razabrati ako se temperatura i ukupni sjaj stave u odnos
prema masi. S tim kao putokazom, astronomi mogu iskoristiti
svoje sve veće znanje o nuklearnim reakcijama da bi razumjeli što
se mora događati unutar zvijezde.
Kao što se pokazalo, iako se zvijezda na koncu mora ohladiti,
ona prolazi kroz dugo razdoblje za vrijeme kojega zapravo postaje
toplijom. Kako se vodik pretvara u helij u središtu zvijezde, jezgra
postaje bogatija i bogatija helijem te stoga sve gušćom.
Povećavanje gustoće intenzivira gravitacijsko polje u jezgri koja se
sažima te prema tome postaje toplija. Cijela zvijezda postupno se
zbog toga zagrijava tako da se, dok se jezgra sažima, zvijezda kao
cjelina malo širi. Konačno jezgra postaje tako vruća da mogu
nastati nove nuklearne reakcije. Helijeve jezgre u njoj počinju se
kombinirati da bi stvorile nove i složenije jezgre viših elemenata,
kao što su ugljik, kisik, magnezij, silicij i tako dalje.

97
 Sada je središnja jezgra tako vruća da je ravnoteža potpuno
premašena u smjeru ekspanzije. Zvijezda kao cjelina počinje se
povećavati ubrzanim tempom. S njezinim širenjem ukupna se
energija koju zrači povećava, ali ta je energija raspoređena na
prostranoj površini koja se povećava još i brže. Stoga se
temperatura svakog pojedinog dijela površine koja se naglo
povećava — smanjuje. Površina se hladi do točke na kojoj
odsijava samo do crvenog usijanja, umjesto do bijelog usijanja
kao u mladosti zvijezde.
Rezultat je »crveni div«. Na nebu danas postoje takve zvijezde.
Zvijezda Betelgeuse u zviježđu Orion je jedan primjer.
Sve zvijezde prije ili kasnije dospijevaju do faze crvenog diva;
masivnije zvijezde prije, manje masivne kasnije.
Neke su zvijezde tako goleme, masivne i blistave da će ostati u
stabilnoj fazi vodikove fuzije (koja se obično naziva »glavna
sekvenca«) manje od milijun godina prije nego što prerastu u
crvenog diva. Druge su zvijezde tako male, nemasivne i blijede te
će u glavnoj sekvenci ostati čak 200 milijardi godina prije no što
postanu crveni divovi.
Veličina crvenih divova također ovisi o masi. Što je zvijezda
masivnija, to će obilnije nabubriti. Doista masivna zvijezda
proširila bi se do promjera mnogo stotina puta većega od
sadašnjeg promjera našeg Sunca, dok bi vrlo mala zvijezda
dosegla samo nekoliko tuceta veći promjer od Sunčeva.
Gdje na toj ljestvici valja potražiti naše Sunce? Ono je zvijezda
s masom srednje veličine, što znači da je njegovo vrijeme u glavnoj
sekvenci srednje duljine. Ono će jednoga dana postati crveni div
srednje veličine. Za zvijezdu sa Sunčevom masom, ukupna duljina
vremena koje će provesti u glavnoj sekvenci, spajajući vodik
mirno i postojano, iznosi možda 13 milijardi godina. Sunce je
dosad već provelo u glavnoj sekvenci gotovo 5 milijardi godina, a
to znači da preostalo vrijeme koje mu je na raspolaganju iznosi
nešto više od 8 milijardi godina. U toku cijelog tog vremena,
Sunce (kao i svaka zvijezda) prolazi kroz polagano zagrijavanje.
Otprilike u posljednjoj milijardi godina glavne sekvence zagrija-
vanje će sigurno doseći stupanj na kojem će Zemlja postati pre-
vrućom za život. Shodno tome, predstoji nam najviše još 7 mili-
jardi godina vremena u kojem će postojati Sunce koje daje život
i koje je vrijedno saturnalija.
Iako 7 milijardi godina nije baš kratko razdoblje, ono je ipak
mnogo kraće nego što je potrebno za dolazak neke katastrofe prve
vrste.
98
 U trenutku kad se Sunce počinje uspinjati prema fazi crvenoga
diva i kad život na Zemlji postane nemoguć, još uvijek može
preostati gotovo bilijun godina prije dolaska slijedećeg kozmičkog
jajeta. Činilo bi se da cijelo zadržavanje Sunca u glavnoj sekvenci
možda nije mnogo dulje od jednog postotka života svemira
između jednog i drugog kozmičkog jajeta.
Prema tome, u trenutku kad Zemlja više ne bude prikladno
boravište za život (nakon što je takvim služila oko 10 milijardi
godina), svemir u cjelini neće biti mnogo stariji nego što je sada i
postojat će mnoge generacije zvijezda i planeta, još nerođenih,
čekajući da odigraju svoju ulogu u kozmičkoj drami.
Pod pretpostavkom da će ljudski rod još postojati na Zemlji 7
milijardi godina od danas (što, naravno, nipošto nije jednostavna
pretpostavka), on bi lako mogao pokušati umaći toj posve
lokalnoj katastrofi te nastaviti da zauzima svemir koji i dalje
napreduje. Bijeg ne bi bio lak jer sigurno nigdje na Zemlji ne bi
bilo utočišta. Kad Sunce dosegne vrhunac svoga voluminoznog
crvenog divovstva, povećat će se otprilike 100 puta u odnosu na
sadašnji svoj promjer; ono će tada proždrijeti i Merkur i Veneru.
Zemlja može ostati izvan nadutog opsega Sunca, ali čak ako i
bude tako, ogromna toplina koju će primiti od divovskoga Sunca
sasvim će je vjerojatno istopiti.
Čak i tada nije sve izgubljeno. Postoji, barem, dovoljno
upozorenja. Ako čovječanstvo preživi te milijarde godina, za
vrijeme svih tih milijardi ono će znati da će morati planirati
nekakav bijeg. S povećanjem tehnološke sposobnosti (a znamo li
kako je daleko tehnologija otišla posljednjih dvjesto godina,
zamislimo samo kako daleko može stići za nekoliko milijardi),
neki bi izlaz mogao postati mogućim.
Iako će unutrašnji Sunčev sustav biti opustošen širenjem
Sunca, divovski planeti vanjskoga Sunčeva sustava, zajedno sa
svojim satelitima, manje će pretrpjeti. Zapravo, oni s ljudskog
stajališta mogu doživjeti promjene nabolje. Čovječanstvo bi moglo
biti u stanju provesti znatno vrijeme i upotrijebiti znatne vještine
preuređujući neke veće satelite Jupitera, Saturna, Urana i
Neptuna da bi ih uredilo za boravak ljudi. (Taj se proces ponekad
naziva »stvaranje zemlje«).
Za pronalaženje novog smještaja bit će obilje vremena. Do
trenutka kad se Sunčeva ekspanzija počne ubrzavati i kad Zemlju
zahvati konačno spaljivanje koje će je pretvoriti u nepovratnu
pustinju, čovječanstvo može biti smješteno na tucetu vanjskih
svjetova Sunčeva sustava, od Jupiterovih satelita kao što su
99
Ganimed i Kalista, pa možda sve do samog Plutona. Tamo
ljudska bića veliko crveno sunce na nebu može grijati, ali ne i
pregrijavati. I doista, sunčani crveni div neće s Plutona izgledati
mnogo veći od današnjeg Sunca na Zemljinu nebu.
Štoviše, vjerojatno ljudska bića mogu uspostaviti umjetne
strukture u svemiru sposobne da prime naselja ljudi koja bi brojila
između deset tisuća i deset milijuna stanovnika, a svako bi takvo
naselje bilo ekološki savršeno i nezavisno. To ne mora biti
proizvod milijardi godina truda, jer postoje svi znaci da imamo
tehnoloških sposobnosti za gradnju takvih naseobina sada, te da
bismo njima mogli napuniti nebo za nekoliko stoljeća. Na putu
nam stoje samo politički, ekonomski i psihološki činitelji (iako je
to veliki »samo«).
Tako će se katastrofa izbjeći i čovječanstvo, na novim
svjetovima, i prirodnima i umjetnim, može nastaviti život.
Privremeno, u svakom slučaju.

Bijeli patuljci
Kad jedanput vodikova fuzija nije više glavni izvor energije neke
zvijezde, ta se zvijezda može održati kao veliki objekt samo još
relativno kratko razdoblje. Energija dobivena fuzijom helija u
veće jezgre i fuzijom tih jezgri u još veće, ukupno doseže tek pet
posto količine koju je davala fuzija vodika. Prema tome, nakon
relativno kratkog vremena počinje uzmicati sposobnost crvenoga
diva da se održi u rastegnutom stanju nasuprot sili gravitacije.
Zvijezda počinje kolabirati.
Životni vijek crvenog diva i priroda njegova kolapsa ovise o
masi zvijezde. Što je masa veća, to će crveni div brže iskoristiti
posljednje dostupne ostatke energije kroz fuziju i bit će
kratkovječniji. Štoviše, ukoliko je masa veća toliko je i
gravitacijsko polje veće i intenzivnije pa je prema tome i sažimanje
brže, kad jednom nastupi.
Kad se zvijezda sažima, još uvijek postoji dosta vodika u
njezinim vanjskim slojevima gdje se nisu odvijale nuklearne
reakcije i gdje je prema tome vodik ostao netaknut. Sažimanje će
zagrijati cijelu zvijezdu (sad se gravitacijska energija pretvara u
toplinu, prema Helmholtzu, a ne nuklearna energija) te tako fuzija
počinje u tim vanjskim slojevima. Proces kontrakcije tako se
podudara s razdobljem obasjavanja vanjskih slojeva dijelova.

100
 Što je zvijezda masivnija, to je i sažimanje brže, intenzivnije je
zagrijavanje vanjskih slojeva, postoji više vodika za fuziju i ta je
fuzija brža — te su i rezultati silovitiji. Drugim riječima, mala će se
zvijezda sažimati mirno, ali velika zvijezda imat će dovoljno fuzije
u izvanjskim slojevima da bi dio mase mogla izbaciti u prostor, i
učinit će to manje ili više eksplozivno, prepustivši sažimanju samo
unutrašnje predjele.
Ako je zvijezda masivnija, izbacivanje mase bit će žešće. Ako je
zvijezda dovoljno masivna, faza crvenoga diva završava silnom
eksplozijom nezamislive veličine i za to vrijeme zvijezda može
zakratko zabljesnuti svjetlošću koje je intenzitet mnogo milijardi
puta veći nego u obične zvijezde; svjetlošću, ukratko, jednakom
čitavoj galaksiji neeksplodiranih zvijezda. U toku takve jedne
eksplozije nazvane »supernova«, do 95 posto materije zvijezde
može biti izbačeno u vanjski prostor. Ono što preostane, počet će
se sažimati.
Što se događa sa zvijezdom koja, u toku kontrakcije, ne
eksplodira, ili s onim dijelom zvijezde koji preostane nakon
eksplozije te se počne sažimati? Mala zvijezda koja se nikada u
toku kontrakcije ne zagrije dovoljno da bi eksplodirala, sažimat će
se do običnih planetarnih dimenzija, zadržavajući svu, ili gotovo
svu prvobitnu masu. Njezina površina žari se do bijelog usijanja i
znatno je toplija od sadašnje površine našeg Sunca. No, na
udaljenosti se takva kontrahirana zvijezda čini tamnom, jer odsjev
svjetlosti dolazi s tako male površine da je ukupna količina
beznačajna. Takva je zvijezda »bijeli patuljak«.
Zašto se bijeli patuljak ne nastavlja smanjivati? Atomi u
bijelom patuljku su razbijeni i elektroni, ne tvoreći više plaštove
oko središnjih atomskih jezgra, čine neku vrstu »elektronskoga
plina« koji se može sažimati samo do stanovite mjere. On održava
materiju zvijezde rastegnutom, najmanje do planetarne veličine, i
to može potrajati neograničeno.
Sada se bijeli patuljak konačno hladi, vrlo polako, i završava
svoj život postajući suviše hladnim da bi mogao odavati svjetlost,
tako da nastaje »crni patuljak«.
Kad se zvijezda sažima do veličine bijeloga patuljka, ako nije
posve mala može izbaciti krajnje svoje dijelove koji još imaju
svojstva crvenoga diva u blagoj eksploziji nevelike siline, gu-
beći na taj način do petine svoje ukupne mase. Ako se promatra
iz neke udaljenosti, bijeli patuljak koji tako nastaje, izgledao bi
okružen svijetlećom maglicom, gotovo poput prstena dima. Takav
se objekt zove »planetarna maglica«; na nebu postoje brojne takve

101
 nebule. Postupno se oblak plina raspršuje u svim smjerovima,
postaje tamnijim i gubi se u općoj rijetkoj materiji međuplanetar-
nog prostora.
Kad je zvijezda dovoljno masivna da može žestoko
eksplodirati u procesu sažimanja, preostali dio koji se skuplja
može još ostati previše masivnim — čak i nakon gubitka znatnog
dijela mase u eksploziji — da bi se mogao formirati bijeli patuljak.
Što je taj preostali dio koji se sažima masivniji, to je snažniji
pritisak što ga podnosi elektronski plin i toliko je manji bijeli
patuljak.
Napokon, ako ima dovoljno mase, elektronski plin ne može
izdržati pritisak kojemu je izložen. Elektroni se nabijaju u protone
prisutne u jezgrama koje lutaju po elektronskom plinu i tako se
stvaraju neutroni. Oni se dodaju neutronima koji već postoje u
jezgrama te se zvijezda tada sastoji primarno od neutrona i ničega
više. Ta se zvijezda sažima tako dugo dok neutroni ne dođu u
doticaj. Rezultat je »neutronska zvijezda« veličine tek asteroida,
možda deset ili dvadeset kilometara u promjeru, ali koja je uz to
sačuvala masu zvijezde u potpunoj veličini.
Ako je preostali dio koji se sažima još masivniji, tada čak ni
neutroni neće biti kadri izdržati gravitacijski pritisak. Oni će se
smrskati i ostatak će se dalje sažeti do crne rupe.
Kakva će, prema tome, biti sudbina Sunca nakon što ono
dosegne fazu crvenog diva?
Ono može ostati crvenim divom nekoliko stotina milijuna
godina — vrlo kratak interval na ljestvici zvjezdanih životnih
vijekova, ali koji ipak ostavlja dosta dugo razdoblje za razvitak
civilizacije na preuređenim vanjskim svjetovima ili u svemirskim
naseobinama — ali potom će se ono sažeti. Ono neće biti dovoljno
veliko da bi moglo žestoko eksplodirati te neće biti opasnosti da u
jednom danu ili tjednu jarosti u Sunčevu sustavu bude zbrisan
život sve do Plutonove putanje ili još dalje. Nipošto. Sunce će se
jednostavno sažeti, ostavljajući za sobom najviše tanak film svojih
izvanjskih slojeva i pretvarajući se u planetarnu maglicu.
Oblak materije raspršit će se do udaljenih planeta koje smo
zamislili utočištima potomaka ljudi u tim danima daleke
budućnosti i vjerojatno im neće prijetiti velikom opasnošću. Bit će
to vrlo rijedak plin, čak i u početku, pa ako će, kao što bi doista
mogla biti istina, ljudske kolonije živjeti pod zemljom ili unutar
nadsvođenih gradova, možda uopće neće biti štetnog djelovanja.
Stvarni će problem biti Sunce koje se smanjuje. Kad se Sunce
jednom zgrči do bijelog patuljka (ono nije dovoljno masivno da bi

102
moglo stvoriti neutronsku zvijezdu, a još manje crnu rupu), ono će
biti tek sićušna mrljica svjetlosti na nebu. Promatrano s
Jupiterovih satelita, ako se ljudska bića uspiju smjestiti tako blizu
Suncu u toku njegove faze crvenoga diva, njegov će sjaj iznositi
samo 1/4000 one svjetlosti koju danas vidimo sa Zemlje, pa će
prema tome odašiljati i samo odgovarajuću količinu energije.
Ako ljudska naselja u vanjskom Sunčevu sustavu ovise o
Suncu kao izvoru energije, ona tada neće moći dobivati dovoljno
energije za održavanje svojega društva kad Sunce jednom postane
bijeli patuljak. Morat će se premjestiti znatno bliže, a to neće moći
ako im je pri tome potreban planet, jer će planetarna tijela
unutrašnjeg Sunčeva sustava dotada već biti uništena ili oštećena
izravno u prethodnoj fazi crvenoga diva u Sunčevu postojanju.
Tako će preostati samo umjetne svemirske naseobine koje bi
mogle poslužiti kao utočište ljudima u vremenu koje dolazi.
Kad se takve naseobine prvi puta sagrade (možda u slijedećem
stoljeću, otprilike), one će se kretati u putanjama oko Zemlje,
koristeći Sunčevo zračenje kao izvor energije i Mjesec kao izvor
većine sirovina. Neki bitni laki elementi — ugljik, dušik i vodik —
kojih na Mjesecu nema u znatnijim količinama, morat će se
nabavljati sa Zemlje.
Jednoga dana, već se sada predviđa, takve će se svemirske
naseobine graditi u asteroidnom pojasu, gdje će biti lakše doći do
tih vitalnih lakih elemenata, bez potrebe da se prepusti opasnoj
ovisnosti o Zemlji.
Kako će svemirske naseobine postajati zatvorenije, samodo-
statnije i pokretljivije, i kako će čovječanstvo jasnije predviđati
teškoće zadržavanja na planetarnim površinama s obzirom na
promjene koje će zahvatiti Sunce u njegovim kasnijim danima, ta
svemirska naselja mogla bi postati preferirana boravišta ljudi.
Posve je lako pojmiti da će, mnogo prije nego se uopće postavi
pitanje Sunca koje izaziva neprilike, većina ili cijelo čovječanstvo
biti potpuno oslobođeno površina prirodnih planeta te da će
živjeti u svemiru — na svjetovima i okolicama koje će samo
izabrati.
Tada možda uopće neće dolaziti u obzir preuređivanje
vanjskih svjetova s namjerom da se preživi Sunčeva faza crvenog
diva. To bi se, do tada, moglo činiti nespretnim rješenjem za kojim
se neće osjećati potreba. Umjesto toga, dok će se Sunce vrlo
postupno zagrijavati, svemirske naseobine prilagođavat će u
skladu s tim svoje putanje i vrlo se polako pomicati dalje prema
van.

103
 To nije teško zamisliti. Putanju jednoga svijeta kakav je
Zemlja gotovo je nemoguće promijeniti, jer on ima tako ogromnu
masu, pa stoga i tako velik moment sile i kutni moment, da je
dodavanje ili oduzimanje količine dovoljne za značajnu promjenu
putanje neizvediv postupak. A masa Zemlje je nužna, kako bi ona
imala dovoljno gravitacijsko polje koje će zadržati ocean i
atmosferu uz njezinu površinu i tako omogućavati život.
U svemirskoj naseobini ukupna je masa beznačajna u
usporedbi sa Zemljom jer se gravitacija ne koristi da bi zadržala
vodu, zrak i sve ostalo. Umjesto toga, sve se to osigurava tako što
je mehanički zatvoreno i odijeljeno vanjskim zidom, a djelovanje
gravitacije na unutrašnju površinu tog zida stvorit će centrifugalni
efekt koji potječe od obrtanja.
Prema tome, svemirskoj se naseobini može promijeniti putanja
potrošnjom prikladne količine energije i ona se može pomaknuti
dalje od Sunca kako se ono zagrijava i širi. Teorijski, ona bi se
mogla primaknuti i bliže Suncu kad se Sunce sažima te
priskrbljuje manje ukupne energije. No, sažimanje će biti mnogo
brže od prethodnoga širenja. Štoviše, za sva svemirska naselja
koja bi mogla postojati u Sunčevoj fazi crvenoga diva, pomicanje
u blizini bijeloga patuljka moglo bi značiti ograničavanje na manji
opseg nego što to žele. Možda će se dotada navići, kroz milijarde
godina, na neograničene prostore velikoga Sunčeva sustava.
No, nije izvan granica pojmljivosti da će mnogo prije vremena
bijeloga patuljka svemirski naseljenici razviti neki oblik energana s
vodikovom fuzijom kao izvorom energije te da neće ovisiti o
Suncu. U tom bi slučaju mogli odlučiti da potpuno napuste
Sunčev sustav.
Ako značajan broj svemirskih naseobina napusti Sunčev
sustav i pretvori se u samopogonske »slobodne planete«, to će
značiti da bi čovječanstvo bilo oslobođeno katastrofa druge vrste i
da bi moglo nastaviti živjeti (i širiti se svemirom do neograničena
stupnja) sve do nastupanja univerzalnog sažimanja u kozmičko
jaje.

Supernove
Glavni razlozi zbog kojih smrt Sunca (smrt u smislu da će ono biti
posve različito od Sunca kakvog poznajemo) ne mora biti
katastrofa za ljudsku vrstu jesu: prvo, da će neizbježna ekspanzija
i kasnije sažimanje nastupiti tako daleko u budućnosti te će
dotada ljudska bića sigurno razviti tehnološka sredstva za bijeg,

104
pod uvjetom da će još živjeti; i drugo, da su promjene tako
predvidljive da nema mogućnosti iznenađenja.
Stoga sada moramo razmotriti moguće načine na koje bi nas
katastrofe druge vrste (uključujući Sunce ili, nadalje, neku
zvijezdu) mogle zahvatiti iznenada i, još gore, učiniti to u bliskoj
budućnosti, prije no što smo mogli razviti nužne tehnološke
obrane.
Postoje zvijezde koje doživljavaju katastrofalne promjene,
primjerice one koje bijesnu u razvoju čak iz potpune nevidljivosti i
zatim ponovno potamne, ponekad čak do nevidljivosti. To su
»nove« (od latinske riječi za »nov«, jer se antičkim astronomima
koji nisu imali teleskopa činilo da su to nove zvijezde). Prvu od
njih spomenuo je grčki astronom Hiparh (190—120. p.n.e.).
Neobično blistave nove su »supernove« o kojima je već bilo
riječi, a to je ime prvi upotrijebio švicarsko-američki astronom
Fritz Zwicky (1898—1974). Evropski astronomi podrobno su
raspravljali prvi puta o jednoj supernovi iz 1572.
Pretpostavimo, na primjer, da nije riječ o Suncu koje se
približava kraju svog vijeka u glavnoj sekvenci, već o nekoj drugoj
zvijezdi. Iako je naše Sunce još na početku svojega srednjeg doba,
neka zvijezda u blizini mogla bi biti stara i na pragu smrti. Bi li
neka bliza supernova mogla iznenada planuti, iznenaditi nas i
katastrofalno pogoditi?
Supernove se ne pojavljuju često; samo jedna na stotinu
zvijezda sposobna je eksplodirati kao supernova, samo su rijetke
od njih u konačnoj fazi svoga životnog vijeka, a još su rjeđe
dovoljno blizu da bi se mogle vidjeti kao neuobičajeno blistave
zvijezde. (Prije no što je izumljen teleskop samo se izvanredno
blistava zvijezda mogla nametnuti pažnji promatrača kao nešto
što se pojavilo tamo gdje prije nije bilo vidljive zvijezde.) Ipak se
supernove mogu pojaviti, i u prošlosti se to događalo — bez
upozorenja, naravno.
Jedna značajna supernova koja se pojavila na nebu u
povijesnim vremenima pokazala se 4. srpnja 1054. — nesumnjivo
najkolosalniji poznati vatromet koji je ikada proslavio američki
Praznik zahvalnosti, iako 722 godine prije samog događaja. Tu
supernovu iz 1054. primijetili su kineski astronomi, ali evropski i
arapski astronomi nisu je zapazili.*

* Astronomija je u Evropi toga doba bila na niskim granama, a i oni koji su

promatrali nebesa možda su bili suviše čvrsto uvjereni u staru grčku doktrinu o
nepromjenljivosti neba da bi mogli prihvatiti ono što su im oči vidjele.

105
 Ta se supernova pojavila kao nova zvijezda, blješteći u
zviježđu Bika žestinom koja je nadmašila sjaj Venere. Ništa na
nebu nije bilo sjajnije od nove zvijezde, osim Sunca i Mjeseca. Bila
je tako blistava da se mogla vidjeti danju — i to ne samo
kratkotrajno, već dan za danom u razdoblju od tri tjedna. Tada je
polako počela blijediti; ali prošle su skoro dvije godine prije no što
je postala suviše blijedom da bi se mogla vidjeti golim okom.
Na mjestu koje su stari grčki astronomi označili kao područje
toga neobičnog pomola zvijezde, danas se nalazi nemiran oblak
plina nazvan »Rakova maglica«, promjera oko 13 svjetlosnih
godina. Švedski astronom Knut Lundmark prvi je 1921.
napomenuo da bi to mogao biti preživjeli ostatak supernove iz
1054. Plinovi Rakove nebule još se kreću prema van brzinom
koja, izračunata unatrag, pokazuje da se eksplozija koja ih
pokreće dogodila otprilike baš u vrijeme pojave nove zvijezde.
Sjajna kakva je bila na nebu 1054. godine, ta supernova nije
odaslala na Zemlju više od stomilijuntog dijela svjetlosti Sunca, a
to teško da je dovoljno za ma kakvo djelovanje na ljudska bića,
osobito stoga jer je na toj razini ostala samo nekoliko tjedana.
No, nije važna samo ukupna svjetlost, već i distribucija. Naše
Sunce oslobađa vrlo aktivno zračenje u obliku X-zraka, ali
supernova ima mnogo veći postotak svoje energije zračenja u
području X-zraka. To isto vrijedi i za kozmičke zrake, drugi oblik
visokoenergetskoga zračenja kojemu ćemo se vratiti kasnije.
Ukratko, iako je svjetlost supernove iz 1054. bila tako blijeda
u usporedbi sa Suncem, ona je bila mogla nadmašiti Sunce svojom
proizvodnjom X-zraka i kozmičkih zraka usmjerenih na Zemlju,
barem u početnim tjednima eksplozije.
No, to ipak ne bi bilo opasno. Iako, kao što ćemo vidjeti,
prodiranje energetskoga zračenja može pogubno djelovati na
život, naša nas atmosfera štiti od njegovih prekomjernih količina,
pa ni supernova iz 1054. niti samo Sunce nisu za nas pretjerano
opasni pod našim pokrivačem zaštitnog zraka. I to nije samo
nagađanje. Činjenica je da je Zemljino obilje života prošlo izravno
kroz tu kritičnu godinu 1054. bez zamjetljivih štetnih učinaka.
Naravno, Rakova maglica nije nam vrlo blizu. Udaljena je
oko 6 500 svjetlosnih godina.* Još blistavija supernova pojavila se
1006. Prema izvještajima kineskih promatrača, činilo bi se da je

* Zamislite žestinu eksplozije koja je s tako ogromne udaljenosti mogla

stvoriti svjetlost blještaviju od Venerine.

106
vjerojatno bila čak sto puta sjajnija od Venere, uz odgovarajuću
količinu svjetlosti punog Mjeseca. Spominje se čak i u nekoliko
evropskih kronika. Bila je udaljena samo 4 000 svjetlosnih godina.
Nakon 1054. na našem su nebu bile samo dvije vidljive
supernove. Godine 1572. pojavila se u zviježđu Kasiopeja
supernova koja je bila gotovo tako blistava kao ona iz 1054, ali
bila je i dalje u svemiru. Konačno, jedna supernova javila se u
zviježđu Zmija 1604; bila je znatno manje blistava od ostalih triju
koje sam spomenuo, ali također i znatno udaljenija.*
Neke supernove mogle su se pojaviti u našoj galaksiji i nakon
1604. te ostati nevidljive, skrivene iza prostranih oblaka prašine i
plina koji zabrtvljuju vanjske rubove galaksije. No, ostatke
supernova možemo otkriti u obliku prstenova prašine i plina, kao
što je npr. Rakova nebula, ali obično rjeđih i širih, koji
nagovještavaju supernove što su eksplodirale ostavši nezapažene,
ili zato što su bile skrivene ili stoga jer su se zbile daleko unatrag u
vremenu.
Nekoliko snopića plina otkrivenih emitiranjem mikrovalova i
nazvanih Kasiopeja A čini se da označava supernovu koja je
eksplodirala potkraj 1600-tih godina. Ako je tako, tada je to
posljednja supernova za koju se zna da je eksplodirala u našoj
galaksiji, iako se u ono doba nije mogla vidjeti. Ta je eksplozija
mogla biti znatno spektakularnija od supernove iz 1054.
promatrana iz iste udaljenosti, ako se prosuđuje prema zračenju
što ga sada emitira njezin ostatak. Ona je, međutim, bila udaljena
10000 svjetlosnih godina, tako da vjerojatno ne bi bila mnogo
sjajnija od prethodne — da se je mogla vidjeti.
Jedna supernova spektakularnija od svih koje su se vidjele u
povijesnim vremenima bljesnula je na nebu možda prije 11 000
godina, u vrijeme kad su, u nekim dijelovima svijeta, ljudska bića
bila pred skorim otkrivanjem ratarstva. Danas je od te supernove
ostao plašt plina u zviježđu Vela kojega je 1939. prvi otkrio
astronom Otto Struve (1897—1963). Taj je plašt nazvan
Gumovom maglicom (prema australskom astronomu Colinu S.
Gumu koji ga je prvi podrobno proučavao u 1950-im godinama).

* Astronomi su prilično razočarani zbog toga što su se u svemiru pojavile

dvije supernove vidljive golim okom u razmaku od 32 godine neposredno prije
otkrića teleskopa, a otada nije bilo nijedne. Niti jedne! Najsjajnija supernova
nakon 1604. viđena je 1885, a nalazila se u Andromedinoj galaksiji. Postala je
gotovo dovoljno blistavom da bi se mogla vidjeti golim okom, čak i na ogromnoj
udaljenosti te galaksije — ali ipak ne posve dovoljno.

107
 Središte plašta udaljeno je od nas samo 1 500 svjetlosnih
godina; to znači da je, od svih poznatih supernova, ta eksplodirala
najbliže nama. Jedan rub toga plinovitog plašta koji se još širi i
stanjuje udaljen je od nas samo 300 svjetlosnih godina. Do nas bi
mogao doći za otprilike 4000 godina, ali tada će to biti tako
rijetko raspršena materija da nas neće moći pogoditi ni na koji
značajniji način.
Kad je ta bliza supernova eksplodirala, na svojem je vrhuncu
nekoliko dana mogla biti tako sjajna kao puni Mjesec, pa
možemo zavidjeti onim prethistorijskim ljudskim bićima koja su
bila svjedocima tog veličanstvenog prizora. Čini se da ni to nije
naškodilo životu na Zemlji.
Ipak je čak i Vela supernova bila udaljena 1 500 svjetlosnih
godina. Postoje zvijezde koje se nalaze na manje od stotog dijela te
udaljenosti. Što ako neka zvijezda koja nam je doista blizu
neočekivano postane supernova? Pretpostavimo da se jedna
zvijezda iz Alpha Centaurija, udaljena samo 4,4 svjetlosne godine,
pretvori u supernovu — što tada? Kad bi sjajna supernova,
pojavljujući se, bljesnula na udaljenosti od 4,4 svjetlosne godine, u
punom sjaju, buknula bi 1 /6 svjetlosti i topline Sunca i nekoliko bi
tjedana trajao toplinski val kakvoga Zemlja nikada nije iskusila.*
Pretpostavimo da supernova bljesne u doba Božića, kao
najsjajnija Betlehemska zvijezda koja je ikad postojala. U to doba
godine na južnoj bi polukugli bio ljetni solsticij i Antarktik bi bio
potpuno izložen stalnom Sunčevu svjetlu. Sunce bi, jasno, bilo
slabo jer je na Antarktiku ono blizu horizontu čak i za solsticija.
No, supernova Alpha Centaurija bila bi visoko na nebu i do-
dala bi svoju doista značajnu toplinu toplini Sunca. Antarktička
ledena kapa morala bi pretrpjeti štetu. Opseg topljenja bio bi ne-
čuveno velik i razina mora znatno bi porasla, s katastrofalnim
učincima u mnogim dijelovima svijeta. Uz to, razina mora ne bi se
povukla brzo nakon što se supernova ohladi. Bile bi potrebne go-
dine da se opet uspostavi ravnoteža.
Uz to, Zemlja bi bila okupana X-zrakama i kozmičkim
zrakama, i to intenzitetima koje vjerojatno nikad prije nije
primila, a nakon nekoliko godina obavio bi je oblak prašine i
plina, gušći od ikojeg s kojim se ikada srazila. Kasnije ćemo

* U Sjedinjenim Državama i Evropi ta bi supernova bila nevidljiva, jer je

Alpha Centauri udaljena južna zvijezda koja se ne vidi na sjevernim širinama;
ali vrući vjetrovi s juga obznanili bi nam da se nešto dogodilo.

108
govoriti o učincima koje bi ta zbivanja mogla imati, ali oni bi
sigurno bili katastrofalni.
Dobrostivo je milosrđe da se to neće dogoditi. Zapravo, to se
ne može dogoditi. Sjajnija zvijezda binarnoga sistema Alpha
Centauri ima otprilike istu masu kao i Sunce i ne može
eksplodirati kao divovska supernova, ili kao bilo kakva
supernova, ništa više no što to može naše Sunce. Najviše što
Alpha Centauri može postati jest da se pretvori u crvenog diva,
izbaci dio svojih vanjskih slojeva u obliku planetarne maglice i
zatim se skupi u bijelog patuljka.
Mi ne znamo kad će se to dogoditi zato što ne znamo koliko je
stara, ali može se dogoditi tek nakon što se pretvori u crvenog
diva; a čak i kad bi se to počelo događati sutra, ona bi vjerojatno
ostala u fazi crvenoga diva nekoliko stotina milijuna godina.
Koja je, dakle, najmanja udaljenost na kojoj bismo možda
mogli naći neku supernovu?
Ponajprije, moramo tražiti masivnu zvijezdu; zvijezdu koja je
1,4 puta masivnija od Sunca, s tim da je to apsolutni minimum, i
zvijezdu koja je znatno masivnija od toga želimo li doista veliki
prizor. Te masivne zvijezde nisu brojne i to je glavni razlog zašto
se supernove ne javljaju češće. (Procijenjeno je da u galaksiji
velikoj poput naše može negdje nastati u prosjeku jedna
supernova svakih 150 godina i, naravno, rijetke će među njima biti
čak i umjereno blizu nama.)
Najbliža masivna zvijezda je Sirius s masom 2,1 puta većom od
Sunčeve, a udaljena je 8,63 svjetlosne godine; to je otprilike
dvostruka udaljenost do Alpha Centaurija. Čak i s tom masom,
Sirius nije u stanju stvoriti doista spektakularnu supernovu.
Jednoga će dana, dakako, eksplodirati, ali to će biti prije pištolj
nego top. Osim toga, Sirius se nalazi u glavnoj sekvenci. Zbog
njegove mase, njegov ukupni vijek trajanja u glavnoj sekvenci
iznosi samo oko 500 milijuna godina, a nešto je od tog vremena
nedvojbeno isteklo. No, ono što je ostalo, uz dodatak faze
crvenoga diva, mora značiti da je eksplozija i opet odgođena za
nekoliko stotina milijuna godina.
Moramo se, prema tome, upitati koja je najbliža masivna
zvijezda već u fazi crvenoga diva.
Najbliži crveni div je Scheat u zviježđu Pegaz. Udaljen je samo
oko 160 svjetlosnih godina, a promjer mu je oko 110 puta veći od
Sunčeva. Ne znamo kolika je njegova masa, ali ako je to njegov
najveći opseg, masa je samo nešto malo veća od Sunčeve te neće
prijeći u fazu supernove. Ako je, s druge strane, masivniji od

109
Sunca i ako se još širi, njegova faza supernove još je odgođena za
dugo vremena.
Najbliži doista veliki crveni div je Mira u zviježđu Cetus (Kit).
Njegov je promjer 420 puta veći od Sunčeva; ako bismo zamislili
da se nalazi na mjestu Sunca, njegova bi površina bila smještena u
najdaljem dosegu asteroidnog pojasa. Njegova masa mora da je
znatno veća od Sunčeve, a udaljen je od nas oko 230 svjetlosnih
godina.
Postoje još tri crvena diva koja su veća od toga, a uz to nisu
mnogo udaljeniji. To su Betelgeuse u Orionu, Antares u
Škorpionu i Ras Algethi u Herkulesu. Svi su oni udaljeni oko 500
svjetlosnih godina.
Među njima Ras Algethi ima promjer 500 puta veći od
Sunčeva, a Antares 640 puta veći nego Sunce. Ako Antaresa
zamislimo na mjestu Sunca, sa središtem smještenim u Sunčevu
središtu, njegova bi se površina protegla iza Jupiterove putanje.
Betelgeuse nema stalan promjer jer on, kako se čini, pulsira.
Kad je najmanji, tada nije veći od Rasa Algethija, ali može se
proširiti do promjera najviše 750 puta većega od promjera Sunca.
Ako Betelgeusea zamislimo na mjestu Sunca, njegova bi površina,
pri maksimalnoj veličini, dosezala do točke na pola puta između
Jupitera i Saturna.
Betelgeuse je vjerojatno najmasivniji od tih blizih crvenih
divova, a njegovo pulsiranje moglo bi biti indikacija za
nestabilnost. U tom slučaju, on je možda među svim zvijezdama
koje su nam relativno blizu — najbliži fazi supernove i kolapsu.
Još jedna indikacija za to jest činjenica da su fotografije
Betelgeusea snimljene 1978. godine u području infracrvene
svjetlosti (svjetlost s dužim valovima nego u crvene svjetlosti, koja
stoga ne može djelovati na mrežnicu oka), pokazale da je ta
zvijezda okružena ogromnim plaštom plina, promjera 400 puta
većega od Plutonove putanje oko Sunca. Moguće je da je
Betelgeuse već počeo izbacivati materiju u prvoj fazi nastajanja
supernove.
Budući da ne znamo njegovu masu, ne možemo predskazati
kako će blistava supernova postati Betelgeuse, ali morat će biti
popriličnog opsega. Ono što će joj možda nedostajati u stvarnoj
blistavosti, nadoknadit će se time što će se nalaziti na udaljenosti
od samo jedne trećine razdaljine do Vela supernove. Stoga bi, kad
se pojavi, mogla biti blistavija od supernove iz 1006. godine i
možda bi čak mogla nadmašiti Vela supernovu. Nebo bi se moglo
obasjati novom vrstom mjesečine, a Zemlju bi mogla bombardira-

110
ti veća koncentracija prodornog zračenja od one koju je pretrpjela
nakon Vela supernove, prije 11 000 godina.
Budući da je Homo sapiens — i život općenito — preživio,
kako se čini, posve lako Vela supernovu, postoji pouzdana nada
da će isto tako preživjeti Betelgeuse supernovu.*
Zasad još ne možemo reći kad bi točno Betelgeuse mogao
doseći točku eksplozije. Možda je njegov sadašnji promjenljivi
promjer indikacija da se nalazi neposredno pred kolapsom i da
svaki put kad to počinje, povišena temperatura koja prati kolaps
omogućuje oporavak. Konačno će, možemo pretpostaviti, jedan
kolaps otići tako daleko da će izazvati eksploziju. To »konačno«
možda se neće dogoditi stoljećima; s druge strane, moglo bi se
dogoditi sutra. Dapače, Betelgeuse je mogao eksplodirati već prije
pet stoljeća i val zračenja, putujući prema nama sve to vrijeme,
mogao bi nas sutra doseći.
Čak ako je Betelgeuse supernova ono najgore što možemo
očekivati u relativno bliskoj budućnosti, i ako se možemo uvjeriti
da će nam ona podariti fantastičan prizor ali bez ozbiljne
opasnosti, ipak nismo posve oslobođeni opasnosti kad je riječ o
zvjezdanim eksplozijama. Još dalja budućnost mogla bi donijeti
veće opasnosti mnogo prije no što prispije smrt našega vlastitog
Sunca.
Uostalom, današnja situacija nije stalna. Svaka se zvijezda
kreće, uključujući i naše Sunce. Naše Sunce stalno se giba prema
novim okolicama, a i te se same okolice stalno mijenjaju.
S vremenom različite promjene mogu eventualno dovesti naše
Sunce u neposrednu blizinu neke divovske zvijezde koja bi mogla
eksplodirati u supernovu upravo u trenutku prolaska kraj nas.
Činjenica da je Betelgeuse supernova najgore što baš sada
možemo očekivati, nije indikacija vječne sigurnosti; to je trenutna
slučajnost.
No, nije vjerojatno da će se takva katastrofa »susjedne
zvijezde« dogoditi još dugo vremena pred nama. Kao što sam
naglasio, zvijezde se kreću vrlo sporo u usporedbi s ogromnim
udaljenostima među njima i proći će mnogo vremena prije no što
nam se značajno približe zasad udaljene zvijezde.
Američki astronom Carl Sagan (1935—) računa da bi jedna
supernova mogla eksplodirati unutar udaljenosti od 100

* Postoji jedna kombinacija okolnosti, kao što ćemo vidjeti kasnije, koja bi
nam mogla pogoršati situaciju.

111
 svjetlosnih godina od nas u prosječnim razmacima od 750 milijuna
godina. Ako je tako, takve blize eksplozije mogle su se dogoditi
možda šest puta u povijesti Sunčeva sustava i mogle bi se dogoditi
još devet puta prije nego što Sunce napusti glavnu sekvencu.
No, takav nas jedan događaj ne može zaskočiti. Nije teško reći
koje nam se zvijezde približavaju. Crvenog diva možemo
prepoznati čak i na udaljenosti koja znatno premašuje 100
svjetlosnih godina. Vrlo je vjerojatno da bismo znali za mogućnost
jedne takve eksplozije najmanje milijun godina unaprijed i to bi
nam razdoblje upozorenja omogućilo da planiramo akcije kojima
bismo umanjili ili izbjegli djelovanje eksplozije.

Sunčeve pjege
Slijedeće je pitanje: možemo li se posve osloniti na naše vlastito
Sunce? Bi li se nešto moglo poremetiti na Suncu dok je ono još u
glavnoj sekvenci? Bi li se nešto moglo poremetiti u bliskoj
budućnosti i bez upozorenja, tako da ne bismo imali obrane, ili ne
bismo imali vremena da tu obranu primijenimo?
Osim ako nešto nije strašno pogrešno u našim sadašnjim
saznanjima o zvijezdanoj evoluciji, ništa se značajno ne može
poremetiti na Suncu. Ovakvo kakvo je sada, takvo je bilo vrlo
dugo vrijeme i takvo će ostati još vrlo dugo vremena. Svaka
promjena njegova ponašanja morat će biti tako mala da će to biti
posve nevažno u solarnim mjerilima.
Ali, zar ne bi mijene koje su nevažne u solarnim mjerilima
mogle biti katastrofalne u zemaljskim mjerilima? Jest, svakako bi
mogle biti. Mala štucavica u Sunčevu ponašanju možda za nj ne bi
bila ništa i mogla bi ostati nezamijećenom ako bi se Sunce
promatralo s udaljenosti čak bližih zvijezda. Djelovanje takvih
malih promjena na Zemlju moglo bi, međutim, biti dovoljno da
drastično promijeni njezina svojstva i, ako bi taj abnormalni grč
potrajao dovoljno dugo, mogao bi nas pogoditi istinskom
katastrofom.
Život je uostalom, kao što znamo, prilično krhka stvarca u
kozmičkim razmjerima. Nije potrebna vrlo velika temperaturna
promjena da bi oceani uzavreli ili se zamrzli, u oba slučaja
onemogućavajući život. Razmjerno male promjene u produkciji
Sunca bile bi dovoljne da izazovu ma koji od ta dva učinka. Iz
toga dakle slijedi da Sunce mora sjati uz samo najsićušnije mijene,
ne više od toga, svoga općeg stanja, da bi se život mogao nastaviti.

112
 Budući da povijest života kontinuirano traje, koliko najpouz-
danije možemo reći, već više od tri milijarde godina, imamo
ohrabrujuće jamstvo da je Sunce doista pouzdana zvijezda. Ipak,
Sunce može biti dovoljno postojano da omogući život općenito, a
uz to dovoljno nepostojano da ga podvrgnemo krajnje strašnim
nevoljama. U povijesti života doista je bilo razdoblja kad se čini
da su nastupile biološke katastrofe, i mi ne možemo biti sigurni da
za to nije bilo odgovorno Sunce. To ćemo razmotriti kasnije.
Ako se ograničimo na povijesna razdoblja, Sunce se činilo
savršeno stabilnim, barem slučajnim promatračima i astronomima
slabije opskrbljenima instrumentima nego u današnjem sofisticira-
nom dobu. Hranimo li se možda varljivim nadama da bi se to
moglo nastaviti?
Jedan način da se to sazna jest promatranje drugih zvijezda.
Ako je u ostalih zvijezda blistavost savršeno postojana, zašto ne
bismo pretpostavili da će i s našim Suncem biti tako, da nam ono
nikad neće dati ni previše ni premalo zračenja?
No, zapravo postoji nekoliko zvijezda vidljivih golim okom
koje nisu postojano blistave, već variraju postajući tamnije u
nekim razdobljima i blistavije u drugim. Jedna je takva zvijezda
Algol u zviježđu Perzej. Čini se da nijedan antički ili
srednjevjekovni astronom nije govorio o njezinoj promjenljivosti,
možda zbog snage grčkoga vjerovanja da su nebesa nepromjenlji-
va. No, postoje indirektni dokazi da su astronomi mogli biti
svjesni te promjenljivosti, makar i nisu željeli govoriti o tome.
Perzej je, u zviježđu, obično prikazivan kako drži glavu
pogubljene Meduze, demonskoga čudovišta čija je kosa bila
sastavljena od živih zmija, a njezin je fatalni pogled pretvarao
ljude u stijene. Zvijezda Algol oslikavana je kako prikazuje tu
glavu i ponekad su je, shodno tome, nazivali »Demonskom
zvijezdom«. Zapravo, sama riječ »Algol« je iskrivljeni arapski
izraz »al ghul« koji znači »demon«.
Čovjek je sklon pretpostavci da su Grci bili suviše uznemireni
zbog Algolove promjenljivosti da bi otvoreno o tome govorili, pa
su nastojali »otjerati« tog zloduha pretvarajući ga u demona.
Činjenicu da je ta zvijezda promjenljiva prvi je izričito 1669. naveo
talijanski astronom Geminiano Montanari (1632—87). Godine
1782, osamnaestogodišnji gluhonijemi nizozemsko-engleski astro-
nom John Goodricke (1764—86) dokazao je da je promjenljivost
Algola apsolutno pravilna, nagovijestivši da ta zvijezda uopće nije
istinski promjenljiva. Umjesto toga, kako je pretpostavio, ona je
imala tamnu prateću zvijezdu koja je kružila oko nje i periodički

113
je djelomično zasjenjivala. Kao što se pokazalo, on je bio potpuno
u pravu.
No još prije toga, 1596. njemački astronom David Fabricius
(1564—1617) zapazio je promjenljivu zvijezdu koja je bila mnogo
značajnija nego, kako se bilo pokazalo, Algol. Bila je to Mira,
zvijezda koju sam prije spomenuo kao blizoga crvenog diva.
»Mira« je izvedenica iz latinske riječi koja znači »čudnovat«, i
doista je takva bila, jer se njezina blistavost mijenjala mnogo
izrazitije nego Algolova, postajući u nekim razdobljima tako
tamnom te se nije mogla vidjeti golim okom. Mira također ima
mnogo dulje i mnogo nepravilnije razdoblje promjene nego Algol.
(I opet čovjek nekako osjeća da se to sigurno moralo i prije
zamijetiti, ali možda se namjerno ignoriralo kao suviše
uznemirujuće da bi se prihvatilo.)
Zvijezde poput Algola, koje zamračuju drugi objekti te se
samo čini da je njihova svjetlost promjenljiva, možemo zanemariti.
Njihov slučaj ne nagovještava nikakav znak katastrofalnih
promjena neke zvijezde kakva je Sunce. Možemo također
zanemariti supernove koje se javljaju samo trzajevima zvijezde u
njezinu konačnom kolapsu, i obične nove koje su bijeli patuljci s
već pretrpjelim kolapsom te apsorbiraju neuobičajene količine
materije s normalne prateće zvijezde.
Tako preostaju zvijezde poput Mire ili Betelgeusea, koje su
»prave promjenljive zvijezde«; naime, zvijezde koje emitiraju
promjenljivu svjetlost zbog cikličkih promjena u svojoj strukturi.
One pulsiraju, u nekim slučajevima pravilno a u nekima
nepravilno, postajući hladnijima ali i većima u ekspandirajućem
dijelu ciklusa, i toplijima ali manjima u kontrahirajućem dijelu.
Da je Sunce takva prava promjenljiva zvijezda, život bi na
Zemlji bio nemoguć, jer bi razlika u zračenju koje Sunce emitira u
različitim razdobljima svoga ciklusa periodički preplavljivala
Zemlju neizdrživom vrućinom, odnosno neizdrživom hladnoćom.
Mogli bismo se pokušati uvjeriti da bi se ljudska bića uspjela
zaštititi od takvih temperaturnih ekstrema, ali ponajprije se ne čini
vjerojatnim da bi se život uopće bio razvio pod takvim uvjetima,
ili da bi evoluirao do razdoblja u kojem bi neka vrsta bila
dovoljno tehnološki napredna kako bi umjela izaći nakraj s
takvim promjenama. Naravno, sunce nije takva promjenljiva
zvijezda, ali bi to moglo postati, bismo li se mogli iznenada naći
kako živimo u svijetu s temperaturnim ekstremima koji ga
pretvaraju u neizdrživi užas?

114
 To, srećom, nije nimalo vjerojatno. Ponajprije, prave su
promjenljive zvijezde rijetke. Koliko se zna, postoji ih možda
ukupno 14000. Čak ako dopustimo da mnoge takve zvijezde
prolaze nezapažene zato što su suviše udaljene da bi se vidjele ili
stoga što su skrivene iza oblaka prašine, ostaje činjenica da one
čine samo mali postotak svih zvijezda. Ogromna je većina
zvijezda, kako se čini, stabilna i nepromjenljiva, baš kao što su
držali stari Grci.
Štoviše, neke istinski promjenljive zvijezde su velike, blistave
zvijezde potkraj svoga trajanja u glavnoj sekvenci. Druge, poput
Mire i Betelgeusea, već su napustile glavnu sekvencu te se čini da
se približavaju koncu svoga trajanja u obliku crvenih divova.
Posve je moguće da pulsiranje obilježava vrstu nestabilnosti koja
nagovješćuje kraj stanovite faze u vijeku jedne zvijezde i pomak
prema približavanju nekoj drugoj fazi.
Budući da je Sunce zasad još sredovječna zvijezda ispred koje
se nalaze još milijarde godina prije no što završi sadašnja faza, čini
se kako nema mogućnosti da ono još zadugo u budućnosti po-
stane promjenljivom zvijezdom. No i uz to postoje stupnjevi
promjenljivosti i Sunce bi moglo biti, ili postati, promjenljivo do
vrlo sićušnoga stupnja, pa ipak izazvati nevolje.
Što je, primjerice, sa Sunčevim pjegama? Može li njihova
prisutnost u promjenljivim količinama od vremena do vremena
ukazivati na stanovitu malu promjenljivost u Sunčevu odašiljaču
zračenja? Zna se da su pjege izrazito hladnije od dijelova Sunčeve
površine na kojima tih pjega nema. Ne bi li, stoga, pjegavo Sunce
moglo biti hladnije od Sunca bez pjega i ne bismo li djelovanje
toga mogli osjetiti ovdje na Zemlji?
To je pitanje dobilo na važnosti nakon rada njemačkog
ljekarnika Heinricha Samuela Schwabea (1789—1875) čiji je hobi
bio astronomija. On se mogao posvetiti teleskopu samo u toku
dana te se odao promatranju Sunčeve okolice, pokušavajući
otkriti jedan nepoznati planet koji je, kako su neki smatrali,
možda kružio oko Sunca unutar Merkurove putanje. Ako je to
bila istina, taj je planet lako mogao periodično prelaziti Sunčev
disk — i Schwabe je na to vrebao.
Svoju je potragu započeo 1825. Motreći Sunčev disk, nije
mogao a da ne zapazi Sunčeve pjege. Nakon nekog je vremena
zaboravio na planet i počeo je skicirati Sunčeve pjege. Radio je to
sedamnaest godina svakoga sunčanog dana. Do 1843. mogao je
obznaniti da se broj pjega povećava i smanjuje u ciklusu od deset
godina.

115
 Godine 1908, američki astronom George Ellery Hale (1868—
1938) uspio je otkriti snažna magnetska polja unutar Sunčevih
pjega. Smjer magnetskog polja je jednolik u toku određenog
ciklusa, a zatim se mijenja u slijedećem ciklusu. Uzmu li se u obzir
magnetska polja, vrijeme između jednog maksimuma Sunčevih
pjega s poljem u jednom smjeru, i slijedećeg maksimuma s poljem
u tom istom smjeru, iznosi dvadeset jednu godinu.
Sunčevo se magnetsko polje očito pojačava i smanjuje iz nekog
razloga i Sunčeve su pjege povezane s tom promjenom. To se
odnosi i na ostale učinke. Postoje »Sunčevi bljeskovi«, iznenadno
privremeno blistanje Sunčeve površine na pojedinim mjestima koji
su, kako se čini, u vezi s lokalnim jačanjem magnetskog polja. Oni
postaju češći što se više povećava broj Sunčevih pjega, jer obje
pojave odražavaju magnetsko polje. Shodno tome, kod maksimu-
ma Sunčevih pjega govorimo o »aktivnom Suncu«, a kod
minimuma pjega o »mirnom Suncu«.*
Uz to, Sunce također stalno ispušta mlazove nuklearnih jezgri
(uglavnom vodikove jezgre, jednostavne protone) koje velikom
brzinom odmiču od Sunca u svim smjerovima. Tu je pojavu 1958.
godine američki astronom Eugene Norman Parker (1927—)
nazvao »Sunčevim vjetrom«.
Sunčev vjetar dopire do Zemlje i prelijeće preko nje; u
uzajamnu djelovanju s gornjom atmosferom stvara različite
efekte, kao što je primjerice aurora borealis (ili »polarna
svjetlost«). Sunčevi bljeskovi izbacuju ogromne količine protona i
privremeno ojačavaju Sunčeve vjetrove. Tako na Zemlju mnogo
snažnije djeluju usponi i padovi u solarnoj aktivnosti nego bilo
kakve jednostavne promjene u vezi s ciklusom Sunčevih pjega.
Ciklus Sunčevih pjega, ma kakvo bilo njegovo djelovanje na
Zemlju, nedvojbeno ni na koji upadljiv način ne škodi životu na
Zemlji. Pitanje je, uza sve to, može li ciklus Sunčevih pjega ikada
postati neobuzdanim i bi li se Sunce moglo početi tako žestoko
kolebati, da tako kažemo, da bi izazvalo katastrofu. Budući da se
to, koliko znamo, nije dogodilo nikada u prošlosti, mogli bismo
ustvrditi da se neće dogoditi ni u budućnosti. Naše bi povjerenje u
taj argument bilo snažnije kad bi ciklus Sunčevih pjega bio
savršeno pravilan, ali on to nije. Primjerice, zapaženo je da je
vrijeme između maksimuma Sunčevih pjega iznosilo samo sedam
godina, ali u drugoj zgodi čak sedamnaest.

* Toplina bljeskova može više nego samo nadoknaditi hladnoću pjega, tako
da pjegavo Sunce može biti toplije od Sunca bez pjega.

116
 Uz to, ni intenzitet tih maksimuma nije stalan. Opseg
pjegavosti Sunca mjeri se »ciriškim brojem Sunčevih pjega«.
Brojem 1 označava se svaka pojedinačna pjega, a brojkom 10
svaka grupa pjega, te se sve zajedno množi brojem koji se mijenja
s obzirom na instrument koji se upotrebljava i uvjete promatranja.
Ako se ciriški broj Sunčevih pjega izračunava iz godine u godinu,
pokazuje se da postoje maksimumi Sunčevih pjega koji iznose
samo 50, kao na primjer početkom 1700-tih i 1800-tih godina. S
druge strane, maksimum 1959. godine dosegao je najvišu brojku
svih vremena — čak 200.
Naravno, brojevi Sunčevih pjega bilježili su se brižnom
postojanošću tek nakon Schwabeova izvještaja 1843, tako da
brojke za godine prije toga, unatrag do 1700, vjerojatno nisu
posve pouzdane, a izvještaji iz prvog stoljeća nakon Galileova
otkrića uglavnom su potpuno odbačeni kao suviše fragmentarni.
No, godine 1893. britanski je astronom Edward Walter
Maunder (1851—1928), pretražujući stare zapise, sa zaprepašte-
njem otkrio da promatranja Sunčeve površine između 1645. i
1715. jednostavno ne spominju Sunčeve pjege. Ukupan broj pjega
koji se spominje u tom sedamdesetogodišnjem razdoblju bio je
manji od broja zabilježenog za bilo koju pojedinačnu godinu
otada. U ono je vrijeme to otkriće zanemareno, jer je bilo lako
pretpostaviti da su podaci iz sedamnaestog stoljeća bili suviše
fragmentarni i nesavršeni da bi imali značenja. No, nedavna
istraživanja podržala su Maundera i razdoblje između 1645. i
1715. sad se naziva »Maunderovim minimumom«.
U tom razdoblju ne samo da gotovo uopće nije bilo Sunčevih
pjega, nego su i gotovo sasvim izostali izvještaji o polarnim
svjetlostima (koje su najčešće za vrijeme maksimuma Sunčevih
pjega, kad na cijelom Suncu pršte Sunčevi bljeskovi). Štoviše,
oblik korone za vrijeme potpunih pomrčina Sunca, prosuđujući
prema opisima i slikama iz tog razdoblja, bio je značajkom
njegova izgleda pri minimumu Sunčevih pjega.
Indirektno, promjene magnetskoga polja Sunca, bjelodane u
ciklusu Sunčevih pjega, djeluju na količinu ugljika-14 (radioaktiv-
nog oblika ugljika) u atmosferi. Ugljik-14 nastaje kad kozmičke
zrake dohvate Zemljinu atmosferu. Kad je Sunčevo magnetsko
polje prošireno u toku maksimuma Sunčevih pjega, ono pomaže
da se Zemlja zaštiti od prodiranja kozmičkih zraka. Kod
minimuma Sunčevih pjega magnetsko se polje smanjuje i nema
otklanjanja kozmičkih zraka. Iz toga proizlazi da je količina

117
ugljika-14 u atmosferi velika za vrijeme minimuma Sunčevih pjega
i mala za vrijeme maksimuma.
Ugljik (uključujući i ugljik-14) apsorbira biljni svijet u obliku
ugljičnog dioksida u atmosferi. Ugljik (i ugljik-14) je inkorporiran
u molekule, ispunjavajući drvo stabala. Srećom, ugljik-14 se može
otkriti i njegova se količina može odrediti vrlo precizno. Ako se
analiziraju vrlo stara stabla, u svakom se godu može utvrditi
ugljik-14 te je lako odrediti kako njegove količine variraju od
godine do godine. One su velike za vrijeme minimuma Sunčevih
pjega i malene za vrijeme maksimuma; pokazalo se da su te
količine bile velike za cijelo vrijeme Maunderova minimuma.
Na taj su način otkrivena i druga produljena razdoblja
Sunčeve neaktivnosti, od kojih su neka trajala samo pedeset
godina, a neka čak nekoliko stoljeća. Otkriveno je oko dvanaest
takvih razdoblja u povijesti nakon 3000. godine prije nove ere.
Ukratko, čini se da postoji neki veći ciklus Sunčevih pjega.
Postoje produljeni minimumi vrlo slabe aktivnosti, prošarani
produljenim razdobljima oscilacija između niske i visoke
aktivnosti. Slučaj je htio da se mi nalazimo u jednom od potonjih
razdoblja sve tamo od 1715. godine.
Kako taj veći ciklus Sunčevih pjega djeluje na Zemlju? Očito,
tucet Maunderovih minimuma koji su se slučili u povijesnom
dobu nisu katastrofalno oštetili ljudsko postojanje. Na toj osnovi,
činilo bi se da se ne trebamo bojati povratka takvoga produljenog
minimuma. S druge strane, to pokazuje da ne znamo onoliko
mnogo o Suncu koliko smo mislili da znamo. Ne shvaćamo
potpuno što izaziva desetogodišnji ciklus Sunčevih pjega koji sada
traje i nipošto ne znamo što izaziva Maunderove minimume. Tako
dugo dok nam nisu jasne takve stvari, možemo li biti sigurni da
Sunce jednoga dana ne bi moglo pomahnitati bez upozorenja?

Neutrino

Moglo bi, naravno, pomoći kad bismo znali što se događa unutar
Sunca ne samo teorijski, već kao rezultat izravnog promatranja.
To bi se moglo činiti jalovom nadom ali, slučajno, nije posve tako.
U prvim je desetljećima dvadesetog stoljeća postalo jasno da
radioaktivne jezgre prilikom raspadanja često emitiraju jureće
elektrone. Ti su elektroni imali širok raspon raznih količina
energije, ali ona gotovo nikad nije dosezala ukupnu količinu

118
energije koju je jezgra izgubila. Činilo se da je to u suprotnosti sa
zakonom o sačuvanju energije.
Godine 1931. austrijski je fizičar Wolfang Pauli (1900—58),
nastojeći izbjeći rušenje tog zakona, kao i nekoliko drugih zakona
o očuvanju, natuknuo da se zajedno s elektronom emitira i jedna
druga čestica te da ta druga čestica sadrži nedostatnu energiju. Da
bi mogla objasniti sve činjenice u tom slučaju, druga je čestica
morala biti bez električnog naboja i vjerojatno bez mase. Bez
naboja ili mase, bilo bi je izuzetno teško otkriti. Talijanski fizičar
Enrico Fermi (1901—54) nazvao je tu česticu »neutrinom«, što je
talijanska riječ za »mali neutralac«.
Neutrini, pod pretpostavkom da imaju svojstva koja su im se
pripisivala, ne bi lako međusobno reagirali s materijom. Prošli bi
kroz čitavu Zemlju otprilike jednako lako kao što bi prošli kroz
vakuum jednake zapremnine. Zapravo, prošli bi kroz milijarde
zemalja poredanih jedna uz drugu, s vrlo malo napora. Ipak,
ponekad bi nakon vrlo dugog razdoblja neki neutrino mogao
pogoditi kakvu česticu pod uvjetima u kojima bi moglo doći do
međusobnog djelovanja. Kad bi se radilo o mnogo bilijuna
neutrina koji bi svi prolazili kroz malu količinu materije, moglo bi
doći do nekoliko interakcija koje bi bilo moguće otkriti.
Dva američka fizičara, Clyde L. Cowan, mlađi (1919—) i
Frederick Reines (1918—) radili su 1953. godine s antineutrinima*
koje su isijavali reaktori s uranijevom fisijom. Puštali su ih da
prođu kroz velike rezervoare s vodom, i neke predviđene
interakcije doista su se zbile. Nakon dvadeset dvije godine posve
teorijskoga postojanja, pokazalo se eksperimentalno, da anti-
neutrino pa prema tome i neutrino, doista postoje.
Astronomske teorije o nuklearnoj fuziji vodika u helij u
Sunčevoj jezgri — koja je izvor Sunčeve energije — podrazumije-
vaju emitiranje velikih količina neutrina (ne antineutrina), količina
koje dosežu 3 posto ukupne radijacije. Ostalih 97 posto je
sastavljeno od fotona, jedinica energije zračenja poput svjetlosti i
rendgenskog zračenja.
Fotoni se probijaju do površine i napokon odlaze u svemir u
obliku zračenja, ali za to je potrebno mnogo vremena jer se oni
lako spajaju s materijom. Foton koji se stvara u Sunčevoj jezgri
vrlo brzo bude apsorbiran, ponovno emitiran, opet apsorbiran i
tako dalje. Jednom fotonu može trebati i milijarda godina da se

* Oni su poput neutrina, ali neka su im svojstva suprotna. Zapravo, kad se

neka jezgra raspada, zajedno s elektronom emitira se antineutrino, a ne neutrino.

119
 probije od Sunčeve jezgre do površine, čak iako između apsorpcija
putuje brzinom svjetlosti. Kad foton jednom dosegne površinu, on
je prije toga imao tako zamršenu povijest apsorpcija i emisija da je
prema njegovoj prirodi nemoguće proniknuti što se događalo u
jezgri.
Posve je drukčije kad je riječ o neutrinima. I oni putuju
brzinom svjetlosti jer nemaju mase, no njihova je interakcija s
materijom vrlo rijetka pa neutrino stvoren u Sunčevoj jezgri
prolazi izravno kroz Sunčevu materiju i dopire do površine za 2,3
sekunde (u tom procesu gubi se kroz apsorpciju samo 1 na
milijardu neutrina). Oni potom prolaze kroz svemirski vakuum i
za još 500 sekundi dopiru do Zemlje, ako su slučajno upravljeni u
odgovarajućem smjeru.
Ako bismo mogli otkriti te Sunčeve neutrine ovdje na Zemlji,
mogli bismo polučiti neke izravne informacije o događajima koji
su se zbili u Sunčevoj jezgri otprilike osam minuta prije toga.
Teškoća je u otkrivanju neutrina. Tog se zadatka prihvatio
američki fizičar Raymond Davis mlađi, koji je iskoristio činjenicu
da neutrino ponekad stvara interakciju s raznim atomima klora,
stvarajući radioaktivni atom plina, argon. Argon se može skupiti i
otkriti čak ako nastane i samo nekoliko atoma.*
Za tu je svrhu Davis upotrijebio velik rezervoar sa 378 000
litara (100 000 galona) tetrakloretilena, poznate tekućine za
čišćenje koja je bogata atomima klora. Rezervoar je smjestio
duboko u rudnik zlata Homestake u Leadu (Južna Dakota), gdje
je između njega i površine bilo 1,5 kilometara (1 milja) stijenja.
Stijenje će apsorbirati sve čestice koje dolaze iz svemira, osim
neutrina.
Nakon toga je valjalo samo pričekati da se formiraju atomi
argona. Ako su prihvaćene teorije o zbivanjima u Sunčevoj jezgri
bile ispravne, tada bi se svake sekunde morao formirati stanovit
broj neutrina, a od njih bi određeni postotak morao doseći
Zemlju; određeni postotak tih neutrina trebao bi proći kroz
rezervoar s tekućinom za čišćenje, a među njima bi se stanoviti
postotak morao spojiti s atomima klora, stvarajući određen broj
atoma argona. Prema fluktuacijama brzine stvaranja argonovih
atoma i prema ostalim svojstvima i varijacijama međusobnog
djelovanja općenito, možda bi se mogli izvesti zaključci o
zbivanjima u Sunčevoj jezgri.

* Tu je mogućnost potkraj 1940-ih godina prvi naznačio talijansko-kanadski

fizičar Bruno M. Pontecorvo (1913—).

120
 No, Davis je gotovo smjesta imao povoda za zaprepaštenje.
Otkriveno je vrlo malo neutrina; mnogo manje nego što se
očekivalo. Nastala je najviše jedna šestina one količine argonovih
atoma koja se morala stvoriti.
Činilo se očitim da će astronomske teorije o zbivanjima u
Sunčevoj jezgri valjati revidirati. O onome što se događa unutar
Sunca ne znamo onoliko koliko smo mislili da znamo. Znači li to
da se katastrofa približava?
To ne možemo reći. Kad je riječ o našim promatranjima,
Sunce je kroz cijelu povijest života bilo dovoljno stabilno da
omogući stalan život na ovom planetu. Imali smo teoriju koja je
mogla podržati tu stabilnost. Sad ćemo možda morati modificirati
tu teoriju, ali i modificirana će teorija morati obrazložiti tu
stabilnost. Sunce neće odjednom postati nestabilnim samo zato
što smo mi morali prilagoditi našu teoriju.
Dakle, da sažmemo: katastrofa druge vrste, obuhvaćajući
promjene na Suncu koje će onemogućiti život na Zemlji, mora
nastupiti za ne više od 7 milijardi godina, ali ona će doći s
dovoljno prethodnog upozorenja.
Katastrofe druge vrste mogu nastupiti i prije toga, uz to
neočekivano, ali mogućnosti da se to dogodi tako su male da
nema smisla posvetiti previše vremena brizi zbog toga.

121
 KATASTROFE
TREĆE VRSTE

7
Bombardiranje Zemlje

Izvanzemaljski objekti
Govoreći prije o upadu objekata iz međuzvjezdanog prostora u
Sunčev sustav, usredotočio sam se na mogućnost da takvi objekti
oštete Sunce jer bi svako uplitanje u integritet ili svojstva Sunca
moralo fatalno djelovati na nas.
Sama Zemlja još je osjetljivija od Sunca na takve nezgode.
Neki međuzvjezdani objekt, prolazeći kroz Sunčev sustav, mogao
bi biti premalen da značajno ošteti Sunce osim u izravnom sudaru,
a ponekad čak ni tada. Ipak bi taj isti objekt, kad bi prodro u
blizinu Zemlje, ili se sudario s njom, mogao izazvati katastrofu.
Vrijeme je, dakle, da prijeđemo na katastrofe treće vrste — one
moguće događaje koji bi oštetili ponajprije Zemlju i učinili je
nepodobnom za nastavanje, iako bi svemir, ili čak i ostatak
Sunčeva sustava, ostali netaknuti.
Razmotrimo, primjerice, slučaj upadanja neke mini crne rupe
relativno velikih dimenzija — recimo, s masom koja se može
usporediti s masom Zemlje. Ako takav jedan objekt promaši
Sunce, on tom tijelu neće nanijeti nikakve štete, iako će se njemu
samome putanja vjerojatno drastično promijeniti pod utjecajem
Sunčeva gravitacijskog polja.*
Kad bi, međutim, takav jedan objekt prošao neposredno
pokraj Zemlje, mogao bi imati katastrofalno djelovanje čak i bez

* Moglo bi ga, iako to nije vjerojatno, Sunce zarobiti i natjerati na stalnu

putanju oko sebe. Ta bi putanja vjerojatno bila vrlo eliptična i vrlo ekscentrična.
Uz malo sreće on ne bi zasmetao ostalim tijelima Sunčeva sustava, uključujući i
Zemlju, koliko se može procijeniti, iako bi bio i ostao najneugodnijim susjedom.
Ipak je nevjerojatno da bi velika mini crna rupa bila članica Sunčeva sustava.
Sićušno djelovanje njezina gravitacijskog polja moralo bi se zamijetiti, osim ako
ne leži znatno dalje od Plutonove putanje.

123
izravnoga kontakta, jedino zbog utjecaja njegova gravitacijskog
polja na nas.
Budući da se intenzitet gravitacijskog polja mijenja s
udaljenošću, ona strana Zemlje okrenuta uljezu bila bi snažnije
pogođena od strane okrenute od njega. Zemlja bi se protegla do
stanovitoga stupnja u smjeru uljeza. Osobito bi se rastegle gipke
vode oceana. Ocean bi se izbočio na suprotnim stranama Zemlje,
prema uljezu i od njega, i kako bi se Zemlja okretala, kontinenti bi
prolazili kroz te izbočine. Dva puta na dan more bi se uspuzalo uz
obale kontinenata i potom opet povuklo.
Dizanje i spuštanje mora (plima i oseka) stvarno se i osjeća na
Zemlji kao posljedica gravitacijskog utjecaja Mjeseca i, nešto
manje, Sunca. Upravo se zbog toga svi efekti koje stvaraju razlike
u gravitacijskom utjecaju na neko tijelo nazivaju »utjecajima
morskih doba«.
Utjecaji morskih doba su veći što je veća masa uljeza i što on
bliže prolazi kraj Zemlje. Ako je jedna napadačka mini crna rupa
dovoljno masivna i ako prođe kraj Zemlje dovoljno blizu, mogla
bi doista poremetiti integritet planetarne strukture, stvoriti
pukotine u njezinoj kori i tako dalje. Izravan bi sudar, naravno,
bio nedvojbeno katastrofalan.
No, takva bi mini crna rupa znatnije veličine bila iznimno
rijetka, ako čak uopće i postoji, a uz to se moramo sjetiti da je
Zemlja mnogo manja meta nego što je to Sunce. Područje
poprečnog presjeka Zemlje iznosi samo dvanaesttisućiti dio
Sunčeva presjeka, stoga vrlo male mogućnosti da dođe do bliskog
susreta takvog tijela i Sunca moramo dalje umanjiti faktorom
dvanaest tisuća kad je riječ o bliskom susretu sa Zemljom.
Ako mini crne rupe uopće postoje, mnogo je vjerojatnije da bi
bile asteroidne veličine. Asteroidna mini crna rupa, s masom,
recimo, samo milijunti dio Zemljine mase, ne bi predstavljala
ozbiljnu opasnost u jedva osujećenu promašaju. Utjecaj morskih
doba koji bi stvorila bio bi beznačajan i mogli bismo vrlo lako biti
posve nesvjesni da se takvo nešto zbilo.
Drukčije bi, naravno, bilo u slučaju izravnog sudara. Mini
crna rupa, ma kako mala, probila bi se u Zemljinu koru. Ona bi,
naravno, apsorbirala materiju, a energija koja bi se u tom procesu
izlučivala topila bi i vaporizirala materiju na putu ispred sebe.
Mogla bi se probiti kroz cijelu Zemlju u krivudavoj liniji (iako,
naravno, ne bi morala nužno proći kroz središte) te izroniti iz
Zemlje da bi nastavila svoj put kroz prostor — put koji je, jasno,
poremetilo djelovanje Zemljine gravitacijske sile. Kad bi izronila

124
iz Zemlje, bila bi masivnija nego kad je ušla. Uz to bi se i sporije
kretala, jer bi na prolazu kroz plinove Zemljine vaporizirane
supstance naišla na stanovit otpor.
Zemljino tijelo uspjelo bi zacijeliti nakon odlaska mini crne
rupe. Pare bi se ohladile i skrutile, a unutrašnji pritisak zatvorio bi
tunel. No, djelovanje na površini manifestiralo bi se kao silna
eksplozija — zapravo kao dvije eksplozije, jedna na području gdje
bi mini crna rupa ušla i druga na području gdje bi izašla — s ra-
zornim (iako možda ne posve katastrofalnim) djelovanjem.
Naravno, što je mini crna rupa manja i djelovanje bi bilo
manje, osim što bi s jednog aspekta mala rupa mogla biti zapravo
gora od veće. Mala mini crna rupa imala bi prilično mali moment
sile zahvaljujući svojoj maloj masi, a ako bi se uz to slučajno
kretala sporo u odnosu na Zemlju, u procesu probijanja mogla bi
biti upravo dovoljno usporena da se više nije u stanju probiti van
na drugom kraju Zemlje. Tada bi ostala zarobljena Zemljinom
gravitacijom. Pala bi prema središtu, premašila ga, ponovno pala
natrag i tako dalje, neprekidno.
Zbog Zemljine se rotacije ne bi gibala naprijed-natrag istom
stazom, već bi zapravo rezbarila zamršeno saće staza, postupno se
pri tome povećavajući i apsorbirajući sve više materije u svakom
zaletu. Napokon bi se smirila u središtu, ostavljajući za sobom
izrešetanu Zemlju s izdubljenim područjem u središtu; ta bi se
rupa postojano povećavala. Ako bi Zemlja na taj način toliko
strukturno oslabila da bi to izazvalo kolaps, sve bi više materije
probilo svoj put do središnje crne rupe te bi ona napokon
konzumirala cijeli planet.
Crna rupa koja bi tako nastala, s masom Zemlje, nastavila bi
se kretati Zemljinom putanjom oko Sunca. Za Sunce i ostale
planete to u gravitacijskom smislu ne bi predstavljalo baš nikakvu
razliku. Čak bi i Mjesec nastavio letjeti oko sićušnoga objekta
promjera 2 centimetra (0,8 inča) upravo kao da je to Zemlja u
punoj svojoj veličini; sa stajališta mase, on bi to naravno i bio.
No, to bi za nas bio kraj svijeta — epitom katastrofe treće
vrste. I (u teoriji), to bi se moglo dogoditi sutra.
K tome, komadićak antimaterije, suviše sitan da bi mogao
znatnije ugroziti Sunce čak i kad bi se sudario s tim tijelom,
mogao bi biti dovoljno velik da pohara Zemlju. Za razliku od crne
rupe, ako bi imao masu asteroida ili manju, taj se komadić
antimaterije ne bi probio kroz planet. No, on bi izdubio krater
koji bi mogao uništiti neki grad ili kontinent, ovisno o njegovoj
veličini. Obično grumenje materije uobičajene vrste koje bi

125
prodrlo iz međuzvjezdanog prostora izazvalo bi, naravno, još
manju štetu.
Zemlja je iz dva razloga zaštićena od tih katastrofa izazvanih
invazijom:
1. Što se tiče mini crnih rupa i objekata sastavljenih od
antimaterije, mi zapravo ne znamo postoji li uopće takva vrsta
objekata.
2. Ako ti objekti ipak postoje, opseg svemira je tako
neizmjeran i Zemlja je tako malena meta, da bismo mogli biti
pogođeni, ili čak doživjeti neposredno približavanje, samo uz
najneobičniji stjecaj gotovo nemogućih prilika. To bi, naravno,
vrijedilo i za objekte od obične materije.
Stoga bismo sve u svemu mogli odbaciti uljeze iz međuzvjezda-
nog prostora, izmjerljive uljeze bilo koje vrste, jer ne predstavljaju
zamjetnu opasnost za Zemlju.*

Kometi
Ako bismo tražili projektile koji bi mogli biti izbačeni prema
Zemlji, ne moramo krenuti u potragu za uljezima iz međuzvjezda­
nog prostora. Takvih objekata ima napretek u samom Sunčevu
sustavu.
Zahvaljujući radu francuskog astronoma Pierrea Simona
Laplacea (1749—1827), već otprilike 1800. godine dobro je
poznato da je Sunčev sustav stabilna tvorevina, pod uvjetom da je
prepušten sam sebi i ostavljen na miru. (A jest ostavljen na miru,
koliko znamo, već pet milijardi godina svojeg postojanja i bit će
prepušten sebi, koliko možemo procijeniti, u beskonačnom
razdoblju koje će doći.)
Na primjer, Zemlja ne može pasti na Sunce. Da bi to učinila,
morala bi se osloboditi svoje ogromne zalihe kutnog momenta
rotiranja. Ta se zaliha ne može uništiti — može se samo prenijeti
— a nije nam poznat nijedan mehanizam, osim napada tijela
veličine planete iz međuzvjezdanog prostora, koji bi mogao
apsorbirati Zemljin kutni moment, ostavljajući Zemlju nepokret-
nom u odnosu na Sunce i stoga sposobnom da padne na njega.

* Rekavši »izmjerljive« namjerno sam izostavio mogućnost sudara Zemlje i

čestica prašine iz međuzvjezdanog prostora, ili pojedinih atoma ili subatomskih
čestica. To ću razmotriti kasnije.

126
 Iz istog razloga nijedan drugi planet ne može pasti na Sunce,
nijedan satelit ne može pasti na svoj planet i, posebno, Mjesec ne
može pasti na Zemlju. Isto tako, planeti ne mogu toliko
promijeniti svoje putanje da bi se sudarili jedan s drugim.*
Sunčev sustav nije, naravno, uvijek bio tako sređen kao što je
danas. Kad su bili nastajali planeti, oblak prašine i plina na
periferiji sažimajućeg Sunca kondenzirao se u fragmente različitih
veličina. Veći su fragmenti rasli na račun manjih sve dok se nisu
formirale velike jezgre planetarnih dimenzija. No ipak su preostali
manji objekti znatnih dimenzija. Neki su od njih postali sateliti,
kružeći oko planeta u putanjama koje su postale stabilne. Ostali
su se sudarili s planetom ili drugim satelitima, dodajući im zadnje
djeliće materije.
Tragove posljednjih sudara s Mjesecom, primjerice, možemo
vidjeti već uz pomoć dobrog dvogleda. Na Mjesecu postoji oko
30 000 kratera kojih promjeri variraju između jednog kilometra i
čak više od 200 kilometara — i svaki od njih obilježava sudar s
jurećim komadićem materije.
Raketne sonde pokazale su nam površine ostalih svjetova te
smo pronašli kratere na Marsu, na oba njegova mala satelita,
Phoebosu i Deimosu, i na Merkuru. Površina Venere prekrivena
je oblakom i teško ju je istraživati, ali i tamo nedvojbeno postoje
krateri. Krateri postoje čak i na Ganimedu i Kalisti, dvama
Jupiterovim satelitima. Zašto onda na Zemlji nema takvih kratera
nastalih bombardiranjem materije iz svemira?
Ali oni postoje! Ili, radije, nekad su postojali. Zemlja ima
značajku koja nedostaje ostalim svjetovima njezine veličine. Ona
ima aktivnu atmosferu kakva nedostaje Mjesecu, Merkuru i
Jupiterovim satelitima; samo je Mars posjeduje, ali vrlo malo.
Ona ima goleme oceane, da ne spominjemo led, kišu i tekuću
vodu, koje ne dijele ostala tijela, iako na Marsu postoji led i nekad
je možda bilo tekuće vode. Konačno, Zemlja ima život, a to je čini
jedinstvenom u Sunčevu sustavu. Vjetar, voda i životna aktivnost

* Psihijatar sovjetskog podrijetla Immanuel Velikovsky (1895—) u knjizi

Sudar svjetova objavljenoj 1952. zacrtao je situaciju u kojoj je planet Venera
izbačen iz Jupitera, oko 1500. godine prije n.e. te je imao nekoliko srazova sa
Zemljom prije no što se smirio u sadašnjoj putanji. Velikovsky opisuje brojne
katastrofalne događaje nakon tih susreta koji, kako se čini, nisu ostavili traga na
Zemlji, ako se ne uzmu u obzir nejasni motivi i narodne priče koje Velikovsky
pomno navodi. Ideje Velikovskoga mogu se mirno odbaciti kao fantazije koje je
stvorila živahna mašta i koje privlače ljude čije poznavanje astronomije nije veće
nego u Velikovskoga.

127
erodiraju površinska obličja, a kako su krateri nastali prije
milijarda godina, oni na Zemlji su dosad zbrisani.*
U prvih milijardu godina nakon nastanka Sunca razni planeti i
sateliti očistili su svoje putanje i poprimili sadašnji oblik. Pa ipak
Sunčev sustav nije ni danas posve čist. Preostalo je ono što bismo
mogli nazvati planetarnim krhotinama, mali objekti koji kruže
oko Sunca, premali da bi tvorili pristojne planete, ali oni su ipak
sposobni izazvati značajnu pustoš ako se slučajno sudare s većim
tijelom. Postoje, na primjer, kometi.
Kometi su nejasni objekti koji neodređeno svjetlucaju i
ponekad imaju nepravilan oblik. Na nebu se vide sve otkako
ljudska bića uopće gledaju nebesa, ali njihova je priroda ostala
nepoznata sve do modernih vremena. Grčki su astronomi smatrali
da su kometi atmosferske pojave te da se sastoje od gorućih para
visoko u zraku.** Tek je 1577. godine danski astronom Tycho
Brahe (1546—1601) mogao razložiti da oni postoje daleko u
svemiru te da moraju lutati među planetima.
Godine 1705. Edmund Halley je konačno uspio izračunati
putanju jednoga kometa (koji se danas zove Halleyjevim
kometom). On je pokazao da se taj komet ne kreće oko Sunca
gotovo kružnom putanjom kao planeti, već po izrazito izduženoj
elipsi visoke ekscentričnosti. Ta je putanja dovodila komet
relativno blizu Sunca na jednome kraju, i daleko iza putanje
najudaljenijih poznatih planeta na drugom kraju.
Zbog činjenice da su kometi vidljivi golim okom imali izduženi
oblik umjesto da budu samo točke svjetlosti, kao što su to planeti
i zvijezde, činilo se da bi to mogla biti vrlo masivna tijela.
Francuski prirodoznanac George L. L. Buffon (1707—88) držao
je da je tako i, s obzirom na to kako se činilo da oni gotovo dodi-
ruju Sunce na jednom kraju putanje, pitao se bi li jedan od njih,
nekom neznatnom pogreškom u proračunu, da tako kažemo, mo-
gao stvarno pogoditi Sunce. Godine 1745. natuknuo je da je Sun-
čev sustav možda bio nastao kroz jednu takvu koliziju.

* Najnovije fotografije najunutrašnjijeg od Jupiterovih velikih satelita, Io,

pokazuju da on nema kratera. U njegovu je slučaju uzrok vulkanska aktivnost pa
kratere zakriljuju lava i pepeo.
** Budući da su se kometi pojavljivali bez nekog pravila, za razliku od
postojanog i predvidivog kretanja planeta, većina ljudi predznanstvenog doba
smatrala je da su predznaci katastrofa koje su, kao upozorenje ljudima, posebno
stvarali i slali ljutiti bogovi. Tek su postupno znanstvena istraživanja suzbila te
praznovjerne strahove. Zapravo, ti strahovi još nisu posve iščezli.

128
 Danas znamo da su kometi doista mala tijela, s promjerom ne
većim od najviše nekoliko kilometara. Prema nekim astrono-
mima, a među njima i nizozemski astronom Jan Hendrik Oort
(1900—), moguće je da postoji čak sto milijardi takvih tijela koja
sačinjavaju plašt oko Sunca na udaljenosti otprilike jedne
svjetlosne godine. (Svaki bi od njih bio tako malen i svi bi oni bili
raspršeni na tako ogromnom svemirskom prostoru da se uopće ne
bi uplitali u naše viđenje svemira.)
Kometi bi lako mogli biti nepromijenjeni ostaci vanjskog dijela
prvobitnog oblaka prašine i plina od kojeg je nastao Sunčev
sustav. Vjerojatno su sastavljeni od smjesa lakših elemenata,
smrznutih poput ledenih tvari — vode, amonijaka, vodikovog
sulfida, vodikovog cijanida, cianogena i tako dalje. Ukopane u
tim ledenim tvarima bile bi različite količine kamenitih materijala
u obliku prašine ili šljunka. U nekim slučajevima stijenje može
tvoriti čvrstu jezgru.
Povremeno neki komet iz te udaljene ljušture može poremetiti
gravitacijski utjecaj kakve relativno blize zvijezde te može steći
novu putanju koja će ga odvesti bliže Suncu. Ponekad vrlo blizu
Suncu. Ako na prolazu kroz planetarni sustav komet pretrpi
utjecaj gravitacijske sile neke veće planete, njegova se putanja
može ponovno promijeniti te on može ostati unutar planetarnog
sustava, sve dok ga još jedna planetarna perturbacija opet ne
izbaci.*
Kad komet uleti u unutrašnji Sunčev sustav, toplina Sunca
počinje otapati led i tada oblak pare, vidljiv stoga što obuhvaća i
čestice leda i prašine, obavija kometovu središnju »jezgru«.
Sunčev vjetar odnosi oblak pare dalje od Sunca i razvlači ga u
dugačak rep. Što je komet veći i ledeniji i što bliže prispije Suncu,
to će rep biti veći i sjajniji. Upravo taj oblak prašine i pare,
produžen u rep, daje kometu divovsku prividnu veličinu, ali to je
vrlo prozračan oblak s vrlo malom masom.
Nakon što komet prijeđe Sunce i vrati se u udaljene prostore
Sunčeva sustava, on je manji za količinu materije koju je izgubio
na svome putu. Sa svakom novom posjetom blizini Sunca gubi sve
više materije, dok posve ne ugasne. Ili biva sveden na svoju

* Kometi su mali pa prema tome imaju daleko, daleko manju masu i kutni
moment nego planeti. Maleni prijenosi kutnog momenta izazvani gravitacijskom
interakcijom, koji stvaraju nemjerljivo sićušne orbitalne učinke u slučaju planeta i
satelita, dovoljni su da promijene putanje kometa, u nekim slučajevima drastično.

