E.F.malkowski - Prije Faraona

Edward F.
Malkowski
PRIJE FARAONA
TAJANSTVENA PRETPOVIJEST EGIPTA
Naslov izvornika
Edward F. Malkowski
BEFORE THE PHARAOHS
EGYPT'S MYSTERIOUS PREHISTORY
First published in the USA by Bear & Company, a division of
Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition
published by arrangement with Inner Traditions International
Copyright © 2006 by Edward F. Malkowski
Digitalizacija Knjige: Equilibrium©

SADRŽAJ
UVOD 4
•
1
KIŠNI DANI ZA EGIPATSKU SFINGU
Stari dokazi, nova zapažanja 7
•
2
TEŽINA GEOLOŠKIH DOKAZA
Erozija i starost Sfinge 32
•
3
ZELENA SAHARA
Sfinga u klimatskom kontekstu 47
•
4
KOJA KULTURA, I KADA?
Riješen je golemi kontekstualni problem 72
•
5
BILJEŽENJE VREMENA
Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije 108
•
6
TEHNOLOGIJA PIRAMIDA
Dokazi govore sami za sebe 122
7
TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI?
Stoljeće teorija 149
•
8
TOKSIČNI DOKAZI ZA STARU TEORIJU
Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina? 171
•
9
PRETPOVIJESNI KORIJENI EGIPTA
Ostavština kromanjonca 202
•
10
EGIPAT SIMBOLA
Ostavština znanja 233
•
11
BU WIZZER
Zemlja neterua 264
•
12
PRODOR U NOVU POVIJEST
Mediteranska civilizacija 287
•
UVOD
edno od najvažnijih pitanja na koje povjesničari traže odgovor je

J ono o tome kako je civilizacija počela. Uz razvoj sveučilišnog susta
va, s odmjerenim i pedantnim istraživačima specijaliziranim za razli
čita područja, u proteklih je pet generacija potrošeno milijarde dolara
na iskopavanje prošlosti. Slijedom toga, društvo Zapada doživjelo je
drastičnu reviziju poimanja vlastite prošlosti. Rezultati stalne potrage
za fizičkim dokazima o životu u pradavnim vremenima, sada stvaraju
drukčiju sliku o povijesti od one što su je naši preci prihvatili prije dvje
sto godina.
No zapravo postoje dvije različite povijesti; istraživači pod utjeca
jem raznih političkih i filozofskih struja prepiru se oko tumačenja
dokaza. Jedna je verzija ono što je opće poznato, čemu su nas učili od
malih nogu, a mi to prihvaćamo kao činjenicu. Oni koji su odgovorni
za naše obrazovne ustanove drugu verziju smatraju, u najboljem slu
čaju, nekonformističkom. Slijedom toga, istraživači koji se bave drugim
pristupom mogu se proglasiti neodgovornima i spekulativnima, te
ih se optužuje za pogrešno tumačenje dokaza. U potrazi za istinom,
kad veliki dijelovi priče nedostaju, interpretaciju često određuje prikri
vena filozofija onoga koji tumači dokaze. S današnjim nevjerojatnim
otkrićima o našoj prošlosti, dokazi rijetko kada govore sami za sebe.
Knjiga Prije faraona istražuje daleku prošlost doline Nila, i otkriva
kulturu koja potječe iz razdoblja mnogo tisuća godina starijeg od
onoga što većina povjesničara smatra početkom egipatske civilizacije.
Egipat je oduvijek bio fascinantan za entuzijaste koji se bave drevnom
poviješću, i to s dobrim razlogom. Premda se Mezopotamija smatra
kolijevkom civilizacije, dolina Nila je već više od stotinu godina arheo
loški izvor hramova, spomenika, artefakata i uvida u našu drevnu
prošlost. Tako je i danas. Tijekom protekla dva desetljeća, neovisni i
neki akademski istraživači iznijeli su pretpostavku da je nekoć posto
jala starija, naprednija civilizacija od koje su Egipćani naslijedili način
života. Ali dokazi su uvijek bili previše tajanstveni i suptilni, a napre
dna se kultura nikada nije identificirala na dovoljno zadovoljavajuć
način da bi tradicionalni akademici prihvatili tu teoriju.
Prije četrdeset godina, ugledni egiptolog i šef odjela egiptologije na
Londonskom sveučilištu, Walter Bryan Emery, vjerovao je u moguć
nost postojanja starije egipatske civilizacije. Veteran arheološkog rada
na terenu, što je uključivalo iskopavanja na arhaičnom groblju Sak-
kare i otkriće "mumificiranog zoološkog vrta", razmatrao je moguć
nost utjecaja druge kulture na društva u Egiptu i Mezopotamiji. U
svojoj knjizi Archaic Egypt (Drevni Egipat), objavljenoj 1961, Emery
piše da su suvremeni znanstvenici skloni ignorirati mogućnost da je
naprednija zajednica iz još neotkrivenog područja emigrirala u dolinu
Nila, gdje ih je podjarmio narod koji je ondje već živio. Golema podru
čja Bliskog istoka, regija Crvenog mora i obala istočne Afrike još
uvijek su nedovoljno istraženi. Prema Emeryjevim tvrdnjama, takva
se mogućnost ne smije u potpunosti odbaciti. Zapravo, on vjeruje da
bi postojanje neke druge kulture, čija su se postignuća prenijela na Egi
pat i Mezopotamiju, najbolje objasnilo zajednička svojstva, kao i temelj
ne razlike, tih dviju civilizacija. Premda je njegova ideja o "dinastičkoj
rasi" negativno primljena među egiptolozima, jer su je smatrali rasistič
kom i držali da Egiptu oduzima njegovo naslijeđe, dokazi pokazuju
da je ideja gotovo neosporiva. Negativnost je u tome što njegova dina
stička rasa ne potječe iz Egipta. Osobno mislim da je dinastička rasa
doista postojala, ali da potječe iz doline Nila, a ponovni nastanak civi
lizacije u toj regiji 3000 godina pr. Kr. izravno je povezan s njihovim
znanjem, vještinama i sustavom vodstva.
Jedna od najvećih zagonetki pretpovijesti oduvijek je bila nagla
pojava anatomski suvremenog čovjeka, poznatog pod nazivom kroma-
njonac, u zapadnoj Europi. Mi smo na neki način njegovi potomci,
tvrde znanstvenici, premda je njegov nestanak krajem ledenog doba,
oko 10.000 godina pr. Kr., jednaka zagonetka kao i njegovo podrije
tlo. U ovoj ćemo knjizi istražiti dokaze koji objašnjavaju podrijetlo i
nestanak kromanjonca, ali i veze njegove egzistencije s dinastičkim
Egiptom i drevnom kulturom Mediterana.
Na sljedećim se stranicama razmatraju dokazi što su ih iznijeli neki
od današnjih najboljih istraživača i pronicavih umova, povezujući neo
visna istraživanja i upotpunjavajući slagalicu naše pradavne prošlosti.
Od raznovrsnih megalita Nabta Playe do egipatske velike Sfinge, slo
ženih unutrašnjih struktura Velike piramide, usmenih predaja drevnog
Egipta, kiklopskih hramova Mediterana, pa čak i veza između drevnog
Egipta i drevnih Maya i Meksiku i Srednjoj Americi, tvrdim da napo
kon ima kumulativnih dokaza iz različitih područja rada da je postoja-
la kultura koja je u mnogim područjima bila jednako napredna kao
i mi danas. Ova je knjiga također povijest današnjih povjesničara,
koji slikaju novu sliku naše drevne prošlosti.
1
KIŠNI DANI ZA
EGIPATSKU SFINGU
Stari dokazi, nova zapažanja
a svojim veličanstvenim spomenicima i zlatnim dragocjenostima,

S Egipat je odavno u središtu pozornosti proučavanja drevnih civili
zacija. Nijedna kultura iz davne prošlosti nije se proučavala u tolikoj
mjeri kao zemlja Nila. Nijedna civilizacija nije ostavila toliko materi
jala za proučavanje. Od Kaira do Memfisa, do biblijskoga grada Ram-
zesa, do građevina na visoravni Giza, drevni su inženjeri i arhitekti
planirali i gradili kamene gradove koji se mogu uspoređivati s našim
današnjim postignućima. Zaslužni su i za istančanija postignuća, kao
što je rođenje moderne medicine u vrijeme Imhotepa - svećenika,
liječnika i glavnog arhitekta treće dinastije, od 2687. do 2668. g. pr.
Kr. On je dijagnosticirao i liječio tuberkulozu, žučne kamence, upalu
slijepog crijeva, giht i artritis, te još više od dvjesto drugih bolesti. Ta
kođer je obavljao kirurške zahvate i bavio se stomatologijom sto godi
na ili više prije gradnje prvih velikih piramida. Egipat je tri tisuće go
dina bio najnaprednija kultura koju je stvorilo čovječanstvo.
Tijekom prošlog stoljeća, kroz različite znanstvene discipline, egip-
tolozi su mukotrpno konstruirali povijest drevnog Egipta. Premda
su Napoleonovi inženjeri, geodeti, astronomi i umjetnici obavili siste
matski pregled visoravni Giza 1798. godine, prvi opsežniji rad obavio
je Sir John Gardner Wilkinson (1797-1875) krajem 1820-ih i u 1830-
ima. Poslije je na scenu stupio Sir William Matthew Flinders Petrie
(1853-1942) koji je između 1880. i 1883. vršio podrobna iskopavanja
u Gizi, i zaslužan je za nastanak moderne metodologije u arheologiji.
Tijekom proteklih sto godina egipatska je civilizacija zaokupila pozor
nost javnosti, a slijedom toga postala je samostalna grana znanosti
pod nazivom egiptologija.
Konvencionalni stav o drevnoj egipatskoj civilizaciji

Egiptolozi su povijest drevnog Egipta podijelili na nekoliko ključnih
razdoblja: preddinastičko razdoblje (5500-3000. pr. Kr.); rano dinasti
čko razdoblje (3000-2650. pr. Kr.); Staro kraljevstvo (2650-2152. pr.
Kr.); Srednje kraljevstvo (1986-1759. pr. Kr.); Novo kraljevstvo (1539-
1069. pr. Kr.) i kasno razdoblje (664-332. pr. Kr.), uz tri "međurazdob-
lja", po jedno prije srednjeg, novog ikasnog kraljevstva. (Vidi kronolo
giju egipatskih razdoblja i dinastija, stranica 9 .)
Oko devet i pol kilometara zapadno od Kaira, rta visoravni Giza,
dijelu drevne nekropole Memfis, stoje najstarije i najslavnije građevi-
ne što ih je čovjek podigao, tri velike piramide. Na visoravni se također
nalazi osam manjih piramida, četiri hrama u dolini, tri posmrtna
hrama, tri puta za procesije, nekoliko udubina za brodove i brojne
mastabe (pravokutne grobnice). Tu se također nalazi najveći kip što
su ga ikad napravile ljudske ruke, velika Sfinga, koja će biti u središtu
pozornosti naše rasprave o podrijetlu Egipta. Okrenuta je prema
istoku i putom po nasipu povezana je s Velikom piramidom. Vjeruje
se da su tri velike piramide bile sveti spomenici i grobnice faraona
četvrte dinastije Starog kraljevstva: Khufua (Keopsa) (vladao je od
2589-2566. pr. Kr.), njegovog sina Kefrena (2520-2494. pr. Kr.) i Ke-
frenova sina Smenkarea (2490-2472. pr. Kr.). Područje Gize i dalje je
bogato arheološko nalazište, te ga još uvijek istražuju različita sveu
čilišta i istraživači, kao i neovisni egiptolozi i povijesni istražitelji.
Premda začinjena dozom tajanstvenosti, kao i sva pretpovijest, kon
senzus učenjaka objašnjava da je zemlja Nila ujedinjena kao kraljev
stvo za vladavine Mena (Narmera), kojeg se smatra prvim kraljem
prve dinastije, malo prije trećeg tisućljeća pr. Kr. Međutim, u Turino-
vu popisu kraljeva - jedinstvenom papirusu koji potječe iz devetnaeste
KRONOLOGIJA EGIPATSKIH RAZDOBLJA I DINASTIJA
Preddinastičko razdoblje (5500-3100. pr. Kr.) Drugo međurazdoblje
15. dinastija (1603-1567. pr. Kr.)
Rano dinastičko razdoblje 16. dinastija (1567-????. pr. Kr.)
1. dinastija (2920-2770. pr. Kr.) 17. dinastija (????-1539.pr.Kr.)
2. dinastija (2770-2650. pr. Kr.)
Novo kraljevstvo
Staro kraljevstvo 18. dinastija (1539-1295. pr. Kr.)
3. dinastija (2650-2575. pr. Kr.) 19. dinastija (1295-1186. pr. Kr.)
5. dinastija (2467-2323. pr. Kr.)
6. dinastija (2323-2152. pr. Kr.) Treće međurazdoblje
21. dinastija (1069-945. pr. Kr.)
Prvo međurazdoblje 22. dinastija (945-828. pr. Kr.)
10. dinastija (2080-2040. pr. Kr.)
Kasno dinastičko razdoblje
Srednje kraljevstvo 26. dinastija (657-525. pr. Kr.)
13.dinastija (1759-1633. pr. Kr.) 29. dinastija (399-380. pr. Kr.)
31. dinastija (343-332. pr. Kr.)
dinastije (1295-1186. pr. Kr.), napisanom drevnim hijeratskim pismom,

što ga je 1822. otkrio talijanski istraživač Bernardino Drovetti u Tebi
- Men dolazi nakon niza bogova i polubogova koji su vladali prije
njega.
Palermo kamen, dvadeset pet centimetara visoki komad bazalta s
uklesanim natpisom što ga je 1900. otkrio Sir Flinders Petrie, a čija je
starost procijenjena na otprilike 3000 g. pr. Kr., također sadrži imena
kraljeva i dinastija (poznatija grčka imena su u zagradama: Geb, Ausar
(Oziris), Setekh (Set), Hor (Horus), Djehuty (Tot), Maa't i ponovno
Hor (Horus). Bez povijesne verifikacije, ti su kraljevi svrstani u mit.
Premda konvencionalna egipatska povijest počinje 3000. g. pr. Kr., kad
se narod u dolini Nila ujedinio pod vodstvom Mena, postoje važni zapi
si koji ukazuju na značajno povijesno razdoblje prije Mena.
Pri kraju ledenog doba, oko 10.000 g. pr. Kr., promijenili su se glo
balni klimatski uvjeti. Slijedom toga, sve veća suša u sjevernoj Africi
izazvala je nastanak pustinje Sahare koja se neprestano širila. Prema
modernoj egiptologiji, primitivni su narodi, prisiljeni na seobu zbog
suše u zapadnoj Africi, tijekom posljednje četvrtine četvrtog tisućlje
ća pr. Kr. migrirali na istok, u dolinu Nila i ondje započeli egipatsku
civilizaciju. Sa sobom su donijeli svoja religiozna vjerovanja i mitolo
giju. Sve brojnija populacija u dolini stvorila je jedinstvene okolnosti
koje su davnim Egipćanima omogućile međusobno povezivanje u
cilju zajedničkog dobra i zajedničkog cilja. Mnogo radne snage i obil
ne žetve dovele su do sveopćeg prosperiteta, a kraljevi prvih dinastija
naredili su izgradnju javnih projekata, što je uključivalo piramide, hra
move, grobnice i kolosalni kip lava s kraljevom glavom, poznatog kao
velika Sfinga.
Velika Sfinga
Velika Sfinga je trajna, enigmatska ikona drevne civilizacije. Ime je
dobila po grčkoj riječi sphingo ili sphingein, što znači gušiti ili čvrsto
vezati. Premda nitko ne zna kako su je zvali davni Egipćani, tijekom
druge polovice drugog tisućljeća pr. Kr. spominje se kao Hor-em-akht
(Horus na horizontu), kao Bw-How (Horusovo mjesto), te također kao
Ra-horakhty (Ra od dva horizonta).
Mačji je oblik štovan u drevnom Egiptu, a lav ima osobito dugu
vezu s kraljem. Prema riječima voditelja iskopavanja dr. Alaina Ziviea,
faraonski natpisi daju naslutiti da su se lavovi uzgajali u posebnim
područjima i zakopavani su na svetim grobljima, ali nijedan nikad nije
pronađen sve do 2001. kad ga je pronašla njegova ekipa. Taj je mumi
ficirani lav otkriven u grobnici žene za koju se vjeruje da je bila Tutan-
khamonova dojilja, pokopana oko 1430. g. pr. Kr. Analiza istrošeno
sti lavljih zuba pokazuje da je doživio duboku starost i vjerojatno je
živio u zarobljeništvu.
Kult posvećen Bastet, egipatskoj božici mačaka, dominirao je u
području delte Nila. Najvjerojatnije razvijen iz još starijeg lavljeg
kulta, mačji kult potječe od otprilike 3200. g. pr. Kr. Bastet se prvi put
spominje tijekom druge dinastije. Natpis na hramu pete dinastije kaže:
"Bastet, gospa od Ankh-taui", a ondje se nalazi i njezin prvi poznati
prikaz. Stvaranje divovske mačke s glavom kralja zacijelo je bilo religi
ozni način izražavanja mega-graditelja četvrte dinastije 2500 godina
pr. Kr.
Sfinga je iskopana i isklesana od vapnenca koji prevladava na viso
ravni Giza. Sedamdeset tri metra dugačak i dvadeset metara visok,
taj se kip lava s ljudskim licem nalazi u pravokutnom udubljenju. Pro
stor oko Sfinge je iskopan kako bi se mogao izraditi lik lava. Samo nje
gova glava i gornji dijelovi leđa nalaze se iznad površine visoravni;
udubljenje u kojem se nalazi naziva se jarkom Sfinge, ogradom ili
kamenolomom. Stijene od vapnenca izvađene iz tog područja korište-
ne su za gradnju hrama točno istočno od Sfinge, te još jednoga pozna
tog kao "Hram u dolini". Većina se egiptologa slaže da se to događalo
u vrijeme četvrte dinastije Staroga kraljevstva (2575-2467. g. pr. Kr.).
Budući da nema dokaza koji govore suprotno, današnji egiptolozi to
prihvaćaju kao vjerojatni scenarij.
Izazov Johna Anthonyja Westa

Dok je početkom 1970-ih živio u Londonu, američki je pisac John An
thony West pročitao roman Ishe Schwaller pod naslovom Her-Bak.
Premda West nije bio impresioniran stilom pisanja autorice, zaintri-
giralo ga je često spominjanje rada na simbolima kojim se bavio njezin
pokojni muž, hermetičar i neovisni egiptolog Rene Schwaller de Lubicz.
Westa je fascinirao jedinstveni prikaz Egipta u knjizi, pa je osam tjeda-
na posjećivao Britanski muzej i ondje čitao Schwallerova djela, a uza
se je neprestano imao francuski rječnik jer sve to još nije bilo prevedeno
na engleski. Kad je završio, bio je posve uvjeren da je Schwaller razot
krio neispričanu priču o drevnom Egiptu, osobito o njegovoj filozo
fiji i simboličnom načinu na koji je ona bila izražena u umjetnosti i
arhitekturi.
Premda su Schwallerova djela bila usredotočena na drevnu egipat
sku kulturu i arhitekturu sa simboličnim tumačenjima egipatskog
društva, njegova je tvrdnja da je Sfingu oštetila voda pobudila Westo-
vu radoznalost. Tijekom 1970-ih, West još uvijek nije otkrio engleske
prijevode Schwallerovih djela, te se pozabavio time da englesko govor
no područje upozna sa simbolističkim pogledom na Egipat. West je
1978. objavio knjigu Serpent in the Sky (Zmija na nebu), predstavljaju
ći Schwallerove stavove o drevnoj egipatskoj mudrosti - čija je suština
mišljenje da simbolizam sadrži apsolutne istine do kojih se može doći
i koje se može razumjeti samo indirektnim načinima. (U 10. poglavlju
potražite podrobno objašnjenje.)
West, sada samozvani egiptolog i neovisni istraživač, udružio se
1990. g. s geologom dr. Robertom M. Schochom s Bostonskog sveuči
lišta, u cilju istraživanja mogućnosti da je egipatska Sfinga isklesana,
barem djelomično, prije 2500. g. pr. Kr. West je, jednako kao i Schwal-
ler, vjerovao da je oštećenja Sfinge i njezine ograde izazvala erozija
do koje je došlo zbog obilnih kiša. To se moralo dogoditi prije trećeg
tisućljeća pr. Kr. - prije nego je Sjeverna Afrika postala pustinja. Sch-
och, znanstvenik i skeptik, u početku je mislio da će uspjeti uvjeriti
Westa koliko su pogrešni njegovi nekonvencionalni stavovi o Sfingi i
građevinama oko nje.
Slika 1.1. Pogled na kompleks Sfinge iz zraka

Shvatio sam da West ima veoma ekstremnu ideju da je Sfinga
tisuće godina starija no što egiptolozi misle. Smatrao sam da je
to malo vjerojatno, ali mi se ipak činilo da možda ima nečega u
Westovim idejama. Mislio sam da to nije baš vjerojatno, ali vrije
dilo je malo podrobnije istražiti. A ja sam znatiželjna osoba.
Schoch i West otputovali su u Egipat početkom 1991. kako bi prouča

vali eroziju na Sfingi i visoravni Giza. Detaljni pregled svih značajki
naveo je Schocha da povjeruje kako u priči postoji nešto više od ono
ga što prihvaćena povijest može objasniti.
Zapažanja u Gizi: travanj 1991.

Schoch je na Gizi uočio da su Sfinga i Hram u dolini građeni u dvije
etape i da su popravljani, čak i u drevnim vremenima. Također je utvr
dio da je hram Sfinge, a možda i Hram u dolini, izgrađen od blokova
vapnenca izvađenim iz udubljenja Sfinge, što je klesarima osiguralo
dovoljno prostora za klesanje njezina tijela. Ako je to točno, znači da
su hramovi jednako stari kao i sama Sfinga. Poslije su drevni Egipćani
te hramove obzidali obrađenim kamenom, glatkim pločama naprav
ljenim od granita iz Aswana. Schocha su njegova zapažanja o oblogama
i blokovima vapnenca ispod njih navela na pomisao da su kameni blo
kovi oba hrama bili izloženi prirodnim elementima, te su ih vremen
ske prilike znatno oštetile prije nego su stavljene granitne obloge.
Ondje gdje su zidovi hrama u dolini bili bez obloga, vidjela se nepra
vilna površina. Ta neravna površina, "zbrda zdola" kako kaže Schoch,
očito je nastala slijedom radova drevnih Egipćana koji su odstranjiva
li i ravnali oštećene površine prije stavljanja granitnih obloga. Izgleda
"zbrda zdola", jer nisu odstranili dovoljno oštećene površine da bi ona
bila savršeno glatka. Na nekim su mjestima stražnje strane granitnih
ploča rezane tako da se uklope u neravnu površinu unutrašnjih bloko
va od vapnenca. Za Schocha, to je značilo da je oštećenost građevine
već i u drevnim vremenima bila znatna.
Schoch je opazio da postoje četiri različita tipa oštećenja izazva
nih vremenskim prilikama na geološkom području u i oko Sfinge: kiša,
vjetar, ljuštenje i raspadanje (također se spominje kao otapanje). Ošteće
nja izazvana kišom, zaključio je Schoch, vidljiva su na tijelu Sfinge i
na zidovima oko nje. Ondje gdje je na zidovima došlo do erozije izazva
ne vodom, kamen izgleda valovito. Ta je erozija izazvana vodom uve
like razvijena i dobro vidljiva unutar ograde. Također ima vertikalnih
pukotina gdje je tekuća voda slijedila spojeve i oštećenja u kamenu.
Oštećenja od vjetra, izrazito drukčija od erozije izazvane kišom,
također se vide na građevinama u Gizi, a vjerojatno su započela, mi
sli Schoch, u vrijeme Starog kraljevstva (2650-2152. pr. Kr.). Lica
isklesana na grobnicama i kipovima još uvijek su jasno vidljiva; me
đutim, vjetar i pijesak izdubili su mekše slojeve stijena, te je nastala
duboko erozivna karakteristika "vjetrovitog tunela". Razne grobnice
i građevine Starog kraljevstva južno i zapadno od Sfinge, napravljene
od istih slojeva vapnenca kao i njezino tijelo, primjeri su erozije izaz
vane vjetrom.
Erozija izazvana vjetrom može se predočiti ako se kamen stanac
od vapnenca zamisli kao torta. Svaki naizmjenični sloj biskvita i kreme
predstavlja tvrde i mekane slojeve stijene. Kad se torta prereže, pojav
ljuje se njezin presjek i slojevi su jasno vidljivi. Ako prstom prođete
po sloju biskvita, ništa se neće dogoditi. Međutim, ako prstomprijeđe-
Slika 1.2. Zapadni zid oko udubljenja Sfinge

te preko sloja kreme, što predstavlja mekši dio stijene, dobit ćete vodo
ravno udubljeni izgled. Na isti način vjetar djeluje na tvrde i mekane
slojeve stijena.
Treći tip erozije koja je djelovala na kamene površine poznat je kao
ljuštenje. Ljuštenje koje se vidi na Sfingi i hramovima dogodilo se rela
tivno nedavno (unutar posljednjih dvjesto godina), kao posljedica mo
dernih uzroka: kiselih kiša i zagađenosti zraka. Četvrti tip oštećenja
uslijed vremenskih prilika, otapanje, postoji samo u nekoliko građevina
koje podsjećaju na špilje, kao što su grobnice, uslijed ciklusa isparava-
nja do kojih dolazi u tim zatvorenim prostorima. Kondenzacija i ispara-
vanje vode u atmosferi pokriva stijene veoma finim slojem mineralnih
kristala, tekamenim površinama u tim područjima daje izgled rastop
ljenog voska.
U nekim slučajevima može biti teško razlikovati četiri tipa ošteće
nja uslijed vremenskih prilika, jer jedna vrsta prekriva drugu; ali op
ćenito govoreći, različiti oblici oštećenja jasno su vidljivi i može ih se
međusobno razlikovati. Ono što Schoch smatra oštećenjima izazva
nim kišom, najstariji je i najčešći tip oštećenja na visoravni Giza.
Vidljiv je jedino na najstarijim strukturama u Gizi, kao što su tijelo
Sfinge i zidovi kojima je okružena. Na mnogim se mjestima vidi ero
zija izazvana vjetrom, a ta su oštećenja iznad vodom istrošenih stije
na. Stoga je zaključio da je do najvećih oštećenja izazvanih kišom
došlo prije nego je sjeverna Afrika postala pustinja.
To zapažanje potkrepljuju mastabe od opeka napravljenih od blata
na visoravni Sakkara, šesnaest kilometara južno od Gize. Nepobitno
je utvrđeno da te građevine potječu iz vremena prve i druge dinastije
(2920-2650. pr. Kr.), a na njima nema dokaza o eroziji izazvanoj vodom
kao na zidovima oko Sfinge. Jednako kao na mastabama, na grobni
cama iz Staroga kraljevstva u Gizi (2650-2152. pr. Kr.) ima vidljivih
znakova erozije izazvane vjetrom, ali nema znakova koji bi ukazivali
na eroziju izazvanu vodom. Iz tih je razloga Schoch zaključio da je
izrazita erozija izazvana vodom, kakva se vidi na velikoj Sfingi i s njom
povezanim građevinama, nastala prije razdoblja Starog kraljevstva, a
vjerojatno i prije dinastičkog vremena uopće.
Započinjući sa samim drevnim Egipćanima i nastavljajući do da
našnjih dana, Sfinga je podvrgnuta nizu popravaka - tijekom Staroga
kraljevstva 2500. g. pr. Kr.; u razdoblju Novoga kraljevstva 1400. g.
pr. Kr.; u vrijeme dvadeset šeste dinastije, 664-525. pr. Kr.; te također
tijekom grčko-rimske ere, između 300. g. pr. Kr. i 400. g. poslije Kr.
Tijekom tih popravaka, često se iskopavao prostor oko Sfinge jer je pi
jesak zatrpavao udubljenje ako bi nekoliko desetljeća ostala zanemare
na. Nakon svakog iskopavanja, blokovi za popravak često su se žbukom
učvršćivali na oštećeno tijelo u nastojanju da kip opet dobije svoje
originalne obrise. Prema onome što kaže Schoch, najstariji popravak
površine Sfinge obavljen je zidarskom tehnikom koja se koristila u
vrijeme Staroga kraljevstva, ili se barem tako čini. Ako je to točno, do
biva se još jedan argument u korist teorije da je Sfinga mnogo starija.
Seizmički pregledi
Površina vapnenačkih stijena doima se čvrstom, ali zapravo je mekana
i porozna, s geološkog stanovišta. Kad se jednom stijena odreže, ona
počinje dobivati oštećenja izazvana vremenskim prilikama, a stupanj
ili dubina oštećenja ispod površine u preciznoj je korelaciji s trajanjem
izloženosti prirodnim elementima.
U tom procesu trošenja, stijena postaje mekša. Neke se njezine
čestice raspadaju i ona postaje slabija. Koliko će duboko prodirati ošte
ćenja u stijenu ispod površine, ovisi o vrsti kamena, ali također - ve
oma važno - o tome koliko je dugo bila izložena prirodnim silama.
Seizmička refrakcija, bilježenje geoloških svojstava uz pomoć zvučnih
valova, omogućuje geolozima određivanje granice između slabe, is
trošene stijene i donjeg sloja tvrdog vapnenca. Ako se utvrdi do koje
je dubine stijena oštećena, može se procijeniti prije koliko je vreme
na obavljeno iskopavanje. Kad se iz kamenoloma vade kameni blokovi,
preostale stijene izložene su prirodnim elementima i počnu se pojav
ljivati oštećenja. S vremenom ta oštećenja prodiru sve dublje u stijene
koje su ostale u kamenolomu. Zahvaljujući dubini oštećenja na tim
stijenama može se procijeniti prije koliko je vremena obavljeno odvaja
nje kamenih blokova u kamenolomu.
Uz dopuštenje Egipatske organizacije za starine, Schoch je, uz po
moć seizmologa dr. Thomasa Dobeckija, obavio pregled seizmičke
refrakcije kako bi otkrio kakva oštećenja postoje ispod površine na
zidinama oko Sfinge. Rezultati su pokazali da oštećenja ispod površine
nisu jednolika, što uvelike ukazuje na činjenicu, prema Schochovu mi
šljenju, da zidovi oko Sfinge nisu napravljeni u isto vrijeme. Procjenji
vanjem kad je iskopano najmanje oštećeno područje, a time i prvo
izloženo vremenskim elementima, mogao je procijeniti minimalnu
starost Sfinge.
Pregled je pokazao da su ispred i s obje strana Sfinge oštećenja ispod
površine duboka od metar i osamdeset do dva metra i četrdeset. Među
tim, duž stražnje strane (zapad) vapnenac je oštećen samo do dubine
od metar i dvadeset - posve neočekivano otkriće. Ako je Sfinga odjed
nom isklesana, bilo bi razumno pretpostaviti da će okolni vapnenac
općenito pokazivati istu dubinu oštećenja.
Jedno tumačenje tih neočekivanih rezultata glasi da su u početku
isklesane samo strane i prednji dio Sfinge, pa je djelovala kao izbočina
čiji je stražnji dio još uvijek pripadao okolnim stijenama. Schoch vje
ruje da je njezin stražnji dio u početku isklesan samo do razine gornje
terase, koja se danas nalazi odmah zapadno od Sfinge, unutar zidova.
Slika 1.3. Pogled na Sfingu s prednje strane

Slika 1.4. Tlocrt Sfinge i zidova oko nje (iz ilustracije Colina Readera)
Prema egipatskom egiptologu Selimu Hassanu, Sfinga se u početku

trebala promatrati samo s prednje strane tako da njezin hram, koji se
nalazi ispred nje, djeluje poput prijestolja na kojem Sfinga sjedi. Druga
teorija kaže da je stražnja strana Sfinge isklesana iz stijene kad i ostali
dijelovi, ali samo za uski prolaz koji je kasnije proširen.
Kako bi se točno utvrdilo kad je stražnji dio Sfinge odvojen od ka
mena stanca i odredila kronologija mogućeg širenja prolaza ispred
zapadnog zida ograde, trebat će obaviti daljnja istraživanja. No, jasno
je da je tlo od vapnenca iza stražnjeg dijela Sfinge, koje je seizmički
testirano u travnju 1991, poslije izloženo utjecaju vremena, možda u
vrijeme Kefrena. Drugim riječima, nakon što su isklesani prednji i bo
čni dijelovi Sfinge, vapnenačka tla uz te tri strane došla su pod utjecaj
prirodnih elemenata, ali ono što je tek kasnije postalo vapnenačkim
tlom iza stražnjeg dijela Sfinge još uvijek je bilo zaštićeno debelim
slojem čvrstih stijena.
Također je moguće da je Kefren popravio Sfingu i njezine hramove
2500. g. pr. Kr. i da je u to vrijeme isklesana stražnja strana Sfinge,
tako odvajajući njezino tijelo od zidova oko nje. Budući da je baza nje
zinog stražnjeg dijela bila oštećena i popravljena blokovima vapnenca
tijekom Kefrenove vladavine, malo je vjerojatno daje stražnji dio Sfin
ge isklesan poslije. Ako se stražnji dio Sfinge oslobodio tijekom restau-
racija u razdoblju osamnaeste dinastije Novoga kraljevstva (1539-1295.
pr. Kr.), bilo bi nemoguće objasniti oštećenja do metar i dvadeset is
pod površine, jer je otad prostor u udubljenju uglavnom bio ispunjen
pijeskom. Schoch vjeruje da je Kefren razotkrio vapnenačko tlo iza
Sfinge, pregledano seizmičkim testiranjima 1991, te da je 2500 g. pr.
Kr. vapnenačko tlo na zapadnoj, stražnjoj strani dospjelo pod utjecaj
vremenskih prilika.
Djelomice na temelju njegove analize dokaza da je oštećenje vap-
nenačkog tla oko Sfinge 50 do 100 posto dublje na prednjoj i bočnim
stranama nego na stražnjoj strani kipa, Schoch daje jednu procjenu
za vrijeme klesanja prednjeg dijela Sfinge i drugu za stražnji dio. Jed
nostavno rečeno, tlo iza Sfinge oštećeno je do dubine od samo metar
i dvadeset, dok je prednji dio oštećen do dubine od dva metra i četrde
set; to pokazuje da je prednji dio dvostruko stariji od stražnjega. Sc
hoch procjenjuje da je tlo iza Sfinge prvi put razotkriveno 2500 g. pr.
Kr., a da su prednja i bočne strane unutar zidova (i prednji dio Sfinge)
morali nastati između 7000 i 5000 g. pr. Kr.
Prema Schochu, to je samo procjena, a budući da brzine oštećenja
nisu konstantne, početni klesarski radovi mogu biti još stariji. Ako je
Sfinga uvelike oštećena padalinama u ranom razdoblju svojeg postoja
nja, Schoch tvrdi da je mogla biti isklesana prije posljednjeg velikog
kišnog razdoblja u dolini Nila, prije deset do pet tisuća godina.
Poplave ili kiša?

Egipat je doživio razdoblje nepredvidljivih poplava tijekom te kišne
ere, što se često naziva Nabtian Pluvial. Također se pretpostavlja da
su sporadične obilne kiše duž Nila mogle trajati sve do 2350. g. pr. Kr.
Čak i tijekom povijesnih vremena (kad je čovječanstvo već posjedova
lo pisani jezik), zabilježeni su vlažniji uvjeti i sporadične, neuobičaje
no visoke poplave Nila.
Međutim, izlijevanje Nila kao uzrok erozije Sfinge - umjesto obične
erozije izazvane kišama - ne odgovara dobivenim pokazateljima, pre
ma Schochu. U zidovima oko Sfinge najniže su stijene, koje su mekše
od slojeva u višim dijelovima zida, više izbočene od onih na vrhu.
Ako je naglo poplavljivanje područja uslijed izlijevanja Nila bilo zna
čajan uzrok erozije, mekane stijene na dnu zidova bile bi više udublje-
ne. Dok bi se bujica dizala prema gore, voda bi se zavlačila ispod naj
viših stijena. Međutim, to se ne može vidjeti na zidovima oko Sfinge.
Najviši slojevi stijena, koji su tvrdi, više su uvučeni nego drugi slojevi.
Schoch tvrdi da vrste erozije koje se mogu vidjeti u udubljenju oko
Sfinge nije izazvala poplava. "Očito su padaline uzrok tih erozivnih
svojstava", kaže Schoch. Za njega je izgled oštećenja očiti dokaz erozije
izazvane kišom: "To je klasičan, školski primjer onoga što se događa
vapnenačkoj stijeni kad po njoj tisućama godina udara kiša."
Ta vrsta oštećenja - erozija uslijed kiše - postoji samo u jednom
području visoravni Giza: na Sfingi i zidovima oko nje.
Schochov zaključak
Na temelju klimatske povijesti Egipta, može se tvrditi da je Sfinga iskle
sana u veoma davnim dinastičkim vremenima, 2920-2650. pr. Kr., ili
u preddinastičkom razdoblju, krajem četvrtog i u trećem tisućljeću
pr. Kr. Međutim, zbog seizmičkih podataka i jakih oštećenja same
Sfinge, zidova oko nje i susjednih hramova (koji su obloženi kamenim
pločama tijekom Staroga kraljevstva, 2650-2152. pr. Kr.), Schoch je za
ključio da je Sfinga vjerojatno isklesana nekoliko tisuća godina prije
od općeprihvaćenog razdoblja od 2500 g. pr. Kr. Kao što je već rečeno,
na temelju uočenih dokaza, Schoch procjenjuje da je kolosalna skulp
tura napravljena od 7000 do 5000 g. pr. Kr., a možda čak i prije.
Schoch shvaća da je jedna od poteškoća što ih mnogi ljudi vide u
njegovim zaključcima činjenica da povjesničarima nedostaje kulturni
i arheološki kontekst koji bi mogao objasniti klesanje Sfinge prije tre
ćeg tisućljeća pr. Kr. Danas ima veoma malo pokazatelja da je u tako
davno vrijeme postojala kultura sposobna izraditi tako veliki kip i hram.
No također je moguće da poznate preddinastičke naseobine ne pred
stavljaju sofisticiranu kulturu zaslužnu za klesanje Sfinge. Moguće je
da postoje i drugi ostaci takve kulture, ali još nisu otkriveni; možda
su zakopani duboko ispod naplavljenog tla Nila. Nadalje, viša razina
mora u odnosu na onu od prije deset tisuća godina, mogla je pokriti
golema prostranstva zemlje duž obale Mediterana, možda nekoć na
stanjena pradavnim kulturama.
Schoch tvrdi da su dokazi o postojanju sofisticiranih kultura u
drugim područjima tijekom tog razdoblja, primjerice u istočnom
Mediteranu, doista otkriveni, što bi značilo da je takva kultura mogla
postojati. Pretpovijesna naselja slična gradovima, kao što su Jerihon
i Catalhoyuk, potvrđuju činjenicu da su organizirane kulture prije
5000 g. pr. Kr. bile sposobne za sofisticirane projekte. Narod Catalho-
yiika gradio je opekama od blata i drvenom građom, stvarajući doma
ćinstva koja se ne razlikuju previše od naših današnjih domova. Njiho
vi su domovi imali kuhinju, prostorije za boravak i spavanje, te skladišni
prostor. Također su otkriveni umjetnički ukrašena religiozna svetišta,
što pokazuje da je u njihovoj kulturi postojala kompleksna simbolika
i religiozna tradicija.
Tragovi prve gradnje u Jerihonu potječu iz devetog tisućljeća pr.
Kr. Sa zapadne strane grada podignuti su veliki kameni zid i kula s
unutrašnjim stubama, možda u cilju obrane od poplave. Te su struktu
re nastale oko 8000 g. pr. Kr. U središtu kule izgrađene su stube od
golemih kamenih ploča, slično graditeljskim tehnikama u kulama eu
ropskih srednjovjekovnih dvoraca. Schoch zaključuje da kompleks
Sfinge ne bi bio izdvojeni fenomen u neolitskom svijetu. U području
Mediterana su se čak prije deset tisuća godina gradile druge megalitske
strukture.
Reakcija: argumenti u korist mlađe Sfinge

Prije formalne prezentacije Westovih i Schochovih otkrića, vijesti o
njihovu radu i preliminarnim zaključcima procurile su do medija.
Egiptolozi su se razbjesnili. Jedan je njihov rad nazvao "američkom
halucinacijom. West je amater. Nema nikakvih znanstvenih temelja
za bilo što od toga", te je dodao da oni "iskorištavaju egipatske spome
nike za osobnu dobit". Drugi je ugledni egiptolog za njih rekao da su
"bezosjećajne neznalice".
Na godišnjem sastanku Američkog udruženja za unapređivanje
znanosti, 7. veljače 1992. u Chicagu, Schoch i West su prezentirali svoja
zapažanja pred nekoliko stotina znanstvenika, među kojima su se na
lazili egiptolozi i geolozi. Dokazi dr. Schocha, i s njima povezana teori
ja koja je objašnjavala podatke, nisu bili dobro prihvaćeni u zajednici
egiptologa. Kasnije je egiptolog Mark Lehner izrazio svoju nevjericu.
Još uvijek je čekao kako bi vidio čvrste dokaze da su oštećenja Sfinge
doista izazvana kišama:
Nisam vidio nikakve dokaze. Vidio sam mnoge dijapozitive, da,
taj drastično valoviti presjek onoga što zovemo II. naslaga Sfinge.
Ali nisam vidio podatke koji bi me uvjerili da je erozija Sfinge
doista izazvana kišom. Mi se pitamo, ako ju je izradila civilizaci
ja ili kultura koja je postojala toliko prije, gdje su drugi dokazi
o toj kulturi? Gdje? Pokažite mi krhotinu lončarije. Pokažite
mi grobnicu. Pokažite mi natpis. Pokažite mi bilo kakav drugi
djelić skulpture. Pokažite mi bilo koje arheološko nalazište koje
potječe iz tog razdoblja.
Na konferenciji se nalazio pisac i povjesničar dr. Paul William Roberts,

a zastupao je jedan od kanadskih vodećih istraživačkih časopisa. Pre
ma njegovu je mišljenju John West bio akademska najgora noćna mora.
Niotkuda se pojavio taj čovjek s teorijom. Bila je dobro osmišljena,
suvislo opisana, prekrasno napisana i izvrsno prezentirana. Štoviše,
bila je puna nepobitnih podataka. Roberts je rekao: "Da su dopustili
Johnu Westu da bude na podiju, a ne ga u tome spriječili jer iza njego
vog imena ne stoje akademske titule, doživjeli bi još teži napad. Imali
bi manju mogućnost za obranu. Ovako, nisu mogli odgovoriti na ono
što je rekao dr. Schoch." To je bio težak dan za tradicionalne egipto-
loge. Posljedica Schochove prezentacije bila je ta da je 275 nazočnih
geologa Schochu i Westu ponudilo pomoć u njihovu projektu.
Kasnije te godine, BC Video sklopio je nagodbu s ekipom West-
Schoch, te je dogovoreno snimanje videozapisa. To je dovelo do doku
mentarnog filma NBC-a pod naslovom The Mystery of the Sphinx
(Tajna Sfinge), koju je vodio Charlton Heston, a West je dobio nagradu
Emmy za "najbolje istraživanje". Nakon toga, rasprave o dokazima oš
tećenja Sfinge eskalirale su u bitku oko tumačenja dokaza.
Zahi Hawass, glavni tajnik Vrhovnog vijeća za egipatske starine i
direktor projekta iskopavanja piramida u Gizi, odbija uzeti u obzir tu
ideju. Tvrdi da svako alternativno objašnjenje nastanka Sfinge treba
ignorirati, te kaže da "nije dobro prepirati se; tada teorija može umri
jeti." Egiptolog i autor knjige Riddles of the Sphinx (Zagonetke Sfin
ge) Paul Jordan objašnjava taj stav: "Ako Sfingu želite prikazati mno
go starijom, kako bi to neki ljudi - poput dr. Schocha - željeli, onda
činite veliku štetu cijelom poimanju egipatske civilizacije što smo ga
mukotrpno stvarali."
Suština problema za te egiptologe je što starija Sfinga dovodi u pi
tanje konvencionalne stavove o tome kad se i kako razvila civilizacija u
dolini Nila. Ako je to točno, egiptolozi će biti prisiljeni ponovno razmi
sliti o svojoj tradicionalnoj priči o tome tko su točno bili dinastički
Egipćani i odakle su došli, kulturološki kao i zemljopisno. Čini se da
to radije ne bi učinili.
U kritici Schochova istraživanja objavljenoj u Archeology Magazi-
neu, Zahi Hawass i Mark Lehner odbacuju Schochove tvrdnje i napa
daju televizijski dokumentarni film The Mystery of the Sphinx (Tajna
Sfinge). No, Schoch tvrdi da taj popularni dokumentarni film zapravo
nikad nije trebao zauzeti mjesto petnaest sveobuhvatnih akademskih
radova što ih je objavio o toj temi. Argumenti Hawassa i Lehnera u
korist mlađe Sfinge tvrde da njezino sadašnje stanje ukazuje na ošteće
nja koja su nastala u prošlosti, ali nisu izazvana kišom. Oni kažu: "Drev
na i novija oštećenja na Sfingi uglavnom su nastala na isti način."
Govore o varijacijama kvalitete vapnenca u stijeni, te tvrde da je ljušte-
nje kamena uzrok erozije, prošle i sadašnje. Schoch smatra da je to
ljuštenje površinsko oštećenje, izazvano novijim zagađenjem, talože
njem kiselina, naslaga soli iz podzemnih voda u obližnjem selu i postav
ljanjem brana na Nil.
Kao odgovor na Hawassovo i Lehnerovo žestoko pobijanje, Schoch
piše da jednostavno nastoji objasniti geološke podatke što ih je prou
čavao i uočio:
U prezentiranju hipoteze da se prvo klesanje velike Sfinge u Gizi

zbivalo mnogo ranije no što se misli, čini se da sam izazvao mno
ge polemike unutar zajednice egiptologa i arheologa. Nije mi
želja da budem zagovornik kontroverzne hipoteze; jednostavno
iznosim pokusnu pretpostavku koja, po mojemu mišljenju, naj
bolje odgovara dokazima.
Dr. Schoch nije želio biti dogmatičan u svojoj tvrdnji da je Sfinga iskle
sana tisuće godina prije pojave prve egipatske dinastije, već je jedno
stavno želio prezentirati provjerljivu hipotezu o starosti Sfinge.
Sol kao uzrok erozije
Početkom 1980-ih, dok je razrađivao geologiju Sfinge, dr. K. Lal Gauri
opazio je da je pijesak, koji je odstranjen sa zidova oko Sfinge, premda
suh na površini, natopljen vodom nekoliko centimetara u tlu. Tako
đer je opazio da je kamen stanac, koji je bio u kontaktu s pijeskom,
isto tako natopljen vodom. Dvije godine poslije, Gauri je, zajedno s
Georgeom Holdrenom i Willardom Vaughanom, u jednom znanstve
nom radu sugerirao da je za veliki dio oštećenja Sfinge odgovorna
količina soli u stijeni i njezina reakcija s vlagom u zraku. Budući da
se podzemne vode nalaze daleko ispod površine, tvrdili su da voda
mora potjecati iz zraka.
Gauri je otkrio da se u vapnencu od kojeg je Sfinga isklesana nala
ze dvije glavne soli topive u vodi: sadra i kamena sol. Također postoji
manje stabilna sol topiva u vodi, kalcijev sulfit, ali nije mogao utvrditi
nalazi li se u stijeni ili u vodi. Sadra i kamena sol nalazile su se u svim
uzorcima što ih je proučavao.
Prema Gaurijevoj teoriji, Sfinga je stoljećima bila zakopana ispod
pustinjskog pijeska, što je rezultiralo migracijom soli iz dubine kame
na stanca prema vanjskim slojevima. Tijekom tog dugog razdoblja
ispod pijeska, stijena se morala navlažiti do znatne dubine, a nakon
što je izložena suncu, proces sušenja izvukao je te soli na površinu.
Takvo kemijsko djelovanje, reakcija soli i vode, za posljedicu ima lju-
štenje kamena. Jasno se vidi, a takva vrsta erozije događa se i danas.
Taj tip erozije nastaje uslijed noćnog stvaranja rose na površini sti
jene, a ona otapa soli u površinskom sloju kamena. Taj se tanak sloj
slane vode potom uvlači u pore kamena. Kad iziđe sunce, temperatura
raste i voda ishlapljuje, a sol ostaje. Kristali koji se stvaraju u porama
vrše pritisak uslijed kojeg se ljušti tanak sloj površine kamena.
Gauri priznaje da su Sfinga i zidovi oko nje bili i još uvijek jesu izlo
ženi ekstremno brzom oštećivanju izazvanom prirodnim elementima,
te naglašava da je od početka dvadesetog stoljeća došlo do znatnog
propadanja. Vapnenac je, zbog ljuštenja od soli, na nekim mjestima tako
mekan da možete prstima mrviti komadiće stijene. Ljuštenje je tako
uznapredovalo da se mogu vidjeti velike ljuske slične čipsu. Gauri
tvrdi da su oštećenja i erozija na Sfingi i zidovima oko nje posljedica te
vrste kemijskih promjena, te da ponovno određivanje starosti Sfinge
nije potrebno.
Gauri smatra da su duboke raspukline na zapadnom i južnom zidu
zapravo nastale prije nekoliko milijuna godina, prilikom pomicanja
cijele visoravni uslijed čega je došlo do nagiba u slojevima stijena. Ra
spukline su proširene u šupljine ili kanale uslijed hidrauličke cirkulacije
podzemnih voda. Kasnije su razotkrivene, kad se iskopalo udubljenje
oko Sfinge. Tome srodna teorija, što su je iznijeli Hawass i Lehner, kaže
da su podzemna kretanja vode, tijekom eocena, izazvala otvaranje tih
raspuklina dok se vodena masa spuštala.
Hawass i Lehner prihvaćaju Gaurijeve zaključke, te su u raznim član
cima tijekom 1990-ih tvrdili da je Sfinga isklesana sredinom drugog
tisućljeća pr. Kr. Njihovi se argumenti temelje na tvrdnji da su sadašnje
oštećivanje Sfinge i brzina erozije pokazatelji propadanja u prošlosti.
Vjeruju da je drevno i suvremeno propadanje Sfinge uglavnom isto.
Schochovo pobijanje slanog ljuštenja

Schoch priznaje da je ljuštenje izazvano solima važan današnji faktor
propadanja na visoravni Giza. Međutim, tvrdi da samo to ne može ob
jasniti sva oštećenja koja se vide na Sfingi i zidovima oko nje. Točnije
rečeno, ne može objasniti naglašeniju eroziju vidljivu na zapadnoj
strani zidova. Schoch primjećuje da su se drugi istraživači usredotoči
li na današnje uzroke propadanja Sfinge, osobito na oštećenja izazvana
kretanjem soli; premda su ta izučavanja važna za pokušaje zaustavlja
nja današnje erozije, kaže Schoch, mogla bi biti irelevantna kad se
pokušava odrediti podrijetlo drevnog propadanja Sfinge. Tvrdi da se
današnje, moderne brzine propadanja ne mogu projicirati u daleku
prošlost visoravni Giza. Schoch vjeruje da zagađenost zraka, kisele
kiše, uzdizanje vodom natopljenih razina tla zbog uleknuća i taloženja
i ispušni plinovi automobila mogu štetno utjecati na građevine i kipove
na visoravni Giza, te da procesi moderne erozije nisu isti drevnim pro
cesima u svakom - a osobito ovom slučaju.
Schoch tvrdi da će slano ljuštenje imati maksimalan učinak na Sfin-
gu u ekstremno sušnim uvjetima, i kad su strukture izložene prirodnim
elementima. Međutim, kad su zakopani ispod sloja pijeska, Sfinga i
zidovi oko nje zaštićeni su od te vrste erozije. Nadalje, ljuštenje stijena
trebalo bi zahvatiti sve vapnenačke površine na visoravni Giza. Ipak,
ni na jednoj drugoj površini ne može se vidjeti isti tip oštećenja kao
na zidovima oko Sfinge. Stvaranje kristala soli doista oštećuje Sfingu
i druge strukture u današnje vrijeme, ali to ne objašnjava drevne ob
rasce propadanja kakvi se vide na tijelu Sfinge i zidovima oko nje. Ti
specifični tipovi erozije, tvrdi Schoch, potječu od kišnice i nema ih
nigdje drugdje na visoravni Giza.
Što se tiče ranije spomenutih raspuklina, Schoch ukazuje na činje
nicu da su vapnenačke stijene u Gizi "ispresijecane" pukotinama ili
spojevima starim milijunima godina. Nešto od toga može biti posljedi
ca geoloških neispravnosti, ali nisu se sve otvorile kao raspukline svu
gdje na visoravni Giza. Schoch tvrdi da vertikalne raspukline, poput
onih na zidovima oko Sfinge, može stvoriti jedino voda, u prvom redu
padaline, te su doista važne za starost Sfinge. Bujice vode od padalina
teku putovima najmanjeg otpora, zavlačeći se u slabe spojeve i pukoti
ne. Ta je vrsta erozije vidljiva na zapadnom zidu i zapadnom dijelu
južnog zida oko Sfinge. Schoch tvrdi da su raspukline na tim mjestima
izazvane obiljem kišnih bujica. Istočni dio južnog zida, gdje su raspu
kline mnogo manje naglašene, i istočni zid nisu morali podnijeti nalet
bujica. Schoch razlikuje prirodno nastale raspukline od otvorenih
pukotina koje su posljedica padalina, premda njegovi kritičari to ne
priznaju.
Zapažanja Davida Coxilla

U studenom 1997. je David Coxill, britanski urbanist i član Geološkog
društva Londona, posjetio Egipat i visoravan Giza kako bi bolje razu
mio žestoke polemike oko starosti Sfinge. Školovan za geologa, Coxill
je objavio istraživačke radove o Ostracodi u jugozapadnom Atlantiku
i knjige o povijesti rudarstva Shropshirea. Njegova su zapažanja o vi
soravni Giza objavljena u članku pod naslovom "Riddle of the Sp
hinx" ("Zagonetka Sfinge").
Kao i drugi geološki istraživači prije njega, Coxill je zaključio da
kamen vapnenac od kojeg je Sfinga isklesana potječe od drevnog sedi
menta iz toplog, plitkog, karbonatima bogatog mora iz razdoblja eo
cena, od prije pedeset milijuna godina. Kip Sfinge i zidovi oko nje iskle
sani su od dva sloja, koje zovemo naslage, vapnenačkih taloga. Najtvrđi
vapnenac, poznat kao III. naslaga, čini glavu Sfinge, a ostatak tijela i
okolno područje napravljeni su od II. naslage, mekšeg i poroznijeg ka
mena vapnenca. I. naslaga je veoma tvrdi sloj koji čini donji dio Sfinge.
Glava Sfinge, koja se sastoji od tvrdog vapnenca (III. naslaga), go
tovo uopće nema tragova erozije. Tragovi koji na njoj ipak postoje, u
geološkom smislu, ukazuju na poredak taložnih stijena. Riječ je o
nizu ispruganih oznaka koje ukazuju na prevladavajući smjer i kut
taloženja. Suprotno tome, II. naslaga se sastoji od tankih slojeva vap
nenca, koji se zovu pločice, a puni su pukotina i duboko oštećeni. Oba
sloja (II. i III. naslaga) od kojih je Sfinga isklesana potječu od slojeva
stijena koje su gotovo pod kutom od 180 stupnjeva (subhorizontalni
slojevi).
Subvertikalni spojevi (gotovo, ali ne posve vertikalni) II. naslage
karakteristični su za okolne zidove i samu Sfingu, premda u manjoj
mjeri, te je riječ o prirodnim raspuklinama u stijeni. Nastali su steza
njem sedimenata tijekom procesa pretvaranja u stijenu, te nisu tekton
ske neispravnosti povezane s potresima. Neke su pukotine otvorene
na vrhu, te se sužavaju i postupno zatvaraju niže dolje u vertikalnom
profilu zida oko Sfinge; takve pukotine postoje i na tijelu Sfinge. Cox-
ill je opazio da su te slabosti u stijeni selektivno, a time i progresivno,
dolazile pod utjecaj erozijskih sila prirode - drugim riječima, kiše.
Slojevi taložnog vapnenca od kojih se sastoji tijelo Sfinge erodirali
su tako da izgledaju relativno glatko, valovito, uz izmjenjivanje izboče-
nih i uvučenih područja.
Općenito govoreći, tvrđi slojevi su izbočeni, a mekši su slojevi uvu
čeni. Zaobljeni "konkavni" izgled ističe se na okolnim zidovima, na
mjestima gdje su znatno uvučeni. Paradoksalno, odmah ispod vrata
Sfinge, tvrđi i mekši slojevi uvučeni su više nego na sličnim područji-
Slika 1.5. Slojevi stijena Sfinge (iz ilustracije Marka Lehnera)

ma II. naslage, pri dnu tijela Sfinge. Prema Coxillu, to pokazuje da su
gornji slojevi duže bili izloženi.
Što se tiče uzročnika tih svojstava propadanja, Coxill vjeruje da je
važno donositi zaključke na temelju vidljivih dokaza, i ne pretpostaviti
da je odgovorna sadašnja pustinja Sahara. Kad bi pijesak i vjetar bili
odgovorni za eroziju, onda bi se mogli očekivati oštri, uglati spojevi
između izmjeničnih slojeva. Međutim, toga nema. Umjesto toga, sve
je glatko i valovito. Pukotine se otvaraju na vrhu i sužavaju se dolje u
stijeni. Ako je vjetar bio uzrok, najveća bi se erozija mogla očekivati
pri dnu tijela Sfinge i zidova oko nje. Ondje, i odmah ispod vrata kipa,
sila pijeska nošenog vjetrom bila bi najveća. Zbog zaštitnih kamenih
blokova, stavljenih tijekom popravaka u drevnim vremenima, teško
je protumačiti eroziju u dnu tijela Sfinge. Međutim, nije tako kad je
riječ o zidovima oko kipa. Ondje se vidi opsežnija erozija, koja nije
povezana s vjetrom, a karakteristična je za vodu koja se slijeva preko
kipa i okolnih zidova. Isti taj tip oštećenja također je vidljiv na blokovi
ma vapnenca korištenim za gradnju hrama u dolini. Ipak, nema ga
na drugim spomenicima svrstanim u Staro kraljevstvo (2650-2152.
Slika 1.6. Erozija izazvana vodom na južnom zidu oko Sfinge

g. pr. Kr.). Coxill shvaća da je to razlog polemika, te pita: Kako se to
može objasniti, te koje su implikacije za arheologiju?
Ako se redovito ne iskopava, prostor oko Sfinge se za nekoliko de
setljeća napuni pustinjskim pijeskom. Napoleon je Sfingu našao u
istom stanju kao i Tutmozis IV između 1425. i 1417. g. pr. Kr.: zakopa
nu do vrata. Posljednji je put očišćena 1925. Coxill smatra da to
objašnjava zašto vjetar nije uništio značajke erozije izazvane vodom
i zašto je Sfinga preživjela do današnjih dana sa znatnim popravcima
svoje baze. Sfinga je, kao i pokazatelji oštećenja vremenskim prilikama,
tijekom većega dijela svoje povijesti, bila pokrivena pijeskom, a to ju
je zapravo štitilo. Ne bi bilo tako da se Sfinga nalazi na nekom uzdig
nutom mjestu.
Coxill također smatra da teorija što ju je iznio Farouk El Baz s Bo
stonskog sveučilišta - da je Sfinga bila yardang (izbočena stijena, gre
ben što ga je stvorio vjetar od isušenog korita rijeke) - nije baš vjerojat
na. Samo je njezina glava mogla biti prirodna izbočina; ostalo, tvrdi
Coxill, je moralo biti iskopano. Pobija tu teoriju i kaže da je cijela Sfin
ga bila prirodna izbočina u stijeni i na njoj se vide tragovi djelovanja
vremenskih prilika koji su postojali prije klesanja kipa. Da je u početku
bila yardang, s već postojećim oštećenjima, onda bi se klesanjem ba
rem odstranili valoviti profili koji se danas vide na tijelu.
Što se tiče slanog ljuštenja kao primarnog uzroka erozije, Coxill
smatra da ni to nije vjerojatno. Slaže sa Schochovim zaključcima da
kondenzacija utječe na sve spomenike u Gizi, ali veoma se rijetko mo
gu vidjeti značajke oštećenja kao na Sfingi, zidovima oko nje i kamenim
blokovima hrama u dolini. Štoviše, te značajke iziskuju intenzivan
utjecaj vremenskih prilika da bi dobile svoj sadašnji izgled. Jednako
kao Schoch, Coxill vjeruje da je erozija od kondenzacije i isparavanja
jednostavno previše blaga i beznačajna u suhoj klimi da bi stvorila
takve učinke.
Coxill misli da fluktuacije vodom natopljenih slojeva tla ispod
Sfinge ne bi mogle dovesti do pukotina koje su šire na vrhu (što su
Hawass i Lehner tvrdili, kako je spomenuto ranije u tekstu). Coxill se
ne slaže ni s Gaurijevom teorijom da su glatka zaobljenja na oštećenim
profilima slojeva izazvana gradacijskim razlikama u tvrdoći slojeva
tla; Coxill smatra da gradacijske razlike ne objašnjavaju varijacije u pro-
filu oštećenja unutar stijene II. naslage ili postojanje otvorenih raspu-
klina.
Ne slaže se ni s teorijom Jamesa Harrella iz 1994. da su izlijevanje
Nila i povremene kiše močili pijesak, a to je dovelo do vidljive erozije
Sfinge. Prema Coxillu, ta teorija nije prihvatljiva jer bi bujice stvorile
dojam odrezanog vala. Takva vrsta erozije počinje formiranjem ureza
u stijeni, a to inicira nastanak platforme koja se širi prema unutra. To
bi se zasigurno danas vidjelo na zidovima oko Sfinge da je poplavljiva-
nje bilo uzrok, ali toga nema. Nadalje, ako je izlijevanje Nila izazvalo
eroziju Sfinge, to ipak ne bi na zadovoljavajući način objasnilo značaj
ke erozije na višim dijelovima tijela i zidova.
Coxill vjeruje da topografija krša (vapnenasti krajolik u kojem šu
pljine, vrtače i prirodne raspukline nastaju uslijed vrtloženja podzem
nih voda i pri čemu nema površinskih bujica) te regije može objasniti
oštećenja u donjim dijelovima Sfinge i zidova oko nje, ali ne glatkoću
i valoviti izgled na vrhu.
Coxillovi zaključci
Procesom eliminacije, Coxill je došao do zaključka da samo kiše mo
gu objasniti tragove oštećenja na Sfingi i zidovima oko nje. Poplave,
vrtloženje podzemnih voda ili slano ljuštenje ne mogu objasniti vid
ljive dokaze. Time se, naravno, postavlja pitanje kad je u Egiptu dovolj
no intenzivno i dovoljno dugo padala kiša da nastane erozija kakvu
danas vidimo.
Uz brzo povlačenje glečera krajem posljednjeg ledenog doba, do
šlo je do dramatičnog podizanja morske razine između 13.000 i 9500
g. pr. Kr. To je bilo praćeno obilnim kišama i, u Egiptu, izlijevanjem
Nila. Kako se zona umjerene klime pomicala prema sjeveru, uslijedi
lo je sušno razdoblje između 9500 i 7000 g. pr. Kr. Od 7000 do 3000
g. pr. Kr. prevladavalo je razdoblje umjerenih kiša. Uz takvu klimat
sku povijest, i uzimajući u obzir Schochov i Dobeckijev seizmički
pregled, Coxill se slaže da je Sfinga stara sedam tisuća godina. Među
tim, upozorava da bi datumi trebali biti što je moguće konzervativ
niji dok se ne pojave konačni dokazi. Geolozi nisu sigurni kojom
brzinom stijene erodiraju, pa je riskantno pretpostaviti da je to kon
stanta.
Prema Coxillu, jedno je sigurno: Sfinga je očito starija od općepri
hvaćenog mišljenja da je nastala 2500 g. pr. Kr. Vjeruje da je taj datum
određen više zbog povezanosti s Kefrenovim kompleksom nego prema
dokazima. Također vjeruje da je podrijetlo Sfinge složenije nego što
se misli. Nepobitno je da su tehnike gradnje i oruđe što su ga Egipća
ni koristili u Starom kraljevstvu prava zagonetka.
2
TEŽINA GEOLOŠKIH
DOKAZA
Erozija i starost Sfinge
e slažu se svi geolozi sa Schochovim zaključkom da je Sfinga

N isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Britanski geolog Colin
Reader nudi datum koji je mnogo prihvatljiviji za tradicionalne egip-
tologe. Reader, koji je na Londonskom sveučilištu diplomirao geolo
ško građevinarstvo, povezuje građevinarstvo s geologijom, te ima ve
liko iskustvo u proučavanju povijesnog razvoja arheoloških nalazišta.
Također ga veoma zanima visoravan Giza. U kolovozu 1999. napisao
je neobjavljeni rad: "Khufu (Keops) je poznavao Sfingu: usklađivanje
geoloških i arheoloških dokaza radi određivanja starosti Sfinge i revi
diranog slijeda razvoja nekropole u Gizi". Dvije godine poslije objavio
je rad: "Geomorfološka studija nekropole u Gizi, s implikacijama na
razvoj nalazišta".
Reader je u svojem prvom radu, kako podnaslov kaže, želio uskla
diti veoma kritizirane zaključke dr. Schocha. Iznova je proučio geolo
giju, geomorfologiju i površinsku hidrologiju nekropole u Gizi i iznio
revidirani slijed razvoja visoravni Giza. U svojoj je studiji uzeo u obzir
razvoj zidanja kamenom u drevnom Egiptu, uskladio geološke i arheo
loške dokaze, te smjestio klesanje Sfinge u kontekst prve ili druge di
nastije (2920-2650. g. pr. Kr,).
Neki egiptolozi tvrde da je Sfinga isklesana od samo jednog bloka
vapnenačke stijene koji je ostao nakon vađenja kamenih blokova za
Slika 2.1. Strukture na visoravni Giza (iz ilustracije Colina Readera)
Khufuovu (Keopsovu) piramidu (2609-2584. g. pr. Kr.). Drugi vjeruju

da je to bio važan dio Kefrenova pogrebnog kompleksa, za kojeg se
smatra da je izgrađen tijekom četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.),
te da je smještaj Sfinge bio određen rasporedom susjednih građevina:
hrama Sfinge, hrama u dolini i Kefrenova puta po nasipu. Reader od
bacuje obje hipoteze. Zamisao da je Sfinga isklesana od jednog bloka
vapnenačke stijene podrazumijeva, kao što je prije rečeno, da je razina
tla bila iznad glave Sfinge, ali se razina spustila uslijed opsežnog vađe
nja kamena. Reader vjeruje da se ta velika modifikacija terena kosi s
arheološkim dokazima - "hipoteza o vađenju kamenih blokova" zane
maruje utjecaj prirodnih geoloških procesa na razvoj visoravni Giza.
Prema Readeru, smještaj Sfinge odredila je topografija visoravni.
Dokazi upućuju na to da su značajke krajolika visoravni bile posije-
dica prirodnih geoloških procesa; naprimjer, prije sedam do dva mili
juna godina, širenje Sredozemnog mora preplavilo je područje Gize.
Njegovo je napredovanje zaustavila jugoistočna kosina vapnenačkih
stijena gornjeg Mokattama (Kairo), kao i niz klisura na sjeveru i istoku.
Tako je nastala visoravan.
Reader također vjeruje da postoje i druge značajke koje pokazuju
da je smještaj Sfinge odredila topografija mjesta, te da je glava Sfinge
isklesana od uzdignutog dijela stijene. Južno od Gize nalazio se wadi
Slika 2.2. Readerova topografija Gize. (1) Sfinga, (2) glavni wadi,
(3) manji wadi, (4) središnji kamenolom, (5) Kefrenov kamenolom,
(6) Khufuov kamenolom, (7) istočno polje mastaba, (8) zapadno
polje mastaba. Strelice pokazuju liniju stijene.
(potok ili kanal ispunjen vodom) poznat kao "glavni wadi". Između
tog wadija i Sfinge, postoji nagib tla prema Sfingi sa sjevera i zapada.
Sjeverno od Sfinge nalazi se stijena u kojoj je uklesano nekoliko grobni
ca. Oštećenja od vremenskih prilika na toj stijeni, i njezin kontinuitet
s linijom klisure (značajka koja definira istočni rub visoravni), pokazu
ju da je stijena erodirana na prirodni način. Reader o toj stijeni govori
kao o sjevernoj obali drugog i manjeg wadija, poznatog kao "manji
wadi". Ondje gdje se zapadni zid oko udubljenja Sfinge sastaje s potpor
nim zidom (koji drži suvremenu cestu) možda još uvijek postoji dio
manjeg wadija. Tu se stijena koja definira vrh zapadnog područja
Sfinge naglo spušta ispod akumuliranog pijeska. Tako dobiveno ulek-
nuće ispunjeno je modernim zidarskim radovima. Njezin je profil
zaobljen, što pokazuje da je riječ o prirodnoj značajki, a ne posljedici
vađenja kamena.
Kao cjelina, te značajke krajolika pokazuju da je istočni kraj Kefre-
nova pogrebnog kompleksa bio određen lokalnom topografijom. U
početku se tlo uzdizalo od glavnog wadija na jugu do visoke točke kraj
Sfinge. Stijena iz koje je trebalo isklesati Sfingu izdvojena je na sjever
nom produžetku visoravni (gdje je izgrađena Khufuova piramida)
uslijed erozije duž manjeg wadija. Tako dobiveni komad stijene, erozi
jom odvojen od glavne formacije, na vrhu ima tvrdi sloj (III. naslaga)
i vjerojatno je očuvao strmi profil klisure na istočnoj strani. Slijedom
toga, mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo se posebno isticati ako ga
se gledalo iz doline Nila.
Rasprava o eroziji II. naslage

Veći dio rasprave o starosti Sfinge bavi se erozijom II. naslage, ili po
roznog vapnenca, sloja stijene, najviše rasprostranjenog sloja unutar
zidova oko Sfinge. Reader je pregledao taj sloj i ustanovio da tri glavne
značajke karakteriziraju sadašnje propadanje II. naslage vapnenca u
udubljenju Sfinge: subhorizontalna (oko trideset do četrdeset stupnje
va od horizontalne) degradacija, subvertikalna (između trideset i če
trdeset stupnjeva od vertikalne) degradacija, te stijena koja se uvukla
na vrhu izloženih dijelova. Na temelju raspodjele tih značajki, izlože
ni slojevi stijene mogu se podijeliti na četiri područja: tijelo Sfinge,
istočni kraj južnog izloženog dijela, zapadni kraj južnog izloženog
dijela i zapadni izloženi dio.
Na tijelu Sfinge je veliki dio I. naslage i donji dio II. naslage slojeva
stijene skriven zidarskim radovima kojima se popravljalo njezin izgled.
Obavljeno je nekoliko restauracija, a smatra se da je prva izvedena u
Starom kraljevstvu (2650-2152. g. pr. Kr.), a posljednja je dovršena
25. svibnja 1998.
Izloženim gornjim slojem Sfinge dominira zaobljeno subhorizon-
talno propadanje. Reader to smatra posljedicom različite degradacije
izloženih slojeva. Manje izdržljivi dijelovi uvučeni su u odnosu na
prvobitni profil Sfinge. Ima relativno malo subvertikalnih tragova
propadanja, osim "glavne raspukline" koja presijeca tijelo Sfinge malo
ispred stražnjih nogu Sfinge. Ostali takvi tragovi uglavnom su slabo
definirani i ograničene dužine.
Na istoku južnog izloženog dijela vidljiva je subhorizontalna degra
dacija slabijih slojeva. Ti su se slojevi donekle uvukli u odnosu na
prvobitni isklesani profil. Međutim, profil lica Sfinge očuvan je gotovo
u svojem originalnom obliku, možda slijedom ponovnog klesanja.
Reader je opazio da se na južnom izloženom dijelu vidi subvertikal-
na erozija koja prema zapadu postaje progresivno učestalija i naglaše
nija. Sasvim na zapadnom kraju, subvertikalne značajke su dublje od
onih na istočnom dijelu i na licu Sfinge.
Na zapadnom izloženom dijelu, subhorizontalna erozija u manje
trajnim slojevima izraženija je nego drugdje. Trajniji su slojevi također
znatno erodirali. Učestalost subvertikalne degradacije duž zapadnog
izloženog dijela također je jača i izraženija nego drugdje, što je dovelo
do razvoja zaobljenog lateralnog profila - "konkavni" izgled što ga Sch-
och opisuje u svojoj analizi. Na nekim su mjestima te značajke kombi
nirane u razgranati obrazac, što pokazuje da su vremenske prilike
djelovale čak i na manje nepravilnosti u izloženim slojevima stijene.
Kad se usporede s rekonstrukcijom originalno isklesanog profila, dije
lovi pri samom vrhu znatno su se uvukli.
U sažetku, Reader kaže da je očito da na većem dijelu tijela Sfinge,
te na istočnim i južnim izloženim dijelovima, postoji umjereno propa
danje karakterizirano subhorizontalnim oštećenjima i ograničenom
erozijom zidova oko Sfinge. Uspoređujući iste vrste kamena na različi-
tim mjestima unutar udubljenja oko Sfinge, vidljivo je da je na zapad
nim zidovima erozija bila intenzivnija. Na njima ima dubokih tragova
subhorizontalne i subvertikalne erozije, čak i na tvrdim slojevima. Rea
der taj "raspored intenziteta" erozije smatra osobito značajnim za
starost Sfinge. To pokazuje da je voda dolazila iz jednog smjera,
određenog terenom i nagibom visoravni. Prema Readerovoj analizi,
vidljiva se erozija može objasniti bujicama nastalim od obilnih kiša,
odnosno oborinskim vodama, koje su tekle preko nezaštićenog tla
tijekom prve tri dinastije (2920-2575. g. pr. Kr.), a nastajale su nakon
kratkih, ali silnih oluja. Takva tekuća voda može nanijeti mnogo štete,
pa to objašnjava naglašenije propadanje slabijih slojeva kao što su II.
naslage. Na temelju toga, može se pretpostaviti da je Sfinga isklesana
mnogo kasnije, možda oko 3000 g. pr. Kr.
Oborinske vode
Kao što je ranije spomenuto, Egipat nije uvijek bio pustinja. Premda
suhi uvjeti dominiraju od 2350. g. pr. Kr., poznato je da su postojala
vlažnija razdoblja. Umjerena klima između 7000 i 5000 g. pr. Kr., ko
joj Schoch pripisuje propadanje Sfinge, odvojena je od kasnijih, sušnih
uvjeta prijelaznom fazom. Tijekom te prijelazne faze, sezonske su
kiše povremeno prekidale sušu. U to je vrijeme visoravan Giza bila
donekle pokrivena vegetacijom, pa bi obilna kiša brzo natopila tlo, a
višak vode tekao bi površinom u smjeru doline Nila. Prema mišljenju
Colina Readera, snaga oborinskih voda mogla je izazvati znatnu ero
ziju. Kao primjer navodi hram u dolini koji je uvelike erodiran.
Reader tvrdi da su, tijekom jakih oluja, oborinske vode s visoravni
Giza tekle prema nižim područjima na istoku. Veći dio vode zacijelo
je stigao do Sfinge i prelijevao se preko zapadnog zida, erodirajući
izloženu vapnenačku stijenu i slijevajući se niz pukotine na površini
stijene. Minimalna količina voda tekla bi preko istočnog zida. Premda
su istočni i zapadni izloženi dijelovi kompleksa Sfinge jednako stari,
zapadni je zid više oštećen. Reader tvrdi da je zapadni zid očito bio
više izložen oborinskim vodama.
Prema Readeru, kad se erozivni potencijal oborinskih voda poveže
s kretanjima podzemnih voda, kemijskim propadanjem (kiša i vlaga)
i slanim ljuštenjem, moguće je doći do sveobuhvatnog objašnjenja
erozije unutar zidova oko Sfinge. Oborinske vode, tvrdi Reader, moraju
se povezati s drugim faktorima ako se želi objasniti sveukupna erozi
ja općenito, kao i izraženija erozija u zapadnom dijelu udubljenja.
Hram Sfinge
Većina se egiptologa slaže da su Sfinga i njezin hram vjerojatno podi
gnuti u isto vrijeme, jer su kameni blokovi za gradnju hrama vađeni
iz udubljenja oko Sfinge. Raspored fosila u kamenu od kojeg je izgra
đen hram jednak je onome otkrivenom u zidovima oko Sfinge. To bi
značilo da su Sfinga i njezin hram nastali prije radova što ih je ondje
naredio Khufu (Keops). Povrh toga, građevinski stil hrama Sfinge,
koji se opisuje kao kiklopski, razlikuje se od Khufuovih građevina.
Za gradnju su korišteni golemi kameni blokovi, teški između šest i
deset tona. Međutim, čini se da još dva izvora dokaza pobijaju moguć
nost nastanka Sfinge prije razdoblja Khufua: iskopavanje brojnih ko
mada lončarije iz doba četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.) iz
udubljenja oko Sfinge, te otkriće lončarije i kladiva četvrte dinastije
u neposrednoj blizini. Stariji artefakti nisu pronađeni.
Ranija su iskopavanja u udubljenju oko Sfinge otkrila blok od vap
nenca, koji je ležao na hrpi otpadaka u kojoj su pronađeni brojni
dijelovi lončarije iz četvrte dinastije. Odmah sjeverno od hrama Sfin
ge, dokazi pokazuju da je tijekom četvrte dinastije došlo do vađenja
kamena u sloju I. naslage. Mark Lehner i Zahi Hawass taj rad u kame
nolomu svrstavaju u četvrtu dinastiju na temelju pronađenih artefa-
kata koji uključuju kladiva i lončariju.
Međutim, također postoje dokazi koji sugeriraju da su ti radovi
četvrte dinastije bili samo nepotpuna faza gradnje i ne mogu se kori
stiti za službeno određivanje datuma gradnje Sfinge ili njezina hrama.
Njemački egiptolog Herbert Ricke otkrio je spoj između kamenja
koji se proteže kroz sva četiri kuta hrama Sfinge, obilježavajući vanj
sku stranu njezinih zidova u prvoj fazi gradnje. Tvrdi da su sjeverna
i južna kolonada hrama dodane kasnije, kad je unutrašnjost poprav
ljena granitnim pločama. Kako bi se izgradio taj dodatak, dijelovi
sjevernog i južnog zida gurnuti su unatrag, a s vanjske su strane do-
dani veliki blokovi kamena vapnenca. Ricke tvrdi da su neki od na
puštenih blokova, očito iz te druge faze gradnje, oni ispod kojih je
nađena lončarija iz četvrte dinastije. Premda Ricke ne spominje vre
mensko razdoblje koje dijeli radove četvrte dinastije od ranije gradnje,
očito je da su ta dva projekta izvršena tijekom različitih klimatskih
uvjeta. Razlika oštećenja u kamenu pokazuje da ih je dijelilo prilično
mnogo vremena.
U kamenolomu iz vremena četvrte dinastije ima još dokaza na čvr
stoj stijeni I. naslage, a otkrio ih je Lehner. Od vremena četvrte dina
stije (2575. g. pr. Kr.), ta je stijena bila izložena prirodnim elementima,
a ipak se na njoj vidi tek neznatno propadanje. Zanimljivo je da isti
slojevi I. naslage izloženi drugdje u udubljenju oko Sfinge imaju jača
oštećenja. Prema Readerovu mišljenju, taj kontrast u propadanju na
zapadnom rubu kamenoloma četvrte dinastije veoma je naglašen. Sti
jene izložene izvan kamenoloma veoma su oštećene. Reader vjeruje
da se, općenito govoreći, naglašenije propadanje stijene I. naslage u
istim područjima može objasniti samo smještanjem starosti Sfinge i
prve faze gradnje njezina hrama u vrijeme prije Khufuovih radova na
visoravni Giza (2589-2566. g. pr. Kr.) - kad su izložene vapnenačke
stijene erodirale uslijed utjecaja oborinskih voda.
Reader zaključuje da je Kefrenova gradnja, tijekom četvrte dinasti
je, unutar kompleksa Sfinge bila druga faza radova. Kao što je već re
čeno, napravljene su modifikacije sjevernog i južnog zida hrama, uz
vađenje kamena vapnenca I. naslage odmah sjeverno od hrama. Bu
dući da je do tih izmjena došlo nakon rada u kamenolomu u vrijeme
Khufuove vladavine, tada izložene stijene nisu erodirale pod utjecajem
oborinskih voda. Stoga se na njima ne vide obrasci jakih oštećenja kao
drugdje u udubljenju oko Sfinge.
Kefrenov put po nasipu i posmrtni Hram

