Sveučilište J.J.

Strossmayera u Osijeku
Učiteljki fakultet u Osijeku
Dislocirani studij Slavonski Brod

Seminarski rad iz Hrvatske povijesti:

HRVATSKI NARODNI VLADARI

U Slavonskom Brodu, 21.listopada 2010.

1. godina studija

Profesor: doc.dr.sc. Damir Matanović

Asistent: Ivančica Marković
Učenici: Majetić Vanja
Dejan Dragić
0
SADRŽAJ:

1.UVOD
2. HRVATSKE KNEŽEVINE
2.1.PANONSKA HRVATSKA
2.1.1 RAST FRANAČKE MOĆI I PRIHVAĆANJE KRŠĆANSTVA
2.1.2. LJUDEVIT POSAVSKI I BORBA PROTIV FRANAKA
2.1.3. FRANAČKA VLAST I BUGARSKI POHOD
2.1.4.KNEZ BRASLAV
2.1.5.VRIJEME POSLIJE BRASLAVA
2.2. PRIMORSKA HRVATSKA
2.2.1 KNEZ VIŠESLAV

1
1. UVOD

Hrvati su došli na prostore današnje nam domovine u šestom i sedmom stoljeću nove
ere pod vodstvom petorice braće i dvije sestre. Dolazili su sa sjevera, iz Bijele Hrvatske s
područja današnje Poljske.
Došli su organizirani u sedam plemena i naselili su prvo jadransko primorje, a potom
gorja i Panonsku ravnicu. Dolaskom su Hrvati organizirali nove administrativno-upravne
jedinice, sklavinije. Organizacija sklavinija se temeljila na istom principu kao plemenska
zajednica prilikom seobe.
Ali svaki se narod želi razviti i napredovati, a tako i Hrvati. Uskoro se pokrštavanjem
primorske sklavinije reorganiziraju u kneževine. Iz primorja se utjecaji pokrštavanja šire po
kontinentskom dijelu Hrvatske.
Još jačim razvojom narodne svijesti i jačanjem vojne i ekonomske (poljodjelske) moći,
hrvatski se utjecaj širi na istok i zapad, a sa utjecajem i želja za svojom samostalnom
državom. Tako nastaje Hrvatsko kraljevstvo, malo ali utjecajno. Sa svim svojim vrlinama i
manama zasjalo je na pozornici europske i svjetske povijesti .

2
2. HRVATSKE KNEŽEVINE

2.1.PANONSKA HRVATSKA

Panonska Hrvatska nalazila se na području današnje sjeverne

Hrvatske, u južnim dijelovima Panonske nizine. Panonska Hrvatska je naziv za
kneževinu nastalu između Drave na sjeveru i Save i Kupe na jugu.
Dvije slavenske pokrajine postojale su na tom području početkom 8.
stoljeća, jedna oko Siska, a druga u Srijemu. Područje Srijema bilo je kroz
cijelu prvu polovicu 8. stoljeća izloženo čestim napadima Bugara i Avara, sve
dok sredinom 8. stoljeća Avari nisu sasvim zavladali tim krajem. Otada se
govori samo o Posavskoj Hrvatskoj.

2.1.1 RAST FRANAČKE MOĆI I PRIHVAĆANJE KRŠĆANSTVA

Vojnomir se navodi kao prvi knez Panonske Hrvatske, a vladao

je od 791. do oko 810. godine.
O ovom knezu postoje brojne neodumice, od njegova stvarnog
podrijetla i boravišta, do samog njegova imena, koje se u „Franačkim
ljetopisima“ navodi kao Uuonomyro ili Uuonomiro. Ondje se također uz
njega ne rabi naslov kneza, nego ga se jednostavno naziva Slavenom.
Vojnomir se priklonio franačkom kralju Karlu Velikome godinu dana
nakon što je započeo vojni pohod protiv Avara, odnosno 792. Taj rat je
trajao od 796. do 799. Rat se odvijao na području današnje Mađarske.
Pobjedom Hrvata i Franaka nestala je neposredna avarska opasnost.
Franci tada, na istočnim granicama svoga kraljevstva, osnivaju dvije
marke (pogranične grofovije) - sjevernije „istočnu“ (današnja Austrija), a
južnije furlansku.
Panonski Hrvati prihvaćaju kršćanstvo početkom 9. stoljeća kada
napuštaju svoje poganske običaje.

