SHAKESPEARE I FILMSKA UMJETNOST

Neskrivena opčinjenost glumaca i redatelja ovim engleskim dramatičarem

rezultirala je brojim holivudskim adaptacijama. Sam početak adaptacija datira
još u davnu 1899. kad je pionir fotografije William Kennedy Laurie Dickson
snimio 4 scene kazališne predstave „Kralj John“ koje je složio u 4 minutni film
označavajući tako početak inspiracije koje će filmski umjetnici u sljedećem
stoljeću razviti ekranizirajući više od 30 drama i snimivši više od 300 filmova.
Tako se primjerice kanaliziraju vrhovi književnosti u ženskog Hamleta (Sarah
Bernhardt, francuski nijemi film, 1900.), cijelu navalu talijanskih, njemačkih,
brazilskih, švedskih, ruskih i inih Hamleta, a jednog je igrao i glumac John
Byron.

Sarah Bernhardt kao Hamlet

Na temu „Hamleta“ potrebno je spomenuti dva odlična uratka: : 'Hamlet' Sir

Lawrence Oliviera (1948) i recentni Kennetha Branagha (1996) u trajanju četiri
sata koji nije skratio nijednu origialnu repliku te je filmsku fabulu izradio na
tradiciji šeksirovskog teatra.
Olivierova interpretacija Hamleta bila pod utjecajem razmišljanja profesora
Ernesta Jonesa, koji je Hamleta interpretirao psihoanalitički, odnosno,
frojdovski, u okviru sindroma Edipova kompleksa. Nadalje, tu je i film Henrik
V. Olivierova prilagodba slavne kraljevske drame Williama Shakespearea,
nastao potkraj Drugoga svjetskoga rata, kao plod, razdoblju neprimjereno, niza
povoljnih okolnosti.
2000. godine izašla je nova verzija Hamleta u režiji Michaela Almereyda.
Riječ je o još jednoj prilagodbi suvremenom kontekstu a radnja je smještena u
New York 2000. godine. Taj film pripada grupaciji njujorške škole nezavisnog
filma te je prilično spretan spoj tradicije i moderne.

1
 Novija metoda aktualizacije likova jest njihovo premješanje u suvremeni
kontekst te opće redefiniranje i podilaženje komercijalizaciji kinematografije
koja ističe svoju didaktičku karakteristiku te smatra da time obrazuje mladež
nezainteresiranu za kulturnu ostavštinu. Kao primjer navest ćemo film Baza
Luhrmanna iz 1995. godine i „10 stvari koje mrzim na tebi“ koji je svojevrsna
obrada Ukroćene goropadnice.
Umjetnik svoje vrste zasigurno je bio i Kurosawa koji je Macbetha koristio
isključivo kao predložak i skup motiva za svoj stilizirani film 'Krvavo
prijestolje' (1957) u kojem će idejnu liniju djela kanalizirati kroz tradicionalni
japanski oblik No teatra. Radnja je smještena u feudalni Japan i jedna je od
najboljih ekranizacija ikada.

Scene iz 'Krvavog prijestolja'

Ključni kamen spoticanja i publici i redateljima bio je šekspirijanski jezik. U

nijemom se filmu u tom slučaju obilno služilo titlovima, ali pravi doživljaj
stečen je tek pojavom zvučnog filma. No problemi koji se javljaju u zvučnim
adapacija jesu dvojbe oko toga zadržati elizabetinski idiom ili ne, kako ga
glumiti i kako ga govoriti, prevesti ga u suvremenim adaptacijama ili ne.
Uspješno je ovaj problem razrješio Orson Welles u noirovskom 'Othellu' (1952)
koji mu je donio nagradu Zlatnu palmu u Cannesu dok se 'Macbeth' Romana
Polanskog (1971) svakako izdvaja kao najhrabriji i najzanimljiviji filmski
Shakespeare s originalnim stihovima.

2
 R. Polanski- Macbeth

Nažalost u novijim se adaptacijama sve više teži jednostavnosti i usmjerenosti

filma na šire mase pa scene postaju simplificirane, one kompliciranije se
izbacuju, pojednostavljuje se na račun tematskih cjelina ali time se gubi velik
dio pri posredovanju početne ideje djela, a problematizacija koja se otvara ostaje
površna.