Kefrenov put po nasipu prolazi duž grebena uzdignutog kamena
stanca, popločanog na istočnom kraju, koji povezuje nisko smješteni
hram u dolini s posmrtnim hramom i zatvorenim dvorištem piramide.
Vjeruje se da je to bio put namijenjen procesiji pogrebne povorke.
Na sjevernoj se strani vidi kamen stanac ispod popločenih dijelova,
što ukazuje na mogućnost da je postavljen samo jedan niz kamenih
blokova u cilju stvaranja ravnomjerne kosine duž puta. Istočni dio
puta po nasipu pruža se duž južnoga dijela kompleksa Sfinge. Reader
kaže da su te dvije strukture poravnate, što se rijetko kada događa
slučajno. Time se povećava mogućnost da su izgrađene u isto vrijeme.
Drugim riječima, ako je Sfinga nastala prije Khufuova kompleksa, a
put po nasipu izgrađen je istodobno kad i Sfinga, onda je i put po na
sipu nastao prije Khufuova vremena. Daljnji dokazi o tome vidljivi
su u zemljopisnom odnosu između puta po nasipu i dva kamenoloma
nastala tijekom Khufuove vladavine.
Razvojni slijed tradicionalnih egiptologa podrazumijeva da su Ke-
frenov put po nasipu i Sfinga (2589-2566. g. pr. Kr.) podignuti nakon
Khufuova vađenja kamena i gradnje. Ako je to točno, Kefrenovo va
đenje kamena ne bi bilo ograničeno na duljinu puta po nasipu; stoga
se Reader pita zašto bi Kefrenovi radnici stali, preselili se određeni
broj metara južno i ondje započeli rad u novom kamenolomu. To nema
baš previše smisla. Prema Readerovim riječima, to ne bi imalo nikakve
svrhe. Uvjeren je da su put po nasipu i Sfinga podignuti u isto vrijeme.
Velika Sfinga, hramovi na istoku i piramide na zapadu povezani
su Kefrenovim putom po nasipu. Kefrenov se hram sastoji od dva ra
zličita elementa, karakterizirana drukčijim građevinskim stilovima.
Ostaci hrama bliži Kefrenovoj piramidi sastoje se od pravokutnih
blokova umjerene veličine. Suprotno tome, istočni dio hrama sastoji
se od velikih blokova, u kiklopskom stilu. Nadalje, hram je izgrađen
na povišenomu mjestu, a tlo se oštro spušta prema istoku i umjereno
prema zapadu. U području kiklopske arhitekture, ima malo otvorenog
prostora u unutrašnjosti građevine. U mnogim su područjima kame
ni blokovi kiklopskog stila teško oštećeni od vremena, a veći dio propa
danja vidljiv je na izloženim dijelovima susjednih blokova. Prema
Readeru, do propadanja je vjerojatno došlo nakon što su blokovi sta
vljeni na svoja mjesta.
S obzirom na topografiju područja, Reader je opazio da istočni dio
Kefrenova hrama, ono što on zove "proto-posmrtnim hramom", ima
istaknutiji položaj čak i od Kefrenove piramide. Taj dominirajući po
ložaj na zapadnom obzoru, kao i njegova izrazito primitivna arhitek
tura i povezanost s putom po nasipu, pokazuju da taj dio Kefrenova
hrama također može potjecati iz vremena prije Khufuovih građevina.
Šesnaest kilometara južno od Gize nalazi se Sakkara koja je bila
dio glavnoga grada Staroga kraljevstva tijekom prve i druge dinastije
(2920-2650. g. pr. Kr.). U Sakkari postoji plato na kojem je izgrađena
najranija egipatska stepenasta piramida, kao i brojne mastabe i druge
građevine. Najstariji dio kompleksa izgrađen je na rubu kosine s koje
se pruža pogled na dolinu Nila. Čini se da je topografija bila jedan od
primarnih faktora u rasporedu građevina u Sakkari, kao i za građevi
ne u Gizi podignute prije Khufua. Reader kaže da je Kefrenov put po
nasipu mogao biti postavljen u tom smjeru jednostavno radipoveziva-
nja istaknutih mjesta oko Sfinge i proto-posmrtnog hrama.
Dakle, Reader vjeruje da je niz građevina na visoravni Giza nastao
prije vladavine i gradnje Khufua: proto-posmrtni hram, put po nasipu,
Sfinga i njezin hram. Uz izrazito propadanje na zapadnoj strani zidova
oko Sfinge, i brzinu kojom nastaje erozija, također misli da sve to potje
če iz razdoblja prije četvrte dinastije.
Kult Sunca u Gizi

Ako su bilo koje građevine iz razdoblja prije četvrte dinastije bile sa
čuvane tijekom Khufuovih opsežnih građevinskih radova u Gizi, te
su strukture morale imati neki određeni značaj, religiozni ili neki dru
gi. Možda su bile važan dio nekog hrama ili kulta. Dokazi zasad ukazu
ju samo na općenito razdoblje gradnje tih struktura koje su nastale
prije Khufuova vremena. Bolje bi se objašnjenje moglo naći u uporabi
kamena u drevnoj egipatskoj arhitekturi.
Kultura koja se razvila prije četvrte dinastije morala je već imati
iskustva u gradnji kamenom. Najranija poznata primjena gradnje ka
menom u drevnom Egiptu potječe iz preddinastičkih razdoblja - Cop-
tos kipovi, primjerice, pronađeni početkom 1900-ih u gradu Copto-
su, četrdeset tri kilometra sjeverno od modernog Luxora. Poslije su
se, u gradnji grobnica, kameni blokovi prvi put koristili u Helwanu,
dvadeset četiri kilometra južno od Kaira, u vrijeme prve i druge dina
stije (2920-2650. g. pr. Kr.). Prema Palermo kamenu, posljednji faraon
druge dinastije, Kasekemui, koristio je kamen za gradnju, što je u skla
du s najranijim poznatim zidanjem kamenom u Egiptu.
Između prve i treće dinastije, artefakti pronađeni u južnom podru
čju Gize pružaju dokaze o važnosti te regije. U djelu Archaic Egypt,
Emery govori o otkriću velikog, ali uništenog kraljevskog spomeni
ka u Gizi. Vjerovao je da je to bila grobnica Uadji, žene kralja iz prve
dinastije. Drugi dokazi koji prve dinastije povezuju s Gizom uključu
ju natpise na zdjeli od kremena koji sadrže ime prvoga kralja druge
dinastije, Hetepsekhemuija; te poklopci žara na kojima se nalazi ime
kasnijega kralja druge dinastije, Neterena. Nadalje, Covingtonova
grobnica, velika mastaba obložena opekama što ju je Dow Covington
iskopao na visokom dijelu grebena jugoistočno od treće piramide,
vjerojatno iz vremena druge dinastije i vladavine Kasekemuija (2734-
2707. g. pr. Kr.), pruža dokaze o stalnom korištenju Gize tijekom
razdoblja treće dinastije.
Lav se u egipatskoj mitologiji smatra čuvarom svetih mjesta. Nije
poznato kako ili kada je nastalo to vjerovanje, ali vjerojatno potječe
iz daleke prošlosti. Svećenici Heliopola (Grada Sunca) pripojili su lava
svojem štovanju sunca. Možda su ga štovali kao čuvara vrata u podze
mni svijet na istočnom i zapadnom obzoru.
Colin Reader koristi poznatu povijest zidanja kamenom za odre
đivanje slijeda razvoja nekropole u Gizi. U preddinastičkom Egiptu,
mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo je steći lokalnu važnost, možda
kao mjesto okupljanja za bogoslužje. Reader iznosi teoriju da je izbo-
čina stijene, od koje je isklesana Sfinga, sličila lavljoj glavi i bila je
povezana sa štovanjem Sunca. To je opravdavalo gradnju njezina vla
stita kultnog hrama. Zacijelo je bio izgrađen od trske ili opeka od blata
točno ispred izbočine u stijeni. Posvećen suncu na zalasku, drugi je
hram vjerojatno bio izgrađen tako da zauzima istaknuti položaj na
malenom brdu kad se promatra iz doline Nila.
Međutim, ideja o lavljoj glavi bez tijela ne uklapa se u egipatsku
ikonografiju. Reader vjeruje da su Egipćani, kako su se u kasnijim
razdobljima prvih dinastija razvij ale tehnike gradnje kamenom, odlu
čili "osloboditi" tijelo lava iz stijene. To je dovelo do klesanja Sfinge,
možda s glavom lava, i gradnje kamenih hramova posvećenih suncu
na izlasku i zalasku: Sfinge i proto-posmrtnih hramova.
Reader postojanje ta dva hrama smatra odrazom glavnog vjerova
nja drevnog Egipta: dvojnost u odnosu na boga sunca. Bog se manife
stirao u prirodi izlaska i zalaska sunca. Prema tvrdnjama Herberta Ri-
ckea i Siegfrieda Schotta, ta je dvojnost ugrađena u arhitekturu Sfinge,
njezina hrama i proto-posmrtnog hrama kao kompleksa solarnog
kulta. Protumačili su Sfingu i dva hrama kao posljedicu dva zasebna
kulta, jednog na istoku i drugog sa zapada. Hramovi su korišteni za
obrede posvećene suncu na izlasku i zalasku. U proto-posmrtnom hra
mu (poznatom kao Kefrenov hram), duga i uska odaja pruža se duboko
u središte građevine. Ricke vjeruje da je izgrađena za dvije barke (jedre
njaka, broda) boga sunca, južnu za dan i sjevernu za noć. Možda kao
put za procesiju, poravnanje između Sfinge i proto-posmrtnog hrama
postavljeno je kao veza između uzdignutih položaja građevina duž
južnoga kraja udubljenja oko Sfinge.
Kad je Khufu birao mjesto za svoj kompleks, tvrdi Reader, izabrao
je Gizu jer je ondje već postojao sunčev kult. Njegov izbor objašnjava
egipatski naziv za Gizu, koji znači "piramida koja je mjesto izlaska i
zalaska sunca". Kad je Đedefre, Khufuov najstariji sin, naslijedio oca,
ime boga sunca Ra uključeno je u kraljevsku kartušu. Za vladavine
Kefrena, Khufuova mlađeg sina, ideja da je faraon rani izražaj boga
sunca još se više razvila. Tada je Kefren postojeći kult sunca ugradio
u vlastiti, možda u cilju jačanja svoje povezanosti s kultom sunca.
Kako bi to postigao, izgradio je hram u dolini, modificirao hram Sfin
ge, napravio natkriveni prolaz duž postojećeg puta po nasipu i integri
rao proto-posmrtni hram u vlastiti. Reader također vjeruje da je Kefren
možda bio zaslužan za najranije popravke na tijelu Sfinge i za ponovno
klesanje glave Sfinge u ljudskom obliku, ali nije dao napraviti lik sličan
sebi.
Readerov zaključak
Reader zaključuje da je do iskopavanja udubljenja oko Sfinge, klesa-
nja Sfinge i gradnje njezina hrama došlo prije Kefrenovih projekata
u vrijeme četvrte dinastije. Njegovo je mišljenje da erozija izazvana
vodom na visoravni Giza, kao i na njezinim građevinama, dokazuje
da je tako. Geografski odnosi između Kefrenova puta po nasipu,
Sfinge i Khufuovih kamenoloma pružaju dodatne dokaze.
Što se tiče "teorije o mokrom pijesku" koju je iznio James Harrell
kako bi objasnio eroziju Sfinge, Reader vjeruje da ne može podnijeti
podrobnije ispitivanje i uglavnom je neodrživa. I premda su zapažanja
K. Lal Gaurija da je ljuštenje pod utjecajem soli važan čimbenik ero-
zije točna, ona ne objašnjavaju svu vidljivu eroziju unutar udubljenja
oko Sfinge.
Reader se slaže sa Schochom da je voda bila važan čimbenik u oš-
tećivanju, ali se ne slaže s njegovom tvrdnjom da je Sfinga isklesana
prije sedam do devet tisuća godina. Reader vjeruje da je napravljena
nekoliko stotina godina prije dinastičkog razdoblja, oko 3000 g. pr.
Kr. Vjeruje da relativna slabost vapnenačkih stijena gornjeg Mokatta-
ma, od kojih je Sfinga isklesana, zajedno s prevladavajućim klimatskim
uvjetima, čini vjerojatnim da je u kraćem vremenskom razdoblju mo
glo doći do znatnog propadanja izazvanog vremenskim prilikama.
Premda su u razdoblju prvih dinastija dominirali sušni uvjeti, opće
nito nije bilo tako suho kao danas. U manje suhim uvjetima, vjeroja
tno je došlo do kemijskih oštećenja izazvanih cijeđenjem topivih soli
iz izloženog kamena. Kada je ta topiva komponenta odstranjena iz
kamena, potencijal za daljnja kemijska oštećenja bio je smanjen, kaže
Reader.
Izloženi kamen, koji nije bio pod utjecajem oborinskih voda, pro
padao je uslijed cijeđenja, procesa pri kojem topive tvari u tlu ili kame
nu (soli, hranjive tvari, druge kemijske tvari ili zagađivači) ispiranjem
dopiru u donji sloj ili se otapaju i voda ih odnese. Međutim, na zapad
nom dijelu udubljenja oko Sfinge obilne sezonske oborinske vode
odnijele su veliki dio oštećenog vapnenca, razotkrivajući komparativ
no neoštećen kamen. S obzirom na topivu komponentu u tako izlo
ženom kamenu, što je važno, ta je vrsta erozije vjerojatno pokrenula
novu fazu kemijskog propadanja i cijeđenja, što je ubrzalo proces
propadanja. Reader vjeruje da su se te osobito agresivne i repetitivne
promjene u zapadnom području udubljenja mogle razviti u relativno
kratkom vremenskom razdoblju, u geološkom smislu.
Tvrdi da se gradnja na visoravni Giza razvijala u vezi s jačanjem
štovanja Sunca u drevnom Egiptu, a svoju teoriju temelji na intenzite
tu erozije u zapadnom dijelu udubljenja oko Sfinge, kao i na poznatoj
uporabi kamena u arhitekturi drevnog Egipta. U skladu s tim, Reader
procjenjuje da je do vađenja kamena oko Sfinge, gradnje s njom pove
zanih hramova i klesanja same Sfinge došlo oko 3000 g. pr. Kr.
Premda porijeklo Sfinge kao kulturološke ikone nije jasno, na teme
lju slijeda razvoja, Reader kaže da je koncepcija lava s ljudskom glavom
bila evolucijska, a počela je tijekom ranog dinastičkog razdoblja. Lav
je bio povezan sa štovanjem Sunca, a u vrijeme četvrte dinastije faraon
je već postao povezan s bogom Sunca. Iz tog je razloga glava Sfinge
isklesana u liku božanskoga kralja. Do tog ponovnog klesanja i preina
ke moglo je doći za vladavine Kefrena.
Određenu podršku svojoj teoriji o razvoju gradnje u Gizi, Reader
traži kod egiptologa i pisca Jaromira Maleka. U njegovoj knjizi In the
Shadow of the Pyramids (U sjenkama piramida), Malek kaže da je
službena dogma o kraljevoj vezi s bogovima redefinirana tijekom četvr
te dinastije. Faraon je postao dio novog religioznog sustava sa stvo
riteljem i bogom Sunca Re. Jačanje popularnosti boga Sunca dovelo
je do priznavanja istog kao glavnog boga Staroga kraljevstva (2650-
2152. g. pr. Kr.), a odražava se u kraljevskim imenima i titulama.
Malek primjećuje da Kefrenovo uključivanje Sfinge, njezina hrama i
uporaba hijeroglifa za "ustati" i "Re" u njegovu kraljevskom imenu
potvrđuju Readerovu pretpostavku da je Kefren zaslužan za redefini-
ciju kraljeva odnosa s bogovima.
Težina geoloških dokaza

Na temelju analize oštećenja izazvanih vremenskim prilikama na ci
jeloj visoravni Giza, kao i na podacima dobivenim iz seizmičkog pre
gleda tla u udubljenju oko Sfinge, Robert Schoch je iznio teoriju koja
kaže da je Sfinga isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Prema njego
voj teoriji, kiša koja je padala po Sfingi i zidovima oko nje ostavila je
nedvosmislene znakove erozije izazvane vodom. Krajem 1990-ih Co
lin Reader obavio je vlastito geološko istraživanje Sfinge i visoravni
Giza. Premda ne opovrgava stav da je kiša bila faktor erozije, Reader
tvrdi da su primarni razlog bile oborinske vode koje su se slijevale
preko rubova zidova oko Sfinge. Nadalje, kaže da je početkom drugog
tisućljeća pr. Kr. bilo dovoljno padalina koje omogućuju smještaj
vremena nastanka Sfinge između 3000 i 2500 g. pr. Kr.
Bez obzira koliko su nepopularni i suprotni stavovima tradicional
nih egiptologa, Schochovi i Readerovi zaključci o tome kako je došlo
do propadanja Sfinge nikad nisu opovrgnuti dokazima. Premda se
ne slažu u pojedinostima i brzini erozije, Schoch i Reader se slažu po
pitanju uzroka.
Vjetar i kemijske promjene doista postoje u kompleksu Sfinge. Ali
bez erozije izazvane kišama, svako objašnjenje ostaje manjkavo jer
nema vidljivih dokaza. Budući da je Sfinga isklesana iz kamena, teži
nu geoloških dokaza ne bi se smjelo ignorirati. Sfinga je očito morala
postojati u vrijeme kad su kiša i oborinske vode mogle oštetiti njezinu
površinu. S tim zaključkom na umu, pitanje glasi: kada je bilo dovoljno
kiše da nastane vidljiva erozija na Sfingi i zidovima oko nje? Geološka
povijest regije daje klimatski kontekst.
3
ZELENA SAHARA
Sfinga u klimatskom kontekstu
gipatska zapadna pustinja danas se nalazi unutar ekstremno

E sušne regije istočne Sahare. Trenutno prima manje od jednog
centimetra kišnice u desetljeću, te je pusta i neprikladna za život. Me
đutim, postoji obilje dokaza koji pokazuju da se klima Sahare uvelike
promijenila od kraja ledenog doba, osobito u Maliju i Nigeru. U tim
je zemljama veoma davno stajaća voda stvarala jezera, koja su postoja
la kroz dugo vremensko razdoblje. Analiza sedimenata tih drevnih
jezera pokazuje da su, jednom davno, postojale visoke pješčane obale
blizu jezera Čad, što ukazuje na vlažniju klimu. Prema istraživačima
koji se bave klimatskim promjenama, takva "mokra" Sahara postojala
je između 8000 i 6000 g. pr. Kr., a utjecala je na cijelu sjevernu i istočnu
Afriku.
Jačanje vlažnih vremenskih prilika utjecalo je na stvaranje novih
travnjaka koji su trajali do 2500 g. pr. Kr. Slijedom toga, nomadski
pastiri iz susjednih zemalja na sjeveroistoku doveli su ovce u Afriku.
Kosti ovaca pronađene su na mnogim mjestima, a prema arheolozima,
njihova nazočnost u arheološkom zapisu podudara se s početkom
ekosustava travnjaka. Arheolozi su također otkrili ostatke kultura koji
pokazuju da su ljudi živjeli u blizini drevnih jezera i rijeka u Maliju,
Nigeru i Čadu. Koštano oruđe, osobito harpuni, nađeno je na širokom
području koje se prostire od doline Nila do središnjeg dijela Sahare
u Nigeru, Maliju i Čadu. Artefakti su također pronađeni oko jezera
Slika 3.1. Dokaz o postojanju drevnog riječnog sustava u Alžiru, viđen iz orbite
Turkana i u sjevernoj Keniji. Većina arheologa zaključuje da su između

6000 i 4000 g. pr. Kr. pastirski narodi sve više naseljavali cijelo podru
čje, primjerice Tin-Torhu u Libiji, Meniet u planinama Hoggar u Alži
ru i Adrar Bous u pustinji Tenere u Nigeru. Prema datiranju artefa-
kata izotopom ugljika, pastirske su kulture migrirale od sjeveroistoka
prema jugozapadu.
Arheolog Fred Wendorf izračunao je da su prije 2500. g. pr. Kr. u
istočnoj Sahari postojale tri velike razdoblja kiša. Wendorf tvrdi da
se dokazi o tim kišnim razdobljima vide u masivnim naslagama mulja
koje ostaju iza sezonskih playa, odnosno privremenih jezera, iz kojih
je dobiveno više od sto datiranja izotopom ugljika. Te tri epizode
jakih padalina bile su podijeljene razdobljima ekstremne suše od 5300-
5100. g. pr. Kr. i od 4700-4500. g. pr. Kr., kada su slojevi tla natopljeni
vodom padali na istu (ili nižu) razinu na kojoj su i danas. Tijekom tih
sušnih međurazdoblja, naslage mulja bile su pod velikim utjecajem
erozije, a u nekim su slučajevima pješčane dine ispunile udubljenja
nestalih jezera. Megalitske strukture i krugovi od pješčenjaka u Nabta
Playi u južnom Egiptu, o kojime će biti više riječi u sljedećem poglav
lju, nalazili su se u sedimentima koji su se taložili između 5000 i 4700
g. pr. Kr.
Pretpovijesna naselja, kao što je bila Nabta, otkrivaju da je taj kraj
tijekom nekoliko tisuća godina uvijek iznova naseljavan, osobito u
vrijeme ljetnih kiša kad je postojalo obilje vode za ljude i njihove ži
votinje. Na temelju datiranja drvenog ugljena i ljuski nojevih jaja
izotopom ugljika, utvrđeno je da su velike zajednice postojale između
6100 i 6000 g. pr. Kr. Jedno je iskopano selo sadržavalo više od osam
naest kuća, složenih u ravnom nizu, s dubokim bunarima u koje se
moglo ulaziti - zadatak koji je očito iziskivao mnogo rada. Jedan bu
nar što ga je Wendorf iskopao bio je širok tri i pol metra i dubok dva
metra i sedamdeset, dovoljno velik da tijekom cijele godine omogući
život u pustinji. Vjeruje da je gradnja tih bunara možda prvi znak
rađanja društvene strukture, koja je kasnije osmislila i izgradila mega-
litski kompleks Nabta, oko 5000 g. pr. Kr.
Slika 3.2. Karta egipatskih gradova i oaza

Međutim, kiše nisu potrajale. Pomak monsuna na jug oko 2800 g.
pr. Kr. ponovno je područje Nabte učinio ekstremno suhim i nepri
kladnim za život. U to je vrijeme egzodus iz Nubijske pustinje (istočno
područje Sahare u sjeveroistočnoj Africi, između Nila i Crvenog mo
ra) na jug, u gornji Egipat, mogao potaknuti stvaranje društvenih
razlika i kulturne kompleksnosti u tom području, i selidbu prema
dolini Nila gdje je izvor svježe vode bio dostupan.
Klimatski, ono što se između 10.000 i 2500 g. pr. Kr. događalo u
pustinji Sahara, važan je čimbenik za podupiranje (ili pobijanje) teori
je o ranom datumu klesanja Sfinge. Premda je nemoguće točno znati
što se događalo u pretpovijesnim vremenima, posljednjih tridesetak
godina niz istraživača proučava to razdoblje, te su složili mogući scena
rij klimatskih promjena. Postoji golema količina podataka iz zapad
nog Egipta i sjevernog Sudana, uključujući više od petsto objavljenih
informacija o datiranju izotopom ugljika i razni geološki podatci.
Jedan je istraživač, C. Vance Haynes sa Sveučilišta Arizone, pose
bno proučavao klimatske promjene u istočnoj Sahari (sjeverozapadni
Sudan i jugozapadni Egipat) od 1973. Prema Haynesovim riječima,
to područje pruža čvrste dokaze o klimatskim promjenama. Dokazi
ukazuju na značajne promjene od ekstremne suše (oko centimetar kiše
godišnje) do polu-sušnih uvjeta (gotovo trideset centimetara kiše go
dišnje). Klimatska povijest regije otkriva da je Sahara nekoliko puta
mijenjala svoj izgled, od zelenila do pustinje i natrag.
Tijekom ledenog doba: prije 10.000 g. pr. Kr.

Tijekom drugog dijela ledenog doba, prije 20.000 do 10.000 godina,
istočna je Sahara bila nenastanjena i ekstremno suha. Premda je otkri
veno nekoliko nalazišta iz srednjeg paleolitika (starih između 100.000
i 40.000 godina), nijedno ne potječe iz posljednjih etapa ledenog doba.
Prema tvrdnjama arheologa, najstarija naseobina u pustinji Darb El
Arba'in, u jugozapadnom Egiptu, postojala je prije više od 70.000
godina, tijekom srednjeg paleolitika, prije početka ledenog doba. Vla
žna je klima u sjevernoj Africi započela prije 50.000 godina i trajala
je 20.000 godina. Ta se vlažna era zove Mousterian Pluvial, a omogu-
ćila je Sahari da procvjeta od biljaka i životinjskog svijeta, ali je omo
gućila i nastanak ljudskih naseobina.
Haynes piše da testiranje karbonata uranom pokazuje da su sedi
menti u Egiptu i Sudanu iz tog vlažnog razdoblja barem deset puta
stariji od onoga što pokazuju druga testiranja. Također vjeruje da dati
ranja izotopom, obavljena tijekom posljednjih dvadeset pet godina,
treba uzeti kao minimalne vrijednosti, jer postoji mogućnost da su
se kemijski promijenili u brojnim kasnijim razdobljima kiša. Haynes
kaže, ako je u istočnoj Sahari prije dvadeset do deset tisuća godina
postojalo veliko vlažno razdoblje, ondje bi se trebali nalaziti arheološ
ki dokazi o ljudskoj nazočnosti, jer ljudi prirodno migriraju prema
plodnim krajevima. Međutim, takvi dokazi ne postoje.
U posljednjim godinama ledenog doba, jaki su vjetrovi puhali pre
ko ekstremno suhe Sahare. Pješčane su se dine protezale od srednjeg
do sjevernog Sudana. Prema optičkim datiranjima, prije sedamnaest
do jedanaest tisuća godina vjetar je nanosio pijesak u regiji Pješčane
plohe Selima. Dine su se također formirale u Nabta Playi, Velikom
pješčanom moru i Wadi Bakhtu u Gilf Kebiru. Slijedom toga, okoliš
se drastično promijenio. Riječni su sustavi izbrisani, a vjetar je stvarao
rupe diljem zemlje. Međutim, arheološki i geološki dokazi pokazuju
da su po završetku ledenog doba počeli prevladavati vlažni uvjeti.
Ljetne kiše: 8000 do 5000 g. pr. Kr.

Kako je klima postajala sve vlažnija oko 8000 g. pr. Kr., kiše su niska
područja pretvorile u jezera i playe. S početkom tog "neolitskog kiš
nog razdoblja", regija koju danas poznajemo kao Egipat postala je
produžetak sahelske savane. Područje je pastirima i životinjama nu
dilo nove zemlje prikladne za život. Prema Haynesovim tvrdnjama,
tijekom tog razdoblja područje je dobivalo najmanje trideset centime
tara kiše godišnje, a možda čak i šezdeset. Između 7000 i 4000 g. pr.
Kr., kad su monsunske kiše pokrivale znatan dio unutrašnjosti Afrike,
razvio se "kišni maksimum" - kad je padalo najviše kiše - pretvarajući
pustinju u zelenilo bogato životom.
Neki podaci pokazuju da su kiše počele oko 10.000 g. pr. Kr. u Bir
Kiseibi, ali u mnogim drugim područjima, uključujući Abu Ballas na
jugu središnjeg Egipta, stigle su tisuću godina poslije. Unatoč tome,
oko 7500 g. pr. Kr. uzdignuti slojevi tla natopljenog vodom omoguća
vali su postojanje jezera u Sudanu. Arheolozi su otkrili sedimente iz
tih drevnih jezera koji uključuju pijesak, mulj, slatkovodne karbonate,
slojeve sulfata, soli i fosile biljaka. Analiza peluda pokazuje da je rijet
ko pošumljena stepa postojala u području oaze Selima, te da su ondje
rasla stabla Acacia, Commiphora i Maerua. Također su rasle višegodi
šnje biljke kao što su Tribulus, Blepharis i pripadnice porodica Cheno-
podiaceae-Amaranthaceae. Danas tih biljaka koje cvatu ima u Ennediju,
Darfuru i drugim mjestima gdje ima dovoljno vlage da bi mogle uspije
vati. Jezero Birket Qarun, koje dobiva vodu iz Nila, također je nastalo
u tom razdoblju, a u južnom Egiptu su se zavale punile kišnicom. U
drugim područjima, gdje su kiše bile obilnije, postojala su jezera i
močvare. Drveni ugljen iz pretpovijesnih logorskih vatri, datiran izoto
pom ugljika, svjedoči o sve više vlage i hladnijim temperaturama.
Dokazi iz regije Gilf Kebir ukazuju na polu-suhu do suhu klimu u
kojoj su dominirali zečevi, gazele i glodavci. Među ostacima otkrive
nim u Dahkli nalaze se antilope, gazele, konji, vodenkonji, goveda,
slonovi, nojevi i ribe. Kosti nosoroga pronađene su u Mergi, a slona,
antilope, divljih mačaka i žirafe u Abu Ballasu. Budući da žirafe jedu
lišće, pupove i grančice akacije i drugih biljaka, može se pretpostaviti
da je u cijeloj regiji bilo dovoljno stabala za njihovu ishranu.
Do 7300 g. pr. Kr. u sjevernom je Sudanu postojao Wadi Howar i
ulijevao se u Nil. Blizu Gebel Rahiba klimatski su uvjeti omogućavali
postojanje hladnih, slatkovodnih jezera dubine od tri i pol do devet
metara. Nabta Playa, kao i Umm Dabadib duž libijske visoravni, tako
đer su prije 7400 g. pr. Kr. imali vlažnu klimu. Mulj se akumulirao
duž Wadi Tushka i na drugim mjestima u Velikom pješčanom moru
južno od Siwe. Do 7100 g. pr. Kr. izvori i arteški bunari postojali su
u Khargi i Dahkli.
Playe
Playa je plitko jezero kratkog vijeka koje nastaje ondje gdje se voda
slijeva u zavalu bez odvoda u more, te poslije isparava, ostavljajući za
sobom ravnu površinu od blata. Playe su česta karakteristika pustinj
skih područja, a rijetko koji oblik na zemlji je tako plosnat i ravan.
Nastanak tih privremenih jezera u Nabti i Kiseibi bio je periodičan,
uz naizmjenične intervale suša. Raspored sedimenata od mulja i gline
u playama ukazuje na nasumične obilne kiše iza kojih su slijedile na
gle poplave ili bujice. Tri različite kulture smještene u sedmo tisućljeće
pr. Kr. ukazuju na postojanje izmjenične klime. Ostaci životinja (uklju
čujući velika goveda, a možda i pripitomljena goveda) govore o tome
da su se ljudi na nekim lokalitetima bavili stočarstvom. Druge playe
blizu oaze Bir Kiseiba bile su nastanjene između 8000 i 6200 g. pr. Kr.
Datiranje izotopom ugljika u regiji Kiseibe ukazuje na sušno ra
zdoblje između 6200 i 6100 g. pr. Kr., a ekstremno sušni interval u
Nabta regiji nastupio je oko 6500 g. pr. Kr. Prema tvrdnjama arheolo
ga, tijekom tog razdoblja pretpovijesni su artefakti izbili na površinu
uslijed stezanja i širenja glina u sedimentima playa. Glinom pokrivene
jame-spremišta, otkrivene u Nabti, pokazuju da je područje opet po
stalo vlažno nakon 6100. g. pr. Kr. Međutim, do 5900. g. pr. Kr. nastu
pilo je još jedno sušno razdoblje, a trajalo je dvjesto godina prije nego
je počela sljedeća vlažna faza.
Naslage taloga pružaju dokaze o klimi s dosta kiše, više od trideset
centimetara godišnje. Neke su playe zadržale ostatke obala; druge su
pokrivene zaobljenim šljunkom. Za razliku od aktivnih playa Sjeverne
Amerike, koje imaju glatko tlo od stvrdnutog i ispucanog blata, one
u Arba'in erodirale su od vjetra u različitim stupnjevima. Neke sadrže
yardange (izbočene stijene) koje strše nekoliko metara iznad tla playe.
Druge su tako jako erodirale da nisu ostale nikakve izbočine, a nekoli
ko ih je vjetar tako raščistio da je ostao samo kamen stanac.
Sedimenti u playama nastali su od erozije kamena stanca izazvane
vodom koja teče preko tla. Ti su sedimenti tipično sastavljeni od pje
ščenjaka, škriljevca i vjetrom nošenog pijeska. Ondje gdje su postali
vidljivi zbog iskopavanja, dijelovi pješčenjaka (slojevitog kamena koji
se od okolne stijene razlikuje po izgledu) drukčiji su od zaobljenog
šljunka. U dubljim dijelovima tla, gradiraju se u blatnjavi pijesak i gli
nu. Ljuske i uvijanje blata ukazuju na kratke intervale ekstremnih suša
tijekom tih kišnih razdoblja. Ostalo je malo fosila, ali oni koji postoje
uglavnom su loše očuvane kosti divljači, goveda, ovaca ili koza, te ne
koliko puževih kućica.
Playe u oazama sjevernog Egipta bile su aktivne do 5000 g. pr. Kr.
U oazi Siwa, Hatiet Um El-Hiyus playa bila je aktivna do 5900 g. pr.
Kr., ali se tijekom šestog tisućljeća pr. Kr. počela sušiti od najviših
dijelova. Dokazi iz tih playa pokazuju da su se između 8000 i 5000 g.
pr. Kr. klimatski uvjeti izmjenjivali od sušnih do vlažnih i natrag.
Premda su vlažna razdoblja trajala po nekoliko stotina godina, te regi
ju činila prikladnom za život, klima je općenito bila uglavnom suha.
Jezera
Močvarni su uvjeti postojali između 6400 i 5000 g. pr. Kr. u sjever
nom Sudanu, a plitka su se jezera smjestila između dina zapadno od
doline Nila. Vodeni putovi, blizu Naga Hamre, Gebel Nagerua i Wadi
Howara, osiguravali su raznolikost životinjskog svijeta, te su između
ostalih, postojali krokodili, vodenkonji, kopnene kornjače, goveda,
slonovi, nosorozi, bradavičaste svinje, žirafe i nekoliko vrsta riba. Fo
sili vodenih životinja, kao što su vodenkonj, krokodil i ribe, pokazuju
da su vode postojale, te da su neke bile povezane s Nilom.
Sedimenti u jezerima na sjeveru Sudana omogućili su geolozima
stvaranje podrobne slike okoliša. Podaci o peludi iz uzoraka izvađe
nih geološkim bušenjem u oazi Selima, Oyo uleknine i El-'Atruna
pokazuju da je strma padina puna zelenila postojala u istočnoj Sahari
od 6500 do 5000 g. pr. Kr. Zona biljnog života pružala se preko petsto
kilometara širokog pojasa na sjeverozapadu Sudana, od pošumljenih
savana blizu El-'Artruna do stepa u Selimi. Dalje na jugu, pelud iz
plitkih, kišama punjenih jezera govori o postojanju visokih akacija
trava kojima je potrebno četrdeset do pedeset centimetara kiše godi
šnje. Također tijekom tog razdoblja, Oyo uleknina imala je duboko
slatkovodno jezero okruženo biljkama savane.
Južno od Egipta, na sjeverozapadu Sudana blizu osušenog pritoka
Nila, talog u jezeru sastoji se od tankih, naizmjeničnih slojeva kemij
skih precipitata i bogatog organskog mulja. Te naslage pružaju podro
bne informacije o pretpovijesnoj klimi regije. Sadrže pelud, dijatomeje
(jednostanične alge), ostatke beskralježnjaka i korisne stabilne (nisu
radioaktivni) izotope*, a to znači da su postojali uvjeti od tropskih
pošumljenih savana do travnjaka.
* Izotop je jedan od nekoliko oblika kemijskog elementa koji ima isti atomski broj,
ali različitu atomsku masu.
Zanimljiva značajka te regije je činjenica, kako kaže Haynes, da su
arheološka nalazišta smještena na kamenu stancu ili na naslagama iz
ranijeg pleistocena. Slijedom toga, nema stratigrafske veze s naslagama
nastalim između 10.000 i 3000 g. pr. Kr. To zapravo znači da je nemo
guće razraditi kronologiju postojanja ljudi jer je kamen stanac ondje
bio milijunima, možda milijardama godina. Kulturološki ostaci, pro
nađeni u dinama, spustili su se do kamena stanca ili naslaga iz ranijeg
pleistocena uslijed erozije tijekom ekstremno suhih vremena koja su
ispreplitala vlažna razdoblja. Ta je erozija ostavila niske kupole pijeska
pune artefakata i kamenih ploča ognjišta. Premda datiranje ognjišta
i ljuski nojevih jaja izotopom ugljika ukazuje na vremenska razdoblja
naseljenosti, ne određuju starost samih naslaga tla i dna jezera.
Prilikom datiranja egipatskih i sudanskih dna jezera, Haynes se os
lanjao na starost organskih tvari pronađenih u blatu, određenu izoto
pom ugljika: karbonata, puževih kućica i, u rijetkim slučajevima, dje
lića drvenog ugljena. Jednom je u bazi dna jezera našao jedan do dva
centimetra debele naslage pougljenjene trske na vjetrom nanesenom
pijesku. Međutim, raspršeni se drveni ugljen mogao iznova taložiti,
pa ga, kaže Haynes, treba koristiti samo kao maksimalnu moguću sta
rost naslage. Starost najniže razine drvenog ugljena pronađene u tlu
je najpouzdanija, a u Selimi je najniži sloj drvenog ugljena potjecao
iz dva različita razdoblja, 7700 i 6500 g. pr. Kr. Prema Haynesovim
tvrdnjama, ostaci ranijeg jezera još uvijek su postojali prije pojave
drugog jezera. To je drugo jezero također imalo temeljni sloj od poug
ljenjene trske, što su je vjerojatno spaljivali pretpovijesni pastiri kako
bi imali bolji pristup vodi.
Razumne procjene starosti tih drevnih jezera dobivene su datira
njem raznih vrsta sedimenata uz pomoć izotopa ugljika. Međutim, u
nekim slučajevima procjene mogu biti previše stare zbog ponovnog
taloženja sedimenata iz dna ranijih jezera, ili drugih faktora koji kom
pliciraju procjenjivanje starosti. S tim na umu, istraživači su početak
kišnih uvjeta u Sahari smjestili između 9000. i 7880. g. pr. Kr.
Prema dokazima pronađenim u nekadašnjim jezerima Sudana i
Egipta, može se zaključiti da su u Sahari kišni uvjeti počeli oko 7880.
i završili oko 5490. g. pr. Kr. Prva vlažna faza započela je oko 7800. g.
pr. Kr., a druga se dogodila oko 6900. g. pr. Kr. Također postoje do-
kazi da je treća faza postojala između 5490. i 5220 g. pr. Kr. Između
tih vlažnih faza klima je bila relativno suha.
Rijeke
Dugačka više od 6600 kilometara, rijeka Nil je najduža na svijetu.
Zapravo se sastoji od dviju rijeka, Plavog Nila i Bijelog Nila. Plavi Nil
je primarni izvor Nila i teče iz sjeverozapadne Etiopije u Sudan. Bijeli
Nil teče iz jezera Victoria, zatim prema sjeveru i zapadu kroz Ugandu,
jezero Kyoga i jezero Albert. Obje se rijeke spajaju u Sudanu i čine
ono što svi poznajemo kao rijeku Nil.
Drukčija boja tla na mjestima do kojih je rijeka nekoć dopirala duž
Bijelog Nila pokazuje da je između 6500. i 6000. g. pr. Kr. vodostaj
bio tri metra viši od današnjega. Nekoliko se wadija ulijevalo u Nil,
uključujući Wadi Howar, diljem sjevernog dijela središnjeg Sudana,
kao i Wadi Melik koji je tekao od 5700. do 4000. g. pr. Kr. Vlažni uv
jeti u dolini Nila ostavili su naslage mulja, blata i šljunka prije 3000.
g. pr. Kr. Poplave Nila između 6200. i 4600. g. pr. Kr. stvarale su duboka
jezera u El Faiyumu, provinciji u gornjem Egiptu, i znatne su se koli
čine slatke vode slijevale u Sredozemno more.
Pješčana ploha Selima

Ravno, pijeskom pokriveno područje od 40.000 kvadratnih kilome
tara zove se Pješčana ploha Selima i srce je istočne Sahare. To je tako
đer središte pustinjske neplodnosti na egipatsko-sudanskoj granici.
U svojoj analizi pješčane plohe, dr. Haynes ju je podijelio na četiri
glavne starosne skupine slojeva: Od A do D, od najstarijih do najmla
đih. Slojevi A i C sastoje se od naslaga pijeska i šljunka koje su nastale
u manje suhim uvjetima. Sloj A, koji je najstariji, sadrži najbolje razvi
jeno tlo. Sedimenti sloja A sadrže artefakte iz ašelejenske kulture, koja
se pripisuje Homo erectusu u razdoblju od prije 1.5 milijuna do 300.000
godina. Sloj C, u nekim slučajevima, može biti ostatak sloja A u kojem
je smanjen sastojak željeza uslijed podzemnih voda u nižim dijelovima.
Međutim, neki dijelovi sloja C stari su od 70.000 do 90.000 godina i
sadrže artefakte iz srednjeg paleolitika. Slojevi B i D su pješčane plohe
koje su se taložile u ekstremno suhim uvjetima. Crveni sloj B, stariji
od 300.000 godina, pokazuje jače napredovanje stvaranja tla i tvrđi je
od svjetlosmeđeg sloja D iz razdoblja holocena, od 9000 g. pr. Kr. do
danas.
Kako je gore rečeno, te slojevite plohe pijeska ukazuju na formira
nje tla u različitim stupnjevima. Do tog "stvaranja tla" dolazi kad
mokre, veoma malene količine gline i karbonata u pijesku služe kao
povezna, kohezivna tvar. Tijekom dugog vremenskog razdoblja, pije
sak se može pretvoriti u tlo ako je izložen vlazi. Haynes slojevite plo
he pijeska dijeli u pet etapa stvaranja tla, 0 do 4, kako slijedi:
Etapa 0: nema kohezije; neće stajati kao vertikalni zid kad se iskopa.
Etapa 1: adekvatna kohezija da bi stajao kao vertikalni zid prilikom
kopanja rova, ali ne postoji struktura tla.
Etapa 2: adekvatna kohezija uz slabu, srednje prizmatičnu struktu
ru. Pukotine između tala su tako fine da se pojavljuje malo ili
nimalo napuklina nakon odstranjivanja pijeska etape 0. slojevi se
jasno razlikuju u svakom tlu.
Etapa 3: nema primarnih taložnih značajki zbog uznemiravanja
slojeva aktivnošću korijenja, ukopavanja životinja i gaženja ljudi
i životinja. Boje tla postaju više crvene i smeđe.
Etapa 4: crvenija od etape 3, s jačom strukturom; očito starije tlo.
Haynes kaže da su tla etape 3 u pješčanoj plohi očito proizvod vlaž

nijih klima. Ona koja su se razvila u sloju D često sadrže pretpovijesne
kulturne artefakte. Čini se da su etape 0, 1 i 2 rezultat učestalosti i
intenziteta kiša. Slijedom toga, ne moraju imati kronološku važnost.
Drugim riječima, kiša je mogla prodrijeti kroz gornji sloj pijeska i
pretvoriti etapu 0 u etapu 1 omogućujući laganu koheziju.
Ekipa iz Oxforda koristila je optički simuliranu luminiscenciju
(OSL) za određivanje starosti pješčane plohe Selima. Pijesak s razvo
jem tla etape 2 procijenjen je na starost od 3380 i 4640 godina; pije
sak s razvojem tla etape 3 procijenjen je na 15.690 i 19.220 godina,
što bi značilo da su donji slojevi pješčane plohe Selima nastali tijekom
kasnog ledenog doba, prije petnaest do dvadeset tisuća godina.
Nakon taloženja slojeva uslijedilo je formiranje tla, tijekom vlažnih
faza između 7800. i 3000. g. pr. Kr. To znači da se pretpovijesna jezera
i playe podudaraju s razdobljima vlage i formiranja tla, a ne s evoluci-
jom pješčane plohe Selima. Nastanak pješčane plohe Selima zbio se
u ekstremnoj suhoći ledenog doba, i nakon 3000. g. pr. Kr., kad se kli
ma opet vratila na ekstremnu sušu.
Fosilni ostaci kućice velikog puža, nađeni u etapi 3 površinskih tla
u sjeverozapadnom Sudanu, dokazuju da je bilo najmanje trideset cen
timetara godišnjih padalina tijekom posljednje faze neolitskog kišnog
razdoblja. Testiranjem izotopom ugljika organskih djelića puževih
kućica određuje njihovu starost od 4500 g. pr. Kr., na sjevernom kraju
područja proučavanja, do manje od 1100 g. pr. Kr. na južnom kraju,
što ukazuje na povlačenje pošumljene savane tijekom posljednjih
kišnih razdoblja na sjeverozapadu Sudana. Fosilni dokazi iz Pješčane
plohe Selima, koja je nastala tijekom ledenog doba, također pokazuju
da je između 8000 i 5000 g. pr. Kr. došlo do vlažnog razdoblja.
Povratak pustinje: od 5000. g. pr. Kr. do danas

Mokri i vlažni uvjeti prije 5000. g. pr. Kr. uspostavili su ekosustav
koji se sastojao od travnatih ravnica, grmlja i stabala. Flora je bila pose
bno koncentrirana u wadijima, jezerima i vrelima, koji su privlačili
životinje i ljude. Kasnije je okoliš postupno postao polu-suh diljem
južnog Egipta i sjevernog Sudana, a kišni se pojas pomicao sve dalje
na jug. Nastavak vlažnih uvjeta varirao je ovisno o lokaciji, a neka su
se područja sušila brže od drugih. Jezera koja su se punila podzem
nim vodama obično su trajala duže od playa punjenih kišom. Biljni
je život postajao sve siromašniji kako je suha klima jačala. Prema
rezultatima proučavanja peludi, klimatska se suhoća naglo razvijala
nakon šestog tisućljeća pr. Kr. Rub kišnog pojasa preselio se 250 kilo
metara na jug procijenjenom brzinom od trideset šest kilometara
svakih sto godina - što je ekvivalent jednog stupnja geografske širine
svakih tristo godina. Biljke i životinje, u većem dijelu regije, na koncu
su uništene ili stiješnjene na malenim dijelovima zemlje prikladne za
život.
Playe u oazama sjevernog Egipta osušile su se oko 5000 g. pr. Kr.,
a njihova su se udubljenja ispunila pijeskom što ga je nosio vjetar.
Playa Hatiet Um El-Hiyus, u oazi Siwa, bila je aktivna do 5900 g. pr.
Kr., ali se počela isušivati tijekom šestog tisućljeća pr. Kr.
Nil je imao visok vodostaj do 4600 g. pr. Kr., ali je nakon toga pao
i samo povremeno imao viši vodostaj. Poplave do kojih je katkada
dolazilo i nizak vodostaj rezultirali su taloženja sedimenata, oksidira
nih slojeva i vapnenastih "probijanja" duž delte Nila (područja Sredo
zemnog mora na ušću rijeke). Nakon 4500. g. pr. Kr. razine jezera u
Faiyumu spustile su se petnaest metara, povisile su se oko 3800-3700.
g. pr. Kr., a zatim su ponovno padale od 3700. do 1700 g. pr. Kr. Duž
gornjih dijelova Nila, pritoci su posve presušili oko petog tisućljeća
pr. Kr. Wadi Melik je presušio oko 4000 g. pr. Kr. Količina vode iz
Wadi Howara znatno se smanjila. Područja zapadno od doline Nila i
regija Faiyum općenito se smatraju suhima od 5000. do 4500. g. pr.
Kr. Nakon 4500. g. pr. Kr. flora savane je počela nestajati, a elementi
Sahare su preuzeli dominaciju. Do 4000. g. pr. Kr. u većini područja
južnog Egipta nalazila se isključivo pustinjska flora, uz iznimku neko
liko oaza, wadija i regije Gilf Kebira. Do 3000. g. pr. Kr. voda je još
uvijek sezonski postojala, omogućujući razvoj bogate vegetacije, što
se može usporediti s današnjim drvoredima uz Tibesti i Hoggar.
Suhoća se možda neznatno ublažila tijekom četvrtog tisućljeća pr.
Kr., uz godišnje količine kiše od oko petnaest centimetara, ali se klima
nastavila pogoršavati. Fosili biljaka pokazuju da je klima do 2000. g.
pr. Kr. postajala sve suša, uz procijenjenu godišnju količinu kiše od
desetak centimetara.
Čini se da su mnoga mjesta u južnom Egiptu napuštena oko 4000
g. pr. Kr. Glavno razdoblje naseljenosti u regiji Gilf Kebir trajalo je
od 4000. do 3000. g. pr. Kr.; druge playe, kao što su Wadi Bakht i Ard
El-Akhdar, postojale su do 3000. g. pr. Kr., a zatim su naglo prestale
postojati. Međutim, moguće je da su pješčane dine koje su zatvorile
playe bile probijene, možda stogodišnjom olujom velikih razmjera.
Slični obrasci klimatskih promjena postojali su u sjevernom Suda
nu, premda su uvjeti općenito bili vlažniji od onih u južnom Egiptu.
Neka jezera i playe u sjevernom Sudanu presušili su do 5000. g. pr.
Kr. U područjima Laquiya i Tageru, mnoga su jezera presušila oko
4500. g. pr. Kr. Neka jezera u regiji Merga ostala su aktivna oko 4900
g. pr. Kr. Playe u Laquiya Umranu još uvijek su bile aktivne oko 4100
g. pr. Kr., a neka ognjišta u Wadi Sahlu, blizu Laquiya Arba'ina, potje
ču iz 2700. g. pr. Kr. Playe i okoliši stajaće vode (gdje nema nikakvih
struja) duž Wadi Howara i Wadi Mansouraba počeli su nestajati na
kon 5000. g. pr. Kr., a posve su nestali negdje prije 2800. g. pr. Kr.
Istraživanja u Selimi pokazuju da je između 5000 i 4000 g. pr. Kr.
jezero intenzivno isparavalo, što je rezultiralo nastankom slanog jeze
ra oko 4400 g. pr. Kr. Biljni život koji je u toj regiji postojao trajao je
do 4000 g. pr. Kr. Izotopskim mjerenjima mekušaca utvrđeno je da
su suhi uvjeti prevladavali oko 3600 g. pr. Kr. Kako je bilo sve manje
kiše i klima je progresivno postajala sve suša, jezero u Selimi se smanji
valo i nestalo oko 2000 g. pr. Kr. U Oyou, četiristo kilometara južno,
događale su se slične promjene. Duboko je jezero postojalo do 5000
g. pr. Kr., ali se smanjivalo i postalo je slano. Do 4600. g. pr. Kr. bjelo
gorične šume savane počele su nestajati. Između 4000. i 2500. g. pr.
Kr. grmlje akacije i travnjaci zamijenili su dotadašnje suptropske sava
ne Sudana i Sahela. Nakon 2900. g. pr. Kr. vjetrom nošeni pijesak
pokrio je jezero u Oyou.
Veliko pješčano more, južno od Siwe, također je proces koji mu je
na kraju donio suhoću. Analiza sedimenata playe pokazuje da su suha
razdoblja prekidala vlažne uvjete tijekom petog tisućljeća pr. Kr. Na
slage vjetrom nošenog pijeska ukazuju na manje razdoblje suhe klime
oko 4300. g. pr. Kr., prije nego su pješčane dine bile, ponovno, djelomi
čno natopljene vodom i prije nego ih je biljni život stabilizirao (oko
2780. g. pr. Kr.). Nakon 2700. g. pr. Kr. područje je ostalo ekstremno
suho. Dokazi o ručno kopanim bunarima na mjestima playa blizu Siwe
pokazuju da su otprilike u isto vrijeme započeli slični suhi uvjeti.
Do 5000. g. pr. Kr. nestale su mnoge playe punjene kišom u Egiptu.
Većina se znatno isušila, zbog suše, a biljni je život počeo nestajati
već oko 5600 g. pr. Kr. Nakon 3900. g. pr. Kr. mnoga udubljenja playa
bila su doslovce ispunjena pijeskom. U Nabta Playi izmjenični slojevi
šuma i vjetrom nošenog pijeska pokazuju da su suha razdoblja preki
dala vlažnije uvjete između 5700. i 3800. g. pr. Kr.
U regiji Kiseiba, vlažna je klima možda trajala malo duže. Čini se
da su playe blizu Bir Kiseibe postojale do 3400. g. pr. Kr., možda zahva
ljujući podzemnim vodama zakopanima između slojeva pijeska. Zali
he vode u Abu Ballasu polako su nestajale do 4300. g. pr. Kr., a tada
je vjetrom nošen pijesak pokrio blato playa. Oaza Dahkla doživjela
je slično isušivanje nakon 4500. g. pr. Kr.
U južnoj regiji Kharga zavale kod Shurafa Hilla, između 6000 i
5000 g. pr. Kr., jaki su vjetrovi odstranili znatne količine površinskih
sedimenata. Dubina erozije vjerojatno je držala korak sa spuštanjem
slojeva tla natopljenih vodom, premda su zacijelo postojali i drugi
faktori. Nakon 3000. g. pr. Kr. velike su pješčane dine počele pokriva
ti mnoga nastanjena mjesta.
Oko 2800. g. pr. Kr. u Sudanu je Wadi Howar imao sve manje vo
de, a njegova su jezera isparila, obilježavajući službeni završetak opće
nitog vlažnog razdoblja u sjeverozapadnoj Nubiji. Do 2500. g. pr. Kr.
čakje i pustinjsko šipražje nestalo iz većeg dijela južnog Egipta i sjever
nog Sudana, uz iznimku nekoliko oaza i wadija. Nedostatak vegetaci
je omogućio je da pijesak zauzme veći dio regije. Suhi do ekstremno
suhi uvjeti ukorijenili su se u cijeloj regiji do 2500. g. pr. Kr. Jezera u
Selimi presušila su oko 2000 g. pr. Kr., a u El-Atrunu i regiji Gebel
Tageru oko 1600 g. pr. Kr. Datirani arheološki nalazi pokazuju da su
te pustinjske regije bile napuštene. Nakon 4000. g. pr. Kr. ručno kopani
bunari pokazuju da je nastanak suhih uvjeta utjecao na ljudske aktiv
nosti. Do 2075. g. pr. Kr. presušio je Wadi Howar, južni pritok Nila,
a sjeverni dio središnjeg Sudana postao je pustinja bez vode.
Današnja pustinja Sahara gotovo uopće nema života, a ondje po
stoje jedino najotpornije pustinjske biljke i životinje. Nekoć napola
suho područje, prikladno za život, južnog Egipta i sjevernog Sudana
suho je od 4500. g. pr. Kr., a sad ondje dominira vjetar.
Klima-sažetak
Egipatska pustinja Arbain i okolna regija suhe su posljednjih petnaest
do dvadeset tisuća godina, primajući oko centimetar vode godišnje.
Međutim, kako je opisano u prijašnjem tekstu, vlažniji su uvjeti pre
vladavali između 7000 i 4000 g. pr. Kr., a kiše je u prosjeku bilo više
od trideset centimetara godišnje, a možda čak i šezdeset. Ipak, regija
je bila podložna suši jer su kiše bile sezonske. Mršave pustinjske biljke
osiguravale su dovoljno vegetacije za održavanje životinjskog i ljud
skog života između 6500 i 1000 g. pr. Kr. Kako je područjem vladala
sve veća suša, a monsunskih je kiša bilo sve manje, dostupnost povr
šinske vode postajala je sve veći problem. Jezera i rijeke su presušili,
a prevladavala je erozija izazvana vjetrom. Takav klimatski scenarij
potkrjepljuje i geološka povijest izlijevanja Nila. Kako Robert J. Wenke
kaže u radu "Egypt: Origins of Complex Societies" ("Egipat: porijeklo
kompleksnih društava"), razine vode Nila bile su visoke od 6800. g. pr.
Kr. do 3800. g. pr. Kr. Međutim, nakon toga razine vode su bile niske,
osim kratkih vlažnih razdoblja oko 3400. g. pr. Kr. i 2500. g. pr. Kr.
Budući da je "zelena" Sahara postojala između 7000 i 4000 g. pr.
Kr., a količina padalina dosezala je oko šezdeset centimetara godišnje,
može se tvrditi da je egipatska Sfinga isklesana uskoro nakon 7000.
g. pr. Kr. Premda je to suprotno tradicionalnim stavovima, time bi se
dobilo dovoljno vremena za eroziju zapadnog zida izazvanu kišom.
Također bi se poklapalo sa Schochovim otkrićima. Međutim, brzine
erozije su, u najboljem slučaju, procjene u kojima se znanstvenici če
sto ne slažu. Tu se postavlja pitanje kojom brzinom stijene erodiraju.
Erozija i Sfinga
Sve se kopnene površine mogu smatrati padinama brda, čak i ako ne
maju nagiba (ravna površina ima "nagib" od nula stupnjeva). U veći
ni se slučajeva erozija padine može smatrati sustavom koji povezuje
oštećenja izazvanih vremenskim prilikama (raspadanje stijena), proce
se svojstvene padinama (kao što je masovno pomicanje slobodnog
kamenja i tla nizbrdo, uslijed gravitacije ili pod utjecajem vode) i ero
ziju do koje tipično dolazi od rijeka u donjim dijelovima dolina.
Kiše su uzrok erozije izazvane vodom. Hoće li voda prodrijeti u
tlo, ovisi o intenzitetu kiše i brzine prodiranja određene površinskim
uvjetima. Ondje gdje jačina kiše premašuje kapacitet tla kad je riječ
o primanju vode, plitka voda teče po tlu. Do tog viška vode uslijed
"zasićenosti" najčešće dolazi u dnupadina i u udubljenjima. Tlo posta
je zasićeno tijekom dugotrajne kiše uslijed kombinacije prodiranja,
činjenice da voda u tlu teče nizbrdo i podzemnih tokova. Kad je tlo
jednom zasićeno vodom, njezin kapacitet primanja vode ravan je nuli,
pa se višak kiše ne može upiti u tlo. Kad se to dogodi, voda zaostaje
na površini ili teče odozgo.
Voda koja prodre u tlo postaje vlaga u tlu ili podzemna voda (gornji
dio zasićene zone je vrh sloja tla natopljenog vodom). Odmah iznad
sloja natopljenog vodom nalazi se sustav sličan kapilarama, pri čemu
se voda kapilarnom aktivnošću izvlači iz sloja natopljenog njome,
što se naziva "neredovitim zasićenjem". Sloj tla natopljen vodom nije
ravan, već slijedi oblik površine - viši je ispod brda, a niži u dolinama.
Zbog toga vlaga u tlu i podzemne vode mogu teći od viših do nižih
područja, premda se to obično zbiva veoma sporo. Tipična brzina kre
tanja vode u čistom pijesku je oko deset metara na dan. Glavni dopri
nos tih protoka eroziji padina je odstranjivanje otopljenih tvari.
Voda koja teče površinom tla, bilo u kanalu ili po otvorenoj ravni
ci, nosi sedimente niz padinu. To rezultira površinskim bujicama,
potočićima i vododerinama. Površinske bujice su plitke količine vode
koje teku po površini. Riječ je o jednolikom odstranjivanju tla, bez
pojave vidljivih kanala, te je riječ o najmanje očitoj vrsti erozije. Poto
čići nastaju kad se površinska voda slijeva u mnogo malenih, ali jasno
vidljivih kanala. Vododerine nastaju kad se površinska voda i/ili poto
čići spajaju u veće bujice. Uz površinske bujice dolazi i do erozije izaz
vane udarcima kiše - pri čemu kišne kapi odvajaju čestice s površine
- što je najučinkovitije u suhim regijama gdje nema zaštitne vegetaci
je. U svim se slučajevima pomicanje tla i čestica stijena, izazvano
vodom koja teče, zove erozija.
Do znatnih površinskih bujica dolazi kada tlo ne može prihvatiti
velike količine vode, a intenzitet kiše je visok. Na prodiranje vode u
tlo uvelike utječe postojanje vegetacije, koja pomaže pri apsorpciji
vode jer održava otvorenu strukturu tla. Iz tog se razloga Hortonske
bujice (one koje ne teku kanalima ili vododerinama) uglavnom pojav
ljuju u suhim regijama, izrazito siromašnim vegetacijom. Ta su podru
čja podložna rijetkim, ali žestokim olujama, primjerice jugozapadni
dio Sjedinjenih Država, kao i neka područja sjeverne Afrike. Na tim
mjestima intenzivna kiša može trajati samo nekoliko minuta, ali mo
že doći do znatne erozije.
Erozija u perspektivi
Više od dvadeset pet godina geoloških i arheoloških istraživanja u
ekstremno suhim područjima jugozapadnog Egipta i sjeverozapad
nog Sudana pokazuju da su vlažni uvjeti u tim područjima postojali,
a započeli su oko 8000 g. pr. Kr. U to se vrijeme istočna Sahara promi-
jenila iz ekstremno suhe, beživotne pustinje, u kojoj je dominirala
erozija od vjetra, u polu-suhu savanu koja je privlačila biljke i životinje.
Ta je klima prikladna za život trajala, uz postupno pogoršavanje, do
početka trećeg tisućljeća pr. Kr., kada je uslijedio sadašnji trend eks
tremne suhoće. To se pretpovijesno vlažno razdoblje može nadalje
podijeliti na tri faze. Prva je trajala od 8000. do 6200. g. pr. Kr.; druga
od 6100. do 5900. g. pr. Kr.; a treća od 5700. do 2600. g. pr. Kr.
Schoch i Reader se slažu da je kiša bila primarni uzrok erozije Sfin-
ge. Međutim, Reader se ne slaže u potpunosti sa Schochovom teori
jom. Prema onome što kaže Reader, nije potrebno vrijeme klesanja
Sfinge smještati ranije od 5000 g. pr. Kr. Vjeruje da su kiše bile dovolj
no obilne tijekom posljednje vlažne faze da bi mogle objasniti vidljivu
eroziju. Štoviše, vjeruje da su oborinske vode i površinske bujice, a ne
direktna kiša, uzrok vodene erozije na zapadnom zidu oko udubljenja
Sfinge. Svaki izloženi kamen trpio bi štete od oborinskih voda nakon
kiše i bio bi znatno erodiran. Nakon što je izvađen kamen zapadno
od Sfinge, u vrijeme četvrte dinastije, više nije postojala mogućnost
erozije zidova oko Sfinge izazvane oborinskim vodama. Dakle, Sfinga
je isklesana barem prije 2500. g. pr. Kr.
Na zidovima oko Sfinge u prosjeku je vidljiva erozija do dubine od
devedeset centimetara, a najveća dubina erozije je gotovo dva metra.
Dakle, pravo pitanje glasi: koliko je vremena trebalo da dođe do te ero
zije?
Prema onome što piše u geološkim udžbenicima, spuštanje tla us
lijed vodene erozije općenito je spori proces. Brzina kojom stijene
erodiraju ovisi o tome kakve je vrste ta stijena. Općenito govoreći,
vulkanske stijene ili one koje su pretrpjele strukturne promjene erodi
raju 0,5-7 mm svakih tisuću godina; pješčenjak 16-34 mm svakih ti
suću godina, a vapnenačke stijene 22-100 mm svakih tisuću godina.
TABLICA 3.1 BRZINA EROZIJE ZA STIJENE (u milimetrima)

Vrsta Za 1000 godina Za 10.000 godina
vulkanske 0,05 - 7,11 0,50-71,12
pješčenjak 6,09 - 34,03 60,96 - 340,36
kamen vapnenac 22,09-100,07 220,98-1000,76
Premda nema dostupnih podataka za brzine erozije na visoravni
Giza, geolozi su proučavali eroziju kamenih formacija diljem svijeta.
Jedna od najpoznatijih erozivnih atrakcija u Sjevernoj Americi je Grand
Canyon (Veliki kanjon). Geolozi su izračunali da je star šest milijuna
godina. Budući da je u najdubljoj točki dubok tisuću osamsto metara,
znači da svakih milijun godina stijena, koja određuje kanjon, erodira
tristo metara. Drugim riječima, svake je godine tijekom proteklih šest
milijuna godina rijeka Colorado erodirala kamen stanac za 0,30 mili
metara. Ako tu brzinu erozije primijenimo na zidove oko Sfinge, treba
lo bi tri tisuće godina za eroziju duboku devedeset centimetara i šest
tisuća godina za eroziju do dubine od metar i osamdeset centimetara.
Međutim, može se pretpostaviti da je ravnomjerna snaga rijeke Colo
rado erodirala kamen brže od kiše ili površinskih bujica nakon kiša.
Svaka voda tekućica skuplja i prenosi čestice tla i djeliće stijena. Sva
ki potok nosi tvari, dobivene od pritoka ili s vlastitih obala, koje pluta
ju u vodi ili se kotrljaju po dnu korita. Te čestice udaraju o kamen
stanac, korita i doslovce bruse njegovu površinu; na kraju se smire
negdje u koritu ili dospiju do mora. Rijeka Mississippi je na taj način
smanjivala kamen stanac u svojem koritu brzinom od trideset centime
tara svakih devet tisuća godina, što je 0,033 milimetra godišnje. Ako
su zidovi oko Sfinge erodirali istom brzinom kao dno rijeke Mississip
pi, trebalo bi dvadeset osam tisuća godina za devedeset centimetara
erozije i pedeset šest tisuća godina za metar i osamdeset centimetara.
(Naravno, velika rijeka ima mnogo više erozivne snage nego povreme
na kiša ili površinske bujice, pa to nije usporedba istih pojava.)
Prilikom proučavanja Wutach rezervoara (geografskog područja
gdje se skuplja voda) u jugoistočnoj regiji njemačkog Schwarzwalda,
europski geolozi Philippe Morel, Friedhelm von Blackenburg, Mir
jani Schaller, Matthias Hinderer i Peter Kubik izračunali su da je brzi
na erozije pješčenjaka 9-14 mm svakih tisuću godina; granita 27-37
mm svakih tisuću godina; te vapnenca 70-90 mm svakih tisuću godi
na. Ako se uzme da je prosječna brzina erozije vapnenačkih stijena
7,62 centimetra svakih tisuću godina (0,076 mm godišnje), trebalo
bi dvanaest tisuća godina da zidovi oko Sfinge erodiraju devedeset
centimetara i dvadeset četiri tisuće godina za metar i osamdeset centi
metara.
Geolozi John Stone i Paulo Vasconcelos kažu da brzine erozije u
Australiji variraju, ovisno o klimi i karakteru geoloških formacija, kao
i o lokalnom krajoliku. Mjerenja klora-36 u kalcijevu karbonatu iz
vapnenačkih stijena diljem kontinenta, pokazuju da brzine erozije
izazvane kišom variraju od jednog metra svakih milijun godina, u
suhoj unutrašnjosti, do 150 metara svakih milijun godina u brdovitom
predjelu Papua Nova Gvineja. To je raspon od jednog milimetra do
150 milimetara svakih tisuću godina. Prema tim procjenama, trebalo
bi između šest tisuća i milijun godina da zidovi oko Sfinge erodiraju
devedeset centimetara, te između dvanaest tisuća i dva milijuna godi
na za metar i osamdeset centimetara.
Nadalje, Stone i Vasconcelos su zaključili da su brzine erodiranja
vapnenačkih stijena u dobroj korelaciji s prosječnim godišnjim količi
nama kiše, a vrijednosti su blizu onih predviđenih ravnotežom topivo
sti kalcijeva karbonata. Drugim riječima, što ima više kiše, to je veća
brzina erozije vapnenačkih stijena.
Geolozi Ari Matmon, Ezra Zilberman i Yehouda Enzel su u svojoj
studiji tektonskih aktivnosti regije Galileja u Izraelu dali prve procije
njene brzine procesa formiranja krajolika. Prema njihovoj studiji, ero
zija vapnenačkih stijena događala se brzinom od otprilike 29 metara
svakih milijun godina, što je 0,029 milimetara godišnje. Pri toj brzini,
zidu oko Sfinge trebale bi trideset dvije tisuće godina za eroziju od
devedeset centimetara, te šezdeset četiri tisuće godina za metar i osam
deset centimetara.
Jedan primjer brze erozije stijena su slapovi Nijagare. Geolozi kažu
da su se slapovi povukli 11,4 kilometra za dvanaest tisuća četiristo
godina, što je veoma velika prosječna brzina erozije od gotovo jedan
metar godišnje. Međutim, brzina erozije se u novije vrijeme smanjila
zbog na eroziju otpornog površinskog sloja vapnenca iznad naslaga
soli, preko kojeg slapovi padaju. Sloj vapnenca počinje otprilike pola
kilometra sjeverno od Rainbow Bridgea (Most duge). Međutim, kako
slapovi i dalje erodiraju prema jugu, brzina erozije će se ponovno pove
ćati kad stigne do drugog mekanog sloja stijena, blizu otoka Navy.
Slapovi Nijagare zapravo se sastoje od tri slapa: Američki slapovi,
između Prospect Pointa i otoka Luna; Slapovi vjenčanog vela, izme
đu otoka Luna i otoka Goat; te Kanadski slapovi (Konjska potkova),
između otoka Goat i Table Rocka. Na tim različitim područjima razli
kuju se i karakteristike stijena. Općenito, prirodni kamen stanac ispod
slapova sastoji se od mekanog škriljevca i vapnenca. Tijekom godina,
neprestani protok vode izazvao je lomljenje i odvajanje velikih dijelo
va kamena stanca koji su ostali na dnu slapova. Mekani škriljevac ero
dira brže od vapnenca, te potkopava njegovu stabilnost. Međutim,
Američki slapovi danas nemaju stalni način erodiranja. Sadašnja ko
ličina vode koja prolazi preko Američkih slapova nije dovoljna da bi
erodirala padinu koja je nastala od odlomljenog kamenja u dnu slapo
va. (Te su naslage slične vapnencu, ali se uglavnom sastoje od minerala
dolomita.) Sadašnja brzina erozije ispod Američkih slapova procje
njuje se na 6,35 milimetara godišnje - oko šest metara svakih tisuću
godina. Protokvode,čijajeminimalnarazina deset posto odprocijenje-
nih 2800 kubičnih metara tijekom ljeta (pola od toga tijekom zime),
nije dovoljan za stvaranje velike erozije.
TABLICA 3.2 BRZINE EROZIJE KROZ 1000 GODINA (u centimetrima)

ZA RAZNA GEOGRAFSKA PODRUČJA
Minimum Maksimum Prosjek
Galileja - - 0,00254
Mississippi - - 33,02
Wutach 6,985 8,89 7,62
Australija 0,101 6 15,24 7,6708
Grand Canyon - - 30,48
Giza (Schoch) 40,64 73,66 57,15
Giza (tradicionalno) - - 182,88
Nijagara (Američki s lapovi) - 635
Bez obzira koliko su različiti, utjecaji okoliša uvijek će imati odre

đenu ulogu za brzine fizičkog i kemijskog oštećivanja. Podaci pokazu
ju da je fizičko oštećivanje najizraženije u hladnim, vlažnim klimama
jer se ondje voda zamrzava i otapa. S druge strane, brzine kemijskih
promjena pod utjecajem su temperature i količine vode. Slijedom
toga, kemijske su promjene najizraženije u vrućim, vlažnim regijama.
Budući da je voda važan faktor za kemijske promjene, kao i za eroziju
kad se čestice odnose, brzine oštećivanja i erozije su najmanje u suhim
Godišnje količine kiše (cm)
Slika 3.3. Regije oštećenja izazvanih vremenskim prilikama,

u odnosu na temperaturu i količinu kiše (s Odjela za geološke
znanosti, Politehnički fakultet Kalifornije)
okruženjima, a točno su to Stone i Vasconcelos otkrili u Australiji.

To je također razlog iz kojeg rijeke stvaraju neke od najvećih brzina
erozije.
Postoji dobro dokumentirana korelacija između kiša i temperature
s oštećivanjem i erozijom. Ta korelacija služi kao načelo po kojemu
se može predvidjeti kakve se vrste erozije mogu očekivati u različi
tim klimatskim uvjetima. U područjima gdje su količine kiše i tem
perature relativno visoke - naprimjer, u tropskoj prašumi - kemijska
oštećenja (razlaganje stijena uslijed kemijskih reakcija između mine
rala u stijenama i tvari iz okoliša kao što su voda, kisik i kisele kiše)
su najjača i dominantna značajka izloženih stijena. U suprotnom
slučaju, gdje su količina kiše i temperature relativno niske, prevlada-
vaju mehanička oštećenja, a mogu biti neznatna do umjerena, ovisno
o količini padalina. Mehaničko oštećivanje je proces u kojem djelova
nje mraza, razvoj kristala soli, apsorpcija vode i drugi fizički procesi
razlazu stijenu na komadiće, bez ikakvih kemijskih promjena. Tempe
raturne zone u Sjevernoj Americi i Europi dobri su primjeri regija u
kojima dolazi do znatnih mehaničkih oštećivanja, premda u nekim
krajevima godišnja količina kiše može biti veća od sto trideset centi
metara.
U ekstremno suhim područjima moglo bi se očekivati da će biti
veoma malo oštećivanja bilo koje vrste. Očekivala bi se erozija izazva
na česticama što ih olujni vjetar nosi zrakom. Sjeverna Afrika i Bliski
istok dobri su primjeri te vrste erozije, a pustinjsko područje koje se
proteže od sjevernog Meksika do jugozapada Sjedinjenih Država tako
đer to ilustrira.
Geolozi rijetko kada pokušavaju generalizirati brzine oštećivanja
i erozije, jer se obje pojave razlikuju ovisno o klimatskim uvjetima, a
možda ovise i o mikroklimama unutar svake klime. Također treba
uzeti u obzir vrstu stijena i terena. Međutim, za neko određeno podru
čje moglo bi se očekivati da će određeni raspon oštećivanja i erozije
biti konzistentan s onim što je prikazano na slici 3.3. Znatnija odstu
panja od tih raspona ukazuju na mogućnost da je klima u prošlosti
bila drukčija.
Geološka načela oštećivanja uslijed vremenskih prilika i erozije
mogu objasniti široki raspon brzina erozije u australskoj studiji. U
unutrašnjosti Australije je vruće i suho, uz veoma malo oštećenja izaz
vanih vremenskim prilikama. Ali u Novoj Gvineji, gdje između pro
sinca i ožujka dolazi do monsuna, a zatim opet između svibnja i listo
pada, oštećenja nastupaju mnogo brže. U studiji se vodilo računa o
nekoliko vrsta klime.
Otkriće brzine erozije koja se ne uklapa u očekivani prosjek za
neku određenu klimu predstavlja problem koji iziskuje objašnjenje.
Što su veća odstupanja, to ih je teže objasniti. U određenom trenutku
odstupanje postaje tako veliko da je potrebno ponovno razmotriti
pretpostavljenu kronologiju i uskladiti je s poznatim načelima.
Starost Sfinge
Premda se brzine erozije razlikuju od jedne do druge regije, što se
temelji na klimi, vrsti stijena i terenu, geološki dokazi pokazuju da
vapnenačke stijene erodiraju veoma polako, osim ako nisu na udaru
moćne rijeke kao što je Nijagara. Količina protoka vode (što ovisi o
količini kiše i prirodnim sustavima drenaže) i tvrdoća stijena dva su
najvažnija faktora koji određuju brzinu erozije.
Kao što je već rečeno, Egipat je imao tri vlažna razdoblja između
8000. i 2600. g. pr. Kr. No, količina kiše tijekom vlažnih razdoblja u
prosjeku je bila tek dovoljna - trideset do šezdeset centimetara godiš
nje - da klima od suhe postane polu-suha, što je dalo krajolik sličan
jugozapadnoj regiji Sjeverne Amerike: suh, ali dovoljno vlažan da bi
omogućio razvoj biljnog i životinjskog svijeta.
Tvrdim da geološko poznavanje erozije možemo iskoristiti za odgo
vor na pitanje o starosti Sfinge. Prema istraživanjima što ih je obavio
Gauri, a poslije potvrdio Schoch i drugi istraživači, stijena gdje je
Sfinga isklesana sastoji se od naizmjeničnih slojeva tvrdog i mekanog
vapnenca. Kako se moglo i očekivati, mekši su slojevi erodirali više
nego tvrdi. Međutim, tvrdi slojevi, osobito na vrhu zapadnog zida oko
udubljenja, također imaju znatna oštećenja izazvana vremenskim
prilikama. Kako bi to objasnio, Schoch je iznio teoriju da se erozija do
gađala tijekom mnogo tisuća godina, naročito od kiše. Reader tvrdi
da se to događalo relativno brzo, tijekom prvih egipatskih dinastija
(2920-2650. g. pr. Kr.), zbog sporadičnih i jakih oluja nakon kojih su
ostajale površinske bujice koje su se valjale preko visoravni i slijevale
niz rub zidova oko Sfinge.
S obzirom na poznatu klimu u Egiptu tijekom posljednjih deset
tisuća godina, veoma je vjerojatno da karakteristike temperature i
kišnih padalina tog područja spadaju u regiju, prikazanu na slici 3.3
(str.68.) , u kojoj se može očekivati "veoma malo oštećenja
bilo koje vrste". Prosječna brzina erozije vapnenačkih stijena, navede
na u tablici 3.2 na str. 67 (uz iznimku visoravni Giza i slapova
Nijagare), je gotovo devet centimetara svakih tisuću godina. Na teme
lju tog prosjeka, trebalo bi deset tisuća godina da zapadni zid oko Sfin
ge erodira devedeset centimetara, a dvadeset tisuća godina da erodira
metar i osamdeset centimetara. Premda se ne može tvrditi da je doista
tako, te brojke podupiru Schochov zaključak da stijene polako erodi
raju, te da je velika Sfinga u Egiptu erodirala na taj način. On vjeruje
da je Sfinga stara najmanje sedam tisuća godina - a to je, kako kaže,
konzervativna procjena.
Ako je Readerova teorija točna - da se erozija događala brže - ko
liko bi oluja bilo potrebno da izazovu vidljivo propadanje? Koja bi
količina vode, i tijekom kojeg vremenskog razdoblja, morala teći
preko zidova koji okružuju Sfingu? Premda je u Gizi bilo kiša tijekom
ranog dinastičkog i preddinastičkog razdoblja, klimatski pokazatelji
upućuju da su ta kišna razdoblja bila umjerena i kratkotrajna.
Alternativa Schochovoj ili Readerovoj teoriji je mogućnost da je
konvencionalni stav točan, pa se opažena erozija dogodila tijekom
četvrte i pete dinastije, između 2500. i 2350. g. pr. Kr., u razdoblju od
150 godina. To podrazumijeva brzinu erozije od 0,635 centimetra
godišnje - gotovo identično sadašnjoj brzini erozije Američkih slapo
va Nijagare. Ako je to točno, onda prava zagonetka nisu Schochove
ili Readerove geološke analize Sfinge i visoravni Giza, već nepoznate
sile koje su izazvale tako brzo razgrađivanje vapnenačkih stijena oko
Sfinge.
4
KOJA KULTURA, I KADA?

Riješen je golemi kontekstualni problem
rema tvrdnjama tradicionalnih egiptologa, postoji golem problem

P ako se klesanje Sfinge smjesti u vrijeme prije četvrte dinastije (2575-
2467. g. pr. Kr.). Nema nikakvih dokaza da je prije tog razdoblja posto
jalo oruđe i znanje potrebno za klesanje tako velikog kipa. Nadalje,
glava Sfinge očito ukazuje na stil četvrte dinastije. Pomanjkanje doka
za o dovoljno naprednoj kulturi da može stvoriti artefakt, opisuje se
kao problem kulturalnog konteksta. Colin Reader u svojem istraži
vanju nastoji rane dinastije (2920-2650. g. pr. Kr.) uklopiti u kontekst
za klesanje Sfinge. Međutim, čini se da je Schochovu Sfingu isklesala
nepoznata civilizacija nekoliko tisuća godina prije no što je prvi Egip-
ćanin napravio bakreno dlijeto. Dakle, Schochova teorija o starosti
Sfinge očito nema kulturalni kontekst. To je tema kojom ćemo se poza
baviti u ovom poglavlju.
Sigurno je da postoje dokazi o aktivnostima ranih dinastija na
visoravni Giza. Premda se općenito smatra da je pojačana gradnja
započela u vrijeme četvrte dinastije, kako Reader naglašava, postoje
objavljena arheološka otkrića koja ukazuju na aktivnosti prije tog
vremena. Krajem 1800-ih pronađena su četiri keramička vrča u podno
žju Velike piramide. U početku se vjerovalo da potječu iz vremena
prve dinastije (2920-2770. g. pr. Kr.). Međutim, poslije je Bodil Mor-
tensen utvrdio da su tipični za kasno preddinastičko razdoblje Maadi
(otprilike 3500-3050. g. pr. Kr.)* . Mortensen je također tvrdio da
potječu iz grobnice, a ne iz stambenog prostora, jer su vrčevi prona
đeni netaknuti.
Reader naglašava da se otkriće artefakata iz razdoblja prije četvrte
dinastije na visoravni Gizamora razmotriti u kontekstu razvoja četvr
te dinastije. Nepobitno je da je četvrta dinastija uvelike koristila
Gizu. Veći dio raspoložive zemlje je korišten za vađenje kamena ili
gradnju. Obje te aktivnosti bile su destruktivne, te su zacijelo uključi
vale uklanjanje ranijih građevina i čišćenje ostataka. Dakle, ostaci
ranijih stanovnika vjerojatno subačeni u otvorene, ispražnjene kame
nolome ili na druga mjesta izvan područja gradnje. Tijekom 1970-ih
austrijski je egiptolog Karl Kromer našao takvo mjesto južno od
Gize, puno ostataka iz preddinastičkih (5550-3100. g. pr. Kr.) i ranih
dinastičkih (2920-2650. g.pr. Kr.) vremena. Daljnja proučavanja Kro-
merova nalazišta pokazuju da je ondje bilo nekoliko naseobina, a ne
samo jedna. Vjetar je nanosio pijesak u izdubljeno područje i odvojio
slojeve ostataka davnih Egipćana. Drugi su istraživači kritizirali dati
ranje raznih predmeta što ih je Kromer našao, ali svi se uglavnom slažu
da su iskopani vrčevi iz preddinastičkog razdoblja.
Kulturalni kontekst: postoji li više od jednog?

