Antička Grčka ili Stara Grčka je naziv koji se koristi za opisivanje svijeta u kojem se govorilo grčkim

jezikom u doba antike. Taj naziv se ne odnosi samo na područje današnje grčke države, nego i na
područja naseljena Grcima u doba antike: Kipar, egejska obala Turske (tada poznata kao Jonija), Sicilija i
južna Italija (poznata kao Velika Grčka, Magna Graecia), te brojne kolonije/naselja raštrkana po obalama
Mediterana i Jadrana te Crnog mora, odnosno, priobalnih područja današnjih država: Albanije, Bugarske,
Egipta, Francuske, Hrvatske, Libije, Španije i Ukrajine.

Razdoblje stare Grčke [uredi]

Ne postoje određeni ili opće prihvaćeni datumi početka i kraja razdoblja stare Grčke. U
uobičajenoj upotrebi to se razdoblje odnosi na cijelu grčku historiju prije osnivanja Rimskog
Carstva, međutim historičari taj termin koriste preciznije. Tako neki autori u to razdoblje
uključuju i razdoblja minojske i mikenske civilizacije (od oko 1600. godine p.n.e. do oko 1100.
godine p.n.e.), dok drugi to osporavaju smatrajući da su te civilizacije, iako s grčkog govornog
područja, dosta različite od kasnijih grčkih kultura, pa bi se trebale odvojeno svrstavati.

Prema tradiciji razdoblje stare Grčke počinje prvim Olimpijskim igrama 776. godine p.n.e, ali
većina historičara danas produljuju taj termin unatrag do oko 1000. godine p.n.e. Tradicionalni
datum kraja razdoblja stare Grčke smatra se smrt Aleksandra Velikog 323. p.n.e, a razdoblje koje
slijedi naziva se helenističkim dobom.

Ovi su datumi dogovoreni među historičarima dok neki autori smatraju civilizaciju stare Grčke
neprekinutim razdobljem koje je trajalo sve do dolaska kršćanstva u trećem vijeku poslije Hrista.

Staru Grčku mnogi historičari smatraju temeljnom kulturom zapadne civilizacije. Grčka kultura
je izvršila snažan uticaj na Rimsko Carstvo, koje je prenijelo njezin oblik po mnogim dijelovima
Evrope. Civilizacija stare Grčke je neizmjerno utjecala na jezik, politiku, obrazovanje, filozofiju,
umjetnost i arhitekturu modernog svijeta, naročito tokom renesanse u zapadnoj Evropi i ponovno
tokom procvata neoklasicizma tokom XVIII i XIX stoljeća u Evropi i objema Amerikama.

Porijeklo Grka [uredi]

Vjeruje se da su Grci krećući se prema jugu doselili na grčko poluostrvo u nekoliko valova
početkom kraja III stoljeća p.n.e. a zadnja je bila navala Dorana. Razdoblje od 1600. do oko
1100. godine p.n.e. je doba mikenske Grčke, a poznato je po vladavini kralja Agamemnona i
ratovima protiv Troje kao što je prikazano u Homerovim epovima. Razdoblje od 1100. godine do
VIII stoljeća p.n.e. naziva se "mračnim dobom" jer iz tog razdoblja nema nikakvih zapisa, a
arheološki dokazi su oskudni. Historija stare Grčke se završava vladavinom Aleksandra Velikog
koji je umro 323. godine p.n.e. Nakon toga slijedi doba helenističke Grčke.

U pregledavanju izvora iz historije stare Grčke potrebna je velika opreznost. Grčki historičari i
politički pisci čija su djela preživjela, a među kojima su naorčito ugledni Herodot, Tukidid,
Ksenofon, Demosten, Platon i Aristotel, bili su uglavnom Atinjani ili njeni simpatizeri, a svi su
bili politički konzervativci. Zato znamo daleko više o historiji i politici Atine od bilo kojeg
drugog grčkog grada i njegove historije. Osim toga, ovi su se pisci usredotočili gotovo isključivo
na cjelokupnu političku, vojnu i diplomatsku historiju, a zanemarili su ekonomsku i socijalnu
historiju. Napor da se historija stare Grčke postavi na naučnim temeljima, dakle, mora biti uložen
i u otkrivanje i otklanjanje pristranosti u datim izvorima.

Uspon Grčke [uredi]

Grčka je u VIII stoljeću p.n.e. počela izlaziti iz mračnog doba koje je slijedilo nakon propasti
mikenske civilizacije. Pismenost se izgubila i mikensko pismo je zaboravljeno, pa su Grci
prilagodili feničanski alfabet grčkom i od oko 800. godine p.n.e. počinju se pojavljivati prvi takvi
pisani zapisi. Grčka je bila podijeljena na mnogo malih samostalnih zajednica (polis) čije su
teritorije i oblik bili uslovljeni dramatičnom grčkom geografijom: svako ostrvo, dolina i ravnica
su odijeljeni od susjedstva morem ili planinskim lancem.

Kolonizacija [uredi]

Grčke kolonije, VIII-VI stoljeće p.n.e. (nazivi u crvenim okvirima).

Tokom arhajskog perioda populacija Grčke je toliko porasla da njene ograničene obradive
površine više nisu mogle zadovoljavati potrebe brojnog stanovništva (prema nekim procjenama,
stanovništvo antičke Grčke se uvećalo za više od 10 puta u periodu od 800. do 400. godine p.n.e,
odnosno od početnih 800.000 do 10-13 miliona[1]. Stoga su Grci od oko 750. godine p.n.e.
započeli širenje u svim smjerovima koje je potrajalo 250 godina tokom kojih su osnovali brojne
kolonije. Na istoku se prvo kolonizirala egejska obala Male Azije, a onda Kipar i obale Trakije,
Mramorno more i južna obala Crnog mora. Grčka je kolonizacija dosegla sve do dalekog
sjeveroistoka Ukrajine. Na zapadu su naseljene obale Albanije, Hrvatske, Sicilije i južne Italije, a
onda i južna obala Francuske, Korzika pa čak i sjeveroistočna Španija. Grčke kolonije su također
osnovane u Egiptu i Libiji. Današnji gradovi Sirakuza, Napulj, Marseille i Istanbul su prvobitno
bili grčke kolonije, redom: Syracusa (Συρακούσαι), Neapolis (Νεάπολις), Massilia (Μασσαλία) i
Bizantion (Βυζάντιον).

Do VI stoljeća p.n.e. Helada (kako Grci zovu svoju zemlju) je postala kulturno i jezično
područje mnogo veće od geografskog područja Grčke. Grčki gradovi nisu politički nadzirali
kolonije koje su osnivali ali su često ostajali povezani s njima trgovačkim vezama i religijom.
Grci su se i u domovini i u inostranstvu organizirali u nezavisne zajednice, pa je grad - polis bio
osnovna jedinica u grčkom sistemu društveno-političkog i vojnog organizovanja.
Ove kolonije su odigrale važnu ulogu u širenju grčkog uticaja po cijeloj Evropi a također i
uspostavljanju trgovačkih ruta sa međusobno često veoma udaljenim polisima a to sve je opet
doprinijelo razvoju ekonomije antičke Grčke.

Socijalni i politički sukobi [uredi]

Grčki su gradovi u početku bili monarhije, iako su mnogi gradovi bili jako mali pa naziv "kralj"
(gr. Baσiλeωσ, basileos) za njihove vladare lako može zavarati zbog današnjeg značenja te riječi.
U unutrašnjosti zemlje, uvijek blizu obradivih površina, malen sloj zemljoposjednika je imao
moć. Oni su oblikovali ratničku aristokraciju boreći se često u malenim međugradskim ratovima
oko zemlje. Međutim, uspon trgovačkog sloja (koji se pojavio uvođenjem kovanog novca oko
680. godine p.n.e.) započinje klasni sukob u većim gradovima. Od 650. godine p.n.e. pa nadalje,
aristokracije su zbačene i zamijenjene narodnim vođama nazvanim tiranima (tyrranoi), riječ koja
nije imala današnje značenje za okrutne diktatore.

Do VI stoljeća pojavilo se nekoliko dominantnih gradova. To su bili: Atina, Sparta, Korint i

Teba. Svaki od njih je stavio okolna seoska područja i manje gradove pod svoju upravu, a Atina i
Korint su postali i glavna pomorska i trgovačka sila.

U Sparti se aristokracija održala na vlasti, a Likurgov ustav (oko 650. godine p.n.e.) koji je
dodatno očvrsnuo njezinu snagu, dao je Sparti trajni militaristički režim pod dualnom
monarhijom. Sparta je dominirala nad ostalim gradovima na Peloponezu, pa je stvorila savez s
Korintom i Tebom.

Suprotno, u Atini je monarhija zabranjena 683. godine p.n.e, a Solonove reforme uvele su
poluustavni sistem aristokratske vladavine. Aristokrate je zamijenila tiranija Pizistrata i njegovih
sinova, koji su grad učinili velikom pomorskom i trgovačkom silom. Kad su Pizistratidi zbačeni,
Klisten je utemeljio prvu svjetsku demokratiju (500. godine p.n.e.) u kojoj je vlast imalo vijeće
svih muških građana.