MACBETH I ODJECI DJELA

Djelo bi se moglo odrediti naizgled jednostavnim opisom da je riječ o

tragediji u stihovima što ju je oko 1606. napisao engleski dramatik William
Shakespeare. Opće je prihvaćeno kao najmračnije od svih djela koje je objavio i
često se veže uz neobjašnjive nezgode koje su se događale pri mnogim
kazališnim izvedbama. Većina predstave odigravala se u mraku pa je na sceni
često dolazilo do mnogih povreda, a navodno je prvi tumač uloge Lady Macbeth
- Hall Berridge - umro na sceni pod tajanstvenim okolnostima.

3
 Kontekst u kojem nastaje Macbeth jest vrijeme političkih, filozofskih i
teoloških neizvjesnosti. Dinastija Stuarta koja počinje vladati Ujedinjenim
Kraljevstvom svoje mitsko podrijetlo vuče od Banquoa, pripovijest o Macbethu,
škotskom kralju iz 11.st. gotovo da se sama nameće. Shakespeare ju je našao u
Chronicles of England, Scotland and Ireland (1577) autora Raphaela
Holinsheda, a za oblikovanje lika Lady Macbeth dodatno su služili profili
Klitemnestre i Medeje koje su bile izuzetno popularne u elizabetansko doba. Lik
Vratara u 2. činu preuzet je iz mirakula iz 14.st.
Naslovom je Macbeth određen kao tragedija, a prema tipologiji Northropa
Fryea spada u podžanr tragedije reda koja se zasniva na tri skupine likova: figuri
reda (Duncan) koju ubija uzurpator (Macbeth) kojeg pak ubija osvetnička
skupina (Malcom i Macduff).
Zaštitni znak ovog komada zasigurno su Lady Macbeth i Sestre Suđenice koje
se samo u didaskalijama nazivaju vješticama. Vještice itekako pridonose
atmosferi misterije i natprirodnog, a Lady Macbeth je opet jedan od
najpamtljivijih Shakespeareovih likova. Njezino manipuliranje mužem, replike u
kojima se ubojstvo traži kao potvrda muškosti, zlo koje zrači iz nje - sve je to
čini jednim od najprepoznatljivijih likova svjetske književnosti, jednim od onih
rijetkih koji su postali pojam što živi i van konteksta konkretnog djela.
Macbeth je, naravno, nadahnjivao mnoge pisce. Najpoznatiji je dakako
William Faulkner i njegov, po većini mišljenja, ključni roman Buka i bijes.
Naslov je preuzet iz najglasovitijeg Macbethovog monologa, zapravo jednog od
najčuvenijih monologa cjelokupnog Shakespeareovog djela, onog što počinje
riječima: Tomorrow, and tomorrow, and tomorrow, i što veli kako je život priča
koju idiot priča, puna buke i bijesa, priča što ne znači ništa (It is a tale/ Told by
an idiot, full of sound and fury,/ Signifying nothing.).
Manje je, međutim, poznato (na što je prvi, po svoj prilici, ukazao William
Frye) da je čitav ovaj Faulknerov roman premrežen aluzijama na Macbetha
možda i jednako dosljedno kao Joyceov Uliks na Odiseju.
Već je u 17.st. započela prilagodba Macbetha kazališnim potrebama. Sir
William Devenant preradio ga je u neku vrstu opere, raskošno kostimiranu i
scenski spektakularnu dramu u stihovima s opsežnim glazbenim interludijima,
plesom i pjevanjem. Jezik je prilagođen jednostavnijoj dikciji gospodskog
izgovora, Vratar i Liječnik nestaju, a Macduff postaje protuteža Macbethu. Za
kritiku 18. i 19. stoljeća naglasak je na psiholgiji, a takve su i glumačke kreacije,
usredotočene su na ličnost likova. Inscenacije postaju povijesno autentične tj.
pseudogotičke s brojnim statistima i izmjenama lokacija. Verdijeva opera iz
1847. godine zasniva se na uprizorenjima na londonskim pozornicama.
Nakon Prvog svjetskog rata, vizualnu raskoš zamijenjuju reduciranost i
sažetost, no iako su se u naslovnoj ulozi okušali svi šekspirijanski glumci 20.st.
uspješne su tek neke postave, uglavnom u manjim prostorima.
U Hrvatskoj je Macbeth prvi put izveden 1804. godine na njemačkom. Prema
njemačkim su preradama nastai i prvi prijevodi, onaj Dimitrija Demetra iz 1871.