Ako Schoch ima pravo kad je riječ o određivanju starosti vapnenač-
kog tla u udubljenju oko Sfinge - da je prvi put izloženo zraku prije
najmanje sedam tisuća godina - može li postojati više od jednog kul
turalnog konteksta? Najbolji dokaz da je takva kultura postojala, za
pravo je relativna sofisticiranost s kojom se egipatska civilizacija na
samomu početku pojavila. Većina znanstvenika tvrdi da su Egipćani
tijekom preddinastičkog razdoblja nastojali izumiti i razviti veličanstve
nu tehnologiju rada kamenom, kakva se može vidjeti u stepenastoj
piramidi u Sakkari i na raznim građevinama na visoravni Giza. Drugi
istraživači, kao što je John Anthony West, ustraju u mišljenju da je ono
što se tumači kao razvoj zapravo naslijeđe. West tvrdi da su Egipćani
* Maadi neki egiptolozi smještaju u razdoblje između 4000-3000 g. pr. Kr. Grade
se kuće kvadratnog oblika, a otkrivena su tri groblja površinskog tipa ove kulture.
Smatra se da se u to vrijeme još prakticiralo žrtvovanje ljudi i životinja (pasa i
gazela) op. ur.)
koji su izgradili piramide i druge građevine na visoravni Giza bili na
sljednici dobara i znanja druge, starije kulture.
Polemike i rasprave razvijaju se oko napredne razine lončarske robe
i tehnika rada kamenom koje su otkrivene u nekim od najranijih na
lazišta egipatske civilizacije, kao što su Sakkara i Giza, ali ih nema na
nalazištima iz bilo kojeg kasnijeg razdoblja egipatske povijesti. (Veći
dio te veličanstvene lončarske robe izložen je u Kairskom muzeju i u
Petriejevu muzeju egipatske arheologije u Londonu.) Primitivan narod
koji posjeduje tehnologiju potrebnu za proizvodnju sofisticirane lon-
čarije, kao što su izdubljene granitne vaze, doista je zagonetka koja
zaslužuje objašnjenje.
Prema tvrdnjama egiptologa Waltera Emeryja, kamene posude iz
drevnog egipatskog razdoblja (3100-2650. g. pr. Kr.) vjerojatno su
bile najbolji način umjetničkog izražavanja starih Egipćana. Nijedna
druga zemlja, u ono vrijeme ili kasnije, nije postigla takvu preciznost.
Premda je kvaliteta varirala, lončarska je roba izrađivana u golemim
količinama i sa zapanjujućim estetskim dizajnom i tehnikama. Ko
rištene su sve vrste dostupnih stijena. Pronađeni su primjerci, datirani
iz razdoblje prve (2920-2770. g. pr. Kr.) i druge (2770-2650. g. pr. Kr.)
dinastije, izrađeni od diorita, škriljevca, alabastra, vulkanskih stijena,
serpentina, steatita, breča, mramora, vapnenca, šarenog crno-bijelog
porfirnog kamena, grimiznog porfira, crvenog jaspisa, opsidijanskog
kvarca, dolomita, kristalnog kamena i bazalta. Čak i uz naše suvreme
no industrijsko znanje, još uvijek nismo uspjeli reproducirati takve
predmete uz pomoć tehnika ili strojeva što su ih oni koristili. Nadalje,
takva lončarska roba nije pronađena u nalazištima iz kasnijih razdo
blja egipatske povijesti. Dakle, čini se da su vještine potrebne za izradu
tako pomno napravljenih predmeta na neki način izgubljene.
Veličanstvena lončarska roba: dokaz ranije kulture

Od preddinastičkog razdoblja do Staroga kraljevstva, postoje dokazi
da su drevni Egipćani posjedovali dobro razvijenu tehnologiju za
rad s kamenom. Na temelju pronađenih artefakata vidljivo je da su
stari Egipćani koristili bušilice, pile (obične i kružne) i tokarske stroje
ve za rezanje i oblikovanje kamena u predmete za kućanstvo. Muzeji
širom svijeta imaju izložene primjere drevne egipatske lončarske robe
koji prikazuju jedinstvene značajke njihova rada. Izrađeni su od niza
različitih materijala, od mekanog kamena, kao što je alabaster, do
najtvrđeg poznatog kamena, granita. Ti su muzejski izlošci među naj
ljepšim artefaktima ikad pronađenima, a ironija je u tome što potječu
iz veoma ranog razdoblja egipatske civilizacije. Mnogi su nađeni u, i
oko Đoserove stepenaste piramide u Sakkari.
Đoserova stepenasta piramida, izgrađena u vrijeme treće dinastije,
oko 2630. g. pr. Kr., vjerojatno je najstarija kamena piramida u Egiptu,
i prva ikad izgrađena piramida. To je očito i jedino mjesto gdje je
takva lončarska roba pronađena u većim količinama, premda je Sir
Flinders Petrie, istraživač s kraja devetnaestog stoljeća, našao djeliće
sličnih posuda u Gizi. Na mnogim komadima lončarske robe postoje
natpisi sa simbolima najranijih kraljeva iz preddinastičkog razdoblja.
Neki su znanstvenici tvrdili, zbog primitivnog stila natpisa, kako nije
vjerojatno da su oni koji su izradili posude također napravili natpise.
Moguće je da su preddinastički Egipćani došli do lončarske robe ne
ko vrijeme nakon što je izrađena, a zatim su je obilježili svojim znako
vima vlasništva.
U sredini otvorenih zdjela i tanjura, gdje se kut rezanja naglo mije
nja, vidi se čista, uska i savršeno kružna linija napravljena vrhom oru
đa za rezanje. Ti tragovi oruđa zasigurno potječu od tokarenja (rotira
nja predmeta na dvije osovine tako da odstranjivanje materijala sa
svih strana bude jednako). Relativno je jednostavno obrađivati mekani
kamen, te se to može raditi jednostavnim oruđem i abrazivnim sred
stvima; međutim, razina preciznosti pri obradi tih predmeta ravna je
onoj iz industrije dvadesetog stoljeća. Fine vaze, izrađene od lomnog
kamena kakav je škriljevac, tokarene su, izbrušene i polirane do bespri
jekornog, poput papira tankog ruba. Jedna zdjela od dvadeset tri cen
timetra, izdubljena je s otvorom od sedam i pol centimetara na vrhu,
savršeno je izrađena tako da bez problema stoji na zaobljenom i malo
zašiljenom dnu. Taj je zašiljeni dio veličine zaobljene strane jaja, što
iziskuje simetričnu debljinu stijenki, bez ikakvih većih pogrešaka.
Elegantni predmeti izrađeni od granita ukazuju na veliku vještinu,
ali možda i na naprednu tehnologiju. Posude od granita, portira ili
bazalta izdubljene su tako da imaju uski otvor koji se širi prema van,
a neke imaju dugi vrat.
Slika 4.1. Skica Petriejeva uzorka br. 15
Sir Flinders Petrie u svojoj knjizi The Pyramids and Temples of Gizeh
(Piramide i hramovi Gize) iz 1883. kaže da je tokarski stroj bio jednako
poznat u četvrtoj dinastiji kao i u suvremenoj radionici. Zdjele i vaze
od diorita iz razdoblja Staroga kraljevstva često ukazuju na veliku
tehničku vještinu i vjerojatno su izrađene na tokarskom stroju. Jedan
komad što ga je Petrie našao u Gizi pokazuje da je za odstranjivanje
materijala primijenjena metoda tokarenja, a ne proces brušenja. Zdje
la se pomaknula s centra, a zatim je ponovno centrirana, ali ne baš
točno. Nije se uspjelo prikriti prvo tokarenje, pa se dvije površine,
nastale uslijed dva tokarenja, sastaju u jednom vrhu. Takav se izgled
nije mogao dobiti brušenjem ili nekim drugim postupkom.
Druga zanimljiva pojedinost, vidljiva na Petriejevu pronalasku br.
15, je okrugla obodnica zdjele. Kako bi se to postiglo, zdjelu se mora
lo rezati oruđem koje čini luk iz fiksnog središta dok je zdjela rotirala.
Središte, ili stožer, oruđa nalazilo se na osovini tokarskog stroja kako
bi se dobila cijela površina zdjele, do samog ruba. Međutim, budući
da je gotov proizvod trebao imati rub, središte oruđa je pomaknuto,
s posve istim promjerom luka, i napravljen je novi rez kako bi se dobio
rub zdjele. Petrie kaže da to zasigurno nije bilo slučajno. Savršeno
kružni oblik svih zaobljenih dijelova, njihova jednakost i vrh u kojem
se sastaju, pričaju priču o preciznoj izradi. Nema tragova naknadnog
zaokruživanja, kojih bi sigurno bilo da je posuda ručno izrađena. To
je fizički dokaz strogo mehaničke metode izrade zaobljenih dijelova.
Cjevasto bušenje
Drevni su egipatski obrtnici također koristili cjevaste bušilice za izdu-
bljivanje rupa. Cjevasta bušilica je šuplji cilindar koji na jednom kraju
ima zupce. Radila je na istom principu kao nož za čišćenje jezgre ja
buke: vršenjem pritiska na tvrdi materijal i rotiranjem oruđa, zupci
bušilice rezali su cilindrični komad kroz predmet, a zatim se to vadilo.
Cjevaste su bušilice bile različite, promjera od šest milimetara do dva
naest i pol centimetara i debljine od dva do pet milimetara. Zasad
najmanja rupa pronađena u granitu ima promjer od pet centimetara,
premda postoje veći primjeri. U El Bershehu je vapnenačka stijena
oblikovana u željenu formu tako da su je rezali cjevastim bušilicama
od četrdeset šest centimetara. Petrie kaže da kružni utori koji se kat
kad križaju dokazuju da se to radilo samo radi odstranjivanja dijelova
stijene. Godine 1996., u Kairskom je muzeju izložen komad granita
sa spiralnim utorima na vidljivim dijelovima. Utori su se nalazili na
podjednakoj dubini i s ravnomjernim razmacima, što su očiti znakovi
da su napravljeni cjevastom bušilicom. Zacijelo ne bi bili tako pravilni
da su napravljeni abrazivnom kašom (mješavinom finog pijeska i vo
de koja odstranjuje materijal - naprimjer, trljanje nekog predmeta radi
uklanjanja površinskih ogrebotina).
Cjevasta je bušilica također korištena za izdubljivanje sarkofaga u
kraljevoj odaji Velike piramide. Premda se dovršeni predmet polirao,
na vrhu, unutar sarkofaga na istočnoj strani, ostali su tragovi bušenja
cjevastom bušilicom. Sudeći prema polumjeru reza, koji je manji od
pet centimetara, obrtnici su napravili brojne rupe, a svaka je bila dubo
ka nekoliko centimetara.
Blizu Sfinge, na gornjim pragovima vrata hrama u dolini, korištena
je cjevasta bušilica za bušenje rupa kroz granit. Dokazi o bušenju cje
vastom bušilicom još uvijek su vidljivi na većini vrata u hramu. Jedna
teorija kaže da su se te rupe koristile za držanje dugačkih vertikalnih
šipki koje su rotirale i služile kao šarke za vrata.
Cjevasto je bušenje specijalizirana metoda koja se vjerojatno nije
razvila bez potrebe za velikim rupama. Nadalje, napraviti svrdlo dovolj
no jako da buši granit nije ni jednostavan ni primitivan zadatak. Petrie
je vjerovao da su, za izradu oruđa kojim se uklanjalo dijelove tvrdog
kamena, brončane cjevaste bušilice bile opremljene vrhovima od dra
gulja. Naravno, to bi značilo da su rudarstvo, metalurgija, proizvodnja
svrdla, te generacije iskustva s materijalima za brušenje i tehnikama
rotacijske proizvodnje morale postojati mnogo prije podizanja građe
vina na visoravni Giza.
Pile za kamen
Drevni su Egipćani također koristili pile za kamen. Primjer toga po
stoji u Gizi, gdje su blokovi bazalta rezani tako da se dobiju kamene
ploče za popločavanje. Dokazi o uporabi kamenih ploča vide se na
istočnoj strani Velike piramide. Kamen za popločavanje stavljao se
na blokove od vapnenca, prije toga namještene na kamen stanac. Blo
kovi su očito odrezani tako da čine ravninu nakon što su složeni na
tlo. Nejednake su debljine i katkad zaobljeni s donje strane. Pregled
izbliza na rez od kojeg se odustalo, gdje je radnik počeo rezati na
pogrešnomu mjestu, pokazuje da je rez oštar i paralelan s rubom (vidi
sliku 4.2 na stranici 79). Kvaliteta tog reza podrazumijeva stabilno
držanje lista pile prilikom rezanja. Postoji još nekoliko mjesta gdje se
vide takvi rezovi. Sjeverno od tih rezanih blokova ima ih još nekoliko
s gotovo identičnim rezovima, na udaljenosti do devet metara.
U drugom obližnjem području ima dugačkih rezova pilom naprav
ljenih kroz veoma tvrdi kamen. Rezovi su, u većini slučajeva, konzi-
stentni, glatki i paralelni. Nema tragova "kolebanja" lista pile, što se
događa kada dugačka ručna pila počinje rezati tvrdi materijal. Jedna
je mogućnost da je list pile na mjestu čvrsto držala stijena iznad nje.
Sarkofag u kraljevoj odaji Velike piramide rezan je veoma velikom
pilom, dugačkom možda preko dva i pol metra. Tragove što ih je osta
vila njezina uporaba otkrio je i opisao Petrie. Također je opisao zamjet
ljivu pogrešku u rezanju. Piljenje je bilo nekoliko centimetara odma
knuto od oznake prije nego su to radnici opazili i izvukli pilu. Zelena
mrlja duž rubova rezova, kao i zrnca pijeska koja su se zadržala u
utorima, pokazuju da su listovi pila bili napravljeni od bronce.
Petrie je proučavao brojne primjere rada u kamenu. Jedan od neo-
bičnijih primjera bio je njegov artefakt br. 6, komad diorita na kojem
su se nalazili jednako razmaknuti i pravilni utori od kružnih lukova,
paralelni jedan s drugim. Premda su utori gotovo nestali uslijed bruše-
Slika 4.2. Gore: kameni blokovi u Gizi;
dolje: pogled izbliza na tragove rezanja pilom
nja, još uvijek se mogu vidjeti. Prema Petriejevim tvrdnjama, jedino pri
hvatljivo objašnjenje za to je teorija da su napravljeni kružnom pilom.
Rezanje tvrdih materijala uporabom mekane tvari, kao što su ba
kar, drvo i rožina, uz dodatak tvrdog praha, bilo je uobičajena metoda
tijekom povijesti. Štapići od praha koristili su se na taj način za odstra
njivanje površinskih slojeva kamena struganjem. Mnogi su zaključili
da su Egipćani tu metodu koristili jer su morali. Premda je ta metoda
bila prikladna za alabaster i druge mekane stijene, Petrie tvrdi da
davni Egipćani tu tehniku nisu koristili za tvrđi kamen. Kaže da se
rezanje i oblikovanje tvrdog kamena
kao što je granit, diorit, bazalt i tako dalje, obavljalo brončanim

oruđem; to je oruđe imalo oštrice za rezanje daleko tvrđe od
kvarca koji se obrađivao. Još nije utvrđeno koji se materijal nala
zio na vrhovima oruđa za rezanje; no moguće je samo pet tvari:
beril, topaz, hrizoberil, korund ili safir i dijamant. Čini se, da
izgled radova zasigurno ukazuje na dijamant kao dragulj za reza
nje; samo spoznaja da ga općenito ima veoma malo, a u Egiptu
ga uopće nema, ometa taj zaključak, te tvrdi nekristalizirani
korund čini vjerojatnijim materijalom.
U svojim napisima o mehaničkim metodama što su ih primjenjivali

Egipćani, Petrie je zaključio da su poznavali dragulj za rezanje dale
ko tvrđi od kvarca, te su ga koristili kao oštricu za graviranje. Prema
zdjelama od diorita s natpisima iz četvrte dinastije, djeliće kojih je
našao u Gizi, kao i po ogrebotinama na poliranom granitu iz ptole-
mejskog razdoblja u Sanu, Petrie je sa sigurnošću zaključio da su oni
koji su izrađivali te predmete koristili složene pile i bušilice. Hijero-
glifi su gravirani slobodnim šiljkom. Nisu strugani ili brušeni, već su
napravili brazde grubih rubova. Činjenica da su neke linije široke samo
0,16 milimetara dokazuje da je šiljak za rezanje morao biti mnogo
tvrđi od kvarca i dovoljno otporan da ne pukne ako je širok samo 0,13
milimetara. Petrie i njegova ekipa su bez oklijevanja zaključili da su
Slika 4.3. Petriejev artefakt br. 6

natpisi ugravirani na tvrdom kamenu napravljeni oruđem s vrhovi
ma od dragulja.
Povrh toga, rezovi pilom na površinama diorita, s utorima dubokim
0,25 milimetara, vjerojatnije su napravljeni fiksnim vrhovima dragulja
nego trenjem prahom. Utori su gotovo uvijek pravilni, jednake dubi
ne i jednake međusobne udaljenosti. Premda još nije nađeno oruđe
s vrhovima od dragulja, rezovi pilom na tim površinama gotovo nepo
bitno dokazuju da su Egipćani koristili pile čiji su listovi na vrhovima
imali dragulje.
Oči faraona
Sofisticirane tehnike nisu bile ograničene na kamene posude. Drugi
precizni i umjetnički sjajni radovi izvodili su se tijekom priprema za
pokope. Gotovo svi znaju na kako su ekstravagantan način Egipćani
pokapali svoje mrtve, s obiljem dobara za zagrobni život. Među tim
su dobrima također bili kipovi, isklesani kao životni prikazi ljudi ko
jima su ukazivali čast. Neki od tih kipova imali su doista nevjerojat
ne oči, napravljene tako da se činilo da slijede osobu koja prolazi
ispred kipa. Primjeri takvih kipova, iz četvrte i pete dinastije (2575-
2323. g. pr. Kr.), izloženi su u Louvreu u Parizu i Egipatskom muzeju
u Kairu.
Još se jedan kip s jedinstveno stiliziranim očima, Ka kip kralja Auib-
re Hora, pojavio u trinaestoj dinastiji Srednjega kraljevstva, od 1750.
do 1700. g. pr. Kr. Drugi su kipovi pronađeni u mastabama Sakkare.
Jednako kao proizvodnja jedinstvenog kamenog posuđa, tako je i stva
ranje tih čarobnih očiju nestalo iz egipatske civilizacije nakon trinaes
te dinastije.
Krajem 1990-ih, Jay Enoch, sa Škole za optičare na Kalifornijskom
sveučilištu u Berkeleyu, i Vasudevan Lakshminarayanan sa Škole za
optičare na Sveučilištu Missouri u St. Louisu, iznova su stvorili optička
svojstva tih "očiju faraona" kako bi bolje razumjeli njihova jedinstve
na svojstva. Radi usporedbe, te da bi procijenili uspjeh svojeg rada,
fotografirali su "pisara koji sjedi", kip otkriven u Sakkari, čija je sta
rost procijenjena na 2475 g. pr. Kr., a trenutno je izložen u Louvreu.
Enoch i Lakshminarayanan su otkrili da je prednji dio oka izrađen
od veoma tvrdog kristala kvarca koji je oblikovan u plosnatu rožnicu
Slika 4.4. "Pisar koji sjedi"
- iz grobnice u Sakkari,
peta dinastija
Slika 4.5. Kip princa

Rahotepa, iz četvrte
dinastije, s tipično
stiliziranim Očima
fine optičke kvalitete. Šarenica je obojena tako da sliči ljudskoj šareni-
ci. U sredini, iza leće rožnice, maleno je konkavno zaobljenje izbušeno
ili dobiveno brušenjem kako bi odgovaralo otvoru zjenice ljudskog
oka. Činilo je konkavnu leću izrazito negativne refrakcije. Prednje
površine rožnice imale su znatnu pozitivnu refrakciju, ali mnogo sla
biju od stražnjeg elementa. Smola je korištena za učvršćivanje elemen
ta s lećom na bijeli dio oka. Stražnji dio leće rožnice imao je dvije
optičke zone. Jedna je bila periferna i plosnata, a druga je imala nagla
šeno negativno zaobljenje. Obje su bile centrirane jedna na drugu.
Zatim su centrirane na prednji dio površine rožnice, koja je imala kon
veksno ili pozitivno zaobljenje, možda kako bi se dobio element s više
žarišta.
Koristeći nekoliko brtvila složenih na bijelom papiru, Enoch i Lak-
shminarayanan izradili su model koji je simulirao prednji dio očiju.
Iznad brtvila stavili su leću dioptrije dvadeset, dva centimetra iznad
rupice. Još dva centimetra iznad toga, objesili su veću leću (dioptrije
dvadeset šest). Udaljenost brtvila od svake leće bila je manja od žariš-
ne duljine obje leće. Ako bi se netko kretao od četrdeset do šezdeset
stupnjeva u bilo kojem smjeru oko leća, činilo se da se rupice (zjenice)
kreću zajedno s promatračem. Na taj su način Enoch i Lakshminara-
yanan izradili model koji je simulirao čarobne oči faraona.
Na svojem su modelu opazili da se trodimenzionalna perspektiva
meridijana rotacije oko rupice brtvila (zjenice oka) doima najvećom
kad se gleda kroz jaču konkavnu leću. Drugim riječima, ako se proma
trač pomakne u stranu, otvor izgleda više eliptično, a dojam širine
rupice smanjuje se u smjeru povećane rotacije. Također su otkrili da
promatrač neće opaziti taj efekt okomito na smjer rotacije - dobro
poznati kosinus efekt. Prema riječima Enocha i Lakshminarayanana,
isti se trodimenzionalni efekt može vidjeti i fotografirati na egipatskim
kipovima.
Prema njihovim rezultatima, prednje i stražnje površine egipatskih
leća doprinose dojmu kretanja zjenice dok se promatrač kreće oko
kipa. Štoviše, kretanje će biti u istom smjeru. Na taj se način čini da
se zjenica kreće za promatračem i postaje sve više trodimenzionalna
u smjeru kretanja promatrača. Tako je u egipatskim kipovima dojam
kretanja što ga stvara stražnji element najvažniji i razlikuje se od nor-
malnih prizmatičnih svojstava leća. Kombinirani efekt dvaju leća sna
žniji je od efekta svake pojedinačne leće.
Enoch i Lakshminarayanan zaključili su da je taj optički dojam
"praćenja" očiju kipa ponovljen i zabilježen u laboratoriju, premda
ne baš dobro prikazan, na njihovim fotografijama. (Te je efekte, što
ih promatrač lako opaža, bilo teško fotografirati.) Neobično je, ali
leće drevnih Egipćana bile su bolje kvalitete od onih korištenih za
duplikate. Enoch i Lakshminarayanan su u svojoj završnoj analizi za
ključili da je, zbog kvalitete izvedbe i kompleksnosti dizajna, veoma
malo vjerojatno da su leće korištene za izradu očiju na kipovima
drevnih Egipćana bile prve ikad stvorene leće, unatoč činjenici da su
stare četiri tisuće šesto godina.
Izjava iskusnog strojara

Oni među nama koji nisu inženjeri ili strojari mogu samo zamisliti
koliko je teško i kakve su vještine potrebne za planiranje i izradu pre
cizno napravljenih predmeta opisanih u dosadašnjem tekstu. Chri
stopher Dunn, viši upravitelj u Danville Metal Stampingu u Illinoisu,
gotovo se trideset godina bavio tehnikama gradnje i proizvodnje, te
je doista dovoljno kvalificiran da bi mogao komentirati o teškoćama
postizanja takve preciznosti. Veći dio svoje karijere proveo je u radu
na strojevima koji proizvode precizne dijelove za mlazne motore, te
je koristio i nekonvencionalne metode kao što je rad laserom i strojna
obrada električnim pražnjenjem. Nije egiptolog, arheolog ni povjesni
čar, a ipak ga fasciniraju dokazi što su ih Egipćani ostavili za sobom.
Nekoliko je puta posjetio Egipat, proučavao mnoge zbunjujuće arte
fakte i došao do vlastitog zaključka da je u davnom Egiptu postojao
napredni sustav proizvodnje. Prema onome što Dunn kaže, postoje
dokazi o drugim nekonvencionalnim metodama strojnih obrada, kao
i više konvencionalnog piljenja, tokarenja i rada glodalicom. "Nema
sumnje", kaže Dunn, "da su neki od artefakata što ih je Petrie prouča
vao izrađeni uporabom tokarskog stroja." Također ima dokaza jasno
vidljivih tragova tokarskog stroja na nekim poklopcima sarkofaga.
Dunn vjeruje da je Velika piramida na čelu dugog popisa artefa
kata što su ih arheolozi dugi niz godina pogrešno shvaćali i tumačili.
Promovirali su teorije i metode koje su se temeljile na zbirci oruđa
pomoću koje se muče kako bi replicirali čak i najjednostavnije aspek
te egipatskih djela. Prema Dunnovim tvrdnjama, muzej u Kairu sadr
ži dovoljno materijala, kojeg treba pravilno analizirati, za dokazivanje
da su drevni Egipćani koristili izrazito sofisticirane metode proizvo
dnje, usprkos činjenici da to potrebno oruđe još uvijek nije pronađeno.
Muzejska zbirka iz razdoblja Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr.
Kr.) puna je vaza, zdjela, sanduka s velikim poklopcima i kipova - od
škriljevca, diorita, granita i opsidijana - koji onemogućavaju iznalaže
nje jednostavnih objašnjenja o tome kako su drevni kipari tako preci
zno klesali tvrde vulkanske stijene. Generacijama su se znanstvenici
bavili pitanjem koje je oruđe za rezanje korišteno. Međutim, dok je u
veljači 1995. boravio u Egiptu, Dunn je pronašao dokaze iz kojih proiz
lazi pitanje: "Što je vodilo oruđe za rezanje?"
Tokarski stroj je otac svih strojarskih alata koji postoje. Kako je
rečeno u prethodnom tekstu, Petrie je pronašao dokaze koji pokazuju
da su se tokarski strojevi koristili, ali da su također obavljali zadatke
koji se smatraju nemogućima bez izrazito specijaliziranih tehnika,
kao što je rezanje konkavnih i konveksnih okruglih površina bez lo
mova materijala.
Prema tradicionalnoj teoriji, drevni su Egipćani koristili pojačano
oruđe od bakra za vađenje kamena i klesanje. Budući da je često radio
s bakrom, uključujući i pojačanu verziju, Dunn tu zamisao smatra
smiješnom. Svakako, bakar se može ojačati tako da ga se udara ili čak
savija. Međutim, nakon što se postigne određene tvrdoća, bakar poči
nje pucati i raspadati se. Stoga, kad se radi bakrenim oruđem, potre
bno ga je povremeno kaliti, ili omekšavati, kako bi ostalo u jednom
komadu. No, unatoč čvrstini pojačanog bakra, on neće rezati granit.
Najtvrđa legura bakra koja danas postoji je berilij bakar. Nema nika
kvih pokazatelja da su ga drevni Egipćani posjedovali. Ako jesu, ipak
nije dovoljno tvrd da reže granit. Prema tvrdnjama tradicionalnih
povjesničara, bakar je bio jedini metal dostupan u doba gradnje Veli
ke piramide. Slijedom toga, može se zaključiti da su se svi radovi obav
ljali uz korištenje tog osnovnog metala. Dunn vjeruje da ima još neče
ga u priči o metalu, kako je možda pogrešno misliti da je bakar bio
jedini metal dostupan drevnim Egipćanima. Slabo poznata činjenica
o graditeljima piramida je ta da su oni znali proizvoditi i željezo.
Prema knjizi Iana Lawtona i Chrisa Ogilvie-Heralda Giza: The Truth
(Giza: istina), godine 1837, tijekom iskopavanja Howarda Vysea, pro
nađena je željezna ploča veličine trideset sa deset centimetara i deblji
ne tri milimetra, uzidana u jedno od okna što vodi do kraljeve odaje.
Željezna je ploča bila tako duboko uvučena u zid da se mogla izvaditi
nakon što su izvađena dva sloja kamenja. Nakon što je izvađena, posla
na je u Britanski muzej zajedno s certifikatima o autentičnosti.
Za primitivno oruđe, otkriveno tijekom arheoloških iskopavanja,
smatra se da potječe iz istog razdoblja kao i artefakti pronađeni u
istom području. Ipak, tijekom tog razdoblja egipatske povijesti proiz
vodilo se mnogo artefakata, a nema nikakvog oruđa koje bi objasnilo
kako su nastali. Dunn tvrdi da se pronađeno oruđe ne može adekvat
no objasniti jer se njime nije moglo napraviti sve ono što se vidi na
artefaktima. Oruđe što ga egiptolozi prikazuju kao instrument stvara
nja mnogih nevjerojatnih artefakata fizički ih ne može reproducirati.
Nakon što je proučio ta čuda tehnike, a zatim su mu pokazali trivijal
nu zbirku bakrenog oruđa u muzeju u Kairu, Dunn je bio zbunjen i
frustriran.
Granitni sanduci Serapeuma

Sjeverozapadno od Đoserove stepenaste piramide u Sakkari nalazi se
niz grobnica izgrađenih u prokopanoj stijeni, posvećenih biku Apisu.
Grčki geograf Strabon (63. g. pr. Kr. - 22. g. poslije Kr.) napisao je,
nakon svojeg posjeta Egiptu, da su bikovi pokopani u podzemnoj
odaji, koja se zove Serapeum, na kraju popločane aleje uz koju stoji
sto četrdeset kamenih sfingi. Pijesak nošen vjetrom neprestano je
pokrivao to mjesto, te ga je bilo teško posjetiti, čak i tijekom Strabono-
va razdoblja. Te su grobnice stoljećima bile izgubljene; zatim je 1850.
dvadeset devetogodišnji Francuz, Auguste Mariette, otkrio glavu i
šape kamene sfinge kako vire iz pijeska.
Unutar Serapeuma, odaje sa stropovima visokim gotovo sedam i
pol metara, te podovima metar i pol nižim od razine tla, nalazile su se
s obje strane glavnog prolaza. Te su otvorene odaje mjesta gdje su se
nekoć nalazili masivni kameni sarkofazi za bikove Apis. Svaki je sarko
fag isklesan od jednog bloka granita, i svaki je poklopac bio težak mno
go tona. Danas u Serapeumu još uvijek postoji nekoliko sarkofaga.
Slika 4.6. Kameni sanduk iz Serapeuma
Godine 1995. Dunn je, oboružan specijalnom libelom dugačkom

petnaest centimetara, pregledao unutrašnje i vanjske površine dva
sarkofaga. Poklopac jednog sarkofaga, težak dvadeset sedam tona, i
unutrašnja površina granitnog sanduka na kojem je stajao, bili su pre
cizno poravnati do 0,00127 milimetara. Također je utvrdio da su kuto
vi precizni do 3,96 milimetara. Dunn tvrdi da bi repliciranje preci
znosti granitnih sanduka u Serapeumu čak i danas bilo veoma teško.
Zadivile su ga i zapanjile glatke, savršeno ravne površine i izvrsno
obrađeni, posve pravokutni kutovi. Granitni sanduk pronađen u Ve
likoj piramidi ima iste karakteristike kao i sanduci u Serapeumu. No,
ti su sanduci pripisani osamnaestoj dinastiji, više od tisuću godina
nakon što je egipatski rad kamenom navodno počeo slabiti. Budući
da se njihovo datiranje temelji na lončarskoj robi, pronađenoj u blizi
ni, a ne na samim sanducima, Dunn vjeruje da možda starost sanduka
nije dobro procijenjena. Na njima su vidljivi tragovi pomnih i divljenja
vrijednih metoda proizvodnje. To je nepogrešivo i nepobitno. On
vjeruje da su artefakti što ih je izmjerio u Egiptu "konačni dokaz koji
nepobitno dokazuje da je razvijenija civilizacija od one o kojoj su nas
učili postojala u drevnom Egiptu. Dokazi su uklesani u kamenu."
Teorija i dokazi
Petriejeva analiza tehnika rada kamenom drevnih Egipćana, prije
više od sto godina, i Dunnova najnovija objašnjenja pokazuju kako
su stari Egipćani obrađivali kamen za gradnju svojih hramova, pira
mida i drugih objekata. Cjevaste bušilice, pile, svrdla s draguljima i
strojevi koji su to držali i davali rotacijski zakretni moment omoguća
vali su takva postignuća. Također su imali tokarske strojeve na kojima
su obrađivali i polirali granit, škriljevac i bazalt, te oruđe i metodu za
rezanje precizno paralelnih linija u vapnenačkim stijenama, uz nevje
rojatno ravne velike površine, što je tehnika koja je očito svladana pri
je gradnje Velike piramide. Još je zagonetnija činjenica da su posjedo
vali znanje i tehnologiju zapodizanje, pomicanje i precizno postavljanje
golemih kamenih blokova teških mnogo tona, kao i sposobnost vađe
nja i preseljenja milijuna kamenih blokova tijekom dugog vremenskog
razdoblja.
Kako bi sve to postigli, također su morali biti dobro organizirani
i motivirani, te posjedovati administrativne vještine i bogatstvo. Gra
dnja na visoravni Giza bila je golem, multi-generacijski javni projekt.
To je također bio najveći, najambiciozniji i najdugotrajniji projekt
gradnje u povijesti čovječanstva. Masivni je projekt uključivao upravlja
nje svim aspektima građevinarstva, arhitekture, geodetskih mjerenja,
osoblja i materijala. Također je moralo postojati tako učinkovito vod
stvo da izvedba tako golemog programa, i sve osobne žrtve što ih je
to iziskivalo, bude moguće održati.
Uporno pitanje koje muči mnoge ljude, uključujući i mene glasi:
jesu li Egipćani imali pomoć tijekom početaka svoje civilizacije? Tra
dicionalni egiptolozi tvrde da nisu, da su primitivna plemena, iz nepri
jateljskih uvjeta pustinje Sahara, selila u dolinu Nila, organizirala se,
te izumila sve oruđe, tehnike i filozofije egipatske civilizacije. Ipak se
ne čini baš vjerojatnim da su primitivna plemena mogla postići tako
mnogo u razdoblju od tisuću godina. Unatoč tome, bez ikakvih drugih
pokazatelja o sofisticiranom znanju, taj se pristup egipatskoj civilizaci
ji zadržao. Međutim, postoji neobično arheološko nalazište sto šezde
set kilometara zapadno od Nila - Nabta Playa - s dokazima koji iz
temelja potresaju taj zaključak.
Pretpovijesna astronomija u Sahari
Zapadna je Sahara bila neprikladna za život tijekom drugog dijela
ledenog doba (prije deset do dvadeset tisuća godina). No kako se led
topio, klimatske su promjene obnovile život u toj suhoj zemlji. Ljetne
su se kiše premjestile iz središnjeg dijela kontinenta u Egipat. Slije
dom toga, nastala su brojna sezonska jezera, ili playe. Jedno takvo
jezero, poznato kao Nabta, među najvećima u južnom Egiptu, posta
lo je središnja točka nepoznate kulture koja je započela prije deset
tisuća godina. Stočari su tijekom ljeta doveli svoju stoku u područje
Nabte, tražeći sočne pašnjake. Živjeli su nomadskim životom, pa su
zimi odlazili, ali su se narednog ljeta opet vraćali u Nabtu.
Godine 1973., dok su putovali kroz zapadnu pustinju iz Bir Saha-
re istočno prema Abu Simbelu, arheolozi Fred Wendorf i Romauld
Schild odlučili su stati i odmoriti se. Sto kilometara zapadno od doli
ne Nila otkrili su veliku zavalu nekadašnjeg jezera i stotine logora iz
kamenog doba. Među otkrićima su bili grobovi u kojima su se nalazili
ostaci žrtvovanih goveda, koza i ovaca, te skupine megalitskih struktu
ra poredanih uspravno, i postavljenih kamenih blokova. Zbog očite
prirode tih humaka, ili drevnih grobova, zavalu su nazvali Dolinom
žrtvovanja. Ipak, važnost tih megalita nije bila priznata gotovo dvade
set godina. Wendorf i Schild su 1992. počeli shvaćati da su megaliti i
stele (uspravne kamene ploče koji su se koristili za obilježavanje gro
bova) imali važnu ulogu u duhovnom i religioznom životu onih koji
su tako davno obitavali u jugozapadnoj pustinji Egipta.
Šest skupina kamenja, raširenih drevnom zavalom, ukupno su čini
le dvadeset četiri megalita. Poput žbica na kotaču, svaki se niz širi pre-
Slika 4.7 Kalendarski krug u Nabta Playi

ma van od jedinstvene, kompleksne strukture. Nevjerojatno je, ali ti
se megaliti pružaju na udaljenosti od dvije i pol tisuće metara u smjeru
sjever-jug. Na sjeveru se nalazi deset očuvanih grobnih humaka na
pravljenih od razlomljenih blokova pješčenjaka, duž zapadne obale
plitkog wadija. Ta sjeverna skupina megalita završava u malenom
kamenom krugu na vrhu zaobljenog brda. Taj je kameni krug identi
ficiran kao kalendar. Sadrži dva kamena reda koji se sastoje od paro
va uskih, uspravnih kamenih ploča okrenutih prema sjeveru gdje je
sunce izlazilo za ljetnog solsticija, što je bio početak kišne sezone prije
šest tisuća godina.
Prema tvrdnjama Wendorfa i Schilda, taj astronomski datum -
ljetni solsticij, 4000 g. pr. Kr. - odgovara vremenu kad se ta naprava
posljednji put koristila. Datumi i arheološki artefakti pripisani tom
nalazištu pokazuju da je narod Ru'at El Baqar, stočari iz kamenog
doba koji su ondje živjeli prije sedam tisuća godina, podigao grobne
humke u Dolini žrtvovanja. U Africi je to najranije poznato obredno
središte koje obilježava početak složenih društava.
Južno od doline nalazi se nisko, izduženo brdo i dvije manje para
lelne uzvisine. Na sjevernoj je uzvisini nekoć postojao red, dugačak
šesto metara, uspravnih megalita od pješčenjaka, od kojih su neki
bili teški nekoliko tona, a danas sve to izgleda poput hrpe razlomlje-
Slika 4.8. Kompleksna struktura A, "isklesana krava"

nog kamenja. Profesor astronomije na Sveučilištu Colorada, John
McKim Malville, utvrdio je da se niz megalita zapravo sastojao od tri
reda usmjerenih prema točki gdje se najsjajnija zvijezda Velikog
medvjeda nalazila prije 6700 do 6000 godina. U području južno od
prvog reda otkriveno je nekoliko drugih redova uspravnog kamenja.
Prvi je dvjesto pedeset metara dugi niz kamenih blokova, usmjerenih
prema točki gdje su se prije 6170 i 5800 godina nalazile najsjajnije zvi
jezde Orionova pojasa. Drugi red kamenja malo je kraći i udaljeniji
od druga dva. Pokazuje prema mjestu gdje se prije 6800 godina nala
zila zvijezda Sirijus.
Dalje od redova kamenja nalaze se još dvije hrpe koje se sastoje od
cijelih i razlomljenih blokova pješčenjaka različitih veličina. Neki su
teški nekoliko tona. Smješteni su na dvije ravne uzvisine od gline. Na
južnom kraju najveće hrpe nalazi se veliki kamenolom pješčenjaka
gdje su kameni blokovi izvađeni.
Wendorf i Schild su u početku vjerovali da su našli gigantske, netak
nute grobnice. Međutim, nekoliko godina poslije, otvorili su tri navo
dna groba, a unutra nisu našli gotovo ništa. Zanimljivo, u svim su gro
bovima našli goleme jame iskopane u glini ispod površine. To ih je
dovelo do otkrića kamena u obliku gljive što su ga pustinjski vjetrovi
formirali davno prije taloženja glinenih slojeva. Kamen je bio obliko
van tako da je činio zagonetnu izbočinu na sjevernoj strani. Kasnije
je jamu ispunila glina. Komad drvenog ugljena iz jedne od jama dati
ran je izotopom ugljika, pa je utvrđeno da je star pet tisuća šesto go
dina.
Smještena na sredini malenog brda, najveća skupina megalita sa
državala je ono što su Wendorf i Schild nazvali "blagom". Veliki
blok pješčenjaka, teži od jedne tone, bio je neznatno oblikovan i poli
ran. Njegov oblik neodređeno podsjeća na kravu. Izgleda da ta neobi
čna središnja struktura, nazvana Kompleksna struktura A, čini počet
nu točku redova, a njezina duga os pokazuje prema sjeveru. Tu su
"isklesanu kravu" našli zakopanu malo manje od dva metra ispod po
vršine, a učvršćivale su je dvije manje kamene ploče. Godine 1997.
Wendorf i Schild koristili su teodolit i mjerenja globalnog pozicijskog
sustava da bi izradili prostorni prikaz megalita. Također su otkrili još
dva reda megalita koji su se pružali od mjesta u blizini strukture A.
Krug promjera tri metra i šezdeset centimetara od malenih us
pravnih kamenih ploča sadržavao je četiri kompleta stupova, koji su
se možda koristili kao smjernice za gledanje duž obzora. Procijenili
su da bi azimut za prve zrake sunca ljetnog solsticija prije šest tisuća
godina iznosio 63.2 stupnja. To znači da bi se sunce vidjelo kroz prore
ze što su ih stvarale uspravne kamene ploče kruga. Nadalje, zbog
blizine Nabte Sjevernoj obratnici, sunce koje izlazi moglo je imati
dodatnu važnost. Oko tri tjedna prije i nakon ljetnog solsticija sunce
prelazi zenit i ne stvara sjenke, što se često smatra značajnim događa
jem.
Wendorf i Schild su zaključili da su se simbolična raskoš i prostor
na svijest kompleksa u Nabti mogli razviti iz adaptacije nomadskih
naroda na stresove života u teškim pustinjskim uvjetima. Obredni
kompleks mora biti star barem koliko i početak ekstremno sušnih
uvjeta, prije četiri tisuće osamsto godina. Time se konstrukcija u Na
bti smješta u vrijeme prije većine megalitskih nalazišta u Velikoj Bri
taniji, Bretanji i drugdje u Europi. Otprilike petsto godina nakon što
je narod koji je podigao megalite napustio Nabta regiju, izgrađena je
stepenasta piramida u Sakkari (oko 2650. g. pr. Kr.). Wendorf i Schild
vjeruju da je egzodus, prije pet tisuća godina, iz Nabta Playe i Nubijske
pustinje mogao ubrzati razvoj preddinastičke egipatske kulture. Kad
su te nomadske skupine stigle u dolinu Nila, bile su bolje organizirane
od domorodaca i bolje supoznavali složenu kozmologiju nego stanov
nici na koje su ondje naišli.
Neki znanstvenici vjeruju da Wendorf kamenju pridaje preveliko
značenje bez dovoljno dokaza, te tvrde da nalazište treba temeljitije
proučiti. Premda su Wendorfove ideje zanimljive, kažu, nedostaje im
kulturalni kontekst, te ih treba zadržati na razini nagađanja. Druga
nalazišta u istočnoj pustinji, kao što je El Badari, koja također potječu
iz razdoblja oko 5000 g. pr. Kr., ne sadrže nikakve poredane megalit-
ske strukture. Kameni kompleks Nabta Playe je anomalija i zagonetka.
Međutim, krajem 1990-ih jedan je astrofizičar sa Sveučilišta Colorada
odlučio provesti daljnja istraživanja.
"Pristupačni" dijagram za promatranje zvijezda
Istraživanja i zanimljiva priča o Nabta Playi činili su glavne vijesti u
znanstvenoj zajednici, te su privukli pozornost dr. Thomasa G. Brop-
hyja, nekadašnjeg suradnika u istraživanjima laboratorija za atmosfer
sku i svemirsku fiziku na Sveučilištu Colorada i veterana svemirskih
programa SAD-a i Japana, uključujući NASA-in projekt Voyager.
Brophy se dopisivao s dr. Wendorfom i posjetio Nabta Playu kako bi
istraživao iz prve ruke. Godine 2002. objavio je svoje zaključke u knji
zi pod naslovom The Origin Map.
Kako bi se pravilno shvatila važnost njegovih otkrića, potrebno je
posjedovati osnovno razumijevanje fenomena poznatog kao precesija
ekvinocija. Tijekom razdoblja od otprilike dvadeset pet tisuća devetsto
godina, Zemljina os rotacije varira između kuta od 20,4 i 26,2 stupnja.
Zbog te spore promjene Zemljine osi, s vremenom se mijenja vidljiv
položaj zvijezda. Danas se Sjevernjača nalazi iznad Sjevernog pola, a
čini se da se sve ostale zvijezde kreću oko Zemlje. U 3000. g. pr. Kr.
Sjevernjača je bila Thuban, a za dvije tisuće godina bit će Alrai.
Ta spora promjena kuta Zemljine osi također uzrokuje promjenu
položaja konstelacija Zodijaka na noćnom nebu u odnosu na prolje
tni ekvinocij. Taj je fenomen poznat kao precesija, a stvara dojam da
se konstelacije Zodijaka kreću unatrag kako se strelica vremena po
miče naprijed, stižući do nove konstelacije otprilike svakih dvije tisu
će sto pedeset godina. U našem vremenu, svakog dvadeset prvog
travnja Sunce se diže u konstelaciju Ribe. Za nekoliko stotina godina,
na taj će se datum dizati u konstelaciju Vodenjaka. Prije novog doba,
između 2000. g. pr. Kr. i 1. g. poslije Kr., Sunce se dvadeset prvog
travnja dizalo u konstelaciju Ovna. Svakih dvadeset pet tisuća devetsto
godina, svaka će konstelacija Zodijaka doći na red da zauzme položaj
na istočnom nebu dok Sunce izlazi u ekvinociju.
Brophy je otkrio da krug u Nabta Playi nije bio samo kalendar (vidi
sliku 4.9). To je također bio dijagram za promatranje zvijezda. Tri od
šest kamenih ploča u sredini kruga ocrtavale su zvijezde Orionova
pojasa onako kako je izgledao za podnevnog ljetnog solsticija između
6400. i 4900. g. pr. Kr. Drugim riječima, ako je osoba stajala na sjever
nom kraju podnevne linije promatranja i gledala kameni dijagram,
Slika 4.9. Megaliti kalendarskog kruga
(iz The Origin Map Thomasa Brophyja)
vidjela bi prikaz Orionova pojasa onako kako je izgledao na nebu tik

prije svitanja. Tijekom 6400. g. pr. Kr. Orionov se pojas pomicao
duž meridijana pedeset minuta prije izlaska Sunca za ljetnog solsticija,
a zatim je nestajao u praskozorju - prvi i jedini put to se dogodilo
točno za ljetnog solsticija u Nabta Playi. Međutim, nakon 4900. g. pr.
Kr. konstelacija Oriona pojavljivala se na nebu na meridijanu prilikom
zalaska Sunca, čime je završila primjenjivost kamenog dijagrama.
Precizno govoreći, helijakalna kulminacija za ljetnog solsticija 6400.
g. pr. Kr. označila je početak primjenjivosti dijagrama, a akronalna
kulminacija za zimskog solsticija 4900. g. pr. Kr. označila je njezin
kraj. Drugim riječima, to je bila vjerodostojna referentna točka pri pr
vom godišnjem pojavljivanju Oriona, tik prije svitanja, kad je zviježđe
bilo na najvećoj visini i prošla meridijan - helijakalna kulminacija.
Njezina je relevantnost završila kad se zadnji put u godini pojavila
nakon zalaska Sunca - akronalna kulminacija.
Druga tri kamena obilježavaju Orionovu glavu i ramena kako su
izgledali na meridijanu ljetnog solsticija, prilikom zalaska Sunca, oko
16.500 g. pr. Kr. - simetrično nasuprot zvijezdama Orionova pojasa
Slika 4.10. Precesija ekvinocija (zahvaljujući Dorothy Norton)
5000 g. pr. Kr. Prema Brophyjevim tvrdnjama, oba su datuma mak

simum i minimum Orionova kuta nagiba na nebu. Drugim riječima,
kameni dijagram prikazuje vrijeme, lokaciju i nagib zviježđa Orion
tijekom njezina nebeskog ciklusa. Još važnije, ilustrira kako se može
vizualno razumjeti položaj kamenih ploča.
Brophy objašnjava da, intuitivnom korisniku, linije meridijana i
solsticija koje čine smjer gledanja pokazuju kad i gdje promatrati
nebo. Središnje kamene ploče pokazuju što treba tražiti. Dakle, koris
nik bi lako mogao shvatiti kako se koristi, bez potrebe za uputama.
Ako je pronicavi, drevni promatrač neba iz neke strane kulture

naišao na kalendarski krug u Nabti, čak i ako nije poznavao
zviježđe Orion, vjerojatno bi shvatio značenje dijagrama, pod
uvjetom da je ondje bio u razdoblju funkcionalnosti dijagra
ma, od 6400. do 4900. g. pr. Kr.
Nakon što bi "promatrač neba" usporedio Orionov pojas i tri sjever
na središnja kamena, mogao bi naći rješenje za druga tri kamena.
Budući da nije bilo drugog odgovarajućeg niza od tri jasno vidljive
zvijezde, Orionova glava i ramena bila bi očito rješenje. Međutim,
5000 g. pr. Kr. kut tih zvijezda imao je nagib suprotan onome u kame
nom prikazu. Iskusni bi promatrač neba shvatio da precesija igra
određenu ulogu u položaju zvijezda i opazio da će odgovarati smje
štaju kamenih ploča kad budu u najnižem kutu. Određeni odnos tih
zvijezda prikazan je u kamenu. Zvijezde pojasa dosegnule su svoj kut
ni minimum na nebu za proljetnog ekvinocija 4940. g. pr. Kr., a rame
na su dosegnula svoj kutni maksimum za jesenskog ekvinocija 16.500.
g. pr. Kr. Kako Brophy objašnjava, to je prikazano kamenim zemljo
vidom:
Dakle, uz helijakalnu kulminaciju zimskog solsticija i akronal-

nu kulminaciju ljetnog solsticija, dijagram glave i ramena u kame
nju obratan je od dijagrama Orionova pojasa, a oba su sukladna
smjeru gledanja za solsticija i meridijan u kamenom kalendar
skom ciklusu.
Brophy također naglašava da najveći kamen u krugu predstavlja naj

sjajniju zvijezdu zviježđa Orion, Betelgeuse.
Dijagram zvijezda je 16.500. g. pr. Kr. bio jednako pristupačan pri
kaz koji je odražavao prizor vidljiv 5000. g. pr. Kr. No kako je netko
tko je živio 5000. g. pr. Kr., bez pomoći suvremenog kompjutora za
simulaciju stanja na nebu 16.500. g. pr. Kr., mogao poznavati tu polo
vicu dijagrama?
Jedna je mogućnost da su ti davni stanovnici područja Nabta Playa,
budući da su postavili te precizne, udaljene megalitske ploče poravna
te sa zvijezdama, znali da se položaj zvijezde na nebu mijenja s vreme
nom. Kako su posjedovali sposobnost obilježavanja istoka do 0,02
stupnja, razumno je zaključiti da su bili svjesni precesije, opažajući je
čak i golim okom. Premda se položaji zvijezda mijenjaju veoma spo
ro, ta je zvjezdana precesija zamjetljiva u razdoblju ljudskog života.
Bez obzira koliko je to teško, ne bi bilo nemoguće da dedukcijom
dođu do maksimalnog nagiba kako je prikazan kamenim pločama.
Slika 4.11. Zvijezde konstelacije Orion
Fred Wendorf i ostali ukazivali su na važnost sunčevog zenita, da su

drevni ljudi tijekom godine pratili kut putanje Sunca, kako pokazuje
kameni krug. Uz takvo znanje, nije pretjerano pretpostaviti da su
mogli teoretski zamisliti dugotrajni nagib Oriona od izlaska Sunca za
ljetnog solsticija do zimskog. Druga je mogućnost da su se astronomska
zapažanja prenosila s generacije na generaciju putem predaja. Slijedom
toga, kasniji su narodi 5000 g. pr. Kr. mogli osmisliti kalendarski krug
i u svoj model ugraditi znanje o precesiji stjecano stoljećima.
Istočna polovica vanjskog kruga kamenog kalendara je polukrug,
ali zapadna polovica nije. Umjesto toga, čini se da je prilagođena i
postavljena tako da bude sukladna Orionovu pojasu. Orionovo desno
rame je 4940. g. pr. Kr. bilo na rubu smjera gledanja za solsticij. U to
se vrijeme Orion nalazio usred svojeg uspona do sjeverne kulminacije.
Koncepcijski uvećan, odgovarao bi veličini lika na tlu. Jednako tako,
16.500. g. pr. Kr., bio bi na pola puta svojeg spuštanja, a lik na tlu
koncepcijski je smanjen. Dakle, prema Brophyjevim tvrdnjama, mo
guće je da različite veličine lika Oriona imaju određeno značenje.
Aspekt koji potkrjepljuje takvo tumačenje je činjenica da smještaj
svakog niza od tri kamena unutar kruga odgovara visini njihovih zvi
jezda na nebu, u skladu s odgovarajućim datumima u dijagramu.
Druga je mogućnost da dijagram obilježava konstelaciju u njezinim
ekstremima, za proljetnog i jesenskog ekvinocija. Svaki se ekvinocij
nalazi na pola puta između sjeverne i južne kulminacije zvijezde. Na
polovici kruga kamene strukture postavljeno je dvanaest kamenih
ploča, a mogu predstavljati podjelu Zodijaka na dvanaest doba i godi
ne na dvanaest mjeseci.
Brophy zaključuje, i izričito tvrdi, da tri središnja kamena sasvim
na sjeveru predstavljaju Orionov pojas za podnevnog solsticija izme
đu 6400. i 4900. g. pr. Kr. Također tvrdi da tri kamena sasvim na jugu
predstavljaju Orionovu glavu i ramena 16.500. g. pr. Kr., usprkos činje
nici da ta ideja muči neke znanstvenike. Pomanjkanje dokaza o ljud
skim aktivnostima u Nabta Playi 16.500. g. pr. Kr. pokazuje da me-
galitski krug ne može biti tako star.
Ako to nije dovoljno neobično, postoji još čudnija koincidencija u
Brophyjevoj analizi. U ranijem razdoblju, kad je Orionov pojas bio u
svojem silaznom ekvinociju, Zemljina je os bila blizu minimalne na-
košenosti, gotovo 22.5 stupnja. To je zapravo geografska širina Nabta
Playe 31.330 g. pr. Kr., prema Bergerovu nebeskom modelu. U to je
vrijeme Orionov pojas također odgovarao kamenom dijagramu, su
kladan na meridijanu petnaest minuta prije izlaska Sunca za ljetnog
solsticija. Brophy ne tvrdi da su megaliti Nabta Playe tako stari, ali neo
bična koincidencija da se dijagram ponavlja, i točan je u još starijem
razdoblju, može uvećati naše divljenje kamenom kalendaru i doprini
jeti boljem razumijevanju njegovog dizajna i uporabe dok prikuplja
mo nove podatke.
Nakon istraživanja 1998. Wendorf i Schild su ustvrdili da drugi
dokazi ukazuju na veoma drevne aktivnosti u Nabta Playi. Iz nekog
nepoznatog razloga, stanovnici su mogli locirati i iskopavati "kame
ne ploče" koje su se nalazile gotovo dva metra ispod površine, a mogle
su biti vidljive jedino u dalekoj prošlosti, prije nego su ih pokrili sedi
menti. Također je moguće da je to zakopano kamenje ranije nekako
bilo označeno, na način sličan onome kako je označeno 5000 g. pr.
Kr. Prema onome što kaže Brophy, bez obzira je li kameni dijagram
u Nabta Playi najstariji astronomski poravnat krug ili nije, jedan je od
najelegantnije i najvještije napravljenih. Nadalje, prema njegovu mi
šljenju kao astrofizičara, "dizajn tog zvjezdanog dijagrama u kamenom
kalendarskom krugu predivno je jednostavan i jasan". Ali ono što je
jedinstveno za Nabta Playu - ono što nedostaje većini drugih megalit-
skih rasporeda - je činjenica da predstavlja više od jedne koordinate.
Jednostavan megalitski raspored tipično predstavlja jednu koordi
natu na nebu. Slijedom toga, u bilo kojem trenutku nekoliko će se
zvijezda pojaviti kraj oznake rasporeda. Dakle, kad nas stotine ili tisu
će godina dijeli od vremena podizanja megalita, nekoliko je blistavih
zvijezda zasigurno prošlo zadanu deklinaciju tijekom svojeg pomica
nja na nebu. To dovodi u sumnju valjanost navodnog poravnanja. Iz
tog su se razloga jednostavni rasporedi po uzoru na zvijezde smatrali
nesigurnima u strogoj arheoastronomiji.
Dodatak druge koordinate, desnog uspona helijakalnog uzdizanja
za proljetnog ekvinocija, uklanja nesigurnost po pitanju Nabta Playe
i ukazuje na veoma točnu dvodimenzionalnu zvjezdanu kartu. Pre
ma Brophyjevim tvrdnjama, upravo je to megalitski kompleks u Nabta
Playi. Povrh toga, svaki prikaz zvijezda obilježen je simultanim porav
nanjem sa zvijezdom koja označuje sjever, Vegom. To je bio logičan
izbor, jer je to bila najsjajnija zvijezda na sjeveru.
Karta zvijezda u tri dimenzije

Još jedan niz uspravnih kamenih ploča postavljen je petsto metara
južno od kalendarskog kruga. S obzirom na točnost karte zvijezda u
Nabti, Brophy se pitao jesu li drevni astronomi za sobom ostavili još
informacija što ih treba dešifrirati. Međutim, budući da su tri usprav
na kamena bila na tako velikim i različitim udaljenostima od kamenih
ploča kalendara, njihova uloga na karti nije bila tako očita. Najprije
se pitao predstavljaju li udaljenosti sjaj Orionovih zvijezda. Među
tim, Betelgeuse je sjajnija od zvijezda pojasa, kao i Bellatrix, koja je
gotovo jednako sjajna kao i Ainilam. Stoga se vizualni sjaj nije uklapao.
Sljedeći logičan korak bio bi provjeriti predstavljaju li udaljenosti na
tlu stvarnu udaljenost u svemiru, od Zemlje do zvijezda. To je bilo
malo vjerojatno, ali Brophy je ipak potražio astrofizičke udaljenosti
od Zemlje do tih zvijezda, koristeći podatke Hipparcos Space Astro-
nomy satelita. Brophy je otkrio da udaljenost jedne od zvijezda doi
sta odgovara obrascu megalita. U tom je slučaju jedan metar bio ekvi
valent 0,799 svjetlosne godine.
Prema podacima Hipparcosa, ako udaljenost između uspravnog
kamenja i kalendarskog kruga predstavlja udaljenost između raznih
Orionovih zvijezda i Zemlje, kamen koji odgovara zvijezdi Meissa
trebao se nalaziti dalje prema van. Međutim, glava Oriona - zapravo,
nekoliko zvijezda - je ono što megalitski raspored simbolizira, te to ne
mora biti zvijezda Meissa. Megalit zvijezde Ainilam je previše udaljen,
prema mjerenjima Hipparcosa, ali ta su mjerenja također i najnesigur-
nija. Stvarna udaljenost zvijezde od Zemlje procijenjena je unutar
velikog raspona.
Brophy je ponovno izmjerio udaljenosti, uključivši jedno standar
dno odstupanje, za Ainilam, Ainitak i Mintaku, od njihovih izmjere
nih vrijednosti. Koristeći odstupanja navedena u Hipparcosu, sve su
se tri zvijezde nalazile unutar standardnog odstupanja njima odgo
varajućih megalita! "To je više nego zapanjujuće", piše Brophy, "budu
ći da je udaljenost zvijezda teško izmjeriti i u tome se sve donedavno
uvelike griješilo." Ako udaljenosti nisu slučajnost, te ako su graditelji
megalitskih struktura u Nabti željeli prikazati te udaljenosti, onda izno
va treba razmotriti mnoga naša poimanja o pretpovijesnoj civilizaciji.
Kako kaže Brophy, ako južni megaliti predstavljaju udaljenost, vje
rojatno je da sjeverni megaliti predstavljaju brzinu kojom se zvijezde
kreću od Zemlje (što se zove radijalna brzina) - ako su graditelji ra
zmišljali poput astrofizičara. Jesu. Prema Brophyjevim izračunima,
jedan metar u Nabti predstavlja 0,0290 km/s. Brzine kojom se Betel-
geuse i Bellatrix udaljavaju od Zemlje točno odgovaraju njihovim me-
galitima, a Ainilam je točan unutar 2 km/s. Premda se zvijezde Ainitak
i Mintaka kreću previše sporo za svoje megalite, mjerenja radijalnih
brzina tih zvijezda smatraju se nesigurnima, te nema procjene stan
dardnog odstupanja za Ainitak.
Brzina kojom se Vega udaljava od Zemlje ne odgovara njezinom
megalitu (udaljenost je previše kratka), ali je udaljenost unutar stan
dardnog odstupanja za radijalnu brzinu Vege. Međutim, ta je zvijezda
poseban slučaj jer se ona zapravo kreće prema Zemlji, a za jesenskog
ekvinocija može biti konzistentna s drugim megalitima. Prema Brop-
hyjevim riječima, to je još jedna razina važnosti megalitske karte.
Potvrđuje da smještaj sjevernih megalita doista ukazuje na brzine.
Karta planetarnih sustava?

Brophy je nastavio proučavati nalazište, te je opazio da svaki red ima
primarni kamen, koji vjerojatno predstavlja primarnu zvijezdu, i se
kundarno kamenje. S obzirom na način slaganja kamenja, pojavilo
se očito pitanje predstavljaju li drugi megaliti u svakom redu planete
ili prateće zvijezde. Premda se hipoteza ne može provjeriti proma
tranjem, jer suvremeni astronomi ne mogu promatrati planetarne i
prateće sustave tih zvijezda, fizika to može. Ako je pretpostavka točna,
megaliti su trebali biti postavljeni u skladu s astrofizičkim zakonima
planetarnih kretanja.
Na nalazištu Nabta Playa ima mnogo megalita. Povrh kamenih
ploča kalendarskog kruga, Fred Wendorf i njegova ekipa odredili su
originalne položaje i izmjerili lokacije za dvadeset tri druga megalita,
složena u šest skupina. Oni koji su postavili te megalite, postavili su
ih u ravne linije koje se šire prema van od središnje točke. Tri skupine
megalita smještene su u smjeru sjever-sjeveroistok od te središnje
točke, a druge tri u smjeru jug-jugoistok (vidi sliku 4.9).
Ako je poredak megalita predstavljao kartu planetarnih sustava,
onda bi izravna južna linija megalita trebala predstavljati prosjek orbi
talnih putanja pratećih zvijezda. Njihovi sjeverni megaliti brzina tre
bali bi predstavljati prosjek njihovih orbitalnih brzina. Uz primjenu
malo fizike, točnije, Keplerovih zakona o kretanju planeta, na mega
lite u svakom redu, Brophy je demonstrirao da bi satelitski megaliti
mogli predstavljati stvarne satelite primarnih zvijezda. Fizika orbital
ne dinamike kaže da je kvadrat prosječne orbitalne brzine proporcio
nalan masi središnje zvijezde podijeljene orbitalnom udaljenošću.
Dakle, uz brzine i udaljenosti već dostupne u megalitskoj karti zvije
zda, Brophy je mogao izračunati mase zvijezda. Prema podacima iz
Nabte, izračunao je da zvijezda Betelgeuse ima vrijednost osamnaest
sunčevih masa, a Bellatrix pet. Ovi su podaci potvrdili njegova uvjere
nja, jednako kao i drugi.
Astrofizičke procjene za Betelgeuse iznose između dvanaest i dva
deset sunčevih masa, te otprilike deset za Bellatrix. Brophy se zaprepa-
Slika 4.12. Pogled odozgo na megalite Nabta Playe (iz rada
"Satellite imagery measures of the astronomically aligned megaliths
at Nabta Playa" Thomasa Brophyja i Paula Rosena)
stio kad je prvi put vidio nalazište. Oznake smještaja megalita bile su
stvarni podaci s nalazišta, stvoreni prije sedam, ili možda čak više, ti
suća godina, premda su Wendorf i njegova ekipa neke megalite vrati
li na njihova originalna mjesta. Brophy kaže: "Uklapaju se u fizičku
teoriju bolje nego što se mnogi dobri suvremeni eksperimenti prvi
put uklapaju u svoje teorije."
Karta galaksije: od zapanjujućeg do bizarnog

Na središnjoj lokaciji, od koje se svi megaliti zrakasto šire prema van,
nalazi se "kompleksna struktura" koja se sama sastoji od nekoliko
megalita. Jedan uspravni megalit označava centar, a nekoliko drugih
oblikuju oval širok nekoliko metara. Ima najmanje trideset drugih
megalitskih struktura u blizini. Arheolozi nisu uspjeli pronaći jasnu
definiciju što bi to predstavljalo, pa o tome jednostavno govore kao o
"kompleksnim strukturama", a središnja je nazvana Centralna struk
tura A.
U početku se vjerovalo da su to grobovi elitnih poglavica, ali isko
pavanja struktura A i B nisu otkrila nikakve ostatke, ljudske ili živo
tinjske, niti bilo kakva obilježja grobnica. Ono što su iskopavanja
ipak otkrila bilo je bizarno. Površinske kompleksne strukture obilježa
vale su skulpture uklesane u kamen stanac dva i pol do tri i pol metra
ispod površine.
Brophy je proučio originalnu skicu skulpture u kamenu stancu
ispod Kompleksne strukture A, što ju je nacrtao Marek Puszkarski, a
zatim skicu iz knjige The Holocene Settlement of the Egyptian Sahara
(Holocenska naseobina egipatske Sahare) Schilda i Krolika; otkrio je
da koordinate Kompleksne strukture A označavaju središnju točku
svih megalitskih nizova. Iznad te je karte postavio lokaciju Sunca i
galaksijski je centar odgovarao smjeru helijakalnog uspona galaksij-
skog središta 17 000. g. pr. Kr. za proljetnog ekvinocija. Ponovno se
sve podudaralo:
Premda se to čini nevjerojatnim, izgleda da je skulptura u kamenu

stancu ispod "Kompleksne strukture A" u Nabta Playi točan prikaz
naše galaksije Mliječni put, onako kako je bila astronomski orijen
tirana u određenom trenutku: helijakalni uspon za proljetnog ekvi
nocija galaksijskog centra 17.000. g. pr. Kr.
Galaksijski centar je središnje područje galaksije što ga karakterizi
ra velika gustoća zvijezda i, kako kažu neki astronomi, može sadržava
ti super masivnu crnu rupu. Galaksijski centar Mliječnog puta u da
našnje vrijeme nije vidljiv golim okom, ali je veoma davno mogao
biti, zbog provala čestica i elektromagnetskog zračenja. Paul LaVio-
lette u knjizi Earth Under Fire (Zemlja pod vatrom) kaže da je do veli
ke erupcije galaksijske jezgre došlo prije šesnaest tisuća godina, a
vidljivi su učinci trajali nekoliko tisuća godina.
Nedavno otkrivena malena galaksija, Sagittarius Dwarf (Patulja
sti Strijelac) satelit je naše galaksije Mliječni put. Kako kaže Brophy,
sasvim je moguće da je prikazana na pravilnomu mjestu na skulptu
ri, kao i galaksijski spiralni krakovi Mliječnog puta. Brophy također
tvrdi da novija astrofizička analiza oblika i položaja te patuljaste ga
laksije pokazuje da se bolje uklapa u prikaz na skulpturi iz Nabte ne
go u crtež elektronskog neba objavljen u Monthly Notices of the Royak
Astronomical Society.
Arheolozi su također iskopali Kompleksnu strukturu B, četrdeset
pet metara jugoistočno od Kompleksne strukture A, te su se ponovno
razočarali jer nisu našli nikakve ostatke niti obilježja grobnice. Našli
su veliku, neobično oblikovanu, nakrivljenu, kvrgavu, ovalnu skulp
turu uklesanu izravno u kamen stanac. Bila je gotovo dvostruko veća
od skulpture Mliječnog puta ispod Kompleksne strukture A. Brophy
kaže da je to vjerojatno skulptura galaksije Andromeda, nama najbli
že galaksije.
Galaksija Andromeda je velika eliptična galaksija, dvostruko veća
od naše. Zajedno s našom galaksijom, dominantan je član lokalne
skupine manjih galaksija. Napravljena je u istom omjeru kao i skulptu
ra galaksije Mliječni put.
Brophy kaže da se udaljenost i smjer skulpture galaksije Androme
da doima konzistentnom s koordinatnim sustavom definiranim verti
kalnim urezima na skulpturi galaksije Mliječni put. Na temelju do
stupnih crteža skulpture, čini se da je njezina ravnina konzistentna s
ravninom galaksije Mliječni put, onakvom kakva je bila prilikom
izlaska Sunca za proljetnog ekvinocija za sjevernu kulminaciju galak-
sijskog centra 10.909. g. pr. Kr. Također se doima konzistentnom s
projekcijom iz koordinatnog sustava rotiranog 90 stupnjeva unutar
te ravnine.
Također vjeruje da bi isklesani kamen mogao biti prikaz kozmološ-
kog "velikog praska" koji predstavlja starost našeg Sunčevog sustava
(šest milijardi godina). Udaljenost od Sunčeva položaja do ruba skulp
ture iznosi šest milijardi svjetlosnih godina, prema omjeru. Druga je
mogućnost da su autori karte željeli da promjer zakrivljenosti skulp
ture predstavlja trenutnu starost svemira, što iznosi dvanaest milijardi
godina. Treća je mogućnost da predstavlja trenutnu starost svemira
od šest milijardi godina, što bi značilo da su naši modeli pogrešni za
faktor dva. Bez obzira o čemu je riječ, kozmološku važnost skulpture
potvrđuju i druge činjenice.
Brophy također vjeruje da kamen može predstavljati raspon dekli-
nacije galaksijskog centra kako se vidio iz Nabta Playe, ako se gleda
prema istoku i gore: "Osim uglatog izbočenja na jednom kutu, četiri
zaobljene, nakrivljene kutne strane mogu odgovarati obliku što ga
definiraju dvije linije deklinacije sa strana, te na vrhu i dnu dvije linije
desnog uspona."
Dakle, oblik skulpture, kako je postavljena okrenuta prema van
od položaja Sunca na skulpturi galaksije, čini "raspon deklinacije"
galaksijskog centra. Čini se da je bila pažljivo okrenuta kako bi raspon
deklinacije pokrivao cijeli pomak deklinacija galaksijskog centra.
Drugim riječima, skulptura obilježava kretanje galaksijskog centra
kroz cijeli precesijski ciklus od 25.900 godina. Linija od prikaza Sunca
do stvarnog galaksijskog centra, prolazi kroz taj raspon u vremenu
od otprilike tri sata svakoga dana, a počinje četrdesetak minuta nakon
njegova uspona iznad obzora.
Čini se da je dodatna potvrda kozmološke važnosti položaj uglate
izbočine na "kamenu kravi" (Kompleksna struktura A). Bila je postav-
ljena tako da izbočina pokazuje u smjeru onoga što astrofizičari zovu
"najmanjim smjerom brzine pozadinskog kozmičkog radijacijskog
dipola". To bi se dogodilo u vrijeme helijakalnog uspona galaksijskog
centra za proljetnog ekvinocija 17.700. g. pr. Kr. Drugim riječima, po
kazivala je u smjeru, kozmološki, iz kojeg smo došli. Koncepcijski se
može protumačiti da je pokazivala prema velikom prasku nastanka.
Brophy također iznosi ideju da kozmološka skulptura krave, budu
ći da je veoma blizu Planckove duljine, vrijedi kao skulptura Plancko-
vih omjera. (Planckova duljina je temeljna duljina u fizici i prirodna
konstanta, a dobiva se od Planckove konstante, univerzalne gravitacij
ske konstante i brzine svjetlosti. To je zapravo najmanja duljina koja
postoji u fizikalnom svijetu.) Ako se primijeni proporcionalni zakon
ugrađen u megalitski dizajn u Nabti, inverzni prirodni logaritam ničim
djeljivog broja sedamdeset devet daje skalu koja može predstavljati
samo objekte mnogo veće od poznatog univerzuma. No ako se skala
preokrene tako da čini odnos mikrokozmosa prema makrokozmosu,
može predstavljati ekstremno malene predmete - 0,505 metra je ekvi
valent jedne Planckove duljine.
Kulturalni kontekst za astronomiju

Neki smatraju da su dokazi i teorija što ju je iznio Brophy skandalo
zni, nevjerojatni, ili samo koincidencija. Ali koja je vjerojatnost da
sve to bude samo koincidencija? Brophy kaže da je, prema metodi
što ju je Schaefer razvio 1986, vjerojatnost da se poredak sedam zvi
jezda poklapa s poretkom megalita manja od dva u milijun. Začudo,
to je više od tisuću puta sigurno kao uobičajene tri standardne devi
jacije potrebne za prihvaćanje znanstvene hipoteze kao valjane. Čak
i prema konzervativnim procjenama, to su daleko najsigurniji drevni
megalitski astronomski prikazi poznati u svijetu.
Razumijevanje podrijetla astronomski poravnatih megalita u Nabta
Playi čini se gotovo nemogućim zadatkom. Nikad nisu pronađeni
nikakvi tekstovi te drevne kulture, niti je vjerojatno da će biti nađeni,
jer je taj narod postojao davno prije pojave pisane riječi. Zašto bi no
madski stočari bili tako zainteresirani za promatranje noćnog neba?
Navigacija je vjerojatan odgovor, ali s obzirom na preciznost izrade
zvjezdanog dijagrama u Nabta Playi, sigurno je to moralo biti nešto
više, osobito ako su Brophyjevi zaključci o "kompleksnim strukturama"
točni. Poravnanja s ekvinocijima i solsticijima u religiozne ili poljopri
vredne svrhe su razumljiva u kontekstu primitivnih društava. Međutim,
zvjezdana karta koja ne prikazuje samo kretanje konstelacija, nego
još udaljenosti i brzine njihovih zvijezda, zasigurno je anakronizam.
Te su spoznaje mnogima od nas danas zagonetne, čak i u svijetu ručnih
i atomskih satova.
Za ovu je knjigu posebno zanimljiva činjenica da postoji veza iz
među kulture u Nabta Playi i egipatske civilizacije. U jednom istraži-
vačkom radu iz 1998. Wendorf i Schild su napomenuli da nekoliko
elemenata kulture Staroga kraljevstva može potjecati iz Nabte. Ulo
ga goveda u predstavljanju bogatstva, moći i autoriteta, kao i u religi
oznoj simbolici, zacijelo je naslijeđe iz više stočarski orijentiranih
vremena. Tu su također uporaba astronomskog znanja i načini predvi-
đanja solarnih događanja u ranim dinastičkim vremenima. Egipćani
su koristili "dekadske zvijezde" i zvjezdane skupine za mjerenje vreme
na u jednosatnim intervalima. (Dekade su dijelile kalendar na razdo
blja od deset dana, a početak novog desetodnevnog razdoblja signali
ziralo bi kratkotrajno pojavljivanje dekadske zvijezde u zoru. Tijekom
jedne noći pojavljivalo se dvanaest dekadskih zvijezda - dakle, pola
dana bilo je podijeljeno na dvanaest sati.) Također su u svojoj umjet
nosti i arhitekturi prikazivali skupine zvijezda, te namjestili obredno
okno u Velikoj piramidi prema Orionovu pojasu. Nadalje, zviježđe
Orion, koje su oni nazivali Šahu, imalo je golemo značenje u njihovoj
kozmologiji. Bilo je povezano s njihovim glavnim bogom, Ozirisom.
Brophy vjeruje da su kultura i znanje evidentno u kalendarskom kru
gu Nabte utjecali i održali određeni kontinuitet u Starom kraljevstvu
Egipta.
Za većinu nas, astronomija je kompleksna znanost o kojoj malo
znamo, znanstvena disciplina namijenjena sveučilišnim dvoranama
ili planetariju. Vrijeme doživljavamo kao uru na zidu i zaboravljamo
da oni koji vode računa o "službenom" vremenu, kao što je Opservato
rij mornarice SAD-a, promatraju nebo i u skladu s tim unose neznat
ne promjene. Uloga tih ljudi je "utvrditi položaje i kretanja nebeskih
tijela, kretanje Zemlje i precizno vrijeme". Premda je lako pretposta
viti da je praćenje vremena moderna navika, zapravo je to veoma
davna pojava. Također se čini da je to univerzalna osobina kulture i
civilizacije.
5
BILJEŽENJE VREMENA
Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije
ovijest kakvu mi poznajemo započela je početkom trećeg tisućlje

