M.

CASTELLS INFORMACIJSKO DOBA- MOĆ IDENTITETA

KOMUNALNA NEBESA: IDENTITET I SMISAO U UMREŽENOM DRUŠTVU

IZGRADNJA IDENTITA

Identitet je izvor smisla i iskustva naroda. Pod identitetom, ako se odnosi na društvene aktere,
podrazumijeva se proces stvaranja smisla na temelju kulturnog atributa ili srodnog niza kulturnih
atributa kojima je dana prednost u odnosu prema drugim izvorima smisla. Za određenog
pojedinačnog ili kolektivnog aktera može postojati mnoštvo identiteta.

No, takvo mnoštvo je izvor stresa i proturječja i u samopredstavljanju i u društvenom djelovanju zato
što identitet mora oblikovati onoga što su sociolozi tradicionalno nazivali ulogama i raspodjelom
uloga. Uloge (npr. Istodobno biti radnica, majka, susjeda, militantni socijalist, član sindikata, košarkaš,
osoba koja ide u crkvu i pušač) su definirane normama koje su strukturirale društvene institucije i
organizacije. Identiteti su snažniji izvori smisla nego uloge zbog procesa samoizgrađivanja i
individualizacije koje uključuju. Identiteti organiziraju smisao dok uloge organiziraju funkcije.

Budući da se društveno izgrađivanje identiteta uvijek događa u kontekstu koji je označen odnosima
moći, Castells razlikuje 3 oblika i izvora izgradnje identiteta:

1. Legitimirajući identitet koji uvode dominantne društvene institucije kako bi proširile i

racionalizirale svoju dominaciju u odnosu prema društvenim akterima.
2. Identitet otpora koji stvaraju oni subjekti koji se nalaze u položajima u kojima su
obezvrijeđeni i/ili stigmatizirani logikom dominacije, te tako kopaju rovove za otpor i
preživljavanje koji se temelje na načelima koja su različita ili suprotna onima koji prožimaju
društvene institucije.
3. Projektni identitet koji nastaje kad društveni akteri, na temelju bilo kakvih, njima dostupnih,
kulturnih materijala grade novi identitet koji redefinira njihov položaj u društvu i, to čineći,
traže preobrazbu sveukupne društvene strukture.

Svaki tip procesa izgrađivanja identiteta dovodi do različitog ishoda u stvaranju društva. Legitimirajući
identitet stvara civilno društvo, odnosno, garnituru organizacija i institucija, kao i niz strukturiranih i
organiziranih društvenih aktera koji reproduciraju, iako katkada na konfliktan način, identitet koji
racionalizira izvore strukturalne dominacije.

Doista, građansko društvo čini niz „aparata“ poput Crkve, sindikata, stranaka, udruga itd. koji s jedne
strane produljuju dinamiku države, ali su s druge strane duboko ukorijenjeni u narodu. Upravo taj
dvostruki karakter čini civilno društvo povlaštenim terenom političke promjene, jer omogućuje
preuzimanje države bez pokretanja izravnog, nasilnog napada.

Drugi tip izgradnje identiteta, identitet za otpor, dovodi do stvaranja komuna ili zajednica (npr.
nacionalizam, religijski fundamentalizam, teritorijalne zajednice). Dolazi do izgrađivanja obrambenog
identiteta na polju dominantnih institucija/ideologija i izokretanja vrijednosnoga rasuđivanja.

Treći proces izgradnje identiteta, projektni identitet, stvara subjekte. Subjektom naziva želju da se
bude individua, da se stvara osobna povijest, da se podari smisao cijelom bogatstvu iskustva
pojedinačnog života. Preobrazba pojedinaca u subjekte posljedica je nužne kombinacije dvaju
potvrđivanja: pojedinca u odnosu prema zajednici i pojedinca u odnosu prema tržištu.

Giddens kaže, a on se slaže da „Samo-identitet“ nije osobno obilježje koje posjeduje pojedinac. To je
onakav „ja“ kakvim ga osoba refleksivno razumije u smislu svoje biografije. Refleksivno organizirano
planiranje života postaje središnja značajka izgrađivanja samo-identiteta.

Castells predlaže hipotezu da uspostavljanje subjekta, koje je u srži procesa društvene promjene, ide
različitim putem od onoga koji smo poznavali tijekom modernog doba i kasnog moderniteta, odnosno
subjekti, ako i kad se izgrade, više nisu izgrađeni na osnovi civilnih društava koja su u procesu
raspodanja, već na produljenju zajedničkog otpora. Dok se u moderno doba projektni identitet
konstruirao iz civilnog društva (kao u slučaju radničkog pokreta), u umreženom društvu projektni
identitet izrasta iz zajedničkog otpora (fundamentalizam, nacionalizam).

RELIGIJSKI FUNDAMENTALIZAM I KULTURNI IDENTITET

Castells definira fundamentalizam kao izgradnju kolektivnog identiteta prema identifikaciji

individualnog ponašanja i društvenih institucija s normama koje potječu od Božjeg zakona, a
protumačio ih je konačni autoritet koji posreduje između Boga i ljudskog roda. Vjerski
fundamentalizam je iznenađujuće snažan izvor identiteta na kraju ovog tisućljeća.

Međutim, ovo je ključno, islamski fundamentalizam nije tradicionalistički pokret. Zahvaljujući svim
naporima tumačenja da je islamski identitet ukorijenjeni u povijesti i svete tekstove, islamisti
nastavljaju, radi društvenog otpora i političke pobune, s obnovom kulturnog identiteta a to je u stvari
iznimno moderno. Politiziranje svetoga, sakralizacija politike i preobrazba islamskih pseudozakonitih
načela u „društvene pobožnosti“, sve su to načini ostvarivanje politike autentičnog ega, politike
identiteta te stoga i načini samog stvaranja, ustvari, izumljavanja ovog identiteta.

Doista se čini da je eksplozija islamskih pokreta povezana i s lomom tradicionalnih društava i s

neuspjehom nacije-države stvorene nacionalnim pokretima, kako bi se ostvarilo modernizaciju,
razvilo gospodarstvo i/ili raspodijelilo dobrobiti ekonomskog rasta na velik dio stanovništva. Stoga su
fundamentalisti (ponovo) izgradili islamski identitet u opreci s kapitalizmom, socijalizmom i
nacionalizmom, arapskim ili drukčijim, koji su po njihovu mišljenju propale ideologije
postkolonijalnog poretka.

Izgradnja suvremenog islamskog identiteta nastavlja se kao reakcija na nedostižnu modernizaciju, zle
posljedice globalizacije i propadanja postkolonijalnog nacionalističkog projekta.

Kad projekt koji se sastoji od pojedinaca koji potpuno sudjeluju u modernosti otkrije svoju
apsurdnost u stvarnom iskustvu svakodnevnog života, nasilje postaje jedini oblik samopotvrđivanja
novog subjekta. Isključivanje iz modernog doba poprima vjersko značenje: stoga, samožrtvovanje
postaje način borbe protiv isključivanja.

Društvo koje se nepropustivo nalazi na granici društvene promjene i pojedinačne pokretljivosti

prinuđeno je periodički dovoditi u sumnju dobrobit modernog doba i sekularizacije, žudeći za
sigurnošću tradicionalnih vrijednosti i institucija ukorijenjenih u Božjoj vječnoj istini.
U središtu konzervativnog kršćanskog razmišljanja, oblikujući njegov osjećaj za ono što jest (za
njegovo „ja“), nalazi se pojam „obraćenje“, čin vjere i opraštanja po kojemu su grešnici dovedeni iz
stanja grijeha u stanje vječnog spasenja. Kroz ovo osobno iskustvo ponovnog rađanja obnavlja se
cijela osobnost i postaje „početno mjesto za izgradnju ne samo osjećaja autonomnosti i identiteta
nego također društvenog poretka i političke svrhe“. Povezanosti između osobnosti i društva prolazi
kroz obnovu obitelji, središnje društvene institucije.

„Sa zajamčenim spasenjem te sa stabilnom patrijarhalnom obitelji kao čvrstim uporištem za život,
poslovi će također ići dobro, pod uvjetom da se vlada ne upleće u gospodarstvo“ stav je kršćanskih
fundamentalista. Doista, izgleda da kršćanske fundamentaliste na zabrinjava proturječje činjenice da
su moralni teokrati i ekonomski liberali.

No, kršćanski put ne može se ostvariti pojedinačno, jer društvenim institucijama, osobito vladom,
sredstvima javnog priopćavanja i sustavom javnog školstva upravljaju humanisti različita podrijetla
udruženi u razne fundamentalističke verzije s komunistima, bankarima hereticima i Židovima.
Najpodmukliji i najopasniji neprijatelji su feministkinje i homoseksualci, jer su oni ti koji potkopavaju
obitelj, glavni izvor društvene stabilnosti, kršćanskog života i osobnog ispunjenja. Borba protiv
pobačaja simbolizira sve bitke za očuvanje obitelji, života i kršćanstva koja stvara most prema drugim
kršćanskim denominacijama. Zato je pokret za zaštitu ljudskog života od začeća najmilitantniji i
najutjecajniji izraz kršćanskog fundamentalizma u Americi.

On je, kao i većina fundamentalizama u povijesti, reaktivan pokret koji ima za cilj izgraditi društveni i
osobni identitet na temelju slika iz prošlosti i njihove projekcije u utopijsku budućnost, kako bi se
prevladalo nepodnošljivu sadašnjicu. Ali reakcija na što? Što je to nepodnošljivo? Postoje dva izravna
izvora kršćanskoga fundamentalizma: prijetnja globalizacije i kriza patrijarhalizma.

No,ovdje se radi o još nečemu što je zajedničko muškarcima, ženama i djeci. Duboko ukorijenjeni
strah od nepoznatog, koji je osobito strašan kad se nepoznato tiče svakodnevnice osobnog života.

NACIJE I NACIONALIZMI U DOBA GLOBALIZACIJE

Doba globalizacije je doba ponovnog oživljavanja nacionalizma koje se očituje i u osporavanju

ustanovljenih nacionalnih država i u raširenoj obnovi identiteta na osnovi nacionalnosti, uvijek
učvršćenoj u odnosu na ono što je strano.

Ako su nacije su čisti ideološki artefakti, izgrađeni proizvoljnom manipulacijom povijesnim mitovima
od strane intelektualaca radi interesa društvene i ekonomske elite i tada se čini da povijesni događaji
pobijaju ovakav pretjerani dekonstrukcionalizam. Nacionalnost, vjera, jezik, teritorij, per se,
zasigurno nisu dostatni za stvaranje nacija i pokretanje nacionalizma. Zajedničko iskustvo,zajednička
povijest i zajednički projekti jesu.

Stoga treba naglasiti 4 glavne analitičke točke kad se raspravlja o suvremenom nacionalizmu.

1. Suvremeni nacionalizam može i ne mora biti orijentiran prema izgradnji suverene

države-nacije te su stoga nacije, povijeno i analitički gledano, entiteti neovisni o državi.
2. Nacije i nacije-države nisu povijesno ograničene na modernu državu-naciju kakve je
ustanovljena u Europi u dvije stotine godina nakon Francuske revolucije.
 3. Nacionalizam nije nužno fenomen elite, i zapravo, nacionalizam danas češće jest nego prije
reakcija protiv globalnih elita.
4. Kako je suvremeni nacionalizam sve više reaktivan nego proaktivan, više teži biti kulturan
nego politički, stoga je više orijentiran na obranu već institucionalizirane kulture nego na
izgradnju ili obranu države.

Kulturni nacionalizam ima za cilj regenerirati nacionalnu zajednicu stvaranjem, očuvanjem ili
jačanjem kulturnog identiteta naroda kad se osjeća da on nedostaje ili da se nalazi u opasnosti. Da bi
istražio složenost (ponovne) izgradnje nacionalnog identiteta u našem povijesnom kontekstu, ukratko
je Castells izložio dva slučaja, karakteristična za ovo razdoblje: razgranja centralizirane,
multinacionalne države bivšega Sovjetskog saveza, i kasnije formiranje, kako on to zove, kvazi-država,
te izgradnje kvazidržave u Kataloniji kroz dvostruki pokret federalizma u Španjolskoj i konfederalizma
u Europskoj zajednici.

RASPAD SOVJETSKOG SAVEZA I NACIJE BEZ DRŽAVE: KATALONIJA

Sovjetska država je bila izgrađena oko dvostrukog identiteta: s jedne strane etnički/nacionalni
identiteti (uključujući ruski), a s druge strane, sovjetski identitet kao osnova novog društva: sovetskii
narod bio bi novu kulturni identitet koji se treba ostvariti na povijesnom obzoru komunističke
izgradnje.