4
i Augusta Harambašića iz 1891. (po uzoru na Schillerov njemački prijevod).Prvi
prijevod s izvornika je onaj Miletića i Andrića iz 1895. godina. Vladimir Nazor
preveo je Macbetha 1917., a Josip Torbarina 1969.

ROMAN POLANSKI I NJEGOVA VIZIJA MACBETHA

Poljsko- francuski redatelj židovskog podrijetla , rođen u Parisu isprva je

režirao zapažene kratke filmove poput Dva čovjeka i ormar (1958). Između
1955. i 1961. često glumi u fimovima A. Wajde, asistira A. Munku te se
usavršava u Parisu. Po povratku u Poljsku režira prvi dugometražni film Nož u
vodi, ali zbog negativnih političkih reakcija odlazi na Zapad. U Velikoj Britaniji
režira Odvratnost i Slijepu ulicu (1966. Zlatni medvjed u Berlinu).
Nakon komercijalnog uspjeha britansko- američke horor- komedije Bal
vampira (1967), u SAD-u režira utjecajni film strave Rosemaryna beba, te
snima ekranizaciju Macbetha. Nakon toga ponovo režira u Europi- u
francuskom filmu kafkijanskog ozračj snima Stanara. Sjajan je u ekranizacijama
nekih romana kao na primjer Tess Thomasa Hardya, Gorki P. Brucknera te
Pijanist prema knjizi W. Szpilmana koji mu donosi Zlatnu palmu te mu donosi

5
također i Oscara za režija 2003. godine. Općenito spada u umjetnički
najuspješnije prebjege iz bivšeg komunističkog bloka. Kozmopolitski usmjeren
te sklon propitivanju temeljnih problema egzistencije, krajnjoj grotesci, ali i
preciznoj deskriptivnosti, baštinik je postupaka A. Hitchcocka ali i tzv. visokog
modernizma te se prilagođava normama raznih sredinama. Redovito je
(ko)scenarist svojih pretežito tjeskobnih filmova (uspoređivani s teatrom
apsurda ali i s teatrom okrutnosti) u kojima likovi nemaju mogućnosti
iskupljenja u emocijama (često prigušenim ili neuobičajenim) ili humoru
(uglavnom ciničnom, često gorkom). Ostali važniji filmovi su mu Debeli i
mršavi (1961.) Sisavci (1962.) Što (1972.) Pirati (1986.) te Smrt i djevojka
(1994.).
Kao što je već spomenuto, njegova adaptacija Macbetha sadrži originalne
replike teksta a originalan naslov filma glasi The tragedy of Macbeth. Međutim
postoje prizori u kojima Polanski krati originalan tekst, te dijelovi u kojima
kolokvijalizira izvorne replike, dok na nekim mjestima gdje je to smatrao
potrebnim, Polanski bez suzdržavanja povećavanja broj stihova. Film je za
razliku od samog djela, kompletan portret lika samog Macbetha i Lady Macbeth
iako verzija R. Polanskog ne dočarava u potpunosti spisateljsku veličinu samog
Shakespeara niti stavlja naglasak na raznolikost dramskih dijaloga. Jedna od
prednosti pisanog teksta koja je filmom izgubljena jest, mogućnost iščitavanja
dramskog podteksta Većina autora koji preuzimaju na sebe filmsku adaptaciju
jednog ovako klasičnog djela, najčešće posežu za prilagodbama kako bi djelo
učinili prihvatljivijim i razumljivijim.

