Врсте певања

Архаично певање је нетемперовано певање што значи да нема крај

(бескрајно се понавља).

Логогена мелодија је мелодија која има мали број тонова и мали опсег
тонских висина које се стално понављају. Логогена (Грчка реч "лого" у
преводу "реч") што значи да је текст имао важнију улогу.

Патогена мелодија је мелодија коју људи певају у тренуцима великог

узбуђења или туге. Патогена (Грчка реч "патос" у преводу "узбуђење").
Везана је за појединца, никад се не може тачно поновити и има велики
тонски опсег (најчешће оплакивање блиске особе која је умрла).

Мелогена мелодија (Грчка реч "мелос" у преводу "певање, мелодија") што

значи да има тачно утврђену мелодију која је стална и не мења се.

Традиционално народно певање - фолклор. Најстарији облици

традиционалне музике се чувају у ритуалима племена и у фолклору
цивилизованих народа.

Дечије песме. Песме које су најближе дечијем менталном нивоу

(једноставне - са неколико тонова).

Респонзоријално певање. Песме у којима се смењује певање групе и

солисте.

Антифоно певање. Песме у којима се смењују две групе певача.

Солистичко певање. Није увек везано за тужбалице. Јавља се и у

фолклору.

Рудиментарно пева
ње. Песме чија мелодија садржи више гласова (вишегласје).
Хетерофоно певање (хетерофонија - разногласје). Током извођења песама у
ритуалима племенских заједница дешавало се да неко из групе скрене са
утврђене интонације што није узроковало настанак вишегласја али је
мењало мелодијски ток.

Бордун. Певање у коме један певач пева мелодију а други певач или група
све време "држи" исти тон без промене висине.

Канон. Певање у којем више певача или више група пева исту песму али у
различитим интервалима времена. Један певач или група почне, у тачно
одређеном тренутку други певач или група почиње да пева мелодију од
почетка.
Одређенији приступ музици; материјал музике

Музика је уобличено време (за разлику од сликарства које уобличава

простор). Музика се може доживети само у току времена. Из тог разлога
музика по дефиницији мора да има ритмичко уређење свог сировог
материјала (тонова). Сем помоћу ритма, музика може бити уређена помоћу
мелодије (редослед различитих висина тонова) и хармоније (истовременост
одређених висина тонова).

Тачна дефиниција шта музика јесте а шта није, није могућа. Није
обавезујуће да музику прави човек, поготово ако хоћемо да узмемо у обзир
пев птица и сличне звукове из природе. Безбрижно звиждање, звуци
кретања локомотиве као и штимовање инструмената су други гранични
случајеви код којих је сваки покушај постављања оштре границе између
музике и "не-музике" немогућ.

На крају крајева, авантгардни композитори 20. века су сасвим свесно

померали границе музике тако што су се одрекли да обликују ритам,
хармонију а камоли мелодију; у концертним салама су пуштали снимке
звукова из свих могућих животних области, као и звуке створене помоћу
генератора случајности (алеаторика) а неретко је и тишина декларисана
као музика (Џон Кејџ).
[
Наука о музици

Наука о музици и њене дисциплине обрађују са научне тачке гледишта

настанак и развој музике, њене стваралаце - композиторе, њихова дела и
извођаче (оркестар) као и музичке инструменте.

Концерт у Салцбургу

Даљи правци истраживања музике су теорија музике која анализира

музику и даје упутства за њено компоновање, и њена краљевска
дисциплина хармонија као и музичка социологија и музичка психологија.

Музичке дисциплине се могу грубо поделити у три групе:

систематске музичке дисциплине: музичка социологија, музичка естетика,
музичка акустика, музичка педагогија, музичка психологија,
етномузикологија
примење музичке дисциплине: музичка критика, познавање музике,
конструисање инструмената
историјске музичке дисциплине: познавање инструмената, нотације, слога,
музичких извора, иконографија, стилистика, пракса извођења музике
Ljudski glas i pjevanje [uredi - уреди]

U svom fizičkom aspektu, pjevanje ima dobro definiran način da ovisi o uporabi
pluća, koja djeluju na način da ždrijelo opskrbljuju zrakom. Zrakom iz pluća
dobiva se pisak i vibracija tona, koji imaju funkciju pojačala kao što su cijevi u
puhačkim instrumentima, a jezik, zajedno s nepcem, zubima i usnama,
artikulira konstantni vokal na pojačani zvuk. Iako ova četiri ljudska mehanizma
funkcioniraju samostalno, oni se ipak koordiniraju u osnivanju vokalne tehnike
i načina za interakciju jedan na drugome.[2] Za vrijeme pasivnog disanja, zrak
se udiše pomoću dijafragme, a izdisanje se događa bez napora. Inhalacija je
potpomognuta korištenjem vanjskog međurebrenog mišića, nakrivnog mišića i
vratnih mišića. Visina tona mijenja se sa glasnim žilama. Artikuliranje sa
zatvorenim ustima zove se pjevušenje ili zujanje.