Grčko-perzijski ratovi [uredi]

Grčko-perzijski ratovi
Glavni članak: Grčko-perzijski ratovi

Grčki gradovi u Joniji (današnja egejska obala Turske) koji su uključivali velika središta poput
Mileta i Halikarnasa, nisu mogli održati svoju nezavisnost i došli su pod vlast Perzijskog Carstva
sredinom VI stoljeća p.n.e. Grci su 499. godine p.n.e. podigli Jonski ustanak, pa su Atina i neki
Grci pristigli u njihovu pomoć.

Perzijski Veliki vladar, Darije I, ugušio je 490. godine p.n.e. pobunu jonskih gradova, poslavši
flotu da kazni Grke. Perzijanci su se iskrcali na Atici, ali ih je grčka vojska pod vođstvom
atinskog vojskovođe Miltijada porazila u bici kod Maratona. Pogrebni humak atinskih poginulih
boraca još uvijek se može vidjeti na Maratonskom polju.

Deset godina kasnije Darijev nasljednik Kserks I poslao je kopnom puno veću silu. Spartanski
kralj Leonida zaustavio ga je kod Termopila. Leonida je ipak bio poražen, a Kserks je nastavio
napredovati prema Atici gdje je osvojio i spalio Atinu. Atinjani su još prije napustili grad
sklonivši se na ostrvu Salamina i pod vođstvom Temistokla su 480. godine p.n.e. porazili
perzijsku mornaricu u bici kod Salamine. Godinu dana kasnije Grci su predvođeni Spartancem
Pauzanijem porazili perzijsku vojsku kod Plateje.

Atinska mornarica se tada okrenula progoneći Perzijance iz Egejskog mora i 478. godine p.n.e.
Atinjani su zauzeli Byzantium. Dok su napredovali, stvorili su Delski savez u kojem su bile sve
ostrvske i neke kopnene države. Savez je nazvan po svetom ostrvu Delu na kojem se čuvala
zajednička riznica. Spartanci, iako su odigrali važnu ulogu u ratu, povukli su se nakon toga u
izolaciju dopuštajući Atinjanima da postanu pomorska i trgovačka sila kojoj nije bilo premca.

Grčko-perzijski ratovi su najavili prevlast Atine u grčkim odnosima. Atina je bila neupitan
gospodar mora i također vodeća trgovačka sila, iako je Korint ostao njezinim ozbiljnim
protivnikom. Vodeći državnik tog razdoblja bio je Perikle koji je iskoristio porez koji su plaćali
članovi Delskog saveza za izgradnju Partenona i ostalih velikih spomenika klasične Atine. Do
sredine V stoljeća p.n.e. Savez je preimenovan u Atinsko Carstvo, simboliziravši prijenos
zajedničke riznice s Dela na Partenon 454. godine p.n.e.

Bogatstvo Atine je privlačilo mnoge talentovane ljude iz svih dijelova Grčke te je također
stvorilo bogati sloj ljudi koji su postali pokrovitelji umjetnosti. Atinska država je podupirala i
nauku i umjetnost, naročito arhitekturu. Atina je postala središtem grčke književnosti, filozofije i
umjetnosti. Neka od najvećih imena zapadnjačke kulturne i intelektualne historije živjela su u
Atini tokom toga razdoblja: dramatičari Eshil, Aristofan, Euripid i Sofokle, filozofi Sokrat,Platon
i Aristotel, historičari Herodot, Tukidid i Ksenofon, pjesnici Simonid i kipar Fidija. Grad je
postao, po Periklovim riječima, "škola Helade".

Ostale grčke države u početku su prihvatile atinsko vođstvo u nastavku rata protiv Perzijanaca,
ali nakon pada konzervativnog političara Kimona 461. godine p.n.e, Atina je sve više postajala
sila sa očiglednim imperijalističkim pretenzijama. Nakon grčke pobjede u bici kod Eurimedonta
466. godine p.n.e, Perzijanci više nisu bili prijetnja, pa su neke države, poput Naksosa, pokušali
istupiti iz saveza, ali su ipak bili prisiljeni pokoriti se. Nove atinske vođe, Periklo i Efijalt,
dopustili su da se odnosi između Atine i Sparte pogoršaju, pa je 458. godine p.n.e. izbio rat.
Nakon nekoliko godina rata potpisan je 30-godišnji mir između Delskog i Peloponeskog saveza
(Sparta i njeni saveznici). U tom periodu (oko 450. godine p.n.e.) je vjerovatno zaključen i tzv.
Kalijin mir između Grka i Perzijanaca, nakon bitke kod Salamine na Kipru u kojoj su se
posljednji put sukobile njihove vojske.

431. godine p.n.e. ponovo je izbio rat između Atine i Sparte i njenih saveznika. Povod ratu bio je
spor između Korinta i jedne od njegovih kolonija, Korkire, u kojem je Atina posredovala. Pravi
uzrok bilo je rastuće nezadovoljstvo Sparte i njenih saveznika zbog atinske prevlasti u grčkim
poslovima. Rat je trajao 27 godina, dijelom zbog Atine koja je kao pomorska sila imala prevlast
na moru i Sparte koja je kao najjača kopnena sila pobjeđivala na kopnu.

Spartanska početna strategija bila je invazija Atike, ali su se Atinjani sklonili iza svojih čvrstih
zidina. Tokom opsade u gradu je izbila kuga koja je uzrokovala velike gubitke, a od koje je
stradao i sam Periklo. U isto vrijeme atinska mornarica je iskrcala vojsku na Peloponezu, te je
pobjedila u bitkama kod Naupakta (429. godine p.n.e.) i Pila (425. godine p.n.e.). Takav način
ratovanja nijednoj strani nije uspio donijeti odlučujuću pobjedu, pa je nakon nekoliko godina
dugog ratovanja umjereni atinski vođa Nikija zaključio Nikijin mir 421. godine p.n.e.

Neprijateljstvo između Sparte i atinskog saveznika Arga je ipak dovelo do nastavka borbe 418.
godine p.n.e. Sparta je porazila združene vojske Atine i njezinih saveznika kod Mantineje.
Nastavak borbe doveo je radikalnu stranku, koju je vodio Alkibijad, ponovno na vlast u Atini.
415. godine p.n.e. Alkibijad je uvjerio Atinsko vijeće da pokrene glavni pohod protiv Sirakuze,
peloponeskog saveznika na Siciliji. Pohod je bio potpuni promašaj i ekspedicijska sila je
izgubljena. Nikija je zarobljen, a Alkibijad je otišao u progonstvo. To je bila prekretnica u
ratovanju.

Sparta je tada sagradila mornaricu da izazove atinsku pomorsku silu, te je pronašla odličnog
vojskovođu Lisandra koji je iskoristio prvi strateški potez zauzevši Helespont, izvor atinskog
uvoznog žita. Pod prijetnjom gladi, Atinjani su poslali svoju preostalu mornaricu da se suoči s
Lisandrom koji ih je odlučno porazio kod Egospotama 405. godine p.n.e. Gubitak vlastite
mornarice značio je moguću propast Atine. Zato je 404. godine p.n.e. Atina zatražila mir, a
Sparta je to uvjetovala očekivano teškom nagodbom: Atina je izgubila vlastite zidine, mornaricu
i sve prekomorske posjede. Uz spartansku pomoć antidemokratska stranka je zavladala u Atini.

Prevlast Sparte i Atine [uredi]

Sokrat

Kraj Peloponeskog rata učinio je Spartu gospodaricom cijele Grčke, ali uska shvatanja
spartanskih elitnih ratnika nisu bila prilagođena takvoj ulozi. U nekoliko godina demokratska
stranka je vratila vlast u Atini i ostalim gradovima. 395. godine p.n.e. spartanske vođe su oduzele
službu Lisandru, pa je Sparta izgubila pomorsku nadmoć. 387. godine p.n.e. Sparta je sablaznila
Grke zaključivši sporazum s Perzijom kojim su Perzijanci okružili grčke gradove u Joniji i na
Kipru, čineći uzaludnim sto godina grčkih pobjeda nad Perzijom. Sparta je tada pokušala oslabiti
moć njene bivše saveznice Tebe, što je dovelo do rata u kojem je Teba sklopila savezništvo sa
starim neprijateljem, Atinom. Tebanske vojskovođe Epaminonda i Pelopida izvojevali su
odlučujuću pobjedu u bici kod Leuktre, 371. godine p.n.e.

Posljedica te pobjede bio je kraj spartanske i uspostava tebanske nadmoći. Također je i Atina
obnovila velik dio svoje prijašnje snage. Prevlast Tebe bila je kratkog vijeka. Epaminondinom
smrti kod Mantineje (362. godine p.n.e.) grad je izgubio svog najvećeg vođu, a njegovi
nasljednici učinili su veliku pogrešku započevši neuspješni desetogodišnji rat s Fokidom. 346.
godine p.n.e. Tebanci su pozvali Filipa II Makedonskog da im pomogne protiv Fokiđana, te su
tako po prvi put uvukli Makedonce u grčke odnose.