129
središnju stjenovitu jezgru, ili, ako je nema, na oblak prašine i
šljunka koji se polako raziđe po njegovoj putanji.
Budući da kometi potječu od omotača koji okružuje Sunce u
tri dimenzije, oni mogu ući u Sunčev sustav pod bilo kojim kutom.
Budući da ih je lako poremetiti, putanje im mogu biti gotovo sve
vrste elipsa, u ma kojem položaju u odnosu na planete. Uz to,
putanja im se uvijek može mijenjati pod utjecajem novih
poremećaja.
Pod tim uvjetima, komet nije član Sunčeva sustava koji se
dobro ponaša, kao što su to planeti i sateliti. Svaki bi komet
mogao prije ili kasnije pogoditi neki planet ili satelit. Mogao bi,
osobito, pogoditi Zemlju. To se ne događa isključivo zbog
prostranstva svemira i relativne malešnosti cilja. Ipak, neizmjerno
su veće mogućnosti da Zemlju pogodi kakav komet nego bilo koji
veći objekt iz međuzvjezdanog prostora.
Primjerice, 30. lipnja 1908. godine na rijeci Tunguska u SSSR-u
— zapravo, posve blizu samome središtu Sovjetskog Saveza — u
6.45 ujutro zbila se silna eksplozija. Na trideset i pet kilometara u
svim smjerovima oboreno je svako stablo. Pokošeno je krdo
sobova i nedvojbeno su ubijene bezbrojne druge životinje. Srećom,
nijedno ljudsko biće nije ozlijeđeno! Eksplozija se dogodila usred
nepristupačne sibirske šume te se ni ljudi ni njihova djela nisu
nalazili u prostoru širokog opsega pustošenja. Tek godinama
poslije toga moglo se istražiti poprište eksplozije i tek se tada
otkrilo da nema nikakva znaka udara o Zemlju. Činilo se, na
primjer, da nije bilo kratera.
Otada se neprekidno nude objašnjenja za takvu žestinu
eksplozije i odsutnosti bilo kakva traga udarca — mini crne rupe,
antimaterija, čak izvanzemaljski svemirski brodovi s eksplozivnim
nuklearnim motorima. Astronomi su, međutim, prilično sigurni
da je to bio mali komet. Ledeni materijal od kojeg je bio
sastavljen isparavao se dok je padao kroz atmosferu, i to je išlo
tako brzo da je eksplodirao razmrskavši se. Eksplozija u zraku,
možda manje od deset kilometara (6 milja) iznad tla, učinila bi svu
onu štetu koju je eksplozija na Tunguski izazvala, ali komet,
naravno, nikad ne bi dosegao zemlju, tako da ne bi bilo ni kratera
ni razasutih fragmenata njegove građe na poprištu.
Bila je čista sreća što je eksplozija pogodila jedno od rijetkih
mjesta na Zemlji gdje nije mogla nanijeti štetu ljudskim bićima.
Zapravo, da je komet točno slijedio pravac svoga leta, ali da je
Zemlja slučajno bila jednu četvrtinu okretaja dalje u svojem
gibanju, Petrograd (danas Lenjingrad) bio bi zbrisan. Onda smo

130
imali sreće, ali to se može ponovno dogoditi s gorim učincima, a
mi ne znamo kada. Pod sadašnjim uvjetima, nije vjerojatno da će
biti ikakva upozorenja.
Ako kometov rep uzmemo kao dio samoga kometa, tada
mogućnost sudara postaje još veća. Kometov se rep može
protezati mnogo milijuna kilometara, zauzimajući tako velik dio
prostora da bi Zemlja lako mogla proći kroza nj. I doista, 1910.
Zemlja je stvarno prošla kroz rep Halleyjeva kometa.
No, repovi kometa vrlo su rijetka raspršena materija, tek nešto
gušći od vakuuma samog interplanetarnog prostora. Iako su
sastavljeni od otrovnih plinova koji bi mogli biti opasni kad bi rep
bio gust kao i Zemljina atmosfera, uza svoju su tipičnu gustoću
neškodljivi. Zemlja nije pretrpjela nikakve primjetljive posljedice,
baš nikakve, prolazeći kroz rep Halleyjeva kometa.
Zemlja također može proći kroz prašinast materijal koji
preostane nakon mrtvog kometa. I doista prolazi. Te čestice
prašine stalno ulaze u Zemljinu atmosferu i polako se spuštaju na
Zemlju, služeći kao jezgre za kišne kapi. Većina je mikroskopske
veličine. One koje su vidljive veličine zagrijavaju se sabijajući zrak
ispred sebe te isijavaju svjetlost, svijetleći poput »leteće zvijezde«
ili »meteora« dok se ne ispare.
Nijedno to tijelo ne može nanijeti nikakvu štetu, može se samo
napokon sleći na Zemlju. Iako su tako mala, toliko ih mnogo
ulazi u Zemljinu atmosferu da je procijenjeno kako Zemlja svake
godine dobiva oko 100 000 tona mase od tih »mikrometeoroida«.
Čini se da je to prilično mnogo, ali u posljednje 4 milijarde godina
takav je priraštaj mase, ako se održavala ista količina svake
godine, dosegao do manje od 1/10 000 000 ukupne mase Zemlje.

Asteroidi

Kometi nisu jedina mala tijela Sunčeva sustava. Prvoga siječnja

1801. talijanski je astronom Giuseppe Piazzi (1746—1826) otkrio
novi planet koji je nazvao Ceres. Kretao se oko Sunca po tipičnoj
planetarnoj putanji koja je bila gotovo kružna. Ta je putanja
ležala između Marsove i Jupiterove.
Razlog zašto je otkriven tek tako kasno nalazi se u činjenici da
je to vrlo mali planet; stoga je hvatao i reflektirao vrlo malo
Sunčeve svjetlosti te je bio pretaman da bi se mogao vidjeti golim
okom. Promjer mu je zapravo bio samo 1000 kilometara (600

131
milja), mnogo manji nego Merkurov, pa je to bio najmanji planet
otkriven do onog doba. Zapravo, manji je od deset satelita
različitih planeta.
Da je to bilo sve, jednostavno bi ga bili prihvatili kao
pigmejski planet, no postojalo je i nešto više. Za šest godina
nakon otkrića Ceresa astronomi su opazili još tri planeta, svaki je
bio još manji od Ceresa i svaki je imao putanju između Marsove i
Jupiterove.
Budući da su ti novi planeti bili tako maleni, na teleskopu su
izgledali samo kao zvjezdolike točkice svjetlosti i nisu se širili u
diskove kao što su to činili planeti. William Herschel stoga je
predložio da se nova tijela nazovu »asteroidima« (»zvjezdoliki-
ma«) i prijedlog je prihvaćen.
Kako je vrijeme prolazilo, otkriveno je sve više i više asteroida.
Svi su bili manji od prva četiri ili udaljeniji od Zemlje (ili oboje) i
stoga su bili tamniji pa ih se teže moglo vidjeti. Dosad je otkriveno
nešto više od 1700 asteroida i izračunate su njihove putanje.
Procjenjuje se da ih ukupno postoji između 40 000 i 100 000, s
promjerima nešto većim od kilometra, otprilike. (I oni su
pojedinačno tako mali i razbacani su na tako velikom prostoru da
ne narušavaju astronomsko viđenje neba.)
Asteroidi se razlikuju od kometa u tome što su prije kameniti
ili metalni, a ne ledenjački. Uz to mogu biti i znatno veći od
kometa. Oni stoga mogu biti, u najgorem obličju, mnogo opasniji
projektili nego što su to kometi.
Ali, asteroidi su većinom na sigurnijim putanjama. Gotovo sve
asteroidalne putanje leže cijelom svojom dužinom u dijelu
planetarnog prostora između putanja Marsa i Jupitera. Kad bi svi
oni ostali stalno tamo, naravno da za Zemlju ne bi predstavljali
opasnost.
No asteroidi su, osobito oni manji, podložni poremećajima i
promjenama putanja. U toku vremena neke se putanje tako
mijenjaju da dovode asteroide vrlo blizu granicama »asteroidnog
pojasa«. Najmanje ih je šest došlo dovoljno blizu Jupiteru da ih je
on mogao zarobiti i sad su sateliti tog planeta, kružeći oko njega
po udaljenim putanjama. Možda postoje i drugi takvi Jupiterovi
sateliti koji su suviše mali te još nisu otkriveni. K tome, postoji
nekoliko tuceta satelita koji, iako ih nije zarobio sam Jupiter,
putuju po Jupiterovoj putanji ili 60 stupnjeva ispred ili 60
stupnjeva iza njega. Jupiterov gravitacijski utjecaj drži ih manje ili
više na istom položaju.

132
 Postoje čak asteroidi kojih su putanje tako poremećene u
izdužene elipse da se, kad su najbliže Suncu, nalaze u asteroidnom
pojasu, ali na drugom se kraju putanje kreću daleko iza Jupitera.
Jedan takav asteroid, Hidalgo, kojega je 1920. godine otkrio
njemački astronom Walter Baade (1893—1960), izlazi čak gotovo
do Saturnove putanje.
No, ako asteroidi koji ostaju unutar asteroidnog pojasa nisu
opasni za Zemlju, sigurno nisu opasni ni oni koji vrludaju iza
vanjskih granica pojasa i kreću se iza Jupitera. Ali, postoje li
asteroidi koji zastranjuju u drugom smjeru i kreću se unutar
Marsove putanje te se možda približavaju Zemlji?
Prvi nagovještaj takve mogućnosti pojavio se 1877. godine,
kad je američki astronom Asaph Hall (1829—1907) otkrio dva
Marsova satelita. Bili su to sićušni objekti asteroidne veličine i
danas se drži da su to zarobljeni asteroidi koji su se suviše približili
Marsu. Potom je, 13. kolovoza 1898. njemački astronom Gustav
Witt otkrio asteroid kojeg je nazvao Eros. Njegova je putanja bila
izrazito eliptična, i to tako da je na najvećoj udaljenosti od Sunca
bio dobrano unutar asteroidnog pojasa, a najbliže Suncu bio je na
udaljenosti od samo 170 milijuna kilometara (106 milijuna milja).
To znači da je gotovo tako blizu Suncu kao i sama Zemlja.
Zapravo, kad bi i Eros i Zemlja bili na prikladnim točkama
svojih putanja, približili bi se jedan drugome na samo 22,5
milijuna kilometara (14 milijuna milja). Naravno, to podudaranje
mjesta na putanjama nije često i oni su obično znatno udaljeniji
od toga. Ipak se Eros može primaći Zemlji bliže nego ma koji
planet. To je bio prvi veći objekt u Sunčevu sustavu (osim samog
Mjeseca) koji se, kako se otkrilo, približio Zemlji više od Venere.
Stoga se smatra da je to prvi prepoznati »Zemljin okrzak«.
U dvadesetom stoljeću, kad su se asteroidi počeli otkrivati uz
pomoć fotografije i ostalih tehnika, pronađeno je više od tucet
takvih »okrzaka«. Eros je nepravilno oblikovani objekt kojemu
najduži promjer iznosi oko 24 kilometra (15 milja), ali ostali su
manji, uglavnom s promjerima između 1 i 3 kilometra.
Koliko blizu može dospjeti jedan takav Zemljin okrzak? U
studenome 1937. primijećen je asteroid nazvan Hermes koji je
projurio kraj Zemlje na udaljenosti ne većoj od 800 000 kilometara
(500000 milja), što je jedva dvostruka udaljenost do Mjeseca.
Tada je izračunata njegova putanja te se pokazalo da bi se Hermes
i Zemlja, da su se bili našli na odgovarajućim točkama na svojim
putanjama, približili na samo 310 000 kilometara (190 000 milja).
U tom bi nam trenutku Hermes bio čak bliže nego Mjesec. To baš

133
nije ugodna pomisao, jer Hermesov promjer iznosi vjerojatno
jedan kilometar i sudar s njim nanio bi nam ogromnu štetu.
Ipak ne možemo biti sigurni kad je riječ o njegovoj putanji, jer
Hermes više nikad nije zapažen; to znači da ili putanja nije bila
točno izračunata, ili je Hermes nekim poremećajem pomaknut iz
te orbite. Ako se ponovno pojavi, to će biti samo slučajnost.
Naravno, postoji nedvojbeno mnogo više takvih okrzaka nego
što smo ih mi u stanju vidjeti teleskopima, jer svaki objekt koji
prolazi kraj Zemlje na maloj udaljenosti čini to vrlo brzo te se
može posve previdjeti. Uz to, ako je vrlo malen (a, kao i u svim
takvim slučajevima, postoji više malih Zemljinih okrzaka nego
velikih) bit će i vrlo taman, u najboljem slučaju.
Američki astronom Fred Whipple (1911—) pretpostavlja da bi
moglo postojati najmanje 100 Zemljinih okrzaka promjera većeg
od 1,5 kilometara. Iz toga slijedi da bi ih moglo biti nekoliko
tisuća dodatnih, s promjerima između 1,5 i 0,1 kilometar.
Desetoga kolovoza 1972. jedan je vrlo mali Zemljin okrzak
doista prošao kroz gornju atmosferu i pri tome se zagrijao do
vidljivog sjaja. Na najmanjoj se udaljenosti nalazio 50 kilometara
(30 milja) iznad južne Montane u SAD. Procijenjeno je da mu je
promjer iznosio 0,013 kilometara (14 stopa).
Ukratko, čini se da je okolica Zemlje bogata objektima koje
nitko nije vidio prije dvadesetog stoljeća, od objekata velikih
poput Erosa, preko nekoliko tuceta objekata veličine planine i
nekoliko tisuća objekata poput velikih oblutaka, do milijarde
objekata poput šljunka. (Hoćemo li uračunati ostatke kometa
koje sam već bio spomenuo u prethodnom odjeljku, tada ćemo
imati bilijune objekata veličine glavice pribadače ili manjih.)
Može li Zemlja prolaziti kroz tako napučen prostor bez
ikakvih sudara? Naravno da ne može. Sudari se stalno događaju.

Meteoriti
U gotovo svim slučajevima, oni fragmenti materije koji su
dovoljno veliki da bi se zagrijali do vidljivog sjaja prolijećući kroz
atmosferu (kad ih nazivamo »meteorima«), rastoče se u prašinu i
paru mnogo prije no što dosegnu tlo. S krhotinama kometa uvijek
je tako.
Možda najveći »meteorski pljusak« u povijesnim vremenima
zbio se 1833, kad su se promatračima u istočnom dijelu

134
Sjedinjenih Država blistave pruge svjelosti činile debelim poput
snježnih pahuljica, a manje umni su ljudi mislili da zvijezde padaju
s neba te da nastupa kraj svijeta. Ali kad je meteorski pljusak
završio, sve su zvijezde i dahe sjale na nebu mirno kao i uvijek.
Nijedna nije nedostajala. Štoviše, nijedan od onih svijetlećih
komadićaka materije nije pogodio tlo kao objekt koji bi se
veličinom mogao raspoznati.
Ako je komadić krhotine koji uleti u atmosferu dovoljno velik,
njegov brz prolazak kroz zrak nije dostatan da bi ga mogao
potpuno ispariti pa jedan dio dospijeva do tla kao »meteorit«.
Takvi objekti vjerojatno nikada ne potječu od kometa, već su to
mali Zemljim okrsci podrijetlom iz asteroidnog pojasa.
U povijesnom je dobu Zemljinu površinu pogodilo otprilike
5 500 meteorita. Jedna je desetina bila sastavljena od željeza, dok
su ostali bili stijenje.
Kamene meteorite, ako se baš ne vidi kad padnu, teško može
razlikovati od običnoga kamenja na Zemljinoj površini ma tko
osim specijalista na tom području. Željezni* su meteoriti,
međutim, vrlo zamjetljivi, jer se samorodno željezo ne pojavljuje
prirodno na Zemlji.
U danima prije no što su ljudi naučili kako da dobiju željezo
taljenjem željezne rudače, meteoriti su bili vrijedan izvor
supertvrdog metala za šiljke i oštrice alata i oružja — mnogo
vredniji od zlata, iako ne tako lijepi. Ljudi su ih toliko ustrajno
tražili da u suvremenom dobu nije pronađen nijedan fragment
željeznog meteorita u onim predjelima u kojima su se razvile
civilizacije prije 1500. godine prije n. e. Kulture iz predželjeznog
doba sve su ih pronašle i iskoristile.
No, meteoritski nalazi nisu se poistovjećivali s meteorima. A
zašto i bi? Meteorit je bio samo komad željeza pronađen na zemlji,
meteor je bio blistava svjetlost visoko u zraku.** Zašto bi tu
postojala ikakva veza?
Ipak su postojale legende o objektima koji padaju s neba.
»Crni kamen« u Kaabi, muslimanskom svetištu, možda je
meteorit kojeg su ljudi vidjeli kako pada. Originalni predmet
štovanja u Artemidinu hramu u Efezu možda je drugi. No,

* Oni su zapravo čelične legure, jer su pomiješani s niklom i kobaltom.

** Meteor potječe od grčke riječi za »gornju atmosferu«, jer su stari Grci
smatrali da su meteori, poput kometa, čiste atmosferske pojave. Odatle je i
»meteorologija« proučavanje vremena, a ne meteora. Proučavanje meteora u
suvremenom smislu naziva se »meteoritikom«.

135
znanstvenici na pragu modernih vremena odbacivali su takve
priče, držeći proznovjerjem svako kazivanje o objektima koji
padaju s neba.
Godine 1807. američki kemičar sa sveučilišta Yale Benjamin
Silliman (1779—1864) i jedan njegov kolega objavili su da su
prisustvovali prizemljenju jednog meteorita. Čuvši za taj izvještaj,
predsjednik Thomas Jefferson izjavio je kako je lakše povjerovati
da bi dva jenkijevska profesora lagala nego da bi kamenje padalo
s neba. Ipak su stalni izvještaji pobudili znanstveničku znatiželju, i
dok je Jefferson bio skeptičan, francuski fizičar Jean Baptiste Biot
(1774—1862) već je 1803. napisao prikaz o meteoritima, koji je
doveo do prihvaćanja takvih padova kao istinskih pojava.
Meteoriti koji su pali na civilizirana područja bili su u većini
slučajeva mali i nisu izazvali neku osobitu štetu. Postoji samo
jedan izvještaj o nekom ljudskom stvoru koga je pogodio
meteorit; riječ je o jednoj ženi iz Alabame u SAD koju je prije
nekoliko godina okrznuo meteorit te je ozlijedila bedro.
Najveći poznati meteorit još se nalazi u tlu u Namibiji, u
jugozapadnoj Africi. Procijenjeno je da teži oko 66 tona. Najveći
poznati željezni meteorit izložen je u Haydenovu planetariju u
New Yorku i težak je 34 tone.
Čak i meteoriti koji nisu veći od toga mogu nanijeti znatnu
štetu i ubiti stotine, čak tisuće ljudi ako padnu na gusto naseljeno
gradsko područje. Kakve su, dakle, mogućnosti da nas jednoga
dana pogodi doista velik meteorit? Vani u svemiru luduju neke
prilično velike planine koje bi, ako nas pogode, mogle izazvati
ogromnu poharu.
Mogli bismo ustvrditi da se veliki objekti u prostoru (kojih je,
naravno, mnogo manje nego malih) nalaze na putanjama koje se
ne ukrštavaju s putanjom Zemlje te nam se nikad ne približavaju.
To bi objasnilo zašto dosad još nismo bili udareni i zašto se,
prema tome, ne moramo bojati udarca u budućnosti.
Taj nas argument, međutim, ne može umiriti iz dva razloga.
Ponajprije, čak ako veliki meteorski objekti imaju putanje koje se
ne presijecaju s našom, budući poremećaji mogli bi te putanje
promijeniti i dovesti objekt u smjer potencijalnog sudara. Drugo,
već je bilo dosta jakih pogodaka, dovoljno velikih da razore,
recimo, kakav grad. Pa ako se oni nisu doista dogodili u
povijesnom vremenu, pali su ne tako davno prije, u geološkom
smislu.
Dokaze o takvim pogocima nije lako pribaviti. Zamislite veliki
pogodak koji se zbio prije nekoliko stotina tisuća godina.

136
 Meteorit bi se vjerojatno ukopao duboko u tlo, odakle ga ne bi
bilo lako izvaditi i proučiti. On bi, naravno, ostavio iza sebe veliki
krater, ali djelovanje vjetra, vode i života potpuno bi ga erodiralo
za nekoliko tisuća godina.
Ipak su pronađeni znaci okruglih formacija, ponekad
napunjenih ili djelomice napunjenih vodom, koji se lako mogu
vidjeti iz zraka. Okruglina, u kombinaciji s jasnim različitostima u
odnosu na okolne formacije, izaziva snažniju sumnju da je riječ o
»fosilnom krateru«, a pobliže promatranje može to potom
potvrditi. Na pojedinim mjestima na Zemlji locirano je dvadesetak
takvih fosilnih kratera. Svi su oni vjerojatno nastali u posljednjih
milijun godina.
Najveći fosilni krater koji je nedvojbeno identificiran jest
krater Ungava—Quebec, na poluotoku Ungava, najsjevernijem
dijelu kanadske provincije Quebec. Otkrio ga je 1950. kanadski
tražitelj rudača Fred W. Chubb (ponekad se zato naziva i
Chubbovim kraterom), prema fotografiji snimljenoj iz zraka koja
je pokazivala postojanje okruglog jezera okruženog drugim
manjim okruglim jezerima. Promjer kratera je 3,34 kilometra (2,07
milja), a dubina 0,361 kilometar (401 stopu). Površina jezera
izdiže se 0,1 kilometar (330 stopa) iznad okolnog krajolika.
Očito je, ako bi se takav udarac ponovio i ako bi pogodio
Manhattan, uništio bi cijeli otok, ozbiljno bi oštetio susjedni Long
Island i New Jersey i ubio nekoliko milijuna ljudi.
Jedan manji, ali očuvaniji krater nalazi se blizu grada
Winslowa u Arizoni. U tom sušnom predjelu nije bilo vode ni
dostatnog utjecaja života da bi se krater razorio. Čak i danas
izgleda kao nov i doimlje se podosta poput malog nećaka one
vrste kratera kakve vidimo na Mjesecu.
Otkriven je 1891, ali prva psoba koja je ustvrdila da je taj
krater posljedica udara meteorita, a ne ugašeni vulkan, bio je
Daniel Moreau Barringer, 1902. godine. Stoga je dobio ime
»Veliki Barringerov meteorski krater«, ili ponekad samo
»Meteorski krater«.
Meteorski krater ima promjer 1,2 kilometra (0,75 milja), a
dubok je oko 0,18 kolometara (600 stopa). Njegova se površina
uzdiže gotovo 0,060 kilometara (200 stopa) iznad okolnog
krajolika. Mogao je nastati čak prije 50 000 godina, iako se čuju i
tako niske procjene koje spominju samo 5 000 godina. Težinu
meteorita koji je stvorio taj krater razni su ljudi procijenili između
samo 12 000 tona i čak 1,2 milijuna tona. To znači da je promjer

137
meteorita mogao biti između 0,075 i 0,360 kilometara (250 do
1200 stopa).
Ali sve je to bilo u prošlosti. Što možemo očekivati u
budućnosti? Astronom Ernst Opik procjenjuje da bi jedan Zemljin
okrzak morao putovati u prosjeku sto milijuna godina prije nego
što bi se sudario sa Zemljom. Pretpostavimo li da postoje dvije
tisuće takvih objekata dovoljno velikih da zbrišu neki grad ili čak
više od toga, ako nas pogode, tada prosječni vremenski interval
između takve dvije tragedije iznosi samo 50 000 godina.
Kakve su mogućnosti da bude pogođen jedan određeni cilj —
recimo grad New York? Područje New York Cityja iznosi 1,5-
milijuntinu Zemljine površine. To znači da prosječni interval
između pogodaka koji bi mogli razoriti New York City iznosi oko
33 milijarde godina. Uzmemo li da je ukupno područje velikih
gradskih naselja na Zemlji sto puta veće od New York Cityja,
prosječni interval između pogodaka koji bi negdje na Zemlji mogli
razoriti kakav grad iznosi 330 milijuna godina.
Zbog toga zaista ne treba gubiti miran san, i nije iznenađujuće
da u postojećim pisanim svjedočanstvima o ljudskoj civilizaciji
(koja je stara samo pet tisuća godina) nema nedvojbenih opisa
padajućih meteorita koji su uništili grad.*
Veći meteorit ne mora pogoditi grad izravno da bi izazvao
bezmjernu štetu. Ako bi pogodio ocean, a sedam od deset
meteorita upravo bi to učinilo na temelju vjerojatnosti, podigao bi
se plimni val koji bi opustošio obalu, potapajući ljude i
uništavajući njihovo djelo. Ako je prosječno vrijeme između
pogodaka 50000 godina, tada bi prosječno vrijeme između
plimnih valova izazvanih meteoritom bilo 71 000 godina.
Pri tome je, naravno, najgore to što zasad nema mogućnosti
prethodnoga upozorenja da dolazi udarac meteorita. Kolidirajući
objekt bio bi najvjerojatnije vrlo malen i vrlo bi se brzo gibao te bi
nezamijećen dosegao Zemljinu atmosferu. U trenutku kad bi
počeo svijetliti preostalo bi još samo nekoliko minuta do udarca.
Iako je pustošenje prouzročeno udarom velikog meteorita
donekle manje nevjerojatno nego bilo koja druga katastrofa o
kojoj sam dosad govorio, ono se razlikuje od njih na dva načina.
Ponajprije, iako ono može biti pogubno i nanijeti neizrecivu štetu,
nipošto ne može biti katastrofalno u smislu u kojem bi to bilo
pretvaranje Sunca u crvenog diva. Meteorit ne bi uništio Zemlju

* Naravno, postoji mogućnost da je priča o uništenju Sodome i Gomore, kao

što je opisano u Bibliji, nejasno i iskrivljeno sjećanje na pogodak meteorita.

138
ili potro ljudski rod niti čak razorio našu civilizaciju. Drugo,
možda neće proći mnogo vremena prije no što će se taj posebni tip
katastrofe moći posvema spriječiti, čak i prije nego nas pogodi
prvi poguban udarac u budućnosti.
Stalno prodiremo u svemir, i prije nego što prođe jedno
stoljeće možda će na Mjesecu i na putanji oko Zemlje postojati
savršeni astronomski laboratoriji. Bez atmosfere koja im smeta,
astronomi na takvim opservatorijima imali bi bolju mogućnost da
ugledaju Zemljine okrske. Tamo bi ta opasna tijela mogli
promatrati temeljitije i pomnije bi izračunavali njihove putanje.
To će obuhvatiti i one napadače koji su premali da bi se vidjeli sa
Zemljine površine, ali koji su ipak dovoljno veliki da razore grad i
koji su, zbog svoje brojnosti, daleko opasniji od stvarnih divova.
Zatim će možda, nekoliko stotina godina od danas, ili tisuću,
neki svemirski astronom podići glavu sa svojega kompjutera,
uzviknuvši: »Putanja bliskog susreta!« I protunapad koji je bio
spreman desetljećima ili stoljećima za taj nužni trenutak bit će
stavljen u pogon. Opasna će stijena biti zaskočena i na pogodnom,
prethodno izračunatom mjestu u prostoru, presrest će je i raznijeti
neka moćna naprava. Stijena će zablistati i ispariti se; grumen
kamenja pretvorit će se u konglomeraciju šljunka. Zemlja će
izbjeći oštećenje i umjesto toga će, u najgorem slučaju, dobiti
spektakularan meteorski pljusak.
Jednoga dana možda će se uništavati svaki objekt koji pokaže
i najmanju mogućnost da se suviše približi, ako astronomi potvrde
da nema više znanstvene vrijednosti. Ta određena vrsta katastrofe
tada nas više nikada neće morati zabrinjavati.

139
 8
Usporavanje Zemlje
Morska doba
Kao što rekoh, mogućnost da se dogodi katastrofa treće vrste —
uništenje Zemlje kao staništa života u nekom procesu koji ne
obuhvaća Sunce — invazijom iz svemira iza putanje Mjeseca, ne
treba nas zabrinjavati. To je ili vrlo malo vjerojatno, ili nije za nas
doista katastrofalno, ili će se, u nekim slučajevima, moći jednoga
dana spriječiti. No, sada se moramo zapitati postoji li nešto što bi
moglo prouzročiti katastrofu treće vrste koja ne obuhvaća objekte
izvan sistema Zemlja—Mjesec. Na početku dakle moramo
razmotriti sam Mjesec.
Mjesec je daleko najbliži Zemlji od svih većih astronomskih
tijela. Udaljenost između Mjeseca i Zemlje, od središta do središta,
iznosi 384404 kilometra (238 868 milja). Kad bi Mjesečeva
putanja oko Zemlje bila savršeno kružna to bi bila njegova
udaljenost za svagda. No ta je putanja donekle eliptična, što znači
da se Mjesec može približiti na 356 394 kilometra (221 463 milje) i
udaljiti se do 406 678 kilometara (252 710 milja).
Mjesec se nalazi na samo 1/100 udaljenosti Venere, kad je to
potonje tijelo najbliže Zemlji; na samo 1/140 udaljenosti Marsa
kad nam je najbliži i samo 1/390 udaljenosti Sunca kad smo mu
najbliže. Nijedan objekt veći od samo jedanput zapaženog
asteroida Hermesa kojemu promjer sigurno ne premašuje
kilometar, nije se primakao Zemlji ni približno tako blizu kao
Mjesec.
Ili da naznačimo Mjesečevu blizinu na drugi način, to je jedino
astronomsko tijelo dovoljno blizu (za sada) da ga ljudska bića
mogu doseći, pa možemo reći da je udaljen od nas tri dana. Da bi
se letjelicom stiglo do Mjeseca potrebno je otprilike isto onoliko
vremena koliko i da se vlakom prijeđu Sjedinjene Države.

140
 Je li sama Mjesečeva neobična blizina opasna? Bi li on mogao
pasti iz nekog razloga i pogoditi Zemlju? Kad bi se to dogodilo,
bila bi to mnogo veća nesreća nego sudar s ma kakvim
asteroidom, jer Mjesec je doista poprilično tijelo. Promjer mu
iznosi 3476 kilometara (2160 milja) ili nešto više od četvrtine
Zemljinog promjera. Njegova masa iznosi 1/81 mase Zemlje i 50
puta je veća nego u najvećeg asteroida.
Kad bi Mjesec pao na Zemlju, posljedice tog sudara sigurno bi
bile fatalne za sav život na našem planetu. U tom bi procesu oba
tijela mogla biti smrskana i razbijena. Srećom, kao što usput
spomenuh u prethodnom poglavlju, nema uopće nikakve
mogućnosti da se to dogodi, osim kao dio neke još veće
katastrofe. Mjesečev kutni moment ne može se otkloniti iznenada
i potpuno tako da bi Mjesec mogao pasti u uobičajenom smislu
riječi, osim kroz prijenos na neko veliko treće tijelo koje bi se
dovoljno približilo pod točno određenim kutom i odgovarajućom
brzinom. Mogućnosti da se to dogodi posve su zanemarive pa
tako možemo odbaciti svaki strah da Mjesec neće ostati na svojoj
putanji.
Ne trebamo se također bojati da se Mjesecu može dogoditi
nešto što će obuhvatiti samo njega i što će sadržavati klice
katastrofe za Zemlju. Nema uopće nikakve mogućnosti,
primjerice, da Mjesec eksplodira te da nas zaspe kiša njegovih
dijelova. Mjesec je, geološki, gotovo mrtav i njegova unutrašnja
toplina nije dovoljna da stvori bilo kakve efekte koji bi primjetno
promijenili njegovu strukturu ili čak samo površinu.
Zapravo, možemo sigurno pretpostaviti da će Mjesec ostati
upravo ovakav kakav je sada, izuzevši ekstremno spore promjene,
te da njegovo materijalno tijelo neće za nas biti opasnost sve do
vremena Sunčeva širenja u crvenog diva koje će uništiti i Mjesec i
Zemlju.
Ali, nije potrebno da Mjesec pogodi Zemlju čitav ili nekim
svojim dijelom kako bi utjecao na nas. On očituje kroz prostor
gravitacijsko djelovanje, i to je gravitacijsko djelovanje snažno.
Ono je zapravo na drugome mjestu, samo iza Sunčeva.
Gravitacijski utjecaj nekog astronomskog tijela na Zemlju
ovisi o masi tog tijela, a Sunčeva je masa 27 milijuna puta veća od
Mjesečeve. Gravitacijsko djelovanje se, međutim, smanjuje s
kvadratom udaljenosti. Udaljenost Sunca od Zemlje je 390 puta
veća nego udaljenost Mjeseca, a 390 x 390 = 152 100. Ako to
podijelimo sa 27 000000, proizlazi da je gravitacija kojom Sunce

141
privlači Zemlju 178 puta veća od Mjesečeva gravitacijskog
djelovanja na nas.
Iako snaga privlačenja kojom Mjesec djeluje na nas iznosi
samo 0,56 posto Sunčeva privlačenja, ona je ipak veća od bilo
kojega drugog gravitacijskog djelovanja. Snaga kojom nas Mjesec
privlači 106 puta je veća od Jupiterove kad nam je najbliži i 167
puta je veća od Venerine pri najvećoj blizini. Astronomski objekti
manji od Venere i Jupitera imaju na Zemlju još manji gravitacijski
utjecaj.
Može li, prema tome, Mjesečevo gravitacijsko djelovanje na
nas biti sjeme katastrofe, kad je toliko veće u usporedbi sa svim
objektima osim sa Suncem? Na prvi bi se pogled odgovor mogao
činiti niječnim, jer je gravitacijsko djelovanje Sunca mnogo veće
od Mjesečeva. Budući da Sunce ne izaziva nevolje, zašto bi to
činio Mjesec?
To bi bilo točno kad bi astoronomski objekti na svim točkama
reagirali jednako na djelovanje gravitacije — ali tome nije tako.
Vratimo se utjecaju morskih doba, što sam ukratko spomenuo u
prethodnom poglavlju, i razmotrio to podrobnije u vezi s
Mjesecom.
Površina Zemlje okrenuta Mjesecu u prosjeku je od njegova
središta udaljena 378 026 kilometara (234 905 milja). Površina
Zemlje okrenuta od Mjeseca udaljenija je od Mjesečeva središta
za debljinu Zemlje te prema tome iznosi 390 782 kilometara
(242 832 milje).
Snaga Mjesečeva privlačenja smanjuje se s kvadratom
udaljenosti. Ako udaljenost od središta Zemlje do središta
Mjeseca označimo sa 1, tada je udaljenost Zemljine površine
okrenute izravno prema Mjesecu 0,983, a udaljenost Zemljine
površine okrenute izravno od Mjeseca 1,017.
Ako se gravitacijsko djelovanje Mjeseca na Zemljino središte
odredi kao 1, tada će djelovanje na površinu Zemlje okrenutu
Mjesecu biti 1,034, a djelovanje na Zemljinu površinu okrenutu od
Mjeseca 0,966. To znači da je Mjesečeva snaga privlačenja koja
djeluje na Zemljinu bližu površinu 7 posto veća od snage koja
djeluje na udaljeniju površinu.
Posljedica Mjesečeva djelovanja na Zemlju koje se tako
mijenja s udaljenošću jest to da se Zemlja proteže u smjeru
Mjeseca. Strana okrenuta Mjesecu osjeća jače privlačenje nego
središte, a središte, s druge strane, doživljava jače odvlačenje od
Mjeseca nego strana okrenuta prema njemu.

142
 Zemlja se, kao posljedica toga, nadima s obje strane. Jedna je
izbočina okrenuta prema Mjesecu, težeći prema njemu žešće nego
ostatak Zemljine strukture, da tako kažemo. Druga se izbočina
nalazi na strani okrenutoj od Mjeseca, vukući se, da tako kažemo
za ostatkom.
Budući da je Zemlja napravljena od krute stijene koja ne
popušta mnogo čak ni pod snažnim pritiscima, izbočina na
Zemljinu krutom tijelu je mala ali ipak postoji. No, vode oceana
su povodljivije i stvaraju veću izbočinu.
Kako se Zemlja okreće, kontinenti prolaze kroz veću izbočinu
vode okrenute prema Mjesecu. Voda se penje do stanovite visine
uz obalu i potom se opet povlači — plima i oseka. S druge strane
Zemlje, koja je okrenuta od Mjeseca, kontinenti koji se okreću
prolaze kroz drugu izbočinu oko dvanaest i pol sati kasnije
(dodatnih pola sata proizlazi iz činjenice da se Mjesec u
međuvremenu nešto pomakao). Tako postoje dvije plime i dvije
oseke na dan.
Kao što biva, utjecaj morskih doba kojem je podložna Zemlja
pod djelovanjem nekog tijela proporcionalan je njegovoj masi, ali
smanjuje se s trećom potencijom njegove udaljenosti. Sunce je (da
ponovimo) 27 milijuna puta masivnije od Mjeseca i njegova je
udaljenost od Zemlje veća 390 puta. Kubira li se 390, dobit ćemo
otprilike 59 300 000. Podijelimo li Sunčevu masu (u odnosu na
Mjesec) s trećom potencijom njegove udaljenosti (u odnosu na
Mjesec), saznat ćemo da utjecaj morskih doba Sunca u odnosu na
Zemlju iznosi 0,46 s obzirom na veličinu Mjesečeva utjecaja.
Zaključujemo, prema tome, da Mjesec daje najveći doprinos
utjecaju morskih doba na Zemlju, a Sunce sporedni. Sva ostala
astronomska tijela ne djeluju na Zemlju uopće nikakvim
izmjerljivim utjecajem morskih doba.
Sad se moramo zapitati može li postojanje morskih doba na
bilo koji način biti predznakom katastrofe.

Dulji dan
Čini se neobičnim govoriti o morskim dobima i katastrofi
istodobno. Kroz cijelu su čovjekovu povijest postojala morska
doba, savršeno pravilna i predvidiva. Ona su, štoviše, bila korisna,
jer su brodovi obično jedrili za plime, kad ih je voda izdizala
visoko iznad skrivenih prepreka, a voda koja je uzmicala tjerala je
brodove u smjeru kojim su željeli ići.

143
 Nadalje, morska bi doba u budućnosti mogla postati korisna
na još jedan način. Za plime bi se voda mogla podići u spremnik iz
kojega bi odlazila, za oseke, pokrećući turbinu. Morska bi doba
na taj način mogla opskrbiti svijet neiscrpnom zalihom električne
energije. A što je s katastrofom?
Dakle, dok se Zemlja okreće i dok kopno prolazi kroz vodenu
izbočinu, voda koja se penje i spušta niz obalu, mora pri tome
prevladati otpor trenja, i to ne samo same obale, već i onih
dijelova morskog dna gdje je ocean slučajem osobito plitak. Dio
energije Zemljine rotacije troši se na prevladavanje tog trenja.
Štoviše, s okretanjem Zemlje nadima se i kruto tijelo planeta,
iako to nadimanje iznosi otprilike trećinu izbočine oceana. No,
Zemljino izbočenje nastaje na račun stijenja koje klizi jedno o
drugo kako se kora, stalno iznova, izdiže i ponovno spušta. Dio
energije Zemljine rotacije troši se i na taj način. Naravno, ta
energija nije doista potrošena. Ona ne nestaje, već se pretvara u
toplinu. Drugim riječima, kao posljedica morskih doba, Zemlja
dobiva malo topline i gubi malo brzine okretanja. Dan postaje
dulji.
Zemlja je tako masivna i okreće se tako brzo da ima ogromne
zalihe energije. Čak i kad bi se velik dio te energije (prema
ljudskim mjerilima) potrošio i pretvorio u toplinu pri svladavanju
trenja morskih doba, dan bi postajao dulji doista posve neznatno.
Ipak bi i posve malo povećanje duljine dana imalo značajno
kumulativno djelovanje.
Pretpostavimo, primjerice, da je dan započeo sa svojom
sadašnjom duljinom od 86 400 sekundi i da je, u prosjeku,
postajao svake godine jednu sekundu dulji nego prethodne
godine. Na kraju prve stotine godina dan bi bio dulji 100 sekundi
ili 1 1/3 minute. Razlika bi se jedva mogla osjetiti.
Pretpostavimo, međutim, da smo započeli stoljeće sa satom
koji pokazuje savršeno točno vrijeme. U drugoj bi godini sat išao
naprijed 1 sekundu svakog dana u usporedbi sa Suncem; u trećoj
bi godini dobivao 2 sekunde svakog dana; u četvrtoj godini išao bi
naprijed tri sekunde svakog dana i tako dalje. Na kraju stoljeća,
kad bi broj dana iznosio 36 524 ako se računa prema izlascima i
zalascima sunca, sat bi zabilježio 36 534,8 setova dana sa 86 400
sekundi. Ukratko, povećavajući duljinu dana samo za jednu
sekundu na godinu, akumuliramo odstupanje od gotovo 11 sati
samo u jednom stoljeću.
Naravno, dan stvarno postaje duljim mnogo sporije.

144
 U antičko je doba zabilježeno da su se stanovite pomrčine
događale u stanovito doba dana. Računajući unatrag, uviđamo da
su se one morale dogoditi u drugo vrijeme. Diskrepancija je
akumulirani učinak vrlo sporog produljivanja dana.
Moglo bi se ustvrditi da su ljudi antičkog doba imali samo vrlo
primitivne metode za određivanje vremena i da se njihova cijela
koncepcija mjerenja vremena razlikovala od naše. Stoga bi bilo
riskantno bilo što zaključivati iz onoga što su oni rekli o vremenu
pomrčina.
No, nije riječ samo o vremenu. Potpuna pomrčina Sunca može
se vidjeti samo s malog područja na Zemlji. Ako se, recimo, neka
pomrčina imala dogoditi samo jedan sat prije izračunatog
vremena, Zemlja bi imala manje vremena za okretanje te bi se, u
umjerenom pojasu, pomrčina bila pojavila možda 1 200 kilometa-
ra (750 milja) dalje prema istoku u odnosu na naše proračune.
Ako i ne vjerujemo potpuno onome što su antički ljudi rekli o
vremenu pojave neke pomrčine, možemo biti sigurni da su oni
naveli točno mjesto s kojeg se vidjela pomrčina, a to će nam reći
ono što želimo znati. Iz njihovih izvještaja saznajemo količinu
akumuliranog odstupanja, a otuda stopu produljivanja dana. I
tako znamo da se Zemljin dan produljuje za jednu sekundu sva-
kih 62 500 godina.
To se čini sve prije nego li katastrofalnim. Dan je danas dulji
1/14 sekunde nego što je bio kad su sagrađene piramide. Sigurno,
takva je diskrepancija dovoljno mala da bismo je mogli
zanemariti. Sigurno! Ali povijesna su vremena samo trenutak u
usporedbi s geološkim razdobljima. U milijun godina dobiva se 16
sekundi, a u povijesti Zemlje postoji mnogo milijuna godina.
Razmotrimo kao pretpostavku situaciju kakva je bila prije 400
milijuna godina, kad se život koji postojaše u moru blizu 3
milijarde godina počeo konačno izdizati na kopno. Ako se
sadašnja stopa povećavanja održala kroz cijelo vrijeme, dan bi u
posljednjih 400 milijuna godina dobio 6400 sekundi.
Jedan dan prije 400 milijuna godina bio bi prema tome 6400
sekundi kraći nego što je to danas. Budući da 6400 sekundi čini
gotovo 1,8 sati, život bi izmilio na kopno u svijetu u kojem je dan
trajao samo 22,2 sata. A kako nema razloga za pretpostavku da se
duljina godine promijenila u tom intervalu, to bi također značilo
da je jedna godina imala 395 takvih kraćih dana.
To su samo proračuni. Možemo li pronaći izravne dokaze?
Čini se da postoje fosilni koralji koji potječu iz razdoblja prije
otprilike 400 milijuna godina. Takvi koralji rastu drugom brzinom

145
danju, a drugom noću; brzina rasta ljeti razlikuje se od brzine
rasta zimi. Posljedica su toga bilježi na ljušturama, poput godova
u drveća, koji obilježavaju dane i godine.
Američki paleontolog John West Wells pomno je 1963. godine
proučavao te fosilne koralje i otkrio nekih 400 tankih godova na
svaki grublji biljeg. To bi ukazivalo na to da je svaka godina u tim
davnim vremenima prije 400 milijuna godina imala oko 400 dana.
A to bi značilo da je svaki dan bio dug 21,9 sati.
To se posve približava proračunima. Zapravo je iznenađujuće
blizu, jer ima razloga za pomisao da stopa produljivanja dana (ili
skraćivanja, ide li se unatrag kroz vrijeme) nije nužno konstantna.
Postoje činitelji koji mijenjaju stopu gubljenja rotacijske energije.
Udaljenost Mjeseca (kako ćemo uskoro vidjeti) s vremenom se
mijenja; mijenja se i konfiguracija kontinenata, plitkoća mora i
tako dalje.
Ipak, pretpostavimo (tek za zabavu) da je stopa produljivanja
dana bila konstantna kroz cijelu povijest Zemlje. U tom slučaju,
kojom se brzinom Zemlja okretala prije 4,6 milijardi godina, kad
je nastala? Lako je izračunati da je, uzme li se u obzir konstantna
promjena duljine dana, Zemljmo razdoblje rotacije u trenutku
njezina rođenja moralo iznositi 3,6 sati.
To, naravno, ne mora iznositi baš toliko. Precizniji i
razrađeniji proračuni naznačuju da je dan, kad je bio najkraći,
mogao trajati pet sati. Uz to, možda Mjesec nije pratio Zemlju od
samog početka; možda je na neki način zarobljen u stanovitom
razdoblju poslije nastanka Zemlje te je usporavanje izazvano
morskim dobima možda počelo kasnije, a ne prije 4,6 milijardi
godina. Možda znatno kasnije. U tom je slučaju dan mogao biti
dug 10 ili čak 15 sati u vrijeme Zemljine mladosti.
Zasad ne možemo biti sigurni. Ne postoje izravni dokazi o
duljini dana na samom početku povijesti Zemlje.
U svakom slučaju, kraći dan u dalekoj prošlosti nije sam po
sebi osobito značajan za život. Određeno mjesto na Zemlji imalo
bi manje vremena da se zagrije u toku kraćeg dana; i manje
vremena da se ohladi za vrijeme kratke noći. Temperature
primitivne Zemlje stoga bi više težile jednoličnosti nego što je
danas slučaj, a posve je očito da bi živi organizmi mogli živjeti s
tim, i da su živjeli. Zapravo, uvjeti su tada možda bili povoljniji za
život nego što su sada.
Ali što je s budućnošću i sa stalnim produljivanjem dana?

146
 Uzmicanje Mjeseca

Prolazit će milijuni godina i dan će i dalje postajati duljim, jer

morska doba neće prestati. Gdje će to završiti? Predodžbu o kraju
možemo dobiti ako razmotrimo Mjesec koji je podložan Zemljinu
utjecaju morskih doba, kao što je i Zemlja podložna Mjesečevu
utjecaju.
Zemlja ima 81 puta veću masu nego Mjesec pa bi prema tome,
kad bi sve ostalo bilo isto, njezin utjecaj morskih doba na Mjesec
morao biti 81 puta veći no što je Mjesečevo djelovanje na nas. No,
sve stvari nisu iste. Mjesec je manji od Zemlje, njegov promjer
iznosi samo nešto malo više od četvrtine promjera Zemlje. Iz tog
razloga Zemljina gravitacijska sila doživljava manji pad od jedne
do druge strane Mjeseca, a to umanjuje utjecaj morskih doba.
Uzme li se u obzir veličina Mjeseca, Zemljin utjecaj morskih doba
na Mjesec je 32,5 puta veći od Mjesečeva utjecaja na Zemlju.
Ipak to znači da je Mjesec izložen mnogo većim gubicima
trenja pri okretanju, a kako je njegova masa znatno manja od
Zemljine, on ima i manje rotacijske energije koju može izgubiti.
Mjesečevo rotacijsko razdoblje moralo se stoga produljivati
mnogo većom brzinom nego Zemljino pa razdoblje rotacije
Mjeseca mora danas biti dosta dugo.
I takvo jest. Mjesečevo razdoblje rotacije u odnosu na zvijezde
iznosi danas 27,3 dana. Slučajno je to posve jednako razdoblju
okretanja oko Zemlje u odnosu na zvijezde pa Mjesec uvijek
pokazuje Zemlji isto lice za svoga gibanja.
To nije slučajnost, niti fantastična koincidencija. Mjesečevo se
razdoblje rotacije usporavalo sve dok nije postalo toliko sporo da
u svako vrijeme pokazuje Zemlji istu stranu. Kad se to jedanput
dogodilo, izbočine izazvane morskim dobima bile su uvijek
prisutne na istim točkama Mjesečeve površine. Jedna je uvijek bila
okrenuta prema Zemlji na onoj strani koju je Zemlja uvijek
vidjela, a jedna je bila okrenuta od Zemlje na onoj strani koju
Zemlja nikad ne vidi. Mjesec se više ne okreće u odnosu na te
izbočine i više nema frikcijskog pretvaranja rotacijske energije u
toplinu. Mjesec je, da tako kažemo, gravitacijski prikovan na
mjestu.
Ako se Zemljino okretanje usporava, tada će se ona jednoga
dana okretati tako sporo da će uvijek pokazivati Mjesecu samo
jednu stranu te će i ona biti gravitacijski prikovana na mjestu.

147
 Znači li to da će se Zemlja okretati tako sporo da će njezini
dani biti dugi 27,3 sadašnja dana? Ne, bit će gore od toga iz
slijedećeg razloga: rotacijska energija može se pretvoriti u toplinu,
jer je to stvar pretvaranja jednog oblika energije u drugi te ne
narušava zakone sačuvanja energije. No, objekt koji se okreće ima
također i kutni moment, a taj se ne može pretvoriti u toplinu.
Može se samo prenositi.
Razmotrimo li sistem Zemlja—Mjesec, u njemu i Zemlja i
Mjesec posjeduju kutne momente iz dva razloga: i jedan i drugi
objekt okreću se oko svoje osi i oba se okreću oko zajedničkog
središta gravitacije. Ono se nalazi na liniji koja povezuje središte
Mjeseca i središte Zemlje. Kad bi Zemlja i Mjesec imali potpuno
jednaku masu, zajedničko središte gravitacije nalazilo bi se točno
na pola puta između njih. Budući da je Zemlja masivnija od
Mjeseca, zajedničko gravitacijsko središte smješteno je bliže
središtu Zemlje. Zapravo, kako je Zemlja 81 puta masivnija od
Mjeseca, zajedničko središte gravitacije je 81 puta udaljenije od
Mjesečeva središta nego od Zemljina.
To znači da se zajedničko središte gravitacije nalazi (uzmemo li
da se Mjesec nalazi na svojoj prosječnoj udaljenosti od Zemlje)
4746 kilometara (2949 milja) od središta Zemlje i 379 658
kilometara (235 919 milja) od središta Mjeseca. Zajedničko
središte gravitacije dakle se nalazi 1632 kilometra (1014 milja)
ispod površine Zemlje, s one strane koja je okrenuta Mjesecu.
Dok Mjesec opisuje veću elipsu oko zajedničkoga središta
gravitacije svakih 27,3 dana, središte Zemlje opisuje mnogo manju
elipsu za otprilike također 27,3 dana. Dva se tijela kreću na takav
način da se Mjesečevo središte i Zemljino središte uvijek nalaze na
točno suprotnim stranama zajedničkog središta gravitacije.
Kako se i kod Mjeseca i kod Zemlje produljuje rotacijsko
razdoblje kroz djelovanje trenja izazvanog morskim dobima, oba
tijela gube revolucijski kutni moment. Da bi se održao zakon
očuvanja kutnog momenta, oba moraju stjecati kutni moment u
vezi s okretanjem oko središta gravitacije, u veličini koja će točno
nadomjestiti gubitak kutnog momenta povezan s rotacijom oko
vlastite osi. Način na koji Zemlja i Mjesec povećavaju rotacijski
kutni moment jest udaljavanje od zajedničkog središta gravitacije,
stvarajući tako oko njega veći okretaj.
Drugim riječima, dok ili Mjesec ili Zemlja, ili oboje, produljuju
svoja razdoblja rotacije, oni se udaljavaju jedan od drugoga i tako
ukupni kutni moment sistema Zemlja—Mjesec ostaje isti.
148
 U davnoj prošlosti, kad se Zemlja brže vrtjela oko svoje osi i
kad se Mjesec još nije usporio do točke gravitacijske prikovanosti,
dva su tijela bila bliže jedno drugome. Ako su imala veći rotacijski
kutni moment, imala su manji revolucijski kutni moment. Kad su
Zemlja i Mjesec bili bliže jedno drugome, trebalo im je, naravno,
manje vremena da obiđu jedno drugo.
Tako je prije 400 milijuna godina, kad je Zemljin dan trajao
samo 21,9 sati, udaljenost između Mjesečeva i Zemljina središta
iznosila tek 96 posto sadašnje udaljenosti. Mjesec je bio udaljen
od Zemlje samo 370 000 kilometara (230 000 milja). Ako na taj
način računamo unatrag, pokazat će se da je prije 4,6 milijardi
godina kad je nastala Zemlja, Mjesec bio udaljen od nje samo
217 000 kilometara (135 000 milja), ili nešto više od polovice
sadašnje udaljenosti.
Proračun ipak nije besprijekoran, jer kako se Mjesec više
približava Zemlji (gledamo li unatrag kroz vrijeme), utjecaj
morskih doba postaje veći, ako su svi ostali činitelji isti.
Vjerojatno se u ranoj povijesti Zemlje Mjesec nalazio još bliže,
možda samo na 40 000 kilometara (25 000 milja).
Pogledamo li sada u budućnost, kad se Zemljino rotacijsko,
razdoblje usporava, Mjesec i Zemlja će se polako razdvojiti.
Mjesec se sporo, u spirali, udaljuje od Zemlje. Svaki obrtaj oko
Zemlje povećava njegovu prosječnu udaljenost za 2,5 milimetra.
Mjesečeva rotacija usporavat će se vrlo postupno, tako da će i
dalje odgovarati sve većoj duljini kalendarskoga mjeseca.
Konačno će se, kad se Zemljino rotacijskog razdoblje toliko
produlji da će i ona stalno pokazivati Mjesecu samo jednu svoju
stranu, Mjesec toliko udaljiti da će kalendarski mjesec imati 47
dana. U to će vrijeme Mjesečeva rotacija trajati 47 sadašnjih dana,
koliko i Zemljina. Revolucija dvaju tijela bit će ukočena, činit će
se poput gimnastičkih bućica s nevidljivim spojnim štapom.
Zemlja i Mjesec bit će u to vrijeme udaljeni, od središta do
središta, razmakom od 480000 kilometara (300000 milja).

Približavanje Mjeseca

Kad ni na Zemlju ni na Mjesec ne bi utjecala morska doba,

revolucija »bućica« trajala bi zauvijek. No, Sunčev utjecaj
morskih doba i dalje će postojati. Ti će utjecaji djelovati na dosta
zamršen način, ubrzavajući rotaciju Zemlje i Mjeseca i

149
približavajući ta dva tijela, ali po stopi sporijoj nego što je
sadašnja stopa njihova udaljavanja. To će povećanje blizine očito
trajati beskonačno te bi se moglo pretpostaviti da će Mjesec
konačno ipak pasti na Zemlju (iako sam na početku rekao da se
to ne bi moglo dogoditi), jer će se njegov kutni moment revolucije
naposljetku posve prebaciti na kutni moment rotacije. No on ipak
neće pasti u doslovnom smislu riječi, već će se malo-pomalo
pomicati prema nama u mukotrpno sporoj i postupnoj silaznoj
spirali. Ipak ni tako neće odista pasti, jer neće biti kontakta.
Dok se dva tijela sve više približavaju, utjecaji morskih doba
povećat će se s kubom sve manje udaljenosti. U trenutku kad će
Zemlju i Mjesec razdvajati, od središta do središta, udaljenost od
samo 15 500 kilometara (9 600 milja), tako da će razmak između
dviju površina biti samo 7400 kilometara (4600 milja), utjecaj
morskih doba Mjeseca na Zemlju bit će 15 000 puta snažniji nego
danas. Utjecaj morskih doba Zemlje na Mjesec bit će još 32,5 puta
snažniji, ili zamalo 500 000 puta jači od današnjega Mjesečeva
utjecaja morskih doba na Zemlju.
Do tog će vremena, prema tome, silina morskih doba koja
djeluju na Mjesec biti tako velika da će se Mjesec jednostavno
raspasti i razdvojiti na male fragmente. Lunarni će se fragmenti,
kao posljedica sudara (i daljeg raspadanja) raspršiti po cijeloj
Mjesečevoj putanji te će Zemlja na kraju dobiti prsten, sličan
Saturnovu, ali mnogo blistaviji i gušći.
A što će se dogoditi sa Zemljom za vrijeme svih tih zbivanja?
S približavanjem Mjeseca Zemlji, njegov će utjecaj morskih
doba na Zemlju silno porasti. Zemlja neće biti u opasnosti da se
raspadne, jer će utjecaj morskih doba, koji će ona osjetiti, biti
znatno manji od utjecaja morskih doba na Mjesecu. K tome, veće
gravitacijsko polje Zemlje djelotvornije će je zadržavati cijelom
nasuprot silini morskih doba, nego što je to slučaj s Mjesecom. I,
naravno, kad se jedanput Mjesec raspadne te se gravitacijsko polje
njegovih fragmenata rasprši jednoliko oko Zemlje, utjecaj
morskih doba postaje mnogo manji.
Ipak će, neposrednije prije raspada Mjeseca, plima i oseka biti
tako silne da će se ocean, izdignut do izbočine visoke nekoliko
kilometara, potpuno prelijevati preko kontinenata, stalno iznova.
Budući da bi Zemljino rotacijsko razdoblje u to vrijeme moglo biti
kraće od deset sati, plima i oseka će se izmjenjivati svakih pet sati.
Čini se da u takvim uvjetima ni kopno ni more neće biti
dovoljno stabilni da bi mogli održavati ma što osim visokospecija-
liziranih oblika života, vjerojatno vrlo jednostavne građe.

150
 Uza sve to, mogli bismo zamisliti da bi ljudska bića, budu li
još postojala, bila u stanju razviti podzemnu civilizaciju za vrijeme
približavanja Mjeseca (bilo bi to odista vrlo sporo približavanje i
ne bi nastupilo nenadano). No to ih ipak ne bi spasilo, jer bi pod
silinom utjecaja morskih doba sama uzdišuća zemaljska lopta bila
obuzeta stalnim potresima.
Ipak nema smisla zabrinjavati se zbog sudbine Zemlje kad joj
se približi Mjesec, jer će ona zapravo mnogo prije postati
neprikladnom za prebivanje.
Vratimo se viziji Zemlje i Mjeseca kako kruže jedan oko
drugoga poput bućica, svakih 47 dana. Možemo u tom slučaju
vidjeti da bi Zemlja već bila mrtav svijet. Zamislite površinu
Zemlje izloženu stalnoj Sunčevoj svjetlosti kroz razdoblje od 47
dana. Temperatura bi sigurno dovoljno narasla da bi mogla
uzavrijeti vodu. Zamislite površinu Zemlje izloženu tmini kroz 47
dana. Temperatura bi postala antarktičkom.
Naravno, područja polova su u nekim razdobljima izložena
suncu čak i više od 47 dana uzastopce, ali to se sunce nalazi nisko
na horizontu. Na Zemlji koja bi se sporo okretala, tropska bi
područja bila izložena tropskom suncu 47 dana — a to je posve
različito.
Temperaturni ekstremi sigurno bi Zemlju učinili nepodobnom
za većinu oblika života. Barem bi njezina površina sigurno bila
nenastanjiva, iako možemo zamisliti da bi ljudska bića uspostavila
podzemnu civilizaciju koju spomenuh prije.
Pa ipak se ne trebamo zabrinjavati ni zbog »bućaste rotacije«
sistema Zemlja—Mjesec jer se to, začudo, neće nikada dogoditi.
Ako Zemljin dan postaje jednu sekundu dulji svakih 62 500
godina, tada će za sedam milijardi godina, koliko će Sunce ostati u
glavnoj sekvenci, dan dobiti oko 31 sat te će biti dug 2,3 sadašnja
dana. Mjesec će u tom razdoblju uzmicati i njegov će se utjecaj
morskih doba smanjivati, tako te bi bilo primjereno reći da će
potkraj razdoblja od 7 milijardi godina Zemljin dan biti otprilike
dvaput dulji nego danas.
Neće biti nikakve mogućnosti da postane još dulji, neće biti
čak nikakve mogućnosti ni približno tako velikog produljenja
dana da bi se Zemlja okretala s Mjesecom na isti način bućica, a
kamo li da bi zajedno s njim, u spiralnom gibanju, ostvarila onaj
blistavi prsten. Mnogo prije nego se bilo što takvo dogodi, Sunce
će se pretvoriti u crvenog diva i uništiti jednako i Zemlju i Mjesec.
Slijedi, prema tome, da će Zemlja ostati podobnom za
prebivanje, ako je riječ o njezinu razdoblju rotacije, tako dugo

151
dok postoji, iako će dvostruki dan donijeti temperaturne ekstreme
u toku dana i noći veće nego što su danas, što bi bilo dosta
neugodno.
No čovječanstvo će nedvojbeno do tada napustiti planet (pod
pretpostavkom da preživi te milijarde godina), a potjerat će ga
nabreknuto Sunce, ne usporena rotacija.

152
 9
Pomicanje Zemljine kore

Unutrašnja toplina
Budući da, kako se čini, veća tijela izvana (pa čak ni Mjesec) ne
prijete ozbiljno Zemlji tako dugo dok Sunce ostaje u glavnoj
sekvenci, napustimo na neko vrijeme* ostatak svemira i posvetimo
se planetu Zemlji.
Može li se dogoditi neka katastrofa koja obuhvaća samu
Zemlju, bez prodiranja kakvoga drugog tijela? Primjerice, može li
naš planet iznenada eksplodirati, bez upozorenja? Može li se
raspoloviti? Ili, može li se njegov integritet tako drastično narušiti
na neki način koji bi izazvao katastrofu treće vrste, skončavši
Zemlju kao svijet pogodan za prebivanje?
Uostalom, Zemlja je izvanredno toplo tijelo. Samo je njezina
površina hladna.
Prvobitni izvor topline bila je kinetička energija gibanja malih
tijela koja su se skupljala i u međusobnom srazu stvorila Zemlju
prije otprilike 4,6 milijardi godina. Ta se kinetička energija
pretvorila u toplinu dovoljno veliku da rastopi unutrašnjost. Kroz
milijarde godina koje su otada prošle Zemljina unutrašnjost nije se
ohladila. Ponajprije, vanjskih sloj stijenja vrlo je dobar izolator i
provodi toplinu vrlo sporo. Iz tog razloga samo se relativno malo
topline probija iz Zemlje u okolni prostor.
Nešto topline, naravno, izlazi, jer ne postoji savršeni izolator,
ali ni uz to nema nikakva hlađenja. U vanjskim slojevima Zemlje
postoje stanovite vrste atoma koji su radioaktivni. Osobito su
važna četiri od njih: uran-238, uran-235, torij-232 i kalij-40. Oni se
raspadaju vrlo sporo i u toku milijardi godina Zemljina postojanja
neke od tih podvrsta atoma još postoje neraspadnute. Zapravo,

* Bit će potrebno da mu se tu i tamo vratimo, u vezi s vrlo malim tijelima.

153
većina urana-235 i kalija-40 dosad je nestala, ali nestala je samo
polovica urana-238 i samo petina torija-232.
Energija raspadanja atoma pretvara se u toplinu. Iako je
količina energije koja nastaje raspadanjem samo jednog atoma
beznačajna, ukupna energija koja se stvara raspadanjem
ogromnog broja atoma, u najmanju ruku nadoknađuje količinu
energije koja se gubi iz Zemljine unutrašnjosti. Zemlja stoga, ako
se već nešto događa s njezinom toplinom, prije tu toplinu pomalo
dobiva nego što je gubi.
Moguće je, prema tome, da silovito vruća unutrašnjost (prema
nekim procjenama, temperatura u središtu doseže čak 2 700°C)
stvori ekspanzivnu snagu koja će se probiti kroz hladnu koru
poput ogromne planetarne bombe, ostavljajući samo pojas
asteroida tamo gdje je nekada bila Zemlja.
Zapravo, tu mogućnost čini vjerojatnom činjenica da jedan
asteroidni pojas već postoji između putanja Marsa i Jupitera.
Odakle potječe taj pojas? Godine 1802. njemački je astronom
Heinrich W. M. Olbers (1758—1840) otkrio drugi asteroid, Pallas,
i smjesta je pretpostavio da su ta dva asteroida, Ceres i Pallas,
mali fragmenti velikog planeta koji je nekad kružio između Marsa
i Jupitera te potom eksplodirao. Danas kad znamo da postoje
deseci tisuća asteroida, većina s promjerom ne većim od nekoliko
kilometara, ta bi pomisao mogla zvučati još uvjerljivije.
Još jedan dokaz koji, kako se čini, pokazuje u tom smjeru, jesu
meteoriti koji se spuštaju na Zemlju (i za koje se smatra da
potječu iz asteroidnog pojasa); oko 90 posto tih meteorita
sastavljeno je od kamena, a 10 posto od nikla i željeza. Zbog toga
se čini da su oni fragmenti nekog planeta koji je imao jezgru od
nikla i željeza, s kamenim omotačem oko njega.
Sastav Zemlje je baš takav, pri čemu jezgra čini oko 17 posto
volumena planeta. Mars ima nešto manju gustoću nego Zemlja pa
stoga njegova jezgra (najgušći dio planeta) mora biti nešto manja
od Zemljine u odnosu na ostatak planeta. Ako je planet koji je
eksplodirao bio sličan Marsu, to bi objasnilo omjer meteorita sas-
tavljenih od kamena i onih od nikla i željeza.
Među kamenim meteoritima nekoliko postotaka čine »ugljični
kondriti« koji sadrže značajne količine lakih elemenata — čak
vodu i organske spojeve. Moglo bi se prosuditi da su oni
podrijetlom iz krajnjeg vanjskog sloja planeta koji je eksplodirao.
Pa ipak, ma kako teorija o eksplozivnom porijeklu asteroida
može zvučati prikladnom, astronomi je ne prihvaćaju. Najveća
postojeća procjena o ukupnoj masi asteroida doseže samo do 1/10

154
 Mjesečeve mase. Da su svi asteroidi bili jedno tijelo, njegov bi
promjer bio oko 1600 kilometara (1000 milja). Što je tijelo manje,
to je manja i toplina u njegovu središtu, pa stoga možemo pronaći
i manje razloga koji su ga natjerali da eksplodira. Čini se krajnje
nevjerojatnim da bi eksplodiralo neko tijelo veliko samo poput
satelita srednje veličine.
Doima se mnogo vjerojatnijim da je Jupiter u toku svoga rasta
tako djelotvorno »počistio« dodatnu masu u svojoj blizini
(zahvaljujući svojoj već i tada velikoj masi), da je ono što je danas
asteroidni pojas bilo premalo za akumuliranje u planet. Zapravo,
ostavio je tako malo da Mars nije mogao narasti do veličine
Zemlje i Venere. Jednostavno nije bilo dovoljno dostupne
materije.
Moglo se, prema tome, dogoditi da je asteroidna materija
imala premalu masu i da je stvorila preslabo ukupno gravitacijsko
polje te se nije mogla skupiti u jedinstveni planet, osobito stoga jer
je utjecaj morskih doba Jupiterovog gravitacijskog polja djelovao
protiv njega. Umjesto toga uspjelo se formirati nekoliko asteroida
umjerene veličine, a sudari među njima mogli su rezultirati
rasipanjem bezbrojnih manjih objekata.
Ukratko, danas je jednodušno mišljenje da asteroidi nisu
proizvod planeta koji je eksplodirao, već materijal jednog planeta
koji nikad nije nastao.
Budući da između Marsa i Jupitera nije postojao neki planet
koji je eksplodirao, imamo manje razloga za pomisao da će
eksplodirati ma koji drugi planet. Uz to, ne smijemo potcijeniti
snagu gravitacije. U tijelu velikom poput Zemlje gravitacijsko je
polje dominantno. Ekspanzivni utjecaj unutrašnje topline daleko
je od toga da bude dovoljan za prevladavanje snage gravitacije.
Mogli bismo se zapitati bi li radioaktivno razbijanje atoma u
Zemljinu tijelu bilo u stanju podići temperaturu do opasne točke.
To, kad je riječ o eksploziji, nije razložan strah. Kad bi
temperatura toliko narasja da bi rastopila cijelu Zemlju, sadašnja
atmosfera i oceani mogli bi biti izgubljeni, ali ostatak planeta
nastavio bi se vrtjeti kao ogromna kap tekućine koju još sigurno
drži na okupu njezina gravitacija. (Divovski planet Jupiter danas
je, kako se drži, upravo takva vrteća kap tekućine, s
temperaturom koja u središtu doseže čak 54 000°C, no valja reći
da je Jupiterovo gravitacijsko polje 318 puta jače od Zemljina.)
Naravno, kad bi se Zemlja toliko zagrijala da bi to rastopilo
cijeli planet, koru i sve ostalo, to bi bila prava katastrofa treće
vrste. Ne bismo ni morali uzimati u obzir eksploziju.

155
 No, ni to nije vjerojatan događaj. Zemljina prirodna
radioaktivnost stalno opada. Ona danas, u cijelosti, iznosi manje
od polovice veličine kakva je bila u početku planetarne povijesti.
Ako se Zemlja nije posve rastopila u svojoj prvoj milijardi godina
života, neće se rastopiti ni sada. Ako je temperatura rasla kroz
cijeli Zemljin vijek brzinom koja se postupno smanjivala i ako još
nije uspjela rastopiti koru već i dalje samo stremi tome cilju, taj će
rast temperature biti tako spor da će čovječanstvu ostaviti
dovoljno vremena za napuštanje planeta.
Vjerojatnije je da je unutrašnja toplina Zemlje, u najboljem
slučaju, stalno ista, a kako radioaktivnost našeg planeta i dalje
opada, zapravo bi moglo doći do vrlo sporog gubljenja topline.
Možemo čak predočiti sebi daleku budućnost u kojoj je Zemlja
zapravo skroz-naskroz hladna.
Hoće li to utjecati na život na takav način da bi se moglo
smatrati katastrofom? Ukoliko je riječ o temperaturi Zemljine
površine, sigurno neće. Gotovo sva naša površinska toplina dolazi
od Sunca. Ako bi Sunce prestalo sjati, temperatura Zemljine
površine spustila bi se daleko ispod antarktičkih stupnjeva, a
unutrašnja toplina planeta mogla bi samo neznatno djelovati da se
to ublaži. Ako bi se, s druge strane, unutrašnja temperatura
Zemlje spustila na nulu, a Sunce bi nastavilo sjati, mi nikad ne
bismo osjetili razliku ukoliko je riječ o površinskoj temperaturi.
Ipak, Zemljina unutrašnja toplina pokreće neke događaje koji su
poznati i potrebni ljudima. Bi li se gubitak toga na neki način
pokazao katastrofalnim čak ako bi Sunce i nastavilo sjati?
To nije pitanje o kojem bismo morali razglabati. Ono se neće
nikada pojaviti. Pad radioaktivnosti i gubitak topline nastavit će
se tako sporo da će Zemlja sigurno biti u nutrini toplo tijelo,
uglavnom kao i danas, do trenutka kad Sunce napusti svoju
glavnu sekvencu.

Katastrofizam
Prijeđimo na one katastrofe treće vrste koje ne bi ugrozile inte-
gritet Zemlje kao cjeline, ali koje bi je ipak učinile nepodobnom
za nastavanje.
Sadržaji mitova često pričaju o svesvjetskim propastima koje
okončavaju sav ili gotovo sav život. Vrlo je vjerojatno da su one
izrasle iz nesreća manjega opsega koje su preuveličane u sjećanju i
koje su doživjele nova preuveličavanja u legendi.

156
 Najranije su civilizacije, na primjer, niknule u riječnim
dolinama, a riječne doline povremeno su izložene katastrofalnim
poplavama. Osobito teška poplava koja odnosi cijelo područje s
kojim su stanovnici bili upoznati (a narodi prvobitnih civilizacija
imali su samo ograničenu predodžbu o domašaju Zemlje) za njih
bi predstavljala svesvjetsku destrukciju.
Stari Sumerci koji su nastavali dolinu Eufrata i Tigrisa, u
današnjem Iraku, čini se da su doživjeli osobito tešku poplavu oko
2800. godine prije nove ere. Događaj je bio tako impresivan i
toliko je potresao njihov svijet da su nakon toga datirali zbivanja
kao »prije Poplave« i »poslije Poplave«.
Napokon je nastala sumerska legenda o Potopu, legenda
sadržana u najstarijem poznatom epu na svijetu, epu o
Gilgamešu, kralju sumerskoga grada Uruka. U svojim pustolovi-
nama on nailazi na Ut-Napištima čija je obitelj jedina preživjela
Potop u velikom brodu što ga je on sagradio.
Ep bijaše vrlo popularan te se proširio izvan granica sumerske
kulture i onih kultura koje su slijedile u dolini Eufrata i Tigrisa.
Dopro je do Hebreja i vjerojatno do Grka. I jedni i drugi su
kazivanje o Potopu uklopili u svoje mitove o postanku Zemlje.
Verzija koja je najbolje poznata nama jest, naravno, biblijska
priča kako je ispričana u Knjizi postanka, od šestog do devetog
poglavlja. Priča o Noi i njegovoj barci suviše je dobro poznata da
bi je ovdje trebalo ponavljati.
Kroz mnoga su stoljeća svi Židovi i kršćani prihvaćali
događaje iz Biblije kao nadahnutu riječ Božju i, prema tome, kao
nepatvorenu istinu. S uvjerenjem se držalo da doista, negdje u
trećem mileniju prije nove ere, bijaše svjetski potop koji je uništio
zbiljski sav kopneni život.
To je predodredilo pretpostavke znanstvenika o tome da su
različiti znakovi promjene koju su otkrili u Zemljinoj kori
posljedica silne kataklizme planetarnog Potopa. Kad se činjaše da
je Potop nedostatan uzrok svim promjenama, rado se zaključivalo
da su se u periodičnim razmacima zbivale druge katastrofe. Takvo
se vjerovanje naziva »katastrofizmom«.
Ispravno tumačenje fosilnih ostataka izumrlih vrsta i
dedukcija procesa evolucije bili su odgođeni zbog premisa
katastrofizma. Švicarski prirodoslovac Charles Bonnet (1720—
93), na primjer, držao je da su fosili doista bili ostaci izumrlih
vrsta koje su nekad živjele, ali vjerovao je da su one izumrle u
nekoj od planetarnih katastrofa koje su periodički zahvaćale

157
svijet. Među njima je Noin Potop bio tek posljednja. Nakon svake
katastrofe, sjemenje i drugi ostaci predkatastrofskoga života
razvijahu se u nove i više oblike. Bijaše to kao da je Zemlja ploča
škriljevca, a život poruka koja se stalno brisala i ponovno
upisivala.
To je shvaćanje razvio francuski anatom barun Georges
Cuvier (1769—1832), koji je zaključio da bi četiri katastrofe,
posljednja medu njima Potop, objasnile fosile. No kako se
otkrivalo sve više i više fosila, uvidjelo se da je bilo potrebno sve
više i više katastrofa koje su zatirale jedne fosile i otvarale put
drugima. Godine 1849. Cuvierov je učenik Alcide d'Orbigny
(1802—57) zaključio da je bilo potrebno ne manje od dvadeset
sedam katastrofa.
D'Orbigny bijaše zadnji izdisaj katastrofizma u glavnoj struji
znanosti. Sto se, zapravo, otkrivalo više i više fosila i što se
povijest prošlog života uobličavala sa sve više pojedinosti, postalo
je jasno da nije bilo katastrofa Bonnet-Cuvierova tipa.
U povijesti Zemlje bilo je velikih nedaća i njihov je utjecaj na
život bio dramatičan, kao što ćemo vidjeti, ali nije se zbila nijedna
katastrofa takve vrste koja bi okončala život i nagnala ga da
započne snova. Ma gdje povukli crtu i rekli, »Tu je katastrofa«,
uvijek se može naći velik broj vrsta koje su živjele kroz cijelo to
razdoblje ne mijenjajući se i ne pretrpjevši nikakva štetnoga
djelovanja.
Život je nedvojbeno stalan i ni u jednom vremenu otkako je
nastao, prije više od tri milijarde godina, ne postoji jasan znak
potpunoga njegova prekida. Svakog trenutka u cijelom tom
razdoblju čini se da su Zemlju nastavala živa bića u bogatu obilju.
Godine 1859, samo deset godina nakon d'Orbignyjeve natuk-
nice engleski prirodoslovac Charles Robert Darwin (1809—82)
objavio je knjigu On the Origin of Species by Means of Natural
Selection (O porijeklu vrsta pomoću prirodne selekcije). To je
prethodilo onome što obično nazivamo »teorijom evolucije«, a
pretpostavilo je polagano mijenjanje vrsta u toku eona, bez
katastrofe i obnavljanja. U početku se javio snažan otpor onih
koje je skandalizirao način na koji je to bilo u kontradikciji s
postavkama Geneze, ali novo je shvaćanje pobijedilo.
Čak i danas, ogroman broj ljudi vezanih za doslovno
tumačenje Biblije i potpuno nesvjesnih znanstvenih dokaza,
ostaje, zbog neznanja, protivnikom pojma evolucije. Ipak, nema
znanstvene dvojbe da je evolucija činjenica, iako ostaje dovoljno
158
 prostora za raspre o točnim mehanizmima koji su je proveli.* I uz
to, priča o Potopu i glad mnogih ljudi za dramatičnim
kazivanjima održavaju živim pojam katastrofizma ove ili one
vrste, izvan granica znanosti.
Stalna privlačnost natuknica Immanuela Velikovskog, na
primjer, ima se zahvaliti, barem jednim dijelom, katastrofizmu
kojeg propovijeda. Ima nečega dramatičnog i uzbudljivog u viziji
Venere koja leti prema nama i zaustavlja vrtnju Zemlje. Činjenica
da to prkosi svim zakonima nebeske mehanike nije nešto što bi
uznemirilo onu vrstu ljudi koje uzbuđuju takve priče.
Velikovsky je na originalan način pospješio svoje ideje da bi
objasnio biblijsku legendu o Jošui koji zaustavlja Sunce i Mjesec.
Velikovsky je spreman priznati da se Zemlja zapravo okreće, stoga
izjavljuje da rotacija prestaje. Ako rotacija iznenada prestane, kao
što bi dala nazrijeti biblijska priča, sve bi se na Zemlji našlo u
srazu.
Čak kad bi rotacija prestala postupno, recimo u toku jednoga
dana, kao što danas tvrde velikovskijanski apologeti — nastojeći
objasniti zašto je sve ostalo na svojemu mjestu — rotacijska
energija ipak bi se pretvorila u toplinu i oceani na Zemlji bi
uzavreli. Ako su Zemljini oceani uzavreli u doba Egzodusa, teško
je pojmiti kako bi Zemlja danas mogla toliko obilovati morskim
životom.
Čak ako zanemarimo vrijenje, kakva je mogućnost da bi
Venera, nakon što se zaustavilo okretanje Zemlje, mogla tako
utjecati na Zemlju da bi se ponovno uspostavila rotacija u istom
smjeru i s istim razdobljem — na sekundu — kakvi su postojali
prije?
Astronomi su posve zbunjeni i razočarani utjecajem koji takva
besmislena shvaćanja imaju na mnoge ljude, ali oni potcjenjuju
privlačnost katastrofizma. Oni također potcjenjuju nedostatno
obrazovanje mnogih ljudi kad je riječ o znanosti — osobito onih
ljudi koji su temeljito obrazovani u neznanstvenim predmetima. I
doista će obrazovane neznanstvenike lakše zavesti pseudoznanost
nego druge, jer sama činjenica da je netko stekao obrazovanje u,
recimo, komparativnoj književnosti, kadra je stvoriti lažno
samouvjereno mišljenje da je time stečena i sposobnost
razumijevanja na nekom drugom polju.

* Oni koji pobijaju evoluciju često govore da je to »samo teorija«, ali dokazi
su više nego dovoljno jaki za to. Isto bismo tako mogli reći da je Newtonov zakon
gravitacije »samo teorija«.

159
 Postoje i drugi primjeri katastrofizma koji privlače neuke. Na
primjer, svaka tvrdnja da se Zemlja povremeno iznenada obrće
tako da polarni predjeli postaju umjerenima ili tropskim, nalazi na
povodljive uši. Na taj se način može objasniti zašto su se, kako se
čini, neki sibirski mamuti tako nenadano zamrzli. Nije dovoljno
pretpostaviti da su mamuti učinili nešto vrlo jednostavno — da su
upali u pukotinu ledenjaka ili močvaru koja se počela smrzavati.
Štoviše, čak i da se Zemlja obrnula, tropsko područje ne bi se
smjesta zamrzio. Za gubitak topline hoće se vremena. Ako se
kućna peć odjednom ugasi hladnog zimskog dana, prije no što se
temperatura u kući spusti do smrzavanja proći će zamjetan
vremenski interval.
Osim toga, posve je nevjerojatno da bi se Zemlja preokrenula.
Postoji ekvatorijalna izbočina kao posljedica Zemljine rotacije, i
zbog nje se Zemlja ponaša poput divovskoga žiroskopa.
Mehanički zakoni koji upravljaju kretanjem žiroskopa savršeno
su dobro poznati, a količina energije potrebna da bi prouzročila
preokretanje Zemlje je ogromna. Za tu energiju ne postoji nikakav
izvor, osim upadanja nekog planetarnog objekta izvana, a o
njemu, unatoč Velikovskom, nije bilo nikakva znaka u posljednje
četiri milijarde godina, niti ima neke vjerojatne mogućnosti u
predvidivoj budućnosti.
Umjerenija pretpostavka kazuje da se zapravo ne obrće Zemlja
kao cjelina, već samo njezina tanka kora. Kora, debela samo
nekoliko desetaka kilometara i sa samo 0,3 posto Zemljine mase,
počiva na Zemljinu omotaču, debelom sloju stijenja koji, iako nije
dovoljno vruć da bi se rastopio, ipak jest dosta topao te se stoga
može zamisliti da je mekan. Možda zgodimice kora spuzne preko
gornje površine omotača, izazivajući sve učinke, koliko je riječ o
površinskom životu, potpunoga obrtanja, no uz mnogo manji
utrošak energije. (Prvi je to 1886. godine natuknuo njemački pisac
Carl Löffelholz von Colberg).
Što bi izazvalo takvo okliznuće kore? Jedna je pretpostavka da
se velika ledena kapa Antarktika ne nalazi savršeno centrirana na
Južnom polu. Kao posljedica toga, Zemljina rotacija stvorila bi
vibraciju izvan centra koja bi potom olabavila koru i izazvala
skliznuće.
To nije nimalo vjerojatno. Omotač ni u kojem slučaju nije
dovoljno mekan da bi kora mogla preko njega kliziti. A kad bi i
bio, ipak bi ga ekvatorijalna izbočina zadržala u mjestu. Uz to,
položaj antarktičke ledene kape izvan središta nije dovoljan da bi
izazvao takvo djelovanje.

160
 Štoviše, to se jednostavno nikad nije dogodilo. Klizeća kora
morala bi se raskinuti na prolazu od polarnih predjela prema
ekvatorijalnim područjima i morala bi se ponovno stisnuti
prelazeći iz ekvatorijalnih u polarna područja. Raskidanje i
zbijanje kore u slučaju takvoga klizanja sigurno bi ostavilo
mnoštvo znakova — osim što bi vjerojatno uništilo život te ne bi
preostao nitko tko bi mogao zapaziti te znakove.
Zapravo, možemo donijeti uopćen zaključak. U posljednje
četiri milijarde godina nije na našoj planeti bilo katastrofe
dovoljno drastične da bi mogla naškoditi razvoju života, a izgledi
da u budućnosti dođe do takve katastrofe koja izrasta isključivo
iz mehanike samog planeta, u najvećem su stupnju nevjerojatni.