2.1.2. LJUDEVIT POSAVSKI I BORBA PROTIV FRANAKA

Nakon smrti Karla Velikog, carem postaje

njegov sin Ludovik I. Pobožni (814.-840.) koji
nije energijom dostizao svoga oca, te su veću
moć u carstvu prigrabili velikaši. Među njima
je bio i furlanski markgrof Kadolah (800.-819.)
koji je sa svojom vojskom prodirao na
područje Panonske Hrvatske i ondje pljačkao.
U to je vrijeme knez Panonske Hrvatske bio
Ljudevit Posavski (810.-823.), u franačkim
ljetopisima poznat kao „Liudewitus, dux
Pannoniae inferioris“ („Ljudevit, knez Donje
Panonije“), koji 818. šalje svoje izaslanike
caru Ludoviku u Heristall, kako bi se ondje
Slika 1. Ljudevit Posavski
požalili na Kadolahove postupke. No
izaslanici se vraćaju bez da su njihovi problemi uzeti u ozbiljnije
3
razmatranje, što Ljudevita potiče na otpor Francima. Tako dolazi i do
prvog sukoba, no Kadolah ne postiže nikakav uspjeh, te se vraća u
Furlaniju i uskoro umire. U srpnju 819. car Ludovik održava Sabor u
Ingelheimu na koji dolaze i izaslanici kneza Ljudevita, kako bi ponudili
mir Francima, no car to ne prihvaća.
Ljudevit tada traži saveznike među susjedima. Knez Primorske
Hrvatske Borna već je ranije pristupio uz Franke, dok su uz Ljudevita
pristali Karantanci i Timočani, i jedni i drugi Slaveni. Već u jesen 819.
novi furlanski markgrof Balderik kreće s vojskom u Karantaniju gdje
poražava Ljudevita u bitki na Dravi. Istovremeno, prema sjeveru nadiru i
snage Primorske Hrvatske te dolazi do bitke na Kupi. Pritom s Bornine
strane na Ljudevitovu prelaze Gaćani iz područja oko rijeke Gacke i
time odlučuju pobjednika. Ljudevit već u prosincu iste godine provaljuje
na jug protiv Borne čija se vojska zatvorila u utvrde i iz njih i s planina
napadala panonsku vojsku, pa se ova morala povući na sjever. U tim je
bitkama Ljudevit izgubio oko 3000 vojnika, preko 300 konja i mnogo
hrane.
Nakon Sabora u Aachenu 820. godine, na kojem sudjeluje i knez
Borna, u proljeće iste godine započinje novi pohod na Ljudevita iz tri
smjera: sjeverna franačka vojska iz Bavarske, dolinom Dunava, pa
preko Drave prodire prema Panonskoj Hrvatskoj; južna vojska iz
Furlanije, preko Alpi; treća vojska iz Tirola preko Koruške. Prve dvije
vojske Ljudevitove su snage zaustavile, prvu na Dravi, a drugu u
Alpama. Pred trećom je uzmakao prema Hrvatskoj, što je onda otvorilo
put i ostalima. Nakon prodora u područje između Save i Drave,
Francima ostaje jedino pljačkanje, budući da Ljudevit ondje nije
zapodjenuo bitke. Slično se ponovilo i sljedeće godine, 821. U listopadu
te godine, na Saboru u Diedenhofenu, franački vojskovođe izvješćuju
cara kako se Ljudevit nije htio upustiti u bitku. Tek 822. godine Ljudevit
napušta Sisak i bježi pred vojskom iz Furlanije na jug, a sljedeće godine
i dalje prema moru, gdje je i ubijen.
O ovom razdoblju svjedoče arheološki nalazi oružja, osobito u
okolici Siska i Varaždina. Feudalno se uređenje u Panonskoj Hrvatskoj
tada razvijalo brže no što je to bio slučaj u gorskim krajevima Primorske
Hrvatske, čemu je pogodovala i konfiguracija terena. To je vjerojatno
jedan od razloga koji je potakao Ljudevita na pobunu i okupljanje
susjednih krajeva oko svoje već razvijenije središnje vlasti.

2.1.3. FRANAČKA VLAST I BUGARSKI POHOD

Nakon propasti pobune Ljudevita Posavskog, Donja Panonija u

potpunom je vazalskom odnosu prema franačkom caru. Međutim, 827.
godine protiv Franaka kreće bugarski knez Mortag, a pridružuje mu se i
panonski knez Ratimir. Pobjedivši Franke, Bugari, koji su već ranije
osvojili Srijem, uspostavljaju sebi odanu vlast u novoosvojenim
krajevima, a Ratimir je čini se bio u nekoj vrsti vazalnog odnosa prema
Bugarima. Takav ishod potiče cara Ludovika da 828. ukloni s položaja
markgrofa furlanskoga Balderika, a furlansku markgrofoviju podijelio je
na četiri dijela. 828. i 829. Franci, predvođeni Ludvigom, Ludovikovim
sinom i budućim njemačkim kraljem, ratuju protiv Bugara i Hrvata 828. i
4
829., ali bezuspješno, čemu je vjerojatno pridonjelo i rasulo u
Franačkoj, kad su se Ludvikovi sinovi digli protiv oca i razdijelili carstvo.
Ludvig Njemački, sada već kao kralj, ratovat će ponovno 838. protiv
Ratimira, koji se, čini se, spasio bijegom. Franci su tada vratili dio
izgubljenog područja, ali im je to u cijelosti uspjelo tek 845., kad su opet
osvojili istočnu Slavoniju i Srijem.
Sljedećih desetljeća, zemlje između Drave i Save priznavale su
se pod franačko vrhovništvo, a njima su upravljali slavenski knezovi,
prvo Pribina, a onda i Kocelj. Panonska Hrvatska i dalje je služila kao
bugarsko-franačko bojište u vrijeme rata za talijansku baštinu Karolinga.
To je i razdoblje prve organizirane kolonizacije koja ipak nije mogla
imati velikog intenziteta. Puste je zemlje bilo mnogo, ali u Europi za
njom još nije vladala velika potražnja, a ni granica nije bila dovoljno
mirna. Pribinu je nakon njegove pogibije u ratu s Moravljanima
naslijedio 861. godine njegov sin Kocelj. Daljnji je razvoj tekao
uglavnom mirno sve do vremena kneza Braslava i mađarske provale u
Panoniju.