Glas kod svakog pojedinca se razlikuje i prilikom izvedbe pjevanja, njegov ton
je jedinstven i to ne samo zbog stvarne veličine pojedinca, nego i zbog glasnih
žila na koje utječe veličina i oblik te osobe. Čovjek ima sposobnost vokalnog
zavijanja, kojeg može opustiti, zategnuti ili mu promijeniti njegovu čvrstoću i
gustoću, a tom prilikom dah može biti prenesen na različite pritiske. Izgled prsa,
vratnih mišića, položaj jezika i zatvorenost inače nepovezanih mišića može biti
promjenjiv. Bilo koja izmjena tih dijelova tijela, rezultira promjenom u
glasnoći, boji ili tonu proizvedenog zvuka. Zvuk je također rezonantan u
različitim dijelovima tijela, pa stoga pojedinačne veličine i struktura kostiju
može utjecati na zvuk kojeg proizvodi pojedinac.

Pjevač također može izvoditi zvuk na određeni način tako da je rezonantniji

unutar njegovog vokalnog prostora. To je poznato i kao vokalna rezonancija.
Još jedan veliki utjecaj na izvedbu vokalnog zvuka i njegovu izradu je funkcija
grkljana, kojim ljudi mogu manipulirati na razne načine, čime proizvode
različite zvukove. Te razne funkcije vrsta ždrijela, opisane su kao različiti
vokalni registri.[3] Primarna metoda kod pjevanja je korištenje vokalnog
formanta, koji na spektrogramu prikazuje akustičnu rezonanciju za
najosjetljivije dijelove uha.[4][5]
Vokalni registar [uredi - уреди]

Prikaz anatomskog dijagrama od vokalnog nabora

Glavni članak: Vokalni registar

Vokalni registar odnosi se na sustav vokalnih registara unutar ljudskog glasa.

Registar ljudskog glasa je određeni niz tonova koji se proizvode prilikom
vibriranja vokalnog uzorka, a posjeduje iste kvalitete. Registri nastaju od
funkcije ždrijela. Oni se pojavljuju jer su vokalni uzorci sposobni pojaviti se u
nekoliko različitih vibracijskih oscilacija. Svaki od tih vibracijskih uzoraka,
pojavljuje se unutar određenog raspona i proizvodi određene karakteristične
zvukove [6]. Izraz 'registar', može zvučati pomalo zbunjujuće, jer obuhvaća
nekoliko aspekata ljudskog glasa. Pojam 'registar' koristi se za bilo koji od
sljedećih odnosa:[7]
određeni dio i vokalni raspon, kao što su gornji, srednji ili niži registri,
prostor rezonancije, kao što su duboki glas ili glavni glas,
fonatorni (artikulacijski) proces,
neke vokalne boje,
prostor glasa koji je definiran ili razgraničen od vokalnog prijeloma,
podskup jezika koji se koristi za određenu namjenu ili u određenom društvenom
okruženju.

U lingvistici, registar jezika je jezik koji objedinjuje fonaciju tona i vokala u

jedan fonološki sustav.

Unutar logopedije pojam vokalni registar ima tri konstitutivna elementa:

određeni vibracijski uzorak, određeni niz visinskog raspona i neki tip zvuka.
Logopedni govor identificira četiri vokalna registra, a temelji se na fiziologiji i
funkciji ždrijela: slobodni vokalni registar, obavezan registar, falseto registar i
puhački (zvižduk) registar. Ovaj prikaz usvojili su mnogi vokalni pedagozi.
Vokalna rezonancija [uredi - уреди]
Glavni članak: Vokalna rezonancija

Pregled glave i vrata

Vokalna rezonancija je proces koji je osnovni proizvod fonacije da poboljša boju

ili intenzitet zraka koji ispunjava šupljinu kroz koju prolazi na putu prema van.
Različiti uvjeti koji se odnose na proces rezonancije uključuju pojačanje,
obogaćivanje, proširenje, poboljšanje, intenziviranja i produženje, iako bi po
strogo znanstvenim pravilima njihova akustična upotreba bila upitna. Glavna
svrha ovoga je izvući iz pjevača ili govornika krajnji rezultat rezonancije kako
bi se dobio što bolji zvuk.[7]

Postoji sedam područja koji bi mogli biti navedeni kao moguća vokalna
rezonancija. Slijedom po tijelu od najnižih prema najvišim ta područja su;
pluća, dušik, grkljan, ždrijelo, usna šupljina, nosna šupljina i sinusi.[8]
Duboki glas i glavni glas [uredi - уреди]
Glavni članak: Duboki glas
Glavni članak: Glavni glas

Pojmovi duboki glas i glavni glas koriste se unutar vokalne glazbe. Korištenje
ovih termina varira unutar vokalno pedagoških krugova i trenutačno mišljenja
među među vokalnim glazbenim profesionalcima o tim terminima nisu
usklađena. Dubok glas se može koristiti u odnosu na sljedeće:
određeni dio vokalnog raspona ili vrste raspona vokalnog registra,
rezonanciju vokalnog prostora,
specifičnu vokalna boja.[7]

Glavni glas se može koristiti u odnosu na sljedeće:

određeni dio vokalnog raspona ili vrste raspona vokalnog registra,
rezonanciju vokalnog prostora.[7]
Povijest i razvoj [uredi - уреди]