Pomicanje kontinenata

Došavši do zaključka da katastrofa nije bilo, možemo li prema

tome reći da je Zemlja savršeno stabilna i nepromjenljiva? Ne,
doista ne možemo. Promjene postoje i neke od njih pripadaju čak
onoj vrsti koju sam već isključio. Kako je to moguće?
Razmotrimo prirodu katastrofe. Nešto što je katastrofalno
ako se događa brzo, možda uopće nije katastrofalno ako se zbiva
polako. Ako biste morali vrlo brzo sići s nebodera skačući s
krova, to bi bila vaša osobna katastrofa. Ako biste, s druge strane,
sišli vrlo polako dizalom, to ne bi bio nikakav problem. U oba bi
se slučaja dogodila ista stvar; promjena položaja od vrha prema
dnu. Hoće li ta promjena položaja biti katastrofalna ili ne, ovisit
će isključivo o brzini kojom se odvija.
Slično tome, jureći metak koji izlijeće iz cijevi puške i pogađa
vas u glavu sigurno će vas ubiti; ali isti taj metak, ako se kreće
samo brzinom koju mu je dala ruka što ga je izbacila, stvorit će
vam samo glavobolju.
Ono što sam, dakle, eliminirao kao neprihvatljive katastrofe
jesu promjene koje se događaju brzo. Te iste promjene, ako se
događaju vrlo sporo, posve su druga stvar. Vrlo se spore promjene
mogu događati i događaju se, i one ne moraju biti, zapravo i nisu,
katastrofalne.
Primjerice, eliminirajući mogućnost katastrofalnog klizanja
Zemljine kore, moramo priznati da vrlo sporo klizanje kore jest
mogućnost. Recimo, čini se da je prije nekih 600 milijuna godina
postojalo razdoblje zaleđivanja (prosuđujući prema ogrebotinama

161
 na stijenama poznate starosti) koje se dogodilo istodobno u
ekvatorijalnom Brazilu, u južnoj Africi, Indiji te u zapadnoj i
jugoistočnoj Australiji. Ta su područja morala biti prekrivena
ledenim kapama, kao danas Grönland i Antarktik.
Kako je to moguće? Ako je raspored kopna i mora na Zemlji
bio posve isti kao i danas te ako su polovi bili točno na istome
mjestu, tada bi postojanje tropskih predjela pod ledenom kapom
značilo da je cijela Zemlja morala biti zamrznuta, a to nije uopće
vjerojatno. Konačno, nema nikakvih znakova zaleđivanja na
ostalim kontinentalnim predjelima u ono doba.
Pretpostavimo li da su polovi promijenili položaj, tako da je
ono što je danas tropsko područje nekad bilo polarno i obrnuto,
tada je nemoguće naći takav položaj za polove koji će objasniti
sve one praiskonske ledene kape u isto vrijeme. Ako su polovi
ostali na svome mjestu, ali je Zemljina kora skliznula u cijelosti,
problem ostaje isti. Ne postoji položaj koji objašnjava sve ledene
kape.
Jedina stvar koja se mogla dogoditi i koja objašnjava to
pradavno zaleđivanje jest promjena položaja samih kopnenih
masa u međusobnom odnosu, naime da su ta različita zaleđena
mjesta bila nekada blizu jedno drugome i da su se sva nalazila na
jednome ili drugom polu (ili su neki dijelovi bili na jednom polu, a
ostali na drugome). Je li to moguće?
Ako pogledamo kartu svijeta, nije teško razaznati da su
istočna obala Južne Amerike i zapadna obala Afrike zapanjujuće
slične. Ako biste izrezali oba kontinenta (uz pretpostavku da oblik
nije pretjerano iskrivljen ucrtavanjem na ravnu površinu), mogli
biste ih iznenađujuće dobro pripojiti. To je zapaženo čim je oblik
tih obala postao poznat dovoljno podrobno. Engleski učenjak
Francis Bacon (1561—1626) istakao je to već 1620. godine. Je li
moguće da su Afrika i Južna Amerika bile nekad spojene, da su se
raskolile duž linije sadašnjih obala i potom razdvojile?
Prvi se temeljito pozabavio tim pojmom »pomicanja kontine-
nata« njemački geolog Alfred Lothar Wegener (1880—1930),
objavivši 1912. godine knjigu o toj temi, Porijeklo kontinenata i
oceana.
Kontinenti su sačinjeni od stijena manje gustoće nego
oceansko dno. Kontinenti su uglavnom granitni, oceansko dno
uglavnom bazaltno. Zar se ti granitni kontinentalni blokovi ne bi
mogli vrlo sporo pomicati po bazaltnoj podlozi? Bilo je to nešto
poput ideje o klizanju kore, ali umjesto klizanja cijele kore,
pomicali bi se samo kontinentalni blokovi — i uz to vrlo polako.

162
 Ako su se kontinentalni blokovi kretali neovisno, ne bi bilo
ozbiljnog problema s ekvatorijalnom izbočinom, a ako su se
kretali vrlo polako, ne bi bilo potrebno mnogo energije te ne bi
nastala katastrofa. Nadalje, ako su se kontinentalni blokovi
kretali neovisno, to bi objasnilo pradavno zaleđivanje u
međusobno vrlo udaljenim područjima svijeta, od kojih su neka
blizu ekvatora. Sva bi ta područja bila negda zajedno, na
polovima.
Takav kontinentalni pomak mogao bi biti i odgovor na jednu
biološku zagonetku. Ima nekih sličnih vrsta biljaka i životinja koje
postoje u međusobno vrlo udaljenim dijelovima svijeta; dijelovima
razdvojenim oceanima koje te biljke i životinje sigurno ne bi
mogle prijeći. Austrijski geolog Edward Seuss objasnio je to 1880.
godine pretpostavivši da su nekad postojali kopneni mostovi koji
su povezivali kontinente. Na primjer, zamislio je da se oko cijele
južne polukugle negda protezao veliki superkontinent, nastojeći
objasniti kako su te vrste doprle do raznih kopnenih masa koje su
danas međusobno razdvojene. Drugim riječima, valjalo je
zamisliti da se kopno u toku povijesti Zemlje uzdizalo i spuštalo,
tako da su ista područja nekad bila visoki kontinent, a u drugom
vremenu duboko oceansko dno.
Ta je ideja bila popularna, ali kako geolozi stječu veća
saznanja o morskom dnu, sve se manje čini vjerojatnim da su
morska dna ikada mogla činiti dijelove kontinenata. Bilo bi
razložnije pretpostaviti postojanje postraničnih gibanja, pri
kojima bi se jedinstveni kontinent razlamao u dijelove. Svaki bi
dio ponio određene grupe vrsta i na kraju bi slične vrste bile
odvojene širokim oceanima.
Wegener je držao da su negda svi kontinenti bili jedinstveni
veliki blok kopna smješten u jednom ogromnom oceanu. Tom je
superkontinentu nadjenuo ime »Pangaea« (prema grčkim riječima
koje znače »sva Zemlja«). Iz nekog se razloga Pangaea raskinula
na nekoliko fragmenata koji su se razišli, sve dok nismo završili s
današnjim kontinentalnim rasporedom.
Wegenerova je knjiga izazvala znatan interes, ali geolozi su je
teško mogli uzeti ozbiljno. Slojevi podloge ispod Zemljinih
kontinenata bili su jednostavno previše kruti da bi dopustili
pomicanje kontinenata. I Južna Amerika i Afrika bile su čvrsto
usađene u mjestu te se nijedna ne bi mogla gibati kroz bazalt. I
tako se Wegenerove teorije nisu uvažavale četrdeset godina.
Ipak, što su se kontinenti više proučavali, to se bolje činilo da
su nekad morali biti sjedinjeni, svi postojeći, osobito uzmu li se

163
 rubovi podvodnih klisura kao stvarne kontinentalne granice. Bilo
je to previše da bi se moglo odbaciti kao koincidencija.
Pretpostavimo, dakle, da Pangaea jest postojala i da se
raskolila te da su se fragmenti nekako razdvojili. U tom bi slučaju
dno oceana koje se stvorilo između tih fragmenata moralo biti
relativno mlado. Fosili s nekih stijena na kontinentima bili su stari
čak 600 milijuna godina, ali fosili s dna Atlantskog oceana, koji bi
bili nastali tek nakon što se Pangaea razdvojila, ne bi mogli biti
tako stari. Zapravo, nijedan fosil stariji od 135 milijuna godina
nije nikada pronađen u stijenju s dna Atlantskog oceana.
Skupljalo se sve više i više dokaza u korist kontinentalnoga
pomaka. No, bila je potrebna neka ideja o mehanizmu koji bi to
omogućio. I to je moralo biti nešto drugo, a ne Wegenerova
natuknica o granitu koji krči sebi put kroz bazalt; to očito nije bilo
moguće.
Rješenje je nadošlo s proučavanjem dna Atlantika koje je,
naravno, skriveno od nas neprovidnom plohom vode kilometrima
dubokom. Prvi nagovještaj da bi tamo dolje moglo biti nečega
zanimljivog pojavio se 1853, kad se pokazalo nužnim obaviti
mjerenja dubine da bi se mogao položiti atlantski kabel koji će
električnim signalima povezivati Evropu i Ameriku. U to su se
vrijeme pojavili izvještaji o tome da, kako se čini, postoje znakovi
nekoga podmorskoga platoa u sredini oceana. Atlantski ocean
činio se nedvojbeno plićim na sredini nego s obje strane, a
središnja je plićina nazvana »Telegrafskim platoom«, u čast
kabelu.
U tim su se danima mjerenja dubine obavljala bacanjem
dugačkoga, teškog užeta s broda u more. To je bilo dugotrajno,
teško i nepouzdano, a uz to se mogao obaviti samo mali broj
takvih mjerenja pa se konfiguracija morskoga dna mogla saznati
samo u površnim pojedinostima.
No, u toku prvoga svjetskog rata francuski fizičar Paul
Langevin (1872—1946) razradio je metode za određivanje
udaljenosti pomoću ultrazvučnih jeka s objekata ispod vode (koji
se danas zovu »sonari«). Jedan njemački oceanografski brod
počeo je 1920. mjeriti sonarom dubine u Atlantskom oceanu i do
1925. se pokazalo da jedan veliki planinski lanac krivuda
sredinom Atlantika cijelom njegovom dužinom. Potom se
pokazalo da to postoji i u drugim oceanima i da zapravo okružuje
globus kao dugačak, krivudav »Srednjeoceanski greben«.
Nakon drugoga svjetskog rata tog su se predmeta latili
američki geolozi William Maurice Ewing (1906—74) i Bruce

164
Charles Heezen (1924—77). Godine 1953. mogli su reći da se duž
cijele duljine grebena, točno uz njegovu dugačku os, proteže
duboki kanjon. Kasnije je pronađeno da on postoji u svim
dijelovima Srednjeoceanskoga grebena, pa se stoga ponekad
naziva »Velika globalna pukotina«.
Čini se da Velika globalna pukotina dijeli Zemljinu koru na
velike ploče čiji promjer, u nekim slučajevima, doseže tisuće
kilometara, a dubina 70 do 150 kilometara (45 do 95 milja). One
su nazvane »tektonskim pločama«, prema grčkoj riječi za »tesar«,
jer su različite ploče vrlo uredno međusobno spojene. Proučavanje
evolucije Zemljine kore pomoću tih ploča označava se istim
riječima, kao tektonika ploča.
Otkriće tektonskih ploča potvrdilo je kontinentalni pomak, ali
ne na Wegenerov način. Kontinenti nisu plutali i pomicali se po
bazaltu. Određeni kontinent, zajedno s dijelovima pripadajućeg
morskog dna, bio je integralni dio određene ploče. Kontinenti su
se mogli gibati jedino ako su se gibale i ploče, a bilo je očito da su
se ploče micale. Ali kako su se mogle gibati ako su bile čvrsto
spojene?
Mogle su biti odgurnute jedna od druge. Američki geolog
Harry Hammond Hess (1906—69) pružio je 1960. dokaz u prilog
»širenju morskoga dna«. Vruće rastopljeno stijenje polako je
izviralo iz velikih dubina u, primjerice, Velikoj pukotini usred
Atlantika, skrućujući se na površini ili blizu nje. To izdizanje
stijenja koje se skrućivalo prouzročilo je razdvajanje dviju ploča sa
svake strane, ponegdje brzinom od dva do 18 centimetara (1 do 7
inča) na godinu. Kako su se razmicale ploče, razmicale su se i,
recimo, Južna Amerika i Afrika. Drugim riječima, kontinenti se
nisu pomicali, bili su odgurnuti.
Što je stvorilo energiju koja je to omogućila? Znanstvenici nisu
sigurni, ali podobno objašnjenje govori da postoje vrlo spori
vrtlozi u omotaču koji se nalazi ispod Zemljine kore, dovoljno
vrućem da bude plastičan pod svojim velikim pritiscima. Ako se
jedan vrtlog kreće nagore, prema zapadu i nadolje, a susjedni
vrtlog nagore, prema istoku i nadolje, suprotna gibanja ispod kore
težit će razdvajanju dviju susjednih ploča, pri čemu se između njih
uzdiže vrući materijal.
Prirodno, ako su dvije ploče odgurnute jedna od druge,
njihova druga dva ruba utisnut će se u susjedne ploče. Ako se
dvije ploče sporo utiskuju jedna u drugu, nastaje naboravanje i
stvaraju se planinski lanci. Ako se uguravaju brzo, jedna će ploča

165
skliznuti ispod druge, dospjeti u vruća područja i rastopiti se.
Oceansko dno će se urušiti da bi stvorilo »bezdane«.
Cijela se povijest Zemlje može uobličiti s pomoću tektonike
ploča, grane znanosti koja iznenada postade središnjom dogmom
geologije, kao što je evolucija središnja dogma biologije, a
atomistika središnja dogma kemije. S razmicanjem tektonskih
ploča na jednome mjestu i spajanjem na drugom uzdižu se
planine, spuštaju dubine, proširuju oceani, odvajaju i sjedinjuju
kontinenti.
Povremeno se kontinenti spajaju u jednu ogromnu kopnenu
masu, da bi se zatim opet razdvojili, i to se stalno obnavlja.
Posljednja prigoda kad je, kako se čini, nastala Pangaea bila je
prije 225 milijuna godina, kad su se upravo počeli razvijati
dinosaurusi. I potom se, prije otprilike 180 milijuna godina, opet
počela razdvajati.

Vulkani
Moglo bi se činiti da kretanje tektonskih ploča po svoj prilici nije
katastrofalna pojava, zato što je ono vrlo sporo. U toku cijeloga
povijesnog doba pomicanje kontinenata moglo bi se zapaziti
isključivo pomnim znanstvenim mjerenjima. No, gibanje ploča
izaziva povremene učinke koji se ne odnose na promjenu
zemljopisne karte, učinke koji su iznenadni i katastrofalni u
lokalnom smislu.
Linije duž kojih se ploče dotiču odgovaraju pukotinama u
Zemljinoj kori i nazivaju se »oštećenja«. Ta oštećenja nisu ravne i
jednostavne linije, već imaju raznovrsne ogranke i račvanja.
Oštećenja su slabe točke kroz koje se na površinu, na nekim
mjestima, mogu probiti toplina i rastopljeno stijenje, dosta
duboko smješteno ispod kore. Toplina se može očitovati dosta
bezazleno, zagrijavajući podzemne vode i stvarajući izvore pare i
vruće vode. Ponekad se voda zagrijava dok pritisak ne dosegne
kritičnu točku, da bi potom u velikoj količini provalila visoko u
zrak. Situacija se tada smiruje i to traje tako dugo dok se
podzemne zalihe ponovno ne napune i zagriju za slijedeću
erupciju. To je gejzir.
U nekim je predjelima djelovanje topline drastičnije. Rastalje-
no stijenje dopire do površine i tada se skrućuje. Kroz humak
ukrućene stijene probija se sve više rastaljenog materijala,
povećavajući njegovu visinu. Konačno nastaje planina sa

166
središnjim prolazom kroz koji se rastaljeno stijenje ili »lava« može
uzdizati i taložiti; tu se može skrućivati kroz dulja ili kraća
razdoblja, a tada će se opet rastaliti.
To je »vulkan«, koji može biti aktivan ili mrtav. Ponekad je
neki vulkan manje ili više aktivan kroz dugo vremensko razdoblje
i to, kao i u svake kronične bolesti, nije osobito opasno.
Povremeno, kad podzemna zbivanja iz nekog razloga povećaju
razinu aktivnosti, lava se uzdiže i istječe. Rijeke užarene lave
ljepljivo se slijevaju niz obronke vulkana i katkada se probijaju do
naseljenih mjesta koja se moraju evakuirati.
Mnogo su opasniji vulkani koji su dugo mrtvi. Tada se
središnja kora kroz koju se lava u prošlosti izdigla potpuno
skrućuje. Kad više nikada ispod toga ne bi bilo nikakve
aktivnosti, sve bi bilo u redu. Ali, zgodimice se događa da uvjeti
ispod zemlje jednoga dana, nakon dugog razdoblja, počnu stvarati
suvišak topline. Lava koja ispod nastaje stiješnjena je skrutnutom
lavom iznad sebe. Pritisak se pojačava i konačno se silovito
probija vrh vulkana. Tada nastaje vrlo žestoko i, što je još gore,
uglavnom neočekivano izbacivanje plina, pare, krutog stijenja i
užarene lave. Zapravo, ako je voda bila zarobljena ispod vulkana i
ako se pretvorila u paru pod silnim pritiskom, cijeli vrh vulkana
može izletjeti uvis, stvarajući eksploziju mnogo veću od onih koje
su uspjela izazvati ljudska bića, čak i u ovim danima fuzijskih
bombi.
Što je još gore, neaktivni vulkan može se doimati posve
bezazlenim. On možda u sjećanjima ljudskih bića nije pružio
nikakav nagovještaj aktivnosti, a tlo oko njega, s obzirom na to
da je relativno kasno izdignuto iz podzemlja, obično je vrlo
plodno. Ono stoga privlači naseljavanje ljudi pa posljedice, kad
nastupi erupcija (ako nastupi), mogu biti smrtonosnije.
U svijetu postoji 455 poznatih aktivnih vulkana koji eruptiraju
u atmosferu. Možda ih je još 80 podmorskih. Oko 62 posto
aktivnih vulkana nalazi se uz rub Pacifičkog oceana, među njima
tri četvrtine na zapadnim obalama toga oceana, duž otočkih
lanaca koji okružuju pacifičku obalu Azije.
To se ponekad naziva »Vatrenim prstenom«. Govorilo se da je
to nezacijeljeni ožiljak koji obilježava onaj dio Zemlje što se u
praiskonskim vremenima odvojio i stvorio Mjesec. Znanstvenici
tu ideju više ne prihvaćaju kao razložnu mogućnost te Vatreni
prsten samo označava granicu između pacifičke i ostalih ploča, s
istoka i zapada. Daljih 17 posto vulkana nalazi se duž otočkoga
kraka Indonezije i oni su granica između euroazijske i australske

167
 ploče. Preostalih 7 posto proteže se duž linije koja presijeca Sre-
dozemlje od istoka prema zapadu, označavajući granicu između
euroazijske i afričke ploče.
Najpoznatija vulkanska erupcija u suvremenoj povijesti bila je
provala Vezuva 79. godine n.e. Vezuv je vulkan visok oko 1,28
kilometara (0,8 milja), a nalazi se petnaestak kilometara istočno
od Napulja. U antičkim se vremenima nije znalo da je vulkan, jer
je bio neaktivan cijelo vrijeme do kojeg doseže čovjekovo sjećanje.
Tada je, 24. kolovoza 79, provalio. Tekuća lava, oblaci dima,
pare i škodljivih isparavanja potpuno su uništili gradove Pompeji i
Herkulanej na njegovim južnim padinama. To se dogodilo na
vrhuncu Rimskog carstva. Erupciju je dramatično opisao Plinije
Mladi (čiji je ujak, Plinije Stariji, poginuo za erupcije pokušavajući
promatrati uništenje izbliza), a iskopavanja zakopanih gradova
koja su počela 1709. objelodanila su rimsku malogradsku
zajednicu zadržanu, kako se pokazalo, u zamrlosti, i zbog svega je
toga taj incident postao epitomom vulkanskih erupcija. No, bila je
to sitnica što se tiče samoga uništenja.
Otok Island je, primjerice, osobito vulkanskoga značaja,
smješten kao što jest na Srednjeoceanskom grebenu, na granici
između sjevernoameričke i euroazijske ploče. I on se doista
razdvaja s daljim širenjem dna Atlantskoga oceana.*
Godine 1783. počela je provala vulkana Laki na jugu
središnjeg dijela Islanda, 190 kilometara od islandskog glavnog
grada Reykjavika. U toku dvije godine lava je prekrila područje
veliko 580 četvornih kilometara (220 četvornih milja). Izravna
šteta koju je izazvala lava bila je mala, ali vulkanski se pepeo
raširio nadaleko i naširoko, dopirući čak do Škotske udaljene 800
kilometara (500 milja) prema jugoistoku, u koncentracijama
dovoljnim da te godine unište obrađene površine.
Na samom su Islandu pepeo i pare ubili tri četvrtine svih
domaćih životinja i barem privremeno onesposobili ono malo
poljoprivrednih površina koje su postojale na otoku. Kao
posljedica toga, 10000 ljudi, petina otočnoga stanovništva, umrlo
je od gladi ili bolesti.
U područjima s koncentriranom populacijom može biti još
gore. Uzmimo za primjer vulkan Tambora na indonezijskom
otoku Sumbawa koji se nalazi istočno od Jave. Godine 1815.
Tambora je bio visok četiri kilometra. No, sedmoga se travnja te

* Riječ »gejzir« je islandski doprinos engleskom jeziku.

168
godine nagomilana lava probila i izbila gornji kilometar vulkana.
U toj je erupciji izbačeno oko 150 kubičnih kilometara materije,
što je bila najveća masa materije koja je u modernim vremenima
izletjela u atmosferu.* Neposredna kiša stijenja i pepela ubila je
12000 ljudi, a uništenje obradivih površina i domaćih životinja
izazvalo je smrt od gladi još 80000 ljudi na Sumbawi i na
susjednom otoku Lomboku.
Na zapadnoj se polukugli najstrašnija erupcija u povijesnom
dobu slučila 8. svibnja 1902. Brdo Pelée na sjeverozapadnom
kraju karipskog otoka Martinique bilo je znano po povremenim
manjim »štucavicama«, ali tog je dana izbilo divovskom
eksplozijom. Rijeka lave i oblaci vrućeg plina slijevahu se velikom
brzinom niz padine vulkana, zatrpavajući grad St. Pierre i
uništivši njegovo posvemašnje stanovništvo. Poginulo je ukupno
oko 38 000 ljudi. (Preživio je jedva tek jedan čovjek u gradu, koji
se nalazio u podzemnom zatvoru.)
Najveća eksplozija u modernim vremenima zbila se, međutim,
na otok Krakatau. Otok nije bio velik, s površinom od 45
četvornih kilometara (18 četvornih milja) bio je tek nešto manji od
Manhattana. Nalazi se u tjesnacu Sunda između Sumatre i Jave,
840 kilometara (520 milja) zapadno od Tamboroa.
Krakatau se nije doimao osobito opasnim. Jedna se erupcija
dogodila 1680, ali bila je zapravo beznačajna. Dvadesetoga
svibnja 1883. nastala je znatnija aktivnost, ali ponovno se smirila
ne učinivši mnogo štete i nakon toga se nastavila neka vrsta
stišanog praskanja. Tada, 27. kolovoza u 10 sati prije podne,
nastade strahovita eksplozija koja je doslovce razorila otok. U
zrak je zavitlan samo oko 21 kubični kilometar (5 kubičnih milja)
materije, mnogo manje no što iznosi vjerojatno pretjerana brojka
koja se odnosila na erupciju Tamboroa šezdeset osam godina prije
toga, ali ono što je izletjelo — izletjelo je daleko većom snagom.
Pepeo se spustio na površinu od 800000 četvornih kilometara
(300000 četvornih milja) i zatamnio okolno područje kroz dva i
pol dana. Prašina je dosegla stratosferu i rasprostrla se preko
cijele Zemlje, izazivajući nekoliko godina spektakularne zalaske
sunca. Buka eksplozije čula se na tisuće milja udaljenosti,
procjenjuje se čak na 1/13 globusa, a snaga eksplozije dvadeset
šest je puta premašivala najveću H-bombu koja je ikada
eksplodirala.

* To bi moglo biti i precijenjeno. Možda nije raznijet cijeli gornji kilometar,

već je jedan dio upao u unutrašnju rupu koju je stvorila lava pri erupciji.

169
 Eksplozija je prouzročila tsunami (takozvani »plimni val«) koji
je preplavio susjedne otoke i koji se osjetio, manje katastrofalno, u
svim oceanima. Svi oblici života na otoku Krakatau potpuno su
uništeni, a tsunami je, ulijevajući se u luke gdje je dosezao čak 36
metara uvis, razorio 163 sela i ubio blizu 40 000 ljudi.
Krakatau je prozvan najglasnijom eksplozijom koja se ikada
čula na Zemlji u povijesnom dobu, ali pokazalo se da to nije bilo
točno. Postojala je i glasnija eksplozija.
U južnom dijelu Egejskoga mora nalazi se otok Thira, oko 230
kilometara (140 milja) jugoistočno od Atene. Ima oblik
polumjeseca, s otvorenim dijelom okrenutim prema zapadu.
Između dva roga nalaze se dva mala otoka. Cjelina se doima
poput velikoga kruga vulkanskog kratera, a to i jest. Thira je
vulkanski otok s brojnim erupcijama, no novija su iskapanja
pokazala da je oko 1470. godine prije nove ere otok bio znatno
veći nego što je danas te da bijaše sjedištem naprednog ogranka
Minojske civilizacije koja je imala središte na otoku Kreti, 105
kilometara (70 milja) istočno od Thire.
Te je godine, međutim, Thira eksplodirala, kao što će to učiniti
Krakatau trideset tri stoljeća kasnije, no pet puta većom snagom.
I tada je sve na Thiri uništeno, no tsunami koji se podigao
(dosežući u nekim lukama 50 metara, ili 165 stopa) zapljusnuo je
Kretu i prouzročio takvo haračenje da Minojska civilizacija bijaše
razorena.* Proći će gotovo tisuću godina prije no što će razvijena
grčka civilizacija podići kulturu toga područja na razinu
dosegnutu prije eksplozije.
Eksplozija Thire nedvojbeno nije ubila tako mnogo ljudi kao
Krakatau ili Tamboro, zato što je Zemlja u to doba bila daleko
rjeđe naseljena. No, eksplozija Thire razlikuje se po žalosnoj
činjenici da je bila jedina vulkanska erupcija koja nije uništila
samo grad ili skupinu gradova, već cijelu jednu civilizaciju.
Erupcija Thire razlikuje se po još jednoj, posve romantičnoj
pojedinosti. Egipćani su imali zapise o toj eksploziji, vjerojatno u
iskrivljenu obliku**, i tisuću godina kasnije Grci su od njih saz-
nali za nju, po svoj je prilici još više iskrivivši. Te se priče pojav-
ljuju u dva Platonova dijaloga.

* Povjesničari su znali da je u to vrijeme propala Minojska civilizacija, ali do

iskapanja Thire nisu znali zašto.
** Legende o katastrofama toga doba koje je skupio Velikovsky — a to je
vrijeme u koje stavlja Egzodus — ako uopće imaju nekog značenja, mnogo bi se
lakše mogle pripisati kaosu i pustošenju nakon eksplozije Thire, nego nemogućem
prodoru planete Venere.

170
 Platon (427—347 prije n.e.) se nije trudio da pri tome previše
uvažava povijest, jer je tu priču iskoristio da bi moralizirao. On
očito nije mogao povjerovati da je veliki grad o kojem su
pripovijedali Egipćani postojao u Egejskom moru gdje su se
nalazili samo mali otoci bez važnosti. Stoga će ga smjestiti na
daleki zapad Atlantskoga oceana, nazvavši uništeni grad
Atlantidom. Posljedica je toga da otada mnogi ljudi zamišljaju
kako se u Atlantskom oceanu nalazi jedan potopljeni kontinent.
Otkriće Telegrafskog platoa poduprlo je to vjerovanje ali,
naravno, saznanja o Srednjeoceanskom grebenu srušila su tu
ideju.
Štoviše, Seussove natuknice o oceanskim kopnenim mostovi-
ma te izdizanju i spuštanju ogromnih kopnenih područja još su
više stimulirale poklonike »izgubljenog kontinenta«. Nije se
zamišljalo da postoji samo Atlantida, već i slični potonuli
kontinenti u Pacifičkom i Indijskom oceanu, nazvani Lemuria i
Mu. Seuss, dakako, nije imao pravo, a uz to je govorio o
zbivanjima starima stotine milijuna godina, dok su entuzijasti
smatrali da se oceansko dno uzdizalo i spuštalo prije nekoliko
desetaka tisuća godina.
Tektonika ploča sa svim je tim stvarima raščistila. Ni u
jednom oceanu ne postoje potonuli kontinenti — iako će
poklonici izgubljenih kontinenata, možemo biti sigurni, i dalje
vjerovati u svoju besmislicu.
Još posve nedavno znanstvenici su (i ja među njima) sumnjali
da je možda Platonov prikaz potpuno izmišljen, iskonstruiran da
bi istakao pouku. U tome smo griješili. Neki Platonovi opisi
Atlantide slažu se s onim što su otkrila iskapanja Thire te se stoga
ta priča morala temeljiti na stvarnome uništenju jednoga grada što
ga je pogodila iznenadna katastrofa — ali samo maloga grada na
malom otoku, a ne kontinenta.
No, ma kako vulkani mogu biti strašni u svome najgorem
obliku, postoji još jedno djelovanje tektonike ploča koje može biti
čak katastrofalnije.

Potresi

Kad se tektonske ploče razdvajaju ili spajaju, to ne mora uvijek

biti lagan i miran proces. Zapravo, za očekivati je postojanje
stanovitog otpora trenja.

171
 Mogli bismo zamisliti da dvije ploče drže zajedno ogromni
pritisci. Linija je nejednolika, miljama duboka, a ivice ploča
napravljene su od hrapavog stijenja. Gibanje ploča težit će,
recimo, da jednu od njih odgurne prema sjeveru, dok je druga
nepokretna ili se odmiče prema jugu. Ili će se možda jedna ploča
izdizati, dok je druga nepomična ili tone.
Silno trenje ivica ploča barem će neko vrijeme zadržavati ploče
u mjestu, no snaga koja nastoji pomaknuti ploče povećava se
sporim kolanjem u donjem sloju Zemljine kore koje na nekim
mjestima odmiče ploče jednu od druge. Uzdizanje rastaljenog
stijenja i širenje morskoga dna stvara postojano guranje jedne
ploče na drugu na drugim mjestima. Možda će proći godine, ali
prije ili kasnije trenje je prevladano i ploče se pomiču jedna mimo
druge uz struganje, možda tek za centimetar ili čak nekoliko
metara. Pritisak zatim popušta i ploče se smiruju za još jedno
neizvjesno razdoblje, do novoga zamjetljivog gibanja.
Kad se dvije ploče gibaju, Zemlja vibrira te imamo »potres«. U
toku jednog stoljeća dvije ploče često nadiru jedna prema drugoj,
svaki put na maloj udaljenosti, i drhtanje ne mora biti osobito
snažno. Ili dvije ploče mogu biti tako čvrsto sjedinjene da se cijelo
jedno stoljeće ništa ne događa, a tada se odjednom oslobode i
pokrenu u jednom jedinom trenutku za vrijednost cijelog stoljeća,
te nastaje divovski potres. Kao i obično, veličina razaranja ovisi o
brzini kojom se promjena zbiva. Ista količina energije koja se
oslobađa u toku cijeloga stoljeća možda neće izazvati uopće
nikakvu štetu, ali sabita u kratak interval može biti katastrofalna.
Budući da se potresi, poput vulkana, javljaju duž oštećenja —
mjesta gdje se susreću dvije ploče — ista područja koja su
podložna vulkanima vjerojatno će doživljavati i potrese. No od te
dvije pojave potresi su mnogo smrtonosniji. Provale lave događaju
se na točno određenim mjestima — tamo gdje su veliki i lako
prepoznatljivi vulkani. Obično je razaranje ograničeno na malo
područje i samo se rijetko pojavljuju tsunamiji i veliki oblaci
pepela. Potresi, s druge strane, mogu biti usredotočeni bilo gdje
duž linije oštećenja koja može biti duga stotine milja.
Vulkani obično daju neko upozorenje. Čak i kad nekom
vulkanu nenadano odleti vrh, postoji prethodna tutnjava ili
izbacivanje dima i pepela. U slučaju vulkana Krakatau,
primjerice, znakovi aktivnosti postojali su tri mjeseca prije
iznenadne eksplozije. Potresi se, s druge strane, javljaju uz samo
jedva zamjetljivo upozorenje.

172
 Dok su vulkanske erupcije gotovo uvijek lokalizirane i gotovo
uvijek traju dovoljno dugo da bi ljudi mogli pobjeći, potres je
obično završen za pet minuta i za tih pet minuta može naškoditi
velikom području. Drhtanje zemlje nije samo po sebi opasno (iako
može biti silno zastrašujuće), ali ono je u stanju srušiti kuće pa
ljudi pogibaju u ruševinama. U današnjem modernom dobu ono
može razbiti brane i izazvati poplave, uništiti električne vodove te
prouzročiti požare i, ukratko, nanijeti neizrecivu štetu.
Najpoznatiji potres u suvremenoj povijesti dogodio se 1.
studenoga 1755. Epicentar je bio neposredno uz portugalsku
obalu. To je sigurno bio jedan od tri ili četiri najsnažnija
zabilježena potresa. Lisabon, glavni grad Portugala, bio je
pogođen punom silinom i svaka se kuća u nižem dijelu grada
srušila. Tada je u luku uletio tsunami izazvan podmorskim
dijelom podrhtavanja te dovršio uništenje. Poginulo je šezdeset
tisuća ljudi, a grad je sravnjen sa zemljom kao da ga je pogodila
hidrogenska bomba.
Potres se osjetio na području velikom 3,5 milijuna četvornih
kilometara (1,5 milijuna četvornih milja), izazvavši velika
oštećenja i u Maroku, jednako kao u Portugalu. Kako je bio Dan
Svih svetih, ljudi su bili u crkvama te su u cijeloj južnoj Evropi
vidjeli kako u katedralama svijećnjaci plešu.
Najčuveniji potres u američkoj povijesti pogodio je San
Francisco. Taj se grad nalazi na granici između pacifičke i
sjevernoameričke ploče. Ta se granica proteže dužinom zapadne
Kalifornije i naziva se oštećenje San Andreas. Duž čitavog
oštećenja i njegovih ogranaka drhtanje se osjeća dosta često,
obično posve blago, no gdjekada su neki odsječci oštećenja
ukliješteni u mjestu i kad se, nakon mnogih desetljeća, oslobode,
posljedice su katastrofalne.
U 5 sati i 13 minuta ujutro, 18. travnja 1906, oštećenje je
popustilo kod San Francisca i kuće su se počele rušiti. Izbio je
požar koji je trajao tri dana, dok ga nije obuzdao pljusak. Četiri
četvorne milje središta grada potpuno su zbrisane. Poginulo je oko
sedamsto ljudi, a četvrt milijuna stanovnika je ostalo bez doma.
Šteta je procijenjena na pola milijarde dolara.
Nakon studije o tom potresu koju je napravio američki geolog
Harry Fielding Reid (1895—1944) uslijedilo je otkriće da je duž
oštećenja došlo do klizanja. Duž jedne ivice oštećenja San
Andreas tlo se, u odnosu na drugu ivicu, pomaklo za šest metara
(20 stopa). To je omogućilo suvremeno razumijevanje potresa,

173
 iako je tek razvoj tektonike ploča pola stoljeća kasnije objasnio
koja pokretačka snaga dovodi do njih.
Ne smije se dopustiti da glasovitost potresa u San Franciscu
prikrije činjenicu kako je grad u to doba bio malen te je mrtvih
bilo relativno malo. Na zapadnoj polukugli bilo je mnogo većih
potresa, procjenjuje li se prema broju mrtvih.
Godine 1970, u kupališnome gradu Yungay u Peruu, 320
kilometara sjeverno od glavnog grada Lime, potres je oslobodio
vodu koja se skupljala iza zemljanoga zida. Poplava je uništila
70000 života.
Veće štete nastaju na drugom kraju pacifičke ploče, na
Dalekom istoku, gdje je naseljenost vrlo gusta i gdje su zgrade
obično tako krhke da se smjesta ruše s prvim drhtajem velikog
potresa. Prvog rujna 1923. potres divovske jačine imao je
epicentar jugozapadno od gradskog područja Tokio-Yokohama u
Japanu. Tokio je 1923. bio mnogo veći grad nego San Francisco
1906; na području Tokija i Yokohame živjelo je oko dva milijuna
ljudi.
Potres se dogodio neposredno prije podneva i smjesta uništio
575 000 zgrada. Broj poginulih od potresa, i od vatre koja je
slijedila, dosegao je više od 140 000, a materijalna šteta vjerojatno
je iznosila gotovo tri milijarde dolara (u razmjeru prema
ondašnjoj vrijednosti dolara). To je vrlo vjerojatno bio potres s
dosad najvećom materijalnom štetom.
Pa ipak ni to nije bio najgori potres s obzirom na broj mrtvih.
Prema jednom izvještaju, potres koji se dogodio 23. siječnja 1556.
u provinciji Shensi u središnjoj Kini usmrtio je 830 000 ljudi.
Naravno, naše povjerenje u jedan tako stari izvještaj može biti
samo ograničeno, ali 28. srpnja 1976. potres slične razorne snage
dogodio se u Kini južno od Pekinga. Gradovi Tjencin i Tangšan
sravnjeni su sa zemljom, a neslužbeni izvještaji, s obzirom na to da
Kina ne objavljuje službene podatke o nesrećama, govore o
655 000 mrtvih i 779 000 ranjenih.
Što, dakle, možemo reći općenito o vulkanima i potresima?
Oni su svakako katastrofe, ali su izričito lokalni. U toku milijarda
godina otkako postoji život, vulkani i potresi nikad se nisu ni
približili mogućnosti da budu konačnim razoriteljima života. Ne
može ih se čak smatrati ni razoriteljima civilizacije. Eksplozija
Thire, istina, nedvojbeno je bila snažan činitelj u propasti
Minojske civilizacije, ali u onim su vremenima civilizacije bile
male. Minojska civilizacija bila je ograničena na otok Kretu, uz

174
još neke egejske otoke, a imala je utjecaja i na nekim dijelovima
grčkoga kopna.
Možemo li biti sigurni da će tako i ostati, da tektonski
poremećaji neće postati katastrofalni u budućnosti iako nisu bili
takvima u prošlosti? Godine 1976, primjerice, dogodilo se
pedesetak potresa sa smrtonosnim posljedicama, a neki su od njih,
poput onih u Gvatemali i Kini, bili stravičnih razmjera. Zar se
Zemlja možda upravo raspada iz nekog razloga?
Nipošto! Stanje se samo čini lošim, i zapravo je 1906. (godina
potresa u San Franciscu) doživjela razornije potrese nego 1976, no
ljudi se 1906. nisu toliko zabrinjavali zbog toga. Zašto se danas
više zabrinjavaju?
Ponajprije, nakon drugoga svjetskog rata komunikacije su se
nevjerojatno usavršile. Nije tome bilo tako davno kad su
prostranstva Azije, Afrike i Južne Amerike bila bez doticaja s
nama. Ako je potres pogodio neko mjesto u udaljenim predjelima,
do javnosti u drugom području svijeta doprle bi samo blijede
vijesti. Danas se svaki potres smjesta podrobno opisuje na prvim
stranicama novina. Posljedice razaranja mogu se čak vidjeti na
televiziji.
Zatim, i naše je zanimanje poraslo. Nitko više nije izoliran i
zaokupljen isključivo sobom. Ne tako davno, čak i kad bismo čuli
pojedinosti o potresima na drugim kontinentima, jednostavno
bismo slegnuli ramenima. Ono što se događalo u udaljenim
predjelima svijeta nije bilo toliko važno. Danas smo počeli
razumijevati da incidenti ma gdje u svijetu utječu i na nas, pa im
stoga poklanjamo više pažnje i postajemo zabrinuti zbog njih.
Treće, stanovništvo svijeta se povećalo. U posljednjih se
pedeset godina udvostručilo i danas broji četiri milijarde ludi.
Potres koji je u Tokiju 1923. usmrtio 140 000 ljudi danas bi, kad bi
se ponovio, uništio možda milijun osoba. Uzmimo da je Los
Angeles imao 100 000 stanovnika 1900. godine, a danas ima 3
milijuna. Potres koji bi pogodio Los Angeles danas bi vjerojatno
usmrtio trideset puta više ljudi nego 1900. godine. To ne bi značilo
da je taj potres trideset puta snažniji, značilo bi samo da se broj
ljudi koji bi mogao poginuti povećao trideset puta.
Na primjer, najsnažniji zabilježeni potres u povijesti Sjedinje-
nih Država nije se dogodio u Kaliforniji već, zamislite, u
Missouriju. Epicentar je bio blizu New Madrida na rijeci
Mississippi, blizu jugoistočnog kuta te države, a potres je bio tako
snažan te je promijenio tok Mississippija. No, potres se dogodio
15. prosinca 1811. i tada je to područje bilo rijetko naseljeno. Nije

175
zabilježen niti jedan smrtni slučaj. Isti takav potres na istome
mjestu danas bi usmrtio stotine ljudi. Pomaknut nekoliko stotina
kilometara uzvodno, usmrtio bi desetke tisuća.
Konačno, moramo znati da u slučaju potresa ljude zapravo
ubija čovjekovo djelo. Kuće koje se ruše zatrpavaju ljude,
razbijene brane potapaju ljude, požari izazvani uništenjem
električnim žicama spaljuju ljude. Čovjekovo djelo svake se godine
umnožava i postaje savršenije i skuplje. To ne povećava samo broj
mrtvih, već također silno povećava materijalnu štetu.

Tektonska budućnost
Mogli bismo prema tome očekivati da će, posve razumljivo, sa
svakim desetljećem smrtnost i razaranje izazvani potresima i, u
manjoj mjeri, vulkanima, postajati sve strašniji, makar ploče i ne
učine ništa više nego se nastave pomicati kao što je bivalo
nekoliko milijardi godina. Možemo također očekivati da će ljudi,
zamjećujući veću smrtnost i razaranje te izloženi većem publicitetu
oko svega toga, biti sigurni kako se situacija pogoršava i Zemlja
doista trese da bi se raspala.
Ipak se to ne događa! Iako se čini da situacija postaje gorom,
za to je odgovorna ljudska promjena u svijetu, ne tektonska
promjena. Uvijek, naravno, postoje oni koji iz nekog razloga
revno nastoje predskazati skori konac svijeta. U ranijim dobima
takva su predskazanja obično bila inspirirana nekim dijelom
Biblije i često su se smatrala posljedicom grijeha čovjekova. Danas
se mogućim uzrokom proglašava neki materijalni aspekt svemira.
Godine 1974, na primjer, objavljena je knjiga The Jupiter
Effect Johna Gribbina i Stephena Plagemanna — i ja sam joj
napisao predgovor smatrajući je zanimljivom. Gribbin i Plage-
mann izračunali su utjecaj morskih doba nekih planeta na Sunce,
spekulirali su o utjecaju morskih doba na Sunčeve bljeskove pa
prema tome i na Sunčev vjetar, i nadalje nagađali o djelovanju
Sunčeva vjetra na Zemlju. Pitali su se, posebice, ne bi li mogao
postojati neki mali dodatni utjecaj na opterećenja u raznih
oštećenja. Ako bi, primjerice, oštećenje San Andreas bilo na
samom početku domašaja iskliznuća i stvaranja opasnog potresa,
djelovanje Sunčevog vjetra moglo bi izazvati onaj konačni poticaj
i pospješiti pomaknuće oštećenja. Gribbin i Plagemann istakli su
da će 1982. planeti biti tako smješteni te će njihov utjecaj morskih

176
doba na Sunce biti veći nego obično. U tom slučaju, ako bi se
oštećenje San Andreas nalazilo pred iskliznućem, 1982. mogla bi
biti kritična godina.
U vezi s tom knjigom valja zapamtiti da je ona, ponajprije,
visoko spekulativna. Drugo, kad bi lanac događaja doista
uslijedio — kad bi položaj planeta stvorio neuobičajeno velik
utjecaj morskih doba na Sunce, koji bi povećao broj i intenzitet
Sunčevih bljeskova, a oni bi, opet, pojačali Sunčev vjetar te bi to
pokrenulo oštećenje San Andreas — sve što bi se dogodilo bio bi
potres koji bi se ionako dogodio slijedeće godine, ako već ne bi
bio potaknut te godine. Mogao bi to biti vrlo snažan potres, ali ne
bi bio ništa snažniji nego Što bi bio bez poticaja. Mogao bi
prouzročiti silnu štetu, ali ne zbog svoje snage; bilo bi to isključivo
zbog činjenice da su ljudska bića prepunila Kaliforniju
stanovništvom i građevinama nakon posljednjeg velikog potresa
1906. godine.
Ipak je knjiga pogrešno shvaćena te danas postoji grozničavo
strahovanje da će 1982. nastati »planetarni poredak« koji će,
nekom vrstom astrološkog utjecaja, pokrenuti proširena razaranja
na našem planetu, među kojima će propadanje Kalifornije u more
biti najmanje.
Besmislica!
Čini se da predodžba o Kaliforniji koja klizi u more zanima iz
nekog razloga iracionaliste. Dijelom je to stoga jer imaju neki
nejasni pojam o tome da se duž zapadnog ruba Kalifornije proteže
oštećenje (što je točno) i da duž tog oštećenja može doći do
gibanja (što i može). No, gibanje ne bi bilo veće od najviše
nekoliko metara i rubovi oštećenja ostali bi zajedno. Nakon svih
oštećenja koja bi nastala, Kalifornija bi ostala čvrsto u jednom
komadu.
Dakako, može se zamisliti da će jednoga dana u budućnosti
nastati širenje duž oštećenja; da će se podzemni materijal probiti
prema gore i razdvojiti dva ruba oštećenja, stvarajući možda
depresiju u koju bi se izlio Pacifički ocean. Zapadni okrajak
Kalifornije tada bi se odvojio od preostalog dijela Sjeverne
Amerike, stvarajući dugački poluotok poput današnje Donje
Kalifornije, ili možda čak dugački otok. No za to bi bili potrebni
milijuni godina i taj proces ne bi pratilo ništa gore no što je pojava
potresa i vulkana kakvi uostalom postoje i danas.
Ipak se slijed ideja Kalifornija-klizi-u-more i dalje nastavlja.
Postoji, na primjer, asteroid Ikar što ga je 1948. otkrio Baade, vrlo
nepravilne putanje. Na jednom kraju putanje prolazi kroz

177
asteroidnu zonu. Na drugom se kraju približava Suncu čak više
nego planet Merkur. Između toga njegova putanja prolazi prilično
blizu Zemljine putanje pa je on prema tome jedan od Zemljinih
okrzaka.
Kad se Ikar i Zemlja nađu na prikladnim točkama svojih
putanja, udaljenost među njima bit će samo 6,4 milijuna
kilometara (4 milijuna milja). Čak i na toj udaljenosti, koja je
gotovo sedamnaest puta veća od udaljenosti Mjeseca, djelovanje
Ikara na Zemlju je ništavno. Ipak, kad je došlo do posljednjeg
bliskog susreta mogla su se čuti upozorenja o propadanju
Kalifornije u more.
A zapravo bi se opasnosti od vulkana i potresa mogle s
vremenom smanjiti. Ako, kao što je prije rečeno, Zemlja jednoga
dana izgubi svoju središnju toplinu, pokretačka snaga tektonike
ploča, pa prema tome i vulkana i potresa, posve će nestati. To se,
međutim, sigurno neće dogoditi ni u koje dogledno vrijeme ma
kakvog značenja, prije no što za Sunce nastupi razdoblje crvenoga
diva.
Važnija je činjenica da ljudska bića već nastoje poduzeti mjere
kojima bi smanjila opasnost. Pomoglo bi, primjerice, kad bismo
imali prethodna upozorenja. U slučaju vulkana to je relativno
lako. Oprezno izbjegavanje takvih objekata i pomno promatranje
posve očitih upozoravajućih simptoma koji prethode gotovo svih
erupcijama mogu mnogo pomoći otklanjanju razaranja i pogibija.
Potresi su manje spremni na suradnju, ali i oni odaju znakove.
Kad jedna strana oštećenja stigne do točke pri kojoj će doći do
iskliznuća, u tlu se zbivaju neke manje promjene prije stvarnog
potresa i one bi se na neki način morale moći otkriti i izmjeriti.
Promjene u stijenju koje počinje popuštati, neposredno prije
potresa, uključuju smanjenje električnog otpora, izbočivanje tla te
povećanje dotoka vode iz podzemlja u međuprostore koji su se
otvorili postupnim širenjem stijenja. Pojačan dotok vode može se
očitovati pojačavanjem radioaktivnih plinova, primjerice radona,
u zraku — plinova koji su do tada bili zarobljeni u stijenju. Raste
također i razina vode u izvorima i bunarima, uz pojačanu
zamućenost.
Začudno, čini se da je jedan od važnih znakova neposrednog
potresa opća promjena ponašanja životinja. Inače mirni konji
propinju se i jure, psi zavijaju, ribe skaču iz vode. Životinje koje
se, poput zmija i štakora, obično zadržavaju skrivene u rupama,
iznenada jure na otvoreno. Čimpanze provode manje vremena na
drveću i više na tlu. To nas ne mora navesti na zaključak da

178
 životinje imaju sposobnost proricanja budućnosti ili neka
neobična osjetila kakva nama nedostaju. One žive u neposredni-
jem dodiru s prirodnom okolicom i njihovo ugroženo i opasno
življenje nagoni ih na to da poklanjaju više pažnje nego mi gotovo
nezamjetnim promjenama. Njih će uznemiriti blago podrhtavanje
koje prethodi pravom srazu. Isto će biti i s neobičnim zvukovima
koji nastaju struganjem i škripanjem rubova oštećenja.
U Kini, gdje su potresi češći i razorniji nego u Sjedinjenim
Državama, čine se veliki napori kako bi se oni uspjeli predviđati.
Pučanstvo je mobilizirano na osjetljivost prema promjenama.
Izvještava se o neobičnim aktivnostima životinja, o promjenama
razine vode u studencima, o pojavi čudnih zvukova iz tla, čak o
neočekivanom ljuštenju boje sa zidova. Kinezi tvrde da su na taj
način predvidjeli dan ili dva unaprijed razorne potrese i spasili
mnoge živote — izrijekom, kako kažu, u slučaju potresa u
sjeveroistočnoj Kini, 4. veljače 1975. (S druge strane, čini se da ih
je zaskočio stravičan potres 28. srpnja 1976).
I u Sjedinjenim Državama pokušaji da se predskažu potresi
postaju sve ozbiljniji. Naša je snaga u visokoj tehnologiji kojoj se
možemo uteći da bismo otkrili slabašne promjene lokalnih
magnetskih, električnih i gravitacijskih polja, kao i svakodnevne
promjene kemijskog sadržaja i razine izvorske vode te svojstava
zraka oko nas.
Bit će, međutim, nužno posve točno procijeniti mjesto, vrijeme
i jačinu budućeg potresa, jer lažni alarm može biti vrlo skup.
Nagla evakuacija mogla bi više poremetiti privredu i izazvati
osobne neugodnosti nego neki manji potres, pa bi ljudi reagirali
nepovoljno ako bi se pokazalo da je evakuacija bila nepotrebna.
Kad dođe do novog upozorenja ljudi bi odbili da se evakuiraju —
a tada bi potres zaista mogao naići.
Vjerojatno će se, da bi se povećale mogućnosti predviđanja
potresa s dovoljno sigurnosti, morati razviti različite vrste
mjerenja, s mogućnošću da se procijeni relativna važnost njihovih
promjenljivih veličina. Možemo zamisliti kako se očitano
podrhtavanje tuceta igala, od kojih svaka mjeri neku drugu
pojavu ili svojstvo, ubacuje u kompjuter koji stalno procjenjuje
sve učinke i izbacuje ukupnu brojku; kad ona prijeđe stanovitu
kritičnu točku, to će biti znak za evakuaciju.
Evakuacija bi smanjila razaranja, no trebamo li time biti
zadovoljni? Mogu li se potresi potpuno spriječiti? Čini se da nema
praktičnog načina kojim bismo mogli modificirati podzemno
stijenje, no podzemne su vode druga stvar. Ako se duž linije

179
oštećenja iskopaju duboki bunari na udaljenostima od nekoliko
kilometara te ako se voda nagna u njih i potom se dopusti da
oteče natrag, podzemni pritisci mogli bi se rasteretiti i time
osujetiti potres. Voda zapravo može učiniti i više, a ne samo
oslabiti pritiske. Ona bi mogla podmazivati stijenje i poticati
klizanje u češćim razmacima. Serija manjih potresa koji ne nanose
štetu, čak ni kumulativno, mnogo je bolja od jednog velikog
potresa.
Iako je, uz nekoliko dana prethodnog upozorenja, lakše
predvidjeti vulkansku erupciju nego potres, bilo bi teže i opasnije
pokušati osloboditi vulkanske pritiske nego pritiske koji dovode
do potresa. Ipak, nije suviše teško zamisliti da bi se neaktivni
vulkani nekako mogli probušiti tako da ostane otvoren središnji
prolaz kroz koji bi se mogla uzdizati lava, bez skupljanja pritisaka
do eksplozivne točke — ili da bi se mogli prokopati novi kanali
bliže razini tla, u smjerovima tako zamišljenima da nanesu manje
zla ljudima.
Da sažmemo, čini se dakle razložnim pretpostaviti da će
Zemlja ostati dovoljno stabilnom za cijelo vrijeme dok će se Sunce
nalaziti u glavnoj sekvenci te da život neće ugroziti nikakve
konvulzije same Zemlje ili nepovoljna gibanja njezine kore. A što
se tiče lokalnih katastrofa prouzročenih vulkanima i potresima,
možda će čak biti moguće smanjiti te opasnosti.

180
 10
Promjena vremena

Godišnja doba
Pretpostavimo li čak da će Sunce biti apsolutno pouzdano i da će
Zemlja biti apsolutno stabilna, ipak postoje periodične promjene
oko nas koje ugrožavaju našu sposobnost, i sposobnost svih živih
bića općenito, da ostanemo živi. Sunce nejednoliko zagrijava
Zemlju zbog toga što je ona okrugloga oblika, zato što se njezina
udaljenost od Sunca ponešto mijenja dok se kreće po svojoj
eliptičnoj putanji te zbog činjenice da je njezina osovina nagnuta.
Stoga se prosječne temperature na svakoj pojedinoj točki Zemlje
dižu i spuštaju u toku godine koja je zbog toga podijeljena na
godišnja doba.
U umjerenim zonama postoje izrazito topla ljeta i izrazito
hladne zime s toplinskim valovima ljeti i snježnim zametima zimi;
i među njima prijelazne sezone, proljeće i jesen. Razlike među
godišnjim dobima manje se zapažaju putujemo li prema ekvatoru,
barem kad je riječ o temperaturi. No čak i u tropskim područjima,
gdje temperaturne razlike u toku godine nisu velike i gdje vlada
vječno ljeto, često postoje razdoblja suša i razdoblja kiša.
Razlike među godišnjim dobima zamjetljivije su putujemo li
prema polovima. Zime postaju hladnije s niskim suncem a ljeta
kraća i prohladnija, da bismo napokon na samim polovima imali
legendarne dane i noći duge po šest mjeseci, kad sunce dodiruje
horizont naizmjenično neposredno ispod ili iznad njega.
Kao što, naravno, svi znamo, temperatura u godišnjim dobima
ne mijenja se uravnoteženo i jednoliko. Postoje ekstremi koji
gdjekada dosežu katastrofalne intenzitete. U nekim razdobljima,
primjerice, kiše kroz dulje vrijeme ima manje no što je normalno
te je posljedica suša koja uništava urod. Budući da populacija u

181
 poljoprivrednim područjima obično raste do granice koja se može
podnijeti u godinama dobrog uroda, nakon suše slijedi glad.
U predindustrijsko doba, kad je transport na duge udaljenosti
bio otežan, glad u jednoj provinciji mogla je poprimiti ekstremne
oblike, iako su možda susjedne provincije imale viškove hrane.
Čak i u suvremenu dobu negdje gladuju milijuni ljudi. U 1877. i
1878. godini u Kini je od gladi umrlo 9,5 milijuna ljudi, a pet je
milijuna umrlo u Sovjetskom Savezu nakon prvoga svjetskog rata.
Glad bi danas morala biti manji problem, jer je moguće u
slučaju potrebe smjesta prevesti, primjerice, žito do Indije. Ipak
još postoje problemi. Između 1968. i 1973. suša je pogodila Sahel,
dio Afrike južno od Sahare, i četvrt milijuna ljudi umrlo je od
gladi; milijuni drugih dovedeni su do ruba izgladnjelosti.
I obratno, postoje razdoblja u kojima je kiša mnogo obilnija
nego normalno i to, u najgorem obliku, može izazvati naglo
pustošenje poplavljenih rijeka. Poplave su osobito razorne u
ravnim, gusto napučenim područjima oko kineskih rijeka.
Hwang-Ho, ili Žuta rijeka (drugo joj je ime »Kineska tuga«) u
prošlosti je često preplavljivala područja i ubijala stotine tisuća
ljudi. Smatra se da je poplava Žute rijeke u kolovozu 1931.
potopila 3,7 milijuna ljudi.
Ponekad ne nanosi toliko štete poplava rijeke, već snažni
vjetrovi koji prate kišne oluje. Za vrijeme uragana, ciklona,
tornada i tako dalje (različita područja upotrebljavaju različita
imena za velika područja obuhvaćena brzim uzvitlanim vjetrovi­
ma), kombinacija vjetra i vode može biti ubilačka.
Osobito je teško pogođena napučena, nizinska delta rijeke
Ganges u Bangladešu, gdje je 13. studenoga 1970. poginulo oko
milijun ljudi pod silnim naletom ciklona koji je nanio more na
kopno. Najmanje četiri takve oluje u prethodnom desetljeću
usmrtile su svaka po deset ili više tisuća ljudi u Bangladešu.
Tamo gdje, na nižim zimskim temperaturama, kombinacija
vjetra i snijega stvara snježne oluje smrtnost je manja, već i zato
što su takve oluje najčešće u polarnim i subpolarnim predjelima
koji su rijetko naseljeni. Ipak, od 11. do 14. ožujka 1888.
trodnevna je snježna oluja u sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih
Država odnijela živote 4000 ljudi, a oluja praćena tučom odnijela
je 246 života u Moradabadu u Indiji iste te godine, 30. travnja.
Od svih je oluja najdramatičniji tornado koji se sastoji od
zbijenih spiralnih vjetrova što jure brzinom do 480 kilometara
(300 milja) na sat. Oni mogu uništiti doslovce sve na svome putu,
no spasonosno im je svojstvo da su mali i kratkotrajni. Ipak, u

182
 Sjedinjenim Državama može se podići do tisuću tornada u jednoj
jedinoj godini, uglavnom u središnjim regijama, i broj mrtvih nije
beznačajan. Godine 1925. od tornada je u Sjedinjenim Državama
poginulo 689 ljudi.
No, i to i ostali vremenski ekstremi mogu se okvalificirati
samo kao nepogode, a ne i katastrofe. Nijedan od njih ne može
biti čak ni približna prijetnja životu, ili civilizaciji u cijelosti. Život
se prilagodio godišnjim dobima. Postoje organizmi koji su se
prilagodili tropima, pustinjama, tundri, kišovitim vlažnim
šumama, ukratko život može preživjeti sve ekstreme, iako oni
mogu nešto poremetiti razvitak.
No ipak, je li moguće da godišnja doba promijene svoju
prirodu te da unište sav ili gotovo sav život kroz produljenu zimu
ili, recimo, produljenu sušnu sezonu? Bi li Zemlja mogla postati
planetarnom Saharom ili planetarnim Grenlandom? Na temelju
našeg iskustva u povijesnom vremenu, dolazimo u iskušenje da
kažemo ne.
Neki mali preokreti u prirodnom toku stvari jesu postojali. Na
primjer, za vrijeme Maunderova minimuma u sedamnaestom
stoljeću prosječna je temperatura bila niža nego što je normalno
— ali ne dovoljno da ugrozi život. Možemo imati slijed sušnih
ljeta ili blagih zima ili olujnih proljeća ili vlažnih jeseni, no stvari
se uvijek vraćaju u kolotečinu i nikada ništa ne postaje doista
neizdrživim.
U posljednjim stoljećima Zemlja se najviše približila doživljaju
istinskoga klimatskog zastranjivanja 1816. godine nakon silovite
vulkanske eksplozije Tamboroa. U stratosferu je uzvitlano toliko
mnogo prašine da je ona reflektirala natrag u svemir neuobičajene
količine Sunčeva zračenja, spriječivši da ono dopre do površine
Zemlje. Učinak je bio jednak kao da je Sunce postalo tamnije i
hladnije, a kao posljedica toga 1816. je postala poznatom kao
»godina bez ljeta«. U Novoj Engleskoj snijeg je te godine padao
najmanje jedanput svakoga mjeseca, uključujući srpanj i kolovoz.
Da se to održalo godinu za godinom bez prestanka, posljedice
bi sigurno konačno postale katastrofalnima, no prašina se slegla i
klima se vratila svome ustaljenom slijedu.
No ipak, hajde da se vratimo prethistorijskim vremenima. Je li
ikada postojalo razdoblje u kome je klima bila izrazito
ekstremnija nego što je danas? Kad je bila toliko ekstremna da se
približila katastrofi? Naravno, nikad nije mogla biti dovoljno
ekstremnim da bi to okončalo sav život, jer živa bića još obilno
nastavaju Zemlju — no je li mogla biti toliko ekstremna da

183
izazove probleme koji bi, kad bi se to ponovilo u samo nešto
gorem obliku, mogli ozbiljno zaprijetiti životu?
Prvi nagovještaji da je mogla postojati barem takva
mogućnost pojavili su se potkraj osamnaestog stoljeća, kad se
počela rađati suvremena geologija. Neki su se aspekti Zemljine
površine počeli doimati zagonetnima i paradoksalnim u svjetlu
nove geologije. Tu i tamo otkrilo bi se stijenje kojega se priroda
razlikovala od opće stjenovite pozadine. Na drugim su mjestima
postojale naslage pijeska i šljunka koje tamo nekako nisu pripa-
dale. Prirodno objašnjenje u to doba bilo je da su ti poremećaji
posljedica Noina Potopa.
Na mnogim su mjestima, međutim, otkrivene stijene bile
prekrivene paralelnim ogrebotinama, pradavnim ogrebotinama
nastalim djelovanjem vremena koje je moglo izazvati i struganje
stijene o stijenu. U tom je slučaju nešto moralo držati dvije stijene
velikom snagom, a uz to je moralo imati dodatnu snagu da
pomiče jednu stijenu uz drugu. Sama voda to nije mogla učiniti,
no ako nije bila voda, što je onda bilo?
Tim su se problemom 1820-tih godina pozabavila dva
švicarska geologa, Johann H. Charpentier (1786—1855) i J.
Venetz. Oni su dobro poznavali Švicarske Alte te su znali da su
ledenjaci koji su se ljeti topili i djelomice spuštali, ostavljali iza
sebe naslage pijeska i šljunka. Je li moguće da su pijesak i šljunak
odvučeni niz obronke planina i da je ledenjak mogao obaviti taj
posao zato što se kretao poput vrlo, vrlo spore rijeke? Jesu li
ledenjaci mogli odvlačiti velike oblutke jednako kao pijesak i
šljunak? I ako su ledenjaci nekad bili mnogo veći nego što su
danas, jesu li mogli strugati šljunkom preko većih komada
kamenja, stvarajući ogrebotine? Zatim, ako su ledenjaci nosili
pijesak, kamenčiće, šljunak i veće komade oblutaka daleko izvan
granica do kojih se ti ledenjaci danas protežu, jesu li se potom
mogli povući, ostavljajući materiju iza sebe, u okolici kojoj ne
pripada?
Charpentier i Venetz držali su da se baš to dogodilo. Tvrdili su
da su alpski ledenjaci bili u prošlosti mnogo veći i duži te da su
izdvojene velike oblutke u sjevernoj Švicarskoj donijeli ogromni
ledenjaci koji su se u prošlosti pružali s južnih planina; kad su se
ledenjaci povukli i smanjili, kamenje je ostalo.
U početku Charpentier-Venetzova teorija nije shvaćena
ozbiljno, jer su znanstvenici općenito sumnjali da su ledenjaci
mogli ploviti poput rijeka. Jedan od onih koji su sumnjali bio je
mladi Charpentierov prijatelj, švicarski prirodoznanac Jean L. R.

184
Agassiz (1807—73). Agassiz je odlučio testirati ledenjake kako bi
vidio da li oni zaista plove. Godine 1839. on je u led zabio štapove
dugačke 6 metara i u ljeto 1841. otkrio je da su se oni poprilično
odmakli. Štoviše, štapovi u sredini ledenjaka pomakli su se znatno
dalje od štapova uz rubove, tamo gdje je led zadržavalo trenje u
dodiru s planinskom padinom. Ono što je nekad bila ravna linija
štapova postalo je plitko slovo U, s otvorenim dijelom okrenutim
uzbrdo. To je pokazalo da se led nije kretao sav u jednom
komadu. Umjesto toga radilo se o nekoj vrsti plastičnog toka,
gdje je težina gornjeg sloja leda polako gurala donji sloj, kao što
pasta za zube izlazi iz tube.
Agassiz je potom proputovao cijelu Evropu i Ameriku u
potrazi za znakovima ledenjačkih ogrebotina na stijenju. Otkrio je
veće kamenje i nanose na neobičnim mjestima koji su označavali
spuštanje i povlačenje ledenjaka. Pronašao je depresije ili
»kabličaste rupe« koje su, kako se činilo, imale značajke kakve
bismo mogli očekivati da su ih bili iskopali ledenjaci. Neke su od
njih bile ispunjene vodom; Velika jezera u Sjevernoj Americi
primjer su osobito velikih kabličastih rupa ispunjenih vodom.
Agassiz je zaključio da je doba povećanih i proširenih
ledenjaka u Alpama također i vrijeme velikih ledenih ploha na
mnogim mjestima. Postojalo je »ledeno doba«, kad su ledene
plohe poput onih koje danas prekrivaju Grenland prekrivale
također prostrana područja Sjeverne Amerike i Euroazije.
Podrobna geološka proučavanja nakon toga pokazala su da je
vrijeme kakvo je danas daleko od toga da bi bilo tipično za
određena razdoblja u prošlosti. U posljednjih milijun godina
ledenjaci su se više puta širili od polarnih predjela prema jugu, a
povlačili su se samo da bi ponovno napredovali. Između razdoblja
zaleđivanja postojala su »međuledenjačka doba«, i mi danas
živimo u jednom od njih — ali ne potpuno. Velika ledena kapa na
Grenlandu živi je podsjetnik na posljednje ledenjačko razdoblje.

Okidanje ledenjaka

Ledena doba u posljednjih milijun godina očito nisu okončala

život na našem planetu. Nisu čak okončala ni ljudski život. Homo
sapiens i njegovi hominidni preci preživjeli su sva ledena doba u
tih milijun godina, a da za to vrijeme nisu zamjetno narušeni
njihova brza evolucija i razvoj.

185
 Ipak, valja se zapitati je li pred nama još jedno razdoblje
zaleđivanja, ili je sve to dio prošlosti. Čak ako ledeno doba i ne
znači kraj života ili kraj ljudskog roda, pa u tom smislu nije
katastrofalno, dovoljno je neugodna i pomisao na cijelu Kanadu i
sjevernu četvrtinu Sjeverne Amerike pod milju dubokim
ledenjakom (a da ne spominjemo jednako tako zaleđene dijelove
Evrope i Azije).
Da bismo zaključili mogu li se ledenjaci vratiti, valjalo bi
ponajprije proučiti što dovodi do takvih razdoblja zaleđivanja. No
prije no što to pokušamo učiniti, moramo shvatiti da za
pokretanje ledenjaka nije potrebno mnogo; nije potrebno tražiti
velike i nemoguće promjene.
U sadašnjem trenutku snijeg pada svake zime u velikom dijelu
Sjeverne Amerike i Euroazije i prekriva sve te predjele smrznutom
vodom, gotovo kao da se vratilo ledeno doba. No, snježni je
pokrivač debeo samo nekoliko centimetara do nekoliko metara i u
toku ljeta posve se otopi. Uglavnom postoji ravnoteža te se ljeti
otopi u prosjeku onoliko snijega koliko je palo zimi. Nema
posvemašnje promjene.
No pretpostavimo da se dogodi nešto što bi malo rashladilo
ljeta, možda samo dva ili tri stupnja. To se ne bi moglo primijetiti
i, uz to, promjena ne bi bila jednakomjerna. Bilo bi i dalje toplijih
ljeta i hladnijih ljeta koja bi se nepravilno izmjenjivala, ali vruća
ljeta javljala bi se manje često a hladnija češće, tako da se u
prosjeku snijeg koji je zimi pao ne bi ljeti posve otopio. Iz godine
u godinu snježni bi se pokrivač povećavao. Bilo bi to vrlo sporo
povećavanje i moglo bi se zamijetiti u sjevernim polarnim i
subpolarnim regijama te u višim planinskim predjelima. Nakuplje-
ni snijeg pretvarao bi se u led. Ledenjaci koji postoje u polarnim
predjelima te na većim nadmorskim visinama čak i u južnim
geografskim širinama, zimi bi se protegli dalje, a ljeti bi se manje
povlačili. Povećavali bi se iz godine u godinu.
Promjena bi podržavala samu sebe. Led reflektira svjetlost
mnogo bolje nego gola stijena ili tlo. Led zapravo odbija oko 90
posto svjetla koje padne na nj, a golo tlo manje od 10 posto. Ako
se dakle ledeni pokrivač širi, to znači da se više sunčeve svjetlosti
odbija, a manje apsorbira. Prosječna temperatura na Zemlji još bi
se malo snizila, ljeta bi postala još malko hladnija i ledeni bi se
pokrivač još brže širio. Kao posljedica, dakle, vrlo malog
pokretačkog hlađenja, ledenjaci bi se povećavali i pretvarali u
ledene plohe koje bi godinu za godinom polako napredovale, sve
dok konačno ne bi prekrivale velike odsjeke tla.

186
 Kad bi se jednom ledeno doba ustalilo s ledenjacima koji bi
dosezali daleko na jug, obratni bi »okidač«, sam po sebi vrlo
malen, mogao pokrenuti opće povlačenje. Kad bi prosječna ljetna
temperatura porasla u duljem razdoblju za dva ili tri stupnja, ljeti
bi se otopilo više snijega nego što bi zimi palo i led bi se ponešto
povlačio svake godine. Pri tom povlačenju Zemlja bi kao cjelina
reflektirala manje sunčeve svjetlosti i apsorbirala nešto veće
količine. Tako bi ljeta postala još toplija i ubrzalo bi se povlačenje
ledenjaka.
Ono što nam, dakle, valja učiniti jest da identificiramo okidač
koji pokreće napredovanje ledenjaka — i njihovo povlačenje. To
nije teško učiniti. Problem je, zapravo, u tome što postoji mnogo
mogućih okidača te je teško izabrati među njima. Na primjer,
okidač može ležati u samome Suncu. Spomenuh prije da je
Maunderov minimum nastupio u razdoblju kad je vrijeme na
Zemlji općenito bilo prohladno. O tom se razdoblju zapravo
ponekad i govori kao o »malom ledenom dobu«.
Ako postoji kauzalna veza, ako Maunderovi minimumi
rashlađuju Zemlju, tada je moguće da Sunce otprilike svakih sto
tisuća godina prolazi kroz produljeni Maunderov minimum koji
ne traje samo nekoliko desetljeća, već nekoliko milenija. Zemlja bi
tada mogla biti dovoljno dugo prohladna da bi se moglo inicirati i
zadržati ledeno doba. Kad Sunce konačno opet počne razvijati
aktivnost pjega, prolazeći ponajviše kroz kratke Maunderove
minimume, Zemlja se opet lagano zagrijava te počinje povlačenje
ledenjaka.
U tome bi moglo biti nečega, ali nemamo dokaza. Možda bi
nam dalje proučavanje Sunčevih neutrina i otkrivanje uzroka
njihove malobrojnosti moglo pomoći da saznamo više o onome
što se događa unutar Sunca, dopuštajući nam tako da shvatimo
zamršenosti ciklusa Sunčevih pjega. Tada bismo možda mogli
prispodobiti promjene Sunčevih pjega s razdobljima zaleđivanja te
predvidjeti kada će i hoće li prispjeti još jedno takvo razdoblje.
Ili se možda ne radi o samome Suncu koje bi moglo sjati
divnom postojanošću. Umjesto toga, posrijedi bi mogla biti
priroda prostora između Zemlje i Sunca.
Već sam prije objasnio da postoji samo nevjerojatno mala
mogućnost bliskog susreta sa zvijezdom ili nekim drugim malim
objektom iz međuzvjezdanog prostora, bilo da je riječ o Suncu ili
o Zemlji. No, povremeno se javljaju oblaci prašine i plina između
zvijezda na rubovima naše galaksije (i ostalih sličnih galaksija) te

187
 Sunce na svojoj putanji oko galaktičkog središta može lako proći
kroz neki od tih oblaka.
Ti oblaci nisu gusti prema uobičajenim standardima. Oni ne bi
mogli zatrovati našu atmosferu ili nas. Prosječni promatrač ne bi
ih same po sebi mogao lako zapaziti, a pogotovu su daleko do
toga da bi bili katastrofalni. Dixon M. Butler, znanstvenik
NASA-e, zapravo je 1978. procijenio da je naš Sunčev sustav u
toku svog postojanja prošao kroz najmanje tucet vrlo prostranih
oblaka. To bi u svakom slučaju mogla biti premala procjena.
Gotovo sav materijal takvih oblaka čine vodik i helij, koji
uopće ne bi na nas djelovali ni na kakav način. No, oko jedan
posto mase takvih oblaka sastoji se od prašine; zrnaca leda ili
stijenja. Svako bi takvo zrnce reflektiralo, ili apsorbiralo, te
ponovno odavalo sunčevu svjetlost, tako da bi se manje sunčeve
svjetlosti nego normalno probilo kraj zrnaca i palo na Zemljinu
površinu.
Zrnca možda ne bi mnogo zatamnjela svjetlost koja pada na
Zemlju. Sunce bi bilo jednako sjajno, a možda čak ni zvijezde ne
bi izgledale drukčije. Ipak, osobito gust oblak mogao bi prigušiti
upravo toliko svjetlosti koliko bi bilo dovoljno da ljeta postanu
hladnija baš koliko dostaje da se pokrene ledeno doba. Odlazak
oblaka mogao bi poslužiti kao okidač za povlačenje ledenjaka.
Možda posljednjih milijun godina Sunčev sustav prolazi kroz
oblačno područje galaksije. Svaki put kad prođemo kroz osobito
gust oblak koji zatamnjuje upravo odgovarajuću količinu
svjetlosti, započinje ledeno doba. Kad taj oblak ostavimo iza sebe,
ledenjaci se povlače. Prije razdoblja od posljednjih milijun godina
protezalo se razdoblje od 250 milijuna godina u kojem nije bilo
ledenih doba pa je možda u to vrijeme Sunčev sustav prolazio
kroz čista područja. Prije toga bilo je I. ledeno doba koje je, kako
spomenuh, nadahnulo ideju o Pangaeai.
Moguće je da svakih 200 do 250 milijuna godina nastupa serija
ledenih doba. Budući da se to ne razlikuje mnogo od razdoblja
revolucije Sunčeva sustava oko galaktičkog središta, možda za
svake revolucije prolazimo kroz isti oblačni predio. Ako smo sada
prošli kroz cijeli taj predio, tada je moguće da kroz četvrt
milijarde godina neće biti razdoblja zaleđivanja. Ako nismo, jedno
od njih — ili cijela serija — trebalo bi stići mnogo prije.
Na primjer, 1978. grupa francuskih astronoma predstavila je
dokaz koji je vodio do mogućnosti da se upravo pred nama nalazi
još jedan međuzvjezdani oblak. Sunčev sustav možda mu se

188
približava brzinom od 20 kilometara (12,5 milja) u sekundi i pri
toj bi brzini mogao doprijeti do ruba oblaka za oko 50 000 godina.
Ali pravi okidači možda nisu ni izravno Sunce ni oblaci prašine
u međuzvjezdanom prostoru. Možda je to sama Zemlja, ili točnije
njezina atmosfera koja pruža nužni mehanizam. Sunčevo zračenje
mora proći kroz atmosferu i to bi moglo djelovati na nj.
Pretpostavimo da Sunčevo zračenje koje dolazi na Zemlju
dopire uglavnom u obliku vidljive svjetlosti. Maksimum Sunčeva
zračenja jest na valnim dužinama vidljive svjetlosti koja lako
prolazi kroz atmosferu. Ostale oblike zračenja, kao što su
ultraljubičaste i rendgenske zrake koje Sunce proizvodi manje
obilno, zaustavlja atmosfera.
Kad nema sunca — kao noću — površina Zemlje zrači toplinu
u vanjski prostor. Čini to uglavnom u obliku dugih infracrvenih
valova. I oni također prolaze kroz atmosferu. Pod normalnim
uvjetima ta su dva učinka u ravnoteži te Zemlja gubi onoliko
topline sa svoje tamom prekrivene površine koliko i dobiva sa
svoje površine okupane danjom svjetlošću; njezina prosječna
površinska temperatura ostaje ista iz godine u godinu.
Dušik i kisik koji sačinjavaju praktički svu atmosferu, lako
propuštaju i vidljivu svjetlost i infracrveno zračenje. No ugljični
dioksid i vodena para propuštaju vidljivu svjetlost, ali ne
propuštaju infracrveno zračenje. To je prvi 1861. uočio irski
fizičar John Tyndall (1820—93). Ugljični dioksid čini samo 0,03
posto Zemljine atmosfere, a sadržaj vodene pare je promjenljiv ali
nizak. Stoga oni ne zaustavljaju sve infracrveno zračenje.
Ipak, nešto infracrvenog zračenja zadržavaju. Kad u Zemljinoj
atmosferi uopće ne bi bilo ugljičnog dioksida i vodene pare, noću
bi se gubilo više infracrvenog zračenja no što se gubi sada. Noći bi
bile hladnije nego što su danas, a i dani bi bili hladniji zato što bi
se počeli zagrijavati s hladnije razine. Prosječna temperatura
Zemlje bila bi izrazito, niža nego što je danas.
Ugljični dioksid i vodena para u našoj atmosferi, iako prisutni
u malim količinama, zadržavaju dovoljno infracrvenog zračenja te
djeluju kao znatni konzervatori topline. Njihova prisutnost
omogućuje postizanje izrazito više prosječne temperature na
Zemlji nego što bi inače bio slučaj. To se naziva »stakleničkim
efektom«, jer staklo staklenika djeluje slično, propuštajući vidljivu
sunčevu svjetlost i zadržavajući ponovno infracrveno zračenje
iznutra.
Pretpostavimo da se iz nekog razloga sadržaj ugljičnog
dioksida u atmosferi nešto poveća. Recimo da se udvostruči na

189
0,06 posto. To ne bi utjecalo na mogućnost disanja koju pruža
atmosfera i ne bismo bili svjesni same promjene — samo njezinih
efekata. Atmosfera s nešto većim sadržajem ugljičnog dioksida
propuštala bi još manje infracrvenog zračenja. Budući da bi se
infracrveno zračenje zadržavalo, temperatura na Zemlji nešto bi
porasla. Nešto viša temperatura pojačala bi isparavanje oceana i
podigla razinu vodene pare u zraku, pa bi i to pridonijelo
pojačavanju stakleničkog efekta.
Pretpostavimo, s druge strane, da se sadržaj ugljičnog dioksida
u atmosferi nešto smanji, sa 0,03 na 0,015 posto. Sada se
infracrveno zračenje lakše gubi i temperatura na Zemlji lagano
pada. Uz niže temperature smanjuje se i sadržaj vodene pare,
dodajući svoj dio obratnom stakleničkom efektu. Takvi usponi i
padovi temperature mogli bi biti dovoljni da okončaju ili započnu
razdoblje zaleđivanja.
Ali što bi moglo izazvati takve promjene sadržaja ugljičnog
dioksida u atmosferi? Životinjski svijet stvara velike količine
ugljičnog dioksida, ali biljni ga svijet troši u jednako velikim
količinama te život općenito djeluje tako da održava ravnotežu.*
Postoje, međutim, prirodni procesi na Zemlji koji ili stvaraju ili
troše ugljični dioksid neovisno o životu, i oni mogu dovoljno
poremetiti ravnotežu da bi to poslužilo kao okidač.
Na primjer, velik se dio atmosferskoga ugljičnog dioksida
može rastvoriti u oceanu, no ugljični dioksid rastvoren u oceanu
može se lako opet vratiti u atmosferu. Ugljični dioksid može
također reagirati s oksidima Zemljine kore stvarajući karbonate;
vjerojatnije je da će se tu zadržati.
Oni dijelovi Zemljine kore koji su izloženi zraku već su,
naravno, apsorbirali onoliko ugljičnog dioksida koliko mogu. No
u razdobljima nastajanja planina do površine dopire novo stijenje,
koje nije bilo izloženo ugljičnom dioksidu, i ono može djelovati
kao medij za apsorpciju ugljičnog dioksida, smanjujući postotak u
atmosferi.
S druge strane, vulkani izbacuju velike količine ugljičnog
dioksida u atmosferu, jer intenzivna toplina koja rastapa stijenje u
lavu razlaže karbonate i ponovno oslobađa ugljični dioksid. U
razdobljima neuobičajeno velike vulkanske aktivnosti, sadržaj
ugljičnog dioksida u atmosferi može se povećati.

* To nije posve točno kad je riječ o onom dijelu života koji obuhvaća
čovjekovu aktivnost. Vratit ću se tome kasnije.

190
 I vulkani i nastajanje planina posljedica su gibanja tektonskih
ploča, kao što spomenuh, no postoje razdoblja kad su uvjeti za
stvaranje vulkana izraženiji od uvjeta za nastajanje planina, i
postoje razdoblja kad je obratno.
Kad je za jedno razdoblje povijesti Zemlje karakterističnije
nastajanje planina, moguće je da se tada smanjuje sadržaj
ugljičnog dioksida, da se smanjuje temperatura Zemljine površine
te da počinje napredovanje ledenjaka. Kad prevladavaju vulkani,
sadržaj ugljičnog dioksida raste, temperatura Zemljine površine se
povećava i ledenjaci se, ako postoje, počinju povlačiti.
No da bismo pokazali kako sve i nije onako jednostavno kako
se može činiti, reći ćemo da pri suviše žestokim vulkanskim
erupcijama u stratosferu odlaze velike količine prašine te to može
dovesti do niza »godina bez ljeta« kakva je bila 1816, i tada to
može biti okidač koji će pokrenuti ledeno doba.
Na temelju vulkanskog pepela u oceanskim sedimentima reklo
bi se da je vulkanska aktivnost u posljednjih dva milijuna godina
bila oko četiri puta intenzivnija nego za 18 milijuna godina prije
tog razdoblja. Prema tome, možda upravo prašina u stratosferi
izvrgava Zemlju periodičnim ledenim dobima.

