Anne Frank

DNEVNIK

Prevela sa engleskog Giga Gračan

PREDGOVOR

Ovo je jedinstvena knjiga. Autor joj je jedna mlada djevojka - a mladi se neboje govoriti istinu; to je jedan od najumnijih i najpotresnijih komentara o ratu injegovu djelovanju na ljuds

ka bića što sam ga ikad pročitala. Anin prikaz promjena što su se zbile u osmoro ljudi koji su se uokupiranoj Nizozemskoj dvije godine skrivali pred nacistima, živeći u neprestanom strahu i izoliranosti, zarobljeni ne samostrahovitim prilikama već i zbivanjima u njima samima, učiniome intimno grozno svjesnom najvećeg od ratnih zala -degradacije ljudskog duha.Istodobno, Anin dnevnik dojmljivo osvjetljava krajnju ple-menitost toga duha. Unatoč svakodnevnim užasima i ponižavanjima, ovi se ljudi nikad nisu predali. Sama Ana - auglavnom se iz ove knjige vrlo živo i dojmljivo daje njen portret -u te je dvije godine vrlo naglo sazrela. Bile su to ključne godine,između trinaest i petnaest, kada su za svaku djevojku promjenevrlo nagle i vrlo teške. Podržavana toplinom i duhovitošću,bistrinom i bogatim izvorima unutarnjeg života, Ana je pisala i puno razmišljala o temama o kojima bi vrlo osjećajni i talentiraniadolescenti kojima ne prijeti smrt također pisali - njeni odnosi sroditeljima, razvoj njene svije

sti o sebi samoj, problemi odrastanja.

Ovo su misli i izraz mlade djevojke koja je živjela u nadasveneuobičajenim uvjetima; stoga nam njen dnevnik puno kazuje onama samima i o našoj djeci. I zbog toga sam također osjetilakoliko nam je svima blisko Anino iskustvo, koliko smo i samiuključeni u njen kratk i život i u čitav svijet. Anin je dnevnik primjeren spomenik njenom profinjenomduhu i duhu onih koji su radili i rade u službi mira. Čitanje ovogadnevnika znači bogato i korisno iskustvo.

Eleanor Roosvelt

Djelo je prvi put objavljeno u Nizozemskoj 1947. (Contact, Amsterdam)

pod naslovom

HetAchterhuis.Het Achterhuis,

holandski naslov ove knjige, odnosi se na diokuće koji je služio kao skrovište dvjema obiteljima koje su seondje skrivale od 1942. do 1

944. godine.

Achter

na holandskom znači "iza" ili u "pozadini"

a huisje

"kuća". U starim zgradama u Amsterdamu prostorije okrenute prema vrtu ili dvorištu mogu seodijeliti od onih koje gledaju na ulicu i na taj način stvoriti dvijeodvojene cjeline unutar istoga stana. Het Achterhuis ili,doslovce, "stražnja kuća" nalazi se na Prinsengrachtu, jednomod gradskih kanala.Da bismo pojednostavili engleski tekst, nazvali smo taj diokuće tajnim dodatkom odnosno skloništem (Secret Annexe), premda to nije dodatak u pravom smislu riječi.

DNEVNIK

Nadam se da ću ti se moći potpuno povjeriti,

što do sada nisam mogla nikome,

i nadam se da ćeš mi biti velika podrška i utjeha.

nedjelja, 14. lipnja 1942.

U petak, 12. lipnja, probudila sam se u šest sati; nikakvo

čudo: to jemoj rođendan. Ali, naravno, nisu mi dopustili da tako ranoustanem, stoga sam morala zadržavati znatiželju sve do četvrt do sedam. Onda više nisam mogla izdržati i otišla sam u bla-govaonicu, gdje me toplo pozdravio Moortje (mačak).

Ubrzo poslije sedam otišla sam do mame i tate a potom u dnevnu sobu davidim poklone. Prvi pozdrav došao je od tebe, zacijelo najdraži od svih. Na stolu su još bili kita ruža, nekakva biljka i nekoliko božura, a stiglo ih je i više tijekomdana. Dobila sam gomile st

vari od mame i tate, a razni prijatelji posvesu me pokvarili. Između ostaloga, dobila sam jednu društvenuigru koja se zove

Camera obscura,

mnoštvo bombona i čokolade, jednu igru zagonetki, jedan broš,

Nizozemske priče i legende

Josepha Cohena,

Daisyno ljetovanje u planinama

(silna knjiga) i nešto novaca.Sada mogu kupiti

Grčke i rimske mitove -

sjajno!Onda je Lies došla po mene i otišle smo u školu. Za vrijeme odmora

svakoga sam ponudila keksima, a onda smo se morali vratiti na nastavu.Sada moram pre

kinuti. Do viđenja, bit ćemo veliki prijatelji!

ponedjeljak, 15. lipnja 1942.

U nedjelju popodne imala sam proslavu rođendana. Vrtjelismo film

Čuvar svjetionika

s Rin-Tin-Tinom

koji se strašno svidio mojim prijateljima iz škole. Zgodno smo se proveli

. Bilo je mnogo djevojčica idječaka. Mama stalno hoće znati za koga ću se udati. Poneštonaslućuje da se radi o Peteru Wesselu; jednoga mi je dana pošlo za rukom, ne trepnuvši okom niti pocrvenjevši, da joj tu misaoizbijem iz glave. Lies Goosens i Sanne

Houtman godinama su bile mojenajbolje prijateljice. Onda sam upoznala Jopie de Waal u židovskoj gimnaziji.

Mnogo vremena provodimo zajedno i sada je ona mojanajbolja prijateljica. Lies se više druži s jednom drugomdjevojčicom, a Sanne ide u drugačiju š

kolu i ondje je našla nove prijateljice.

subota, 20. lipnja 1942.

Nekoliko dana nisam pisala jer sam prije svega željela raz-misliti o svom dnevniku. Čudno je pomisliti da bi netko poput mene mogao voditi dnevnik, a ne samo zbog toga što to

nikad

do sad

a nisam činila, već zato što mi se čini da ni mene - ni bilokoga, uostalom - neće zanimati povjeravanja trinaestogodišnjeučenice. Pa što onda? Želim pisati, ali više od toga želim iznijetina vidjelo razne stvari koje leže zakopane duboko u mom srcu.

Pos

toji poslovica "Papir podnosi više nego čovjek"; sjetilasam je se jednoga od svojih ponešto sjetnih dana dok samsjedila brade naslonjene na ruku dosađujući se i osjećajući setromom čak i za donošenje odluke hoću li izaći ili ostati kodkuće. Da, papir nedvojbeno mnogo podnosi, a kako nenamjeravam ovu tvrdo ukoričenu bilježnicu, ponosno nazvanu"dnevnik", ikomu pokazati sve dok ne nađem pravoga prijatelja,dječaka ili djevojčicu, vjerojatno nikomu nije stalo do toga. Asada dolazim do srži stvari, do razloga što sam počela voditidnevnik: zato što nemam takvoga pravog prijatelja.Izrazit ću se jasnije jer nitko neće povjerovati da se trinaes-togodišnja djevojčica osjeća posve samom na svijetu, niti je tobaš tako. Imam drage roditelje i sestru od šesnaest godina.Poznajem tridesetak osoba koje bi se mogle nazvati prijateljima