2.1.4.KNEZ BRASLAV

Braslav je bio posljednji poznati knez Panonske Hrvatske, a

vladao je iz Siska krajem 9. stoljeća.
Dio Braslavove vladavine obilježen je opasnošću sa sjevera,
odakle je prijetio sve jači velikomoravski knez Svatopluk koji je bio
osvojio nekadašnju Koceljevu donjopanonsku državu. Zbog toga se
884. Braslav nalazi u Konigsstadtenu (kod Tulna u današnjoj Donjoj
Austriji) kako bi se ondje poklonio caru Karlu III. Debelom i s carem
uspostavio bližu suradnju protiv Svatopluka, no tada se s carem pomirio
i Svatopluk. Nakon Karlove smrti (887.) Arnulf Karantanski kreće na
pohod protiv Svatopluka, a na franačkoj strani sudjeluje i Braslav. Arnulf
u taj rat poziva i Mađare koji prelaze Karpate i pomažu Francima u
pobjedi nad Svatoplukom, a potom se vraćaju u svoja područja. Ipak,
već 896., prisiljeni bugarskim napadima, prelaze ponovno Karpate i
naseljavaju se u središnjoj Panoniji. Tada Arnulf daje Braslavu upravu
nad Donjom Panonijom (nekadašnjim Blatonskim Koštelom), no Braslav
je ne uspijeva obraniti od Mađara, a Mađari dolaze na granice njegove
kneževine, prodiru i u nju, a preko nje vrše pohode do Primorske
Hrvatske, pa čak i do sjeveroistoka današnje Italije. Braslav je 896.
poginuo u sukobima s Mađarima.

2.1.5.VRIJEME POSLIJE BRASLAVA

Početkom 10. stoljeća jača snaga Primorske Hrvatske, sve dok

knez, a potom i kralj Tomislav nije vjerojatno priključio pod svoju vlast i
Panonsku Hrvatsku. Time prestaje samostalna povijest ove kneževine.
O ovom se području u razdoblju od početka 10. pa sve do kraja 11.
stoljeća zna vrlo malo. Poznato je da je crkveno spadalo pod splitsku
metropoliju i formalno sisačku biskupiju, koja je izgleda postojala samo
na papiru, a stvarno je bila pod jurisdikcijom hrvatskog dvorskog
biskupa.
5
2.2. PRIMORSKA HRVATSKA

Primorska Hrvatska naziv je za kneževinu koja se, počevši od 9.

stoljeća, nalazila na području nekadašnje rimske pokrajine Dalmacije, a
izvorno je obuhvaćala prostor od Velebita do Cetine. Tom se prostoru obično
pribrajala i Liburnija na području od Istre (južno od rijeke Raše) do južnog
Velebita. Čini se da je Liburnija imala naročiti položaj unutar Primorske
Hrvatske. Usto, u ovo je područje pripadala i stara pokrajine Gacka, koja se
protezala u unutrašnjost do Une i Kupe. Pokrajina Gacka bila je podijeljena na
tri župe: Gacku, Liku i Krbavu. Njome je upravljao ban, dok je svim ostalim
krajevima upravljao izravno knez.

2.2.1 KNEZ VIŠESLAV

Prvi poznati knez Primorske

Hrvatske bio je knez Višeslav. Vodio je
bitku s Francima 799. godine kod
Tarsatike kraj Rijeke gdje je i poginuo.
Nakon njegove smrti Primorska Hrvatska
priznaje vrhovnu franačku vlast (800.
godine Karlo Veliki u Rimu je okrunjen
za cara). Višeslavova krstionica jedini je
dokaz o postojanju kneza Višeslava. Slika 2. Višeslavova krstionica
Pronađena je u Veneciji 1853. godine.

2.2.2. KNEZ BORNA (810.-821.)

Za vladavine kneza Borne dolazi do ujedinjenja Primorske

Hrvatske. Po prvi put je ujedinjen hrvatski jug od Raše u Istri do Cetine,
s izuzetkom gradova i otoka koji su bili pod bizantskom upravom. Nosio
je titulu kneza Dalmacije i Liburnije i knez Gačana.

2.2.3. KNEZ MISLAV (835.-845.)

Za vrijeme njegove vladavine dolazi do jačanja i uspona

Primorskae Hrvatske. Dobrom organizacijom vojske na kopnu i moru
sve je više jačao hrvatsku kneževinu. Od 840. godine Neretvani i Hrvati,
zajedno s Bizantom i Mlečanima su se borili protiv arapskih gusara koji
su opsjedali Boku Kotorsku, Dubrovnik i ostale krajeve na Jadranu. Uto
vrijeme dogodilo se oslobađanje primorski h Hrvata od franačke vlasti.
Konstantin Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“ govori
o sedmogodišnjoj borbi ovih Hrvata protiv Franaka i konačnoj pobjedi
Hrvata.

6
2.2.3. KNEZ TRPIMIR (845.-864.)

Knez Trpimir naslijedio je kneza Mislava i utemeljitelj je dinastije

Trpimirovića. Formalno je priznavao vlast franačkog kralja Lotara, ali je
vladao kao samostalan i jak vladar. Prijestolnica mu je bila u Klisu.

Karta 1. Trpimirova Hrvatska (845.-864.)

Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846.
i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i kopnu.
Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom
obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su
tada graničile Primorska Hrvatska i Bugarska.

2.2.3.1. TRPIMIROVA DAROVNICA

Trpimirova darovnica je najstariji sačuvani spomenik hrvatskog
prava. Nastala je 4. ožujka 852. na latinskom jeziku. Darovnicom je
splitskoj nadbiskupiji još više darovao crkvu Sv. Jurja u Putalju i neke
posjede s pripadajućim kmetovima. Ujedno je i prva domaća isprava u
kojoj se spominje hrvatsko ime. U povelji se Trpimir naziva „pomoću
Božjom knezom Hrvata“ (iuvatus munere divino dux Croatorum).

7
2.2.4. KNEZ DOMAGOJ (864.-876.)

Iako je Trpimir imao tri sina (Petar, Zdeslav i Muncimir), na

prijestolje hrvatske kneževine dolazi Domagoj, pripadnik druge
obiteljske loze. Utemeljitelj je dinastije Domagojevića. Uspješno je
obranio Hrvatsku 865. godine od Mlečana. Pomogao je franačkom
kralju Ludoviku II. da zauzme Bari (2.veljače 871.). U to vrijeme Bizant
je napao i pokorio Neretvane.