Orbitalne promjene
Mogući pokretači zaleđivanja i odleđivanja koje sam dosad opisao
ne pružaju mogućnost vrlo pouzdanog predviđanja budućnosti.
Zasad još ne znamo točno koja zapravo pravila određuju male
promjene u količini Sunčeva zračenja. Nismo posve sigurni što se
nalazi pred nama ukoliko je riječ o susretima s kozmičkim
oblacima. Nipošto ne možemo predvidjeti buduće djelovanje
vulkanskih erupcija i nastajanja planina. I tako se čini da će
ljudska bića, bez obzira na vrstu okidača, morati živjeti iz godine
u godinu, iz milenija u milenij, proučavajući prognoze vremena i
razmišljajući.
Postoji, ipak, jedan nagovještaj koji bi dao naslutiti da je
nastupanje i povlačenje ledenih doba jednako pravilno i
neizbježno kao i promjene godišnjih doba u toku godine.
Jugoslavenski fizičar Milutin Milanković ukazao je 1920.
godine da postoji veliki klimatski ciklus kao posljedica malih
periodičnih promjena u vezi sa Zemljinom putanjom i njezinim
aksijalnim nagibom. On je govorio o »Velikoj zimi« u toku koje

191
 nastupaju ledena doba i o »Velikom ljetu« koje predstavlja
međuledenjačka razdoblja. Između njih bili bi, naravno, »Veliko
proljeće« i »Velika jesen«.
U ono vrijeme Milankovićeve teorije nisu primljene ništa bolje
od Wegenerovih teorija o kontinentalnom pomaku, no unatoč
tome promjene u Zemljinoj putanji doista postoje. Na primjer,
Zemljina putanja nije posve kružna, već je ponešto eliptična, pri
čemu se Sunce nalazi na jednom od fokusa te elipse. To znači da
se udaljenost Zemlje od Sunca iz dana u dan neznatno mijenja.
Postoji razdoblje kad je Zemlja u »perihelu« te je najbliže Suncu, i
razdoblje kad je u »afelu«, šest mjeseci kasnije, i tada je najdalje
od Sunca.
Ta razlika nije velika. Putanja je posve neznatno eliptična (to
je elipsa vrlo male ekscentričnosti) te se golim okom ne bi mogla
razlikovati od kružnice kad bismo je nacrtali u odgovarajućem
mjerilu. Ipak ta mala ekscentričnost — 0,01675 — znači da je na
perihelu Zemlja udaljena od Sunca 147 milijuna kilometara
(91 350 000 milja), a na afelu 152 milijuna kilometra (94450000
milja). Razlika među tim udaljenostima iznosi 5 milijuna
kilometara (3,1 milijun milja).
Prema zemaljskim je mjerilima to prilično mnogo, no razlika
iznosi samo oko 3,3 posto. Sunce je izgledom nešto veće za
perihela nego za afela, no tu razliku mogu zamijetiti samo
astronomi. Uz to je i Sunčevo gravitacijsko djelovanje nešto
snažnije za perihela nego za afela pa se stoga Zemlja kreće brže na
perihelskoj polovici putanje u odnosu na afelsku polovicu i sezone
ne traju posve jednako dugo — no i to ostaje nezamjetljivo
običnim ljudima.
I konačno, to znači da za perihela dobivamo sa Sunca više
zračenja nego za afela. Zračenje koje dobivamo mijenja se obratno
razmjerno s kvadratom udaljenosti te ispada da Zemlja dobiva
gotovo 7 puta više zračenja za perihela nego za afela. Zemlja
doseže perihel 2. siječnja svake godine, a afel 2. srpnja. A 2.
siječnja je datum koji dolazi manje od dva tjedna poslije zimskog
solsticija, dok 2. srpnja nastupa manje od dva tjedna nakon
ljetnog solsticija.
Dakle, u vrijeme kad se Zemlja nalazi blizu ili na samom
perihelu i kad dobiva više topline nego obično, sjeverna polukugla
duboko je zašla u zimu, a južna je polukugla usred ljeta. Ta
dodatna toplina znači da je sjevernjačka zima blaža nego što bi
bila kad bi Zemljina putanja bila kružna, dok je južnjačko ljeto
toplije. U vrijeme kad je Zemlja blizu ili na samom afelu i kad

192
dobiva manje topline nego obično, na sjevernoj je polukugli
sredina ljeta, a na južnoj polukugli sredina zime. Manjak topline
znači da su sjeverna ljeta hladnija nego što bi bila da je Zemljina
putanja kružna, te da su južne zime hladnije.
Vidimo, prema tome, da eliptičnost putanje znači za sjevernu
polukuglu (osim tropa) manje izražene ekstreme između ljeta i
zime nego što je slučaj na južnoj polukugli (osim tropa).
To može zvučati kao da na sjevernoj polukugli vjerojatno neće
biti ledenih doba, dok će ih na južnoj biti, no to nije točno.
Zapravo, baš blage zime i prohladna ljeta — manje ekstremne
razlike — stvaraju predispozicije jedne polukugle za ledeno doba.
Uostalom, snijeg zimi pada tako dugo dok je temperatura
ispod točke smrzavanja, pod uvjetom da u zraku ima prekomjerne
vlage. Spuštanje temperature još niže ispod točke smrzavanja neće
pojačati snijeg. Vjerojatnije je da će umjesto toga snijega biti
manje, jer pri nižim temperaturama zrak može sadržavati manje
vlage. Najviše snježnih padavina bit će onda kad je zima najblaža
što može biti, a da uz to temperatura ne raste prečesto iznad točke
smrzavanja.
Količina snijega koji se ljeti otopi ovisi, naravno, o tem-
peraturi. Ako je ljeto toplije otopit će se više snijega, ako je
hladnije otopit će se manje. Iz toga proizlazi da za blagih zima i
prohladnih ljeta imamo mnogo snijega i manje otapanja, a upravo
je to potrebno da bi se iniciralo ledeno doba.
Ipak danas na sjevernoj polukugli ne vlada ledeno doba, iako
imamo blage zime i prohladna ljeta. Možda su razlike ipak
prevelike, možda postoje i drugi činitelji koji će djelovati teko da
će zime postati još blaže, a ljeta još prohladnija. U sadašnjem
trenutku, primjerice, Zemljina osovina nagnuta je prema okomici
oko 23,5°. Za ljetnog solsticija, 21. lipnja, sjeverni kraj osovine
nagnut je u smjeru Sunca. Za zimskog solsticija, 21. prosinca,
sjeverni kraj osi nagnut je od Sunca.
No, Zemljina os ne ostaje zauvijek nagnuta u istom smjeru.
Zemljina os polako se ljulja pod utjecajem Mjesečeva gravitacij-
skog djelovanja na Zemljinu ekvatorijalnu izbočinu. Ona ostaje
kosa, ali smjer nagiba opisuje polako krug jedanput u svakih
25 780 godina. To se naziva »precesija ekvinocija«.
Za otprilike 12 890 godina os će biti nagnuta u suprotnom
smjeru, i bude li to jedina promjena, ljetni će solsticij nastupati 21.
prosinca, a zimski solsticij 21. lipnja. Ljetni solsticij dolazio bi
tada za perihela te bi sjeverna ljeta bila toplija nego što su danas.
Zimski bi solsticij bio za afela, pa bi sjeverne zime bile hladnije no

193
što su danas. Drugim riječima, situacija bi bila obratna u odnosu
na sadašnju. Sjeverna bi polukugla imala hladne zime i vruća ljeta,
dok bi južna polukugla imala blage zime i prohladna ljeta.
No, postoje i drugi činitelji. Točka perihela polako se kreće
oko Sunca. Zemlja na svakom putovanju oko Sunca dopire do
točke perihela na drugome mjestu i u drugo vrijeme. Perihel (i
afel) opisuje potpuni krug oko Sunca jedanput u otprilike 21 310
godina. Svakih 58 godina dan perihela pomiče se za jedan dan u
našem kalendaru.
Ni to, međutim, nije sve. Među ostalim učincima, različita
gravitacijska djelovanja na Zemlju očituju se i time da uzrokuju
znatan, točno određen nagib Zemljine osi. U sadašnjem je
trenutku os nagnuta 23,44229°, ali 1900. godine nagib je iznosio
23,45229°, dok će 2000. godine iznositi 23,43928°. Kao što se vidi,
nagib Zemljine osi se smanjuje, no smanjivat će se samo do ovog
posljednjeg stupnja, da bi se potom opet povećavao, zatim
smanjivao, i tako dalje. On nikada nije manji od 22° i nikad ne
prekoračuje 24,5°. Taj ciklus traje 41 000 godina.
Manji nagib osi znači da i sjeverni i južni krajevi Zemlje
dobivaju manje sunca ljeti i više zimi. Posljedica su blage zime i
prohladna ljeta na obje polukugle. I obratno, što je veći nagib osi,
to će biti veće razlike među godišnjim dobima na obje polukugle.
I konačno, Zemljina putanja postaje manje i više ekscentrič-
nom. Ekscentričnost koja u ovom trenutku iznosi 0,01675 stalno
se smanjuje, da bi konačno dosegla minimalnu vrijednost—0,0033,
ili samo 1/5 sadašnje vrijednosti. U tom trenutku Zemlja će za
perihela biti samo 990 000 kilometara (610 000 milja) bliža Suncu
nego za afela. Nakon toga ekscentričnost će se opet povećavati do
maksimuma — 0,0211, ili 1,26 puta više od sadašnje vrijednosti.
Tada će Zemlja za perihela biti 6 310000 kilometara (3920000
milja) bliža Suncu nego za afela. Što je ekscentričnost manja i što
je putanja bliža pravoj kružnici, to je manja i razlika u količini
topline što je Zemlja dobiva od Sunca u raznim trenucima godine.
To podržava situaciju blage zime/prohladna ljeta.
Uzmu li se u obzir sve te promjene Zemljine putanje i nagiba
njezine osi, reklo bi se da se, u cijelosti, sklonost umjerenim
sezonama i sklonost ekstremnim sezonama izmjenjuje u ciklusu
koji traje otprilike 100 000 godina.
Drugim riječima, svako Milankovićevo »Veliko godišnje
doba« traje oko 25 000 godina. Čini se da smo sada ostavili iza
sebe »Veliko proljeće« ledenjačkog uzmaka te da ćemo

194

\
 napredovati kroz Veliko ljeto i Veliku jesen do Velike zime lede-
nog doba, oko 50000 godina od sada.
Ipak, je li sve to teoretiziranje ispravno? Promjene Zemljine
putanje i nagiba osi su male te razlika između hladne zime/vrućeg
ljeta i blage zime/prohladnog ljeta nije zapravo velika. Je li ta
razlika dovoljna?
Time su se problemom pozabavila tri znanstvenika, J. D.
Hays, John Imbrie i N. J. Shackleton, objavivši rezultate u
prosincu 1976. godine. Proučavali su središnje dijelove sedimenata
izvađenih s dva različita mjesta u Indijskom oceanu. Ta su mjesta
bila daleko od kopna pa tako nije bilo materijala nanesenog s
obale koji bi mogao ugroziti vjerodostojnost rada. Mjesta su
također bila relativno plitka, kako ne bi bilo materijala ispranog s
okolnih, manje dubokih područja.
Može se pretpostaviti da je sediment netaknuti materijal koji
se na jedno mjesto slijegao stoljeće za stoljećem te se starost
izvađenih slojeva protezala, kako se činilo, 450000 godina
unatrag. Istraživači su se nadali da će proučavanjem slojeva
otkriti promjene, jednako izražajne kao i promjene u godova
drveća koje omogućuju razlučivanje vlažnih i sušnih ljeta.
Jedna je promjena bila u vezi s radiolarijama koje su živjele u
oceanu kroz sve vrijeme od pola milijuna godina, koliko su
dopirala istraživanja. To su jednostanične protozoe sa sićušnim,
razrađenim tjelešcima koja se, nakon smrti, talože na morskom
dnu kao neka vrsta mulja. Postoje brojne vrste radiolarija od
kojih se neke razvijaju pod toplijim uvjetima nego druge. Lako ih
je međusobno razlikovati prema prirodi tjelešca, pa se može
probijati kroz slojeve taloga, milimetar po milimetar, proučavaju-
ći prirodu tih tjelešca i prosuđujući prema njoj je li u neko
određeno vrijeme oceanska voda bila topla ili hladna. Na taj je
način moguće napraviti točnu krivulju temperature oceana s
obzirom na vremensko razdoblje.
Promjene temperature oceana s obzirom na razdoblje mogu se
također pratiti pomoću omjera dviju podvrsta kisikovih atoma;
kisika-16 i kisika-18. Voda koja u svojim molekulama sadrži
kisik-16 lakše se isparava nego voda koja sadrži kisik-18.
To znači da su kiša ili snijeg koji padnu na kopno sastavljeni
od molekula bogatijih kisikom-16 i siromašnijih kisikom-18 nego
što je slučaj s vodom oceana. Ako velika količina snijega padne na
kopno i ostane zarobljena u ledenjacima, tada preostala oceanska
voda trpi od znatnog manjka kisika-16, pri čemu se gomila kisik-
-18.

195
 Oba sistema proučavanja temperature vode (i prevladavanja
leda na kopnu) dala su identične rezultate, iako su bili vrlo
različite prirode. Štoviše, ciklus koji je proizašao iz tih sistema bio
je vrlo sličan ciklusu izračunatom na temelju promjena Zemljine
putanje i nagiba njezine osi.
Zasad bi se, prema tome, činilo da Milenkovićeva zamisao o
Velikim godišnjim dobima, tako dugo dok ne dobijemo druge
dokaze, izgleda ispravnom.

Arktički ocean

Ako se ledena doba povode za Velikim godišnjim dobima, tada

bismo trebali biti u stanju točno predvidjeti kad će započeti
slijedeće ledeno doba. To bi moralo biti za oko 50 000 godina.
Ne trebamo, naravno, pretpostaviti da je uzrok ledenoga doba
jedinstvene prirode. Dodatnih uzroka može biti nekoliko. Na
primjer, promjene putanje i osi mogu postaviti osnovno razdoblje,
no ostali učinci moraju imati neki utjecaj, uz to manje pravilan.
Promjene Sunčeva zračenja, ili sadržaj prašine u prostoru između
Zemlje i Sunca, ili količina ugljičnog dioksida u atmosferi mogu,
zasebno ili zajedno, utjecati na ciklus, pojačavajući ga u nekim
prigodama i djelujući obratno u drugima.
Ako se sluči nekoliko učinaka, ledeno doba moglo bi biti gore
nego inače. No ako protiv promjena putanje i nagiba osi djeluju
neobično čist svemir, ili osobito visok sadržaj ugljičnog dioksida,
ili izrazito aktivne Sunčeve pjege, tada bi ledeno doba moglo biti
blaže ili bi moglo posve izostati.
U sadašnjem slučaju mogli bismo se bojati najgorega, jer za
50000 godina nećemo samo dospjeti do Velike zime, već možemo
uz to (kao što rekoh prije u ovom poglavlju) ući u kozmički oblak
koji će smanjiti Sunčevo zračenje što dopire do nas.
Ipak, sve bi te pretpostavke mogle biti potpuno pogrešne.
Uostalom, orbitalno-aksijalne promjene morale su se bile
nastavljati s potpunom pravilnošću tako dugo kao što postoji
Sunčev sustav u svojoj sadašnjoj strukturi. Ledena doba morali bi
se bila ponavljati otprilike svakih sto tisuća godina u toku cijele
povijesti života.
Umjesto toga, ledena doba bila su stvar samo posljednjih
milijun godina. Prije toga, u razdoblju dugom oko 250 milijuna
godina, čini se da uopće nije bilo ledenih doba. Moguće je čak da
postoje uzastopna razdoblja ledenih doba u toku nekoliko

196
milijuna godina, odvojena jedno od drugoga intervalom od četvrt
milijarde godina.
Odakle ti intervali? Zašto u toku tih dugih intervala nije bilo
ledenih doba, kad su se promjene putanje i nagiba Zemljine osi
nastavile zbivati u tim intervalima posve isto kao i sada? Uzrok bi
se mogao nalaziti u razmještaju kopna i mora na Zemljinoj
površini.
Kad bi se polarno područje sastojalo od velikoga morskog
prostranstva, oko pola bi se vrtjelo nekoliko milijuna četvornih
kilometara morskog leda, koji ne bi bio izrazito debeo. Morski led
bio bi deblji i prošireniji zimi, tanji i manje rasprostranjen ljeti.
U toku ledenjačkog dijela orbitalno-aksijalne mijene morski bi
led bio, u cijelosti, deblji i rasprostranjeniji zimi i ljeti, ali ne
mnogo. Postoje, naposljetku, morske struje koje stalno dovode
topliju vodu iz umjerenih i tropskih regija, što može poboljšati
polarnu klimu, čak i u toku ledenog doba.
Nadalje, kad bi se polarno područje sastojalo od kontinenta, s
polom manje ili više u sredini i nepreglednim morem koje ga
okružuje, očekivali bismo da će kontinent biti pokriven debelom
ledenom kapom koja se ne otapa za vrlo prohladnog ljeta, već se
povećava iz godine u godinu.
Led se, naravno, ne bi povećavao zauvijek — kao što je
Agassiz dokazao prije jednog i pol stoljeća, led počinje ploviti kad
dosegne značajniju težinu. Led postupno klizi u okolni ocean,
razbijajući se u velike sante. Sante bi, zajedno s morskim ledom,
plutale oko polarnog kontinenta i postupno bi se rastapale,
spuštajući se prema umjerenijim širinama. U ledenom dobu sante
bi se umnožavale, a u međuledenjačkim razdobljima smanjivale,
no ta promjena ne bi bila velika. Okolni bi ocean, zahvaljujući
morskim strujama, održavao temperaturu vrlo blizu normalnoj,
bilo ledeno doba ili ne.
Takav slučaj doista postoji na Zemlji, jer je Antarktik
pokriven debelom ledenom kapom, a ocean koji ga okružuje
stegnut je ledom. No, Antarktik ima tu ledenu kapu već oko 20
milijuna godina i jedva da je na nj utjecao dolazak i nestanak
ledenih doba.
Pretpostavimo, međutim, da postoji polarni ocean, ali ne
prostran. Recimo da je malen, gotovo zaokružen kopnom, poput
arktičkog oceana. Arktički je ocean, ništa veći od Antarktičkog
kontinenta, gotovo posve okružen ogromnim kontinentalnim
masama Euroazije i Sjeverne Amerike. Jedina znatnija veza
između arktičkog oceana i ostalih svjetskih voda je tjesnac širok

197
 1 600 kilometara (1 000 milja) između Grenlanda i Skandinavije, a
čak je i on djelomično blokiran otokom Islandom.
Upravo to kopno na sjeveru odgovorno je za sve razlike. U
toku pokretanja ledenog doba, dodatni snijeg koji pada za blage
zime, past će na kopno, a ne u ocean. Snijeg na oceanu
jednostavno se otapa jer voda ima visok toplinski kapacitet; uz to,
čak i kad bi gomilanje snijega bilo u stanju sniziti temperaturu
oceana do točke smrzavanja, vodene struje iz toplijih područja to
bi spriječile.
Na kopnu, međutim, snježne pahuljice imaju veću šansu. Ko-
pno ima manji toplinski kapacitet nego voda te se ono stoga mno-
go brže hladi pri istoj količini snijega. K tome, ne postoje nikakve
struje koje bi ublažile to djelovanje, tako da se tlo duboko smr-
zava. Ako ljeti nema dovoljno topline koja bi otopila sav snijeg,
on se pretvara u led i ledenjaci započinju napredovanje.
Postojanje velikoga kopnenog područja koje okružuje Sjeverni
pol osigurava prostrani prijemljivi predio za snijeg i led, dok
Arktički ocean (osobito prije no što ga je napredovanje ledenog
doba prekrilo morskim ledom) osigurava izvor vode. Raspored
ocean-kopno na sjevernoj polukugli upravo je takav da može
snažno pojačati efekt ledenoga doba.
No, raspored kopno-more na sjevernoj polukugli nije stalan.
On se stalno mijenja pod djelovanjem tektonike ploča.
Iz toga, dakle, proizlazi da nema spektakularnih ledenih doba,
sve dok je Zemljina površina tako uređena da su polarni predjeli
ili otvoreni ocean, ili izolirani kontinenti okruženi otvorenim
oceanom. Tek kad se sluči da gibanje ploča dovede do rasporeda
kakav postoji danas u sjevernim polarnim regijama, tek tada
orbitalno-aksijalni ciklus donosi onu vrstu ledenih doba kakva
nam je poznata. To se, po svemu sudeći, događa tek jedanput u
svakih 250 milijuna godina.
No sad smo tu, i sigurno je da se razmještaj kontinenata neće
dramatično promijeniti za još otprilike milijun godina. Predstoji
nam dakle ne samo novo ledeno doba, već čitava jedna serija.

Djelovanje zaleđivanja
Pretpostavimo da doista nastupi ledeno doba. Kako bi ta nevolja
mogla biti teška? Naposljetku, milijun su godina ledenjaci dolazili
i odlazili, a ipak smo svi tu. To je istina i, ako o tome prestanemo

198
 razmišljati, ledenjaci zapravo pužu vrlo sporo. Za njihovo su
napredovanje potrebne tisuće godina; čak u fazi najveće
zaleđenosti značajni dijelovi svijeta doživljavaju iznenađujuće
male promjene.
Baš sada na raznim kopnenim površinama svijeta počiva oko
25 milijuna kubičnih kilometara leda (6 milijuna kubičnih milja),
uglavnom na Antarktiku i Grenlandu. Na vrhuncu glacijacije
jedan je divovski ledeni pokrivač prekrivao sjevernu polovicu
Sjeverne Amerike, a manji pokrivač Skandinaviju i sjeverni Sibir.
U to je vrijeme na kopnu ležalo ukupno oko 75 milijuna kubičnih
kilometara leda (18 milijuna kubičnih milja). To znači da je na
vrhuncu zaleđenosti 50 milijuna kubičnih kilometara vode (12
milijuna kubičnih milja) koja je danas u oceanu — bilo tada na
kopnu.
Voda oduzeta oceanu da bi nahranila ledenjake iznosila je,
međutim, čak i na vrhuncu zaleđenosti, samo 4 posto ukupne
količine. To će reći da je čak i za najveće zaleđenosti 96 posto
oceana bilo upravo tamo gdje je i sada.
Prema tome, sa stajališta isključivo prostora, morski život ne
bi osjetio osobito smanjivanje okolice. Ocean bi, dakako, bio u
prosjeku nešto hladniji nego što je sada — ali što zato? Hladna
voda rastvara više kisika nego topla, a život u moru ovisi o kisiku
isto tako kao i mi. Upravo su zbog toga polarne vode mnogo
bogatije živim organizmima nego tropska mora i baš zato polarne
vode mogu hraniti divovske sisavce koji se prehranjuju morskim
životinjama — velike kitove, polarne medvjede, divovske tuljane i
slično.
Ako je u toku ledenog doba oceanska voda hladnija nego što
je danas, to bi zapravo poduprlo život. Možda upravo sada
morski život osjeća pritisak i skučenost, ne tada.
Situacija na kopnu bila bi drukčija, moglo bi se učiniti da je tu
sve bilo mnogo katastrofalnije. U sadašnjem je trenutku 10 posto
Zemljine kopnene površine pokriveno ledom. Na vrhuncu
zaleđenosti ta je količina bila utrostručena; 30 posto Zemljine
sadašnje kopnene površine bilo je pod ledom. To znači da je
prostor dostupan kopnenom životu bio smanjen s oko 117
milijuna četvornih kilometara (45 milijuna četvornih milja) kopna
bez leda barem u toku ljeta, na samo 90 milijuna četvornih
kilometara (35 milijuna četvornih milja). Ipak ni to nije potpun
opis onoga što se doista dogodilo.
Na vrhuncu zaleđenosti, izgubljena četiri postotka oceanske
tekuće vode značila su da se razina mora spustila za čak 150
199
 metara (490 stopa). To ne mijenja mnogo sam ocean, ali oko
svakog kontinenta nalaze se dijelovi tla koji su pod vrlo plitkim
dubinama oceanske površine. Te sekcije s manje od 180 metara
(590 stopa) vode iznad sebe zovu se »kontinentalni prudovi«. Kad
razina mora opadne, većina kontinentalnih prudova malo se
pomalo otkriva i otvara najezdi kopnenog života.
Drugim riječima, kad ledenjaci napreduju i gutaju kopno,
morska razina opada i otkriva novo tlo. Ta dva djelovanja mogu
u velikoj mjeri biti uravnotežena. Budući da ledenjaci napreduju
izvanredno sporo, vegetacija se polako povlači prema jugu i na
izložene kontinentalne prudove ispred ledenjaka, a životinjski
svijet prirodno slijedi vegetaciju.
S napredovanjem ledenjaka i olujno se područje povlači prema
jugu, donoseći kišu toplijim predjelima Zemlje koji prije (i poslije)
nisu na nju navikli. Ukratko, ono što su danas pustinje, u toku
ledenog doba nisu bile pustinje. Prije posljednjeg povlačenja
ledenjaka, ono što je danas pustinja Sahara bila su plodna polja.
Mogli bismo ustvrditi da je, s izlaganjem kontinentalnih
prudova i sužavanjem pustinja, ukupno kopneno područje
prepušteno izobilju oblika života bilo veće na vrhuncu ledenog
doba nego što je sada, ma kako to paradoksalno zvučilo.
Posebice, u toku posljednjeg ledenog doba ljudska su se bića — ne
naši čovjekoliki preci, već sam Homo sapiens — kretala prema
jugu s napredovanjem ledenjaka i prema sjeveru kad su se
ledenjaci povlačili — i razvijala se napredujući.
Koliko bi se neko ledeno doba razlikovalo u budućnosti?
Primjerice, pretpostavimo da ledenjaci sada započnu novo
napredovanje. Koliko bi to bilo katastrofalno?
Dakako, ljudski je rod danas manje pokretljiv nego što je bio
nekad. U vrijeme posljednjeg ledenog doba na Zemlji je ukupno
bilo možda 20 milijuna ljudskih bića. Danas nas ima četiri
milijarde, dvjesto puta više. Četiri milijarde ljudi mnogo će se teže
preseliti nego 20 milijuna.
Uz to, valja uzeti u obzir promjene u načinu života. U vrijeme
posljednjeg ledenog doba ljudska bića nisu bila ni na koji način
vezana uz tlo. Hranu su skupljali i lovili. Slijedili su vegetaciju i
životinje i za njih su sva mjesta bila ista tako dugo dok su mogli
pronaći voće, orahe, bobice i divljač.
Od vremena posljednjeg ledenog doba ljudska su bića naučila
biti ratari i rudari. Poljoprivredna gospodarstva i rudnici ne mogu
se preseliti. Ne mogu se preseliti ni prostrane strukture koje su
ljudska bića sagradila, gradovi, tuneli, mostovi, dalekovodi i tako

200
dalje i tako dalje i tako dalje. Ništa se od toga ne može premjestiti;
može se jedino napustiti, da bi se gradilo negdje drugdje.
Ne smijemo, međutim, zaboraviti kako sporo ledenjaci
napreduju i uzmiču, te kako sporo, kao posljedica toga, razina
mora pada i raste. Bit će obilje vremena za promjenu mjesta, bez
katastrofe. Možemo zamisliti kako se ljudski rod polako kreće
prema jugu i na kontinentalne prudove — potom u unutrašnjost i
opet na sjever — ponovno i ponovno u polaganim mijenama, tako
dugo dok traje sadašnja kontinentalna konfiguracija oko
Sjevernog pola. Bila bi to neka vrsta uzmaka dugog 50 000 godina
iza kojeg bi slijedilo 50 000 godina dugo razdoblje zamaha, i tako
iznova.
To kretanje ne bi bilo jednakomjerno, jer ledenjaci napreduju s
intervalima djelomičnog povlačenja, i povlače se s intervalima
djelomičnog napredovanja. No ljudska će bića, dakako uz
teškoće, oponašati ta napredovanja i uzmake u svoj njihovoj
zamršenosti — pod uvjetom da su dovoljno polagani.
Dakako, promjene okolice ne moraju nužno biti izazvane
samo napredovanjem ledenjaka. Uzmak ledenjaka nakon poslje-
dnjeg ledenog doba nije apsolutan. Preostala je ledena kapa na
Grenlandu ta posljednja uspomena na ledeno doba. Što ako se, s
Velikim ljetom pred nama, klima i dalje nastavi ublažavati te se
otopi sjeverni polarni led, uključujući i grenlandsku ledenu kapu?
Grenlandska ledena kapa sastoji se od 2,6 milijuna kubičnih
kilometara (620000 kubičnih milja) leda. Kad bi se taj led, kao i
neke manje ledene plohe na drugim polarnim otocima, otopio i
izlio u ocean, razina mora porasla bi za oko 5,5 metara (17,5
stopa). To bi donijelo neprilike nekim obalnim područjima;
osobito bi gradovi koji nisko leže, primjerice New Orleans, bili
preplavljeni. I opet, ako bi to otapanje teklo dovoljno sporo i ako
bi razina mora sporo rasla, možemo zamisliti kako bi obalni
gradovi polako napuštali primorje i povlačili se u više predjele, bez
katastrofe.
Uzmimo da se iz nekog razloga rastopi i antarktička ledena
ploha. Nije vjerojatno da će se to dogoditi u prirodnom toku
zbivanja, jer je ona preživjela sva međuledenjačka razdoblja u
prošlosti — no pretpostavimo! Budući da se 90 posto ukupne
količine leda na Zemlji nalazi na Antarktiku, kad bi se taj led
otopio, razina mora podigla bi se deset puta više no što bi
omogućilo rastapanje Grenlanda. Razina mora podigla bi se za
oko 55 metara (175 stopa) i voda bi prodrla do osamnaestoga
kata njujorških nebodera. Nizinski rubovi današnjih kontinenata

201
našli bi se pod vodom. Nestala bi, na primjer, savezna država
Florida, kao i mnoge druge golfske države. Nestali bi i Britanski
otoci, Nizozemska, sjeverna Njemačka i tako dalje.
No, klima na Zemlji postala bi mnogo jednoličnija te ne bi bilo
ni polarnih ni pustinjskih područja. I u tom bi slučaju prostor
dostupan čovječanstvu mogao ostati jednako velik kao i prije, a
kad bi promjena tekla dovoljno sporo, čak ni otapanje Antarktika
ne bi bilo posve katastrofalno.
Kad bi se, međutim, dolazak slijedećeg ledenog doba ili
otapanje Antarktika odgodili za nekoliko desetaka tisuća godina,
možda se ništa od toga ne bi ni dogodilo. Napredak tehnologije
mogao bi posve lako biti u stanju modificirati pokretački
mehanizam ledenoga doba te zadržati prosječnu temperaturu na
Zemlji kakva jest, ako je to ono što se želi.
Mogla bi se, na primjer, postaviti ogledala dosta blizu u
svemiru, koja bi se mogla regulirati i reflektirati sunčevu svjetlost
tako da dopire noću na Zemljinu površinu, onu svjetlost što bi
inače izmakla; ili bi mogla odbijati sunčevu svjetlost koja bi inače
danju dopirala na površinu Zemlje, sprječavajući je da uopće
stigne do Zemlje. Tako bi se Zemlja mogla ponešto zagrijati ako
bi zaprijetili ledenjaci ili ohladiti ako bi zaprijetilo otapanje leda.*
I dalje, možemo razviti metode za kontrolirano mijenjanje
sadržaja ugljičnog dioksida u Zemljinoj atmosferi, čime bismo
dopustili da se sa Zemlje izgubi više topline ako zaprijeti otapanje
leda, ili da se toplina sačuva ako zaprijete ledenjaci.
Konačno, kako će se sve više stanovništvo Zemlje okupljati u
svemirskim naseobinama, dolazak i odlazak ledenjaka postat će
manje značajan za čovječanstvo u cijelosti.
Ukratko, ledena doba kakva su postojala u prošlosti neće biti
katastrofalna u budućnosti, možda čak ni zlokobna. Zapravo,
možda nikada neće ni nastati, zahvaljujući čovjekovoj tehnologiji.
No, što ako se ledenjaci približe neočekivano i nečuvenom
brzinom, ili što ako se led na Zemlji otopi neočekivano i
nečuvenom brzinom — i što ako se to dogodi prije nego što ćemo
tehnološki biti spremni. Tada bismo mogli doživjeti veliku
nevolju, čak gotovo katastrofu, a uvjeti pod kojima bi se to moglo
dogoditi doista postoje — o njima ću govoriti kasnije.

* Slično bi sredstvo moglo poslužiti da se Zemlja održi pogodnom za

nastavanje nekoliko desetaka tisuća godina nakon što bi je Sunce koje se
postupno zagrijava inače učinilo nenastanjivom — ako bi se ljudi potrudili oko
toga.

202
 11
Odvođenje magnetizma
Kozmičke zrake
Iako razne nevolje koje su pogađale Zemlju, od ledenih doba do
potresa, nisu nikad dostajale za potpuno uništenje života na
planetarnoj površini, postojale su, kao što su Cuvier i katastrofisti
zamišljali prije sto pedeset godina, jedva osujećene katastrofe —
prigode kad je život pretrpio razorne gubitke. Potkraj perma
(zadnje razdoblje paleozoika — op. prev.), prije 225 milijuna
godina, u relativno kratkom vremenskom razdoblju izumrlo je
oko 75 posto porodica vodozemaca i 80 posto porodica reptila
koji su živjeli u permu. Bio je to primjer za pojavu koju su neki
ljudi kasnije nazvali »velikim pomorom«.
Čini se da je otada bilo još šest takvih velikih pomora. Vrijeme
o kojem se u tom smislu najčešće govori nastupilo je potkraj
razdoblja krede, prije otprilike 70 milijuna godina. U to su vrijeme
potpuno izumrli dinosaurusi, nakon što su živjeli i razvijali se 150
milijuna godina. Izumrli su također veliki morski reptili kao što su
ihtiosaurusi i plesiosaurusi, te leteći pterosaurusi. Među beskičme-
njacima su izumrli amoniti, velika i snažna grupa. U relativno
kratkom razdoblju zapravo je izumrlo vjerojatno 75 posto svih
životinjskih vrsta koje su tada živjele.
Čini se da je takav veliki pomor morao biti posljedica neke
izrazite i relativno brze promjene okolice. Ali to je morala biti
promjena koja je ipak ostavila na životu velik broj vrsta i, barem
koliko možemo reći, promjena koja jedva da je imala nekog
utjecaja na te vrste.
Jedno napose logično objašnjenje tiče se plitkih mora koja
povremeno preplavljuju kontinente, da bi se opet s vremena na
vrijeme povukla. Nadiranje mora može nastupiti kad je količina
leda na polarnim kopnenim područjima doprla osobito nisko. Do

203
 isušivanja može doći u toku nastajanja planina, kad raste
prosječna nadmorska visina kontinenata. U oba slučaja, plitka
kopnena mora pružaju pogodnu životnu okolicu velikom broju
vrsta morskih životinja, a one opet predstavljaju stalan i obilan
izvor hrane ostalim životinjama koje žive uz obalu. Kad se
kopnena mora isuše, prirodno izumiru i same morske životinje i
kopnene životinje koje se njima hrane.
U pet od sedam slučajeva velikih pomora u posljednjih četvrt
milijarde godina čini se da su posrijedi bila razdoblja isušivanja.
To objašnjenje podržava i činjenica da su morske životinje
vjerojatno podložnije velikim pomorima od kopnenih životinja i
da biljni svijet gotovo i nije bio pogođen.
Iako isušivanje mora može. biti najlogičnije i najrazložnije
rješenje tog problema (rješenje koje ne ulijeva stravu ljudskim
bićima, jer ona ne žive u kopnenim morima i jer žive u svijetu u
kojem i nema značajnih kopnenih mora), ponuđeno je i niz drugih
rješenja koja bi mogla objasniti velike pomore. Jedno od tih
objašnjenja, iako možda nije vrlo vjerojatno, neobično je
dramatično. Uz to, ono uvodi jedan tip katastrofe o kojem još
nismo govorili, tip koji bi mogao biti prijetnja čovječanstvu. Riječ
je o zračenju iz svemira koje ne potječe sa Sunca.
U prvim godinama dvadesetog stoljeća otkriveno je zračenje
koje je bilo prodornije i snažnije čak i od novopronađenih
zračenja porijeklom iz radioaktivnih atoma. Nastojeći dokazati da
to prodorno zračenje dolazi s tla, austrijski fizičar Victor Francis
Hess (1883—1964) je 1911. godine poslao balonima u zrak
naprave za otkrivanje zračenja, uputivši ih na visinu od 9
kilometara (5,6 milja). Očekivao je da će se razina zračenja
smanjivati, jer će velik dio apsorbirati zrak između tla i balona.
Nasuprot tome, pokazalo se da intenzitet prodornog zračenja
raste s visinom, pa je postalo jasno da zračenje dolazi iz vanjskog
svemira, ili kozmosa. Otuda je i američki fizičar Robert Andrews
Millikan (1868—1953) godine 1925. nazvao to zračenje »kozmič-
kim zrakama«. Američki fizičar Arthur Holly Compton (1892—
1962) uspio je 1930. godine dokazati da su kozmičke zrake vrlo
snažne, pozitivno nabijene čestice. Danas shvaćamo kako nastaju
kozmičke zrake.
Sunce, a vjerojatno i svaka zvijezda, prolazi kroz procese koji
su toliko snažni da mogu prosipati čestice u svemir. U većini
slučajeva te su čestice atomske jezgre. Budući da se Sunce sastoji
uglavnom od vodika, najčešće prisutne čestice su vodikove jezgre

204
 koje su jednostavni protoni. Ostale, složenije jezgre javljaju se u
neznatnijim količinama.
Ti snažni protoni i ostale jezgre struje od Sunca u svim
smjerovima, i to je onaj Sunčev vjetar o kojem sam već govorio.
Kad Sunce prolazi kroz osobito silovita zbivanja, čestice
bivaju izbačene prema van većom energijom. Kad Sunčeva
površina bukti velikim »bljeskovima«, u Sunčev se vjetar
uključuju vrlo snažne čestice koje mogu doseći donje granice
djelotvornosti kakva se pripisuje kozmičkim zrakama. (O njima se
govori kao o »mekim kozmičkim zrakama«.)
Ostale zvijezde odašilju zvjezdane vjetrove; one koje su
masivnije i toplije od Sunca šalju visokoenergetske vjetrove
bogatije česticama na energetskim razinama kozmičkih zraka.
Osobito supernove šalju velike mlazove visokoenergetskih
kozmičkih zraka.
Budući da su električno nabijene, čestice kozmičkih zraka
opisuju krivudav put prolazeći kroz magnetsko polje. Svaka
zvijezda ima magnetsko polje, kao što ga ima i naša galaksija u
cijelosti. Prema tome, svaka čestica kozmičkih zraka kreće se
zamršenom krivudavom stazom i u tom je procesu ubrzavaju
magnetska polja kroz koja prolazi, dodajući joj novu količinu
energije.
Konačno, sav međuzvjezdani prostor unutar naše galaksije
obiluje česticama kozmičkih zraka koje lete u svim smjerovima,
prema tome kako su ih uputili zavijuci i obrtaji magnetskih polja
kroz koja su prošle. Stanovit mali postotak tih čestica ima posve
slučajnu šansu da pogodi Zemlju, i one to čine iz svih mogućih
smjerova.
Evo, dakle, nove vrste invazije iz vanjskog prostora koju još
nismo razmatrali. Već sam prije naglasio kako je malo vjerojatno
da bi se Sunčev sustav sukobio s nekom drugom zvijezdom ili da
bi u nj prodrli čak i mali dijelovi materije porijeklom iz ostalih
planetarnih sustava. Kasnije sam spomenuo čestice prašine i
atome međuzvjezdanih oblaka.
Sad se moramo pozabaviti invazijom iz svemira izvan Sunčeva
sustava, invazijom najmanjih materijalnih objekata, subatomskih
čestica. Toliko je mnogo tih čestica, toliko su gusto rasprostranje-
ne svemirom i putuju brzinama toliko blizima brzini svjetlosti, da
je Zemlja stalno izložena njihovu bombardiranju.
Kozmičke zrake, međutim, ne ostavljaju vidljiva traga na
Zemlji i ljudi nisu svjesni njihova pristizanja. Samo znanstvenici sa

205
svojim specijalnim spravama mogu biti svjesni kozmičkih zraka, a
i to samo za posljednje dvije generacije.
Nadalje, one su padale i padaju na Zemlju kroz cijelu povijest
našeg planeta i čini se da život zbog toga nije bio nimalo gori. Isto
se tako čini da ljudska bića nisu zbog njih trpjela u toku svoje
povijesti. Reklo bi se prema tome da bismo ih mogli eliminirati
kao izvor katastrofe — pa ipak to ne možemo.
Da bismo vidjeli zašto je to tako, proniknimo u stanicu.

DNA i mutacije
Svaka je živa stanica sićušna kemijska tvornica. Svojstva određene
stanice, njezin oblik, građa, njezine sposobnosti, sve to ovisi o
egzaktnoj prirodi kemijskih promjena koje se u njoj zbivaju, o
brzini svake od njih i o načinu na koji su međusobno povezane.
Takve kemijske reakcije obično bi se odvijale vrlo sporo i čak
nezamjetno, kad bi supstance koje čine stanicu i koje sudjeluju u
reakcijama bile jednostavno pomiješane. Da bi se te reakcije
odvijale brzo i ravnomjerno (kao što je zapaženo da se odvijaju, i
kao što je nužno da se odvijaju da bi stanica živjela), one se
moraju događati uz pomoć stanovitih složenih molekula, tzv.
»encima«.
Encimi pripadaju vrsti tvari koje se nazivaju »proteini«.
Proteini su sastavljeni od velikih molekula, a svaka se od njih
sastoji od lanaca manjih građevnih blokova koji se zovu
»aminokiseline«. Te se aminokiseline javljaju u dvadesetak
varijacija i mogu se spajati u svakom zamislivom poretku.
Recimo da započnemo sa svakom od tih dvadeset aminokiseli-
na te da ih spojimo na sve pojmljive načine. Pokazuje se da
ukupan broj različitih poredaka u kojem se one mogu naći iznosi
oko 50 000 000 000 000 000 000 (pedeset milijarda milijardi), pri
čemu svaki različiti poredak predstavlja izrazito drukčiju mole-
kulu. Stvarne encimske molekule sastavljene su od sto ili više
aminokiselina i broj mogućih načina na koje se te aminokiseline
mogu spajati nezamislivo je golem. Ipak će jedna određena stanica
sadržavati samo stanovit, ograničeni broj encima, pri čemu svaka
molekula ima određenu encimsku strukturu aminokiselinskog
lanca sastavljenog od aminokiselina u jednom specifičnom
poretku.

206
 Određeni encim tako je građen da se određene molekule vezuju
na encimsku površinu na način koji omogućuje da se njihovo
međusobno djelovanje — uključujući i prenošenje atoma — odvija
vrlo lako. Nakon interakcije, izmijenjene molekule neće se više
držati uz površinu. One se udaljavaju, da bi ustupile mjesto
drugim molekulama koje prolaze kroz reakciju. Kao posljedica
prisutnosti čak i samo nekoliko molekula određenog encima,
dolazi do međusobne reakcije velikog broja molekula koje inače
uopće ne bi reagirale kad ne bi bilo encima.*
Riječ je, dakle, o tome da oblik, građa i sposobnosti određene
stanice ovise o prirodi različitih encima u toj stanici, relativnom
broju različitih encima i načinu na koji oni obavljaju svoj posao.
Svojstva višestaničnog organizma ovise o svojstvima stanice od
kojih je sastavljen i o vrsti međusobnih odnosa tih pojedinačnih
stanica. U krajnjoj konzekvenci, prema tome (i ne baš
jednostavno, naravno) svi su organizmi, uključujući i ljudska bića,
proizvod svojih encima.
No ta se ovisnost čini vrlo opasnom i nesigurnom. Ako građu
nekog encima ne čini precizan poredak aminokiselina, on možda
neće biti u stanju obaviti svoj zadatak. Zamijeni li se jedna
aminokiselina drugom, površina encima možda više neće moći
poslužiti kao odgovarajući katalizator za reakciju koju kontrolira.
Što to, dakle, tako precizno raspoređuje encime? Što vodi
brigu o tome da se za određeni encim uspostavlja određeni
poredak aminokiselina, i nijedan drugi? Postoji li u stanici neka
ključna tvar koja određuje »kalup«, da tako kažemo, za sve
encime u stanici, upravljajući tako njihovom proizvodnjom?
Ako takva ključna tvar postoji, ona se mora nalaziti u
»kromosomima«. Kromosomi su tjelešca u središnjoj staničnoj
jezgri koji se doista ponašaju kao nositelji kalupa.
U različitih vrsta organizama različit je i broj kromosoma.
Ljudsko biće, primjerice, ima dvadeset tri para kromosoma u
svakoj stanici.
Svaki put kad se neka stanica dijeli, najprije se svaki
kromosom podijeli na dva kromosoma, od kojih je svaki kopija
onog drugog. U procesu diobe stanice, jedna kopija svakog
kromosoma odlazi u jednu stanicu, dok druga odlazi u drugu

* Situacija je otprilike takva kao kad bismo odvojeno bacili uvis konac i iglu,
nadajući se da će se konac slučajno udjeti u iglu; ili kad bismo iglu držali jednom
rukom, a konac drugom te promišljeno uvukli konac. Prvi bi slučaj bio stanična
reakcija bez encima, a drugi ta ista reakcija sa encimima.

207
 stanicu. Na taj način svaka novonastala stanica završava s
dvadeset i tri para kromosoma, pri čemu su dvije grupe parova
identične. To je ono što bi se i očekivalo, ako su kromosomi
doista nositelji kalupa encimske strukture.
Svi organizmi osim najprimitivnijih razvijaju spolne stanice
kojih je zadatak stvaranje novih organizama na način mnogo
zamršeniji nego što je jednostavna dioba stanica. Tako muški
pripadnik ljudske vrste (i mužjaci većine 'složenih životinjskih
organizama) stvara sjemenske stanice, dok ženke stvaraju jajne
stanice. Kad se sjemenska stanica spoji s jajnom, odnosno kad
»oplodi« jajašce, tako nastala kombinacija može dalje doživjeti
ponovljene diobe sve dok ne nastane novi organizam koji
samostalno živi.
I jajašce i sjemenske stanice imaju samo pola uobičajenog
broja kromosoma. Svako jajašce i svaka sjemenska stanica
dobivaju samo jedan kromosom od svakog od dvadeset tri para.
Kad se spoje, oplođeno jajašce opet ima dvadeset tri para
kromosoma, ali jedan kromosom u svakom paru potječe od
majke, a drugi od oca. Tako potomak nasljeđuje značajke jednako
od oba roditelja i kromosomi se ponašaju točno onako kako bi se
očekivalo ako su oni kalup prema kome se ravna encimska
proizvodnja.
No kakva je kemijska priroda tog pretpostavljenog kalupa?
Otkako je njemački anatom Walther Flemming (1843—1905)
otkrio kromosome 1879. godine, vladalo je opće uvjerenje da bi
kalup, ako postoji, morala biti vrlo složena molekula, a to je
značilo da bi to morao biti protein. Proteini su bili najsloženije
supstance za koje se znalo da postoje u tkivu, a encimi su, kako je
to 1926. otkrio američki biokemičar James Batchellor Sumner
(1887—1925), i sami bili proteini. Svakako bi baš proteini morali
biti nositeljima kalupa za građu ostalih proteina.
No, godine 1944. kanadski je liječnik Oswald Theodore Avery
(1877—1955) uspio dokazati da ključna molekula nije uopće
protein, već jedan drugi tip molekule nazvan »dezoksiribonuklein-
ska kiselina«, skraćeno DNA.
To je bilo potpuno iznenađenje, jer se smatralo da je DNA
jednostavna molekula, posve neprikladna da posluži kao kalup za
složene encime. No, pobliža su ispitivanja pokazala da je DNA
složena molekula, zapravo, složenija od samih proteina.
Poput proteinske molekule, molekula DNA sastavljena je od
dugih lanaca jednostavnijih građevnih blokova. U slučaju DNA ti
su građevni blokovi nazvani »nukleotidi«; pojedina DNA

208
 molekula može se sastojati od lanaca mnogo tisuća nukleotida.
Nukleotidi se dijele na četiri različite podvrste (ne na dvadeset,
kao u slučaju proteina) i te se četiri podvrste mogu spojiti na svaki
mogući način.
Recimo da smo uzeli odjednom tri nukleotida. Imali bismo
tada 64 različita »trinukleotida«. Ako hukleotide označimo
brojevima 1, 2, 3 i 4, imali bismo trinukleotide: 1-1-1, 1-2-3, 3-4-2,
4-1-4 i tako dalje, 64 različite kombinacije. Jedan ili više tih
trinukleotida mogao bi biti ekvivalent određenoj aminokiselini;
neki bi mogli označavati »interpunkciju«, kao što je početak
aminokiselinskog lanca, ili njegov završetak. Prevođenje trinu-
kleotida DNA molekule na aminokiseline encimskog lanca naziva
se »genetskom šifrom«.
No čini se da je to samo pomaklo problem još jedan korak
unatrag. Što omogućuje stanici da stvori određenu DNA mole-
kulu koja će dovesti do strukture određene encimske molekule
— među svim nebrojenim različitim DNA molekulama koje bi
mogle postojati?
Američki biokemičar James Dewey Watson (1928—) i engleski
biokemičar Francis H. C. Crick (1916—) bili su 1953. u prilici da
razrade strukturu DNA. Ona je postojala u obliku dvaju vlakana
smotanih u dvostruku spiralu. (Naime, svako je vlakno imalo
oblik spiralnog stubišta i oba su vlakna bila međusobno
isprepletena.) Svako je vlakno na neki način bilo opreka drugoga
pa su točno pristajali jedno uz drugo. U procesu diobe stanice
svaka se DNA molekula razmotavala u dva odvojena vlakna.
Svako je vlakno tada privuklo konstrukciju drugoga vlakna na
sebe, takvu koja dobro priliježe. Svako je vlakno poslužilo kao
kalup za novog partnera, i kao rezultat, tamo gdje je prvobitno
postojala dvostruka spirala nastale su dvije dvostruke spirale,
potpuno istovjetne. Taj je proces nazvan »replikacija«. Kad,
dakle, postoji određena DNA molekula, ona se razmnaža,
zadržavajući svoju točnu strukturu, od stanice do diobne stanice i
od roditelja do potomka.
Iz toga proizlazi da oblik, strukturu, kemiju (i do stanovitog
stupnja čak ponašanje) svake stanice, zapravo svakog organizma
sve do ljudskog bića, određuje specifična priroda svojstvenog
DNA sadržaja. Oplođeno jajašce jedne vrste organizma ne
razlikuje se mnogo od drugoga, ali DNA molekule u svakom od
njih potpuno su drukčije. Iz tog će se razloga čovjekovo oplođeno
jajašce razviti u ljudsko biće, a žirafino oplođeno jajašce razvit će
se u žirafu, i među njima nije moguća nikakva zbrka.

209
 No, kao što biva, prenošenje DNA molekula od stanice do
diobne stanice i od roditelja do potomka nije uopće tako savršeno.
Stočari i poljoprivrednici znaju iz iskustva da se od vremena do
vremena pojavljuju mlade životinje ili biljke koje nemaju sve
značajke roditeljskih organizama. Te razlike općenito nisu velike i
ponekad se čak ne mogu posebno ni zapaziti. No gdjekad je
odstupanje tako ekstremno da nastaje ono što nazivamo »igrom
prirode« ili »nakazom«. Znanstveni izraz za sve takvo potomstvo
s promijenjenim značajkama, ekstremnima ili nezamjetljivima, jest
»mutacija«, prema latinskoj riječi koja znači »promjena«.
Na izrazite mutacije gledalo se s nelagodom te su ih ljudi
općenito uništavali. No, stočar iz Massachusettsa imenom Seth
Wright, zauzeo je 1791. praktičnije stajalište prema jednoj nakazi
koja se pojavila u njegovom stadu ovaca. Izleglo se janje s
abnormalno kratkim nogama te je lukavom Yankeeju palo na
pamet da kratkonoga ovca neće moći pobjeći preko niskih
kamenih zidova koji su okruživali njegovu farmu. Stoga je
namjerno uzgojio vrstu kratkonogih ovaca, počevši od tog ne baš
posve nesretnog slučaja. To je pripomoglo da se pažnja ljudi
skrene općenito na mutacije. Ipak, tek s pojavom rada
nizozemskog botaničara Hugoa Mariea de Vriesa (1848—1935)
godine 1900. mutacije su se počele znanstveno proučavati.
Zapravo, ako mutacije nisu bile izrazite pa stoga ni
zastrašujuće i odbojne, pastiri i stočari obično bi izvlačili neku
korist od toga. Selekcionirajući iz svake generacije one životinje
koje su se činile najpodobnijima za eksploataciju — krave koje
daju mnogo mlijeka, kokoši koje nesu mnogo jaja, ovce koje
imaju mnogo vune i tako dalje — ljudi su razvili pasmine koje su
se znatno razlikovale, i međusobno i u odnosu na divlji organizam
koji je prvobitno pripitomljen.
To je rezultat selekcioniranja malih mutacija koje same po sebi
nisu osobito značajne, ali koje, poput Wrightove kratkonoge ovce,
prenose promjenu na svoje potomstvo. Odabirući mutaciju za
mutacijom, sve u istom smjeru, te su pasmine »usavršavane« sa
čovjekova stajališta. Valja nam samo pomisliti na brojne pasmine
pasa ili golubova da bismo shvatili kako je moguće vješto
oblikovati i stvarati pasmine pažljivim usmjeravanjem parenja i
očuvanjem nekih potomaka te uništavanjem drugih.
Isto se to, čak i lakše, može učiniti s biljkama. Američki vrtlar
Luther Burbank (1849—1926) stvorio je uspješnu karijeru
uzgajajući stotine novih sorti biljaka koje su na ovaj ili drugi način

210
 bile savršenije od starih, i to ne samo mutacijama već i
pronicljivim križanjem i cijepljenjem.
Ono što ljudska bića čine namjerno, slijepe snage prirodne
selekcije čine vrlo sporo u toku vijekova. U svakoj generaciji,
potomstvo određene vrste razlikuje se od pojedine do pojedine
jedinke, dijelom i zbog blagih mutacija do kojih dolazi. One
kojima su mutacije dopustile da djelotvornije igraju igru života
imaju veću mogućnost da prežive i prenesu te mutacije na još
brojnije potomstvo. Malo-pomalo u toku milijuna godina od sta-
rih se vrsta oblikuju nove, jedna vrsta zamjenjuje drugu i tako
dalje.
To je bila srž teorije evolucije prirodnim odabirom koju su
1858. godine iznijeli engleski prirodoslovci Charles Robert
Darwin i Alfred Russel Wallace.
Na molekularnoj razini, mutacije su posljedica nesavršene
reprodukcije DNA. Do toga može doći od stanice do stanice u
procesu diobe stanice. U tom slučaju, unutar organizma može se
razviti stanica koja nije poput ostalih stanica toga tkiva. To je
»somatska mutacija«.
Mutacija općenito znači pogoršanje. Na kraju krajeva,
zamislimo li da se zamršena molekula DNA replicira te da na
nekome mjestu dobije pogrešan građevni blok, nije vjerojatno da
će, zbog pogreške, posao biti bolje obavljen. Posljedica će biti da
će mutirana stanica u koži ili jetri ili kosti raditi tako slabo da će
zapravo biti izvan djelovanja i, vrlo vjerojatno, nesposobna za
razmnažanje. Ostale normalne stanice oko nje i dalje će se
razmnažati kad će to biti potrebno te će je zagušiti i zatrti. Takvo
tkivo kao cjelina ostaje normalno, unatoč povremenim
mutacijama.
Veća iznimka nastaje kad mutacija slučajno zahvati proces
rasta. Normalne stanice tkiva rastu i dijele se samo kad je
potrebno nadomjestiti izgubljene ili oštećene stanice, no mutiranoj
stanici može nedostajati mehanizam koji zaustavlja rast upravo u
pravo vrijeme. Ona može jednostavno rasti i razmnažati se
bespomoćno, bez obzira na potrebe cjeline. Takav jedan
anarhičan rast je rak, najozbiljnija posljedica somatske mutacije.
DNA molekula može katkada mutirati na takav način da to
znači poboljšanje pod stanovitim uvjetima. To se ne događa često,
ali stanice koje je sadrže razvijat će se i preživjeti, tako da
prirodna selekcija ne djeluje samo na organizme u cijelosti, već
također i na DNA kalupe. Mora da su prve DNA molekule baš
(ako i nastale — od jednostavnih građevnih blokova uz pomoć

211
slučajnog faktora, sve dok nije formirana jedna molekula
sposobna za repliciranje, a evolucija je učinila ostalo.
Od vremena do vremena nastaju sjemenske stanice ili jajašca s
nesavršeno repliciranim DNA. One stvaraju mutirano potomstvo.
I tu većina mutacija znači pogoršanje te mutirano potomstvo ili
nije sposobno za razvitak, ili umire mlado, a čak ako i preživi te
ima potomstvo, postupno će ga iskorijeniti snažnije jedinke. Vrlo
rijetko mutacija slučajno znači poboljšanje pod određenim
sklopom uvjeta i ta mutacija vjerojatno će se uspjeti održati i
razvijati.
Iako se mutacije koje znače poboljšanje pojavljuju mnogo
rjeđe nego mutacije koje znače pogoršanje, upravo one lakše će
preživjeti i istisnuti potonje. Baš zbog toga, svatko tko prati tok
evolucije može zamisliti da postoji neka svrha iza toga — kao da
organizmi svjesno nastoje sami sebe poboljšati.
Teško je povjerovati da slučajni procesi, pogodak-i-promašaj,
mogu stvoriti rezultate koje danas vidimo oko sebe — ali uz
dovoljno vremena i uz sistem prirodnog odabira, koji dopušta da
nestanu milijuni jedinki kako bi se moglo učvrstiti nekoliko
usavršenih primjeraka, slučajni će procesi obaviti svoj zadatak.

Genetsko opterećenje

Zašto se molekule DNA zgodimice repliciraju nesavršeno?

Replikacija je slučajan proces. Kad se strukturni blokovi
nukleotida redaju uz DNA vlakno, samo jedan određeni
nukleotid koji pristaje idealno će se sastaviti s određenim
nukleotidom već postojećeg vlakna. Samo će se on držati, da tako
kažemo. Pripadnici ostala tri nukleotida neće se držati.
Ipak, pri kaotičnom kretanju molekula neki pogrešan
nukleotid može pogoditi određeni drugi nukleotid na vlaknu i,
prije no što se uspije odbiti, ostaje prikliješten s bilo koje strane
nukleotidima koji su se vrlo djelotvorno uklopili. Tako bi se
dobilo novo DNA vlakno koje nije točno ono što se traži, već koje
se razlikuje po jednom nukleotidu pa će, shodno tome, stvoriti
encim koji se razlikuje u jednoj aminokiselini. To nesavršeno
vlakno ipak će u budućim reprodukcijama stvoriti novi model te
će kopirati sebe, a ne glavni original.
Pod prirodnim okolnostima, mogućnost nesavršenog reprodu-
ciranja određenog DNA vlakna u određenoj prilici iznosi samo 1

212
prema 50000 do 100000, no u živim organizmima postoji toliko
mnogo gena i toliko mnogo reprodukcija da se mogućnost povre-
menih mutacija približava izvjesnosti. Mutacija postoji doista
mnogo.
Moguće je da, u ljudskih bića, čak 2 od 5 oplođenih jajašca
sadrže najmanje jedan mutirani gen. To znači da je oko 40 posto
ljudi mutirano na ovaj ili onaj način s obzirom na roditelje.
Budući da mutirani geni obično prolaze kroz generacije u
određenom vremenskom razdoblju prije nego što odumru,
procjenjuje se da svako individualno ljudsko biće nosi u sebi u
prosjeku osam mutiranih gena. U gotovo svim slučajevima
mutacije tih gena znače pogoršanje. (Što nas to ne pogađa više
nego jest slučaj, ima se zahvaliti činjenici da geni dolaze u
parovima. Ako je jedan gen abnormalan, drugi nam pomaže da se
izvučemo.)
Uz to, mogućnost da nastane mutacija ne ovisi isključivo o
slijepoj vjerojatnosti. Postoje činitelji koji mogu povećati
mogućnosti nesavršene replikacije. Postoje, primjerice, razne
kemikalije koje se upliću u nesmetano djelovanje DNA i osujećuju
njezinu sposobnost da djeluje samo s pravim nukleotidima.
Mogućnost da dođe do mutacije time se očigledno povećava.
Budući da DNA molekula ima vrlo zamršenu i osjetljivu
strukturu, mnoge se kemikalije mogu umiješati u njezino
djelovanje. Takve se kemikalije nazivaju »mutagensima«.
K tome, postoje i subatomske čestice koje mogu isto tako
djelovati. DNA molekule skrivene su u kromosomima koji su opet
sami zakopani u jezgrama u središtu stanica, pa kemikalije moraju
svladati stanovite poteškoće da bi doprle do njih. Subatomske
čestice, međutim, probijaju se kroz stanice i, ako pogode DNA
molekule, mogu poremetiti strukturu atoma i fizički ih
promijeniti.
DNA molekule mogu se na taj način toliko unakaziti da
postaju potpuno nesposobne za reprodukciju te stanica može biti
uništena. Ako je na taj način uništen velik broj presudnih stanica,
jedinka će umrijeti od »radijacijske bolesti«.
U manje dramatičnom slučaju stanica neće biti uništena, nego
će doći do mutacije. (Ta mutacija može biti uzročnik raka, a
poznato je da je snažno zračenje »karcinogeno« — da izaziva rak
kao i mutageno. Zapravo, jedno uključuje drugo.) Ako su
pogođena jajašca ili sjemenske stanice nastat će, naravno,
potomstvo s mutacijama, ponekad tako drastično da dolazi do

213
ozbiljnih defekata novorođenčadi. (To mogu prouzročiti i
kemijski mutagensi.)
Mutageno djelovanje zračenja prvi je 1926. godine dokazao
američki biolog Herman Joseph Muller (1890—1967). On je,
proučavajući mutacije u voćnih mušica, olakšao istraživanje tako
što je povećao broj mutiranih insekata izlažući ih X-zrakama.
X-zrake i radioaktivno zračenje ljudi nisu poznavali, pa prema
tome ni proizvodili, prije dvadesetog stoljeća, no to ne znači da i
prije nisu postojali mutageni oblici zračenja. Sunčeva svjetlost
oduvijek postoji otkako je života na Zemlji, a ona je blago
mutagena zbog ultraljubičaste svjetlosti koju sadrži (i zato
pretjerano izlaganje Suncu posljeduje povećanim mogućnostima
razvoja raka kože).
Postoje, uz to, i kozmičke zrake kojima je život izložen sve
otkako egzistira. Moglo bi se, doduše, ustvrditi (iako se ne slažu s
time svi) da su kozmičke zrake, kroz mutacije koje izazivaju, bile
glavna pokretačka snaga evolucije u nekoliko posljednjih milijardi
godina. Onih osam mutiranih gena u svakoj jedinki — od kojih su
gotovo svi pogubni — cijena su koju plaćamo, da tako kažemo, za
rijetke blagotvorne gene o kojima ovisi budućnost.
Naravno, ako je mala količina nečega dobra, to ne znači da je
veća količina još bolja. Osobito pogubne mutacije izazvane ma
kojim uzrokom djeluju na slabljenje određene vrste, jer je njihova
posljedica određen broj ispodstandardnih jedinki. To je »genetsko
opterećenje« te vrste (izraz je prvi upotrijebio H. J. Muller). Ipak
preostaje znatan postotak jedinki bez ozbiljno pogubnih mutacija,
uz rijetke jedinke s povoljnim mutacijama. One uvijek uspijevaju
nadživjeti i istisnuti ispodstandardne jedinke, tako da se vrsta kao
cjelina može održati i napredovati unatoč svojem genetskom
opterećenju.
No što se događa ako se genetsko opterećenje poveća, ako
stopa mutacija poraste iz nekog razloga? To bi značilo više
ispodstandardnih jedinki i manje normalnih ili iznadstandardnih.
U takvim okolnostima može se dogoditi da nema dovoljno
normalnih ili iznadstandardnih jedinki koje bi održale rast vrste s
obzirom na sve one ispodstandardne. Ukratko, povećanje
genetskog opterećenja neće ubrzati evoluciju, kao što bi se moglo
pomisliti — nego će oslabiti vrstu i dovesti do izumiranja. Malo
genetsko opterećenje je korisno, veliko je smrtonosno.
Što može prouzročiti povećanje stope mutacija? Slučajni
činitelji ostaju slučajnima, a većina mutagenih činitelja u
dosadašnjoj povijesti — Sunčeva svjetlost, kemikalije, prirodna

214
radioaktivnost — ima više ili manje stalan utjecaj. No što je s
kozmičkim zrakama? Što bi se dogodilo ako bi se, iz nekog
razloga, povećao intenzitet kozmičkih zraka koje dopiru do
Zemlje? Bi li to moglo oslabiti mnoge vrste i dovesti do velikog
pomora kroz genetska opterećenja koja bi postala suviše teška, te
vrste ne bi mogle preživjeti?
Čak ako bismo se suglasili da stvarne velike pomore u povijesti
Zemlje valja pripisati isušivanju kopnenih mora, je li moguće da bi
i naglo povećanje intenziteta kozmičkih zraka također posljedova-
lo velikim pomorom? To je moguće, no što bi prouzročilo
iznenadno povećanje intenziteta kozmičkih zraka?
Jedan mogući uzrok je povećan broj pojava supernova koje,
uostalom, i jesu glavni izvor kozmičkih zraka. To po svoj prilici
nije vrlo vjerojatno. Među stotinama milijardi zvijezda u našoj
galaksiji, ukupan broj supernova vjerojatno će ostati uglavnom
isti iz godine u godinu i iz stoljeća u stoljeće. Možda bi se mogao
promijeniti raspored supernova, možda bi se u nekim razdobljima
nerazmjeran broj supernova nalazio na drugom kraju galaksije, a
u drugim bi se vremenima nerazmjeran broj nalazio na našem
kraju?
To zapravo ne bi utjecalo na intenzitet kozmičkih zraka
onoliko koliko bismo mogli pomisliti. Budući da se čestice
kozmičkih zraka kreću krivudavim stazama, zahvaljujući velikom
broju izrazitijih magnetskih polja u našoj galaksiji, one se, da tako
kažemo, uglavnom razilaze jednoliko cijelom galaksijom bez
obzira na specifična mjesta porijekla.
Oko supernova i, u manjoj mjeri, običnih divovskih zvijezda
stalno se stvaraju velike količine novih čestica kozmičkih zraka
koje stalno dobivaju na brzini te postaju snažnijima. Ako steknu
dovoljno ubrzanje, potpuno će izletjeti iz galaksije. Uz to, velik
broj čestica stalno nalijeće na zvijezde i ostale objekte u galaksiji.
Možda je nakon 15 milijardi godina postojanja naše galaksije
dosegnuta ravnoteža te nestaje upravo onoliko čestica kozmičkih
zraka koliko ih i nastaje. Iz tog bismo razloga mogli ustvrditi da
će intenzitet kozmičkih zraka u blizini Zemlje ostati manje ili više
stalan u toku eona.
Postoji, međutim, jedna moguća iznimka u takvom stanju
stvari. Kad bi neka supernova eksplodirala u neposrednoj blizini
Zemlje, moglo bi biti neprilika. Već sam govorio o takvim bližim
supernovama, naglasivši kako postoje vrlo male mogućnosti da će
nas jedna od njih uznemiriti u predvidivoj budućnosti. Ipak,
govorio sam samo o svjetlosti i toplini koje bismo dobili od takvih

215
objekata. Kako stoje stvari s kozmičkim zrakama koje bismo
primili, s obzirom na to da bi udaljenost od blize supernove do
nas bila premala te ne bi dostajala za raspršivanje kozmičkih
zraka i različitost njihova kretanja izazvanu magnetskim poljima?
Američki znanstvenici K. D. Terry i W. H. Tucker istakli su
1968. godine da bi prava, velika supernova emitirala kozmičke
zrake bilijun puta intenzivnije nego što to čini Sunce, kroz
razdoblje od najmanje tjedan dana. Kad bi takva supernova bila
udaljena 16 svjetlosnih godina, snaga kozmičkih zraka koje bi
stigle do nas Čak i s te udaljenosti bila bi jednaka ukupnom
Sunčevu zračenju u tom razdoblju, a to bi dostajalo da svatko od
nas (i, vjerojatno, većina ostalih oblika života) »zaradi« takvu
radijacijsku bolest koja bi nas ubila. U tom slučaju, dodatna
toplina koju bi stvorila takva supernova i toplinski val kao
posljedica ne bi uopće bili važni.
Naravno, tako blizu ne nalazi se nijedna zvijezda koja bi bila u
stanju eksplodirati u divovsku supernovu i, koliko znamo, ni u
prošlosti ih nije bilo toliko opasnih, a neće ih biti ni u predvidivoj
budućnosti. Ipak, čak bi i znatno udaljenija supernova izazvala
dostatnu štetu.
U sadašnjem trenutku, intenzitet kozmičkih zraka koje dopiru
do najgornjeg sloja Zemljine atmosfere doseže oko 0,03 rada na
godinu. Bilo bi potrebno 500 puta više od toga, ili 15 rada na
godinu, da bi nastala nevolja. Pa ipak, prosuđujući prema
učestalosti supernova i njihovim proizvoljnim položajima i
veličinama, Terry i Tucker izračunali su da bi Zemlja mogla
primiti koncentriranu dozu od 200 rada, zahvaljujući eksplozija-
ma supernova, u prosjeku svakih 10 milijuna godina, i znatno veće
doze u odgovarajuće duljim intervalima. Za 600 milijuna godina
otkako se bilježe fosilni nalazi, razložno je pretpostaviti da nas je
pogodila najmanje jedna provala od 25 000 rada. To bi sigurno
moglo izazvati neprilike — no zato postoje prirodni mehanizmi
koji smanjuju djelotvornost navale kozmičkih zraka.
Upravo spomenuh, primjerice, da intenzitet kozmičkih zraka
doseže stanovitu razinu u najgornjim slojevima Zemljine
atmosfere. Bilo je to rečeno proizvoljno, jer atmosfera nije
potpuno propusna za kozmičke zrake. Kad kozmičke zrake
prolijeću kraj atoma i molekula od kojih je sastavljena atmosfera,
prije ili kasnije dolazi do sudara. Pri tome se atomi i molekule
razbijaju te iz njih izlijeću čestice kao »sekundarno zračenje«.
Sekundarno je zračenje slabije od »primarnog zračenja«
kozmičkih zraka u otvorenu svemiru, ali ipak je dovoljno snažno

216
 te može prouzročiti mnogo nevolja. No, i te čestice pogađaju
atome i molekule u Zemljinoj atmosferi i u trenutku kad dopru do
same površine Zemlje atmosfera je već apsorbirala najveći dio
energije.
Ukratko, atmosfera djeluje kao zaštitni pokrivač — ne
potpuno djelotvoran, ali niti posve neefikasan. Astronauti na
putanji oko Zemlje, ili na Mjesecu, izloženi su intenzivnijoj navali
kozmičkih zraka od nas na Zemljinoj površini i o tome valja
povesti računa.
Astronauti na relativno kratkim putovanjima izvan atmosfere
možda su u stanju apsorbirati dodatno zračenje, ali to se ne bi
moglo reći i za produljene boravke u svemirskim naseobinama, na
primjer. Ta bi naselja morala imati dovoljno debele zidove koji bi
mogli osigurati barem onakvu zaštitu od kozmičkih zraka kakvu
pruža Zemljina atmosfera.
I doista, ako nastupi vrijeme u kojem će se najveći dio
čovječanstva skloniti u svemirska naselja, smatrajući se slobodnim
od Sunčeve nestalnosti i ravnodušnim prema mogućnosti da
Sunce postane najprije crvenim divom a potom bijelim patuljkom,
plima i oseka kozmičkih zraka mogla bi postati njihova najveća
briga i glavni mogući izvor katastrofe.
Ako se vratimo ponovno na Zemlju nema, naravno, nikakva
razloga za pretpostavku da će zaštitno djelovanje atmosfere ikada
zakazati i izložiti nas više nego dosad eventualnom povećanju
intenziteta kozmičkih zraka, barem tako dugo dok atmosfera
ostane pri svojoj sadašnjoj strukturi i sastavu. Postoji, međutim,
još jedna vrsta zaštite koju nam Zemlja nudi, zaštite koja je
djelotvornija ali i kratkotrajnija. Da bismo to objasnili, moramo
se vratiti malo unatrag.

Zemljino magnetsko polje

Oko 600. godine prije nove ere, grčki je filozof Tales (624—546.
prije n.e.) počeo eksperimentirati s prirodno magnetičnim
mineralima. Otkrio je da oni mogu privlačiti željezo. Kasnije su
ljudi naučili da se magnetični mineral magnetit (za koji danas
znamo da je željezni oksid) može upotrijebiti za magnetiziranje
tankih čeličnih pločica koje će potom iskazivati ta svojstva
intenzivnije od samog magnetita.
Srednji vijek donio je saznanje da će magnetska igla, ako se
stavi na lagan, plutajući predmet, uvijek zauzeti položaj sjever—
217
jug. Jedan je kraj igle shodno tome nazvan magnetskim sjevernim
polom, a drugi magnetskim južnim polom. Kinezi su prvi zapazili
tu činjenicu nešto prije 1100. godine, a otprilike jedno stoljeće
kasnije i Evropljani su stekli isto saznanje.
Upravo upotreba magnetizirane igle kao »pomorskog kompa-
sa« omogućila je evropskim moreplovcima da se osjećaju
sigurnima na moru i dovela je do velikih istraživačkih putovanja
koja su počela ubrzo nakon 1400. godine, putovanja što su
donijela Evropi prevlast u svijetu kroz razdoblje od gotovo pet
stoljeća. (Feničani, Vikinzi i Polinežani svladali su značajna
pomorska putovanja bez kompasa, ali samo uz znatno veće
rizike.)
Sposobnost igle na kompasu da pronađe sjever činila se u
početku posve misterioznom, a objašnjenje koje je bilo najmanje
mistično pretpostavljalo je da se na krajnjem sjeveru nalazi
planina sastavljena od magnetske rudače koja privlači igle. I
naravno, pojavljivale su se priče o brodovima koji su se usudili
primaknuti opasno blizu tome ogromnom magnetu. Kad bi se to
dogodilo, magnet bi izvukao čavle iz broda i on bi se zatim raspao
i potopio. Jedna takva priča nalazi se i u Tisuću i jednoj noći.
Engleski liječnik William Gilbert (1544—1603) ponudio je
1600. godine mnogo zanimljivije objašnjenje. On je od komada
magnetita uobličio kuglu te je proučavao smjer koji igla kompasa
pokazuje na raznim mjestima u blizini te kugle. Otkrio je da se
ona ponaša u odnosu na magnetiziranu kuglu jednako kao što se
ponaša u odnosu na Zemlju. Stoga je zaključio da je i Zemlja
sama jedan veliki magnet, sa sjevernim magnetskim polom na
Arktiku i južnim magnetskim polom na Antarktiku.
Sjeverni magnetski pol locirao je 1831. na zapadnoj obali
poluotoka Boothia, najsjevernijem izdanku Sjeverne Amerike,
škotski istraživač James Clark Ross (1800—62). Na tom je mjestu
onaj kraj igle kompasa koji se okreće prema sjeveru pokazivao
ravno prema dolje. Južni magnetski pol locirali su na ivici
Antarktika 1909. godine australski geolog Edgeworth David
(1858—1934) i britanski istraživač Douglas Mawson (1882—
1958).
No zašto je Zemlja magnet? Otkako je engleski znanstvenik
Henry Cavendish (1731—1810) izračunao 1798. godine masu
Zemlje, ljudi su znali da je prosječna gustoća Zemlje previsoka
da bi ona mogla biti sastavljena samo od stijenja. Pojavila se
pomisao o tome da je središte Zemlje metalno. Na temelju
činjenice da su brojni meteoriti sastavljeni od željeza i nikla u

218
 omjeru oko 10:1, javila se pomisao da bi i središte Zemlje moglo
imati sličnu metalnu mješavinu. Prvi je to 1866. godine spomenuo
francuski geolog Gabriel August Daubrée (1814—96).
Pokraj devetnaestog stoljeća vrlo se pomno proučavao način
kako valovi potresa putuju kroz tijelo Zemlje. To je pokazalo da
oni valovi koji prodiru čak 2900 kilometara (1 800 milja) duboko
ispod površine doživljavaju oštre promjene smjera.
Godine 1906. napomenuto je da pri toj točki nastaje nagla
promjena kemijskog sastava; da valovi prelaze iz stjenovitog
omotača u metalnu jezgru. To je danas prihvaćeno. Zemljina
jezgra je kugla promjera oko 6900 kilometara (4 300 milja),
sastavljena od nikla i željeza. Ta jezgra čini jednu šestinu
volumena Zemlje i, zbog svoje visoke gustoće, punu trećinu
njezine mase.
To navodi na pretpostavku da je željezna jezgra magnet i da
taj magnet utječe na ponašanje igle kompasa. Pa ipak to ne može
biti tako. Francuski fizičar Pierre Curie (1859—1906) dokazao je
1896. godine da magnetična supstanca gubi svoj magnetizam ako
se zagrije do dovoljno visoke temperature. Željezo gubi svoja
magnetska svojstva pri »Curiejevoj točki« od 760°C. Curiejeva
točka za nikal iznosi 356°C.
Je li moguće da se nikal-željezna jezgra nalazi na višem stupnju
od Curiejeve točke? Jest, zato što neki tipovi valova potresa nikad
ne prelaze iz omotača u jezgru. Riječ je točno o onom tipu valova
koji ne mogu putovati kroz tekućinu pa je stoga zaključeno da je
jezgra dovoljno vruća i sastavljena od tekućeg nikla i željeza.
Budući da je talište željeza na 1535°C pod normalnim uvjetima,
odnosno još više pod velikim pritiscima na međi jezgre, već bi
samo to moralo dokazivati da jezgra ne može biti magnet u smislu
u kojem bi to bio komad običnog željeza.
No, postojanje tekuće jezgre otvorilo je nove mogućnosti.
Danski fizičar Hans Christian Oersted (1777—1851) pokazao je
1820. godine da je moguće proizvesti magnetsko djelovanje
pomoću električne struje (»elektromagnetizam«). Ako elektricitet
prolazi kroz žičanu spiralu, rezultat je magnetsko djelovanje, vrlo
slično djelovanju koje bi proisteklo iz običnog šipkastog magneta,
zamislimo li da je on postavljen duž osi spirale.
Imajući to na umu, njemačko-američki geofizičar Walter
Maurice Elsasser (1904—) nagovijestio je 1939. godine da bi
rotacija Zemlje mogla stvarati vrtloge u tekućoj jezgri; velike,
polagane virove rastaljenog željeza i nikla. Atomi su sastavljeni od
električki nabijenih subatomskih čestica, a s obzirom na

219
svojstvenu strukturu atoma željeza, takvi vrtlozi u tekućoj jezgri
mogli bi proizvoditi učinak električne struje koja se stalno kreće
uokolo.
Budući da bi vrtloge stvarala Zemljina rotacija od zapada
prema istoku, i oni bi se također okretali od zapada prema istoku.
Pri tome bi nikal-željezna jezgra djelovala poput šipkastog
magneta okrenutog u smjeru sjever-jug.
No, magnetsko polje Zemlje nije apsolutno postojan fenomen.
Magnetski polovi s godinama mijenjaju položaj te su, iz nekog
razloga koji ne možemo objasniti, pomaknuti od zemljopisnih
polova za oko 1 600 kilometara (1 000 milja). Štoviše, oni se čak
ne nalaze ni na točno nasuprotnim stranama Zemlje. Linija
povučena od sjevernoga magnetskog pola do južnoga magnetskog
pola udaljuje se s jedne strane oko 1100 kilometara (680 milja) od
središta Zemlje. Uz to, intenzitet magnetskog polja mijenja se iz
godine u godinu.
Znajući sve to, mogli bismo se zapitati što se dogodilo s
magnetskim poljem u dalekoj prošlosti i što bi se moglo dogoditi u
dalekoj budućnosti. Srećom, postoji način da se na to odgovori —
barem što se tiče prošlosti.
Među komponentama lave koju izbacuje vulkanska aktivnost
nalaze se različiti minerali sa slabim magnetskim svojstvima.
Molekule tih minerala imaju stanovitu tendenciju da se
orijentiraju duž magnetskih silnica. Dok su minerali u tekućem
obliku, tu tendenciju nadvladava kaotično gibanje molekula kao
reakcija na visoke temperature. No kad se vulkansko stijenje
polako hladi, to se kaotično gibanje molekula polako usporava,
da bi se konačno molekule orijentirale u smjeru sjever-jug. Kad se
stijenje skruti, takva orijentacija zadržava svoj položaj. To se
događa s molekulom za molekulom, dok konačno čitavi kristali
ne zauzmu položaje koje prepoznajemo kao magnetske polove.
Sjeverni je pol okrenut prema sjeveru, a južni prema jugu, upravo
kao i u pravog magnetskog kompasa. (Sjeverni pol nekoga
kristala, ili bilo kojeg magneta, možemo identificirati po tome što
on odbija sjeverni pol na igli kompasa.)
Francuski fizičar Bernard Brunhes zapazio je 1906. godine da
su neki vulkanski kristali magnetizirani u suprotnom smjeru, a
ne kao što je normalno. Njihovi magnetski sjeverni polovi
(identificirani pomoću igle kompasa) pokazivali su prema jugu. U
godinama nakon Brunhesova prvobitnog otkrića proučavane su
mnoge vulkanske stijene. Kako je pri tome otkriveno, iako u
mnogo slučajeva sjeverni magnetski polovi kristala normalno

220
 pokazuju prema sjeveru, u mnogim drugim slučajevima kristali su
imali sjeverne magnetske polove koji su pokazivali prema jugu.
Zemljino se magnetsko polje očito periodično okreće.
Izračunavanje starosti stijenja (bilo kojom od brojnih
nepobitnih metoda) pokazalo je da je magnetsko polje u
posljednjih 700 000 godina bilo u svojem sadašnjem smjeru, koji
bismo mogli nazvati »normalnim«. Oko milijun godina prije toga
nalazilo se u »obratnom« položaju gotovo sve vrijeme, osim u dva
razdoblja po 100 000 godina unutar kojih je bilo normalno.
Sve u svemu, u toku posljednjih 76 milijuna godina
identificirana je najmanje 171 promjena magnetskih polja.
Prosječno razdoblje između obrata iznosi oko 450000 godina, a
dva moguća položaja, normalan i obratan, zauzimaju u ukupnom
zbroju podjednaka vremenska razdoblja. Međutim, vremenska
razdoblja između obrata znatno se razlikuju od zgode do zgode.
Najdublji izračunati vremenski razmak između obrata iznosi 3 mi-
lijuna godina, a najkraći 50000 godina.
Kako dolazi do tih obrata? Zna se da Zemljini magnetski
polovi putuju površinom globusa — putuju li prema tome možda
cijelim globusom, tako da jedan uspije prijeći put od Arktika do
Antarktika a drugi obratno? To se ne čini vjerojatnim. Kad bi se
to događalo, polovi bi se morali nalaziti u ekvatorijalnim
područjima u nekom središnjem razdoblju između obrata. U tom
bi slučaju morali postojati neki kristali koji bi bili više-manje
orijentirani u smjeru istok—zapad, a takvih nema.
Mnogo je vjerojatnija mogućnost da se mijenja intenzitet
Zemljinoga magnetskog polja, povećavajući se i potom smanju-
jući. U nekim se razdobljima smanjuje do nule i potom se počinje
opet povećavati, ali u drugom smjeru. Zatim se konačno smanji
do nule i počinje se povećavati u prvobitnom smjeru i tako dalje.
To je na neki način slično onome što se događa sa ciklusom
Sunčevih pjega. Broj Sunčevih pjega se povećava, zatim se
smanjuje, tada ponovno počinje rasti uz obratan smjer s obzirom
na magnetsko polje. Potom se smanjuje, da bi opet počeo rasti uz
prvobitni smjer. Upravo kao što su vrhunci aktivnosti Sunčevih
pjega naizmjence normalni i obratni, tako su i najviše točke
intenziteta Zemljinoga magnetskog polja naizmjence normalne i
obratne. Jedino su promjene intenziteta Zemljinoga magnetskog
polja nepravilnije od ciklusa Sunčevih pjega.
Čini se vjerojatnim da promjene intenziteta Zemljinoga
magnetskog polja, kao i promjene njegova smjera, stvaraju
promjene brzine i smjera uzvrtložene materije u Zemljinoj tekućoj

221
jezgri. Drugim riječima, tekuća jezgra vrti se u jednom smjeru, sve
brže i brže, zatim sve sporije i sporije, dolazi do kratkog zastoja,
ponovno se počinje okretati u drugom smjeru sve brže i brže,
potom sporije i sporije, dolazi do kratkog zastoja, počinje u
drugom smjeru i tako dalje. Zasad još ne možemo reći zašto se
smjer vrtnje mijenja, zašto se mijenja brzina i zašto je to tako
nepravilno. Znamo, međutim, kako Zemljino magnetsko polje
djeluje na kozmičke zrake koje ga pogađaju.
Engleski znanstvenik Michael Faraday (1791—1867) zacrtao
je 1820-tih godina koncepciju »silnica«. To su zamišljene linije
koje se kreću krivudavom putanjom od sjevernoga magnetskog
polja nekog objekta do njegova južnoga magnetskog polja,
označavajući putanju na kojoj magnetsko polje ima stalnu
vrijednost.
Svaka magnetizirana čestica može se slobodno gibati duž
silnica. Da bi se silnice prešle, potrebna je energija.
Zemljino magnetsko polje okružuje Zemlju magnetskim
silnicama koje povezuju njezine magnetske polove. Svaka
nabijena čestica koja dolazi iz vanjskog prostora mora prijeći te
silnice da bi dospjela do Zemljine površine, a pri tome gubi
energiju. Ako u početku ima samo malu količinu energije, može
svu tu energiju izgubiti te neće biti u stanju prijeći dalje silnice. U
tom slučaju može se kretati samo duž silnice, opisujući tik uz nju
spiralu i prolazeći od Zemljinoga sjevernog magnetskog pola do
južnoga magnetskog pola, i zatim natrag, uvijek i uvijek iznova.
To se događa s mnogim česticama Sunčeva vjetra, tako da
stalno postoji ogroman broj nabijenih čestica koje putuju duž
Zemljinih magnetskih silnica, tvoreći ono što se naziva
»magnetosfera« daleko izvan atmosfere.
Tamo gdje se magnetske silnice spajaju na dva magnetska
pola, čestice slijede te linije prema Zemljinoj površini i udaraju o
najgornje slojeve atmosfere. Tamo se sudaraju s atomima i
molekulama i u tom procesu gube energiju. Tako nastaje polarna
svjetlost, krasna pojava na polarnome noćnom nebu.
Čestice osobito nabijene energijom mogu prijeći sve Zemljine
magnetske silnice i doprijeti do Zemljine površine, ali uvijek s
manje energije no što su započele. Uz to bivaju skrenute prema
sjeveru i prema jugu, i što imaju manje energije to je skretanje
jače.
Kozmičke su zrake dovoljno snažne te se mogu probiti do
Zemljine površine, ali ipak su time donekle oslabljene, a uz to i
skrenute, tako da postoji »efekt geografske širine«. Kozmičke

222
 zrake dopiru do Zemlje najmanje intenzivno u blizini ekvatora i
postaju sve intenzivnije što se odmičemo od ekvatora prema
sjeveru ili jugu.
Budući da se, uz to, gustoća kopnenog života smanjuje kako se
udaljujemo od tropa prema sjeveru i jugu (morski život donekle je
zaštićen debljinom vode), konačni je rezultat taj da kozmičke
zrake nisu samo oslabljene magnetskim poljem, već su i
pomaknute iz predjela bogatog životom u predjele s manje života.
Kako koncentracija kozmičkih zraka na magnetskim polovi-
ma, gdje su one najintenzivnije, ne škodi zapravo životu, to znači
da na kraju mutageno djelovanje kozmičkih zraka na život
umanjuje postojanje Zemljinoga magnetskog polja.
Kad se intenzitet Zemljinoga magnetskog polja smanjuje, slabi
i to zaštitno djelovanje protiv kozmičkih zraka. U onim
razdobljima kad dolazi do obrata Zemljinoga magnetskog polja,
Zemlja kroz stanovito vrijeme nema magnetskoga polja vrijedna
spomena te prodor kozmičkih zraka nije uopće osujećen. Tropske
i umjerene zone koje nose glavninu kopnenoga života (uključujući
i čovjeka) u to su vrijeme izložene većem intenzitetu kozmičkih
zraka nego ikada.
Što bi se dogodilo kad bi neka supernova eksplodirala u blizini
u toku takvog razdoblja obrata magnetskoga polja? Njezini bi
učinci tada bili znatno veći nego što bi bio slučaj da je
magnetsko polje Zemlje normalnog intenziteta. Je li moguće da su
jedan ili više velikih pomora nastupili u vrijeme kad je neka bliza
supernova eksplodirala u toku obrata magnetskog polja?
To nije baš vjerojatno, jer se blize supernove javljaju samo vrlo
rijetko, a i obrati magnetskog polja također su rijetki.
Koincidencija dvaju vrlo rijetkih fenomena mnogo je manje
vjerojatna nego pojava samo jednoga od njih. Ipak, do te bi
koincidencije moglo doći. Ako je tome tako, što je s budućnošću?
Čini se da je Zemljino magnetsko polje izgubilo oko 15 posto
snage koju je imalo 1670, kad su obavljena prva pouzdana
mjerenja, i pri sadašnjoj stopi slabljenja doseći se ništicu do 4000.
godine. Čak ako i ne bude posvemašnjeg porasta čestica
kozmičkih zraka izazvanog eksplozijom kakve blize supernove,
broj čestica koje će doprijeti do glavnih koncentracija čovječan-
stva u 4000. godini bit će otprilike dvostruko veći nego što je sada
te bi, kao posljedica toga, genetsko opterećenje čovječanstva
moglo znatno porasti.
To vjerojatno neće biti vrlo ozbiljno, osim ako uz to ne
eksplodira i bliza supernova, što se ne može dogoditi jer će

223
najbliža supernova 4000. godine biti Betelgeuse, a to nije dovoljno
blizu da bi nas trebalo uznemiriti — čak i u odsutnosti
magnetskog polja.
U još daljoj budućnosti može, naravno, doći do koincidencije,
ali ni bliza supernova ni obrat magnetskog polja neće nas moći
iznenaditi. I jedno i drugo pružit će nam dovoljno prethodnog
upozorenja i bit će vremena da se improvizira zaštita protiv
kratkotrajnog mlaza kozmičkih zraka.
Ipak to ostaje potencijalnom katastrofom koja bi (da
ponovimo) mogla pogoditi svemirske naseobine mnogo žešće
nego samu Zemlju.