P ća pr. Kr., uz pojavu pisanja. No zapisi druge vrste - priče ispriča
ne o vremenima prije pisane povijesti - ukazuju na postojanje pretpo
vijesne egipatske kulture koja seže daleko u davnu prošlost. Štoviše,
Egipat nije jedini s kulturom koja potječe iz vremena prije pisane po
vijesti, jer ima i drugih kultura, kao što je Sumerska iz Mezopotamije,
Vede iz doline Inda i Mayanska iz Srednje Amerike, čije kulturne pre
daje uključuju priče o njihovim pradavnim počecima. Tu epohu pri
je povijesti, o kojoj postoje samo priče, ili usmene predaje, povjesni
čari obično zovu Doba mitova.
Ono o čemu te mitologije govore bilo je, većim dijelom, predmet
nagađanja još otkako su se akademici i entuzijasti amateri počeli za
nimati za njihovo značenje. Zar to nije ništa više od budalastih priča
koje zabavljaju? Jesu li to religiozne pripovijetke? Ili je to nešto više?
Nije lako odgovoriti na ta pitanja jer je potrebno razumjeti svjetonazor
njihovih pretpovijesnih autora. No ipak znamo da mitologija obično
uključuje nebeska tijela, uglavnom ona vidljiva na noćnom nebu.
Te se mitove tradicionalno smatralo religioznim izričajima, poku
šajima da se pruži svrha i povijesni smisao ljudskom postojanju. No
neki znanstvenici tvrde da su ti mitovi veoma pogrešno shvaćeni, te
da bi zapravo mogli biti znanstveni jezik za izražavanje vjerovanja koji
se tiču ljudske vrste i prirode: ne tehnički jezik kakav imamo danas,
već jedinstvena i simbolična forma koja ostvaruje sve ono što je zapra
vo cilj znanosti - objašnjava prirodne procese i univerzum.
Oni koji zagovaraju takvu teoriju kažu da bi mogao postojati zaje
dnički izvor astronomskih i religioznih mišljenja raznih kultura, pogo
tovo onih koje žive blizu jedna drugoj. Dok istražujemo tvrdnju da
su Egipćani bili nasljednici ranije sofisticirane kulture, razumijevanje
moguće uloge mitologije služi u oslikavanju pretpovijesti, ne u tradi
cionalnom smislu pitanja tko je gdje živio i kad su nastala kraljevstva,
već u smislu prikazivanja inteligencije i sofisticiranosti ere. Ako su me-
galiti Nabta Playe doista bili proizvod sofisticiranih astronomskih
spoznaja, drugi bi dokazi to trebali potkrijepiti.
Mjerenje sati
Sustav bilježenja vremena postoji od 2000. g. pr. Kr., kad su drevni
Egipćani izračunavali noćne sate na temelju promatranja zvijezda.
Tijekom Srednjeg kraljevstva sustav je još više razvijen. Do 1870. g.
pr. Kr. zvijezde u usponu zamijenjene su njihovim kulminacijama.
Premda neki dokazi upućuju na još raniji datum, do 1300. g. pr. Kr.
dnevni su se sati mjerili uporabom gnomona, vrstom sunčane ure
koja je koristila dužinu sjenke kao indikator prolaženja vremena. U
Abidosu, u spomeniku Setiju I., posmrtni tekst (religiozne "čini" i
druge potrebne informacije zakopane s umrlim kako bi mu pomogle
uputovanju zagrobnim životom) pokriva cijelu temu mjerenja vreme
na. Prema astronomskim kalkulacijama, tekst je smješten u devetnaes-
to stoljeće pr. Kr. U tom su tekstu dnevni sati izračunati uz uporabu
štapa za sjenke, naprave koja se sastojala od uspravnog stupa poveza
nog s vodoravnim krakom. Ondje su bile i upute za uporabu. Štap je
bio postavljen u smjeru istok-zapad, a u podne se pomicao kako bi uju
tro gledao prema istoku, a poslije podne prema zapadu. Budući da se
sjenke mijenjaju po duljini kao i po kutu, gornji dio je zacijelo bio
proširen, možda T-šipkom, kako bi sjenka uvijek padala na skalu.
Setijev je dijagram prikazivao sat koji je izravno mjerio osam sati,
premda u tekstu jasno piše da u punom danu, od izlaska do izlaska
sunca, ima dvadeset četiri sata. Dvanaest noćnih sati mjerilo se prema
dekadskim zvijezdama. Drevni su Egipćani izabrali niz od trideset
šest jarkih zvijezda do čijih je uspona dolazilo u intervalima od deset
dana. Dva sata prije podneva i još dva kasno poslijepodne, kad je
naprava bila neoperativna, dopunjavaju dan od dvadeset četiri sata.
Poslije je Tutmosisov štap za sjenke izravno mjerio deset sati.
Tijekom vladavine Amenhotepa I. (1527-1506. g. pr. Kr.), uz izum
vodene ure, omogućena je podjela noći na dvanaest sezonskih sati. Ura
je mogla djelovati u sumrak, kao i po mraku, vjerojatno izjednačavaju
ći sate dana i noći od tog vremena dalje.
Premda su te sunčane ure bile funkcionalni način bilježenja vreme
na tijekom svakodnevnog života, mnogo starija metodologija, koja
vuče korijene iz drevnije astronomije, stigla je do našega razdoblja.
Kao što smo vidjeli po kalendarskom krugu u Nabta Playi, ta metoda
koristi cikličko kretanje zvijezda na nebu.
Mjerenje doba
Za nas, papirnati kalendari i digitalni satovi bilježe vrijeme u sekunda
ma i mjesece u tjednima. Duža su vremenska razdoblja organizirana
metrički - desetljeća, stoljeća i tisućljeća - što je proizvod suvremene
civilizacije.
Za drevne narode, jednako kao ni za nas, bilježenje kratkotrajnog
vremena nikad nije bilo problem. Kao i uvijek, izlazak Sunca označa
va svaki novi dan, svaki mjesečev ciklus označava jedan mjesec, a
četiri godišnja doba određuju jednu godinu. Ali kako su drevni naro
di brojili godine?
Julijanski kalendar
Godine 527. poslije Krista rimski opat Dionizije Eksiguus uveo je
kalendarski pojam "A.D." (Anno Domini Nostri Jesu Christi - Godina
našeg Gospodina Isusa Krista). Po tom se dogovoru godina 0 smatra
godinom rođenja Isusa Krista. Prije šestog stoljeća naše ere, civilizaci
ja Zapada pridržavala se drukčijeg standarda, što ga je 46. g. pr. Kr.
uveo rimski car Julije Cezar.
Te se godine Sosigen iz Aleksandrije (egipatski astronom i matema
tičar grčkog podrijetla) savjetovao s carem kako bi se mogao preinači
ti rimski kalendar da bi se postigla jednostavnija i točnija struktura.
Kako bi nadomjestio pogreške u prošlosti, 46. g. pr. Kr. dodao je de
vedeset dana. Također je promijenio broj dana u mjesecima kako bi
dobio godinu od točno 365 dana. Za nultu godinu tog novog poretka
vremena izabrao je 4713. g. pr. Kr. i pokrenuo uru prvog siječnja -
neobičan izbor. Zašto 4713. g. pr. Kr.? Zašto ne početi iznova tako da
nulta godina bude, možda, rođendan Julija Cezara, ili godina kad je
postao car, ili godina kad je utemeljen Rim?
Zbog svojeg bogatstva i važnosti, Julije Cezar je vjerojatno učio u
Pitagorinoj školi svete geometrije, kao dio svojeg obveznog obrazova
nja. Pitagora je prihvaćao idealnu stvarnost koja se temeljila na "savr
šeno krutim tijelima", što je također moglo objasniti kretanje zvijezda
i planeta. Ako se to ima na umu, sasvim je prihvatljiva ideja da je Cezar
pokazivao svoje znanje stečeno tijekom obrazovanja i poštivao egipat
sku astrologiju ukoliko je, iz egipatske perspektive, ta godina bila ko-
zmološki važna. Bila je, i to doista veoma posebna godina. Evo zašto.
Zvijezde Aldebaran (u zviježđu Bika) i Antares (u zviježđu Škor
piona) nalazile su se na obzoru u ponoć, 1. siječnja 4713. g. pr. Kr. U
to se vrijeme Antares uzdizao na istoku, a Aldebaran se spuštao na
zapadu. Antares je bio četrnaest minuta od obzora. Također u to vri
jeme, Sunce se nalazilo na nebeskoj geografskoj dužini od 14 stupnje
va (13 stupnjeva, 43 minute) u zviježđu Vodenjaka. Brzina Mjeseca,
koja nije konstantna i varira između 11 i 15 stupnjeva, bila je 14 stup
njeva (13 stupnjeva, 59 minuta) na dan. Nultoga dana nulte godine
ta su se važna nebeska tijela sastajala u broju četrnaest. Broj četrnaest
je sveti broj Ozirisa - važnoga boga u egipatskoj kozmologiji.
Povrh zvijezda Aldebaran i Antares, Saturn je odigrao važnu ulogu
u biranju toga datuma. Bio je povezan s najsvetijom zvijezdom u Egip
tu, Sirijus, 19 minuta udaljenom i 19 stupnjeva u vlastitom znaku.
Sunce, čije se rođenje toga dana slavilo, nalazilo se u Saturnovu znaku,
Vodenjaku. Julije Cezar je izabrao 1. siječnja 4713. g. pr. Kr. za početak
svojega kalendara kako bi odao počast rađanju Sunca na visoravni
Giza. No, istodobno je odavao počast rimskom blagdanu Saturnalija.
Za Cezara je ta godina, tako davna (čak i prema rimskim mjerilima),
bila očit i logičan izbor.
Precesija ekvinocija
Grčki astronom Hiparh (190-120. g. pr. Kr.) bio je ambiciozni znan
stvenik. Tijekom svojega je života promatrao i katalogizirao više od
tisuću zvijezda, izračunavajući i bilježeći njihovu geografsku širinu,
dužinu i magnitudu. Hiparh je također promatrao pomrčine Mjeseca
i svoje rezultate uspoređivao s otkrićima Timokarisa (koji je živio sto
pedeset godina prije), osobito po pitanju Spike, sjajne zvijezde blizu
eklipse (velikog zamišljenog kruga na nebeskoj sferi koja sadrži ravni
nu Zemljine orbite, a to se zove ekliptična ravnina). Mjerenjem uda
ljenost između Spike i središta Mjeseca tijekom pomrčine, Hiparh je
mogao izračunati odstupanje longitude između Sunca (što bi iznosilo
180 stupnjeva od Mjeseca) i Spike, te tako doći do točne longitude
zvijezde. Otkrio je da se longituda povećala za dva stupnja u odnosu
na Timokarisovo vrijeme.
U narednim je izučavanjima Hiparh također opazio da će Sunce,
tijekom svojeg godišnjeg kretanja, stići do prvobitnog položaja malo
prije u odnosu na zvijezde. Slijedom toga, zaključio je da će svake
iduće godine malo ranije doći do ekvinocija. Na temelju njegovih
otkrića dobili smo izraz "precesija ekvinocija". U Hiparhovo je vrije
me do proljetnog ekvinocija došlo u točki između zviježđa Ovna i Ribe.
Budući da se precesija kreće veoma polako, bila bi gotovo jednaka u
vrijeme rođenja Krista, ali ne zadugo. Uskoro je trebalo početi astrolo-
ško doba Riba.
Na temelju tog mjerenja vremena putem zvijezda, drevne su kulture
bilježile duga razdoblja što ih zovemo dobima. Malo tko može sumnja
ti da davni tajni znak kršćana, riba, potječe iz te grandiozne ure. Nji
hov Bog i Spasitelj rodio se uoči doba Riba i žrtvovao janje (Ovan).
Bio je ribar ljudi, a one koje je ulovio (stvarni ribari) pretvorio je u
svoje učenike i naučio ih kako će biti ribari za ljude. Na Maslinskoj gori
čudotvorno je nahranio mnoštvo ljudi tako što je umnožio dvije ribe
(čest znak Zodijaka za Ribe) i pet štruca kruha. Čak i priča o Marijinu
bezgrešnom začeću sadrži polarnost Riba kroz suprotan znak Djevice.
Pokazalo se da su rani kršćani dobro izabrali ribu kao simbol novoga
boga koji će vladati tijekom doba Ribe.
Pitanje koje zbunjuje glasi: je li se znanje o precesiji ekvinocija i
dobima Zodijaka tako brzo proširilo i prihvatilo od vremena Hiparha
do Kristova života? Ili su prvi kršćani možda koristili poznatije, sta
rije spoznaje obogaćene koncepcijom zvjezdanih kretanja?
Feniksov let
Kad je Julije Cezar odlučio preinačiti rimski kalendar, s razlogom je
izabrao Sosigena iz Aleksandrije. Egipćani su imali jedini u potpuno
sti pouzdan kalendar drevnog svijeta. Zapravo, imali su dva, oba dale
ko superiornija onome što su poznavali Babilonci. Jedan je bio kalen
dar sa 365 dana (dvanaest mjeseci, a svaki je imao trideset dana), plus
pet dodatnih blagdanskih dana, te Sotisov kalendar. Drugi se sastojao
od 365.25 dana, a temeljio se na helijakalnom usponu zvijezde Sotis
(Sirijus). Egipćani su znali da se dva kalendara neće poklapati nakon
1461 godine, te da će u skladu s tim morati unijeti prilagodbe. Preina
ka kalendara u korelaciji sa Suncem uključivala je legendu o Feniksu,
njegovoj smrti i ponovnom rođenju.
Legenda kaže da postoji samo jedan Feniks. Na kraju svojeg života,
vraća se u svoje rodno mjesto u Arapskoj pustinji, između rijeke Nil
i Crvenog mora. Kad stigne onamo, spaljuje se (sjaj zore i svitanja), a
zatim se uzdiže iz pepela. Premda je to ispričano na mitski način, oči
to je na taj način prikazana astronomska istina - da Sunce zapravo
ne umire svakoga dana, već nestaje i ponovno se pojavljuje jer se Ze
mlja okreće oko svoje osi.
Gilgameš, Opći potop i mit kao znanost

Što se dalje vraćamo u prošlost, ima sve manje dostupnih dokumena
ta na temelju kojih bismo mogli procijeniti drevno znanje. Nije jasno
na kojoj su razini precesije drevne kulture mogle pratiti zvijezde, te
jesu li ili nisu opazili precesiju ekvinocija. Jasno je da su drevni narodi
pozorno promatrali noćno nebo, pa su mogli relativno precizno prati
ti Sunce i Mjesec, te da su nebeski objekti igrali važnu ulogu u njiho
voj mitologiji. Mnogi znanstvenici vjeruju da su drevni mitovi nešto
više od moralnih pouka i neobičnih priča. Treba postaviti pitanje: je
su li drevni narodi doista vjerovali da su zvijezde na nebu bogovi, što
je tradicionalno gledište, ili su koristili stilizirani jezik za širenje infor
macija o bilježenju vremena?
Kako bismo odgovorili na to pitanje, najprije moramo pojasniti
što mislimo kad kažemo "bogovi". Način na koji su drevni tekstovi
prevedeni i protumačeni nameće suvremeno gledište o tome što je
bog, svemogući i sveprisutni. Međutim, nije baš vjerojatno da su drev
ni narodi dijelili to mišljenje. Prema kontekstu njihovih priča, bog se
također može protumačiti kao načelo ili funkcija prirode. Teško je
točno protumačiti što je bog upravo zbog simbolike jezika što su ih
koristile drevne kulture. U svojem tekstu Theurgia, ili The Egyptian My
steries (Egipatske zagonetke), grčki filozof Jamblih (250-325) objašnjava
tradicije svećenika drevnih Egipćana. Otkriva da je ono što se doima
poput štovanja panteona bogova zapravo opis načina na koji funkcio
nira priroda. Određene prirodne funkcije, kao što su probava, disanje
i razmnožavanje, personificiraju bogovi. Naprimjer, nakon mumifici-
ranja, želudac i crijeva su se stavljali u posebnu posudu u obliku boga
Anubisa, koji je bio prikazan kao čovjek s glavom šakala. Anubis je
predstavljao funkciju probave jer može jesti pokvareno meso bez da
mu pozli.
Zato ne bi trebalo čuditi da se mnogim istraživačima čini da najsta
rija pisana priča poznata čovjeku, Ep o Gilgamešu, više govori o ne
besima nego o stvarnom životu i samom čovjeku. Prema sumerskim
zapisima, Gilgameš je bio jedan od prvih kraljeva Uruka. Premda su
Sumerani prvi put zapisali priču o Gilgamešu još u prvoj polovici
drugog tisućljeća pr. Kr., njezino je podrijetlo vjerojatno mnogo stari
je. S popularnošću tog epa u drevnim vremenima nije se mogla mjeri
ti nijedna druga priča. Huriti, Hetiti, Asirci i Babilonci ponavljali su
ga na različite načine tijekom drevnih vremena.
U Epu o Gilgamešu, Enkidua (divljeg čovjeka, dlakavog i goleme
snage) zavodi bludnica, te on usvoji ponašanje čovjeka. To ga nama
mi u grad, gdje se susreće s Gilgamešom u žestokoj borbi od koje se
trese kuća i oštećuje stup na vratima. Gilgameš ga je porazio, ali je
potom zaključio da je dostojan prijateljstva. Zajedno planiraju odlazak
u veliku šumu kako bi ubili strašno čudovište Humbabu, kojeg je bog
Enlil (bog oluja ili bog zraka) imenovao čuvarom šume. Ep o Gilgame
šu kaže da ga je "Enlil imenovao da bude užas za smrtnike. Njegova
je rika Veliki potop. Njegova su usta vatra. Njegov je dah smrt!"
Humbaba je u tekstu nazvan bogom, a hum znači "stvoritelj" ili
"otac", dok Humbaba znači "čuvar cedra u raju". To se slaže s elamitskim
bogom, Humba ili Humban, koji dijeli titulu "nadmoćan" i "snažan"
s planetima Merkurom i Jupiterom, te sa zvijezdom Procion (Alpha
Canis Minoris).
Humbaba je "bog utrobe". Njegova je glava napravljena od crijeva,
a samo jedna vijugava linija čini njegovo lice, osim očiju. Profesori
povijesti znanosti, Giorgio de Santillana i Hertha von Dechend, auto
ri knjige Hamlet's Mill: An Essay on Myth and the Frame of Time (Ha-
mletov mlin: esej o mitu i vremenskom okviru), vjerovali su da bi Hum
baba mogao biti aluzija na planet Merkur ili možda Jupiter. Merkur
ima nestalnu orbitu koja se redovito mijenja. Vijuga naokolo i može
se usporediti sa zavojitim crijevima u trbušnoj šupljini.
Kad su junaci Gilgameš i Enkidu stigli u šumu cedra, koja se prote
zala na "deset tisuća dvostrukih sati" (sto deset kilometara), odsjekli
su glavu Humbabe nakon što su srušili najveće cedrove povjerene
mu na čuvanje. Ali imali su pomoć; moćni Shamash (Helios, ili Sunce)
šalje snažnu oluju koja je zaslijepila čudovište i prepustila ga njima
na milost i nemilost.
Po povratku u Uruk, Gilgameš je oprao kosu i svečano se odjenuo.
Kad je stavio svoju tijaru (krunu), Ištar (Astarta), božica ljubavi (su-
merski, Inanna), opčinjena njegovom ljepotom, zamolila ga je da je
oženi. Gilgameš je to odbio i prezirnim je riječima podsjetio na sudbi
nu njezinih prijašnjih partnera, uključujući Tammuza (Adonis). Samo
su dvije nebeske osobnosti mogući kandidati za ulogu Ištar: planet
Venera; i Sirijus, pasja zvijezda (Sotis). Oba su povezana sa svojstvima
bludnice.
Prezrena, Ištar bijesno odlazi na nebo i nagovara Anua da na Zemlju
pošalje Bika nebesa da je osveti. Bik silazi, zastrašujuća izgleda, i svo
jim prvim potezom ubija stotinu ratnika. Dva su se junaka bacila na
njega. Enkidu ga drži za rep kako bi ga Gilgameš mogao udariti izme
đu rogova i ubiti. Ištar se pojavljuje na zidinama Uruka i proklinje
dva junaka koji su je osramotili. Enkidu tada istrgne desno bedro
Bika i baca ga u njezino lice, brutalno joj se izrugujući. Slijedi proslava,
ali bogovi odlučuju da Enkidu mora umrijeti, te ga na to upozorava
mračan san.
Nije potrebno nastaviti priču, jer je jasno da likovi priče, jednako
kao u grčkoj mitologiji, simboliziraju kretanja nebeskih tijela. Kasnije,
na devetoj ploči Epa o Gilgamešu, autor priča o Enkijevoj izravnoj
intervenciji jer savjetuje da se izgradi arka kako bi se preživio Veliki
potop (preteča i izvor biblijske priče o Noi). Ta arka, Ziusudrina arka,
nema nikakve veze s doslovnim potopom, već odgovara Enkijevom
zviježđu Argo i nebeskom "potopu". Naravno, to ima očite i dalekose
žne implikacije: Veliki potop opisan u Knjizi postanka možda nije bio
pravi potop, već opis nebeskih događaja.
De Santillana i von Dechend kažu: "Potopi se odnose na astronom
ski prikaz koji se temelji na apstraktnoj geometriji." Jednostavno re
čeno, ravnina nebeskog ekvatora (golemi zamišljeni krug na nebu,
koncentričan sa Zemljinim ekvatorom) dijeli niz zviježđa na polovice.
Sjeverna polovica zviježđa, onih između proljetnog i jesenskog ekvi-
nocija, predstavlja kopno. Južna polovica, između jesenskog i proljet
nog ekvinocija, uključujući zimski solsticij, predstavlja vode odozdo.
Četiri točke Zodijaka (dva ekvinocija i dva solsticija) određuju kon-
cepcijsku ravninu plosnate Zemlje. Zviježđa koja više ne obilježavaju
jesenski ekvinocij, dakle padaju ispod ekvatora, tonu u dubine "vode".
Na taj apstraktni način dolazi do nebeskog "potopa". To olakšava razu-
Sjeverni nebeski pol
Južni nebeski pol
Slika 5.1. Nebeski polovi i ekvator

(na temelju ilustracije Službe za mornarička istraživanja)
mijevanje potopa u epu o Gilgamešu. Također olakšava shvaćanje
ideja sličnih mitova, kao što je grčka priča o Deukalionu, u kojoj Tri
ton puše u školjku i tako naredi golemim valovima da se povuku.
Djela psihologa dvadesetog stoljeća, Carla G. Junga (Man and His
Symbols (Čovjek i njegovi simboli)) i Ericha Neumanna (The History
and Origins of Consciousness (Povijest i podrijetlo svijesti)), podupiru
tu teoriju svojim tvrdnjama da su se drevne misli više oslanjale na pri
rodnu simboliku nego na vrstu specifičnog znanstvenog jezika što ga
danas koristi moderno društvo. Simbolika u mitu doživljava se kao
način opisivanja prirode i kao sredstvo za introspekciju po pitanju
ljudske evolucije i svijesti.
Raznim drevnim kulturama u kojima se priča prepričavala, preda
ja o Gilgamešu zasigurno je predstavljala neki veliki nebeski događaj.
U drevnoj literaturi, kao i u modernom rasuđivanju, ona predstavlja
liniju koja dijeli vrijeme. Za Sumerane, koji su prvi ispričali priču,
ona je njihovu povijest podijelila na događaje "prije" i "poslije". Mi
smo slijedili njihov primjer, te govorimo o poslije - i pretpotopnom
svijetu - razdvajanju dvaju doba.
Mitologija kao drevna znanost

Suvremeni stavovi odbijaju prihvatiti mogućnost da su drevne civili
zacije mogle bilježiti vrijeme dalje od jednostavnih sezonskih opažanja
koja određuju godinu. No, tijekom cijele povijesti bilo je astronoma,
matematičara i povjesničara koji su na sofisticirane načine mjerili vri
jeme.
Povjesničar John G. Jackson (1907-1993) je, u svojoj studiji drevnog
grčkog folklora i tradicija, dao neprocjenjiv doprinos objašnjavanju
odnosa između drevnih mitova i drevnih zapažanja o zvijezdama. U
grčkoj mitologiji čitamo o velikom mitskom etiopskom kralju Cefeju
čija je slava bila tako golema da su on i njegova obitelj postali besmr
tni u zvijezdama. On i njegova žena, kraljica Kasiopeja, te njegova
kći, princeza Andromeda, svi su postali zvijezde na nebeskom svodu.
Premda bi se ta osobna veza sa zvijezdama nama mogla činiti neobič
nom, Jackson primjećuje da se drevnim Etiopljanima nije činila čud
nom. Jackson napominje da je Lucian, drevni grčki pisac i povjesničar
(180-120. g. pr. Kr.), opisao kako su stari Etiopljani pomno proma
trali zvijezde.
Etiopljani su bili prvi koji su uveli znanost o zvijezdama, i dali

su imena planetima, ne nasumce i bez značenja, već vodeći ra
čuna o svojstvima što su zaključili da ih imaju; upravo je od
njih to umijeće, još uvijek u nesavršenom stanju, prešlo Egipća-
nima.
Francuski učenjak Constantin-Francois Volney (1757-1820), poznat

po veoma savjesnim opisima svojih istraživanja u sjevernoj Africi,
bio je posebno fasciniran visokom razinom astronomskog znanja i s
tim povezanom visoko razvijenom kulturom što su je ostvarili Etiop
ljani. Volney opisuje kako je ta drevna civilizacija izumila Zodijak:
Dakle, na granicama gornjeg Nila, među crnom rasom ljudi,

osmišljen je komplicirani sustav štovanja zvijezda, povezan s
plodovima zemlje i poljoprivrednim radovima ... Tako je Etio-
pljanin iz Tebe zvijezdama poplave, ili Vodenjakom, nazvao one
zvijezde ispod kojih se Nil počinjao izlijevati; zvijezdama vola
ili bika, one ispod kojih su počinjali orati; zvijezdama lava, one
ispod kojih se ta životinja, tjerana iz pustinje žeđu, pojavljivala
na obalama Nila; zvijezdama snopa, ili žetvene djevice, one iz
sezone žetve; zvijezdama janjeta, zvijezdama dva jarića, one is
pod kojih su na svijet dolazile te dragocjene životinje...
Zatim je isti Etiopljanin, nakon što je opazio da do poplave
uvijek dolazi istodobno kad se uzdiže prelijepa zvijezda koja se
pojavljivala u smjeru izvora Nila, te se činilo da upozorava mu
ževe na nadolazeću vodu, usporedio tu pojavu sa životinjom
koja lavežom upozorava na opasnost, te ju je nazvao psom koji
laje (Sirijus). Na isti je način nadjenuo imena zvijezdama Raka,
onima gdje se Sunce, nakon što je stiglo do obratnice, polako
povlačilo unatrag, slično kretanju raka. Zvijezdama divokoze,
ili Jarca, nazvao je one gdje Sunce, nakon što je stiglo do najviše
točke svoje godišnje putanje... oponaša kozu, koja uživa u penja
nju po vrhovima stijena. Zvijezdama ravnoteže, ili Vage, nazvao
je one gdje su dani i noći bili jednaki, te su se doimali u ravno-
teži, poput te naprave; a zvijezdama Škorpiona nazvao je one
pri kojima određeni periodični vjetrovi donose isparavanja, pa
peku poput otrova škorpiona.
Volneyje procijenio da je Zodijak trebao nastati 15.194. g. pr. Kr.:
Ako se precesija procijeni na otprilike sedamdeset i pol godina

za stupanj, to jest, 2115 godina za svaki znak; te ako se uzme u
obzir da je Ovan bio u svojem petnaestom stupnju 1447 godina
prije Krista, iz toga proizlazi da se prvi stupanj Vage nije mogao
poklapati s proljetnim ekvinocijem poslije 15.194. godine prije
Krista; dakle, ako dodate 1790 godina nakon Krista, čini se da
je od nastanka Zodijaka prošlo 16.984 godine.
Charles-Francois Dupuis (1742-1809), profesor retorike na Lisieuxu,

Francuska, vjerovao je da postoji zajednički izvor za astronomska i
religiozna mišljenja Grka, Egipćana, Kineza, Perzijanaca i Arapa. U
svojim knjigama The Origin of All Religious Worship (Podrijetlo svih
religioznih štovanja), The Origin of Constellations (Podrijetlo zviježđa)
i The Chronological Zodiac (Kronološki Zodijak), Dupuis povezuje mi
tove iz drevnih vremena sa zapažanjima o nizu nebeskih događanja,
te iznosi teoriju o logičnoj progresiji od štovanja Sunca do štovanja
Sina. Te su knjige bile izvor nadahnuća za Giorgija de Santillanu kad
je počeo proučavati mitologiju i astrologiju starog Egipta.
Naslov je bio dovoljan da čovjeka ispuni nepovjerenjem - je

dan od onih "entuzijastičnih" naslova kakvih je u osamnaestom
stoljeću bilo veoma mnogo i koji su previše obećavali. Kako bi
to moglo objasniti egipatski sustav, mislio sam, kad hijeroglifi
još nisu bili dešifrirani?... Odbacio sam knjigu, zapisavši samo
jednu rečenicu: "Le mythe est ne de la science; la science seule
l'expliquera" (Mit je rođen iz znanosti; samo će ga znanost obja
sniti). Odgovor mi je bio pred nosom, ali nisam bio spreman
razumjeti ga.
Poslije su de Santillana i von Dechend ponovno proučili Dupuisove

ideje i otkrili da su nevjerojatno pronicave.
Knjiga Hamlet's Mill de Santillane i von Dechend istražuje temu
tumačenja mnogih drevnih mitova kao metaforičnog načina preno
šenja astronomskih spoznaja o precesiji ekvinocija. Tvrde da je drevna
mitologija bila egzaktna znanost koja je poslije potisnuta, a zatim za
boravljena kad je na scenu stupio grčko-rimski svjetonazor. De San-
tillana i von Dechend istražuju sumerske "ploče Era-Eposa" pisane
klinastim pismom i proučavaju važan mit u kojem Era (Mars) biva
strogo ukoren od strane Marduka (Jupiter) jer je poslao oružje za unište
nje onoga što je ostalo nakon Potopa. Era proriče, a Marduk odgovara:
Era (Mars): Napravi put, ja ću poći cestom,

Dani su završili, predviđeno je vrijeme prošlo.
Mars (Jupiter): Kad sam ustao sa svojeg mjesta i dopustio da dođe
potop,
Tada se poremetio sud Zemlje i Neba . . .
Bogovi, koji su drhtali, zvijezde nebesa—
Njihov se položaj promijenio, a ja ih nisam vratio natrag.
Za de Santillanu i von Dechend, to je "najjasnija tvrdnja što su je ikad

izgovorili ljudi ili bogovi koja se tiče precesije (ekvinocija)". Tekst na
ploči točno kaže da su zvijezde zapravo "bogovi neba" i da su promije
nile položaje, a točno se to događa u precesiji ekvinocija kad se proma
traju u dugom vremenskom razdoblju. Zviježđa koja se vide noću
polako se pomiču obrnuto od Zodijaka. Očito je da su Sumerani to
znali.
Kako bi se znalo da do precesije ekvinocija doista dolazi, potrebno
je kroz veoma dugo vremensko razdoblje promatrati noćno nebo. Za
ljetnog solsticija, Sunce koje izlazi pojavljuje se tik ispod jednog od
dvanaest zviježđa dodijeljenih mjesecima u godini. Danas se Sunce
diže u zviježđu Riba 21. lipnja, ali kako vrijeme prolazi, za sto će se go
dina zviježđe pomaknuti toliko da će se sunce dizati u zviježđu Vode
njaka. Budući da su Sumerani kao kultura prestali postojati oko 2000
g. pr. Kr., njihovo znanje o precesiji podrazumijeva da su noćno nebo
promatrali možda dvije tisuće godina, vrijeme potrebno da Zodijak
rotira od jedne do druge zviježđe. To znači da su se najvjerojatnije
bavili astronomijom barem od 4000. g. pr. Kr.
Arthur Harding, profesor matematike i astronomije na Sveučilištu
Arkansasa, tvrdi da je Zodijak morao biti koncipiran u pretpovijesnim
vremenima. Slaže se sa Jacksonom, Volneyem, Dupuisom, de Santilla-
nom i von Dechendom, te u svojoj knjizi Astronomy: The Splendor of
the Heavens Brought Down to Earth (Astronomija: divota nebesa spu
štena na Zemlju) kaže da su se "znakovi zviježđa Zodijaka podudara
li oko 300. g. pr. Kr. i također oko 26.000. g. pr. Kr. Znamo da su se ko
ristili prije 300. g. pr. Kr. Dakle, morali su postojati barem od 26.000
g. pr. Kr."
Skolastičko mišljenje o podrijetlu astronomije, osobito napred
nog znanja kao što je razumijevanje precesije ekvinocija, uvijek je fa
voriziralo relativno kasni datum, drugi dio prvog tisućljeća pr. Kr.
Većina vjeruje da nije moguće da su pretpovijesne, "primitivne" kul
ture mogle posjedovati tako sofisticirano znanje. Međutim, nakon
otkrića astronomski postavljenih megalita u Nabta Playi i podrobnih
informacija što ih oni predstavljaju, znanstvenici koji su tvrdili da te
spoznaje potječu iz starijeg doba došli su na svoje. Postoje uvjerljivi
dokazi da je znanost o zvijezdama, uključujući precesiju, rođena u
Africi mnogo prije nastanka prve egipatske dinastije (2920-2770. g.
pr. Kr.). Prije više od šest tisuća godina, drevni su astronomi već znali
ono što je Einsteinova genijalnost matematički dokazala - da nebesa
nad nama, svemir, obavlja vječnu funkciju bilježenja vremena.
Davno poznavanje astronomije, demonstrirano u Nabta Playi, Su-
meru i Etiopiji, postojalo je prije rođenja egipatske civilizacije. Protiv
nici Johna Westa i Roberta Schocha kada je riječ o određivanju dru
gog datuma klesanja Sfinge, što iziskuje mijenjanje datuma postojanja
egipatske civilizacije, ili barem promjenu teorije o tome koja je kultu
ra napravila Sfingu, tvrde da ne postoji kulturalni kontekst za prijašnju
civilizaciju. To pretpovijesno poznavanje astronomije, tako dobro
dokumentirano u drevnim tekstovima, pojačava dokaze da je postoja
la takva kultura, a njezina je ostavština bio faraonski Egipat. Kao što
ćemo uskoro otkriti, piramide na visoravni Giza svjedoče o sofisticira
noj tehnologiji, koja ukazuje na daleko napredniju kulturu od one za
koju se vjeruje da je postojala tijekom ili prije dinastičkog Egipta.
6
TEHNOLOGIJA PIRAMIDA
Dokazi govore sami za sebe
vatko će vam reći da su egipatske piramide bile veličanstvene gro

S bnice faraona, mauzoleji. Udžbenici od osnovne škole do fakulte
ta pojačavali su tu tvrdnju, iz generacije u generaciju. Koliko je nama
poznato, doista su mogle biti grobnice. Ta je teorija valjana kao i bilo
koja druga. Također je općeprihvaćena. Ipak, nema nikakvih fizičkih
dokaza da su to uistinu bile grobnice. Premda je malo ostataka kostu
ra pronađeno u Crvenoj piramidi, što ju je izgradio Snofru (2575-2551.
g. pr. Kr.) u Dahshuru, nikakve mumije, zalihe za zagrobni život ili
natpisi nikad nisu pronađeni unutar piramide. Međutim, te su stvari
pronađene u grobnicama kasnijih dinastija - naprimjer, u Tutankamo-
novoj kraljevskoj grobnici u Dolini kraljeva. Usprkos pomanjkanju
dokaza, najjednostavnije objašnjenje i pretpostavka bili su da su pira
mide grobnice. Kako kaže teorija, prazne su zbog pljačkaša grobova
koji su otuđili njihovo bogatstvo.
Tradicionalna teorija kaže da su piramide djelo egocentričnih fa
raona koji su željeli veću i bolju mastabu* za svoje posljednje počiva
lište. U tom smislu, arheološki dokazi jasno pokazuju da su se kraljevi
i plemenitaši tijekom Staroga kraljevstva pokapali u mastabe. Pokojni
ka se stavljalo u drveni sanduk, a sanduk se potom spuštao u kameni
sarkofag. Četiri spremnika, pokrivene posude, nalazile su se kraj sar-
* niska, pravokutna grobnica od opeka načinjenih od blata

kofaga, a u njima su bili pokojnikov želudac, crijeva, pluća i jetra. Nje
gova je grobna odaja bila puna pogrebnih tekstova i natpisa, što je
omogućavalo kralju ili plemenitašu da nađe svoj put u zagrobnom
životu. Međutim, kao što sam već rekao, ništa od toga nikad nije pro
nađeno u nekoj piramidi. U ovom ćemo poglavlju istražiti mogućnost
da piramide nisu izgrađene kao grobnice, već im je svrha bila daleko
intrigantnija.
Deset piramida Egipta

Prema geometrijskoj definiciji, piramida je čvrsto tijelo koje ima vi-
šekutnu, obično kvadratnu bazu čije četiri stranice čine osnovice tro
kutastih površina koje se sastaju u zajedničkom vrhu. Zapravo ima
samo deset pravih piramida.* Izgrađene su tijekom treće i četvrte dina
stije (između 2650. i 2467. g. pr. Kr.), i sve se nalaze unutar udaljenosti
od osamdeset kilometara, blizu delte Nila. Kasnije su piramide izgra
đene od krhotina i pijeska, smještene između kamenih zidina od kojih
je većina danas porušena. Nakon što se kamena oplata takvih građe
vina ošteti ili ukloni, one brzo propadaju.
Uz izuzetak prve piramide, što ju je izgradio Đoser, narednih devet
sadrži ukupno četrnaest neukrašenih prostorija u kojima se nalaze
tri prazna, neobilježena kamena sanduka za koje se pretpostavlja da
su sarkofazi. Međutim, ne sadrže nikakve religiozne natpise, žrtvenike
ili druge pogrebne značajke kakve su pronađene u ranijim i kasnijim
grobnicama. Još je zanimljivije da je Snofru, prvi kralj četvrte dinasti
je, izgradio tri piramide, dvije u Dahshuru i jednu u Meidemu. Nitko
ne zna zašto je to naredio. Zašto bi dao izgraditi tri grobnice?
Đoserova je piramida najprije bila mastaba s dva vertikalna okna.
Jedno okno vodi do spremišta, a drugo do pogrebne odaje. No poslije
je dodana malena stepenasta piramida, a zatim je još više proširena,
te je nastala prva prava egipatska piramida.
Sekhemhetova piramida, koja je danas ruševina, sadržavala je silazni
prolaz, vertikalno okno i podzemnu prostoriju. Dokazi pokazuju da
* Premda su kasnije strukture u obliku piramide izgrađene iz različitih razloga,

to nisu bile prave piramide u smislu ranih dinastija - prava piramida je doslovce
masivno tijelo, premda unutra obično postoji jedna ili više odaja.
TABLICA 6.1 PIRAMIDE I NJIHOVI GRADITELJI
Vladar Razdoblje (g. pr. Kr.) Lokacija Piramida, naziv/vrsta
3. DINASTIJA
Đoser 2630-2611. Sakkara stepenasta

Sekhemhet 2611-2603. Sakkara stepenasta
Khaba 2603-2599. Zawyet el Aryan slojevita
4. DINASTIJA
Snofru 2575-2551. Meidum srušena

Snofru 2575-2551. Dahshur Nakrivljena
Snofru 2575-2551. Dahshur Crvena
Keops (Khufu) 2551-2528. Giza Velika
Đedefre 2528-2520. Abu-Rawash nedovršena
Kefren 2520-2494. Giza Giza #2
Smenkare 2494-2472. Giza Giza #3
je, u fazi planiranja, ta građevina zamišljena kao piramida. Kamena

škrinja, isklesana od alabastra s kliznim poklopcem i učvršćena beto
nom, pronađena je u podzemnoj prostoriji. Škrinja je otvorena 1954.
godine, ali je bila prazna. Nikakvi natpisi nikad nisu pronađeni u
odaji ili u nekom od prolaza.
Khabaova piramida, također danas u ruševinama, bila je izgrađena
s vertikalnim oknom koje je povezivalo dva horizontalna prolaza što
su završavali u jedinoj podzemnoj prostoriji. Jednako kao i druga pira
mida, u početku je zamišljena kao prava piramida, masivna s unutraš-
Slika 6.1. Đoserova stepenasta piramida. Ilustracija Kevina Siembiede,

© 1983. Palladium Books, Inc.
njim odajama. Također je pronađena prazna, bez ikakvih natpisa u
podzemnoj prostoriji ili u oknima.
Snofruova piramida u Meidumu je srušena, a njezina jezgra stoji
poput tornja iznad ruševina. Sadrži silazni prolaz, a postaje vodoravan
blizu središta piramide. Vertikalno ga okno, veličine 85x115 centime
tara, povezuje s praznom prostorijom u kojoj se nalaze konzole. Sa
stoji se od sedam stepenica, identična po dizajnu velikoj galeriji Veli
ke piramide. U početku je to bila stepenasta piramida, ali je poslije
preinačena u pravu piramidu s glatkim stranicama. Također je prona
đena prazna i bez natpisa.
Snofruova druga piramida, poznata kao Nakrivljena piramida, ima
dvostruko nagnuti profil i dva odvojena niza prostorija. Jedan je ulaz
na uobičajenoj sjevernoj strani, a drugi je na zapadu. Silazni prolaz
od sjevernog ulaza visok je sto devet centimetara, prenizak da bi u nje
mu osoba mogla uspravno stajati. Vodi do dvije unutrašnje prostorije
s gredama na stropovima. Obje su pronađene prazne. Drugi prolaz,
također visine sto devet centimetara, spaja gornju prostoriju s otvorom
visoko na zapadnoj stranici piramide.
Snofruova treća piramida, poznata kao Crvena piramida zbog crven
kaste nijanse kamena od kojeg je izgrađena, u dobrom je stanju. Još
uvijek ima velike dijelove originalne kamene oplate, te je to najstariji
kompletni spomenik u obliku piramide. Ni tu nema nikakvih natpisa
u unutrašnjosti, kao ni izvana.
Nagib stranica te piramide identičan je gornjim dijelovima Nakriv
ljene piramide. Ulaz, dijagonala 1:2 pravokutnika, vodi niz dugi, nag
nuti, sto dvadeset centimetara visoki hodnik do kamena stanca; zatim
vodi do dvije spojene i jednake prostorije s gredama na stropovima.
Kratki prolaz vodi prema gore, do treće, veće prostorije. Strop s greda
ma te treće prostorije visok je petnaest metara.
Tijekom Keopsove (Khufuove) vladavine, visoravan Giza privukla
je pozornost faraona, te je sljedeća podignuta Velika piramida, čija je
unutrašnjost najkompleksnija. U daljnjem ćemo tekstu vidjeti da je
to pokazatelj nečega spektakularnog, ali zbunjujućeg.
U Abu Rawashu, osam kilometara sjeverozapadno od Gize, Đede-
fre je izgradio osmu piramidu, danas posve srušenu, na pustom i
nepristupačnom mjestu gotovo sto pedeset metara iznad doline Nila.
Znatno je manja od Đoserove stepenaste piramide i, uvelike odstupa
jući od tradicije, sadrži samo jedan silazni prolaz do prazne prostori
je. U njezinoj unutrašnjosti nisu nađeni nikakvi natpisi, kao ni na
onome što je ostalo od njezinih vanjskih dijelova.
Kefren je naslijedio Đedefrea, i njemu se pripisuje gradnja devete
piramide, druge koja je podignuta na visoravni Giza. To je najbolje
očuvana piramida u Gizi, a nalazi se kraj Keopsove. Po veličini su
gotovo jednake, ali se Kefrenova piramida doima većom jer je izgrađe
na na povišenom dijelu i ima netaknuti vrh. (Keopsovoj piramidi na
vrhu nedostaje gotovo deset metara.) Unutrašnjost Kefrenove pirami
de je jednostavna u usporedbi s Keopsovom. Postoje dva ulaza, jedan
točno iznad drugoga. Gornji je ulaz petnaest metara iznad tla, a otvara
se u uski prolaz obložen crvenim granitom. Spušta se do kamena stan-
ca, zatim dalje vodi horizontalno do velike prostorije (14,17 x 5,02 x
6,85 metara) isklesane u vapnenačkoj stijeni. Na stropu prostorije
nalaze se zabati od vapnenačkih ploča, postavljeni pod istim kutom
kao i vanjske stranice piramide.
Na zapadnom kraju te prostorije nalazi se prazan, neobilježen san
duk od poliranoga granita veličine 2,59 x 1,06 metara i dubok jedan
metar. Postavljen je u pod u razini poklopca, koji je razbijen na dva
komada i leži u blizini. Godine 1818. talijanski ga je pustolov, Giam-
battista Belzoni, pronašao u takvom stanju.
Drugi je ulaz isklesan u kamenu stancu. Na dnu toga prolaza nala
zi se velika i prazna podzemna odaja, bez ikakvih natpisa.
Treća se piramida u Gizi pripisuje Smenkareu, a jednako kao i dru
gih devet piramida, ne sadrži nikakve natpise ili oznake. Jedino ga He-
rodotov prikaz i spominjanje njegova imena u okolnim mastabama
čine vjerojatnim graditeljem. Mnogo je manja od drugih dviju pirami
da u Gizi - sedam posto veličine Keopsove piramide. Donja polovica
blokova za oplatu napravljena je od gruboga granita. Njezina sjeverna
stranica, oko ulaza, i jedan dio istočne stranice izgrađeni su od finoga
granita. Gornja polovica piramide u potpunosti je obložena finim plo
čama vapnenca.
Glavna podzemna prostorija isklesana je u kamenu stancu, oblože
na crvenim granitom i bez ikakvih natpisa. Njezin se strop doima
nadsvođenim, ali pomniji je pregled otkrio da je zapravo napravljen
od velikih, tijesno priljubljenih granitnih ploča postavljenih u zabate.
Njihove su donje strane obrađene tako da čine lažni svod. U odaji je
pronađena škrinja od bazalta, ali su je početkom dvadesetog stoljeća
izvadili britanski pustolovi. Nažalost, izgubljena je na moru ispred
španjolske obale.
Velika piramida
S tri odaje, osam prolaza i velikom galerijom, Keopsova Velika pira
mida ima najkompleksniju unutrašnjost od svih egipatskih piramida.
Originalni se ulaz otvara u uski silazni prolaz (120 centimetara visok
i 106 centimetara širok) 105 metara u kamen stanac i završava u
podzemnoj prostoriji. Premda je velika (14 x 8 x 3,5 metara), ta je pro
storija nedotjerana i nema nikakvih natpisa. Njezina je svrha nepo
znata, pa je prema nekim teorijama trebala udomiti kraljev sarkofag,
ali su se graditelji predomislili, odustali od te prostorije i izgradili
ono što se danas naziva kraljičinom odajom. Prema drugim teorijama,
plan je ponovno promijenjen, te je izgrađena još jedna prostorija u
višem dijelu piramide koja je na koncu postala kraljevom odajom.
Prema teoriji grčkog povjesničara Herodota, Keopsovo je tijelo
smješteno u prostoriju duboko ispod piramide kako bi voda Nila,
koja je onamo dolazila kanalom, prostoriju pretvorila u podzemni
otok. Nitko ne zna je li podzemna odaja ona o kojoj je govorio Hero-
dot, ali ako jest, morala bi biti trideset metara niže da bi bila na razini
Nila. Herodot, koji je živio dvije tisuće godina nakon izgradnje Veli
ke piramide, zacijelo je prepričavao legendu. Nikakvi dokazi ne poka
zuju da je njegova priča istinita.
U razini tla, uzlazni prolaz križa se sa silaznim. Veoma je uzak
(120 centimetara visok i 106 centimetara širok) i penje se pod kutom
od 26,5 stupnjeva na udaljenosti od četrdeset metara. Tada se izravna
va u drugi, veoma maleni hodnik koji vodi do kraljičine odaje. Bu
dući da je originalni pod bio sklizak, tijekom 1940-ih postavljeni su
rukohvati i drvene rampe s metalnim uporištima kako bi se lakše ma
nevriralo prolazima. Tik ispred kraljičine odaje, tlo prolaza spušta se
za četrdeset pet centimetara.
Kraljičina je odaja prazna, a zidovi od vapnenca pokriveni su gip
som. Pod prostorije ostao je neravan. Neobičnost te prostorije su dva
okna od pedeset dva kvadratna centimetra, za koje se u početku vje
rovalo da su služili za prozračivanje, a pružaju se u gornje dijelove
piramide. Godine 1993. Rudolf Gantenbrink i njegova ekipa otkrili
su da su ta okna na krajevima zatvorena vapnenačkim blokovima.
Nakon tog otkrića, postalo je jasno da su bila dio originalnog plana,
te su građeni od jedne razine do druge kako je piramida rasla. Južno
se okno pruža više od osamnaest metara iznad poda kraljeve odaje,
a dugačko je dvadeset šest metara.
Na spoju horizontalnih prolaza s onima koji se uspinju nalazi se
velika galerija - 48 metara dugačka, 9 metara visoka i 19 metara ši
roka na dnu, s konzolama na stropu. Zanimljivo je da do stropa vodi
sedam slojeva kamena, baš kao u Snofruovoj piramidi u Meidumu.
Galerija, neobično velika u usporedbi s drugim prolazima, uzdiže se
do još jednog hodnika koji vodi do kraljeve odaje.
Maleni prolaz obložen granitom omogućuje pristup u kraljevu
odaju iz velike galerije. Kroz taj se tunel može proći jedino puzeći. Ta
je odaja daleko najveća zagonetka, a izrađena je u potpunosti od glat
kih ploča granita. Njezini su zidovi napravljeni od pet redova kamena
koji se sastoje od sto granitnih blokova. Svaki je blok težak trideset
tona. Nikakva žbuka nije korištena za spajanje, jer je svaki kameni
Slika 6.2. Presjek Velike piramide (iz knjige Pyramids and Temples of
Gizeh (Piramide i hramovi Gize), W. M. Flindersa Petrieja)
blok isklesan tako da se savršeno uklapa u ostale. Devet granitnih
blokova, od kojih su neki teži od pedeset tona, čine strop.
Iznad stropa, niz grubo rezanih granitnih blokova složeni su jedan
na drugoga. Prostori između blokova čine pet pregradaka, što se
zove Davisonova soba, po čovjeku koji ih je otkrio, Nathanielu Davi-
sonu. Neki znanstvenici vjeruju da je ta prostorija tako napravljena
kako bi se smanjio pritisak kolosalne težine kamena odozgo. Među
tim, u kraljičinoj odaji, koja je niže i pod još većim pritiskom, nema
takvog stropa. Premda u piramidi nema nikakvih natpisa, na jednom
od gornjih blokova nalazi se ime Keopsa, a vjeruje se da je to bio znak
iz kamenoloma što ga je napravio radnik.
Na zapadnom kraju kraljeve odaje nalazi se prazan, otvoren san
duk isklesan od granita i glatko poliran. Prolaz koji vodi do prostori
je previše je uzak da bi kroz njega prošao sanduk, pa je vjerojatno
ondje stavljen dok se piramida još gradila. Ako je poklopac sanduka
ikad postojao, nestao je bez traga. Ni u jednom prolazu ili odaji nikad
nisu pronađeni čak ni dijelovi poklopca, krhotine ili komadići.
Na sjevernom i južnom zidu nalaze se okna za prozračivanje koja
vode do vanjskih dijelova piramide. Po nagibu i veličini, identična su
onima u kraljičinoj odaji. Velika je piramida po tome jedinstvena.
Nijedna druga piramida nema takvih okna.
Nedostatak dokaza podupire teoriju o grobnici

Neovisni egipatski egiptolog Moustafa Gadalla kaže da samo pomanj -
kanje pogrebnih predmeta opovrgava teoriju da su piramide služile
kao grobnice. Ostaci, komadići ili vlakna s mumije zasigurno bi ostali
u odaji za pokop, ili negdje drugdje u piramidi, ako je to bilo posljednje
počivalište pokojnika. Nadalje, prolazi u piramidi su previše niski -
gotovo svi su niži od sto dvadeset centimetara - i previše uski da bi
se kroz njih nosilo sarkofage. Općenito govoreći, u svim pravim egipat
skim piramidama, onima koje su napravljene kao masivne građevi
ne, jednostavno nedostaje adekvatnog prostora za ljude i obrede, što
je bilo izrazito važno za putovanje pokojnika u zagrobni život.
I konačno, ljudski ostaci nikad nisu pronađeni unutar prave pira
mide. Lopovi kradu blago, dobra novčane vrijednosti, ali će izbjega-
vati truplo. Dragocjenosti unutar ovoja bile bi izvađene, ali bi truplo
ostalo kraj sarkofaga. Ako se prihvati teorija da su pljačkaši grobova
razbijali poklopce sarkofaga kako bi došli do osobnoga blaga faraona,
zašto bi se gnjavili time da odnesu i sarkofage? Da i ne spominjemo
sirovu snagu potrebnu za "bijeg" s tako glomaznim predmetom. Dje
lići tih, navodno razbijenih sarkofaga, ili njihovih poklopaca, nikad
nisu pronađeni u prolazima ili odajama piramida.
Vidljivi dokazi sugeriraju da piramide nikad nisu bile namijenjene
smještaju ljudskih bića, mrtvih ili živih. Budući da su prolazi i odaje
planirani i ugrađeni u piramide, vrijeme i trud uloženi u njihovu gra
dnju logički podrazumijevaju da su nečemu služili. Unutrašnja struktu
ra Velike piramide, najkompleksnija od svih piramida, doima se poput
nedokučivog niza prolaza koji se penju i spuštaju, uz jedan središnji,
glavni uzlazni prolaz. Naravno, time se postavlja pitanje: ako pirami
de nisu bile grobnice, što su onda bile?
Znanost reverzibilne tehnike

Uopće ne manjka teorija o tome čemu su služile piramide. Sa svojim
unutrašnjim dizajnom, Velika je piramida, zajedno s ostalima na viso
ravni Giza, bila središte brojnih nagađanja. Postoje argumenti u korist
teorija da su piramide bile grobnice, spomenici u čast početka egipat
ske civilizacije, harmonični hramovi, te objekti za privlačenje duhov
ne energije. Premda sve te teorije mogu biti zanimljive, nijedna u
potpunosti ne objašnjava dokaze vidljive unutar Velike piramide.
Ako je tako mnogo vremena, truda i materijala uloženo u masiv
ne projekte gradnje piramida, logično je pretpostaviti da su one vjero
jatno donosile nekakvu korist, barem za faraone, a možda i za cijelu
civilizaciju. Tijekom ratovanja, tehnički odjel vojne obavještajne službe
obično rastavlja, analizira i ponovno sastavlja zarobljenu opremu da
bi se shvatilo kako je predmet napravljen i koja je njegova funkcija, te
da bi se utvrdile tehničke sposobnosti neprijatelja. To se naziva "re
verzibilnom tehnikom", a njezin je cilj utvrditi kako nešto funkcionira.
Premda nije moguće rastaviti Veliku piramidu, tijekom godina su mno
gi istraživači doprinijeli obilju akumuliranih informacija o gradnji
piramide, kao i našem poimanju svrhe svega toga. Istraživanja po
načelu reverzibilne tehnike u Velikoj piramidi iziskuju opsežno po
znavanje mehaničkog inženjerstva.
Velika je piramida golema slagalica, premda je bolje reći labirint.
Srećom, gotovo svi su djelići još uvijek ondje. Kako bi utvrdio koja je
bila njezina svrha, samo je potrebno da detektiv sklon mehanici, koji
dobro poznaje proizvodnju, strojnu obradu i dizajn, temeljito prouči
prolaze i odaje piramide, tehnike gradnje, materijale i ostatke dokaza.
Takva bi analiza bila uspješna jedino ako bi se bizarna mješavina
prolaza i odaja objasnila kao cjelina, na razumljiv način. Christopher
Dunn, školovani strojar o kojem je bilo riječi u 4. poglavlju, takav je
detektiv. Tijekom razdoblja od dvadeset godina, Dunn je nekoliko pu
ta posjetio Egipat i primijenio svoje znanje o preciznoj strojnoj obra
di i tehnikama proizvodnje na mehaničku analizu Velike piramide.
No, njegovi zaključci nisu namijenjeni onima s predrasudama.
Reakcija slučajnog prolaznika na naslov Dunnove knjige, The Giza
Power Plant (Elektrana u Gizi), obično glasi "ovo zvuči šašavo" - što
je očito posljedica tradicionalnog obrazovanja. Međutim, njegova ana
liza i teorija su daleko najopsežnije od svih ikad iznesenih o unutra
šnjosti Velike piramide. Nadahnut knjigom Secrets of the Great Pyra
mid (Tajne Velike piramide) Petera Tompkina iz 1970-ih, Dunn je
tijekom narednih dvadeset godina posjećivao Egipat kad god je mogao,
te primjenjivao svoje tehničko znanje kako bi našao odgovor na pita
nje za što se piramida mogla koristiti. Dunn je smatrao da raspored
odaja i prolaza ukazuje na nešto mehaničko, a proučavanje dokaza
potvrdilo je njegove sumnje. Dunn kaže da ukupnost dokaza pokazu
je da je piramida građevina čija je svrha bila apsorbirati Zemljine tek
tonske vibracije (oblik energije) i transformirati ih u električnu ener
giju-
Geomehanička elektrana
Zemljina se kora sastoji od niza pomičnih dijelova, devet velikih tek
tonskih ploča i dvanaest manjih, koje se uvijek sudaraju ili razmiču.
Pritisak raste u tektonskim rasjedima, te se oslobađa. Takva osloba
đanja mi osjećamo kao snažne vibracije, potrese. Mehanička svojstva
stijena kroz koja putuju seizmički valovi brzo dijele te valove na dvije
vrste. Kompresijski valovi, također poznati kao primarni ili "P" valo-
vi, najbrže putuju kroz Zemljinu koru, brzinama između 1,5 i 8 kilo
metara u sekundi. Sekundarni ili "S" valovi putuju sporije, obično
brzinom od 60 ili 70 posto brzine P valova. P valovi tresu tlo u smjeru
u kojem se šire, a S valovi tresu okomito ili dijagonalno u odnosu na
smjer širenja. Premda su stvarne frekvencije seizmičkih valova ispod
dosega ljudskog sluha, moguće ih je čuti ubrzavanjem snimljenog
seizmograma. Tipično, nakon visokofrekventnih P valova slijedi zvuk
naleta produženih S valova, niže frekvencije.
Slijedom stalnog sudaranja Zemljinih ploča, neprestano se zbivaju
veoma maleni potresi. Mi osjećamo samo snažnije. To zapravo znači
da Zemlja cijelo vrijeme vibrira i ima vlastitu temeljnu frekvenciju.
Bilo bi moguće izvući te vibracije kad bi postojao objekt koji bi reagi
rao u skladu s temeljnom frekvencijom Zemlje.
Kad bi se osmislio uređaj na način da njegova vlastita rezonantna
frekvencija bude ista, ili u harmoniji s frekvencijom Zemlje, imao bi
potencijal postati ono što zovemo harmonični oscilator - objekt koji
je u harmoničnoj rezonanciji s drugim, obično većim, objektom koji
vibrira. Kad bi se pokrenuo, takav bi oscilator crpio energiju iz Zemlje
i vibrirao u skladu s njom, pod uvjetom da Zemlja nastavi vibrirati
na istoj frekvenciji. Na taj bi se način energija mogla učinkovito dobi
vati iz Zemlje.
Dunn je otkrio da je Velika piramida, koja pokriva veliko područje
tla, u harmoničnoj rezonancjii s vibracijama Zemlje, te djeluje kao
akustični rog za skupljanje i usmjeravanje Zemljinih vibracija. Nakon
što je analizirao njezinu unutrašnju strukturu, također je zaključio
da su prolazi i odaje osmišljeni tako da maksimalno uvećaju protok
zvuka.
Stvaranjem izmjeničnih otkucaja na vrhu piramide i u podzemnoj
odaji - značajka svih egipatskih piramida - struktura bi bila aktivira
na. Čim bi se vibracija piramide uskladila s vibracijom Zemlje, prije
nos energije bi trajao sve dok se proces ne bi preokrenuo. Chris Dunn
je točno objasnio kako se to postizalo u unutrašnjoj strukturi pirami
de. Tada bi još jedino bio potreban sustav pomoću kojeg bi se energi
ja iskorištavala.
Generator električne struje (kraljeva odaja)
Kristal kvarca neobično reagira kad je izložen vibraciji. Pojava je po
znata kao piezoelektrični efekt, a sastoji se od naizmjeničnog pritiska
na kristal izazvanog vibriranjem, čime nastaje električna struja. (Mi
krofoni, naprimjer, rade na tom principu.) Kristal kvarca ne stvara
energiju; samo je pretvara iz jedne vrste energije u drugu. Zapravo,
služi kao transformator. Zanimljivo, kraljeva je odaja izgrađena od
asuanskoga granita koji sadrži 55 posto ili više kristala silicijskoga kvar
ca. Dakle, kraljeva je odaja, u određenom smislu, transformator.
Dokazi za to veoma su uvjerljivi. Iznad kraljeve odaje nalazi se pet
redova granitnih greda, ukupno četrdeset tri, a svaka je teška oko se
damdeset tona. Svaki je sloj granita odrezan pravokutno i paralelno
na tri strane, ostavljen neravnim s gornje strane, i razdvojen prostori
ma dovoljno velikima da se onamo može zavući čovjek. Slijedom
toga, svaka bi granitna greda mogla vibrirati ako bi bila izložena odgo
varajućoj količini energije. Ako su usklađene na istu frekvenciju,
druge bi grede također vibrirale u istoj, ili harmoničnoj, frekvenciji
kao i prva. Nadalje, ako bi se izvorna frekvencija, zvučni unos, pokla
pala s prirodnom frekvencijom grede, tada bi prijenos energije bio
maksimalan, kao i vibracije greda.
Kako bi se povećala sposobnost četrdeset tri granitne grede da bu
du rezonantne s dolaznom frekvencijom, prirodna frekvencija greda
morala bi biti u skladu s dolaznom frekvencijom. Da bi se to posti
glo, grede su morale biti oblikovane odstranjivanjem dijelova kame
na dok se nije ostvarila željena frekvencija. Princip što ga ovdje vidi
mo jednak je principu glazbene viljuške. Velike su glazbene viljuške
rezonantne s niskim frekvencijama, a manje s višim frekvencijama.
Granitne su grede morale biti rezonantne s istom frekvencijom, a to
je značilo da su sve morale biti istog oblika i težine. Upravo to pokazu
ju vidljivi dokazi. Graditelji odaja obradili su neravne strane greda
prije nego su ih postavili na mjesta, odstranjujući komade i bušeći
rupe. Zapravo, "usklađivali" su ih. Akustična testiranja potvrđuju da
su granitne grede doista rezonantne s temeljnom frekvencijom. Za
pravo, sama odaja pojačava tu frekvenciju stvaranjem dominantnih
frekvencija. Odaja stvara povišen akord F, a vjeruje se da je to u har
moniji s prirodnom vibracijom Zemlje.
Akustička ispitivanja unutar kraljeve odaje također otkrivaju da
je cijela prostorija odvojena od okolnih zidova od kamena vapnenca.
Granitni pod počiva na "valovitom" kamenu vapnencu; zidovi su
poduprti izvana i uvučeni trinaest centimetara ispod poda. Konačni
je rezultat taj da cijela prostorija može slobodno vibrirati s najvećom
učinkovitošću, te je spremna pretvarati Zemljine vibracije u električnu
struju. Kristal koji vibrira u granitu stvara električno polje, ali za isko
rištavanje energije potrebno je sredstvo za prenošenje, a dobiveno je
slijedom kemijskih procesa u kraljičinoj odaji, uz korištenje vodikova
plina. Ako postoji električno polje, vodikov plin postaje "pobuđen"
- u atomskom smislu, jer njegovi elektroni šire svoju orbitu oko jezgre.
Prisiljavanjem vodikovih elektrona da se vrate u svoje prvobitno stanje
(mirovanja), oslobađa se njihova energija, a uz odgovarajuću opremu
za prikupljanje i fokusiranje te energije, mogla se koristiti u nekim
uređajima. (Današnja istraživanja bave se tom vrstom proizvodnje
struje za napajanje laptopa i protetskih naprava, premda su u današ
njim minijaturnim uređajima učinkovitija druga sredstva, a ne vodik.)
Zanimljivo je da je sama škrinja u kraljevoj odaji rezonantna na
438 herca - u skladu s prostorijom. Potrebno je dovoljno energije za dje
lovanje na grede i aktiviranje njihovih piezoelektričnih svojstava.
Rezonantna dvorana (velika galerija)

Ključ za postizanje vibracija kraljeve odaje je struktura ili naprava
koja usredotočuje vibracije primljene kroz piramidu - što je točno
svrha velike galerije. Velika je galerija zatvoreni prostor s rezonatori-
ma instaliranim u proreze na zidovima. Rezonator je predmet odre
đenih dimenzija izabran za omogućavanje internih rezonantnih os
cilacija akustičnih valova određenih frekvencija. Vibracija rezonira
unutar šupljine predmeta kako bi proizvela zvuk određene frekvenci
je, što se temelji na veličini šupljine. Za smještaj rezonatora velike
galerije izrađeni su drveni okviri, montirani na pod i strop, a krajevi
okvira bili su uvučeni u pravokutne proreze uklesane u kamenu vap
nencu. Kad su rezonatori bili na svojim mjestima, zbog silne opreme,
vjerojatno nije bilo moguće hodati kroz galeriju. Zadatak rezonatora
bio je preinačiti i koncentrirati vibracije u zvuk.
Dunn kaže da oblik galerije, njezini kutovi i površine, reflektiraju
zvuk i usmjeravaju ga u kraljevu odaju. Kad se zvuk usmjeri u granit-
nu rezonantnu šupljinu, prisiljavajući granitne stropne grede da os
ciliraju, tada grede iznad njih počinju rezonirati u harmoniji s njima.
Slijedom toga, postiže se maksimalna rezonancija i cijeli granitni kom
pleks postaje masa energije koja vibrira. Posebna namjena velike gale
rije bila je prenošenje energije, što ju je hvatala velika površina pirami
de, u rezonantnu kraljevu odaju.
Premda je potrebna potvrda inženjera za akustiku da je velika ga
lerija doista mogla na taj način reflektirati zvuk, Dunn je mogao ek-
strapolirati druge informacije povezane s akustičnim napravama koje
se više ne nalaze na svojim mjestima. Iznio je teoriju da su se u velikoj
galeriji nalazili rezonatori koji su združene vibracije Zemlje i pirami
de pretvarali u zvuk koji se prenosi zrakom. Dvadeset sedam parova
proreza u bočnim rampama galerije moglo je sadržavati rezonantne
uređaje. Time bi se moglo objasniti postojanje tih proreza, što je uvijek
bilo velika zagonetka. Ako je njihova funkcija bila reagirati na Zemlji-
ne vibracije, onda su mogli nalikovati Helmholtzovu rezonatoru (vidi
sliku 6.3), suvremenom uređaju koji ima sličnu funkciju.
Helmholtzov rezonator reagira na vibracije i maksimalno poveća
va prijenos energije iz izvora vibracija. To je šuplja kugla s okruglim
otvorom između jedne desetine i jedne petine njezina promjera,
obično napravljena od metala, ali može biti i od drugih materijala.
Veličina kugle određuje frekvenciju na kojoj rezonira. Ako je frekven
cija rezonatora u skladu s njegovim izvorom, izvlačit će energiju iz
izvora i rezonirati s većom amplitudom.
Dunn teoretizira da je svaki rezonantni uređaj u velikoj galeriji
bio opremljen s nekoliko rezonatora sličnih Helmholtzovu, usklađe
nih s različitim harmonijskim frekvencijama. Svaki je rezonator u
nizu reagirao višom frekvencijom od prethodnoga, te je podizao fre
kvenciju vibracija što su dolazile iz Zemlje. Kako bi to postigli, drev
ni su znanstvenici morali svaki sljedeći rezonator učiniti manjim i
smanjiti udaljenost između dva zida. Zapravo, zidovi velike galerije
se sedam puta šire prema unutra, od poda do stropa. Rezonatori na
dnu bili su učvršćeni u proreze na rampi. Duž drugog sloja zida s
konzolama nalazi se utor uklesan u kamen, što ukazuje na mogućnost
da su rezonatori učvršćeni i namješteni tako da su najprije instalirani
u proreze na rampi. "Zakucani" klinovi, u utoru, držali su ih na želje-
nim mjestima. Vertikalni potpornji rezonatora vjerojatno su bili na
pravljeni od drveta, budući da je to materijal koji najučinkovitije re
agira na vibracije.
Muzej u Kairu posjeduje neke od najzanimljivijih kamenih arte-
fakata egipatske civilizacije. Dunn kaže da su neki od tih artefakata,
obzirom na njihov oblik i dimenzije, zacijelo bili rezonatori u Helm-
holtz stilu koji su se koristili u Velikoj piramidi. Jedan takav predmet,
zdjela, na sebi ima pričvršćen rog. Druga zdjela nema ručke kakve se
inače vide na kuhinjskim posudama, nego dodatke slične nogarima,
strojno učvršćene s obje strane. Takvi bi nogari bili potrebni za drža
nje zdjele u rezonatoru. S tim je artefaktima povezana poznata činje
nica da ih je u odajama ispod Đoserove stepenaste piramide prona
đeno tridesetak tisuća.
Akustični filtar (kraljevo predsoblje)

Predsoblje kraljeve odaje bilo je tema mnogih diskusija i polemika.
Unatoč činjenici da je maleno, dužine i visine dva metra i sedamde
set, te širine od jednog metra, to je jedna od najneobičnijih odaja u
piramidi. U usporedbi s ostalim dijelovima piramide, prostorija je
neravna - površina kamenih blokova nije polirana tako da budu rav
nomjerno glatki. Na južnom zidu, iznad ulaza u kraljevu odaju, na
laze se četiri utora koji se pružaju vertikalno od ulaza do vrha odaje.
Duž istočnog i zapadnog zida nalaze se dvije granitne oplate različi
tih visina. Istočna je strana visoka dva metra i šezdeset centimetara;
zapadna je visoka oko dva metra i osamdeset centimetara. U granitne
oplate na zapadnom zidu uklesana su tri utora, s početkom na južnom
kraju odaje, širine oko četrdeset pet centimetara. Na vrhu svakog uto
ra nalazi se polukružni urez, kao da se onamo stavljala motka koja bi
se protezala do druge strane odaje. Međutim, budući da na istočnoj
strani nema ureza iznad utora, navodne bi motke trebale počivati na
vrhu.
Neki su istraživači iznijeli pretpostavku da je niz kamenih ploča
postavljen na mjesta nakon što je pokopano Keopsovo tijelo. Polu
kružni urezi na granitnoj oplati pridržavali su drvene grede koje su
služile kao vitla za spuštanje blokova. Dunn smatra da nisu previše
pogriješili.
Slika 6.3. Dijagram rezonantnog uređaja
(iz knjige The Giza Power Plant (Elektrana u Gizi), Christophera Dunna)
Drevni su Egipćani željeli usmjeriti zvuk određene frekvencije u

kraljevu odaju, Što bi iziskivalo akustični filtar između velike galerije
(rezonantne dvorane) kraljeve odaje. Stavljanjem opstrukcija u pred
soblje, zvučni valovi koji su dopirali iz velike galerije bili bi filtrirani
dok su onuda prolazili. Samo bi jedna frekvencija, ili harmonija te
frekvencije, ulazila u kraljevu odaju. To bi značilo da interferentni
zvučni valovi ne bi mogli ući u kraljevu odaju i smanjivati učinkovitost
sustava.
Kako bi objasnio polukružne ureze vidljive na zapadnoj strani pred
soblja i ravnu površinu na istočnoj, Dunn pretpostavlja da su opstruk
cije, nakon što su smještene u prostoriju, konačno usklađene. Rotira
njem zubaca, osovina bi podizala ili spuštala opstrukcije tako da se
maksimalno poboljša prolazak zvučnih valova. Nakon što bi bile "us
klađene", osovina na kojoj su se nalazile opstrukcije bi se zaustavila i
učvrstila u bloku smještenom na ravnoj površini oplate na suprot
nom zidu.
Uzlazni Prolaz
Budući da vibracijski sustav s vremenom može sam sebe uništiti, ta
kođer je bio potreban način kontroliranja vibracijske energije. Jedan
je način da se ublaži, a drugi je neutraliziranje interferentnim valom
koji suzbija vibracije. Fizičko ublažavanje vibracije ne bi bilo praktič
no, ako se uzme u obzir funkcija Velike piramide kao stroja. Među
tim, ublažavanje ne bi uvijek bilo potrebno, za razliku od, primjerice,
mostova. To bi smanjilo učinkovitost stroja, i vjerojatno uključivalo
pomične dijelove, poput ublaživala u glasoviru.
Izbacivanje viška vibracija korištenjem neusklađenog interferent-
nog zvučnog vala bilo bi logičan izbor. Uzlazni prolaz je jedina osobi
tost unutar Velike piramide koja sadrži naprave (granitne klinove)
koji su dostupni izvana. Dunn ih naziva napravama iz istog razloga
iz kojeg granitne grede iznad kraljeve odaje naziva napravama. Previ
še su dotjerani i obrađeni za njihovu navodnu uporabu. Kamen vap
nenac bio bi sasvim dovoljan za sprječavanje ulaza pljačkašima. Da
kle, zašto koristiti granit?
Dunn ih je proučavao i zaključio da su mogli imati dvije važne ulo
ge. Prvo, mogli su davati povratne informacije onima koji su upravlja
li elektranom time što su reagirali na zvuk, koji je nastao unutar velike
galerije i širio se kroz prolaz prema gore. Drugo, možda su mogli rea
girati na vibracije opreme u silaznom prolazu i emitirati neusklađene
interferentne zvučne valove, kako vibracije ne bi dosegnule destruktiv
ne razine. Naravno, operateri bi koristili senzore za vibracije, pričvr
šćene na dnu granitnog klina, kako bi nadzirali razinu energije u
unutrašnjosti. To objašnjava zašto su graditelji izabrali granit, ali i na
čin na koji su drevni Egipćani kontrolirali razinu energije u sustavu.
Dunn također iznosi pretpostavku da su operateri, usmjeravanjem
signala pravilne frekvencije kroz prolaz prema gore, mogli pokrenu
ti sustav. Prema tvrdnjama Sir Flinders Petrieja, susjedne površine
granitnih blokova imale su valovit završetak (± 0,76 cm). Dio grani
ta još uvijek je bio zabetoniran za pod, što nepobitno dokazuje da su
granitni klinovi bili namješteni tijekom gradnje Velike piramide.
Granitni sanduk u kraljevoj odaji

Nakon pretvaranja mehaničke energije u električnu, mora postojati
sredstvo kroz koje električna struja može teći i iskorištavati se. Dok
je elektrana radila, kraljeva odaja najvjerojatnije nije bila ispunjena
zrakom, već nekom plinovitom tvari koja je rezonirala s cijelim susta
vom, time maksimalno iskorištavajući dobivenu energiju. Vodik, atom
odgovoran za emisiju mikrovalnog zračenja u svemiru, kao i najjedno
stavniji element uopće, odgovarao bi tim potrebama. Njegovi bi atomi,
sa samo jednim elektronom, najučinkovitije apsorbirali energiju. Poja
čane frekvencije koje su dolazile u kraljevu odaju iz velike galerije, iza
zvale bi više razine energije vodikova plina. Drugim riječima, učinko
vito bi apsorbirao tu energiju dok bi svaki atom reagirao u skladu s
unosom.
Vibracija granitnih greda pretvara zvučnu energiju, kroz piezoelek-
trični efekt kristala silicijskog kvarca, u visokofrekventne radiovalove,
a njih apsorbiraju vodikovi atomi. To djeluje tako da jedini elektron
vodikova atoma bude potaknut na povećavanje svoje udaljenosti od
protona, što je neprirodno stanje. Vremenom, elektron će se vratiti u
svoje normalno stanje i time osloboditi energiju. Također se može, dje
lovanjem ulaznog signala, stimulirati na povratak u normalno stanje,
što je još jedna količina energije iste frekvencije. Nakon stimuliranja
emisije iz vodikova atoma, ulazni signal nastavlja svojim putem i sa
sobom nosi oslobođenu energiju.
Sjeverno je okno u Velikoj piramidi služilo kao vodič za ulazni mi
krovalni signal. Izgrađeno je tako da prolazi kroza zidove od sjeverne
strane piramide do kraljeve odaje. Mikrovalni se signal mogao skup
ljati s vanjske površine piramide i usmjeravati u vodič valova. Original
na površina vanjskih kamenih blokova piramide, koja je bila glatka i
malo konkavna, mogla je biti obrađena tako da skuplja radiovalove
iz mikrovalnog područja koji neprestano bombardiraju Zemlju iz
svemira. Prema Dunnovim tvrdnjama, vodič valova prema odaji ima
dimenzije koje su veoma bliske valnoj dužini mikrovalne energije,
koja iznosi 1.420.405.751,786 herca. To je frekvencija energije koju
emitira atomski vodik u svemiru. To zasigurno pomaže pri objašnja
vanju pozlaćenog željeza pronađenog u vapnencu blizu južnog okna.
Oblaganjem okna pozlaćenim željezom dobiva se veoma učinkovit
vodič za ulazni signal i proizvedenu energiju.
Granitni sanduk u kraljevoj odaji važna je komponenta sustava.
Dunn vjeruje da je zauzimao položaj između vodiča valova u sjever
nom i južnom zidu. Ondje je služio kao pojačalo za mikrovalni signal
koji je ulazio u odaju. Za nas je veoma gust i neprobojan, ali bi propu
štao elektromagnetsko zračenje (nama nevidljivo). Dokazi upućuju
na mogućnost da je granitni sanduk lomio elektromagnetske zrake
dok su prolazile kroz njegovu sjevernu i južnu stjenku.
Premda nisu obavljena precizna mjerenja optičkih karakteristika,
britanski istraživač Piazzi Smyth je u devetnaestom stoljeću otkrio da
je površina sanduka konkavna. Dakle, kad se granitni sanduk nalazio
na putu dolaznog signala iz sjevernog okna, te uz kristale koji su os
cilirali i dodavali energiju mikrovalnoj zraci, možda je služio za širenje
signala unutar sanduka dok je prolazio kroz prvu stjenku. Unutar
granitnog sanduka, zraka koja se širila djelovala bi i stimulirala emisi
ju energije iz aktiviranih vodikovih atoma.
Na drugoj strani kraljeve odaje, kraj otvora južnog okna, u granit
nom se zidu nalazi nešto što veoma nalikuje anteni, slično mikroval
nom prijemniku. Zračenje je skupljalo više energije dok je prolazilo
kroz suprotnu stjenku sanduka, a zatim je ponovno dolazilo do refrak
cije, te je usmjereno na spomenutu antenu. Ulaz u taj otvor veoma je
oštećen. Međutim, zbog sadašnjeg se izgleda može zaključiti da je
netko u dalekoj prošlosti vjerojatno smatrao potrebnim ukloniti dio
granita radi uzimanja zlata ili pozlaćenih dijelova. Dunn kaže da ono
što je ostalo nepogrešivo ukazuje na prijemnik mikrovalne energije
koja je ulazila u odaju iz vodiča valova na sjevernom zidu.
Vodikov generator (kraljičina odaja)
Kraljičina se odaja nalazi u sredini piramide, a ima dva okna prema
gore koja završavaju trinaest centimetara od unutrašnjeg dijela zida
odaje. Britanski istraživač iz devetnaestog stoljeća, Wayman Dixon,
otkrio je okna 1872. godine, kad je kroza zid gurnuo šipku. Također
je opazio da je dio vapnenca kraj okna osobito mekan. Njemački in
ženjer robotike, Rudolf Gantenbrink, je 1993. obavio istraživanje i
otkrio, kako je prije spomenuto, da su krajevi okna, visoko u piramidi,
zatvoreni blokovima kamena vapnenca. Očito nikad nisu ni trebali
biti otvori za prozračivanje.
Krajem devetnaestog stoljeća, Piazzi Smyth smatrao je potrebnim
zabilježiti da su bijeli komadići žbuke virili iz spojeva unutar okna.
Poslije je utvrđeno da su ti komadići zapravo gips. Također je zabilje
žio da se u odaji osjećao neugodan miris koji je navodio posjetitelje
da žurno potraže izlaz. Dunn smatra da neugodan miris nije bio poslje
dica nečistoća, već su to bili preostali elementi kemijskih procesa
koji su se nekoć ondje zbivali.
Još jedna naoko neobjašnjiva činjenica je ta da su zidovi bili pokri
veni solju, kao i horizontalni prolaz u donjem dijelu velike galerije, a
na nekim je mjestima sloj soli bio deblji od jednog centimetra. Sol je
nusproizvod kemijske reakcije u kojoj nastaje vodik. Vjerojatno je na
stala kad je vrući plin, koji je nosio vodik, reagirao s kalcijem iz vap-
nenačkih zidova. Dr. Patrick Flanagan, liječnik i istraživač, je 1978.
uzeo uzorak te soli i odnio ga na analizu u Ured za geologiju i mine
ralnu tehnologiju Arizone. Otkrili su da je riječ o smjesi kalcijeva kar
bonata, natrijeva klorida i kalcijeva sulfata, što je vapnenac, sol i gips
- točno oni minerali koji bi nastali ako je u kraljičinoj odaji dolazilo
do reakcije koja je stvarala vodik.
Niša s konzolama s malenim tunelom usječenim do dubine od
jedanaest i pol metara, koji završava šupljinom oblika lukovice, još je
jedna zanimljiva osobitost kraljičine odaje. Njezin ravan, horizonta
lan pod i gotovo savršeno pravokutna lijeva strana zasigurno znače
da je bila dio originalne konstrukcije. Vjerojatno je imala mehaničku
svrhu. Inženjer hidraulike, Edward Kunkle, iznio je pretpostavku da
je bila dio velike pumpe, na koju također ukazuju drugi dijelovi smje
šteni unutar Velike piramide.
Dunn vjeruje da je završetak okna, trinaest centimetara od odaje,
bio dio originalnog plana. Svako je okno sadržavalo malenu rupu
koja se pružala do odaje, što bi bio način uspostavljanja kontrole nad
količinom tekućine koja ulazi u odaju. Budući da na sjevernom oknu
ima tamnih mrlja, Egipćani su možda koristili okna za uvođenje
dvaju različitih kemikalija u kraljičinu odaju.
Niša s konzolama unutar odaje mogla je služiti kao uporište tornja
za isparavanje, a možda je također sadržavala katalizator.
Dunn je potražio inženjera kemije, Josepha Drejewskija. Drejewski
se složio da su se dva kemijska sredstva mogla uvoditi u tu odaju, u
cilju dobivanja vodika ili amonijaka, pod ambijentalnim uvjetima od
26 stupnjeva Celzijusa, plus ili minus deset stupnjeva. Također se
složio da se niša u zidu odaje mogla koristiti za smještaj tornja za hla
đenje ili isparavanje. Drejewski kaže da je cink metal koji se najčešće
koristi za dobivanje vodika. Kad se na njega djeluje razrijeđenom klo-
rovodičnom kiselinom, nastaje prihvatljivo čisti vodikov plin pri rela
tivno velikim brzinama.
Dunnova je kemijska teorija dobila dodatnu podršku 1993. kad je
Rudolf Gantenbrink poslao robota, Upuauta II, uz južno okno i na nje
govom kraju otkrio "vrata" s bakrenim instalacijama. Gantenbrin-
kov je robot snimao okno, a to je pokazalo eroziju u donjem dijelu
okna. Njegovi su zidovi i pod bili veoma neravni, a erozija je bila u
obliku horizontalnih pruga. Također je bilo znakova cijeđenja gipsa
iz vapnenačkih zidova. Gantenbrinkov je robot stigao do kraja gornjeg
dijela južnog okna kad je naišao na blok vapnenca iz kojeg su virile
dvije zagonetne bakrene instalacije.
Objavljeno je da su u Velikoj piramidi pronađena skrivena vrata.
Međutim, nije rečeno da je samo okno široko samo oko pedeset osam
kvadratnih centimetara. Dakle, to zapravo nisu bila "vrata". Prema
nekim teorijama, bakrene su instalacije bile zaklopci koji su onemogu
ćavali podizanje vapnenačkog bloka. Međutim, Dunn smatra da se
to objašnjenje ne uklapa. Zašto bi graditelji piramida željeli smjestiti
klizni blok u nedostupnom području? Čak i da jesu, kako su ga aktivi
rali?
Prema Dunnovim riječima, bakrene instalacije izgledaju poput
elektroda, koje su mogle prenijeti točno određenu količinu otopine
klorovodične kiseline u odaju. Služile bi kao sklopka za signalizira
nje potrebe za dodatnim kemikalijama. Prvi su istraživači, u oknima
što vode do kraljičine odaje, otkrili malenu višekraku kuku, komad
drveta i kamenu kuglu. Neko se vrijeme nije znalo gdje su ti predme
ti. No 1993. pojavili su se u Britanskom muzeju, u kutiji za cigare na
Odjelu egipatskih antikviteta. Dunn smatra da su ti predmeti vjero
jatno činili mehanizam potreban za uključivanje sklopke kako bi se
znalo da je potrebno još kemikalija. U oknima gdje su se držale
kemikalije, na površini tekućine bi plutao komad drva sličnog cedro
vini, spojen brončanom višekrakom kukom. Podizao bi se i spuštao
s razinom tekućine u oknu. Kad je okno bilo puno, bakreni bi krakovi
dotaknuli elektrode, zatvarajući strujni krug. Kad bi se razina teku
ćine spustila, krakovi bi se odmaknuli od elektroda, otvarajući struj
ni krug, te time poslali signal da treba pumpati još kemijske otopine.
Čim bi kuka ostvarila kontakt s elektrodama, pumpanje bi prestalo.
Gantenbrink je predložio da se kroz maleni otvor u dnu vratašca
pošalje još jedan robot, ali mu to nije dopušteno. Kasnije je američki
inženjer Tom Danley testirao južno okno uporabom akustičnog ure
đaja, te je otkrio da iza vapnenačkih blokova postoji još devet metara
prostora. Premda nema opipljivih dokaza o onome što se nalazi iza
Gantenbrinkovih "vrata", ono što je otkriveno savršeno se uklapa u
teoriju o elektrani.
Francuski inženjer Jean Leherou Kerisel je 1992. godine obavio
testiranja radarom koji prodire kroz tlo i mikrogravimetrije u kratkom
horizontalnom prolazu koji vodi od silaznog prolaza do podzemne
jame. Njegova je ekipa otkrila nešto ispod poda prolaza. To je mogao
biti hodnik postavljen u smjeru jug-jugoistok/sjever-sjeverozapad sa
stropom na istoj dubini na kojoj se nalazi i silazni prolaz. "Defekt
mase", kako to Kerisel naziva, također je otkriven na zapadnoj strani
prolaza, pet i pol metara prije ulaza u odaju. Ta anomalija odgovara
vertikalnom oknu dubokom najmanje četiri i pol metra, a jedan njegov
dio veoma je blizu zapadnom zidu prolaza. Kerisel je vjerovao da je
otkrio, ispred hodnika koji vodi do ulaza u podzemnu odaju, nešto
što se doima poput posve odvojenog sustava prolaza koji završava u
vertikalnom oknu. Premda to mogu biti ostaci velike količine raspad
nutog vapnenca, čvrsto vjeruje da to može biti djelo ljudskih ruku.
Keriselova otkrića ukazuju na mogućnost da su opskrbna okna
koja su vodila do kraljičine odaje možda primala kemijska sredstva
kroz vertikalno okno povezano s podzemnom odajom. Kerisel je de
tektirao vertikalnu anomaliju na zapadnoj strani prolaza, postavljenu
u istom smjeru kao i okna koja vode do kraljičine odaje. Dunn smatra
da je logično pretpostaviti da će se, kad se zađe iza Gantenbrinkovih
"vrata", pronaći vertikalno okno koje vodi do odaje napravljene u ka
menu stancu. Dunn se ne bi iznenadio kad bi se iza Gantenbrinko
vih "vrata" pronašli kabeli ili žice, nekoć pričvršćene za bakrene insta
lacije.
Horizontalni prolaz, okomito okno i podzemna jama

Dugi horizontalni prolaz koji povezuje kraljičinu odaju s velikom ga
lerijom također je izgrađen od kamena vapnenca. Njegova bi zadaća
zacijelo bila odstranjivati ostatke vlage i nečistoća iz vodikova plina
dok je strujao prema velikoj galeriji. Na mjestu gdje se sastaju horizon
talni i uzlazni prolaz postoji rub od trinaest centimetara. Vjerojatno
je kamena ploča počivala na tom rubu, premošćujući uzlazni prolaz
i pod velike galerije, gdje je nađen drugi sličan rub. Rub i kamena plo
ča onamo postavljena spriječili bi otjecanje plina niz uzlazni prolaz.
Prorezi u bočnom zidu pokazuju da su možda postojali potpornji za
tu kamenu ploču. Na njoj su morale biti izbušene rupe kako bi se plin
mogao dizati u veliku galeriju.
Na zapadnoj strani tog spoja nalazi se rupa koja vodi do okomitog
okna. Iskorištena kemijska otopina iz kraljičine odaje tekla bi duž ho
rizontalnog prolaza, niz okomito okno u špilju ili podzemnu jamu
ako je okno bilo povezano s donjim silaznim prolazom.
Elektrana u Gizi
Evo kako je elektrana u Gizi vjerojatno radila. Masivna građevina
prikupljala je, i usmjeravala, tektonske vibracije Zemlje. Velika je gale
rija sažimala te vibracije i, uz pomoć svojih rezonatora, pretvarala ih
u zvuk koji se širi zrakom. Zvuk je putovao kraj akustičnog filtra,
koji je odbijao sve osim određene frekvencije tik prije ulaza u kralje
vu odaju. U kraljevoj je odaji filtrirani zvuk izazivao vibracije masiv-
nih granitnih zidova, stropa i granitnih blokova iznad njega, pretva
rajući mehaničku energiju u električnu.
Budući da je kraljeva odaja bila ispunjena vodikovim plinom do
bivenim iz kraljičine odaje, vodik je apsorbirao elektricitet, dovodeći
svoje atome u inducirano stanje. S vanjskih površina piramide skup
ljali su se mikrovalni signali i usmjeravali u sjeverno okno koje je
vodilo do kraljeve odaje. Ondje je granitni sanduk lomio elektromag
netske zrake i, dok su kristali koji su oscilirali dodavali energiju mikro
valnoj zraci, širio se signal unutar sanduka nakon što je prošao kroz
prvu stjenku. U granitnom je sanduku zraka koja se širila stimulira
la emisiju energije iz vodikovih atoma. Prolazeći kroz drugu stranu
sanduka, mikrovalna je energija fokusirana na uređaj sličan anteni i
izlazila iz piramide kroz južno okno kako bi se mogla iskorištavati.
Nažalost, bilo kakva vanjska oprema pomoću koje se iskorištavala
električna struja proizvedena u elektrani odavno je nestala. Nakon
četvrte dinastije, nekropola u Gizi je, iz nepoznatih razloga, napuštena,
a ponovno ju je otkrio, gotovo tisuću godina poslije, faraon Tutmosis
Slika 6.4. Mehanička analiza Velike piramide (iz knjige The Giza Power
Plant (Elektrana u Gizi), Christophera Dunna)
IV. Iz osamnaeste dinastije. Unatoč tome, čovjeku se zavrti u glavi
pri pomisli na sve one precizne artefakte i predmete o kojima je bilo
riječi u četvrtom poglavlju, napravljene od najtvrđeg poznatog kamena,
i to ručno. A što je s piramidama? One su također izgrađene od mate
rijala koji su izrazito precizno obrađeni. Čini se razumnim pretpo
staviti da su morali postojati posebni strojevi i oprema da bi se izrađi
valo tako precizno obrađene objekte i građevinski materijal, kao i za
postavljanje kamenih blokova goleme težine. Dunnova istraživanja i
teorije o namjeni Velike piramide posve su objektivni, a tek treba
vidjeti može li se Velika piramida ponovno izgraditi (u mnogo ma
njim omjerima) kako bi se dokazalo je li to doista bila elektrana.
Što se dogodilo s elektranom?