Uspon Makedonaca [uredi]

Kraljevstvo Makedonaca stvoreno je u VII stoljeću p.n.e. Neki Grci su smatrali Makedonce
barbarima, ali bez obzira na njihovo etničko porijeklo, oni su od V stoljeća p.n.e. govorili grčkim
jezikom i pripadali grčkoj kulturi. Makedonci su igrali malenu ulogu u grčkoj politici prije
početka IV stoljeća p.n.e, pa je Filip II, poduzetan čovjek koji se školovao u Tebi, htio imati veću
ulogu. Naročito je htio biti prihvaćen za novog grčkog vođu koji će vratiti slobodu grčkim
gradovima u Aziji koji su bili pod perzijskom vlašću. Zauzevši grčke gradove Amfipol, Metonu i
Potideju, stekao je upravu nad makedonskim rudnicima zlata i srebra. To mu je dalo izvor
sredstava koji mu je trebao kako bi ostvario svoje namjere.
Filip je uspostavio makedonsku prevlast nad Tesalijom (352. godine p.n.e.) i Trakijom, a do 348.
godine p.n.e. je nadzirao sve sjevernije od Termopila. Koristio je svoje golemo bogatstvo da
potkupi grčke političare i stvori "makedonsku stranku" u svakom grčkom gradu. Njegova
intervencija u ratu između Tebe i Fokide donijela mu je prepoznatljivost grčkog vođe i dalo mu
je mogućnost da postane vodeća sila u grčkim odnosima. Ali, bez obzira na njegovo iskreno
divljenje prema Atini, atinski vođa Demosten je u svojim slavnim govorima (filipikama) poticao
grčke gradove da se odupru njegovoj moći.

339. godine p.n.e. Teba, Atina, Sparta i ostale grčke države sklopile su savez da se odupru Filipu
i da ga izbace iz grčkih gradova koje je zauzeo na sjeveru. Međutim, Filip je napao prvi,
napredujući po Grčkoj gdje je kod Heroneje porazio združene grčke gradove 338. godine p.n.e.
Taj događaj tradicionalno označava kraj ere grčkih gradova-država kao samostalnih političkih
jedinica iako su u stvari Atina i ostali gradovi preživjeli kao samostalne države sve do rimskih
vremena.

Filip je pokušao pobjediti Atinu dodvoravanjem i darovima, ali nije zapravo uspio. Organizirao
je gradove u Korintski savez i proglasio da će voditi napad na Perziju kako bi oslobodio grčke
gradove i osvetio se za perzijske invazije u prethodnom stoljeću. Prije nego što je to mogao
učiniti ubijen je 336. godine p.n.e.

Osvajanja Aleksandra Velikoga [uredi]

Aleksandar Veliki

Filipa je naslijedio 20-godišnji sin Aleksandar koji je nastavio provoditi očeve planove.
Otputovao je u Korint gdje su ga okupljeni grčki gradovi prepoznali kao vođu Grka. Nakon toga
krenuo je na sjever da skupi vojsku. Vojska kojom je napao Perzijsko carstvo je uglavnom bila
sastavljena od Makedonaca, ali su se također prijavili i mnogi zanesenjaci iz grčkih gradova.
Dok je Aleksandar ratovao u Trakiji, čuo je da su se grčki gradovi pobunili. Pojurio je ponovno
na jug, osvojio i razorio Tebu do temelja kao upozorenje svim grčkim gradovima ako bi se
pokušali oduprijeti njegovoj snazi.

334. godine p.n.e. Aleksandar je krenuo u Aziju gdje je porazio Perzijance na rijeci Granik. Time
je stekao nadzor nad jonskom obalom, te je napravio pobjedničku povorku kroz oslobođene
grčke gradove. Nakon što je dogovorio poslove u Anatoliji nastavio je napredovati južno kroz
Kilikiju do Sirije gdje je porazio Darija III kod Isa 333. godine p.n.e. Onda je nastavio kroz
Fenikiju do Egipta kojeg je osvojio bez ikakvog otpora. Egipćani su ga dočekali kao
osloboditelja od perzijskog ugnjetavanja.

Darije je sada bio spreman sklopiti mir, te bi se Aleksandar vratio pobjednički kući, ali
Aleksandar je odlučio osvojiti Perziju i postaviti sebe za vladara čitavog svijeta. Napredovao je
sjeveroistočno kroz Siriju i Mezopotamiju, te je opet porazio Darija kod Gaugamele 331. godine
p.n.e. Darije je krenuo u bijeg, ali su ga ubili vlastiti vojnici. Aleksandar se proglasio
gospodarom Perzijskog Carstva, zauzevši Suzu i Perzepolis bez otpora.

U međuvremenu grčki gradovi su pokušavali obnoviti napore da se suprotstave makedonskoj

moći. Kod Megalopolisa 331. godine p.n.e, Aleksandrov vazal Antipater porazio je Spartance
koji su se odbili pridružiti Korintskom savezu i priznati makedonsku prevlast.

Aleksandar se žurio napredujući kroz današnji Afganistan i Pakistan do doline rijeke Ind i 326.
godine p.n.e. je dosegao Punjab. Mogao je lako napredovati sve do rijeke Ganga i Bengala ali je
njegova vojska odbila ići dalje uvjerena da su stigli na kraj svijeta. Aleksandar se nerado vratio.
Umro je navodno od groznice u Babilonu 323. godine p.n.e.

Aleksandrovo Carstvo se raspalo ubrzo nakon njegove smrti, ali njegova osvajanja zauvijek su
promijenila grčki svijet. Hiljade Grka su putovale s njim ili za njim da se nasele u novim grčkim
gradovima koje je osnovao dok je napredovao. Jedan od najvažnijih gradova bila je Aleksandrija
u Egiptu. Kraljevstva u kojima se govorilo grčkim jezikom osnovana su u Egiptu, Siriji, Iranu i
Baktriji. Započelo je helenističko doba.

Politika i društvo [uredi]

Politička struktura [uredi]
Herodot, rimska kopija

Antička Grčka se sastojala od nekoliko stotina manje-više nezavisnih (u zavisnosti od pojedinog

perioda u kojem su se sklapali i rušili savezi, potpadalo pod vlast stranih ali i domaćih osvajača i
sl.) gradova-država, tzv. polisa. Ovakva struktura činila je Grčku veoma različitom od drugih
zajednica tadašnjeg vremena koje bile ili plemenske zajednice ili kraljevstva čija se vladavina
prostirala često velikim područjima. Uprkos velikim udaljenostima i geografskim preprekama
čak i između relativnog bliskih gradova, stari Grci su osjećali da pripadaju jednom narodu; imali
su zajedničku religiju, jednake kulturne osnove i govorili istim jezikom.

S druge strane, oni su bili svjesni i svog plemenskog porijekla, Herodot je veoma dobro
kategorisao grčke polise prema plemenima. Iako su postojali i takvi odnosi, čini se da oni nisu
igrali značajniju ulogu u grčkoj politici. Nezavisnost polisa je bila odlučno branjena a ujedinjenje
je bila tema koja se rijetko razmatrala. Čak i kada se nekoliko polisa udružilo u odbranu Grčke
prilikom druge invazije Perzijanaca, veliki dio njih je ostao neutralan, a nakon Perzijskog poraza,
ponovo su se vratili međusobnim sukobima[2].

Dakle, osnovne posebnosti političkog sistema antičke Grčke bila je fragmentiranost koja nije bila
posebno uslovljena plemenskim porijeklom i fokus na urbana središta u tim, inače malim,
gradovima-državama. Dodatne dokaze ovakve strukture čine i kolonije koje su, doduše, ostajale
u "prisnom" odnosu sa gradovima iz kojih su kolonizatori otišli ali su ipak bile i potpuno
nezavisni od njih. Naravno, manji polisi su mogli biti pod dominacijom svojim većih i moćnijih
susjeda ali osvajanja ili direktna vladavina jednog polisa nad drugim je bila rijetka. Umjesto
toga, polisi su se udruživali u saveze ili lige čije je članstvo bilo veoma promjenljivo po broju i
trajanju. Tokom klasičnog perioda broj liga je postao manji a one same veće i to pod
dominacijom jednog od tri najznačajnija grada; Atine, Tebe ili Sparte.

Vlada i zakon [uredi]

U poetku su mnogi grčki polisi bili mala kraljevstva na čijem čelu je bio gradski zvaničnik u
ceremonijalnoj ulozi kralja - bazileusa, npr. archon basileus u Aitni[3]. Već u arhajskom periodu
većina su postali aristokratske oligarhije. Prelazak vlasti s jednog čovjeka na veću grupi bio je
postepen i vjerovatno trajao nekoliko stotina godina (oko X-VII stoljeća p.n.e.). Aristokratske
grupe su se često sukobljavale oko pojedinačnih interesa i povremeno držale vlast. Tada su se
pojavljivali i tzv. tirani koji su vladali po vlastitom nahođenju.