224
 KATASTROFE
ČETVRTE VRSTE

12
Nadmetanje života

Velike životinje
Zaustavimo se da bismo saželi ono što smo dosad rekli.
Medu katastrofama treće vrste o kojima smo govorili,
katastrofama u kojima bi bila narušena podobnost Zemlje kao
cjeline za nastavanje, jedino doista vjerojatno nepovoljno zbivanje
jest novo ledeno doba ili, obratno od toga, otapanje sadaš-
njega ledenog pokrivača. Ako se ma što od toga dogodi u nor-
malnom razvoju prirode, bit će to vrlo sporo i sigurno ne prije
no što prođe nekoliko tisuća godina, a uz to će se moći ili
izdržati ili, još vjerojatnije, obuzdati.
Čovječanstvo bi u tom slučaju možda moglo dovoljno dugo
poživjeti da iskusi koju katastrofu druge vrste, u kojoj Sunce
prolazi kroz promjene što bi mogle onemogućiti život na Zemlji.
Među njima dolazi u obzir jedino pretvaranje Sunca u crvenog
diva za nekoliko milijardi godina, a tome će se, iako se vjerojatno
neće moći spriječiti, moći umaknuti.
Tada bi čovječanstvo možda moglo preživjeti dovoljno dugo
da doživi jednu od katastrofa prve vrste, u kojoj svemir kao
cjelina postaje nepodoban za življenje. U toj je grupi, prema
mojem mišljenju, najvjerojatniji događaj stvaranje novoga
kozmičkog jajeta. Moglo bi se učiniti da se to neće moći ni
obuzdati ni izbjeći, te bi tako predstavljalo apsolutni kraj života
— no to se neće dogoditi možda još bilijun godina, a tko zna što
će tehnologija do tada biti sposobna.
Pa ipak se ne možemo osjećati sigurnima — čak ni toliko da
ćemo preživjeti do slijedećega ledenog doba — jer postoje
opasnosti, mnogo neposrednije opasnosti koje nam prijete, makar
svemir, Sunce i Zemlja ostali nasmiješeni i dobroćudni kakvi su
danas.

225
 Drugim riječima, sad moramo razmotriti katastrofe četvrte
vrste, one koje prijete osobito egzistenciji čovjekova života na
Zemlji — čak ako se život općenito na našem planetu nastavi kao
i prije.
No što bi to zapravo moglo izazvati kraj čovjekova života, dok
bi život općenito i dalje postojao?
Ponajprije, ljudska su bića samo jedna vrsta organizama, a
izumiranje je česta sudbina vrsta. Izumrlo je najmanje 90 posto
svih vrsta koje su ikada živjele, a među onima koje danas postoje
mnoge nisu više onako brojne i snažne kakve su bile nekada.
Zapravo je dobar broj vrsta pred istrebljenjem.
Izumiranje može biti posljedica promjena okolice koje
uništavaju one vrste koje, iz ovog ili onog razloga, ne mogu
preživjeti baš te određene promjene. Već smo bili govorili o nekim
tipovima promjena okolice i o tome će biti još riječi. Do
istrebljenja, međutim, može doći i u izravnom nadmetanju među
vrstama, pri čemu jedna vrsta ili grupa vrsta odnosi pobjedu nad
drugima. Tako su, u većem dijelu svijeta, placentni sisavci
nadživjeli i zamijenili manje napredne tobolčare i prasisavce koji
su se borili za opstanak u istoj okolici. Jedino su u Australiji
sačuvane brojne vrste tobolčara i čak nekoliko prasisavaca, zato
što se taj kontinent odvojio od Azije prije no što su se razvili
plodvaši.
Postoji li, prema tome, ikakva mogućnost da i nas istrijebi na
neki način kakav drugi oblik života? Mi nismo jedini životni oblici
na svijetu. Postoji oko 350 000 poznatih vrsta različitih biljaka i
oko 900 000 različitih vrsta životinja. Milijun ili dva možda je još
neotkriveno. Predstavlja li neka ođ tih vrsta ozbiljnu opasnost za
nas?
U najranijoj povijesti hominida opasnosti takve vrste bilo je na
sve strane. Naši čovjekoliki preci, odjeveni samo u vlastitu kožu i s
oružjem koje su činili tek razni dijelovi njihova tijela, nisu bili
nimalo dorasli velikim grabežljivcima, čak ni velikim biljožderima.
Prvi su hominidi morali skupljati hranu, pljačkajući neaktivni
biljni svijet, a ponekad su se možda, tjerani glađu, hranili onim
malim životinjama koje su, uz dovoljno sreće, mogli uhvatiti —
otprilike kao što danas rade čimpanze. Pred svim što je bilo
čovjekove veličine ili veće prvim hominidima nije preostalo drugo
do da uteknu ili se sakriju.
No, već u najranijim fazama hominidi su učili upotrebljavati
oruđe. Ruka hominida tako je oblikovana da on može držati
bedrenu kost ili granu, a imajući to hominid nije bio goloruk te se

226
mogao s više sigurnosti suočiti s kopitima, pandžama i očnjacima.
Kad su se razvili hominidi s većim mozgom te kad su naučili
oblikovati kamene sjekire i koplja s kamenim vrškom, ravnoteža
se počela pomicati u njihovu korist. Kamena sjekira bila je bolja
od kopita, koplje s kamenim vrškom bolje od očnjaka ili pandže.
Kad se jednom pojavio Homo sapiens, i kad je počeo loviti u
grupi, mogao je (naravno uz stanovite rizike) ubiti i velike
životinje. U toku posljednjeg ledenog doba ljudska su bića bila u
stanju loviti mamute. Zapravo, možda su upravo ljudska bića,
njihov lov, prouzročila istrebljenje mamuta (i ostalih velikih
životinja toga doba).
Nadalje, upotreba vatre dala je ljudskim bićima oružje i
obranu kakve nijedna živuća vrsta nije mogla ni kopirati niti se
zaštititi od njih, sredstvo iza kojega su ljudska bića bila posve
sigurna od napada, jer su ostale životinje, ma kako bile velike i
snažne, pažljivo i svjesno izbjegavale vatru. U vrijeme kad je
započela civilizacija veliki su grabežljivci bili, u biti, pobijeđeni.
Dakako, pojedina osamljena ljudska bića bila su i dalje
bespomoćna ako bi ih uhvatio lav, medvjed ili neki drugi veliki
mesožder, ili čak razbješnjeli biljožder, poput vodenog bivola ili
divljeg bika. To su, međutim, bile sitnice iako, naravno, ozbiljne
za uhvaćenu ljudsku jedinku.
Čak i u praskozorju civilizacije nije bilo sumnje da će ljudska
bića, ako su htjela osloboditi neko područje kakve opasne
životinje, uvijek to moći učiniti, iako je znalo biti žrtava. Štoviše,
ljudska bića, prikladno naoružana i odlučna da ubijaju životinje iz
sporta ili da ih love kako bi ih izlagala, uvijek su to mogla uraditi,
iako, opet uz eventualne žrtve.
Čak i danas pojedinci doživljavaju poraze, ali ne može se ni
zamisliti da bi ljudska bića kao vrstu mogla ugroziti bilo koja
velika životinja što danas postoji, ili sve one zajedno. Situacija je
zapravo posve obratna. Čovječanstvo, uz samo malo napora,
može dovesti do istrebljenja sve velike životinje svijeta te mora,
naprotiv, uložiti svjestan napor (ponekad gotovo očajnički) da to
ne učini. Sad kad je bitka dobivena, ljudska bića gotovo kao da
žale gubitak časnog neprijatelja.
U antičkim vremenima, kad je pobjeda već bila osigurana,
postojala su nejasna sjećanja na doba u kojem su životinje bile
opasnije, zastrašujuće i ubojitije — a život stoga napetiji i
uzbudljiviji. Naravno, nijedna poznata životinja nije se mogla
zamisliti opasnom i prijetećom kad se suprotstavi zajedničkim
naporima čovječanstva, pa su stoga ljudi prizivali imaginarne

227
životinje. Neke su od njih bile grozne već samom svojom
veličinom. U Bibliji čitamo o »behemotu« koji je, čini se, bio slon
ili vodeni konj, no stvaraoci legenda podali su mu enormne
dimenzije kakve ne bi mogla imati nijedna životinja. Čitamo
također o »levijatanu« koji je možda inspiriran krokodilom ili
kitom, no i on je povećan do nemogućnosti.
Čak se divovi u ljudskom obličju spominju u Bibliji i vrve u
legendama i narodnim pričama. Tako postoji Polifem, jednooki
golemi Kiklop u Odiseji, te divovi koji su prijetili mladićima
»nadnicom za svirku« u engleskim narodnim pričama.
Ako nisu bile velike, životinje su dobivale smrtonosnije moći
od onih koje zapravo posjeduju. Krokodil ima krila i riga vatru,
postajući stravičnim zmajem. Zmije koje, u stvarnosti, ubijaju
ugrizom, unaprijeđene su do sposobnosti da ubijaju dahom ili čak
pogledom te se pretvaraju u baziliske ili aždaje. Hobotnica ili
sipica možda je bila podlogom za priče o devetoglavim hidrama
(jednu je ubio Heraklo), mnogoglavoj Scili (koja je Odiseju
odnijela šestoro ljudi) ili o Meduzi s kosom od živih zmija koja je
pretvarala ljude u kamenje kad bi je pogledali (a ubio ju je Perzej).
Postojale su i kombinacije raznih stvorova. Kentauri s glavom
i torzom čovjeka na tijelu konja (inspirirani možda slikom koju su
obični seljaci stekli ugledavši prve konjanike), sfinge u kojih su
glava i torzo žene smješteni na tijelu lava; grifoni koji su bili
kombinacija orlova i lavova; himere koje su bile kombinacija
lavova, koza i zmija. Bilo je i dobroćudnijih kreatura: krilatih
konja, jednoroga i tako dalje.
Svima je zajedničko bilo to da nikad nisu postojali. Čak kad bi
i postojali, ne bi mogli nadvladati Homo sapiensa. I doista, u
legendama nikad i nisu, jer vitez je uvijek na kraju ubio zmaja.
Čak da su postojali i divovi u ljudskom obličju, te da su bili onako
neinteligentni i primitivni kakvima su opisivani, ne bi za nas mogli
predstavljati opasnost.

Male životinje

Mali sisavci zapravo mogu biti opasniji od velikih. Dakako,

pojedini mali sisavac iz očitog je razloga manje opasan od jedne
velike životinje. Manji sisavac raspolaže manjom energijom; lakše
ga je ubiti, jer se on može manje uspješno braniti.
No, mali sisavci zapravo se ne brane, oni bježe. Budući da su
mali, mogu se lakše sakriti, šmugnuti u skrovišta i pukotine u

228
kojima se ne mogu vidjeti i iz kojih ih nije lako izvući. Ako ih ljudi
ne love radi hrane, već sama njihova malešnost umanjuje im
vrijednost te se lov na njih lakše napušta.
Uz to, utjecaj se malog sisavca općenito ne. osjeća pojedinačno.
Mali organizmi obično su kratkovječniji od velikih; no živjeti brže
znači i ranije dozrijeti te donijeti mladunčad. Štoviše, donošenje
na svijet malog sisavca traži manje ulaganje energije nego što je to
slučaj kod velikog sisavca. U malih sisavaca skotnost traje kraće,
a broj mladunčadi koja se odjedanput izlegne veći je nego u
velikih sisavaca.
Tako ljudsko biće postaje spolno zrelim tek s oko trinaest
godina; trudnoća traje devet mjeseci; a jedna žena smatra se vrlo
plodnom ako za svoga životnog vijeka rodi desetoro djece. Kad bi
muškarac i žena imali desetoro djece i kad bi se sva ona oženila i
imala po desetoro djece, te kad bi se i oni svi oženili i imali opet
po desetoro djece, ukupan broj potomaka prvobitnog para kroz
tri bi generacije dosegao broj 1 100.
Smeđi je štakor, s druge strane, spolno zreo s osam do
dvanaest tjedana. Svake se godine može kotiti tri do pet puta, pri
čemu broj mladunčadi svaki put iznosi između četiri i dvanaest.
Životni vijek takvog štakora traje samo tri godine, ali za to
vrijeme lako može donijeti na svijet šezdeset mladunčadi. Ako
svaki od njih okoti novih šezdeset, i od njih opet svaki po šezdeset,
za tri generacije okotit će se ukupno 219 660 štakora, i to u samo
oko devet godina.
Kad bi se takvi štakori nastavili nesmetano razmnožavati u
toku prosječnoga čovjekova životnog vijeka od sedamdeset go-
dina, ukupan broj štakora u posljednjoj generaciji iznosio bi
5 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000. Težili
bi gotovo milijun bilijuna puta više od Zemlje.
Svi oni, naravno, ne mogu živjeti, a činjenica da samo rijetko
koji štakor živi dovoljno dugo da bi mogao iskoristiti sav svoj
potencijal razmnožavanja nije posve bez smisla u jednoj široj
shemi stvari, jer su štakori bitni dio prehrane većih stvorenja.
Ipak, ta »plodnost«, ta sposobnost da se vrlo brzo donosi
mnogo mladunčadi znači da pojedini štakor zapravo nije ništa te
da je pokolj štakora gotovo bez efekta. Ako se zamalo svaki
štakor ubije u nekom organiziranom pohodu protiv životinja, oni
koji preostanu mogu nadoknaditi brojčani manjak obeshrabruju-
ćom brzinom. Što je, zapravo, manji organizam i što je manje
važan ili djelotvoran kao jedinka, to je ta vrsta potencijalno
opasnija i više se približava neuništivosti.

229
 Nadalje, plodnost ubrzava proces evolucije. Ako u nekoj
generaciji na većinu štakora osobito štetno djeluje stanoviti otrov,
ili ako ih neki automatski način ponašanja čini osobito ranjivima,
uvijek će među njima biti i takvih koji su neobično otporni na ot-
rov zahvaljujući slučajnoj i sretnoj mutaciji, ili u kojih je slučajno
način ponašanja takav da ih čini manje osjetljivima. Upravo ti
otporni, manje osjetljivi štakori obično će preživjeti i imati
potomstvo, a to će potomstvo po svoj prilici naslijediti otpornost i
relativnu neranjivost. Prema tome, u samo vrlo kratkom
razdoblju prestaje djelovati svaka strategija usmjerena na
smanjivanje broja štakora.
Moglo bi se učiniti da su štakori prema tome pakosno
inteligentni, no iako doista jesu inteligentni za jednu tako malu
životinju, ipak nisu toliko inteligentni. Mi se ne borimo protiv
jedinke, već protiv plodne vrste u razvoju.
Ako, zapravo, postoji neka značajka među živim bićima koja
najizrazitije vodi prema sposobnosti vrste da preživi i koja prema
tome čini vrstu uspješnom, posve je razložno pretpostaviti da je to
plodnost.
Mi smo se bili navadili misliti o inteligenciji kao o kraju kome
teži evolucija, prosuđujući prema vlastitu stajalištu, no još je
uvijek pitanje je li inteligencija po cijenu plodnosti neizbježno
pobjedonosna u krajnjoj konzekvenci. Ljudska su bića praktički
uništila mnoge veće vrste koje nisu osobito plodne a nisu ni
načela brojnost štakora.
Još jedno svojstvo, velike važnosti za sposobnost da se preživi,
jest mogućnost napredovanja uz širok raspon hrane. Sposobnost
da jede jednu i samo jednu određenu vrstu hrane omogućuje
životinji da ima precizan probavni sistem i metabolizam. Takva
životinja nema problema s prehranom tako dugo dok joj je
dostupno obilje njezine specijalne hrane. Tako se australska
koala, koja jede samo lišće eukaliptusa, osjeća blaženo tako dugo
dok se nalazi na eukaliptusovu stablu. No, uski izbor hrane znači
prepuštanje milosrđu okolnosti. Tamo gdje nema eukaliptusovih
stabala nema ni koala (osim, umjetno, u zoološkim vrtovima).
Kad bi nestala sva eukaliptusova stabla, nestale bi i koale — čak i
u zoološkim vrtovima.
S druge strane, životinja s bogatim jelovnikom može izdržati
nevolje. Gubitak slasnog sastojka znači da se valja zadovoljiti s
manje slasnim, ali i s tim se može preživjeti. Jedan od razloga
zašto je ljudska vrsta napredovala više od ostalih primata jest
činjenica da je Homo sapiens svežder koji jede gotovo bilo što, dok

230
 su ostali primati uglavnom biljožderi (gorila, na primjer,
isključivo).
Na nevolju po nas, štakor je također svežder i ma kako
različite vrste hrane ljudska bića osigurala za sebe, štakori će isto
tako biti zadovoljni. Ma kamo, prema tome, išla ljudska bića,
štakor ide za njima. Ako bismo se zapitali koji nam sisavac
najneposrednije danas prijeti, ne bismo mogli reći da je to lav ili
slon koje možemo uništiti do posljednje jedinke kadgod to
zaželimo. Moramo reći da je to smeđi štakor.
Ipak, ako su štakori opasniji od lavova i ako su, dakle, čvorci
opasniji od orlova, najgore što se može reći za čovječanstvo jest da
je borba protiv malih sisavaca i ptica došla do mrtve točke. Oni
su, poput ostalih sličnih organizama, dosadni i nametljivi i nije ih
lako bez mnogo muke zadržati pod kontrolom. No ipak nema
stvarne opasnosti da će oni uništiti čovječanstvo, osim ako prije
toga ne pretrpimo neki drugi udarac koji bi nas onesposobio.
Međutim, postoje drugi organizmi koji su opasniji od štakora
ili bilo koje druge vrste kralježnjaka. Ako je teško potući male i
plodne štakora, što da kažemo o drugim organizmima koji su još
manji i plodniji? Recimo o insektima?
Među svim višestaničnim organizmima insekti su daleko
najuspješniji, prosuđujemo li o njima sa stajališta broja vrsta.
Insekti žive tako kratko i tako su plodni da je njihova stopa
evolucije jednostavno eksplozivna, tako te danas postoji oko
700 000 poznatih vrsta insekata, u usporedbi s ukupno 200 000
vrsta svih ostalih životinja zajedno.
Štoviše, popis vrsta insekata nije potpun, čak ni približno.
Svake godine otkrije se oko 6 000 do 7 000 novih vrsta insekata te
je posve vjerojatno da ukupno postoji najmanje 3 milijuna vrsta
insekata.
Broj pojedinačnih insekata upravo je nevjerojatan. U samo
jednom jutru vlažnog tla mogu živjeti čak četiri milijuna insekata
koji pripadaju stotinama različitih vrsta. U svijetu danas
vjerojatno živi milijardu milijardi insekata; oko 250 milijuna
insekata na svakog živog muškarca, ženu i dijete. Ukupna težina
živućih insekata na našem planetu veća je od ukupne težine svih
ostalih životinja uzetih zajedno.
Gotovo su sve te različite vrste insekata bezazlene za čovjeka.
Otprilike najviše 3 000 vrsta, od moguća tri milijuna, stvara
neprilike i neugodnosti. Oni obuhvaćaju insekte koji žive na
nama, našoj hrani ili na ostalim stvarima koje su nam važne —

231
muhe, buhe, uši, ose, stršene, žiške, žohare, moljce, termite i tako
dalje.
Neki od njih nisu samo neugodni, već mnogo gore od toga. U
Indiji, primjerice, postoji insekt koji se zove »crvena pamukova
stjenica«, a živi na stabljikama pamuka. Svake godine ti insekti
unište polovicu indijskog uroda pamuka. Sjemenski žižak hrani se
stabljikama pamuka u Sjedinjenim Državama. Protiv njega se
može uspješnije boriti nego protiv indijske pamukove stjenice;
ipak, zbog oštećenja koja izaziva sjemenski žižak svaka funta
pamuka uzgojena u Sjedinjenim Državama stoji deset centi više
nego što bi stajala da taj insekt ne postoji. Gubici koji izazivaju
oštećenja što ih insekti nanose čovjekovoj ljetini i čovjekovim
dobrima samo u Sjedinjenim Državama penju se do otprilike
osam milijardi dolara svake godine.
Tradicionalna oružja što su ih ljudska bića razvila u
primitivnim vremenima bila su usmjerena protiv velikih životinja
kojih su se ljudi najviše bojali. Ona postaju sve nedjelotvornijima
što meta na koju su usmjerena postaje manjom. Koplja i strijele
sjajni su protiv jelena, ali samo su sporedne važnosti ako se
upotrebljavaju protiv kunića ili štakora. A uperiti koplje ili strijelu
na skakavca ili komarca toliko je smiješno da to vjerojatno nije
nikada učinio nijedan čovjek zdrava razuma.
Pronalazak topova i pušaka nije ništa pridonio poboljšanju
položaja. Čak ni nuklearna oružja neće pobiti male životinje
onako lako i potpuno kao što će uništiti samo čovječanstvo.
I tako su se ponajprije počeli koristiti biološki neprijatelji
protiv malih životinja. Psi, mačke i lasice upotrebljavali su se za
uništavanje štakora i miševa. Mali su mesožderi u stanju bolje
slijediti glodavce ma kamo pošli; a kako ti mali mesožderi prije
traže hranu no što se samo žele osloboditi neugodnosti, oni su
revniji i ustrajniji u svojem progonu nego što bi to bila ljudska
bića.
Mačke se, na primjer, nisu u egipatskim vremenima
pripitomljavale toliko zbog svojih kvaliteta koje su iskazivale
praveći čovjeku društvo (a to je otprilike sve što se danas od njih
očekuje), već zbog sposobnosti da ubijaju male glodavce. Čineći
to, mačke su se nalazile između Egipćana i uništenja njihovih
zaliha žita. Značilo je to ili mačke ili gladovanje te nije čudno da
su Egipćani obožavali mačke i propisivali najvišu kaznu za onoga
tko bi ih ubio.
Postoje i biološki neprijatelji insekata. Ptice, mali sisavci i
reptili svi vrlo spremno jedu insekte. Čak i neki insekti jedu druge

232
 insekte. Valja izabrati odgovarajućeg grabljivca, odgovarajuće
vrijeme i prikladne uvjete — i već smo daleko odmakli prema
kontroli nekog insekta-štetočine.
No, prvobitne civilizacije nisu se znale koristiti takvim
biološkim vojevanjem te nije pronađen insekt koji bi bio
ekvivalentom mački. Zapravo, djelotvorne metode za kontrolira-
nje insekata nije bilo sve do prije jednog stoljeća, kad su se počeli
upotrebljavati raspršeni otrovi.
Godine 1877. počela se protiv insekata upotrebljavati
mješavina bakra, olova i arsena. Jedan takav otrov protiv insekata
koji se mnogo upotrebljavao bilo je »pariško zelenilo«, bakreni
acetoarsenit. Bilo je to dosta djelotvorno sredstvo. Pariško
zelenilo nije oštećivalo bilje koje se njime prskalo. Bijjke su se
hranile anorganskim tvarima iz zraka i tla i energiju im je davala
Sunčeva svjetlost. Tragovi mineralnih kristala na njihovim
listovima nisu tome smetali. No, svaki insekt koji je namjeravao
jesti lišće bio bi smjesta ubijen.
Takvi mineralni »insekticidi« ipak imaju nedostataka.*
Ponajprije, oni su otrovni i za ostali životinjski svijet osim
insekata — a to znači i za čovjeka. Nadalje, takvi su mineralni
otrovi postojani. Kiša odnosi stanovit dio minerala i prenosi ga u
tlo. Malo-pomalo u tlu se skupljaju bakar, arsen i ostali elementi
koji napokon dospijevaju do korijenja bilja. Na taj način oni
doista štetno djeluju na bilje i tlo postupno postaje zatrovano. Uz
to, takvi se minerali ne mogu upotrijebiti na samom ljudskom
biću pa su stoga nedjelotvorni protiv insekata koji za žrtve
odabiru ljude.
Bilo je, naravno, pokušaja da se pronađu kemikalije koje će
škoditi samo insektima i koje se neće skupljati u tlu. Švicarski
kemičar Paul Miiller (1889—1965) počeo je 1935. godine tražiti
takvu kemikaliju. Želio je takvu kemikaliju koja bi se mogla
napraviti jeftino, koja bi bila bez mirisa i ne bi škodila ostalim
oblicima života osim insekata. Tražio je među organskim
spojevima — među dušičnim spojevima sličnim onima koji se
nalaze u živom tkivu — nadajući se da će pronaći neki spoj koji
neće biti onako postojan u tlu kao što su bili mineralni spojevi. U
rujnu 1939. Müller je naišao na »diklorodifeniltrikloretan« za koji
se najčešće upotrebljava kratica DDT. Taj je spoj prvi put

* Izraz »pesticid« počeo se upotrebljavati u novije doba, otkako su se

kemijska sredstva stala koristiti i protiv drugih neželjenih organizama, a ne samo
protiv insekata.

233
pripravljen i opisan 1874, no njegova su insekticidna svojstva
ostala nepoznata šezdeset pet godina.
Pronađeni su i mnogi drugi organski pesticidi te je čovjekov
rat protiv insekata doživio izrazito povoljan preokret.
To ipak nije bila posvemašnja pobjeda. Preostalo je da se
čovjek uhvati ukoštac sa sposobnošću insekata za evolucijsku
promjenu. Ako bi insekticidi ubili sve osim tek nekoliko insekata
koji su slučajno bili relativno otporni na DDT ili neku drugu
kemikaliju te vrste, oni koji su preživjeli naglo bi se razmnožili
stvarajući novu otpornu podvrstu. Ako bi ti isti insekticidi
poubijali još djelotvornije suparničke insekte ili one koji ih love,
nova otporna vrsta insekata koji su prvotno napadnuti mogla bi
se neko vrijeme snažnije i brojnije razvijati nego prije upotrebe
insekticida. Da bi ih se moglo obuzdati, morala se povećati
koncentracija insekticida i uvesti nove vrste insekticida.
Kako su se insekticidi počeli upotrebljavati sve opsežnije, sve
nekritičnije i u sve većim koncentracijama, pokazale su se i druge
njihove nepovoljnosti. Insekticidi mogu biti relativno neškodljivi
za ostale oblike života, ali ne posve. Često se nisu lako
razgrađivali u tijelu životinja te su životinje koje su se hranile
biljkama na kojima je primjenjivan insekticid, skupljale kemikalije
u svojim masnim zalihama i prenosile ih na druge životinje što su
se njima hranile. Nakupljeni insekticidi mogu biti škodljivi. Oni,
primjerice, mogu poremetiti mehanizam stvaranja ljuske jajeta u
nekih ptica, drastično smanjujući broj novoizleglih ptica.
Rachel Louise Carson (1907—64), američki biolog, objavila je
1962. Silent Spring, knjigu koja je vrlo snažno izrazila opasnosti
nekontrolirane upotrebe organskih pesticida. Otada su razvijene
nove metode: pesticidi manje toksičnosti; korištenje biološkim
neprijateljima; sterilizacija mužjaka insekata radioaktivnim zrače-
njem; upotreba hormona insekata da bi se spriječila oplodnja ili
dozrijevanje insekata.
Sve u svemu, borba protiv insekata napreduje dosta dobro.
Nema znakova da ljudska bića pobjeđuju u smislu da će insekti-
-štetočine biti zasvagda uklonjeni, ali isto tako ne gubimo. Kao i u
slučaju štakora, rat se nalazi na mrtvoj točki, ali nema znaka da će
čovječanstvo pretrpjeti katastrofalan poraz. Ako ljudska vrsta
opasno ne oslabi iz nekih drugih razloga, nije vjerojatno da će nas
uništiti insekti protiv kojih se borimo.

234
 Infektivne bolesti
Još veća opasnost za čovječanstvo od djelovanja malih, plodnih
štetočina na ljudska bića, njihovu hranu i svojinu, njihova je
sklonost da šire neke oblike infektivnih bolesti.*
Svaki je živi organizam podložan različitim vrstama bolesti,
pri čemu se bolest definira u najširem smislu kao svaka
malfunkcija ili promjena fiziologije ili biokemije koja poremećuje
smireno funkcioniranje organizma. Na kraju, kumulativno
djelovanje neispravnosti, lošeg funkcioniranja, nefunkcioniranja,
čak ako se mnogo toga ispravi ili zaliječi, stvara nepopravljiva
oštećenja — zovemo ih starošću — i, čak i uz najbolju skrb na
svijetu, donosi neizbježnu smrt.
Postoje neka pojedinačna stabla koja mogu živjeti pet tisuća
godina, neke hladnokrvne životinje koje mogu živjeti dvjesto
godina, neke toplokrvne životinje koje mogu živjeti sto godina, ali
svaku višestaničnu jedinku na kraju čeka smrt.
To je bitni dio uspješnog funkcioniranja života. Stalno nastaju
nove jedinke s novim kombinacijama kromosoma i gena, i
također s mutiranim genima. One su, da tako kažemo, novi
pokušaji prilagođavanja organizma okolici. Bez stalnog pristizanja
novih organizama koji nisu samo kopije starih, evolucija bi se
zaustavila. Prirodno, novi organizmi ne mogu dobro odigrati
svoju pravu ulogu tako dugo dok se sa scene ne uklone stari,
nakon što su ovi potonji ispunili svoju funkciju stvaranja novih.
Ukratko, smrt jedinke prijeko je potrebna za život vrste.
No, isto je tako nužno da jedinka ne umre prije no što je
stvorena nova generacija, barem ne u toliko mnogo slučajeva da
bi se mogla osigurati brojnost vrste kako ona ne bi izumrla.
Ljudska vrsta ne može imati relativan imunitet prema štetnosti
pojedinačne smrti kakav imaju male i plodne vrste. Ljudska su
bića razmjerno velika, dugovječna i sporo se razmnožavaju, tako
da suviše nagla individualna smrt sadrži u sebi čitav spektar
katastrofa. Nagla smrt izrazito velikog broja ljudskih bića
izazvana bolešću može ozbiljno narušiti stanje populacije.
Dovedena do ekstrema, nije teško zamisliti kako zatire ljudsku
vrstu.
U tom je smislu najopasnija vrsta malfunkcije poznata kao
»infektivne bolesti«. Postoje uz to i mnoge druge bolesti koje

* Kako će se uskoro pokazati, takve su bolesti povezane sa živim

organizmima koji su još manji, još plodniji i još opasniji od insekata.

235
pogađaju određeno ljudsko biće iz ovog ili onog razloga i koje nju
ili njega mogu ubiti, ali one same po sebi ne nose prijetnju čitavoj
vrsti jer su striktno ograničene na ugroženog pojedinca. Ako,
međutim, bolest na neki način može prelaziti od jednoga ljudskog
bića na drugo, i ako njezina pojava u pojedinca može dovesti ne
samo do smrti tog pojedinca već i do smrti milijuna drugih, tada
postoji mogućnost katastrofe.
I doista, u povijesnom dobu infektivne su se bolesti približile
uništenju ljudske vrste mnogo više od ma kakve pohare životinja.
Iako infektivne bolesti, čak i u najgorem obliku, nisu još nikada
stvarno skončale ljudska bića kao živu vrstu (očito), one mogu
ozbiljno narušiti civilizaciju i promijeniti tok povijesti. I zapravo
su to učinile ne jedanput, već mnogo puta.
Štoviše, situacija je vjerojatno postala gorom s dolaskom
civilizacije. Civilizacija je značila razvoj i rast gradova i gomilanje
ljudi u zatvorenim područjima. Upravo kao što se vatra može
širiti mnogo brže od drveta do drveta u gustoj šumi nego među
osamljenim stablima, tako se i infektivne bolesti šire mnogo brže u
nagomilanim gradskim četvrtima nego u raštrkanim naseobi-
nama.
Spomenut ćemo samo nekoliko općepoznatih slučajeva u
povijesti:
Godine 431. prije nove ere Atena i njezini saveznici bili su u
ratu sa Spartom i njezinim saveznicima. Rat je trajao dvadeset
sedam godina i opustošio je Atenu, a do znatnog stupnja i cijelu
Grčku. Budući da je Sparta kontrolirala kopno, cijelo se atensko
stanovništvo sleglo u obzidan grad Atenu. Tamo su bili sigurni i
mogli su se opskrbljivati morskim putem koji je kontrolirala
atenska mornarica. Atenjani bi vrlo vjerojatno uskoro dobili taj
iscrpljujući rat i cijela je Grčka mogla izbjeći uništenje, da nije bilo
bolesti.
Godine 430. prije n.e. neka je zarazna bolest pogodila
nagomilano atensko stanovništvo i odnijela 20 posto ljudi,
uključujući njihova božanski nadahnutog vođu Perikla. Atena se
nastavila boriti, ali nikad nije obnovila pučanstvo ni snagu te je na
kraju izgubila.
Pošasti su se vrlo često pojavljivale u istočnoj i jugoistočnoj
Aziji, gdje je napučenost najgušća, te se širile prema zapadu.
Godine 166, kad je Rimsko carstvo bilo na vrhuncu snage i
civilizacije pod djelotvornim i umješnim filozofom-imperatorom
Markom Aurelijem, rimska je vojska, boreći se na istočnim
granicama Male Azije, počela trpjeti od neke zarazne bolesti

236
 (vjerojatno velikih boginja). Vojnici su donijeli bolest u ostale
provincije i u sam Rim. Na vrhuncu epidemije u gradu je Rimu
svakoga dana umiralo 2 000 ljudi. Stanovništvo je počelo opadati i
tek je u dvadesetom stoljeću opet doseglo brojku kakva je bila
prije zaraze. Dugo, polagano propadanje Rima koje je slijedilo
nakon vladavine Marka Aurelija pripisuje se mnogim razlozima,
no oslabljujuće djelovanje pošasti iz 166. godine svakako je
odigralo svoju ulogu.
Već kad su zapadne provincije carstva bile razbijene
najezdama germanskih plemena, i kad je sam Rim bio izgubljen,
istočna je polovica Rimskog carstva postojala i dalje, s glavnim
gradom Carigradom. Pod sposobnim carem Justinijanom I, koji je
stupio na prijestolje 527. godine, Afrika, Italija i dijelovi
Španjolske ponovno su pripojeni i za neko se vrijeme činilo da bi
se carstvo opet moglo ujediniti. No, 541. godine sručila se
bubonska kuga. Ta je bolest pogađala ponajprije štakore, no buhe
su je mogle prenijeti na ljudska bića tako što su, ujevši najprije
bolesnog štakora, ujedale zdrava čovjeka. Bubonska je bolest
djelovala brzo i često je za kratko vrijeme završavala smrću.
Mogla ju je čak pratiti još smrtonosnija varijanta, plućna kuga,
koja može izravno prelaziti s jedne osobe na drugu.
Kuga je harala dvije godine. U Carigradu je umrlo između
jedne trećine i polovice stanovništva, uz mnoge ljude u okolici
grada. Nakon toga više nije bilo nade da će se carstvo ujediniti;
istočni njegov dio koji postade poznat kao Bizantsko carstvo
potom je nastavio propadati (uz povremene oporavke).
Najstrašnija epidemija u povijesti ljudske vrste naišla je u
četrnaestom stoljeću. U 1330-im godinama u središnjoj se Aziji
pojavio novi, osobito smrtonosan oblik bubonske kuge. Ljudi su
počeli umirati i zaraza se neumoljivo širila iz svoga prvobitnog
žarišta.
Napokon je stigla do Crnog mora. Tamo se, na poluotoku
Krimu koji strši u srednjem dijelu sjeverne obale toga mora,
nalazila morska luka Kaffa u kojoj je talijanski grad Genova
uspostavio trgovinsku postaju. U listopadu 1347. godine jedan se
denovski brod jedva uspio vratiti iz Kaffe u Genovu. Nekoliko
ljudi na brodu koje kuga nije pokosila upravo je umiralo. Iskrcani
su na obalu i tako je kuga ušla u Evropu, gdje se počela naglo
širiti.
Ponekad čovjeka zahvati blagi oblik bolesti, no često je napad
žestok. U potonjem slučaju bolesnik gotovo uvijek umire jedan do
tri dana nakon pojave prvih simptoma. Budući da su najviši

237
stupanj bolesti obilježavale krvave pjege koje su zatim potamnjele,
bolest je nazvana »crna smrt«.
»Crna smrt« neobuzdano se širila. Procjenjuje se da je u
Evropi od nje umrlo 25 milijuna ljudi prije no što se zaustavila, i
mnogo više od toga u Africi i Aziji. Ubila je možda trećinu
cijeloga stanovništva našeg planeta, vjerojatno ukupno 60
milijuna ljudi, ili čak i više. Ni prije ni poslije toga nije poznato
ništa što bi odnijelo tako velik postotak stanovništva kao što je to
učinila »crna smrt«.
Nije čudo da je ta bolest ulila pučanstvu silnu stravu. Svi su
živjeli u strahu. Iznenadni napad drhtavice ili vrtoglavica, obična
glavobolja, mogli su značiti da je smrt odabrala nekoga za sebe te
da nije preostalo više od nekoliko desetaka sati prije smrti. Cijeli
su gradovi opustošeni. Prvi koji su umrli ležali su nepokopani,
dok su se preživjeli razbježali da bi proširili bolest. Polja su ležala
neobrađena; domaće su životinje lutale lišene skrbi. Cijeli su
narodi — Aragonci, primjerice, u današnjem istočnom dijelu
Španjolske — tako teško pogođeni da se više nikada nisu istinski
oporavili.
Žestoka alkoholna pića pojavila su se najprije u Italiji, oko
1 100. godine. U ono doba, dva stoljeća kasnije, postala su
popularna. Postojala je teorija da jako piće djeluje preventivno
protiv zaraze. Ono to nije činilo, ali pijan je čovjek bio manje
zabrinut, a to je u onim okolnostima ipak bilo nešto. Pijanstvo se
proširilo Evropom, zadržavši se i nakon što je kuga prošla i ni-
kada zapravo nije iščezlo. Kuga je također poremetila feudalnu
privredu, smanjivši vrlo drastično radnu snagu. To je pridonijelo
uništenju feudalizma jednako kao i pronalazak baruta.*
Otada je bilo i drugih velikih pošasti, iako se nijedna nije
mogla mjeriti sa »crnom smrću« po nepremašenom užasu i
uništenju. Bubonska kuga pogodila je 1664. i 1665. London,
odnijevši živote 75 000 ljudi.
Kolera koja je u Indiji uvijek tinjala ispod površine (tamo je
»endemska«), povremeno bi eksplodirala i proširila se u
»epidemiju«. Smrtonosne epidemije kolere posjetile su Evropu
1831. godine te ponovno 1848. i 1853. Žutu groznicu, jednu

* Možda je najmučniji aspekt »crne smrti« strašan uvid u čovjekovu prirodu

koji nam je pružila. Engleska i Francuska nalazile su se u to doba u prvim de­
setljećima -stogodišnjeg rata. Iako je »crna smrt« pogodila oba naroda i gotovo ih
uništila, rat se ipak nastavio. U toj najvećoj od svih kriza s kojima se suočila
ljudska vrsta nije bilo ni pomisli o miru.

238
tropsku bolest, donosili bi mornari do sjevernijih luka pa je tako
povremeno desetkovala američke gradove. Još 1905. New Orleans
je pogodila teška epidemija žute groznice.
Najopasnija epidemija nakon »crne smrti« bila je epidemija
»španjolske gripe« koja je zahvatila svijet 1918. i samo u jednoj
godini odnijela 30 milijuna ljudi širom svijeta, od toga oko 600 000
u Sjedinjenim Državama. Usporedbe radi, četiri godine prvoga
svjetskog rata koje su neposredno prethodile 1918. godini ubile su
8 milijuna. No, epidemija gripe odnijela je manje od dva posto
svjetskoga stanovništva, tako da »crna smrt« ostaje neusporedivo
najstrašnija.
Infektivne bolesti mogu pogoditi i druge vrste osim Homo
sapiensa, naravno ponekad uz još veća uništenja. Kestenova
stabla u newyorškom zoološkom vrtu proširila su 1904. godine
»kestenovu uš« i za nekoliko je desetljeća nestalo gotovo svako
stablo kestena u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Nadalje, bolest
nizozemskog brijesta stigla je u New York 1930. godine i silovito
se proširila. Protiv nje se bori svim sredstvima suvremene
botaničke znanosti, ali brijestovi i dalje umiru i neizvjesno je
koliko će se stabala na kraju moći spasiti.
Ponekad ljudska bića mogu iskoristiti životinjsku bolest kao
oblik pesticida. Kunići su uvezeni u Australiju 1859. godine i
tamo su se, bez prirodnih neprijatelja, razmnožili divljom
samovoljom. Za pedeset su se godina proširili svim dijelovima
kontinenta i, kako se činilo, ljudska bića nisu mogla ničim
smanjiti njihov broj. Tada je, 1950-tih godina, namjerno donijeta
bolest kunića, tzv. »infektivna miksomatoza« koja je bila
endemska među kunićima u Južnoj Americi. Bila je vrlo zarazna i
smrtonosna za australske kuniće koji joj nikad prije nisu bili
izloženi. Milijuni su kunića gotovo smjesta počeli ugibati. Nisu,
naravno, potpuno istrijebljeni, a oni preživjeli sve su otporniji na
tu bolest, no čak se i sada broj kunića u Australiji kreće dosta
ispod nekadašnjeg vrhunca.
Biljne i životinjske bolesti mogu izravno i katastrofalno
pogoditi čovjekovu privredu. Godine 1872. epidemija je zahvatila
konje u Sjedinjenim Državama. Nije bilo nikakva lijeka. Nitko u
to vrijeme nije shvatio da bolest šire moskiti, i prije no što se sama
stišala, uginula je četvrtina svih američkih konja. To nije bila
samo ozbiljna materijalna šteta, jer su konji u to vrijeme bili i
važan izvor pokretljivosti. To je osakatilo poljoprivredu i
industriju pa je epidemija tako pridonijela nastanku ozbiljne
depresije.

239
 Infektivne su bolesti više nego jedanput opustošile žetvu i
prouzročile velike nevolje. U Irskoj je plijesan uništila urod
krumpira 1845. te je jedna trećina stanovništva otoka umrla od
gladi ili se iselila. Irska do današnjeg dana nije nadoknadila
gubitak stanovništva koje je odnijela glad. Ista je bolest uništila
1846. godine pola uroda rajčice u istočnom dijelu Sjedinjenih
Država.
Infektivna bolest nedvojbeno je opasnija za ljudski opstanak
no što bi to mogla biti ma koja životinja. Stoga bismo se mogli s
pravom zapitati neće li to izazvati konačnu katastrofu prije nego
što ledenjaci uopće uzmognu napredovati, i svakako prije nego što
Sunce krene na svoj polagani put prema stanju crvenoga diva.
Između takve jedne katastrofe i nas ispriječilo se novo
saznanje koje smo stekli u posljednjem stoljeću i pol, saznanje koje
se odnosi na uzroke infektivnih bolesti i metode protiv njih.

Mikroorganizmi
U toku najvećeg dijela povijesti ljudi nisu imali nikakve obrane
protiv infektivnih bolesti. U antičkom i srednjevjekovnom dobu
nisu čak shvaćali ni samu činjenicu da je riječ o infekciji. Kad bi
ljudi počeli masovno umirati, uobičajena je teorija bila da se neki
ljutiti bog osvećuje iz ovog ili onog razloga. Letjele su Apolonove
strelice, tako da jedna smrt nije bila odgovorna za drugu. Apolon
je bio odgovoran za sve, jednako.
Biblija govori o mnogim epidemijama i u svakom je slučaju
riječ o rasplamsanom bijesu božjem uperenom protiv grešnika,
kao u Knjizi Samuelovoj (2:24). U vremenima Novog zavjeta bila
je popularna teorija o opsjednutošću demonima kao objašnjenje
za bolest, pri čemu su podjednako Isus i ostali istjerivali bijesove.
Zbog biblijskog se autoriteta ta teorija održala do današnjih dana,
što dokazuje i popularnost filmova kakav je »Egzorcist«.
Tako dugo dok se bolest pripisivala božanskim ili demonskim
utjecajima, svjetovna stvar kakva je zaraza ostaia je nezamijećena.
Srećom, Biblija također sadrži upute o tome da valja izolirati
gubavce (to se ime nije pridavalo samo gubi, već i drugim, manje
opasnim bolestima kože). Biblijska navada izoliranja počivala je
prije na religijskim nego na higijenskim razlozima, jer je guba
zapravo slabo zarazna. Pod autoritetom Biblije u srednjem su se
vijeku gubavci izolirali, no nisu se izolirali ljudi zaraženi pravim
infektivnim bolestima. No, običaj izoliranja naveo je neke

240
liječnike da o tome počnu razmišljati u vezi s bolestima općenito.
Krajnji užas »crne smrti« osobito je pomogao da se proširi pojam
karantene; to se ime prvobitno pripisivalo izoliranju kroz
četrdeset (quarante, na francuskome) dana.
Činjenica da je izolacija doista usporavala širenje bolesti
navela je na pomisao da je možda zaraza pri tome važan činitelj.
Prvi je podrobno razradio tu mogućnost talijanski liječnik
Girolama Fracastoro (1478—1553). On je 1546. napomenuo da bi
se bolest mogla širiti izravnim kontaktom zdrave osobe s
bolesnom, ili izravnim kontaktom zdrave osobe sa zaraženim
predmetima, ili čak prijenosom na udaljenost. Uz to je smatrao da
sićušna tjelešca, suviše mala da bi se mogla vidjeti, prelaze od
zdrave na bolesnu osobu te da ta tjelešca imaju sposobnost
samorazmnažanja.
Bio je to značajan uvid u stvar, ali Fracastoro nije imao čvrsta
dokaza kojim bi potkrijepio svoju teoriju. Ako bi se prihvatila
nevidljiva tjelešca koja skaču s jednog tijela na drugo, k tome
nemajući ništa drugo do vjeru, isto bi se tako mogli prihvatiti i
nevidljivi demoni.
Ta mala tijelca nisu, međutim, ostala nevidljiva. Već u
Fracastorovo vrijeme bila se udomaćila upotreba leća kao pomoći
vidu. Oko 1608. upotrijebljena je kombinacija leća da bi se
povećali udaljeni predmeti pa tako nastade teleskop. Uz male
prilagodbe leće su počele uvećavati malešne predmete. Talijanski
fiziolog Marcello Malpighi (1628—94) prvi je upotrijebio
mikroskop u značajnijem opsegu, objavivši zapažanja oko 1650.
godine.
Nizozemski znanstvenik Anton van Leeuwenhoek (1632—
1723) pažljivo je izbrusio male no izvrsne leće, što mu je pružilo
bolji uvid u svijet sićušnih predmeta nego bilo kome u njegovo
vrijeme. Godine 1677. stavio je u fokus jedne od svojih malih leća
kanalsku vodu i otkrio žive organizme suviše male da bi se mogli
vidjeti golim okom, ali svi su oni bili neprijeporno jednako živi
kao kit ili slon — ili kao ljudsko biće. Bile su to jednostanične
životinje koje danas zovemo »protozoa«.
Van Leeuwenhoek je 1683. otkrio strukture još sitnije nego što
su protozoa. Bile su na granici vidljivosti čak i s najboljim lećama,
ali na temelju crteža onoga što je vidio jasno je da je otkrio
bakterije, najmanja stanična stvorenja koja postoje.
Da bi se napredovalo dalje od Leeuwenhoeka bili su potrebni
izrazito bolji mikroskopi, a oni su se sporo razvijali. Slijedeći
mikroskopist koji je opisao bakterije bio je danski biolog Otto

241
 Friedrich Müller (1730—84), objavivši o tome knjigu koja je izašla
posthumno 1786. godine.
Gleda li se unatrag, čini se da su ljudi morali bili pogoditi kako
bakterije predstavljaju Fracastorov infektivni agens, no za to nije
bilo dokaza. Čak su i Mullerova promatranja bila vrlo granična
pa nije postignuta čak ni opća suglasnost da bakterije doista
postoje, ili da su žive ako i postoje.
Engleski optičar Joseph Jackson Lister (1786—1869) izumio je
1830. akromatski mikroskop. Leće koje su se do tada
upotrebljavale lomile su svjetlost u dugu, tako da su tjelešca bila
obrubljena bojom i nisu se mogla jasno vidjeti. Lister je
kombinirao leće od različitih vrsta stakla tako te je uklonio boje.
Kad više nije bilo boja, sitna su se tjelešca jasno isticala te je
oko 1860. njemački botaničar Ferdinand Julius Cohn (1828—98)
vidio i opisao bakterije s prvim doista uvjerljivim uspjehom. Tek s
Cohnovim je radom utemeljena znanost bakteriologije, a time i
opće uvjerenje da bakterije zaista postoje.
U međuvremenu, i bez jasne indikacije o postojanju
Fracastorovih agensa, neki su liječnici pronalazili načine za
smanjivanje zaraze.
Mađarski liječnik Ignaz Philipp Semmelweiss (1818—65)
tvrdio je da babinju groznicu koja je ubila tolike majke pri porodu
šire sami liječnici, jer su izravno s autopsija dolazili porodiljama.
Borio se da natjera liječnike na pranje ruku prije nego što pohode
žene. Kad mu je to uspjelo iznuditi, 1847, pojava groznice u
babinjama naglo je smanjena. No uvrijeđeni su liječnici, ponosni
na svoju profesionalnu nečistoću, konačno uspjeli ponovno
obavljati svoj posao prljavih ruku. Pojava babinje groznice
povećala se onako naglo kako je i smanjena — ali liječnike to nije
uznemirilo.
Presudni je trenutak nastupio s radom francuskog kemičara
Louisa Pasteura (1822—95). Iako je bio kemičar, rad ga je sve više
i više upućivao mikroskopu i mikroorganizmima te se 1865. latio
proučavanja jedne bolesti dudovog prelca koja je uništavala
francusku proizvodnju svile. Koristeći se mikroskopom, otkrio je
sićušne parazite koji su napadali dudove prelce i dudovo lišće
kojim su se hranili. Pasteurovo je rješenje bilo drastično ali
razborito. Sve je zaražene prelce i zaraženu hranu trebalo uništiti.
Valjalo je početi s početka sa zdravim prelcima i bolest će se zatrti.
Njegov je savjet prihvaćen i djelovao je. Svilarska je industrija bila
spašena.

242
 To je usmjerilo Pasteurovo zanimanje zaraznim bolestima.
Ako bolest dudovog prelca izazivaju mikroskopski paraziti, činilo
se Pasteuru, možda oni izazivaju i druge bolesti; tako je rođena
»teorija klica«. Fracastorovi nevidljivi zarazni agensi bili su
mikroorganizmi, često bakterije koje je Cohn upravo jasno
iznosio na svjetlost dana.
Sada postade mogućim svrsishodno napadati zarazne bolesti,
koristeći se postupkom koji je uveden u medicinu više od pola
stoljeća prije. Engleski liječnik Edward Jenner (1749—1823)
pokazao je da ljudi cijepljeni blagom bolešću, kravljim boginjama,
ili vaccinia na latinskom, stječu otpornost ne samo protiv samih,
kravljih boginja već i protiv slične, ali vrlo priljepčive i teške
bolesti, velikih boginja. Postupak cijepljenja (»vakcinacije«)
gotovo je potpuno zaustavio haranje velikih boginja.
Na nesreću, nije pronađena nijedna druga bolest koja bi se
pojavljivala u tako prikladnim parovima gdje blaža bolest da je
imunitet protiv ozbiljne. Ipak se, sa spoznajom teorije klica, taj
postupak mogao proširiti na neki drugi način.
Pasteur je odredio specifične klice povezane sa specifičnim
bolestima, zatim je te klice oslabio zagrijavanjem ili na neki drugi
način te je upotrijebio oslabljene klice za cijepljenje. Tako je
izazvan samo vrlo blagi oblik bolesti, no stvoren je imunitet protiv
opasne bolesti. Prva bolest za koju je primijenjen taj postupak bila
je smrtonosna bedrenica koja je uništavala stada domaćih
životinja.
Sličan je rad nastavio još uspješnije njemački bakteriolog
Robert Koch (1843—1910). Pronađeni su uz to i antitoksini koji
su neutralizirali bakterijske otrove.
U međuvremenu je engleski kirurg Joseph Lister (1827—1912),
sin izumitelja akromatskog mikroskopa, nastavio Semmelweissov
rad. Saznavši za Pasteurova istraživanja, imao je uvjerljivu
postavku kao opravdanje te je počeo zahtijevati da kirurzi prije
operacije operu ruke otopinom kemikalija za koje se znalo da
ubijaju bakterije. Od 1867. godine nadalje brzo se proširila praksa
»antiseptičke kirurgije«.
Teorija klica također je proširila prihvaćanje svrsishodnih
preventivnih mjera — osobne higijene, kao što je pranje i kupanje;
pažljivog uklanjanja otpada; brige o čistoći hrane i vode. U tome
su predvodili njemački znanstvenik Max Joseph von Pettenkofer
(1818—1901) i Rudolph Virchow (1821—1902). Oni sami nisu
prihvatili teoriju klica kao uzročnika bolesti, ali njihovi se savjeti
ne bi bili onako spremno slijedili da je nisu priznavali drugi ljudi.

243
 K tome, otkriveno je da bolesti kakve su žuta groznica i
malarija prenose moskiti, tifus uši, tzv. »pjegavac Stjenjaka«
krpelji, bubonsku kugu buhe i tako dalje. Mjere poduzete protiv
tih malih organizama-prijenosnika klica smanjile su učestalost
bolesti. Tim su se otkrićima bavili ljudi kao što su Amerikanci
Walter Reed (1851—1902) i Howard Taylor Ricketts (1871—
1910) te Francuz Charles J. Nicolle (1866—1936).
Njemački bakteriolog Paul Ehrlich (1854—1915) prvi je
upotrijebio specijalne kemikalije koje su ubijale određene
bakterije, a da pri tome nisu naškodile ljudskom biću u kojem su
se nalazile. Njegovo je najuspješnije otkriće uslijedilo 1910.
godine, kad je pronašao spoj arsena koji je djelovao protiv
bakterija-uzročnika sifilisa.
Taj je rad kulminirao otkrićem antibakterijskog djelovanja
sulfanilamida i srodnih spojeva koji je započeo radom njemačkog
biokemičara Gerharda Domagka (1895—1964) godine 1935, te
otkrićem antibiotika koje obilježava rad francusko-američkog
mikrobiologa Renea Julesa Dubosa (1901—) godine 1939.
Tek je 1955. pobijeđen poliomielitis, zahvaljujući cjepivu što
ga je pripravio američki mikrobiolog Jonas Edward Salk(1914—).
Pobjeda ipak nije potpuna. Čini se da je u ovom trenutku
potpuno svladana nekad ubitačna bolest velikih boginja. Koliko
se zna, ne postoji nijedan slučaj u cijelom svijetu. Postoje,
međutim, infektivne bolesti, poput nekih otkrivenih u Africi, koje
su vrlo zarazne, gotovo u sto posto slučajeva završavaju smrću i
nema im lijeka. Brižljive higijenske mjere omogućile su da se te
bolesti proučavaju bez širenja te će se nedvojbeno pronaći
djelotvorne protumjere.

Nova bolest

Prema tome, tako dugo dok postoji naša civilizacija i dok

tehnologija ne bude uništena, reklo bi se kako više nema opasnosti
da će infektivne bolesti prouzročiti katastrofu ili čak izazvati
uništenja slična onima crne smrti ili španjolske gripe. Pa ipak,
stare poznate bolesti nose u sebi mogućnost da se pojave u novim
oblicima.
Ljudsko tijelo (i svi živi organizmi) posjeduje prirodnu obranu
protiv napada stranih organizama. U krvotoku se razvijaju antiti-
244
jela koja neutraliziraju toksine ili same mikroorganizme. Bijela
krvna zrnca fizički napadaju bakterije.
Procesi evolucije općenito čine tu borbu izjednačenom. Oni
organizmi kojih je samozaštita protiv mikroorganizama djelotvor-
nija lakše će preživjeti i prenijeti svoju djelotvornost na
potomstvo. No, mikroorganizmi su daleko manji čak od insekata i
mnogo plodniji. Mnogo se brže razvijaju i pri tome su pojedinačni
mikroorganizmi gotovo potpunoma nevažni u shemi stvari.
S ozbirom na bezbroj mikroorganizama svake pojedine vrste
koji se stalno razmnožavaju cijepanjem stanica, isto tako
kontinuirano mogu nastajati brojne mutacije. Od vremena do
vremena takva jedna mutacija može određenu bolest učiniti
mnogo zaraznijom i smrtonosnijom. Nadalje, ona može dostatno
promijeniti kemijsku prirodu mikroorganizma tako te antitijela
koja je organizam u stanju razviti više ne djeluju. Posljedica je
iznenadna snažna provala epidemije. Crnu smrt nedvojbeno je
prouzročila mutirana podvrsta mikroorganizma koji je izaziva.
Najosjetljivija ljudska bića na kraju će umrijeti, a preživjet će
relativno otporna, tako da virulentnost počinje slabiti. U tom
slučaju, je li čovjekova pobjeda nad patogenim mikroorganizmi-
ma permanentna? Zar se ne mogu pojaviti nove podvrste
mikroorganizama? Mogu i pojavljuju se. Svakih nekoliko godina
uznemiruje nas nova podvrsta gripe. No kad se takva jedna nova
vrsta pojavi, moguće je izraditi cjepivo protiv nje. Kad se tako
1976. godine pojavio jedan jedini slučaj »svinjske gripe«,
pokrenuta je posvemašnja akcija masovnog cijepljenja. Pokazalo
se da to nije bilo potrebno, no bar je bilo jasno što se sve može
učiniti.
Evolucija, naravno, djeluje i u drugom smjeru. Nekritična
upotreba antibiotika može uništiti najrazvijenije mikroorganizme,
dok oni razmjerno otporni mogu izbjeći istrebljenje. Oni će se
dalje razmnažati te će se pojaviti nova otporna vrsta koju
antibiotici više ne mogu svladati. Tako možemo stvarati nove
bolesti, da tako kažemo, kroz sam čin sprječavanja starih. No tu
se protunapad ljudskih bića sastoji od upotrebe većih doza starih
antibiotika ili od uvođenja novih.
Reklo bi se da u najgorem slučaju možemo ostati pri svome ne
dajući se nadjačati, a to znači da u igri daleko prednjačimo uzme li
se u obzir kakva je situacija bila samo prije dvjesto godina. Pa
ipak, je li moguće da ljudska bića iznenada napadne neka tako
nepoznata i smrtonosna bolest da protiv nje nema obrane, bolest
koja će nas zatrti? Napose, postoji li mogućnost da stigne kakva

245
 »pošast iz svemira«, kao što je prikazano u bestseleru Michaela
Crichtona, The Andromeda Strain?
Oprezna NASA i to uzima u obzir. Oni pažljivo steriliziraju
predmete koje šalju na druge planete da bi smanjili mogućnost
širenja zemaljskih mikroorganizama na drugo tlo, jer bi to omelo
proučavanje mikroorganizama udomaćenih na pojedinom plane-
tu. Također, astronauti koji se vraćaju s Mjeseca drže se u
karanteni tako dugo dok ne postane sigurnim da ih nije zahvatila
kakva lunama infekcija.
Ali čini se da je to nepotreban oprez. Zapravo je mogućnost da
negdje u Sunčevu sustavu postoji čak i mikroorganizamski život
mala, a sa svakim novim istraživanjem planetarnih tijela postaje
još manjom. Ipak, što je sa životom izvan Sunčeva sustava? To je
još jedan oblik invazije iz međuzvjezdanog prostora o kojem
dosad nismo govorili — prispijeće nepoznatih oblika mikroskop­
skog života.
Prvi se te mogućnosti sa znanstvenom objektivnošću latio
švedski kemičar Svante August Arrhenius (1859—1927). Zanimao
ga je problem porijekla života. Činilo mu se da bi život mogao biti
rasprostranjen u cijelom svemiru i da bi se mogao širiti infekcijom,
da tako kažemo.
Godine 1908. ukazao je na mogućnost da nemirni vjetrovi
odnose u gornju atmosferu spore bakterija tako da neke od njih
mogu čak potpuno iščeznuti sa Zemlje; na taj bi način Zemlja (i
vjerojatno svaki drugi planet na kojem ima života) ostavljala u
svojoj zračnoj brazdi raspršene spore koje nose život. Taj je pojam
poznat kao »panspermija«.
Arrhenius je naglasio da bi spore mogle kroz vrlo duga
vremenska razdoblja podnijeti hladnoću i nedostatnost zraka u
svemiru. Od Sunca i iz Sunčeva sustava otjerao bi ih radijacijski
pritisak (danas bismo rekli — Sunčev vjetar). Napokon bi mogle
stići na neku drugu planetu. Arrhenius je natuknuo da su takve
spore mogle stići na Zemlju u vrijeme kad na njoj još nije nastao
život — da je život na Zemlji rezultat dolaska takvih spora i da svi
mi potječemo od takvih spora.*
Ako je tome tako, zar nije moguće da panspermija djeluje i
danas? Možda spore još uvijek pristižu — čak upravo u ovom
trenutku? Zar ne bi neke od njih mogle prouzročiti bolesti? Postoji

* Posljednjih je nekoliko godina Francis Crick iznio mogućnost da su Zemlju

namjerno osjemenile neke izvanzemaljske inteligencije — što je neka vrsta »izravne
panspermije«.

246
 li ikakva mogućnost da su »crnu smrt« izazvale tuđinske spore? Bi
li one mogle sutra prouzročiti novu i još goru »crnu smrt«?
U tom slijedu argumenata postoji velika pukotina, pukotina
koja se nije spoznavala 1908. godine. Naime, iako su spore
neosjetljive na hladnoću i vakuum, one su vrlo osjetljive na snažno
zračenje kakvo je ultraljubičasta svjetlost. Ako bi dolazile s
nekog udaljenog planeta, vrlo bi ih lako uništilo zračenje s njihove
vlastite zvijezde, a ako bi nekako preživjele uništile bi ih
ultraljubičaste zrake s našeg Sunca prije nego što bi se približile
dovoljno da udu u Zemljinu atmosferu.
Ipak, mogu li neke spore biti razmjerno otporne prema
ultraljubičastom zračenju, ili dovoljno sretne da mu izbjegnu? Ako
je tako, vjerojatno ne bismo ni morali pretpostavljati postojanje
nekih udaljenih planeta na kojima ima života (za egzistenciju
kojih nema izravna dokaza, iako se čini da je vjerojatnost tome u
prilog posvemašnja) kao izvor tih spora. U međuzvjezdanom
prostoru postoje oblaci prašine i plina koji se sada mogu
proučavati vrlo podrobno.
Oko 1930. godine ljudi su shvatili da međuzvjezdani prostor
sadrži raspršene pojedinačne atome, uglavnom vodikove, i da
međuzvjezdani oblaci prašine i plina moraju sadržavati gušću
koncentraciju tih atoma. Astronomi su, međutim, prihvatili kao
gotovu činjenicu da se čak i najgušća takva raspršenja sastoje od
pojedinačnih atoma. Da bi nastala atomska kombinacija, dva bi
atoma morala pogoditi jedan drugoga, a smatralo se da to nije baš
vjerojatno.
Nadalje, da su atomske kombinacije nastale, tada bi, da bismo
ih mogli otkriti, morale biti između nas i neke sjajne zvijezde i
morale bi apsorbirati nešto svjetlosti s te zvijezde u karakteristič-
nim valnim dužinama kojih bismo gubitak mogli otkriti — i
morale bi biti prisutne u takvim količinama da bi apsorpcija bila
dovoljno snažna kako bismo je mogli zamijeniti. Ni to se nije
činilo vjerojatnim.
Međutim, 1937. godine ispunili su se upravo takvi zahtjevi te je
otkrivena kombinacija ugljika i vodika (CH, ili »radikal
metiliden«) i ugljika i dušika (CN, ili »radikal cianogen«).
Nakon drugoga svjetskog rata razvijena je radioastronomija
koja postade novim i snažnim sredstvom za spomenutu svrhu. U
vidljivom rasponu svjetlosti određena se atomska kombinacija
može otkriti samo kroz karakterističnu apsorpciju zvjezdane
svjetlosti. No, pojedinačni atomi u takvim atomskim kombinacija-
ma vrte se, okreću i vibriraju, a to gibanje emitira radio-valove

247
koje je danas moguće otkriti s velikom istančanošću. Svaka
različita atomska kombinacija emitira radio-valove karakteristič-
nih valnih dužina, kao što su pokazali pokusi u laboratorijima, te
se stoga određena atomska kombinacija može nepogrešivo
identificirati. Godine 1963. otkrivene su ništa manje nego četiri
valne dužine koje su sve obilježavale kombinaciju kisika i vodika
(OH, ili »radikal hidroksil«).
Do 1968. bile su poznate samo te tri dvoatomske kombinacije,
CH, CN i OH, i već je to donijelo dovoljno iznenađenja. Nitko
nije očekivao da postoje troatomne kombinacije, jer bi to značilo
očekivati doista preveliku slučajnost — da dva atoma udare jedan
o drugoga i zadrže se zajedno i da im se zatim pridruži još i treći.
Ipak, 1968, u međuzvjezdanim je oblacima otkrivena
troatomna molekula vode (H 2 0) uz pomoć njezina karakteristič-
nog radiovalnog zračenja, a uz to i četiriatomna molekula
amonijaka (NH 3 ). Otada popis otkrivenih kemikalija naglo raste,
a pronađene su kombinacije od čak sedam atoma. Štoviše, sve
složenije kombinacije sadrže atom ugljika pa je moguće
pretpostaviti da u svemiru postoje čak i tako složene molekule
kakve su aminokiseline koje tvore proteine, ali u premalim
količinama da bi se mogle otkriti.
Odemo li tako daleko, je li moguće da se u tim
međuzvjezdanim oblacima razviju vrlo jednostavni oblici života?
Kod toga se ne moramo zabrinjavati ni zbog ultraljubičaste
svjetlosti, jer zvijezde mogu biti vrlo daleko, a prašina u oblacima
može sama poslužiti kao zaštitni kišobran.
U tom slučaju, je li dalje moguće da Zemlja pri prolazu kroz
takve oblake pokupi neke od tih mikroorganizama (koje okolne
čestice prašine mogu zaštititi i od ultraljubičastog zračenja s našeg
Sunca) i da oni prouzroče neku nama posve nepoznatu bolest
protiv koje ne bismo imali obrane, tako da bismo svi mogli
umrijeti?
Astronom Fred Hoyle u tom je smislu ostvario najveći
napredak. Uzeo je u obzir komete koji, kako se zna, sadrže
atomske kombinacije vrlo slične onima u međuzvjezdanim
oblacima, u kojima je materija mnogo gušća nego u međuzvjezda-
nim oblacima i koji, kad se približe Suncu, otpuštaju velik oblak
prašine i plina; Sunčev vjetar odgoni taj oblak u obliku dugačkog
repa.
Kometi su mnogo bliže Zemlji nego međuzvjezdani oblaci i
mnogo je vjerojatnije da će Zemlja proći kroz kometov rep nego

248
 kroz međuzvjezdani oblak. Kao što već prije spomenuh, Zemlja je
1910. godine prošla kroz rep Halleyjevog kometa.
Kometov je rep tako rijedak i sličan zapravo vakuumu da nam
ne može nanijeti neku. posvemašnju štetu kakva je uplitanje u
gibanje Zemlje ili zagađivanje atmosfere. Ipak, ne bismo li mogli
pokupiti nekoliko stranih mikroorganizama koji bi, nakon
multipliciranja i, možda, mutiranja u svojoj novoj okolici mogli
izraziti smrtonosno djelovanje?
Je li, primjerice, španjolska gripa 1918. porijeklom iz prolaza
kroz rep Halleyjeva kometa? Jesu li i druge velike epidemije
nastale na taj način? Ako je tako, bi li neki novi takav prolazak
jednom u budućnosti mogao izazvati neku novu bolest,
smrtonosniju od ma koje druge? Jesmo li suočeni u svakom
trenutku s nepredvidivom katastrofom koja bi proizašla iz takvog
događaja?
Zapravo, sve se to čini u najvišem stupnju nevjerojatnim. Ako
u međuzvjezdanim oblacima ili kometama i nastaju spojevi
dovoljno složeni da bi bili živi, kakva je mogućnost da bi oni
slučajno posjedovali upravo one kvalitete koje su potrebne za
napad na ljudska bića (ili svaki zemaljski organizam)?
Sjetimo se da je među svim mikroorganizmima samo mali dio
patogen i samo taj mali dio uzrokuje bolesti. Od onih koji jesu
takvi, većina će prouzročiti bolest samo u jednom određenom
organizmu ili u maloj grupi organizama, a drugdje će biti
bezazleni. (Na primjer, nijedan se čovjek ne mora bojati da će
dobiti bolest nizozemskog brijesta, a ne mora se toga bojati ni
hrast. Niti će brijestu ili hrastu zaprijetiti prehlada.)
Da bi neki mikroorganizam mogao uspješno prouzročiti bolest
u domaćina, on mora biti točno i podrobno prilagođen tom
zadatku. Čini se posve nevjerojatnim da bi jedan strani organi-
zam, nastao slučajno u dubinama međuzvjezdanog prostora ili u
kometu, bio kemijski i fiziološki prilagođen baš uspješnom
parazitiranju na ljudskom biću.
Ipak, ni uz to nije posve uklonjena opasnost infektivnih bolesti
u novom i neočekivanom obliku. Kasnije će se pružiti prilika da se
vratimo na to pitanje i razmotrimo ga iz posve drukčijeg kuta.

249
 13
Sukob razuma

Nehumana inteligencija

U prethodnom smo poglavlju raspravljali o opasnostima koje

čovječanstvu prijete od drugih oblika života te smo zaključili da se
položaj čovjeka u borbi protiv takvih suparničkih oblika života
kreće od pobjede u najboljem slučaju, do mrtve točke u najgorem.
A tamo gdje zasad postoji mrtva točka, napredak tehnologije lako
bi mogao donijeti pobjedu. Nema dvojbe, nije nimalo vjerojatno
da bi čovječanstvo mogla pobijediti neka nehumana vrsta tako
dugo dok tehnologija ostaje kakvom jest i dok civilizacija ne
pretrpi oslabljenje zbog nekog drugog činitelja.
Oni oblici života, međutim, koje smo opisali rekavši da nemaju
nikakvu stvarnu mogućnost uništenja čovječanstva, imaju nešto
zajedničko — oni se ne nalaze na istoj razini inteligencije kao
Homo sapiens.
Čak i tamo gdje nehumani život postigne djelomičnu pobjedu,
kao kad kolona mrava svlada osobu na koju navali, ili kad
umnoženi bacili kuge pobiju milijune ljudskih bića, ta je pogibao
posljedica manje ili više automatskog i upornog ponašanja
privremeno pobjedničkih napadača. Ljudska bića kao vrsta, imaju
li oduška, mogu izumiti protuudarnu strategiju i, barem dosad,
rezultati takvih protunapada variraju od uništenja neprijatelja do,
u najgorem slučaju, svladavanja. A koliko možemo reći, situacija
se u budućnossi vjerojatno neće pogoršati.
Što bi se, međutim, dogodilo da su organizmi s kojima se
suočavamo jednako inteligentni kao i mi, ili čak inteligentniji? Ne
bismo li se, u tom slučaju, našli pred opasnošću uništenja? Jest,
našli bismo se, no gdje na cijeloj Zemlji možemo naći takvu istu
inteligenciju''

250
 Najinteligentnije životinje osim ljudskih bića — slonovi,
medvjedi, psi, čak čimpanze i gorile — jednostavno nisu u našoj
kategoriji. Nijedna od njih ne može pred nama izdržati ni
trenutak, ako samo čovječanstvo upotrijebi svoju tehnologiju bez
milosti.
Uzmemo li mozak kao fizički indikator inteligencije, tada je
čovjekov mozak sa svojom prosječnom težinom od 1,45 kilograma
u većeg od dvaju spolova zamalo najveći koji postoji, bilo sada
bilo u prošlosti. Samo nas divovski sisavci, slonovi i kitovi
nadmašuju u tom smislu.
Najveći slonovski mozak može težiti 6 kilograma, otprilike
četiri puta više nego u ljudskog bića, dok najveći mozak kita
izmjeren u svim vremenima teži rekordnih 9 kilograma, oko šest
puta više nego u čovjeka.
Ali, ti veliki mozgovi moraju upravljati daleko većim tijelom
no čovjekov mozak. Najveći slonovski mozak može četiri puta
premašivati čovjekov mozak, ali njegovo je tijelo oko sto puta teže
od čovjekova. Dok svaki kilogram čovjekova mozga mora voditi
brigu o 50 kilograma čovjekova tijela, svaki kilogram slonova
mozga zadužen je za 1200 kilograma slonova tijela. U većih
kitova svaki kilogram mozga kontrolira najmanje 10000
kilograma kitova tijela.
U mozgu slona i kita ostaje manje prostora za refleksije i
apstraktna razmišljanja kad se odbiju potrebe za koordinacijom
tijela te nema nikakve dvojbe da je ljudsko biće, usprkos veličini
mozga, mnogo inteligentnije od azijskog slona ili ulješure.
Dakako, unutar stanovitih grupa srodnih organizama omjer se
mozga i tijela katkada povećava sa smanjivanjem veličine. Tako je
u nekih malih majmuna (i u nekih kolibrića, uostalom), taj omjer
takav da svaki gram mozga mora voditi brigu o samo 17,5 grama
tijela. Tu su, međutim, apsolutne težine tako male da majmunov
mozak jednostavno nije dovoljno velik kako bi mogao posjedovati
kompleksnost koja se traži za refleksiju i apstraktnu misao.
Ljudsko biće, dakle, posjeduje prikladan medij. Svako
stvorenje s mozgom mnogo većim od našeg ima tako veliko tijelo
da je inteligencija usporediva s našom nemoguća. I obratno, svako
stvorenje s mozgom većim u usporedbi s njegovim tijelom nego
što je to slučaj kod ljudskih bića, ima u apsolutnoj težini tako mali
mozak da je inteligencija usporediva s našom nemoguća.
To nas ostavlja same na vrhu — ili gotovo same. Među
kitovima i njihovim srodnicima također postoji pojava da se
omjer mozga i tijela povećava sa smanjenjem veličine. Uzmimo za

251
primjer najmanje članove te grupe. Neki dupini i pliskavice nisu
veći od čovjeka po težini, a ipak imaju mozak veći od čovjekova.
Mozak prosječnog dupina može težiti do 1,7 kilograma, a to je 1/6
više nego čovjekov mozak. Uz to je njihov mozak vitičastiji.
Može li, prema tome, dupin biti inteligentniji od ljudskog bića?
Dupin je nedvojbeno izuzetno inteligentan za jednu životinju. On
sigurno ima složene obrasce sporazumijevanja, može ga se naučiti
da priredi dobru predstavu i očito u tome uživa. No život u moru,
namećući aerodinamičnu liniju da bi se osiguralo brzo gibanje
kroz prionljiv medij, lišio je dupine manipulativnih organa koji
odgovara čovjekovim rukama. Uz to, budući da priroda morske
vode onemogućuje vatru, dupini su lišeni prepoznatljive tehnolo-
gije. Iz oba ta razloga dupini ne mogu očitovati inteligenciju u
praktičnim humanim pojmovima.
Dupini, naravno, mogu posjedovati duboko introspektivnu i
filozofsku inteligenciju; kad bismo samo mogli razumjeti njihov
sistem komuniciranja, možda bismo otkrili da njihovo razmišlja-
nje pobuđuje mnogo veće divljenje nego čovjekovo. To je,
međutim, potpuno nevažno za temu ove knjige. Nemajući
ekvivalent našim rukama i tehnologiji, dupini se ne mogu
nadmetati s nama niti nas mogu ugroziti. Zapravo, ljudska bića,
ako im se to prohtije (a nadam se da nikad neće), mogu bez
ikakvih teškoća potpuno istrijebiti kompletnu porodicu kitova.
Je li ipak moguće da neke životinje u budućnosti razviju
inteligenciju veću od naše te da nas unište? Nije nimalo vjerojatno,
tako dugo dok čovječanstvo postoji zajedno sa svojom
tehnologijom. Evolucija se ne odvija u velikim skokovima, već
strašno sporim miljenjem. Neka vrsta će bitno povećati
inteligenciju tek kroz razdoblje od sto tisuća godina ili, još
vjerojatnije, milijun. Ljudska bića imat će obilje vremena (a
vjerojatno će i sama postati inteligentnija) da zapaze tu promjenu.
Ako čovječanstvo bude smatralo da mu prijeti sve veća opasnost
od povećanja inteligencije u neke vrste, razložno je pretpostaviti
da će ta vrsta biti uništena.*
To nas, međutim, dovodi do još jedne teme. Moraju li
inteligentni suparnici biti baš sa Zemlje? Već sam govorio o
mogućem dolasku raznih vrsta objekata iz svemira izvan našeg
Sunčeva sustava — zvijezda, crnih rupa, antimaterije, asteroida,

* Postoji poseban slučaj potencijalnog brzog napredovanja inteligencije u

nehumanim pojmovima koji ne uključuje evoluciju u uobičajenom smislu riječi.
Time ćemo se pozabaviti kasnije.

252
oblaka prašine i plina, čak mikroorganizama. Preostaje da
razmotrimo još jednu vrstu dolaska (na kraju). Što reći o dolasku
inteligentnih bića s drugih svjetova? Mogu li ona predstavljati
naprednu inteligenciju s tehnologijom daleko ispred naše? I bi li
nas ona mogla uništiti jednako lako kao što bismo mi mogli, kad
bismo poželjeli, uništiti čimpanze? Takvo se nešto očigledno nije
još dogodilo, no može li se dogoditi u budućnosti?
Takvu mogućnost ne možemo potpuno odbaciti. U svojoj
knjizi Izvanzemaljske civilizacije (Crown, 1979) iznosim razloge za
pretpostavku da su se tehnološke civilizacije mogle razviti na čak
390 milijuna planeta u našoj galaksiji i da su zapravo sve one
tehnološki naprednije od nas. Kad bi bilo tako, prosječna
udaljenost između takvih civilizacija iznosi 40 svjetlosnih godina.
Tako bi postojala podjednaka šansa da smo udaljeni 40
svjetlosnih godina ili manje od neke civilizacije naprednije nego
što je naša. Nalazimo li se dakle u opasnosti?
Najbolji razlog koji bismo mogli imati za osjećaj sigurnosti jest
činjenica da takve invazije nije bilo nikad u prošlosti, barem
koliko znamo, i da je u životnom vijeku Zemlje dugom 4,6
milijardi godina našem planetu dopušteno da ide svojim vlastitim
osamljenim putom. Ako smo ostali nedirnuti tako dugo u
prošlosti, nije li razložna pretpostavka da ćemo i dalje ostati
nedirnuti još milijarde godina u budućnosti.
Dakako, razni iracionalisti i kvazireligiozni pojedinci tvrde
pokatkad da izvanzemaljske inteligencije jesu posjetile Zemlju.
Oni često nailaze na oduševljene sljedbenike među ljudima koji ne
posjeduju osobito poznavanje znanosti. Postoje, primjerice, priče
osebujnih poklonika »letećih tanjura«, te tvrdnje Ericha von
Danikena u prilog »antičkih astronauta« koje očaravaju svu silu
znanstvenih nepismenjakovića.
Dosad, međutim, nijedna tvrdnja o izvanzemaljskoj invaziji
bilo sada ili u prošlosti nije izdržala znanstvenu provjeru. Ako se
takve kultističke tvrdnje i prihvate, ostaje činjenica da se te
eventualne invazije nisu pokazale opasnima. Nema zapravo
nikakvih jasnih znakova da su one uopće utjecale na Zemlju.
Držimo li se dakle racionalizma, moramo pretpostaviti da je
Zemlja uvijek bila izolirana u cijeloj svojoj povijesti — te se
moramo upitati zašto. Za to se mogu iznijeti tri opća razloga:
1. Analize kakve su one u mojoj knjizi o toj temi u nečem su
pogrešne te zapravo ne postoji nijedna civilizacija osim naše.
2. Ako takve civilizacije i postoje, jaz među njima je tako velik
da su međusobni prijelazi neizvedivi.

253
 3. Ako je premošćivanje jaza izvedivo, i ako druge civilizacije
mogu doprijeti do nas, one su ipak iz nekog razloga odlučile da
nas izbjegavaju.
Od te tri opće postavke prva svakako jest stanovita
mogućnost, pa ipak će većina astronoma posumnjati u to.
Pomisao da među svim zvijezdama u našoj galaksiji (oko tristo
milijardi) samo naše Sunce grije planet na kojem ima života u
filozofskom je smislu doista protivurječna. Budući da ima doista
mnogo zvijezda sličnih našem Suncu, stvaranje planetarnih
sustava čini se neizbježnim, nastanak života na svakom
pogodnom planetu također se čini neizbježnim, a reklo bi se da je
neizbježan i razvoj inteligencije i civilizacije ima li dosta vremena.
Može se, dakako, pretpostaviti da su se bili razvili milijuni
tehnoloških civilizacija, no da one nisu dugo potrajale. Primjer
našeg vlastitog položaja u sadašnjem trenutku da je stanovitu
zlosretnu uvjerljivost toj pomisli, no ipak je sigurno da uništenje
ne mora biti neizbježna posljedica. Neke bi civilizacije morale
ustrajati. Čak i naša to može.
Treći se razlog također čini sumnjivim. Da je premošćivanje
jaza među civilizacijama moguće, tada bi se sigurno slale ekspe-
dicije da istražuju i prikupljaju znanje; možda i da koloniziraju.
Budući da je naša galaksija stara 15 milijardi godina, barem bi
nekoliko civilizacija potrajalo dovoljno dugo i postiglo visokoso-
fisticirane razine.
Ako većina civilizacija i jest kratkovječna, one rijetke koje to
nisu kolonizirale bi napuštene planete i osnovale »zvjezdana
carstva«. Naš bi Sunčev sustav neizbježno dosegli izviđački
brodovi takvih carstava i istraženih planeta.
Poklonici letećih tanjura lako bi mogli posegnuti za tim
slijedom argumenata kao logičkim temeljem za svoje vjerovanje.
Ali ako su leteći tanjuri doista izviđački brodovi zvjezdanih
carstava koji istražuju naš planet, zašto ne uspostavljaju kontakt?
Ako se ne žele miješati u naš razvitak, zašto dopuštaju da ih
vidimo? Ako im ni na koji način nije stalo do nas, zašto oblijeću
oko nas u tolikom broju?
Uz to, zašto su doprli do nas upravo sada kad je naša
tehnologija razvijena, a ne prije? Nije li vjerojatno da bi bili došli
na ovaj planet u rasponu od milijarda godina kad je život bio
primitivan, i zar nisu mogli kolonizirati naš planet i osnovati
predstražu svoje vlastite civilizacije? Nema nikakva znaka da se
nešto takvo dogodilo, i do novih dokaza čini se razložnim
zaključiti da nikad nismo bili posjećeni.

254
 Tako nam preostaje drugi razlog, a on se čini najpraktičnijim
od tri spomenuta. Čak je i četrdeset svjetlosnih godina ogromna
udaljenost. Brzina svjetlosti u vakuumu maksimalna je brzina
kojom može putovati neka čestica ili se prenositi informacija.
Čestice s masom zapravo putuju manjim brzinama, a objekti
veliki poput svemirskih brodova vjerojatno će putovati znatno
sporije, čak i uz visoke razine tehnologije. (Postoje, dakako,
Spekulacije o eventualnom kretanju bržem od brzine svjetlosti, no
one su još tako nejasne da nemamo nikakva prava pretpostaviti
kako će se jednoga dana ostvariti.)
Pod tim bi okolnostima bilo potrebno nekoliko stoljeća da se
premosti jaz medu civilizacijama, čak i među najbližima. Nije,
prema tome, vjerojatno da bi se na takva putovanja slale velike
osvajačke ekspedicije.
Mogli bismo ustvrditi da bi se civilizacije, kad jedanput
dovoljno uznapreduju, mogle širiti u svemir, gradeći samodostat-
ne i samosvojne naseobine — kao što će jednoga dana možda
učiniti ljudska bića. Te bi svemirske naseobine mogle biti
opremljene mehanizmima za pokretanje i mogle bi se upustiti u
putovanja kroz svemir. U svemiru bi mogle postojati takve
naseobine na kojima bi se nalazile jedinke iz stotina ili tisuća ili
čak milijuna različitih civilizacija.
Takve bi lutajuće naseobine, međutim, lako mogle biti
prilagođene svemiru kao što su neki oblici života bili prilagođeni
kopnu kad su jednom izronili iz Zemljina oceana. Možda bi
organizmima sa svemirskih naseobina bilo jednako teško spustiti
se na površinu planeta kao što bi bilo teško ljudskim bićima da se
bace u bezdan. Možda Zemlju povremeno netko promatra iz
dalekog svemira, isto tako možemo zamisliti kako se u atmosferu
šalju automatizirane sonde, ali vjerojatno ništa više.
Sve u svemu, iako znanstvena fantastika vrlo često i
dramatično poseže za temama invazije i osvajanja izvanzemaljskih
bića, to za nas vjerojatno ne predstavlja nikakvu razložnu
mogućnost katastrofe ma kada u predvidivoj budućnosti.
A ako, naravno, preživimo, i ako naša tehnološka civilizacija
nastavi napredovati, postat ćemo progresivno sve sposobniji da se
obranimo od uljeza.