2.2.5. KNEZ ZDESLAV (878.-879)

Zdeslav dolazi na vlast 878. godine uz pomoć bizantskog cara

Bazilija I. Vladao je u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije
(Zadar, Trogir, Split, Kotor i Dubrovnik, otoci Rab, Krk, Cres i Lošinj) su
plaćali njemu porez koji su do tada plaćali Bizantu. Branimir ubija
Zdeslava 879. godine i preuzima vlast.

2.2.6. KNEZ BRANIMIR (879.-892.)

Knez Branimir je posljednji

vladar iz dinastije Domagojevića. U
njegovo doba su Hrvati, odnosno
Neretljani, žestoko porazili Veneciju i
nametnuli joj danak za slobodnu
plovidbu uz hrvatsku obalu. Tako su
Hrvati ovladali istočnim, plovidbenim
dijelom Jadranskog mora koga kasnije
povijesni izvori nazivaju našim, tj.
hrvatskim morem.
Veliko je značenje kneza
Branimira za hrvatsku povijest. Dodatno je ojačao Primorsku Hrvatsku i
postigao samostalnost kako u odnosu na Bizant, tako i u odnosu na
Mlečane i već oslabjele Franke. S njime Hrvatska konačno određuje
Slika 4. Kip kneza svoju budućnost u krugu zapadnih
Branimira u Ninu zemalja, a odlukom pape Ivana VIII.
prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga zapada. Tu je
odluku papa donio na Uzašašće, 21. svibnja 879., a potvrdio u pismu od
7. lipnja. Branimir je tako priznat zakonitim vladarom, a Hrvatska
zakonitom državom.

Slika 5. Pleter s natpisom kneza Branimira iz 888.(Muć Gornji)

8
 Za kneza Branimira došli su u Hrvatsku
svećenici, učenici slavenskih apostola Ćirila i
Metoda i donijeli crkvene knjige na
staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu
glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i
pismu obavlja služba Božja, pišu crkvene
knjige, pa je to početak pismenosti u Hrvata na
svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini
europski narod koji je imao svetu misu na
svom, umjesto na latinskom ili grčkom jeziku.
Danas su, pak, Hrvati jedini narod u Europi Slika 6. Pismo pape Ivana
koji ima pravo službe Božje na dva hrvatska VIII. knezu Branimiru
idioma, tj. na standardnom hrvatskom i
gradišćanskohrvatskom (Burgenland) u Austriji.

2.2.7. KNEZ MUCIMIR (891.-910.)

Muncimir je Trpimirov najmlađi sin, te

nastavlja dinastiju Trpimirovića. Za vrijeme
njegove vlasti u sukob dolaze ninska
biskupija i splitska nadbiskupija zbog
tumačenja Trpimirove darovnice iz 852.
godine. Hrvatska je podijeljena na 11
županija i 3 banske župe. Naslijedio ga je
knez Tomislav 910. godine.

Slika 7. Greda i zabat s natpisom kneza Muncimira 895. godine,

crkva Sv. Luke, Uzdolje kraj Knina

2.3. NERETVANSKA HRVATSKA

2.3.1. POLOŽAJ I STANOVNIŠTVO

Neretvanska kneževina je bila starohrvatska država na području

današnje južne Hrvatske (splitsko-dalmatinska županija i dubrovačko-
neretvanska županija).
Nalazila se između rijeka Cetine na zapadu i Neretve na istoku, a
na moru je posjedovala i otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet.
Zbog tih pomorskih posjeda, dobila je i naziv "Maronia", "Morska
zemlja", odnosno, Primorje, Pomorje.
Stanovništvo je bilo nazvano po rijeci Neretvi, Neretljanima ili
Neretvanima. U latinskim izvorima ih se naziva Narentani, a u grčkima
Arentanoi.

9
 Za razliku od susjednih krajeva, stanovnici Neretvanske
kneževine su zbog jake izoliranosti i smatranja da je kršćanstvo
sredstvo prisile, imali raširenu pogansku, nekršćansku vjeru, tako da su
ovi Hrvati dobili ime "pogani", a zemlja "Poganska", lat. Pagania.
Stanovništvo se većinom bavilo ribolovom te uzgojem smokava i
maslina. Međutim najunosniji posao je bilo gusarenje. Mletački trgovački
brodovi prolazili su Jadran hrvatskom obalom jer je lakša za plovidbu od
talijanske, a to iskoristili Neretvani i svojim brzim sagenama pljačkali
sve strane brodove, pogotovo mletačke, a to je par puta uzrokovalo rat.
Neretvane je tek smirio kralj Petar Krešimir IV.

2.3.2. POVIJEST

Nakon doseljavanja Hrvata na Sredozemlje, na prostor rimske

provincije Ilirika i susjednih provincija, isti su se teritorijalno i upravno
organizirali u nekoliko država, podijeljene u dvije skupine: Bijela
Hrvatska i Crvena Hrvatska. Potonja je bila podijeljena na nekoliko
državica „sklavinija“, odnosno zemlja slavena, kojima je vladao knez:
Neretvanska kneževina, Zahumlje, Travunja i Duklja.
Neretvanska kneževina je bila ustrajna i tvrda u međunarodnoj
politici, suprotstavljajući se moćnim susjedima kao što su bili Mleci.
Oslonac su imali u velikom pomoračkom i ratnom umijeću svoje ratne
mornarice. Bili su u tijesnoj vezi sa primorskim Hrvatima, što dokazuje
uzajamno pomaganje primorskog kneza Mislava i neretvanskog
Družaka, ponegdje i Družac. Tako su oni skupa pobijedili mletačkog
dužda Petra Tradonika, a o tom nam govore spisi Ivana Đakona koji
Mislava naziva „dux“, a Družaka „iudex“. Zbog istih je razloga mletački
dužd Urso Patricijak u siječnju 880. bio prinuđen na obnovu savezništva
sa Francima, sklopivši ugovor sa kraljem Karlom III. Debelim, sve u cilju
borbe protiv Neretvana.
Godine 887. dolazi do legendarne bitke kod Makarske između
Neretvana i Mlečana, predvođenih duždom Petrom Kandijanom. 18.
rujna 887., nakon početnih uspjeha Mletaka, neretvanski Hrvati u
žestokom protuudaru razbijaju mletačku plovu i postrojbe na kopnu, pri
čemu pogiba i sam mletački vođa. Ovaj datum se obilježeva kao Dan
Hrvatske ratne mornarice, čime se želi posebno istaknuti hrvatska
pomorska tradicija.
Nakon te bitke, sve do 11. stoljeća, mletački napadi su utihnuli, a
pored svega toga, Mlečani su morali plaćati svake godine danak
Hrvatima.