Atina je "zapala" u tiraniju u drugoj polovini VI stoljeća p.n.e. Kada je tiranija okončana Atinjani
su osnovali prvu demokratiju na svijetu kao rješenje kojim su spriječili aristokratiju da ponovo
osvoji vlast. Nakon Solonove reforme početkom V stoljeća p.n.e, svi osim najsiromašnijih
građana su se mogli obratiti skupštini ili kandidovati za službenu poziciju. Sa uspostavom
demokratije, skupština je postala de jure mehanizam vlasti sa podjednakim pravima svih građana
u vlasti. Ipak, stranci i robovi (imati u vidu da je antička Grčka i dalje bila robovlasnička)nisu
imali politička prava. Po uzoru na Atinu, i ostali polisi su uspostavili svoje demokratije sa
određenim posebnostima i izuzecima. Najočitiji primjer posebnosti i izuzetaka je bila Sparta
kojom su vladali monarsi po nasljednom pravu.

Struktura društva [uredi]

Teritorija antičke Sparte

Građani su bili samo oni slobodni ljudi rođeni u Grčkoj koji su posjedovali zemlju i kao takvi su
uživali puna prava i zaštitu polisa i zakona kasnije je Perikle uveo izuzetke od uslova da se mora
biti rođen u Grčkoj). U većini polisa, za razliku od antičkog Rima, društveni status nije značio i
posebna prava. Pojedine porodice su kontrolirale religiozne funkcije ali im to uglavnom nije
davalo veću moć u vlasti. U Atini je stanovništvo bilo podijeljeno u četiri klase, prema
bogatstvu. Prelazak u višu klasu je bio moguć ako se imalo više novca. U Sparti su svi muškarci
bili jednaki nakon što bi dobili potrebno obrazovanje. Spartanski kraljevi imali su ulogu i vojnih
i religioznih vođa i dolazili su iz dvije različite porodice. Robovi nisu imali, status, moć ili
politička prava ali su mogli zasnivati porodice i posjed. Robovi u Sparti se gotovo nikada nisu
bunili jer su imali previše brojno i različito porijeklo i bili previše "raštrkani" da mi se mogli
organizovati.

Većina porodica, čak i one najsiromašnije, držala je robove kao sluge u domaćinstvima i radnu
snagu. Ipak, vlasnici robova nisu imali pravo tući ili ubiti roba. Često su im obećavali slobodu
kao poticaj za bolji rad. Za razliku od Rima, oslobođeni robovi nisu mogli postati građani.
I polisi su, prema zakonu, posjedovali robove. Ti "javni" robovi su uživali nešto više sloboda od
onih čiji su vlasnici bile porodice, živjeli su samostalno i obavljali različite specijalizovane
poslove. U Atini, na primjer, javni robovi su bili obučeni da prepoznaju krivotvoreni novac ili su
služili u hramovima.

U Sparti su postojali posebni robovi - heloti. Oni su bili ratni zarobljenici u vlasništvu države i
dodijeljeni porodicama kod kojih su morali ostati, brinuti se o hrani i kućnim poslovima dok su
se spartanske žene posvećivale odgoju djece a muškarci uvježbavanju ratnničkih vještina. Prema
ovim robovima postupalo se grubo pa su ponekad pokušavali bizati bune.

Obrazovanje [uredi]

Tokom većeg dijela antičke grčke historije, obrazovanje je bio privatno, osim u Sparti. Samo
bogate porodice su mogle priuštiti nastavnike. Dječaci su učeni čitati, pisati i citirati dijelove
književnih djela. Učili su i pjevanje i sviranje te trenirani kao atlete ili obučavani kao ratnici.
Ovo obrazovanje nisu sticali radi kvalifikovanja za neki posao već da bi stekli pravo da budu
punopravni građani. I djevojčice su učile čitati, pisati i jednostavan račun potreban za vođenje
domaćinstva. Nakon djetinjstva gotovo nikada nisu dobijale dodatno obrazovanje.

Sa sedam godina života dječaci su odlazili u školu, ili vojnu kasarnu aku su živjeli u Sparti.
Nastava se sastojala od aritmetike, muzičkog i sportskog programa.

O dječacima iz bogatih porodica koji su išli u privatne škole brinuli su se pedagozi - paidagogos,
kućni robovi koju su bili odabrani posebno za to i bili pratioci tim dječacima. Nastava se
održavala u kućama nastavnika u kojima su dječaci učeni navedenim predmetima. Od dvanaeste
godine dječaci su vježbali hrvanje, trčanje i bacanje diska i bacanje koplja. A Atini su stariji
dječaci učeni i prefinjenijim disciplinama poput kulture, nauke, muzike i umjetnosti.
Obrazovanje se završavalo sa 18 godina nakon čega je slijedila vojna obuka u trajanju od 1-2
godine[4].

Veoma bitan dio obrazovanja za bogate dječake predstvaljalo je učenje pod okriljem mentora.
Učenik je sticao znanja prateći političke govore svog mentora u agori, pomažući mu u
obavljanju javnih poslova, vježbajući sa njim u gimnaziji i prisustvujući simpozijumima.
Najbogatiji mladići su nastavljali svoje obrazovanje kod najučenijih Grka, naročito na
Akademiji.

Ekonomija [uredi]

Na vrhuncu svoje ekonomske moći, u V i IV stoljeći p.n.e. antička Grčka nije imala premca u
tadašnjem svijetu. Prema nekim historičarima ekonomije, Grčka je imala jednu od najnaprednijih
ekonomija prije pojave industrije. Navodno je prosječna dnevna plata grčkog radnika bila, u
protivvrijednosti izraženoj u žitu, oko 12 kg pšenice. To je bilo više od tri puta od onog što je
dobijao npr. egipatski radnik u rimsko doba[5].

Kultura [uredi]
Filozofija [uredi]

Filozofija u staroj Grčkoj zasnivala se na razumu i preispitivanju. Grčka filozofija (Sokrat,

Platon, Aristotel) je imala mnogostruk uticaj na razvoj moderne filozofske misli i nauke općenito
"u zapadnom svijetu". Postoji jasna neprekinuta veza grčkih uticaja na savremenu sekularnu
nauku koja vodi od antičkih grčkih i helenističkih filozofa preko srednjovjekovne arapsko-
islamske filozofije i nauka, evropske Renesanse i Doba prosvjetiteljstva.

Razum i preispitivanje kao temelje, sredstva i metode promišljanja svijeta i čovjeka nisu
"izmislili" Grci. Mnogi teoretičari civilizacije već dugo se bave istraživanjima kojima
pokušavaju odrediti razlike između grčke žudnje za znanjem i sličnih žudnji starijih civilizacija
poput staroegipatske i babilonske.

Literatura [uredi]

U društvu antičke Grčke literatura je zauzimala veoma značajno mjesto. Nije neopravdano
smatrati da književna tradicija u kulturama zapadnih zemalja počinje sa Homerovim epovima
Ilijada i Odiseja u kojima je autor vješto opisao i živo predočio rat i mir, čast i sram, ljubav i
mržnju.

Eshil, tragičar, je dao temelje u kategoriji drame uvođenjem dijaloga i interakcije između likova.
Eshilova trilogija Orestija smatra se njegovim najznačajnijim djelom. Sofoklu se daju zasluge za
uvođenje ironije u spektar književnih tehnika, posebno u djelu Kralj Edip. Euripid je koristio
drame kako bi kritikovao društvene norme i običaje, njegova Medeja i nakon više od 2.000
godina ostaje aktuelna. Aristofan, komediograf, oblikovao je komediju kao umjetničku formu i
jednako je vrijedan svojoj suprotnosti - Eshilu. Najpoznatija djela su mu Lizistrat i Žabe.

Filozofija je našla svoje mjesto u književnosti u formi Platonovih dijaloga, kojima je zapravo
predstavio Sokratova pitanja i odgovore u pisanom obliku. Slijedeći u nizu je Aristotel, koji je
napisao na desetine radova na temu mnogih naučnih disciplina. Njegov poseban doprinos
književnosti je Poetika, u kojoj je objasnio svoje razumijevanje drame i time vjerovatno postavio
temelje književnoj kritici.

Nauka i tehnologija [uredi]

Matematičari antičke grčke su dali značajan doprinos razvoju matematike, postavili osnove
geometrije, matematičkog dokazivanja, teoriji brojeva, matematičkoj analizi, primijenjoj
matematici i zamalo se približili integralnom računu. Otkrića Pitagore, Euklida i Arhimeda i
danas se izučavaju u škkolama.

Grci su razvili i astronomiju do veoma sofisticiranog nivoa, a smatrali su je dijelom matematike.

Već u IV stoljeću p.n.e. predstavili su prvi trodimenzionalni model kojim su objasnili prividno
kretanje planeta. U III stoljeću p.n.e. predložili su heliocentrični sistem[6]. Eratosten, je procijenio
obim zemljine kugle sa velikom preciznošću[7].
Antički Grci su i na polju medicine dali značajan doprinos. Posebno se isticao Hipokrat koji se
smatra ocem medicine[8][9][10] zbog velikog doprinosa na tom polju i ustanovljenja škole medicine.
Danas medicinsko osoblje polaže tzv. Hipokratovu zakletvu.

Umjetnost i arhitektura [uredi]

Doriforos, usporedba mramorne i bronzane verzije.

Diskobolos, uočiti umjetnikov napor ka vjernosti prikaza ljudskog tijela.