Ljudski glas je najstarije glazbalo. Naši preci su vlastitim glasom pronalazili

načine izražavanja, da bi tek kasnije otkrili druge izvore zvuka. Vokalna glazba
postoji koliko i povijest čovječanstva. Sumerani su pjevali u svojim hramovima
prije 5000 godina. Na zapadu tradicija pjevanja razvila se iz srednjovjekovnog
contus planusa (vrsta gregorijanskih melodija), preko opere u 17. stoljeću, pa do
današnjih raznolikih glazbenih stilova[9]. Prvo zabilježeno spominjanje
pojmova dubokog glasa i glavnog glasa bilo je oko 13. stoljeća, kada se počelo
razlikovati "grleni glas" (pectoris, guttoris, capitis - u ovom trenutku se vjeruje
da je glavni glas naveden u falseto registru), a to su zabilježili pisci Jean de
Garlande i Hieronymus de Moravia.[10] Izraz je kasnije usvojen u okvirima Bel
canta (metode talijanskog opernog pjevanja), gdje je duboki glas identificiran
kao najniži, a glavni glas kao najviši u tri vokalna registra: pluća, prolazak kroz
šupljinu i glavni registar.[11] Ovaj pristup i danas podržavaju neki vokalni
pedagozi. Trenutačno drugi popularni pristup koji se temelji na Bel canto
modelu, je podjels na muške i ženske glasove u tri registra. Muški glasovi
podijeljeni su u "plućni registar", "glavni registar", i "falseto registar", a ženski
glasovi u "plućni registar", "srednji registar" i "glavni registar". Učitelji
pjevanja ukazuju da se glavni registar u pjevanju koristi rezonancijom i
osjećajem iz glave.[12]

Međutim, kako se znaje o ljudskoj psihologiji povećalo tijekom posljednjih

dvjesto godina, došlo je do boljeg razumijevanja fizičkog procesa pjevanja i
vokalne produkcije. Kao rezultat toga, mnogi vokalni pedagozi, kao što su Ralph
Appelman sa Sveučilišta Indiana i William Vennard sa Sveučilišta Južne
Kalifornije, nanovo su definirali ili čak izbacili termine duboki glas i glavni glas.
[11] Konkretno, korištenje termina plućnog registra i glavnog registra postaje
kontroverzno, jer danas više nije uobičajeno vidjeti vokalne registre kao
proizvod koji dolazi iz grkljana, a da nema veze s prsima, plućima i glavom. Iz
tog razloga, mnogi vokalni pedagozi smatraju da treba govoriti o vokalnom
registru kao proizvodu prsa i glave. Oni dodaju da je vibracija koja se osjeća u
tim područjima, pojava rezonancije i trebala bi biti opisana uz termin vokalne
rezonancije, a ne uz registar. Ti pedagozi radije upotrebljavaju termine duboki
glas i glavni glas nego termin registar. U tom pogledu smatra se da je problem
kojeg ljudi identificiraju s registrom, ustvari problem kod prilagodbe
rezonancije. Ovo je također stajalište jednako rezultatima studija vokalnog
registra s drugih akamedmskih područja koja uključuju: logopediju, fonetiku i
lingvistiku. Iako su obje metode još uvijek u uporabi, aktualna vokalna
pedagoška praksa, sklona je više novijim znanstvenim pogledima, dok neke
druge škole uzimaju u obzir oba gledišta.[7]

Suvremeno korištenje pojma duboki glas, često se odnosi na određenu vrstu

vokalne boje i njenog tona. U klasičnom pjevanju, njegova je uporaba
ograničena isključivo na donji dio obaveznog registra ili normalnog glasa.
Unutar drugih oblika pjevanja, dubok glas se često primjenjuje tijekom
modalnog registra. Plućima se može proizvesti niz prekrasnih zvukova koje
pjevači interpretiraju iz svoje palete.[13] Međutim, pretjerano korištenje jakog
dubokog glasa u višim registrima i pokušaja da se dobije što viši ton, u plućima
može dovesti do forsiranja, a ono opet može dovesti do vokalnog pogoršanja.[14]
Klasifikacija pjevačkih glasova [uredi - уреди]
Glavni članak: Vrste pjevačkih glasova

U europskoj klasičnoj glazbi i operi, glasovi se tretiraju kao glazbala. Skladatelji

koji pišu vokalnu glazbu moraju razumjeti sposobnosti, talente i vokalna
svojstva pjevača. Klasifikacija glasova, je proces kojim se vrednuje ljudsko
pjevanje i time se određuje vrsta glasa. Te značajke uključuju, ali nisu
ograničene na: vokalni raspon, vokalnu težinu, vokalnu teksturu, vokalnu boju i
vokalnu točku izmjena kao što su stanke i podizanje glasa u pjevanju. Ostala
razmatranja su fizičkog karaktera, razina govora, znanstvena ispitivanja i
vokalna registracija.[15] U znanosti klasifikacija glasa razvijena je unutar
europske klasične glazbe, te se sporo prilagođava modernijim oblicima pjevanja.
Klasifikacija glasa često se koristi unutar okvira opere, gdje se moguće uloge
dodjeljuju potencijalnim glasovima. Trenutačno se u okvirima klasične glazbe
upotrebljava nekoliko različitih sustava, a oni uključuju: njemački Fach
(glasovni fah) sustav i glazbeni zborski sustav među mnogim drugima. Ovaj
sustav je univerzalno primljen i prihvaćen.[11]