255
 Rat
I tako čovječanstvu preostaje samo jedna inteligentna vrsta koju
treba smatrati opasnom — samo čovječanstvo. A to je možda
dovoljno. Ako će ljudska vrsta biti potpuno eliminirana u nekoj
katastrofi četvrte vrste, to bi mogla prouzročiti baš sama ljudska
vrsta.
Sve se vrste bore međusobno zbog hrane, zbog seksa, zbog
sigurnosti; uvijek nastaju sukobi i borbe kad se među jedinkama
preklope te potrebe. Takvi sukobi općenito ne dovode do smrti,
jer poražena jedinka obično bježi, a pobjednik je općenito
zadovoljan neposrednom pobjedom.
Tamo gdje nema visokog stupnja inteligencije, jedina je
zaokupljenost sadašnjošću; nema jasne skrbi za vrijednost
ovladavanja budućim sukobom; nema jasnog sjećanja na prošle
uvrede ili ozljede. Kako se inteligencija povećava, skrb za
budućnost i sjećanje neizbježno se pojačavaju te nastupa trenutak
kad pobjednik nije zadovoljan neposrednim uspjehom, već počinje
uviđati prednosti ubijanja poraženoga kako bi spriječio buduće
izazove. Isto tako neizbježno, nastupa trenutak u kojem će
pobijeđeni koji je pobjegao tražiti osvetu, a ako je jasno da će
izravna borba jedinka-protiv-jedinke značiti još jedan poraz,
potražit će nove načine da dođe do pobjede, kao što su zasjeda ili
skupljanje pojačanja.
Ukratko, ljudska bića neizbježno dolaze do stupnja ratovanja
ne zato što je naša vrsta nasilnija i gora od ostalih vrsta, već zato
što je inteligentnija.
Prirodno, tako dugo dok su ljudska bića bila prisiljena voditi
borbu samo noktima, šakama, nogama i zubima, teško su se
mogle očekivati smrtonosne posljedice. Općenito su se mogle
očekivati samo modrice i ogrebotine te se borba čak mogla
smatrati zdravom vježbom.
Problem je u tome da su ljudska bića, u trenutku kad su
postala dovoljno inteligentna te su mogla smišljati sukob uz
pomoć sjećanja i skrbi za budućnost, razvila sposobnost upotrebe
oružja. Kad su ratnici počeli vitlati toljagama, rukovati kamenim
sjekirama, bacati koplja s kamenim vrškom i odapinjati strijele s
kamenim vrškom, bitke su postajale sve krvavije. Razvitak
metalurgije dalje je pogoršao stvari zamjenom kamena tvrdom i
čvršćom broncom, a potom još tvrđim i čvršćim željezom.
Tako dugo dok se čovječanstvo sastojalo od lutajućih hordi
skupljača hrane i lovaca, sukobi su sigurno bili kratki, pri čemu je

256
jedna strana odustajala i bježala kad bi šteta postala neprihvatlji-
vo velika. Isto tako nije bilo nikakve pomisli o trajnom osvajanju,
jer zemlja nije bila vrijedna osvajanja. Nijedna grupa ljudskih bića
nije se mogla dugo održati na jednome mjestu; stalno je trebalo
tumarati dalje da bi se pronašli novi i nedirnuti izvori hrane.
Fundamentalna promjena nastala je već najkasnije 7000.
godine prije nove ere, kad su se ledenjaci najnovijeg ledenog doba
postupno povlačili i kad su ljudska bića već upotrebljavala kamen
za oruđe. U to su vrijeme u raznim dijelovima Srednjeg istoka (a
vjerojatno i drugdje) ljudska bića učila skupljati hranu za
budućnost i čak brinuti se za buduće stvaranje hrane.
Činila su to pripitomljavanjem i njegovanjem stada životinja
- ovaca, koza, svinja, stoke, peradi — i koristeći se njima za
dobivanje vune, mlijeka, jaja i, naravno, mesa. Ako se s njima
ispravno postupalo, nije bilo opasnosti da će se te zalihe iscrpsti,
jer se na životinje moglo osloniti da će se ploditi i razmnožavati,
ako je potrebno, brže no što ih se konzumira. Tako se hrana koja
je ljudima bila nejestiva ili neukusna mogla upotrijebiti za
prehranu životinja koje su i same, barem potencijalno, bile željena
hrana.
Još je važniji bio razvitak ratarstva; promišljeno sađenje
žitarica, povrća i voćaka. To je omogućilo da se određene vrste
hrane uzgajaju u većim koncentracijama nego što su postojale u
prirodi.
Rezultat razvitka stočarstva i ratarstva bila je sposobnost
ljudskih bića da prehranjuju gušću populaciju nego prije. Predjeli
u kojima je ostvaren taj napredak doživjeli su eksploziju
populacije.
Drugi je rezultat bio nastanak statičnog društva. Stada se nisu
mogla seliti onako lako kao što su to mogla plemena u potrazi za
plijenom, no tu je ipak bilo presudno ratarstvo. Poljodjelska
gospodarstva nisu se uopće mogla seliti. Vlasništvo i zemlja
postadoše važnima te je naglo poraslo značenje društvenog
statusa koji počiva na zgrtanju imetka.
Treći je rezultat bila veća potreba za suradnjom i razvitak
specijalizacije. Pleme lovaca samo je sebi dostatno i stupanj je
specijalizacije nizak. Zajednica ratara može biti prinuđena da
razvije i održava irigacijske kanale te da postavi straže koje će
čuvati stado kako se ne bi razbježalo ili da ga ne bi oteli
grabežljivci (u ljudskom ili životinjskom liku). Kopač kanala ili
pastir ima malo vremena za ostale djelatnosti, ali svoj rad može
razmijeniti za hranu i ostalo što mu je potrebno.

257
 Suradnja, nesrećom, ne izrasta nužno iz čistog razuma te su
neke djelatnosti teže i manje poželjne od drugih. Najlakši način da
se riješi taj problem jest da se jedna grupa ljudskih bića obori na
drugu i, ubivši nekolicinu, prisili preostale da obavljaju sav
neugodan posao. Poraženi ne mogu tako lako uteći, jer su vezani
uz zemlju i stada.
Suočeni s napadom ostalih kao sa stalno prisutnom
mogućnošću, ratari i stočari počeli su se okupljati bliže jedni
drugima i okruživati se zidovima kako bi se zaštitili. Pojava takvih
ozidanih gradova označava početak »civilizacije« — porijeklom
od latinske riječi koja znači »stanovnik grada«.
Oko 3500. godine prije n.e. gradovi su prerasli u složene
društvene organizacije; u njima su živjeli mnogi ljudi koji se nisu
bavili ni ratarstvom ni stočarstvom, nego su obavljali poslove
potrebne ratarima i stočarima — bilo kao profesionalni vojnici,
kao zanatlije i umjetnici ili kao administratori. Tada su se već
počeli upotrebljavati metali i ubrzo nakon 3000. godine prije n.e.
na Srednjem je istoku razvijeno pismo. Bio je to organizirani
sustav simbola kojim su bilježili informacije za dulja razdoblja, uz
manju vjerojatnost da će se one iskriviti kao što bi mogle da su
prepuštene samo sjećanju. Time je počelo povije'sno razdoblje.
Kad su se jednom razvili gradovi koji su kontrolirali okolno
zemljište namijenjeno ratarstvu i stočarstvu (»grad-država«), os-
vajački su ratovi postali organiziraniji, ubitačniji i — neizbježni.
Prvi gradovi-države nastajali su uz tokove rijeka. Rijeka je
pružala prikladnu vezu za trgovinu i izvor vode za natapanje polja
koje je pridonosilo pouzdanosti poljoprivrede. Kako su mali
odsjeci rijeke bili pod kontrolom odvojenih gradova-država,
uvijek sumnjičavih jedni prema drugima i često otvoreno
neprijateljskih, to je umanjivalo upotrebljivost rijeke i za
ostvarenje veze i za navodnjavanje. Bilo je očito nužno za
zajedničko dobro da rijeku kontrolira jedinstvena politička za-
jednica.
Pitanje je bilo koji će grad-država dominirati, jer koliko znamo
nikome nije nikada padao na um pojam federalne zajednice u
kojoj bi svi dijelovi podjednako donosili odluke, i to vjerojatno u
ono vrijeme ne bi bio praktičan način vođenja poslova. Odluka o
tome koji će grad-država dominirati obično se prepuštala ratnoj
sreći.
Prvi imenom poznati pojedinac koji je vladao znatnim dijelom
rijeke kao rezultat prethodnog razvoja nečega što je moglo biti
vojno osvajanje, egipatski je vladar Narmer (poznat kao Menes u

258
 kasnijim grčkim zapisima). Narmer je osnovao Prvu dinastiju oko
2850. godine prije n.e. i vladao je cijelom dolinom donjeg Nila. O
njegovim osvajanjima, međutim, ne postoje potanki prikazi te je
njegova jedinstvena vladavina mogla biti i rezultat nasljedstva ili
diplomacije.
Prvi nesumnjivi osvajač, čovjek koji je došao na vlast i zatim,
kroz niz bitaka, uspostavio upravu nad velikim područjem, bio je
Sargon iz sumerskoga grada Agada. Na vlast je došao oko 2334.
godine prije n.e. i prije svoje smrti 2305. prije n.e. uspostavio je
kontrolu nad cijelom dolinom Eufrata i Tigrisa. Budući da su
ljudska bića, kako se čini, uvijek cijenila i divila se sposobnosti da
se dobivaju bitke, ponekad se spominje i kao Sargon Veliki.
Civilizacija je do 2500. godine prije n.e. bila uspostavljena u
četiri riječne doline u Africi i Aziji: u dolini Nila u Egiptu, u dolini
Eufrata i Tigrisa u Iraku, rijeke Ind u Pakistanu i rijeke Hwang-
-Ho u Kini.
Iz tih se područja, osvajanjima ili trgovinom, područje
civilizacije širilo sve više da bi se, oko 200. godine, proteglo od
Atlantskoga oceana do Pacifika gotovo neprekinuto od zapada
prema istoku, preko sjevernih i južnih obala Sredozemlja i preko
južne i istočne Azije. Udaljenost između istoka i zapada iznosila je
oko 13 000 kilometara (8 000 milja), a udaljenost između sjevera i
juga između 800 i 1 600 kilometara (500 do 1 000 milja). Ukupno
područje civilizacije u to se vrijeme vjerojatno protezalo na oko 10
milijuna četvornih kilometara (4 milijuna četvornih milja), ili oko
1/12 kopnenog dijela našeg planeta.
Uz to, političke su se cjeline vremenom sve više povećavale,
kako su ljudi unapređivali svoju tehnologiju i postajali sposobniji
da prebace sebe i materijalna dobra preko sve većih i većih
područja. Civilizirani dijelovi svijeta bili su 200. godine podijeljeni
na četiri glavne cjeline približno jednake veličine.
Daleko na zapadu, okružujući Sredozemno more, nalazilo se
Rimsko carstvo. Ono je doseglo najveći fizički opseg 116. godine i
bilo je još gotovo nenačeto 400. godine. Istočno od njega,
protežući se preko današnjeg Iraka, Irana i Afganistana bilo je
Novoperzijsko carstvo koje je 226. godine steklo novu moć
dolaskom na vlast Ardašira I, osnivača dinastije Sasan. Perzija je
najviše uznapredovala pod Hosroem I oko 550. godine, a oko 620,
pod Hosroem II, doživjela je vrlo kratkotrajan teritorijalni
maksimum.
Jugoistočno od Perzije nalazila se Indija koju je gotovo čitavu
ujedinio Asoka oko 250. godine prije n.e., da bi ponovno ojačala

259
pod dinastijom Gupta koja je došla na vlast oko 320. godine.
Konačno, istočno od Indije bila je Kina, moćna država pod
dinastijom Han od oko 200. godine prije n.e. do 200. godine n.e.

Barbari
Antički ratovi među gradovima-državama i među carstvima koja
su nastajala njihovim okupljanjem oko nekog dominirajućeg
područja, nikad doista nisu. zaprijetili katastrofom. Nije se uopće
postavljalo pitanje uništenja ljudske vrste jer čovječanstvo, i uz
najgore neprijateljstvo na svijetu, nije u to vrijeme imalo moć
potrebnu da se to učini.
Mnogo je vjerojatnije bilo da bi manje ili više namjerno
uništenje mukotrpno stečenih plodova civilizacije moglo okončati
taj aspekt čovjekove avanture. (To bi bila katastrofa pete vrste,
čime će se zabaviti zadnji dio ove knjige.)
Ipak, tako dugo dok se sukob odnosio na dva civilizirana
područja, nije bilo za očekivati da će slijediti uništenje civilizacije
kao cjeline — barem ne onom snagom koja se tada nalazila u
rukama civiliziranog čovječanstva.
Svrha je rata bila proširiti moć i blagostanje pobjednika; rat je
služio pobjedniku za istjerivanje danka. Da bi se dobio danak,
pobijeđenome je valjalo ostaviti dovoljno kako bi se danak mogao
ubrati. Nije bilo probitačno uništavati više no što je to zahtijevalo
pružanje zorne lekcije..
Prirodno, gdjegod su se održala svjedočanstva poraženih, čuju
se glasni uzdasi zbog okrutnosti i grabežljivosti pobjednika, i
nedvojbeno s pravom — no poraženi su ipak preživjeli da bi mogli
uzdisati i, vrlo često, preživjeli su s dovoljno snage da jednoga
dana zbace osvajača te i sami postanu osvajačima (jednako
okrutnima i grabežljivima).
Sve u svemu, područje se civilizacije stalno širilo, a to je
najbolji dokaz da ratovi, ma kako bili okrutni i nepravedni prema
pojedincima, nisu prijetili okončanjem civilizacije. Moglo bi se čak
ustvrditi da su vojske u napredovanju, kao nehotičan popratni
efekt njihovih aktivnosti, širile civilizaciju; i da je poticaj ratom
izazvane nužde ubrzao inovacije, što je pospješilo tehnološki
napredak.
Postojala je, međutim, još jedna, opasnija vrsta ratovanja.
Svako je civilizirano područje u antičkim vremenima bilo
okruženo manje razvijenim predjelima; o tim se neproduhovljenim
narodima uobičajilo govoriti kao o »barbarima«. (Sama je riječ

260
grčkog porijekla i odnosi se isključivo na činjenicu da su stranci
govorili nerazumljivo, zvukovima koji su grčkim ušima zvučali
kao »bar-bar-bar«. Grci su čak i negrčke civilizacije nazivali
»barbarskima«. To se ime, međutim, počelo pridavati necivilizira-
nim narodima, sa snažnim prizvukom bestijalne okrutnosti.)
Barbari su obično bili »nomadi« (od grčke riječi za »skitati se«).
Njihova je imovina bila neznatna i sastojala se uglavnom od stada
životinja s kojima su putovali od pašnjaka do pašnjaka kako su se
mijenjala godišnja doba. Njihov način života se, uspoređen sa
standardom u gradovima, činio primitivnim i jadnim. I, naravno,
nedostajale su im kulturne prednosti civilizacije.
U usporedbi s tim, područja civilizacije bila su bogata, sa
svojom nagomilanom hranom i dobrima. To je obilje stalno
primamljivalo barbare koji nisu vidjeli ništa lošeg u tome da se
posluže — ako su mogli. Vrlo često to nisu mogli. Civilizirana su
područja bila napučena i organizirana. Obrana su im bili zidovima
opasani gradovi i obično su bolje poznavali umijeće ratovanja.
Pod snažnim vladavinama barbari su držani na odstojanju.
S druge strane, ljude civilizacije vezalo je uz tlo njihovo
vlasništvo te su bili razmjerno nepokretni. Za razliku od toga,
barbari su bili pokretni. Na svojim su devama ili konjima mogli
odlaziti u pljačkaške pohode, i zatim se povlačiti da bi neki drugi
dan opet napali. Pobjede nad njima rijetko su bile djelotvorne i
nikada (sve do razmjerno suvremenih vremena) konačne.
Uz to, mnogi civilizirani stanovnici bili su miroljubivi, jer
udoban život kakav vode civilizirani ljudi često vodi do razvitka
stanovitog neprihvaćanja opasnih i neugodnih zadataka koji se
postavljaju pred vojnike. To znači da veći broj među civiliziranim
ljudima nije vrijedio onoliko koliko bi se moglo misliti.
Razmjerno mala barbarska četa otkrila bi da gradsko stanovni-
štvo predstavlja zapravo tek bespomoćne žrtve, ako bi civilizirana
vojska iz nekog razloga bila poražena.
Kad je neko civilizirano područje dospjelo pod vlast slabih
vladara, ili kad je, još gore, nastupio građanski rat, slijedili su
uspješni upadi barbara.*

* Smeteni civilizirani povjesničari ponekad su to pokušavali objasniti

govoreći o barbarskim »hordama«. Riječ »horda« potječe od turske riječi koja
znači »vojska« i odnosi se na svaku slobodnu plemensku ratničku četu. Stvarala je
dojam velikog broja ljudi da bi, kako se činilo, opravdavala poraz pred barbarima;
tako je ispadalo da su civilizirani preci podlegli neodoljivim mnoštvima. Zapravo,
barbarske su »horde« bile gotovo uvijek malobrojne; sigurno malobrojnije od onih
koje su pobjeđivale.

261
 Barbarski pothvati bili su mnogo gori od uobičajenih
ratovanja civilizacija jer barbari, nenavikli na mehanizam
civilizacije, često nisu shvaćali kakva je vrijednost u tome da se
žrtve ostave na životu kako bi se mogle redovito iskorištavati.
Pokretala ih je jedino želja da uzmu što im treba i da bezobzirno
unište sve što se nije moglo odmah upotrijebiti. U takvim
uvjetima, često je dolazilo do slomova civilizacije na ograničenim
područjima i kroz ograničeno vremensko razdoblje. Nastajalo bi
»mračno doba«.
Prvi primjer barbarskog upada i mračnog doba uslijedio je,
dosta prirodno, ubrzo nakon našeg prvog primjera osvajača.
Sargon Veliki, njegova dva sina, njegov unuk i njegov praunuk
vladali su, u slijedu, bogatim Sumersko-akadskim carstvom. Oko
2219. godine prije n.e., kad je završila vladavina praunuka,
carstvo je toliko oslabilo da su Gutejci, barbari sa sjeveroistoka,
postali glavni problem. Godine 2180. Gutejci su zavladali dolinom
Eufrata i Tigrisa i nakon toga je uslijedilo mračno doba dugo
čitavo stoljeće.
Barbari su bili osobito opasni ako bi stekli kakvo ratno oružje
zahvaljujući kojemu im se, barem privremeno, nije moglo
oduprijeti. Tako su, oko 1750. prije n.e., plemena središnje Azije
izumila bojna kola na konjsku vuču s kojima su se oborila na
naseljena područja Srednjeg istoka i Egipta, dominirajući tu
stanovito vrijeme.
Barbarske invazije, srećom, nisu nikad uspjele potpuno uništiti
neku civilizaciju. Mračna doba, čak i ona najgora, nikad nisu bila
posve crna, i nijedan barbar nikad nije mogao odoljeti privlačnosti
civilizacije — čak ni propale i osiromašene civilizacije —
pobijeđenih. Pobjednici bi postali civilizirani (te sada i oni
miroljubivi) i na kraju bi se civilizacija ponovno uzdigla, obično
dosežući nove vrhunce.
Bilo je razdoblja u, kojima bi civilizirano područje izumilo
novo ratno oružje, te je tada ono moglo postati nepobjedivo. To
se dogodilo kad se u istočnom dijelu Male Azije počelo taliti
željezo, oko 1350. godine prije n.e. Postupno se željezo sve više
udomaćivalo, njegova se kakvoća poboljšavala i počela je
proizvodnja željeznog oružja i ratne opreme. Kad su, oko 900.
godine, asirske vojske potpuno »naoružane željezom«, da tako
kažemo, počela je njihova prevlast u zapadnoj Aziji koja je trajala
tri stoljeća.
Na Zapadu, najpoznatiji primjer barbarske invazije i mračnog
doba pruža uništenje zapadnog dijela Rimskog carstva. Od 166.

262
godine nadalje Rimsko se carstvo, prošavši ekspanzionističko
razdoblje svoje povijesti, borilo da se obrani od barbarskih upada.
Mnogo je puta Rim odstupao i potom ponovno osvajao izgublje-
nu zemlju za vrijeme snažnih vladara. Tada su, 378. godine,
barbarski Goti pobijedili Rimljane u velikoj bitki kod Adrianopo-
la i rimske su legije bile zauvijek uništene. Nakon toga Rim se
održao još jedno stoljeće unajmljujući barbare da se bore u
njegovoj vojsci protiv drugih barbara.
Zapadne provincije postupno su dospjele pod barbarsku
vladavinu te nestadoše plodovi civilizacije. I sama je Italija bila
barbarizirana. Godine 476. zadnji rimski car koji je vladao u
Italiji, Romul Augustul, svrgnut je s prijestolja. Nastupilo je
mračno doba koje je trajalo pet stoljeća i tek je u devetnaestom
stoljeću život u zapadnoj Evropi postao opet udoban kakav je bio
pod Rimljanima.
Pa ipak, iako o tom postrimskom mračnom dobu govorimo
prigušenim glasom, kao da je zamalo propala svjetska civilizacija,
ono je ostalo posve lokalna pojava, ograničeno na područja koja
danas zauzimaju Engleska, Francuska, Njemačka i, do stanovitog
stupnja, Španjolska i Italija.
U vrijeme malodušja 850. godine, kad je propao pokušaj
Charlemagnea da donekle obnovi jedinstvo i civilizaciju u
zapadnoj Evropi i kad je to područje bilo izloženo udarima novih
barbarskih pljaškaša — Normana sa sjevera, Mađara s istoka —
kao i civiliziranih muslimana s juga, kakva je bila situacija u
ostalom dijelu svijeta?
1. Bizantsko carstvo, preživjeli ostatak istočne polovice
Rimskog carstva, i dalje je bilo snažno i njegova je civilizacija
sačuvana u neprekinutu slijedu od civilizacije stare Grčke i Rima.
Štoviše, njegova se civilizacija zapravo širila među barbarske
Slavene i ono se približavalo razdoblju nove moći pod dinastijom
Makedonaca, loze ratničkih careva.
2. Abasidsko carstvo koje je zastupalo novu islamsku religiju i
koje je apsorbiralo Perzijsko carstvo te sirijske i afričke provincije
Rimskog carstva, nalazio se na vrhuncu blagostanja i civilizirano-
sti. Njegov najveći vladar Mamun Veliki (sin glasovitog Haruna
al-Rašida iz »Tisuću i jedne noći«) umro je tek 833. Nezavisno
muslimansko kraljevstvo u Španjolskoj također se nalazilo na
vrhuncu civilizacije (višem no što je zapravo Španjolska doživjela
u svim kasnijim stoljećima).
3. Indija je, pod dinastijom Gurjara-Prathihara, bila snažna i
njezina je civilizacija nastavljala neprekinut razvoj.

263
 4. Kina, iako u to vrijeme politički nesređena, nalazila se na
visokom stupnju kulture i civilizacije i tu je civilizaciju uspješno
proširila na Koreju i Japan.
Drugim riječima, ukupno se područje civilizacije i dalje širilo i
samo je na krajnjem zapadu postojalo područje koje je stvarno
propadalo; područje koje nije obuhvaćalo više od možda 7 posto
cijele civilizirane regije.
Iako barbarske provale iz petog stoljeća izranjaju u zapadnim
povijesnim knjigama tako velike i sudbonosne, dok su nanosile
samo malo štete civilizaciji u cjelini, u kasnijim je stoljećima bilo
drugih barbarskih upada koji su značili mnogo veću prijetnju. Ti
su nam kasniji barbari manje poznati samo zato što su područja
zapadne Evrope koja su tako teško trpjela u petom stoljeću, u
kasnijim stoljećima trpjela manje.
Kroz cijeli tok povijesti stepe srednje Azije rađale su snažne
konjanike koji su živjeli doslovno na svojim konjima.* Za dobrih
godina s dovoljno kiše stada su se razmnožavala, a tako i nomadi.
U godinama suše koje su slijedile nomadi su izvodili svoja stada iz
stepa u svim smjerovima, obarajući se na civilizirane grudobrane
od Kine do Evrope.
U današnjoj Ukrajini u južnom dijelu Sovjetskog Saveza,
primjerice, stalno su se nalazila plemena koja su se nadomještava-
la novim valovima s istoka. U vrijeme Asirskog carstva sjeverno
od Crnoga mora nalazili su se Kimerijci. Njih su oko 700. godine
prije n.e. potisnuli Skiti, Skite Sarmati oko 200. prije n.e., a ove
Alani oko 100. godine prije n.e.
Oko 300. godine s istoka su nadrli Huni, dotada najstrašniji od
svih srednjeazijskih upadača. Zapravo je baš njihov dolazak
potisnuo barbare Germane u Rimsko carstvo. Germani se nisu
širili, oni su bježali.
Atila, najmoćniji hunski vladar, prodro je 451. godine na
zapad sve do Orleansa u Francuskoj i blizu toga grada vodio
neodlučenu bitku s udruženom vojskom Rimljana i Germana. To
je bila najzapadnija točka do koje je ikad doprlo jedno
srednjeazijsko pleme. Atila je umro iduće godine i njegovo se
carstvo gotovo odmah potom raspalo.
Zatim su slijedili Avari, Bugari, Mađari, Kazasi, Pacinaki i
Kumani, s tim da su Kumani još dominirali Ukrajinom oko 1200.

* Oni su na neki način istoznačnica kauboja američkog Zapada, ali dok je

prosperitet kauboja trajao samo dvadeset pet godina, srednjeazijski su nomadi
obilazili na konjima svoja stada doslovno kroz cijelu zabilježenu povijest.

264
 godine. Svaka bi nova grupa barbara uspostavila kraljevstva koja
su se doimala impresivnije na zemljopisnoj karti nego što je bilo u
stvarnosti, jer se svako sastojalo od razmjerno malobrojnog
pučanstva koje je upravljalo većim brojem stanovništva. Svaku bi
malu dominirajuću grupu potisla kakva nova mala grupa iz
središnje Azije, ili bi se ona asimilirala u grupu kojom je vladala te
postala civiliziranom — obično se događalo oboje.
Tada se, 1162. godine, u središnjoj Aziji rodio Temučin.
Uspjelo mu je, vrlo polako, steći vlast najprije nad jednim
mongolskim plemenom srednje Azije i zatim nad drugim, da bi
1206. godine, kad su mu bile četrdeset i četiri, bio proglašen
Džingis-kanom (»vrlo moćnim kraljem«).
Bijaše on tada vrhovnim vladarom Mongola, koji su, pod
novim vodstvom, usavršili svoj način borbe. Njihova je snaga bila
pokretljivost. Na svojim snažnim ponijima s kojih jedva da su
uopće trebali silaziti znali bi galopirati miljama, napadati na mje-
stima i u vrijeme kad ih nitko nije očekivao, zadavati suviše brze
udarce da bi im se moglo uzvratiti te odjuriti prije no što bi zbu-
njeni protivnik mogao mobilizirati za protunapad svoje spore i
smućene snage.
Što Mongoli već i prije toga nisu postali nepobjedivi, krivnja je
na tome da su se borili uglavnom međusobno i da nisu imali vođu
koji bi znao iskoristiti njihove mogućnosti. No pod vladavinom
Džingis-kana prestale su sve međusobne zadjevice. U njemu su
našli svoga vojnog vođu. Džingis-kan je, doista, jedan od najve-
ćih vojnih zapovjednika u povijesti. S njim se zapravo mogu
usporediti samo Aleksandar Veliki, Hanibal, Julije Cezar i
Napoleon, i posve je moguće da je među njima baš on bio najveći.
Pretvorio je Mongole u najznačajniju vojnu mašineriju koju je
svijet dotad vidio. Strava njihovog imena dosegla je takav stupanj
da je već i sama riječ o njihovu dolasku paralizirala sve na njihovu
putu i onemogućila otpor.
Prije svoje smrti 1227. Džingis-kan je osvojio sjevernu
polovicu Kine i Horezmsko carstvo u današnjoj sovjetskoj
središnjoj Aziji. Uz to je uvježbao svoje sinove i vojskovođe da
nastave osvajanja, što su oni i učinili. Njegov sin Ogotaj-kan
preuzeo je vlast i za njegove je vladavine podjarmljen ostatak
Kine. U međuvremenu su, pod Batuom, unukom Džingis-kana, i
pod Subutajem, najvećim od njegovih vojskovođa, mongolske
vojske napredovale prema zapadu.
Godine 1223, kad je Džingis-kan još bio živ, Mongoli su u
jednom napadu pobijedili kombiniranu rusko-kumansku vojsku.

265
no to je bio samo pljačkaški upad. Tada su se, 1237, sručili na
Rusiju. Osvojili su glavni grad Kijev 1240. i gotovo je cijela Rusija
potpala pod njihovu vlast. Krenuli su dalje u Poljsku i Mađarsku i
1241. pobijedili poljsko-njemačku vojsku kod Legnice. Upadali su
u Njemačku i na jug do Jadrana. Činilo se da im se ništa ne može
suprotstaviti i, gledajući unatrag, reklo bi se da su lako mogli
prodrijeti sve do Atlantskog oceana. Mongole je zaustavila vijest
o tome da je umro Ogotaj te da će valjati izabrati nasljednika.
Vojske su se povukle i, dok je Rusija ostala pod mongolskom
vladavinom, teritoriji zapadno od Rusije bili su slobodni. Bili su
dobili svoju lekciju, no to bijaše sve.
Za vladavina Ogotajevih nasljednika, drugi Džingisov unuk,
Hulagu osvojio je područja današnjeg Irana, Iraka i istočne
Turske. Godine 1258. osvojio je Bagdad. Konačno je 1257. na
prijestolje došao Kublaj-kan (također Džingisov unuk) koji je
trideset sedam godina vladao Mongolskim carstvom. Ono je
obuhvaćalo Kinu, Rusiju, srednjeazijske stepe i Srednji istok. Bilo
je to najveće neisprekidano kopneno carstvo koje je ikada do tada
postojalo i najveće od svih budućih carstava. Jedino se Rusko
carstvo može mjeriti s njim.
Cijelo su Mongolsko carstvo stvorile ni iz čega tri generacije
vladara kroz razdoblje od pola stoljeća.
Ako su ikada barbarska plemena temeljito uzdrmala
civilizaciju, bilo je to tada. (A sto godina kasnije došla je »crna
smrt« — nikada nije bilo gorih uzastopnih udaraca).
Pa ipak na kraju ni Mongoli nisu bili prijetnja. Njihovi su
osvajački ratovi bili, dakako, krvavi i okrutni i namjerno su bili
usmjereni na zaplašivanje žrtava i neprijatelja, jer je Mongola bilo
premalo da bi mogli vladati tako velikim carstvom ako prije toga
nisu strahom natjerali stanovništvo na pokornost.
I doista je namjera Džingis-kana u početku bila da ide još
dalje od toga (ili se barem tako prikazuje). Poigravao se mišlju da
uništi gradove i pretvori osvojena područja u pašnjake za
nomadska stada.
Pitanje je bi li to stvarno mogao učiniti, ili ne bi li vrlo brzo
uvidio pogrešnost takva postupka, čak da ga je i započeo. Bilo
kako bilo, nikada to nije ni pokušao. Vojni genij kakav je bio,
brzo je shvatio vrijednosti civiliziranog ratovanja i razradio je
načine upotrebe složenih postupaka za opsjedanje gradova, za
postavljanje jurišnih ljestava na zidove, probijanje zidova
ovnovima i tako dalje. Shvatiti vrijednost civilizacije u vezi s

266
umijećem ratovanja znači samo jedan korak do shvaćanja
vrijednosti civilizacije u umijeću očuvanja mira.
No, jedno je beskorisno uništenje ipak uslijedilo. Hulaguova
vojska, osvojivši dolinu Eufrata i Tigrisa, nastavila je divlje
uništavati zamršenu mrežu irigacijskih kanala koju su proširili
prethodni osvajači i zahvaljujući kojoj je to područje bilo središte
cvatuće civilizacije punih 5 000 godina. Dolina Eufrata i Tigrisa
pretvorena je u zaostalo i osiromašeno područje kakvo je i danas.*
Uza sve to, međutim, Mongoli postadoše donekle prosvijetlje-
ni vladari, ne mnogo gori od onih koji su im prethodili, a u nekim
slučajevima i bolji. Osobito je Kublaj-kan bio prosvijetljen i
human vladar za vrijeme kojega su velika područja Azije doživjela
zlatno doba kakvo nisu imala nikad prije i kakvo neće više imati
sve (ako malo pretjeramo) do dvadesetog stoljeća. Prvi i jedini put
prostran se Euroazijski kontinent našao pod jedinstvenom
upravom od Baltičkoga mora do Perzijskog zaljeva, i prema
istoku u širokom potezu do Pacifika.
Kad je Marco Polo, iz neznatnog komadićka zemlje koji se
nazivao »kršćanstvom«, posjetio moćno carstvo Kitajsko, bio je
ispunjen strahopoštovanjem i osupnut, a ljudi u njegovoj
domovini nisu htjeli povjerovati njegovim opisima koje im je
prenosio • trezvenom istinitošću.

Od baruta do nuklearne bombe

Ubrzo, međutim, nakon mongolskih invazija, promjenljiva borba
između građana-ratara i nomadskih barbara pretvorila se u stalnu
prednost jedne strane. Pojavilo se unapređenje u vojaštvu koje je
civilizaciji podarilo prednost nad barbarima. Tu prednost barbari
nisu mogli nikad sustići, tako da su Mongoli nazvani »zadnjim
barbarima«. Izum je bio barut, mješavina kalijevog nitrata,
sumpora i drvenog ugljena koja je, prvi puta, stavila čovječanstvu
eksploziv u ruke.** Da bi se napravio barut tražila se vrlo razvi-
jena kemijska industrija, a to barbarska plemena nisu imala.

* To se područje nalazi u povoljnom položaju posljednjih nekoliko desetljeća

zbog nafte u njegovu tlu — no to je samo privremeni izvor.
** Pet stoljeća prije toga, Bizant je raspolagao kemijskim oružjem nazvanim
»grčka vatra«, mješavinom supstancija (naputak nije točno poznat) koje su gorjele
na vodi. Koristilo se za potiskivanje arapskih i ruskih flota i nekoliko je puta
spasilo Carigrad od pada. No to nije bio eksploziv, već zapaljiva smjesa.

267
 Barut vjerojatno potječe iz Kine, gdje su ga po svoj prilici
upotrebljavali za vatromete već 1160. godine.* Zapravo su
možda baš mongolske najezde, i slobodni putovi koje je njihovo
veliko carstvo osiguravalo trgovini, prvi donijeli u Evropu
poznavanje baruta.
U Evropi je, međutim, barut od vatrometa prešao na propul-
zivne mehanizme. Umjesto da se kamenje izbacuje katapultom uz
pomoć svinutog drva ili upletenog remena koji su osiguravali
propulzivnu snagu, barut se mogao staviti u zatvorenu cijev (top)
s jednim otvorenim krajem. Kugla koja se bacala stavljala bi se na
otvoreni kraj, a eksplozija baruta bi je izbacila.
Vrlo primitivni primjerci takvog oružja upotrijebljeni su
nekoliko puta u četrnaestom stoljeću; najpoznatija je prigoda
bitka kod Crécyja u kojoj su Englezi pobijedili Francuze u prvim
fazama stogodišnjeg rata. Topovi poput onih upotrijebljenih kod
Crécyja bili su, međutim, razmjerno beskorisni, i bitku su odlučili
engleski strijelci s dugačkim lukovima. Njihove su strelice bile
smrtonosnije od ondašnjih topova. Zapravo je dugi luk ostao
gospodarem bojnog polja (ako bi se upotrijebio) još osamdeset
godina. On je dobio bitku kod Agincourta za Engleze protiv
daleko brojnije francuske vojske i osigurao je konačnu pobjedu
Engleskoj kod Verneuila 1424. godine.
No, unapređenja baruta i unapređenja u konstrukciji i
proizvodnji topova postupno su omogućila nastanak pouzdane
barutne artiljerije koja je uništavala neprijatelja, a da pri tome nije
ubijala same topnike. Do druge polovice petnaestog stoljeća barut
je zavladao bojnim poljem i ostat će tako još četiri stoljeća.
Francuzi su razvili artiljeriju, uglavnom da bi osujetili duge
lukove, a Englezi koji su proveli osamdeset godina polako
pobjeđujući Francuze tim dugim lukovima, ponovno su potisnuti
za dvadeset godina zahvaljujući francuskoj artiljeriji. Štoviše,
artiljerija je znatno pridonijela konačnom slomu feudalizma u
zapadnoj Evropi. Ne samo da su topovske kugle mogle lakoćom
srušiti zidove dvoraca i gradova, već je jedino snažna centralna
vlada mogla sebi dopustiti gradnju i održavanje zamršenih
artiljerijskih naprava, tako te se veliko plemstvo uskoro našlo
prinuđeno da poklekne pred kraljem.
Takva je artiljerija značila, jedanput zauvijek, da je barbarska
prijetnja okončana. Nikakvi konji, ma kako hitri, i nikakva

* A također i ostale važne tehnološke inovacije, osobito papir i pomorski

kompas.

268
 koplja, ma kako pouzdana, nisu mogli izdržati pred topovskim
ždrijelom.
Evropa je i dalje bila u opasnosti od onih koje je izvoljevala
nazivati barbarima, no koji su bili jednako civilizirani kao i
Evropljani.* Turci su, na primjer, najprije ušli u Abasidsko
carstvo kao barbari 840. godine, pripomogli su njegovu
raspadanju (koje su dovršili Mongoli) i nadživjeli su Mongolsko
carstvo koje se raskolilo na slabe dijelove ubrzo nakon smrti
Kublaj-kana.
U tom su se procesu civilizirali, osvojivši Malu Aziju i neke
dijelove Bliskog istoka. Godine 1345. Osmanlijski su Turci (kojih
je kraljevstvo poznato kao Otomansko carstvo) prešli Balkan i
učvrstili se u Evropi — iz koje više nikad neće biti posve
protjerani. Godine 1453. Turci su osvojili Carigrad i konačno
zaključili povijest Rimskog carstva, no učinili su to uz pomoć
artiljerije bolje nego u ma koje evropske sile.
Osvajanja Timur Lenka (koji je tvrdio da je potomak Džingis-
-kana) u međuvremenu su prividno obnovila eru Mongola;
između 1381. i 1405. godine dobivao je bitke u Rusiji, na Srednjem
istoku i u Indiji. Duhom nomad, upotrebljavao je oružje i
organizaciju civiliziranih područja kojima je vladao i (s iznimkom
kratke i krvave provale u Indiju), nikad nije izašao iz granica
područja koja su već prije osvojili Mongoli.
Nakon Timur Lenkove smrti konačno je došao red na Evropu.
S kompasom i barutom, evropski su moreplovci počeli navaljivati
na obale svih kontinenata, zauzimati i naseljavati krajeve koji su
bili uglavnom barbarski, i dominirati na područjima koja su bila
civilizirana. U razdoblju koje je trajalo 550 godina svijet se sve
više evropeizirao. A kad je evropski utjecaj počeo slabiti, bilo je to
stoga što su neevropske nacije postale evropeizirane, barem u
tehnici ratovanja, ako ni u čemu drugom.
S Mongolima je, dakle, uništena svaka mogućnost (nikad
doista velika) da barbarske najezde upropaste civilizaciju.
Dok se, međutim, civilizacija branila od barbarizma, ratovi
među civiliziranim silama postajali su sve suroviji. Čak i prije
prodora baruta bilo je slučajeva kad se činilo da civilizaciji prijeti

* Ovdje, naravno, riječ »civilizacija« upotrebljavam u smislu posjedovanja

relativno napredne tehnologije i gradova. Neki narod ili ljudi mogu biti civilizirani
u tom smislu, a barbari sa svoje okrutne nečovječnosti. Ne moramo za primjer
isticati Turke; najupečatljiviji je slučaj u povijesti onaj Njemačke između 1933. i
1945.

269
uništenje, barem u nekim područjima. U drugome punskom ratu
(218—201. prije n.e.) kartažanski je vojskovođa Hanibal pustošio
Italijom šesnaest godina; Italiji je bilo potrebno mnogo vremena
da se oporavi. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske
(1338—1453) prijetio je da će Francusku svesti na barbarstvo, a
tridesetgodišnji rat (1618—48) konačno je dodao barut prijašnjim
strahotama i uništio polovicu njemačkog stanovništva. Ti su
ratovi, međutim, bili ograničeni s obzirom na područje, i ma
koliko Italija ili Francuska ili Njemačka bile razorene u ovom ili
onom stoljeću, civilizacija se kao cjelina nastavila širiti.
No tada, kad je era istraživanja omogućila da se evropska
dominacija proširi svijetom, evropski su ratovi stali zahvaćati
udaljene kontinente i time je počelo razdoblje svjetskih ratova.
Prvi rat koji bi se mogao smatrati svjetskim u smislu da su vojske
bile angažirane na raznim kontinentima i na moru — i da su se
sve, na neki način, borile zbog međusobno povezanih interesa —
bio je sedmogodišnji rat. U tom su se ratu Pruska i Velika
Britanija s jedne strane borile protiv Austrije, Francuske, Rusije,
Švedske i Saske. Najvažnije bitke u tom ratu vodile su se u
Njemačkoj, pri čemu su Prusi bili suočeni s nemogućom
prednošću. No Pruskom je vladao Friedrich II (Veliki), zadnji
legitimni monarh koji je bio vojni genij, i on je pobijedio.*
U međuvremenu su se Britanci i Francuzi borili u Sjevernoj
Americi, gdje je rat zapravo počeo 1755. Borbe su se vodile u
zapadnoj Pennsylvaniji i u Quebecu.
Pomorske bitke između Velike Britanije i Francuske vodile su
se na Sredozemlju te uz obalu Francuske u Evropi i Indije u Aziji.
Velika se Britanija također borila protiv Španjolaca u kubanskom
moru i na Filipinima, dok su se kopnene bitke s Francuskom bile
u samoj Indiji. (Velika Britanija je pobijedila, uzevši Kanadu od
Francuske i stekavši neosporno uporište u Indiji.)
Tek ponovno u dvadesetom stoljeću ratovi su se razmahali
barem toliko, ako ne i više, kao sedmogodišnji rat, uz ogromno
povećanje intenziteta. Prvi svjetski rat donio je ozbiljne kopnene
bitke od Francuske do Srednjeg istoka i pomorske okršaje na svim
oceanima (iako se jedina ozbiljna pomorska bitka s brojnim
ratnim brodovima vodila u Sjevernome moru). U drugome
svjetskom ratu još intenzivnije akcije obuhvatile su veće dijelove

* Čak ni njegov genij, međutim, ne bi pobijedio bez britanskog novca i bez

sretne (za njega) slučajnosti da je njegov zakleti neprijatelj, carica Elizabeta Ruska,
umrla 5. siječnja 1762. te je Rusija sklopila s njim mir.

270
 Evrope i Srednjeg istoka te velika područja sjeverne Afrike i
Dalekog istoka, dok su pomorski i zračni okršaji bili još
sveobuhvatniji i daleko opsežniji. No nije povećanje opsega
ratovanja jedino predstavljalo povećanu prijetnju civilizaciji. S
uzdizanjem razine tehnologije ratna su oružja postajala sve
destruktivnija.
Vladavina baruta završila je potkraj devetnaestog stoljeća, s
izumom snažnih eksploziva kakvi su TNT, nitroglicerin i
nitroceluloza. Španjolsko-američki rat 1898. godine bio je zapravo
zadnji značajniji rat koji se vodio barutom. Uz to, brodovi su
postali oklopljeni i veći. I nosili su snažnije oružje.
Prvi svjetski rat uveo je vojnu upotrebu tenkova, aviona i
Otrovnih plinova. Drugi svjetski rat uveo je nuklearnu bombu.
Nakon drugoga svjetskog rata razvijene su interkontinentalne
balističke rakete, nervni plinovi, laserske zrake i biološko
ratovanje.
Nadalje, iako je rat postao sveobuhvatniji a razorna oružja
snažnija, stupanj inteligencije među generalima nije se povećao.
Zapravo, kako su se zamršenost i razorna snaga oružja
povećavale, i kako je broj obuhvaćenih ljudi postajao veći, i kako
se zamršenost kombiniranih operacija protegnutih na velika
područja silno povećavala, postajalo je sve teže udovoljiti
Zahtjevima za brzom i inteligentnom odlukom; a vojskovođama je
sve više i više nedostajalo tih osobina. Vjerojatno vojskovođe nisu
postale gluplje, no čini se da su gluplji u odnosu na inteligenciju
kakva se traži.
U američkom su građanskom ratu nastale ogromne štete koje
su izazvali nesposobni generali, no one su beznačajne ako se
usporede sa štetom koju su nesposobne vojskovođe izazvali u
prvome svjetskom ratu, a i te se opet umanjuju u usporedbi s
nekim strašnim pogreškama drugoga svjetskog rata.
Prema tome, više se ne može primijeniti postavka da
civilizirano ratovanje neće uništiti civilizaciju zato što i pobjednici
i poraženi žele jednako spasiti plodove civilizacije.
Ponajprije, razornost oružja porasla je do takvog stupnja da
njegova puna upotreba ne samo što može uništiti civilizaciju, već
Možda i samo čovječanstvo. Drugo, uobičajena nesposobnost
vojnih vođa da obavljaju svoj posao sada može dovesti do tako
velikih pogrešaka koje će izazvati uništenje civilizacije, ili čak i
čovječanstva, a da to zapravo nije bila ničija namjera. Konačno
smo se, eto, suočili s istinskom katastrofom četvrte vrste koje se
trebamo s pravom bojati — da će nekako započeti sveobuhvatni

271
termonuklearni rat koji će se bezumno nastaviti sve do uništenja
čovječanstva.
To bi se moglo dogoditi, no hoće li?
Pretpostavimo da su svjetski politički i vojni vođe razboriti te
da nuklearni arsenal drže pod čvrstom kontrolom. U tom slučaju
ne postoji realna mogućnost nuklearnog rata. Dvije su nuklearne
bombe upotrijebljene u gnjevu — jedna je bačena na Hirošimu u
Japanu, 6. kolovoza 1945, a druga na Nagasaki, dva dana kasnije.
Bile su to jedine dvije bombe koje su u ono vrijeme postojale, a
namjera je bila da se njima okonča drugi svjetski rat. U tome su
uspjele, a u ono vrijeme nije bio moguć nuklearni protunapad.
Četiri su godine Sjedinjene Države posjedovale jedini
nuklearni arsenal, ali nije bilo prilike da ga upotrijebe jer su sve
krize koje bi mogle izazvati rat (na primjer sovjetska blokada
Berlina 1948), riješene protupotezom ili neutralizirane bez potrebe
pribjegavanja ratu.
Tada je, 29. kolovoza 1949. godine, Sovjetski Savez izvršio
eksploziju svoje prve nuklearne bombe, i nakon toga se pojavila
mogućnost rata uz upotrebu nuklearnog oružja na obje strane —
rata koji niti jedna strana ne bi mogla dobiti — i pri tome su obje
strane znale da nijedna ne može pobijediti.
Propali su pokušaji da se postigne dovoljno uvjerljiva prednost
koja bi rat učinila prihvatljivo mogućim. Obje su strane uvele
mnogo opasniju hidrogenu fuzionu bombu 1952. godine, obje su
strane razvile rakete i satelite, obje strane stalno usavršavaju
oružje općenito.
Shodno tome, rat između velikih sila postao je nezamisliv.
Najteža ratna kriza nastala je 1962. godine, kad je Sovjetski Savez
postavio rakete na Kubi, devedeset milja od obale Floride, tako
da su se Sjedinjene Države našle pred prijetnjom nuklearnog
napada iz neposredne blizine. Sjedinjene Države odgovorile su
pomorskom i zračnom blokadom Kube i uputile Sovjetskom
Savezu pravi ultimatum da ukloni rakete. Od 22. do 28. listopada
1962. godine svijet je bio bliže nuklearnom ratu nego ikada.
Sovjetski Savez se povukao i uklonio svoje rakete. Sjedinjene
Države koje su bile podržavale pokušaj da se 1961. zbaci
revolucionarna kubanska vlada, zauzvrat su prihvatile politiku
nemiješanja s obzirom na Kubu. Svaka je strana prihvatila
stanovito popuštanje kakvo bi bilo nezamislivo u prednuklearnim
danima.
Nadalje, Sjedinjene Države borile su se deset godina u
Vijetnamu i konačno su prihvatile ponižavajući poraz, ni ne

272
pokušavajući upotrijebiti nuklearno oružje koje bi smjesta uništilo
neprijatelja. Slično tome, Kina i Sovjetski Savez nisu se izravno
umiješali u taj rat, već su se zadovoljili podupiranjem Vijetnama
na načine koji su bili daleko od rata, jer nisu željeli provocirati
Sjedinjene Države na nuklearni potez.
Konačno, u ponovljenim krizama na Srednjem istoku, u
kojima su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez bili na suprotnim
stranama, nijedna od te dvije supersile nije pokušala izravno
intervenirati. Zapravo, nije se dopustilo da ratovi država-štićenica
stignu do točke gdje bi jedna ili druga strana možda bila prisiljena
pokušati izravno intervenirati.
Ukratko, za gotovo četiri desetljeća otkako je nuklearno
oružje stiglo na scenu, ono nije nikada (osim u prvim eksplozijama
nad Hirošimom i Nagasakijem) upotrijebljeno u ratu i dvije su
supersile išle do neuobičajenih granica da bi izbjegle takvu
upotrebu.
Ako se to nastavi, neće nas uništiti nuklearni rat — no hoće li
se nastaviti? Uostalom, nuklearno se oružje širi. Uz Sjedinjene
Države i Sovjetski Savez, nuklearno su naoružanje izgradile Velika
Britanija, Francuska, Kina i Indija. Mogli bi slijediti i drugi, a
vjerojatno neizbježno i hoće. Zar ne bi mogla neka manja sila
početi nuklearni rat?
Pretpostavimo li da su i vode manjih sila također razumne,
tada je teško shvatiti zašto bi to učinile. Imati nuklearne bombe
jedna je stvar; imati dovoljno veliki arsenal kojim bi se moglo spri-
ječiti da jedna ili druga supersila brzo i potpuno uništi zemlju po-
sve je druga stvar. Zapravo je posve vjerojatno da bi svaka manja
sila koja bi učinila čak i najmanju kretnju prema upotrebi nukle-
arne bombe imala smjesta protiv sebe okrenute obje velike sile.
Koliko, međutim, možemo imati povjerenja u pretpostavku da
su svjetski lideri razumni? Narodi su, u prošlosti, bili pod
vodstvom psihotičnih ličnosti, a čak bi i inače razuman vođa
mogao, u nastupu bijesa ili očaja, pokazati ne baš potpunu
razložnost. Lako možemo zamisliti nekoga poput Adolfa Hitlera
kako naređuje nuklearno uništenje ako bi alternativa bila
uništenje njegove moći, no mogli bismo isto tako zamisliti da
njegovi podređeni odbiju izvršiti naređenje. Zapravo, Hitlerovi
generali i administratori nisu izvršili neke njegove naredbe koje je
izdao u posljednjim mjesecima života.
Nadalje, upravo danas neki su nacionalni vođe, čini se,
dovoljno fanatični da povuku nuklearni okidač — kad bi ga imali.

273
 Stvar je u tome da ga nemaju, i smatram da ih svijet podnosi,
općenito, upravo zato što ga nemaju.
Kad bi svi politički i vojni vođe i ostali razumni, je li moguće
da nuklearni arsenal izmakne kontroli te da nuklearni rat počne
zbog panike ili psihotične odluke nekog podređenoga? Još gore,
može li započeti kroz seriju malih odluka od kojih se svaka čini
jedinim mogućim odgovorom na poteze neprijatelja, dok konačno
nuklearni rat ne počne a da ga nitko nije želio i da su se svi
očajnički nadali kako do njega neće doći? (Na vrlo je sličan način
počeo prvi svjetski rat.)
Najgore od svega, je li moguće da se stanje u svijetu toliko
pogorša tako te bi se nuklearni rat mogao činiti boljom
alternativom od nepoduzimanja ničega?
Nedvojbeno, jedini siguran način da se izbjegne nuklearni rat
jest uništenje svih nuklearnih oružja, a svijet bi se još mogao
osvijestiti i učiniti to prije no što do nuklearnog rata dođe.

274
 KATASTROFE
PETE VRSTE

14
Iscrpljivanje prirodnih bogatstava

Obnovljivi izvori
U posljednja smo dva poglavlja zaključili da je jedina katastrofa
četvrte vrste koja bi nas mogla snaći — sveopći termonuklearni
rat, dovoljno intenzivan i dovoljno dugotrajan da uništi sav
humani život, ili da ostavi bijedne ostatke čovječanstva u bijednim
uvjetima s predznacima konačnog istrebljenja.
Ako se to dogodi, mogli bi se zatrti i ostali oblici života, no
moglo bi se isto tako dogoditi da insekti, vegetacija, mikroorgani-
zmi i tako dalje — prežive da bi jednoga dana ponovno napučili
svijet i omogućili mu da se opet razvije u planet prikladan za
život, sve do vremena (bude li ga ikada) kad će se razviti nova
vrsta razboritije inteligencije.
Mi smo, dakako, ustvrdili kako postoje mogućnosti da se
takvom intenzivnom i dugotrajnom termonuklearnom ratu uopće
ne pribjegne. No bude li i tako, već bi i niži stupnjevi nasilja
dostajali za uništenje civilizacije, ako bi samo čovječanstvo i
preživjelo. To bi bila katastrofa pete vrste, najmanje drastična
među onima kojima se bavi ova knjiga — no ipak dovoljno
drastična.
Pretpostavimo, dakle, da rat, zajedno s manjim stupnjevima
nasilja, postane stvar prošlosti. Možda nema mnogo nade da će se
to dogoditi, ali zato nije ni nemoguće. Pretpostavimo da
čovječanstvo zaključi kako je rat ubojstvo koje uopće nema
smisla; da prihvati neko zajedničko razumno djelovanje potrebno
da se sukobi riješe bez rata, da ispravi one nepravde koje rađaju
gerilu, i da zatim poduzme djelotvornu akciju razoružanja i
obuzdavanja onih tvrdoglavaca koje ne može zadovoljiti ništa
razumno (kako taj razum definira opći duh čovječanstva).
Pretpostavimo dalje da međunarodna suradnja postane tako

275
 bliska da dovede do stvaranja neke vrste federalizirane svjetske
vlade koja može poduzeti zajedničke akcije u vezi s velikim
problemima i velikim projektima.
To se možda čini beznadno idealističkim, snom iz bajke, no
pretpostavimo da će se to ostvariti. Tada se postavlja pitanje: ako
se ostvari svijet mira i suradnje, jesmo li sigurni zauvijek? Hoćemo
li nastaviti unapređivati tehnologiju sve dok ne naučimo kako
spriječiti slijedeće ledeno doba za 100 000 godina, i kako upravljati
klimom na Zemlji prema vlastitim željama? Hoćemo li potom i
dalje usavršavati tehnologiju šireći se svemirom i postajući
potpuno neovisnima o Zemlji i o Suncu, tako da ćemo moći
jednostavno otići kad nastupi vrijeme da Sunce postane crveni div
7 milijardi godina od nas (ako ne odemo mnogo prije toga)?
Hoćemo li i iza toga usavršavati tehnologiju dok ne naučimo kako
da preživimo sažimanje svemira ili maksimaliziranje entropije i da
nadživimo čak i svemir? Ili postoje strašne opasnosti, vrlo blizu i
gotovo, ili posve neizbježne, čak i u svijetu potpunoga mira?
Mogle bi postojati. Razmotrimo, na primjer, slučaj našeg
usavršavanja tehnologije. U cijeloj ovoj knjizi uzeo sam kao samo
po sebi razumljivo da se tehnologija može i da će se neograničeno
razvijati ako joj to omogućimo; da ne postoje nikakva prirodna
ograničenja, jer znanje nema granica i može se zauvijek
proširivati. No zar nema cijene koju moramo platiti za
tehnologiju; nikakvih uvjeta koje valja zadovoljiti? Sto će se
dogoditi ako iznenada shvatimo da više ne možemo plaćati tu
cijenu, da više ne možemo ispunjavati uvjete?
Uspješnost tehnologije ovisi o eksploataciji raznih resursa koje
crpimo iz okolice, a svaki napredak tehnologije, reklo bi se,
uključuje povećanje stope eksploatacije. Kako dugo, u tom
slučaju, mogu trajati ti resursi?
Pod pretpostavkom da će Sunčevo zračenje trajati još milijarde
budućih godina, mnogi resursi Zemlje beskrajno će se obnavljati.
Bilje koristi energiju sunčeve svjetlosti da bi vodu i ugljični dioksid
pretvaralo u supstance svoga vlastitog tkiva, pri čemu ostaje obilje
kisika koji odlazi u atmosferu. Životinje u osnovi ovise o biljnom
svijetu koji im daje hranu, i kombiniraju tu hranu s kisikom za
stvaranje vode i ugljičnog dioksida.
Taj ciklus hrana — kisik (kojem se mogu dodati razni minerali
bitni za život) trajat će tako dugo kao i sunčeva svjetlost — barem
potencijalno — te su sa čovjekova stajališta i hrana koju jedemo i
kisik koji dišemo neograničeno obnovljivi.

276
 Neki aspekti neživog svijeta također se bezgranično obnavlja-
ju. Svježa voda koja se stalno troši i stalno otječe u more, obnavlja
se kroz isparivanje oceana izazvano sunčevom toplinom i pada-
njem u obliku kiše. Vjetar će trajati sve dok će Sunce nejednoliko
zagrijavati Zemlju, plima i oseka nadolazit će i povlačiti se tako
dugo dok se Zemlja okreće u odnosu na Mjesec i Sunce, i tako
dalje.
Svi oblici života osim ljudskih bića vezani su samo uz
obnovljive resurse. Pojedinačni organizmi mogu umrijeti zbog
privremene i lokalizirane nestašice hrane ili vode, zbog
temperaturnih ekstrema, ili zbog prisutnosti i djelovanja
grabežljivaca, ili jednostavno zbog starosti. Cijele vrste mogu
izumrijeti zbog genetskih promjena, ili zbog nemogućnosti da se
prilagode manjim promjenama u okolici, ili zato što su ih
zamijenile druge vrste koje imaju veću sposobnost da prežive na
ovaj ili onaj način. Život se, međutim, nastavlja, zato što,
zahvaljujući beskrajnom ciklusu obnovljenih izvora, Zemlja ostaje
nastanjivom.
Jedino ljudska bića ovise o neobnovljivim izvorima, i stoga se
jedino ljudska bića izlažu opasnosti da izgrade takav način života
u kojem nešto što je postalo bitno može, manje ili više iznenada,
nestati. Takav nestanak može predstavljati poremećaj koji bi
mogao okončati čovjekovu civilizaciju. Zemlja u tom slučaju može
vječno ostati prikladnom za nastavanje, ali više ne i za naprednu
tehnologiju.
Počeci tehnologije nedvojbeno su bili vezani uz obnovljive
izvore. Prva oruđa morala su biti ona koja su se našla gotova pri
ruci. Grana otpala s drveta mogla se upotrijebiti kao toljaga, kao i
kost udova neke veće životinje. To su sigurno obnovljivi izvori.
Nove grane i nove kosti uvijek možemo imati uza se.
Čak i kad su ljudska bića počela bacati kamenje, ni tada nije
nastala nova situacija. Kamenje nije obnovljivo utoliko što neće
nastati novo za neko kratko vrijeme u usporedbi s čovjekovom
aktivnošću. No kamenje se isto tako ne troši bacanjem. Bačeni
kamen može se pokupiti i baciti ponovno. Nešto se novo ipak
pojavilo kad se kamenje počelo pažljivo oblikovati tucanjem,
struganjem ili brušenjem da bi se izradili oštrica ili vršak i tako
omogućila upotreba u obliku noževa, sjekira, kopalja ili vršaka
strelica.
Evo napokon nečega što ne samo da se ne može obnavljati, već
se može i potrošiti. Ako se kamenje oštrog ruba ili oštrog vrha
izliže, ono se može jednom ili dva puta naoštriti ponovno, no

277
 ubrzo postaje premalo da bi moglo služiti svojoj svrsi. Uglavnom,
valja oštriti novo kamenje. Iako kamenja ima uvijek, veće se
stijenje pretvara u malo od kojeg su samo mali dijelovi
upotrebljivi. Uz to, neko stijenje može bolje poslužiti kao
oštrobrido oruđe od drugoga. Ljudska su bića tako počela tražiti
kremen, uz ponešto požude kakvom su tražila hranu.
Postojala je, međutim, jedna razlika. Uvijek je bilo nove hrane,
jer čak ni najgore suše ili nestašice nisu bile stalne. Ali izvor
kremena, kad se jedanput potroši, potrošen je zauvijek i neće se
opet pojaviti.
Tako dugo dok je kamenje bilo jedini neživi prirodni izvor
čovječanstva, nije se. trebalo bojati da će se potpuno potrošiti.
Kamenja ima doista previše da bi se moglo potrošiti, a osim toga,
u vrijeme kad je ono bilo glavni neživi resurs (kameno doba)
ljudskih je bića živjelo tako malo da nisu bila mogla znatnije
smanjiti zalihe.
To se odnosilo i na upotrebu ostalih vrsta zemlje i stijenja —
gline za lončarstvo, okera za slikarstvo, mramora ili vapnenca za
graditeljstvo, pijeska za staklo i tako dalje.
Pravu je promjenu donijela upotreba metala.

Metali
Sama riječ »metal« potječe od grčke riječi koja znači »tražiti«.
Metali koji se danas upotrebljavaju za alat i za konstrukcije čine
samo oko 1/6 težine stijenja što tvori Zemljinu koru, i gotovo
cijela ta šestina nije vidljiva. Metali većinom postoje u kombinaciji
sa silicijem i kisikom, ili s ugljikom i kisikom, ili sa sumporom i
kisikom, tvoreći »rudače« koje su izgledom i svojstvima vrlo slične
ostalom stijenju.
Tek malobrojni metali ne stvaraju lako spojeve te mogu
postojati samorodno. To su bakar, srebro i zlato, a možemo im
dodati i male količine meteoritskog željeza. Takvi su slobodni
metali vrlo rijetki.
Zlato čini samo 1/200 000 000 Zemljine kore i jedan je od
najrjeđih metala, ali kako postoji gotovo isključivo kao
samorodno i uz to je izrazite i lijepe žute boje, vjerojatno je bilo
prvi metal koji je otkriven. Bilo je neobično teško, dovoljno sjajno
da posluži kao ukras i dovoljno meko za obrađivanje u
zanimljivim oblicima. K tome je bilo trajno, jer nije rđalo ili
propadalo na neki drugi način.

278
 Ljudska bića vjerojatno su počela obrađivati zlato već 4500.
godine prije n.e. Zlato, a do manjeg stupnja i srebro i bakar, bili
su cijenjeni sa svoje ljepote i rijetkosti te su postali prikladno
sredstvo razmjene i jednostavan način za pohranu bogatstva. Oko
640. prije n.e. Lidijci iz Male Azije izumili su kovani novac,
komadiće legure zlata i srebra određene težine, s utisnutim žigom
vlade kako bi se osigurala autentičnost.
Ljudi općenito pogrešno shvaćaju prikladnost zlata kao
sredstva razmjene za stvarnu vrijednost; ništa se nije tražilo tako
gorljivo niti je izazivalo takvu radost kad bi bilo pronađeno. Pa
ipak zlato nema široke upotrebne vrijednosti. Pronalazak
određene količine zlata povećava svjetsku zalihu te ono zbog toga
gubi nešto od svoje glavne vrijednosti — rijetkosti.
Shodno tome, kad je Španjolska otela i nagomilala zlato
Azteka i Inka, zbog toga nije postala bogata. Poplava zlata u
Evropi smanjila je njegovu vrijednost, što znači da su cijene svih
ostalih roba stalno rasle u odnosu na cijene zlata — i tako je
nastala inflacija. Španjolska koja je imala slabu privredu i koja je
morala mnoge robe kupovati u inozemstvu, otkrila je da mora
mijenjati sve više i više zlata za sve manje i manje robe.
Uza sve to, iluzija bogatstva koju je stvorilo zlato ohrabrila je
Španjolsku da se upusti u beskrajne ratove na evropskom
kontinentu, ratove koje nije mogla platiti i koji su je doveli do
financijskog sloma iz kojeg se nikad nije oporavila — dok su
ostali narodi, razvijanjem privrede a ne zlata, postali bogati.
Pohlepni pokušaji u toku srednjega vijeka da se pronađu
načini za pretvaranje drugih, manje vrijednih metala u zlato nisu
uspjeli — no prava bi tragedija nastala da su urodili plodom.
Zlato bi brzo postalo bezvrijedno i evropska bi se privreda našla u
metežu iz kojega se ne bi mogla tako brzo izvući.
Drugi metali, međutim, koji imaju stvarnu vrijednost u smislu
da se mogu upotrijebiti za alat i gradnju, za razliku od zlata
postaju sve korisniji što su zastupljeniji. Ako se mogu pribaviti,
ako im je cijena niska u odnosu na zlato, to su veće količine u
kojima se mogu upotrijebiti, a to opet znači snažniju privredu i
viši životni standard.
Da bi metali postali relativno česti i svagdašnji, ljudska su bića
morala imati više od samorodnih oblika koje bi tu i tamo
pronalazila. Valjalo je pronaći načine za dobivanje metala iz
njihovih rudača; za oslobađanje atoma metala iz spojeva s
atomima ostalih elemenata. Razvitak »metalurgije« vjerojatno

279
datira već iz 4000. godine prije n.e. To se zbilo na Srednjem
istoku, a bakar je bio prvi metal dobiven iz rudače.
Oko 3 000. godine prije n.e. otkriveno je da neke rudače koje,
kako se pokazalo, sadrže i bakar i arsen, stvaraju leguru arsena i
bakra daleko čvršću i tvrđu od samoga bakra. Bio je to prvi metal
koji se mogao upotrijebiti i za druge svrhe, a ne samo za izradu
ukrasa; prvi koji se mogao upotrijebiti za oruđe i oružje da bi
usavršio kamen.
No rad s arsenovom rudačom nije sigurno zanimanje te je
trovanje arsenom bilo možda prva »industrijska bolest« koja je
zarazila ljudska bića. Kako je kasnije otkriveno, ako se kositrena
rudača miješa s bakrenom rudačom, dobiva se legura kositra i
bakra — bronca — jednako dobra kao legura arsena i bakra, ali
mnogo sigurnija obzirom na pripremu.
Do 2000. godine prije n.e. varijanta bakar-kositar široko se
primjenjivala i tako je na Srednjem istoku počelo brončano doba.
Najupečatljivije uspomene na to doba pružaju nam Homerovi
epovi Ilijada i Odiseja u kojima se ratnici bore uz pomoć bronča-
nih štitova i kopalja s brončanim vršcima.
Bakrena rudača nije česta, pa bi civilizacije koje su intenzivno
upotrebljavale broncu otkrivale nakon stanovitog vremena da su
iscrpile svoje nacionalne zalihe te da moraju uvoziti znatne
količine. S kositrenom je rudačom bilo još gore. Ni bakar baš nije
rasprostranjen sastavni dio Zemljine kore, no kositar je još rjeđi.
Zapravo, udio kositra u odnosu na bakar iznosi 1 /l5. To znači da
su oko 2500. godine prije n.e., kad se bakar još mogao pronaći na
raznim mjestima Srednjeg istoka, lokalne rezerve kositra morale
biti posve iscrpljene.
Tada su se, prvi puta u povijesti, ljudska bića morala suočiti s
iscrpljenjem jednoga prirodnog bogatstva; ne samo privremenim
iscrpljenjem, kao što se događalo s hranom u vrijeme suše, već s
trajnom nestašicom. Rudnici kositra bili su prazni i nisu se nikada
mogli ponovno napuniti.
Ako se ljudska bića nisu bila spremna zadovoljiti samo onom
broncom koju su imala, morala su negdje pronaći nove rezerve
kositra. Potraga se nastavila na sve većem i većem području, i oko
1000. godine prije n.e. fenički su moreplovci potpuno napustili
Sredozemno more i pronašli »Kositrene otoke«. To su, prema
nekim mišljenjima, mogli biti otoci Scilly jugozapadno od
Cornwalla.
U međuvremenu je, oko 1300. godine prije n.e., u Maloj Aziji
pronađen postupak za dobivanje željeza iz rudača. Željezo se

280
čvršće vezalo za druge atome i od bakra i od kositra te ga je bilo
mnogo teže odvojiti iz spojeva. Bile su potrebne više temperature,
no dugo je trebalo da se za tu svrhu počne upotrebljavati drveni
ugljen.
Meteoritsko je željezo bilo tvrđe i čvršće od bronce, no željezo
iz rudača bilo je krhko i gotovo neupotrebljivo. Riječ je bila o
tome da je meteoritsko željezo imalo primjese nikla i kobalta. No
ljudi su otkrili da i željezo dobiveno iz rudače ponekad ima posve
zadovoljavajuću tvrdoću i čvrstoću. To se nije događalo često, no
ipak toliko često da skrene pažnju metalurzima na taljenje željeza.
Konačno je otkriveno da željezo postaje čvršće ako mu se na
odgovarajući način doda ugljen. Tako je nastajalo ono što bismo
danas nazvali čeličnom površinom.
Oko 900. godine prije n.e. talioci željeza naučili su kako da to
čine promišljeno i tako je počelo željezno doba. Odjednom više
nije bilo važno to što je bakar rijedak i što je kositar još rjeđi.
To je primjer koji pokazuje kako su ljudska bića u toku
povijesti rješavala problem iscrpljivanja resursa. Najprije su
proširili potragu za novim zalihama,* a potom su otkrili zamjene.
U toku cijele povijesti, sve od otkrića metalurgije, upotreba se
metala povećavala, uz to postupno sve ubrzanije. U devetnaestom
stoljeću pronađeni su novi načini za proizvodnju čelika; metali
koje antički čovjek nije poznavao, kao što su kobalt, nikal,
vanadij, niobij i volfram miješali su se s čelikom da bi se dobile
nove metalne legure neočekivane tvrdoće i neobičnih svojstava.
Razvijene su metode za dobivanje aluminija, magnezija i titana te
su se i ti metali počeli široko primjenjivati za konstrukcije.
No danas su ljudska bića suočena s nestašicom mnogih metala
svjetskih razmjera, a s njima i mnogi aspekti naše tehnološke
civilizacije. Čak su i stari metali dobili nove upotrebe koje ne
bismo mogli lako napustiti. Ni bakar ni srebro nisu potrebni za
ukrašavanje, čak ni za kovanje novca, no bakar je sve do danas
nužan za našu razgranatu električnu mrežu jer nijedan supstitut ne
provodi tako dobro električnu struju, dok su srebrne komponente
nužne u fotografiji. (Zlato je, do današnjeg dana, ostalo bez široke
primjene.)

* Vrlo snažna komponenta u motivaciji čovjekovih istraživanja jest potraga

za resursima koji nisu dostupni na jednome mjestu. Osnovna namjera velikih
putovanja petnaestog i šesnaestog stoljeća nije bilo proširivanje zemljopisnih
znanja ili evropske političke moći. Bila je to potraga za proizvodima koji su
nedostajali Evropi i koje je ona željela, kao što su zlato, svila i mirodije.

281
 Što nam je, dakle, činiti kad rudnici metala budu iscrpljeni, ne
samo na pojedinim područjima, već na cijeloj Zemlji? Moglo bi se
činiti da tada više neće biti dostupnih metala i da ljudska bića neće
imati drugog izlaza do da se odreknu tolikog dijela svoje
tehnologije da će naša civilizacija propasti, makar će svijet živjeti u
miru pod, recimo, zajedničkom, humanom planetarnom vladom.
Neki će naši važni metali, prema nekim procjenama, biti
iscrpljeni za četvrt stoljeća. To obuhvaća platinu, srebro, zlato,
kositar, cink, olovo, bakar i volfram. Znači li to da se nad nas
nadvilo propadanje civilizacije?
Možda ne. Postoje načini da se izbjegne takvo iscrpljivanje.
Ponajprije, postoji očuvanje. U nekim razdobljima, kad
postoji obilje nekog materijala, on se upotrebljava za besmislene
svrhe, za trivijalnosti, da bi se »pokazalo«, iz mode. Predmet
napravljen od tog materijala zamjenjuje se kad je pokidan, radije
nego da se popravi ili obnovi. Može se, zapravo, zamijeniti čak i
kad je u savršenom upotrebnom stanju, jednostavno zato što novi
pronalazak donosi prestiž i viši društveni status. Ponekad se
namjerno uvode trivijalne promjene da bi se potaklo zamjenji-
vanje brže od potrebnoga — samo zato da bi se ostalo u modi.
Američki ekonomist Thorstein Veblen (1857—1929) iskovao je
izraz »rasipnička potrošnja« 1899. godine da bi opisao tu
prekomjernu potrošnju kao znak društvenog uspjeha. Takva je
prekomjerna potrošnja bila dio ljudskog društva od prethistorij-
skih vremena. Do nedavno je, međutim, bila isključivo pravo
malog, aristokratskoga gornjeg sloja, a odbačene su predmete
mogli upotrebljavati ljudi niže vrijednosti.
U novije doba, međutim, od uvođenja masovne proizvodnje uz
pomoć strojeva, postalo je moguće proširiti prekomjernu
potrošnju među pučanstvo općenito. U pojedinim se razdobljima
čak prekomjerna proizvodnja i potrošnja smatra nužnim
sredstvom za poticanje proizvodnje i održavanje zdrave privrede.
No kako će se zalihe stanovitih roba smanjivati, poriv za
očuvanjem na ovaj će ili onaj način ojačati. Cijene će nedvojbeno
rasti brže od zarada, prisiljavajući na štednju one koji nisu vrlo
imućni i tako će se opet uspostaviti isključivo pravo bogatih da
troše prekomjerno. Ako brojni siromašni postanu kivni i buntovni
gledajući raskoš u kojoj ne mogu sudjelovati, društvo bi moglo
uznapredovati prema racioniranju. To doduše omogućuje
zloupotrebe, ali smanjene će zalihe ovako ili onako trajati dulje
nego što bi se moglo pretpostavljati prosuđuje li se samo prema
društvenim slojevima u kojima vlada blagostanje.

282
 Druga je stvar supstitucija: manje rasprostranjen metal može
se zamijeniti rasprostranjenijim. Tako su, primjerice, srebrni
novčići zamijenjeni novcem od nikla i aluminija. Metali se
općenito mogu zamijeniti nemetalima kakvi su plastika ili staklo.
Primjera radi, posve je moguće upotrijebiti zrake svjetlosti
umjesto električne struje za prijenos poruka. Dapače, to bi bilo
mnogo efikasnije. Takve bi se svjetlosne zrake mogle odašiljati
kroz staklene niti debljine kose. Tanki kablovi od staklenih niti
mogli bi zamijeniti nebrojene tone bakra koje se danas
upotrebljavaju u električnim komunikacijama, a staklo, budući se
dobiva iz pijeska, neće se moći tako lako iscrpiti.
Treće su novi izvori: iako bi se moglo učiniti da će svi rudnici
biti iskorišteni, zapravo mislimo na to da će biti iscrpljeni svi
rudnici za koje znamo da postoje. Mogu se otkriti novi rudnici,
iako je to vremenom sve manje vjerojatno jer se sve više i više
Zemljine površine podrobno pretražuje u potrazi za rudačama.
A zatim, što zapravo mislimo pod »iscrpljivanjem«? Kad
govorimo o rudniku, govorimo o dijelu Zemljine kore u kojem se
određeni metal nalazi u koncentraciji dovoljnoj za probitačno
vađenje. No napredovanje tehnologije otkrilo je metode kojima se
neki metali mogu unosno eksploatirati, iako su koncentracije tako
male da za njih u prošlosti nije postojao nijedan praktičan način
vađenja. Drugim riječima, danas postoje rudnici koji u prijašnjim
razdobljima uopće ne bi bili rudnici.
Taj se proces može nastaviti. Iako se neki metal može iscrpsti
uzmemo li u obzir rudnike koji danas postoje, mogu se pojaviti
novi rudnici budemo li sposobni iskoristiti još slabije
koncentracije.
Uz to, mogli bismo potpuno napustiti samo kopno. Neki su
dijelovi morskoga dna prekriveni dosta debelim slojem metalnih
grudica. Procjenjuje se da na četvornom kilometru dna
Pacifičkog oceana postoji 11 000 metričkih tona takvih grudica.
Razni metali, uključujući i vrlo korisne kojih je danas sve manje
— kao što su bakar, kobalt i nikal — iz takvih bi se grudica mogli
dobiti uz vrlo malo napora, kad se grudice izvuku s morskog dna.
Već se planiraju takve operacije jaružanja na eksperimentalnoj
osnovi.
A ako je tako s morskim dnom, zašto da se ne pokuša i sa
samim morem. Morska voda sadrži sve elemente, obično u vrlo
niskim koncentracijama, jer kiša, padajući na tlo, izvlači iz njega
pomalo od svega na svom povratku u more. U ovom trenutku
možemo dobiti magnezij i brom iz morske vode bez ikakvih

283
poteškoća, tako da se raspoložive količine tih elemenata
vjerojatno neće iscrpiti u doglednoj budućnosti.
Uostalom, ocean je tako velik da je ukupna količina svakog
pojedinog metala u otopini u morskoj vodi iznenađujuće velika,
ma kako ta otopina bila razrijeđena. More sadrži oko 3,5 posto
otopljene materije, tako da svaki kubični kilometar morske vode
sadrži 36 metričkih tona otopljenih krutina. To se može izraziti i
na drugi način: svaka metrička tona morske vode sadrži 35
kilograma otopljenih krutina.
Među otopljenim krutinama u morskoj vodi, 3,69 posto je
magnezij, a 0,19 posto brom. U metričkoj toni morske vode
nalazilo bi se prema tome 1,29 kilograma magnezija i 66,5 grama
broma.* Znamo li da je ukupna težina morske vode na Zemlji
1 400 000 000 000 000 metričkih tona, lako možemo steći pojam o
ukupnoj raspoloživoj količini magnezija i broma (osobito stoga
što se sve izvađene količine jednoga dana opet vraćaju u more).
Treći element, jod, također se dobiva iz morske vode. Jod je
razmjerno rijedak element i u metričkoj toni morske vode nalazi se
samo oko 50 miligrama. To je premalo da bi se moglo izolirati
uobičajenim kemijskim metodama uz ekonomsku probitačnost.
Postoje, međutim, oblici morskih trava koji mogu apsorbirati jod
iz morske vode i ugraditi ga u svoja tkiva. Jod se može dobiti iz
pepela morskih trava.
Neće li biti moguće dobiti i ostale vrijedne elemente iz morske
vode, pronađu li se načini za zgušnjavanje često vrlo malog
sadržaja? Ocean sadrži, koliko znamo, oko 15 milijardi metričkih
tona aluminija, 4,5 milijardi metričkih tona bakra i 4,5 milijardi
metričkih tona urana. Sadrži također 320 milijuna metričkih tona
srebra, 6,3 milijuna metričkih tona zlata i čak 45 metričkih tona
radija.
Sve je to tu. Valja znati kako se toga domoći.
Možemo isto tako potpuno napustiti Zemlju. Još ne tako
davno, činilo se da ideja o otvaranju rudnika na Mjesecu (ili
asteroidima) pristaje samo znanstvenoj fantastici, no danas mnogi
ljudi ne smatraju da bi to bilo tako strašno nepraktično. Ako su
Feničani mogli biti natjerani do Kositrenih otoka u potrazi za
metalima kojih je nedostajalo, mi bismo mogli biti natjerani na
Mjesec. Zadatak rudničkog iskorištavanja Mjeseca za nas

* Nijedan od tih elemenata nije, naravno, prisutan u elementarnom obliku,

već u obliku otopljenih spojeva.

284
 vjerojatno nije teži no što je za Feničane nekad bio zadatak
otvaranja rudnika na Kositrenim otocima.
Konačno, navevši sve nove resurse, mogli bismo čak ustvrditi
da nam nijedan od njih zapravo nije potreban. Pod uobičajenim
okolnostima, 81 element sa stabilnim atomskim redom je
neuništiv. Ljudska bića ne troše te elemente, ona ih samo prenose
s jednoga mjesta na drugo.
Geološki su procesi, djelujući milijarde godina, koncentrirali
pojedine elemente uključujući, naravno, razne metale, u ovom ili
onom području. Ono što čine ljudska bića, i to sve brže, jest da
vade metale i ostale željene elemente iz tih područja koncentracija
i da ih rasprostiru — šire, jednolikije i u manjim koncentracijama
— te međusobno miješaju.
Metali su još tu, iako mogu biti raspršeni, napadnuti
korozijom ili kombinirani s ostalim materijalima. Smetlišta
čovječanstva doista su ogromna spremišta raznih elemenata koje
je ono upotrijebilo u nekom obliku i potom odbacilo. Uz
odgovarajuće postupke, ti se elementi mogu izdvojiti i ponovno
upotrijebiti.
Teorijski, prema tome, ne bismo mogli ostati bez raznih
elemenata ili, u širem smislu, bilo koje tvari, jer su sve tvari koje
nisu elementi sačinjene od elemenata.
No samo iscrpljivanje nije jedina sudba koja prijeti resursima
što ih trošimo, čak i vitalnim resursima o kojima ovisi sav život,
uključujući i čovjekov. Čak i oni resursi koje ne iscrpljujemo, i
koje možda nikad nećemo moći potrošiti, mogli bi postati
neupotrebljivi zbog naših djelatnosti. Resursi mogu i dalje
postojati — no od njih nećemo imati koristi.

Zagađivanje
Materijalni objekti zapravo se nikad ne troše. Riječ je pri tome
jedino o novom rasporedu atoma. Ono što se upotrebljava postaje
nešto drugo, tako da svakoj potrošnji odgovara uravnotežena
proizvodnja.
Ako trošimo kisik, stvaramo ugljični dioksid. Ako trošimo
hranu i vodu, stvaramo znoj, urin i fekalije. Općenito, proizvode
koje izbacujemo ne možemo upotrijebiti. Ne možemo s uspjehom
udisati ugljični dioksid ili jesti i piti otpad.
Srećom, svijet života je ekološka cjelina i ono što je za nas
otpad, za druge je organizme korisna tvar. Ugljični je dioksid

285
bitan za funkcioniranje zelenog bilja; u procesu korištenja
ugljičnog dioksida bilje stvara i izlučuje kisik. Otpaci koje
stvaramo mogu se raspasti, i raspadaju se, te ih koriste razne vrste
mikroorganizama, a ono što preostane može upotrijebiti bilje; na
taj se način pročišćava voda i stvara hrana. Ono što život odba-
cuje, život ponovno stvara u velikom ciklusu, uvijek i uvijek iz-
nova. Mogli bismo to nazvati »procesom recikliranja«.
To do stanovite mjere vrijedi čak i za svijet čovjekove
tehnologije. Ako ljudska bića, primjerice, spaljuju drvo, ona čine
isto što čini grom u prirodi. Drvo koje je spalio čovjek ulazi u
ciklus jednako kao i drvo koje je spalila munja. U toku stotina
tisuća godina otkako čovjek upotrebljava vatru, ta je upotreba
bila beznačajna u usporedbi s vatrom izazvanom munjama, tako
da čovjekova aktivnost ni na koji način ne opterećuje ciklus.
Razmotrimo isto tako i upotrebu kamenog oruđa. Ona znači
stalno pretvaranje velikih komada stijenja u male komade.
Komad stijene prevelik za upotrebu može se razbiti na
upotrebljive dijelove, a od svakog upotrebljivog dijela mogu se
izbrusiti, isklesati ili raskalati još manji komadi da bi se
oblikovalo oruđe. Jednog dana oruđe će postati neupotrebljivo
zato što će se odlomiti komadićci i tako zatupiti oštricu ili
promijeniti oblik.
I to oponaša prirodni proces, jer djelovanje vjetra, vode i
temperaturnih promjena postupno razgrađuje stijenje i pretvara
ga u pijesak. Takvi komadićci stijenja mogu se opet povezati kroz
geološko djelovanje. Taj ciklus pretvaranja velikoga stijenja u
male komade i ponovno u velike traje, međutim, vrlo dugo. Prema
čovjekovim se mjerilima stoga ne mogu reciklirati mali, beskorisni
komadići stijenja koji su neizbježan otpadni proizvod pri izradi
oruđa.
Sve što nastaje čovjekovom aktivnošću i što je beskorisno i ne
može se reciklirati, u novije se vrijeme naziva »zagađivačem«.
Komadićci kamena bili su beskorisni, neželjeni i stvarali su nered.
Kao zagađivači su, međutim, bili razmjerno bezopasni. Mogli su
se lako ukloniti i nisu stvarali pravu štetu.
Otpadni proizvodi koji se mogu djelotvorno reciklirati u
prirodi ipak mogu postati zagađivači ako, u ograničenom
prostoru i vremenu, preopterete kapacitet ciklusa. Kad su ljudi
spaljivali drvo, na primjer, stvarali su pepeo. On se, kao i sitno
kamenje, mogao ukloniti i stvarao je malo ili nimalo neprilika.
Vatra također stvara isparenja, uglavnom ugljični dioksid i
vodenu paru koji, sami po sebi, ne zadaju brige. U parama se

286
 nalaze i manje količine drugih plinova koji nadražuju oči i grlo,
čestice nesagorjelog ugljika koje ocrnjuju površine čađu, ostale
sitne čestice koje mogu izazvati oštećenje. Pare i ti ostali sporedni
sastavni dijelovi stvaraju vidljivi dim.
Na otvorenome se takav dim brzo raspršuje do vrlo niskih
koncentracija koje ne stvaraju nevolje. Uostalom, naša atmosfera
sadrži oko 5 100 000 000 000 000 metričkih tona plinova i dim
koji su stvarale sve vatre primitivnih zajednica (i svi šumski požari
izazvani munjama) razrjeđivao se do beznačajnih količina kad bi
se raspršio u tome ogromnom rezervoaru. Prirodni procesi
reciklirali su te raspršene supstance dima i obnavljali sirovine koje
su trošile biljke da bi opet stvarale drvo.
No pogledajmo što se događalo ako se vatra održavala u
nastambi radi svjetlosti, topline, kuhanja i sigurnosti. Unutar
nastambe dim bi se skupljao stvarajući visoke koncentracije,
prljav, smrdljiv i nadražujuć, mnogo prije no što bi proces
recikliranja uopće počeo. Posljedica je bila neizdrživa, a dim
nastao spaljivanjem drva bio je vrlo vjerojatno prvi primjer
problema zagađivanja što ga je stvorila čovjekova tehnologija.
To se moglo riješiti na nekoliko načina. Prvo, čovjek se mogao
potpuno odreći vatre, što je vjerojatno bilo nezamislivo čak i u
kamenom dobu. Drugo, vatra se mogla upotrebljavati samo na
otvorenome, što bi ljudskim bićima prouzročilo znatne neprilike
na mnogo načina. Treće, problem zagađivanja mogao se riješiti
novim napretkom tehnologije — ukratko, mogao se izmisliti
ekvivalent dimnjaku (u početku vjerojatno jednostavna rupa u
krovu). Izabrana je ova treća mogućnost.
. To je bio općenit način na koji ljudska bića, sve od tih dana,
rješavaju neugodne popratne efekte. Izbor je uvijek bio —
kretanje u smjeru dodatne i korektivne tehnologije.
Svaki oblik korektivne tehnologije, naravno, vrlo će vjerojatno
stvoriti svoje vlastite probleme pa taj proces može biti
beskonačan. Možemo se stoga zapitati kad se doseže ona točka na
kojoj neželjeni popratni efekti tehnologije postaju takvima da se
ne mogu ispraviti. Može li, na primjer, polucija postati tako
sveobuhvatna da će korekcija biti izvan naših mogućnosti, i hoće
li ona tada slomiti našu civilizaciju kroz neku katastrofu pete vrste
(ili možda čak uništiti život u katastrofi četvrte vrste)?
Vatra koja nastaje sagorijevanjem drva povećavala se s rastom
stanovništva. Napredak tehnologije dodao je tome nove vatre —
sagorijevanje masnoća, ugljena, nafte i plina — pa se i sama
količina vatre postojano povećava svake godine.