Jedno od pitanja koje se uvijek postavlja Chrisu Dunnu glasi: Što se
dogodilo s elektranom i svoj unutrašnjoj opremi? Dunn smatra da je
u piramidi došlo do strahovite eksplozije, vjerojatno uslijed naglog
povećanja energije izazvane potresom. U knjizi Pyramids and Temples
of Gizeh (Piramide i hramovi Gize), Petrie kaže da je kraljeva odaja
bila na udaru snažne sile koja je gurnula njezine zidove gotovo tri cen
timetra prema van. Dunn smatra da se pukotine na stropnim gredama
ne mogu baš dobro objasniti slijeganjem kamenih zidova, a misli da
se ne uklapa ni povijesno objašnjenje da je oštećenja izazvao potres.
U donjim dijelovima Velika piramide nema sličnih oštećenja. Petrie
je mjerio silazni prolaz i otkrio nevjerojatnu preciznost u izgrađenim
i iskopanim dijelovima. Dakle, nema nikakvih pokazatelja da se građe
vina tresla tako snažno da se prostorija pedeset dva metra iznad ka
mena stanca mogla pomaknuti. Nadalje, zašto bi potres izazvao širenje
odaje, a ne njezino rušenje? Ta činjenica, uz pomanjkanje dokaza u
donjim dijelovima Velike piramide, pobija teoriju o potresu.
Dunn vjeruje da je sanduk od tamnoga granita u kraljevoj odaji
glavni trag:
Možda je škrinja u početku bila crvena, a kamen za nju izvađen

je iz kamenoloma u isto vrijeme i na istomu mjestu kao i ostali
granit. Ovisno o drugim elementima koji su postojali u vrijeme
kvara elektrane, sasvim je moguće da je do određenih promje-
na došlo na svakom objektu koji je preživio nesreću. Prirodno
je da bi komparativno tanke stjenke i dno škrinje bili podložniji
prekomjernim razinama energije nego golemi granitni blokovi
od kojih su izgrađeni zidovi i strop. Stoga bi se moglo reći da se
škrinja, koja nije imala sposobnost provođenja vreline kojoj je
bila izložena, jednostavno prepekla, a rezultat je bila promjena
boje.
Dunn se 1999. vratio u Egipat i otkrio da je Velika piramida temelji

to očišćena. Ranije se vjerovalo da je velika galerija izgrađena od kame
na vapnenca, a sad je Dunn otkrio da su njezini zidovi od glatkog,
poliranog granita, što je bio logičan izbor graditelja jer bi tako bila
otpornija na vrelinu. Međutim, najzanimljiviji dokaz bili su tragovi
oprženih dijelova na zidovima velike galerije. Ispod svakog sloja s
konzolama vidjela su se velika oštećenja od vreline, na dužini od tri
desetak centimetara. Činilo se da je do najvećih oštećenja došlo u sre
dini tragova paljevine. Ako bi se povukla ravna crta od sredine svakog
oprženog dijela prema rampi galerije, crta bi bila poravnata s prore
zom u rampi!
Za Dunna, obrazac je nepogrešiv i jasan. Tragovi paljevine na stro
pu približni su izgledu i lokaciji što ih je kao hipotezu naveo u svojoj
knjizi. Štoviše, postoje parovi oprženih tragova ondje gdje su se treba
li nalaziti potpornji rezonatora.
Duh znanosti
Elektrana u Gizi je radikalna teorija, ali samo iz perspektive tradici
onalnih shvaćanja. U pravom duhu znanstvenog istraživanja, Chri
stopher Dunn objašnjava svaki aspekt kompleksnih unutrašnjih pro
laza i odaja Velike piramide. Također tvrdi da se tako precizna gradnja
nije mogla postići bez potrebnog oruđa, ne samo za rezanje i obliko
vanje, nego i za točno mjerenje. U svojem je modelu također iznio
pretpostavku da je došlo do jake eksplozije. Tragovi paljevine u velikoj
galeriji potvrđuju točnost njegove teorije.
U duhu prave znanosti, Dunn dobacuje izazov cjelokupnoj egip-
tologiji da kritički i skeptički preispita teoriju o grobnici i pruži doka
ze koji potkrepljuju njihove zaključke. U prošlosti to nisu mogli uči-
niti, niti će im to ikad uspjeti. Postoji mnogo dokaza da je Keopsova
piramida doista bila postrojenje izgrađeno s ciljem pretvaranja me
haničke, vibracijske energije u električnu. To postavlja uskličnik iza
pitanja na koje već više od stotinu godina pokušavaju odgovoriti
amateri i profesionalci: Tko su bili prvi Egipćani?
7
TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI?

Stoljeće teorija
okazi iz raznih znanstvenih disciplina stvaraju složenu sliku

D onoga što se možda događalo tijekom egipatskih preddinastič-
kih vremena. Arheolozi su otkrili postojanje niza drevnih kultura,
od kojih su neke preživjele i postale dio dinastičkog Egipta, a druge
nisu. Također ima pokazatelja da je egipatska dinastička kultura dobila
poticaj iz područja Mezopotamije. Pitanje tko su bili prvi Egipćani bi
lo je predmet rasprava tijekom proteklih stotinjak godina, a nepresta
no su na svjetlost dana izlazili novi dokazi i iznosile su se nove ideje.
Jednako kao o egipatskim piramidama, postoji obilje teorija o
tome kako je započela egipatska civilizacija i odakle su došli prvi Egip
ćani. Prevladava teorija da su prvi stanovnici Egipta bili podrijetlom
iz Afrike, nekadašnji stočari koji su putovali zemljom slijedeći kiše,
ali su bili prisiljeni potražiti stalne zalihe vode u dolini Nila kad su u
Sahari nastupili ekstremno sušni uvjeti.
Talijanska ekipa arheologa, pod vodstvom profesora Marija Livera-
nija s Rimskog sveučilišta, istraživala je libijsku Saharu tijekom 1950-
ih i slučajno otkrila mumificirane ostatke dječaka u stjenovitom
skrovištu Uan Muhuggiag, sto šezdeset kilometara zapadno od doline
Nila, a njihova je starost procijenjena na 3500 g. pr. Kr. Premda u tom
području nisu pronađene druge mumije, to je dokaz da je tradicija
mumificiranja daleko starija no što se vjerovalo. Ta je libijska mumija
tisuću godina starija od prve egipatske mumije, i najstarija ikad pro
nađena u Africi.
Tijekom priprema za pokop, dječaku je izvađena utroba, te je balza-
miran organskim zaštitnim sredstvom, a zatim zamotan u kože i izoli
ran lišćem. Sofisticiranost kojom je mumificiran pokazuje da nije bio
prvi, već prije rezultat dugotrajne tradicije.
Prema trenutnim istraživanjima u libijskoj pustinji, sada pod vod
stvom dr. Savina di Lernia, nekoć je postojalo društvo središnje Sa-
hare koje se protezalo cijelom širinom sjeverne Afrike. Krajem 1990-
ih, dr. Kevin White, sa Sveučilišta Reading u Velikoj Britaniji, obavio
je ekološka istraživanja i našao dokaze da je područje nekoć bilo bo
gato rijekama, što je bilo potrebno za postojanje takve naseljenosti.
NASA-ini znanstvenici proučavali su dijelove zapadne pustinje dok
su testirali radarske uređaje. Radarom su pregledali pustinju, a zatim
su tako dobivene slike usporedili s više konvencionalnih satelitskih
snimki. Otkrili su niz zakopanih riječnih mreža ispod onoga što je da
nas debeli sloj pijeska. Radar je prodro kroz površinu i razotkrio
drevni riječni sustav koji je nekoć opskrbljivao golema jezera. White
kaže da je cijelo područje ispresijecano koritima mnogih rijeka koja
se ne mogu vidjeti na optičkoj snimci.
Slike na stijenama koje potječu iz razdoblja 5000 g. pr. Kr. potvrđu
ju ono što je razotkrila radarska oprema. U Libiji, Egiptu i Maliju
slike na kamenu prikazuju životinje koje pasu, ali i vodeni život, pri
mjerice, krokodile. To pokazuje da je pustinja bila naseljena u razdo
blju prije 4000. g. pr. Kr., pa čak i 8000 g. pr. Kr., kad je klima ondje
bila vlažna. Također ima prizora lova i obreda na kojima su prikazani
ljudi sa životinjskim maskama. U nekim se krugovima vjeruje da su
ti ljudi zaslužni za cijeli niz inovacija, kao što je mumificiranje, što su
poslije preuzeli Egipćani.
Di Lernia kaže da su prije deset tisuća godina Humasi, crna rasa
ljudi, došli s juga jer su slijedili monsunski pojas i zauzeli središnji
dio Sahare, blizu planina Acacus. Međutim, oni nisu bili jedini. Prije
otprilike sedam tisuća godina, također su stigli ljudi iz Mezopotamije
i Palestine, a oni su sa sobom doveli goveda i koze. Di Lernia ukazuje
na činjenicu da slike na stijenama u tom području, po profilu lica i sti
lu, prikazuju bijele ljude. Prema teoriji, upravo je ta kultura miješanih
rasa, spoj tih dvaju naroda, mumificirao dječaka u Uan Muhuggiagu.
Druge teorije, danas i u prošlosti, ukazuju na mogućnost iberskih
i mezopotamskih migracija. Neki teoretičari misle u kontekstu osvaja
nja; drugi opisuju više miroljubive motive za migraciju. Teško je točno
odrediti tko su bili Egipćani upravo zbog pomanjkanja dokaza. U Me
zopotamiji se vidi kako je tekao razvoj, ali u Egiptu se to ne vidi.
Postoje sličnosti između kultura oko Eufrata i onih oko Nila, kao
što je arhitektura koja fasade oblaže pločama. Važne građevine i gro
bnice u Egiptu bile su ukrašene oplatama u stilu arhitekture koja izra
đuje "fasade palača", što je zapravo jednako podupiranju ukrasnim
stupovima na sumerskim hramovima i palačama. No prilikom uspo
redbe građevina te vrste, iz istog razdoblja, očito je da su egipatski
dizajn i gradnja bili superiorniji, što baca sumnju na teoriju da su svo
je znanje uvezli iz Mezopotamije. Naravno, također treba uzeti u obzir
veoma vješto korištenje kamena kod Egipćana, sa čime se nijedna
druga kultura u povijesti nije mogla uspoređivati.
Bez obzira tko su bili ljudi u sjeveroistočnoj Africi tijekom četvr
tog tisućljeća pr. Kr., svi se općenito slažu da su migracijom stigli u
dolinu Nila. Međutim, postoji problem u razumijevanju odnosa izme
đu ljudskih aktivnosti i klimatskih promjena. U izrazito važnom po
dručju delte Nila neprestano je taloženje mulja zauvijek zakopalo
nalazišta iz kamenog doba. Najbliži izvor informacija su arheološki
ostaci neolitske (novo kameno doba) naseobine Merimde beni-Sala-
me, u zapadnim dijelovima delte Nila, gdje su stanovnici držali goveda,
ovce i svinje. Nadalje, tijekom razdoblja od mnogo tisuća godina, Nil
je promijenio svoj tok. Granice pustinje Sahare su se također mijenja
le. Stalno mijenjanje geografskih obilježja i danas traje.
U Sudanu, širenje pustinje uništava stoljećima star način života.
Lokalni poljodjelci kažu da pomicanje pijeska iscrpljuje njihova nasto
janja da ondje održe život. Pijesak je zakopao njihova poljoprivredna
zemljišta, a sad već prodire i u njihove domove. Tisuće zajednica, smje
štenih duž uskog pojasa obradivog tla u blizini rijeke Nil, već dugo
promatraju kako se pijesak iz dana u dan sve više približava. Bespomo
ćno su stajali i promatrali kako riječne obale erodiraju, rijeke mijenja
ju tokove, a njihovi jedini izvori vode postaju gusti od mulja i drugih
krutih tvari.
Davna povijest Egipta, doline Nila
i tamošnjih stanovnika
Premda je znanstvenicima teško s apsolutnom točnošću datirati af
ričke naslage, postojeće informacije pokazuju da je Egipat prošao kroz
sušno razdoblje na početku pleistocena, prije dva milijuna godina. U
to je vrijeme rijeka Nil prestala postojati i uslijedilo je dugo razdoblje
suše koje je trajalo milijun godina. Prekinula su ga dva kratkotrajna
kišovita razdoblja, a Nil je postao vitalna, ali nestalna rijeka koja nije
bila povezana s nijednim pritokom. Neki znanstvenici tvrde da su ti
jekom tih manje sušnih razdoblja ondje živjeli ljudi, ali o tome nema
nepobitnih dokaza. Izvan Etiopije, vjerojatno mjesto gdje su živjeli
pradavni žitelji Afrike bilo je duž Nila. Međutim, rijeka je mnogo
puta poplavila usku dolinu, ostavljajući za sobom malo naslaga u koji
ma su se mogli očuvati ljudski ostaci.
Sredinom pleistocena, prije otprilike petsto tisuća godina, oblik
Nila razvio se od vode koja je tekla s etiopske visoravni. Tako je nastao
vodotok između istočne Afrike i mediteranske obale, kao i put kroz
Saharu. Ispod tih naslaga, nataloženih prije Nila, pronađeni su ljudski
artefakti, ali njihove karakteristike nisu dovoljno izražene da bi se
odredilo pripadaju li sjeveru ili jugu. U Nubiji su, izvan naslaga doline
Nila, pronađeni brojni artefakti kojima nije procijenjena starost, ali s
tipičnim afričkim karakteristikama.
Slika koja se pojavljuje u srednjem paleolitiku Egipta, između sto
tisuća i četrdeset tisuća godina, prilično je kompleksna. Arheolozi
smatraju da dokazi o prvim ljudskim bićima čije su kulture s vreme
nom mogle dovesti do egipatske civilizacije leže u kasnijoj tehnologiji
ašelejena. Oruđe iz tog vremena uključuje ručne sjekire i dvostrane
kamene oštrice u obliku lista, izrađene tipičnom nubijskom metodom
kalanja, odnosno udaranja po kamenu kako bi se dobio plosnati ko
mad koji se mogao koristiti kao oruđe. Artefakti iz toga razdoblja su
u Egiptu pronađeni razbacani diljem pustinje, ali nisu otkrivena nika
kva dobro očuvana nalazišta. Međutim, veliki broj artefakata ukazuje
na relativno veliku gustoću naseljenosti.
Nakon 40.000. g. pr. Kr. bilo je sve više naseobina u donjem Egiptu.
Arheolozi opisuju dvije skupine, a njihova se podjela temelji na tehni-
kama izrade oruđa - nubijsku i zupčastu. Oruđe obiju kultura je mu-
sterijensko, što znači da je veoma jednostavno (ručne sjekire, struga-
la, itd.), koje se tipično povezuje s neandertalcima. U Bir Tarfawi i
Bir Sahara (dvije zavale u zapadnoj pustinji) postoje brojne naseobi
ne iz nubijske tradicije. Mjesta u tom području bila su prikladna za
život samo u razdobljima vlažne klime, a to su zapravo bile kratke
epizode tijekom sušnih razdoblja.
Od 19.000 do 10.000 g. pr. Kr. naseobine kamenog doba bile su
koncentrirane u gornjem Egiptu, blizu rijeke Nil, ali su se oko 8000
g. pr. Kr. raširile prema zapadu kad su se kiše pomaknule u Saharu.
Nalazišta iz kamenog doba, starija od 7500 g. pr. Kr. bila su smještena
u područjema vlažne klime. Slike uklesane u stijenama iz davnih kul
tura, koje prikazuju životinje, pronađene su duž Gilf Kebira, Gebel
Uwein'ata, Wadi Husseina i libijske visoravni blizu Dahkle, kao i putem
kroz Abu Ballas. Prikazana je raznolikost životinjskog svijeta koji
uključuje žirafu, lava, nosoroga, krokodila, vodenkonja, slona, dugoro-
gu antilopu, ovcu i kozoroga. Premda nije utvrđena starost slika na
stijenama, mogu biti veoma stare. Prema regionalnim arheo-zoološ-
kim zapisima, prikazane životinje ondje nisu bile sveprisutne nakon
10.000. g.pr.Kr., te su uglavnom živjele u područjima vlažne mikrokli-
me. Osim životinja, slike na stijenama prikazuju ljudska bića kao pa
stire koji čuvaju krda goveda. Potrebe životinja prikazanih na slika
ma, kao i potrebe ljudskih bića, pokazuju da je prosjek padalina bio
između dvadeset i osamdeset centimetara.
Pretpovijesni pastiri
Dokazi o pretpovijesnim pastirima postoje u južnom području Veli
kog pješčanog mora, gdje su vjerojatno bili travnjaci tijekom vlažni
jih uvjeta. Brojne nakupine velikog kamenja, s urezanim dijelom ili
utorom oko sredine svakog kamena, postoje unutar koridora dina.
Vjerojatno su služili za sputavanje goveda kako bi ih se lakše kontro
liralo kad je ispaša bila dobra. Premda nisu poznati točno vrijeme i
priroda tih aktivnosti, velika raširenost takvog kamenja diljem južnog
Egipta pokazuje da su stočari selili svoje domaće životinje od jednog
područja paše do drugog.
Vlažni su uvjeti u Nabta Playu stigli iza 6100. g. pr. Kr., a naseobi
ne novog kamenog doba (neolitik) počele su se pojavljivati nekoliko
stotina godina poslije. Neolitik je počeo oko 10.000 g. pr. Kr., a karak
terizirali su ga razvoj poljoprivrede i izrada naprednijeg kamenog
oruđa. Arheolozi su otkrili da rana lončarska roba u stilu Khartou-
ma postoji odmah iznad artefakata kasnog paleolitika (staro kameno
doba). Staro kameno doba karakterizira najranije oruđe dobiveno
kalanjem kamena, a trajalo je od 750.000 do 12.000 g. pr. Kr. Neolitska
su nalazišta možda stalno bila nastanjena, te su postala sofisticiranija,
s kamenim kućama složenim u redove. U području Kiseiba na jugu
Egipta, neolitska naseobina Twoo Hills Playa (Playa dva brda) imala
je umjereno kišovite uvjete od 7100. do 5900. g. pr. Kr. U obližnjoj
playi u El Ghorabu, otkriveno je da nastambe sadrže prostranapodze-
mna spremišta. Mnoge naseobine u području Kiseiba-Nabta imaju bu
nare, a čini se da u nekima od njih postoje uleknute pristupne rampe.
Među fosilima biljaka, iz razdoblja između 6600. i 5400. g. pr. Kr.,
pronađenima u Nabti i Kiseibi, dominiraju višegodišnje vrste za suha
tla, kao što su razne trave, mahunarke i šaš. Najčešće su jestive biljke,
uključujući sjemenke, orašide, voće, gomoljike, divlji sirak i proso.
Ostaci jestivih biljaka pronađeni su u jamama koje su služile kao spre
mišta, u strukturama izgrađenim od kamena, u žitnicama i oko rupa
za kuhanje na mnogim nalazištima diljem Sahare, kao što su playe El-
-Kortein i El Ghorab. Dokazi jasno govore da su narodi Sahare isko
rištavali lokalne žitarice još u davnom osmom tisućljeću pr. Kr.
Među pronađenim ostacima životinja su zec, gazela, mungos, divlja
mačka, jež i domaća goveda. Obredni pokopi krava odvijali su se oko
4500. g. pr. Kr. Fred Wendorf koncentraciju goveđih kostiju tumači
kao običaj ritualnog klanja. Razni pastirski tabori, otkriveni ispod
pijeska blizu Nabte i Kiseibe, vjerojatno su se koristili do 4000. g. pr.
Kr.
Dalje od regije Nabte i Kiseibe, vlažni su uvjeti postojali u mno
gim dijelovima južnog Egipta, kao što su Black Hill (Crno brdo) i Bir
Tirfawi. Playa jezera također su se razvila u oazi Dahkla, te su privlači
la skupine Masara (neolitska kultura koja se naselila u području
Memfisa), koje uglavnom nisu živjele nomadskim životima, jednako
kao i playa u oazi Siwa. Slične su playe postojale u zavali Kharga i duž
libijske visoravni. Jedna je skupina, Sheikh Muftah, zauzimala nizine
Dahkle sve do početka Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.).
Naseobine u dolini Nila
Prije 5500. g. pr. Kr., kulture u dolini Nila doživljavale su tranziciju
od lovaca i skupljača plodova do poljoprivrednika koji žive u selima.
Većina informacija o tom razdoblju dolazi iz El Kaba, nalazišta izme
đu istočne obale Nila i brda Crvenog mora. Otkrivene su tri velike
skupine naroda, a najstarija je postojala oko 6400 g. pr. Kr. Belgijski
je arheolog, dr. Pierre M. Vermeersch, klasificirao više od četiri tisuće
artefakata, a uglavnom se radi o vješto obrađenim malenim oštricama,
jetkalima i strugalicama, kao i kuglicama napravljenim od ljuski no
jevih jaja. Dvije su istaknute kulture otkrivene na sjeveru Sudana,
blizu Wadija Hal-fa - arkinijanska i sharmarkijanska. Arkinijanski
artefakti pronađeni su samo na jednom nalazištu, a njihova je starost
procijenjena na 7440 g. pr. Kr. Poput mnogih naseobina kraj Nila, to
je vjerojatno bio sezonski logor. Arkinijanci su koristili veoma maleno,
vješto obrađeno kameno oruđe, ali su također imali veće oštrice i ra
zvili metodu dobivanja više materijala iz kamena. Sharmarkijanska
kultura pokriva duže vremensko razdoblje, od 5750. do 3270. g. pr.
Kr. Međutim, čini se da su njihove sposobnosti izrade oruđa bile na
nižoj razini. Vremenom su sharmarkijanski sezonski logori prerasli
u malena sela.
Arheološki nalazi pokazuju da je oko 5500. g. pr. Kr. došlo do popu
lacijske eksplozije, možda zbog pokušaja da se razvije poljoprivreda.
Stalne poljoprivredne aktivnosti započele su oko 4800. g. pr. Kr., prem
da su tijekom narednih tisuću petsto godina poljoprivredne metode
bile relativno primitivne. Nažalost, nije točno poznato kad se poljopri
vreda razvila, ni kojom metodom, ili tko ju je uveo u Egipat. Postoji
jaz od tisuću godina u arheološkom zapisu, između naseobina uz rijeku
i pravih poljoprivrednih sela u preddinastičkom Egiptu.
Preddinastička vremena (5500-3100. g. pr. Kr.)

Tijekom tisuću četiristo godina tranzicijskog razdoblja od preddina-
stičkih do ranih dinastičkih vremena pojavile su se gotovo sve tipič
ne karakteristike rane egipatske civilizacije. U stalnim je naseobina
ma jasno vidljivo da lov više nije glavni način priskrbljivanja hrane.
Pripitomljena goveda, ovce, svinje i koze, kao i neke žitarice (pšenica
i ječam), imali su mnogo veću ulogu u ishrani. Izrada predmeta od
kamena i metala, izrada košara, lončarija, tkanje i bojenje životinj
skih koža postali su dio svakodnevnog života. Promijenili su se i po
grebni običaji. Ranije su se ljudi uglavnom pokapali ondje gdje je to
bilo najlakše, često na glavnom groblju blizu ili u naseobini. Sad su
se grobovi nalazili dalje od sela i polja, obično na rubu seoskog terito
rija. Djeca, koja su se ranije pokapala ispod poda, počela su se pokapa
ti na grobljima.
Sustav vjerovanja počeo je poprimati oblik. Pokojnici su se poka
pali sa zalihama (lončarska roba, nakit i drugi artefakti) za putovanje
u zagrobni život. Među zalihama su se nalazili darovi od žitarica, suše
nog mesa i voća, kao i oruđe za lov i obrađivanje tla. Zanimljivo je da
su se pokojnici pokapali u fetalnom položaju, okrenuti prema zapadu
i okruženi darovima svojih rođaka.
Preddinastička društva su se uskoro počela formirati na sjeveru,
kao i na jugu. Južne kulture, osobito Badariani, bile su gotovo posve
poljoprivredne, ali njihovi sjeverni susjedi, kao što su bili El Faiyum,
koji su živjeli u oazama, još uvijek su se oslanjali na lov i ribolov. Obra
đivanje kamena, uglavnom izrada oštrica i šiljaka, postalo je savršeni
je. Namještaj je također zaokupio pozornost obrtnika. Estetska je vri
jednost robe postala važna. Lončarska je roba bojana i ukrašavana,
pogotovo glineni lonci i vaze s crnim vrhovima tipični za tu kulturu.
Također su pronađeni brojni češljevi od kosti i slonovače, figurice,
stolni pribor i nakit svih vrsta i materijala, a procijenjeno je da sve to
potječe između 3300. i 3000. g. pr. Kr.
Negdje oko 4500. g. pr. Kr. preddinastički je Egipat započeo svoje
postojanje amracijskim razdobljem, poznatim pod nazivom Naqada
I, jer većina nalazišta iz tog razdoblja potječe iz istog vremena kao i
zaposjednutost Naqade. Promjena u ukrašavanju lončarske robe u
tom razdoblju ukazuje na kulturu koja se razvija i umjetnički napre
duje. Ranija je keramika bila ukrašena jednostavnim trakama boje,
ali novi dizajni sadrže vješte geometrijske oblike i likove životinja,
naslikane ili izrezbarene. Iz praktičnih razloga, kao i estetskih, oblici
posuda postali su raznovrsniji. Dekorativni su predmeti također bili
popularni, uglavnom "plesne" figurice, maleni obojeni kipići žena uz
dignutih ruku.
Međutim, najvažnija inovacija tog razdoblja bio je razvitak arhitek
ture. Nekoliko glinenih modela domova, pronađenih u grobovima,
podsjeća na pravokutne kuće od glinenih opeka u Starom kraljevstvu.
Čini se da se ideja o pojedinačnim nastambama, gradićima, a možda
i urbanom planiranju počela javljati oko 4500. g. pr. Kr.
Moguće je da su se oko 4000. g. pr. Kr. razvili gradovi-države u
Naqadi, Hierakonopolu, Gebeleinu i Abidosu. Arheolozi to razdo
blje zovu Naqada II, ili gerzeanskim. To se razdoblje uvelike razliku
je od amracijskog, a karakterizira ga sve veći utjecaj sjevernih naroda
na južne, što se vidi po kulturnim artefaktima, osobito keramici. Na
koncu su iz tih gradova- država proizišli miješani narod i kultura ka
sne preddinastičke ere, što je poznato kao Naqada III.
Najveća razlika između amracijskog i gerzeanskog naroda bila je
njihova keramika. Amracijska je lončarska roba, premda dekorativna,
očito bila funkcionalna. S druge strane, gerzeanska je lončarska roba
imala dekorativnije linije i bila je ukrašena geometrijskim motivima
i realističnim prikazima ljudi i životinja. Životinje, kao što su nojevi
i kozorozi, ne baš česti u blizini Nila, ukazuju na mogućnost da su
Gerzeanci lovili u blizini pustinje. Njima se također pripisuju prvi pri
kazi bogova, obično kako se voze u brodovima i nose zastave, nešto
što nalikuje kasnijim zastavama koje su predstavljale različite egipatske
provincije. Također je moguće da su ti prikazi jednostavno bili povije
sni zapisi, ali budući da su gotovo uvijek naslikani na simboličnim
artefaktima zakopanim s pokojnicima, svetost je razumno objašnjenje.
S namještenim podzemnim prostorijama, replikama domova u
kojima su pokojnici boravili za života, gerzeanske su grobnice najavi
le ono što će uslijediti. Amuleti i drugi obredni predmeti, od kojih su
mnogi prikazivali davne bogove u životinjskom obliku, bili su uobiča
jene zalihe u grobovima. Neki znanstvenici vjeruju da se gerzeanski
stav o zagrobnom životu vremenom razvio u Ozirisov kult i veličan
stvene pokope egipatske dinastičke civilizacije.
Neko se vrijeme smatralo da je tranzicija iz preddinastičke u dina
stičku kulturu bila rezultat revolucije i ratovanja izazvanog otkrićem
metala, razvojem metalurgije i novih društvenih struktura grada,
pojedinačnih nastamba i pisanja. Noviji stavovi sugeriraju spori proces
tehnološke evolucije. Također se vjeruje da se tijekom tog vremena
razvilo pisanje. Motivi na lončarskoj robi su se kroz određeno vremen
sko razdoblje očito razvijali u niz sličica koje podsjećaju na tradicio-
nalne hijeroglife. Vidljiva je kombinacija piktograma i fonograma
(slika koja predstavlja zvuk), što je temeljni princip pisanja hijeroglifa.
Još i danas postoje takvi sustavi pisanja, primjerice u Japanu.
Sveopći egzodus ljudi iz pustinjskih područja južnog Egipta, oko
3000. g. pr. Kr., izazvao je nastanak novih i važnih naseobina u dolini
Nila. Konačni čin tijekom preddinastičkih vremena bilo je ujedinje
nje gornjeg i donjeg Egipta - premda još uvijek ima više pitanja nego
odgovora kad je riječ o utemeljenju egipatske civilizacije. Još uvijek
je uglavnom nepoznato tko je točno koga osvojio. Niz izvora ukazuje
na pobjedu juga (kultura Naqada) nad sjeverom (kultura Maadi), a
ipak društveni sustav koji je uslijedio više nalikuje sjeveru nego jugu.
Međutim, to bi se moglo objasniti teorijom stapanja. Egipat je najpri
je ujedinjen pod vlašću sjevera, ali je njegova struktura moći propala,
te su vlast preuzeli kraljevi s juga, a oni su zadržali prvobitni oblik
upravljanja što su ga uspostavili oni sa sjevera. Druga teorija kaže da
je jug osvojio sjever, ali je prihvatio sjevernjačku kulturu. Takav scena
rij postoji u vladavini Ptolemeja. Ptolemeji su bili grčki vladari Egipta
nakon Aleksandra Velikog, a ipak su prihvatili egipatsku kulturu, na
zivali su se faraonima i pokapali su ih u skladu s egipatskim običajima.
Teško je reći tko je bio prvi kralj ujedinjenog Egipta, ili kad se to
dogodilo. Narmerova paleta, trokutasti komad crnog bazalta na kojem
jeprikazan kralj čije je ime, Nar-mer, napisano hijeroglifima, najuvjer
ljiviji je od svih postojećih dokaza. Kralj je prikazan s bijelom krunom
juga, i kako drži žezlo, spreman zdrobiti glavu svojeg neprijatelja sa
sjevera. Isti je lik prikazan s crvenom krunom sjevera, a ispod njega
bijesni bik (simbol faraonove moći), razara zidine grada i gazi još jed
nog neprijatelja.
"Škorpionska" glava žezla, još jedan artefakt, prikazuje sličnu figu
ru, ali ovoga puta njegovo ime otkriva piktogram škorpiona. U raznim
se dokumentima ta kraljevska figura spominje kao Narmer ili Aha, a
moglo bi se raditi o legendarnom kralju Menu. Nije sigurno da je kralj
Škorpion ista osoba kao Narmer, ali ta se dva lika općenito prihvaća
ju kao ista osoba. Ako ti artefakti, kao i ostali iz istog razdoblja, doista
prikazuju prvoga kralja ujedinjenog Egipta, onda je do ujedinjenja
došlo negdje između 3150. i 3110. g. pr. Kr.
Egiptologija i podrijetlo egipatske civilizacije
Dok je još bio veoma mlad, William Matthew Flinders Petrie (1853-
1942.), o čijem je radu ranije bilo riječi, učio je trigonometriju i geo
metriju, te se zainteresirao za arheologiju, osobito za područje drevnih
težina i mjera. U dobi od trinaest godina pročitao je djelo Our Inhe
ritance in the Great Pyramids (Naše naslijeđe u velikim piramidama)
(1864) Charlesa Piazzija Smytha i zaključio da mora poći u Egipat ka
ko bi vidio piramide. Godine 1880, kad je imao dvadeset četiri godine,
objavio je svoju prvu knjigu, Stonehenge: Plans, Description, and Theo
ries (Stonehenge: planovi, opis i teorije). Te je iste godine započeo četr
desetogodišnju karijeru istraživanja Egipta i Bliskog istoka. Od 1880.
do 1883. pažljivo je iskopavao i proučavao Veliku piramidu u Gizi,
pretražujući svaki sloj tla i svaku lopatu materijala. Zbog svoje je teme
ljitosti postao poznat kao veliki inovator znanstvenih metoda iskopa
vanja. Godine 1883, objavljena je njegova knjiga Pyramids and Temples
of Gizeh (Piramide i hramovi Gize). Govorila je o vještini i preciznosti
drevnih egipatskih graditelja.
Petrie je tijekom godina napisao više od sto knjiga, te gotovo devet
sto članaka i prikaza. Jedno od njegovih najznačajnijih djela objavljeno
je 1904, Methods and Aims of Archaeology (Metode i ciljevi arheologije),
u kojemu definira metodologiju i ciljeve arheologije.
Zavojevači s istoka
Kako se egiptologija tijekom devetnaestog stoljeća razvijala u zasebnu
disciplinu, prvi su istraživači tražili dokaze koji bi objasnili početne
faze egipatske civilizacije. Iskopavanja što ih je obavio Petrie razotkri
la su dokaze mnogo starije kulture koja je postojala prije egipatske
prve dinastije (2920-2770. g. pr. Kr.). Zapanjile su ga naglašene razli
ke između te nove preddinastičke kulture i bolje poznatog materijala
iz Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.). Petrie je pronašao arte
fakte nepoznate ranijim istraživačima, a vjerovao je da ih je ostavila
nova rasa ljudi koja je migrirala u dolinu Nila.
Petrie je u Naqadi razotkrio gotovo dvije tisuće sto grobova koji
su sadržavali glinene posude, palete i različite amulete izrađene od
kamena, kosti i slonovače. Procijenio je da najmlađi grobovi potječu
iz 3100. g. pr. Kr., a najstariji iz preddinastičkog razdoblja (5500-3100.
g. pr. Kr.). Preddinastički predmeti bili su česti u tri glavna razdoblja:
amracijsko (3800-3500. g. pr. Kr.), gerzeansko (3500-3200. g. pr. Kr.)
i proto-dinastičko (3200-3100. g. pr. Kr.) razdoblje. U 1920-ima doda
no je četvrto razdoblje, badarijansko (prije 4000. do 3800. g. pr. Kr.).
Koristeći postojeće dokaze, Petrie i drugi arheolozi zaključili su da je
život prije faraona bio primitivan, te da se malo prije dinastičkih vre
mena razvila egipatska kultura.
Egiptologija s početka dvadesetog stoljeća zaključila je da je "di
nastička rasa" zavojevača donijela klasičnu egipatsku civilizaciju u
dolinu Nila. Prema toj teoriji, ti su zavojevači bili kulturno i politički
superiorni domorodačkim, primitivnim Egipćanima. Slijedom toga,
brzo su se nametnuli kao vladari zemlje. Tijekom tog vremena, zna
nost o kranijalnoj metrologiji - primjena mjerenja lubanje pri utvrđi
vanju rase - bila je popularna i koristila se za podupiranje teorije o
dinastičkoj rasi. Kosturi koji su pripisani toj dinastičkoj rasi bili su
krupni i imali su dolihokefalni oblik lubanje, duguljastu od sprijeda
do straga - neobično prema današnjim mjerilima.
Vjerovalo se da je egipatska vladajuća klasa stigla s istoka, što je
odražavalo tada prevladavajuće mišljenje da je Orijent bio izvor prvih
kultura. Smatralo se da je kraljevska umjetnost prve dinastije bila sli
čna onoj pronađenoj u Mezopotamiji. Hans Winkler, njemački istra
živač, je tijekom 1930-ih iznio teoriju, koja je proistekla iz njegova
otkrića drevnih slika na kamenu u istočnoj pustinji, da je egipatska
civilizacija nastala slijedom migracije iz Mezopotamije. Između doli
ne Nila i Crvenog mora našao je brojne prikaze brodova, veoma slič
nih plovilima kakva se mogu vidjeti na ranim slikama u Mezopotamiji.
Tvrdio je da su zavojevači iz Mezopotamije preko Crvenog mora stigli
do Egipta, a dok su se kretali prema rijeci Nil, ostavili su tragove na
stijenama. Ironija je u tome što su slike "mezopotamskih brodova"
na kamenu, što ih je Winkler pronašao u Egiptu, zapravo mnogo sto
ljeća starije od prikaza brodova u Mezopotamiji.
U prvom dijelu dvadesetog stoljeća Afrika je na Zapadu bila po
znata kao "tamni kontinent", te se smatralo da nije sposobna samo
stalno stvoriti naprednu kulturu. Dakle, uz širenje fašizma svijetom,
teorija o invaziji bila je proizvod svojeg vremena. Teorije o širenju,
pri čemu superiorne kulture donose civilizaciju domorodačkim na-
rodima, također su bile popularne među mnogim kolonijalnim sila
ma zapadne Europe.
Zagonetka preddinastičkog razdoblja u Egiptu i teorija o dinastičkoj
rasi dugo su vremena bili tema rasprava, prije pronalaženja i razotkri
vanja bilo kakvih stvarnih dokaza. Arheolozi iz Američkog muzeja
povijesti prirodoslovlja su 1969. otkrili strukturu koja potječe iz pro-
to-dinastičkog razdoblja (4000-3000. g. pr. Kr.), u blizini mjesta gdje
je James Quibell otkrio gradić Nekhen. Iskopavanja izvan Hierako-
nopola dovela su do otkrića cijelog amracijskog sela duž drevnog
osušenog riječnog korita, Wadi Abul Suffian. To je otkriće pomoglo
arheolozima pri rekonstrukciji svakodnevnog života, kakav je mogao
biti. Prema tvrdnjama arheologa, selo je bilo nastanjeno poljodjelcima
i obrtnicima. Činilo se da su glavešine sela upravljale manufakturom
i trgovinom roba. Također je vidljivo da su stanovnici u tom razdo
blju počeli graditi jednostavne sustave navodnjavanja. Pojavili su se
prvi znakovi pisanog jezika. Grobnice su postale veće i sofisticiranije,
a do kraja gerzeanskog razdoblja (3500-3200. g. pr. Kr.), grobnice su
već bile slične onima prvih faraona.
Za većinu egiptologa, iskopavanja u Hierakonopolu su dokazala
da "dinastička rasa" nije izvršila invaziju na dolinu Nila krajem četvr
tog tisućljeća pr. Kr. Premda su se teorije o zavojevačima zadržale kod
manjine egiptologa (čak i u 1990-ima), većina je znanstvenika počela
istraživati razvoj domorodaca i tražiti korijene dinastičkog Egipta
unutar same doline Nila.
Sadašnja istraživanja o egipatskom preddinastičkom razdoblju i
njegovim lingvističkim karakteristikama ukazuju na miješano podrije
tlo koje uključuje utjecaje iz sjeverne Afrike; s Bliskog istoka, osobito
Mezopotamije; te iz rubnih dijelova Sahare. Većina znanstvenika
vjeruje da su drevni Egipćani vjerojatno sličili svojim modernim po
tomcima i bili su etnički različiti.
Objašnjenje: hipotetsko
Premda iskopavanja i objavljivanje arheoloških otkrića i danas traju,
znanstvenici još uvijek ne mogu točno reći kako se početkom trećeg
tisućljeća pr. Kr. pojavila centralizirana država Egipat. Objašnjenja o
podrijetlu davne egipatske države ostaju hipotetska. U gornjem
Egiptu (južni Egipat), problem je pomanjkanje podataka o naseobi
nama da bi se stvorile općenite teorije. Međutim, kulturni ostaci jed
nostavnih i kompleksnih društava pronađeni su u gornjem Egiptu u
velikim središtima naseljavanja, kao što je Naqada, na preddinastič-
kim grobljima. Tijekom četvrtog tisućljeća pr. Kr. razvijale su se dvije
kulture čiji se opstanak temeljio na poljoprivredi, Naqada na jugu i
Maadi na sjeveru. Bolje su očuvana nalazišta Maadi naseobina. No,
nalazišta u Naqadi, prvenstveno groblja, sadrže više pokazatelja o
razvoju društvenih hijerarhija, što bi značilo da davna država svoje
kulturne korijene ima na jugu. Nedostaju preddinastički dokazi o
mijenjanju obrazaca stanovanja tijekom vremena.
Egipat, osobito dolina Nila, uvijek je bio gusto naseljena zemlja, i
već se pet tisuća godina agresivno iskorištava. Nadalje, Nil je poma
knuo svoj tok prema istoku. Ti faktori, zajedno s modernim razvojem
građevinskih područja, ograničili su iskopavanja starih nalazišta.
Postoji relativno malo podataka o načinu egzistencije tijekom preddi-
nastičkog razdoblja, osim novijeg rada na poljima, te nije poznato
kad, zašto i gdje je došlo do pojačanog razvoja poljoprivrede i kad se
pojaviloprvo navodnjavanje. Hierakonopoljebio važan za razotkriva
nje preddinastičke proizvodnje i distribucije obrtničke robe, ali većina
tehničkih dokaza pronađena je u grobovima. Ima malo arheoloških
dokaza koji pokazuju uspon političkih elita, regionalnu integraciju i
formiranje prve države, kao i proces ujedinjenja koji je doveo do prve
dinastije koju se često naziva "0 dinastijom".
U obrednom području Naqade II u Hierakonopolu, izrađivale su
se vaze od bazalta i diorita, kao i svrdla za izradu kuglica. Peći za suše
nje lončarske robe pronađene su u donjem dijelu pustinje, gdje su se
izrađivale posude od gline pomiješane sa slamom i "posude boje šljive".
Bačve pronađene na dva različita mjesta ukazuju na proizvodnju piva
na bazi pšenice. Poslije je otkriveno još devet groblja u području Hi-
erakonopola, a pokrivala su sve tri faze Naqada kulture (3800-3000.
g. pr. Kr.). Mnogo je životinja pokopano na zapadnom dijelu groblja,
a pronađeni su ostaci slonova, vodenkonja, krokodila, pavijana, gove
da, ovaca, koza i pasa.
U jednoj velikoj grobnici pronađeni su dijelovi ogrlica napravljenih
od karneola, granata, tirkiza, fajanse, zlata i srebra. Također su nađeni
artefakti izrađeni od lazura i slonovače, oštrice od opsidijana i krista
la, davna lončarska roba i drveni krevet s izrezbarenim bikovim noga
ma. Rupe za stupove pokazuju da su velike grobnice nekoć bile nečim
pokrivene i okružene ogradama. Arheolozi kažu da je to možda naj
starija elitna grobnica s nadgradnjom koja je simbolizirala veličinu
pokojnoga kralja. Od 1978. do svoje prerane smrti 1990, jedan od
direktora ekspedicije i šef preddinastičke istraživačke ekipe u Hierako-
nopolu, Michael Hoffman, vjerovao je da su grobnice toga područja
pripadale proto-dinastičkim vladarima Hierakonopola (3500-3000.
g. pr. Kr.) i da je najveća grobnica pripadala kralju Škorpionu.
Dvije naglašene poteškoće onemogućavaju donošenje zaključka
na temelju činjenica. Najvažnija groblja u gornjem Egiptu predstav
ljaju stečeno bogatstvo više društvene klase, ali ekonomski se izvori
ne mogu adekvatno utvrditi. S druge strane, naseobine u donjem Egip
tu omogućuju širu rekonstrukciju preddinastičke ekonomije, ali ne
ukazuju na veću društvenu i ekonomsku kompleksnost.
Postoje teorije o tome da je Naqada kolonizirala Nubiju. Trgovačka
roba Naqada kulture pronađena je na većini nalazišta u Nubiji, između
Kubanije na sjeveru i Sarasa na jugu: vrčevi za pivo ili vino, posude
od gline, bakreno oruđe, kamene posude i palete, platno i kuglice od
kamena i fajanse. Prema toj teoriji, "A-skupina" Nubijaca bila je u kon
taktu s gornjim Egiptom, te je dospjela pod utjecaj njegove kulture.
Pokopi A-skupine slični su onima u Naqada kulturi. Drugi vjeruju
da se ta A-skupina sastojala od komercijalnih posrednika. Luksuzna
roba, kao što su slonovača, ebanovina, tamjan i kože egzotičnih životi
nja, dolazila je iz udaljenijih krajeva na jugu i prolazila kroz Nubiju.
Druga teorija, koja se temelji na dokazima iz kraljevskoga groblja
otkrivenog u Qustalu, kaže da su nubijski vladari bili zaslužni za uje
dinjenje Egipta i utemeljenje davne egipatske države. To je za neke
najbolje objašnjenje arheoloških podataka - da je A-skupina u Nubiji
bila zasebna kultura u odnosu na preddinastičku kulturu gornjeg
Egipta. Međutim, postoje konfliktni dokazi. Materijali iz Naqada kul
ture bez ikakvih nubijskih elemenata poslije su pronađeni u sjever
nom Egiptu, što pobija ideju o nubijskom podrijetlu davne egipatske
dinastičke države.
Za razliku od drugih političkih tvorevina toga doba, kao što su
Nubija, Mezopotamija i Palestina, vladavina egipatske države prote-
zala se nad velikim zemljopisnim područjem. Organizacija drevne
egipatske vlasti bila je jedinstvena. Čini se da postoji konsenzus kad
je riječ o tome da je država imala svoje korijene u gornjem Egiptu, u
Naqada kulturi. Vrste grobova, lončarska roba i artefakti ukazuju na
razvoj od preddinastičkog oblika do prve dinastije, što se ne može vi
djeti u kulturi donjeg Egipta. Nubijska je kultura vremenom istisnuta
kulturom koja se razvila u gornjem Egiptu. Većina se znanstvenika
slaže u nekim aspektima ujedinjenja, kao što je vremensko razdoblje
potrebno za to, što se temelji na najranijim pisanim dokazima u Egip
tu, te poslije, na popisu kraljeva. Međutim, kultura Naqada se širila
prema sjeveru u području Faiyum, a zatim u Kairo i područje delte,
što ukazuje na mogućnost da je ujedinjavanje zapravo počelo mnogo
prije, a ne u razdoblju neposredno prije prve dinastije. Također po
stoje teorije da je do ujedinjavanja južnih gradova-država, kao što su
Naqada, Hierakonopol i Abidos, došlo ranije stvaranjem niza saveza.
Neki povjesničari iznose pretpostavke da je širenje Naqada kulture
na sjever bilo rezultat odlaska izbjeglica iz država koje su se razvijale
na jugu; drugi tvrde da su razlog tome bili trgovci Naqade koji su po
slovali s jugozapadnom Azijom.
Ima veoma malo dokaza koji bi potvrdili da je do ujedinjenja Egip
ta došlo kroz oružane sukobe i ratovanje. Prema rezultatima iskopava
nja u Minshat Abu Omaru, sto šezdeset kilometara sjeveroistočno
od Kaira, što ih je obavio arheolog i direktor Egipatskog muzeja u
Berlinu, Dietrich Wildung, nema nikakvih naznaka o sukobima u
delti Nila donjeg Egipta. Nalazište je bilo nastanjeno između 3300. i
2900. g. pr. Kr., a vidljiva je neprekidna kulturna evolucija od juga
prema sjeveru. Wildung iznosi teoriju da nikad nije bilo vojnog
osvajanja delte od strane kraljeva gornjeg Egipta, u što neki vjeruju
na temelju Narmerove palete, ravne ploče škriljevca, visoke oko šez
deset četiri centimetra, pronađene u Hierakonopolu u gornjem Egip
tu. Druga, nedavno iskopana nalazišta u delti, kao što su Tell Ibrahim
Awad, Tell el Farain i Tell el'Iswid, potvrđuju Wildungove zaključ
ke. U njihovim slojevima nema nikakvih dokaza o uništavanju. Što
više, keramika u Teli el Fara'inu pokazuje da su se gornji i donji Egi
pat zajedno razvijali na prijateljske načine: trgovina i sve naglašenija
kulturna razmjena. Općenito govoreći, dokazi pokazuju da su egipat-
ski državni sustav koji se razvio i njegovo širenje u sjeverna područja
bili previše kompleksni da bi se objasnili isključivo vojnim osvajanjima.
Međutim, mora se uzeti u obzir napuštanje Maadi područja na
sjeveru. Zlato i razne vrste kamena, korišteni za izradu kamenih po
suda i ogrlica, izrazito poželjni materijali u trgovini na velikim udalje
nostima, bili su resursi gornjeg Egipta. Jedan motivirajući faktor za
Naqada kulturu da se širi prema sjeveru bio bi kontroliranje trgovač
kih putova koji su vodili do Mediterana. Smatra se da su veliki brodovi
bili od velike važnosti za kontrolu na Nilu i za bavljenje razmjenom
dobara na veliko. Budući da drvo za gradnju brodova nije raslo u Egip
tu, već je stizalo iz područja Palestine, uspostavljanje najprije predstra-
ža, a zatim i naseobina na sjeveru bilo bi logičan potez. Možda je mno
go južnjaka koji su se selili u sjevernija područja iziskivalo formalnu
vojnu nazočnost. To bi moglo objasniti zašto su Maadi napustili svo
ja područja na sjeveru.
Bez obzira o čemu se radilo, u vrijeme prve dinastije sjever je bio
gušće naseljen od juga. Jedna posljedica pripojenja sjevera bila bi
pojačana administracija države. Dakle, do početka prve dinastije bilo
bi potrebno pisanje kako bi se omogućilo pravilno upravljanje, služ
beni pečati i oznake za državnu robu.
Kao i većina kultura, Egipat nije bio imun na strane utjecaje. Nepo
bitan je kontakt s kulturama u jugozapadnoj Aziji tijekom četvrtog
tisućljeća pr. Kr. U Maadiju, i poslije u Abidosu, pronađeni su artefak
ti izrađeni u palestinskom stilu. Naqadska lončarska roba i kamene
posude također su se izrađivale na način da nalikuju palestinskom
stilu. Nadalje, egipatski cilindrični pečati neosporno potječu iz Mezo
potamije, a pronađeni su u nekoliko grobova iz kasnog preddinastič-
kog razdoblja. No nije poznato kakav je učinak, ako ga je uopće bilo,
to imalo na uspostavljanje egipatske države. Unatoč tome, društvena,
politička i materijalna kultura, kao i sustav vjerovanja Egipćana, veo
ma se razlikuju od sustava njihovih susjeda iz brončanog doba.
Premda je jasno da je egipatska preddinastička kultura prihvaćala
ideje susjednih zemalja, egipatska se kultura razvila u civilizaciju je
dinstvenog karaktera. Uz dokaze iz raznih lokalnih kultura i druge
dokaze koji pokazuju da je dolazilo do migracija iz susjednih zemalja,
teško je tvrditi da se pojavila jedna jedina kultura u vidu "Egipćana".
Možda je različitost naroda koji su se ujedinili radi zajedničkih cilje
va dala zamah dinastičkom Egiptu.
Tko su bili prvi Egipćani?

Kad bi postojao vremeplov, mogli bismo jednostavno otputovati na
trag u 4000. g. pr. Kr., provesti nekoliko mjeseci učeći egipatski jezik,
a zatim postaviti sva naša pitanja. Naravno, morat ćemo se zadovo
ljiti dokazima dobivenim nakon stoljeća istraživanja. Premda je po
stalo politički nepravilno sugerirati da su egipatski stanovnici stigli s
nekog drugog mjesta, nalazi ne dokazuju da su oduvijek, i isključivo,
bili domoroci u dolini Nila ili sjevernoj Africi. Ljudska su bića uvijek
bila sklona istraživanju, a genetičari nam kažu da su ljudi, tijekom
proteklih sto tisuća godina, migrirali iz svoje prvobitne domovine u
Africi do svih kutaka svijeta. Nema nikakve sumnje da su afrički do
moroci odigrali određenu ulogu u prapovijesti Egipta. No s obzirom
na dokaze o barem malo stranih utjecaja, situacija postaje složenija.
Neki istraživači kažu da su se pastiri, koji su živjeli nomadskim
životom, povezali u dolini Nila jednostavno zato da bi imali stalan izvor
vode, te su tako stvorili egipatsku civilizaciju. Kako oni koji zagova
raju tu teoriju, koja se često opisuje kao izolacionistička, mogu obja
sniti poljoprivredu, veličanstvene radove u kamenu, kipove, hramove
i druge vrhunske građevine koje se mogu nositi s današnjim najboljim
tehničkim dostignućima? Kad možda Sfinga, astronomski postav
ljeni megaliti u Nabta Playi, zdjele od granita i diorita, vaze i ploče u
Kairskom muzeju, te stručni dokazi da su piramide izgrađene u cilju
proizvodnje električne struje ne bi postojali, ne bi bilo ni bitaka teore
tičara o povijesti drevnog Egipta. Ali sve to postoji, a anakronizmi ve
rificirani od strane kvalificiranih znanstvenika i istraživača, koji su
se pojavili veoma rano u egipatskoj povijesti, moraju se objasniti na
neki drugi način.
Pisanje, monumentalna arhitektura, te umjetnost i obrt, koji su se
razvili do nevjerojatnih razina, ukazuju na postojanje dobro organizi
rane, čak raskošne civilizacije. Sve je to ostvareno u komparativno
kratkom vremenskom razdoblju, s malo ili nimalo ranijih postignuća
(uz iznimku pastirskog načina života) za tako fantastičan razvoj. To
je problem, a u ovom se trenutku može objasniti jedino riječima "ne
što nedostaje". Razvojni presedani koji objašnjavaju dokaze bili su
previđeni ili podcijenjeni.
Sjevernoafričko mračno doba

Iskopavanja u dolini Nila razotkrila su logorišta koja datiraju od 16.000
do 9000 g. pr. Kr., ali ta nalazišta ukazuju na društvo koje je živjelo
od lova i ribolova. Poznata kao sebilijanska kultura, ta nalazišta ja
sno ukazuju na smanjivanje veličine oruđa. Premda su pri kraju tog
razdoblja znali kako se pripitomljuju životinje, Sebilijanci nisu bili
ništa više od tradicionalnih lovaca i sakupljača iz starog kamenog
doba. Od 9000. do 6000. g. pr. Kr. postoji "mračno doba" u povijesti
sjeverne Afrike, o kojem ima veoma malo podataka. Tijekom tog vre
mena, Sebilijanci su živjeli u dolini. Kasnije su zajednice novog kame
nog doba počele uvoditi novi način života u čijem je središtu bila
poljoprivreda, ali su se Sebilijanci čvrsto držali svojih tradicionalnih
načina života temeljenih na lovu i ribolovu. Neki teoretičari vjeruju
da je poljoprivreda dovedena izvana do tih lovaca i sakupljača, ali
oni nisu bili spremni prihvatiti poljodjelski život.
Šumovita područja u mediteranskom stilu, kao što su ona u Mezo
potamiji, bila su najprikladniji prostori za kultiviranje pšenice i ječma,
ovaca i goveda. Arheologija to potvrđuje. Između 10.000. i 8000. g.
pr. Kr. najranija poznata kultura, koja je razvijala život na temelju sku
pljanja samoniklih žitarica i potom ih kultivirala, nalazila se na podru
čju današnjeg Izraela, Jordana i Libanona. Ti su davni poljodjelci bili
poznati kao Natufijanci, po nalazištu gdje su prvi put identificirani,
Wadi en-Natuf odmah sjeverno od Jeruzalema. Oni su bili ljudi sitne
građe i dugačke glave (dolihokefalni), i zasigurno su pripadali vrsti
Homo sapiens. Odijevali su se u kože, na glave su stavljali pokrivala od
ljuski, a živjeli su u trajnim naseobinama u špiljama ili na brdima bli
zu izvora. James Mellaart u svojoj knjizi The Neolithic of the Near East
(Neolitik Bliskog istoka) kaže da su Natufijanci bili potomci europ
skog kromanjonca. Bili su izdržljivog euro-afričkog podrijetla iz me
diteranskog područja, "po naslijeđu u osnovi bijeli", kako on kaže, s
dolihokefalnim lubanjama.
Moglo bi se tvrditi da do širenja tako velikih društvenih promjena
dolazi kroz prenošenje ideja iz jedne kulture ili regije u drugu. U slu-
čaju poljoprivrede, općenito se vjeruje da je ona stigla iz Levanta -
zemalja na istočnim obalama Mediterana, točnije rečeno, Libanona,
Sirije i Izraela - tijekom osmog tisućljeća pr. Kr. Međutim, u Egiptu
ima poteškoća s tom teorijom. Nalazišta iz novog kamenog doba u
Egiptu pojavljuju se tri tisuće godina kasnije, a mnogi dokazi pokazu
ju da izvor iz kojeg su Egipćani crpili znanje o poljoprivredi treba
potražiti na jugu i zapadu, a ne na sjeveroistoku. Ipak, kako je moguće
da razvijena poljoprivredna društva Levanta, udaljena samo sto šezde
set kilometara, nisu odigrala određenu ulogu u razvoju poljoprivrede
u Egiptu?
U prilog teorije o dinastičkoj rasi govore rezbarije na dršku noža
od slonovače iz gradića Gebel-el-Araka (blizu Denderaha, četiristo
kilometara južno od Kaira) i slike na zidovima grobnice iz kasnog
preddinastičkog razdoblja u Hierakonopolu, čija je starost procijenje
na na 3500 g. pr. Kr., koje ukazuju na invaziju naroda pomoraca u
dolinu Nila. Neki vjeruju da je stil ukrasa na dršku noža mezopotam-
ski ili možda sirijski. Prizor bi mogao predstavljati morsku bitku
protiv osvajača; to je također naslikano u grobnici u Hierakonopolu.
Oba prizora prikazuju egipatske brodove i neobična plovila visokih
pramaca i krma, neosporno podrijetlom iz Mezopotamije. Tu je tako
đer otkriće grobova iz kasnog preddinastičkog razdoblja u sjevernom
dijelu gornjeg Egipta, gdje su pronađene lubanje i tijela veća od domo
rodačkih. Walter Emery kaže da je razlika tako očita, da je nemoguće
pretpostaviti da ti ljudi potječu od onih otkrivenih u ranijim razdo
bljima.
Tijekom tog "mračnog doba" afričke pretpovijesti (9000-6000. g.
pr. Kr.), iz kojeg je malo poznato o ljudskim aktivnostima, davni na-
tufijanski poljodjelci iz jugozapadne Azije bili su zaslužni za naseo
bine nalik gradovima, Jerihon i Catalhoyuk u današnjoj Turskoj, te
su također zaslužni za pripitomljavanje psa. Najstariji dosad otkriveni
pas potječe iz Belt Cavea u Perziji, a procijenjeno je da potječe iz
9500. g. pr. Kr. Sljedeći je pronađen u natufijanskim slojevima blizu
Jerihona, a potječe iz 8940. g. pr. Kr.
Zbog pomanjkanja arheoloških dokaza, teško je točno utvrditi što
se u sjevernom Egiptu događalo između 9000. i 6000. g. pr. Kr. Posto
je pokazatelji koji upućuju na to da je poljoprivreda stigla iz Mezo-
potamije. Međutim, postoje i pokazatelji koji upućuju na to da se po
ljodjelstvo širilo na sjever s juga i zapada. Je li moguće da su obje teorije
točne, te da je zapravo došlo do miješanja kultura?
Zubi kao dokaz

Drugi dokazi o tome tko su bili prvi Egipćani dolaze iz područja
zubarstva. Proučavanja ljudskih zuba iz razdoblja kasnog pleistocena
i novijih iz doline Nila, u usporedbi sa zubima Afrikanaca, Britanaca,
Španjolaca i Izraelaca pokazuju da zapravo nije bilo genetske izolacije
sjeverne Afrike od Euro-Azije. Niz studija kojima se pregledavala
zubna morfologija u dolini Nila iz kasnog pleistocena i holocena poka
zalo je da je došlo do nevjerojatne promjene oblika ljudskih zuba od
tih ranijih doba do danas. Oblik zuba se toliko promijenio da prilago-
đavanje (prirodna selekcija) očito nije dovoljno objašnjenje. Christy
G. Turner II, profesor antropologije na Državnom sveučilištu Arizone,
kaže da tako mnogo brzih dijakroničnih zubnih morfoloških promjena
može vidjeti jedino u populacijama koje su u kratkom vremenskom
razdoblju primile mnogo imigranata. Ta komparativna proučavanja
zuba u sjevernoj Africi pokazuju da je postojao genetički diskon-
tinuitet između pleistocena (prije 9000. g. pr. Kr.) i holocena (nakon
9000. g. pr. Kr.). Kontinuitet je vidljiv kroz gotovo cijeli holocen.
Nubijci iz donjeg Egipta su tijekom kasnog pleistocena i mezolitika
(razdoblje otprilike od 11.000. do 5000. g. pr. Kr.) bili po zubima slični
stanovnicima zapadne Afrike i drugim Afrikancima južno od Sahare.
Međutim, kasniji su Nubijci bili sličniji jugozapadnim Euroazijcima.
Najnovija od tih sjevernoafričkih studija o zubima bavila se arheološ
ki dobivenim materijalima iz Izraela, točnije Natufijancima, te novi
jim primjerima. Analize su pokazale da je zubalo Natufijanaca slično
kasnijim stanovnicima jugozapadne Azije, kao i Nubijcima iz holoce
na (kasnijeg doba). Ta je studija, što ju je proveo Christy Turner, za
ključila da je jedini način objašnjavanja tih sličnosti i razlika pretpo
stavka o znatnom protoku gena i/ili prave migracije iz jugozapadne
Azije u dolinu Nila pri kraju pleistocena. Među imigrantima su se mo
gli nalaziti Natufijanci, kao i njihovi trgovinski partneri, Mushabijan-
ci, kultura novog kamenog doba smještena u stepama i sušnim po
dručjima pustinja Negev i Sinai između 12 500. i 10.500. g. pr. Kr.
Turner tvrdi da postoji arheološki i fizičko antropološki razlog za
vjerovanje da su Natufijanci srodni suvremenim narodima Levanta
koji govore semitskim jezicima. Kaže da su neki, ako ne i svi, Afro-
Azijati podrijetlom iz krajeva sjeverno od uže Afrike. Također vjeru
je da se "izolacionistička teorija" o podrijetlu egipatske kulture dugi
niz godina širila kao paradigmatska reakcija protiv korištenja migra
cije za objašnjavanje kulturalnih promjena u sjevernoj Africi. Turner
kaže da su neki znanstvenici pošli tako daleko da su svakoga tko je
govorio o euro-azijskom utjecaju na kulturnu evoluciju u blizini do
line Nila etiketirali kao rasistu.
Arheolozi kulturama obično daju imena po nalazištu gdje je nji
hov način života prvi put identificiran. Dakle, iz perspektive istraži
vača, tijekom cijele povijesti pojavljuju se brojne kulture koje naizgled
nemaju nikakve veze s bilo kojom drugom kulturom. Međutim, u
stvarnosti je gotovo svaka kultura, prošla i sadašnja, bila pod utjecajem
drugih kultura. Drugi dokazi potkrepljuju Turnerov zaključak da su
narodi pirenejskog (iberskog) poluotoka mogli biti povezani s preteča
ma egipatske civilizacije. No, postoji još zagonetnija veza - s kulturom
Maya iz pretpovijesne Južne Amerike. O tome će biti riječi u sljede
ćem poglavlju.
8
TOKSIČNI DOKAZI
ZA STARU TEORIJU
Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina?
odine 1976. u Muzeju čovječanstva Parizu izloženi su mumifi

G cirani ostaci egipatskog faraona Ramzesa Velikog. To je bila je
dinstvena prilika za znanstvenike iz cijele Europe. Ovoje kojima je
mumija bila omotana trebalo je zamijeniti, pa su botaničari dobili
komadiće tkanine kako bi analizirali sadržaj.
Dr. Michele Lescott iz Prirodoslovnog muzeja u Parizu imala je
sreće da je dobila za proučavanje maleni uzorak kraljevskog pogreb
nog platna. Nakon pomnog pregleda, otkrila je da su na vlaknima
zalijepljene nekakve sitne točkice. Pod mikroskopom se činilo da je
riječ o česticama duhana. Iskušala je nekoliko različitih načina proma
tranja, ali je uvijek dobivala isti rezultat. Rečeno joj je da je uzorak
platna vjerojatno kontaminiran dok je njime rukovao radnik s lulom.
Međutim, duhan je u Egipat stigao tek u modernim vremenima.
Prije više od jednog stoljeća, bavarski je kralj donio kićeni sarko
fag Henut Tauija, zajedno s mumijom, u muzej u Miinchenu. Godine
1992. istraživači su započeli projekt s ciljem istraživanja njegova sadr
žaja. Za kemijsku je analizu bila zadužena dr. Svetla Balabanova s
Instituta za forenzičku medicinu u Ulmu. Iz svojih je testiranja dobila
veoma zbunjujuće rezultate. Tijelo Henut Tauija sadržavalo je velike
količine kokaina i nikotina, ali tijekom drevnih vremena duhan je
rastao jedino u Amerikama, a koka samo u bolivijskim Andama.
Prvih ju je pet pozitivnih rezultata šokiralo, pa je uzorke poslala u
još tri laboratorija. Također su bili pozitivni, te je objavila svoje rezul
tate. Akademska je reakcija bila žestoka, a Balabanova kaže:
Primila sam hrpu pisama koja su bila gotovo prijeteća, uvred

ljiva pisma u kojima su ljudi tvrdili da govorim besmislice, da
fantaziram, da je to nemoguće, jer je dokazano da prije Kolumba
tih biljaka nije bilo nigdje na svijetu, osim u Amerikama.
Ipak, testovi što ih je Balabanova obavila na kosi prihvaćena su meto

da određivanja uporabe droge. Tako je već dvadeset pet godina. Nema
nikakvih mogućnosti kontaminacije. Droga, i druge tvari što ih ljudska
bića konzumiraju, ulazi u proteine kose i ondje ostaje mjesecima, a mo
že se zadržati čak i nakon smrti. Zapravo, može zauvijek ostati ondje.
Radi isključivanja mogućnosti vanjske kontaminacije, uzorak ko
se se opere u alkoholu, a zatim se testira i sama otopina u kojoj se prao.
Ako je otopina čista, ali testiranje kose je pozitivno, onda se droga
mora nalaziti u kosi, što znači da je osoba konzumirala drogu u nekom
razdoblju svojeg života. Toksikolozi smatraju da je analiza kose način
pobijanja kontaminacije nakon smrti. Balabanova čvrsto stoji uza svo
je metode i rezultate:
U tom testiranju ne može postojati nikakva pogreška. Metoda

je općeprihvaćena i korištena je već tisuće puta. Ako rezultati
nisu prihvatljivi, onda objašnjenje mora biti negdje drugdje, a
ne u mojim testovima jer sam sto posto sigurna u rezultate.
Cvijet lotosa mogao bi objasniti zbunjujuće rezultate. Sadrži snažan

nikotin i doista je bio korišten, kako prikazuju slike na velikom hramu
u Karnaku. Slike prikazuju Egipćane kako u pehar ubacuju cvijet loto
sa. Njegov sadržaj, možda vino, reagirao bi s biljkom, te bi se oslobodio
nikotin. No postoji jedan problem. Razine nikotina pronađene u mu
mijama bile su smrtonosne. Balabanova vjeruje da se duhan zasigurno
koristio u procesu mumificiranja. Visoke doze nikotina su antibakte-
rijske, te bi doprinijele procesu konzerviranja. Je li to dio dobro čuva
ne tajne mumificiranja? Drugo bi objašnjenje moglo biti da je nekoć
postojala vrsta duhana koje danas više nema. Međutim, botaničari nas
uvjeravaju da bi oni sigurno znali za neku drugu vrstu drevnog duha
na, da je doista postojala.
Otkrivanje kokaina u tim drevnim ostacima posve je druga stvar.
Kako kaže dr. Sandy Knapp iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu,
gotovo je nemoguće pronaći kokain u egipatskim mumijama. Na
mumijama su obavljeni testovi kako bi se provjerilo jesu li autentične.
Bile su. Balabanova kaže da je to zagonetka, ali smatra da je moguće
da je biljka koka uvezena u Egipat prije Kolumbova vremena, što je
jedina mogućnost za objašnjavanje činjenica. Je li doista moglaposto-
jati drevna međunarodna trgovina drogama, s vezama koje su se prote
zale čak do Amerika? Egiptolozi, kao što je John Baines sa Sveučilišta
Oxford, tu ideju smatraju smiješnom:
Ideja da su Egipćani putovali u Ameriku posve je apsurdna. Ne

poznajem nikoga tko radi kao egiptolog, antropolog ili arheolog
koji ozbiljno vjeruje u bilo koju od tih mogućnosti, i također
ne poznajem nikoga tko vrijeme provodi baveći se istraživanjem
tih područja, jer se smatra da ta područja nemaju nikakvo
stvarno značenje za te teme.
No zapravo ima ljudi koji se bave tim istraživanjima, kao što su Alice
Kehoe sa Sveučilišta Marquette i Martin Bernal sa Sveučilišta Corne
ll, kao i Robert Schoch, koji je svoju teoriju iznio u djelu Voyages of
the Pyramid Builders (Putovanja graditelja piramida). Kehoe vjeruje
da postoje dokazi o kontaktima preko Atlantika i preko Pacifika, iz
među istočnih i zapadnih hemisfera, ali priznaje da neki arheolozi
izbjegavaju rasprave o tom pitanju. Ona tvrdi da to dokazuje slatki
krumpir, a također postoje kipovi indijskih boginja koje drže klip
kukuruza. Kikiriki, pronađeni u zapadnoj Kini, dodatna su potvrda.
Bernal, profesor drevne povijesti istočnog Mediterana, teoretski se
slaže, te ta putovanja u Amerike opisuje kao "izrazito vjerojatna".
Ta vjerovanja djelomice potkrepljuju rimski vrčevi pronađeni 1975.
u brazilskoj luci koja se zove Zaljev vrčeva. Neki znanstvenici smatra
ju da bi mogli potjecati s potopljene rimske galije, ali to se tumačenje
žestoko osporava. Međutim, u Brazilu također postoji natpis koji je,
čini se, na drevnom mediteranskom jeziku. A u Meksiku su nađene
tri tisuće godina stare figurice s bradama, što je značajka nepoznata
američkim domorocima, plus kolosalni kipovi za koje se kaže da izgle
daju afrički. Na te je objekte ukazao autor bestselera Graham Hancock
u svojem djelu Fingerprints of the Gods (Otisci bogova).
Problem s kojim se suočavaju oni koji zagovaraju teorije o preko
oceanskim putovanjima je pomanjkanje artefakata koji bi ih podržali.
Teško je naći fizičke dokaze, u Africi ili Americi. Moguće je da Egipća
ni nisu bili narod pomoraca, ali je također moguće da su neki drugi
narodi to bili. Tada se javlja pitanje: Tko su bili prekooceanski putnici?
Mišljenja su podijeljena. Ima ih koji iskreno vjeruju da su istraživački
narodi prelazili oceane. Drugi smatraju da je ta zamisao apsurdna.
Međutim, znanost je i prije neke teorije etiketirala kao apsurdne, ali
se jednoga dana otkrilo da su točne.
Naslijeđe mayanskih putovanja

Augustusa Le Plongeona
Neki od današnjih znanstvenika vjeruju da su drevne kulture, kao is
traživači ili trgovci, prelazile oceane u potrazi za novim zemljama. Nisu
prvi koji to vjeruju. Augustus Le Plongeon vjerovao je u to prije više
od sto godina. Njegova je priča podjednako fascinantna i šokantna.
U posljednjim godinama njegove karijere, Augustus Henry Julius
Le Plongeon (1826-1908.) proglašen je "apsurdnim" od strane znan
stvene zajednice njegovoga doba. Ta se prosudba nije odnosila na te
žak, a katkad i opasan, terenski rad što ga je obavljao, već na zaključke
i teorije što ih je stvorio na temelju prikupljenih podataka. Premda je
bio obilježen kao izvanbračno dijete, Le Plongeon je bio briljantan
čovjek koji se tijekom svoje karijere bavio rudarstvom, fotografijom,
medicinom i na koncu arheologijom. Govorio je francuski, engleski,
španjolski i jukatanski mayanski, što ga je naučio dok je dvanaest go
dina živio i radio na Yucatanu, na raznim mayanskim ruševinama.
On i njegova žena, Alice, nikad nisu odustali od svojih uvjerenja. Us
red žestoke opozicije, umrli su promovirajući svoj rad i svoje teorije.
Dolazak na Yucatan
Godine 1873. bračni par Le Plongeon stigao je na poluotok Yucatan,
zemlju podijeljenu između meksičke vlade i mayanskih pobunjenika.
Ondje su planirali dokumentirati mayanske ruševine uz pomoć nove
fotografske metode za čije je usavršavanje i Augustus dao svoj dopri
nos. Le Plongeon je iza sebe imao godine iskustva u premjeravanjima
i fotografiranju (ranije u Peruu), kao i slutnju što ju je kanio testirati
sistematskim promatranjima. Vjerovao je da je kultura iz Južne Ame
rike utemeljila civilizirani svijet, nagađanje što ga je prvi put iznio dok
je pregledavao drevne ruševine u Tiahuanacu. Činjenice što će ih razo
tkriti, dokazat će ili opovrgnuti njegovu hipotezu. Nije se želio osla
njati na teorije drugih znanstvenika, već je htio osobno procijeniti.
Tjedan dana nakon što su stigli u Meridu, glavni grad Yucatana,
Alice je oboljela od žute groznice. Kad se oporavila, preselili su iz
hotela u bolji smještaj i počeli istraživati lokalno područje. Proučava
li su obližnje ruševine, baveći se značajkama arhitekture, natpisima i
rezbarijama, nadajući se da će ih to uputiti na daljnja istraživanja.
Također su mnogo vremena provodili učeći mayanski jezik i pretražu
jući povijesne arhive u Meridi. Le Plongeon je razumijevanje mayan-
skog jezika i mogućnost komuniciranja sa živućim Mayama smatrao
važnim korakom za tumačenje prošlosti.
Bračni je par Le Plongeon tijekom sušne sezone 1873-74. prvi put
posjetio drevni grad Uxmal, jednu od pristupačnijih i većih ruševina
na Yucatanu. Bio je pod upravom meksičke vlade, a time i izvan dose
ga mayanskih pobunjenika. To je također bila prilika za posjećivanje
niza svečanosti i promatranje narodnih običaja. Na temelju sve boljeg
upoznavanja domorodaca, stekli su uvjerenje da su pripadnici naroda
Yucatana izravni potomci drevnih Maya koji su izgradili nekoć veličan
stvene gradove i hramove. Uxmal je pružio dio dokaza koji su potkrje
pljivali njegovu teoriju, ali glavne će dokaze naći u Chichen Itzi, naj
većem arheološkom nalazištu iz vremena prije Kolumba. Međutim,
nalazilo se u području što su ga kontrolirali pobunjenici. Sam dola
zak onamo pokazao se kao prava pustolovina.
Po dolasku u Chichen Itzu, Le Plongeonov prvi cilj bio je pronaći
Akab Dzib (kuća mračnog pisanja) kako bi proučio hijeroglifski tekst
što ga je opisao Mariano Chable, veoma star čovjek iz Meride. Cha-
Slika 8.1. Poluotok Yucatan i mjesta gdje je Le Plongeon istraživao
ble je rekao da taj tekst sadrži natpis koji je proročanstvo, te da će je

dnoga dana stanovnici Sacija (Valladolid, gradić na Yucatanu) razgo
varati sa stanovnicima Hoa (Merida, glavni grad) preko konopa što
će ga rastegnuti ljudi koji su stranci u zemlji. Le Plonegon je pronašao
građevinu zaraslu u grmlje, iza opservatorija u rotonda stilu, poznatog
kao Caracol. Natpis što ga je tražio nalazio se na kamenom dovratku
u unutrašnjoj prostoriji, a ispod njega se vidio portret mavanskog sve
ćenika ili vladara. Čim je sve to očišćeno, počeo je s dešifriranjem.
Prema Le Plongeonovim riječima, neki od uklesanih simbola pred
stavljali su munju ili elektricitet. Ondje se također spominjao konop
o kojem je starac govorio. Otkriće je bilo tako važno da je namjestio
svoju fotografsku opremu i počeo stvarati temeljitu dokumentaciju.
Le Plongeon je o svojem otkriću pisao predsjedniku Meksika i
Američkom arheološkom društvu, napominjući da je tekst "navod
no proročanstvo". Američko arheološko društvo je to objavilo 1877,
a otad nadalje su oni koji su pobijali njegove stavove, tvrdili kako je
vjerovao da su Maye koristili telegraf za komuniciranje. To je bio po
četak kraja njegove dotad ugledne karijere.
Iskopavanje priče o kraljici Moo