Međutim, većina sustava u klasičnoj glazbi, priznaje sedam glavnih različitih

kategorija glasa. Žene su obično podijeljene u tri skupine: sopran, mezzo-sopran
i alt. Muškarci su obično podijeljeni u četiri skupine: kontratenor, tenor, bariton
i bas. Kod djece prije puberteta prihvatljiv je samo termin soprana. Unutar
svake od ovih glavnih kategorija ima nekoliko potkategorija koje identificiraju
specifične vokalne kvalitete, od vokalne težine do različitih glasova.

Treba napomenuti da se u okviru zborske glazbe pjevački glasovi dijele

isključivo na osnovu vokalnog raspona. Glazbeni zbor najčešće se dijeli na
visoke i niske glasove unutar svakog spola. Kao rezultat toga, tipična situacija u
glazbenom zboru dopušta mogućnost događanja mnogih pogrešaka. Budući da
većina ljudi ima srednji glas, treba im dodijeliti mjesto koje za njih neće biti
previsoko ili prenisko, mezzo-sopran mora pjevati sopran ili alt, a bariton mora
pjevati tenor ili bas. Greška u dodijeljenom vokalnom mjestu vmože
predstavljati problem kod pjevača, ali za većinu izvođača manje je opasno
prenisko nego previsoko pjevanje.[16]

Unutar suvremenih glazbenih oblika (ponekad se nazivaju komercijalnom

suvremenom glazbom), pjevači se razvrstavaju po stilu glazbe kojeg izvode, kao
što su jazz, pop, blues, soul, country, folk, rock i drugi stilovi. Trenutačno nema
autoritativnog sustava klasifikacije pjevačkih glasova u okvirima neklasične
glazbe.[17] Bilo je pokušaja da se klasični glas usvoji za druge oblike pjevanja,
međutim takvi su pokušaji dočekivani uz kontroverze. Kod suvremenih
glazbenika, koriste se različite vokalne tehnike, a upotrebom mikrofona nisu
prisiljeni da se uklapaju u određenu vokalnu ulogu, gdje primjene termina kao
sopran, tenor, bariton, i drugi, mogu biti varljive ili čak i netočne.[18]
Vokalna pedagogija [uredi - уреди]
Vokalna pedagogija [uredi - уреди]

Koncert Ercolea de' Robertia iz oko 1490. godine.

Glavni članak: Vokalna pedagogija

Vokalna pedagogija je proučavanje podučavanja pjevanja. Umjetnost i znanost

vokalne pedagogije imaju dugu povijest koja počinje od antičke Grčke i dalje se
razvija i mijenja sve do danas. Profesije koje se bave znanošću i umjetnošću
vokalne pedagogije uključuju vokalne trenere, zborovođe, nastavnike vokalne
glazbe, operne dirigente i druge učitelje pjevanja. Tipična područja proučavanja
uključuju:[19][20]
ljudsku anatomiju i fiziologiju koje se povezuju s fizikalni procesom pjevanja,
disanje i upotrebu zraka priliko pjevanja,
fonaciju,
vokalnu rezonanciju i vokalnu projekciju,
stil izražavanja i artikulaciju,
vokalni registar,
sostenuto i legato u pjevanju,
ostale elemente pjevanja, kao što su domet raspona, kvaliteta tona, vibracija,
koloratura,
vokalno zdravlje i poremećaje glasa vezane uz pjevanje,
vokalni stil, kao što je učenje pjevanja opere, glasno pjevanje i umjetnička
skladba,
fonetiku,
vokalnu klasifikaciju.

Svi ovi različiti koncepti dio su razvoja odgovarajuće vokalne tehnike.

Vokalna tehnika [uredi - уреди]

Pjevački gledano, kada se završi s integracijom pravilne vokalne tehnike i počne

se učinkovito djelovati, slijedi koordiniranje fizikalnih procesa pjevanja. Četiri
su fizička procesa uključena u proizvodnju vokalnog zvuka: disanje, fonacija,
rezonancija i artikulacija. Ti se procesi događaju sljedećim redom:
Udah
Zvuk se pokreće u grkljanu
Vokalni rezonatori primaju zvuk i utječu na njega
Artikulatori oblikuju zvuk u prepoznatljive jedinice

Iako se ova četiri procesa tijekom proučavanja često promatraju odvojeno, u

praksi se stapaju u jednu koordiniranu funkciju. Efektan pjevač ili govornik
rijetko kad razmišlja o ovim procesima zato što su njegov um i tijelo tako
koordinirani da osoba primjećuje samo konačnu jedinstvenu funkciju.
Međutim, mnogi problemi proizlaze iz nedostatka koordinacije unutar tog
procesa.