10
3. HRVATSKI KRALJEVI

3.1. PRVI HRVATSKI KRALJ

Hrvatska se kneževina razvijala za vrijeme svojih narodnih knezova

veoma brzo. Koliko je Hrvatska tada napredovala govori nam podatak da su
Hrvati samo dva stoljeća nakon doseljenja organizirali svoju državu u
kraljevinu.

3.1.1. DOLAZAK NA VLAST I RATOVI

Nakon smrti kneza Muncimira, njegov kneževski naslov i

prijestolje u Primorskoj Hrvatskoj nasljedili njegovi sinovi. Stariji brat je
nakon kratke vladavine preminuo, ostavljajući tako mladu Hrvatsku
kneževinu u nasljeđe svome bratu Tomislavu.
Tomislav je na prijestolje došao oko 910. jer nam povijesni izvori
Tome Arhiđakona govore da je već bio knez 914. Kao novi knez,
Tomislav nije imao vremena uživati u svojoj novostečenoj moći. Ubrzo
njegovoj maloj kneževini prijeti novi neprijatelj sa sjevera. Mađarski se
narod, prešavši gorske vrhunce Karpata sjurio na konjima u plodnu
Panonsku ravnicu. Ubrzo su Mađari pregazili Panonsku Hrvatsku i
protjerali njenog kneza prema jugu, prijeteći tako osvajanju
Tomislavove kneževine. Ali Tomislav je bio spreman. Poveo je snažnu
hrvatsku vojsku preko rijeke Save i protjerao Mađare preko Drave,
ujedinjujući po prvi puta Panonsku i Primorku Hrvatku u jedinstvenu
kneževinu. Porazivši tako Mađarskog kralja Arpada, učvrstio je hrvatsku
granicu na sjeveru.
Vraćajući se prema jugu, Tomislav razdire savez svoga oca s
Bugarima, novonastaloj sili na zapadu te ju napada sa svojom velikom
vojskom. Tomislav je tada sklopio savez s Bizantskim carstvom i
osvojio neke djelove pod upravom Bugarske koja je bila u sukobu s
Bizantom. Bugarski car Simeon tada objavljuje rat s kneževinom
Hrvatskom u kojem Bugarska gubi svoju prevlast na jugoistočnom djelu
Europe.
Budući da je pomogao Bizantu, Tomislav biva nagrađen upravom
Dalmatinskim gradovima po otocima i obali. Imajući tako vlast nad
prostorom omeđenim rijekama Dravom na sjeveru, Drinom na zapadu i
Neretvom na jugu, Tomislav se smatrao dovoljno jakim vladarom da
uzme kraljevsku titulu. Nitko ne zna kada se to dogodilo, niti tko je
Tomislava imenovao kraljem i dao mu kraljevska obilježja, ali pouzdano
se zna da se to dogodilo najkasnije 925. jer ga te godine papa Ivan X.
naziva kraljem (Tomislauo rege/rex).

11
3.1.2. CRKVENI SABORI U SPLITU

Po nagovoru pape Ivana X. Tomislav pokušava riješiti nastali

crkveni raskol među hrvatskim glagoljskim i latinskim svećenicima.
Najveći je problem bila crkvena nadležnost na hrvatskom teritoriju.
Biskupi dalmatinskih gradova nisu prihvaćali duhovno vodstvo ninskog
glagoljskog biskupa Grgura, čija se biskupija tada prostirala na čitavom
prostoru hrvatske države. Splitski biskup se smatrao budućim
poglavarem crkvenog teritorija u Hrvatskom kraljevstvu zbog nasljeđa iz
rimske Salone. Ipak uz Splitskog se biskupa našao i Zadarski jer je
Zadar bio glavni grad Bizantske Dalmacije.
Tomislav je tako sazvao crkvene sabore u Splitu. Prvi Crkveni
sabor 925. donio odluku da crkveni primat na istočnoj jadranskoj obali
pripada splitskoj biskupiji. Takav se zaključak sabora nije svidio biskupu
Grguru koji se žalio papi u Rimu. Tomislav tada saziva drugi Crkveni
sabor 928. Na tom su saboru potvrđene odluke prvog crkvenog sabora,
ali i donesena nova odluka o ukidanju Ninske biskupije. Ninska je
biskupija ukinuta jer je papa tražio ukidanje glagoljkog svećenstva, no
latinski svećenici istočne obale Jadrana dopustitli su glagoljsko
svećenstvo da prošire svoj utjecaj, ali glagoljski svećenici nisu smjeli biti
ređeni za biskupe.