U Chichen Itzi, bračni par Le Plongeon je u Gornjem hramu jaguara
kopirao ostatke zidnih slika koje su prikazivale prizore iz seoskog
života, religiozne događaje, ratovanje i vladare. Nakon proučavanja
prizora, Le Plongeon je zaključio da pričaju priču o jednoj generaciji
vladara, te da ona nudi objašnjenje za širenje Maya. Za Le Plongeona,
to su bili povijesni dokazi, za razliku od mita, kao i izvorište drugih
civilizacija i njihove mitologije.
Prikazi životinja na tim zidnim slikama bili su simboli njihovih
totema, ili duhova. Orla je identificirao kao makao, simbol mayanske
princeze. Zvala se kraljica Moo, prema mayanskoj riječi za makao.
Princ Chaacmol je bio njezin brat, a spominjao se kao "moćni ratnik"
jer je njegov totem bio jaguar. Šareni štit princa Chaacmola pojavljivao
se na zidnim slikama i drugim rezbarijama u hramu.
Koristeći te zidne slike, Le Plongeon je izabrao mjesto za koje je
vjerovao da ondje leži zakopan važan kip. Je li to bilo zbog pravilnog
tumačenja zidnih slika ili iz čiste sreće, mjesto što ga je izabrao za ko
panje doista je sadržavalo kip princa Chaacmola. Prema riječima Le
Plongeona, to je bio isti lik što su ga prikazivale slike ratnika na zidovi
ma hrama:
Prateći lik Chaacmola u bitci, primijetio sam da štit što ga nosi

na sebi ima naslikane zelene točke, te je posve isti kao ukrasi
smješteni između tigrova na prostorima između stupova iste
građevine. Prirodno, zaključio sam da je spomenik podignut u
slavu ratnika koji nosi štit.
Odmah je poslao vijest o svojem otkriću kolegama na sjeveru. Ame

rički urednik Le Plongeonovih izvještaja s terena, Stephen Salisbury,
promijenio je ime "Chaacmol" u "Chacmool", mayanski naziv za pu
mu. Salisbury nije znao da je Le Plongeon posebno koristio chaac i
mol, mayanske riječi koje znače "moćni ratnik". Međutim, "Chacmool"
je postao općeprihvaćeni način pisanja imena, premda je Le Plongeon
ponovno uspostavio svoj autoritet i kasnije u vlastitim napisima ime
promijenio u Coh, mayansku riječ koja se češće koristila, a imala je
isto značenje.
Chaacmol
Duboko ispod humka čije je Le Plongeon naredio iskopavanje, našli
su veliki kameni kip jaguara koji počiva, s istim okruglim mrljama
kakve su pronađene na zidnim slikama u hramu. Le Plongeon ga je
identificirao kao mayanskog princa Chaacmola, najmlađega brata i
partnera kraljice Moo. Kraj kipa su pronađeni mnogi artefakti. Uz
bazu kipa nađeno je osamnaest šiljaka od kremena. Sedam je artefaka-
ta isklesano od zelenoga kamena; dva su bila plosnate keramičke plo
če. Pronađen je i keramički lonac. Le Plongeon je dao izraditi zlatni
broš sa cjevčicom od nefrita, kao dar za svoju ženu, što je simbolizira
lo njezinu duhovnu vezu s kraljicom drevnih Maya. Broš je postao
Alicein talisman.
Na prsima kipa bila je zdjela u kojoj su se nalazili slomljena oštrica
od kremena, kuglica od nefrita i organski ostaci za koje je Le Plongeon
vjerovao da su kremirani ostaci srca princa Chaacmola. Le Plongeon
je verificirao materijal uz pomoć Charlesa Thompsona, profesora ke
mije na Institutu Worcester Free. Thompsonova je analiza glasila: "To
je nekoć bilo dio ljudskog tijela koje je spaljeno s nekim gorivom."
Uz takvo je otkriće Le Plongeon bio uvjeren da je pravilno dešifri
rao zidne slike. Tako je dobio perspektivu na temelju koje je mogao
dalje razrađivati povijest Maya.
Oboružani novim otkrićima, Le Plongeoni su se vratili u Uxmal
kako bi proučili ondje uklesane likove, te da bi stekli širi uvid u ma
yansku ikonografiju. Kratak posjet bio je dovoljan da uvjeri Augustu-
sa i Alice da su kraljica Moo i druge mayanske figure doista povijesne
ličnosti, jer su se nalazili na oba nalazišta, Chichen Itza i Uxmal. Vjero
vali su da je profil kraljice Moo uklesan na fasadi Guvernerove palače,
premda je lik bio nejasan i nije bio vidljiv iz svih kutova. Unatoč tome,
prema Le Plongeonovoj povijesti Maya, uklesan je po naredbi drugo
ga brata kraljice Moo, princa Aaca.
Prilikom dokumentiranja svojeg rada u Uxmalu, Le Plongeon je
fotografirao fasadu i označio neke detalje kako bi istaknuo profil kra
ljice Moo. To je izazvalo još jedan napad njegovih protivnika, a taj je
izazvao veliku štetu. Optužili su ga da namjerno falsificira svoje foto
grafije kako bi promovirao svoju teoriju o širenju kulture Maya.
Princ Cay
Tijekom posljednje sezone terenskog rada u Uxmalu, otkrili su natpis
za kojeg je Le Plongeon vjerovao da se odnosi na Chaacmolova stari
jeg brata, princa Caya (mayanska riječ za ribu). Sa slutnjom da je lik
princa Caya skriven u donjem dijelu piramide Adivino u Uxmalu, pro
bušio je tunel u zidu i pronašao veličanstvenu skulpturu kraljevske
ličnosti čija je glava bila ukrašena ribom, njegovim totemom.
Uzbuđen zbog svojeg otkrića, Le Plongeon je dvojici Amerikanaca
iz Meride pokazao kip princa Caya, zamolivši ih da to zadrže u tajno
sti. Nisu ga poslušali, već su o tome obavijestili novine iz Meride. Čuv
ši tu vijest, upravitelj obližnje plantaže krenuo je u potragu za mjestom
gdje je Le Plongeon našao kip, ne samo zbog njezine povijesne vrije
dnosti, nego i radi blokova vapnenca koji su se zasigurno ondje nala
zili. Želio ih je radi preprodaje. Kako bi to spriječio, Le Plongeon je
smislio plan koji će prestrašiti njega i svakog drugog eventualnog pljač
kaša. U lokalnim novinama, Eco de Comercio, objavio je lažnu obavi
jest da je na nalazištu postavio dinamit. Premda na nalazištu nikad
nije doista postavljen dinamit, Le Plongeon je bio izvrgnut oštrim kriti
kama. Njegov već ionako okrnjen ugled, u očima američkih učenjaka
i znanstvenika, još se više srozao.
Godine 1883. bračni par Le Plongeon vratio se u Chichen Itzu ka
ko bi dokumentirali zidne slike u Gornjem hramu jaguara (koji se
spominje kao Memorijama dvorana) i iskopali ono za što su se nadali
da je mauzolej princa Caya. Na izloženom dijelu Venerine terase nala
zila se rezbarija ribe. To je, naravno, Le Plongeona navelo na pomisao
da je to njegova grobnica. Sličnost humka odmah uz Venerinu platfor
mu i onoga kraj Platforme orlova (gdje je našao Chaacmola) govorila
je da je to dobro mjesto za početak kopanja. Namjeravali su biti pedan
tni u dokumentiranju tog iskopavanja kako njihov rad, i kasnija inter
pretacija, ne bi dopustio nikakve kritike.
Radovi su počeli jarkom na sjeverozapadnom uglu platforme,
gdje je ostalo nekoliko kamenih ploča oplate. Uskoro je pronađeno
građevno kamenje, sada gotovo raspadnuto s malo žbuke između.
Nakon osam dana radnici su napokon razotkrili kip, metar i dvade
set sjeverno od platforme, u razini tla. Alice je o rezultatima iskopava
nja izvijestila u časopisu Scientific American: "Figura je bila pokrivena
debelim slojem rasute žbuke. Jedna je noga slomljena ispod koljena,
ali našli smo je ispod kipa, pa smo je namjestili kako bismo sve foto
grafirali."
Kip je stajao na malenim stožastim stupovima, polegnutim na
stranu. To je bio dio dizajna koji je uključivao 182 stošca postavljena
na 2,3 kvadratna metra. Dvije trećine bile su obojene u plavo, a preos
tala trećina u crveno. Svi su bili visoki od devedeset do sto dvadeset
centimetara. Dvanaest zmijskih glava, okrenutih u različitim smjero
vima, bilo je namješteno u razini stupova. Njihovi su ukrasi i boje
preživjeli zub vremena, premda su prije zakopavanja polomljeni. Slije
di opis iz knjige A Dream of Maya (San o Mayama), biografije brač
nog para Le Plongeon što su je napisali Desmond i Messenger (tekst
u navodnicima su doslovne riječi Le Plongeona):
"Na vrhu svake glave uzdiže se neka vrsta pera ili možda plamen,
a s obje strane prednjega dijela glave nalaze se okomiti ukrasi,
poput rogova." Glave su obojene zelenom bojom i na gornjim
dijelovima imaju urezana pera. Donje strane pokrivaju ljuske
zmije. Rubovi čeljusti bili su žuti, a rascijepljeni jezik i desni
crveni. Zubi su bili bijeli. Oko očiju i "preko čela" bila je plava
boja, a oči su bile ispunjene bijelom "ljuskom". Rogovi ili nosni
čepovi koji su izlazili iz rila bili su zeleni i crveni duž vrhova,
kao i "pero" na vrhu.
U području kamenih stožaca također je pronađena urna namještena

u podu, a sadržavala je plosnati trapezoidni predmet, dvije polu-ku-
glice od nefrita, cijev od nefrita, malenu kristalnu kuglu i ostatke
mozaika.
Kopanje se nastavilo kroz tri prethodne razine poda, te su otkrive
ni drugi artefakti, uključujući oštricu od opsidijana, djeliće lončarije
i kosti malene životinje. Nakon što su stigli do posljednje razine poda,
na kamenu stancu i obojenog u crveno, Le Plongeon je usmjerio rad
prema jugozapadu. Ondje su pronašli nekoliko ravnih kamenih ploča
s niskim reljefom. Dalje na jugu, otkrili su kamen na kojem je bila
uklesana riba, okružena zmijskim tijelom. U tom je trenutku Le Plon-
geon bio uvjeren da su pronašli pogrebnu odaju princa Caya. Još je
samo morao objaviti svoj rad i svoje teorije.
Razvijanje povijesti Maya u Le Plongeonovu stilu

Koristeći zidne slike, kipove i rezbarije iz Uxmala i Chichen Itze, Le
Plongeon je stvorio i prepričao povijest nekolicine ključnih vladara
Maya i njihovih veza s drugim kulturama. Le Plongeon kaže da se to
događalo prije 11.500 godina. Svoju je posve razrađenu povijest objavio
u knjizi Sacred Mysteries Among the Maya and Quiches (Svete tajne
među Mayama i Quicheima), ispričavši priču o ljubavi između kraljice
Moo i princa Coha, te o tome da ga je ubio njegov ljubomorni brat Aac.
Prema interpretaciji Le Plongeona, tijekom razdoblja građanskih ne
mira nakon smrti princa Coha, kraljica Moo je bila prisiljena pobjeći
u Egipat, a kad je stigla, prihvatili su je kao davno izgubljenu sestru.
Le Plongeon je smatrao da priču potvrđuje obilje artefakata pronađe
nih tijekom iskopavanja u Uxmalu i Chichen Itzi, kao i ono za što je
tvrdio da su kremirani ostaci srca princa Coha. Le Plongeon nam kaže
da je to priča koja je ilustrirana na zidovima Gornjeg hrama jaguara
i u priči Troano rukopisa.
Međutim, neki vjeruju da je imao drugih motiva za stvaranje veze
između Egipta i Maya. Želio je naći podrijetlo slobodnog zidarstva,
tajnog bratstva, što su ga neki željeli smjestiti u Egipat. Budući da je
i sam bio slobodni zidar, poznavao je simbole bratstva i vjerovao da
je u Uxmalu pronašao obilje takvih simbola. Le Plongeon je zaključio
da su Maye izravni potomci utemeljitelja slobodnog zidarstva, što bi
značilo da su korijeni bratstva mnogo stariji nego da je slobodno zi
darstvo započelo u Egiptu.
Lubanja i prekrižene kosti uklesane na piramidi Adivino i isklesani
torzo s naopako okrenutom šakom na pregači, oboje simboli slobod
nog zidarstva, bili su uvjerljivi. Pokazao je torzo dvojici prijatelja u
Meridi, ali je skulptura kasnije nestala bez traga. Bez tog dokaza koji
bi potkrijepio teoriju o vezi sa slobodnim zidarstvom, opreznija bi
osoba odustala od takvog zaključivanja, svjesna da će to biti kontrover-
zno. No Le Plongeon je bio uporan, te je čak koristio neke značajke
arhitekture, uključujući lukove s izbojcima u zidu, kao dodatne do
kaze o toj vezi. To je bio još jedan potez koji se okrenuo protiv njega.
Razvijanje mayanskog alfabeta
U studenom 1880, kad se bračni par Le Plongeon nalazio u drevnom
glavnom gradu Mayapan, tražili su ključ za dešifriranje mayanskih
hijeroglifa. To je bila reakcija na znanstvenike koji su odbacili mo
gućnost postojanja mayanskog alfabeta. Taj je navodni alfabet zabilje
žen u šesnaestom stoljeću nakon španjolskih osvajanja, te se vjerovalo
da je riječ o izmišljotini biskupa Yucatana, Diega de Lande. Le Plonge
on se nadao da će dokazati da je alfabet autentičan. Proučavajući
drevne spomenike, te uz njegovo podrobno poznavanje mayanskog
načina života i jezika, nadao se da će uspjeti rekonstruirati alfabet. Sa
svojim iskustvom i poznavanjem njihovog jezika i kulture, je li mogao
postojati netko bolji za taj zadatak? Le Plongeon je smatrao da nije:
Moje znanje o njima nužno mora biti veće od znanja gospode

koji pišu za svojim pisaćim stolovima, bez poznavanja pravih
činjenica.
Le Plongeon je fonetiku Maya složio u alfabet i povezao ga s Egip

tom, ali također s grčkom i akadijskom kulturom drevne Mezopota
mije.
Prema tvrdnjama Le Plongeona, mnogi od ključnih slogova tih
jezika imali su identično ili gotovo identično značenje. Naprimjer, ma-
yansko slovo ma, , sastoji se od dva različita simbola, i
Simbol predstavlja obrise njihove zemlje, poluotoka Yucatana
(vidi sliku 8.2). Dva imix simbola, , predstavljaju vodene mase s
obje strane poluotoka - Meksički zaljev i Karipsko more. Simbol
predstavlja žensku dojku, s bradavicama i aureolom, što znači grudi.
Ali to može značiti i mnogo više. Također može značiti zatvoreno
mjesto, kao što je "nutrina". Dakle, Le Plongeon je vjerovao da simbol
ma, , nakrivljeni dimnjak između dva imixa, znači "zemlja" ili
"mjesto" - kopneno područje između dvije vodene mase. Akadijci su
isti slog, ma, koristili za izražavanje pojma fizičkog lokaliteta.
Egipćani su također imali sličan simbol za svoje slovo M, , što
također znači mjesto ili položaj. Grčka riječ (mjesto ili polo
žaj) iz grčkog teksta uklesanom na Rosetta kamenu (granitna ploča
na kojoj je identičan tekst dekreta vijeća svećenika uklesan hijeroglifi-
ma, demotskim i grčkim pismom) u hijeroglifskom je dijelu izražena
sovom za M i produženom rukom za A, što daje koptsku riječ
(ma) - "položaj" ili "mjesto". Le Plongeon komentira:
Nitko nam nikad nije rekao zašto su autori hijeroglifa u Egiptu

znaku i značenje ma. Nitko to ne može objasniti, jer nitko
ne zna podrijetlo Egipćana, njihove civilizacije, niti njihovu ze
mlju gdje se razvijala od povoja do zrelosti.
Le Plongeon navodi druge koincidencije, kao što je riječ za vodu. Na

mayanskom je to ha, na egipatskom i kaldejskom a. Egipćani su
svoju zemlju zvali "mjesto krokodila", budući da je, prirodno, bila
krcata krokodilima. Ain je bila riječ Što su je koristili na spomenicima
i u hijeroglifima. Opisivala je rep životinje koju je imenovala. To je ta
kođer mayanska riječ za krokodila. Rep služi kao kormilo za životinju,
pa je simbolizirala brod, jednako kao i krokodila.
Egipat je uvijek bio oskudno pošumljena zemlja. Tijekom poplava,
bujica je čupala stabla s korijenom, nosila ih sa sobom i ostavljala
svuda naokolo. Kako bi orao tlo, poljodjelac je najprije morao očistiti
svoje zemljište. Asirci su toj zemlji dali nazive Misur i Muzur. Koinci
dencija je što miz na mayanskom znači "raščistiti ostatke stabala", a
muuzul znaci "iščupati stabla".
Učenjaci iz Le Plongeonova doba tvrde da je grčka riječ thalassa,
što znači "more", nepoznatoga podrijetla. Le Plongeon vjeruje da bi
ti učenjaci, da su poznavali mayanski jezik, lako našli podrijetlo u
Slika 8.2. Poluotok Yucatan i mayanski simbol za nj

riječi thallac, što znači "nestabilna stvar". Grčki glagol tarasso ili thras-
so znači "uznemiriti".
Tijekom predsjedavanja Euklida, 403. g. pr. Kr., grčki su gramatiča-
ri složili atenski alfabet u njegov današnji oblik. Za nazive svojih slova
izabrali su riječi koje su nastale kombinacijom različitih zvukova što
čine svaki stih Le Plongeonova mayanskog epa. U toj najzanimljivijoj
filološkoj i povijesnoj činjenici, kako to Le Plongeon zove, našao je
razlog iz kojeg su određena slova, koja imaju istu vrijednost, razdvoje
na umjesto da su stavljena jedno do drugoga, što bi bilo prirodno.
Što bi drugo moglo navesti Euklida i njegove suradnike da odvoje ep-
silon od eta, theta od tau, da omikron stave u sredinu, a omega na kraj
alfabeta?
U kolovozu 1882. Le Plongeon je u Revista de Merida, dnevnim
novinama u Meridi, objavio španjolski prijevod mayanskog epa nasta-
log na temelju naziva slova grčkog alfabeta. Pozvao je učenjake koji
su se bavili Mayama da ga pregledaju i korigiraju, za slučaj da je neku
riječ pogrešno upotrijebio. Također je svoje otkriće silno želio predsta
viti znanstvenom svijetu. Nitko nije ponudio nikakav ispravak, prem
da je u ono vrijeme to privuklo pozornost studenata u zemlji gdje su
španjolski i mayanski bili pučki jezici.
Prema tvrdnjama Le Plongeona, prijevod u tablici 8.1 (stranica
194) može se smatrati apsolutno točnim budući da je to engleska (hr
vatska) verzija teksta objavljenog na španjolskom u Meridi. Le
Plongeon je vjerovao da mayanski alfabet, izgovoren od početka do
kraja, priča priču o Atlantidi, ili Mu, koja je potonula na morsko dno.
Le Plongeonova verzija priče, za koju kaže da je "slobodan prijevod",
navedena je u tablici 8.2 (stranica 195).
To odgovara opisnom odjeljku u Platonovu dijalogu Timej:
Kasnije je došlo do silnih potresa i poplava; u samo jednom

danu i noći katastrofe, svi su ratoborni ljudi potonuli u zemlju,
a otok Atlantida na sličan je način nestao u morskim dubinama.
Iz tog je razloga more u tim dijelovima neprohodno i neproboj
no, jer se na putu nalazi pličina od blata; to je nastalo uslijed ta
loženja otoka.
TABLICA 8.1. GRČKI ALFABET I MAYANSKI VOKABULAR
(s hrvatskim značenjima)
alpha/alfa/ al (obilna) paa (provala) ha (voda)

beta be (hodati) ta (mjesto)
gamma/gama/ kam (primati) ma (zemlja)
delta tel (dubina; dno) ta (gdje)
epsilon ep (zapriječiti) zil (praviti rubove)
on-om (vrtlog; kovitlati se)
zeta ae (udariti) ta (mjesto; tlo)
eta et (sa) ha (voda)
theta thetheah (proširiti se) ha (voda)
iota /jota/ io (sve što živi i kreće se) ta (zemlja)
kappa ka (sediment) paa (provala; otvoriti)
lambda lam (potopiti) be (ići; hodati) ta (kamo; mjesto)
mu /mi/ mu (mu)
ni /nu/ ni (šiljak; vrh)
xi /ksi/ si (podići se preko; pojaviti se iznad)
omikron om (vrtlog; kovitlati se) ik (vjetar) le (staviti)
on (okruglo)
Pi pi (stavljati malo po malo)

rho /rol la (dok) ho (dolazak)
sigma zi (hladno) ik (vjetar) ma (prije)
tau ta (gdje) u (zavala; dolina)
upsilon/ipsilon/ u (bezdan) pa (spremnik) zi (hladno; smrznuto)
le (staviti) on (okruglo)
phi / fi / pe (doći; oblikovati) hi (glina)
chi/hi/ dhi (usta; otvor)
psi pe (izići) zi (para)
omega o (ondje) mee (vrtlog) ka (sedimenti)
TABLICA 8.1. LE PLONGEONOV PRIJEVOD O POTONUČU ATLANTIDE
(riječi pisane kurzivom su Le Plongeonove)
alpha /alfa/ obilna provala vode

beta širi se-preko-ravnica
gamma /gama/ Oni- pokrivaju - kopno
delta u nizinama gdje
epsilon ondje su - zapreke, obale formiraju vrtloge
zeta udaraju -zemlju
eta sa vodom.
theta Voda se širi
iota /jota/ po svemu što živi i kreće se.
kappa Sedimenti popuštaju.
lambda Potonulo je kopno
mu/mi/ Mu.
ni/nu/ Vrhovi se - samo
xi /ksi/ uzdižu iznad - vode.
Omikron Kovitlaju se vjetrovi naokolo
Pi malo po malo,
rho /ro/ sve dok ne stigne
sigma hladan zrak. Prije
tau gdje su - postojale - doline,
upsilon /ipsilon/ sad su, bezdani, zaleđeni spremnici.
Na okruglim mjestima
phi/fi/ glina -se formirala.
chi/hi/ Usta
psi se otvaraju; pare
omega izlaze - i vulkanski sedimenti.
Le Plongeonovim jezičnim koincidencijama tu nije bio kraj, već
ih je proširio na drevnu kozmologiju. Kako kaže biskup Euzebije iz
Cezareje tijekom drugog stoljeća, u kaldejskoj legendi o stvaranju,
na početku vremena jedna je žena vladala svim monstruoznim zvije
rima koje su obitavale u vodama. Zvala se Thalaath. Grci su to preveli
u Thalassa i tako nazvali samo more. Suvremeni filolozi vjeruju da je
etimologija te riječi bila izgubljena. Le Plongeon i za to pronalazi od
govor u mayanskom jeziku. Thallac se odnosi na "stvar koja nije mir
na", kao što je more. Dodaje da imena Tiamat i Bel-Marduk pružaju
dodatne dokaze koji potvrđuju tu teoriju, budući da nijedan jezik,
osim mayanskog, ne daje tako prirodni etimon i jednostavno objašnje
nje njihova značenja. Tiamat, "dubine", je mayanska riječ sastavljena
od četiri osnove, ti, ha, ma, ti (to jest, ti - "ondje"; ha - "voda"; ma -
"bez"; ti - "zemlja"). Tiamat, dakle, znači "svugdje voda, nigdje zemlja",
ili "dubina".
Isti se dokazi pojavljuju u hebrejskim studijama. U članku objav
ljenom u časopisu Century Magazine u siječnju 1894., Morris Jastrow
Jr. objašnjava da se riječ tehom pojavljuje na pločicama pisanim kli
nastim pismom i u Knjizi postanka sa značenjem "dubina", što je toč
no ono što je dobiveno iz mayanskog jezika.
Migracije Maya
Na temelju tih lingvističkih dokaza, Le Plongeon je razradio pretpo
vijesne migracije najranijih Maya. Putovali su od svojih domova u
"zemljama zapada", preko Pacifika, duž obala Indijskog oceana, do
vrha Perzijskog zaljeva, zatim uzvodno Eufratom - na čijim su obalama
osnovali svoje naseobine. Le Plongeon ne tvrdi da su Maye bili jedini
narod koji je izgradio gradove i društva Mezopotamije. Lokalno je
stanovništvo očito odigralo svoju ulogu, kao i miješanje ideja i tradici
ja, ali tvrdi da su mayanski istraživači potaknuli civilizacijski razvoj.
Sumerska mitologija podržava tu zamisao u priči o sedam mudraca,
gdje ribama slična stvorenja pod zapovjedništvom Enkija (akadijski,
Ea) dolaze iz mora, ispunjena mudrošću, te služe kao savjetnici kralje
vima. Oni su bili zaslužni za osmišljavanje i gradnju gradova.
Neki od tih naroda koji su govorili mayanskim jezikom, u skladu
s istraživačkim i migracijskim instinktima naslijeđenim od svojih
predaka, napustili su mezopotamijsku ravnicu i zaputili se preko Siri
je prema zalazećem suncu, u potrazi za novim zemljama. Stigli su do
prevlake Sueza i nastavili putovanje sve dok nisu ušli u plodnu doli
nu Nila. Krećući se duž obala rijeke, izabrali su područje Nubije i
ondje se naselili. Zemlju su nazvali Maiu, u spomen na njihovu kul
turnu kolijevku u zapadnim zemljama. Ondje su uspostavili svoju
religiju i način života u novoj zemlji.
Povijest Maya ili Le Plongeonova hereza

Le Plongeon tvrdi da su Maye, prema vlastitoj povijesti i legendi, tije
kom pretpovijesnih vremena stigli na Yucatan sa zapada, a vodio ih
je Itzamna, prvi vođa i junak Maya koji se spominje. Putem koji se
tajanstveno otvorio kroz vodu, stigli su s Dalekog istoka iza oceana.
Do druge je migracije došlo nešto kasnije, tijekom drugog stoljeća
poslije Kr., a vodio ih je Kukulcan, čudotvorni svećenik i učitelj koji
je postao utemeljitelj mayanskoga kraljevstva i civilizacije.
Tijekom petog stoljeća poslije Kr. osvajači s juga, Nahuatli, razori
li su najvažnije gradove Maya, uključujući rezbarije junaka, vladara i
slavnih žena koje su ukrašavale javne građevine. Filozofi i svećenici
pažljivo su sakrili knjige koje su sadržavale zapise o drevnim tradicija
ma i povijesti, tekstove koji sežu unatrag do njihovih davnih predaka
koji su naselili poluotok. Le Plongeon tvrdi da su te knjige ostale skri
vene do njegova vremena.
Prema tvrdnjama Le Plongeona, Itzaes (lokalna kultura Maya koji
su živjeli u nizinama), koji su radije prihvatili izolaciju nego pokorava
nje, napustili su svoje domove i ustanove, izabravši lutanje pustinjom.
Umjetnost i znanost uskoro su počele propadati, kao i njihova civiliza
cija. Političke trzavice i religiozne nesuglasice dovele su do građanskog
rata. Uskoro se kraljevstvo raspalo, a glavni grad, Mayapan, bio je
uništen. Tijekom tog užasnog razdoblja, zaboravljene su stare tradici
je i predaje. Pomiješavši se s tradicijama, praznovjerjima i bajkama
Nauhatla, njihove su tradicije i povijest prešli u oblik mitova. Veliki
muškarci i žene primitivnih doba pretvoreni su u bogove prirodnih
sila i fenomena. Budući da su njihove drevne knjižnice nestale, treba
lo je napisati nove knjige koje su sadržavale te mitove, a čini se da
njima pripadaju Troano i Dresden rukopisi. Troano i Dresden rukopi
si su mayanski tekstovi pisani hijeroglifima, iz razdoblja prije Kolum
ba, a nalaze se u Museo de America u Madridu i Sachsische Landes-
bibliothek u Dresdenu. Dresdenski kodeks je kalendar u kojem se vidi
koji su bogovi odgovorni za svaki pojedini dan u godini, te objašnjava
pojedinosti mayanskoga kalendara i brojčanog sustava. Troano (ili
madridski) kodeks bavi se horoskopima i astrološkim tablicama, te se
vjeruje da ga je sastavljalo osam pisara.
S nestankom starog svećenstva izgubilo se i znanje o njihovom sve
tom načinu pisanja. Le Plongeon objašnjava da legende urezane na fasa
dama hramova i palača, pisane tim znakovima, više nitko nije razumio,
osim možda nekolicine koji su prisegnuli da će čuvati tajnu. Imena
graditelja, njihova povijest i prirodni fenomen što su ga vidjeli bili su
zagonetka tim davnim ljudima, jednako kao i ostalima sve do danas.
Zemlja škorpiona
Le Plongeona je posebno zanimala priča iz Troano rukpisa koja je
govorila o užasnoj prirodnoj kataklizmi, najvjerojatnije potresu. U
zapisima o njegovim istraživanjima stoji da su četiri autora ostavili
opise istoga događaja, na mayanskom jeziku. Jedan se nalazi u Kodek
su Cortesianus, koji se danas smatra dijelom Troano rukopisa; drugi
se pojavljuje na rezbariji iznad ulaza u Hram jaguara u Chichen Itzi;
četvrti opis je dio epske pjesme pronađene u Ateni. Međutim, Le Plon
geon nije ponudio prijevod znakova (glifova) uklesanih iznad vrata
hrama u Chichen Itzi.
Otkriće djelomične zidne slike, napravljene na građevini u Kaba-
hu (grad odmah južno od Uxmala), naveo je Le Plongeona da mnoge
mjesece posveti proučavanju Troano rukopisa. Nekoliko stranica na
početku drugoga dijela bavile su se prepričavanjem "užasnog feno
mena" do kojeg je došlo tijekom kataklizme koja je potopila deset
zemalja. Među njima je bio veliki otok koji se zvao "zemlja Mu", a na
lazio se usred neobično iskrivljenog niza otoka povijesno poznatih
pod nazivom West Indies (Karipsko otočje). Za Maye je to bila "zemlja
škorpiona". Le Plongeon se zapanjio i oduševio kad je našao prikaz
događaja zapisan tijekom života osoba koje je našao u ruševinama.
Njihova povijest, opisana na zidnim slikama, također je ispričana u
legendama i skulpturama koje još uvijek ukrašavaju zidove njihovih
palača i hramova. Također je bio ushićen spoznajom da su te drevne
slavne ličnosti, u vrijeme Troano rukopisa, već bile pretvorene u bo
gove prirodnih elemenata. Ta su bića za nove Maye postala moćnici
koji su stvarali strašne potrese i žestoko tresli "zemlje zapada", kako
je ispričano u priči Akab-ciba, te su otok poslali na počinak ispod
valova Atlantskog oceana.
Putovanje kraljice Moo

Zahvaljujući dešifriranju Troano rukopisa, priča o kraljici Moo se na
stavila. Isplovivši s Yucatana, potražila je utočište u zemlji škorpiona
(Karipsko otočje), ali je otkrila da je Mu, srce zemlje, nestalo. Budući
da nije imala drugog izbora, nastavila je putovati prema istoku i
uspjela stići do Egipta. Le Plongeon to potkrepljuje tvrdnjama da se
ona spominje na egipatskim spomenicima i papirusima, uvijek kao
kraljica Mau (Moo). Egipćanima je bolje poznata kao božica Izis, a
nosila je ruho različitih boja koje je podsjećalo na perje, slično perju
ptice makao (crvena ara), po kojoj je dobila ime na mayanskom jezi
ku. Le Plongeon kaže da je Izis bio naziv od milja što su joj ga dali
njezini sljedbenici i novi poklonici, izmjena ili možda dijalektalni iz
govor mayanske riječi icin (izgovara se idziri), a znači "malena sestra".
Prije no što je otišla s poluotoka Yucatan, kraljica Moo je naredila
izgradnjumemorijalnogzdanja,Hramajaguara,posvećenoguspome-
ni na princa Coha. Odredila je da se glavni događaji njihova života
jarkim bojama prikažu na zidovima pogrebne odaje. Time nije bila
zadovoljna, pa je iznad njegovih ostataka također podigla mauzolej,
ekvivalentan mramornoj veličanstvenosti suvremenih zdanja podi
gnutih u slične svrhe.
Sve četiri strane spomenika bile su ukrašene izrezbarenim ploča
ma u mezzo relievo (polu-reljef). Jedan friz prikazuje umirućeg rat
nika koji leži na leđima, uzdignutih koljena i s tabanima čvrsto polo
ženim na tlo. Njegova je glava, zabačena unatrag, pokrivena kacigom.
Iz njegovih rastvorenih usana, u obliku tankog plamena, izlazi dah
života. Njegov je položaj isti onome što su ga Maye, u tim vremenima,
davale svim skulpturama svojih velikih junaka, položaj koji je pred
stavljao obrise mayanskog carstva u onoj mjeri u kojoj ga je moglo
zauzeti ljudsko tijelo.
Gornji dio tijela, umjesto da stoji uspravno, prikazano u ležećem
položaju i, s glavom zabačenom unatrag, simbolizira smrt poglavara
naroda. U desnoj ruci, koja počiva na njegovim prsima, drži razbije
no žezlo sastavljeno od tri koplja, oružja koje mu je nanijelo smrtono
sne rane. Jedna se rana nalazi ispod lijeve lopatice, usmjerena prema
srcu sa stražnje strane, što ukazuje na podlo umorstvo žrtve. Druge
dvije su na donjem dijelu leđa. Lijeva je ruka položena preko prsa tako
da lijeva šaka počiva na desnom ramenu, kao znak poštovanja među
živima. Le Plongeon to tumači kao poniznost, jer se duše pokojnika
moraju pojaviti pred sudom Yum-cimila, "boga smrti". Le Plongeon
nagađa da su to isti običaji koji su prikazani na egipatskim natpisima
i papirusima, gdje duše, dok stoje ispred trona Ozirisa u Amentiju,
čekaju na svoju osudu.
"Egipćani su", kaže jedan od prvih egiptologa, Sir John Gardner
Wilkinson, "namještali ruke mumija duž tijela, s dlanovima okrenu
tim prema unutra tako da počivaju na bedrima, ili su ih stavljali na
prijed preko prepona, katkad čak i preko prsa; katkad je jedna ruka
u prvom, a druga u drugom položaju." Francuski knjižničar i paleo-
graf Champollion Figeac (1788-1867), komentirajući spomenik
princu Cohu, primjećuje da je gornji kraj žezla ukrašen otvorenim
dipetalnim (dvolisnim) cvijetom koji u sredini ima napola otvoren
pupoljak. To bi moglo predstavljati činjenicu da je mrtvi ratnik ubi
jen veoma mlad, prije nego je dosegnuo zrelost. Donji dio žezla obli
kovan je kao leopardova šapa, a zacijelo simbolizira ime mrtvog juna
ka, Coh, ili Chaacmol, "leopard".
Etimon posljednje riječi je Chaac, "grom", "oluja", dakle, "nepo

bjediva moć"; a mol, "šapa bilo koje životinje mesojeda". Budu
ći da je leopard bio najveća i najopasnija grabežljiva zvijer koja
je obitavala u šumama Yucatana i Srednje Amerike, Maye, koji
su, kako je već rečeno, svemu davali nazive po onomatopeji,
svojeg najslavnijeg ratnika nazvali Chaacmol; to jest "šapa brza
poput groma", "šapa s nepobjedivom moći poput oluje".
Na pločama koje su ukrašavale otvor vrata bile su izrezbarena dva

lika. Jedan je leopard, a drugi je makao koji liže (ili jede) srca. Le Plon
geon kaže da je prvi lik totem ratnika u čiji je spomen mauzolej podig-
nut. Drugi je simbol njegove žene, kraljice Moo, prikazane kako liže
srca svojih neprijatelja koje je porazila u bitci, kako bi naslijedila nji
hovu smionost.
Uz donji rub balustrada, velike zmijske glave razjapljenih usta i
isplaženih jezika pružaju se duž stubišta što vodi do vrha mauzoleja.
Zmijske glave, totemi Cana (vladajuće obitelji), koristile su se u svim
građevinama što su ih izgradili, kako bi se svima objavilo da ih je
izgradio njihov red. Jezik koji strši iz usta bio je simbol mudrosti u
narodu Maya, te se često koristio u portretima svećenika i kraljeva,
koji su bili obdareni velikom mudrošću.
Sfinga Maya
Veoma se zanimljiv kip nalazio na vrhu mauzoleja princa Coha,
umirući leopard s ljudskom glavom. Za Le Plongeona, to je bila "prava
sfinga", i možda prototip zagonetne egipatske Sfinge. Mayanska sfinga,
poput leoparda na skulpturama, ima tri duboke rupe na leđima, sim
bolične rane što mu ih je nanio njegov brat Aac.
Toga hrabrog mayanskog ratnika, kojega neprijatelji nisu mogli
ubiti u poštenoj borbi, mučki je ubio njegov kukavički brat, jednako
kao što je Ozirisa, u Egiptu, ubio njegov brat Set, i to iz istog motiva
- ljubomore. U egipatskoj povijesti, Oziris nam dolazi kao mit. Među
tim, Le Plongeon tvrdi da je princ Coh, obožavani Ozil, bio opipljiva
stvarnost - pronađeni su ostaci njegova spaljenog srca, kao i oružje
od kojeg je umro.
Slika 8.3. Mauzolej princa Coha (iz knjige Augustusa Le Plongeona

Kraljica Moo i egipatska Sfinga)
Od trenutka kad je otkrivena, egipatska je Sfinga zagonetka kultu
re i drevnih vremena koja ni do danas nije razriješena. Još uvijek je,
riječima baruna Christiana Karla Josiasa Bunsena, autora djela Egypt's
Place in Universal History (Položaj Egipta u svjetskoj povijesti) (1848),
"povijesna zagonetka". Bunsen primjećuje da je najistaknutije ime
na steli (drevnoj uspravnoj kamenoj ploči na kojoj se nalaze tekstovi
ili znakovi), u hramu između Sfinginih šapa, ime Armaisa koji je bio
faraon između 1298. i 1394. g. pr. Kr., kako piše u popisu kraljeva što
ga je sastavio grčki svećenik i povjesničar Maneton. William Osburn,
autor djela The Monumental History of Egypt, as Recorded on the Ruins
of Her Temples, Palaces, and Tombs (Monumentalna povijest Egipta,
kako je zabilježena u ruševinama hramova, palača i grobnica) (1854),
kaže da je Sfinga Kefrenovo djelo; ali Osburn ipak nije siguran jer
dodaje:
S druge strane, velika zagonetka bradate divovske Sfinge i dalje

ostaje neriješena. Kada i tko je izgradio kolosalni kip, i koje je
bilo njegovo značenje?... naviknuli smo Sfingu u Egiptu smatra
ti portretom kralja, točnije, određenoga kralja čije crte lica navo
dno predstavlja.
U hijeroglifskom pismu, sfinga se zove Neb, "gospodar". Richard

Lepsius (1810-1884), kojeg se smatra utemeljiteljem moderne egipto-
logije, kaže:
Kralj Kefren je spomenut u natpisu (na steli između Sfinginih

šapa), ali ne čini se razumnim stoga zaključiti da je Kefren (Kha-
efre) izazvao pogubljenje lava, jer nam drugi natpis govori da je
kralj Kefren već vidio čudovište, ili, drugim riječima, kaže da je
kip već postojao prije njega, da je bio djelo drugog faraona. Na ba
zi su zapisana imena Tutmosisa IV, Ramzesa II, kao i Kefrena.
Plinije, prvi autor koji je spomenuo Sfingu, govori o njoj kao o grobni
ci Amasisa. Kao što je rečeno u 1. poglavlju, starost Sfinge ne može
se sa sigurnošću utvrditi. Jacques de Rouge (1842-1923), u svojoj knji
zi Six Premiere Dynasties (Šest prvih dinastija), pretpostavlja da je
Sfinga nastala u vrijeme četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.), ali je
vjerojatno jednako stara, ako ne i starija, kao i piramide. Što se tiče nje
zine važnosti, Klement iz Aleksandrije jednostavno kaže da je Sfinga
bila simbol "sjedinjavanja sile s razboritošću ili mudrošću" - to jest,
fizičke i intelektualne moći, navodnih atributa egipatskih kraljeva.
Le Plongeon ukazuje na određene analogije koje postoje između
egipatske Sfinge i leoparda s ljudskom glavom koji čuči na vrhu mau
zoleja princa Coha. Kako bismo bolje razumjeli te analogije, potrebno
je uzeti u obzir značenje naziva Sfinge, ali također i njezin položaj u
odnosu na obzor i na građevine oko nje.
Egipatska je Sfinga okrenuta prema istoku i nalazi se ispred druge
(Kefrenove) piramide, s pogledom na Nil. Predstavlja lava koji počiva
ili čuči (možda leoparda) s ljudskom glavom. Piazzi Smyth nam kaže
da "na glavi i licu, mada nigdje drugdje, ima mnogo originalne građe
čija je površina na nekim mjestima obojena mutno crvenom bojom."
Mauzolej princa Coha, u Chichen Itzi, nalazi se ispred i istočno od
Memorijalne dvorane. Kip na vrhu je leopard s ljudskom glavom. Sve
ta boja Maya bila je crveno-smeđa, sudeći prema freskama u pogreb
noj odaji, a prema riječima biskupa Yucatana, Diega de Lande, domo
roci su, čak i u vrijeme španjolskih osvajanja, imali običaj pokrivanja
lica i tijela crvenim pigmentom.
Po pitanju egipatske Sfinge, Henry Brugsch-Bey, egiptolog i autor
knjige A History of Egypt under the Pharaohs (Povijest Egipta pod
faraonima) (1881), piše:
Sjeverno od toga golemog lika ležao je hram božice Izis; drugi,

posvećen bogu Ozirisu, nalazio se s južne strane; treći je hram
bio posvećen Sfingi. Natpis na kamenu o tim hramovima kaže
sljedeće: On, živući Hor, kralj gornje i donje zemlje, Keops
(Khufu), on, davatelj života, utemeljio je hram božici Izis, kra
ljici piramide; kraj božje kuće Sfinge, sjeverozapadno od božje
kuće i grada Ozirisa, gospodara mjesta mrtvih.
Čini se da Sfinga, smještena između hramova, što ju je Izis i Ozirisu

posvetio njihov sin, Hor, ukazuje na činjenicu da je osoba koju pred
stavlja bila blisko povezana s oba spomenuta božanstva.
Drugi natpis pokazuje da je bila posebno posvećena bogu Ra-Atu-
mu, ili "Suncu na zapadu", te ga povezuje sa "zemljama prema zalaze-
ćem suncu", s "mjestom mrtvih", i sa zemljom podrijetla njihovih
predaka. Drevni su Egipćani vjerovali da se onamo vraćaju nakon smr
ti i pojavljuju se pred Ozirisom, koji je sjedio na svojem prijestolju
usred vode. On će im tada suditi za njihova djela dok su boravili na
zemlji.
Samuel Birch, govoreći o djelu Sir Gardnera Wilkinsona, Manners
and Customs of the Ancient Egyptians (Ponašanje i običaji drevnih
Egipćana), kaže da su "Sfingu zvali Ha ili Akar" Te riječi na mayan-
skom jeziku znače "voda" i "jezerce" ili "močvara". Na temelju tih
naziva, Le Plongeon zaključuje da postoji naznaka da je kralj, kojeg
je predstavljala Sfinga, obitavao u zemljama okruženima vodom.
Njezin položaj, s glavom okrenutom prema istoku i leđima pre

ma zapadu, možda nije bez značaja. Zar to ne bi moglo značiti
da su ljudi koji su je izradili putovali sa zapada prema istoku?
Sa zapadnog kontinenta gdje je Izis bila kraljica, kad je napusti
la zemlju svojeg rođenja i otplovila dalje, sa svojim sljedbenici
ma, u potrazi za novim domom? Nije li moguće da je taj lav ili
leopard s ljudskom glavom bio totem neke slavne osobe u domo
vini, blisko povezane s kraljicom Moo, koju su kraljica i njezin
narod veoma štovali, te je željela sačuvati uspomenu na nju u
novoj zemlji i među budućim generacijama?
Slika 8.4. Simbol (glif) Ozirisa

(iz knjige Augustusa Le Plongeona Kraljica Moo i egipatska Sfinga)
Le Plongeon pita: "Je li Sfinga bila totem princa Coha?" Na mayan-

skom jeziku, na ukrasima oko ulaza u Memorijalnu dvoranu i na
skulpturama što su ukrašavale mauzolej princa Coha, princa je pred
stavljao leopard. U Egiptu je Oziris, kao kralj Amenti (kralj Zapada),
također bio prikazan kao leopard, prema Le Plongeonovim tvrdnjama
(slika 8.4). Njegovi su svećenici uvijek nosili leopardovu kožu iznad
svojih obrednih halja, i leopardova je koža uvijek visjela blizu njego
vih slika ili kipova.
U nastojanju da objasni značenje imena uklesanih na bazi Sfinge,
Le Plongeon koristi mayanski jezik i njegove fonetske podudarnosti
s drevnim Egiptom. Navodi riječi iz djela History of Egypt (Povijest
Egipta) Henryja Brugsch-Beya:
Sfinga se u tekstu naziva Hu, riječju koja označava lava s ljud

skom glavom, a pravo je ime boga kojeg Sfinga predstavlja bilo
Hor-makhu, odnosno "Horus na obzoru". Također se zvala Khe-
pra, Horus u svojem počivalištu na obzoru kamo sunce odlazi
na počinak.
Herodot nam kaže da je Horus bio posljednji od bogova koji su vla

dali Egiptom prije vladavine Mena, prvog od njihovih zemaljskih
kraljeva. Horus, najmlađi sin Izis i Ozirisa, došao je na svijet usko
ro nakon smrti svojeg oca. Istaknuo se kao njegov osvetnik, boreći se
protiv Seta i braneći majku od njega.
Na mayanskom jeziku, Hormakhu je riječ sastavljena od tri osnov
na dijela: hool, "glava" ili "vođa"; ma, "zemlja" (ili korijen riječi Maya-
ch, koja se skraćuje gubitkom dodatka yach koji čini složenicu); i ku,
"bog". Znači da bi riječ Hormakhu značila "glavni bog u Mayachu".
Treba napomenuti da su se mayanski uklesani natpisi i drugi zapisi
čitali s desna u lijevo, kao i egipatski. Le Plongeon tvrdi da u ovom slu
čaju ma znači Mayach jer znak , koji je oblika poluotoka Yucatana,
čini dio egipatskog hijeroglifa koji predstavlja ime Sfinge.
Zaključuje da bi, ukoliko to nije bilo namjerno, oni koji su stvara
li hijeroglife vjerojatno koristili neki drugi od različitih znakova za
latinsko slovo M. Le Plongeon nas podsjeća da je hijeroglifsko pismo
uglavnom bilo slikovno. Dalje tvrdi da egipatski znak , "Sunce
počiva na zapadnom obzoru", jasno pokazuje da je hijeroglif pred
stavljao zemlju, sa sličnim geografskim obrisima, smještenu u podru
čjima na zapadu. Maye su koristili isti znak za prikaz područja smje
štenih prema zalazećem suncu. (Znak čini dio riječi Alau u Troano
rukpisu, u 1. dijelu, Le Plongeonove pločice brojevi 2 i 3 . ) . Na
mayanskom bi se Khepra čitalo Keb-la - keb znači "nagib", a la je
vječna "istina" - bog, drugim riječima, Sunce. Dakle, Kebia ili Khepra
je Sunce koje se spušta prema obzoru. Što se tiče imena Hu, koje se
koristi u tekstovima za Sfingu, možda je to skraćenica od mayanskog
hul, što znači "strijela", "koplje".
Kao simbole njihovih svojstava, Grci su često stavljali ofenzivna
oružja u ruke svojih bogova. Isto su činili Egipćani. Prikazivali su Nei-
tha, Satija ili Khema kako drže luk i strijele. Horusu su dali koplje, hul,
kojim je ubio Seta, ubojicu svojeg oca. Katkad su ga prikazivali kako
stoji u čamcu i probada Setovu glavu, koji je plivao u vodi. Je li to
trebalo značiti da se tragedija dogodila u zemlji okruženoj vodom, do
koje se moglo stići jedino brodovima? Također su prikazivali Horusa
na kopnu, kako kopljem probada glavu zmije. Le Plongeon retorički
pita: "Je li zmija u Egiptu bila jedan od totema Seta, Ozirisova ubojice,
kao što je oštrica koplja bila totem mayanskoga princa Aaca, ubojice
princa Coha?" Le Plongeon je vjerovao da je odgovor potvrdan.
Na svečanosti u čast Ozirisa, štovatelji su imali običaj baciti konop
među masu, a zatim ga nasjeckati na komadiće, kao da osvećuju smrt
svojega boga. Konop je predstavljao zmiju, simbol njegova ubojice.
Le Plongeon ponovno pita: "Je li to bilo podsjećanje na tragediju koja
se dogodila u domovini, gdje je jedan član obitelji Can (zmija) ubio
svojega brata?"
Na temelju portreta njegove djece, uklesanih na vratima pogreb
ne odaje princa Coha, znamo da se njegov najmlađi sin zvao Hul. Hu-
lov je totem bila oštrica koplja, uklesana iznad njegove glave. "Nisu li
Hul, Hu, Hor i Hol srodne riječi?" pita Le Plongeon.
U djelu Sacred Mysteries Among the Maya and Quiches (Svete taj
ne medu Mayama i Quicheima) Le Plongeon nastoji pokazati, prema
identitetu njihove povijesti, njihovih imena i totema, da su Egipćani
štovali Seba, Nut i njihovu djecu (Oziris, Set, Aroeris, Izis i Nike) kao
bogove. Le Plongeon tvrdi da su to bile iste osobe kao i kraljevska obi
telj Maya: kralj Canchi; njegova žena, Zoc; te njihovo petero djece,
Cay, Aac, Coh, Moo i Nike.
Budući da nije uspjela naći zemlju Mu, kraljica Moo je otišla u
Egipat i ondje postala božica Izis koju je štovala cijela zemlja. Znala
je da su prije mnogo stoljeća mayanski kolonizatori, koji su došli iz
Indije i s obala Eufrata, već ostavili svoje korijene u dolini Nila. Potra
žila je utočište među njima, a oni su je primili raširenih ruku, prihva
tivši je kao svoju kraljicu. Zvali su je Icin, "malena sestra", ime od
milja koje se s vremenom promijenilo u Izis. Kako je vrijeme prola
zilo, njezin je kult postao moćniji čak i od Ozirisova. Pjesnik i filo
zof Lucije Apulej (123-170. poslije Kr.), u svojoj "Metamorfozi" (ta
kođer poznatoj kao "Zlatni magarac"), piše da Izis kaže: "No suncem
obasjani Etiopljani i Egipćani, poznati po drevnim predajama, štuju
me kroz dolične obrede, a zovu me mojim pravim imenom, Izis."
Grčki povjesničar Diodor Sicilski (90-21. g. pr. Kr.) u Bibliotheca
historia prikazuje ju kako govori:
Ja Izis, kraljica zemlje, koju je učio Tot, Merkur. Što sam odredi
la, nitko ne može poništiti. Ja sam najstarija kći Saturna (Seb),
najmlađeg među bogovima. Ja sam sestra i žena kralja Ozirisa.
Ja sam prva koja je naučila ljude koristiti kukuruz. Ja sam maj
ka Horusova.
U Book of the Dead (Knjiga mrtvih) (Anijev papirus iz 1240. g. pr. Kr.,
u prijevodu Wallis Budge), Izis kaže: "Ja sam kraljica tih regija; bila
sam prva koja je smrtnicima razotkrila tajne pšenice i kukuruza. Ja
sam ona koja se uzdigla u zviježđu Psa."
Je li kraljica Moo ovjekovječila uspomenu na svojeg muža u zemlji
što ju je učinila svojom, je li ona izgradila egipatsku Sfingu u čast svo
jeg pokojnog muža u Chichen Itzi - slično mauzoleju princa Coha?
Ondje ga je prikazala kao umirućeg leoparda s ljudskom glavom, čija
su leđa tri puta probodena kopljem. U Egiptu ga je također prikazala
kao leoparda s ljudskom glavom, ali ga je učinila besmrtnim poput
ponosne i glorificirane duše koja čuva zemlju gdje je našla sigurno
utočište.
Le Plongeon tvrdi da je kraljica Moo nakon smrti proglašena bo
žicom i štovana, a o njoj se govorilo da je "dobra majka bogova i
ljudi". Grci su je zvali Maia, Hindusi su je zvali Maya, a Meksikanci
Mayaoel. Je li svojem sinu Hulu povjerila nadzor nad klesanjem tog
svjetskog čuda? Može li to biti razlog iz kojeg razni egipatski tekstovi
Sfingu spominju kao Hu? Augustus Le Plongeon je vjerovao da jest.
Vladavina Škorpiona
Drevni su se Egipćani vlastite povijesti sjećali samo na neodređen,
mitski način. Tisućama se godina vjerovalo da je kralj Men bio prvi
kralj Egipta. Drevni egipatski zapisi jasno ga identificiraju kao tak
vog, ali to je bilo prije otkrića grobnice kralja Škorpiona u Abidosu,
kao i pažljivo izrađene proto-dinastičke ploče koja se zove Škorpio-
nov prikaz. Priča o tom čovjeku, čiji je simbol bio škorpion, tijekom
proteklih sto deset godina prešla je iz mitske u povijesnu.
Godine 1898. u Hierakonopolu, drevnom preddinastičkom glav
nom gradu Egipta, otkriveno je tajno skrovište svetih predmeta pove
zanih s nepoznatim kraljem. Jedan od tih predmeta bila je slavna
Narmerova (Men) paleta, obredna kozmetička paleta. Drugi je bio ri
tualna glava žezla kralja Škorpiona. U početku je taj kralj svrstan u
mitološki svijet, zajedno s drugim preddinastičkim bogovima. No sto
godina poslije, njemački arheolog Gunter Dreyer otkrio je dokaze
potrebne da se mit o kralju Škorpionu pretvori u činjenicama potvrđe
nu povijest. Dreyer je našao njegovu grobnicu, a među artefaktima
se nalazilo njegovo žezlo od slonovače. Dreyer je u grobnici još našao
malene pločice slonovače i kosti, veličine marke. Svaka je pločica
imala uklesane jednostavne sličice; možda pismo slično hijeroglinma
koje je postojalo više od dvjesto godina prije od općeprihvaćenog
datuma pojave prvog pisma.
Još je neobičnije otkriće Johna i Deborah Darnell, a riječ je o pred-
dinastičkoj ploči poznatoj kao Škorpionov prikaz. Premda ju je ošteti
lo pet tisuća godina erozije, veliki dio rezbarije još uvijek je vidljiv.
Prikazuje poznati simbol sokola (Horusa) povrh škorpiona, što ukazu
je na činjenicu da je subjekt kralj Škorpion. Darnelli vjeruju da je
ploča izrađena po naređenju kralja Škorpiona, a u čast njegove pobje
de nad Naqada-A, gradom koji je štovao Seta, boga kaosa.
Ta su novija otkrića bacila malo svjetla na egipatsku pretpovijest.
Međutim, obavijena mitskim vremenima, pretpovijest Egipta još uvi
jek je jednako tajanstvena kao i Sfinga. Komparativno, znamo veoma
malo o tim arhaičnim godinama kad je Sahara bila zelena i padale su
obilne kiše. Čini se da je kruna na glavi Sfinge djelo klesara iz četvrte
dinastije, ali znakovi erozije u i oko zidova koji okružuju Sfingu uka-
Slika 8.5. Karipski Antili
zuju na ranije razdoblje njezina nastanka, tijekom veoma davnog mit

skog vremena.
Antili u Karipskom otočju Mayama su bili poznati kao "Zemlja
Škorpiona", Zinaan, a u mayanskim su hijeroglifima bili prikazani
likom pauka, ili simbolom u kurzivu. Le Plongeon vjeruje da je to
dokaz da su Maye dobro poznavali općeniti izgled arhipelaga. Kraljica
Moo je otkrila da je mayanska Zemlja Škorpiona nestala pod valovi
ma Atlantika. Ono što mi danas vidimo, ona je smatrala ostacima. U
čast svojih otočnih sunarodnjaka, jesu li ona ili njezini potomci nasta
vili koristiti ime kralja Škorpiona u drevnom Egiptu? Le Plongeon
vjeruje da je tako.
Toksični dokazi za staru teoriju

Posao što su ga Augustus i Alice Le Plongeon obavili, i zapis što su ga
napravili na Yucatanu, bio je jednako dobar kao i rad njihovih suvre
menika, ali nitko drugi nije radio u tom području, pa nisu imali s
kim usporediti rezultate. Augustus je bio predani učenjak i domi
šljat, briljantan čovjek, ali bez dokaza koji bi potvrdili njegove teorije
i ideje, one su bile samo materijal za opovrgavanje od strane njegovih
protivnika, koji su već prihvatili kasniji datum za početak američkih
civilizacija. Da se Le Plongeon mogao suzdržati od teoretiziranja,
njegov bi se rad vjerojatno hvalio kao veliko arheološko postignuće.
Umjesto toga, uz priču o kraljici Moo i mayanskom širenju civilizaci
je, njegov je rad gurnut u stranu i zaboravljen. Ime Le Plongeon se ri
jetko kada spominje u suvremenim tekstovima o proučavanju Maya.
Više od pedeset godina nakon objavljivanja djela Queen Moo and
the Egyptian Sphinx (Kraljica Moo i egipatska Sfinga), Thor Heyerdahl,
čovjekkoji je čvrsto vjerovao da su drevne civilizacije, premda razdvo
jene oceanima, održavale kontakt, dokazao je da je moguće prijeći
Pacifiki Atlantiku najjednostavnijem plovilu. Četrdeset godinaposli-
je, Svetlana Balabanova također je našla dokaze (u svojem otkriću
nikotina i kokaina u egipatskim mumijama) da je Istok poznavao Za
pad, te da su međusobno trgovali. Naravno, tu je i dr. Robert Schoch
koji je dokazao da je Sfinga starija od egipatske dinastičke civilizacije.
Činjenice su stigle stoljeće prekasno za Augustusa Le Plongeona. Jedno
stavno je bio previše ispred svojeg vremena, a to mu nije koristilo.
Premda se teorija o kraljici Moo i njezinu putovanju u Egipat u
najboljem slučaju temelji samo na indicijama, s obzirom na nove či
njenice, sad o svemu možemo razmišljati iz sasvim drukčije perspek
tive. Le Plongeon nikad nije iznio nikakvu teoriju za koju se može
reći da je posve nemoguća.
Na kraju, tu je pitanje piramida koje je teško zanemariti kad je
riječ o drevnom Egiptu. Jasno je da su Keops (Khufu), Kefren, Smen-
kare i ostali iz ranih dinastija izgradili piramide. Također je jasno da
je tijekom tih drevnih vremena, ako je netko želio graditi nešto veliko,
to morala biti piramida - to je bilo pitanje fizike. Ipak, premda su pi
ramide različitih tipova i stilova pronađene diljem svijeta, česta je
zabluda da zemlja Nila ima više piramida nego bilo koja druga. Kultu
re drevnog Meksika i Srednje Amerike imaju tu čast. Oni su izgradili
više piramida od ikoga drugoga. S bazom koja je široka osamsto me
tara sa svake strane i šest je puta veća od egipatske Velike piramide,
Danta piramida u Gvatemali najveća je od svih što su ih ljudi ikad
izgradili. Podigli su je Maye.
Je li veza između Maya i Egipta, o kojoj je Le Plongeon govorio,
doista nevjerojatna? Možda nije. Kao što ćemo poslije vidjeti, postoje
dokazi u domaćim egipatskim predajama koji potkrjepljuju ideju da
su Maye, na neki način, bili u kontaktu s Egiptom.
9
PRETPOVIJESNI
KORIJENI EGIPTA
Ostavština kromanjonca
ovijest, definirana kao vremensko razdoblje u kojem se čovječan

P stvo izražava pisanjem, veoma je maleni postotak stvarnog vreme
na za koje je poznato da su postojala ljudska bića u svojem modernom
anatomskom obliku (dvonožni, uspravnog držanja i visokog vertikal
nog čela sa zaobljenom lubanjom). Konsenzus paleoantropologa i
arheologa kaže da mi ljudi (Homo sapiens sapiens) postojimo na Ze
mlji gotovo dvjesto tisuća godina. Nadalje, prema mitohondrijskim
DNK analizama, sva moderna ljudska bića su potomci jedne jedine
žene koja je živjela u Africi. Dakle, logično je zaključiti da sve civiliza
cije koje su se razvile i prešle iz pretpovijesnih u povijesne imaju
pretke u Africi.
Premda nema nikakvih pisanih podataka koji opisuju kako su ži
vjele pretpovijesne kulture, paleo-znanost je otkrila znatnu količinu
dokaza o tome gdje su i kako živjeli, te kad su migrirali u nove zemlje.
Prva poznata kultura koja je bila anatomski moderna, kromanjonci,
postojala je prije četrdeset tisuća godina i trideset tisuća godina traja
la je u zapadnoj Europi. No, postoje čvrsti dokazi koji upućuju na to
da nije nastala ondje, već potječe iz Afrike.
Danas su, u svjetskim populacijama, gotovo nestala fizička svojstva
koja su karakterizirala kromanjonca. Što se s njima dogodilo, i zašto
se čini da su nestali iz arheoloških zapisa, već je neko vrijeme predmet
žučnih rasprava među antropolozima. Međutim, teško se može sum
njati da smo mi njihovi potomci.
Poput svih naroda diljem svijeta, drevni Egipćani koji su 2920. g.
pr. Kr. osnovali prvu dinastiju također su imali pretke. U 7. smo
poglavlju saznali da su to bili Badariani, Naqada, Amratiani, Gerzea-
ni, Maadi i Nubijci koji su živjeli u raznim područjima sjeverne Afri
ke, blizu doline Nila. U ovom ćemo poglavlju istražiti tko su mogli
biti preci tih preddinastičkih kultura. Dokazi ukazuju da su kulture,
koje su dovele do civilizacije i pojave dinastičkog Egipta, u davnoj
prošlosti započele s kromanjoncima.
Kromanjonci s Kanarskog otočja

To se može činiti malo vjerojatnim mjestom za traženje pokazatelja
o prošlim stanovnicima Egipta, ali djelići te slagalice razbacani su na
daleko i široko. Muzej Kanarskog otočja na otoku Gran Canaria po
nosi se najvećom zbirkom lubanja kromanjonaca na svijetu. Također
su zanimljive poljoprivredne terase izgrađene od zaobljenoga kame
nja, nepoznatog podrijetla, kojih ima po svim otocima. Na otoku Te-
nerife nalazi se kompleks piramida izgrađenih od crnog vulkanskog
kamena. Arhitekturne i građevinske tehnike korištene za podizanje
šest piramida "stepenastog" stila slične su onima u Meksiku, Peruu i
drevnoj Mezopotamiji.
Skeptici su vjerovali da su piramide bile nasumična hrpa kamenja,
ali arheolozi sa Sveučilišta La Laguna i dr. Thor Heyerdahl (kojeg je
proslavila Ra ekspedicija) dokazaji su da su građevine djelo ljudskih
ruku. Iskopavanja su razotkrila da su sistematski građene od kamenih
blokova, šljunka i zemlje. Pažljivo izgrađena stubišta na zapadnoj
strani svake piramide vodila su do vrha, savršeno ravne platforme
pokrivene šljunkom. Glavni kompleks piramida, uključujući njihove
terase, bio je astronomski okrenut prema Suncu za ljetnog solsticija,
jednako kao što su egipatske piramide bile okrenute prema glavnim
stranama svijeta.
Nije poznato tko ih je izgradio, i nikakva se teorija ne nameće po
sjetiteljima gradića Guimar i njegovih piramida. Znak s jednostavnim
upitnikom obilježava nalazište. Prvi poznati stanovnici Tenerife bili
su Guanči (danas izumrli kao zasebna kultura), a oni nisu znali tko
je i kada izgradio piramide. Međutim, kao što ćemo vidjeti, dokazano
je da su Guanči bili kulturna veza između drevnih i modernih dru
štava.
Kad su početkom četrnaestog stoljeća prvi moderni Europljani
stigli na Kanarske otoke, iznenadile su ih fizičke karakteristike tamoš
njih stanovnika (Guanči) koji se nisu previše razlikovali od bijelog
stanovništva u južnim regijama Sredozemlja. Istražitelje iz devetnaes
tog stoljeća još je više iznenadila sličnost između četrdeset tisuća go
dina starog kostura kromanjonca, pronađenog u Dordognei, Francu
ska, i ostataka Guanča. Neki istraživači vjeruju da sličnosti nisu bile
samo fizičke, već i kulturne, o čemu svjedoče slike Guanča u špiljama
u Galdaru, Belmacu, Parque Cultural La Zarza, te u špiljama Los Le-
treros, naprimjer. Jednako kao kromanjonci, Guanči su u špiljama
slikali cik-cak uzorke, kvadrate i spiralne simbole, koristeći crvenu i
crnu boju. Guanči su nastavili oslikavati stijene u špiljama sve do
četrnaestog stoljeća.
Njemačka antropologinja Use Schwidetzky kaže da su Kanarski oto
ci izrazito zanimljivo područje za antropološka istraživanja. Stanovni
štvo koje je ondje živjelo u pretpovijesnim vremenima, zakopavalo je
svoje mrtve u špiljama, te je ondje otkriveno obilje kostiju. Usprkos
činjenici da Guanči više ne postoje kao kultura, skupine ljudi prije
Španjolaca preživjele su do današnjih dana, čak i nakon procesa obra
ćanja na kršćanstvo i prijelaza na drugu, dominantnu kulturu. Brojni
su znanstvenici govorili o njima u osamnaestom, devetnaestom i
dvadesetom stoljeću.
U znanstvenom radu iz 1984, profesor Gabriel Camps sa Sveučili
šta Provanse, bio je veoma jasan po pitanju pravilne identifikacije
stanovnika Kanarskih otoka i njihovih predaka. U svojem se istraživa
nju usredotočio na staru populaciju kromanjonaca sjeverne Afrike,
koje naziva Iberomaurusiani. Ti su Iberomaurusiani bili šesnaest tisu
ća godina stara kultura u sjeverozapadnoj Africi, a obitavali su na
priobalnim ravnicama i u unutrašnjosti današnjeg Tunisa i Maroka.
Živjeli su od lova na divlja goveda, gazele, velike antilope (bikojelen)
i divlje ovce, te od skupljanja morskih mekušaca. U današnje su vrije-
me fizičke karakteristike kromanjonaca rijetke u populacijama sjeverne
Afrike. Općenite karakteristike stanovnika sjeverne Afrike pripadaju
različitim tipovima mediteranskih naroda. Skupina slična kromanjon-
cima čini najviše tri posto današnje populacije Magreba (Maroko,
Alžir i Tunis). Međutim, mnogo su brojniji na Kanarskim otocima.
Izraz "Iberomaurusian" odnosi se na proizvodnju oruđa krajem
ledenog doba koju karakterizira manje kameno oruđe i oružje u uspo
redbi s oruđem ranijih kultura, osobito uz sićušne oštrice tupih rubo
va tako da se mogu držati na strani suprotnoj onoj koja reže. Proizvo
đači takvog oruđa postojali su u brojnim mjestima sjeverozapadnog
Magreba, kao što su Afalou-Bou-Rhummel, La Mouillah, Taza Cave
I i Taforalt, prije dvadeset do deset tisuća godina. Većina je nalazišta
otkrivena duž obalnog pojasa Maghreba, u špiljama i kamenim skloni
štima. Nekolicina sadrži ostatke pokopanih ljudskih kostiju. U prošlo
sti su Iberomaurusiane nazivali Mechta-Afalou, Mechta el-Arbi i/ili
Mechtoidnim tipovima. To su bili ljudi krupnih kostiju koji su sličili
europskom kromanjoncu, premda su bili izdržljiviji i po mnogočemu
drukčiji. Podrijetlo sjevernoafričkog kromanjonca nije poznato. Posto
je teorije da su stigli iz Europe, zapadne Azije ili iz nekog drugog
dijela Afrike, ili su se razvili u sjevernoj Africi. Bili su relativno viso
ki (174 centimetra za muškarce i 162,5 centimetra za žene), a imali
su široko i snažno, specifično lice s produljenom i uskom lubanjom.
Lubanja koja je izdužena i uska naziva se dolihokefalnom.
Prema studiji Dotoura i Petit-Mairea iz 1996., populacija pretpovi
jesne atlantske obale na rubu Sahare može se klasificirati u tri skupine.
Jedna skupina ima određeni broj specifičnih karakteristika i naziva
se Mechta. To je kromanjonski tip iz Tunisa. Njihova se jedinstvenost
ne može vidjeti u današnjoj populaciji. Druga skupina pokazuje proto-
-mediteranske karakteristike (opisane u sljedećem odjeljku), koje se
mogu vidjeti u današnjim Alžircima. Treća skupina pokazuje oslab
ljene karakteristike i osobitosti slične prvoj skupini. Dotour kaže da
je treća skupina slabo definirana i veoma raznolika. Premda postoje
tri skupine, budući da je treća slabo definirana i slična prvoj, govorit
ćemo o dvije općenite skupine koje se temelje na vrsti kostura: kro-
manjonskoj i mediteranskoj.
Za razliku od karakteristika kostura kromanjonaca, mediteranski
tip obično je imao dugačko i nježnije lice, s kratkom i širokom luba-
njom. Prema naslagama u Gafsi, Tunis, proto-mediteranski ostaci
stari su oko deset tisuća godina. Neki istraživači vjeruju da te dvije
ljudske skupine, kromanjonski i mediteranski tip, ukazuju na regional
nu prilagodbu i, slijedom toga, egzistiraju kao vrste velike antropološke
varijabilnosti. Proučavanje grobnih humaka na obali ispred Rabata,
Maroko, južno od Mauritanije, potkrjepljuje teoriju o dvije različite
skupine ljudi. Jedna odgovara grobnicama smještenim između 20° i 23°
sjeverno. Dotour ondje pronađene kosture svrstava u kromanjonski
(Mechta) tip. Druga skupina odgovara području sjeverno od trideset
treće paralele, blizu Rabata. Budući da je njihov kostur graciozniji i
nježniji, svrstani su u mediteranski tip.
Populacija kromanjonaca (izdržljiva i arhaična) uvijek je bila pove
zana s kulturom Iberomaurusiana i vjerojatno je domaća. Graciozniji
se kosturi pripisuju neolitskoj Capsian (Alžir) kulturi, i ne smatraju
se domaćima. Vjeruje se da su stigli s istoka i, malo po malo, prodrli u
populaciju kromanjonaca (Mechta), prvenstveno duž mediteranske
obale.
Druga istraživanja potvrđuju da je populacija kromanjonaca (Me
chta) veoma dugo živjela u sjevernoj Africi. Prema nedavnim genet
skim istraživanjima, objavljenim 2004, dio današnje populacije ima
genetski marker koji je karakterističan za prijelaz od kromanjonskog
(Mechta) tipa u mediteranski, a ograničen je na sjevernu Afriku. To
pokazuje da je prije otprilike deset tisuća petsto godina došlo do ekspan
zije mediteranske skupine u sjevernoj Africi i do njezinog širenja u
susjedne populacije.
Antropološka proučavanja pretpovijesnih naroda pokazuju da su
ljudi tipakromanjonaca (Mechta) bili jedini stanovnici regija Sredoze
mlja i sjeverne Afrike, uključujući Kanarske otoke, u razdoblju prije
deset tisuća petsto godina. Poslije je ta područja počeo zauzimati
drukčiji tip ljudskih bića (mediteranski tip), seleći se sa sjeveroistoka
prema jugozapadu. Druga istraživanja također pokazuju da su se mi
gracija i miješanje kromanjonskog i mediteranskog tipa zbivale kroz
dugo vremensko razdoblje. Strateški smještena na samom sjeverois
točnom dijelu Afrike, dolina Nila bila bi područje utočišta, kao i oku
pljalište za obadva tipa ljudi.
Obrasci povijesnih populacija u sjevernoj Africi
Prvi dokazi o ljudskim populacijama u Africi klasificirani su kao
Homo erectus prije dvjesto tisuća godina. Tijekom prvog dijela ledenog
doba, prije dvjesto do sto tisuća godina, Homo sapiens se prvi put
pojavio kao neandertalac u Europi. Moderni se čovjek u Europi poja
vio mnogo kasnije, prije otprilike četrdeset tisuća godina. U sjevernoj
se Africimoderni čovjek (Homo sapiens sapiens) pojavio kao Iberoma-
urusiani (afrička varijacija kromanjonca) prije devetnaest do deset
tisuća godina. Proto-mediteranski tip se poslije pojavio kao Capsian
kultura prije deset do pet tisuća godina, navodno stigavši s istoka. Te
dvije skupine čine ljudske tipove koji su bili preci Berbera, koji su
genetski bili manjina, kao i dio populacije današnje sjeverne Afrike
koji nije berberski.
Antropolozi povezuju pretpovijesne stanovnike sjeverne Afrike s
europskim kromanjoncima. Između ostalih fizičkih karakteristika,
bili su prilično visoki (170 centimetara, u prosjeku), imali su široko
lice i dolihokefalnu (duguljastu) lubanju, te veliki lubanjski kapacitet
(1650 kubičnih centimetara). Sjevernoafrički kromanjonac bio je
dominantan tip ljudskih bića u sjevernoj Africi sve do dolaska proto-
mediteranskih (Capsian) kultura.
Francisco Garcia Talavera kaže da se oko 5000 g. pr. Kr. kromanjon-
ski tip počeo demografski smanjivati, povukavši se na zapad u planine
Sredozemlja, na obalu Atlantika i Kanarske otoke, te na jugozapad
Sahare i u Sudan. Ipak, nisu posve nestali u Magrebu. Vjeruje se da je
tijekom trećeg stoljeća pr. Kr. osam posto populacije tog područja bilo
kromanjonskog tipa, a taj se postotak ravnomjerno smanjivao. Proto-
-mediteranski tip, sličan današnjim mediteranskim populacijama,
pojavio se u istočnom dijelu Magreba prije devet tisuća godina. Taj
se novi tip sastojao od dvije vrste; jedna je bila krupna i visoka (173
centimetra za muškarce), a druga je bila sitnija i živjela u planinama.
Prema svim pokazateljima, sitniji tip potječe s Bliskog istoka, a to su
također preci starijih sjevernoafričkih naroda, kao što su Natufijan-
ci, stanovnici istočnih obala Mediterana.
Camps kaže da se ti pradavni stanovnici Mediterana opravdano
mogu nazvati proto-Berberima, zbog njihove kulture i sklonosti ko
rištenju geometrijskih motiva u ukrašavanju; njihovi tjelesni ukrasi i
keramika također su veoma slični berberskima. Na početku povije
snih vremena duž sjevernoafričke obale, počeli su se pojavljivati tumu
lusi (grobni humci) i megalitski spomenici, zajedno s geografskom
ekspanzijom mediteranskih tipova. Međutim, čini se da je ta megalit-
ska kultura stigla iz europskih zemalja zapadnog Mediterana, te naj
vjerojatnije potječe iz kultura kromanjonaca. Jasno je da je utjecaj
kromanjonaca na fizičku antropologiju regije mnogo manji nego gene
tički doprinos populacija istočnog Mediterana.
Na sjevernoafričku populaciju i kulturu također su s istoka utjeca
li Feničani, koji su osnovali kolonije u devetom i desetom stoljeću pr.
Kr., te muslimanski zavojevači u sedmom i jedanaestom stoljeću po
slije Kr. Moglo bi se očekivati da će te invazije na neki način promije
niti sjevernoafričku genetiku, osobito ova posljednja - kontingent
od sto tisuća ljudi pridonio je brzoj arabizaciji regije. Druge invazije
i osvajanja Europljana istočnog Mediterana uključuju Rimljane (146.
g. pr. Kr. do 439. poslije Kr.), Vandale (439. do 533.) i Bizantince (533.
do 647.), a poslije su to bili Otomansko carstvo, Turci, Portugalci,
Španjolci, Francuzi i Talijani. Ironija je u tome što su osvajači veoma
malo doprinijeli demografiji i genetici današnjih stanovnika sjeverne
Afrike. Golema većina tih stanovnika potječe od mediteranskih (Cap-
sian) kultura.
Kanarski otoci imaju iste pretpovijesne komponente kao sjeverna
Afrika: kromanjonski i proto-mediteranski tip. Prema tvrdnjama ne
kih autora, prva i primitivnija ljudska bića stigla su na otoke između
2500. g. pr. Kr. i 1000. g. poslije Kr. Međutim, zbog brojčanih omjera
kromanjonskog tipa (Tenerife, 34 posto; Gran Canarie, 33 posto;
Gomera, 45 posto), vjerojatnije su ranije stigli s kontinenta na Kanar-
ske otoke, dok je kromanjonski tip bio dominantan u sjevernoj Africi,
prije više od 10.500 godina.
Istodobno, ili možda nešto poslije, stigli su proto-mediteranski lju
di. Međutim, na Kanarskim su otocima pronađeni samo ostaci krup
nog mediteranskog tipa. Također su bili veoma visoki, s izduženim i
uskim licem peterokutnog ili četverokutnog oblika. Taj se tip povezu
je, barem na otoku Gran Canarie, s "kulturom tumulusa", budući da
su svoje mrtve pokapali u pogrebnim spomenicima, dok su kroma
njonski tipovi to činili u špiljama. U posljednje se vrijeme iznose teo-
rije da jasna rasna različitost između ta dva tipa ljudskih bića nije po
stojala, kako se to činilo prvim antropolozima. Unatoč njihovoj
neobičnoj izolaciji, čini se da su jezik i kultura kanarskih domorodaca
rano-berberski, o čemu svjedoče arheologija, toponimija i antropo
logija. Uz iznimku sporadičnih kontakata s Feničanima, Kartažanima
i Rimljanima (uglavnom s komercijalnim ciljevima), te u novije vrije
me s europskim Arapima, populacija Kanarskih otoka ostala je izoli
rana sve do španjolskih osvajanja tijekom petnaestog stoljeća.
Postoje dva dugogodišnja pitanja koja se tiču tih ljudi. Prvo, kakva
je bila genetska veza između Iberomaurusiana (prije dvanaest tisuća
godina) i sjeverozapadnih Afrikanaca iz povijesnih vremena - Capsia-
na, Berbera i Guanča? Drugo, jesu li Iberomaurusiani krupnih kostu
ra i Nubijci iz sjeveroistočne Afrike bili varijante iste populacije?
Proučavanja zuba pomažu odgovoriti na ta pitanja.
Istraživanja o zubima
Joel D. Irish, antropolog sa Sveučilišta Aljaske u Fairbanksu, bavio se
istraživanjem pitanja genetskog kontinuiteta u sjevernoj Africi kroz
analizu zubnih svojstava. Godine 1993. i 1998. usporedio je zube sta
novnika sjeverne Afrike i Europe, koristeći uzorke iz različitih vremen
skih razdoblja. U svojim je rezultatima opisao kako se na trinaest
uzoraka zuba stanovnika sjeverne Afrike nakon ledenog doba vide
sličnosti s uzorcima zuba Europljana. Kod tih se ljudi vidi simplifika-
cija i masovna redukcija zubala. Homogenost tog obrasca, nazvana
"Sjevernoafrički kompleks zubnih značajki", otkrivena je, unatoč gole
mim vremenskim i geografskim razmacima, kod osam tisuća godina
starih Capsiana i novijih Berbera, na Kanarskim otocima, u Egiptu i
Nubiji (južni Egipat i sjeverni Sudan). Irish je također otkrio da svako
sjevernoafričko odstupanje od tog jednostavnog zubnog obrasca
vodi u smjeru svojstava naroda južno od Sahare, što pokazuje da su
postojale nekakve veze između tih naroda. Nadalje, njegova se otkrića
podudaraju s genetskim istraživanjima koja povezuju stanovnike sje
verne Afrike s Europljanima i zapadnim Azijatima, ali također poka
zuju genetski utjecaj naroda južno od Sahare. Također je uočio da
učestalost zubnih svojstava Iberomaurusiana sugerira da bi vremen-
sko razdoblje u kojem je došlo do tog sjevernoafričkog evolucijskog
obrasca moglo biti starije no što se ranije vjerovalo. U novijem je
istraživanju (2001.) usporedio zube Iberomaurusiana, Capsiana, Ber
bera (Shawia i Kabyle), Guanča s Kanarskih otoka, Nubijaca, Egipća
na, Kartažana i arapskih beduina.
Irish je otkrio da je kromanjonski tip, Iberomaurusiani od prije
dvanaest tisuća godina, srodan stanovnicima sjeverne Afrike koji su
živjeli kasnije u povijesti, tijekom egipatskih dinastičkih vremena.
Međutim, unatoč navodnim sličnostima u kulturi i lubanjskih kara
kteristika, Iberomaurusiani su posve različiti od Nubijaca od prije dva
naest ili više tisuća godina. Uzorci Iberomaurusiana imaju sličnosti
sa svim kasnijim stanovnicima sjeverne Afrike, što se vidi po detalji
ma Sjevernoafričkog kompleksa zubnih značajki. Ekstremno razila
ženje između Iberomaurusiana iz ledenog doba i Nubijaca pokazuje
da nisu bili u bliskom srodstvu. Nubijci pokazuju obrazac dodavanja
zuba, poput onoga vidljivog kod naroda južno od Sahare. Oni imaju
jedanaest svojstava što ih Irish naziva "Zubni kompleks Afrikanaca
južno od Sahare".
Irish također tvrdi da su se Natufijanci (kultura na istočnim obala
ma Mediterana iz otprilike 8000 g. pr. Kr.) znatno razlikovali od Ibero
maurusiana i drugih stanovnika sjeverne Afrike. Nisu slični Capsia-
nima, te opovrgavaju teoriju o precima i potomcima.
Zubni dokazi podupiru teoriju da je stariji od dva glavna tipa ljudi
bio sjevernoafrički kromanjonac, koji je postojao diljem sjeverne Afri
ke i na pirenejskom poluotoku. Međutim, iz nekog nepoznatog razloga,
čini se da su gotovo nestali iz sjeverne Afrike, prepuštajući područje
mediteranskom tipu.
Kromanjonac
Kromanjonac je naziv dodijeljen svim anatomski modernim ljud
skim bićima koji su živjeli u Europi i na Bliskom istoku tijekom lede
nog doba, prije četrdeset do deset tisuća godina. Za razliku od ranijih
neandertalaca, za koje se vjeruje da su bili primitivniji, kromanjonci
su klasificirani kao Homo sapiens sapiens, što znači da su oni naši pre
ci. Premda se neke od njihovih fizičkih karakteristika vide kod današ
njih ljudi, smatraju se izumrlima kao posebna vrsta.
Od izuma filmske kamere, hollywoodski su filmovi i televizija uve
like utjecali na opću percepciju kromanjonca, često poznatog kao
"špiljski čovjek". Prikazivan je kao mišićav i krupan, nasilnik odjeven
u životinjsku kožu koji svoju družicu vuče za kosu. "Ugh", rekao bi
drugim špiljskim ljudima dok bi komad mesa prinosio licu. Poput dje
teta, oslikavao je stijene svoje špilje. To je bila općeprihvaćena predo
džba, ali nije mogla biti dalje od istine.
Kad biste danas slučajno sreli kromanjonca, odjevenog u traperice
i majicu, ne biste ga mogli razlikovati od ostalih ljudi. Premda se vje
ruje da kromanjonci nisu gradili gradove ni pisali književna djela, po
ponašanju su bili jednako moderni kao i današnji ljudi, s istom sklo
nošću simbolici, tehnologiji, umjetnosti i obitelji.
Kromanjonac je bio visok, uspravna držanja, jasno definirane bra
de, malenog čela, istaknutog nosa i zaobljene glave koja je bila neobi
čno izdužena. Tijekom njegova vremena, nosio je odjevne predmete
od omekšane kože, šivane iglama od kostiju i koncem dobivenim od
sušenih životinjskih crijeva. Ukrašavao se ogrlicama, narukvicama i
talismanima napravljenim od školjki, cvijeća, zuba i kosti. Također je
gradio trajne naseobine, osmišljene tako da izdrže hladne zime.
Živio je u kolibama sličnim šatorima sjevernoameričkih Indijanaca
(vigvam). Udubina je služila kao pod, a oko nje su postavljene motke
kao okvir na koji se stavljalo spojene životinjske kože, za izolaciju, a
kamenje namješteno duž donjeg ruba osiguravalo je stabilnost. Tije
kom ljetnih mjeseci, živio je u prenosivim, laganim šatorima dok je
slijedio krda životinja, te je kopao plitke jame u trajno smrznutom tlu
koje su služile kao prirodni hladnjaci. Lampe u ognjišta koristili su se
za osvjetljavanje i kuhanje. Taborišta su bila tipično kompleksna, uka
zujući na unaprijed osmišljenu gradnju. Redovito su bila okrenuta
prema istoku, radi dobivanja topline jutarnjeg sunca.
Otkriće
Otkako postoji moderna civilizacija, i ono što mi zovemo poviješću,
nitko nije znao da je taj tip ljudskih bića ikada postojao. Prirodne su
sile zakopale dokaze o njihovu životu duboko pod zemljom. Naša je
povijest, barem koliko je nama poznato, započela negdje oko 4000. g.
pr. Kr. Međutim, otkrića u Francuskoj i Španjolskoj tijekom devetna
estog stoljeća sve su promijenila.
U ožujku 1868. radnici koji su postavljali željezničku prugu u do
lini Cro-Magnon prokopali su naslage drevnog kamenog skloništa i
razotkrili njegove slojeve. Arheolozi Edward Lartet i Henry Christy
uskoro su otkrili da slojevi sadrže ostatke kostiju pet osoba: tri odrasla
muškarca, jedne odrasle žene i djeteta. Uz njih je bilo zakopano kame
no oruđe, izrezbareni rogovi soba, privjesci od slonovače i morske
školjke. Nepoznati su ljudi očito bili veoma stari, kao i prvi pronađeni
ljudski ostaci te vrste. Nakon toga su se svi ostaci kostiju te vrste bilje
žili pod nazivom kromanjonac, a pronađeno ih je još mnogo. Kako
se nastavilo istraživanje i otkrivena su još mnoga nalazišta, postalo je
jasno da je prije četrdeset tisuća godina taj narod obitavao u zapadnim
područjima Europe, u današnjoj Španjolskoj i Francuskoj.
Kulture ledenog doba