Budući da je pjevanje koordinirani čin, teško je raspravljati o svakom od

pojedinačnih tehničkih područja i procesa, a bez njihovih odnosa sa drugim. Na
primjer, fonacija dolazi do izražaja samo kada je povezana s disanjem;
artikulatori utječu na rezonanciju; rezonatori utječu na glasnice; glasnice utječu
na kontrolu disanja, i tako dalje. Vokalni su problemi često rezultat
neispravnosti jednog dijela tog koordiniranog procesa, prilikom čega se
nastavnici često usredotočuju na jedno područje procesa svojih učenika, sve dok
ne riješe problem. Međutim, neka područja umjetnosti pjevanja u tolikoj su
mjeri rezultat koordiniranih funkcija da je teško o njima raspravljati na temelju
tradicionalne fonacije, rezonancije, artikulacije ili disanja.

Nakon što je učenik postao svjestan svog vokalnog fizičkog procesa kojeg čini
pjevanje i načina na koji procesi funkcioniraju, dobiva zadatak da ih pokuša
koordinirati. Neizbježno je da se učenici i nastavnici uključe u jedno tehničko
područje više nego u ostala. Različiti procesi mogu napredovati različitim
brzinama, što rezultira neravnotežom ili nedostatkom koordinacije. Područja
vokalne tehnike koja najviše ovise o sposobnosti učenika da koordinira različite
funkcije su:[7]
Produljenje vokalnog raspona do svog maksimalnog potencijala
Razvoj dosljedne vokalne produkcije i tonske kvalitete
Razvijanje fleksibilnosti i agilnosti
Postizanje uravnoteženja vibracije
Razvoj pjevačkog glasa [uredi - уреди]

Pjevanje nije prirodni proces, ali je vještina koja zahtijeva visoko razvijen
mišićni refleks. Pjevanje ne zahtijeva veliku snagu mišića, ali zato zahtijeva
visok stupanj koordinacije među njima. Pojedinci mogu razvijati svoje glasovne
mogućnosti kroz oprezni i sustavni rad, kao i kroz skladbe i vokalne vježbe.
Vokalni učitelji svoje učenike upućuje da glas koriste na inteligentan način.
Pjevači bi trebali stalno razmišljam o vrsti zvuka kojeg izvode i osjećati ga
prilikom pjevanja.[18]
Vježbanje pjevačkog glasa [uredi - уреди]
Postoji nekoliko svrha vokalnog vježbanja, uključujući:[7]
Zagrijavanje glasa
Produljenje vokalnog raspona
'Gornja linija', glas horizontalno i vertikalno
Korištenje vokalnih tehnika kao što su povezivanje, stakato, kontrola dinamike,
brza figuratitivnost, pjevanje u širokim intervalima, trills pjevanje, pjevanje
melisma i ispravljanje vokalnih grešaka.
Produljenje vokalnog raspona [uredi - уреди]

Važan cilj u razvoju vokalne tehnike je naučiti pjevati do prirodnih granica

vokalnog raspona, bez nekih očitih ili ometajućih promjena u kvaliteti ili tehnici.
Vokalni pedagozi pjevače uče da ovaj cilj mogu postići kada svladaju
koordiniranje svih fizičkih procesa koji su uključeni u pjevanje (kao što su
akcije ždrijela, održavanje daha, prilagodba rezonancije i izvedba artikulacije).
Većina vokalnih pedagoga vjeruje u koordinaciju ovih procesa uspostavljanjem
dobrih vokalnih navika i ugodnog pjevanja, nakon čega dolazi polagano
proširenje raspona.[3]

Postoje tri faktora koja značajno utječu na sposobnost višeg ili nižeg pjevanja:
Energetski faktor - u ovom korištenju, riječ "energija" ima nekoliko konotacija.
Odnosi se na ukupan odziv tijela na proizvodnju zvuka. To se odnosi na
dinamičnu vezu mišića koji služe za udisanje i mišića koji služe za izdisanje,
poznatu kao potpora dišnog mehanizma. Također se odnosi na količinu
isporučenog zraka i pritiska na glasnice i njihovu otpornost na taj pritisak, a
odnosi se na dinamičnu razinu zvuka.
Prostorni faktor - "Prostor" se odnosi na količinu prostora stvorenu kretanjem
usana i pozicijom nepca i grkljana. Općenito govoreći, pjevač usta treba otvoriti
šire što više pjeva. Unutarnji prostor ili položaj nepca i grkljana mogu se
proširiti opuštanjem grla. Vokalni pedagozi često opisuju taj osjećaj kao
"početak zijevanja".
Dubinski faktor - u ovom korištenju, riječ "dubina" ima dvije konotacije.
Odnosi se na stvarni fizički dojam dubine u tijelu i u vokalnom mehanizmu, i
odnosi se na mentalni koncept dubine koji se povezuje s kvalitetom tona.