Stalna napetost između klasno utemeljenog univerzalizma komunističke utopije i geopolitičkih

interesa koji su se temeljili na etničkim/nacionalnim preokupacijama mogućih saveznika, odredila je
shizofreniju sovjetske politike prema nacionalnom pitanju. Posljedica ovih proturječja tijekom cijele
izmučene povijesti Sovjetskoga Saveza bio je nepovezan mozaik naroda, nacionalnosti i državnih
institucija. Više od stotinu nacionalnosti i etničkih skupina Sovjetskog Saveza bilo je raspoređeno
širom njezina golemog geografskog obličja, u skladu sa strategijom, kolektivnim kaznama i
nagradama te osobnim hirovima. Tako su se nakon raspada Sovjetskog Saveza u novim, neovisnim
republikama, zahvaljujući načelu teritorijalne nacionalnosti, u stupici našli deseci milijuna odjednom
„stranih državljana“. Čini se da je problem osobito aktualan za 25 milijuna Rusa koji žive izvan novih
ruskih granica.

Jedno od najvećih protuslovlja sovjetskog federalizma vjerojatni je činjenica da je ruska nacija bila
najdiskriminiranija nacija. Ruska federacija imala je mnogo manju političku autonomiju od središnje
sovjetske države od bilo koje druge republike. Što se tiče nacionalnog identiteta, upravo ruska
povijest, vjera i tradicionalni identitet postali su glavna meta sovjetske kulturne represije. Konačno,
novi sovjetski identitet mora se izgraditi na ruševinama povijesnog ruskog identiteta.

To protuslovno ustrojavanje sovjetske države očitovalo se u pobuni protiv Sovjetskog Saveza. Snažan
ruski nacionalistički pokret je zapravo bio najmoćnija mobilizirajuća snaga protiv sovjetske države.
Stapanje borbe za demokraciju i obnavljanje ruskog nacionalnog identiteta stvorili su uvjete za
umiranje sovjetskog komunizma i raspad sovjetskog saveza.

Tako se čini da povijesni događaji pokazuju kako umjetno, neiskreno priznavanje nacionalnog pitanja
u marksizmu i lenjinizmu ne samo da nije riješilo povijesne sukobe već ih je ustvari učinilo još
otrovnijima.
Kao prvo, jedna od najmoćnijih država u povijesti čovječanstva nije bila u stanju nakon 74 godine
stvoriti novi nacionalni identitet. I usprkos raširenom cinizmu i povlačenju, ideologija jednakosti i
ljudske solidarnosti ukorijenila se u sovjetskom građanstvu tako da se počeo pojavljivati novi
sovjetski identitet. Međutim, bio je toliko krhak i toliko ovisan o nedostatku informacija o stvarnoj
situaciji u zemlji i svijetu da nije izdržao šokove gospodarske stagnacije i saznavanje istine.

Tako sovjetsko iskustvo opovrgava teoriju prema kojoj država sama može izgraditi nacionalni
identitet.

Kao drugo, Formalno priznavanje nacionalnih identiteta u teritorijalnim tijelima uprave sovjetske
države (na putovnici bi pisala nacionalnost), kao i zacrtana politika „nacionalnog osvješćivanja“, nisu
uspjeli integrirati ove nacionalnosti u sovjetski sustav. Ali, neuspjeh u integriranju nije posljedica
njihova nepriznavanja, nego činjenice da njihova umjetna institucionalizacija, sljedeći birokratsku i
geopolitičku logiku, nije obratila pažnju na stvaran povijesni i kulturni /vjerski identitet svake
nacionalne zajednice te njihove zemljopisne specifičnosti. To se zove „osveta prošlosti“.

Kao treće, ideološku prazninu stvorenu neuspjehom marksizma-lenjinizma da stvarno indoktrinira

mase, zamijenio je osamdesetih godina, kad su se ljudi mogli slobodno izražavati, jedini izvor
identiteta koji je zadržan u kolektivnom pamćenju: nacionalni identitet. Zbog toga su se većina
protusovjetskih pokreta, uključujući demokratske pokrete, odvijala pod dotičnom nacionalnom
zastavom, zato što je nacionalna ideologija u glavama ljudi odzvanjala snažnije od apstraktnih poziva
na demokraciju il na vrline tržišta.

Ako analiza Sovjetskog Saveza pokazuje da je moguće da država, ma koliko moćna, ne uspije
proizvesti nacije, iskustvo Katalonije pruža nam priliku da razmišljamo o uvjetima u kojima nacije
postoje te se tijekom povijesti obnavljaju bez države-nacije i bez nastojanja da je uspostave.

Katalonci i katalonska nacionalistička koalicija odbacuju zamisao o separatizmu, tvrdeći da oni samo
trebaju institucije koje im omogućuju da postoje kao nacija, a ne da postanu suverena država-nacija.
Katalonija nikad nije tražila etničku ili vjersku zasebnost, niti je inzistirala na zemljopisnoj ili strogoj
političkoj zasebnosti. Postoje mnogi sastavni dijelovi njihovog identiteta, ali jezik i kultura čine
kralježnicu. Jezik kao identitet.

Nacije. Castells ih definira kao kulturne zajednice izgrađene u umovima ljudi i kolektivnom pamćenju,
zajedničkom poviješću i političkim projektima. Ključno jest povijesno oblikovanje nacije i države.
Postoje nacije bez država (Katalonija ), države bez nacije (Južna Afrika) ili višenacionalne države
(Belgija, SSSR), jednonacionalne države (Japan), zajedničke nacije-države (Južna i Sjeverna Koreja) te
nacije koje žive u više država (Šveđani u Finskoj i Švedskoj). Jasno je da državljanstvo nije isto što i
nacionalnost, barem ne isključiva nacionalnost.

Nacionalne kvazidržave su ne potpuno sazrele države, ali stječu dio političke autonomije na osnovi
svog nacionalnog identiteta.

Značajke koje pojačavaju nacionalni identitet u ovom povijesnom razdoblju su različite, iako u svim
slučajevima pretpostavljaju zajedničku povijest. Ali, jezik je temeljna značajka samoprepoznavanja i
ustanovljavanja nevidljive nacionalne granice koja je manje proizvoljna od teritorijalnosti i manje
isključiva od etničke pripadnosti.
ETNIČKO RAZRJEŠAVANJE: RASA, KLASA I IDENTITET U UMREŽENOM DRUŠTVU

Etnička pripadnost činila je temeljni izvor smisla i prepoznavanja kroz ljudsku povijest. Ona je
temeljna struktura društvenoga razlikovanja i društvenoga prepoznavanja, kao i diskriminacije.
Castells tvrdi da iako je rasa važna, vjerojatno više nego ikada, kao izvor tlačenja i diskriminacije,
etnička pripadnost određena je kao izvor smisla i identiteta, koji se ne treba rastaliti s drugim
etničkim skupinama, već sa širim načelima kulturne samodefinicije, poput vjere, nacije ili spola.

Rasa je iznimno važna. No, jednako tako, klasna podjela među crncima stvorila je takve temeljno
različite uvjete života da postoji sve veće neprijateljstvo među siromašnima u odnosu prema njihovoj
nekadašnjoj braći koja su ih napustila (crnci koji su se obogatili i pripadaju sada eliti). Sami crnci žive
tolikim različitim životima tako da nisu u stanju biti zajedno, već su, umjesto toga, sve više nasilni
jedni prema drugima. U devedesetima pojavljuje se čežnja za izgubljenom zajednicom,jer je možda
najdublja rana koja je nanesena afričkim Amerikancima tijekom prošlog desetljeća postupan gubitak
kolektivnog identiteta, koji dovodi do individualnog plutanja u vrijeme dok se još uvijek nosi
kolektivnu stigmu. U rovovima geta i korporacijskim spavaonicama, povijesni identitet afričkih
Amerikanaca razlomljen je i individualiziran u višerasno, otvoreno društvo.

Stoga je Castellsova hipoteza da etnička pripadnost ne osigurava osnovu za komunalna nebesa u

umreženom društvu, jer se temelji na primarnim vezama koje su izgubile svoje značenje kad su
odvojene od svog povijesnog konteksta, kao osnove za obnavljanje smisla u svijetu strujanja i mreža,
rekombinacija slika i preraspodjele značenja. Etnički materijali integrirani su u kulturne komune koje
su moćnije i šire definirane od etničke pripadnosti, poput religije ili nacionalizma, kao izrazi kulturne
autonomije. Rasa je važna, ali jedva da još uvijek izgrađuje smisao.

TERITORIJALNI IDENTITETI: LOKALNA ZAJEDNICA

Jedna od najstarijih rasprava u urbanoj sociologiji odnosi se na gubitak zajednice. No, autori koji se
bave zajednicama tvrde, a to se slaže i s Castellsovim opažanjima, da se ljudi opiru procesu
individualizacije i društvenog atomiziranja te su se skloni zbijati u organizacije unutar zajednica koje,
tijekom vremena, stvaraju osjećaj pripadnosti i konačno zajednički, kulturni identitet. Njegova
hipoteza je sljedeća: kako bi se to dogodilo nužan je proces društvene mobilizacije. Odnosno, ljudi se
moraju uključiti u gradske pokrete kroz koje se otkrivaju i brane zajednički interesi, na neki način živi
se zajedničkim životom i može se stvoriti novi smisao.

Urbani pokreti (procesi svrhovite društvene mobilizacije, organizirani na određenom teritoriju,

orijentirani prema ciljevima) koji su povezani s gradom bili su usredotočeni na 3 glavne skupine
ciljeva: gradske zahtjeve vezane za uvijete života i kolektivnu potrošnju; potvrđivanje lokalnog
kulturnog identiteta i osvajanje lokalne političke autonomije i građanskog sudjelovanja. Samo
njihovo postojanje proizvelo je smisao, ne samo za sudionike pokreta već i za cijelu zajednicu. I to ne
samo tijekom životnog vijeka pokreta (koji je obično kratak), već i u kolektivnom pamćenju lokalne
zajednice.

Glavni putovi gradskih pokreta:

Prvo, u mnogim slučajevima gradski pokreti i njihovi govori, subjekti i organizacije bili su, izravno ili
neizravno, integrirani u ustroj i postupanje lokalne vlasti kroz razgranat sustav građanskog
sudjelovanja i razvoja zajednice.
Drugo, lokalne zajednice i njihove organizacije doista njeguju srž raširenog i utjecajnog pokreta za
zaštitu okoliša.

Treće, najveći broj siromašnih zajednica širom svijeta uključio se u kolektivno preživljavanje, kao na
primjer javne kuhinje koje su se raširile posvuda. Zajednice su izgradile svoje „socijalne države“ (često
u nedostatku odgovornih državnih politika) na temelju mreža solidarnosti i uzajamnosti, često oko
crkava. One i dalje igraju glavnu ulogu u svakodnevnom preživljavanju značajnog udjela gradskog
stanovništva svijeta koje se nalazi na rubu gladi i epidemije. Ta vrsta zajedništva, tvrdi Castellsom je u
biti vjerska komuna koja je povezana sa sviješću o izrabljenosti i/ili isključenosti.

ZAKLJUČAK: KULTURNE KOMUNE INFORMACIJSKOG DOBA

Komune koje se temelje na vjeri, nacionalnosti ili teritoriju, osiguravaju glavnu alternativu za
izgradnju smisla u našemu društvu. Te kulturne komune oblikuju 3 osnovne značajke. Pojavljuju se
kao reakcije na vladajuće društvene trendove kojima se odupire u ime autonomnih izvora smisla. Oni
su u početku obrambeni identiteti koji služe kao utočište i solidarnosti, za zaštitu od neprijateljskog,
vanjskog svijeta. Oni su kulturno ustanovljeni, odnosno organizirani oko specifičnoga niza vrijednosti.

Vjerski fundamentalizam, kulturni nacionalizam, teritorijalne komune u velikoj mjeri čine obrambene
reakcije. Reakcije na 3 temeljne prijetnje koje u svim društvima osjeća većina ljudskog roda. Reakcija
na globalizaciju koja poništava autonomiju institucija, organizacija i komunikacijskih sustava u kojima
ljudi žive. Reakcija na umreživanje i fleksibilnost, koje brišu granice članstva i uključivanja,
individualiziraju društvene odnose proizvodnje i unose strukturu nestabilnosti rada, prostora i
vremena. I reakcija na krizu patrijarhalne obitelji, u korijenima preobrazbe mehanizama izgrađivanja
sigurnosti, socijalizacije, spolnosti i, stoga, sustava osobnosti.