287
 Svaka vatra zahtijeva, na ovaj ili onaj način, dimnjak, a dim iz
svih tih dimnjaka odlazi u atmosferu. U sadašnjem trenutku to
znači da se svake godine izbacuje u zrak oko pola milijarde tona
zagađivača u obliku nadražujućih plinova i krutih čestica.
Atmosfera kao cjelina u posljednjim desetljećima postaje zamjetno
prljavijom, kako tehnologija počinje opterećivati prirodni ciklus.
Polucija je, naravno, najgora u napučenim središtima, osobito
industrijaliziranima, gdje danas imamo problem »smoga« (»dim« i
»magla«). Povremeno inverzijski sloj (gornji sloj hladnijeg zraka
koji danima drži na mjestu donji sloj toplijeg zraka) sprječava
raspršivanje zagađivača pa zrak na ograničenom području postaje
opasan. Godine 1948. Donoru u Pennsylvaniji zahvatio je »smog-
-ubojica«. Izravna posljedica bila je smrt dvadeset devetoro ljudi.
To se također dogodilo nekoliko puta u Londonu i na drugim
mjestima. Čak ako i nema izravnih smrtnih posljedica, u
područjima zahvaćenim smogom uvijek postoji trajno povećanje
broja slučajeva plućnih bolesti, uključujući i rak pluća.
Je li, prema tome, moguće da nas naša tehnologija prepusti
neizdržljivoj atmosferi u bliskoj budućnosti?
Prijetnja sigurno postoji, no čovječanstvo nije bespomoćno. U
prvim desetljećima industrijske revolucije gradovi su ležali pod
debelim oblacima dima nastalog spaljivanjem bituminoznog
ugljena. Prelaženje na antracit koji je stvarao manje dima značilo
je veliku promjenu nabolje u gradovima kakvi su Birmingham u
Engleskoj i Pittsburgh u Sjedinjenim Državama.*
Moguće su i druge korektivne mjere. Dim je opasan i zbog
oksida dušika i sumpora koji se stvaraju. Ako se već u početku iz
goriva uklone dušični i sumporni spojevi, ili ako se oksidi
precipitiraju, tj. izdvoje iz dima prije no što se dim ispusti u
atmosferu, otklonit će se mnoge opasnosti zagađenja zraka.
Isparenja zapaljenoga goriva morala bi se, u idealnom slučaju,
sastojati od ugljičnog dioksida i vode i ničega više; posve je
vjerojatno da ćemo moći ostvariti taj ideal.**
Neočekivano se mogu pojaviti posve nove vrste zagađivanja
zraka. Jedna vrsta, potencijalna opasnost koja je spoznata tek

* Isto tako stalno jača akcija protiv sklonosti duhanu, jer duhanski dim sadrži
karcinogene tvari koje pogađaju i nepušače jednako kao pušače. Na nesreću,
strastveni pušači, zarobljeni svojom drogom, općenito zanemaruju ili poriču tu
činjenicu, dok bi duhanska instrustrija daleko više voljela rak nego gubitak dobiti.
** Čak i stvaranje ugljičnog dioksida ima stanovitih opasnosti, kao što ćemo
vidjeti.

288
 sredinom sedamdesetih godina, nastaje upotrebom klorofluo-
rougljika kakav je freon. Budući da se lako pretvaraju u tekućinu i
da su potpuno netoksički, već od 1930-ih godina upotrebljavaju se
kao sredstva za hlađenje (kroz izmjenično isparivanje i
likvefakciju) kao zamjena za otrovnije i opasnije plinove kakvi su
amonijak i sumporni dioksid. U posljednja dva desetljeća počeli
su se upotrebljavati kao tekućina u sprejevima. Oslobođeni u tom
obliku, pretvaraju se u paru i izlaze van, noseći sa sobom materijal
koji sadrže kao finu maglicu.
Iako su ti plinovi doista neškodljivi izravno za život, 1976.
godine dokazano je da oni, ako dopru do gornje atmosfere, mogu
poremetiti i konačno i uništiti ozonski sloj koji postoji 24
kilometra (15 milja) iznad površine Zemlje. Taj sloj ozona (aktivni
oblik kisika s molekulama sastavljenima od tri kisikova atoma
svaka, umjesto sa dva atoma u svakoj molekuli običnog
plinovitog kisika) ne propušta ultraljubičasto zračenje. On štiti
Zemljinu površinu od snažnoga Sunčevog ultraljubičastog
zračenja koje je opasno za život. Po svoj prilici, tek kad su procesi
fotosinteze zelenog bilja u moru stvorili dovoljno slobodnog
kisika da bi se mogao formirati ozonski sloj, tek se tada život
konačno mogao naseliti na kopnu.
Ako ozonski sloj znatno oslabi zbog djelovanja klorofluoroug-
ljika, tako da ultraljubičasto zračenje Sunca dopre do Zemlje
jačim intenzitetom, povećat će se broj pojava raka kože. Još gore,
djelovanje na mikroorganizme u tlu može biti drastično, a to bi
moglo snažno poremetiti cijelu ekološku ravnotežu na načine što
ih još ne možemo predvidjeti, ali koji bi vrlo vjerojatno bili izra-
zito nepoželjni.
Djelovanje na ozonski sloj još je prijeporno, no upotreba
klorofluorougljika u spreju već je znatno smanjena, a možda će se
pronaći i neka zamjena za upotrebu u kondicionerima zraka i
hladnjacima.
No, nije samo atmosfera podložna zagađivanju. Postoji
također sadržina vode na Zemlji ili »hidrosfera«. Količina vode na
Zemlji vrlo je velika te je masa hidrosfere oko 275 puta veća od
mase atmosfere. Ocean pokriva područje od 360 milijuna
četvornih kilometara (140 milijuna četvornih milja), ili 70 posto
ukupne površine Zemlje. Područje oceana gotovo je 40 puta veće
od područja Sjedinjenih Država.
Prosječna dubina oceana je 3,7 kilometara, tako da ukupna
zapremnina oceana iznosi 1 330 000 000 kubičnih kilometara (320
milijuna kubičnih milja).

289
 Usporedimo to s potrebama čovječanstva. Uzmemo li u obzir
upotrebu vode za piće, kupanje, pranje i za poljoprivredne i
industrijske potrebe, svijet troši oko 4000 kubičnih kilometara
(960 kubičnih milja) vode na godinu, samo 1 /330 000 zapremnine
oceana.
Činilo bi se prema tome da je već i sama pomisao o nestašici
vode smiješna, kad ne bi bilo činjenice da je ocean uglavnom
posve nekoristan za nas kao izravni izvor vode. Ocean će nositi
naše brodove, pružit će nam odmor i opskrbiti nas morskim
jestvinama, no zbog sadržaja soli u njemu ne možemo ga piti; ne
možemo ga upotrijebiti ni za pranje, poljoprivredu ili industriju.
Potrebna nam je svježa, pitka voda.
Ukupne zalihe pitke vode na Zemlji dosežu 37 milijuna
kubičnih kilometara (8,9 milijuna kubičnih milja), a to je samo 2,7
posto ukupne količine vode na Zemlji. Većina te vode javlja se u
obliku krutog leda u polarnim predjelima i na planinskim
vrhuncima, tako da ni to ne možemo izravno upotrijebiti. Dobar
dio su podzemne vode duboko ispod površine koje nije lako
iskoristiti.
Ono što trebamo, to je tekuća pitka voda na površini, u obliku
jezera, potoka i rijeka, a zalihe takve vode na Zemlji iznose
200000 kubičnih kilometara (48 000 kubičnih milja). To je samo
oko 0,015 posto ukupne količine vode na Zemlji, no to je ipak 30
puta više nego što iznosi potrošnja svježe vode na godinu.
Čovječanstvo, dakako, ne ovisi o nekoj statičnoj količini pitke
vode, jer bismo je inače svu potrošili za trideset godina uz
sadašnju stopu potrošnje. Voda koju trošimo prirodno se
reciklira. Voda otječe s kopnenih površina u oceane, dok se oceani
isparuju na suncu stvarajući vodenu paru koja će opet pasti u
obliku kiše, susnježice ili snijega. Te su padavine prava, čista
destilirana voda.
Svake godine u obliku padavina se izruči oko 500 000 kubičnih
kilometara (120 000 kubičnih milja) pitke vode. Od toga, naravno,
mnogo vode padne izravno u oceane, a znatne količine padaju u
obliku snijega na Zemljine ledene kape i ledenjake. Oko 100 000
kubičnih kilometara (24 000 kubičnih milja) padne na suho kopno
koje nije prekriveno ledom. Čak i dio te vode ispari se prije nego
Što se uzmogne upotrijebiti, no oko 40000 kubičnih kilometara
(9600 kubičnih milja) pridružuje se rijekama, jezerima i tlu
kontinenata svake godine (a ista takva količina otječe u more). Ta
upotrebljiva količina kiše još je 10 puta veća od količine koju troši
čovječanstvo.

290
 No, potrebe čovjeka naglo rastu. Upotreba vode u Sjedinjenim
Državama udesetorostručila se u ovom stoljeću, i uz takvu stopu
neće proći mnogo desetljeća prije no što potražnja snažno optereti
zalihe.
To pogotovu vrijedi s obzirom na činjenicu da padavine nisu
jednoliko raspoređene ni u prostoru ni u vremenu. Postoje mjesta
na kojima su padavine prekomjerne i izazivaju štete, i druga
mjesta gdje su ispod prosjeka i gdje je stanovništvu potrebna
svaka kap koja padne. Za sušnih godina prinosi se drastično
smanjuju. Činjenica je da su raspoložive količine upotrebljive vode
danas u mnogim dijelovima svijeta opasno male.
To bi se moglo ispraviti. Mogli bismo se unaprijed radovati
vremenu u kojem će se moći upravljati klimom i kad će se kiša
stvarati po želji u određenim predjelima. Zalihe pitke tekuće vode
mogu se povećati izravnom destilacijom morske vode — što se
danas već primjenjuje na Srednjem istoku — ili možda
skrućivanjem i izlučivanjem soli iz morske vode.
K tome, svjetske zalihe leda vraćaju se oceanima uglavnom u
obliku ledenih bregova koji se odvajaju od grenlandskih i
antarktičkih ledenih pokrivača. Ti su ledeni bregovi ogromni
spremnici pitke vode koja se otapa i odlazi neiskorištena u ocean.
Oni bi se, međutim, mogli odvlačiti do sušnih obala i tamo
upotrijebiti.
Zatim, podzemne vode koje leže čak i pod pustinjama mogle bi
se uspješnije izvlačiti na površinu, a površine jezera i rezervoara
mogu se prekriti tankim filmovima neškodljivih kemikalija da bi
se smanjilo isparavanje.
Stoga se pitanje svježe tekuće vode možda neće pokazati
ozbiljnim problemom. Mnogo je opasniji problem zagađivanja.
Otpadni produkti svih vodenih stvorenja na Zemlji skupljaju
se, naravno, u vodi u kojoj žive. Ti se otpaci rastvaraju i
recikliraju uz pomoć prirodnih procesa. Otpadni produkti
kopnenih životinja skupljaju se na kopnu, gdje ih u velikom
opsegu rastvaraju mikroorganizmi, a potom se i oni recikliraju.
Čovjekov otpad ulazi u isti takav ciklus, i on se isto tako može
reciklirati, iako velike koncentracije stanovništva mogu opteretiti
predjele u velikim gradovima i oko njih.
Još gore, kemikalije koje industrijalizirano čovječanstvo
upotrebljava i stvara ispuštaju se u rijeke i jezera i napokon stižu
do oceana. Tako su, u prošlom stoljeću, ljudska bića počela
upotrebljavati kemijska umjetna gnojiva sastavljena od fosfata i
nitrata, i to u sve većim količinama. Ta se gnojiva, naravno,

291
 deponiraju na kopnu, no kiša odnosi nešto tih kemikalija u
obližnja jezera. Budući da su fosfati i nitrati nužno potrebni
životu, rast organizama u takvim jezerima uveliko je potaknut i
taj se proces naziva »eutrofikacijom« (od grčkih riječi za »uspješan
rast«).
To ne zvuči loše, no organizmi koji se uglavnom pospješuju
jesu alge i ostali jednostanični organizmi. Oni se razmnožavaju
nevjerojatnom brzinom i potiskuju druge oblike života. Alge koje
odumru rastvaraju bakterije, a bakterije u tom procesu troše
mnogo rastvorenoga kisika u jezerima tako te niži slojevi ostaju
gotovo bez života. Jezero tako gubi mnogo od svoje vrijednosti
kao izvor ribe ili, isto tako, pitke vode. Eutrofikacija ubrzava one
prirodne promjene zbog kojih se jezero ispunjava raslinjem te
pretvara najprije u močvaru a zatim u suho zemljište. Ono što bi
se možda dogodilo za nekoliko tisuća godina, moglo bi se lako
dogoditi za nekoliko desetljeća.
Ako je to ono što će se dogoditi u slučaju tvari korisnih za
život, što tek da kažemo za izravne otrove?
Mnoge kemijske industrije proizvode kemikalije otrovne za
život, a otpad koji sadrži te kemikalije ispušta se u rijeke ili jezera.
Tamo se one, moglo bi se pomisliti, razrjeduju do neškodljive
koncentracije i potom ih uništavaju prirodni procesi. Nevolja je u
tome da neke kemikalije očituju škodljivo djelovanje čak i u
velikom razrjedenju i prirodni procesi ne mogu ih lako uništiti.
Ako kemikalije i nisu izravno škodljive u velikim razrjeđenji-
ma, one se mogu nakupiti u životnim oblicima, jer jednostavni
oblici života apsorbiraju otrov, a složeniji oblici života jedu te
jednostavne oblike. U tom slučaju, ako voda i ostane pitka,
životni oblici u vodi postaju nejestivi. U industrijaliziranim
Sjedinjenim Državama gotovo svako jezero i rijeka već su
zagađeni do stanovitog stupnja — mnogi vrlo teško.
Sav će se taj kemijski otpad, naravno, konačno naći u oceanu.
Moglo bi se pomisliti da će ocean, budući tako velik, apsorbirati
svaku količinu otpadnih proizvoda, ma kako nepoželjni bili, no
tome nije tako.
U ovom je stoljeću ocean morao apsorbirati nevjerojatne
količine naftnih proizvoda i ostalog otpada. Kroz havarije tankera
za naftu, pranje rezervoara za naftu, uklanjanje automobilskog
otpadnog ulja, svake godine u oceanu se nađe dva do pet milijuna
metričkih tona nafte. Brodski otpad raznih vrsta penje se na tri
milijuna metričkih tona svake godine. Više od 50 milijuna
metričkih tona kanalizacijskog i ostalog otpada ulazi svake godine

292
u ocean samo iz Sjedinjenih Država. Sve to nije opasno, no nešto
jest, a količina svega tog materijala koji odlazi u ocean svake se
godine postojano povećava.
Predjeli blizu kontinentalnih obala koji su najbogatiji životom
najozbiljnije su pogođeni zagađenjem. Tako, na primjer, desetina
područja priobalnih voda Sjedinjenih Država koje su u prošlosti
bile izvor školjkaša, puževa i rakova danas je neupotrebljiva kao
posljedica zagađenja.
Zagađenje vode, prema tome, ako se nastavi bez ograničenja,
ne prijeti samo našim esencijalnim zalihama pitke vode u ne tako
dalekoj budućnosti, već također i životnoj sposobnosti oceana.
Ako bismo zamislili ocean tako zatrovan da bi ostao bez života,
izgubili bismo mikroskopsko zeleno bilje (»plankton«) koje pluta
na površini ili blizu nje i koje je zaslužno za 80 posto obnavljanja
kisika u atmosferi. Gotovo je sigurno da život na kopnu ne bi
mogao dugo nadživjeti smrt oceana.
Ukratko, zagađenje vode moglo bi, u ekstremnom slučaju,
doslovno uništiti život na Zemlji i prouzročiti katastrofu četvrte
vrste.
Pa ipak, to se ne mora dogoditi. Prije nego što se opasni otpad
ispusti u vodu, on bi se mogao obraditi na razne načine koji bi
smanjili njegovo škodljivo djelovanje. Neki otrovi mogli bi se
staviti izvan zakona i mogli bi se potpuno prestati proizvoditi, ili
bi se uništili ako su već proizvedeni. Ako dođe do eutrofikacije
vode, alge bi se mogle vaditi iz jezera da bi se uklonile prevelike
količine nitrata i fosfata — koji bi se potom ponovno mogli
upotrijebiti kao umjetno gnojivo na kopnu.
A kad već govorimo o kopnu, postoji i kruti otpad koji ne
ulazi ni u atmosferu ni u hidrosferu — smeće, odbačeni predmeti,
otpaci. Ljudska bića stvaraju takav otpad od početaka civilizacije.
Antički gradovi Srednjeg istoka dopuštali su da se njihovo smeće
skuplja da bi na njemu gradili nove kuće. Svaki srušeni antički
grad nalazi se na svojoj vlastitoj gomili smeća te arheolozi kopaju
po tom otpadu da bi iz njega saznali kakav je bio život u onim
vremenima.
U suvremenom dobu kruti se otpad odvozi i deponira na
pustim mjestima. Svaki grad prema tome ima svoje mjesto na
kojem rđajući leže bezbrojni stari automobili i svoja brda smeća
koja služe kao vesela lovišta milijardama štakora.
To se smeće skuplja beskonačno, svaki dan treba odvesti
bezbrojne tone otpada (više od tone po osobi na godinu prosjek je

293
industrijaliziranih područja) te gradovima počinje nedostajati
mjesta za podizanje takvih planina-smetlišta.
Ozbiljan aspekt toga problema je činjenica da se sve veći
postotak krutog otpada ne može lako reciklirati prirodnim putem.
Aluminij i plastični materijali osobito su dugotrajni. Pa ipak je
moguće pronaći načine za njihovu reciklažu. Zapravo, ti se načini
moraju pronaći. Upravo ta smetlišta, kako već rekoh, čine neku
vrstu rudnika iskorištenih metala.

Energija: stara
Problemi iscrpljivanja resursa i zagađenja okoliša imaju, prema
tome, isto rješenje — recikliranje.* Resursi su ono što se oduzima
okolišu, a zagađivanje je ono što se vraća okolišu u obliku viška
koji se ne može posve reciklirati prirodnim procesima. Ljudska
bića moraju ubrzati procese recikliranja kako bi obnovila resurse
onako brzo kako ih troše, i kako bi uklonila zagađivače onako
brzo kako ih stvaraju. Kretanje ciklusa mora se ubrzati, a u nekim
slučajevima u smjeru kakav ne postoji u prirodi.
To zahtijeva vrijeme, rad i razvitak novih i boljih postupaka
recikliranja. Zahtijeva još nešto — energiju. Energija je potrebna
da bi se u rudničkom smislu iskorištavalo morsko dno, da bi se
prešlo na Mjesec, ili da bi se koncentrirale male i raspršene
količine elemenata, ili da bi se napravile složenije supstance iz
jednostavnih. Energija je potrebna da bi se uništio nepoželjan
otpad, ili da bi se taj otpad obradio tako da postane neškodljiv, ili
da bi se skupio, ili preradio. Ma kako odlučno, mudro i
novatorski naučili mijenjati ciklus u nastojanju da se resursi
obnavljaju i da zagađenje nestaje, za to će biti potrebna energija.
Za razliku od materijalnih resursa, energija se ne može
beskonačno upotrebljavati i ponovno upotrebljavati; ona se ne
može reciklirati. Iako se energija ne može uništiti, udio svake
određene količine energije koji se može pretvoriti u rad postupno
se smanjuje u skladu s drugim zakonom termodinamike. Zbog
toga imamo više razloga da budemo zabrinuti poradi energije
nego radi ostalih resursa.
Ukratko, kad govorimo o mogućem iscrpljivanju resursa
općenito, činilo bi se da moramo uzeti u obzir jedino mogućnost

* Ovdje smo bili govorili o materijalnom zagađivanju. Postoje i drugi oblici

polucije koji se ne mogu reciklirati. O njima ćemo govoriti kasnije.

294
iscrpljivanja naših zaliha energije. Imamo li bogatu i stalnu zalihu
energije, tada je možemo upotrijebiti da bismo reciklirali
materijalne resurse te nećemo iscrpiti ništa. Imamo li samo
skromne zalihe energije, ili ako se bogate zalihe iskoriste, tada
gubimo mogućnost upravljanja okolišem te gubimo i sve ostale
resurse.
Kakav je, dakle, naš položaj s obzirom na energiju?
Glavni izvor energije ovdje na Zemlji je zračenje Sunca koje
nas stalno obasjava. Biljni svijet pretvara energiju Sunca u
kemijsku energiju pohranjenu u tkivu bilja. Životinje, jedući bilje,
stvaraju svoje vlastite zalihe kemijske energije.
Sunce se također pretvara u nežive oblike energije. Zbog
nejednolikog zagrijavanja Zemlje, u oceanu i u zraku stvaraju se
struje i ta se energija ponekad može žestoko koncentrirati u obliku
orkana i tornada. Isparivanjem oceanskih voda i njihovim
kondenziranjem u kišu stvara se energija tekuće vode na kopnu.
Postoje, u manjem opsegu, i nesolarni izvori energije. Po-
stoji unutrašnja toplina Zemlje koja se manifestira manje ili više
bezopasno u obliku toplih vrela i gejzira, i silovito u obliku
potresa i vulkana. Postoji energija Zemljine rotacije koja se osjeća
kroz pojavu morskih doba. Postoji energija zračenja iz ostalih
izvora osim Sunca (zvijezde, kozmičke zrake) te prirodna
radioaktivnost elemenata kakvi su uran i torij u tlu.
Bilje i životinje većinom iskorištavaju zalihe kemijske energije
u svome tkivu, iako čak i jednostavni oblici života mogu isto tako
iskoristiti i neživu energiju — primjerice, kad vjetar raznosi pelud
ili sjeme bilja.
To je vrijedilo i za prva ljudska bića. Oni su koristili energiju
svojih mišića, prenoseći je i skupljajući je uz pomoć oruđa. To se,
samo po sebi, ne smije olako odbaciti. Mnogo se toga može učiniti
uz pomoć kotača, poluga i klinova koje podupiru samo čovjekovi
mišići. Egipatske su piramide sagrađene na taj način.
Čak i prije osvita civilizacije ljudska su bića naučila
upotrebljavati mišiće životinja da bi njima nadopunila svoj rad.
To je predstavljalo prednost u odnosu na robove s obzirom na
brojne aspekte. Životinje su bile poslušnije od čovjeka. Životinje
su mogle jesti hranu koju ljudska bića nisu mogla jesti, tako da
one nisu smanjivale zalihe hrane. Napokon, neke životinje imaju
veće koncentracije energije koju mogu oslobađati brže no što to
može čovjek.
Najuspješnija pripitomljena životinja sa stajališta brzine i
snage bio je vjerojatno konj. Do početka devetnaestoga stoljeća

295
čovjek nije mogao putovati kopnom brže nego što je konj mogao
galopirati, a cijela poljoprivreda jedne nacije kakva su Sjedinjene
Države ovisila je o broju i zdravlju njezinih konja.
Ljudska su bića upotrebljavala i nežive izvore energije. Roba
se moga transportirati niz vodu na splavima, iskorištavanjem
riječne struje. Jedra su mogla hvatati vjetar koji bi zatim tjerao
brod uz struju. Vodene struje mogle su okretati kotače vodenica, a
vjetar je mogao pokretati vjetrenjače. U oceanskim lukama,
brodovi su mogli pomoću plime i oseke kretati na putovanja.
Svi su ti izvori energije bili, međutim, ograničeni. Ili su
raspolagali samo stanovitom količinom snage, kao npr. konj, ili su
bili podložni fluktuacijama koje se nisu mogle nadzirati, kao
recimo vjetar, ili su bili ograničeni na pojedine geografske
lokacije, kao što su to brze rijeke.
Prekretnica je nastala kad su ljudska bića, prvi puta, počela
upotrebljavati jedan neživi izvor energije koji je bio dostupan u
svim razložnim količinama i u svako doba, Koji se mogao
prenositi i potpunoma kontrolirati — vatru.
Kad je riječ o vatri, nijedna druga vrsta organizama osim
hominida nikada nije postigla ni najmanji napredak u smjeru
njezine upotrebe. To je najoštrija razdjelnica koja odvaja homi-
nide i ostale organizme. (Kažem »hominide« zato što vatru nije
prvi upotrijebio Homo sapiens. Postoje dokazi da se vatra upo-
trebljavala u pećinama u Kini u kojima je živjela prva čovjekolika
vrsta, Homo erectus, prije najmanje pola milijuna godina).
Vatra nastaje prirodnim načinom kad munja pogodi drveće i
nema dvojbe da se prva upotreba vatre odnosila samo na
upotrebu tog fenomena kad je već postojao. Djelići vatre nastale
od munje spašavali su se, hranili drvom i čuvali da se ne ugase.
Izgubljena logorska vatra značila je nepriliku jer je u tom slučaju
valjalo pronaći neku drugu vatru koja će poslužiti za potpalu, a
ako se nije mogla pronaći, neprilika se pretvarala u katastrofu.
Vjerojatno su tek oko 7000. godine prije n.e. pronađeni načini
za dobivanje vatre trenjem. Kako je do toga došlo i gdje i kad je
taj način prvi puta upotrijebljen ne zna se i možda se nikad neće
saznati, ali znamo barem da je to otkriće Homo sapiensa, jer je
tada (i već mnogo prije) on bio jedini hominid koji je postojao.
Glavno gorivo za vatru u antičkom i srednjevjekovnom dobu
bilo je drvo.* Poput ostalih izvora energije, drvo se moglo

* Masnoće, ulja i vosak dobiveni od životinja ili bilja upotrebljavali su se za

svjetiljke i svijeće, no njihov je udio bio vrlo malen.

296
 beskonačno obnavljati — ali s jednom razlikom. Ostali izvori
energije ne mogu se trošiti brže nego što se obnavljaju. Ljudi i
životinje se umaraju i moraju se odmoriti. Vjetar i voda imaju
određenu količinu energije i iz njih se više od te količine ne može
izvući. U slučaju drva nije tako. Biljni svijet, naravno, stalno raste
i nadomještava se, tako da do stanovite granice zahvaćanje u nj
može biti uspješno. Drvo se može upotrebljavati brzinom koja
nadmašuje brzinu obnavljanja tako da ljudska bića, zapravo,
iscrpljuju buduće zalihe.
Kako je upotreba vatre stalno rasla s povećavanjem broja
stanovnika i s razvojem sve naprednije tehnologije, u neposrednoj
blizini čovjekovih središta civilizacije počele su nestajati šume.
Drvo nije bilo moguće čuvati, jer je doslovno svaki napredak
tehnologije povećavao zahtjeve za energijom, a ljudska bića nikad
nisu bila spremna odreći se svoga tehnološkog napretka. Tako je,
na primjer, taljenje bakra i kositra zahtijevalo toplinu, a to je
značilo spaljivanje drva.
Taljenje željeza zahtijevalo je još više topline, a drvo nije
moglo proizvesti dovoljno visoku temperaturu. Ako se, međutim,
drvo spaljivalo u uvjetima koji su dopuštali samo slabu, ili
nikakvu, cirkulaciju zraka, središte gomile drva pougljenilo bi i
pocrnilo, pretvorivši se u gotovo pravi ugljen (»drveni ugljen«).
Taj je drveni ugljen sagorijevao sporije od drva, nije stvarao
gotovo nikakvu svjetlost, no zato je proizvodio mnogo više
temperature nego zapaljeno drvo. Drveni je ugljen omogućio
taljenje željeza (i osiguravao je ugljik zahvaljujući kojemu je
površina postala čelično tvrda te je željezo bilo upotrebljivo).
Proizvodnja drvenog ugljena zahtijevala je, međutim, trošenje
velikih količina samog drva.
Šume su se tako počele povlačiti i prije pravog juriša
civilizacije, no ipak nisu posve nestale. Oko deset milijardi rali
Zemljina kopnenog područja, ili oko 30 posto ukupne površine,
još je pošumljeno.
Danas se, naravno, čine napori da bi se šume sačuvale te da se
ne troši više no što se može nadomjestiti. Svake se godine može
posjeći jedan posto trupaca i to obuhvaća oko dvije milijarde
kubičnih metara drva. Od toga se gotovo polovica još
upotrebljava kao gorivo, uglavnom u manje razvijenim zemljama
svijeta. Danas se vjerojatno spaljuje više drva nego što se
spaljivalo u pradavnim vremenima kad je drvo bilo gotovo jedino
gorivo, no kad je svjetsko stanovništvo bilo daleko malobrojnije
nego što je danas. Šume koje su preostale održavaju se zapravo

297
 ovako dobro (što, usput, i nije savršeno dobro) samo zato što
drvo više nije glavni izvor goriva i energije čovječanstva.
Velik dio drva nastalog u najranijim razdobljima Zemljine
povijesti nije potpuno istrunuo, već je pao u močvare pod
uvjetima koji su isključili ostale atome i zadržali samo ugljik. Taj
je ugljik ostao pokopan pod taložnim stijenjem gdje se sabio.
Velike količine takvog ugljika nalaze se pod zemljom i
predstavljaju vrstu fosilnog drva poznatoga danas kao »ugljen«.
Ugljen je kemijska zaliha energije koju je proizvela sunčana
svjetlost u razdoblju od nekoliko stotina milijuna godina.
Procjenjuje se da danas u svijetu postoji oko 8 bilijuna
metričkih tona ugljena raspoređenog u mnogim područjima. Ako
je tome tako, sadržaj ugljika u Zemljinim zalihama ugljena dva
puta je veći od količine ugljika koja danas postoji u živih
organizama na Zemlji.
Čini se da se ugljen spaljivao u Kini u srednjevjekovno doba.
Marko Polo koji je u trinaestom stoljeću posjetio dvor Kublaj-
-kana, izvještavao je o crnom kamenju koje se spaljivalo kao
gorivo; tek nakon toga ugljen se počeo povremeno upotrebljavati
tu i tamo u Evropi, najprije u Nizozemskoj.
Upotreba ugljena u velikom opsegu počela je, međutim, u
Engleskoj. Unutar uskih granica te kraljevine nestanak je šuma
postajao sve ozbiljniji. Postajalo je sve teže zadovoljiti potrebu da
se zagriju domovi u engleskoj klimi koja je daleko od sunčane, i to
uz pomoć drva koje je svatko sadio za se, i da se gorivom opskrbi
rastuća industrija, a uz to su postojale i potrebe engleske
mornarice o kojoj je ovisila sigurnost zemlje.
Srećom za Englesku, u sjevernom području zemlje nalazio se
ugljen do kojeg se lako moglo doći. Zapravo, u Engleskoj je bilo
više površinskih kopova ugljena nego u ma kojem drugom
području slične veličine. Oko 1660. godine Engleska je proizvodila
dva milijuna tona ugljena svake godine, više od 80 posto ukupne
proizvodnje ugljena u svijetu toga doba, i to je najviše utjecalo na
očuvanje sve dragocjenijih i vrednijih šuma. (Danas proizvodnja
ugljena u Velikoj Britaniji iznosi oko 150 milijuna tona na godinu,
no to je samo 5 posto svjetske proizvodnje.)
Ugljen bi mogao biti osobito koristan ako bi se upotrebljavao
za taljenje željeza, jer je potreba za drvenim ugljenom tako
rastrošno proždirala drvo da je taljenje željeza bilo glavni
pokretač uništavanja šuma.
Godine 1603. Hugh Platt (1552—1608) prvi je pronašao kako
valja zagrijavati ugljen da bi se uklonile preostale količine tvari te

298
 da ostane samo čisti ugljik u obliku koji je nazvan »koksom«.
Pokazalo se da je koks sjajna zamjena za drveni ugljen pri taljenju
željeza.
Kad je 1709. godine engleski talioničar Abraham Darby
(1678—1717) usavršio proces proizvodnje koksa, ugljen je počeo
zauzimati svoje pravo mjesto kao osnovni izvor energije u svijetu.
Upravo je ugljen pokrenuo industrijsku revoluciju u Engleskoj, jer
je baš zapaljeni ugljen zagrijavao vodu koja je stvarala paru, a ta
je para pokretala parne strojeve koji su opet okretali kotače
tvornica, lokomotiva i parnih brodova. Upravo je ugljen bazena
Ruhr, Appalachian i bazena Donjec omogućio industrijalizaciju
Njemačke, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.
Drvo i ugljen su kruta goriva, no uz to postoje i tekuća te
plinovita goriva. Biljna ulja mogu se upotrijebiti kao tekuća
goriva za svjetiljke, a drvo koje se zagrijava ispušta zapaljive pare.
Kombinacija tih para sa zrakom stvara ples plamenih jezičaca
vatre. Kruta goriva koja ne stvaraju pare, kao na primjer drveni
ugljen i koks, jednostavno tinjaju.
No, tek u osamnaestom stoljeću zapaljive pare mogle su se
proizvoditi i pohranjivati. Engleski kemičar Henry Cavendish
(1731—1810) izolirao je i 1766. godine proučavao vodik, nazvavši
ga »plamenim plinom« s njegove zapaljivosti. Gorući vodik
razvija veliku količinu topline, 250 kalorija po gramu, u usporedbi
sa 62 kalorije po gramu u najboljeg ugljena.
Nezgoda je s vodikom da gori vrlo lako i brzo i, ako se
pomiješa sa zrakom prije zapaljenja, eksplodira uništavajućom
snagom nastane li negdje iskra. A miješanja su vrlo lako moguća.
Ako se, međutim, ugljen obične kakvoće zagrijava bez
prisutnosti zraka, nastajat će zapaljive pare (»ugljeni plin«) koje
sadrže samo polovicu vodika. Druga polovica sastavljena je od
ugljikovodika i ugljičnog monoksida; ta mješavina može gorjeti,
no teže će eksplodirati.
Škotski pronalazač William Murdock (1754—1839) upotrije-
bio je 1800. godine mlaznice sa zapaljenim ugljenim plinom da bi
osvijetlio svoju kuću, dokazujući da je opasnost od eksplozije
mala. Godine 1803. upotrijebio je plinsku rasvjetu u svojoj
tvornici, a oko 1807. londonske je ulice počeo osvjetljavati plin.
U međuvremenu, iz stijenja se probijala zapaljiva uljasta tvar
koja je nazvana »petrolejem« (od latinske riječi za »kameno ulje«)
ili, uobičajenije, jednostavno naftom. Dok je ugljen proizvod
pradavnih razdoblja šuma, nafta je proizvod pradavnih razdoblja
postojanja jednostaničnoga morskog života.

299
 Najbliži kruti oblici takvih materijala bili su poznati antičkim
narodima kao »bitumen« ili »katran«, a upotrebljavali su se za
razne svrhe kao sredstva koja su osiguravala nepromočivost.
Arapi i Perzijanci zapazili su i zapaljivost tekućih sastojaka tih
materijala.
U devetnaestom stoljeću ljudi su tražili plinove ili tekućine
koje su se mogle lako isparavati, kako bi zadovoljili potrebu da se
usavrši osvjetljavanje za koje se tada upotrebljavao ugljeni plin i
kitovo ulje. Mogući je izvor bila nafta; ona se mogla destilirati, a
tekući dio, »kerozin«, bio je idealan za svjetiljke. Bile su dakle
potrebne velike količine nafte.
U Titusvilleu u Pennsylvaniji nafta je na nekim mjestima sama
izbijala te su je ljudi skupljali i prodavali poput rijetkoga lijeka.
Jedan željeznički kondukter, Edwin Laurentine Drake (1819—80),
zaključio je da pod zemljom postoje velike zalihe nafte te se
prihvatio bušenja u potrazi za njom. Godine 1859. uspio je
napraviti prvu produktivnu naftnu bušotinu. Nakon toga bušenja
su počela i drugdje te je tako rođena suvremena naftna industrija.
Svake godine otada iz zemlje se izvlači sve više nafte. Pojava
automobila i motora s unutrašnjim sagorijevanjem koje pokreće
»benzin« (tekuća frakcija nafte koja se isparuje još lakše od
kerozina) dala je industriji silan zamah. Postoje i plinovite frakcije
nafte koje se sastoje uglavnom od metana (s molekulama sas-
tavljenima od jednoga ugljikova atoma i četiri vodikova atoma),
a nazivaju se »prirodni plin«.
S početkom dvadesetog stoljeća nafta je počela stjecati znatnu
prednost nad ugljenom, da bi nakon drugoga svjetskog rata
postala glavnim gorivom industrije cijeloga svijeta. Dok je ugljen
zadovoljavao 80 posto evropskih energetskih potreba prije
drugoga svjetskog rata, njegov udio u zadovoljavanju tih potreba
1970-ih godina bio je samo 25 posto. Svjetska potrošnja nafte više
se nego učetvorostručila nakon drugoga svjetskog rata i sada se
kreće oko 60 milijuna barela dnevno.
Ukupna količina nafte izvađene u svijetu nakon Drakeove
prve bušotine premašuje 350 milijardi barela, a od toga je polovica
potrošena u posljednjih dvadesetak godina. Procjenjuje se da
ukupne preostale zalihe nafte u tlu iznose oko 660 milijardi barela;
uz sadašnju stopu potrošnje to bi dostajalo za još samo trideset i
tri godine.
To je ozbiljan problem. Nafta je najprikladnije gorivo, uz to
pristupačno u velikim količinama, koje je čovjek ikada uspio
pronaći. Lako se dobiva, lako se transportira, lako se rafinira,

300
lako se upotrebljava — i ne samo kao izvor energije, već i za
proizvodnju brojnih sintetičkih organskih materijala kao što su
boje, lijekovi i otrovi, vlakna i plastični materijali. Baš
zahvaljujući nafti industrijalizacija se proširuje svijetom nevjero-
jatnom brzinom.
Preorijentacija s nafte na neki drugi izvor energije izazvat će
silne neprilike i ogromne troškove — pa ipak će se to jednoga
dana sigurno morati učiniti. Stalan rast stope potrošnje i izgledi za
neizbježan pad proizvodnje već su 1970-ih godina vratolomno
povećali cijenu nafte, a to je poremetilo svjetsku privredu do
zabrinjavajućeg stupnja. Do 1990. godine proizvodnja će nafte
vjerojatno biti manja od potražnje, pa ako ostali izvori energije ne
ispune tu prazninu, svijet će se suočiti s nestašicom energije. Sve
opasnosti iscrpljivanja resursa i zagađivanja zraka i vode tada će
se zaoštriti, kao što oskudica energije u kući, u tvornicama, na
poljoprivrednim dobrima, stvara problem nedostupnosti topline,
robe, čak i hrane.
Bilo bi stoga neprilično strahovati od katastrofa svemira,
Sunca, Zemlje. Ne moramo se plašiti crnih rupa i izvanzemaljskih
invazija. Umjesto toga, moramo se zapitati neće li, još za ove
generacije, zaliha dostupne energije koja je stalno rasla kroz cijelu
povijest čovječanstva, konačno doseći vrhunac i početi se
smanjivati, i neće li to povući za sobom čovjekovu civilizaciju,
izazvati očajnički nuklearni rat zbog preostalih mrvica i tako
srušiti sve nade u oporavak čovječanstva.
To je katastrofa s kojom smo suočeni neposrednije od svih
ostalih što sam ih opisao.

Energija: nova

Iako se predviđanja o energetskoj gladi mogu smatrati i

neposrednima i strašnima, ona nije neizbježna. Tu je katastrofu
stvorio čovjek, pa je čovjek prema tome može odgoditi ili izbjeći.
Kao i u slučaju iscrpljivanja ostalih izvora, postoje moguće
protumjere.
Ponajprije, postoji očuvanje. Dva je stoljeća čovječanstvo bilo
dovoljno sretno te je raspolagalo dostupnom jeftinom energijom,
a to je imalo svoja manje sretna popratna djelovanja. Bilo je malo
razloga za težnju očuvanju, uz snažno iskušenje da se krene putem
rastrošne potrošnje.

301
 No, era jeftine energije je prošla (barem zasada). Sjedinjene
Države, na primjer, ne mogu više same podmiriti svoje potrebe za
naftom. One su proizvele daleko više nafte od ma koje druge
zemlje, ali baš s tog razloga njihove se rezerve naglo smanjuju,
iako se nacionalna stopa potrošnje i dalje povećava.
To znači da Sjedinjene Države moraju uvoziti sve više i više
nafte. A to opet okreće trgovinsku bilancu u sve nepovoljnijem
smjeru, stvara neizdržive pritiske na dolar, potiče inflaciju i,
općenito, postupno potkopava američki ekonomski položaj.
Štednja energije, prema tome, nije samo poželjna, već je i
apsolutno nužna.
Prostora za štednju energije ima dovoljno, počevši od ukidanja
najvećega među svim rasipnicima energije — različitih vojnih
mašinerija svijeta. Budući da je rat nemoguć bez uništenja,
održavanje suparničkih vojnih mašinerija uz astronomske troško-
ve energije, kad se glavni svjetski izvor energije naglo smanjuje,
očito je ludost.
Uz izravnu štednju nafte, postoje sigurni načini da se poveća
efikasnost pri eksploatiranju nafte iz već postojećih izvora, tako
da bi se presahle bušotine mogle do određenog stupnja ponovno
aktivirati.
Moguće je također povećati efikasnost kojom se iskorištava
energija sagorijevanja nafte (ili sagorijevanjem goriva općenito). U
sadašnjem trenutku, toplina zapaljenoga goriva stvara eksploziju
koja pokreće dijelove motora s unutrašnjim sagorijevanjem; ili
pretvara vodu u paru, pritisak koje pokreće turbinu da bi se
proizvela električna energija. U takvim se napravama samo 25 do
40 posto energije sagorijevanja goriva pretvara u koristan rad;
ostatak je izgubljen kao neiskorištena toplina. Male su nade da bi
se efikasnost mogla znatno povećati.
Postoje, međutim, i druge strategije. Zapaljeno gorivo može
zagrijavati plinove tako dugo dok se atomi i molekule ne
raspadnu na električki nabijene fragmente koji se mogu propustiti
kroz magnetsko polje, stvarajući tako električnu struju. Takvi
»magnetohidrodinamički« (MHD) procesi bili bi znatno efikasniji
od konvencionalnih postupaka.
Moguće je čak, u teoriji, stvoriti elektricitet izravno
kombiniranjem goriva i kisika u električnoj stanici, bez prijelazne
proizvodnje topline. Pri tome bi se lako mogla postići efikasnost
od 75 posto, a moguće je čak zamisliti i gotovo 100 posto.
Upotrebljive »gorive stanice« dosad još nisu izumljene, pa ipak bi
se poteškoće koje stoje na putu mogle svladati.

302
 Uostalom, možda se pronađu novi izvori nafte. Povijest
posljednjih pedesetak godina jest povijest uzastopnih predviđanja
o iscrpljivanju nafte, predviđanja koja se nisu ostvarila. Prije
drugoga svjetskog rata smatralo se da će proizvodnja nafte prijeći
vrhunac i početi se stalno smanjivati u 1940-im godinama; poslije
rata taj je datum odgođen za 1960-e godine; sadašnja odgoda
govori o 1990. godini. Hoće li se odgode jednostavno i dalje
nastavljati?
Očito, na to se ne možemo osloniti. Ono što je najviše
pridonijelo odgađanju predviđena datuma bilo je pronalaženje
novih izvora nafte od vremena do vremena. Najveći je pronalazak
bilo prilično iznenađujuće otkriće u godinama poslije drugoga
svjetskog rata, da su naime rezerve nafte na Srednjem istoku
neočekivano velike. Danas je 60 posto poznatih zaliha nafte
koncentrirano na malom području oko Perzijskog zaljeva (koje je
uz to bilo, nekom čudnom podudarnošću, glavno mjesto najranije
civilizacije čovječanstva).
Nije vjerojatno da ćemo opet naići na još jedno tako bogato
nalazište. U svakom se desetljeću pročešljavalo sve više i više Ze-
mlju u potrazi za naftom, uz pomoć sve naprednijih tehnologija.
Pronašli smo nešto nafte u sjevernoj Aljasci, nešto u Sjevernome
moru, sve podrobnije bušimo kontinentalne podvodne grebene —
no doći će dan, vjerojatno brzo, kad više neće biti novih nalazišta.
Uza sve što možemo učiniti štednjom, povećanjem efikasnosti
i pronalaženjem novih izvora, čini se izvjesnim na dvadeset prvo
stoljeće neće mnogo odmaći prije no što naftni izvori gotovo
usahnu. Što tada?
Nafta se, međutim, može dobiti i iz drugih izvora, ne samo iz
bušotina, u kojima su male količine smještene u međuprostorima
podzemnoga materijala, odakle se mogu relativno lako ekstrahira-
ti. Postoji vrsta stijenja, takozvani »škriljci« s kojima je povezan
katranast, organski materijal nazvan »kerogen«. Ako se škriljci
zagrijavaju, molekule kerogena se razbijaju i dobiva se tvar vrlo
slična sirovoj nafti. Količina uljnih škriljaca u Zemljinoj kori
mogla bi biti 3000 puta veća od količine nafte u bušotinama.
Jedno nalazište uljnih škriljaca u zapadnom dijelu Sjedinjenih
Država možda ukupno sadrži sedam puta više nafte nego cijelo
područje Srednjeg istoka.
Problem je u tome što škriljce valja vaditi; što ih valja
zagrijavati; i što bi proizvedenu naftu (čak i najbogatiji škriljac
davao bi samo dva barela nafte po toni) valjalo rafinirati
postupcima koji se donekle razlikuju od sadašnjih. Nadalje,
303
potrošene škriljce trebalo bi nekako ukloniti. Problemi i troškovi
vrlo su veliki, a nafte u naftnim izvorima još ima toliko da to ljude
ne može natjerati na kapitalna ulaganja. U budućnosti, međutim,
kad se naftni izvori počnu smanjivati, uljni bi škriljci mogli
nadomjestiti prazninu (uz, naravno, višu cijenu).
Uz to, naravno, postoji ugljen. Ugljen je bio glavni izvor
energije prije nego što ga je nadmašila nafta, i on još stoji na
raspolaganju. Općenito se smatra kako su zalihe ugljena u svijetu
dovoljno velike da mogu čovječanstvo održati u pokretu pri
sadašnjoj stopi potrošnje energije još tisuće godina. Zasad se,
međutim, sav taj ugljen ne može izvaditi poznatim rudarskim
postupcima. Ipak, čak i prema najsuzdržanijim procjenama,
ugljen će potrajati još nekoliko stotina godina, a do tada se
rudarski postupci mogu usavršiti.
S druge strane, rudarstvo je opasno. Postoje eksplozije,
gušenja, odroni. To je fizički težak posao i rudari umiru od
plućnih bolesti. Rudnička proizvodnja može razoriti i zagaditi
područje oko rudnika i pretvoriti ga u pustopoljinu punu šljake.
Kad se iskopa, ugljen se mora transportirati, a to je mnogo
tegobniji posao od crpljenja nafte naftovodima. Ugljenom je
daleko teže rukovati i teže ga je zapaliti nego naftu, a uz to
ostavlja za sobom obilan pepeo i stvara dim koji zagađuje zrak
(ako se ne učine posebni napori kako bi se ugljen pročistio prije
upotrebe).
No, možemo očekivati da će se ugljenu prići uz pomoć novih i
složenijih postupaka. Nakon rudničke proizvodnje zemljište bi se
moglo obnoviti tako da se barem donekle vrati u prvobitno stanje.
(Da bi se to učinilo potrebni su, dakako, vrijeme, rad i novac). K
tome, mnogo bi se toga moglo obaviti u samome rudniku, čime bi
se izbjegli veliki troškovi i neprilike masovnoga transporta.
Ugljen bi se, primjerice, mogao spaljivati blizu rudnika kako
bi se proizveo elektricitet uz pomoć magnetohidrodinamičkih
postupaka. U tom bi slučaju trebalo prenositi električnu energiju,
a ne ugljen.
Uz to, ugljen bi se mogao zagrijavati u rudniku, pri čemu bi
stvarao plinove, uključujući ugljični monoksid, metan i vodik. Ti
bi se plinovi mogli podvrgnuti postupcima koji bi omogućili
proizvodnju ekvivalenata prirodnoga plina, benzina i ostalih
naftnih proizvoda. U tom bi se slučaju transportirali nafta i plin, a
ne ugljen, te bi ugljenokopi postali naši novi izvori nafte.
Čak i ugljen koji se mora upotrijebiti kao takav (u proizvodnji
željeza i čelika, na primjer), mogao bi se trošiti efikasnije. Mogao

304
bi se možda pretvoriti u finu prašinu koju bi se moglo
transportirati, paliti i kontrolirati jedva nešto teže nego naftu.
S uljnim škriljcima i ugljenokopima, mogli bismo imati naftu i
kad bušotine presahnu, i naša bi se tehnologija mogla zadržati u
biti takvom kakva je sada još nekoliko stoljeća.
To oslanjanje na naftu i ugljen, međutim, nosi u sebi ozbiljnu
poteškoću, bez obzira na to kako bili napredni naši postupci. Ta
su »fosilna goriva« ležala pod zemljom stotine milijuna godina i
ona predstavljaju mnogo bilijuna tona ugljika koji se za sve to
vrijeme nije nalazio u Zemljinoj atmosferi ni u kojem obliku.
Sada ta fosilna goriva spaljujemo sve brže i opsežnije,
pretvarajući ugljik u ugljični dioksid i ispuštajući ga u atmosferu.
Stanovita će se količina rastvoriti u oceanu. Nešto će možda
apsorbirati bujniji biljni rast što ga može potaći prisutnost ugljika.
Stanovita će količina, međutim, ostati u zraku i povećati
atmosferski sadržaj ugljičnog dioksida.
Od 1900. godine, primjerice, sadržaj ugljičnog dioksida u
atmosferi povećan je sa 0,029 posto na 0,032 posto. Procjenjuje se
da će do 2000. koncentracija doseći 0,038 posto, a to je povećanje
od 30 posto u toku jednoga stoljeća. To mora biti posljedica,
barem dijelom, sagorijevanja fosilnih goriva, iako bi se moglo
djelomično pripisati povlačenju šuma koje apsorbiraju ugljični
dioksid mnogo djelotvornije od ostalih oblika vegetacije.
Povećanje količine ugljičnog dioskida u atmosferi nije,
dakako, veliko. Čak ako se proces sagorijevanja fosilnih goriva
nastavi i ubrza, procjenjuje se da bi najviša koncentracija koju
možemo doseći iznosila 0,115 posto. Ni to nam ne bi otežavalo
disanje.
Disanje, međutim, nije ono zbog čega se moramo zabrinjavati.
Nije potrebno veliko povećanje koncentracije ugljičnog dioksida
da bi se znatno pojačao staklenički efekt. Prosječna temperatura
Zemlje mogla bi 2000. godine biti jedan stupanj Celzija viša nego
1900. zbog pridodanoga ugljičnog dioksida.* Bilo bi potrebno
mnogo više od toga da se dosegne točka na kojoj će klima na
Zemlji biti ozbiljno poremećena, i to toliko da bi se ledene kape

* Staklenički efekt dobiva, međutim, svoju protutežu u činjenici da

industrijska aktivnost izbacuje u zrak i sve više prašine. Zbog toga atmosfera
reflektira natrag u svemir više svjetlosti Sunca nego što bi bio slučaj bez toga, a to
bi moglo rashladiti Zemlju. I doista smo imali nekoliko neobično hladnih zima u
1970-im godinama. No, sigurno je da će na kraju pobijediti zagrijavajući efekt
ugljičnog dioksida — osobito ako poduzmemo mjere za pročišćavanje atmosfere
kad njezino zagađenje dosegne opasne razine.

305
počele otapati, s katastrofalnim posljedicama po kontinentalne
nizinske predjele.
Neki ljudi zapravo naglašavaju da bi, ako se sadržaj ugljičnog
dioksida poveća iznad određene točke, mali porast prosječne
temperature oceana oslobodio ugljični dioksid iz otopine u
oceanskoj vodi; to bi dalje pojačalo staklenički efekt, podižući još
više temperaturu oceana, oslobađajući još više ugljičnog dioksida i
tako dalje. Takav »galopirajući staklenički efekt« mogao bi
konačno povećati temperaturu Zemlje iznad vrelišta vode, učinivši
je nepodobnom za život. A to bi sigurno bila katastrofalna
posljedica sagorijevanja fosilnih goriva.
Prema nekim nagađanjima, jedno kratko razdoblje blagoga
»stakleničkog« djelovanja stvorilo je drastične posljedice u
povijesti Zemlje. Prije oko 75 milijuna godina, tektonika ploča
tako je promijenila Zemljinu koru da je to prouzročilo isušivanje
nekih plitkih mora. Ta su mora bila osobito bogata algama koje
su apsorbirale ugljični dioksid iz zraka. Kad su plitka mora
nestala, količina algi u moru se smanjila, pa prema tome i
apsorpcija ugljičnog dioksida. Količina atmosferskog ugljičnog
dioksida prema tome se povećala pa je Zemlja postala toplija.
Velike životinje teže gube tjelesnu toplinu nego male životinje i
teže im je zadržati hladniju tjelesnu temperaturu. Posebno su
sjemenske stanice, koje su osobito osjetljive na toplinu, mogle u to
vrijeme biti oštećene te su velike životinje izgubile plodnost.
Možda su dinosaurusi izumrli upravo na taj način.
Čeka li slična, ili još gora sudbina — sudbina koju smo sami
sebi dosudili — i nas?
U ostalim takvim slučajevima oslanjao sam se na napredak
tehnologije koji bi nam pomogao da otklonimo ili izbjegnemo
katastrofu, pa bismo stoga mogli zamisliti čovječanstvo koje je u
stanju obrađivati atmosferu tako da ukloni iz nje višak ugljičnog
dioksida. Ako, međutim, naiđe galopirajući staklenički efekt, on
će (za razliku od katastrofa kakve su buduće ledeno doba ili
širenje Sunca) vjerojatno doći tako naglo da je teško zamisliti tako
brz napredak naše tehnologije koji bi nas mogao spasiti.
Lako je, prema tome, moguće da su izgledi za pronalaženje
novih izvora nafte, ili za njihovo nadomještavanje uljnim
škriljcima ili ugljenom, bez praktične važnosti; da postoji oštra
granica do koje se može povećavati izgaranje fosilnih goriva bilo
koje vrste i iz bilo kojeg izvora, bez rizika stakleničke katastrofe.
Ostavlja li nam to ikakve alternative, ili moramo čekati u očajanju

306
da se civilizacija raspadne na ovaj ili onaj način u toku slijedećeg
stoljeća?
Alternative postoje. Postoje stari izvori energije koje je
čovječanstvo poznavalo prije no što su na scenu stupila fosilna
goriva. Postoje naši mišići i mišići životinja. Postoje vjetar, tekuća
voda, plima i oseka, Zemljina unutrašnja toplina, drvo. Zagađenje
koje ti izvori proizvode bez ikakva je značenja, svi se oni mogu
obnavljati i neiscrpni su. Štoviše, svi se oni mogu upotrebljavati
na mnogo razvijenije načine nego u prošlosti.
Primjerice, nije potrebno da suludo obaramo stabla kako
bismo se njima grijali ili proizvodili drveni ugljen potreban
čeličanama. Možemo uzgajati posebne kulture koje brzo
apsorbiraju ugljični dioksid, stvarajući od njega tkivo (»bioma-
sa«). Mogli bismo izravno spaljivati te kulture ili, još bolje,
uzgajati posebne vrste iz kojih bismo izlučivali zapaljiva ulja ili
koje bismo fermentirali da bismo dobili alkohol. Takva goriva
proizvedena prirodnim putem mogu pokretati naše buduće
automobile i tvornice.
Velika je prednost takvoga goriva biljne proizvodnje u tome
da ono ne predstavlja stalno dodavanje ugljičnog dioksida u zrak.
Gorivo se proizvodi iz ugljičnog dioksida koji je apsorbiran
nekoliko mjeseci ili godina prije toga i koji se jednostavno vraća
atmosferi iz koje je nedavno stigao.
Zatim, mogle bi se graditi vjetrenjače ili odgovarajući uređaji
koji bi radili mnogo djelotvornije od srednjevjekovnih građevina
što su ih inspirirale, i koji bi izvlačili mnogo više energije iz vjetra.
U stara vremena morskim su se dobima ljudi koristili da bi
izvodili brodove iz luka. Sad bi se pomoću njih mogli puniti
rezervoari za vrijeme plime, da bi za oseke stvarali tekuću vodu
koja će pokretati turbine i proizvoditi električnu struju. U
područjima gdje je Zemljina unutrašnja toplina blizu površine to
bi se moglo iskoristiti za proizvodnju pare koja bi pokretala tur-
bine i stvarala električnu energiju. Spominje se čak da je moguće
iskoristiti temperaturnu razliku između površine i dubljih slojeva
vode u tropskim oceanima, ili neprestanu energiju oceanskih
valova, za proizvodnju električne struje.
Svi su ti oblici energije, u cijelosti, sigurni i vječni. Oni ne
stvaraju opasno zagađenje i uvijek će se obnavljati, tako dugo dok
postoje Zemlja i Sunce.
No, tih oblika energije nema u izobilju. To će reći, oni ne
mogu svaki za se, ili čak svi zajedno, zadovoljiti sve potrebe
čovječanstva za energijom, kao što su to u posljednja dva stoljeća
307
činili ugljen i nafta. To ne znači da oni nisu važni. U prvome redu,
svaki taj izvor može, na određenome mjestu, u određeno vrijeme i
za određenu svrhu, biti najprikladniji mogući oblik energije. A svi
oni zajedno mogli bi produljiti upotrebu fosilnih goriva.
Uz pomoć svih tih ostalih oblika dostupne energije,
sagorijevanje fosilnih goriva može se nastaviti brzinom koja nije
dovoljno velika da bi ugrozila klimu, i to može potrajati još dugo
vremena. Za to vrijeme može se razviti neki oblik sigurne, vječne i
obilne energije.
Prvo pitanje glasi: postoji li energija s takvom kombinacijom
svojstava? Odgovor je: da, postoji.

Energija: obilna

Samo pet godina nakon što je, 1896, francuski fizičar Antoine
Henri Becquerel (1852—1908) otkrio radioaktivnost, Pierre Curie
izmjerio je toplinu koju ispušta radij pri raspadanju. To je bio prvi
nagovještaj da se negdje unutar atoma nalaze velike količine
energije, postojanje koje nitko do tada nije ni naslućivao.
Ljudi su gotovo smjesta počeli razmišljati o mogućnosti da se
ta energija iskoristi. Engleski pisac znanstvene fantastike H. G.
Wells čak je umovao o mogućem postojanju »atomske bombe«,
kako ju je bio nazvao, gotovo odmah nakon što je objavljeno
Curiejevo otkriće.
Postalo je, međutim, jasno da će se atomima, ako se želi
osloboditi ta atomska energija (ili, govoreći ispravnije, »nuklearna
energija«, jer je to bila energija koja je držala na okupu atomsku
jezgru i nije uključivala vanjske elektrone u kojima su se odvijale
kemijske reakcije), morati najprije dodati energija. Atom je
trebalo bombardirati snažnim subatomskim česticama koje su
imale pozitivan naboj. Samo je nekoliko čestica pogodilo jezgru, a
od njih su samo neke mogle nadvladati odbijanje pozitivno
nabijene jezgre i dovoljno poremetiti njezino ustrojstvo da bi se
omogućilo oslobađanje energije.. Rezultat je bio taj da je trebalo
utrošiti mnogo više energije no što se moglo izvući, te se činilo da
je iskorištavanje nuklearne energije bio samo besplodan san.
No, 1932. godine James Chadwick (1891—1974) otkrio je
novu subatomsku česticu. Čestica nije imala električnog naboja pa
joj je nadjenuo ime »neutron«, a baš stoga što nije bila električki
nabijena, mogla se približiti električki nabijenoj atomskoj jezgri a
da ne bude odbijena. Stoga nije bilo potrebno mnogo energije da

308
 bi se neutronu omogućio sudar s atomskom jezgrom i ulaženje u
nju.
Neutron je brzo postao omiljenim subatomskim »metkom« te
je 1934. godine talijanski fizičar Enrico Fermi (1901—54)
bombardirao atome neutronima na takav način da ih je
promijenio u atome elementa rednoga broja većeg za jedno
mjesto. -Redni broj urana bio je 92, najviši u periodnom sistemu.
Nije bio poznat nikakav element rednoga broja 93 pa je Fermi
bombardirao i uran, u nastojanju da stvori taj nepoznati element.
Rezultati su bili zbunjujući. Taj su eksperiment ponovili i
drugi fizičari nastojeći pronaći neki smisao, osobito njemački
fizičar Otto Hahn (1879—1968) i njegova austrijska suradnica
Lise Meitner (1878—1968). Upravo je Meitnerova, potkraj 1938,
shvatila da se uranov atom, nakon što ga pogodi neutron, cijepa
na dva dijela (»uranova fisija«).
U to je vrijeme bila u Švedskoj jer je, kao Židovka, morala
napustiti nacističku Njemačku. Svoje je ideje saopćila danskom
fizičaru Nielsu Bohru (1885—1962) početkom 1939, a on ih je
prenio u Sjedinjene Države.
Mađarsko-američki fizičar Leo Szilard (1898—1964) shvatio je
kakvo je značenje toga Uranov atom, kad je podvrgnut fisiji,
oslobađa mnogo energije za jedan jedini atom, mnogo više no što
iznosi mala količina energije sporog neutrona koji ga je pogodio.
Štoviše, u toj fisiji uranov atom oslobađa dva ili tri neutrona od
kojih svaki može pogoditi drugi uranov atom, kod tog će drugog
atoma doći do cijepanja, opet će se osloboditi dva ili tri neutrona i
opet će svaki od njih moći pogoditi druge uranove atome i tako
dalje.
U sićušnom djeliću sekunde »lančana reakcija« stvorena na
taj način mogla bi prouzročiti silnu eksploziju, samo na račun
onoga početnog neutrona koji je mogao vrludati zrakom a da se
nitko nije ni potrudio kako bi ga tamo smjestio.
Szilard je prisilio američke znanstvenike da drže u tajnosti
svoja istraživanja (jer se Njemačka spremala započeti rat protiv
civiliziranog svijeta), a potom je nagovorio predsjednika
Roosevelta da potpomogne taj rad privoljevši Alberta Einsteina
da mu o tome napiše pismo. Prije nego što je završen drugi
svjetski rat, izrađene su tri uranove fisione bombe. Jedna je
iskušana kod Alamogordoa u New Mexicu, 16. srpnja 1945, i
pokazala se uspješnom. Druge su dvije bačene na Japan.
U međuvremenu su znanstvenici pronašli način na koji se uran
može podvrgnuti fisiji u kontroliranim uvjetima. Stupanj fisije

309
 dopirao je samo do sigurne razine i mogao se održavati na toj
razini neograničeno dugo. Razvilo bi se toliko topline da bi to
omogućilo udvostručenje one vrste rada što ga obavljaju ugljen ili
nafta i omogućilo bi proizvodnju električne energije.
U toku 1950-ih godina, elektrane na pogon uranovom fisijom
podignute su u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i
Sovjetskom Savezu. Otada su takvi »nuklearni fisioni reaktori«
sagrađeni u mnogim zemljama, znatno pridonoseći zadovoljava-
nju energetskih potreba svijeta.
Brojne su prednosti takvih nuklearnih fisionih reaktora.
Ponajprije, kad je riječ o težinski istoj količini, uran stvara mnogo
više energije nego ugljen ili nafta. Zapravo, iako uran nije baš čest
metal, procjenjuje se da svjetske zalihe dostaju za proizvodnju
deset do sto puta više energije nego što se očekuje od zaliha
fosilnih goriva.
Jedan od razloga zašto uran ne može dati još bolje rezultate
jest činjenica da postoje dvije vrste tog metala, a samo jedna od
njih sposobna je za fisiju. Te su vrste uran-238 i uran-235, a samo
uran-235 sposoban je za fisiju ako se bombardira sporim
neutronima. Kao što biva, udio urana-235 u količinama
pronađenima u prirodi iznosi samo 0,7 posto.
Moguće je, međutim, konstruirati takav nuklearni fisioni
reaktor gdje je aktivna zona reaktora okružena običnim uranom-
-238 ili sličnim metalom, torijem-232. Neutroni koji izbijaju iz te
aktivne zone pogodit će uranove ili torijeve atome i, iako neće u
njih izazvati cijepanje jezgre, pretvorit će ih u druge tipove atoma
koji su, pod odgovarajućim uvjetima, sposobni za fisiju. Takav
reaktor oplođuje gorivo u obliku plutonija-239 ili urana-233.
podložnih fisiji, iako se prvobitno gorivo — uran-235 — polako
troši. Zapravo, takav reaktor proizvodi više goriva nego što ga
troši te se shodno tome naziva »oplodni reaktor«.
Gotovo svi nuklearni fisioni reaktori koji su dosad u upotrebi
nisu oplodni, ali nekoliko je oplodnih reaktora sagrađeno, već
1951. godine prvi od njih, a novi se mogu sagraditi u svako doba.
Uz pomoć oplodnih reaktora sav bi se uran i torij u svijetu mogli
podvrgnuti fisiji i iskoristiti za proizvodnju energije. Na taj bi
način čovječanstvo imalo na raspolaganju izvor energije koji bi
bio najmanje 3 000 puta veći od sveukupnih zaliha fosilnih goriva.
Upotrebljavajući obične nuklearne fisione reaktore, čovječan-
stvo će imati zalihu energije koja će trajati stoljećima, uz sadašnju
stopu potrošnje. S oplodnim reaktorima, zalihe energije potrajat
će stotine tisuća godina — a to je obilje vremena u kojem se mogu

310
izumiti još bolji postupci, mnogo prije no što se zalihe iskoriste.
Štoviše, nuklearni fisioni reaktori, bili obični ili oplodni, ne
stvaraju ugljični dioksid i ne zagađuju zrak u kemijskom smislu.
Uza sve te prednosti, mogu li uopće postojati kakve
nepovoljne popratne pojave? Ponajprije, uran i torij raspršeni su u
cijeloj Zemljinoj kori i teško ih je pronaći i skupiti. Možda će se
moći upotrijebiti samo mala količina postojećeg urana i torija.
Drugo, nuklearni fisioni reaktori vrlo su skupi, nije ih lako
održavati i teško ih je popravljati. Treće, i najvažnije, nuklearni
fisioni reaktori uvode nov i osobito opasan oblik zagađivanja —
prodorno zračenje.
Kad je uranov atom podvrgnut fisiji, on stvara cijelu seriju
manjih atoma koji su radioaktivni, i ta je radioaktivnost mnogo
intenzivnija nego u samog urana. Radioaktivnost se smanjuje do
sigurne razine vrlo sporo, u slučaju nekih vrsta tek nakon
nekoliko tisuća godina. Taj »radioaktivni pepeo« je izuzetno
opasan jer njegovo zračenje može izazvati smrt, jednako kao i
nuklearna bomba, iako daleko podmuklije. Kad bi se potrebe
čovječanstva za energijom zadovoljavale isključivo fisionim
reaktorima, količina radioaktivnosti u pepelu koji nastaje svake
godine odgovarala bi milijunima eksplozije fisionih bombi.
Radioaktivni pepeo mora se pohraniti na neko sigurno mjesto,
i to tako da ne može prodrijeti u okoliš nekoliko tisuća godina.
Mjesta pohrane mogu biti nerđajući čelični kontejneri; pepeo se
može uz to pomiješati s rastopljenim staklom koje se potom
skrutne. Kontejneri ili staklo mogu se smjestiti u podzemne
rudnike soli, na Antarktik, u slojeve oceanskog dna i tako dalje.
Dosad su predloženi brojni načini za uklanjanje tog pepela, svi su
oni bili donekle pouzdani, no nijedan nije bio toliko siguran da bi
to moglo svakoga zadovoljiti.
Uz to, uvijek je moguće da nuklearni fisioni reaktor izmakne
kontroli. Reaktor je tako konstruiran da ne može eksplodirati, no
u njemu se moraju upotrebljavati velike količine fisionog
materijala, pa ako se fisiona reakcija nehotice ubrza tako da
premaši sigurnosno talište, aktivna zona će se zagrijati, probiti
zaštitnu oblogu i veliko područje može biti izloženo smrtonosnom
zračenju.
Smatra se da su oplodni reaktori osobito opasni jer je gorivo
koje upotrebljavaju često metal pluton, a on je mnogo
radioaktivniji od urana i zadržava radioaktivnost stotine tisuća
godina. Prema nekim mišljenjima to je najsmrtonosnija supstanca
na Zemlji, pa stoga postoje strahovanja da bi pluton, bude li se

311
 suviše upotrebljavao, mogao izmaknuti u okoliš i toliko zatrovati
Zemlju da više ne bi bila pogodna za nastavanje.
Postoje također bojazni da bi pluton mogao ojačati terorizam
do novih granica djelotvornosti. Ako bi teroristi nabavili
stanovitu količinu plutona, mogli bi ga upotrijebiti kao prijetnju
eksplozijom ili zatrovanjem kojom bi ucjenjivali svijet. To bi bilo
mnogo stravičnije oružje nego sve što im je dosad bilo dostupno.
Nema nikakva načina da se ljude uvjeri kako se takve stvari
neće nikada dogoditi te su sve brojnija protivljenja gradnji
nuklearnih fisionih reaktora. Nuklearna fisiona energija širi se
mnogo sporije nego što se predskazivalo u 1950-im godinama kad
se počela upotrebljavati, uz blistave najave novog razdoblja
izobilja energije.
No, fisija nije jedini način da se dobije nuklearna energija. U
svemiru općenito, glavni izvor energije nastaje fuzijom vodikove
jezgre (najjednostavnije koje postoji) u helijevu jezgru (slijedeću
po jednostavnosti). Upravo ta »vodikova fuzija« priskrbljuje
energiju zvijezdama, kao što je 1938. godine istakao njemačko-
-američki fizičar Hans Albrecht Bethe (1906—).
Nakon drugoga svjetskog rata, fizičari su pokušavali ostvariti
vođikovu fuziju u laboratoriju. Za to su im bile potrebne
ekstremno visoke temperature, u milijunima stupnjeva, a uz to su
morali zadržati plin vodik na odgovarajućem mjestu u procesu
podizanja njegove temperature do tako ogromnih stupnjeva.
Sunce i ostale zvijezde zadržavaju svoje jezgre na mjestu uz pomoć
silnih gravitacijskih polja, no na Zemlji se fo nije moglo kopirati.
Jedno je rješenje bilo da se temperatura vodika podigne vrlo
brzo kako ne bi bilo vremena da ekspandira i raziđe se prije no što
je dovoljno vruć za fuziju. Ta se nakana mogla ostvariti uz pomoć
nuklearne fisione bombe pa je tako 1952. u Sjedinjenim Državama
izvršena eksplozija bombe u kojoj je fisija urana pokrenula fuziju
vodika. Sovjetski Savez odmah je odgovorio vlastitom takvom
bombom.
Takva »nuklearna fuziona bomba«, ili »hidrogenska bomba«,
bila je neizmjerno snažnija od fisionih bombi; nijedna nikad nije
upotrijebljena u ratu. Budući da je za djelovanje fuzionih bombi
potrebna vrlo visoka temperatura, nazivaju se još i »termonu-
klearnim bombama«. Upravo sam za njihovu upotrebu u nekom
»termonuklearnom ratu« istakao da bi mogla prouzročiti
katastrofu četvrte vrste.
No, bi li se vodikova fuzija mogla zadržati pod kontrolom i bi
li mogla proizvoditi energiju jednako pokorno kao što to čini

312
uranova fisija? Engleski fizičar John David Lawson (1923—)
razradio je 1957. zahtjeve koji su za to potrebni. Vodik bi morao
imati stanovitu određenu gustoću, morao bi doseći određenu
temperaturu i morao bi tu temperaturu zadržati stanovito vrijeme
a da se pri tome ne raziđe. Svaki nedostatak u nekog od tih
svojstava zahtijeva povećanje u jednom od preostala dva, ili oba.
Znanstvenici u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i
(Sovjetskom Savezu otada neprekidno pokušavaju udovoljiti tim
zahtjevima.
Postoje tri tipa vodikovih atoma, vodik-1, vodik-2 i vodik-3.
Vodik-2 zove se »deuterij«, a vodik-3 »tritij«. Vodik-2 podložan je
fuziji pri nižoj temperaturi nego vodik-1, a vodik-3 pri još nižoj i
od toga (iako je i najniža temperatura za fuziju na razini desetaka
milijuna stupnjeva, pod uvjetima na Zemlji).
Vodik-3 je radioaktivni atom koji jedva da i postoji u prirodi.
Može se napraviti u laboratoriju, no upotrebljiv je samo u malom
opsegu. Vodik-2 je prema tome glavno fuziono gorivo, a male
količine vodika-3 dodaju se da bi se snizila fuziona temperatura.
Vodik-2 javlja se mnogo rjeđe nego vodik-1. Među svakih
100 000 vodikovih atoma samo je 15 atoma vodika-2. Pa ipak, u
otprilike četiri litre morske vode nalazi se toliko vodika-2 da to
predstavlja energiju koja se može dobiti sagorjevanjem oko 1 400
litara benzina. A ocean (u kojem su od svaka tri atoma — dva
vodikova) tako je prostran da je vodik-2 sadržan u njemu
dovoljan za proizvodnju energije, uz sadašnju stopu rasta
potrošnje u svijetu, još milijarde godina.
Čini se da nuklearna fuzija ima niz prednosti pred nuklearnom
fisijom. Ponajprije, ako je riječ o istoj količini materije, fuzijom će
se dobiti oko deset puta više energije nego fisijom, a osim toga,
vodik-2, gorivo za fuziju, mnogo se lakše nabavlja nego uran ili
torij i njime je mnogo lakše rukovati. Kad jedanput počne proces
fuzije vodika-2. u svakom će se pojedinom trenutku upotrebljavati
samo mikroskopske količine, pa ako čak fuzija izmakne kontroli i
ako sav fuzioni materijal »umakne«, posljedica će biti samo vrlo
slaba eksplozija koja se neće ni zamijetiti. Nadalje, vodikova
fuzija ne stvara nikakve radioaktivne otpatke. Njezin glavni
proizvod, helij, najmanje je opasan od svih poznatih supstanci. U
toku fuzije nastaju vodik-3 i neutroni i ti su produkti opasni. No.
količine koje se stvaraju vrlo su male, a uz to se mogu reciklirati i
upotrijebiti u toku nove fuzije.
U svakom bi se dakle smislu činilo da je nuklearna fuzija
idealan izvor energije. No, stvar je u tome da je još nemamo.

313
 Unatoč dugogodišnjim pokušajima, znanstvenici još nisu zadržali
dovoljno vodika na mjestu pri dovoljno visokoj temperaturi i
dovoljno dugo vremena da bi to omogućilo fuziju pod
kontroliranim uvjetima.
Znanstvenici prilaze tom problemu na nekoliko načina.
Snažna, pažljivo osmišljena magnetska polja drže nabijene
fragmente na mjestu, dok se temperatura polako povećava. Ili se
temperatura povećava naglo, ne uz pomoć fisione bombe, već
pomoću laserske svjetlosti ili elektronskog mlaza. Realni su izgledi
da bi u toku 1980-ih godina jedna od tih metoda mogla uspjeti, ili
možda sve tri, i da bi kontrolirana fuzija u laboratoriju postala
činjenicom. Možda bi potom potrajalo nekoliko desetljeća da se
sagrade velike fuzione elektrane koje bi mogle znatno pridonijeti
zadovoljavanju energetskih potreba čovječanstva.
Ostavimo li međutim vodikovu fuziju po strani, postoji još
jedan izvor obilate energije koji je siguran i vječan, a to je Sunčevo
zračenje. Dva posto energije Sunčeve svjetlosti omogućuje
fotosintezu čitavoga biljnog svijeta na Zemlji, a kroz to je
omogućen sav animalni život. Preostala energija u Sunčevoj
svjetlosti najmanje je deset tisuća puta veća od svih energetskih
potreba čovječanstva. Taj veći dio Sunčeva zračenja nije nipošto
beskoristan. Ono postiže isparivanje oceana te tako stvara kišu,
tekuću vodu i zalihe pitke vode na Zemlji općenito. Ono podržava
oceanske struje i vjetar. Ono zagrijava Zemlju u cijelosti i čini je
pogodnom za nastavanje.
Unatoč tome, nema nikakva razloga zašto ljudska bića ne bi
najprije mogla iskoristiti Sunčevo zračenje. Kad to činimo,
zračenje se pretvara u toplinu i ništa na kraju nije izgubljeno. Bilo
bi to poput hodanja ispod vodopada: voda bi ipak doprla do
razine tla i krenula nizvodno, no mi bismo je, privremeno, ipak
iskoristili da se okupamo i osvježimo.
No, velika je poteškoća sa Sunčevom energijom u tome što je
ona, iako obilata, vrlo raspršena. Rasprostranjena je oskudno na
velikom prostoru te ne bi bilo lako skupiti je i primijeniti.
Sunčeva se energija, u malom opsegu, već dugo upotrebljava.
Prozori okrenuti jugu zimi propuštaju Sunčevu svjetlost i relati-
vno su nepropusni kad je riječ o ponovnom izlučivanju infra-
crvene svjetlosti, tako da kuću zagrijava staklenički efekt te je
potrebno manje goriva.
Tim bi se načinom moglo učiniti još više. Rezervoari s vodom
na južnim kosinama krovova (na južnoj polutki na sjevernim
kosinama) mogu upijati sunčevu toplinu i opskrbljivati kuću

314
stalnim izvorom tople vode. Ta bi se voda mogla upotrijebiti i za
opće zagrijavanje kuće ili, isto tako, za kondicioniranje zraka ljeti.
Uz to, solarno se zračenje može pretvarati izravno u elektricitet,
izlaganjem solarnih stanica Sunčevoj svjetlosti.
Sunčevo zračenje, dakako, nije uvijek dostupno. Noću ga
nema uopće, a čak i u toku dana oblaci mogu smanjiti svjetlost do
neupotrebljive razine. K tome, u razna doba dana kuća se može
nalaziti u sjeni koju stvaraju druge kuće ili prirodni objekti kakvi
su stabla i brežuljci. Zasad također ne postoji neki potpuno
adekvatan način da se solarna energija pohrani za sunčanih
razdoblja, kako bi se upotrijebila kad je tmina.
Ako bi solarna energija trebala opskrbljivati cijeli svijet, a ne
samo pojedine zgrade tu i tamo, desetke tisuća četvornih
kilometara pustinjskog područja valjalo bi prekriti solarnim
stanicama. I instaliranje i održavanje takvih stanica bilo bi vrlo
skupo.
No, postoji mogućnost da se Sunčeva energija ne skuplja na
površini Zemlje, već blizu na nebu. Široka baterija solarnih
stanica postavljena u orbitu na ekvatorijalnoj ravnini oko 33 000
kilometara (21 000 milja) iznad Zemljine površine, napravila bi
krug oko Zemlje za dvadeset četiri sata. To je »sinhrona putanja«
pa bi se činilo da je svemirska stanica nepokretna u odnosu na
Zemljinu površinu.
Takva baterija solarnih stanica bila bi izložena punom
intenzitetu Sunčeva zračenja, bez ikakvih atmosferskih smetnji.
Nalazila bi se u sjeni Zemlje samo oko 2 posto vremena u toku
godine, i tako bi uveliko smanjila potrebu da se energija
pohranjuje. Prema nekim procjenama, određena površina solarnih
stanica u sinhronoj putanji proizvela bi šezdeset puta više
električne energije nego takva ista površina na Zemlji.
Električna energija koja bi se stvarala u svemirskoj stanici
pretvarala bi se u mikrovalno zračenje; to bi se zračenje
usmjeravalo prema prijemnoj stanici na Zemlji i tamo bi se opet
pretvaralo u električnu energiju. Stotinjak takvih stanica
razmještenih u ekvatorijalnoj ravnini predstavljalo bi izvor obilne
energije koji bi potrajao tako dugo kao što traje Sunce.
Pogledamo li u budućnost pod pretpostavkom da će ljudska
bića surađivati kako bi mogla preživjeti, do 2020. godine mogli
bismo imati u pogonu ne samo nuklearne fuzione elektrane, nego
također i prvih nekoliko solarnih svemirskih elektrana. Do 2020.
godine sigurno bismo mogli izdržati s fosilnim gorivima i ostalim
izvorima energije. Bude li mira i dobre volje, moglo bi se pokazati

315
da energetska kriza koja nas sada pogađa nije uopće kriza u
dugoročnoj perspektivi. Nadalje, eksploatiranje svemira u vezi sa
solarnom energijom odvelo bi nas mnogo dalje od toga. U
svemiru će se sagraditi laboratoriji i opservatoriji, uz svemirska
naselja za smještaj ljudi koji će stvarati te objekte. Na Mjesecu će
se nalaziti rudnički pogoni koji će namirivati veći dio materijala
potrebnog za svemirske objekte (iako će se ugljik, dušik, vodik i
dalje, još neko vrijeme, morati pribavljati sa Zemlje).
Jednoga dana, znatan dio zemaljskih industrijskih postrojenja
preselit će se u svemir. Na asteroidima će se otvoriti rudnici. I
čovječanstvo će se početi širiti Sunčevim sustavom, a u dogledno
vrijeme čak prema zvijezdama. Uz takav scenarij, mogli bismo
pretpostaviti da će svi problemi biti riješeni — osim što će
pobjeda, sama po sebi, donijeti probleme. U zadnjem poglavlju
prihvatit ću se upravo te moguće katastrofe koja izrasta iz
pobjede.

316
 15
Pogibelji pobjede
Stanovništvo
Zamislimo li društvo u miru, s obiljem energije pa prema tome i
mogućnostima da reciklira izvore i unapređuje tehnologiju,
moramo također zamisliti da će to društvo ubirati plodove svoje
pobjede nad okolicom. Najočitiji plod bit će točno ono što je
čovječanstvo već iskusilo kao rezultat slične pobjede u prošlosti —
povećanje stanovništva.
Ljudska vrsta, poput svih živih vrsta na Zemlji, ima
sposobnost da brzo povećava broj svojih pripadnika. Nije
nemoguće da žena, recimo, rodi šesnaestoro djece u toku godina u
kojima je sposobna za trudnoću. (Navode se i slučajevi gdje je
jedna majka imala čak tridesetoro djece). Ako započnemo s dvoje
ljudi, muškarcem i ženom, to znači da ćemo poslije trideset godina
imati ukupno osamnaestoro ljudi. Starija djeca do tada bi se
mogla međusobno vjenčati (ako zamislimo društvo koje dopušta
incest) i izroditi još oko desetoro djece. Dakle, od dva do dvadeset
osam — četrnaest puta više za trideset godina. Uz tu stopu,
prvobitan par ljudskih bića za dva bi stoljeća dosegao 100
milijuna ljudi.
No, pučanstvo se ne povećava uz takvu stopu rasta, i nikad se
nije povećavalo, i to iz dva razloga. Ponajprije, broj poroda ne
iznosi jedinstvenih šesnaest za sve žene, nego je u prosjeku znatno
manji iz brojnih razloga. Drugim riječima, broj poroda općenito je
manji od potencijalnog maksimuma.
Na drugome mjestu, bio sam pretpostavio da svi ljudi koji se
rode ostaju na životu, a to naravno nije točno. Svi ljudi moraju
jednom umrijeti; vrlo često prije no što donesu na svijet onoliko
djece koliko bi mogli; ponekad prije no što su uopće donijeli na
svijet ijedno dijete.