McKinney kaže: "Ta tri faktora mogu se izraziti u tri osnovna pravila: (1.) Što
pjevač više pjeva, treba koristiti više energije; što pjevač niže pjeva, treba
koristiti manje energije. (2.) Što pjevač više pjeva, treba koristiti više prostora;
što pjevač niže pjeva, treba koristiti manje prostora. (3.) Što pjevač više pjeva,
treba koristiti više dubine; što pjevač niže pjeva, treba koristiti manje dubine.[7]
Stav tijela [uredi - уреди]
Proces pjevanja najbolje funkcionira kada se tijelo fizički nalazi u određenom
položaju. Na sposobnost slobodnog kretanja zraka u tijelo i iz tijela te na
dobivanje potrebne količine zraka mogu ozbiljno utjecati položaji različitih
dijelova dišnog mehanizma. Ako se tijelo nalazi u pognutom položaju, ograničit
će se kapacitet pluća, a napeti trbušni zid onemogućit će putovanje zraka naniže
od dijafragme. Dobro držanje tijela omogućava dišnom mehanizmu da efikasno
ispuni svoju osnovnu funkciju bez nepotrebnog trošenja energije. Dobro držanje
također olakšava iniciranje fonacije i podešavanje pravilnog poravnavanja
rezonancije, kao i sprečavanje nepotrebne napetosti u tijelu. Vokalni pedagozi
također navode da zauzimanjem dobrog stava kod učenika javlja veća doza
samopouzdanja i staloženosti prilikom izvedbe. Publici također više odgovaraju
pjevači s dobrim držanjem. Dobro držanje koje je prešlo u naviku na kraju
poboljšava cjelokupno tjelesno zdravlje zato što omogućava bolju cirkulaciju
krvi i sprečavanje umora i stresa.
Disanje i njegova podrška [uredi - уреди]

Prirodno disanje ima tri faze: razdoblje udisaja, razdoblje izdisaja te razdoblje
odmaranja ili oporavka; tim se fazama obično ne upravlja svjesno. Kod
pjevanja postoje četiri faze disanja:
razdoblje udisaja (inhalacija)
razdoblje postavljanja kontrole (suspenzija)
razdoblje kontroliranog izdisaja (fonacija)
razdoblje oporavka

Ove faze moraju biti pod svjesnom kontrolom pjevača dok ne postanu
uvjetovani refleksi. Mnogi izvođači koji nemaju kontrolu nad ovim fazama
kasnije imaju kronične vokalne probleme.[21]
Vibracija [uredi - уреди]

Vibracije su tehnika koju koriste pjevači (i mnogi instrumentalisti; na primjer

žičani instrumenti koji se sviraju s gudalom mogu proizvesti vibracijske tonove)
i u kojoj kontinuirano izmjenjuju više i niže tonove dajući pri tomu blagi osjećaj
podrhtavanja. Tehnika vibriranja upotrebljava se u neprekidnom tonu.
Vibracija se razvija kroz opsežne vokalne vježbe, kroz demonstraciju u
vokalnom programu učenja.

Vibracija daje bogatstvo tonovima. Brze vibracije moguće je izvoditi bez

"oštećenja" nota kako se frekvencija nota povećava. Spore vibracije izvode se u
niskim frekvencijama, kako bi se u potpunosti propagirale prije mijenjanja
frekvencije.

Vibracija je rezultat pravilne podrške disanja. Neki pjevači koristili su vibraciju

kao sredstvo izražavanja. Mnogi uspješni glazbenici izgradili su svoje karijere
na dubokoj, bogatoj vibracijskoj sposobnosti. Pop i R&B diva Whitney Houston
i soul legenda Patti LaBelle često koriste tehniku vibracije u svojim izvedbama
kao način izražavanja emocija.
Vokalna glazba [uredi - уреди]
Glavni članak: Vokalna glazba

Vokalna glazba je glazba koju izvodi jedan ili više pjevača, sa ili bez
instrumentalne pratnje, u kojoj se pjevanjem stavlja težište na izvedbu. Glazba
koja koristi pjevanje, ali ne u vidljivom značaju, općenito se smatra
instrumentalnom glazbom. Vokalnu glazbu karakterizira pjevanje riječi koje se
obično nazivaju lirikom, iako ima primjera gdje se pjevanje izvodi pomoću
šumova, ponekad kao glazbena onomatopeja. Glazbena tema s tekstom
(lirikom), naziva se skladbom.

Vokalna glazba je vjerojatno najstariji oblik glazbe, jer ne zahtijeva ni jedan

instrument osim ljudskog glasa. Sve glazbene kulture imaju neki oblik vokalne
glazbe, a diljem svijeta postoje duge tradicije pjevanja.
Žanrovi vokalne glazbe [uredi - уреди]
Glavni članak: Glazbeni žanrovi

Vokalna se glazba piše u mnogo različitih oblika i stilova koji su često obilježeni
unutar određenog glazbenog žanra. Ti žanrovi uključuju: umjetničku glazbu,
popularnu glazbu, tradicionalnu glazbu, regionalnu i nacionalnu glazbu i
mješavine tih žanrova. Unutar tih većih žanrova mnogi su podžanrovi. Na
primjer, popularna glazba bi obuhvatila blues, jazz, country glazba, jednostavno
slušanje, hip hop, rock glazba i nekoliko drugih žanrova. Također je moguće
postojanje podžanra u podžanrovima kao što je vokalno pjevanje ili pjevanje u
jazzu.
Prvi i pozadinski vokali [uredi - уреди]