Kromanjonac je često bio temelj za proučavanje teoretskih predaka
suvremenog čovjeka, ne samo zbog anatomije, već i zbog njegove
velike sposobnosti za umjetničko izražavanje. U njihovim taborištima
i špiljama, umjetnost je bila izražena u gotovo svemu što su radili.
Arheolozi su kromanjonce podijelili na pet kultura koje su postojale
u različitim razdobljima tijekom ledenog doba, a podjela se temeljila
na izradi njihova oruđa: orinjasijen (Aurignacian), gravecijen (Gra-
vettian), solitrejen (Solutrean), magdalenijen (Magdalenian) i azilijen
(Azilian). Sve su te skupine podgrupe kromanjonaca, ali svaka je ima
la vlastitu specifičnu kulturu koja se temelji na vrsti oruđa što ga je
izrađivala i korištenom materijalu, te na razdoblju u kojemu je živjela.
Sjevernoafrički Iberomaurusiani (kromanjonski tip) vjerojatno su bili
srodnici magdalenijenske azilijenske kulture koje su postojale u istom
razdoblju.
Prvo društvo kromanjonaca poznato je kao orinjasijen, a dobilo je
naziv po nalazištu Aurignac, u Pirinejima, gdje je prvi put otkriveno.
Njihova je kultura trajala od prije četrdeset do dvadeset osam tisuća
godina, i bila je geografski veoma raširen fenomen. Prostirala se od
Španjolske (regija Santander) do južnog Walesa, uz gušće naseljena
mjesta uz gornji tok Dunava u Njemačkoj i Austriji, te u moravskom
području Slovačke. U Francuskoj su zauzimali malene doline Dordo-
gne oko Les Eyzies-de-Tayac i u podnožju Pirineja.
Oruđe i vrste oruđa orinjasijenske kulture bile su standardizirane.
Tijekom vremena, razvile su se strugalice za pripremanje životinjske
kože i jetkala za graviranje. Oruđe od kremena izrađivalo se od kame
nih oštrica, a ne pločica dobivenih kalanjem. Šiljci (za lov) izrađiva
li su se od rogova, kosti i slonovače. Jedna od njihovih značajnih
inovacija bio je razvoj ukrasa za tijelo, uključujući probušene školjke,
životinjske zube, izrezbarene privjeske od kosti, narukvice i ogrlice od
slonovače. Iznenadna pojava istančane umjetnosti otkrivene u špilji
Chauvet-Pont-d'Arc zasigurno je bila jedno od njihovih najupečatlji
vijih postignuća.
Nazvana po špilji u La Gravette u Dordognei, na jugozapadu Fran
cuske, gravecijenska je kultura postojala prije dvadeset osam i dvade
set dvije tisuće godina. Jednako kao u slučaju njihovih prethodnika,
gravecijenska je kultura bila veoma raširena. Naseobine su otkrivene
od jugozapada Francuske do Walesa i istočne Europe. Artefakti su ta
kođer pronađeni u taborištima lovaca na mamute u Rusiji. Premda
ima regionalnih razlika, gravecijenski su načini života neobično slični
u svim područjima gdje su pronađeni artefakti. Čak se nagađa da ko
munikacija između naseobina može biti objašnjenje za takve sličnosti.
Kad se pojavila gravecijenska kultura, došlo je do značajne promje
ne u ponašanju. Velike, organizirane naseobine, koje su se uglavnom
sastojale od jednostavnih šatora, utemeljene su na otvorenim prostori
ma. Ostaci životinja ukazuju na mogućnost da se u nekim naseobina
ma živjelo tijekom većeg dijela godine. Druge su naseobine bile prilično
pomno izgrađene, kao što je Dolni Vestonice u današnjoj Čehoslo-
vačkoj. Ondje su kolibe građene od kostiju mamuta, a sadržavale su
jame za spremanje i čuvanje hrane.
Analize iskopanog materijala također ukazuju na mogućnost da
su kolibe mogle imati različite namjene. Jedna koliba, odvojena od glav
nog naselja, vjerojatno se koristila za proizvodnju malenih figurica
od gline koje su se potom "pekle" na obližnjem ognjištu. Dobro pozna
te malene figurice Venere, koje su obično naglašavale dojke i stražnji
cu, gravecijenskog su podrijetla.
S obzirom na tako suradnički način života, vjerojatno je postojala
društvena hijerarhija, s uključenim pravilima ponašanja. Tehnologija
oružja i metode lova postale su složenije. Malene, zašiljene kamene
oštrice, s jednim tupim rubom, postale su njihov standard. Neobično
je da su pronađeni jednaki šiljci od kamena i kostiju, što pokazuje da
su bili veoma vješti obrtnici.
Njihovi običaji pokapanja mrtvih ukazuju na revoluciju u načinu
razmišljanja i početke sustava vjerovanja. Određeni su pojedinci,
možda vođe lova, bili pokriveni crvenim okerom (za koji se smatralo
da simbolizira povratak u maternicu) i pokopani u špiljama s ostacima
velikih biljojeda. "Crvena gospa iz Pavilanda" u Walesu (zapravo,
mladi odrasli muškarac koji je umro prije dvadeset sedam tisuća godi
na) bio je pokriven lubanjom mamuta. U trostrukom grobu u Dolni
Vestonice pronađeni su žena i dva muškarca, svaki s jedne njezine
strane; ruka jednoga bila je ispružena preko područja njezine zdjelice.
Dva adolescenta u Sungiru, Rusija, pokopani su tako da im se glave
dodiruju, a na sebi su imali tisuće kuglica izrađenih od mamutovih
kljova, te pokrivala za glavu od polarne lisice.
Solitrejenska kultura dobila je naziv po nalazištu Solutre, a bila je
poznata po jedinstvenom načinu izrade oruđa. Postojala je prije dva
deset jedne do sedamnaest tisuća godina na jugozapadu Francuske. U
prvom su redu poznati po prekrasno izrađenim, dvostranim ploči
cama s dizajnom lovorovih listova. Postoje polemike o podrijetlu nji
hova rada, ali dokazi upućuju na to da je riječ o izumu iz Dordogne.
Drugi taj rad pripisuju naglom dolasku novog naroda.
Stilovi izrade šiljaka i oštrica s lovorovim i vrbovim listovima, veo
ma cijenjeni zbog pojedinosti i fine izrade, ističu solitrejensku kulturu
kao veoma vještu u proizvodnji oruđa. Te su se tehnike koristile još
tisućama godina, a obilježile su prijelaz od jednostranih šiljaka (obra
đenih samo s jedne strane) do dvostrane obrade. Jednostrani šiljci
bili su česti u ranom solitrejenskom razdoblju. Postupno su ih zamije
nile oštrice s lovorovim listovima i dvostrani šiljci.
Solitrejenska tehnologija također je označila početak primjene te
hnike kalanja udaranjem jednog ruba u drugi, što se zove outre passe
(nadilaženje zastarjelog). Neki na taj način izrađeni predmeti koristi
li su se za ukrašavanje. Bili su tako fino izrađeni da nisu dopuštali da
ih se koristi kao oruđe (što ukazuje na mogućnost da su služili samo
za užitak). Također su pronađene igle od kosti, a to ukazuje na izradu
krojene odjeće, što je veoma korisno u ledenoj klimi. Premda su pro-
Slika 9.1. Šiljak u obliku lovorovog lista (s fotografije Brucea Bradleyja)
nađene narukvice, ogrlice od kuglica, privjesci, broševi od kosti i

obojeni pigmenti, što jeočito upotrebljavano za ukrašavanje pojedina
ca, rijetki su primjeri solitrejenske umjetnosti. Sastoje se od skulptu
ra u niskom reljefu i ureza na kamenim pločama.
Magdalenijenska kultura, nazvana po kamenom skloništu u Le
Madeleine, Francuska, postojala je prije sedamnaest do trinaest tisuća
godina. To je možda najimpresivnija kultura starog kamenog doba.
U tom je razdoblju izrada oruđa od kosti dosegnula najvišu razinu.
Česti su bili vješto izrađeni šiljci harpuna, osti, pa čak i igle. Na košta
no su oruđe često gravirali slike životinja, a pronađene su sjekirice,
čekići, šiljci koplja, harpuni i igle. Kameno oruđe magdalenijenske
kulture također je uključivalo lopate, jetkala (slično dlijetu, s nakoše
nim vrhom), strugalice, bušila i šiljke. Na nekom se oruđu, od mikro-
lita do veoma dugačkog oruđa, vidi napredna tehnika izrade. Oružje
je bilo veoma usavršeno i raznovrsno, a u tom je razdoblju prvi put
upotrijebljen atlatl (pomagalo za bacanje koplja). Duž južnog ruba
ledenog pokrova razvili su se maleni čamci i harpuni, što ukazuje na
društvo ribara i lovaca.
Najneobičnije postignuće magdalenijenske kulture bile su spekta
kularne slike u špiljama, koje su dosegnule vrhunac u kasnijem dijelu
njezina razdoblja. Ranu špiljsku umjetnost karakteriziraju grubi crni
crteži. Međutim, poslije se pojavljuju prelijepo izrađeni likovi razli
čitih boja. Poznate slike u špiljama Altamira i Lascaux pripadaju tom
razdoblju, najintrigantnijoj fazi ljudskog razvoja uopće (ili barem u
francusko-kantabrijskom području). Nakon što je posjetio Lascaux,
Picasso je izjavio da "otad nije naslikano ništa takve kvalitete".
Prvi put otkrivena u Le Mas d'Azil (špilja u Arigeu, Francuska),
azilijenska je kultura bila posljednji ostatak raspršenih magdalenijen-
skih zajednica. Trajala je u razdoblju od prije jedanaest tisuća petsto
i jedanaest tisuća godina. Sa središtem u pirinejskom području, širila
se do Švicarske, Belgije i Škotske, te je bila jedan od najranijih predstav
nika mezolitičke (srednje kameno doba) kulture u Europi. Predmeti
od kosti i kremena bili su slabije izrađeni, a fokus je bio na malenom
oruđu geometrijskih oblika, što se često koristilo u kombiniranom
oruđu pod nazivom mikroliti. Obrada kostiju bila je ograničena na
grube, plosnate, nazubljene šiljke. Na nekoliko azilijenskih nalazišta
također su pronađeni shematski obojeni obluci. Neki misle da su to bili
počeci jednostavnog alfabeta. Azilijence, posljednji narod ledenog
doba, slijedila je tardenoisienska (Tardenoisian) kultura koja je zauzi
mala veći dio Europe nakon ledenog doba.
Umjetnost i izražavanje
Od slika u špiljama do malenih figurica, kromanjonac se izražavao
kreativno, osobito kad je riječ o njegovom zanimanju za lov i suštinu
ženstvenosti. Za neke slike u špiljama, za koje se smatralo da potječu
iz magdalenijenskog razdoblja, sad je dokazano da su stare trideset
tisuća godina. Novootkrivena (1994) špilja u Chauvetu na svojim stije
nama ima tristo ili više slika životinja. Figurice "Venere" (maleni, na
vatri stvrdnuti idoli žena), premda dominantne u gravecijenskoj kultu
ri, pronađene su diljem Europe, i to iz svih razdoblja.
Umjetnost se također koristila kao izražavanje poštovanja spram
pokojnika. Izrezbareni privjesci, narukvice i drugi predmeti pronađe
ni su uz mnoge ostatke kostura. U dvadeset osam tisuća godina starom
mjestu pokopa u Rusiji, pronađeni su ostaci dvoje mladih ljudi i šezde
set godina starog muškarca koji su ukrašeni privjescima, narukvicama
i ogrlicama. Njihova odora za pokop sadržavala je više od tri tisuće
kuglica od slonovače, a za izradu svake trebalo je oko sat vremena.
Kraj mladih su se osoba nalazile savršeno ravne kljove mamuta, a iz
ravnali su ih kuhanjem u vodi. Međutim, nisu svi pokojnici pokopani
na tako raskošan način. Neka su tijela pronađena u skromnim grobo
vima, što ukazuje na klasnu strukturu i društvenu hijerarhiju. Bez ob
zira na način, pogrebna je ceremonija bila sastavni dio njihove kulture.
Spektakularni predmeti umjetničke vrijednosti ukazuju na dubinu
kulture i raznolika razmišljanja. Pronađene su pločice od kosti i kame
na s kompleksnim znakovljem. Za jednu se vjeruje da predstavlja
lunarni kalendar. Druge su pločice protumačene kao rovaši lovačkih
pothvata. Jedno od manje poznatih, ali impresivnijih otkrića bilo je
da su kromanjonci svirali glazbu. Koštane flaute, udaraljke, pa čak i
ksilofoni pronađeni su u nekima od najstarijih orinjasijenskih nala
zišta, a procijenjeno je da su stari tridesetak tisuća godina.
Jasno je da svaki intelekt koji za sobom ostavi takvu umjetnost,
osobito ako je ima u svim aspektima života, nikako ne može biti primi
tivan, te ga doista treba smatrati veoma inteligentnim. Umjetničko
izražavanje i inteligencija idu rukom pod ruku; možda je prvo rezultat
drugoga. Bez obzira koji je razlog za njihovu umjetnost, bila je jedna
ko važan dio njihova društva kao što je i našega.
Danas je posjedovanje velikih umjetničkih djela simbol postignu
ća ibogatstva. Premda nije svatko umjetnik, svi posjedujemo tu sposob
nost. Umjetnost je dio nas. Slikanje prstima često je jedan od prvih
načina samoizražavanja kojemu poučavamo našu djecu. Neki nastav
ljaju tu tradiciju izražavanja kroz adolescentsko do odrasle dobi; dru
gi nikad ne prestanu. Upravo se ta koncepcija samoizražavanj a, odnos
između umjetnosti i intelekta, nalazi na veličanstvenim slikama u
špiljama kromanjonaca iz ledenog doba.
Figurice Venere pobuđuju veliko zanimanje među istraživačima,
možda zbog pružanja uvida u religiozna vjerovanja kromanjonaca.
Tijekom godina ponuđeno je nekoliko teorija za objašnjavanje činjeni
ce da su te figurice pronađene na mnogim područjima. Najnovija
teorija je da su one predstavljale "Majku božicu" od koje potječe sav
život, a njezin nabrekli trbuh prikazuje trudnoću. Drugi vjeruju da
figurice simboliziraju plodnost. Ali nije jasno zašto bi tim lovcima-
skupljačima trebala pomoć za plodnost, osim ako već nisu pripitomi
li životinje i uzgajali usjeve. Treći smatraju da su figurice simbol kulta;
mnogi se s time ne slažu. Znanstvenici kažu da jednostavno nema
dovoljno dokaza o društvima iz ledenog doba da bi se razvile čvrste
teorije.
Moda ledenog doba
Profesorica na Sveučilištu Illinoisa, Olga Soffer, stručnjakinja za mo
du koja je postala antropolog, primijenila je novi pristup proučavanja
figurica Venere. Nakon što je otkrila tragove tkanih vlakana na krhoti
nama gline iz središnje Europe, zaključila je da bi se mogli pronaći
dokazi o tekstilnim predmetima. Soffer i njezina ekipa napravili su i
objavili znanstveni rad o dvjesto figurica Venere iz gravecijenskog
razdoblja. Premda su njezina tumačenja važnosti figurica predmet
polemika među njezinim kolegama, mnoštvo dokaza što ih je prikupi
la dovela je do značajnih promjena u stavovima. Treba napomenuti
da su Olga Soffer i njezina ekipa proučavali originale - što je važan
pristup jer su neki od zamršenijih crteža na površini figurica previše
plitki da bi se dobro vidjeli na fotografijama.
Otkrila je da su kape, pojasevi, trake i suknje (prvobitno izrađene od
tkanih vlakana) pomno uklesane na figuricama. Neki od primjera rea
listično prikazuju izradu na bazi vlakana. Drugi se sastoje od horizon
talnih crta oko tijela, kao što je slučaj s Venerom iz Dolni Vestonice.
Prije se smatralo da je riječ o frizuri iz paleolitika, ali se zapravo
radi o mreži ili mrežici za kosu na nekim figuricama, kao što je slučaj
s dvadeset dvije tisuće godina starim primjerom nazvanim Lady of
Slika 9.2. Venera iz Willendorfa, lijevo, i Lady od Brassempouya

(uz dopuštenje Olge Soffer)
Slika 9.3. Venera iz Dolni Vestonicea (uz dopuštenje Olge Soffer)
Brassempouy. Soffer kaže da je Venera iz Willendorfa najbolji primjer

na kojem se vidi pokrivalo za glavu koje prikazuje kapu ili šešir izra
đen od neke vrste vlakana. Poman pregled razotkriva spiralni, rukom
tkani predmet koji možda počinje od čvora u sredini, slično nekim
vrstama spiralno pletenih košara. Premda je to veoma daleko od Eu
rope iz ledenog doba, mrežasta pokrivala za glavu pronađena su na
ženskim tijelima u danskim tresetištima.
Soffer je također otkrila regionalne razlike između figurica iz za
padne, središnje i istočne Europe. Trake postoje gotovo na svim figu
ricama iz istočne Europe koje imaju pokrivala za glavu. Narukvice i
ogrlice postoje na Venerama iz istočne i središnje Europe, ali ih nema
na onima iz zapadne Europe. Mrežaste su suknje prikazane u zapadnoj
Europi, katkad s pričvršćenim pojasom. Na figuricama u središnjoj i
istočnoj Europi često se vide šeširi s utkanom trakom, pojasevi, ogrli
ce i narukvice.
Sve to ukazuje na razlike u kulturama, te dopunjava raniju analizu
figurica, što ju je napravila sovjetska arheologinja Maria Gvozdover.
Njezin znanstveni rad o figuricama zaključuje da su zapadni Europlja-
ni češće naglašavali bokove i bedra, dok su istočni isticali dojke i trbuh,
a u središnjoj Europi vidi se mješavina jednog i drugog.
Jedna od intrigantnijih činjenica je ta da su muške figurice veoma
rijetka pojava, a samo ženski kipići iz gornjeg paleolitika prikazuju
odjevne predmete. Soffer vjeruje da je svaka figurica imala vlastitu ulo
gu u društvu, što se temelji na vrsti tijela. U skladu s dva prijašnja istra
živanja (Gvozdover 1989. i Kloma 1991.), SofFer vjeruje da su se žene
gornjeg paleolitika bavile modom. Njezini podaci (kao i oni iz 1997,
Leisure) ukazuju da su žene Europe između osamnaestog i dvadeset
osmog tisućljeća pr. Kr. razgovarale o onome što je za njih bilo važno,
a to su tkana i pletena odjeća, pokrivala za glavu i drugi predmeti
izrađeni od biljnih materijala.
Međutim, dokazi o odjeći što su je doista nosili postoje jedino u
grobovima. Rijetki su, jer biološki razgradiv materijal ne može preži
vjeti utjecaj prirodnih sila kroz dugo vremensko razdoblje. U tri
grobna mjesta u Sungiru (blizu Vladimira, 150 kilometara istočno
od Moskve), od prije dvadeset pet tisuća godina, jasno se vidi da su
pojedinci bili ukrašeni kuglicama. Jedinstveni položaj tih kuglica i
deformacije niti dokazi su da su postojale košulje s kapuljačama, hlače
s pričvršćenom obućom, te šeširi, kape i plaštevi. Tri pokopane osobe
su stariji muškarac, žena adolescentske dobi i dječak star između se
dam i devet godina. Na sebi imaju mnogo narukvica, amuleta, ogrlica
i prstenova.
U svojem zaključku, Soffer kaže da je rad žena, u proizvodnji plete
nih košara i tekstila, bio simbol postignuća i dio veoma cijenjene ekono
mije u društvima paleolitika. Stoga su nosile tkane odjevne predmete
kako bi pravilno prikazale ženu tog vremena, a tkani su predmeti ukle
sani na figuricama. Neki od njezinih kolega napominju da bi njezin
pristup mogao biti previše ženski, ali treba imati na umu da su se razli
ke između spolova, tijekom cijele povijesti, uvijek prikazivale u suprot
nim društvenim ulogama.
Njezino istraživanje navještava da je prije više od dvadeset tisuća
godina postojalo veoma sofisticirana i društvena kultura, a možda
čak i prije četrdeset tisuća godina. Također ukazuje na veoma razli
čitu kulturu od one koja se razvila kasnije u povijesnim vremenima,
kulturu koja je bila usredotočena na ženu i njezinu ulogu u životu.
Kromanjonac i Majka božica stare Europe
Odrastajući u Litvi, Marija Gimbutas poznavala je predaje o božici
Laimi, "prelji" ili tkalji života. Sjeća se kako su joj žene nudile darove
ručnika i tkanih predmeta. Božica je noću često provjeravala svoje
vjernice, tako što je virila kroz prozore.
Premda je Litva tijekom četrnaestog stoljeća prešla na kršćanstvo,
ostala je uglavnom poganska zemlja tijekom narednih nekoliko stolje
ća jer misionari nisu dobro poznavali njihov jezik. Božica je, u nekim
dijelovima, ostala dio istočnoeuropske kulture sve do devetnaestog i
dvadesetog stoljeća. Fascinirana kulturom uz koju je odrasla, Gimbu
tas je svoja prva istraživanja usredotočila na lingvistiku, etnologiju i
narodne legende.
Godine 1942. Gimbutas je magistrirala na Sveučilištu Vilniusa u
Litvi pod njemačkom okupacijom; četiri godine poslije, doktorirala
je na Sveučilištu Tubingen u Njemačkoj. Obje je diplome stekla iz arheo
logije. Njezina se disertacija bavila drevnim i poganskim religijama,
simbolikom, pogrebnim obredima i vjerovanjima u zagrobni život.
Objavljena je 1946. u Njemačkoj.
Rođena u vremenima kad je Litva bila podjednako poganska i krš
ćanska zemlja, Marija Gimbutas je imala jedinstvenu perspektivu
Europe i njezine povijesti. Godinama je radila na iskopavanjima u
jugoistočnoj Europi i u Sredozemlju, te je počela razvijati teoriju o
kulturi koja je nekoć, veoma davno, ondje postojala. Stoga, kad je ekipa
s kojom je radila na iskopavanjima počela pronalaziti malene skulp
ture žena, koje su se pojavljivale diljem Europe, lako je shvatila njihovu
važnost. Gimbutas je sama otkrila najmanje petsto skulptura; kako
su se radovi nastavili u bivšoj Jugoslaviji, Grčkoj i Italiji, dokazi su se
gomilali, kao i njezino uvjerenje da je teorija o kojoj razmišlja točna.
Godine 1955. imenovana je znanstvenim članom Peabody muzeja
na Harvardu. Godinu dana poslije, u Philadelphiji, prvi je put svoju
teoriju predstavila svijetu. Prvu od mnogih knjiga, The Prehistory of
Eastern Europe (Pretpovijest istočne Europe), objavila je 1956, a 1958.
objavljena je njezina knjiga Ancient Symbolism of Lithuanian Folk
Art (Drevna simbolika litvanske narodne umjetnosti). Godine 1963.
prihvatila je ponuđeno mjesto na UCLA-i i nastavila voditi iskopa-
vanja na raznim nalazištima u Europi. Prikupivši potrebne dokaze,
1974. objavila je knjigu Gods and Goddesses (Bogovi i božice). Prvobi
tni je naslov bio Gods and Goddesses of Old Europe (Bogovi i božice
stare Europe), ali je izdavač (najvjerojatnije iz marketinških razloga)
zahtijevao promjenu naslova. Osam godina poslije objavljeno je dru
go izdanje, pod originalnim naslovom. Godine 1991. objavila je svo
ju posljednju knjigu, Civilization of the Goddess (Civilizacija božice),
vrhunac svojeg životnog djela. Preminula je 2. veljače 1994. u svojem
domu blizu Los Angelesa.
Njezina priča o pretpovijesnim europskim narodima istodobno je
priča o srazu kultura i, posebno, o nekoć istaknutoj kulturi Majke
božice. Današnja se Europa sastoji od mnogih različitih etničkih sku
pina koje govore nizom različitih jezika. Međutim, općeprihvaćena
teorija kaže da su sve te etničke skupine nekoć bile jedna skupina
pod nazivom Indoevropljani, i svi su govorili jednim jezikom. Gim-
butasino istraživanje pruža dokaze da je, prije dominacije Indoevro-
pljana na tome području, postojala posve drukčija kultura, a ona je
naziva kulturom "Velike Božice" ili "Majke Božice". Ta se kultura te
meljila na jednakosti, ali je materinstvo bilo temelj njezine kozmolo
gije. Dr. Gimbutas kaže:
Najstarije civilizacije svijeta bile su matrističke. Božica se štova

la u Kini, na Bliskom istoku, u Europi, u Amerikama, te se mo
že reći da je na samom početku postojala univerzalna Božica.
Možda bih trebala dodati da je suverenost majčinstva određi
vala najraniji razvoj društvenih struktura i religije.
Gimbutas tu kulturu naziva "matrističkom" ili "matrifokalnom", a ne

"matrijarhalnom" (jer bi to podrazumijevalo dominaciju). Društvo
je bilo uravnoteženo. Žene nisu bile tako moćne da su uzurpirale
mušku ulogu. Muškarci su imali vlastitu moć i položaj, te su izvršava
li svoje dužnosti na dobrobit obitelji i klana. Gimbutas kaže da je to
bilo komunalno društvo i komunističko u najboljem smislu riječi.
Božice su zapravo bile stvarateljice, a stvarale su od sebe, bez obzira
je li se radilo o predmetima za kućanstvo ili djetetu. Božanstvo koje
su štovali naziva "Velikom Majkom Božicom".
Tijekom 1960-ih, nove metode određivanja starosti pružile su joj
bolji uvid u to koliko je zapravo dugo trajala ta kultura. Simboli i
skulpture ukazuju na to da je postojala čak prije trideset pet tisuća
godina, a trajala je do 3000. g. pr. Kr. Dijelovi ženskog tijela, naročito
oni koji stvaraju ili daju život, tipični su za umjetnost ledenog doba.
Gimbutas je vjerovala da su imali posve drukčiji svjetonazor, te da
njihovo prirodno umjetničko izražavanje nije imalo nikakve veze s
pornografijom. Naprimjer, vulva je bila jedan od najranijih uklesanih
simbola. Bila je simbolična po tome što se odnosila na rast i sjeme.
Na nekim se umjetničkim djelima kraj prizora vulve nalazi prikaz
grane ili nekog drugog dijela biljke, ili se u njoj nalazi sjemenka ili
biljka. Taj je stil simbolike veoma dugo trajao, dvadeset ili više tisuća
godina.
Europske kulture ledenog doba izrađivale su ono što arheolozi zo
vu figuricama Venere. Gimbutas je smatrala da je izraz "Venera", ko
rišten za opisivanje tih figurica, loš izbor riječi. Venera evocira ideju
ljepote. Nisu ljepotice i najčešće im nedostaju crte lica. Ona vjeruje
da su te figurice bile utjelovljenje Majke božice i simboliziraju rođenje,
obnovu i smrt.
Mnoge vrste figurica božica pojavljuju se u ledenom dobu, ali ne
čine panteon. U suštini, one predstavljaju drukčije funkcije iste božice.
Božanstvo je bila sama priroda; priroda koja daje život, uzima život
i obnavlja život. To su bile tri važne funkcije Božice, a čine prirodni
životni ciklus. Možda odatle potječe čest izraz što ga koristimo za
prirodne fenomene: "Majka Priroda".
Figurice iz razdoblja nakon ledenog doba, s naglašenim dojkama,
obično su imale ptičju glavu. Figurice iz ledenog doba također imaju
velike dojke i ptičje glave. Po tome je Marija Gimbutas zaključila da
su iste vrste, te da je njihova kultura trajala i u povijesnim vremenima.
Strvinar, sova, vrana i gavran također su se često pojavljivali. Među
tim, to su bili simboli smrti, kao i figurice "bijele božice" koje prikazu
ju posmrtnu ukočenost. Neke figurice "smrti" isklesane su tako da se
čini kao da imaju masku, a povezivale su se sa strvinarom.
Tijekom povijesti, u tim je društvima čiji je temelj bilo štovanje
božice, bilo zapanjujućih kulturnih razvitaka, od jednostavnih do
doista sofisticiranih, osobito u arhitekturi i izgradnji hramova. Neke
su građevine imale dva kata i obojene zidove. Gotovo sto četrdeset zid
nih slika ukrašavalo je osam tisuća godina stare nastambe u Catalhoyu-
ku, u današnjoj Turskoj. Napokon su objavljene 1989, dvadeset pet
godina nakon što su iskopane. Arheolozi u početku nisu mogli vjero
vati da je naseobina bila tako sofisticirana. Slike govore suprotno.
Marija Gimbutas je smatrala da je mnoštvo lijepo izrađene lončari-
je i skulptura, otkriveno tijekom godina iskopavanja, nevjerojatno.
Iznenađena kompleksno osmišljenim naseobinama kulture Božice,
bila je uvjerena da je starija civilizacija bila naprednija od novije. Nasta
vila je raditi i počela uočavati obrasce ponavljanja njihove ikonografi
je, osobito u božicama ptica i zmija. Njihova je religija postala jasna.
Religija je uvijek imala važnu ulogu u svakoj kulturi, suvremenoj
i drevnoj. Kultura božice nije se u tome nimalo razlikovala. Njezina
se kozmologija temeljila na "vodenoj ptici" i "kozmičkom jajetu". U
početku je svijet nastao kad je vodena ptica donijela jaje. Jaje se ras
polovilo, jedan je dio postao zemlja, a drugi nebo.
Za kulturu Majke Božice, hram je bio središte religioznog života.
Izrađivali su se prelijepi artefakti za njegova svetišta i za božicu. Doka
zi pokazuju da su ti ljudi bili zahvalni za hranu što su je dobivali od
zemlje, te su zahvaljivali Božici. Velika svećenica i kraljica bile su ista
osoba unutar hijerarhije svećenica. Žene su bile štovane jer su davale
novi život i, slijedom toga, žene su imale više utjecaja na religiozni ži
vot. Upravljale su hramom i obavljale obrede prilikom rođenja, smrti
i izmjene godišnjih doba.
Gimbutas je također vjerovala da je kultura Božice u svojim obredi
ma koristila gljive ili druge halucinogene biljke. Prema njezinim
istraživanjima, te su spoznaje još uvijek postojale u obredima kao što
su Eleuzinije u Grčkoj, gdje je kult božice Demetre očito koristio psi-
hodelične droge kad su se izvodile "eleuzinski misteriji" u njezinu
čast. Prema načinu prikazivanja gljiva u kulturi Božice, može se pret
postaviti da su ih smatrali svetima. Na minojskim rezbarijama na
pečatima, primjerice, često su se vidjeli makovi. Sjemenke maka tako
đer su pronađene u naseobinama iz neolitika. Dakle, čini se da su
znali što skupljaju i koriste. Moguće je da su uzgajali mak jednako
kao i druge kultivirane biljke.
Neki znanstvenici vjeruju da je religija Božice jednostavno bila
obred plodnosti. Gimbutas je tu ideju smatrala smiješnom. Vjerovala
je da ljudi koji tako govore uglavnom nemaju dovoljno znanja i nikad
nisu proučavali tu temu. Nema sumnje da je plodnost bila važna za
kontinuitet života na zemlji, ali religija se bavila životom, smrću i ob
novom. Premda su egzistirali u primitivnom okruženju, oni nisu bili
primitivni ljudi.
Nema nikakve sumnje da je rođenje djeteta istinsko čudo života, a
one koje su mogle roditi bile su veoma posebne. Taj misterij davanja
života, i sama žena, mogu biti izvorište šamana i kozmologije Božice.
Geoffrey Ashe, britanski znanstvenik koji proučava šamanizam, vjeru
je da se najstariji oblik riječi shaman odnosio na ženu. On vjeruje da
je ženska skupina prakticirala drevni šamanizam.
Otkrića dr. Gimbutas, temeljena na fizičkim ostacima i na onome
što se može zaključiti iz njihove mitologije (mitologija odražava njiho
vu društvenu strukturu), sugeriraju da je politički život bio reguliran
ujačkim (očinskim) sustavom (dobiveno od riječi koja znači "ujak").
Vladari zajednice bili su kraljica, koja je također bila velika svećenica,
i njezin brat ili ujak. Muškarac (brat ili ujak) dijelio je njezin autoritet.
Postojanje takvog sustava izraženo je u klasičnoj mitologiji gdje se
često nailazi na parove sestra-brat koji su bili božice i bogovi.
Bilo bi pretjerano reći da je to bila samo ženska kultura i da uopće
nije bilo bogova. U njihovoj je umjetnosti muškarac slabije zastup
ljen, ali bogovi su ipak postojali. U svim mitologijama - naprimjer,
njemačkoj, keltskoj i baltičkoj - postoji majka zemlja (ili Božica ze
mlje) i uz nju njezin muški pratitelj.
Ima i drugih "božanskih parova", kao što je grčka božica prirode
(Artemida, obnoviteljica, koja se pojavljuje u proljeće i daje život svim
životinjama i biljkama) i njezin pandan, Gospodar životinja. Gimbu
tas kaže da su se takvi predstavnici pojavili u Catalhoyuku prije osam
tisuća godina, kao i tijekom pretpovijesti. U njihovoj kulturi i religiji
postojala je ravnoteža između spolova.
Kultura Božice u staroj Europi imala je i pisani oblik komunikacije.
Ta miroljubiva, agrarna civilizacija razvila je gotovo uniformni jezik
simbola koji se prostirao od Irske do Turske. Elementi "svetog pisma"
otkriveni su u istočnoj i središnjoj Europi. Bilo je pokušaja dešifrira
nja tog pisma, ali struktura rečenica i fraze još uvijek nisu ustanovljivi.
Tijekom brončanog doba, pismo se zadržalo na Cipru i Kreti, a bilo
je slično onome što je postojalo u petom tisućljeću pr. Kr. Nešto od
toga uspjelo se sačuvati, ali nema jasnih veza. Gimbutas je vjerovala
da je to moglo biti pismo koje se temeljilo na slogu, te bi se zacijelo
razvilo u nešto konkretnije da kultura nije uništena. Danas znanstve
nici nastavljaju istraživati pismo, nadajući se da će ga jednoga dana
dešifrirati.
Problem je u tome što se taj pred-indoevropski jezik veoma malo
proučava. Temelji jezika proučavaju se u Grčkoj i Italiji, ali jedine ri
ječi koje se mogu rekonstruirati su imena mjesta kao što je Knossos,
što je zapravo staro europsko ime. Apple, naprimjer, je također pred-
indoevropska riječ. Malo po malo, lingvisti otkrivaju koje riječi nisu
indoevropske. Nazivi za sjemenke, razna stabla, biljke i životinje lako
je dešifrirati. Također postoji nekoliko pred-indoevropskih naziva
za isto, kao što je svinja, a oba su se naziva koristila. Neki jezici koriste
pred-indoevropske nazive, drugi koriste indoevropske, ili oboje.
Pretpovijesni korijeni Egipćana

Neki istraživači nagađaju da su Guanči s Kanarskih otoka potomci
europskih kromanjonaca, te da su bili utjecajni prilikom utemeljenja
prvih civilizacija u području preddinastičkog donjeg Egipta oko 4000
g. pr. Kr. Domovinu Guanča, Kanarske otoke, stari su Grci poznavali
kao Elizej i Vrt Hesperida, a smatrali su ih tajanstvenim mjestom.
Prema predajama samih Guanča, njihova je zemlja potonula ispred
obale sjeverozapadne Afrike, pa su migrirali na istok. Neki teoretičari
tvrde da nije slučajnost što su preddinastički Egipćani također imali
predaju o potonuću i migraciji iz udaljene zemlje na zapad (Zemlja
Amentija). Prema toj teoriji, preci Guanča, potomci kromanjonaca,
migrirali su na Kanarske otoke iz sjeverozapadne Afrike neko vrije
me prije 10 000. g. pr. Kr. U knjizi A History of Iberian Civilization
(Povijest iberske civilizacije), portugalski povjesničar Oliveira Mar
tins iznosi teoriju da se potomci kromanjonaca u sjeverozapadnoj
Africi nazivaju imenima sa sufiksom tani, kao što su Lusitani, Aquita-
ni i Mauritani.
Frederic Falkenburger je prikupio i analizirao mjere lubanja od 1787
drevnih egipatskih muškaraca, podijelio ih na četiri glavne skupine i
dobio sljedeće rezultate: 36 posto negroidnih; 33 posto mediteran
skih; 11 posto kromanjonskih; i 20 posto koji ne pripadaju niti jednoj
od tih skupina, ali su srodni kromanjoncima ili negroidima.
Britanski antropolog, George M. Morant, izradio je opsežnu studi
ju egipatskih lubanja iz običnih i kraljevskih grobova, iz svih podru
čja Egipta i iz svih razdoblja. Zaključio je da je većina stanovništva
donjeg Egipta pripadala danas gotovo izumrlom mediteranskom
tipu. U gornjem se Egiptu taj obrazac ponovio, ali je ondje postojao
određeni postotak negroidne mješavine, vjerojatno zahvaljujući susjed
nim nubijskim naseobinama na jugu. Morant je otkrio da je s vreme
nom razlika između lubanja u gornjem (južnom) i donjem (sjevernom)
Egiptu postajala sve manje izražena, te ih se potom više nije moglo ra
zlikovati.
Oni koji Guanče smatraju precima dinastičkog Egipta vjeruju da
veoma visok postotak egipatskih faraona, od preddinastičkih do onih
iz Novoga kraljevstva, imaju gene Guanča. Prema toj teoriji, Guanči
su migrirali sa zapada, pod vodstvom legendarnog Tota, tijekom pred
dinastičkih vremena, te su svoju religiju donijeli u donji Egipat. Kako
bi potkrijepili svoje tvrdnje, ti teoretičari navode običaj Guanča da
mumificiraju svoje mrtve, što je katkad uključivalo odstranjivanje unu
tarnjih organa; pripitomljavanje pasa za lov; i sličnost njihovih mitova
i religije s onima iz preddinastičkog i ranog dinastičkog Egipta.
Premda je to zanimljiva ideja, vjerojatnije je da je element kroma-
njonaca u drevnim Egipćanima naslijede domorodačke populacije
koja je također obitavala na Kanarskim otocima. To je pitanje stotinjak
godina zbunjivalo istraživače.
Afrika: širi fokus za kulturu kromanjonca

Nije poznato odakle su stigli kromanjonci, ali, prema tvrdnjama ne
kih znanstvenika, nisu bili podrijetlom iz Europe. Nagle promjene
u kulturi kromanjonaca, najuočljivije u njihovu oruđu, pokazuju da
su kroz dugo vremensko razdoblje migrirali, pojavljujući se u nizu
valova tijekom trideset tisuća godina. Na temelju postojanja inovativ
nog oruđa u istočnoj Europi, ortodoksno je vjerovanje da su kroma
njonci potekli iz istočne Europe i zapadne Azije, što slijedi općenitu
teoriju da je čovjek podrijetlom iz Afrike, selio se na sjever i istok, a
kasnije na zapad. Međutim, novija nalazišta iz orinjasijenskog doba
na španjolskom poluotoku starija su od najranijih nalazišta na isto
ku, što ukazuje na mogućnost da kromanjonci nisu stigli s istoka.
Nalazišta L'Arbreda, El Castillo i Abric Romani stara su između tride
set sedam i četrdeset jedne tisuće godina. Očito je da ne mogu potjeca-
ti sa sjevera, zbog skandinavskog glečera koji je onemogućavao život
na sjeveru Europe. Tako ostaju samo jug ili zapad kao mogući izvori
života.
Kromanjonske su naseobine postojale u Africi, a jasno je da je tehno
logija oruđa ondje postojala prije mnogo više od četrdeset tisuća go
dina. Tehnologija izrade oruđa s oštricama vidljiva je čak u razdoblju
prije osamdeset tisuća godina. Starost šiljaka od kostiju s kukicama,
pronađenih u Zairu, procijenjena je na šezdeset do osamdeset tisuća
godina. U Africi također ima pokazatelja da je prije sto četrdeset tisu
ća godina dolazilo do razmjene dobara, kao i površinskog rudarstva
prije sto tisuća godina.
Suvremena građa afričke lubanje, sličnija kromanjoncu nego kasni
jim Europljanima, također ukazuje na mogućnost da su kromanjon
ci podrijetlom s juga, te su migrirali na sjever. Međutim, ima veoma
malo arheoloških dokaza koji potkrjepljuju teoriju o naprednoj kul
turi u Africi prije 3000. g. pr. Kr. Afrička nalazišta kromanjonaca
sadrže malo dokaza o simbolici i ponašanju kakvi su pronađeni u
europskim nalazištima, što je uvjet da bi se nešto smatralo izvornom
kulturom iz koje su proistekle tako masivne migracije. Ako je takav
kulturno dobro definiran narod migrirao iz jednog određenog geo
grafskog područja, opravdano bi se moglo očekivati da će se u tom
području pronaći znatni korijeni njegove kulture, tehnološke i kultu
re ponašanja. Ipak, čini se da u Africi toga nema.
Počasni profesor spoznajne arheologije na Sveučilištu Witwater-
srand, Južna Afrika, David Lewis-Williams, ne slaže se s time. Tvrdi
da premda je došlo do komparativno nagle provale simboličkih aktiv
nosti, eksplozija umjetnosti u Europi tijekom ledenog doba nije bila
univerzalna, niti je to bio nedjeljiv "paket". Ideju da su se ondje odjed
nom pojavile sve različite vrste umjetnosti, i posve razvilo simbolič
ko ponašanje, on smatra iluzijom. Zahtijeva da se događaji smjeste u
širu perspektivu. Ako su se moderni um i moderno ponašanje spo-
radično razvijali u Africi, slijedi da je potencijal za svu simboličku
aktivnost što je vidimo u zapadnoj Europi gornjeg paleolitika postojao
prije nego su zajednice Homo sapiensa stigle do Francuske i pirenej-
skog poluotoka. Vjeruje da je potreban širi fokus ako se želi otkriti
podrijetlo različitih i umjetničkih kultura kromanjonaca.
Zapadna Europa je dobro dokumentirana regija pretpovijesnih
ljudskih aktivnosti. U stotinama špilja u Francuskoj i Španjolskoj mo
gu se vidjeti tisuće uistinu veličanstvenih prizora. Prije otprilike četr
deset pet tisuća godina, anatomski moderna ljudska bića stigla su na
pirenejski poluotok i sa sobom donijela kompleksne društvene struktu
re, sofisticirano planiranje, lov, raznoliko simboličko ponašanje i - ono
po čemu su najpoznatiji - umjetnost. Nevjerojatna je brzina kojom
su zamijenili neandertalski način života, kao i to kako su se iznenada
pojavili. Iz naše perspektive, budući da ne znamo pojedinosti o tome
kako je i odakle stigao kromanjonac, uopće nije čudno da suvremeni
autori pišu o "kreativnoj eksploziji" ili "ljudskoj revoluciji". Premda
je razumljivo da to razdoblje opisuju tim riječima, ne bi smjeli ignori
rati dokaze o kulturnim pretečama iz Afrike i s Bliskog istoka.
Sveopća slika ne doima se toliko eksplozivnom, a upravo u podru
čjima Afrike i Bliskog istoka postoji sjeme "kreativne eksplozije". Kako
kaže Lewis-Williams, u Africi se nalaze najstariji dokazi ljudske revo
lucije. Neki znanstvenici tvrde da je moderno ljudsko ponašanje doista
stiglo u paketu i pojavilo se svugdje prije četrdeset do pedeset tisuća
godina, a iznenadnu promjenu pripisuju neurološkim promjenama
kod cijele vrste. Lewis-Williams vjeruje da to gledište proizlazi iz pre
više uskog fokusiranja na dokaze iz zapadne Europe.
Kako bi dobio priču o ljudskoj preobrazbi u zapadnoj Europi s
manje predrasuda, Lewis-Williams razlikuje ono što možemo doživ
ljavati kao anatomski moderne značajke ljudskoga tijela od modernih
karakteristika ponašanja u ljudskom životu.
Prvi je koncept, modernu anatomiju, lako definirati. Postoji opći
konsenzus o tome po kojim se značajkama kosturi modernih ljudi
razlikuju od starijih primjera. Međutim, drugi koncept, moderno
ponašanje, nije tako lako definirati. Arheolozi su svoje poimanje mo
dernog ljudskog ponašanja stekli na temelju dokaza u zapadnoj Eu
ropi. Slijedom toga, sastavljaju popise za karakteriziranje modernog
ljudskog ponašanja, kao što je:
Apstraktno razmišljanje - sposobnost djelovanja u svezi s apstrak
tnim koncepcijama koje nisu ograničene na vrijeme ili prostor.
Dubinsko planiranje - sposobnost stvaranja strategija na temelju
ranijih iskustava, te djelovanje u skladu s njima u grupnom kon
tekstu.
Ponašanje - ekonomske i tehničke inovacije.
Simboličko ponašanje - sposobnost prikazivanja objekata, ljudi i
apstraktnih pojmova proizvoljnim simbolima, vokalnim ili vizu
alnim, te konkretiziranje takvih simbola u kulturalnoj praksi.
Lewis-Williams kaže da je taj popis uglavnom prihvatljiv, ali nije po

šteno očekivati da su sve rane moderne populacije izražavale te kara
kteristike na točno isti način. Naprimjer, svi davni, anatomski moder
ni ljudi nisu izrađivali oruđe od kostiju, jeli ribu ili koristili boju za
slikanje po stijenama u špiljama. Kad se uzme u obzir afričke dokaze
o pojavi modernih ljudskih bića, važnost toga postaje jasna.
Danas istraživači uglavnom prihvaćaju teoriju "iz Afrike" kad je
riječ o podrijetlu čovječanstva. Fosilni zapis uvjerljivo pokazuje da
su se preci anatomski modernih ljudskih populacija razvili u Africi,
te su napustili kontinent u dva vala migracija. Objašnjava zašto su
arhaična ljudska bića, neandertalci, zauzimali Europu tisućama godi
na prije nego je onamo stigao Homo sapiens. Neki vjeruju da su drugi
val migracije iz Afrike činile moderne populacije, koje nisu imale u
potpunosti moderno ponašanje, a stekli su ga prije četrdeset do pede
set tisuća godina.
Afrički dokazi pobijaju te stavove. Lewis-Williams kaže da je do
prijelaza na moderno ponašanje u Africi došlo čak prije dvjesto pede
set do tristo tisuća godina, a možda čak i prije. Također tvrdi da bismo
trebali govoriti o ljudskim bićima "modernih ponašanja", u množini,
a ne "modernog ponašanja". Štoviše, moderno se ponašanje nije poja
vilo odjednom, u paketu. Nije bilo nikakve "revolucije" u ponašanju.
Četiri karakteristike modernogponašanja što ih navodi, manifesti
rale su se na različite načine i pojavljivale su se u raznim vremenima,
te na veoma udaljenim mjestima afričkoga kontinenta. Izrada oštrica
i prerada pigmenata, uz uporabu brusnoga kamena, stare su dvjesto
pedeset tisuća godina. Trgovina između udaljenih mjesta i korištenje
školjkaša počelo je prije sto četrdeset tisuća godina. Koštano oruđe i
rudarstvo stari su oko sto tisuća godina. Izrada ukrasa od ljuske noje
vih jaja počelo je prije četrdeset do pedeset tisuća godina. Ipak, um
jetnost što je mi nazivamo reprezentativnim prikazima, stara je samo
trideset do četrdeset tisuća godina.
Međutim, procijenjeno je da su nedavno otkrivene geometrijske
rezbarije stare sedamdeset sedam tisuća godina. U špilji pod nazivom
Blombos, blizu južnog kraja Afrike, Chris Henshilwood i njegovi ko
lege pronašli su komad okera na kojem su pomno uklesani križevi,
sa središnjom i obrisnom linijom. Premda to nije reprezentativni
prizor, budući da potječe od prije sedamdeset sedam tisuća godina,
to je najstarija "umjetnost" na svijetu kojoj je određena starost. Za
Lewis- Williamsa, to je nepobitni dokaz da je moderno ljudsko ponaša
nje postojalo veoma davno. Premda su pojedinosti svih tih dokaza
podložni raspravi, Lewis-Williamsu je jasno da se moderno ljudsko
ponašanje malo po malo pojavljivalo u Africi mnogo prije prijelaza u
zapadnu Europu.
Bez ikakvih drugih dokaza, Lewis-Williams može samo reći da su
promjene u ponašanju najranijih Afrikanaca bile epizodne, te da je
do kontakta između raštrkanih skupina vjerojatno dolazilo na maho
ve. Eksplozija umjetnosti u kulturama kromanjonaca doista je bila
važna, ali treba je smjestiti u širu perspektivu, takvu koja otvara nove
mogućnosti objašnjavanja.
Kako kaže Lewis-Williams, ako su se moderni um i ponašanje
sporadično razvijali u Africi, slijedi da je potencijal za sve simboličke
aktivnosti, što ih vidimo u zapadnoj Europi od prije četrdeset tisuća
godina, postojao prije nego je Homo sapiens stigao do pirenejskog
poluotoka. Taj raniji potencijal znači da ne bi trebalo tražiti događaj
na neuronskoj bazi, kao što je pokretački mehanizam za "kreativnu
eksploziju" u zapadnoj Europi. No, postoje li i druge mogućnosti o
kojima bismo trebali razmisliti?
U prošlosti su razni znanstvenici pojavljivanje kultura kromanjo
naca u zapadnoj Europi uspoređivali s "valovima invazije". Razlog
tome je taj što oruđe i umjetnost tih kultura ne pokazuju razvojne
faze; jednostavno se pojavljuju, posve razvijene. To uvelike ukazuje
na mogućnost da je izvorna kultura već postojala negdje drugdje. Ali
gdje su dokazi? Afrika je mnogo pretrpjela od 4000. g. pr. Kr., uza sve
naglašeniju sušu i područja neprikladna za život. Jaki vjetrovi i pijesak
uništili su i zakopali dokaze koji su možda postojali.
U svojem istraživanju o drevnim zubima, Joel Irish je otkrio da su
stanovnici Afrike južno od Sahare imali karakteristike koje su oblikom
slične onima modernih populacija. Njemu se čini očitim da heteroge
nost unutar populacije, te postupne promjene zubala diljem svijeta,
potječu s afričkog subkontinenta. Njegovo istraživanje pruža dokaze
koji su konzistentni s modelom afričkog podrijetla. Genetski i fosilni
dokazi ukazuju na Afriku kao na izvorište ljudske kulture, ali nedosta
ju dokazi o stalnom kulturnom razvoju. Neki teoretičari iznose pret
postavke da takvi dokazi ipak postoje, ali su pogrešno identificirani
i/ili svrstani u pogrešno vremensko razdoblje.
Usprkos arabizaciji i fundamentalnoj promjeni religije tijekom
šestog stoljeća, Egipat nikad nije izgubio svoje drevno naslijeđe. Po
stoje oni koji su ga tijekom tisućljeća prenosili s generacije na genera
ciju. Kumulativni dokazi - genetski i arheološki - sugeriraju da je
afrički drevni Egipat bio izvorište prvobitne kulture modernog čovje
ka. Guanči nisu dali poticaj egipatskoj civilizaciji, kao ni bilo tko dru
gi. Iz Afrike su proizišle sve druge kulture, uključujući i one zaslužne
za kreativnu eksploziju u zapadnoj Europi prije četrdeset tisuća godi
na. Kao što smo vidjeli u slučaju Sfinge, Nabta Playe i Velike pirami
de, dokazi su oduvijek ondje. Izvorna kultura koja je dala veličanstve
ne i umjetničke kulture kromanjonaca nije se mogla nalaziti nigdje
drugdje osim u Africi. Kromanjonske tradicije podupiru model "iz
Afrike", ali također donose posve novi način razmišljanja o povijesti
čovječanstva.
10
EGIPAT SIMBOLA
Ostavština znanja
remda su fizičke činjenice važan element pri odgovaranju na pi

P tanja kada, gdje i za koga su građeni drevni gradovi i grobnice,
povijest je više od paradigme stvorene uz pomoć arheoloških iskopa
vanja. Povijesni se dokazi također nalaze u kulturi i vjerovanjima;
umjetnost, filozofija, religija i znanost pružaju uvid u narav i um naro
da iz prošlosti - u što su vjerovali i kako su gledali na svijet. Kad je
riječ o Egiptu, čini se da po pitanju kulture postoje dvije različite povi
jesti. Tu je verzija temeljena na arheologiji što je učimo na našim
obrazovnim ustanovama, s kojom su gotovo svi upoznati. Međutim,
postoji i druga, suptilnija verzija koja se ne temelji na forenzici, već na
svetim zapisima samih drevnih Egipćana. Prema hijeroglifima ukle
sanim na hramovima i spomenicima, očito je da je u umu Egipćana
postojala razina znanja jednako sofisticirana kakav je naš današnji na
čin razmišljanja. Koristeći znanost i teologiju, drevni su Egipćani nasto
jali objasniti fizički univerzum, baš kao što mi to nastojimo danas.
Egiptolozi tvrde da se tijekom tri tisuće godina egipatske povijesti
štovalo više od dvije tisuće bogova. Taj golemi panteon božanstava
objašnjavao se kao štovanje životinja, te kao primitivan način suoča
vanja s animističkim prirodnim silama. Za animizam, dobiven od
latinske riječi anima što znači duh ili duša, vjeruje se da je bio najstari
ji sustav vjerovanja čovječanstva, te da potječe još iz ledenog doba. U
animističkim vjerovanjima, duša ili duh postoji u svakom objektu,
živom i neživom. No u budućem stanju, duša objekta postojat će kao
dio bestjelesne duše, te se smatra univerzalnom.
Primitivni su narodi vjerovali da ljudski život proizlazi iz duše. Te
su duše prikazivali kao maglice ili sjenke koje prelaze iz jednog tijela
u drugo, prenosi se između ljudskih bića, biljaka, životinja i neživih
predmeta. Tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, znan
stvenici su smatrali da su primitivni ljudi došli do tih animističkih
vjerovanja kako bi lakše objasnili uzroke spavanja, snova i smrti. Dru
gi su znanstvenici bili uvjereni da je podrijetlo davne religije bilo više
emotivno i intuicijsko. Prema toj teoriji, davni su ljudi štovali neke ne
žive objekte jer su posjedovali određene karakteristike, ili su se doima
li nekako neobičnima pa se činilo da su živi.
Taj primitivni doživljaj svijeta dobro se uklapa u današnji evolucij
ski model čovječanstva, ali uvijek je bilo i još uvijek ima znanstvenika
koji vjeruju da je takvo gledište previše pojednostavljeno i da filozofske
doktrine drevnih Egipćana nisu imale nikakve veze s animizmom.
Prema tim znanstvenicima, koji su poznati kao simbolisti, drevna egi
patska znanost, umjetnost i filozofija nisu bile zasebne grane, već dio
holističkog sustava misli. Njihova znanost, koja je obuhvaćala religiju
kao i filozofiju, te koja se izražavala kroz umjetnost i arhitekturu hramo
va, nije uspostavljena samo radi građanske dobrobiti, nego da bi odgo
vorila na vječno pitanje o prirodi čovječanstva. To je bila sveta znanost.
John Anthony West to istražuje u svojoj dokumentarnoj seriji Magical
Egypt:
Sveta znanost koja je pokretala ili poticala gradnju tih hramova

uključivala je matematiku, filozofiju, religiju i umjetnost, a zapra
vo nam je drevni Egipat, možda najveća od svih drevnih civili
zacija, ili barem drevna civilizacija koja nam je najdostupnija,
ostavio najveće naslijeđe svete umjetnosti i arhitekture. To je
bila dubokoumna doktrina koja je spajala umjetnost, religiju,
filozofiju i znanost u odvojivu cjelinu, dok su u našem društvu
umjetnost, religija, filozofija i znanost zasebne discipline s malo
ili bez ikakve veze jedna s drugom.
U drevnom su Egiptu bile isprepletene, a to znači da nije postojala um

jetnost koja nije bila religiozna, nije postojala religija koja nije sadrža-
vala filozofiju, nije postojala filozofija koja nije bila znanstvena, nije
postojala znanost koja nije bila umjetnost. Kad stojimo u blizini jed
nog od tih egipatskih hramova, nalazimo se, svojom voljom ili ne, u
nazočnosti božanstva, ili načela po kojem je hram posvećen, te sviđa
lo li se to nama ili ne, često reagiramo sa strahopoštovanjem i divlje
njem. Mogli bismo reći da to strahopoštovanje nije proizvod naše
povodljive mašte ili romantike. To je primjer visoke razine svete znano
sti drevnog naroda.
U simbolističkom načinu razmišljanja, teologija i filozofija drevnog
Egipta bile su čiste i potpune, te svjedoče o dugotrajnoj civilizaciji sa
sofisticiranim poznavanjem fizičkog svijeta. Čak i na početku egipat
ske civilizacije, prije više od pet tisuća godina, njihove ideje o bogu i
čovjeku bile su veoma sofisticirane. Za one koji pokušavaju razumjeti
sveti život Egipćana, nezamislivo je da društvo koje je tek izišlo iz ka
menog doba može razviti do te mjere učeni svjetonazor, upotpunjen
jezikom i simbolizmom, i to tako brzo.
Egipatski monoteizam
Jedan od prvih egiptologa koji se pozabavio religioznim i filozofskim
svjetonazorom drevnih Egipćana bio je Ernest Alfred Thompson Wal-
lis Budge (1857-1934). Budge je bio kustos za egipatske i asirske anti
kvitete u Britanskom muzeju od 1894. do 1924, kao i profesor na Kri
stovu koledžu, Sveučilište Cambridge, i Tyrwhittu. Bavio se širokim
područjem, te je prikupio veliki broj koptskih, grčkih, arapskih, sirij
skih, etiopskih i egipatskih rukopisa na papirusima. Također je sudje
lovao u arheološkim istraživanjima u Egiptu, Mezopotamiji i Sudanu.
No najslavniji je po prijevodu Papyrus of Ani (Anijev papirus), pozna
tijem pod naslovom The Egyptian Book of The Dead (Egipatska knjiga
mrtvih). Budgeova pisana djela bila su prve knjige namijenjene stu
dentima, a sastojala su se od prevedenih tekstova i potpunog rječnika
hijeroglifa. Također su ga veoma zanimale egipatska kultura, religija,
mitologija i običaji korištenja magije.
U svojem djelu Egyptian Ideas of the Future Life (Egipatska poima
nja budućeg života), objavljenom 1901, koje se temelji na proučava
nju drevnih egipatskih tekstova, Budge je zaključio da su Egipćani
"vjerovali u jednoga Boga, koji je neovisno postojao, bio je besmrtan,
nevidljiv, vječan, sveznajući, svemogući i nedokučiv; stvoritelj nebesa,
zemlje i podzemnog svijeta; stvoritelj neba i mora, muškaraca i žena,
životinja i ptica, riba i gmizavih bića, stabala i biljaka, te bestjelesnih
bića koja su bila glasnici i ispunjavala njegove želje i riječi." Među
tim, također je točno da su tijekom određenih razdoblja egipatske po
vijesti razvili vjerovanja koja su se mogla doživljavati kao politeistička,
osobito od strane onih koji su dolazili izvana i u susjednim narodima.
Budge kaže da ta transcendentna ideja nikad nije izgubljena, te se re
producirala u njihovim religioznim tekstovima tijekom svih razdoblja.
Može se činiti kontradiktornim, ili barem zbunjujućim, da su Egip
ćani vjerovali u jednoga Boga, a ipak su prihvaćali ideju o više bogova.
Međutim, uz bolje razumijevanje njihova jezika, moguće je shvatiti
kako je došlo do toga. Riječ što su je znanstvenici preveli kao "bog" je
neter, a prema tvrdnjama egiptologa i neovisnog istraživača iz dvade
setog stoljeća, Renea Schwallera de Lubicza (1887-1961) o kojem je
ranije bilo riječi, neter je načelo ili svojstvo božanstva. Drugi se istraži
vači slažu s time.
Egiptolog Moustafa Gadalla kaže da su drevni Egipćani vjerovali
u jednoga Boga koji je bio samozvan, samostojan, besmrtan, nevidljiv,
vječan, sveznajući i svemogući, a predstavljale su ga funkcije i svoj
stva "njegove" domene. Ta su se svojstva spominjala kao neteru (jedni
na muškog roda: neter, jednina ženskog roda: netert). Prema njegovu
mišljenju, spominjanje bogova i božica je pogrešno tumačenje riječi
neteru.
Egipćani Boga nisu definirali kao osobu - postavljanjem pitanja
"tko" je Bog. Umjesto toga, postavljali su pitanje "što" je Bog, u smislu
mnogih njegovih značajki, svojstava, moći i djela. U okviru današnje
znanosti i filozofskih spoznaja, to je doista prikladan način razmišlja
nja. Bog, po definiciji svemogući izvor fizičkog svijeta, zapravo se
nikad ne može opisati ljudskim poimanjima. Bog nije ni muško ni žen
sko, premda se često spominje kao "on" zbog patrijarhalnih tradicija.
To je pojam izvan dohvata razumijevanja. U skladu s tim, Egipćani
nikad nisu prikazivali Boga, već su ga opisivali kroz funkcije i atribute
njegove domene.
Jedino ako poznaje njegova brojna svojstva, čovjek može upoznati
Boga. Dakle, što više naučimo o tim svojstvima, ili neteru, to se više
približavamo božanskom podrijetlu čovjeka. "Daleko od toga da bi
bio primitivan, politeistički sustav vjerovanja", tvrdi Gadalla, "najviši
je izraz monoteističkog misticizma." To znači da je neter aspekt Boga,
ali ne cijeli koncept. Drugi način opisivanja netera je taj da se sastoji
od značajki prirodnog okruženja, kao i od osobina ljudskih bića. Egip
ćani su u svojim svetim tekstovima neteru prikazivali na izrazito sim
boličke načine, kao što je primjerice Tot (egipatski Tehuti) koji je bio
prikazan kao čovjek s glavom ptice ibis, predstavljajući pisanje, mu
drost i vrijeme.
Drevni su Egipćani koristili simbolizam, najčešće životinje i biljke,
za izražavanje svojeg znanja o prirodnom svijetu. Zahvaljujući pom
nom promatranju, mogli su identificirati određene životinje sa speci
fičnim svojstvima koji su simbolizirali određene božanske funkcije i
načela na čist i upadljiv način. Drugim riječima, neka je životinja
simbolizirala određeni aspekt božanstva. To je učinkovit način izraža
vanja, i konzistentan sa svim kulturama. Primjeri kao što su "tih po
put miša" i "lukav kao lisica" na moderan način ilustriraju taj princip.
To je suština izraza "slika vrijedi tisuću riječi". Simbolist John Ant
hony West kaže: "Simbol je briljantan i sofisticiran način prenošenja
kompleksnih značenja. Simbolizam omogućuje umu da intuitivno vidi
ono što nije izravno vidljivo u materijalnom svijetu oko nas. Simbol
istodobno obuhvaća određeni objekt ili koncepciju, ali i cijeli niz nevi
dljivih svojstava i tendencija što ih objekt utjelovljuje."
Simboli aktiviraju drugi dio mozga, a ne onaj koji se bavi običnim
pisanim materijalima ili jezikom. Djeluju na intuitivnu, neverbalnu,
vizualnu desnu stranu mozga, koja se bavi prostornim i apstraktnim
odnosima, intuicijom i podsvjesnim. To je dio mozga koji nije ograni
čen racionalnim i linearnim načinom razmišljanja, te možda podru
čje uma koje je domaćin našeg višeg bića, onoga koje instinktivno
traga za božanskim. Jezik simbola služi kao most između dvije vrste
inteligencije kojima su obdarena ljudska bića, racionalnom i intuitiv
nom. Kao takav, simbol je mnogo više od jezika, te potiče suradnju i
sjedinjavanje dvaju moždanih polutki.
Uz takvo simboličko gledište na egipatska vjerovanja, može se razu
mjeti kako su životinja i neteru sa životinjskom glavom izražavali
duboke duhovne spoznaje. Cijela je životinja predstavljala određenu
funkciju ili svojstvo u najčišćem obliku. Kad je čovjek prikazan sa ži
votinjskom glavom, izražavao je tu određenu funkciju ili svojstvo
kod ljudskog bića.
Naprimjer, Anubis (Anbu) predstavlja pravilan osjećaj za smjer -
drugim riječima, "božanskog vodiča". Često se prikazivao kao šakal,
ili kao čovjek s glavom šakala. Šakal je poznat po svojem pouzdanom
instinktu za pronalaženje puta kući i koristan je u potragama. Kao
takav, prikladan je izbor za vođenje duše pokojnika kroz područja
Duata, mjesta gdje ljudska bića žive nakon smrti.
Metafizička se uloga šakala odražava u njegovoj ishrani; šakal jede
meso koje se raspada, pretvarajući ga u hranjivu tvar. Dakle, Anubis
predstavlja sposobnost da se otpad pretvori u korisnu hranu za tijelo
i dušu. Također predstavlja apsolutnu odanost, a kao takav je prikazan
u prizoru vaganja srca, nadgledajući pravilnost postupka. U ljudskom
smislu, Anubis predstavlja pravilan osjećaj za smjer u svemu što radi
mo, apsolutnu odanost i sposobnost pretvaranja olova (otpad) u zlato
(nešto vrijedno).
Još jedan primjer kako su Egipćani simbolički koristili životinje je
prikaz duše, poznate kao ba, koju je predstavljala ptica s ljudskom
glavom - suprotno od uobičajenog prikaza neteru (ljudi sa životinj
skim glavama). To predstavlja božanski aspekt zemaljskog. Ba se prika
zivala kao roda, koja je bila poznata po svojim instinktima za migrira-
nje i pronalaženje puta natrag kući, kao i po tome što su je smatrali
pticom koja donosi novorođenčad. Budući da se ustrajno vraća u vla
stito gnijezdo, ta je ptica selica savršen izbor za prikaz duše.
U samoj srži egipatskog simbolizma i filozofije nalazila se ideja da
u čovjeku počiva ultimativni prikaz stvorenog univerzuma. Stoga su
se njihova simbolika i mjere istodobno usklađivale prema čovjeku,
zemlji i univerzumu. Schwaller je tu filozofiju nazvao antropokozmič-
kom, ili "čovjek kozmos". To se zapravo odnosi na ideju da je univer
zum stvoren tako da ga čovjek zamjećuje, a Bog kao apsolutna, čista
svijest će ga doživljavati kroz čovjeka (gdje je svijest upoznavanje ili
percepcija doživljavanja, te suština identiteta koji nije ograničen vre
menom). Antropokozmička filozofija vjerojatno je temelj na kojem
se razvilo židovsko/kršćansko vjerovanje da je čovjek stvoren na sliku
Pitagorejski misticizam brojeva
Sredinom dvadesetog stoljeća, napredni istraživač Rene Schwaller
de Lubicz prihvatio je izazov i nastojao razumjeti zašto su Egipćani
koristili simbole u svojim svetim napisima. Premda su najprije objavlje
na na francuskom, sva su njegova djela danas dostupna i na engleskom
jeziku. U svojim knjigama kao što su Esotericism and Symbol (Ezote-
rija i simbol), Symbol and the Symbolic (Simbol i simbolično), The
Egyptian Miracle (Egipatsko čudo), te u monumentalnom djelu The Tem
ple of Man (Hram čovjeka), on tvrdi da su Egipćani bili veoma sofisti
cirani u svojim promišljanjima, da su razumjeli određene prirodne
geometrijske principe, te da su brojeve i jezik smatrali svetima.
Schwaller, kao otac simbolističkoga gledišta, egipatski jezik nije
doživljavao samo kao sredstvo za komunikaciju, već i kao poveznicu
između čovjeka i božanskoga. Uporaba harmoničnih proporcija u
njihovoj umjetnosti i arhitekturi, kao i numerička baza koja se provlači
egipatskom mitologijom, naveli su ga da uz pomoć pitagorejskog mi
sticizma brojeva pokuša rekonstruirati njihov sustav ideja. Na temelju
godina istraživanja, vjerovao je da je njihov svjetonazor bio kombina
cija filozofskog i teološkog pristupa u kojoj su postojali odnosi između
broja, zvuka i oblika. Zaključio je da grčki filozof Pitagora nije izumio
misticizam brojeva, već je samo unaprijedio postojeće znanje koje je
tisućama godina bilo sastavni dio egipatske civilizacije. U određenom
smislu, "misticizam brojeva" može se smatrati najranijim pokušajem
čovječanstva da uz pomoć brojeva objasni fizički svijet.
Pitagora (560-480. g. pr. Kr.) je rođen na otoku Samos, ispred oba
le Male Azije. Prema nekim teorijama, kad mu je bilo dvadeset godina,
posjetio je Talesa iz Mileta koji je poticao njegovo zanimanje za mate
matiku i astronomiju, te mu je savjetovao neka otputuje u Egipat
kako bi više naučio. Premda neki znanstvenici vjeruju da su takva pu
tovanja stereotipne značajke u biografijama grčkih filozofa, te govore
o legendi, a ne o činjenici, tada već dvije tisuće godine stara egipat
ska civilizacija bila je dobro poznati centar za učenje tijekom drevnih
vremena. Bez obzira kako je doista bilo, Pitagora je zaslužan za važno
napredovanje u teorijama matematike, astronomiji i glazbi. Kasnije
se preselio u Kroton i utemeljio filozofsku školu koja je privukla broj
ne sljedbenike.
Pitagora je znao - kao i Egipćani prije njega (što bi moglo značiti
da je doista posjetio Egipat i ondje učio) - da je svaki trokut sa strani
cama u omjeru 3:4:5 pravokutan. Jedno od njegovih važnijih otkrića
bilo da se dijagonala kvadrata ne može prikazati kao racionalni više
kratnik njegove stranice (broj koji se može izraziti kao omjer dva cije
la broja) - što ukazuje na postojanje iracionalnih brojeva. U ono je
vrijeme to bila revolucionarna ideja za matematičare.
Središte Pitagorine filozofije brojeva čini vjerovanje da se svi odno
si mogu svesti na brojevne relacije, te da su sve stvari brojevi. Prema
tom pristupu, svijet se mogao shvatiti kroz matematiku, što je bilo
izrazito važno za razvoj znanosti. U Pitagorinu svijetu brojeva svaka
znamenka izražava metafizičku koncepciju koja nije ni apstrakcija
niti entitet sam po sebi. Brojevi su imena primijenjena na funkcije i
principe po kojima je stvoren univerzum i po kojima se održava. Kako
brojevi napreduju od jednog do drugog, svaki broj simbolizira i defi
nira njemu pripisanu specifičnu funkciju, ali također u sebi sadrži
sve kombinacije funkcija koje do nje dovode.
Jedan
Broj jedan je Apsolut i jedinstvenost svih stvari. To se apsolutno nače
lo može smatrati svemoćnošću ili Bogom, ili, u znanstvenom smislu,
kao čista energija iz koje se manifestira cjelokupni fizički svijet. On
je "Sve". Ako se broj jedan promatra na taj način, hebrejski sveti tekst
dobiva novo značenje jer se u Deuteronomiju 6:4 (peta knjiga Mojsije-
va - Ponovljeni zakon) objavljuje: "Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Ja
hve je jedan!" Drugim riječima. Bog je apsolutan, za razliku od su
vremenijeg tumačenja da se "jedan" odnosi na jednog jedinog boga.
Dva
Kako Apsolut postaje svjestan sebe, nastaje dualnost, ili polarnost, a
slijedom toga postoji broj dva. Time se izražava suprotnost koja je
temeljna za sve prirodne fenomene. Schwaller govori o tom odvajanju
kao o "pradavnom rezu". Dva nije zbroj od jedan i jedan, već stanje
pradavne napetosti. To je metafizička koncepcija zauvijek nepomirlji
vih suprotnosti. Svijet broja dva, i ničega više, je statičan, pa se nikad
ništa ne bi događalo. Po prirodi je podvojen, te ako se ne kontrolira,
nastaje kaos. Dva je "propast čovjeka" i predstavlja duhovnu napetost;
nije riječ o padu iz savršenog u grješno stanje, već o stvaranju ljudske
svijesti od božanske, ili uzvišene svijesti.
Jedinstvenost je vječna svijest, u kojoj nema razlikovanja. Kad po
stane svjesna i dolazi do diferencijacije, pojavljuje se polarnost. Da
kle, polarnost, ili dualnost, je dvostrano izražavanje jedinstvenosti.
Tri
Kad je Apsolut stvorio dualnost, istodobno je nastao broj tri, pružaju
ći načelo pomirenja između dvije suprotne sile. Dakle, tri je načelo
odnosa. Teolozi su napisali brojne knjige u nastojanju da to treće nače
lo objasne kao tri u jednom Bogu, trojstvo. Ipak, takvo je poimanje
čak i danas zagonetno. Međutim, na više realistični način, načelo je
lako razumjeti. Naprimjer, muško/žensko samo po sebi nije odnos,
ali on može postojati kroz neopipljivo (duhovno). U ljudskim odnosi
ma su ljubav, žudnja ili prijateljstvo treća sila između dvije osobe.
Ovdje se može teoretizirati da je dualnost postojanja u Bogu i čovjeku,
te da treća sila, veza, čini poveznicu koja upotpunjava trojstvo - Otac
(Bog), Sin (čovjek) i Duh Sveti (veza).
Naše se društvo sve više izgrađuje oko logike i razuma znanosti.
Ipak, ne može objasniti najvažniji aspekt svakodnevnih doživljaja.
Bez obzira jesu li seksualni, prijateljski ili roditeljski, ljudski su od
nosi stvoreni kroz veze ljubavi i ono su što pokreće ljudske doživljaje.
Dakle načelo usklađivanja (pomirenja) broja tri je duhovna veza.
Četiri
Pojam sadržaja ne može se objasniti uz pomoć dva ili tri. U primjeru
ljubavi postoje: 1) ljubavnik; 2) voljena; i 3) žudnja. Jedino kroz broj
četiri može se dobiti sadržaj primjera, što bi u našem slučaju vjeroja
tno bilo, u početku, ljubavna veza, a ukoliko bi sve dobro prošlo, po
slije bi to postala obitelj. Dakle, sadržaj ili materija je načelo izvan du
alnosti i odnosa. U određenom smislu, kad se stigne do četiri, postoji
nova jedinstvenost kao analogija apsolutnog jedinstva.
Vidimo pojam broja četiri u "elementima" drevnog svijeta: zemlja,
voda, zrak i vatra. Međutim, to nisu sami fizikalni elementi, kakve
vidimo u periodičnoj tablici, nego načela po kojima fizički svijet funk-
cionira. Drevni su filozofi ta četiri opća prirodna fenomena koristili
za opisivanje funkcionalnih uloga principa materije. Zemlja, vatra,
zrak i voda predstavljali su apstraktne principe prihvaćanja, aktivira-
nja, posredovanja i sastavljanja. Zemlja je načelo prihvaćanja i formira
nja. Vatra je aktivno načelo koje sažima. Zrak je suptilno, posredničko
načelo; a voda je materijalno ili složeno načelo.
Sve što fizički postoji djeluje barem po jednom od tih načela, a naj
češće je riječ o kombinaciji. Naprimjer, sve u fizičkom univerzumu
je, bez iznimke, aktivno ili u pokretu. Naš se planet vrti i kreće se u
orbiti oko Sunca. Isto čini i naš Sunčev sustav, kao i galaksija. To vrije
di i na kvantnoj razini. Zapravo, djelovanje definira postojanje. Atom,
temeljna jedinica materije, nije ništa više do energija koja vibrira i ima
određeni naboj. Naprimjer, atom urana je sastavljen od 92 elektrona
koji kruže oko jezgre od 146 neutrona i 92 protona. (Razgradnjom
tog atoma oslobađa se golema količina energije.) Na malo većoj razini,
sve fizičko, osim zraka, također je nastalo oblikovanjem. Drugim rije
čima, sve što vidimo formirano je nekim procesom. Zrak, posredni
čki aspekt, odvaja sve fizičke objekte. Fizički su objekti također sasta
vljeni od različitih elemenata, a za njihovo su postojanje potrebna
formativna, aktivna i posrednička načela. Voda je jedina tvar koja mo
že služiti kao kombinirani predstavnik ta tri načela. Služi kao posre
dnički faktor na isti način kao i zrak; ipak, također je formativna (kom
binira se u oblik) i aktivna (teče).
Četvrto je načelo ideja materije ili metoda koje definiraju kako će
materija biti oblikovana, za razliku od same materije. Bestjelesno je,
a ipak sadrži četiri elementa koja opisuju fizičku stvarnost. Očito je
da ta načela čine broj pet, a to je život.
Pet
Broj pet se također može dobiti sjedinjavanjem prvog ženskog broja
(dva) i prvog muškog broja (tri) što predstavlja život (ili ljubav). Sjeti
te se da dva predstavlja polaritet, stanje napetosti, a tri, odnos (vezu),
čin pomirenja. Kombiniranjem dva i tri dobiva se vidljiv fizički svijet
u broju pet. Svi su fenomeni koji nastaju na prirodan način polarni po
naravi i trostruki po načelima. Budući da je to načelo života, pet je
odgovoran za čin stvaranja.
Ženski brojevi, oni koji su parni, predstavljaju stanje na temelju
kojeg se djeluje. Muški brojevi, neparni, predstavljaju funkcije koje
su poduzetne, aktivne, kreativne, pozitivne, agresivne i racionalne.
Ženski su brojevi odgovarajuće prijemljivi, pasivni, stvarani, senzitiv-
ni i oni koji njeguju. Pitagorina koncepcija muško/žensko ne odnosi
se na društvene uloge muškarca i žene, već na stanja i djelovanja prirod
nog svijeta. Nadalje, prema Pitagorinim sljedbenicima, broj jedan (Ap-
solut) nije ni paran ni neparan, niti je broj u pravom smislu riječi,
već je izvorište parnih i neparnih brojeva. Dva je prvi parni broj, a tri
je prvi neparni.
Iz dva, tri i pet dobivaju se sve harmonične proporcije i odnosi, a
uz izmjenu komandi formiraju materiju i sve procese rasta. Imajte na
umu da četiri stoji za ideju materije, ali ne za njezino stvaranje. Pet,
sjedinjavanje muških i ženskih načela, je stvaranje materije. Primjere
toga vidimo u svakodnevnom životu. Muž i žena, muško/žensko, je
polaritet spojen žudnjom u odnosu iz kojeg proizlazi kućanstvo, tj.
obitelj. Muškarac i žena istodobno igraju aktivne, muževne, poduze
tne, pasivne, ženstvene i prijemljive uloge. Oba su ljubavnika aktivni
jedno prema drugome i prihvaćaju žudnju. U ovom primjeru par obi
čno stvori fizičku materiju, a to je beba.
Šest
Prvih pet brojeva još uvijek ne opisuju strukturu prema kojoj se od
vijaju sva prirodna zbivanja - okvirno načelo vremena i prostora.
Načela brojeva od jedan do pet su neopipljivi (metafizički ili duhovni)
aspekti prirodnog svijeta u kojem se nalazimo. Broj šest stvara vrijeme
i prostor, te je broj svijeta. Mi živimo u djelu broja šest, svijetu kojeg
definiraju senzorne interpretacije vremena i prostora, ono što mi zo
vemo i definiramo kao stvarnost. Premda neki vrijeme i prostor inter
pretiraju kao stvaranje, vrijeme i prostor su zapravo učinci stvaranja,
kao i mjera kretanja. Mi doživljavamo, a time i gledamo na vrijeme
kao na tijek, dok je prostor ono što sputava.
Sedam
Broj sedam objašnjava fenomen razvoja, što je sveobuhvatno načelo
u vidljivom, fizičkom svijetu. To je ugrađeni aspekt stvaranja. Među-
tim, sedam se ne može izravno povezivati s iskustvom. Drugim riječi
ma, mi sami ne možemo inicirati razvoj. Temeljni uzrok razvoja - od
sperme i jajašca u fetus, zatim u bebu, pa u odraslo ljudsko biće, na-
primjer - je misterij. Kao takav, sedam predstavlja sjedinjavanje duha
(tri) i materije (četiri).
U fizičkom svijetu postoje brojni primjeri u kojima se sedam mani
festira u razvojnim ili aktivnim sustavima, kao što je sedam tonova
glazbene ljestvice. Između glavne note i njezine oktave ima sedam in
tervala koje, unatoč njihovoj nejednakosti, uho interpretira kao harmo
nične.
U biološkim je sustavima razvoj ugrađen, najvjerojatnije na razini
DNK, premda je to još uvijek pomalo zagonetno. Međutim, razvoj
nije neprekidan proces. Sve ima ciklus. Rađamo se, odrastamo, a zatim
umiremo. To nije samo prirodni fenomen Zemlje; sve u fizičkom uni
verzumu egzistira u ciklusu. Naše Sunce, primjerice, postojat će još
četiri milijarde godina, a zatim će se proširiti, pretvarajući naš planet
u pepeo, te se skupiti u bijelu patuljastu zvijezdu. Naša galaksija, Mlije
čni put, će se jednoga dana, u dalekoj budućnosti, sudariti s nama
najbližom susjednom galaksijom, Andromedom, i prestati postojati.
Ipak, spoj dvaju galaksija stvorit će kombinaciju koja će dalje posto
jati kao nova galaksija.
Broj sedam je kombinacija četiri i tri, što je jedinstvo materije i
duha. Ali također je kombinacija pet i dva, dualnosti sjedinjene djelo
vanjem, te šest i jedan, temeljne note, do, aktualizirane šesticom. Dru
gim riječima, naša fizička stvarnost vremena i prostora stvara oktavu,
a to je samo po sebi novo jedinstvo.
Osam
Broj osam je nova cjelina (jedinstvo) analogna prvoj. To je obnavlja
nje ili repliciranje sebe i fizičkog svijeta kako ga mi doživljavamo. To
je Tot (grčki Hermes, rimski Merkur), koji je "gospodar grada od
osam" i glasnik bogova. On je neter pisanja, jezika, znanja i magije, te
omogućuje čovjeku pristup misterijima svijeta, a njih simbolizira
osam.
Što se tiče broja devet, o njemu će biti riječi poslije u ovom poglav
lju. To je poseban slučaj.
Egipatska mitologija kao misticizam brojeva
Prema tvrdnjama Schwallera de Lubicza, drevni su Egipćani namjer
no koristili harmonične proporcije u svojoj umjetnosti i arhitekturi,
što se temelji na ranije opisanom numeričkom sustavu razmišljanja.
To je bio sveobuhvatni svjetonazor koji je uključivao filozofiju, mate
matiku, misticizam i teologiju. John Anthony West, suvremeni sim-
bolist koji se slaže s teorijom Schwallera de Lubicza, vjeruje da je ono
što se danas naziva pitagorejskim misticizmom brojeva zapravo pro
izišlo iz Egipta, te je čak postojalo prije drevnog Egipta.
Kad se simbolizam brojeva primijeni na egipatsku mitologiju, po
staje jasno da se egipatske priče i mitovi temelje na razumijevanju bro
ja, a ne na animizmu. To je filozofija, ali ne u našem smislu riječi. Ne
postoji nikakav tekst koji je objašnjava. Unatoč tome, sistematična je,
dosljedna sama sebi i organizirana na načelima koji se mogu izraziti
na filozofski način.
Naprimjer, u egipatskoj mitologiji Atum (ili Turn) predstavlja trans-
cendentan uzrok, Apsolut ili sve, Jedan, prvoga pravoga Boga i Stvori
telja koji je stvorio svijet i sve u njemu. U njemu se nalazio potencijal
za sav život. Ime Atum proizlazi iz riječi koja znači "potpunost" ili "to-
talnost". Po uzoru na sebe, stvorio je Šu (muško, neter zraka) i Tefnut
(žensko, neter vode). Svjestan svoje usamljenosti, masturbirao je,
oplodio se vlastitim sjemenom i stvorio blizance Šu i Tefnut. Atuma
su često prikazivali u ljudskom obliku kako drži ili siše svoj ukrućeni
penis, što je simboliziralo čin stvaranja. Premda je to nekima gnusno,
Atumov samozadovoljavajući čin je prikladan način prikazivanja
koncepcije stvaranja od sebe samoga.
Drevni su Egipćani vjerovali da sam život pokazuje velike cikluse
postojanja. Na početku i kraju svakog ciklusa, Atum je u djevičanskim
vodama preuzimao oblik zmije ili jegulje. Neki su egiptolozi protuma
čili Atuma i zmiju Apofis kao pozitivne i negativne sile unutar kaosa
- nesređeno stanje neoblikovane materije i beskonačne svijesti koje
je postojalo prije uređenog univerzuma.
U kasnijim su mitovima Ra-Atum i njegova kći ratnica vodili veli
ku bitku protiv sila kaosa kako bi zaklali zmiju Apofis ispod ished
stabla, a to je bilo sveto stablo u Heliopolu, povezano sa sudbinom
svih bića. Vjerovalo se da su imena kraljeva bila zapisivana na to sta
blo prilikom krunidbe, kako bi se osigurala trajnost njihovih života.
Tijekom rata protiv sila kaosa, Ra-Atum je često preuzimao oblik ma
čke, mungosa ili nekog drugog neprijatelja zmija.
Temeljna suprotnost, dualnost ili polaritet života, prikazana je u mitu
koji govori o sukobu između Seta i Horusa, čiji je sažetak naveden u
daljnjem tekstu. Ta alegorija ilustrira konfliktima sklonu narav čovje
ka, a također simbolizira egipatsku filozofsku koncepciju broja dva.
Oziris, bog zemlje, naučio je čovječanstvo baviti se poljodjelstvom,
a to ga je u očima ljudi učinilo najvećim od svih bogova. Slijedom
toga, vladao je svijetom. Bijesan od ljubomore zbog njegove popular
nosti, Ozirisa je ubio njegovbrat Set i bacio tijelo u rijeku Nil. Oziriso-
va žena, Izis, uzela je njegovo tijelo s namjerom da ga propisno pokopa.
Razgnjevljen, Set je ukrao tijelo, rasjekao ga na komadiće i razbacao
diljem zemlje. Međutim, Izis je našla sve Ozirisove ostatke i, uz pomoć
boga Anubisa, vratila ga u život. Kasnije su Oziris i Izis dobili sina po
imenu Horus, a njemu je bilo suđeno naslijediti Ozirisa kao vladara.
Kako bi spriječio svoje neprijatelje da mu ubiju sina, Oziris ga je
sakrio u močvaru gdje ga je dojila krava, a to je bila božica Hator. Kad
je odrastao, Horus je otišao iz močvare kako bi zauzeo svoje mjesto
vladara. Međutim, bog Sunca i vođa vijeća bogova želio je da Set preuz
me tu ulogu. U vijeću je izbila prepirka, te je imenovanje vladara od
gođeno. Potom je Oziris poslao pismo bogovima koji su se prepirali,
tvrdeći da bi Horus trebao biti vladar. To se pokazalo odlučujućim
čimbenikom pri određivanju novoga kralja. To će biti Horus. No, Set
nije htio prihvatiti odluku, te je izazvao Horusa.
U bitci između Seta i Horusa koja je uslijedila, obojica su bili teško
ranjeni. Horus je ostao bez oka, a Set bez testisa. Bog mudrosti, Tot,
našao je Horusovo oko i vratio ga, aposlije ga je Horus darovao Oziri-
su. Set je također vratio svoje dijelove tijela i njihove su se bitke nasta
vile. Ali su također pomagali jedan drugome, kako prikazuju drugi
mitovi.
Mitska priča o Horusu i Setu karakterizira ritmičke strukture du
alnosti. Od najmanjih čestica stvarnosti - protona i elektrona - do
organskog života i nas ljudi, muških i ženskih - postoji konstantan
ritam dualnosti u prirodnom životu. Tako funkcionira fizički svijet,
živi i neživi. Proton privlači elektron radi stvaranja fizičke stvarnosti.
Muški i ženski pripadnici cjelokupnog životinjskog svijeta privlače
jedni druge kako bi se osigurao nastavak života. Dualnost je sadržana
unutar apsolutnog jedinstva. U tome je značenje broja dva. Svako ljud
sko biće doživljava tu dualnost, jednako kao što je svijet prirode proji
cira kroz mušku i žensku podjelu cjelokupnog organskog života. Ipak,
ta podjela mora naći pomirenje, baš kao Horus i Set. To je pomirenje
opisano u broju tri.
Broj tri predstavlja odnos i pomirenje između apsolutnog uzroka
(jedan) i dualnosti (dva) što ju je stvorio od sebe. Postoji isključivo na
duhovnoj razini. Uz takvu filozofsku tvrdnju, postoji neizbrisiva veza
između uzroka i dualnosti. Možemo je shvatiti uz pomoć onoga što
bismo mogli nazvati "učinkom". Silno se trudimo utjecati na ljude i
događaje, mnogi od nas kroz molitve ili pozitivno razmišljanje kad iz
ravni postupci nisu ili ne mogu biti uspješni. Neki nose medalje, kao
što je križ sv. Kristofora, kako bi stekli zaštitu ili sigurnost tijekom
putovanja. Drevni su se Egipćani ponašali jednako. Umjesto da to zovu
molitvom ili pozitivnim razmišljanjem, oni su to nazivali magijom.
Umjesto nošenja medalja, nosili su talismane kako bi sebe učinili pot
punima ili radi zaštite. Također su bacali čini ili izgovarali magične
riječi kako bi pomogli pokojniku ili pokojnici da lakše nađe put u
zagrobnom životu. Drevna egipatska magija oslanjala se na taj odnos
i pomirenje između našeg uzroka i naše dualnosti.
Broj četiri, koji predstavlja ideju o materijalnom svijetu, često se
pojavljivao u egipatskoj simbolici - četiri regije neba, četiri Horusova
sina, četvero Gebove djece, četiri posude u koje su se stavljali organi
pokojnika prilikom pokopa. Prema jednom egipatskom mitu, Geb je
oženio svoju sestru Nut, božicu neba, bez dopuštenja moćnog boga
Sunca, Ra. Ra je bio toliko bijesan na Nut i Geba da je prisilio njihovog
oca, Šua, neter zraka, da ih razdvoji: zato je zemlja odvojena od neba.
Ra je nadalje spriječio Nut da u bilo kojem mjesecu godine ima djecu.
Srećom je Tot, božanski pisar, odlučio pomoći i nagovorio Mjesec na
igru dame, gdje je ulog bila Mjesečeva svjetlost. Tot je osvojio tako
mnogo svjetlosti da je Mjesec službenom kalendaru morao dodati još
pet novih dana. Tako su Nut i Geb imali četvero djece:
Oziris; bog mrtvih, također poznat kao podzemni svijet
Set: bog kaosa, konfuzije, oluja, vjetra, pustinje i stranih zemalja
Izis: brižna supruga i majka, koja je također bila velika čarobnica
Neftis (Nephthys ili Nebt-het): "gospodarica kuće", a "kuća" se odno
si na dio neba gdje je boravio bog Sunca
Egipatsko poimanje broja pet, ili života, vidi se u koncepciji oživotvo-