Kad svijet postane prevelik da bi ga se kontroliralo, društveni subjekti žele ga ponovo smanjiti na
svoju veličinu, sebi na dohvat. Kad mreže poništavaju vrijeme i prostor, ljudi se usidre na mjestima i
dozivaju svoje povijesno pamćenje. Kad se raspadne patrijarhalno podupiranje osobnosti, ljudi
utvrđuju transcendentalnu vrijednost obitelji i zajednice, kao izraza Božje volje.

Castells tvrdi da je moguće da iz ovakvih komuna izrone novi subjekti- kolektivni činioci društvene
preobrazbe, izgrađujući novi smisao oko projektnog identiteta. S obzirom na strukturnu krizu civilnog
društva i države-nacije, to može biti glavni mogući izvor promjene u umreženom društvu.

DRUŠTVENI POKRETI PROTIV NOVOGA GLOBALNOG PORETKA

Društveni pokret se definira pomoću 3 načela: identitet pokreta, protivnik pokreta i društveni cilj.
Identitet se odnosi na samodefiniciju pokreta, protivnik na načelnog neprijatelja kojeg je pokret
izričito identificirao, a društveni cilj na viziju koju pokret ima o obliku društvenog poretka ili
društvenoj organizaciji koju bi on želio ostvariti.

Meksički zapatisti. Oni se bore protiv posljedica isključivanja iz ekonomske modernizacije, ali jednako
tako osporavaju neizbježnost novog političkog poretka po kojemu kapitalizam postaje općeprihvaćen.
Pokret su pokrenuli indijanci u borbi za svoja prava, ali je obuhvatio kasnije različite etničke skupine
kojima je ipak zajednička zemlja i borba, a to je borba protiv društvenog isključivanja. Oni su prvi
informacijski gerilski pokret . Stvorili su medijski događaj kako bi proširili svoju poruku, očajnički
nastojeći da ne budu uvučeni u krvavi rat. Opsežna uporaba Interneta omogućila je zapatistima da u
trenu prošire informacije i svoj poziv širom svijeta te da stvore mrežu skupina za podršku koje su
pomogle stvoriti pokret međunarodnoga javnog mišljenja. Pokret je promijenio Meksiko osporavajući
jednostranu logiku modernizacije, karakterističnu za novi svjetski poredak. Potaknuli su ustavnu
reformu kojom je priznata multikulturalnost Meksika i osigurala prava Indijanaca.

(Novi svjetski poredak. Pokret koji je utopijski sustav u kojemu će američka ekonomija (zajedno s ekonomijama
drugih država) biti „globalizirana“. Razine nadnica svih američkih i europskih radnika bit će spuštene na one
radnika u Trećem svijetu. Nacionalne granice bit će izbrisane iz praktičnih razloga. Povećani priljev doseljenika iz
Trećeg svijeta u SAD i Europu stvorit će nebjeljačku većinu u svim nekadašnjim područjima svijeta. O svemu će
odlučivati elita koja će se sastojati od međunarodnih financijera, gospodara sredstava javnog priopćavanja i
menedžera multinacionalnih korporacija. A mirovne snage UN-a rabit će se za zaustavljanje svih onih koji bi se
željeli povući iz tog sustava. William Pierce)

Pokret građanske milicije i Patrioti. Ovaj pokret se proširio brže nego bilo koji druga mrziteljska
skupina zahvaljujući Internetu. Skupine građanske milicije nisu terorističke skupine, no neki od
njihovih članova to mogu biti. Oni su najmilitantnije i najorganiziranije krilo mnogo širega,
samoproglašenoga „Domoljubnog pokreta-Patriota“, koji okuplja krajnje konzervativne organizacije,
cijeli niz tradicionalnih, neonacističkih, anitsemitskih skupina te skupina za prevlast bijelaca, fanatične
vjerske skupine, koalicije protiv pokreta za zaštitu okoliša, te branitelje sudova običajnog prava.

Zajednički deklarirani neprijatelj: savezna vlada SAD-a, kao predstavnik „novog svjetskog poretka“,
koji se uspostavljen protiv volje američkih građana. Srž tog sustava su Svjetska trgovinska
organizacija, Trilateralna komisija, MMF i ponajviše UN čije „mirovne snage“ pokret drži
međunarodnom plaćeničkom vojskom spremnoj ugušiti suverenitet naroda.

Podupiru se Biblijom i američkim ustavom iz kojeg su ispušteni amandmani. Ali najizrazitija značajka
skupina građanske milicije jest naoružanost i ustroj u vojnom stilu (441 aktivna građanska milicija u
50 država i sa paravojnim vježbalištima u 23 države). On je ekstremno libertarijanski pokret. Smatraju
da su osnovne jedinice društva pojedinac, obitelj i lokalna zajednica. Vladu samo toleriraju kao
izravan izraz volje građana (npr. Okružna vlada). Sve više razine vlasti su sumnjive, a savezna vlada je
otvoreno označena kao nelegitimna, jer je uzurpirala prava građana i manipulirala ustavom.

Oni ne priznaju savezne poreze, odbijaju propise o zaštiti okoliša, traže ukidanje porote i uvođenje
sudova običajnog prava, pretpostavljaju okružnu vladu višim vlastima i izražavaju mržnju prema
saveznim agencijama za provedbu reda i zakona (FBI, CIS). Protive se feministkinjama,
homoseksualcima i manjinama kao korisnicima vladine zaštite). Oni nisu protukapitalistički pokret,
već ustraju u obranu slobodnog kapitalizma nasuprot korporacijske manifestacije državnog
kapitalizma koja se čini bliskom socijalizmu.

Za američkog radnika i malog poduzetnika doba globalizacije i informacionalizacije jest doba

relativnog, a često i apsolutnog, pada životnog standarda. A kad tradicionalna obitelj postaje
nezamjenjiva kao instrument i financijske i psihološke sigurnosti, ona se raspada, po uzoru na rat
spolova koji je pokrenuli odupiranje patrijarhalizma ženskim pravima. Osjeća se i sve veća
multietničnost Amerike zbog novog vala useljavanja. A kraj Hladnog rata i propast komunizma
dokidaju jednostavno određivanje vanjskog neprijatelja, onemogućujući da se Amerika ujedini oko
zajedničke stvari. Doba informacija postaje doba zbrke te tako i doba temeljne afirmacije
tradicionalnih vrijednosti i beskompromisnih prava.
Aum Shinrikyo. Pokret nastao u Japanu, vođa Asahara. Konačni cilj mu je bio preživjeti apokalipsu,
spasiti Japan, a konačno i svijet od rata do istrebljenja koji bi bio neizbježna posljedica konkurentskih
napora japanskih korporacija i američkog imperijalizma da uspostave novi svjetski poredak i
jedinstvenu svjetski vladu. Da bi prevladao Armagedon, Aum će pripraviti novu vrstu ljudskog bića,
ukorijenjenog u duhovnosti i samopoboljšanje kroz meditaciju i vježbe.

Postavlja se pitanje kako je moguće da s ovakve stvari dešavaju u jednom od najbogatijih, najmanje
nejednakih, najsigurnijih, etnički najhomogenijih i kulturno najintegriranijih društava na svijetu?
Mnogi vjernici Auma bili su ljudi koji nisu mogli pronaći mjesto za svoje želje za promjenom i smislom
u birokratiziranoj strukturi škola, administracija i korporacijama te su se bunili protiv tradicionalnih,
autoritarnih obiteljskih struktura. Nisu imali nikakav smisao u životu, niti su imali dovoljno fizičkog
prostora da se izraze u prenatrpanim predgrađima japanskih gradova. Jedino što im je preostalo bila
su njihova tijela, pa su težili „informacionalizaciji tijela“-komunikacija bez posrednika izravnim
povezivanjem s drugim tijelima kroz usavršavanje i suprotstavljanje nadzora nad samim tjelesnim
granicama (meditacija i vježba). Imali su pokuse pomoću elektroničkih kaciga koje su na glavi nosili
sljedbenici ovog kulta kako bi mogli primiti komunikacijske valove iz mozga svog gurua (mali
tehnološki napredak u teoriji o bestjelesnoj komunikaciji).

SMISAO POBUNA PROTIV NOVOG SVJETSKOG PORETKA

Ova tri pokreta su primarno organizirana oko njihova otpora protivniku koji je, sve u svemu, jednak:
agenti novog svjetskog poretka koji nastoje osnovati svjetsku vladu koja će podjarmiti suverenitet
svih zemalja i svih ljudi.

Ovakvom neprijatelju svaki pokret suprotstavlja specifično načelo identiteta koje odražava velike
razlike tri društva iz koja su pokreti proizašli: u slučaju zapatista, oni sebe vide kao indijance i
potlačene Meksikance koji se bore za svoje dostojanstvo, prava, zemlju i meksički narod. U slučaju
američke milicije, oni se vide kao američke građane koji se bore za svoju suverenost i svoje slobode,
onakve kakve su iznesene u izvornom, Bogom danom, američkom ustavu. Kod Auma je njihovo
načelo identiteta složenije: radi se o njihovom individualnom identitetu, izraženom u njihovim
tijelima, iako takva tijela dijele jedni s drugima u guruovu umu- to je kombinacija tjelesne
pojedinačnosti i obnovljenog duhovnog zajedništva.

Ti identiteti se temelje na kulturnoj specifičnosti i želji da se upravlja svojom sudbinom. Oružje je

važno u sva tri pokreta, ali kao znak slobode.

ZAKLJUČAK- IZAZOV GLOBALIZACIJI

Ti, i drugi pokreti što se šire svijetom pokazuju da propada san neoliberala o stvaranju nove globalne
ekonomije koja bi se razvijala koristeći kompjutersku arhitekturu, neovisno o društvu.

Potrebno je analizirati još razvoj različitih društvenih pokreta koji su više usmjereni na mijenjanje
nego što su reakcija na nešto, a to su pokreti za zaštitu okoliš i prava žena.
POZELENJIVANJE SAMOG SEBE: POKRET ZA ZAŠTITU OKOLIŠA

Pokret za zaštitu okoliša je novi oblik decentraliziranog, raširenog, društvenog pokreta koji se
pojavljuje u mnogo oblika i orijentiran je na stvaranje mreža. Svaki tip pokreta je analitički definiran
pomoću kombinacije triju značajki koje definiraju društveni pokret: identitet, protivnik i cilj.

Mobilizacija lokalnih zajednica u obrani njihovog prostora, protiv nametanja neželjenih uporaba, čini
najbrže rastući oblik akcije za zaštitu okoliša tj. Pokret Ne u mom dvorištu. Ovi pokreti dovode u
pitanje pristranost u odabiru mjesta odlaganja neželjenih materijala ili odvijanje neželjenih aktivnosti,
koja se očituje u odabiru zajednica koje malo zarađuju i područja naseljena manjinskim
stanovništvom, te nedostatak transparentnosti i sudjelovanja stanovnika u donošenju odluka o
uporabi prostora. Stoga građani pozivaju na povećanje lokalne demokracije.

Jedan od pokreta je i Ekofeminizam- pokret s načelom poštivanja prirode kao temelj oslobođenja od
patrijarhalizma i industrijalizacije. Oni vide žene kao žrtve istoga patrijarhalnoga nasilja koje se
provodi nad prirodom.

Castellsova hipoteza jest da postoji izravna povezanost između tema koje je iznio pokret za zaštitu
okoliša i temeljnih dimenzija novog društvenog ustroja, umreženoga društva: znanost i tehnologija
kao osnovna sredstva i ciljevi gospodarstva i društva, preobrazba prostora, preobrazba vremena i
gospodarstvo apstraktnih, svjetskih struja bogatstva, moći i informacija nad kulturnim identitetom,
stvarajući stvarnu virtualnost kroz medijske mreže.

Sinteza glavnih smjerova diskursa i tehnologije:

1. Neodređena, duboka veza između znanosti i tehnologije. S jedne strane, postoji duboko
nepovjerenje u dobrotu razvijene tehnologije. S druge strane, pokret se uvelike oslanja na
sakupljanje, analiziranje, tumačenje i širenje znanstvenih informacija o međudjelovanju
rukotvorina koje je načinio čovjek i okoliša.

2. Zaštita okoliša je pokret koji se temelji na znanosti. Ponekad je to „loša znanost“.

3. Borbe za strukturnu preobrazbu su jednako vrijedne kao i borba za povijesno redefiniranje

dva temeljna, materijalna izraza društva: prostora i vremena. Radi se o nadzor nad
prostorom i naglašavanje lokalnosti. Prednost lokalnoj zajednici i sudjelovanju građana:
pučka demokracija je politički model koji se podrazumijeva u većini ekoloških pokreta.