12
 Karta 2. Hrvatsko kraljevstvo za vrijeme kralja Tomislava

3.1.3. HRVATSKO KRALJEVSTVO NAKON TOMISLAVA

Tomislavovo se ime posljednji put spominje na Crkvenom saboru

u Splitu 928. godine. Čak niti bizantski car Konstantin VII. Profirogenet
ne spominje previše Tomislava, već govori o Trpimiru. Zato se uzima da
je Tomislava 928. ili kasnije nasljedio vjerojatno njegov mlađi brat
Trpimir II.
U vremenu iza kraljevanja Trpimira II. izbili su nemiri i snaga
Hrvatske kraljevine sve je više slabila. Bizantski car Konstantin u svojoj
knjizi „O upravljanju carstvom“ Tomislavovu vojnu moć preuveličava,
dok za vrijeme iza Trpimira II. izjavljuje da se „smanjila konjica i
pješaštvo i sagene i kondure u državi Hrvata.“
Štoviše, jedinstvena se hrvatska dinastija Trpimirovića razdijelila
na dva dijela. Trpimirov starija sin Krešimir postao je kraljem Hrvata, a
mlađi Petar kraljem Duklje. Potomci Krešimira smatrat će se
Trpimirovićima do svog izumreća 1091. godine, dok će Petrovi
nasljednici neprekidno vladati do 1373. kao dinastija Nemanjići.

3.2. HRVATSKI KRALJEVI OD TRPIMIRA II. DO PETRA

KREŠIMIRA IV.

Hrvatska je ubrzano počela mjenjati svoje kraljeve, neki od njih su

poznatiji, a neki i nisu, no oni su ipak naši narodni vladari i bilo bi šteta da ih se
ne spomene.

3.2.1. KRALJ MIROSLAV I GRAĐANSKI RAT

Nakon smrti Krešimira, sina Trpimira II. na vlast dolazi kralj

Miroslav. Njegovo kraljevanje bilo je relativno kratko. Odmah nakon
dolaska na vlas Miroslav se sukobi sa svojim bratom Mihajlom
Krešimirom. U tom ratu gubi ne samo prijestolje nego i velike dijelove
kraljevine Hrvatske.
Srpski župan Časlav Klonimirović na nagovor Bizanta osvaja
istočnu Bosnu i južnu Crvenu Hrvatsku.

3.2.2. KRALJ MIHAJLO KREŠIMIR / KREŠIMIR II.

Svrgnuvši svoga brata s prijestolja, kralj Mihajlo Krešimir dao se

u obnovu Hrvatskog kraljevstva. S banom Pribinom vaća dijelove
istočne Bosne pod utjecaj hrvatske krune. Hrvatska mornarica u istom
vremenu pokazuje svoju nadmoć na Jadranu obranivši poluotok Monte
Gargano 969. od arapskih gusara.
Ban Pribin za svoje zasluge dobiva velike hrvatske županije
Gacku, Liku i Krbavu te se smatra Krešimirovim suvladarom.

13
3.2.3. STJEPAN DRŽISLAV

Stjepan Držislav je nasljedio obnovu svoga kraljevstva od oca

Krešimira i majke Jelene. Stjepan prvo oživljava diplomatske odnose s
Bizantom. Zatim pod hrvatsku upravu vraća cijelu Bosnu i dijelove
južnih hrvatskih županija.
Od bizantskog cara Brazilija II. dobiva upravu nad Dalmacijom.
Uz upravu, Držislav dobiva od Bizanta kraljevski naslov, žezlo, krunu,
plašt i zlatnu jabuku te titulu carskog eparha i patricija. Okrunivši se
Držislav uzima ime Stjepan.
Držislav se sukobio s Bugarskim carstvom koje je postalo
opasan susjed na istoku i jugu Hrvatske te pokorilo južnoslavenske
županije Duklju, Srbiju i Zahumlje. Držislav se u tom ratu pokazao kao
dobar domaćin, progonjenim bugarskim plemićima (i carevoj braći)
omoćućio je naseljavanje u blizini grada Klisa.
Mir između Mlečana i Hrvata omogućio je razvoj trgovine i obrta,
no Mlečani su uskoro započeli nove sukobe u kojima su Hrvati
pobjeđivali.
Uz Stjepana se veže i legenda o nastanku hrvatskog grba i tri
partije šaha s duždem, Petrom II. Orseolom.

Slika 8. Pleteri s natpisima kralja Stjepana Držislava

14
3.2.4. SVETOSLAV SURONJA

Od dolaska na vlast kralj Svetoslav vodi ratove sa svojom

braćom. U razdoblju Svetoslavove vladavine Hrvatsko kraljevstvo gubi
Dalmatinske gradove koji postaju dio Republike svetoga Marka.
Svetoslavova braća, Krešimir i Gojslav ujedinili su se i uz pomoć
Bugara svrgnuli Svetoslava. Svetoslav zatim biježi u Veneciju, potom u
Mađarsku gdje umire. Njegovi potomci osvajaju Posavsku Hrvatsku i
osnivaju banovinu Slavoniju.

3.2.5. KREŠIMIR III. i GOJOSLAV

Braća Krešimir III. i Gojoslav svrgnuli su svoga brata Svetoslava

s prijestolja Hrvatskog kraljevstva. O njihovoj vladavini zna se vrlo malo.
Mlečani su osvojili istočni Jadran, a na sjeveru je osnovana Banovina
Slavonija.
Za svoje vladavine Krešimir je optužen za ubojstvo svoga brata
Gojoslava što je gotovo do temelja uništilo Hrvatsko kraljevstvo.

3.2.6. STJEPAN I.

Stjepan I., prvi hrvatski kralj koji nije mjenjao svoje ime na
krunidbi, pripremio je put vrhuncu hrvatskih narodnih vladara.
Stjepan je povratio savez s Bizantom ratujući s Arapima, povratio
je Dalmaciju, učvrstio svoju vlast u Slavoniji, proširio kraljevstvo na istok
do rijeke Drine, te s vremenom prelazio u osvjačke pohode u Ugarsku.
Stjepan osniva prvu hrvatsku biskupiju u Kninu, te darovnicom
osniva slobodan hrvatski grad Dubrovnik.