Ostaci Artemidinog hrama.

Ostaci Erehtejona

Apolonov hram u Delfima

Umjetnost antičke Grčke imala je ogroman uticaj na kulture mnogih zemalja, naročito na polju
skulpture i arhitekture. Umjetnost starog Rima se temeljila na grčkoj; izrađeni su mnogi
umjetnički objekti po uzoru na grčke, zahvaljujući takvim rimskim umjetninama, koji su često
bili "samo" kopije, danas je poznat dio opusa grčkih umjetnika. Osvajanja Aleksandra Velikog
na Istoku započela su viševjekovnu kulturnu razmjenu kojom su grčki uticaji doprli i do Japana,
preko Indije i budizma. Grčki humanizam i estetika te visoki tehnički standardi u umjetnosti
inspirirali su generacije evropskih umjetnika.
Stvaralački duh grčke umjetnosti može se pratiti kroz nekoliko perioda: arhajski period,
prijelazno doba, klasični period, period IV stoljeća i helenizam.

Grčka arhitektura skoro isključivo je vezana za izgradnju hramova. Postojala su dva osnovna
stila: dorski i jonski. Njihov uticaj na rimsku arhitekturu bio je veliki, a kasnije i na renesansu i
klasicizam. Najstariji hramovi bili se sa građeni su od drveta i ćerpiča, s vremenom je i kamen
bio djelimično korišten. Kasnije su hramovi u potpunosti bili izgrađeni od mramora.

Od značajnijih građevina treba pomenuti atensku Akropolu na kojoj se posebno ističu Partenon,
Erehteon, hram boginje Nike, i Propileji. Umjetnik Fidija, autor kipa Zeusa u Olimpiji, jednog od
svjetskih čuda starog svijeta, je na Partenonu uradio bogati friz, i kipove Atena Parthenos i
Atena Promahos.

U antičkoj grčkoj skulpturi treba uočiti razvijanje umjetničkih veština i estetskog izraza preko
oblika kora, odjevenih ženskih skulptura i nagih muških kipova - kurosa koji su ukočeni, poput
egipatskih likova. S vremenom grčki kipari idu ka drugačijim i složenijim kompozicijama i
nastoje skladnije i vjernije prikazati oblike ljudskog tijela, tipičan primjer je Moskoforos, sa tzv.
arhajskih osmijehom.

Jedan od najvećih umjetnika bio je kipar Miron. Pripisuje mu veliki broj kipova izrađenih u
bronzi. Sa sigurnošću se njegovim djelom, između ostalog, može smatrati Diskobolos. Originali
ovih djela nisu sačuvani, ali postoje mnoge kopije.

Fidijin savremenik bio je Poliklet. Bio je kipar i radio prvenstveno u bronzi. Prvi je postavio
principe idealnih proporcija ljudskog tijela. Njegova poznata djela su: Doriforos (Nosač koplja),
Diadumenos (Mladić koji veže vrpcu), Heraklo i Amazonka.

U IV stoljeću p.n.e. u Grčkoj je djelovao veliki je broj značajnih kipara: Skopas, Praksitel,
Leohares, Lizip i drugi. Skopas se istakao kao veliki kipar i kao arhitekta. O njegovim djelima
svjedoče replike, kopije i tekstovi antičke literature; Menada, Heraklo, Afrodita, alegorijska
grupa Eros (Ljubav), Pathos (Žudnja), Himeros (Čežnja) i dr. Sa Leoharesom, Brijaksisom i
Timotijem radio je skulpure koje su ukrašavale Mauzolej u Halikarnasu. Učestvovao je i u
obnovi Artemidinog hrama u Efesu. I Mauzolej u Halikarnasu i Artemidin hram u Efesu ubrajali
su se u svjetska čuda starog svijeta.

Nažalost, starogrčko slikarstvo nije sačuvano. O njemu možemo suditi na osnovu pisanih izvora i
slika na vazama a za uvid u nestale originale grčkog slikarstva mogu poslužiti njihove kopije
pronađene u iskopinama Herkulanuma i Pompeja.

Religija starih Grka [uredi]

Iako je obožavanje boga neba Zeusa počelo već u II milenijumu p.n.e, grčka religija u užem
smislu riječi formirala se oko 750. godine p.n.e. i trajala oko hiljadu godina, šireći uticaj po
mediteranskom svijetu, a i dalje. Grci su imali mnogo bogova kojima su pripisivali moć nad
raznim prirodnim ili društvenim silama (npr. Posejdon morem, Demetra žetvom, Hera brakom).
Na različitim mjestima poštovana su različita božanstva, ali su Homerovi epovi doprinijeli da se
stvori jedinstvena religija, u kojoj se za glavne bogove vjerovalo da žive na planini Olimp pod
vlašću Zeusa. Grci su poštovali i razne bogove iz prirode: Pana, Nimfe, Najade, Erinije, Nereide
i satire, pored Furija i Suđaja. Klanjali se i herojima iz prošlosti, kao što su Heraklo i Asklepije.
Od velike važnosti je bilo žrtvovanje životinja, obično u hramu na oltaru boga. Druge kultne
aktivnosti obuhvatale su molitve, povorke, atletska takmičenja i proricanja, posebno kroz
proročišta i ptice. Od velikih religijskih festivala izdvajaju se Dionizijske igre u Atini, svetkovina
Zeusa na zapadnom Peloponezu koja je obuhvatala i Olimpijske igre.

Smrt je smatrana dostojna prezira. Mrtvi su obitavali u Hadovom kraljevstvu, a samo su heroji
uživali u Eliziju. Veliki griješnici trpjeli su muke u Tartaru. Mistične religije su se pojavile da
zadovolje potrebu za ličnim vođstvom, spasenjem i besmrtnošću. Grčka religija postepeno je
nestajala s širenjem hrišćanstva.

Starogrčka mitologija [uredi]

Grčka mitologija predstavlja usmena i pismena predanja starih Grka o njihovim bogovima,
herojima, prirodi i historiji. Za grčke mitove i legende danas se prvenstveno zna iz grčke
književnosti, uključujući i klasična dela kao što su Homerova Ilijada i Odiseja, Hesiodovi
"Poslovi i dani" i "Teogonija", Ovidijeve "Metarmofoze" i drame Eshila, Sofokla i Euripida.
Mitovi se bave stvaranjem bogova i svijeta, borbom za prevlast među bogovima i pobjedu Zeusa,
ljubavne veze i svađe među bogovima i posljedice njihovih pustolovina i moći na svijet
smrtnika, uključujući njihovu povezanost sa prirodnim pojavama kao što su grmljavina ili
godišnja doba i njihovu vezu sa kultnim mjestima i ritualima. U najveće grčke mitove i legende
spadaju priče o Trojanskom ratu, lutanjima Odiseja, Jasonovoj potrazi za zlatnim runom,
Herakleovim podvizima, Tezejevim avanturama i Edipovoj tragediji.

Proročišta [uredi]

Proricanje je navodna vještina pronalaženja skrivenih značenja događaja i predskazivanja

budućnosti. Proricanje se sreće u svim društvima, antičkim i modernim, mada im se metode
razlikuju. U antičkoj Grčkoj i Rimu postojala su mnoga proročišta. Najslavnije je bilo
Apolonovo proročište u Delfima, gde je medijum preko 50 godina bila žena zvana Pitija. Nakon
kupanja u Kastilijanom izvoru, ona je silazila u podzemnu prostoriju, sjedala na sveti tronožac i
onda žvakala lišće lovora, koji je bio posvećen Apolonu. Ostala proročišta, uključujući ona u
Klarosu (Apolonovo), Olimpiji (Zevsovo) i Epidaurusu (Asklepijevo) konsultovana su na
najrazličitije načine; na primjer, najstarije od svih proročišta, Zevsovo u Dodoni, govorilo je
šaputanjem lista svetog hrasta. U nekim hramovima molilac bi spavao u svetom gaju i dobijao
odgovor u snu.

Grčka kultura i njene proslave

Grci su posebno ponosni na svoja kulturna događanja kojima ostaju vjerni. Tradicije, religija,
glazba, jezik, jela i vina su najvažnije značajke grčke kulture i trebalo bi ih se bar malo poznavati
ako se želi posjetiti prelijepa grčka zemlja.

Većina tradicija i proslava, koje su ostale očuvane i koje se još uvijek slave, vjerskog su
porijekla.

Zaruke

U Grčkoj je običaj, zaručiti se prije vjenčanja. Muškarac mora tražiti ruku žene, koju voli, od
njenog oca.

Svadbeni običaj

U nekim područjima Grčke mladenka dobije miraz od svoje majke, baka i teta, koji se sastoji od
posteljine, ručnika i veziva napravljenih ručnim radom. Mladenkin otac svojoj kćeri i svom zetu
pokloni namještenu kuću kao svadbeni dar. Međutim, danas u Ateni i drugim većim gradovima
to više nije tako.

Imendan

U Grčkoj je imendan važniji, nego rođendan. Većina grčkih imena potječe od vjerskih svetaca.
Jedna tradicija se do danas zadržala u Grčkoj - svatko, tko nosi ime nekog sveca, na taj dan slavi
svoje ime.