U mnogim suvremenim glazbenim skupinama, prvi pjevač izvodi primarni

vokal ili melodiju u skladbi, dok prateći pjevač pjeva pozadinske vokale ili
harmoniju u skladbi. Prateći vokali obično ne izvode cijelu pjesmu nego samo
neke njezine dijelove, često samo pripjev u pjesmi ili pjevušenje u pozadini.
Iznimka je gospel glazba, u kojoj jednu pjesmu pjeva najmanje pet izvođača.
Zdravstveni učinci pjevanja [uredi - уреди]

Smatra se da pjevanje ima pozitivne učinke na zdravlje ljudi. Preliminarna

studija temeljena na prikupljenim podacima iz ankete studenata, koji sudjeluju
u zborskom pjevanju, nalaze zamjetnu fizičku korist, uključujući povećan
kapacitet pluća, poboljšano raspoloženje, smanjenje stresa, kao i uočenu
društvenu i duhovnu korist. Međutim, jedna od puno starijih studija o
kapacitetu pluća, nije uspjela usporedbom profesionalnih vokalnih pluća s
ostalim plućima ustvrditi povećanje kapaciteta pluća. [22]
Pjevanje može pozitivno utjecati na imunološki sustav smanjenjem stresa. Jedna
studija objašnjava da pjevanje smanjuje razinu hormona stresa i pojačava
imunološku funkciju.[23]
Vidi još [uredi - уреди]
Rock
Izvor: Wikipedia

Markica S.A.D.-a sa slikom rock koncerta 50ih godina.

"Rock and Roll" je vrsta popularne muzike. Tipični rock sastav se sastoji od
pjevača, gitare, bas gitare, i bubnjeva. Razni sastavi su također koristili niz
drugih instrumenata, poput saksafona. Rock and roll se prvi put pojavljuje u
srednjim sjedinjenim američkim državama. Nastao je od crnačke muzike i
američke narodne muzike bijelaca. Rock muzika je imala ogroman društveni i
kulturni uticaj na svijet. Sam pojam može da označava nekoliko različitih stvari.
Ponekad se upotrebljava kao naziv za niz raznih stilova zapadne popularne
muzike, poput teškog metala, pop muzike, i hip hopa, a ponekad se upotrebljava
kao naziv za poseban izvorni pokret pedesetih godina. Najčesče, pojam označava
taj izvorni pokret i razne stilove koje su nastali direktno od njega (Znači, bez hip
hopa, pop muzike, itd).
Preteča i izvori [uredi - уреди]

Glavni članak: Izvori rock and rolla

Rock and roll se prvi put pojavljuje kao zaseban stil u Americi tokom ranih 50ih
godina, iako se dijelovi rock and rolla mogu čuti u RnB rekordima iz 1920ih.
Rani rock and roll je uskladio dijelove bluesa, boogie woogiea, jazza i RnBa, te
je također imao elemente Appalachianske narodne muzike, crkvene muzike i
country muzike. Ako idemo još dublje u historiju, neki smatraju da je rock and
roll utemeljen na muzici Five Points susjedstva u New York Cityu tokom sredine
19. stoljeća. Stanovnici Five Pointsa su prvi kombinirali afričku i evropsku
muziku (naročito Irski jig).

Izraz "Rocking" (Rockati) su prvo upotrjebili crkveni pjevači u Američkom

jugu, i značilo je osjetiti vjersko ushićenje. U 1940im godinama, međutim, izraz
je imao dvostruki značaj "plesati", podrazumijevajući seks. Jedan primjer
ovoga je pjesma Roy Browna, "Good Rocking Tonight" ("Dobro rokanje
noćas"). Ovakve pjesme su bile popularne samo na radio stanicama posvećene
RnBu, pa bijelci su vrlo rijetko čuli tu muziku na velikim radio stanicama. 1951.
godine, Clevelandski dj Alan Free je poćeo svirati tu vrstu muzike za njegovo
bijelo slušateljstvo. Freed je prvi izumio izraz "rock and roll" da opiše ovaj
duhoviti stil RnB muzike.

Ne zna se za sigurno koja je prva rock and roll ploča. Neki kandidati su Jackie
Brenston & His Delta Catsova "Rocket 88" (1951), Chuck Berryova
"Maybellene" i "Johnny B. Goode", te Bo Diddleyov "Bo Diddley" ili Bill Haley
& His Cometsov "Rock Around the Clock". Neki historičari smatraju da su
prve ploče rock and rolla snimljeni u 1940im godinama od strane muzičara
poput Fats Dominoa, koji su svirali stil RnB muzike koji se malo razlikovao od
rock and rolla. Neki primjeri su Louis Jordanov "Is You Is or Is You Ain't My
Baby?", Jack Guthrieov "The Oakie Bookie" (1947), te Benny Carter i Pual
Vandervoortov "Rock Me to Sleep" (1950).
Istaknuti Rok izvođači i grupe [uredi - уреди]
Elvis Presley se, iako je po današnjim standardima njegova glazba bliža pop
zvuku, često naziva kraljem rocka
The Beatles
The Rolling Stones
Queen
Queens Of The Stone Age
The Beach Boys
The Byrds
Toto
Pink Floyd