317
 Ukratko, uz stopu poroda postoji i stopa smrtnosti, i za većinu
vrsta u većem dijelu vremena te su dvije stope izjednačene.
Ako, u dugom razdoblju, broj smrti i broj rođenja ostaje
isti, brojnost svake razmatrane vrste ostaje stabilna, no ako
smrtnost nadmaši broj rođenja, makar i neznatno, tada se broj
pripadnika vrste smanjuje, sve do konačnog istrebljenja. Ako je
broj rođenja stalno samo nešto malo veći od broja smrti, brojnost
vrste postupno će se povećavati.
Stopa smrtnosti svake vrste teži povećanju ako okolica iz
nekog razloga postane za nju nepovoljna, a smanjivanju ako
okolica postane povoljna. Brojnost svake vrste raste za dobrih
godina i smanjuje se kad su godine loše.
Jedino ljudska bića, među svim vrstama, koje su živjele i žive
na Zemlji, posjeduju inteligenciju i sposobnost da svoju okolicu
radikalno mijenjaju na način koji će im odgovarati. Ona su
poboljšala svoju klimu, na primjer, upotrebom vatre; povećala su
opskrbu hranom namjernim uzgajanjem bilja i držanja stada
životinja; izumivši oružje, smanjila su opasnost od grabežljivaca; a
razvojem medicine smanjila su pogibeljnost nametnika. Kao
rezultat toga, čovječanstvo je moglo održati stopu rođenja koja je,
u cijelosti, bila viša od stope smrtnosti sve otkako se Homo sapiens
prvi puta pojavio na ovom planetu.
Oko 6000. godine prije n.e., kad su ratarstvo i stočarstvo bili
tek u začecima, ukupan broj stanovnika na Zemlji popeo se na
deset milijuna. U doba gradnje piramida pučanstvo Zemlje brojilo
je vjerojatno oko 40 milijuna ljudi; u vrijeme Homera, 100
milijuna; u vrijeme Kolumba, 500 milijuna; u vrijeme Napoleona,
1 milijardu; u vrijeme Lenjina, 2 milijarde. A danas, na kraju
1970-ih godina, žiteljstvo Zemlje doseglo je brojku od 4 milijarde.
Budući da tehnologija teži kumulativnosti, brzina kojom je
čovječanstvo povećavalo svoju dominaciju nad okolicom i nad
suparničkim oblicima života, i brzina kojom se unapređivala
fizička sigurnost, postupno je rasla. To znači da je disparitet
između stope nataliteta i stope smrtnosti stalno rastao u korist
broja novorođenčadi. To opet znači da se čovječanstvo nije samo
povećavalo, već da je to povećavanje imalo stalno sve više stope
rasta.
U tisućljećima prije ratarstva, kad su ljudska bića živjela od
lova i skupljanja hrane, opskrba hranom bila je oskudna i
nesigurna te se brojnost čovječanstva mogla povećavati samo kroz
rasprostiranje ljudi na sve većim površinama lica Zemlje. Stopa
porasta žiteljstva morala je tada biti manja od 0,02 posto na

318
godinu te je bilo potrebno više od 35000 godina da se
čovječanstvo udvostruči.
S razvitkom ratarstva i stočarstva i s osiguranjem sve
sigurnijih i obilnijih zaliha hrane, te uz ostala tehnološka
poboljšanja, stopa porasta stanovništva počela se povećavati,
dosežući 0,3 posto 1700. godine (razdoblje udvostručenja od 230
godina) i 0,5 posto 1800. (razdoblje udvostručenja od 140 godina).
Pojava industrijske revolucije, mehanizacije poljoprivrede i
brzog napretka medicine dalje je povećala stopu porasta
populacije na 1 posto na godinu u 1900. (razdoblje udvostručenja
od 70 godina) i na 2 posto na godinu u 1970-im godinama
(razdoblje udvostručenja od 35 godina).
Povećanje stanovništva i povećanje stope porasta stanovništva
umnožava brzinu kojom se čovječanstvu stalno dodaju nova usta.
Tako je 1800. godine, kad je ukupno stanovništvo brojilo
milijardu ljudi a stopa porasta iznosila 0,5 posto na godinu, to
značilo da je svake godine trebalo nahraniti 5 milijuna novih usta.
U 1970-im godinama, uz ukupno žiteljstvo od 4 milijarde i stopu
porasta od 2 posto na godinu, svake godine valja nahraniti 80
milijuna novih usta. Čovječanstvo se za 170 godina učetverostruči-
lo, no dodatna je brojka svake godine potom bila šesnaest puta
veća.
Iako je sve to dokaz čovjekova trijumfa nad okolicom, isto je
tako i velika prijetnja. Stanovništvo koje se smanjuje može se
smanjivati bezgranično, sve dok konačno ne dosegne nulu.
Stanovništvo koje raste ne može se, međutim, ni pod kakvim
okolnostima, bezgranično povećavati. Jednoga dana, sve brojnije
pučanstvo će preteći svoje zalihe hrane, preteći će mogućnosti
okoliša, prerast će svoj životni prostor, i tada, vrlo vjerojatno
katastrofalnom brzinom, situacija će se obrnuti te će nastati oštar
pad broja stanovnika.
Takav populacijski uspon-i-pad primijećen je u mnogih drugih
vrsta koje su se prekomjerno razmnožile u nizu godina kad su
klima i ostali aspekti okolice slučajno pogodovali njihovu
napredovanju — no samo zato da bi potom hrpimice ugibale kad
bi neizbježna loša godina smanjila količine hrane.
Ta populacijska sudba prijeti i čovječanstvu. Sama pobjeda
koja povećava naše pučanstvo dovest će nas do vrhunca s kojega
ćemo se, jer neće biti drugoga izbora, strovaliti — a što je vrhunac
viši, to će pad biti pogibeljniji.
Možemo li računati da će nas tehnološki napredak očuvati od
zla u budućnosti, kao što je to učinio u prošlosti? Ne možemo, jer

319
je lako dokazati s apsolutnom sigurnošću da će sadašnja stopa
porasta stanovništva, ako se nastavi, ne samo lako prestići
vjerojatni tehnološki napredak, već i svaki pojmljivi tehnološki
napredak.
Započnimo s činjenicom da je stanovništvo Zemlje 1979.
godine brojilo 4 milijarde ljudi (zapravo nešto više) te da stopa
porasta stanovništva iznosi, i da će i dalje iznositi, 2 posto na
godinu. Mogli bismo polemizirati da je pučanstvo od 4 milijarde
ionako previše brojno a da bi to Zemlja mogla podnijeti te novo
povećanje nije ni važno. Oko 500 milijuna ljudi, osmina
čovječanstva (uglavnom u Aziji i Africi), kronično je i ozbiljno
pothranjeno, a stotine tisuća svake godine umiru od gladi.
Nadalje, nužnost da se svake godine proizvede sve više i više hrane
kako bi se nahranilo više usta nagnala je ljudska bića da
kultiviraju lošu zemlju, da upotrebljavaju pesticide i umjetna
gnojiva, da provode irigaciju, i to ne razložno već pretjerano, te da
time sve drastičnije poremećuju ekološku ravnotežu Zemlje. Kao
posljedica toga, tlo zahvaća erozija, pustinje se šire, a proizvodnja
hrane (koja se povećavala s pučanstvom, čak nešto brže, u
posljednjim očajničkim desetljećima eksplozije stanovništva)
približava se platou i uskoro bi se mogla početi smanjivati. U tom
slučaju, glad će se svake godine sve više širiti.
S druge strane, moglo bi se tvrditi da su nestašice hrane djelo
čovjeka, posljedica rasipništva, nesposobnosti, lakomosti i
nepravde. Uz humanije i bolje vlade, racionalniju upotrebu
obradive zemlje, štedljiviji način života i pravedniju raspodjelu
hrane, Zemlja bi mogla nahraniti mnogo brojnije pučanstvo od
današnjega, bez nepotrebna opterećivanja svojih kapaciteta.
Najveća brojka koja se spominje iznosi 50 milijardi ljudi, ili 12 i
pol puta više od današnjeg broja stanovnika.
Uz sadašnju stopu porasta od dva posto na godinu, broj
stanovnika Zemlje udvostručit će se svakih 35 godina. Godine
2014. iznosit će 8 milijardi; 2049. — 16 milijardi i tako dalje. To
znači da će, uz sadašnju stopu rasta, stanovništvo Zemlje brojki
50 milijardi oko 2100. godine, za samo 120 godina. A što tada?
Ako, dosegavši tu točku, tada preteknemo svoje zalihe hrane,
iznenadni slom bit će utoliko katastrofalniji.
Naravno, za 120 godina čovjek će svojom tehnologijom
pronaći nove načine da prehrani čovječanstvo — uništavajući sve
ostale oblike animalnog života i uzgajajući bilje koje je sto posto
jestivo, i tada se prehranjujući tim biljem bez konkurencije. Na taj
bi način Zemlja mogla prehraniti 1,2 bilijuna ljudi, ili 300 puta,

320
više nego što broji sadašnje pučanstvo. No, uz sadašnju stopu
porasta, stanovništvo će brojki 1,2 bilijuna 2280. godine, za
otprilike 300 godina. Što tada?
Zapravo je besmisleno tvrditi da postoje neki specifični brojevi
ljudi koje možemo prehraniti ovim ili onim znanstvenim
napretkom. Geometrijska progresija (a porast stanovništva to
jest) može premašiti svaki broj. Hajde da to razložimo.
Pretpostavimo da prosječna težina ljudskog bića (uključimo li
žene i djecu) iznosi 45 kilograma. U tom bi slučaju ukupna masa
čovječanstva koje danas živi na Zemlji težila 180 milijardi
kilograma. Ta bi se težina udvostručavala svakih 35 godina, s
udvostručenjem broja stanovnika. Uz tu stopu porasta, dovedemo
li stvari do ekstrema, za 1800 godina ukupna bi masa
čovječanstva bila jednaka ukupnoj masi Zemlje. (To nije veliki
vremenski razmak. Od vremena imperatora Marka Aurelija
prošlo je samo 1 800 godina.)
Nitko naravno ne može zamisliti da bi se broj stanovnika na
Zemlji mogao povećavati sve dok zemaljska kugla ne postane
grumen čovjekova mesa i krvi. To zapravo znači da, bez obzira što
činili, ne možemo održati sadašnju stopu porasta stanovništva na
Zemlji dulje od 1 800 godina.
No zašto da se ograničimo na Zemlju? Mnogo prije nego što
mine 1 800 godina, čovječanstvo će doprijeti do drugih svjetova i
sagradit će umjetna svemirska naselja, gdje će se moći smjestiti sve
veći broj ljudi. Mogli bismo čak ustvrditi da bi jednoga dana,
šireći se svemirom, ukupna masa mesa i krvi čovjeka mogla doista
premašiti masu Zemlje. Ipak ni to ne bi moglo odoljeti snazi
geometrijske progresije.
Sunce je 330 000 puta masivnije od Zemlje, a naša je galaksija
150 milijardi puta masivnija od Sunca. U cijelom svemiru postoji
možda ukupno 100 milijardi galaksija. Pretpostavimo li da
prosječna galaksija ima masu jednaku našoj (to je gotovo sigurno
pretjerana procjena, no nije bitno), tada je ukupna masa svemira
5 000 000 000 000 000 000 000 000 000 puta veća od mase Zemlje.
I uz to, ako se sadašnje stanovništvo na Zemlji nastavi povećavati
neprekidno po stopi od 2 posto na godinu, ukupna masa
čovjekovog mesa i krvi bit će jednaka masi svemira za nešto više
od 5 000 godina. Toliko je otprilike vremena prošlo od pronalaska
pisma.
Drugim riječima, u toku prvih 5 000 godina pisane povijesti
dosegli smo fazu u kojoj smo donekle ispunili površinu jednog

321
malog planeta. Za slijedećih 5 000 godina, uz sadašnju stopu
porasta, prepunit ćemo ne samo taj planet, već i cijeli svemir.
Ako želimo izbjeći stanje u kojem ćemo nadmašiti svoje zalihe
hrane, svoje resurse i životni prostor, slijedi iz toga, moramo
zaustaviti sadašnju stopu porasta stanovništva za manje od 5 000
godina, čak ako zamislimo da će naša tehnologija napredovati do
krajnjih granica mašte. A hoćemo li iskreno biti realistični, pravu
mogućnost da izbjegnemo tu katastrofu pete vrste imat ćemo
samo ako stopu porasta stanovništva počnemo smanjivati sada!
No kako? To je doista problem, jer u cijeloj povijesti života
nijedna vrsta nije dobrovoljno pokušala kontrolirati broj svojih
pripadnika.* To nije pokušala čak ni ljudska vrsta. Ona je, sve
dosad, slobodno rađala potomstvo i povećavala svoj broj do
granice mogućega.
Da bi se populacija obuzdala, razlika između broja poroda i
broja smrti mora se nekako smanjiti, mora se naime smanjiti
rastuća prevlast broja poroda nad smrtnošću. Da bismo postigli
stagnantnu populaciju, ili privremeno čak smanjivanje broja
stanovnika, stoje nam na raspolaganju samo dvije alternative: ili
se stopa smrtnosti mora povećati dok ne dostigne ili nadmaši
stopu rođenja, ili se broj rođenja mora smanjiti dok se ne izjednači
sa smrtnošću ili postane još manji od nje.**
Povećanje stope smrtnosti je lakša alternativa. Među svim
biljnim i životinjskim vrstama, u toku cijele povijesti života,
iznenadno i dramatično povećanje smrtnosti bilo je uobičajeni
odgovor na povećanu brojnost vrste koja ju je dovela do razine na
kojoj se, u dugom razdoblju, nije mogla prehraniti. Smrtnost se
povećava prvenstveno kao posljedica gladovanja. Zbog slabosti
koja prethodi skapavanju od gladi, pojedini pripadnici vrste isto
tako lakše podliježu bolestima i grabežljivcima.
To se isto može reći za ljudska bića u prošlosti, a ako
pogledamo u budućnost možemo računati na to da će naša
populacija biti obuzdana (ako sve drugo propadne) glađu,
bolestima i nasiljem — iza čega će slijediti smrt. Da to nije nova
ideja, može nam posvjedočiti činjenica kako su ta četiri činitelja —

* Pokusi sa štakorima pokazali su da pretjerana brojnost dovodi do

psihotične zajednice u kojoj se mladi uopće ne rađaju ili, ako se rađaju, o njima se
ne vodi briga. To, međutim, nije dobrovoljna kontrola, i kad bi ljudska bića čekala
da pretjerana napučenost izludi društvo, to bi značilo čekati katastrofu.
** Moguća je i kombinacija obje te varijante, tako da se stopa smrtnosti
povećava, a istodobno broj poroda smanjuje.

322
 gladovanje, bolest, nasilje i smrt — Četiri jahača Apokalipse
opisana u biblijskoj Knjizi otkrivenja, gdje opsjedaju čovječan-
stvo u njegovim zadnjim danima.
Ako bi se problem pučanstva rješavao povećanjem smrtnosti,
jasno je da bi to značilo samo iskusiti katastrofu pete vrste u kojoj
se uništava civilizacija. Ako se, u trzavicama zbog zadnjih
ostataka hrane i resursa, pokrene termonuklearni rat kao
očajničko sredstvo, mogla bi uslijediti katastrofa četvrte vrste koja
bi istrijebila čovječanstvo.
Preostalo nam je, dakle, smanjivanje broja porođaja kao jedini
način da se izbjegne katastrofa. Kako to učiniti?
Kontrola broja rođenja nakon što je do njih već došlo,
čedomorstvom ili čak pobačajem, odbojna je mnogim ljudima.
Čak ako se to i ne shvati kao pitanje »svetosti života« (princip koji
je u čovjekovoj povijesti predstavljao uglavnom tek prazne riječi),
mogli bismo se upitati zašto bi se žena morala izlagati
neugodnostima trudnoće samo zato da bi se plod toga uništio, ili
zašto bi morala pretrpjeti neugodnosti pobačaja? Zašto da se
jednostavno ne spriječi već samo začeće!
Jednostavan način da se izbjegne začeće je izbjegavanje spolnih
odnosa, no svi razlozi govore u prilog tome da to nikad neće biti
popularna metoda obuzdavanja populacije. Umjesto toga,
potrebno je razdvojiti spolne odnose od začeća, omogućavajući da
imamo prvo bez drugoga, osim ako se djeca doista žele ili ako su
nužna da bi se održala snošljiva populacijska razina.
Kontracepcija se može ostvariti na brojne načine, kirurške,
mehaničke i kemijske, od kojih su svi dobro poznati te ih samo
valja razumno primjenjivati. Postoje zapravo dobro poznati oblici
seksualnih aktivnosti koji se primjenjuju pružajući potpuno
zadovoljstvo i koji ne nanose nikakvu zamjetljivu štetu partnerima
ili bilo kome drugom, a ne nose u sebi apsolutno nikakvu
mogućnost začeća.
Prema tome, ne postoje nikakve praktične poteškoće u
smanjivanju broja poroda — one su samo socijalne i psihološke.
Društvo je već tako dugo naučeno na višak djece (zbog visoke
stope smrtnosti među njima) da se na nj oslanja ekonomija na
mnogim mjestima, a gotovo svugdje individualna psihologija.
Mnoge tradicionalističke grupe ogorčeno se bore protiv kontrace-
pcije smatrajući je nemoralnom, a mnogo djece u obitelji još se
uvijek, po tradiciji, smatra blagoslovom.
Što će se dakle dogoditi? Imajući mogućnost da se spasi, hoće
li se čovječanstvo ipak omaći u katastrofu samo zato što je

323
naviklo na jedan zastario način mišljenja? Moguće je da će se
upravo to dogoditi. A ipak, sve više i više ljudi (i ja sam) govori i
piše o populacijskoj pogibelji i o vidljivom uništenju okoliša kao
posljedici sve brojnijeg čovječanstva i sve većih potreba sve više
ljudi za većim količinama hrane, većim količinama energije i više
životnih užitaka. Vlade i njihovi predsjednici sve više počinju
shvaćati da se nijedan problem ne može riješiti tako dugo dok se
ne riješi problem populacije, i da je svako rješenje uzaludno ako
stanovništvo i dalje raste. A posljedica toga je sve veći pritisak, na
ovaj ili onaj način, za smanjenje nataliteta. To ulijeva snažno
pouzdanje, jer društveni pritisak može učiniti više za smanjenje
nataliteta od bilo čega drugoga.
Na izmaku 1970-ih godina natalitet u svijetu počeo se
smanjivati i stopa se porasta stanovništva spustila sa 2 posto na
1,8 posto. To, naravno, nije dovoljno, jer će u sadašnjem trenutku
svako povećanje donijeti sa sobom konačnu katastrofu ako se
takav rast nastavi. Ipak, i to smanjenje je znak koji ulijeva nadu.
Iako će stanovništvo i dalje rasti, ipak je moguće da će se stopa
porasta smanjivati te će ono doseći maksimum koji možda neće
premašiti 8 milijardi, a nakon toga će se smanjivati. I taj će proces
prouzročiti dovoljno nevolja, ali možda će civilizacija odoljeti
oluji, i možda će čovječanstvo, teško oštećeno, preživjeti, obnoviti
Zemlju i njezinu ekološku ravnotežu te ponovno izgraditi mudriju
i praktičniju kulturu temeljenu na stabilnom pučanstvu koje će se
zadržavati na podnošljivoj razini.

Obrazovanje

Mogli bismo dakle zamisliti vrijeme, recimo za sto godina od

danas, u kojem je problem pučanstva riješen, u kojem je energija
jeftina i obilna, u kojem čovječanstvo reciklira svoje resurse i živi
u miru i vedrini. Sigurno će tada svi problemi biti riješeni i sve
katastrofe izbjegnute.
No, ne mora baš biti tako. Svako rješenje, postigavši pobjedu,
može s njom donijeti i svoje vlastite probleme. Svijet u kojem se
pučanstvo kontrolira je svijet u kojem je natalitet jednako nizak
kao i mortalitet, a kako je zahvaljujući suvremenoj medicini stopa
smrtnosti danas mnogo manja no što je bila ikada u prošlosti,
takva mora biti i stopa nataliteta. To znači da će, kad je riječ o
postocima, biti manje djece i mladih ljudi nego ikada te da će biti
više zrelih i starijih ljudi. I doista, zamislimo li da će medicinska

324
 tehnologija napredovati, prosječni životni vijek i dalje će se
povećavati. To znači da će se stopa smrtnosti nastaviti smanjivati
— a stopa nataliteta morat će opadati zajedno s njom.
Društvo koje dakle moramo očekivati, hoćemo li postići
postojano pučanstvo, vrsta je društva u kojem ima sve više ljudi
srednje dobi. Bit ćemo svjedoci, da tako kažemo, »starenja
Zemlje«. Zapravo već možemo vidjeti da se to događa u onim
dijelovima svijeta gdje se stopa nataliteta smanjila, a očekivani
životni vijek produljio — na primjer u Sjedinjenim Državama.
Godine 1900, kad je prosječno predviđeno trajanje života u
Sjedinjenim Državama iznosilo samo 40 godina, od ukupno 77
milijuna stanovnika 3 100 000 ljudi bilo je starije od 65 godina, ili
oko 4 posto. Godine 1940. od ukupno 134 milijuna stanovnika 9
je milijuna bilo starije od 65 godina, ili 6,7 posto. Godine 1970.
iznad 65 godina bilo je 20,2 milijuna ljudi od ukupno 208 milijuna,
gotovo 10 posto. Do 2000. godine moglo bi biti čak 29 milijuna
ljudi starijih od 65 godina, od ukupno procijenjenih 240 milijuna,
što je 12 posto. Za sto godina, kad će se stanovništvo nešto više
nego utrostručiti, broj ljudi starijih od 65 godina povećat će se
gotovo deset puta.
Posve je jasno djelovanje te pojave na američku politiku i
ekonomiju. Vremešni ljudi sve su utjecajniji dio biračkih tijela te
se državne, političke i financijske institucije moraju sve više baviti
mirovinama, socijalnom skrbi, zdravstvenim osiguranjem i slično.
Svatko, dakako, želi dug život i želi da se o njemu vodi briga
kad ostari, no sa stajališta civilizacije u cijelosti to bi mogao biti
problem. Ako, kao rezultat stabilizacije pučanstva, razvijemo
društvo koje stari, neće li možda duh, pustolovnost i stvaralaštvo
mladih oslabiti i ugasiti se pod krutim konzervativizmom zrelog
doba? Neće li teret inovacija i smionosti ostati na tako malom
broju ljudi da će beskorisna težina starih slomiti civilizaciju? Neće
li civilizacija, izbjegavši smrt od populacijske eksplozije, shvatiti
da polagano umire od starenja civilizacije?
No jesu li starenje i krutost duha nužno povezani? Naše je
društvo prvo koje to prihvaća kao gotovu činjenicu, jer je naše
društvo prvo u kojem su starci postali prekobrojni. U
polupismenim društvima u kojima se nisu vodili povijesni zapisi,
stari su bili riznice i čuvari tradicije, živi priručnici, biblioteke i
nepogrešivi autoriteti. Danas, međutim, ne trebamo sjećanja
starih; posjedujemo mnogo bolje načine bilježenja i čuvanja
podataka. Kao posljedica toga, starci gube svoju funkciju i moć
da sačuvaju naše poštovanje.

325
 I dalje, u društvima u kojima se tehnologija sporo mijenjala,
upravo se na stare majstore, bogate iskustvom i znanjem, moglo
osloniti s povjerenjem u njihovo izvježbano oko, mudar sud i
dobar posao. Danas se tehnologija mijenja naglo i ljudima su
potrebni golobradi diplomanti od kojih se očekuje da donesu sa
sobom najnovija postignuća. Da bismo im napravili mjesta, stare
prisilno umirovljujemo te starost opet gubi svoju funkciju. A kako
se broj beskorisnih staraca povećava, čini se doista da su oni
mrtav teret. Moraju li to biti?
Ljudi danas žive u prosjeku dva puta dulje nego što su živjeli
naši preci prije stoljeća i pol. Dug život, međutim, nije jedina
promjena. Ljudi su danas također zdraviji i snažniji, u prosjeku, u
svakom određenom životnom dobu nego što su bili njihovi preci u
tom istom dobu.
Nije riječ samo o tome da su ljudi umirali mladi u danima prije
suvremene medicine. Mnogi su od njih bili izgledom starci već u
tridesetoj. Tako dug ili još dulji život značio je da su ljudi morali
preživjeti ponovljene napade infektivnih bolesti koje danas
možemo ili spriječiti ili lako izliječiti. To je značilo hraniti se
oskudno, i kvalitativno i kvantitativno. Nije bilo načina da se bori
protiv bolesnih zuba ili kroničnih zaraza, nikakva načina da se
ublaži djelovanje hormonalnih poremećaja ili nedostatka vitami-
na, nikakva načina da se suprotstavi tucetima drugih slabosti.
Kao kruna svega, mnogi su se ljudi morali iscrpljivati
mukotrpnim radom kakav danas obavljaju za nas strojevi.*
Kao rezultat toga, stare su osobe danas krepke i mlade u
usporedbi s ljudima iste dobi u srednjevjekovnim danima viteštva i
čak u pionirskim danima Sjedinjenih Država.
Može se pretpostaviti da će se to kretanje prema krepkijim
starim ljudima nastaviti u budućnosti ako civilizacija preživi i ako
medicina i dalje napreduje. Cijeli pojam »mladost« i »starost«
mogao bi se zapravo poništiti u budućem društvu stabilne
populacije. No, ako se i izbriše fizička razlika između mladosti i
starosti, što je s mentalnim razlikama? Može li se što učiniti sa
stagniranjem u starosti, njezinom nesposobnošću da prihvati
stvaralačku promjenu?

* Mnogi ljudi danas sanjare o prošlosti u kojoj je čovjek »živio blizu prirodi«,
zdraviji i srčaniji nego danas, u napučenim gradovima zahvaćenima zagađenjem.
Takvi bi sanjari bili neugodno iznenađeni kad bi se^ašli u stvarnoj prošlosti —
pogođeni bolestima, izgladnjeli i prljavi, čak i na najvišim društvenim razinama.

326
 No, koliko je od te stagnacije plod tradicije i društva
usredotočenog na mladost? Unatoč postupnom produljivanju
razdoblja školovanja, obrazovanje se i dalje povezuje s mladima, i
dalje ima neku vrstu roka kad ga valja prekinuti. I dalje postoji
snažan osjećaj da nastupa vrijeme kad je obrazovanje dovršeno, i
da to vrijeme ne traje dugo u čovjekovu životnom vijeku.
U stanovitom smislu, to obrazovanje daje neki okus
sramotnosti. Većina mladih ljudi, ogorčenih zbog discipline
prinudnog školovanja i neugodnosti nekompetentnog podučava-
nja, ne može a da ne zamijeti kako odrasli ne moraju ići u školu.
Jedna od nagrada zrelosti, sigurno se mora činiti buntovničkoj
omladini, jest odbacivanje okova obrazovanja. Za njih ideal
prerastanja djetinjstva znači doći do faze u kojoj više nikada ništa
neće morati učiti.
Priroda je današnjeg obrazovanja takva da se ono neizbježno
smatra kaznom za mlade, a to znači da neuspjeh donosi nagradu.
Mladi čovjek koji prerano izađe iz škole i koji napusti dalje
obrazovanje da bi se odmah zaposlio, po mišljenju svojih kolega
postaje zrelim čovjekom. Ako odrastao čovjek, s druge strane,
pokuša naučiti nešto novo, mnogi će ga često promatrati
podrugljivo i smatrat će da je zapravo podjetinjio.
Poistovjetivši obrazovanje samo s mladima i otežavši, u
društvenom smislu, prosječnoj osobi učenje nakon što su prošli
dani formalnog školovanja, možemo biti sigurni da većini ljudi
nije ostalo ništa do informacija i stavova stečenih u ranoj mladosti
kojih se uz to još nejasno sjećaju — a tada se žalimo na krutost
starosti.
Taj nedostatak obrazovanja s obzirom na pojedinca može biti
zasjenjen još jednim nedostatkom s obzirom na društvo u cijelosti.
Može se dogoditi da cijelo društvo bude prisiljeno prestati učiti.
Može li se dogoditi da će se napredovanje čovjekova znanja
morati zaustaviti jednostavno sa svoga vlastitog izvanrednog
uspjeha? Naučili smo toliko mnogo da postaje teško pronaći
specifična područja koja su nam potrebna među ogromnom
masom cjeline, specifična područja koja mogu biti ključna za
daljnji napredak. A ako čovječanstvo ne može više napredovati na
putu znanstvenog i tehnološkog uspona, znači li to da više nećemo
biti u stanju održavati svoju civilizaciju? Je li to još jedna pogibelj
pobjede?
Tu bismo pogibelj mogli sažeti ako kažemo da ukupnom
čovjekovu znanju nedostaje indeks i da ne postoji djelotvorna
metoda za pribavljanje informacija. Kako to možemo ispraviti

327
 osim pribjegavanjem memoriji boljoj od čovjekove koja će
poslužiti kao indeks, i sistemu pronalaženja informacija bržem od
Čovjekova koji će upotrijebiti taj indeks?
Ukratko, potreban nam je kompjuter, i već gotovo četrdeset
godina razvijamo bolje, brže, sažetije i svestranije kompjutere
vratolomnom brzinom. To se nastojanje mora nastaviti ako
civilizacija ostane netaknutom, a u tom će slučaju kompjuterizaci-
ja znanja biti neizbježna. Sve će se više i više informacija bilježiti
na mikrofilmovima i sve će više tih informacija biti dostupno uz
pomoć kompjutera.
Stvorit će se težnja za centraliziranjem informacija, tako da će
se pri traženju nekog podatka moći pretražiti izvori svih
biblioteka neke regije, neke zemlje ili, konačno, svijeta. Na kraju
će se organizirati nešto poput svjetske kompjuterizirane biblioteke
u kojoj će biti pohranjeno sveukupno znanje čovječanstva i u ko-
joj će se, na zahtjev, moći pronaći svaki djelić cjeline.
Način na koji bi se ljudi koristili takvom bibliotekom nije
misterija; postupak je već na putu. Već imamo komunikacijske
satelite koji omogućuju da se povežu bilo koje dvije točke na
globusu u djeliću sekunde.
Međusobna veza današnjih komunikacijskih satelita ovisi,
međutim, o radio-valovima, a broj mogućih kanala koji oni
dopuštaju oštro je ograničen. U budućim generacijama takvih
satelita za međusobno će se povezivanje upotrebljavati laseri koji
koriste vidljivu svjetlost i ultraljubičasto zračenje. (Prvi je laser
konstruirao 1960. godine američki fizičar Theodore Harold
Maiman (1927—). Valne dužine vidljive svjetlosti i ultraljubiča-
stog zračenja nekoliko su milijuna puta kraće od dužina
radio-valova, tako da laserske zrake mogu prenositi milijune puta
više kanala nego snopovi radio-valova.
Moglo bi dakle doći vrijeme kad bi svako ljudsko biće dobilo
vlastiti televizijski kanal koji bi se mogao uključiti u kompjuter, i
to bi bila njegova ili njezina veza sa skupljenim znanjem svijeta.
Aparat sličan televizijskom željeni bi materijal reproducirao na
ekranu, ili na filmu ili papiru — burzovne kotacije, dnevne
novosti, mogućnosti kupnje, dijelove ili kompletne novine,
magazine ili knjige.
Globalna kompjuterizirana biblioteka bila bi prijeko potrebna
znanstvenicima i istraživačkom radu, (no to bi predstavljalo manji
dio njezine upotrebe. Ona bi značila pravu revoluciju za
obrazovanje i, po prvi put, pružila bi nam obrazovnu shemu koja
bi bila istinski otvorena svim ljudima svake dobi.

328
 Ljudi naime žele učiti. Oni u lubanji imaju mozak težak kilo-
gram i pol koji traži da stalno bude nečim zaokupljen kako bi
se spriječila bolest dosade. U nedostatku nečega boljeg ili
korisnijeg, može se ispuniti besciljnim vizijama loših televizijskih
programa ili besmislenim zvukom loših snimaka.
Čak i taj oskudan materijal bolji je od škola današnjega
ustrojstva, gdje se pojedini đaci masovno kljukaju stereotipnim
predmetima stanovitom naloženom brzinom, bez ikakva obazira-
nja na to što pojedinac želi saznati i kako brzo ili polako može
apsorbirati informacije.
Kako bi bilo kad bi, međutim, u čovjekovu životnom prostoru
postojao uređaj koji bi nju ili njega opskrbljivao podacima o
točno onome što on ili ona žele znati: kako izraditi kolekciju
maraka, kako popraviti ogradu, kako ispeći kruh, kako voditi
ljubav, pojedinosti o privatnom životu engleskih kraljeva, pravila
nogometa, povijest kazališta? Kako bi bilo kad bi sve to bilo
prikazano s beskrajnim strpljenjem, s beskrajnim ponavljanjem
ako je potrebno, u vrijeme i na mjestu koje učenik sam odabere?
A ako, svladavši dio predmeta, učenik zatraži nešto
naprednije, ili neko dodatno područje? Što ako neka informacija
iznenada zapali novo zanimanje i uputi učenika u posve novom
smjeru?
Zašto ne? Sigurno bi sve više i više ljudi prihvatilo taj lagan i
prirodan način da zadovolje svoju znatiželju i želju za znanjem. A
svaka osoba, budući obrazovana prema svojim vlastitim
zanimanjima, mogla bi tada početi davati vlastiti doprinos. Osoba
koja bi imala neku novu misao ili zapažanje bilo koje vrste na
nekom polju mogla bi o tome izvijestiti, i ako to ne bi bilo
ponavljanje nečega što već postoji u biblioteci, moglo bi se
provjeriti i eventualno na kraju dodati zajedničkoj riznici. Svaka
bi osoba bila i učitelj i učenik.
Kad bi jedinstvena biblioteka bila i jedinstven stroj za
podučavanje, ne bi li tada učitelj-učenik izgubio svaku želju za
međusobnim djelovanjem ljudi? Ne bi li se civilizacija razvila u
veliku zajednicu osamljenika i ne bi li se na taj način raspala?
Zašto bi se to moralo dogoditi? Nikakav nastavnički stroj ne
bi mogao zamijeniti ljudske kontakte na svim područjima. U
atletici, javnim govorima, dramskim umjetnostima, u istraživanji-
ma, plesu, u vođenju ljubavi — nikakva količina knjiškog znanja
ne bi zamijenila praksu, iako bi je teorija mogla unaprijediti. Ljudi
bi i dalje uzajamno djelovali, i to s više raznolikosti i užitka zato
što bi znali što rade.

329
 Zapravo, možemo se pouzdati u to da svako ljudsko biće
posjeduje misionarski instinkt u vezi s ma kojim predmetom za
koji su on ili ona strastveno zainteresirani. Oduševljeni šahisti
nastoje i druge ljude zainteresirati za šah, a isto se to može reći,
analogno, za ribiče, plesače, kemičare, povjesničare, trkače-
-amatere, kupce antikviteta i sve drugo. Osoba koja iskuša stroj za
učenje i oduševi se. tkanjem, ili poviješću odijevanja, ili rimskim
novčićima, vrlo će vjerojatno odlučno uznastojati pronaći i druge
ljude sličnoga zanimanja.
Ta metoda obrazovanja uz pomoć kompjutera sigurno neće
praviti dobne razlike. Mogao bi je upotrijebiti svatko u bilo kojoj
dobi, pri čemu bi se neki novi interesi možda mogli javiti u
šezdesetoj godini, dok bi stari izblijedjeli. Stalno vježbanje
znatiželje i misli održavalo bi mozak jednako gipkim kao što
stalno gimnasticiranje održava liniju tijela. Iz toga bi slijedilo da
kasne godine ne mora pratiti krutost duha; barem ne tako brzo i
tako neizostavno.
Lako bi se moglo dogoditi da, unatoč besprimjernom starenju
svjetske populacije i maloj zastupljenosti omladine kakva nikad
prije nije zabilježena, rezultat bude svijet stabilne populacije s
brzim tehnološkim napretkom i intelektualnim međusobnim
oplođivanjem neusporediva intenziteta.
No, ne bi li čak i novo, slobodno obrazovanje moglo sobom
donijeti neku opasnost? Kad bi svatko mogao slobodno učiti ono
što želi, ne bi li gotovo svi krenuli putem trivijalnosti? Tko bi učio
dosadne, teške stvari potrebne da svijet i dalje kroči naprijed?
U kompjuteriziranom svijetu budućnosti, upravo zaista
dosadne stvari ne bi se više nalazile u nadležnosti ljudskih bića. Za
njih bi se brinuli automatski strojevi. Ljudskim bi bićima bili
ostavljeni oni stvaralački aspekti svijesti koji bi osobama što se
njima bave predstavljali zabavu.
Uvijek će biti ljudi koji će nalaziti zadovoljstvo u matematici i
znanosti, u politici i vođenju poslova, u istraživanju i razvoju. Oni
bi pomagali »kretanje« svijeta, no činili bi to iz želje i
zadovoljstva, jednako kao i ljudi zaokupljeni podizanjem
kamenjara ili pisanjem gurmanskih recepata.
Bi li se oni koji »pokreću« svijet obogatili i ugnjetavali ostale?
Ta mogućnost vjerojatno postoji, no možemo se nadati da bi u
prikladno kompjuteriziranom svijetu mogućnost korupcije ipak
bila manja i da bi svijet vođen mirno i bez trzavica donio više
probitaka ljudima općenito nego što bi korupcija plus nered mogli
donijeti pojedincima.

330
 Prikazuje nam se slika utopije. Bio bi to svijet u kojem bi
nacionalna suparništva bila izglađena i rat odbačen. Bio bi to
svijet u kojem bi rasizam, razlike medu spolovima i razlike među
dobima izgubili važnost u jednom društvu suradnje, naprednih
komunikacija, automatizacije i kompjuterizacije. Bio bi to svijet
obilnije energije i razvijene tehnologije.
No može li čak i utopija donijeti svoje pogibelji? Napokon, u
svijetu dokolice i zabave, ne bi li se unutrašnji značaj i volja
čovječanstva mogli opustiti, oslabiti i uvenuti? Homo sapiens
razvio se i postao snažan u atmosferi stalnog rizika i pogibelji.
Kad se jednom Zemlja pretvori u univerzalno nedjeljno
poslijepodne u predgrađima, bi li civilizacija, izbjegavši silovitu
smrt od populacijske eksplozije i plačljivu smrt od starenja
pučanstva, bi li mogla podleći tihoj smrti od dosade?
Možda bi, kad bi Zemlja bila sve što postoji, no čini se
izvjesnim da, do trenutka kad se ostvari takva malogradskost,
Zemlja neće biti jedino sveukupno čovjekovo prebivalište. Uz
pomoć brzog tehnološkog napretka omogućenog kompjuterizira-
nim znanjem, svemir će se istraživati, eksploatirati i naseljavati
brzinom većom no što se danas čini mogućim, i upravo će
svemirske naseobine predstavljati nova oštrilišta čovječanstva.
Tamo na novim granicama, najvećim i gotovo beskrajnima,
kakve čovjek još nije spoznao, naći će se izobilje rizika i opasnosti.
Ma koliko Zemlja postala mirnim središtem ograničenih poticaja,
uvijek će preostati beskrajni izazovi koji će iskušavati čovječan-
stvo i održavati ga snažnim, ako ne na samoj Zemlji, tada na
vječnoj granici svemira.

Tehnologija
Bio sam opisivao tehnologiju kao osnovnoga graditelja podnošlji-
vog, čak utopijskog svijeta niskog nataliteta. Zapravo, kroz cijelu
sam se ovu knjigu oslanjao na tehnologiju kao na glavnu snagu
kojom se može izbjeći katastrofa. Ipak, ne može se zanijekati
činjenica da je i tehnologija u stanju prouzročiti katastrofu.
Termonuklearni je rat izravni proizvod napredne tehnologije, i
upravo napredna tehnologija troši danas naše resurse i gura nas u
zagađenje.
Ako riješimo sve probleme s kojima smo danas suočeni,
dijelom zahvaljujući čovjekovu razumu a dijelom s pomoću same

331
 tehnologije, nitko ne može jamčiti da nam u budućnosti neće
zaprijetiti neka katastrofa izazvana stalnim uspjehom tehnologije.
Pretpostavimo, primjerice, da razvijemo obilatu energiju bez
kemijskog ili radijacijskog zagađenja, kroz nuklearnu fuziju ili
izravnu Sunčevu energiju. Ne bi li ta obilna energija mogla
izazvati druge vrste zagađenja koje se od nje ne bi mogle razlučiti?
Prema prvom zakonu termodinamike, energija ne nestaje, već
samo mijenja oblik. Dva su takva oblika svjetlost i zvuk. Nakon
1870-ih godina, otkako je Edison izumio električnu svjetlost,
Zemljina je noćna strana, svakim desetljećem postajala svjetlija.
Takvo »svjetlosno zagađenje« razmjerno je manji problem
(osim za astronome koji će, uostalom, premjestiti područje svoga
djelovanja u svemir za nekoliko desetljeća), no što je sa zvukom?
Vibriranje onih pokretnih dijelova koji su vezani uz proizvodnju
ili upotrebu energije je »buka«, a industrijski svijet je doista bučno
mjesto. Zvuk automobilskog prometa, aviona koji uzlijeću,
željeznice, sirena za maglu, vozila za snijeg u zimskoj pustoši,
motornih čamaca na inače mirnim jezerima, gramofona, radio-
-aparata i televizora, izlaže nas stalnoj buci. Hoće li to postajati
sve gore i hoće li svijet postati nepodnošljiv?
To nije osobito vjerojatno. Mnogi izvori neželjene svjetlosti i
zvuka nalaze se pod strogom čovjekovom kontrolom i ako ih teh-
nologija proizvodi, ona isto tako može ublažiti njihovo djelovanje.
Električni automobili, da navedemo jedan primjer, bili bi mnogo
tiši od automobila s benzinskim motorom.
Svjetlost i zvuk su, međutim, uvijek bili s nama, čak i u
predindustrijsko doba. Što je s onim oblicima energije koji su
svojstveni našem vremenu? Kako stoje stvari s mikrovalnim
zagađenjem?
Mikrovalovi, dakle radio-valovi relativno kratkih valnih
dužina, prvi su puta opsežnije upotrijebljeni u vezi s radarima u
toku drugoga svjetskog rata. Otada njihova primjena nije rasla
samo u sve brojnijim radarskim instalacijama, već i u
mikrovalnim pećnicama za brzo kuhanje, jer mikrovalovi prodiru
u hranu i pretvaraju se u toplinu kroz cijeli volumen jela, za
razliku od običnih načina kuhanja gdje se jelo polako zagrijava
izvana prema unutra.
No, mikrovalovi prodiru i u nas, gdje ih apsorbira naša
nutrina. Bi li sve veće količine lutajućih mikrovalova u blizini
naprave koja ih koristi mogle jednom štetno djelovati na naše
tijelo na molekularnoj razini?

332
 Neki su paničari preuveličali pogibelj od mikrovalova, no to
ne znači da ona ne postoji. U budućnosti, ako će se Zemlja
opskrbljivati energijom sa solarnih elektrana u svemiru, energija
će se prenositi od tih stanica do površine Zemlje u obliku
mikrovalova. Pri tome će biti nužan oprez, kako se ne bi moglo
dogoditi da se to pokaže pogubnim. Svi su izgledi da se to neće
dogoditi, no ipak to nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo.
I napokon, sva energija bilo koje vrste na kraju se pretvara u
toplinu. To je mrtva točka energije. Zemlja, ako nema čovjekove
tehnologije, dobiva toplinu sa Sunca. Sunce je daleko najveći izvor
Zemljine topline, no manje količine potječu iz Zemljine
unutrašnjosti i prirodne radioaktivnosti kore.
Tako dugo dok se ljudska bića ograničavaju na upotrebu ener-
gije Sunca, unutrašnjosti planeta i prirodne radioaktivnosti, i to ne
više nego što je u prirodi dostupno, tako dugo nema
sveobuhvatnih posljedica na konačno formiranje topline. Drugim
riječima, možemo koristiti Sunčev sjaj, hidroelektričnu energiju,
plimu i oseku, temperaturne razlike oceana, tople izvore, vjetar i
tako dalje, a da pri tome nećemo stvarati nikakvu dodatnu
toplinu koja bi premašivala količine što bi nastajale i bez našeg
uplitanja.
Ako, međutim, spaljujemo drvo, tada stvaramo toplinu brže
nego što bi bio slučaj kad bi se drvo polako raspadalo. Ako
spaljujemo ugljen i naftu, tada stvaramo toplinu tamo gdje se ona
uopće ne bi stvarala. Ako bismo u potrazi za toplom vodom
kopali duboko u tlu, izazvali bismo izbijanje unutrašnje topline na
površinu brže nego što se to normalno događa.
U svim tim slučajevima toplina se dodaje okolici brže nego što
bi se to događalo bez čovjekove tehnologije, a ta dodatna toplina
morat će se noću, u obliku toplinskog zračenja, odvesti sa Zemlje.
Povećanje količine toplinskog zračenja znači automatsko poveća-
vanje prosječne temperature Zemlje, a time nastaje »termalno
zagađenje«.
Sva dodatna energija koju smo dosad proizveli, uglavnom
spaljivanjem fosilnih goriva, nije znatnije utjecala na prosječnu
temperaturu Zemlje. Čovječanstvo proizvodi 6,6 milijuna megava-
ta topline na godinu, prema 120 000 milijuna megavata koje
Zemlja svake godine primi iz prirodnih izvora. Drugim riječima,
mi dodajemo samo 1/18 000 ukupne količine. No, naša je energija
koncentrirana na malom broju relativno ograničenih područja te
je zbog lokalnog zagrijavanja u velikim gradovima klima tamo

333
znatno drukčija nego što bi bila da su ti gradovi netaknute plohe
vegetacije.
Što da se tek kaže o budućnosti? Nuklearna fisija i nuklearna
fuzija dodaju toplinu okolišu i u stanju su to činiti u mnogo većem
opsegu nego naše današnje sagorijevanje fosilnih goriva.
Upotreba Sunčeve energije na površini Zemlje ne dodaje toplinu
našem planetu, ali to zato čini skupljanje Sunčeve energije u
svemiru i prenošenje na Zemlju.
Uz današnju stopu rasta populacije i upotrebe po stanovniku,
energija koju stvara čovjek mogla bi porasti šesnaest puta u
slijedećih pedeset godina; tada će to biti količina jednaka 1/1000
ukupno proizvedene energije. Tada bi moglo započeti približava-
nje stanju u kojem će se temperatura Zemlje povećati
katastrofalnim učinkom, otapajući polarne ledene kape ili, još
gore, pokrećući galopirajući staklenički efekt.
Ako broj stanovnika čak ostane nizak i postojan, energija koja
nam je potrebna da bismo nastavili sa sve složenijom i
naprednijom tehnologijom dodavat će sve više i više topline
Zemlji, a to bi se jednoga dana moglo pokazati pogibeljnim. Da bi
se izbjeglo štetno djelovanje termalnog zagađenja, možda će biti
nužno da ljudska bića strogo odrede maksimalan opseg upotrebe
energije — ne samo na Zemlji, već i na svim svjetovima, prirodnim
ili umjetnima, na kojima žive i razvijaju tehnologiju. Druga je
alternativa mogućnost da se izume metode za usavršavanje
količine toplinskog zračenja pri zadanim, prihvatljivim
temperaturama.
Tehnologija može biti opasna i s aspekta koji nemaju nikakve
veze s energijom. Primjerice, već sada čovjek postupno povećava
svoju sposobnost uplitanja u genetičko ustrojstvo života,
uključujući i život ljudskih bića. To zapravo nije posve nova stvar.
Otkako ljudska bića uzgajaju životinje i bilje, otada ih
namjerno sparuju ili križaju na način koji će naglasiti one
značajke koje čovjek smatra korisnima. Kao rezultat toga,
uzgojeno bilje i domaće životinje u mnogim su se slučajevima
potpuno promijenili u usporedbi s prvobitnim organizmima
kojima su se okoristila primitivna ljudska bića. Konji su veći i
brži, krave daju više mlijeka, ovce više vune, kokoši više jaja.
Među psima i golubovima uzgojeni su tuceti korisnih i ukrasnih
pasmina.
Suvremena znanost, međutim, omogućuje poigravanje naslije-
đenim značajkama većom brzinom i uz svrsishodniji konačni cilj.
334
 U jedanaestom sam poglavlju opisao početke našeg shvaćanja
genetike i naslijeđa i naša otkrića o bitnoj ulozi DNA.
Početkom 1970-ih godina pronađeni su postupci koji
omogućuju da se pojedine DNA molekule raskole na specifičnim
mjestima uz pomoć djelovanja encima. Nakon toga se mogu
rekombinirati. Na taj se način raskoljena DNA iz jedne stanice ili
organizma može rekombinirati s drugom raskoljenom DNA iz
druge stanice ili organizma, čak iako ta dva organizma pripadaju
vrlo različitim vrstama. Takvim »rekombinirajućim DNA«
postupcima može se stvoriti novi gen sposoban da izazove nova
kemijska svojstva. Neki se organizam može namjerno mutirati i
podvrgnuti nekoj vrsti dirigirane evolucije.
S rekombiniranjem DNA mnogo se radilo na bakterijama, u
prvenstvenom pokušaju da se otkriju bitne kemijske pojedinosti
procesa genetskoga naslijeđa. No, pri tome se pojavljuju i jasni
praktični popratni rezultati.
Dijabetes je česta bolest. U dijabetičara dolazi do poremećaja
mehanizma za proizvodnju inzulina, hormona potrebnog da bi
unutar stanica šećer bio propisno obrađen. To je vjerojatno
posljedica oštećenoga gena. Inzulin se može priskrbiti izvana, a
dobiva se od gušterače zaklanih životinja. Svaka životinja ima
samo jednu gušteraču, a to znači da su količine inzulina
ograničene i da se ne mogu lako povećati. Štoviše, inzulin koji se
dobiva od stoke, ovaca ili svinja nije posve jednak humanome
inzulinu.
Pretpostavimo, međutim, da se gen koji upravlja nastajanjem
inzulina priskrbljuje iz čovjekovih stanica te da se dodaje
bakterijskom genetičkom ustrojstvu uz pomoć postupaka rekom-
biniranjem DNA. Bakterija bi tada možda bila u stanju proizvesti
ne samo inzulin, već i humani inzulin, i prenijela bi tu sposobnost
na svoje potomke. Budući da se bakterije mogu kultivirati u
gotovo neograničenim količinama, to bi značilo da bi postale
dostupne gotovo neograničene količine inzulina. Godine 1978. to
je i postignuto u laboratorijskim uvjetima te su bakterije navedene
na proizvodnju humanog inzulina.
Mogle bi se izvesti i druge slične majstorije. Mogli bismo
izmisliti (da tako kažemo) bakterije sposobne za proizvodnju i
drugih hormona, ne samo inzulina; ili takve koje bi proizvodile
neke sastojke krvi ili antibiotike, ili cjepiva. Mogli bismo stvoriti
takve bakterije koje bi bile osobito aktivne pri kombiniranju
atmosferskoga dušika u spojeve koji bi tlo činili plodnijim; ili koje
bi mogle obavljati fotosintezu; ili koje bi mogle pretvarati slamu u

335
 šećer i otpadna ulja u masnoće i proteine; ili koje bi mogle
razgrađivati plastične materijale; ili koje bi mogle koncentrirati
ostatke korisnih metala iz otpada i morske vode.
No što bi se dogodilo kad bi, sasvim nehotice, nastala
bakterija koja može prouzročiti bolest? To bi mogla biti bolest
protiv koje čovjekovo tijelo nikad nije razvilo obranu, zato što se s
njom nikad nije susrelo u prirodi. Takva bi bolest mogla biti samo
neugodna, ili bi mogla samo privremeno oslabiti organizam, no
mogla bi biti i smrtonosna, opustošujući cijelo čovječanstvo gore
od crne smrti.
Mogućnosti da se dogodi takva katastrofa vrlo su male, no
sama pomisao na to navela je grupu znanstvenika s tog područja
da 1974. godine predlože poduzimanje mjera predostrožnosti
kako bi se spriječilo da nehotično mutirani mikroorganizmi
prodru u okoliš.
Neko se vrijeme činilo da je tehnologija dala povoda mori čak
goroj od užasa nuklearnog ratovanja pa su se pojavili pritisci da se
prekine svaka primjena našeg sve većeg poznavanja genetičke
mehanike (»genetski inženjering«).
Takve se bojazni doimlju pretjeranima, i, u cijelosti,
mogućnosti probitaka koje proistječu iz istraživanja na polju
genetskoga inženjeringa toliko su velike, a mogućnosti katastrofe
toliko su male i toliko se nadziru, da bi bilo tragedija odreći se
prvoga iz nerazmjernoga straha od drugoga.
Ipak. mnogi "bi ljudi vjerojatno osjetili olakšanje kad bi se,
jednoga dana, oni genetski pokusi koji se smatraju riskantnima
(zajedno s riskantnim znanstvenim ili industrijskim radom na
drugim područjima) obavljali u laboratorijima na putanji oko
Zemlje. Izolirajuće djelovanje tisuća kilometara vakuuma između
naseljenih središta i eventualne opasnosti neizmjerno bi smanjilo
rizike.
Ako genetski inženjering primijenjen na bakterije, kako se čini,
predskazuje moguću katastrofu, što da se kaže za genetski
inženjering primijenjen izravno na ljudska bića? To je stvaralo
strahove čak i prije nego što su razvijeni sadašnji genetički
postupci. Medicina je više od jednog stoljeća nastojala spasiti
živote koji bi inače bili izgubljeni i na taj je način smanjivala stopu
eliminiranja gena loše kakvoće.
Je li to mudro? Dopuštamo da se gomilaju geni loše kakvoće;
hoće li oni dovesti do izopačenja ljudske vrste kao cjeline, sve dok
ona ljudska bića koja su normalna ili superiorna neće više moći
podnositi sve veći teret defektnih gena u vrste kao cjeline?
 Pa, možda, iako je teško reći kako bi se ljudskim bićima moglo
dopustiti da pate ili umru kad im se može lako pomoći ili kad ih se
može spasiti. Ma koliko se pojedinci mogli nepokolebljivo zalagati
za »tvrdokornu« politiku u tom pogledu, argumenti bi im bili
manje uvjerljivi kad bi bili u pitanju oni sami ili njihovi bliski.
Pravo rješenje moglo bi naići s tehnološkim napretkom.
Medicinski tretman urođenih efekata zasad je samo ublažujući.
Inzulin će pribaviti ono što dijabetičarima nedostaje, no
poremećeni gen u njima ostaje i prenosi se na djecu.* Možda će
doći vrijeme kad će se postupcima genetskog inženjeringa
mijenjati i ispravljati izravno poremećeni geni.
Neki se ljudi plaše da bi naša vrsta mogla oslabiti i izopačiti se
kroz smanjenje nataliteta. Argument se sastoji u tome da će
natalitet smanjiti do neproporcionalnih razmjera ljudi s boljim
obrazovanjem i višom društvenom odgovornošću, tako da će se
superiorni pojedinci izgubiti u poplavi inferiornih ljudi.
Ta su strahovanja naglašena tvrdnjama nekih psihologa da se
inteligencija može naslijediti. Oni iznose podatke koji, kako se
čini, pokazuju da su ljudi boljega ekonomskog položaja također i
inteligentniji od siromašnih. Osobito, kažu takvi psiholozi, testovi
inteligencije pokazuju da crnci stalno postižu slabije rezultate od
bijelaca.
To podrazumijeva da je svaki pokušaj ispravljanja onoga što
se čini socijalnom nepravdom osuđen na propast, jer da su
potlačeni ljudi glupi točno do stupnja do kojega ih drugi tlače pa
zato i zaslužuju da budu ugnjetavani. Dalja se implikacija sastoji u
tome da ograničavanje populacije valja provoditi intenzivnije
među siromašnima i potlačenima, jer oni ionako ništa ne vrijede.
Engleski psiholog Cyril Burt (1883—1971), svetac-zaštitnik
takvih psihologa, iznio je podatke kako bi pokazao da su
britanske više klase pametnije od nižih klasa, da su britanski
arijevci pametniji od britanskih Zidova, da su britanski muškarci
pametniji od britanskih žena te da su Britanci općenito pametniji
od Iraca općenito. Te je podatke, kako se pokazalo, izmišljao on
sam, u nastojanju da prikaže rezultate koji se poklapaju s
njegovim predrasudama.
Čak i tamo gdje bi se činilo da su promatranja poštena, postoji
znatna sumnja u to mogu li testovi inteligencije izmjeriti bilo što

* Defektan gen može se pojaviti, mutacijom, i u djeteta normalnih roditelja,

tako da okrutno eliminiranje pojedinaca ionako ne bi nužno značilo i eliminaciju
poremećenih gena.

337
osim sličnosti između testiranoga i osobe koja testira — pri čemu
onaj koji provodi test smatra sebe, prirodno, kremom
inteligencije.
K tome, kroz cijelu su povijest niže klase prerastale u više
klase; seljaštvo je prelazilo u srednje klase; potlačeni su dolazili na
mjesto ugnjetača. Kao posljedica toga, pokazuje se da gotovo svi
odlični, superiorni ljudi naše kulture, potražimo li unatrag njihove
pretke, potječu od ljudi koji su bili seljaci ili na neki drugi način
ugnjetavani i koje su, u njihovo vrijeme, ondašnje više klase
smatrale beznadno nižom vrstom.
Budući da se natalitet mora smanjiti, želimo li preživjeti, čini se
stoga razložnim pretpostaviti da se ne trebamo zabrinjavati ako
taj pad i ne bude raspoređen uravnoteženo u svim grupama i
klasama. Čovječanstvo će preživjeti taj potres i vjerojatno zbog
toga neće biti manje inteligentno.
Vratimo li se bliže našem dobu, pojavljuje se jedan novi izvor
moguće degeneracije koji izrasta iz novoga umijeća znanstvenika
da proizvedu droge koje su narkotične, stimulirajuće i halucinoge-
ne. Sve više inače normalnih pojedinaca počinje osjećati
privlačnost tih droga i ovisnost o njima. Hoće li se takva
tendencija pojačavati, sve dok čovječanstvo kao cjelina ne postane
beznadno izopačeno?
Moglo bi se, dakako, učiniti da su droge najkorisnije kao
sredstvo za bijeg od dosade ili nevolje. Budući da bi cilj svakog
razumnog društva moralo biti ublažavanje dosade i nevoljnosti,
uspjeh u tom smislu može umanjiti i pogibelj od droga. Neuspjeh
u smanjivanju dosade i jada može prouzročiti katastrofu neovisno
o drogama.
Napokon, postupci genetskoga inženjeringa mogu poslužiti
kao putokaz za promjene, mutacije i evoluciju čovjeka u smislu
otklanjanja nekih opasnosti koje nas plaše. Uz njihovu bi se
pomoć mogla poboljšati inteligencija, ukloniti defektni geni,
usavršiti neke sposobnosti čovjeka.
No zar ne mogu čak i dobre namjere krenuti ukrivo?
Primjerice, jedna od prvih pobjeda genetskog inženjeringa mogla
bi biti sposobnost da se nadzire spol djece. Ne bi li to moglo
radikalno poremetiti društvo? Budući da ljudi najčešće žele sinove,
ne bi li roditelji svijeta nadmoćnom brojnošću odabirali sinove?
Možemo zamisliti da bi bilo baš tako, a prva bi posljedica bio
svijet u kojem bi muškarci brojem znatno nadmašivali žene. To bi
značilo vrtoglav pad nataliteta, jer broj poroda ovisi o broju žena
u godinama plodnosti, a tek neznatno o broju muškaraca. U

338
prenapučenom bi svijetu to moglo biti dobro, osobito stoga što je
predrasuda u korist sinova, kako se čini, najsnažnija u
najnapučenijim zemljama.
S druge strane, djevojčice bi se iznenada našle na najvišoj cijeni
kako bi nadmetanje za njih postajalo sve gorljivije, i dalekovidni
bi se roditelji odlučivali za njih u slijedećoj generaciji smatrajući ih
mudrim ulaganjem. Ljudi bi vrlo brzo shvatili da je omjer jedan-
-prema-jedan jedini koji doista ima smisla.
A kako stvari stoje s »bebama iz epruvete«? Prema novinskim
naslovima 1978. godine činilo se da je jedno takvo dijete rođeno,
no to je bila samo oplodnja u epruveti, postupak kakav se već
dugo primjenjuje kod domaćih životinja. Oplođeno jajašce mora
se prenijeti u maternicu žene i fetus tamo mora dozrijeti.
To nam dopušta da zamislimo budućnost u kojoj će zaposlene
poslovne žene davati jajne stanice da bi se oplodile i usađivale u
»posuđene« majke. Kad se dijete rodi, toj bi se majci-nadomjestku
platilo i beba bi se uzela.
Hoće li to biti popularno? Dijete, uostalom, nije samo stvar
gena. Velik dio njegova razvoja u fazi embrija ovisi o majci; o
prehrani majke-gostoprimca, o stanju njezine posteljice, o
biokemijskim svojstvima njezinih stanica i krvotoka. Biološka
majka možda ne bi osjećala da je dijete koje je dobila iz tuđe
maternice doista njezino, a kad bi se u djeteta javili nedostaci i
mane (stvarni ili umišljeni), biološka majka možda ih ne bi
podnosila s ljubavlju i strpljenjem, već bi zbog njih okrivljavala
»posuđenu« majku.
Iako oplodnja u epruveti može postojati kao dodatna
mogućnost slobodnog izbora, ne bi bilo iznenađujuće kad bi se
pokazala vrlo slabo popularnom. Naravno, mogli bismo ići do
kraja i osloboditi se potpuno ženine maternice. Kad jednom
razvijemo umjetnu posteljicu (a to nije nipošto jednostavan
zadatak), humana jajna stanica, oplođena u laboratoriju, mogla bi
proći devet mjeseci daljeg razvoja u laboratorijskim napravama, s
hranjivim mješavinama zasićenima zrakom koje bi cirkulirale kroz
njih hraneći embrio i odvodeći otpatke. To bi bila prava beba iz
epruvete.
Kad se maternica ne bi upotrebljavala, bi li se rasplodni organi
žena degenerirali? Bi li ljudska vrsta postala ovisnom o umjetnoj
posteljici, bi li joj zaprijetilo istrebljenje ako tehnologija zataji? To
nije vjerojatno. Evolucijske se promjene ne odvijaju tako brzo.
Ako bismo upotrebljavali reproduktivne tvornice kroz stotinu
generacija, maternice bi i dalje zadržale svoju funkciju. Osim toga,

339
nije vjerojatno da će bebe iz epruvete postati isključivi način
rođenja, ako i postanu mogući izbor. Mnoge će se žene vjerojatno
odlučiti za prirodni tok trudnoće i poroda, već i zato što su tako
sigurnije da je dijete odista njihovo. One isto tako mogu osjećati
da su im njihova djeca bliskija zato što su othranjena majčinim
krvotokom i zato što su bila okružena majčinom prirodnom
tjelesnom sredinom.
S druge strane, bebe iz epruvete imaju stanovite prednosti.
Embrio u toku razvoja nalazio bi se cijelo vrijeme pod strogim
nadzorom. Manje bi se mane mogle ispraviti. Zameci s ozbiljnim
oštećenjima mogli bi se odbaciti. Neke bi žene mogle preferirati tu
sigurnost da će imati zdravo dijete.
Možda će doći vrijeme u kojem ćemo biti u stanju odrediti
točan položaj svih gena u čovjekovim kromosomima i utvrditi
njihovu prirodu. Možda ćemo moći točno locirati ozbiljno
oštećene gene u pojedinaca i procijeniti mogućnost da se rodi
defektno dijete, na temelju eventualnog spajanja oštećenih gena
obaju roditelja.
Pojedinci, podrobno obaviješteni o svome genetskom ustroj-
stvu, mogli bi potražiti partnere s genima koji bi najviše
odgovarali njihovim genima, ili bi se mogli vjenčati iz ljubavi, no
potražiti pomoć izvana kako bi njihova djeca imala ispravnu
kombinaciju gena. Uz pomoć tih postupaka i uz pomoć izravnoga
modificiranja gena moglo bi se upravljati evolucijom čovjeka.
Postoji li u tome opasnost da će doći do rasističkih pokušaja
usmjerenih na postizanje kombinacija gena koje će stvarati samo
visoku, plavokosu i plavooku djecu? Ili, suprotno tome, pokušaja
da se uzgoji velik broj tupih, slaboumnih ljudi, ravnodušnih i
strpljivih, koji bi obavljali sve poslove i služili u vojskama svijeta?
Obje su te pomisli prilično nerazložne. Valja pretpostaviti da
će u mnogim dijelovima svijeta postojati laboratoriji opremljeni za
genetski inženjering; zašto bi Azijati, na primjer, željeli stvarati
prave nordijske tipove? A što se tiče rase tupih podljudi — pa, u
svijetu bez rata i u svijetu kompjuterizirane automatizacije što bi
oni uopće mogli raditi?
Kako stoje stvari s kloniranjem? Ne bismo li mogli posvema
zaobići normalnu reprodukciju tako što bismo uzeli neku stanicu
iz tijela pojedinca, muškarca ili žene, i zamijenili jezgru te stanice
jezgrom neke jajne stanice? Jajna bi se stanica potom mogla
potaknuti na diobu i razvoj te bi dijete imalo točno genetsko
ustrojstvo osobe koja je klonirana.

340
 No zašto bismo to činili? Normalna je reprodukcija, uostalom,
dovoljno djelotvoran način rađanja djece, a prednost joj je upravo
miješanje gena koje stvara nove kombinacije.
Bi li neki ljudi željeli da se sačuvaju baš njihovi vlastiti geni, da
se njima udahne novi život? Možda, no klon neće biti točna
kopija. Ako biste bili klonirani, vaš bi klon mogao imati vaš
izgled, ali on se ne bi bio razvio u maternici vaše majke kao što ste
se vi razvili, a kad se jednom rodi imao bi društvenu okolinu
različitu od vaše. To se isto tako ne bi pokazalo vjerojatnim
načinom da se sačuvaju Einsteini i Beethoveni budućnosti. Klon
nekog matematičara možda ne bi razvio sklonost za matematiku
do visokog stupnja u svojoj vlastitoj društvenoj sredini. Klonu
nekog glazbenika mogla bi, u njegovim ili njezinim specifičnim
prilikama, glazba biti dosadna, i tako dalje.
Ukratko, mnogi strahovi od genetskoga inženjeringa i mnoge
slutnje katastrofe posljedica su pojednostavljenog načina mišlje-
nja. S druge strane, neke moguće prednosti kloniranja, na primjer,
obično se previđaju.
Uz pomoć postupaka genetskog inženjeringa koji još nisu
razvijeni, kod klonirane bi se stanice mogao pospješiti razvoj u
iskrivljenu obliku, tako da bi ona stvorila srce koje normalno
funkcionira, dok bi ostatak tijela bio samo rudimentarni okvir.
Na taj bi se način mogla stvarati jetra, bubrezi ili drugi organi.
Oni bi se zatim mogli upotrijebiti za zamjenu oštećenih ili
neispravnih organa u tijelu originalnog davatelja stanice koja je
klonirana. Tijelo bi prihvatilo novi organ koji je, uostalom, i
napravljen od stanica s baš njegovim genetskim ustrojstvom.
Nadalje, kloniranjem bi se mogle spasiti ugrožene vrste
životinja. No hoće li evolucija, bila upravljana ili ne, značiti kraj
čovječanstva? Mogla bi, ako čovječanstvo definiramo Homo
sapiensom. No zašto bismo to morali učiniti? Ako ljudska bića
nasele svemir na mnogim umjetnim naseobinama koje će se
jednoga dana razdvojiti i razići svemirom, tada će pojedine grupe
na raznim naseobinama sigurno evoluirati na donekle različite
načine i, za milijun godina, možda će postojati tuceti, stotine, ili
milijarde različitih vrsta; sve će one potjecati od čovjeka, no sve će
se međusobno razlikovati.
Utoliko bolje, jer različitost i mnogovrsnost može samo ojačati
humanu porodicu vrsta. Možemo pretpostaviti da će se
inteligencija zadržati ili, najvjerojatnije, napredovati, jer vrste s
unatraženom inteligencijom neće biti u stanju održavati svoju
naseobinu i na taj će način biti iskorijenjene. A postoji li i dalje

341
inteligencija koja napreduje, je li važno ako se promijene
pojedinosti našega vanjskog obličja i unutrašnji psihički
mehanizmi?

Kompjuteri
Za vrijeme dok se čovječanstvo razvija i, vjerojatno, usavršava, je
li moguće da i druge vrste učine to isto? Bi li nas te druge vrste
mogle dostići i istisnuti?
U stanovitom smo smislu mi dostigli i nadmašili dupina koji je
imao mozak čovjekove veličine milijune godina prije čovjeka. No,
između kitova koji su prebivali u vodi i primata koji su prebivali
na kopnu nije bilo nadmetanja, i samo su ljudska bića razvila
tehnologiju.
Mi sami teško da ćemo dopustiti nadmetanje; ili, ako to
učinimo, bilo bi to u smislu dopuštanja nekoj drugoj vrsti,
inteligentnoj poput nas samih, da nam se pridruži kao saveznik u
borbi protiv katastrofe. K tome, ne postoji nikakva mogućnost,
osim ako ne potaknemo evoluciju neke vrste u smjeru inteligencije
primjenom postupaka genetskoga inženjeringa, da se takvo
sustizanje dogodi za manje od nekoliko milijuna godina.
Pa ipak na Zemlji postoji još jedna vrsta inteligencije, vrsta
koja nema nikakve veze s organskim životom, već je isključiva
tvorevina čovječanstva. To je kompjuter.
O računskim strojevima sposobnima da riješe zamršene
matematičke probleme mnogo brže i mnogo pouzdanije nego što
to mogu ljudi (kad su kompjuteri jednom ispravno programirani)
sanjalo se već 1822. godine. Upravo je te godine engleski
matematičar Charles Babbage (1792—1871) počeo izrađivati
računski stroj. Potrošio je na to godine rada i nije postigao uspjeh,
ne zato što je njegova teorija bila loša, već stoga što su mu na
raspolaganju bili samo mehanički dijelovi, a oni jednostavno nisu
bili dovoljno primjereni tom zadatku.
Tražilo se elektronike; baratanja subatomskim česticama, a ne
glomaznim pokretnim dijelovima. Prvi veliki elektronski kompju-
ter izradili su na Sveučilištu Pennsylvania u toku drugoga
svjetskog rata John Presper Eckert, mladi (1919—) i John William
Machly (1907—), povodeći se za sistemom što ga je prethodno
razradio američki inženjer elektrotehnike Vannevar Bush (1890—
1974). Taj elektronski kompjuter, ENIAC (»Electronic Numerical

342
 Integrater and Computer« — elektronski numerički integrator i
kompjuter) stajao je tri milijuna dolara, sadržavao je 19000
vakuumskih cijevi, težio je 30 tona, zauzimao je 450 četvornih
metara podne površine i trošio je energije kao kakva lokomotiva.
Prestao je raditi 1955. godine, a 1957. je rastavljen — beznadno
zastario.
Slabe, nepouzdane vakuumske cijevi koje su proždirale
energiju zamijenjene su tranzistorima krutog tijela, mnogo
manjima, mnogo pouzdanijima, koji su trošili mnogo manje
energije. Kako su godine prolazile, elementi krutog tijela postajali
su još manji i još pouzdaniji. Konačno su sićušni kristali silikona,
kvadratići veliki pola centimetra, tanki poput papira, fino
dotaknuti tu i tamo trunčicama drugih tvari, sastavljeni u
kompaktne spletove opremljene tankim aluminijskim žicama i
spojeni da bi tvorili mikrokompjutere.
Kako se primicao konac 1970-ih godina, čovjek je za tristo
dolara mogao nabaviti, od svake tvrtke koja poštom isporučuje
robu ili gotovo u svakoj uličnoj trgovini, kompjuter koji ne troši
više energije od žarulje, toliko malen da se može lako prenositi, i
koji može činiti daleko više, dvadeset puta brže i tisuću puta
pouzdanije nego što je to mogao ENIAC.
Kompjuteri koji postaju sve kompaktniji, sve svestraniji i sve
jeftiniji počinju osvajati domove. U 1980-im godinama mogli bi
postati sastavni dio svakodnevnog života, kao što su to televizijski
aparati postali 1950-ih godina.
Kompjuter je zasad naprava koja rješava probleme, strogo
određena programiranjem i sposobna za obavljanje samo
najjednostavnijih operacija — ali to čini izvanrednom brzinom i
strpljenjem. No, neka vrsta rudimentarne inteligencije ipak se
počinje iskazivati, kako kompjuteri postaju sposobni da sami sebe
ispravljaju i da modificiraju svoje programe.
Kako će kompjuteri i njihova »umjetna inteligencija«
preuzimati sve više i više rutinskih mentalnih poslova svijeta a
zatim, možda, i ne-tako-rutinskih mentalnih napora, hoće li se um
ljudskih bića degenerirati zbog neupotrebe? Hoćemo li postati
budalasto ovisni o strojevima, a kad više nećemo imati
inteligencije da bismo ih ispravno upotrebljavali, hoći li naša
izrođena vrsta propasti, a s njom i civilizacija?
Isti takav problem i strah sigurno je uznemirivao čovječanstvo
u prvim razdobljima njegove povijesti. Možemo zamisliti prezir,
primjerice, prvih graditelja kad se počeo upotrebljavati štap s
mjerilom. Hoće li se staložen pogled i uvježbano procjenjivanje
343
 vještog graditelja zauvijek izopačiti kad će jednom svaka budala
moći zaključiti kako dugačko drvo ili kamen pristaju na neko
mjesto jednostavnim očitavanjem oznaka na štapu? A bardi iz
davnina sigurno su bili užasnuti pronalaskom pisma, zbirke
znakova koja je pamćenje učinila nepotrebnim. Desetogodišnje je
dijete, naučivši čitati, moglo tada deklamirati Ilijadu iako je nikad
prije nije vidjelo, jednostavno slijedeći znakove. Kako će se um
izopačiti!
Pa ipak upotreba neživih pomagala za prosuđivanje i
memoriju nije uništila ni prosuđivanje ni pamćenje. Dakako,
danas nije lako pronaći čovjeka s tako uvježbanim pamćenjem da
bi mogao odverglati dugačke epske poeme. No kome je to
potrebno? Ako naši nepotpomognuti talenti više ne demonstriraju
vještine koje više nisu potrebne, zar dostignuće nije vrijedno
gubitka? Bi li se Tadž Mahal ili most Golden Gate uopće mogli
sagraditi samo uz pomoć oka? Koliko bi ljudi poznavalo
Shakespeareove komade ili Tolstojeve romane da smo morali
ovisiti o pronalaženju nekoga tko ih zna napamet i tko je voljan
da ih pripovijeda — ako bi ta djela, uostalom, uopće bila nastala
bez pisma?
Kad je industrijska revolucija privela fizičkome radu ljudskog
roda snagu pare, a potom električnu energiju, jesu li kao
posljedica toga čovjekovi mišići postali mlitavi? Spretnost i
vještine na igralištima i u gimnastičkim dvoranama to opovrgava-
ju. Čak i običan gradski službenik može zadržati dobru liniju tijela
uz pomoć trčanja, tenisa, tjelovježbe — nadoknađujući dobrovolj-
no ono što više ne mora činiti teško podjarmljen ropskom
prisilom.
S kompjuterima bi se moglo dogoditi isto. prepustili bismo im
mehaničke poslove suhoparnog računanja, kartoteka, pronalaže-
nja podataka, dokumentacije, omogućujući time da oslobodimo
svoj um za istinske stvaralačke zadatke — kako bismo na mjestu
zemljanih straćara mogli graditi Tadž Mahale.
To, naravno, pretpostavlja da kompjuteri nikad neće služiti ni
za što drugo do za šablonske poslove i obnavljanje znanja. No što
ako se kompjuteri nastave beskrajno razvijati i ako nas nastave
slijediti do zadnjih uporišta naše svijesti? Što ako će i kompjuteri
moći graditi Tadž Mahale, i pisati simfonije, i pojmiti nova, velika
uopćavanja u znanosti? Što ako nauče oponašati svaku mentalnu
sposobnost ljudi? Što, zapravo, ako će se kompjuteri moći
upotrijebiti kao mozgovi robota koji će biti umjetni srodnici ljudi i
koji će moći činiti sve što i čovjek, no bit će izrađeni od čvršćih,

344
 trajnijih materijala te će lakše podnositi nesmiljen okoliš? Ne bi li
čovječanstvo moglo postati zastarjelim? Ne bi li kompjuteri mogli
»preuzeti ulogu«? Ne bi li upravo to mogla biti katastrofa četvrte
vrste (ne samo pete), katastrofa koja će zatrti ljudska bića i
ostaviti iza sebe njihove nasljednike koje su sami stvorili?
Razmotrimo li to, mogli bismo postaviti prilično cinično
pitanje: a zašto ne? Povijest evolucije života je povijest polaganog
mijenjanja vrsta, ili fizičke zamjene jedne vrste posve drugom,
kadgod je promjena ili zamjena posljedovala boljom prilagodbom
određenoj okolici. I tako je duga, zamršena povijest konačno
doprla do Homo sapiensa prije nekoliko stotina tisuća godina, no
zašto bi to bila zadnja stepenica?
Sad kad smo ovdje, zašto bismo držali da je igra završena?
Zapravo, kad bismo mogli poći unatrag i osvrnuti se na cijelu
zamršenu stazu evolucije u svjetovima koji su se smjenjivali,
moglo bi nam se učiniti da je vrlo sporo, kroz iskušenja i
pogreške, uspjehe i promašaje, život evoluirao, sve dok se nije
uspjela pojaviti vrsta koja je bila dovoljno inteligentna da uzme
proces evolucije u svoje vlastite upravljačke ruke. Moglo bi nam
se učiniti da će evolucija početi doista napredovati tek s pojavom
umjetne inteligencije, daleko bolje od svega što je dotad
ostvareno.
U tom bi slučaju zamjena čovječanstva naprednim kompjuteri-
ma bila prirodna pojava koja bi, objektivno, bila dočekana s
pohvalom, kao što smo i mi sami aplaudirali zamjeni reptila
sisavcima, i kojoj bismo se mogli usprotiviti samo iz zaljubljenosti
u same sebe, razlozima što su u biti ništavni i nevažni. A želimo li
biti još ciničniji, ne bismo li mogli ustvrditi da zamjena
čovječanstva ne samo što nije zlo, već je i istinsko dobro?
U prethodnim sam poglavljima bio pretpostavio da će
čovječanstvo poduzeti razumne korake za odustajanje od rata,
ograničavanje populacije i stvaranje humanoga društvenog
poretka — no hoće li to učiniti? Htjeli bismo u to povjerovati, no
povijest čovječanstva nije u tom smislu baš ohrabrujuća. A što
ako ljudska bića ne prestanu s međusobnim svojim vječnim
sumnjičenjima i nasiljem? Što će se dogoditi ako ne mogu
ograničiti pučanstvo? Što ako ne postoji način na koji bi se
pristojnost i ćudoređe čovjeka mogli učiniti usmjerivačima
društva? U tom slučaju, kako možemo izbjeći uništenje civilizacije
i možda čak samoga čovječanstva?
Možda jedini spas leži u zamjeni vrste koja je beznadno
iznevjerila očekivanja, vrstom koja će, možda, bolje uspjeti. S tog
345
 stajališta, ne bismo se trebali bojati da će čovječanstvo zamijeniti
kompjuteri, već prije da čovječanstvo neće biti u stanju razviti
kompjutere dovoljno brzo kako bi na vrijeme pripremilo
nasljednike koji će preuzeti igru do trenutka neizbježne propasti
civilizacije.
Pa ipak, što ako ljudska bića riješe probleme s kojima su danas
suočena, i ako doista stvore časno društvo temeljeno na miru,
suradnji i mudrom tehnološkom napretku u toku idućeg stoljeća?
Što ako to učine uz dragocjenu pomoć sve razvijenijih
kompjutera? Unatoč čovjekovu uspjehu, ne bi li ljudska bića
ipak mogle istisnuti stvari koje su ona sama stvorila, i zar to ne bi
bila istinska katastrofa?
No, tada bismo se mogli zapitati što podrazumijevamo pod
superiornom inteligencijom?
Mjeriti kvalitete kao što ravnalom mjerimo dužine znači
krajnje, pretjerano pojednostavljenje. Navikli smo na jednodimen-
zionalne usporedbe te shvaćamo savršeno dobro što mislimo kad
kažemo da je jedna dužina veća od druge, da je jedna masa veća
od druge i da je jedno trajanje duže od drugoga. Uobičajili smo
podrazumijevati da se sve stvari mogu tako površno uspoređivati.
Na primjer, zebra može stići do nekoga udaljenog mjesta brže
od pčele, ako obje krenu istodobno s istog mjesta. Činilo bi se,
prema tome, da imamo pravo kad kažemo da je zebra brža od
pčele. A ipak je pčela mnogo manja od zebre i, za razliku od
zebre, može letjeti. Obje su te razlike važne u kvalificiranju onoga
»brža«.
Pčela može izletjeti iz jame koja zebru ostavlja bespomoćnom;
ona može izletjeti kroz rešetke kaveza koje zebru drže
zarobljenom. Koja je sad brža? Ako A nadmašuje B u jednoj
kvaliteti, B može nadmašivati A u nekoj drugoj kvaliteti. Ako se
uvjeti promijene, jedna ili druga kvaliteta mogu poprimiti veće
značenje.
Ljudsko biće u avionu leti brže od ptice, no ono ne može letjeti
tako sporo kao ptica, a u nekim će trenucima baš sporost biti
potrebna da bi se preživjelo. Ljudsko biće u helikopteru može
letjeti jednako sporo kao i ptica, no ne tako bešumno kao ptica, a
u nekim će trenucima upravo tišina biti potrebna da bi se
preživjelo. Ukratko, održanje zahtijeva skup značajki, i nijedna se
vrsta ne zamjenjuje drugom samo zbog različitosti jedne značajke,
ni onda kad je ta značajka inteligencija.
To dovoljno često viđamo u životnim situacijama ljudi. U
trenutku kakve žestoke nevolje, ne pobjeđuje uvijek nužno osoba s

346
 najvišim testom inteligencije; možda će to biti netko s najvećom
odlučnošću, najvećom snagom, najvećom sposobnošću da izdrži,
najvećim bogatstvom, najvećim utjecajem. Inteligencija jest važna,
da, ali nije najvažnija.
Uostalom, inteligencija nije svojstvo koje je lako definirati;
ona se javlja u izobilju oblika. Visokoobrazovan i učen profesor
koji je pravo dijete u svim stvarima izvan njegove specijalnosti
stereotipan je lik suvremenoga folklora. Ne bismo bili ni najmanje
iznenađeni pojavom oštroumnog poslovnog čovjeka koji je
dovoljno inteligentan da može sigurno voditi organizaciju
vrijednu milijardu dolara, a ipak nije u stanju naučiti ispravno
govoriti. Kako da dakle usporedimo čovjekovu inteligenciju i
inteligenciju kompjutera, i što zapravo mislimo pod pojmom
»superiorne« inteligencije?
Kompjuter već sada može izvoditi mentalne majstorije koje
čovjek vjerojatno ne bi mogao obaviti, pa ipak zbog toga ne
kažemo da je kompjuter inteligentniji od nas. Mi zapravo nismo
spremni priznati da je on uopće inteligentan. Prisjetimo se također
da je razvitak inteligencije ljudskih bića i inteligencije kompjutera
prolazio, i da prolazi, različitim putovima; da su ga pokretali, i da
ga pokreću, različiti mehanizmi.
Čovjekov se mozak razvijao kroz uspjehe i promašaje, kroz
slučajne mutacije, koristeći se jedva zamjetnim kemijskim
promjenama, i uz poticaje što su ih pokretali prirodna selekcija i
potreba da se preživi u specifičnome svijetu određenih kvaliteta i
opasnosti. Kompjuterov se mozak razvija kroz promišljenu
nakanu kao rezultat pomna čovjekova razmišljanja, uz korištenje
jedva zamjetnih električnih promjena, a taj razvitak tjera naprijed
tehnološki napredak i potreba da se ispune određeni čovjekovi
zahtjevi.
Bilo bi vrlo neobično kad bi, prošavši tako različitim
putovima, mozak i kompjuter završili toliko slični jedan drugome
da bi se za jednoga od njih moglo reći kako je nedvosmisleno
inteligentniji od drugoga.
Čak ako će obje inteligencije biti u cijelosti jednake, mnogo je
vjerojatnije da će se svojstva tih inteligencija toliko međusobno
razlikovati da neće biti moguće nikakvo pojednostavljeno
uspoređivanje. Nekim će djelatnostima biti bolje prilagođeni
kompjuteri, nekima opet čovjekov mozak. To će biti osobito
točno ako se genetski inženjering smotreno upotrijebi kako bi se
čovjekov mozak razvio upravo onim smjerovima u kojima
kompjuter pokazuje slabosti. Bilo bi zapravo poželjno da se i

347
čovjekov mozak i kompjuter stalno specijaliziraju u različitim
pravcima, jer bi dupliciranje sposobnosti bilo rastrošno te bi se na
kraju ili kompjuter ili mozak pokazali nepotrebnima.
Shodno tome, pitanje zamjene ne mora se nikad ni pojaviti.
Ono što bismo umjesto toga mogli doživjeti bila bi simbioza ili
upotpunjavanje; mozak i kompjuter koji rade zajedno, svaki
dajući ono što drugom nedostaje, tvoreći »par inteligencija«
mnogo moćniji no što bi to bio svaki od njih zasebno; koji bi
otvorio nove horizonte i omogućio osvajanje novih vrhunaca.
Jedinstvo mozgova, čovjekova mozga i onoga koji je djelo
čovjekovo, moglo bi zapravo poslužiti kao prolaz kroz koji će
ljudsko biće izroniti iz svoga samotnog djetinjstva u svoju
sjedinjenu zrelost.

348
 Pogovor

Osvrnimo se sada unatrag na dugo putovanje kroz prostranu

divljinu mogućih katastrofa koje nam prkose.
Sve katastrofe koje opisah mogli bismo podijeliti u dvije grupe:
(1) one koje su vjerojatne ili čak neizbježne, kao što je pretvaranje
Sunca u crvenog diva, i (2) one koje su posve nevjerojatne, poput
upada velikoga grumena antimaterije koji bi pogodio Zemlju pod
pravim kutom.
Nema mnogo smisla zabrinjavati se zbog katastrofa druge
grupe. Vjerojatno nećemo mnogo pogriješiti ako jednostavno
zaključimo da se one neće nikada dogoditi, te ako se
usredotočimo na katastrofe prve grupe. Njih ćemo podijeliti u
dvije podskupine: (a) one koje izranjaju u neposrednoj
budućnosti, poput rata i gladovanja, i (b) one koje će nam
zaprijetiti vjerojatno tek za desetak tisuća ili milijardi godina od
danas, kao što su jače zagrijavanje Sunca ili studen ledenoga
doba.
I opet, nema svrhe sada se uznemirivati zbog katastrofa druge
podskupine, jer ako ne izađemo na kraj s onima iz prve
podskupine, sve je ostalo samo akademsko pitanje.
Razmotrimo li prvu podskupinu, katastrofe koje su vrlo
vjerojatne i koje se pomaljaju u bliskom vremenu, i njih možemo
dalje podijeliti na dvije pod-podskupine: (i) katastrofe koje se
mogu izbjeći, i (ii) one koje se ne mogu izbjeći.
Smatram da u drugoj pod-podskupini nema katastrofa: ne po-
stoje katastrofe neposredno pred nama koje se ne bi mogle izbjeći;
nema ničega što nam prijeti skorim uništenjem na takav način da
bismo bili bespomoćni. Ako se ponašamo razumno i humano; ako
se usredotočimo staloženo na probleme s kojima je suočeno cijelo

351
čovječanstvo, a ne emocionalno na takve stvari iz devetnaestoga
stoljeća kakve su nacionalna sigurnost i lokalni ponos; ako
shvatimo da nam neprijatelji nisu naši susjedi, već bijeda, neznanje
i nehajna ravnodušnost prema zakonima prirode — tada možemo
riješiti sve probleme koji nas očekuju. Svojom voljom možemo
odlučiti da uopće ne dođe do katastrofa.
A ako to učinimo u toku slijedećeg stoljeća, moći ćemo se
proširiti svemirom i osloboditi se svoje ranjivosti. Više nećemo
ovisiti o jednom planetu ili jednoj zvijezdi. A tada čovječanstvo, ili
njegovi inteligentni potomci i saveznici, može živjeti dalje unatoč
propasti Zemlje, unatoč propasti Sunca, unatoč (tko zna?) čak i
propasti svemira.
I baš to jest, i mora biti, naš cilj.
Kad bismo ga mogli ostvariti!

352