15
3.3. HRVATSKO KRALJEVSTVO U 11. SLOLJEĆU

Hrvatsko kraljevstvo u 11. stoljeću dolazi do svog vrhunca. To je

razdoblje kraljevanja najutjecajnijih i najpoznatijih hrvatskih kraljeva Petra
Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira.

3.3.1. PETAR KREŠIMIR IV. (1058.-1074.)

Hrvatski kralj Petar Krešimir IV. bio je sin Stjepana I. koji je

nastavio razvijati Hrvatsku i za njegova je vladanja Hrvatska povratila
staru slavu.
Pod vlast Hrvatske vraćaju se svi Dalmatinski gradovi kojima
kralj daje gradsku samoupravu da bi učvrstio svoj utjecaj. Petar zatim
potiče razvoj hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i
Nina te brojnih samostana.
Petar Krešimir sukobio se s Normanima iz Italije kod otoka Raba.
Normani su uspjeli nekako zarobiti kralja Petra Krešimira te su
nagodbom dobili gradove Trogir, Split, Zadar Biograd i Nin. Ti gradovi
su već sljedeće godine potpali pod Mletačku vlast.
Od bitnijih promjena ponašanja ostalih naroda prema Hrvatskom
kraljevstvu povijesni izvori ističu ove:
„Svemogući je Bog proširio državu na kopnu i moru.“
(Quia Deus ominpotenus terra marique nostrum porolungavit regnum)
Krešimir je bio pomorski orijentiran tako da je Jadransko more
nazivao „našim
dalmatinskim morem“ (mare
nostrum dalmaticum).
Krešimir je uveo i nove
crkvene reforme
izražavajući tako stav
Hrvata da ostaju uz papu i
zapadnu orjentaciju (1045.
Crkveni raskol). Jedna od
tih reformi, brijanje brade i
celibat, pokrenula je
protureformni pokret sa
središtem na otoku Krku, no
taj pokret nije se dugo
zadržao.

16
Slika 9. Kralj Petar Krešimir

7.3.2. JEDNOGODIŠNI RAT ZA PRIJESTOLJE – KRALJ SLAVAC

Poslje pogibije kralja Petra Krešimira, hrvatsko se plemstvo

podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo želilo je
za kralja Stjepana, Krešimirova sinovca. Kraljevski rođaci iz Mađarske
htjeli su okruniti slavonskog bana Dmitra Zvonimira. S treće strane
našao se hrvatski narod koji je za kralja htjeo župana Slavca od
plemićke obitelji Svačića.
Hrvatski je puk ipak okrunio Slavca za kralja, no nisu ga
priznavali dalmatinski gradovi i svećenstvo, niti mađarski plemići iz
Slavonije. Čak je protiv njega bio i rimski papa Grgur VII. Uskoro je
papa predložio dovođenje danskog kraljevića Magna na hrvatsko
prijestolje.
Građanski je rat bijesnio i na kopnu i na moru, a u sukob su se
umiješali i Normani iz Italije te Mlečani.
Hrvatski se puk zatim zajednički opredjelio da se okruni slavonski
ban za svog kralja.

7.3.3. KRALJ DMITAR ZVONIMIR (1075.-1089.)

Zvonimir je bio suvladar Petra Krešimira IV. u Slavoniji. Banom je

postao na zahtjev mađarskog kralja Ladislava I. oženivši tako njegovu
sestru Jelenu Lijepu. Nakon jednogodišnjeg rata za prijestolje hrvatski
ga je narod okrunio za kralja.
Po dolasku na vlast, Zvonimir riješava problem obnove vlasti nad
dalmatinskim gradovima pod Mlečanima. Zvonimir je odlično procijenio
tadašnju vanjskopolitičku situaciju. Bizant je sve više slabio, a Mlečani
su se pridružili protivnicima pape. Zvonimir se zato za krunu obratio
papi Grguru VII. te ga on preko svojih izaslanika Gebizona i Fulkona
kruni za suverenog kralja Dalmacije i Hrvatske. Kralj Zvonimir okrunjen
je u nedjelju 8.listopada 1075. u Solinu.
Zvonimir priseže papi da će pomagati vjersku obnovu i braniti
Crkvu. Obvezuje se plaćati darove za papu i crkvenu desetinu, obećava
štititi udovice, siromahe i siročad.
Zvonimir osniva samostan svetog Grgura u Vrani kao hospicij za
njegove poslanike gdje su u riznici pohranjene dvije krune hrvatskih
kraljeva (pretpostavlja se da su to Tomislavova kruna i kruna Stjepana
Držžislava).
Ne zna se kako je kralj Zvonimir umor, ali o njegovoj smrti postoji
legenda koja ocrnjuje Hrvate.
Legenda govori da je kralj Zvonimir ubijen 20. travnja 1089. na
Kosovu polju pokraj Knina od ruku vlastitog naroda. Zvonimir je sazvao
17
sabor o polasku u križarski rat i zbog toga je bio ubijen. Izdahujući,
Zvonimir je prokleo cijeli hrvatski narod na neimanje vlastitog narodnog
vladara sljedećih 1000 godina.
Iako je mnogi povjesničari nijekaju, ta je legenda jedini zapis o
smrti kralja Zvonimira.