Blues je vokalno-instrumentalni oblik glazbe koji se temelji na uporabi

"plavih nota" i strukturi od najčešće 12 taktova koji se ponavljaju. Pojavio se u
afroameričkim zajednicama SAD-a, a korijene vuče iz duhovne glazbe i himni,
radnih i žetvenih pjesama sa plantaža pamuka, improviziranog pjevanja na
radu umjesto razgovora koji je robovima bio zabranjen, kao i napjeva. Uporaba
"plavih nota" i učestalost pjevačkog obrasca poziv-odgovor u glazbi i
tekstovima ukazuju na zapadnoafričke korijene bluesa. Blues je imao znatan
utjecaj na kasniju američku i zapadnu popularnu glazbu, a postao je i dijelom
žanrova kao što su ragtime, jazz, bluegrass, rhythm and blues, rock and roll,
hip-hop i pop.

zvor: Wikipedia Jazz

Stilski korijeni Blues i ostali oblici folk muzike, Ragtime, marševski bendovi,
1910-e New Orleans.
Kulturni korijeni
Tipični instrumenti saksofon – truba – trombon – klarinet – klavir – gitara –
kontrabas – bubnjevi – vokali
Mainstream popularnost 1920e - 1960-e
Podžanrovi
Avant-garde jazz – Bebop – Cool jazz – Dixieland – Free jazz – Gypsy jazz –
Hard bop – Jazz fusion –Kansas City Jazz – Latin jazz – Mainstream jazz –
Modal jazz – M-Base – Smooth jazz – Soul jazz – Swing – Trad jazz – Third
stream – West Coast jazz
Fusion žanrovi
Acid jazz – Asian American jazz – Calypso jazz – Crossover jazz – Jazz blues –
Jazz fusion – Jazz rap – Nu jazz – Smooth jazz – Bossa Nova
Regionalne scene
Australija – Brazil – Francuska – Indija – Italija – Japan – Malawi –
Nizozemska – Poljska – Južna Afrika – Španija – Ujedinjeno Kraljevstvo
Ostale teme
Basisti – Klarinetisti – Bubnjari – Gitaristi – Organisti – Pijanisti – Saksofonisti
– Trombonisti – Trubači
Jazz standard – Jazz kraljevi – Jazz (riječ)– Jazz klubovi – Jazz bubnjanje

Miles Davis

Jazz je glazbeni stil nastao početkom 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim

Državama, te se drži za jedini autohtono američki žanr.Sadržaj/Садржај
[sakrij/сакриј]
1 Poreklo
2 Elementi razlikovanja od ostalih formi
3 Muzički instrumenti
4 Formacije
5 Veliki izvođači
6 Podvrste (struje) jazza

Poreklo [uredi - уреди]

O porijeklu samog naziva postoji više tumačenja, ali se ni jedno ne može

smatrati potpuno autentičnim. Uglavnom se radi o raznim izvedenicama iz
slenga američkih crnaca.
Elementi razlikovanja od ostalih formi [uredi - уреди]

Osnovne muzičke karakteristike su: sinkopa, vibrato i stalna ritmička pulsacija

u taktu 4/4 koja nema odgovarajuću paralelu u klasičnoj glazbi.

Uobičajena forma je tema sa varijacijama koje se improviziraju na stalni

harmonijski kostur originalne teme. Stoga su stvaraoci jazza izvođači, a ne
kompozitori kao u klasičnoj muzici.
Muzički instrumenti [uredi - уреди]

Centralni instrument jazz ansambla je bubanj sa pomoćnim udaraljkama.

Sa:
klavirom
gitarom
kontrabasom
on čini ritam sekciju.

Osobito se koriste duvački instrumenti:

saksofon
klarinet
truba
trombon
flauta
oboa
rog
vibrafon
Formacije [uredi - уреди]

Veličina sastava varira od trija do punog simfonijskog orkestra koji onda dobije
pridjev "Jazz". U Jazz orkestru svaki instrument može imati ulogu solista, služi
se pisanim aranžmanima,a improviziraju samo pojedini solisti.

U malim sastavima improviziraju svi instrumenti na zadanu temu.

Veliki izvođači [uredi - уреди]

Velikoj popularnosti i univerzalnosti jazz muzike doprinijeli su ne samo

heterogeni elementi njenog umjetničkog izraza, nego i sami njeni propagatori,
izvođači koji su po nomenklaturi veliki virtuozi na svojim instrumentima.
Louis Armstrong
Duke Ellington
Charlie Parker
Dizzy Gillespie
Benny Goodman
Miles Davis
John Coltrane
Oscar Peterson
Chet Baker
Django Rheinhart
Thelosious Monk
Wes Montgomery
Podvrste (struje) jazza [uredi - уреди]
Swing
Dixieland
Be-bop
Hard-bop
Cool
Free jazz
Fusion