Karneval

U grčkoj se karneval naziva "Apokries" i slavi se tri tjedna. Počinje nedjeljom i završava danom
zvanim "čisti ponedjeljak" (Kathari Deftera).

Uskrs

Uskrs je najvažnija proslava u grka, važnija nego Božić. Žene boje jaja u crvenu boju, kumovi
kupuju svojoj kumčadi novu obuću, odjeću i jednu svijeću, a u selima se fasade kuća i ulice
kreče u bijelo.

http://www.znanje.org/i/i25/05iv05/05iv0509/index.htm
 GRČKA MITOLOGIJA I RELIGIJA
Najvažniji grčki
bogovi (12
Uvod
bogova sa
Olimpa) Današnja evropska civilizacija vuče korijene iz tri
glavna izvora. To su judeo - hrišćansko
  naslijeđe, naslijeđe koje su određeni narodi
donijeli iz svojih prapostojbina, što je u slučaju
Najpoznatiji Srba praslovensko naslijeđe, i naslijeđe antike. U
mitovi antičke antici je najdominantnija civilizacija bila upravo
Grčke grčka. Helenska kultura se osvajanjima
Aleksandra Makedonskog brzo proširila na Istok,
 
dok su je na Zapadu preuzeli Rimljani. Ona je
  tako postala je osnova kompletne današnje
  kulture evropskih naroda. Presudan uticaj na
Autor: život starih Grka, njihov način razmišljanja i
pogled na svijet imala je njihova mitologija i
Zlatko Jovičić religija. Na osnovu mitova i religijskih predanja
nastala su mnoga sjajna dijela antičke
  književnosti koja nisu izgubila svoju aktuelnost i
vrijednost ni do danas. Pored uticaja na grčku
misao i implikacija u kniževnosti i umjetnosti, ne
treba podcijeniti ni same grčke mitove, jer oni
iako su faktički izmišljene priče, kroz ruho
nestvarnog otkrivaju mnoge istine o životu i
ljudima.

12 bogova sa Olimpa
1. Zevs, vrhovni bog.
2. Hera, sestra Zevsova, boginja vjenčanja, braka i svih perioda u životu žene. Kod
Rimljana joj odgovara Junona, simbol materinske vlasti.
 3. Posejdon, bog mora i zemljotresa. U rimskoj mitologiji mu odgovara Neptun.
Njegova braća su Zevs i Had. Stanovao je u palati na dnu mora. Predstavljaju ga
naoružanog trozupcem.
4. Demetra, boginja poljoprivrede, ljetine i proizvoda zemlje. Ona je takođe i
personifikacija Zemlje. Majka je Pefersone. Kod Rimljana joj odgovara Cerera.
5. Apolon, bog svjetlosti, razuma, nadahnuća, umjetnosti, predskazanja i proroštva,
iscjelitelj, povezan je sa Suncem. Smatraju ga najljepšim bogom u grčkoj mitologiji.
Rođen je na ostrvu Delosu; sin je Zevsa i Lete, brat blizanac Artemidin. U Delfima
je imao svetilište i proročište. U njemu je proricala proročica Pitija.
6. Artemida, boginja divljih zvijeri i lova, Apolonova sestra. Pripisuje joj se vječna
mladost, a pri tome se nikada nije udala. U rimskoj mitologiji odgovara joj italska
boginja Dijana.
7. Ares, štitolomac, pustošitelj gradova, bog rata. Sin je Zevsov i Herin. U Rimljana
njegov ekvivalent je Mars.
8. Afrodita, boginja ljubavi i ljepote, "smjeholjubna", "rođena iz morske pjene", kod
Rimljanja je poistovjećena sa Venerom, starim italskim božanstvom.
9. Hermes, glasnik bogova, bog trgovine, rječitosti i kradljivaca. Sin Zevsa i Maje.
Rimski parnjak mu je Merkur.
10. Atina, ratoborna boginja mudrosti, umjetnosti, nauke i radinosti. Zaštitnica
gradova, pokroviteljica znanja. Kći Zevsova po kojoj je nazvan i grad Atina.
Rimska parnjakinja joj je Minerva. Na Akropolju je u njenu čast sagrđen čuveno
svetilište Partenon.
11. Hefest, hromi kovač i zanatlija Olimpa. Bog vatre i kovačkih vještina, kod Rimljana
poznat kao Vulkan.
12. Dvanaesto mjesto je u početku zauzimala Hestija, kasnije ju je zamijenio Dionis.
1. Hestija, boginja srca i doma, kod Rimljana joj odgovara Vesta.
2. Dionis zauzeo Hestijino mjesto u 5. vijeku p.n.e. kao bog zanosa, plodnosti i
vina. On je prijatelj muza, sin Zevsa i Semele; odgovara mu rimski bog
Bakho. Dionisov kult je doprineo uvođenju misterija. U njegovu čast su se
održavale svečanosti Dionisije.

Među najvažnijim grčkim bogovima je i Had, bog podzemlja (Tartara) i mrtvih, Zevsov i
Posejdonov brat i Pefersonin muž, ali on nije živio na Olimpu. Nadimak mu je bio Pluton.

Heba iako je živjela na Olimpu i bila peharnik (služila je bogove nektarom u peharima iz
kojih su oni pili) , ne smatra se jednom od dvanaestorice. Smatrana je boginjom mladosti,
kćerka je Zevsa i Here. Spominje se u Ilijadi.

Na vrh

Početna stranica

Zevs
 Zevs je vrhovni bog starih Grka.,
najmlađi sin Hronosa i Ree. Pošto
je Hronosu dato proročanstvo da
će ga jedno od njegove djece
zbaciti sa vlasti, Hronos bi
proždirao svu djecu čim bi se
rodila. Ali Zevsa je spasila mati i
on je odrastao, skriven, na Kritu
gdje ga je othranila koza
Amalteja. Svrgnuo je svoga oca s
prestola i sam se ustoličio na
Olimpu. Pobijedio je Titane i
Gigante koji su htjeli da zbace
njega i ostale olimpske bogove.
Zevsova žena je Hera, koja mu je i
sestra, ljubomorna je zbog
njegovih mnogobrojnih avantura s
boginjama i ženama koje Zevs
zavodi, pretvoren često u neku
životinju. Zevs je prvobitno
uziman kao bog neba i nebeskih
pojava, ali nije identifikovan s Zevs
nebom, kao što nije ni Apolon sa
Suncem, ni Posejdon sa morem.
Zevs je inače bio bog koji daje
kišu i upravlja munjom i vjetrom.
Njega poštuju u pustim
planinskim vrletima, na planini
Itomi, na Tajgetu, Atosu, Idi i
Olimpu. On je bog koga poštuju i
mornari, isto kao i Posejdona.
Pošto je Zevs, poslije Hronosa,
vladar cijeloga svijeta, njegove
kompetencije se miješaju sa onima
koje ima Had, bog donjeg svijeta.
Zevs upravlja ljudima (po
Homeru on je "otac bogova i
ljudi") pa je tako zaštitnik
porodice, gradova (Zeus Polieus),
cijele helenske zajednice (Zeus
Panelenios). On je dalje spasilac
(Soter) koji izbavlja ratnike iz
opasnosti i donosi pobjedu u
ratovima. On dijeli pravdu, njemu
ljudi upućuju svoje molitve i
molbe. Ali on i kažnjava krivce
 (potapa i cijeli iskvarenhi ljudski
rod), pa čak i kada su božanskog
roda (Prometej), onako kako su to
činile antičke grčke demokratije
sa svojim istaknutim vođama,
ukoliko su svojim ponašanjem
postajali opasni po opšte interese.
No, iako ima toliku vlast, Zevs
ipak mora i sam da se pokorava
Nužnosti. - Najčuvenije igre
njemu u čast bile su Olimpijske i
Nemejske. Za njegov hram u
Olimpiji izradio je Fidija čuveni
kip od zlata i slonove kosti. U
rimskoj mitologiji Zevsu odgovara
Jupiter.

Zevs prikazan na vazi - u duhu grčke tradicije

 Mitovi
1. Mit o postanku svijeta
2. Mitovi o zagrobnom životu
3. Mit o postanku ljudi. Prometej
4. Mit o četiri vijeka
5. Mitovi o herojima. Herakle
6. Antej i Herakle
7. Tezej
8. Mit o Edipu
9. Mit o Argonautima

Povratak na glavnu stranicu

Mit o postanku svijeta

Prema ovom mitu, u početku nisu postojali zasebno zemlja, voda i nebo.
Sve je bilo izmešano i vladao je haos. zatim su se iz haosa izdvojili boginja
Gea (zemlja) i bog Uran (nebo). Ovaj božanski par izrodio je divove ili
titane. Uran, bojeći se da mu deca ne otmu vlast, zatvorio je titane pod
zemlju, u duboku provaliju. Jedan od njih, Hronos (vrijeme), uspio je da
pobjegne iz provalije i da oslobodi ostale titane. Oni su mu pomogli da
oduzme ocu vlast i da sam postane gospodar sveta. Hronosa je, pak,
svrgao s vlasti, posle žestoke borbe, njegov sin Zevs, koji je postao
vrhovni bog i gospodar svijeta. Zevsovo preuzimanje vlasti dogodilo se, po
vjerovanju Grka, u herojsko doba njihove prošlosti, kad se postepeno
izgrađivalo njihovo robovlasničko društvo.

