FEMINIZAM- FEMINISTIČKA TEORIJA I KRITIKA

- Riječ feminizam prvi put se javila krajem19.st., feministička svijest stara je vjerovatno
koliko i patrijarhalno društvo.
- Feminizam je društveni pokret koji za žene traži jednaka prava i isti status kakav
imaju muškarci kao i slobodu da same odlučuju o svojoj karijeri i o uređenju svog
života (definicija pokriva osnovno historijsko polazište).
- Smatra se da je Mary Wollstonecraft s knjigom «Odbrana prava žena» otpočela
feministički diskurs koji je početkom 20.st. naročito u Velikoj Britaniji, SAD-u i
Njemačkoj dobio karakter prave društvene revolucije. Sufražetkinje (suffrage - pravo
glasa na političkim izborima) su bile spremne silom ostvariti svoja prava kao što su
pravo glasa, pravo na obrazovanje. Položaj žena na zapadu nisu izmijenile masovne
demonstracije sufražetkinja.
- Do radikalnih promjena tokom Prvog svjetskog rata došlo je kada su žene ostavši kod
kuće preuzimale ne samo brigu za porodicu već i muška radna mjesta u tvornicama i
uredima. Tako kataklizma u muškoj historiji omogućila je emancipaciju žene. Nakon
rata britanske žene su dobile pravo glasa.
- VIRGINIA WOLF u raspravi «Vlastita soba» pozabavila se, na osnovu vlastitog
iskustva, pitanjem odnosa među spolovima i posebno položajem žene u književnosti.
Raspravu mnogi smatraju prvim manifestom moderne feminističke svijesti. Virginia
naglašava da je književnost produkt ne samo duhovne djelatnosti individualnog genija
već i historijskih i materijalnih uslova društvenog života (ti uslovi su pogodovali
isključivo bogatim i obrazovanim muškarcima srednje i više klase). Društvena
nejednakost onemogućava ženama pristup sredstvima proizvodnje u svim javnim
djelatnostima. To se odnosi na materijalne uslove njihovog života (neposjedovanje
vlastitog novca i vlastite sobe za rad) kao i na duhovne uslove koji su potrebni za
neometano knj. stvaranje. Ženu u pisanju ometa nedostatak kvalitetnog obrazovanja
što je bilo privilegija muškarca. Da bi se prevazišla nejednakost i neravnopravnost
među spolovima morao se dovesti u pitanje sam način na koji kultura promišlja o
samoj sebi, a posebno o odnosima među subjektima koje proizvodi. Žena iako osjeti
da nije prirodni baštinik civilizacije, da se nalazi izvan nje, otuđena i kritična da bi se
održala u njoj mora potiskivati to osjećanje otuđenosti i nepripadanja muškom svijetu
– da bi oslabila taj psihički pritisak žena uključuje svoju podsvijest. Pisanje ženi
omogućuje da svoju podsvijest dovede do izražaja. Tako nastaje ženska rečenica ili
psihološka rečenica ženskog roda koju karakterizira raskid s očekivanim slijedom
riječi. Virginia je svojom idejom o ženskoj rečenici prva dovela u neposrednu vezu
položaj žene, podsvijest i pisanje što će do danas ostati osnovni problemski kompleks
feminističke teorije i kritike.
- Nakon 20 godina u Parizu se pojavilo drugo klasično feminističko djelo: «Drugi spol»
SIMONE DE BEAUVOIR koje je pokrenulo novi, poslijeratni val feminizma na
Zapadu. U njemu je Simone postavila pitanje «Šta je žena?» i na njega odgovorila
paradoksom «Ženom se ne rađa, ženom se postaje.». Simone družeći se sa Jean
Paulom Sartreom počela razmišljati o razlici u poziciji onoga ko se rodi kao žena i
onog ko se rodi kao muško, i jedna i duga osoba se razvijaju u okolnostima koje
određuje dato društvo i kultura i tek u tim okolnostima žena postaje žena tj. dobiva
ženske atribute s kojima nije rođena već ih protiv svoje volje stiče u muškom svijetu.
Za muškarca žena je pol koji se definira i diferencira u odnosu na muškarca. On je
subjekt i apsolut. Ona je Drugo. Po Simoneinom uvjerenju književnost je mjesto gdje
se održavaju ustaljene ideje o životu. Zato se slika žene u knj. koju su pisali muškarci
 zasniva na muškom mitu o ženi. Izlaz iz naslijeđenog stanja društvene
neravnopravnosti vidjela u intelektualnoj akciji kojom se potvrđuje vlastita sloboda.
- Virginia Woolf je vjerovala da se žena može dobro osjećati jedino izvan društva,
kojem ionako ne pripada, Simon de Beauvoire se opredijelila za društveni angažman,
najprije kao socijalist i anti-imperijalist, a zatima kao radikalna feministica.
- Autobiografija kao karakteristično ispovijedni žanr u kom se najpotpunije očituje
žensko ja – postala je poseban teorijski problem kojim se pozabavila feministička
kritika – najizazovniji knj. žanr za ženu.
- KATE MILLET je uspostavila distinkciju po kojoj se spol (sex) razlikuje od roda
(gender) kao društvene konstrukcije koju uspostavlja tradicija, kultura i odnosi u
društvu. Svojom knjigom «Sexual Politics» postavila je osnovne premise budućeg
radikalnog feminizma: 1. odnos među spolovima je političko pitanje 2. probuđena
feministička svijest dovodi u pitanje sam patrijarhalni društveni sistem; 3. institucije u
akademskom svijetu su u osnovi patrijarhalne.
Patrijarhat je politička institucija – kao politički sistem održava se ideološkim
sredstvima tako što u institucijama društva socijalizira svoje članove oba spola tako da
oni prihvataju spolnu nejednakost kao prirodnu i normalnu. Kao glavni faktor takve
socijalizacije jeste jezik u kojem muški rod funkcionira kao norma, a ženski kao
varijanta; zatim porodica u kojoj oduvijek dominira muškarac; sistem obrazovanja koji
ostavlja ženama isključivo ženska zanimanja – obučene da prihvate ženstvenost žene
ne mogu ni prevladati svoj inferiorniji društveni položaj. Dakle, Kate smatra da su
jezik, porodica i obrazovanje one sfere u kojima se ne samo uspostavljaju spolne
razlike već i obnavlja neravnopravnost koja je na njima zasnovana.
- krajem 70-tih u knj. teoriji i kritici umjesto starog zahtjeva za jednakošću u prvi plan
je postavljena činjenica različitosti. Ne više razotkrivanje ideologije patrijarhata već
prepoznavanje ženskosti u onome što žene rade, a naročito u onome što i kako pišu.
Umjesto napada na mušku sliku svijeta, feministička kritika je poduzela da ispita
prirodu ženskog pogleda na svijet, tragajući za marginaliziranim iskazima ženskog
iskustva. Pažnja sa androteksta (grč. andro – muško) preusmjerila se na ginotekst (gin
– žensko).

- Ginokritika se bavi ženama spisateljicama kao proizvođačicama tekstualnog značenja i

specifičnih temata, historijski, strukturalno i generički vezanih za žensku literaturu.

- Identitet – svijest o sebi i sopstvenoj prirodi. Feministkinje smatraju da identitet nije

cilj feminističke teorije već polazna tačka svakog procesa ženskog samoosvješćivanja.