Ekolozi pokreću stvaranje novog identiteta, biološkog identiteta, kulture ljudske vrste kao sastavnog
dijela prirode. Njihov objektivni neprijatelj je državni nacionalizam zato što država-nacija mora
zahtijevati svoju vlast na određenom teritoriju, pa stoga razbija jedinstvo ljudskog roda, kao i
međupovezanost teritorija, potkopavajući zajedničko sudjelovanje u našemu svjetskom ekosustavu.
Suočit ćemo se s problemima koje se jednostavno ne mogu rješavati na razini država. Ekolozi su
istovremeno lokalisti i globalisti: globalisti u upravljanju vremenom, lokalisti u obrani prostora.

Najveći dio uspjeha pokreta za zaštitu okoliša proistječe iz činjenice da je bio u stanju najbolje se
prilagoditi uvjetima komunikacije i mobilizacije u novoj tehnološkoj paradigmi. Lokalne televizijske
vijesti, radio i novine su glasovi pobornika zaštite okoliša do te mjere da se korporacije i političari
često žale da su ustvari sredstva javnog priopćavanja, a ne ekolozi, odgovorni za pokretanje ljudi.
Ovaj pokret nije samo pokret za osvješćivanje. On se usredotočio na ostvarivanje promjena u
zakonodavstvu i vlasti. Čini se da zaista postoji trend pozelenjavanja najutjecajnije politike. A i
suradnja s velikim korporacijama postala je pravilo, a ne iznimka. One često financiraju različite akcije
za zaštitu okoliša jer su postale svjesne važnosti zelenog samopredstavljanja.

KRAJ PATRIJARHALNOSTI: DRUŠTVENI POKRETI, OBITELJ I SPOLNOST

Patrijarhalnost je osnovna struktura svih suvremenih društava. Ona prožima cjelokupnu organizaciju
društva, od proizvodnje i potrošnje do politike, prava i kulture. Bez patrijarhalne obitelji,
patrijarhalnost bi se razotkrilo kao puku dominaciju. Tako je patrijarhalna obitelj kamen temeljac
patrijarhalnost. Masovno uključivanje žena u plaćeni posao povećao je žensku moć pogađanja u
odnosu prema muškarcima i potkopao legitimnost dominacije muškaraca kao hranitelja obitelji.

Dok se zakonska diskriminacija neznatno umanjila, međuljudsko nasilje i psihološka zloraba su

rašireni upravo zbog muškog bijesa, pojedinačnog i kolektivnog, izazvanog gubitkom moći. To nije i
neće biti baršunasta revolucija. Proces koji sažima i koncentrira ovu preobrazbu jest propast
patrijarhalne obitelji. Stoga upravo fundamentalistički pokreti imaju svrhu povratiti patrijarhalni
poredak.

Ali zašto su se sad rasplamsale feminističke ideje? Prvo, zbog preobrazbe ekonomije i tržišta u uskoj
povezanosti s otvaranjem obrazovnih prilika za žene. Drugo, postoji tehnološka preobrazba u
biologiji, farmakologiji i medicini koja dopušta sve veću kontrolu nad rađanjem djece i reprodukcijom
ljudske vrste. Treće, na ovoj podlozi ekonomske i tehnološke preobrazbe, patrijarhalnost je doživjela
udarac razvojem feminističkog pokreta koji se pojavio kao posljedica društvenih pokreta 60-ih. Četvrti
element je brzo širenje ideja u globaliziranoj kulturi i u međusobno povezanom svijetu.

Feminizam je pokrenuo preispitivanje heteroseksualnosti kao norme. Za lezbijke i homoseksualce to

je značilo preispitivanje tradicionalne obitelji kao jedini mogući oblik obitelji.

KRIZA PATRIJARHALNE OBITELJI

Raspad kućanstava oženjenih parova razvodom pokazatelj su nezadovoljstva modelom obitelji koji se
oslanjao na dugoročno obvezivanje članova obitelji. Sve češća su samačka kućanstva ili kućanstva sa
jednim roditeljem, čime se prekida patrijarhalni autoritet u obitelji. Sve veće poteškoće pri
usklađivanju braka, posla i života, čine se povezane s dva druga snažna trenda: odgađanjem
sklapanjem braka i zasnivanjem partnerstva bez braka. Žena također ima veću autonomnost u svom
reproduktivnom vladanju. Ali to ne obilježava nužno kraj obitelji jer se na kraju može nanovo odrediti
kako da živimo jedni s dugima te rađati i odgajati na različite, možda bolje, načine.

Najočiglednija posljedica krize patrijarhalne obitelji: nagli pad stope plodnosti u razvijenim zemljama,
ispod razine obnavljanja stanovništva. Ali ovo nije željezno populacijsko pravilo. Vidljiv je odnos
jačanja stope plodnosti u Skandinaviji 80-ih i velikodušne socijalne politike i tolerancije društva u tom
predjelu svijeta, koji ima najveću stopu plodnosti u Europi. Iako se preko 50% djece rodilo u
izvanbračnoj vezi. Čini se da je u većini razvijenih zemalja, s iznimkom Japana i Španjolske,
patrijarhalna obitelj u procesu prelaženja u manjinski oblik načina na koji ljudi žive. Izvanbračna djeca
se pojavljuju tamo gdje se visoko vrednuju nematerijalni aspekti kvalitete života i tamo gdje žene
uživaju ekonomsku neovisnost i relativno visoku političku moć. Ali to je samo dio priče. Djeca koja se
u SAD-u rađaju izvan braka jednako su toliko posljedica siromaštva i nedostatnog obrazovanja koliko i
samopotvrđivanja žena.

Rad, obitelj i tržišta radnom snagom silno su se izmijenili u posljednjoj četvrtini ovoga stoljeća
masovnim uključivanjem žena u plaćenu radnu snagu, u većini slučajeva izvan svoje kuće. Posljedica
je to informatizacije, umrežavanja i globalizirane ekonomije ali i spolno uvjetovane segmentacije
tržišta rada koja iskorištava specifične socijalne uvjete kod žena da bi povećala produktivnost,
upravljačku kontrolu i dobit. Preobrazba strukture zaposlenosti u informacijskoj ekonomiji prikazan je
u rastu uslužnih poslova u okviru uslužnih djelatnosti, stratešku ulogu koju igraju dvije različite
kategorije usluga: poslovne usluge i društvene usluge. Njihovi poslovi raspršeni su po cijeloj ljestvici
vještina i znanja. Ali postoji diskriminacija zato što one najčešće obavljaju poslove za koje je potrebna
slična stručnost za nižu plaću, uz veću nesigurnost u radu i sa slabijim izgledima za uspon karijere do
samog vrha.

Koji su glavni čimbenici izazvali eksploziju zapošljavanja žena? Jedan faktor se odnosi na mogućnost
slabijeg plaćanja za sličan posao. Diferencijal ženskih plaća u usporedbi s muškim je velik, dok su u
većini razvijenih zemalja razlike u profilu zanimanja male. Ženama se ne poriču kvalifikacije niti ih se
svodi na niske poslove, već upravo suprotno. Često ih se promiče na stručnije poslove koji zahtijevaju
inicijativu i obrazovanost. One su fleksibilnije kao radnici, pa stoga i većina glavnih honorarnih
poslova i privremenih poslova i sve veći udio samozaposlenja otpada na njih.

U Europi su brak i djeca najvažniji faktori koji navode žene da nađu honorarni posao. Dakle, tip
radnika kakav zahtijeva informacijska, umrežena ekonomija odgovara interesima žena za
preživljavanje jer one, u uvjetima patrijarhalnosti, traže način da učine posao i obitelj spojivima, bez
gotovo ikakve pomoći svojih muževa. To ima važne posljedice po obitelj. Prva je da u većini slučajeva
ženin financijski doprinos postaje odlučujući za kućni proračun. Ali javljaju se sve veće teškoće kod
žena da preuzmu plaćeni posao, kućni posao, odgoj djece i upravljanje muževima, dok je društvo još
uvijek organizirano na pretpostavci kućanice s punim radnim vremenom, a ona je počela iščezavati.
Tako je tlo postalo pripravno za sijanje feminističkih ideja koje su istodobno klijale u poljima kulturnih
društvenih pokreta.

VIŠE LICA FEMINIZMA

Bit feminizma je redefiniranje ženskog identiteta: ponekad potvrđivanjem 1. jednakosti između

muškaraca i žena; 2. ponekad potvrđivanjem specifičnosti žena, 3. ili pak dokazujući nužnost
odvajanja od muškog svijeta te ponovnog stvaranja života i spolnosti, u sestrinstvu. U svim
slučajevima, kroz jednakost, različitost ili odvajanje (lezbijstvo), ono što se negira je ženski identitet
kakav su odredili muškarci i kakav se čuva kao svetinja u patrijarhalnoj obitelji.

Razlika između liberalnog i radikalnog feminizma bila je i u praksi pokreta, a i u ideologiji pojedinih
feministkinja od 70-ih nadalje nejasna. S jedne strane, pitanja kojih se trebao prihvatiti liberalni
feminizam, poimence jednaka prava i ukidanje spolne podjele socijalnih kategorija, uključivale su
takvu razinu institucijske preobrazbe da će patrijarhalnost konačno biti dovedena u pitanje. Drugo,
antifeministička reakcija 80-ih potaknula je savez među različitim strujama pokreta koje su se, bez
obzira na svoj način života i politička uvjerenja, našle zajedno u obrani ženskih reprodukcijskih prava
ili u izgradnji ženskih institucija za opskrbu uslugama i uspostavljanje kulturne autonomije.
Treće, većina radikalnih feminističkih organizacija iščezla je prije kraja 70-ih, ali su našle utočište na
akademskoj razini (programi ženskih studija).

Čini se da se tri različita pitanja upleću u komunikaciju među veterankama i novopridošlicama u

radikalnomu feminističkom pokretu. Prvo se odnosi na sve veću važnost lezbijstva u feminističkom
pokretu. Drugo je prekidanje „klasičnoga“ feminističkog koda odijevanja koji je nekada izbjegavao
zamke ženstvenosti, da bi se naglasilo seksepilnost i samoizražavanje u samopredstavljanju žena.
Treći rascjep je zapravo posljedica ovih dvaju. Feministkinje, a osobito lezbijke, otvorenije su nego što
su to prije bile radikalne feministkinje za suradnji s muškim društvenim pokretima i povezivanje s
muškim organizacijama upravo zato što se osjećaju manje ugrožene takvim savezima budući da su
već izgradile svoju autonomiju. Glavna točka je savez lezbijski i homoseksualaca.

Feminizam je postao opća riječ kojemu bi svaka žena, ili kategorija žena, pridodala svoj osobni ili
kolektivni zahtjev i ime. Tako, kroz cijeli niz različitih praksi i samoidenitifikacija, žena različitog
podrijetla i s različitim ciljevima izgradile su novi, kolektivni identitet.

Dakle, feminizam i ženske borbe penju se i padaju tijekom cijeloga krajolika ljudskog iskustva na kraju
ovog tisućljeća, uvijek ponovo izbijajući na površinu, u novim oblicima i sve više se spajajući i drugim
izvorima otpora prema dominaciji, a istodobno zadržavajući napetost između političke
institucionalizacije i kulturne autonomije. Konteksti u kojima se razvija feminizam oblikuju pokret u
niz oblika i diskursa. A ipak, Castells tvrdi da jedna bitna jezgra vrijednosti i ciljeva koji čine
identitet(e) prodire i širi se preko kulturne polifonije feminizma.

Snaga i vitalnost feminističkog pokreta je u njegovoj raznolikosti, u njegovoj prilagodljivosti kulturama

i vremenima. Obrana ženskih prava je osnova feminizma. Svi drugi oblici uključuju tu temeljnu
potvrdu žena kao ljudskih bića, ne kao lutaka, objekata, stvari ili životinja, u terminima klasične
feminističke kritike. Feminizam je zaista nastavak pokreta za ljudska prava. Ovaj pokret pojavljuje se u
dvije inačice, liberalnoj i socijalističkoj, no u terminima identiteta obje traže jednakost prava žena s
pravima muškaraca. Razlikuju se u analizi korijena patrijarhalnosti i u svom vjerovanju u mogućnost
reforme kapitalizma i djelovanja u okviru pravila liberalne demokracije dok se ispunjavaju krajnji
ciljevi jednakosti. Obje u ženska prava uključuju i ekonomska i reprodukcijska prava. Socijalističke
feministkinje vide borbu protiv patrijarhalnosti kao nužno povezanu sa svrgnućem kapitalizma, dok
liberalni feminizam pristupa socio-ekonomskoj preobrazbi sa skeptičnim stavom, usredotočujući se
na unapređivanje ženskog pitanja neovisno o ostalim ciljevima.