Povratak na vrh stranice

Mitovi o zagrobnom životu: Sizif i Tantal.

Grci su imali mitove o zagrobnom životu. To su poznati mitovi o Sizifu i

Tantalu. Sizif, najmudriji i najlukaviji čovjek u Korintu, zbog mnogih
grijehova bio je osuđen da gura uz brdo jedan veliki kamen. Čim bi kamen
dospio do vrha, ponovo bi padao u odnožje brd, pa je Sizif uvek morao
ponovo da počinje svoj težak i besmislen posao ("Sizifov posao"). Tantal je
zbog mnogih grijehova (među kojima su krađa amvrozije i odavanje tajni
sa savetovanja bogova) bačen u podzemni svijet. Had ga je kaznio da
žedan stoji u bistrom jezeru, čija bi se voda povukla čim bi pokušao da se
napije, a voće koje je visilo iznad glave odmaklo bi se čim bi pokušao da
ga ubere. ("Tantalove muke").
 Povratak na vrh stranice

Mit o postanku ljudi. Prometej. Pandorina kutija.

U najstarije doba Grci su pretpostavljali da su ljudi, poput biljaka,

jednostavno nikli iz zemlje. Tokom vremena odbacili su to naivno
shvatanje i prihvatili predanje da je titan Prometej od gline sačinio
čovjeka, kojemu je Atina udahnula život i dušu. Prvi ljudi bili su nemoćni,
ali ih je Prometej štitio i pomagao. Ukrao je vatru od Apolona i dao je
ljudima. Uhvatio je divljeg bika i predao ga ljudima da ga upregnu u plug.
Najzad, naučio je ljude kako da iz zemlje vade bakar, gvožđe i druge
metale. Zbog svega toga, a posebno zbog krađe vatre, izazvao je Zevsovu
srdžbu. Po Zevsovom naređenju Prometej je okovan gvozdenim lancima i
daleko na Kavkazu prikovan za nepristupačnu stenu, na koju je
svakodnevno sletao orao da mu kljuje džigericu. Prometej je
nesnosnemuke junački podnosio sve dok ga heroj Herakle nije oslobodio i
tako mu se odužio u ime ljudi za koje je stradao. Kažnjavajući Prometej,
Zevs je istovremeno kaznio i ljude, i to na ovaj način: zaključao je sve
nevolje i nesreće u jednu kutiju koja je dospijela u ruke ljepotice Pandore.
Ova lijepa i znatiželjna žena otvorila je kutiju iz koje su odmah izletjele
sve nesreće i bijede i brzo se raširile među ljudima.

Povratak na vrh stranice

Mit o četiri vijeka

Grci su još jednim mitom objašnjavali nastanak ljudskih nevolja. Po

predanju, svi su ljudi bili srećni kada je vladao Hronos, tj. prije Zevsa. To
je bio zlatni vijek. Ali, malo-pomalo i mir među ljudima bio je narušen.
Počeli su jedni drugima da zavide, među njima je često dolazilo do
sporova i - nastao je srebrni vijek. Poslije toga, nastupio je bakarni vijek,
kad su ljudi naučili da kuju oružje od bakra i da se nemilosrdno istrebljuju
u ratovima. Najzad je nastupio najgori vijek - gvozdeni vijek, kad je na
zemlji nestalo pravde. Ljudi su jedni druge obmanjivali, pljačkali i ubijali.
Tako su Grci ovim mitom naivno pokušali da objasne nesreće i stradanja u
životu i razvoju društva.

                                                                                        

Mitovi o herojima. Herakle Herakle ubija hidru

Među mnogim predanjima starih

Grka izdvajaju se mitovi o
polubogovima, koje su Grci nazivali
herojima. Njima je pripisivana
 natčovečanska fizička snaga, ili
naročiti um i okretnost. Oni su
ubijali čudovišta, divlje zvijeri i
razbojnike koji su ometali normalan
i miran život ljudi. Grci su najviše
pričali o  neobičnim podvizima
Herakla (Herkula), koji je bio pravi
Grčki narodni heroj.

Herakle ubija Kerbera

  U doba
svojih
lutanja od
Kavkaza
do Španije
srušio je
pregradu
koja je
odvajala
Sredozemn
o more od
Atlantskog
okeana;
jedan dio
od
kamenja
bacio je na
špansku
stranu, a
drugi dio
na afričku.
Tako je
postao
dananšnji
Gibraltarsk
i moreuz,
koga su
Grci
nazivali
"Heraklovi
stubovi".

Povratak na vrh stranice

Antej i Herakle

U Libiji se Herakle susreo s čuvenim herojem Antejem, po predanju sinom

Posejdona, boga Mora, i Gee, boginje zemlje. Kad god bi se Antej borio s
protivnikom i dospio u težak položaj, dodirnuo bi zemlju, i tako dobijao
novu snagu i postajao nepobijediv. Ali, i Antej je imao slabu stranu - to je
bila opasnost da bude otrgnut od majke zemlje. Baš to je iskoristio
Herakle u borbi sa Antejem - otrgao ga je od tla, podigao uvis i zadavio.
Posle mnogih podviga, Zevs je Herakla odneo na nebo i uvrstio ga u red
bogova.
 Povratak na vrh stranice

Tezej

Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej, sin kralja Egeja. Bio je slavan kao
Herakle, jer je izvršio mnogo junačkih dijela. U davna vremena u Atici je
živio Prokrust, okorjeli razbojnik. Prizivao je sebi putnike namjernike da
ih pogosti, a zatim im je predlagao da se odmore u njegovoj postelji. Ako
je postelja ("Prokrustova postelja") gostu bila mala, Prokrust mu je
odsecao noge, a ako je bila velika, on i h je istezao. Tezej je ubio
Prokrusta,  pošto ga je oborio na sopstvenu postelju, koja je za njega bila
prekratka. Najznačajnije Tezejevo junačko dijelo bilo je, međutim, osloba
njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru
Minosu. Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam
djevojaka i sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede. To
je bilo čudovište sa čovječijim tijelom i glavom bika, koje je živjelo uz
dvorcu sa mnogo odaja, tzv. lavirintu, iz koga je bilo vgeoma teško izaći.
Tezej je ipak uspio da ubije Minotaura i da izađe iz lavirinta. U tome mu je
mnogo pomogla Arijadna, kći kralja Minosa, koja je zavolela Tezeja i dala
mu klube konca. Na ulazu u lavirint, vezao je jedan kraj konca, ušao u
njegove odaje, pronašao i ubio Minotaura, a zatim pomoću konca izašao iz
lavirinta. Pripremajući se za taj podvig, Tezej je kazao ocu da će, ako se
sve dobro završi, razapeti na lađi bijela jedra, a u slučaju neuspijeha ili
nesreće - na lađi će biti ostavljena crna jedra. Zanesen uspijehom, Tezej je
na to zaboravio, pa je, vraćajući se u Atinu, plovio sa crnim  jedrima. Egej
je sa nestrpljenjem čekao lađu na obali, a kad je vidio crna jedra, pomislio
je da je Tezej poginuo i od očajanja se bacio u more. Od toga doba, po
predanju, ro se more naziva Egejsko more.

Povratak na vrh stranice

Mit o Edipu Edip i Sfinga

U Atici su Grci
rado
prepričavali mit
o Edipu, sinu
beotijskog
kralja Laja.
Edip je
odrastao u
tuđini i nije
znao za svoje
roditelje.
Jednom na
 putu za Tebu
sretne nekog
starca, koji nije
htio da mu se
skloni sa puta.
Edip se sa njim
posvađa i ubije
i njega i
njegove sluge.
Samo se jedan
sluga spase
bjekstvom.
Ubijeni starac
bio je Edipov
otac, ali Edip to
nije znao. Kad
je Edip dospio u
Tebu, u gradu
je na jednoj
stijeni živjelo
strašno
čudovište -
Sfinga -pola lav,
pola žena. Ona
je od svakog
prolaznika
zahtijevala da
riješi
zagonetku, i ko
to ne bi uspio,
ubila bi ga.
Edip je odlučio
da Tebance
oslobodi tog
čudovišta.
Znalo se da će
Sfinga izgubiti
život ako neko
odgonetne
njenu
zagonetku. Kad
joj je Edip
prišao, ona ga
zapita: "Ko to
 ujutru ide na
četiri, danju na
dvije, a uveče
na tri noge?"
Edip riješi
zagonetku
odgovorom da
je to čovjek: u
ranom
djetinjstvu on
puzi, kad
odraste ide na
dvije noge, a u
starosti se služi
štapom. Kad je
Sfinga čula
odgovor,
strmoglavila se
sa stijene i
precrkla. U
znak priznanja
i zahvalnosti,
Tebanci
proglasiše
Edipa za kralja
umjesto Laja,
koga su, kako
su oni smatrali,
ubili razbojnici.
Tada su Edipu
dali za ženu
Lajovu udovicu
Jokastu, tj.
Edipovu majku.
Zatim je u Tebi
pod Edipovom
vlašću otpočela
da se širi jedna
opaka zarazna
bolest, od koje
je mnogo ljudi
pomrlo. Tad
bogovi poručiše
Tebancima da
 će sve njihove
nevolje i
nesreće
prestati kad
otjeraju onoga
čije su ruke
umrljane
Lajovom krvlju.
Rob, koji se
spasio prilikom
napada na Laja,
prepoznao je u
Edipu Lajovog
ubicu. Kad je
Edip to saznao,
sam je sebe
oslijepio i
otišao u
dobrovoljno
progonstvo, a
nesrećna
Jokasta se
ubila.

