Poezija zikra

Piše: Samira Begman Karabeg

Hankuša - Hanka Hamzagić

Hankuša -Hanka Hamzagić je roñena 15.oktobra 1959 god. u Novom Pazaru. Studij književnosti i
maternjeg jezika upisuje u Sarajevu a dipomirala je u Prištini, gdje je i radila u Kulturološkom centru.
Kasnije, radi kao novinar-saradnik na televiziji BiH a od 94, u školama dopunske nastave za djecu iz
BiH u Stuttgartu. Prva zbirka poezije"Osama" stampana je 93 i pjesme iz zbirke su uvrštene u
antologijama.

Izražajna poetska forma Hankuše Hamzagić sva je satkana od motiva Bosne i Hercegovine i
njenog rodnog Sandžaka, s kojima se čitaoc susreće kao s nečim prisnim, baš kao da
pjesnikinja samo za njega dočarava toplinu roditeljskog doma i sjetu za, u vremenu
izgubljenom ljepotom tradicije.

Pjesmom "Mjesec je mlad - misli zeleno", ona stilom narodnog pjeva ponire u duševni život i
tragiku ljepote majčinske ljubavi, jer, kao po nekom zakonu prokletstva, ljubav je u ovom
svijetu osuñena na smrt. "Sve je znala / sve te rane udaje / ali nije znala / da prokleto lijepa
je. / Morala je umrijeti..."

Nasuprot izražajnoj formi definisanoj motivima i sentimentom Bosne, sadržajni iskaz

pjesnikinje, koji plamti duhovnom spoznajom, je izvan okvira i okvirnih definicija. Taj iskaz
svjedoči o biću koje sebe i svoje okruženje poima u Božanskom. To Božansko ona vidi, i s
lakoćom i nama približava, u, za običnog smrtnika sasvim običnim stvarima kao što je ptica
poj; "Njihov poj je / i naš glas / život..." Zato već u naslovu upućuje; "Kraj - misli zeleno", jer
zeleno je boja života, boja obnavljanja, i stoga, nema kraja.

Ova dvojnost cjeline Hankušinih pjesama - izražajna forma i iskaz sadržaja - podsjeća na
simboliku grala kojom su isto izražavali upućeni od drevnih feničana do srednjovjekovnih
bošnjana; polumjesec kao izražajna forma materije (posuda) u kojoj je pohranjeno sunce -
duhovna vatra. Ovo naročito dolazi do izražaja u pjesmi "Derviš". Predivnom lirikom
dočaravajući tjeskobu i sjetu (materijalna forma), ona ponire u dubinu srži samog bivstva
(duhovni iskaz). "... da dišemo / u zikru / odlaženja / vraćanja / ja - koja sam / slušala / priču
/ korjena..." Derviš u tekiji čini zikr kao obred da bi, bar za tren, osjetio i spoznao jednu drugu
realnost. Hankuša tu realnost živi u svojoj poeziji, njen svaki udisaj i izdisaj, odlažanje i
vraćanje je zikr, i to ne samo za nju, već i za tebe, i za mene, dakle, čitaj... čitaj...čitaj...

Mjesec je mlad - misli zeleno

Sa puta u kuću je unjela

i mjesec mlad
kroz pendžer ga selamila
sebe dohvatila

Nekad
put vodio u vrleti Fojnice
ta strana u suncu gorjela
hodžina kuća- čardak

Uzbuna majke zbog njene

neudaje: Fehime,reci joj da
se udaje...ona zna-sljedio
odgovor je

Sve je znala,sve te rane

udaje
ali nije znala: da prokleto
lijepa je!!!

Morala je umrjet
da bi živjela
da bi mlad mjesec
selamila...
---------------------------

Ovog puta nije stigo

da je zagrli
da traži da prvo u njegove
oči pogleda
pa u mjesec
i želju
oćute
nije stigo
od hitnje
ionako nikad
nije ništa željela
dok mu je oči rumenilom
zagledala
osim da ponovo
što duže
ljepotu mlada mjeseca
zagleda.

Kraj - misli zeleno

Sve da utihne
može
pa i mi
ionako smo
često nijemi
pred suzom
pred bolom
nepravedni

Ako bi ptice
utihnule
nedaj Bože
one za jezik
besare neznaju
nije im dat
Njihov poj je
i naš glas
život...

Derviš

Šebečevo
u žezi dana utihla
obljubljena vrelinom
na aganluku bivšem
imanju pradjedova
pokušavam da dišem
nigdje živa džana
pred insanske oči
ja-sama.
Pogled mi koči
naheren mezar
ostavljen
gdje mu mjesto nije
na brdašcu u hladu
grana-sam
derviški isklesan kamen
naheren
ko da zikri
zatečen u dovi
tu i ostavljen.
Mačetom pokidah
zove
da ga ne tišti
da dišemo
u zikru
odlaženja
vraćanja
ja -koja sam
slušala
priču
korjena...