6
 Polanski, za razliku od Shakespearea koji likove bračnog para ubojica
pokušava humanizirati ponekim replikama, u potpunosti naglašava njihovu
brutalnost i morbidnost do krajnjih granica. Shakespeare naprotiv uspijeva
stvoriti od Macbetha mnogo više od grmzivog podanika, žednog krvi i moći, on
ga prikazuje kao tragičnog junaka čije je najveće prokletstvo njegova ambicija.
On što vidimo jest velik čovjek, uzurpator koji postaje i ubojica na zahtjev
velike i moćne žene koja svojom zloćom besramno stoji iza njega.
Ono što posebice impresionira su kostimi. Polanski se uvelike potrudio
dočarati životni stil onog vremena iako oklopi nisu u potpunosti autentični ali su
vrlo bliski istima. Realizam dakako nije važan, ali uistinu pruža specifičnu notu
uvjerljivosti.
Film se uvelike distancira od radnje i teksta kao glavnog polazišta i pokretača
akcije, a većim se dijelom oslanja na scenske elemente i gestikulaciju i nastup
glumaca.
Elementi nasilja uvijek su predznak svemu i nit vodilja svakog prizora a film
svakom scenom postaje sve brutalniji. Gotovo horrorski eksplicitno i
naturalististički ogoljelo prikazuje beskrupuloznost ljudske podsvijesti i mračnu
stranu spremnu na zločin. Granica preko koje je Macbeth gurnut toliko je
neprimjetna i pretopljena kauzalnošću da je doživljena kao sasvim prirodan tok
radnje.
Lik Lady Macbeth izuzetnom snagom i ženstvenošću ponijela je Francesca
Annis. Graciozna malicioznost i neprikoslovena zavodljivost njeni su glavni
atributi kojima upijeva sprovesti svoju manipulaciju. Nekoliko je scena u kojima
Polanski Lady Macbeth mijenja replike- na nekim mjestima sažima njene
monologe a na nekima produžuje. Jedina zamjerka jest nedostatak fatalnosti kod
lika Lady Macbet. F. Annis jest plavokosa i još k tome vrlo vrlo mlada, te gubi
na autoritetu heroine manipulacije te ju je vrlo tešk zamisliti kao lik koji nosi
svo podmuklo još ne proključalo zlo ove priče.
Film nosi izuzetne ekspresionističke konotacije od same uvodne scene u kojoj
se susrećemo sa suncem koje se uzdiže na crvenom nebu a u bezglasnoj pustinji
tri prilike, tri vještice, koračaju kroz bespuće. Ozračje zla postignuto je već
sljedećom scenom u kojoj vještice posežu za užetom te u iskopanoj rupi
pokapaju ruku s bodežom. Ovo je preludij u film za koji se unaprijed zna da će
biti nasilan i mučan. Polanski je uklonio početne replike vještica zamijenjujući
tekst vizualnim elementima. To je postupak kojim se često služi kroz cijeli film.
Kruna kao ikografski laitmotiv upotrijebljena je kao simbol najdubljih
Macbethovih težnji i ambicija. Macbeth sanja o isprobavanju krune što budi
reminicsenciju na proročanstvo o njegovoj budućnosti. Kruna se pojavljuje i na
podu za vrijeme borbe s Macdurffom, ali je Macbeth podiže.
Izuzetno je impresivna posljednja scena filma u kojoj je napadnut Macbethov
dvorac. Preostao je on sam da brani napuštenu tvđavu, a svi ostali su nestali.
Ovo je konačan pad, naglasak na izolaciji u koju se sam smjestio provodeći
tiraniju i krvave zločine. Macbeth je napušten od svih i njegova oskrvnuta