Kulturalni feminizam zasniva se na pokušaju izgradnje alternativnih ženskih institucija, prostora

slobode, usred patrijarhalnog društva, čije se institucije i vrijednosti doživljava kao protivnika. Cilj je
izgraditi kulturnu autonomiju kao osnovu otpora, tako nadahnjujući ženske zahtjeve na temelju
alternativnih vrijednosti, poput nekonkurencije, nenasilja, suradnje i višedimenzionalnosti ljudskoga
iskustva, što vodi novom ženskom identitetu i ženskoj kulturi što može izazvati kulturnu preobrazbu u
društvu općenito.

Esencijalistički feminizam ide korak dalje i proglašava esencijalnu bitnu razliku između žena i
muškaraca, ukorijenjenu u biologiji i /ili povijesti te moralnu/kulturnu nadmoć žena kao način života.
Poziva se na čistu ili izvornu ženstvenost, žensku bit. Druga struja esencijalizma povezuje ženskost s
poviješću i kulturnom i prisvaja mit o materijalnom zlatnom dobu kad su ženske vrijednosti i štovanje
božice osiguravali društveni sklad. Tu također spadaju spiritualizam i ekofeminizam.
Lezbijski feminizam bio je u proteklom desetljeću najmilitantniji sastavni dio feminističkih pokreta u
razvijenim zemljama i dio koji se najbrže širio, organiziran u niz kolektiviteta.

Mnoštvo feminističkih identiteta. Ovi identiteti su samoizgrađeni, iako često upotrebljavaju etnicizam
i ponekad nacionalnost u postavljanju granica (crnački feminzam, meksičko-američki feminzam,
sadomazohistički lezbijski itd.). To su primjeri beskrajnih mogućnosti samoodređenih identiteta kroz
koje žene doživljavaju sebe u pokretu. Čineći tako, one se protive standardizaciji feminizma. Tako
samoizgradnja identiteta nije izričaj biti, nego interes za moć kroz koji se žene kakve jesu mobiliziraju
radi žena kakve bi željele biti. Prisvajanje identiteta stvara moć.

Praktične feministkinje su najšira ii najdublja struja ženskih borbi u današnjem svijetu, osobito u
svijetu u razvoju, ali i među ženama iz radničke klase. Sve su feministkinje praktične, u smislu da sve
one potkopavaju svakodnevno, na mnogo različitih načina, temelje patrijarhalnosti, bilo boreći se za
ženska prava, bilo demistificirajući muške govore. No, jednako tako može biti da su mnoge žene u
praksi, iako ne priznaju tu etiketu i čak nemaju jasnu svijest suprotstavljanja patrijarhalnosti. Ali,
može li postojati feminizam bez feminističke svijesti? Castells podržava klasičnu normu „nema klase
bez klasne svijesti“,metodološko načelo određivanja društvenih pokreta vrijednostima i ciljevima koje
sami izražavaju. Nadmoćna većina zapravo ne izražava feminističku svijest. (vidi Skriveno Lice UN-a,
poglavlje Ženski forum UN-a u Pekingu 1995.)

POKRETI ZA OSLOBAĐANJE LEZBIJKI I HOMOSEKSUALACA

Temeljna norma patrijarhalnosti bila je i jest život organiziran oko heteroseksualne obitelji, koji
povremeno dopušta privatni izraz homoseksualne želje za muškarcima, sve dok se ona zadržava na
sporednim kolosijecima društva.

Lezbijstvo je sastavni dio feminističkog pokreta, ali što se tiče homoseksualaca, čini se da je njihovo
združivanje u pokret bilo izazvano trima istodobnim činjenicama: buntovničkim ozračjem pokreta 60-
ih godina u kojima su samoizražavanje i preispitivanje autoriteta omogućili da se misli i čini
nezamislivo, utjecaj feminizma na patrijarhalnost te žestina represije homofobnog društva. Dodatni
čimbenici su : stvaranje informacijske ekonomije dovelo je do inovativnog tržišta rada i fleksibilnih
poslovnih mreža i stvorilo nove vrste poslova, neovisno o organizacijama velikih razmjera gdje se
individualno ponašanje može lakše regulirati. Drugi čimbenik se odnosi na popularnost seksualne
revolucije tj. Oslobođenja kao teme pokreta 60-ih. Konačno, iako je seksualno oslobođenje u srcu
homoseksualnoga i lezbijskog pokreta, homoseksualnost i lezbijstvo ne mogu se odrediti kao
seksualne preferencije. Oni su, u osnovi, identiteti, i to dva različita. Identiteti kao takvi nisu dani,
nego se do njega dođe procesom izgrađivanja identiteta.

Ono što je počelo kao pokret spolnog oslobađanja, prošlo je puni krug da bi počelo progoniti
patrijarhalnu obitelj napadajući njezine heteroseksualne korijene i rušeći njezino isključivo prisvajanje
obiteljskih vrijednosti. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, relativno obuzdavanje spolnosti u
novim homoseksualnim i lezbijskim obiteljima izazvalo je razvoj kultura seksualnih manije (i
heteroseksualnih i homoseksualnih) poput sadomazohističkog pokreta i mreža dobrovoljnih robova
seksa. Tako kontrolirano nasilje, prihvaćeno ponižavanje, aukcije robova, bolni užitak, kožna odjeća,
nacističko znakovlje, lanci i bičevi više su od seksualnih stimulansa. Oni su kulturni izrazi potrebe da
se uništi sve moralne vrijednosti koje im je tradicionalno društvo ostavilo, budući da su se te
vrijednosti tradicionalno upotrebljavale da bi stigmatizirale i potiskivale homoseksualnosti i
seksualnost uopće. Znatan osjećaj neugodnosti koji ta kulturna manije izaziva kod većine
homoseksualaca i lezbijki simptom je da su se prihvatili važnoga, iako teškog, pitanja.

OBITELJ, SEKSUALNOST I LIČNOST U KRIZI PATRIJARHALNOSTI

Kriza patrijarhalnosti, izazvana međudjelovanjem informacijskoga kapitalizma i feminističkoga i

društvenoga pokreta za seksualni identitet, manifestira se u sve većoj raznolikosti oblika partnerstva
među ljudima za zajednički život i podizanje djece. Ono što je u pitanju nije nestajanje obitelji nego
njezino duboko razgranavanje te promjena u njezinu sustavu moći. Kad se razvedu, 60 posto žena i
75 posto muškaraca se ponovo oženi, prosječno u roku od 3 godine. A homoseksualci i lezbijke se
bore za svoje pravo na zakonski brak. Visoka stopa razvoda i odvojenog života u kombinaciji stvaraju
sve raznolikiji profil obiteljskoga i neobiteljskoga života. Ako razmotrimo najtradicionalniju verziju
patrijarhalnosti, što znači oženjeni par s djecom u kojemu je jedini hranitelj obitelji muškarac, a žena
je domaćica s punim radnim vremenom, broj pada na 7 posto kućanstava. Broj djece koja žive s
roditeljima koji su homoseksualci ili lezbijke iznosi između 4 i 6 milijuna.

Problem žena nije u preuzimanju njihova ženskog identiteta, već u identifikaciji s identitetom koji je
pod patrijarhalnošću društveno obezvrijeđen. Situacija za muškarce, iako su više društveno
povlašteni, kompliciranija je na osobnoj razini. S padom njihove ekonomske pregovaračke moći oni
obično ne mogu više nametnuti disciplinu obitelji zadržavanjem resursa. Ako se ne angažiraju na
modelu ravnopravnosti, ne mogu promijeniti temeljne mehanizme po kojima se njihove kćeri
odgajaju kao majke, a njih se odgaja kao ono koji žele žene/majke za sebe. Tako oni nastavljaju tražiti
ženu, kao predmet njihove ljubavi, ne samo erotske već i emocionalne, kao i njihov izvor sigurnosti i
njihovu korisnu kućnu radnu snagu. S manje djece, zaposlenim ženama, muškarcima koji manje
zarađuju i obavljaju manje sigurne poslove te s feminističkim idejama koje su svuda oko nas,
muškarci su suočeni s nizom odabira, među kojima nijedan nije ponovno oživljavanje patrijarhalne
obitelji.

Prvi odabir je razdvajanje, „bijeg od obveze“. Druga mogućnost je homoseksualnost. Ipak, za većinu
muškaraca najprihvatljivije, stabilno, dugoročno rješenje je postaviti na druge osnove
heteroseksualni obiteljski ugovor. To uključuje dijeljenje kućnih poslova, ekonomsko partnerstvo,
puno zajedništvo roditeljstva. Ovaj potonji uvjet je ključan kod muškaraca, zato što se mogu odgajati
ne samo kao majke već i kao žene koje žele muškarce, a muškarci se mogu odgajati ne samo kao
ljubitelji žena nego i kao očevi djece.

Glavne žrtve ovog kulturnog prijelaza su djeca, budući da ih se počelo sve više zanemarivati u
aktualnim uvjetima obiteljske krize. Njihove se situacija može čak i pogoršati, ili zato što žene ostaju
sa svojoj djecom u teškim materijalnim uvjetima ili zato što žene, tragajući za autonomijom i osobnim
opstankom, počinju zanemarivati djecu onako kako to čine muškarci. Budući da je podrška države
blagostanja sve manja, muškarci i žene su prepušteni sebi u rješavanju problema svoje djece, dok
gube kontrolu nad njihovim životima. Dramatičan je porast zlostavljanja djece. Djeca se masovno
zanemaruju, a rješenje nije u nemogućem povratku na zastarjelu i opresivnu patrijarhalnu obitelj.
Ponovna izgradnja obitelji u odnosima ravnopravnosti i odgovornosti javnih institucija u osiguravanju
materijalne i psihološke podrške djeci, mogući su načini.
U tijeku je seksualna revolucija. Ona se odlikuje raspadom brakova, raspadom obitelji,
heteroseksualnošću i seksualnim izražavanje. Heteroseksualni brak oslabljen je porastom „čistog
odnosa i plastične seksualnosti“. To je Giddensov izraz koji Castells upotrebljava, i pod njime
podrazumijevaju „potrošačku seksualnost“, libertarijansko-rekreacijski tip, sličan pop-seksualnom
oslobođenju. To je priča puna konzumiranja, eksperimentiranja i erotizma u procesu napuštanja
bračnih spavaonica i stalne potrage za novim načinima izražavanja, pazeći pritom na AIDS. Pod tim
uvjetima, kako iznosi Giddens, sekusalnost postaje vlasništvo pojedinca. Giddens vidi bitku između
moći i identiteta u tjelesnom polju. Sagledavajući tijelo kao izvor identiteta, daleko od institucija
patrijarhalnosti, višestrukost seksualnih izraza osposobljava pojedinca za energičnu (ponovnu)
izgradnju svoje osobnosti.

FLEKSIBILNE LIČNOSTI U POSTPATRIJARHALNOM DRUŠTVU

Sve veća individualizacija odnosa unutar obitelji naglašava važnost osobnih potreba nad pravilima
institucija. Na taj način seksualnost postaje, na razini društvenih vrijednosti, osobna potreba koja ne
mora nužno bit vođena i institucionalizirana unutar obitelji. S većinom odraslog stanovništva i
jednom trećinom djece koji žive izvan granica tradicionalne uže obitelji te s rastom ta oba omjera,
seksualna želja se sve više razvija na polju međusobnih intimnih odnosa izvan tradicionalnog
obiteljskoga konteksta: ona postaje osobni izraz.

Ta kriza poprimila je oblik sve većeg razdvajanja različitih dimenzija koje su nekad bile na okupu u
istoj instituciji: međusobni intimni odnosi između dvoje bračnih drugova, radni život svakoga člana
kućanstva, odgoj djece, spolnost, emocionalna podrška. Teškoće u svladavanju svih ovih uloga
istodobno, jednom kad one više nisu čvrsto povezane u formalnoj, institucionaliziranoj strukturi kao
što je patrijarhalna obitelj, objašnjavaju teškoće koje nastaju u održavanju društvenih odnosa unutar
obitelji stabilnima. Kako bi obitelji preživjele, morat će se pojaviti novi institucionalizirani oblici
društvenih odnosa u skladu s izmijenjenim odnosima između spolova.

Tehnološke promjene u biološkoj reprodukciji omogućuju razdvajanje reprodukcije vrsta od

društvene i intimne funckije obitelji. Posljedica je odvajanje socijalizacije od roditeljstva. S obzirom na
ove povijesne uvjete, obitelji i načini života ponovo se određuju u još nejasnom obliku. Budući da su
obitelji i seksualnost osnovne karakteristike sustava ličnosti dolazi do mogućnosti stvaranja novih
tipova ličnosti.