Karta 3. Hrvatska kralja Zvonimira

7.3.4. STJEPAN II. (1089.-1091.) – POSLJEDNJI TRPIMIROVIĆ

Stjepan II nasljedio je prijestolje kralja Zvonimira. Iako je bio u

borbi za prijestolje još 1074. o njegovom se životu za vrijeme kralja
Zvonimira malo zna. Postoje zapisi da je boravio u samostanu na
poluotoku Sustipanu i liječio se od nepoznate bolesti.
Vladao je samo dvije godine i preminuo od starosti. Za vrijeme
njegove vladavine nije bilo nemira, ali su se oni već naslućivali jer kralj
Stjepan nije imao djece.

18
7.3.5. POSLJEDNJI HRVATSKI KRALJ – PETAR SVAČIĆ/SNAČIĆ

Iako se zna da dolazi iz tvrdog grada Kamičca u dolini rijeke

Krke, kralj Petar dobio je naziv Svačić/Snačić zbog neosnovane tvrdnje
jednog našeg povjesničara krajem 19. stoljeća.
Iako se sa sigurnošću ne zna o njemu prije krunidbe, smatra se
da je on bio ban Hrvatske u vrijeme kralja Zvonimira.
Već su za njegovog krunjenja izbili nemiri. Dio plemstva ga nije
podržavao te je na mjesto hrvatskog kralja htjelo dovesti člana ugarske
dinastija Arpadović.
Petar je stolovao u Kninu te se smatra da je on upravljao samo
starom jezgorm hrvatske države bez Dalmacije , Slavonije i Bosne.
Sumnja se da je i bio okrunjen za kralja jer nikada nije dobio
Zvonimirovu krunu.
Potkraj travnja 1097. Petar je sa svojom vojskom pokušao
zaustaviti prodor ugarskog kralja Kolomana prema Jadranu na planini
Gvozd. Tu kralj Petar pogiba u borbi i od tada se ta planina zove
Petrova gora.

7.3.5. KRAJ HRVATSKOG KRALJEVSTVA I POSTANAK

PERSONALNE UNIJE

Nakon pogibije kralja Petra, Koloman je bez većih problema

mogao zauzeti Hrvatsku, no njegovi poslovi vezani uz očuvanje
Ugarskog kraljevstva i saveza s drugim narodima odgodili su njegovo
osvajanje.
Dok se Koloman bavio svojim poslovima, u Hrvatskoj je počela
bjesnjeti feudalna anarhija. Plemići su se borili međusobno za posjede i
za ispražnjeno prijestolje. Kad se Koloman na kraju vratio u Hrvatsku,
hrvatski plemići nisu imali niti moći, niti vojske da ga zaustavi.
Kolomana je priznalo 12 hrvatskih plemića za svoga kralja 1002.
godine i okrunilo ga za u Biogradu. Nakon što je dobio hrvatsko
prijestolje Koloman je za dvije godine povratio i Dalmatinske gradove i
posjede.

19
8. ZAKLJUČAK

Hrvatski su narodni vladari vladali svojom domovinom gotovo četristo godina, i

to u vrijeme koje se u svjetskoj povijesti naziva Mračnim (tamnim) srednjim vijekom.
Prvo su vladali kao plemenske vođe, zatim kao vazalski plemići Bizanta i
Franačkog carstva i, naposljetku, kao slobodni i vrlo utjecajni knezovi, ponosni i
moćni toliko da su ih se okolni narodi bojali i njihova su se imena spominjala sa
strahopoštovanjem.
Nakon dva stoljeća vladavine knezova, Hrvatski se narod napokon uzdignuo
na višu razinu utjecaja i vojne moći. Tomislav, kao posljednji kralj imenovao se prvim
kraljem, a tu titulu su nosili i njegovi potomci.
Hrvatsko se kraljevstvo održalo skoro punih dvijesto godina, ratovalo s nekim
od tadašnjih najmoćnijih i najvećih država. Hrvatsko se kraljevsko prijestolje uvijek
popunjavalo narodnim vladarom. Jest da je bilo ratova za prijestolje i feudalnih
anarhija, ali ipak su na prijestolju sjedali Hrvati.
Nakon što su ratovi i feudalne anarhije potpuno iscrpile hrvatsko plemstvo, tek
tada su na prijestolje dospijeli tuđinski vladari.
Tuđinska se vlast održala na hrvatskom prijestolju punih tisuću godina, no
Hrvatsko je kraljevstvo unutar svake od tih tuđinskih vlasti očuvalo svoj nacionalni
integrinitet i slobodu.

20
 9. LITERATURA:

9.1. KNJIGE:

Macan POVIJEST HRVATSKOG NARODA ŠK 1992.

Goldstein HRVATSKI RANI SREDNJI VIJEK ŠK 1995.

Brdal, Madunić TRAGOM PROŠLOSTI 6 ŠK 2007.

udžbenik za 6. r. OŠ

Đurić, Peklić HRVATSKA I SVIJET

od prapovijesti do PROFIL 2005.
Francuske revolucije

Bekavac, Jareb, HRVATSKA POVIJEST ALFA 2008.

Šaralija

9.3. WEB ADRESE:

http://www.crohis.com/ransredv.htm
http://krk.fcpages.com/hr/vladari.html
http://www.sandraskanderlic.com
http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_vladari
http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_vladari#Hrvatska_za_narodnih_kraljeva_.28925.
_-_1102..29
http://hr.wikipedia.org/wiki/Tomislav
http://hr.wikipedia.org/wiki/Trpimir_II.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Krešimir_I.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Miroslav
http://hr.wikipedia.org/wiki/Krešimir_II.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Držislav
http://hr.wikipedia.org/wiki/Svetoslav_Suronja
http://hr.wikipedia.org/wiki/Gojslav
http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_I.,_kralj_Hrvatske
http://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Krešimir_IV.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Kralj_Slavac
http://hr.wikipedia.org/wiki/Dmitar_Zvonimir
http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_II.,_kralj_Hrvatske
http://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Svačić
http://hr.wikipedia.org/wiki/Koloman

21
22