7
ljudskost konačno nakon leševa koje je pogazio mora isplivati na površinu, ako
ne putem savjesti onda putem otuđenosti i napuštenosti jer u svojoj prošlosti on
nema zasluga koje bi nagnale ikoga da ostane uz njega.
Scenografija i lokacija u koju Polanski smješta svog Macbetha jest
sredjovjekovna Škotska mračnog neba, prijetećih oblaka i vrlo sumornih
tjeskobnih pejsaža. Interijeri imaju dodir svakodnevnog života, zatječemo ljude
u njihovom poslu čišćenja i kupanja. Ovo je jedan od najsnažnijih kontrasta u
cijelom filmu a spuprotstavljen je izuzetno nasilnim scenama koje Polanski
nimalo ne ublažuje niti cenzurira. Krv teče u litrama i ne blijedi nego ostavlja
tragove bojeći grimiznom nijansom što je više scena moguće.
Međutim usprkos svoj grandioznosti ovog filmskog djela, učinjeni su i neki
naravno neizbježni propusti i nespretnosti. Solilokviji su u filmu predstavljeni
kao misli likova i to je ostvareno preklapanjem glasova.
Naglašeno nasilje i okrutnost pomalo graniče s melodramatičnošću. Dakako
da je i u samom tekstu sugerirana brutalnost, ali kadrovi filma prečesto
podsjećaju na horror scene masakra. Ali ovakvih sitnica je dakako mnogo manje
i neznatnije su jer specifičan doživljaj djela koji pruža film izuzetno doprinosi
boljem razumijevanju samog teksta.
Uvriježeno je mišljenje da u ovom filmu Polanski projicira vlastitu tragediju
gubitka žene, glumice Sharon Tate, koju su ritualno ubili Charles Manson i
njegovi sljedbenici. Međutim, realno prosuđujući, ova mračna inkarnacija
dramskog teksta nije nimalo pretjerana u odnosu na originalno djelo iako se
mnogima na prvi pogled čini da je riječ o izuzetno nihilistički orijentiranom
uratku. Pristup tekstu koji je zauzeo Polanski mnogo je prljaviji od visoko
stiliziranog pristupa Orsona Wellesa na primjer. Očituje se to u brojnim
elementima i simbolizmima, počevši od pejsaža u koji se smještaju mizanscene
do same kostimografije. Krajolik nalikuje vizijama mjesečara ili pshički
oboljenog čovjeka, vještice su također prljave, baš kao i scene svakodnevnog
života na selu.
Kao katalizator dramskog teksta Polanski je upotrijebio snagu scenskog
pokreta i laitmotive, te nezaobilaznu glazbenu podlogu u izvedbi Jona Fincha
koja pruža hipnotizirajuć učinak. Usprkos godinama, Macbeth se uz sve ove
popratne efekte doima razapetim i prije i nakon stjecanja krune.
Mnoge scene u filmu zbog još nedovoljno uznapredovale tehnologije
zadržavaju pomalo humorističnu konotaciju i nije ih moguće u potpunosti
doživjeti kao užasne. Ali kao jednu od najužasnijih i najbrutalnijih scena
potrebno je apostrofirat prizor ubijanja Lady Macdurff, njene djece i slugu od
strane Macbethovih lakeja. Ova je scena vjerojatna bila najbliža samom
Polanskom budući da je izvedena s dozom morbidne virtuoznosti. Vidjevši
ubojstvo vlastitog sina, Lady Macdurff u očaju bježi prema dvorcu želeći se
spasiti. Potom ugleda silovanje jedne od svojih sluškinja i ulazi u sobu prepunu
krvavih trupala. Efekt je doista zastrašujuć i pomalo pretjeran.

8
 Polanski zaokružuje film mračnim epilogom koji je pesimistična kruna
spektakla. Macbeth je konačno pobjeđen silama dobra i Malcom zasjeda na
prijestolje koje mu pravom pripada kao legalnom kralju Škotske. Međutim,
otkrivajući ljudsku zatajenu prirodu, Polanski donosi i sekvencu u kojoj
Donalbain, Malcomov brat posjećuje tri Sestre Suđenice, tj. vještice. Suočeni
smo sa spoznajom da sile pravde i sloge ne mogu dugo vladati kad se u slučaj
ponovo umiješa ljudska pohlepa i ambicija popraćena bezrezervnom okrutnošću.

IZVORI:

 BRLEK, TOMISLAV, Predgovor djelu Macbeth, Zagreb,

Sysprint, 2000.

 Divx film Macbeth, R. Polanski, 1971.

 FILMSKI LEKSIKON

 Transkript filma