Koliko god taj oslobađajući razvoj seksualne želje dobrodošao, slom patrijarhalne obitelji zaista
usporedno otvara put normalizaciji seksualnosti (pornofilmovi na televiziji u najgledanije vrijeme) te
širenju besmislenog nasilja u društvu marginalnim putovima divlje seksualne želje, to jest perverzije.
Oslobađanje od obitelji suočava osobu sa samonametnutim ugnjetavanjem. Bijeg u slobodu
otvorenom, složenom društvu dovest će do pojedinačne tjeskobe i društvenog nasilja sve dok se ne
pronađu novi oblici zajedničkog življenja, i zajedničke odgovornosti koji će povezati žene, muškarce i
djecu u obnovljenu, ravnopravnu obitelj, bolje prilagođenu slobodnim ženama, informiranoj djeci te
nesigurnim muškarcima.
NEMOĆNA DRŽAVA?

GLOBALIZACIJA I DRŽAVA

Globalizacija djelatnosti koje čine srž gospodarstva različitih zemalja, globalizacija medija i
elektroničke komunikacije, te globalizacija kriminala imaju odlučujuću ulogu u slabljenju
instrumentalne moći države-nacije.

Država- nacija, koja postoji u kompleksu skupina drugih država-nacija, čini skup institucionalnih
oblika vlasti, održavajući određeni upravni monopol nad prostom omeđenim granicama, njezina se
oprava propisuje zakonom i izravnom kontrolom sredstava unutarnjega i vanjskoga nasilja. Jedino u
modernim državama-nacijama državni aparat može uglavnom uspješno polagati pravo na monopol
nad sredstvima nasilja, i jedino se u takvim državama upravni doseg državnog aparata izravno uklapa
s teritorijalnim granicama na koje se to pravo polaže. Država-nacija označuje granicom omeđen
spremnik moći, nadmoćan spremnik moći modernog doba. Ali čini se da je država-nacija nadvladana
povijesnom preobrazbom.

Međusobna ovisnost financijskih i valutnih tržišta u realnom vremenu povezuju nacionalne valute.
Stalna razmjena dolara, jena i eura zahtijevaju sustavnu usklađenost tih valuta, što je jedina mjera
pomoću koje se može održavati stabilnost valutnog tržišta,a shodno tome i postojanost svjetskih
ulaganja i trgovine. Sve ostale svjetske valute su se iz praktičnih razloga povezale s tim trokutom
bogatstva. Iz toga proizlazi da države-nacije gube ili će izgubiti kontrolu nad osnovnim elementima
svoje gospodarske politike. Općenito je nastupilo drastično ograničenje slobode određivanja
gospodarske u odnosu prema proračunskoj politici rastrzanoj između automatskih prava naslijeđenih
iz prošlosti i sadašnje velike mobilnosti kapitala koja će se u budućnosti vjerojatno samo povećavati.

Sve veće teškoće s kojima se država susreće u kontroli ekonomije još su izraženije poradi rastuće
transnacionalizacije proizvodnje, što nije samo posljedica djelovanja multinacionalnih korporacija
već proizvodnih i trgovačkih mreža kojima korporacije pripadaju. Teškoće proistječu iz činjenice da su
vlade sve manje u mogućnosti osigurati proizvodnu bazu za stvaranje prihoda u okvirima svoje
države. Budući da tvrtke i bogati pojedinci pronalaze fiskalna utočišta u raznim dijelovima svijeta.

Tri su osnovne pojave: 1. Povlačenje države iz gospodarstva, ali zadržava i dalje značajnu gospodarsku
ulogu; 2. Države sve više ovise o posuđivanju stranog kapitala a to dovodi do pritiska na devizne
rezerve središnje banke i slabi izvoz države; 3. Isprepletenost gospodarstva različitih država i ovisnost
financiranja države o svjetskim tržištima i stranom kapitalu stvorilo je preduvjete za pojavu fiskalne
krize države-nacije.

Globalizacija proizvodnje i ulaganja također prijeti i državi blagostanja,ključnom elementu države-

nacije u posljednjih pola stoljeća. Budući da zahvaljujući informacijskoj tehnologiji poduzeća mogu
poslovati na različitim mjestima i pritom ostati povezana s globalnom proizvodnim mrežama i
tržištima, dolazi do negativne konkurentnosti troškova socijalne zaštite. Kao prvo, radnici su bili
zaštićeni, a drugo, protekcionizam-kako bi se cijena uvoza putem carina popela do točke u kojoj više
ne bi bilo komparativne prednosti korištenja vanjskih izvora- čine dva ograničavajuća činitelja sada
nestaju. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) otkriva i kažnjava izvore prepreke slobodnoj trgovini.

Europljane treba podsjetiti da je američka produktivnost rada i dalje najviša na svijetu i tako
poništava potencijalni diferencijal konkurentnosti Europe koji bi još mogao omogućiti postojanje
države blagostanja široke ruke. U ekonomiji čija se glavna tržišta kapitala, robe i usluga sve više
povezuju u svjetskim razmjerima, i gdje nema većih razlika u produktivnosti rada i proizvodnoj
kvaliteteti, malo je prostora za državu blagostanja koja bi bila bitno drugačija od ostalih, a imala
približno jednaku razinu produktivnosti i proizvodne kvalitete. Nestajanje najdarežljivijih država
blagostanja moglo bi se izbjeći jedino putem socijalnog ugovora na globalnoj razini koji bio vezan na
međunarodne carinske ugovore. Međutim, liberaliziranom i umreženom svjetskom gospodarstvu
tako dalekosežan socijalni ugovor prilično je nevjerojatan.

Stoga je država-nacija sve nemoćnija što se tiče nadzora nad monetarnom politikom i odlučivanju o
proračunu, organizacije proizvodnje i trgovine ili ubiranja poreza na dobit, a manje su joj mogućnosti
i u području socijalne skrbi. Dakle, premda još uvijek donekle ima mogućnost upravljanja i nadzora
nad svojim podanicima, država-nacija je izgubila glavninu svoje gospodarske moći.

GLOBALNE KOMUNIKACIJSKE MREŽE, LOKALNO KORIŠTENJE, NESIGURNOST MJERODAVNIH TIJELA

Ništa bolji izgledi u smislu upravljanja i kontrole na nacionalnoj razini ne pružaju se ni u medijima i
komunikacijama kao drugom važnom području preko kojega država ostvaruje svoju moć. Država se u
povijesti oduvijek oslanjala na kontrolu informacija kako bi imala nadzor nad mišljenjem i stvaranjem
određenih predodžbi. Vlade i dalje nadziru najvažnije medije, posjeduju dionice i imaju na
raspolaganju različita sredstva kojima mogu utjecati na široku lepezu medijskog svijeta. Poslovni
svijet također budno pazi da ne bi došao u sukob s čuvarima potencijalnih tržišta.

Ako se neko javno glasilo počne izrazito priklanjati određenoj političkoj opciji ili sustavno priječi
objavljivanje određenih informacija, smanjit će se broj njegovih čitatelja ili gledatelja, poradi čega će
teško moći ostvariti dobit na tržištu. Što je neki medij nezavisniji , širi i vjerodostojniji, to prikuplja
više informacija koje će izazvati interes najraznovrsnijih kupaca i prodavača. Nezavisnost i
profesionalizam nisu samo dobrodošle ideološke vrijednosti, već one za posljedicu imaju i dobro
poslovanje, što ponekad uključuje i mogućnost skupe prodaje svoje nezavisnosti ako se zato ukaže
prilika.

Građani ljubomorno čuvaju povlasticu primanja informacija od strane izvora koji nije podčinjen
državi, a i u autoritarnim državama je sve manji utjecaj cenzuriranih vijesti u glavnim gradskim
središtima. Dolazi do vrlo snažnog razvoja lokalnih medija, posebice radija i kabelske televizije.
Lokalni mediji stalno izmiču tradicionalnoj kontroli države. Računalna komunikacija također izmiče
kontroli države-nacije, uvodeći pritom novo razdoblje izvanteritorijalne komunikacije. Reklo bi se da
mogućnost te vrste komunikacije najvećem broju država djeluje zastrašujuće jer nadzor nad
informacijama je oduvijek bio temelj državne moći. Srž problema svodi se na pitanje prekograničnog
protoka informacija koji otežava sudsko gonjenje izvora čak i ako ga se otkrije (kao npr. Objava
Registra branitelja RH).

Svijet bezakonja. Tri su osnovne značajke utjecaja gospodarskog kriminala na nacionalne države: 1. U
mnogim je slučajevima čitava državna struktura povezana s kriminalom preko korupcije. 2. Odnosi
između država-nacija u mnogim zemljama postaju manje ili više ovisni o spremnosti ili nespremnosti
na suradnju u borbi protiv kriminalne ekonomije. 3. Sve veća važnost financijskih tokova nezakonitog
podrijetla igra ključnu ulogu u poticanju ili destabilizaciji državnih ekonomija, te se stoga u mnogim
zemljama ekonomska politika ne može provoditi kako treba ako se ne vodi računa o ovom izuzetnom
nepredvidljivom činitelju.
DRŽAVA –NACIJA U DOBA MULTILATERALNOSTI

Razdoblje nakon hladnog rata obilježava sve veća multilateralna međuzavisnost država-nacija.
Posljedica je to triju činilaca: raspada odnosno slabljenja vojnih blokova nastalih oko dviju supersila,
snažnog utjecaja novih tehnologija na umijeće ratovanja, te društvena predodžba o globalnom
karakteru najvećih izazova koji se postavljaju pred čovječanstvo zbog narasle količine znanja i
informacija, kao što je to slučaj sa zaštitom okoliša. Vanjskopolitička zbrka se na različite načine
odražava u sve većoj nemogućnosti samostalnog djelovanja država na međunarodnoj pozornici.

Dok države-nacije u sve većoj mjeri ovise o vrhunskoj tehnologiji konvencionalnoga načina ratovanja,
one istodobno imaju pristup onomu što Castells naziva „veto tehnologijama“, tj. oružju za masovno
uništenje koje samim svojim postojanjem inače moćniju državu može odvratiti od pobjede. U tijeku je
proces decentralizacije globalne „ravnoteže straha“ koja prelazi na mnogo malih lokalnih „ravnoteža
straha“.

Ekološko gospodarenje našim planetom također stavlja države-nacije u situaciju u kojoj se dolazi u
sukob s ograničenjima koje im postavlja vlastiti legitimitet, a konačno i moć. Države nacije ne mogu
pojedinačno djelovati kada se radi o pojavama kao što su globalno zatopljenje, ozonski omotač,
nestajanje šuma, zagađenje vode, smanjenje broja biljnih i životinjskih vrsta u oceanima i tome slično.

Strukturalno uvjetovana krutost država nacija dovodi do slabljenja njihove djelotvornosti kao
političkih institucija, i to u trenutku kada građani cijeloga svijeta postaju svjesni nemoći vrlo skupog i
glomaznog državnog aparata pred izazovima koje se postavljaju čovječanstvu. Želeći prevladati
vlastitu beznačajnost, države-nacije sve se više priklanjaju jedna drugoj ubrzano krećući ususret
novom nacionalnom upravljačkom poretku.

GLOBALNO UPRAVLJANJE I SUPERDRŽAVA-NACIJA

U težnji za ujedinjenjem Europe poklapaju se dva šira interesa- onog europskih poduzeća u borbi za
prednost nad japanskim i američkim kapitalom, te interesa državnih elita koje nastoje barem
djelomično obnoviti politički suverenitet koji su na razini države izgubile poradi sve veće
internacionalne međuzavisnosti. Niti u jednom od ta dva slučaja, bez obzira na to radi li se o
poslovnim ili političkim interesima, nije se stremilo nadnacionalnosti, već obnovi moći države koja se
temelji na naciji i njezinu dovođenju na višu razinu na kojoj bi se donekle mogla provoditi kontrola
protoka bogatstva, informacija i moći u svijetu. Nastajanje superdržave-nacije, odnosno države koja
je izraz nejednako raspoređenih skupnih interesa država članica, a ne ulasku u doba nadnacionalnosti
i globalnog upravljanja.