Povratak na vrh stranice

Jason sa zlatnim runom Mit o Argonautima

U davno doba, tesalski heroj Jason,

u službi kralja Pelaja, uputio se
lađom "Argo" sa svojim drugovima
Argonautima u daleku zemlju
Kolhidu na Kavkazu da odande
donese zlatno runo. To je bilo runo
čarobnog ovna. Visilo je o jednom
drvetu, a čuvao ga je strašan zmaj.
Argonauti su morali da savladaju
razne prepreke na putu do Kolhide i
pri povratku u svoju zemlju. U ovom
mitu na legendaran način su
prikazane teškoće prvih grčkih
moreplovaca, koji su išli u daleke
 zemlje tražeći zlato i drugu
skupocenu robu.

Lađa argo pogled sa strane

Lađa argo tlocrt
 Povratak na vrh stranice

Povratak na glavnu stranicu

Zevs Afrodita

 
 Hermes Posejdon

Atina

Galerija grčkih mitoloških junaka

  

Jason sa Herakle
Lik Pegaza Herakle ubija
Medeja Edip i Sfinga zlatnim ubija
na novčiću Kerbera
runom Hidru

Galerija grčkih antičkih svetilišta

Posejdonov hram pestum u Italiji Partenon - pogled sa strane

Rotonda u Partenon - pogled

Hram Nike Apertos Erehtejon - južni sprijeda
Delfima trem
 Model Akropolja

Rasprostiranje Stare Grčke oko 550. p. n. e.

Oko 550. p. n. e. Grci ili “Heleni” kako su sami sebe nazivali, nisu bili jedan veliki narod nego
niz plemena, vezanih Egejskim morem, koja su imala sličan jezik i religiju (svemoćne bogove
koji su bili prepuni vrlina, ali i ljudskih mana). Između drugog i prvog milenijuma p. n. e. ta su
se plemena nastanila na krajnjem jugu Balkana. To su najpre bili: Mikenci i Dorci (naseljeni
uglavnom na grčkom kopnu), i Jonci (samo na obali i ostrvima Egejskog mora), a kasnije i
Spartanci, Tebetanci, Atinjani i Korinćani. Vremenom im je na jugu Balkana postalo tesno i
osnivali su u 8. veku p. n. e. kolonije širom Sredozemlja (Sicilija, Italija, Španija, Mala Azija pa i
Dalmacija). Na prostorima svojih kolonija nastavio se procvat, ponekad uspešniji nego u samoj
Grčkoj.

Uobičajena je podela grčke umetnosti je na:

 Geometrijski stil (10.-7. vek p. n. e.),

 Arhajsku umetnost (650.-480. p. n. e.),
 Klasično ili Zlatno doba (480.-336. p. n. e.) i
 Helenizam (336.-30. p. n. e.).
20. Istorija i religija stare Grčke. Kultovi

Grčka civilizacija pojavila se na tlu Krita. Razvila se sredinom trećeg milenijuma p.n.e.
Naziva se kritska ili minojska civilizacija što se vezuje za mit o Minotauru. Reč je o biku
kraljaMinoja sa Krita. Prema legendi bik je rastrgao Androgeja, sina Minoja. Kad su Grci pali
kasnije u ropstvo, Minoj je tražio svake devete godine da mu Grci šalju sedam mladića koje bi
bik rastrzao. Ova civilizacija se razvija paralelno sa mikenskom,

zbog čega je dobila nazivkritsko-m ikenska civilizacija. Krit je stvorio autentičnu

civilizaciju koja će se kasnije proširiti i na grčko kopno.

Srednji period grčke civilizacije - bronzano doba, pokriva period od 20. do 16. veka p.n.e.,
a svoj vrhunac dostiže između 16. i 14. veka. Razvijaju se gradovi i tehnologija, zanatstvo i
trgovina. Počinje da se koristi prvo hijeroglifsko pismo, a zatim i

linearno. Oko 1400. godine p.n.e. civilizaciju razaraju Mikenjani. Konjički narodi koji
upadaju na ovaj prostor oko 1200. godine p.n.e. bili su Dorani.

Od 8. veka počinje treći i poslednji veliki period antičke grčke civilizacije. U Grčkoj
počinje snažan razvoj trgovine. Dolaskom Dorana jedan deo drevnog stanovništva je pokoren, a
drugi se iselio na ostrva Jonskog mora i na zapadni obalni pojas Male Azije. Tek od dolaska
Dorana Grci počinju da se nazivaju Helenima. Od 1200. do 750. g.p.n.e. traje tzv. mračni ili
Homerov period grčke civilizacije. O njemu znamo samo na osnovu Homerove Ilijade i Odiseje.

Od 8. do 5. veka traje novi talas kolonizacije. Razlog za kolonizaciju bila je potraga za

novim obradivim površinama. Heleni koloniziraju celo Sredozemlje. Bila je to epoha Velike
Grčke. Svuda niču gradovi-države koji se nazivaju polisi. Od 413. do 404. Grčki polisi grupisani
oko Atine i Sparte vode međusobne, peloponeske ratove. Atina gubi ovaj rat. 338. g.p.n.e.
Aleksandar Makedonski osvaja Grčku, šireći granice Grčke do Indije. 146. g.p.n.e. Grčku
konačno porobljava Rim.

Grci su prošli kroz dva mitološka perioda: od htonizma i starih ženskih

božanstavado solarnih bogova na čelu sa Zevsom. Od 8. veka p.n.e. svaki grad ima
svog boga zaštitnika. Jača institucija olimpijskih bogova, ali i tri vrlo snažna kulta u
grčkoj: apolonski, dioniski i orfički kult.

Apolonski kult je racionalan, patrijarhalan, idealistički sa verovanjem u ideju i besmrtnost

duše. Dioniski je intuitivan, iracionalan, zasnovan na matrijarhatu i htoničnom verovanju u snagu
prirode i volje. Orfički kult je utemeljio pevač Orfej. Ovaj kult implicira razmišljanje o ljudskoj
duši kao staništu božanskog, o sudbini čoveka nakon smrti. Dioniski i orfički kult bili su kultovi
nižih slojeva, dok je apolonski kult bio kult viših socijalnih slojeva, aristokratije. Niče je
primetio da da će se iz ovih triju grčkih kultova razviti: iz orfičkog - hrišćanstvo, iz apolonskog -
likovne umetnosti, a iz dioniskog - drama i tragedija.

21. Umetnost Grčke - arhitektura, likovna umetnost, književnost

 Istoriju umetnosti stare Grčke možemo podeliti napretragičnu epohu, od 1200. do 500.
g.p.n.e. i natragično doba od 500. do 400. g.p.n.e. U likovnoj umetnosti razlikujemo četiri
razdoblja: 1) geometrijski stil (900.-700. g.p.n.e.), geometrijski oblici slikarstva na vazama; 2)
arhajski stil (700.-500. g.p.n.e.), čiji su motivi bogovi i ljudi, a to je ujedno i epoha dorskog stila;
3) klasični stil (5. i 4. vek p.n.e.) glavni motiv je ljudska figura izgrađena prema već ustaljenom
Polikletovom kanonu. Najznačajniji stvaraoci koji su obeležili ovaj "zlatni vek" grčke klasične
umetnosti su biliFid ija,

Poliklet, Miron i Apeles. Ovaj stil bi se mogao odrediti i kao jonski. 4) Helenistički stil
vlada posle Aleksandra Makedonskog. Odlikuje ga korintski stil.
Troje najvećih grčkih tragičara bili su Eshil, Sofokle i Euripid. Najznačajnija
Eshilova dela su Okovani Prometej, Orestija, Sedmorica protiv Tebe. Kod Eshila se
ukrštaju momenti božanskog i nadzemaljskog, ali i htoničnog i ljudski-stradalačkog.
Sofokle je bio pisac, političar i strateg. Njegovi najznačajniji komadi su Car Edip,
Antigona, Ajant i dr. Euripid je bio usamljenik, svoje drame sastavljao je daleko od
gradskog života. Njegovi komadi su Medeja i Hipolit. U njima je naglašen sukob novog
humanizma i drevnog htoničnog mita.
Čitav 5. vek je sudar dva kulta: apolonskog i dioniskog, dve filozofije: Sokrata i
sofista, dveju mitologija: novih olimpijskih i starih htoničnih božanstava.
http://www.scribd.com/doc/24232057/Najve%C4%87e-kulture-sveta-Gr%C4%8Dka

http://www.serbian-greeks.com/grckauparreci.htm