Čini se da procjene sve prisutnijeg procesa internacionalizacije državne politike dovode u sumnju
ostvarivost globalnog upravljanja kao neke vrste zajedničkog suvereniteta. Umjesto toga najčešće se
drži da je globalno upravljanje posljedica pregovora kojima se približuju interesi i politika različitih
vlada. Vrlo malo je vjerojatno da će se u bližoj budućnosti građani bilo koje zemlje u većini
opredijeliti za puno pristupanje nekoj nadnacionalnoj, saveznoj državi. Ukratko, s jedne smo strane
svjedocima nepovratnog procesa stvaranja zajedničkog suvereniteta u području gospodarstva,
okoliša i pitanja sigurnosti, a s druge strane ukopavanja i još čvršćeg zauzimanja pozicija država-nacija
kao osnovnih sastavnica zamršene mreže političkih institucija. U konačnici tog procesa ne dolazi do
jačanja država- nacija, već do sustavne erozije državne moći u zamjenu za njezino trajanje. Ovlasti
međunarodnih institucija počinju nadmašivati moć država članica čime se defacto uspostavlja
globalna birokracija.

Prema tome, sve veća uloga međunarodnih institucija i nadnacionalnih konzorcija u svjetskoj politici
ne može se izjednačiti s nestajanjem države-nacije. Međutim, cijena nesigurnosti opstanka država-
nacija unutar umreženih država jest da one gube na važnosti te im slabi legitimitet, a vlastita nemoć
postaje sve izraženija.

IDENTITETI, LOKALNA VLAST I DEKONSTRUKCIJA DRŽAVE-NACIJE

Državu-naciju je stvorila u moderno doba država, a ne nacija (kulturno ili prostorno određena). U
trenutku kada je nacija stvorena, pod teritorijalnim nadzorom dotične države, zajednička povijest
potaknula je stvaranje društveno-gospodarskih veza i razvijanja gospodarsko-političkih interesa
njezinih članova.

Rastuća diversifikacija i fragmentacija društvenih interesa u umreženom društvu dovode do njihove

agregacije u obliku ponovne izgradnje identiteta. Mnogostrukost identiteta postavlja državi-naciji
zahtjeve, potraživanja i izazove civilnoga društva. Sve veća nesposobnost države da istodobno
odgovori na široku lepezu različitih zahtjeva izaziva ono što Habermas zove krizom legitimacije, ili
„propašću javnog čovjeka“, temelja demokratskoga građanstva. Želeći prevladati krizu legitimacije,
država prenosi dio svoje moći na lokalne i regionalne političke institucije. Tako državna vlast
decentralizacijom nastoji povratiti legitimitet. Ali, kada jednom dođe do decentralizacije moći,
lokalna i regionalna vlast mogu početi djelovati u korist svojih stanovnika uključivanjem u izradu
razvojnih strategija s obzirom na globalni sustav i tako ući u natjecateljski odnos s vlastitom državom.

Sasvim je drugačija situacija s etički podijeljenim zajednicama u kojima različiti identiteti i interesi koji
prevladavaju u lokalnim institucijama odbijaju prihvatiti pojam integracije. Odbijanje službene kulture
događaje se isticanjem ponosa prema svom isključenom identitetu. To je slučaj s američkim
manjinama koje traže provedbu programa „afirmativnom djelovanja“ kako bi nadoknadile stoljeća
institucionalne i socijalne diskriminacije. Želeći opstati u situaciji krize legitimacije u odnosu spram
„većini“, država-nacija prenosi sve veće ovlasti i sve veća sredstva na lokalnu i regionalnu vlast. Tako
joj postaje sve teže ujednačiti interese različitih identiteta i društvenih skupina koje u njoj žive.
Manjine traže zaštitu lokalnih zajednica, odnosno nevladinih struktura samopomoći i tako bi to moglo
pridonijeti produbljivanju krize legitimacije države-nacije.

U krajnjem slučaju, kad državu-naciju prestane odlikovati snažan identitet, ili kada u njoj više ne bude
bilo prostora za koalicije društvenih interesa koji snagu crpe iz ponovo izgrađenog identiteta, moglo
bi se dogoditi da neka društvena/politička snaga određena bilo kojim identitetom preuzme državu i
učini je isključivim izrazom baš tog identiteta. Tako nastaju fundamentalističke države, ali zapravo se
radi o urušavanju države-nacije. Fundamentalizam je dakle projekt uspostavljanja globalne teokracije,
a ne nacionalne vjerske države. Ona ne nastoji zastupati interese građana ili identiteta koji se nalaze
na njezinu teritoriju, već se trudi pomoći građanima drugog identiteta pronaći istinu o bogu kao
jedinoj istini. To su posljednji trzaji apsolutne moći države.
DRŽAVA, NASILJE I NADZOR: OD VELIKOG BRATA DO MALIH SESTARA

Je li država u umreženom društvu doista nemoćna? Prodornost nove informacijske tehnologije

dovodi do najopasnijeg ugrožavanja privatnosti u povijesti. Nije li se Veliki Brat pojavio, baš kako je
Orwell predvidio, negdje oko 1984.? I kako država uopće može biti nemoćna kada su joj na
raspolaganju zastrašujuće tehnološke mogućnosti i kada ima nadzor nad dosad neviđenom količinom
informacija?

Srž problema je u nečem sasvim drugom. Ono što je bitno jest da kompanije i sve moguće vrste
raznih organizacija sakupljaju podatke o ljudima na temelju kojih se stvaraju tržišta koja odgovaraju
dobivenim podacima. O privatnosti neke osobe mnogo se više može saznati iz kreditne kartice nego iz
osobne iskaznice. Umjesto „Velikog Brata“ koji ugnjetava, mnoštvo dobronamjernih „malih sestara“
upoznaju se sa svakim posebno i prodiru u sve pore našeg života. David Lyon to naziva „elektroničkim
okom“, i pod tim ne podrazumijeva „državu koja nadzire“, već „društvo koje nadzire“država je danas
više izložena nadzoru nego što sama taj nadzor provodi.

Premda u svojim rukama drži sredstva nasilja, država-nacija gubi monopol nad nasiljem jer se mora
suprotstaviti transnacionalnim terorističkim mrežama ili komunalnim grupama koje pribjegavaju
samoubilačkom tipu nasilja. Zbog sve većeg otpora društva prema uporabi nasilja na dulje vrijeme
(rat), izuzevši u posebnim slučajevima, država teško može pribjeći nasilju u mjeri koja bi bila
djelotvorna, što je sprečava da to učini često, a time se gubi i povlašteni položaj u smislu države koja
u svojim rukama drži sredstva nasilja. Država se i dalje oslanja na nasilje i nadzor nad građanima, ali u
tome više nema monopol, niti iz svoje nacionalne ljušture to više može provoditi.

KRIZA DRŽAVE-NACIJEI TEORIJA DRŽAVE

Ono što je doista bitno jest da novi sustav moći obilježava pluralnost izvora vlasti a i moći, pri čemu je
država-nacija samo jedan od tih izvora. Može se uzeti u obzir nova uloga države:

Na pomolu su novi oblici upravljanja međunarodnim tržištima koji kao i drugi gospodarski procesi
uključuju sudjelovanje vlada najvećih nacija, ali u novoj ulozi. Države tu u manjoj mjeri djeluju kao
suvereni entiteti, a više kao sastavnice međunarodne zajednice. Osnovne funkcije države-nacije bit će
davanje i osiguravanje legitimiteta nadnacionalnim i podnacionalnim mehanizmima vlasti, te
ustanovljavanje odgovornosti dotičnih mehanizama vlasti. Država-nacija u sve većoj mjeri mora
pristajati na suptilan natjecateljski odnos s izvorima moći. Sjedišta moći nisu jasno određena. Države-
nacije čine čvorove širih mreža moći. Često su u sukobu s drugim tokovima moći. Države-nacije su
izgubile suverenitet jer sam pojam suvereniteta još od Bodina podrazumijeva da nije moguće „samo
malčice“ izgubiti suverenitet. Države-nacije možda mogu zadržati ključnu riječ u donošenju odluka, ali
nakon što postanu dijelom mreže moći i protumoći, vlastitu moć počinju gubiti. Države nacije koje
zadržavaju svoju snagu bez obzira na povijesna previranja, kao što su Japan i južna Koreja, u tome
uspijevaju zahvaljujući socijalnoj homogenosti i kulturnom identitetu.

ZAKLJUČAK: KRIZA DEMOKRACIJE

Odumire li država nacija u smislu povijesne prakse? Ne. Natjecateljstvo među nacijama je i dalje
funkcija nacionalne politike svake zemlje. Gospodarska privlačnost određene zemlje stranim
multinacionalnim kompanijama funkcija je lokalnih gospodarskih uvjeta. Multinacionalne kompanije i
dalje u velikoj mjeri ovise od svojim matičnim državama zbog zaštite. Upravljačka moć države-nacije
olakšava ili otežava kretanje kapitala, rada, informacija i robe.

Međutim, devedesetih godina dolazi do preobrazbe država-nacija iz suverenih subjekata u strateške

aktere koji globalnom sustavu interakcije, odnosno u okolnostima u kojima se suverenitet sustavno
još s nekim dijeli, nastoje ostvariti svoje vlastite interese i interese onih koji bi trebale zastupati. Iako
je utjecaj država-nacija popriličan, one jedva uspijevaju zadržati moć uz nadnacionalne makrosile i
podnacioanlne mikroprocese. Države-nacije međusobno moraju dobro surađivati i prihvatiti
hijerarhiju geopolitičkog ustrojstva. Pritom trebaju nastojati podčiniti otpadničke nacije i potencijalne
izazivače nereda.

Što veći naglasak država daje komunalizmu, to je manje njezino sudjelovanje u globalnom sustavu
podijeljene moći. Što postiže veće uspjehe na planetarnoj pozornici usko surađujući s drugim
sudionicima globalizacije, to manje zastupa građane svoje države. Politički život kraja tisućljeća
gotovo posvuda u svijetu obilježen je sličnim proturječjem.

Nemoćne države mogu i dalje zadržati pobjedničko ponašanje i povećati svoj utjecaj, ali pod uvjetom
da „odgurnu“ ljestve svojih nacija uvodeći krizu demokracije.

INFORMACIJSKA POLITIKA I KRIZA DEMOKRACIJE

Društvo koje se do beskonačnosti dijeli u sve manje i manje dijelove, društvo bez sjećanja i bez
solidarnosti, društvo koje obnavlja svoju slogu samo putem niza slika koje mu mediji nude svaki
tjedan. To je društvo bez građana, a u konačnici ne-društvo. Stoga se može reći da američka kriza
otkriva našu budućnost. Preobrazba politike i demokratskih procesa u umreženom je društvu dublja
nego što to pokazuju ove analize. Tehnološka dimenzija daje snažan zamah političkoj preobrazbi i
potiče razvoj onoga što Castells zove informacijskom politikom.

Zajedničko korištenje istih tehnologija snažno utječu na samu srž politike. Elektronički mediji su dobili
povlašten politički prostor. Ne može se reći da se politika u potpunosti može svesti na slike, zvukove i
manipulacije simbolima. Međutim, niti je bez toga moguće pobijediti niti se može provoditi moć, pa
na kraju svi počinju igrati istu igru, premda ne na isti način ili s istom svrhom. Često se misli da je
javno mnijenje pasivni primatelj poruka vrlo podložan manipulacijama. Ali odnos medija i njihove
publike dvosmjeran je proces u kojemu obje strane djeluje jedna na drugu. Kolektivno javno mnijenje
odlikuje se samostalnošću i zdravim razumom. Mediji proistječu iz društva, a uzajamno djelovanje
medija i političkih procesa izrazito je neodređeno, ovisi o okolnostima, pravcu djelovanja političkih
sudionika i različitim utjecajima u širokoj lepezi društvenih, kulturnih i političkih događaja.

Ključna je uloga elektroničkih medija. Castells tvrdi da su poradi konvergentnoga djelovanja različitih
kriza tradicionalnih političkih uređenja i vrtoglave prodornosti novih medija, politička komunikacija i
političke informacije postale zarobljenicima medijskog prostora. Što god se nalazi izvan medija
osuđeno je na političku marginalnost. Stoga oblikovanje politike kao zarobljenice medijskog prostora
dovodi do mijenjanja prirode odnosa države i društva. Bit krize demokracije informacijskog doba
proizlazi iz činjenice da se postojeća politička uređenja temelje na organizaciji i političkoj strategiji
industrijskog doba, što ih u političkom smislu čini zastarjelim, a protok informacija o kojima ovise
odriče im autonomnost.
SAD su prva demokratska država koja je, kao vrlo otvoren i nestrukturiran politički sustav, dosegla
takvu tehnološku razinu, pa se s toga na primjeru te zemlje može uočiti inače rasprostranjen trend.
Ali to ne znači da će ga nužno svi slijediti. Informacijska politika, koju vodi SAD (npr. Dominacija
televizije, kompjutorizirani politički marketing, mogućnost trenutnog ispitivanja javnog mnijenja
pomoću kojeg se određuje pravac političkog djelovanja, ocrnjivanje nečije ličnosti kao politička
strategija) je dobar pokazatelj vremena koje dolazi i njegova kulturnog i institucionalnog odraza. Na
taj način Castells povezuje procese socijalne, institucionalne i tehnološke preobrazbe u samomu
korijenu krize demokracije umreženog društva. Istražuje se mogućnost „informacijske demokracije“.

Sve dok su mediji donekle neovisni o političkoj moći, politički akteri moraju prihvatiti njihova pravila i
tehnologiju i uzeti u obzir njihove interese. Mediji politici daju okvir. Sama vlast postaje ovisna o
dnevnoj procjeni mogućeg utjecaja neke vladine odluke na javno mnijenje, što se mjeri ispitivanjima
javnog mnijenja, analizom „imidža“ koji političar ima u javnosti.

U demokratskim društvima glavni mediji su zapravo velike kompanije koje su vrlo diversificirane i
usmjerene segmentiranim tržištima premda ih obilježava sve veća koncentracija i globalna
povezanost. Nemilosrdna konkurencija koja vlada u medijskom svijetu- svako kršenje pravila
vjerodostojnosti daje suparničkoj TV mreži ili novinama priliku ugrabiti tržište. Premda, ako žele doći
do informacija, mediji moraju biti dovoljno blizu političarima i vlasti općenito. Zahvaljujući pluralnosti
i konkurenciji koje jednako tako obilježavaju i političku sustav, mediokracija nije u suprotnosti s
demokracijom.

Ključno je da politički prijedlozi i kandidati nemaju mogućnost prikupljanja šire podrške ako se
aktivno ne pojavljuju u medijima. Cjelokupna politika mora proći kroz medije kako bi se izvršio utjecaj
na donošenje određenih odluka. Bit politike, njezinu organizaciju, procese i političko vodstvo
uobličuje logika svojstvena medijskom sustavu, a posebno elektroničkim medijima. Jedino televizijski
prikazi događaja postižu dovoljno veliku gledanost kojom se može formirati ili preokrenuti javno
mnijenje. Na taj način, televizija, novine i radio ponašaju se kao dijelovi jedinstvenoga sustava u
kojemu novine često izvijeste o događaju i razrade ga, televizija događaj detaljno obradi i o njemu
obavijesti široku publiku, a govorne radijske emisije građanima pružaju mogućnost sudjelovanja u
žestokim javnim raspravama.

Ulaskom u medijski prostor politički projekti i sami političari oblikuju se na osobit način. Kako?
Jedinstvena načela koja vladaju u informativnim javnim glasilima: utrka za što većim brojem
gledatelja u konkurenciji sa zabavnim programom, te potreba za odmakom od aktualne politike kako
bi se dobilo na vjerodostojnosti. U vijestima treba biti drame, napetosti, sukoba, suparništva,
pohlepe, prijevare, pobjednika gubitnika, a ako je moguće i seksa i nasilja-sljedeći tempo i jezik
sportskih emisija. Izjave o političkim događajima same po sebi postaju politički događaj. Govori se o
pobjednicima i gubitnicima, odnosno o rastu ili padu nečije popularnosti kao posljedici političkih
događaja od proteklog mjeseca, tjedna ili dana (hiperrefleksivnost). Personalizacija događaja- budući
da političar koji bi trebao imati ulogu prenositelja političkih poruka sada sam postaje porukom,
njegov karakter postaje središtem političkog djelovanja. Budući da se viješću drži jedino loša vijest,
politička reklama se usredotočuje na negativne poruke kojima je cilj uništiti protivnički prijedlog.
Ocrnjivanje nečije ličnosti postaje najmoćnijim oružjem.

Amerikanizira li se europska politika? Castells kaže da i ne. Ne, zato što se politička uređenja
europskih zemalja u mnogo većoj mjeri oslanjaju na politička stranke s dugom, uhodanom tradicijom
čije čvrste korijene treba tražiti u povijesti zemlje, njezinoj kulturi i društvu. Ne, jer nacionalne kulture
imaju svoju važnost, tako da bi se ono što bi u Americi bilo prihvatljivo, u najvećem dijelu Europe
ocijenilo nepriličnim, a uz to bi se i negativno odrazilo na samoga potencijalnog napadača. Nadalje,
najveći broj europskih vlada imao je nadzor nad televizijom sve do kraja osamdesetih godina. Iako
stranke same odlučuju političkim programima i odabiru svoje kandidate, javna glasila su i u Europi i u
Americi postala vrlo važna za ishod političke borbe. Mediji, osobito televizija, osnovni su izvor
političkog informiranja na temelju kojeg ljudi stvaraju određene političke stavove. Da, kad je riječ o
sljedećim fenomenima: pojednostavljivanje poruka, korištenje usluga profesionalnih savjetnika i
istraživanja javnog mnijenja kao političkog oruđa, personalizacija određenih opcija, negativizam kao
prevladavajuća strategija, odavanje štetnih informacija kao političko oružje, kreiranje „imidža“,
prilagođavanje informacija koje idu u javnost kao ključnih mehanizama osvajanja i zadržavanja vlasti.

INFROMACIJSKA POLITIKA U AKCIJI: POLITIKA SKANDALA

Uzdrmanost političkih sustava i uništavanje političkih prvaka pojave su s kojima se u posljednjih deset
godina suočava cijeli svijet. Skandali su proizlazili iz osobnog morala političkog vođe (neprilično
seksualno ponašanje ili opijanje) a politički skandali vezani uz korupciju su bili glavna značajka
svjetske politike devedesetih. Razotkrivanje korupcije moglo bi bit dobar pokazatelj demokratskog
društva i slobode tiska.

Po njegovom mišljenju postoji nešto drugo zapravo što mijenja narav političkih sustava. On tvrdi da
je politika skandala oružje koje stoji na raspolaganju u borbi i natjecanju koji vode u okviru
informacijske politike. Politika je oduvijek bila u velikoj mjeri uključena u medijski prostor. Mediji su
tehnološki, financijski i politički moćniji no što su ikad bili, a zahvaljujući globalnom dosegu i
računalnoj povezanosti, uspijevaju izmaći političkom nadzoru. Mediji tako čine podlogu za borbu
različitih izvora moći. Medijska politika je iznimno skupa,a akteri politike se suočavaju s problemom
kroničnog nedostatka sredstava, jer razlika između nužnih troškova i zakonskih prihoda nastavlja
eksponencijalno rasti. Stranke pribjegavaju jedinom stvarnom preostalom izvoru novca-sredstvima
koja se dobivaju „ispod stola“ od poduzeća i interesnih skupina u zamjenu za donošenje određene
odluke vlade koja će davaocima novca ići na ruku. Takav način ponašanja je model sistematske
političke korupcije iz koje se zatim razvija tajna mreža raznih posrednika i poduzeća koja služe kao
pokriće.

Najveći dio štetnih informacija koji se objavi u medijima procuri od samih političara. Viši stupanja
politike skandala su sudske i parlamentarne istrage koje dovode do podizanja optužbe. Tu suci,
tužitelji i članovi istražnih odbora ulaze u simbiotski odnos s medijima. Često i proračunato
omogućuju curenje informacija. Politiku skandala obilježava da politički akteri koji se njome služe
sami padaju u zamku sustava. Lovac već sutra postaje lovinom.

KRIZA DEMOKRACIJE

Povezat ćemo niti za koje smo ustanovili da povezuju preobrazbu države-nacije i preobrazbu
političkih procesa suvremenih društava. Ona je izgubila velik dio svog suvereniteta, što je posljedica
dinamike globalnih tokova i nadorganizacijskih mreža bogatstva, informacija i moći. Za krizu
legitimiteta je važno i nemoć države u ispunjavanju svojih obveza kao država blagostanja. Država bi
izvor svog legitimiteta jedino mogla prebaciti s predstavljanja volje ljudi i brige za njihovu dobrobit na
potvrdu kolektivnog identiteta, dakle poistovjetiti se s komunalizmom uz isključenje ostalih
vrijednosti i identiteta manjina. Upravo je to izvor fundamentalističkih nacionalističkih, etničkih,
teritorijalnih ili vjerskih država za koje se čini da nastaju kao posljedica sadašnje političke krize
legitimiteta.

Krizi legitimiteta države-nacije moramo dodati krizu vjerodostojnosti političkoga sustava koji se
zasniva na otvorenom natjecateljstvu političkih stranaka. Stranački sustav nalazi se zarobljen u
medijskoj areni, svodi se na osobe političkih vođa, ovisan je o sofisticiranoj tehnološkoj manipulaciji,
gurnut je u nezakonite načine prikupljanja novčanih sredstava i sve više ga pokreće politika skandala.
Kao posljedica toga građani pokazuju sve veću nesklonost političkim strankama, političarima i
profesionalnoj politici uopće. Sve se češće mogu zapaziti primjeri političkog otuđenja. Država nije u
stanju rješavati poteškoće građana i susreću se s ciničnim instrumentalizmom profesionalnih
političara.

Strukturalne političke fragmentacije i regionalizacija politike. Općenito ovakav razvoj događaja nema
za posljedicu odustajanja ljudi od politike, već dolazi do prodora simboličke politike, ljudi se okupljaju
oko pojedinačnih problema, rastu lokalizmi, razvija se referendumska politika, a iznad svega stoji ad
hoc podrška personaliziranom vodstvu. U trenutku kada slabi utjecaj političkih stranaka, nastupa
vrijeme „spasitelja“ (Obama) i dolazi do sustavne nepredvidljivosti.

ZAKLJUČAK: OBNAVLJANJE DEMOKRACIJE?

Castellsov osobni model „informacijske demokracije“. Tri su pojave koje smatra važnima za
budućnost informacijske politike:

1. Trend usmjerenosti obnovi lokalne države. Demokracija na lokalnoj razini je u procvatu. Ako
se širenju mogućnosti savjetovanja s građanima i njihova sudjelovanja pridodaju i
elektronička sredstva, tehnologija počinje pridonositi većem sudjelovanju građana u lokalnoj
vlasti. Jasna su ograničenja ovakvoga lokalizma budući da on pojačava fragmentaciju države-
nacije.

2. Mogućnost veće političke participacije građana i njezino horizontalno vođenje elektroničkim

putom (elektronički referendumi). Elektronički pristup informacijama i računalna
komunikacija doista olakšavaju širenje i upotrebu informacija, nudeći niz mogućnosti za
sudjelovanje građana i rasprava unutar autonomnog elektroničkoga foruma mimo medijskog
nadzora. Ali, elektroničkoj demokraciji bi se mogao uputiti jedan prigovor: dok bi malobrojna,
ali obrazovana i imućna elita u nekoliko zemalja i gradova imala pristup tom izuzetnom
sredstvu informiranja i političke participacije, jačajući tako instituciju državljanstva,
neobrazovani širi dijelovi stanovništva u svijetu i unutar zemlje bi ostali isključeni iz nove
demokratske jezgre. Online politika bi mogla do te mjere individualizirati politički život i
društvo da bi opasnost sezala u velikim teškoćama vezanim uz ostvarenje integracije
postizanja konsenzusa i općenito izgradnje institucija. Učinak elektroničke komunikacije
najsnažnije je izražen u području simboličke politike, okupljanju oko nekoga određenog cilja
izvan uobičajenih političkih tokova. Ali neometano djelovanje tako okupljenih ljudi mimo
službene politike može za posljedicu imati narušavanje demokratskih institucija (pokret
američke milicije).
 3. Razvoj simboličke politike i političkog okupljanja oko „nepolitičkih“ tema, elektronički ili
nekim drugim putem, je treća pojava koja bi mogla biti dijelom procesa obnove demokracije
umreženog društva. Humanitarne organizacije kao i tisuće drugih lokalnih i globalnih skupina
aktivista i nevladinih organizacija širom svijeta najmoćnija su proaktivna pokretačka snaga
informacijske politike. Takve organizacije se suzdržavaju od podržavanja bilo kakve političke
stranke. Najveći dio takvih organizacija nalazi se negdje između društvenih pokreta i politike.

Pored takvih društvenih pokreta drugi i najvažniji oblik djelovanja je umrežavanje, decentralizirani
oblik organizacije i intervencije, koji obilježava nove društvene pokrete. Mreže imaju veću ulogu od
pukog organiziranja neke djelatnosti i razmjene informacija. Mreže su stvarni proizvođači i
distributeri kulturnih kodova.