renog čovjeka, koji je povezan s Apsolutom i ostvaruje jedinstvo s Uzro
kom (Bogom). Trebao je postati zvijezda i "postati jedno u društvu
Ra". U hijeroglifima se simbol za zvijezdu crtao s pet vrhova. Doživ
ljavan kao sveti u brojnim kulturama, pentagram (peterokraka zvije
zda) i pentagon (peterokut) također odražavaju mističnu vrijednost
broja pet.
Schwaller de Lubicz je otkrio da su proporcije unutrašnjeg svetišta
hrama Amun-Mut-Khonsua (što ga je izgradio Amenhotep III iz osam
naeste dinastije) dobivene iz drugog korijena broja pet. Također je
otkrio da su proporcije nekih odaja određene šesterokutom dobivenim
od peterokuta.
Egipćani su odlučili vremenske i prostorne fenomene simbolizirati
brojem šest, brojem materijalnog svijeta, vremena i prostora. Šest pred
stavlja osnovne vremenske podjele, kao što su dvadeset četiri sata dana,
trideset dana u mjesecu i dvanaest mjeseci u godini, a sve su to višekra
tnici broja šest. Šest se također vidi u egipatskoj kocki, simbolu za
obujam, sa šest smjerova širenja (gore, dolje, natrag, naprijed, lijevo
i desno). Faraon pod pravim kutom sjedi na svojem prijestolju, koje
je kocka, te je čovjek neosporno smješten u materijalno postojanje.
Schwaller de Lubicz kaže da su dimenzije određenih dvorana u hramu
u Luxoru određene geometrijskim dobivanjem šesterokuta od petero
kuta, što je simbolično izražavanje materijalizacije materije kroz du
hovni čin stvaranja.
Broj sedam, koji označava sjedinjavanje duha i materije, izražen je
u piramidi, kombinaciji kvadratne baze - koja simbolizira četiri ele
menta - i trokutastih strana - koje simboliziraju tri funkcije duha.
To nije samo simbolično, već i matematički praktično. Mistična važ
nost broja sedam također prevladava u drugim kulturama drevnog
Istoka.
Šaman središnje Azije vjerovao je da "kozmičko stablo" ima sedam
grana, te da također postoji sedam planetarnih nebesa. To je bila kon
cepcija u kojoj će se šaman, u svojoj obrednoj potrazi, uzdići do neba
uz os svijeta. U djelu Mircea Eliade Shamanism: Archaic Techniques
of Ecstasy (Šamanizam: arhaične tehnike ekstaze) stoji da je kozmičko
stablo arhaična, univerzalna ideja. Mit o dugi s njezinih sedam boja,
kao putu zabogove i mostu između neba i zemlje, postojao je u religioz
nim vjerovanjima Mezopotamije, kao i u japanskim predajama. Sedam
duginih boja također je sastavni dio ideje i simbolizma sedam nebesa.
Takve predaje postoje u Indiji i Mezopotamiji, kao i u judaizmu. Sim
bolika duge koja okružuje prijestolje vrhunaravnog bića održala se
do renesanse, u umjetnosti kršćanskog doba.
Tijekom Srednjeg kraljevstva, broj osam bio je prikazan u Ogdoadu
- osam entiteta koji čine drugu varijantu egipatske mitologije o stvara
nju. Premda su se ta bića prvenstveno štovala u Heliopolu, aspekti
stvaranja kombinirali su se s postojećim mitovima. Svaki je entitet ili
aspekt pripadnik muško/ženskog (ili muž/žena) para, a svaki par pred
stavlja aspekt pradavnoga kaosa iz kojeg je stvoren fizički svijet.
Nu i Naunet predstavljaju pradavne vode; Kuk i Kauket, beskona
čni mrak; Hu i Hauhet, prazan prostor; a Amun i Amaunet, tajne sile
stvaranja. Bogovi su se obično prikazivali kao muškarci sa zmijskim
glavama, a božice kao žene sa žabljim glavama. Izgradili su otok u go
lemoj praznini gdje je smješteno "kozmičko" jaje. Iz tog je jajeta izišao
Atum, bog Sunca, koji je započeo proces stvaranja svijeta. To odgova
ra fizičkom svijetu kako ga čovječanstvo doživljava.
Ogdoad je katkad prikazivan u obliku pavijana koji najavljuju pr
vi izlazak sunca, te se vidjelo sedam pripadnika Ogdoada i Horus, a
sokol je predstavljao boga Sunca Ra-Horahtea. Mjesto koje se spomi
nje kao "otok plamena" vidjelo je rođenje boga Sunca i također se
zvalo Khemenu, ili Osmi grad. Grci su ga spominjali kao Hermopol.
"Prijelaz" i broj devet

Za drevne je Egipćane najveći misterij od svih bio "prijelaz" Stvorite
lja od Nevidljivog u Vidljivog, Jednoga koji se manifestira kao mnogi.
Taj se prijelaz manifestirao kroz tri uzastopne faze: Atum (ili Re) u
Heliopolu, Ptah u Memfisu, Tot u Hermopolisu i Amun u Tebi. Pre-
ma Leyden papirusu iz Quenne, napisanom tijekom dvadeset osme
dinastije:
Svi su bogovi tri: Amun, Re i Ptah, kojima nema ravnih. On

čija je priroda (doslovce, "čije je ime") zagonetna, je Amun; Re je
glava, Ptah je tijelo. Njihovi gradovi na zemlji, utemeljeni zauvi
jek, su: Teba, Heliopol i Memfis (stabilan) za vječnost. Kad po
ruka stigne s nebesa, čuje se u Heliopolu, ponavlja se Ptahu u
Memfisu, te se pretvara u pismo što ga piše Tot (u Hermopolisu)
za grad Amuna (Teba).
Ta ideja o poruci predstavlja napredak "prijelaza" s Nebesa na Zemlju.

Budući da se Heliopol smatrao "uhom srca", upravo se ondje čula po
ruka. U ezoteričnim se tekstovima Sunce opisivalo kao srce Sunčevog
sustava, pa je Heliopol bio srce Egipta, grada Sunca. Ime Heliopol,
kako se koristi o pogrebnim tekstovima, također znači "apsolutno
izvorište stvari", što ne bi trebalo strogo ograničavati na fizički grad
tog imena. Kad se u egipatskim tekstovima kaže: "Došao sam iz Helio-
pola" ili "Idem u Heliopol", to znači da "postojim od početka" ili "vra
ćam se izvoru".
Prema poučavanjima u Heliopolu, Jedan koji je započeo "prijelaze"
je Atum, čije ime znači "sve" i "ništa" i predstavlja potencijal stvaranja
koji se ne manifestira. Atum je "jedno" s Nunom, što je kozmički
ocean koji se ne može definirati. Atumov prvi čin bio je odvajanje sebe
od Nuna, što je opisano u egipatskoj mitologiji. Kao Atum (Sve ili
Apsolut) oživotvoruje sebe, izlazi iz Nuna kao pradavno brdo i stvara
Šu, načelo prostora i zraka, i Tefnut, načelo vatre koju, prema teksto
vima iz piramida u Sakkari, ispljune i tada počne postojati. (Tekstovi
iz piramida u Sakkari su niz hijeroglifa iz pete i šeste dinastije Staroga
kraljevstva, otprilike od 2350. do 2175. g. pr. Kr., uklesani na zidovima
piramida, premda se vjeruje da su sastavljeni mnogo ranije, oko 3000.
g. pr. Kr.)
U drugoj, ranije spomenutoj verziji, Atum je rodio sebe masturbira-
njem, te stvorio Šu i Tefnut. U trećoj verziji, stvorio je sebe projiciraju
ći svoje srce, izvlačeći osam primarnih načela poznatih kao Velika
Eneada Heliopola. Veliku je Eneadu činilo devet velikih bogova: Atum,
Slika 10.1. Velika Eneada
Šu, Tefnut, Geb, Nut, Oziris, Izis, Set i Neftis. Izraz se također koristi
za opisivanje velikog vijeća bogova, kao i za zajednički naziv svih
bogova. Oziris, Izis, Set i Neftis predstavljaju cikličnu prirodu života,
smrti i ponovnog rođenja, a sve je to povezano s Atumom, kako stoji
u tekstovima iz piramida.
Atum predstavlja "Uzrok" koji se ne može spoznati. Može se doživ
ljavati kao moderni zapadnjački koncept Boga. On je sve stvorio. On
je na vrhu Eneade. Iz njega izviru sva druga načela univerzuma. Atum
je stvorio Šu (zrak/vjetar) i Tefnut (voda/vlaga), najvažnije elemente
za život, što predstavlja temelje za društveni poredak. Šu u prvi plan
stavlja načelo Života, a Tefnut načelo reda. Od Šu i Tefnut stvoreni su
Geb i Nut, zemlja i nebo. Od Geba je stvoreno Sunce. Kad Nut i Geb
sretnu Tefnut, nastaje mrak. Nut i Geb rađaju Ozirisa, Izis, Seta i
Neftis.
Primjenjivanjem četiri načela (jedinstvo, dualnost, pomirenje i kon
cept materije), Oziris predstavlja inkarnaciju i reinkarnaciju, život i
smrt, što je obnova. Izis je ženstveni aspekt Ozirisa. Set je načelo su
protnosti, ili antagonizma, a Neftis je ženstveni aspekt Seta.
Ta se zbivanja stvaranja događaju izvan granica zemaljskog vreme
na, izvan svjetovnog područja. Događaju se na nebesima, a ne na ze
mlji. Schwaller de Lubicz kaže da se takvi misteriji ne mogu shvatiti
procesima rezoniranja inteligencije uma. To je ezoterični misterij
koji se ne može razumjeti racionalnim umom, te se može spoznati
jedino onim što simbolisti nazivaju "inteligencijom srca". Ovdje je
zapravo riječ o praiskonskoj tajni Boga i njegovog djela, Atuma, koji
postaje jedan, zatim dva i tako dalje sve do osam.
Ja sam Jedan koji se pretvara u Dva

Ja sam Dva koji se pretvara u Četiri
Ja sam Četiri koji se pretvara u Osam
Nakon toga, ja sam Jedan
- Petamonov lijes, Kairski muzej, (artefakt) br. 1160
Ta manifestacija ili razmnožavanje jednoga u mnoge, do čega je došlo

u Heliopolu, apstraktno je načelo stvaranja. U Memfisu, Ptah tu ap
strakciju proširuje i s nebesa spušta vatru. U Hermopolu, počinje
uzajamno djelovanje božanske vatre i zemaljskog svijeta. U Tebi, ponav
ljanje ta tri procesa kombinira se u jedan, što predstavlja trojstvo
Amuna.
John Anthony West u svojoj knjizi Serpent in the Sky (Zmija na nebu)
kaže da Velika Eneada proizlazi iz Apsoluta, ili "središnje vatre". De
vet neterua (načela) povezuje Jedan (Apsolut), koji istodobno postaje
jedan i deset, te je simbolična slika prvobitne jedinstvenosti. Velika
Eneada je ponavljanje i povratak izvoru, što se u egipatskoj mitologiji
doživljava kao Horus, božanski sin koji osvećuje umorstvo i komada
nje svojeg oca, Ozirisa.
Egipćani su prihvatili prirodnu, holističku filozofiju koja je opisiva
la stvaranje čovjeka kao inkarnaciju božanskoga u duhovnom smislu,
a ne kao da je gurnut u opasan i nasilan svijet. Čovjek je bio Kozmos,
a zadatak pojedinca bio je to shvatiti kako bi postigao vječnost. Pita-
gora je razumio njihovu filozofiju i posve je suvislo opisivao u svojim
pisanim djelima i poučavanjima. Egipćani su je prikazivali kao mit
koji je sadržavao ezoteričnu istinu.
Deset i sveti tetractys

Za pitagorejce je broj deset najvažniji od svih brojeva, a dobiva se
zbrojem brojeva jedan, dva, tri i četiri. Geometrijski je izražen kao
trokut što su ga nazvali "sveti tetractys". Tetractys, također poznat
kao decad, je trokut koji se sastoji od deset točaka složenih u četiri
reda: jedna, dvije, tri i četiri točke u svakom redu.
Slika 10.2. Tetractys
(uz dopuštenje Johna Opsopausa)
Pitagorejci vjeruju da su fantastična svojstva tetractysa izvorište i

korijeni vječne prirode. U suštini, to je izraz metafizičke stvarnosti i
"idealnog svijeta" Platona. U prisezi pitagorejaca spominje se tetractys;
prisežu na "onoga koji je našoj obitelji dao Tetractys, koji sadrži Vrelo
i Korijen vječno promjenljive prirode." West kaže da se grčkim tetra-
ctysom može smatrati egipatska Velika Eneada koja se manifestira i
više nije dio mita. Premda to ne mora biti poboljšanje u odnosu na
egipatsku koncepciju Eneade, grčki tetractys je način na koji se može
početi shvaćati mnoga značenja Eneade.
Trokutasti oblik tetractysa predstavlja aritmetičku progresiju stva
ranja od apstraktnog i apsolutnog do konkretnog i zasebnog. Lijeva
strana trokuta (1, 2, 4 i 8) simbolizira pomak života iz apsolutnog
jedinstva. Desna strana (27, 9, 3 i 1) predstavlja razvijanje svijesti i
povratak apsolutnom jedinstvu. U suštini, to je opis svega (univerzu
ma) koje proizlazi iz ničega. Prije nego je bilo što postojalo bio je je
dan, geometrijska točka, postojanje bez dimenzija. Kad se točka po
maknula, pojavila se ravnina (ili površina), te su počele postojati dvije
dimenzije. Kad se ravnina pomaknula, pojavilo se tijelo, zajedno s tro
dimenzionalnom stvarnošću. Dakle, tetractys prikazuje četiri razine
postojanja, od one bez dimenzija do trodimenzionalne.
Platon je gradio na ranijim spoznajama o tetractysu. Vjerovao je
da su objekti prirodnog svijeta dio veće stvarnosti koja uključuje ap-
straktni svijet kojeg je on nazivao "Forma". (U modernom načinu
razmišljanja, ta bi forma bila jednaka ideji.) Bit nekog objekta nije
njegov oblik ili tvar od koje je napravljen, već njegova suština - nje
gova istinska Forma. Za Platona, te su forme bile znanje koje je posto
jalo izvan ljudskog uma.
Ako se tetractys interpretira u skladu s njegovom teorijom o Formi,
ravnine od dva do četiri predstavljaju razine postojanja. Druga ravni
na predstavlja apsolutno postojanje formi gdje su ideje božanske i
vječne, gdje se zapravo zbiva "bivstvovanje". Četvrta ravnina predstav
lja fizičku manifestaciju formi, gdje forma postaje stvar, a to se spomi
nje kao "područje postanka". Treća je ravnina posrednik ili "stanje
između" ravnina dva i četiri. Ravnina tri je ono gdje postoji duša, a
to znači da se ondje miješaju stanja apstrakcije s konkretnim svijetom.
Međutim, ravnina jedan, izvor svega, ne može se opisati. Ta razina
stvarnosti je osnova za progresiju od apstraktnog do konkretnog.
Premda je sveti tetractys Pitagorino razjašnjenje, to nije isključivo
pitagorejski koncept. Kao najmudriji od drevnih mudraca, Pitagora
je, prema različitim predaj ama, putovao svijetom u potrazi za mudroš -
ću. Nakon što je od grčkih mudraca naučio sve što je mogao, otišao
je u Egipat, negdje oko 535. g. pr. Kr., s pismom preporuke od Polikra-
ta, vladara otoka Samos. Neoplatonist iz drugog stoljeća, Porfirije,
kaže da su mu neprestano odbijali pristup "Misterijima Izis", kuriku-
lumu višeg učenja za svećenike i plemenitaše. Međutim, svećenstvo
u Tebi napokon je prihvatilo Pitagoru nakon što je obavio potrebne
obrede.
U novije su vrijeme obavljena mnoga povijesna istraživanja o vezi
između Grka i Egipćana tijekom prvog tisućljeća pr. Kr. U svojem mo
numentalnom djelu Black Athena (Crna Atena), svezak 1 (1987), Mar
tin Bernal govori o tome kako su akademici Zapada tijekom devetna
estog i dvadesetog stoljeća izmislili ulogu stare Grčke kao začetnika
civilizacije. U svesku 2 opisuje arheološke i pisane dokaze koji pokazu
ju da je drevni Egipat istinski izvor znanja i civilizacije. Premda se svi
znanstvenici ne slažu s njegovom tezom, jasno je da je veza doista
postojala i da su drevni Egipćani utjecali na početke razvoja grčke
države.
Simbolizam zmije
Egipatska su filozofija i mitologija fizički i duhovni svijet objašnjava
le kroz sustav brojeva i matematiku. Njihova su poučavanja bila ezote
rična, rezervirana za plemstvo i obrazovane, a ipak je sve bilo dostupno
i običnim ljudima, pod krinkom mitologije. Simbolička interpretacija
egipatske mitologije na uvjerljiv način objašnjava njezine sofisticirane
filozofske koncepcije. Neki su simboli preživjeli sve do danas, te ostaju
kao ikone religioznog izričaja, osobito golub (ili ptica) i zmija - kršćan
ski simboli za sile dobra i zla.
Zanimljivo je da su se ti simboli nalazili na faraonovoj kruni dvije
tisuće godina prije kršćanstva. Na njegovoj se kruni nalazila kobra,
spremna za napad, i strvinar. To je bio ultimativni simbol moći u
drevnom Egiptu. Jedna od faraonovih titula bila je "gospodar krune
strvinara i zmije". To je simboliziralo božanskog čovjeka koji se sasto
jao od zmije (funkcija božanske inteligencije) i strvinara (funkcija po
mirenja). John Anthony West kaže da paralelno razmišljanje usmjera
va jedinstvo kobre i strvinara na kraljevskoj kruni što je nosi faraon, a
to predstavlja ujedinjenje gornjeg i donjeg Egipta. Istodobno simboli
zira pobjedničko sjedinjavanje sposobnosti rasuđivanja i asimilacije,
što je obilježje usavršenog ili kraljevskog čovjeka.
Zmija predstavlja intelekt, sposobnost pomoću koje čovjek može
raščlaniti cjelinu na njezine sastavne dijelove, baš kao što zmija progu
ta cijeli plijen, a zatim ga probavlja tako da ga razgrađuje na manje
dijelove. Božanski čovjek mora imati sposobnost razlikovanja i pomi
renja. Budući da te dualne moći postoje u ljudskomu mozgu, oblik
zmijina tijela na kruni slijedi fiziologiju mozga. Ta je dualna funkcija
mozga živopisno prikazana na dvije strane. Dio krune koji se nalazi
nasred čela predstavlja "treće oko" i njegove intelektualne sposobno
sti.
Egipćani su izabrali zmiju za prikaz autoriteta jer je ta moć sama
po sebi dualna po izričaju. Zmija, koja se čini jedinstvenom, zapravo
je dualna u izričaju. Verbalna je i seksualna, dualna i podvojena po
naravi. Istodobno je kreativna i destruktivna u smislu da se mnogo
strukost stvara iz jedinstvenosti, te da stvaranje predstavlja destruk
ciju savršenstva Apsoluta. Budući da zmija ima rašljasti jezik i dvo
struki penis, izbor je bio logičan. Neheb Kau, što znači onaj koji daje
oblike i svojstva, bilo je ime kojim su nazvali zmiju koja je predstav
ljala praiskonsku zmiju. Neheb Kau se prikazuje kao dvoglava zmija,
što ukazuje na dualnu prirodu univerzuma.
Međutim, dualnost i intelekt nisu samo ljudske funkcije, nego i
kozmičke. Postoje viši i niži intelekt. Zmija predstavlja niži, ali i viši
intelekt. Viši intelekt dopušta čovjeku da spozna Boga, a predstavlja
ga nebeska zmija, "zmija na nebu" - koju su Egipćani često prikaziva
li kao čovjeka koji jaše na leđima zmije prema zvijezdama. Krilata je
zmija također bila čest simbol mnogih ranih civilizacija.
No, nekontrolirana dualnost je kaos, te nije ništa drugo do destruk
cija. Stjecati znanje bez da se pođe dalje i stvori nešto novo je, kako
West kaže, parodija na Boga. Na taj je način zmija predstavljala kao
tične, destruktivne sile svojstvene kozmosu. Općenito govoreći, jed
no je ime dobila svaka životinja osim zmije koja je imala ulogu "se
paratom" ili opstruktora djela Ra, ili Apsoluta. Zmija je u egipatskoj
mitologiji ocrnjivana pod različitim nazivima, možda kako bi se opi
sala određena vrsta opstrukcije ili negacije. Ta prvobitna koncepcija
"nekontrolirane dualnosti", ili "kaosa", aspekt univerzuma, kasnije je,
u kršćanskim predajama, jednostavno postala poznata kao zlo - što
se odnosilo na osobu koja se nije pomirila s Bogom. Zato se zmija do
življava kao personifikacija zla.
West kaže da simbol zmije ima drugo, više znanstveno značenje.
Energija, ono od čega se sastoji sva materija, zapravo je drugi naziv
za "svijest bez duha". Svijest je kreativni poticaj energiji, a time i svoj ma
teriji, da postoji. Dakle, kroz energiju se duhovno pretvara u fizičko.26
Energija je vibracija, ili kretanje između negativnih i pozitivnih
polova, a ilustrira je sinusni val. Sinusni je val jedinstven po tome što
predstavlja energiju koja je u potpunosti koncentrirana na jednu fre
kvenciju (broj potpunih ciklusa u sekundi), te ima oblik vala što ga
proizvodi jednostavno harmonično kretanje. Sinusni se val može me
hanički konstruirati tako da se točka pomiče po krugu. Na lijevoj
strani kruga povuče se polumjer od sredine do točke na krugu. Po
maknite točku malo dalje po krugu, te nacrtajte još jedan polumjer
do nje. Visina druge točke iznad prvog polumjera je sinus kuta što ga
čine oba polumjera. Ako se krug vrti konstantnom brzinom, grafi
kon visine točke u odnosu na vrijeme daje sinusni val, a izražava se
kao razlomak polumjera i mora biti između 1 i — 1.
Slika 10.3. Sinusni val (sinusoida)
Sinusni val također vrijedi za izmjeničnu struju, jer se neprestano

kreće od negativnog do pozitivnog i natrag do negativnog, što stvara
analogni val penjanja i padanja voltaže. Zvučni i svjetlosni valovi tako
đer nastaju vibracijom. To jednostavno kretanje između suprotnih
polova temelj je naše fizičke stvarnosti na kvantnoj razini.
West kaže da su drevne civilizacije prikazivale vibraciju (energiju)
kao zmiju koja se kreće po tlu ili u vodi. Njezino kretanje, kao što svi
znamo, stvara "S" . sinusni val. Dakle, zmija je savršeni i univerzalni
simbol za predstavljanje čina u kojem jedinstvenost postaje dualnost,
što je kozmološka baza za sve valjane filozofske sustave. Nadalje, te
su vibracije način na koji se umjetnosti prenose do nas, preko naših
emocionalnih sposobnosti. To je očito u slučaju glazbe, i to nam je po
znato - zvučni valovi određeni jačinom, intenzitetom i tonalitetom.
Ovisno o glazbenom djelu, zvuk stvara emocionalni učinak.
Arhitektura ima sličan učinak, što neki opisuju kao "zamrznutu
glazbu". Ima mnogo načina na koji su umjetnost glazbe i arhitekture
slični. Oboje sadrže ideje o proporcijama, oznake vremena, ritmove
i kreativnost za uređivanje nota ili građevnih ideja, aspekte koji se
mogu promatrati iz iste perspektive.
West vjeruje da to nije samo poetično, ili metaforično, već je doista
točno.
Veliki hram, ili kad smo već kod toga, trgovački centar, preno
si svoje značenje ili nedostatak značenja, ovisno o slučaju, isklju
čivo kroz vibracije. O tome ne razmišljamo na taj način jer su
to vizualne vibracije; očito je da se boja prenosi do nas kao vi-
zualna vibracija. Na to smo navikli i to prepoznajemo, ali ne
mislimo na arhitektonske oblike. Statični su, kao vibracija, ali
doista jesu vibracije i prenose se točno kao, ili barem analogno,
glazba kroz harmoniju, proporciju, ritam i geometriju, što je
međuigra brojeva.
Ostavština znanja
U središtu holističke filozofije Egipćana nalazi se čovjekova uloga u
univerzumu, njegovo podrijetlo i priroda svijesti - sofisticirana i kom
pleksna tema, čak i prema današnjim mjerilima, i još uvijek najveća
od svih zagonetki. Općeprihvaćena teorija o nastanku fizičkog uni
verzuma kaže da je sva materija nastala slijedom kozmičkog "velikog
praska". Nesumnjivo, riječ je o paradoksu, jer je nešto stvoreno iz
ničega. Svi fizičari shvaćaju da materija nije ništa drugo do konfiguri
rana ili "oblikovana" energija, a ipak energija ostaje nedefinirana. To
je jednostavno kretanje, ali kretanje "čega" nije poznato - i možda
nikad neće biti pronađen odgovor na to pitanje.
Drevni su Egipćani naoko razumjeli implikacije te velike zagonet
ke i doživljavali ulogu čovječanstva na razini sofisticiranosti koja se
može usporediti s modernom mješavinom najrazvijenije znanosti,
filozofije i teologije. Smatrali su čovječanstvo, kao i cjelokupnu priro
du, krajnjim činom vrhunske svijesti, njezinim prijelazom iz metafizi
čkog u fizičko. Dok suvremeni fizičari nastoje objasniti fizički svijet
kroz matematiku, drevni su Egipćani uklopili brojeve u filozofiju kako
bi učinili isto. John Anthony West kaže: "Može se reći da je Egipat
cijeli univerzum smatrao gigantskim činom magije, transformacijom
svijesti u materijalni svijet." Čak i danas ugledni znanstvenici, kao
što su astronaut Apolla i fizičar Edgar Mitchell, liječnik Stuart Hame-
roffi evolucijski biolog Bruce Lipton, nastoje odgonetnuti tajne ljud
ske svijesti.
Prije više od pet tisuća godina, mitski egipatski Tehuti (Tot) navo
dno je izumio pisanje i razotkrio ljudima cjelokupno znanje iz astrono
mije, arhitekture, geometrije, medicine i religije. Bio je štovan kao
bog mudrosti i božanski glasnik koji je zapisao prirodu fizičkog uni
verzuma. Premda ga Egipćani nikad nisu proglasili svecem, tekstovi
koji mu se pripisuju postali su sastavni dio egipatske ezoterične tra-
dicije, opisane umjetnošću i arhitekturom hramova, o kojoj su sveće
nici hramova poučavali novake. Kasnije, kada je Grčka počela jačati
kao svjetska sila, grčka je inteligencija prihvatila to znanje kao drevnu
mudrost, a njezin legendarni autor uzeo je ime Hermes Trismegistos
(triput-najveći Hermes). Do trećeg je stoljeća, unutar grčko-egipatske
civilizacije u Aleksandriji, nastao niz filozofskih djela koji su činili
ono što je poznato kao Corpus Hermeticum, ili jednostavno, hermeti-
ka. Premda znanstvenici polemiziraju o njezinu egipatskom podrijetlu
grčki povjesničar Herodot (484-432. g. pr. Kr.) jasno govori o starosti
i originalnosti njezinih egipatskih duhovnih ideja:
Egipćani su pretjerano religiozni, više od bilo kojeg drugog na

roda u svijetu ... Pretjerano su pedantni u svemu što ima veze s
njihovom religijom ... Tek su prekjučer, ako smijem tako reći,
Grci saznali za podrijetlo i oblik raznih bogova... Imena svih bo
gova bila su poznata u Egiptu od početka vremena.
Grci, kojima svijet Zapada pripisuje zasluge za nastanak modernoga

društva, svoju su riječ nature dobili od egipatske riječi neter, prihvativ
ši drevno egipatsko poučavanje da nema odvajanja prirode (nature)
od božanskoga.
Godine 1952. ugledni egiptolog i profesor semitskih jezika, Samu
el Mercer (1879-1969), sastavio je prvi potpuni prijevod tekstova iz
piramida u Sakkari. Premda postoje poteškoće što se tiče određivanja
starosti samih natpisa, izazvali su mnogo polemika po pitanju njihova
podrijetla. Čini se da su se pojavili kao posve razrađena zbirka posmrt
nih tekstova, bez ikakvog presedana u arheološkom zapisu. Budući
da su tekstovi sastavljeni od zasebnih izraza, bez strogog narativnog
slijeda koji bi ih povezivao, znanstvenici vjeruju da nisu bili napisani
točno s namjerom da budu uklesani na piramide, nego su se možda
i ranije negdje koristili. Međutim, jasno je da ti četiri tisuće tristo godi
na stari hijeroglifi sadrže doktrine identične onima iznesenim u her-
metici, a njihova je suština da je svijest prava priroda čovjeka.
Prema hermetičkim poučavanjima, fizički je svijet privremen, a
svaka osoba, zahvaljujući svojoj svijesti, ima mogućnost postići besmrt
nost kroz spoznaje o božanskome. Poučavanja se temelje na vjerovanju
da je ono što se nalazi gore paralelno s onim što je dolje. Drugim riječi
ma, ono što najprije postoji u duhovnom, poslije se manifestira u fizič
kom. Dakle, duhovno i materijalno su isprepleteni i trebaju se zajedno
proučavati. To je čista i jednostavna filozofija, neopterećena dogmat
skim mislima ili obredima.
U djelu Michaela Maiera Symbola aureae mensae duodecim natio
num (The Symbols of the Golden Table of the Twelve Nations - Simbo
li zlatnog stola dvanaest naroda), objavljenom u Frankfurtu, Njemačka,
1617. godine, Hermes je prikazan u ruhu za koje se vjeruje da je halja
egipatskog svećenika (vidi sliku 10.4). U desnoj ruci drži zemaljsku
Slika 10.4. Hermes, prikazan kao egipatski svećenik

(iz djela Michaela Maiera Symbola aureas mensae duodecim
nationum (The Symbols of the Golden Table of the Twelve Nations -
Simboli zlatnog stola dvanaest naroda)
kuglu, a lijevom pokazuje prema Suncu i Mjesecu sjedinjenima u
vatri, što je aluzija na Smaragdnu ploču. Jedan od ključnih dokumenata
alkemije (drevna sveta znanost i filozofija, preteča kemije), Smaragdnu
je ploču veoma cijenio otac moderne fizike, Sir Isaac Newton. Po
novno otkrivanje hermetike tijekom petnaestog stoljeća doprinijelo je
razvoju renesanse i pomaku prema modernoj znanosti. Oni koji su
priznali da joj duguju zahvalnost mogu se staviti na popis "tko je tko"
među najvećim umovima civilizacije Zapada, uključujući Leonarda da
Vincija, Nikolu Kopernika, Rogera Bacona i Sir Waltera Raleigha.
Unatoč nevjerojatnoj tehnologiji i obilju znanja što smo ga priku
pili do dvadeset prvog stoljeća, ne možemo objasniti zašto smo ovdje
nimalo bolje nego lekcije hermetike u starim egipatskim školama mi
sterija. Premda su kontroverzna, suvremena znanstvena istraživanja
o prirodi fizičkog svijeta, osobito o kvantnoj fizici, pokazuju da su te
drevne ideje imale određenu vrijednost, unatoč prirodnoj averziji znan
stvene inteligencije spram metafizičkih pitanja. Također se čini da je
egipatski "Čovjek kozmos" vjerojatni izvor religioznih i filozofskih
poučavanja poznatih modernom svijetu.
Osobito zanimljivo poučavanje iz te drevne ezoterične tradicije je
ono koje kaže da je ljudska povijest ciklična. Civilizacije, svijest, razu
mijevanje i tehničke sposobnosti uzdizale su se do nevjerojatnih visi
na u prošlosti, a zatim su uvijek iznova padale natrag u barbarizam.
Prema tom drevnom doživljaju povijesti, golemo akumulirano znanje
i sposobnosti prenosilo se dalje iz ranijih epoha. Egipćani su naslijedi
li ostavštinu mudrosti i tehnologije, što je bilo izvor moćnih i neobjaš-
njenih drevnih postignuća, kao što su piramide u Gizi. Čak i prema
današnjim mjerilima, čini se da su nekakvo građevinsko čudo.
Simbolisti priznaju da se čini kako je egipatska kultura započela
na svojem vrhuncu, a zatim je postupno propadala tijekom njihovih
tri tisuća godina postojanja. Jasno je da je Egipat, sa svojom dugovječ-
nošću kao i tehničkim vještinama, bio civilizacija s kojom se ne može
mjeriti nijedan drugi narod nakon njih, a ostavio nam je više pitanja
nego odgovora. Kako se egipatska kultura mogla pojaviti naoko kom
pletna na samom početku civilizacije? Odakle je stiglo njihovo znanje?
Gdje su naučili svoju znanost?
Premda je moguće da su Egipćani razvijali svoje građevinske te
hnike tijekom dugog vremenskog razdoblja do prve dinastije, prema
legendi, "sljedbenici Horusa" vladali su Egiptom prije prve dinastije,
a prije njih su postojali kraljevi koji se spominjali samo kao "bogovi".
Tradicionalno, ti se preddinastički kraljevi smatraju mitološkima, ali
tako ne misle svi znanstvenici i istraživači. Postoje dokazi koji podupi
ru teoriju da su stanovnici Mezopotamije migrirali u Egipat, ili su ga
možda osvajali, prije trećeg tisućljeća pr. Kr. U egipatskoj istočnoj
pustinji, natpisi na kamenu (petrograf) pričaju o narodu koji je stigao
u regiju na brodovima visokih pramaca, drukčijim od plovila što su
ih koristile preddinastičke zajednice koje su živjele duž Nila. Osim
tih rezbarija na kamenu, pronađene su figurice "Majke božice", kao i
sokol, simbol Horusa, jednog od najpoznatijih egipatskih bogova.
Prema modernim mjerilima, opisivanje egipatskih najranijih kra
ljeva kao bogova zasigurno ukazuje na ulogu mita u njihovoj povijesti.
Međutim, u kontekstu vjerovanja drevnog Egipta, postoji naoko uvjer
ljivo objašnjenje. Prema hermetičkom gledištu, muškarce se može sma
trati bogovima. Kad su hermetičke predaje govorile o muškarcima
kao o bogovima, nije se mislilo na egocentrične vladare koji su vjerova
li da su ravni apsolutnom Bogu, ili Bogu inkarniranom u jednom po
jedincu. Umjesto toga, te su predaje govorile o nekome kao o "bogu"
koji je bio duhovno prosvijetljen i koji je radio za opće dobro.
Oni koji su prihvaćali takvo gledište, vjerovali su da gdje god je
život, ondje je također i duša - animirajuće i vitalno načelo života,
kojemu se pripisuju sposobnosti razmišljanja, djelovanja i emocija.
U životinja koje ne razmišljaju, duša nema višu svijest. Životinje žive
prema instinktima, hraneći svoju tjelesnu glad i žudnju. Ljudske svi
jesti koje nisu stekle višu svijest (duhovnost) kao vodiča kroza život,
pod utjecajem su žudnji jednako kao i duše životinja. Egzistiraju ira
cionalno, a pokreću ih njihovi apetiti i čežnje, što dovodi do nerazum
nog ponašanja. I poput životinja bez razuma, nikad ne uspijevaju po
tisnuti svoj gnjev i žudnju, i nikad im nije dosta zla (instinktivnih
užitaka njihovih tjelesnih funkcija).
Viša svijest dolazi od suštine Boga, a kod ljudskih bića se to stanje
postojanja može smatrati manifestacijom Boga kroz duhovno pomi
renje. Opisati osobu u tom stanju postojanja znači njega ili nju nazva
ti bogom. Dakle, među ljudskim bićima, oni koji steknu takvu duhov
nost su bogovi, a njihova je humanost blizu božanskoga. Stoga se može
reći da su bogovi besmrtna ljudska bića, i da su ljudska bića smrtni
bogovi.
Zagovornici modernih, glavnih religija skloni su takva stanovišta
smatrati bogohulnima, ali to nije namjera. Ono kako se opisuje ljud
ski bog je netko tko je "ponovno rođen" ili je "rođen u duhu" - da se
poslužimo izrazima iz kršćanskih predaj a - ili tko je "postao prosvijet
ljen", "postigao transcedentnost", "probudio se" ili je "postao jedno sa
svime" - da se poslužimo više istočnjačkim i mističnim izrazima.
Schwaller de Lubicz kaže da se ideja o ljudskom biću kao o bogu od
nosi na one pojedince koji su shvatili da u sebi, u svojoj svijesti, nose
kozmos, te da su oni, zajedno sa svima drugima koji su to shvatili,
fizički izraz apsolutnog Boga koji s njima dijeli Svoju Svijest.
S obzirom na tu iznova otkrivenu, drevnu duhovnost i simboličko
gledište na egipatsku kulturu, teško je prihvatiti da se plemenska i pa
stirska kultura razvila u narod takve sofisticiranosti i veličanstvenosti
za tako kratko vrijeme. Jesu li prosvijetljeni vladari vladali pretpovi
jesnim Egiptom? Odgovor se možda nalazi u usmenim predajama
samih Egipćana.
11
BU WIZZER
Zemlja neterua
smene predaje postoje u gotovo svakoj kulturi, drevnoj i mo

U dernoj. Proučavanje usmenih predaja nije medijski orijentirano,
razvikano područje; međutim, to je akademska disciplina koja postaje
sve zanimljivija, osobito na klasičnom i literarnom polju. Centar za
proučavanje usmenih predaja na Sveučilištu Missouri, Kolumbija, od
1986. objavljuje časopis pod naslovom Oral Tradition (Usmena pre
daja). Njegovi se članci bave legendama, biblijskim pričama, te drev
nim grčkim, engleskim, irskim, španjolskim, portugalskim, jugosla
venskim, kineskim, francuskim, njemačkim, afričkim, afro-američkim,
perzijskim, norveškim, talijanskim, velškim, rumunjskim, mayanskim,
indijskim, arapskim, mađarskim, finskim, japanskim, tibetanskim,
srednje-azijskim (Kirgiz) i južno-pacifičkim predajama. Druga, poseb
na izdanja sadrže teme o američkim domorocima, epove euro-azijskog
Puta svile i ženskim predajama južne Azije.
Prije pojave pisma, povijest je bila usmena znanost, a u određe
nom je smislu takva još i danas. Naprimjer, razmislite o priči vojnika
koji je preživio bitke u sjevernoj Africi, Italiji i Francuskoj tijekom
Drugog svjetskog rata. Nikad o tome nije pisao, niti je kome pričao o
svojim mučnim doživljajima, osim svojoj ženi i djeci, a oni su, mnogo
godina poslije, to prepričali svojoj djeci. Ako je priča na bilo koji na
čin zanimljiva i značajna, vjerojatno će se prenositi na sljedeće gene-
racije. Možda će jednoga dana praunuk ili praunuka, ushićeni ulogom
što ju je njihov djed odigrao u ratu, zapisati njegovu priču.
Pričanje priča je dio ljudskih iskustava, i po tome se razlikujemo
od svih ostalih životnih oblika. Dijelimo sjećanja sa svojim potomci
ma kako bi oni znali odakle potječu i zašto. Nakon nekog vremena,
netko će ta sjećanja smatrati dovoljno važnima i zabilježiti ih u pisanom
obliku. Kod Egipćana, tijekom vladavine Ramzesa Velikog (1314.-1224.
g. pr. Kr., vladao od 1290.-1224. g. pr. Kr.), nepoznati je pisar sastavio
popis svih egipatskih kraljeva, koliko ih se mogao sjetiti. Popis je na
pisan na jedanaest listova papirusa što ih je neko vrijeme prije 1824.
Bernardino Drovetti pronašao u Deir el-Medini u drevnoj Tebi. Prvi
je list sadržavao imena deset vladara koji su živjeli prije dinastičkog
Egipta, u razdoblju za koje ne postoji pisana povijest. Ti su se vladari
smatrali veoma posebnima, a spominjali su se kao kraljevi boga Ho-
rusa.
Tijekom godina, spojeni su djelići Kamena iz Palerma (veliki ka
men s uklesanim natpisima, otprilike iz 2500. g. pr. Kr., koji opisuje
mnoge egipatske kulturne običaje i smatra se najstarijom povijesnom
knjigom na svijetu), te je otkriven još jedan popis pretpovijesnih
kraljeva. Premda imena prva dva kralja koja se nalaze na Torinskom
papirusu nisu uklesana na Kamenu iz Palerma, preostalih osam jest.
TABLICA 11.1.- DREVNI EGIPATSKI KRALJEVI

S Kamena iz Palerma i Torinskog papirusa
Kamen iz Palerma Torinski papirus
- Ptah
- Ra
Šu Šu
Keb Seb
Ausar Oziris
Sht Set
Hwr Horus
Djehuti Tot
Mch Ma
Hwr Horus
Egiptolozi tvrde da se Kamen iz Palerma smatra povijenim doku
mentom jer su imena u pravilnom kronološkom redu. Onaj tko ih je
uklesao na kamen zacijelo je imao pristup drugim povijesnim držav
nim dokumentima koji su se prenosili s generacije na generaciju od
prve dinastije.
Ti zapisi ukazuju na usmenu predaju koja se održavala od 3000. g.
pr. Kr. barem do dvanaestog stoljeća pr. Kr. Budući da ne postoji ni
jedna druga drevna civilizacija velika poput Egipta koja je trajala tri
tisuće godina, moglo bi se očekivati da njezine usmene predaje neće
biti izgubljene za povijest.
Neovisni egiptolog Stephen Mehler tvrdi da je doista tako. U svojoj
knjizi The Land of Osiris (Zemlja Ozirisa) Mehler iznosi drevnu egipat
sku usmenu predaju onako kako ju je njemu objasnio egipatski "maj
stor" i čuvar mudrosti po imenu Abdel'El Hakim Awyan. Mehler
kaže da je Hakim, osim što je upoznat s usmenim predajama, stekao
formalno obrazovanje, te je na Sveučilištu Kaira diplomirao arheolo
giju i egiptologiju. Premda je Hakimova usmena predaja o egipatskoj
povijesti isključivo subjektivna stvar s akademskog stanovišta, i zasi
gurno ima svoje protivnike, to je prikaz egipatske pretpovijesti koji
navodi na razmišljanje.
Egipatsku usmenu povijest Mehler opisuje kao "Kemitologiju", izraz
koji se odnosi na drevno ime Egipta. Stari egipatski simboli za naziv
njihove zemlje odgovaraju suglasnicima KMT, a pisali su se kao Kemet,
Kemit, Khemet, Khemit, Khem i Al Khem. To doslovce znači "crna
zemlja", a odnosi se na plodno crno tlo uz rijeku Nil. Izvorne egipatske
predaje kažu da je njegova civilizacija bila Khemit (izgovara se Khe-
mph), a njihov je jezik bio poznat kao Souf. Prema tvrdnjama Hakima,
nubijski narod, osobito pleme Matokke, govori jezikom koji je sličan
drevnom kemicijskom. Drevna se egipatska populacija sastojala od
četrdeset dva plemena koji su zajedno činili Sesh, što znači "narod".
Al Khem, izraz što su ga davni Egipćani koristili za Egipat, također
se smatra izvorištem riječi alkemija, što bi moglo značiti da su oni koji
su poslije stvorili riječ alkemija, Arapi, bili svjesni drevne egipatske
tradicije alkemije. Nije jasno kako je riječ alkemija dobivena iz drev
nog Egipta. Prema tvrdnjama teozofa (onih koji vjeruju u jedinstve
nost života i neovisnu duhovnu potragu), postoji još jedna definicija:
Al znači "moćno sunce", a chemi znači "vatra". Međutim, riječ al-chemi
najvjerojatnije potječe iz arapske kulture osmog stoljeća. Premda je
značenje klmya (originalne arapske riječi za chemi) predmet polemika,
vjerojatno potječe iz stare Grčke. Grčka riječ kemia može značiti dvije
stvari: ili "crna zemlja" (prema Plutarhu), a u tom bi slučaju alkemija
bila "znanost Egipta"; ili jednostavno "crno", što bi se odnosilo na
alkemijsku Prvu materiju, koja je crna i služi kao baza za pretvorbu
u različite elemente fizičkog svijeta. Klmya također može potjecati
od grčke riječi khymeia, što znači stapanje (fuzija). U svakom slučaju,
čini se da alkemija, proces mijenjanja materije za potrebe čovječan
stva, potječe iz drevnog Egipta.
Abdel'El Hakim Awyan, egipatski učitelj Stephena Mehlera, živi u
Egiptu i čuvar je mudrosti domaće tradicije dugotrajnih usmenih
poučavanja koja sežu tisuće godina u prošlost, u vrijeme prije izuma
pisma. Ezoterična su, što znači da su namijenjena samo privilegirani
ma. Prema tim drevnim predajama, kemicijska je civilizacija stara
gotovo sedamdeset tisuća godina, a temeljila se na matrijarhalnom
načinu života. Nalazila se uz drevni riječni sustav trinaest kilometara
zapadno od doline Nila, a zvao se Ur Nil.
Abdel'El Hakim Awyan kaže da je Sfinga izgrađena prije pedeset
tisuća godina, te da je ženskog roda. Njegova usmena predaja također
tvrdi da piramide, one prave (a to znači one koje su masivne s uklesa
nim odajama u unutrašnjosti), nisu bile grobnice, već građevine za
proizvodnju, transformiranje i prenošenje energije - predaja koja po
dupire teoriju Christophera Dunna o elektrani u Gizi. Piramide su
izgrađene prije više od deset tisuća godina, i ne onim redom kako to
tumači moderna egiptologija.
Dakle, zašto je povijest kako ju je iznio Herodot, na kojoj se u
početku temeljila egiptologija, toliko drukčija? Herodota su smatrali
pripadnikom osvajačke patrijarhalne kulture, te mu, kao uljezu, nije
rečena istina o egipatskoj povijesti i kulturi. Svećenik Maneton, koji
je služio pod ptolemejskom patrijarhalnom vladavinom u Egiptu,
napisao je egipatsku povijest koja se temelji na dostojanstvu dinastič
kih kraljeva. Učinio je to kao da je riječ o istinskom sažetku egipat
ske društvene strukture i povijesti. Naveli su ga da povjeruje u to jer
su Egipćani Grke smatrali barbarima. Kao takvi, Grci nisu posjedo-
vali stvarni osjećaj za vlastitu povijest. Zanimljivo je napomenuti da
su Grci doživljavali Egipat kao vrelo svih znanja. Riječ filozofija potje
če od philo, što je povezano s egipatskim izrazom koji znači "sin egi
patske kulture".
Sfinga
Prema drevnoj predaji, kao što je rečeno u prethodnom tekstu, Sfin
ga je stara oko pedeset tisuća godina. Prva je isklesana iznad tla, prije
gradnje bilo kojih per-neter iliper-ba (piramide ili hramovi), te pred
stavlja ženski izraz lavlje-ljudske kombinacije. Sfinga predstavlja
Tefnut, Sekhmet Men-Het i Nut, koje su egiptolozi poslije proglasili
lavljim božicama. Sfinga se osobito poistovjećuje s Tefnut, što se prevo
di kao "ona od vlage". Tefnut se uglavnom prikazivala kao žena s lav
ljom glavom ili kao cijela lavica. Netert Nut (božica) predstavljala je
nebo, žensku svijest o prostoru koji je postojao prije nastanka fizičkog
svijeta. Tefnut doslovce znači "pljuvačka Nut" i predstavlja prvu fizič
ku manifestaciju. Kad je Nut pljunula na Zemlju, pojavila se Tefnut i
tako je isklesana Sfinga - prvo što je izgrađeno u Gizi.
Premda se Sfinga povezivala s Hator (božica utjelovljena kao nebe
ska krava) u ranim dinastičkim vremenima, još uvijek je zadržala
žensku vezu. Tek je mnogo kasnije, u vrijeme osamnaeste dinastije
Novoga kraljevstva, Sfinga dobila patrijarhalno tumačenje, te su je
poistovjetili s muškim načelom Hor-em-akhet, ili "Horus na horizon
tu". U skladu s tim, neki znanstvenici vjeruju da Sfinga u početku nije
imala bradu, već joj je dodana poslije kako bi prikazivala muškog
faraona. Drevna predaja kaže da strukture ispred Sfinge nisu bili hra
movi, već su bile izgrađene kao dio kompleksa Sfinge. Možda je neki
kralj izgradio te strukture kao spomenik svojem podrijetlu, u čast svo
je majke.
Piramide
Glavna struja egiptologije tvrdi da je izraz za piramidu bio MR. Me
đutim, izvori drevnih predaja kažu da je Mer (MR) značilo "voljeni",
i nema nikakve veze s piramidama. Riječ piramida potječe od grčkih
riječi pyramis i pyramidos. Premda je pyramis nejasna riječ i može se
odnositi na oblik piramide, pyramidos je prevedena kao "vatra u sre-
dini", značenje koje sablasno podsjeća na Dunnovu teoriju o elektra
ni. Kako kaže Abdel'El Hakim Awyan, drevni su Kemicijani nedvosmi
sleno koristili riječ per-neter za piramidu.
Per jednostavno znači "kuća", a neter, kao što je već rečeno, znači
"načelo ili svojstvo božanstva", ono što mi zovemo prirodom. Dakle,
domaće predaje kažu daper-neter znači "kuća prirode" ili "kuća ener
gije". Hram se spominjao kao per-ba, što znači "kuća duše"; a grobnica
se spominjala kao per-ka, što znači "kuća fizičke projekcije". S tim
prijevodima na umu, lako je shvatiti zašto u piramidama nisu pronađe
ni nikakvi posmrtni ostaci. One nisu izgrađene za tu svrhu. Mehler
to odlučno tvrdi i kaže da je njihova glavna svrha bila proizvoditi,
transformirati i prenositi energiju. Prema Hakimovim riječima, to
potkrepljuju domaći čuvari mudrosti u Egiptu.
Sakkara
Kao što je prije rečeno, vjeruje se da je stepenasta piramida u Sakka-
ri prva piramida što su je izgradili stari Egipćani. Počela je kao mastaba
(pravokutna grobnica ravnoga krova), a zatim je dva puta dograđiva
na i preinačena u oblik piramide. Međutim, prema drevnoj kemicij-
skoj predaji, u početku je to bila per-ka, grobnica koja je uvećana i
napravljena stepenasto tako da sliči per-neteru. Hakim kaže da je zapra
vo mlađa, a ne starija, od pravih piramida, iliper-netera. Predaja tako
đer kaže da je stara barem šest tisuća godina, tisuću tristo godina sta
rija od službeno određenog razdoblja u Starom kraljevstvu. Isto tako,
prema predaji je okolni zid izgrađen prije više od dvanaest tisuća go
dina.
Mehler je pregledao komplicirani sustav tunela u Sakkari, razotkri
ven tijekom prijašnjih iskopavanja. Egiptolozi imaju malo ili nimalo
komentara o tim tunelima. Mark Lehner govori o podzemnim odajama
ili prolazima ispod stepenaste piramide kao dijelu Đoserova pogrebnog
kulta, ali uopće ne spominje brojne tunele na drugim mjestima.
Čini se da Mehlerova zapažanja u Sakkari potvrđuju drevnu pre
daju da su tuneli napravljeni kao kanali za tekuću vodu:
Činilo nam se da je voda usmjeravana u kanale sa zapada, iz

smjera drevnog Ur Nila, a ne od današnje rijeke koja se nalazi
trinaest do šesnaest kilometara istočno od Sakkare. Tlo se spu
štalo od zapada prema istoku, a činilo se da i tuneli dolaze sa
zapada. Tuneli i kanali što smo ih promatrali nalazili su se u
različitim slojevima kamena stanca ispod površine, isklesani
kao pravokutni, zavojiti prolazi glatkih stijenki, koji se očito pru
žaju kilometrima ispod i kroz vapnenački kamen stanac. Svi se
ti prolazi doimaju kao djelo ljudskih ruku, a ne kao prirodne
formacije.
Jedini način na koji su se mogli iskopati ti tuneli podrazumijeva ko

rištenje strojeva, a ne samo bakrena dlijeta i "kamene batove".
Mehler prepričava priču o Hakimovu djetinjstvu, kad je prvi put
istraživao tunele u Sakkari. Satima je lutao tunelima, praktički izgub
ljen. Kad je napokon pronašao izlaz, nalazio se na visoravni Giza,
oko trinaest kilometara dalje. Zanimljivo je da betonska ploča danas
pokriva tunel u koji je ušao kad je bio momak. Premda je to vjerojatno
postavljeno radi sigurnosti turista, drugi ulazi u tunele u Sakkari za
štićeni su jednostavnom ogradom, a neki uopće nisu zaštićeni. Ako
su drevni Kemicijani napravili te tunele radi dobivanja vode iz starog
Ur Nila na zapadu, onda je Sakkara zasigurno bila aktivna naseobina
u kojoj se živjelo, a ne nekropola, prije više od deset tisuća godina.
Komadi klesanog kamenja koji leže u pustinjskom pijesku ostaci
su nekadašnjeg alabastra kojim je dvorište bilo popločeno. Drevna
predaja kaže da je Sakkara bilo mjesto za liječenje. U skladu s time,
veliki liječnik-svećenik Imhotep navodno je radio u tom području, po
sljednji od drevnih majstora koji je poznavao i poučavao medicinu.
Abusir
U području pod nazivom Abusir, oko tri kilometra prema sjeveru,
izgrađen je dodatak Sakkari. U početku se sastojao od četrnaest pira
mida, ali danas stoje još samo četiri. Kad se dolazi iz smjera komplek
sa u Sakkari, prva na koju se nailazi je piramida Neferefre. Nikad nije
bila dovršena i u veoma je lošem stanju.
Mehler je u Abusiru također našao dokaze o kanalima za vodu i
ostatke drevnih jezera. Jezero Abusir još uvijek postoji istočno od na
lazišta, a egiptolozi vjeruju da je nastalo zahvaljujući današnjoj rijeci
Nil. No, čini se da zapadno od jezera postoji niz osušenih korita jeze
ra i drevnih kanala za vodu. Današnje bi jezero moglo biti jedino što
je ostalo od većeg sustava jezera i kanala što su se pružali sa zapada
prema istoku, od drevnog Ur Nila.
Kraj ostataka piramide pripisane kralju Sahureu, vapnenački kana
li vode do drevnog osušenog jezera. Prostor ispred piramide imao je
podove od bazalta i zidove od granita, te nešto što podsjeća na niz pri
staništa za brodove. Mehler je također našao ostatke akvedukta (sta
rog vodovoda) koji se pruža od presušenog jezera. Najvažniji dokaz
je činjenica da se cijelo područje spušta sa zapada prema istoku, kako
bi voda prirodno tekla. Kako je današnja rijeka Nil trinaest do šesnaest
kilometara istočno, čini se da su ti akvedukti također izgrađeni za iz
vor u zapadnoj pustinji, kao što je drevni Ur Nil. Čini se da se kanali
spuštaju ispod piramide, što bi značilo da jeper-neter izgrađena nakon
gradnje akvedukta i kanala za vodu. Mehler iznosi teoriju da je jezero
Abusir ostatak mnogo većeg sustava jezera koja su nastala zahvalju
jući drevnom Ur Nilu, a to bi značilo da su originalne građevine stari
je od deset tisuća godina.
Giza
Prema drevnim predajama, na visoravni Giza najprije je izgrađena
srednja piramida, i to ne po naređenju nekog kralja. Podignuta je na
najvišem mjestu visoravni, što bi bio logičan položaj za prvu per-nerer.
Glavna struja egiptologa također pruža dokaze da je tako. John Baines
i Jaromir Maiek kažu da je srednja piramida u drevnim vremenima
bila poznata kao "velika piramida", a današnja Velika piramida imala
je drugi naziv. Mehler vjeruje da je srednja piramida podignuta na
vrhu brežuljka kako bi se povezala sa zemljom i služila za primanje
seizmičkih signala, te je bila rezonantna sa zemljinim vibracijama -
usklađeni oscilator, kako kaže Dunnova teorija.
Ispred srednje piramide nalazi se ono što egiptolozi zovu posmrt
nim hramom, izgrađenim za kralja Kefrena. Međutim, prema drev
nim predajama, to je plovni kanal od piramide do jezera Sfinge. Ve
like bankine, izgrađene od masivnih vapnenačkih ploča, oblikuju
prolaz kojim je tekla voda. Ispred piramida bile su postavljene gole
me kamene ploče, neke teže od sto tona i dugačke do devet metara.
Na istočnoj strani Velike piramide, ploče od bazalta pokrivaju tlo po
pločeno vapnenačkim kamenom, možda radi pojačavanja rezonan
cije.
Abu Rawash
Nije poznato je li piramida u Abu Rawashu, osam kilometara sjever
no od Gize, ostavljena nedovršena ili su kasniji naraštaji uzimali nje
zin kamen. Od nje je malo što ostalo. Procjenjuje se da je njezina
originalna baza imala gotovo 115 metara. Kameni blokovi za oplatu
ukazuju na nagib od 60 stupnjeva. Budući da je pronađena kartuša s
titulom Dedefrea, pretpostavlja se da je kralj Đedefre naredio gradnju
piramide. U usporedbi s Velikom piramidom, piramida u Abu Rawas
hu doima se prilično malenom. Zašto bi sin, nakon što je postao kralj
i posjedovao iste resurse, materijal i radnu snagu kao i njegov otac (koji
je izgradio Veliku piramidu), sebi podigao tako inferioran spomenik?
Prema drevnim predajama, piramida u Abu Rawashu je bila dovr
šena. Brdo u kojem se nalazi bilo je iskopano kako bi se izgradila unu
trašnjost piramide. Postoje dokazi da su unutrašnji kameni blokovi
još uvijek spojeni s vapnenačkim kamenom stancem brda. Budući
da su unutrašnji kameni blokovi još uvijek na svojim mjestima, vjero
jatno je bila u potpunosti funkcionalna, ali su joj poslije odnijeli vanj
ske kamene blokove. Mehler se spustio više od trideset metara u brdo
i proučio glatke zidove izdubljenoga brda, a to ga je podsjećalo na
tunele što ih je pregledao u Gizi i Sakkari. Vjeruje da je narod koji je
iskopao tunele u Gizi i Sakkari također izdubio brdo u Abu Rawashu
i ondje izgradio piramidu. Kad je posjetio nalazište, Mehler je otkrio
da je:
doslovce pusto, te ondje nije bilo nikoga tko bi ometao moja i

Hakimova istraživanja. Uspjeli smo pronaći "spojne" kamene
blokove koji su određivali raspored u piramidi, kao i kamenje
za popločavanje. Također smo vidjeli mnogo ostataka granitnih
blokova koji ukazuju na drevni Bu Wizzer stil gradnje Kemici-
jana.
Bu Wizzer
Bu Wizzer je ono kako su drevni Kemicijani u početku zvali svoju ze
mlju. Bu znači zemlja, a wizzer je pravilna kemicijska titula za "boga",
kojeg su Grci nazvali Oziris, a također je bio poznat pod imenima
Osar ili Ausar. Bu Wizzer se također može prevesti kao "zemlja Ozi-
risa". To je bilo područje od Abu Rawasha na sjeveru do Dahshura na
jugu, omeđeno libijskom pustinjom na zapadu i Helwanom na istoku.
Tom su području pripadali Giza, Sakkara, Dahshur, Zawiyet el Aryan,
Abusir i Abu Ghurab (nalazište drevnog uništenog obeliska). Stare
usmene predaje kažu da je to bilo jedno od najstarijih naseljenih po
dručja Khemita, te seže u prošlost do sedamdeset tisuća godina prije
Krista.
Bilo je mnogo polemika oko mitskog lika Ozirisa. Međutim, prema
drevnim predajama, Wizzera (Ozirisa) se smatralo jednim od prvih
vođa Khemita. Bez obzira je li bio mitski lik ili stvarna osoba, poslije
je postao uzor za sve kraljeve. Svoj je narod upoznao s poljoprivredom,
arhitekturom zidanja kamenom, inženjerstvom, pravom, duhovnošću,
znanošću, etikom i svim drugim elementima moderne civilizacije.
Civilizacija Bu Wizzera zaslužna je za iznimne dokaze pronađene
u drevnom Egiptu, za sve kamene predmete za koje stručnjaci kažu
da su izrađeni preciznim strojnim oruđem, za trideset tisuća artefa-
kata otkrivenih u Sakkari i Gizi.
Civilizacija Bu Wizzera izgradila je Sfingu, njezin kiklopski hram
i piramide. Ta se civilizacija razvila uz stariju rijeku na zapadu, Ur
Nil, sada zakopanu ispod pustinjskog pijeska.
Antropolog Karl Butzer proveo je opsežno istraživanje naslaga tla
kako bi saznao više o ranoj geološkoj povijesti sjeverne Afrike. Prema
pokazateljima, oruđe i ljudske naseobine postojale su u zapadnoj pu
stinji, a njihova je starost procijenjena na više od sedamsto tisuća go
dina, kad je ondje trajalo kišno razdoblje. Kao što je već rečeno, izmje
nična su razdoblja kiša i suša tijekom povijesti zahvaćala sjevernu
Afriku. Sadašnji sušni uvjeti u zapadnoj pustinji nisu stariji od šest
tisuća godina.
Premda neki egiptolozi i geolozi vjeruju da je zapadni Nil nestao
prije više od sto tisuća godina, postoje klimatski temelji za podupira
nje teorije da je ta zapadna rijeka postojala u novije vrijeme, osobito
Slika 11.1. Geografsko područje Bu Wizzer
tijekom razdoblja prije dvadeset pet do trideset pet tisuća godina.

Danas još uvijek može biti izvor vode za oaze Bahariya, Farafra, Da-
khia i Kharga u zapadnoj pustinji. Jedan je egipatski agronom ispri
čao Mehleru da je tijekom pretpovijesnih vremena tim područjem
tekla rijeka, te da su današnje podzemne vode njezini ostaci. Agronom
o drevnom području zapadne rijeke govori kao o "staroj dolini". Prema
njegovim riječima, podzemne su vode tisućama godina bile prilično
obilne, te glavni izvor vode za ljude u tom području.
Sjeveroistočno od oaze Kharga, prema gradu Assutu, nalazi se ve
ličanstveni krajolik dolina i stjenovitih formacija koji se pruža stoti
nama kilometara. Iz ptičje se perspektive može vidjeti kako su ocean
ili more, i poslije rijeka Ur Nil, stvorili doline i druge formacije. Me-
hler smatra da ondje postoje obrisi korita drevne rijeke, kilometrima
široke i stotinama kilometara dugačke. NASA-ine fotografije potvr
đuju Mehlerova zapažanja.
Depresija Qattara, velika pustinjska uleknina na sjeverozapadu
Egipta, doima se poput golemog udubljenja u tlu, te se u drevna vre
mena ondje možda nalazilo jezero. Dok je istraživao mogućnost po
stojanja vode u zapadnoj pustinji, Mehler je pronašao izvješće s me
đunarodnog skupa geologa iz 1963. U njemu je navedeno da se ispod
egipatske zapadne pustinje nalazi dovoljno podzemnih voda za opskr
bljivanje cijelog Bliskog istoka tijekom niza godina. To pokazuje koli
ko su obilnima znanstvenici smatrali podzemne vode, što je potvrdilo
zapažanja na terenu.
Slika 11.2. Dolina Nila iz orbite. Vide se korita drevnih rijeka, pritoka i jezera,
danas ispunjena bijelim pijeskom, koja okružuju i vode prema rijeci Nil.
Mehler vjeruje da je podzemna voda ispod zapadne pustinje teku-

ćica, a ne stajaćica. Voda koja je tekla kroz prirodne podzemne pro
laze dala je drevnim Kemicijanima ideju o izgradnji vlastitih prolaza,
kako bi kanalima povezali prirodne tokove i doveli vodu do naseobina
dalje na istoku. Kad se klima, tijekom drugog dijela posljednjeg lede
nog doba, promijenila i kiše su gotovo nestale, rijeka Ur Nil je presuši
la, te su nastale Sahara i libijska pustinja. Ostala je samo podzemna
rijeka. Prema Hakimovim riječima, drevni su Kemicijani "slijedili
vodu" sa zapada i kanalima je usmjeravali prema istoku, sve do današ
nje doline Nila. U području koje tisućljećima trpi suše, znajući da je
voda temelj života, bilo bi logično da bilo koja civilizacija, bilo kada,
uloži mnogo truda, sredstava i rada kako bi osigurala izvor vode.
Prema drevnim poučavanjima, dehidrirani cink i razrijeđena klo-
rovodična kiselina nisu bili prvobitni izvori vodika koji se koristio u
transformatoru energije u Velikoj piramidi; to je bila voda. Mehler
iznosi hipotezu da je tekuća voda, pojačana vulkanskim stijenama i
zagrijavana sunčevom energijom, ulazila u Veliku piramidu kroz pod
zemnu odaju pod nazivom jama. Tvrdi da se voda elektrolizom, ili
katalizatorskom konverzijom, razlagala na njezine komponente, kisik
i vodik. Kao što je Dunn rekao, vodikov se plin, aktiviran djelovanjem
Velike piramide kao usklađenog oscilatora, mogao preinačiti u izvor
energije za drevne Kemicijane, te također stvarati radio i mikrovalnu
energiju. Time Mehler stvara novu paradigmu o tome zašto se simbol
(hijeroglif) asgat nefer tako često pojavljuje na nalazištima Bu Wizze-
ra. Odnosi se na "harmoniju vode" koja je osiguravala golemi izvor
energije što su je piramide iskorištavale.
Osireion
U Abidosu, na jugu Egipta, nalazi se hram izgrađen u čast Ozirisa.
Egiptolozi glavne struje tvrde da ga je izgradio Seti I. oko 1250. g. pr.
Kr. Međutim, prema drevnim predajama, nikad nije postojao jedan
jedini vladar po imenu Seti; to je bila titula što su je nosili mnogi kra
ljevi. Mehler kaže da je Ozirisov hram izgrađen mnogo prije 1250. g.
pr. Kr. Posvećen Wizzeru, to je sveti per-ba (hram).
Ozirisov hram je jedna od najbolje očuvanih građevina u cijelom
Egiptu. Ondje postoje reljefi na kojima je još uvijek vidljiva originalna
boja. Prema Hakimovim tvrdnjama, različiti stilovi reljefa svjedoče o
njihovoj starosti. Uz veoma malo iznimaka, visoki su reljefi stariji od
urezanih (onih pri kojima je kamen izdubljen dlijetom). Rezbarije
u Ozirisovu hramu u Abidosu prekrasni su primjeri drevnih, visokih
reljefa, i mnogo su stariji od 1250. g. pr. Kr., kako smatraju ortodok
sni egiptolozi.
Abidos je bilo drevno mjesto posvećeno Wizzeru, aper-ba (hram)
- Osireion - bio je podignut neteru, a ne jednom određenom kralju.
Prema Hakimovim riječima, Ozirisov je hram tisuće godina stariji
od takozvanih Tekstova iz piramida pronađenih u Sakkari.
Slika 11.3. Osireion u Abidosu
Malo dalje od Ozirisova hrama nalazi se još stariji hram, poznat

kao Osireion. Sastoji se od megalitskih blokova granita, i građevina
je koja se razlikuje od većine ostalih u Egiptu. Arhitektura veoma sliči
jednoj drugoj građevini, Hramu u dolini, ispred Sfinge i blizu Veike
piramide. Također posvećen Wizzeru, Osireion, danas u ruševinama,
petnaest je metara niži od Ozirisova hrama. Unatoč očitoj starosti geo
loških naslaga, egiptolozi ga svrstavaju u razdoblje prvih dinastija.
Budući da nema prirodnih brda ili klisura, niža građevina mora potje-
cati iz ranijeg arheološkog sloja, te je stoga starija od Ozirisova hrama.
Nadalje, dinastički Egipćani, za koje egiptolozi tvrde da su izgradili
hram, koristili su mekši kamen, kao što je pješčenjak, za gradnju svo
jih hramova, a ne granit poput drevnih Kemicijana.
Drevna predaja kaže da je Osireion star više od pedeset tisuća go
dina, te da je izgrađen u isto vrijeme kad je podignuta Sfinga i s njom
povezane građevine. U Osireionu postoji nekoliko natpisa, ali su ukle
sani i vjerojatno dodani poslije, za dinastičkih vremena. Jedan od
intrigantnijih simbola u Osireionu je "cvijet života". To je simbol za
Slika 11.4. Cvijet života
kojeg neki vjeruju da je prikaz stvaranja i prijelaza naše svijesti u fizič

ko područje. Nitko zapravo ne zna koliko je star, ni tko ga je napravio.
Međutim, budući da je prikazan crvenom bojom, nema sumnje
da nije nastao u vrijeme podizanja građevine. Hakim vjeruje daje sim
bol napravljen između 300. g. pr. Kr. i 300. g. poslije Krista. Mehler
misli da su ga možda napravili sljedbenici velikoga grčkog matemati
čara Pitagore. Pitagora i njegovi sljedbenici bili su upućeni u egipatska
poučavanja o svetoj geometriji.
Zep tepi
Zep tepi, što znači "prvo doba", je mit o stvaranju u egipatskim preda
jama. Mit objašnjava kako su stvoreni neteru i priča o vremenu kad
nije bilo ničega osim moćnog bića pod nazivom Nun. Nun je bila tako
moćna da se iz nje uzdiglo blještavo jaje, a to je bio Ra. Smatralo se
da je Ra bio tako moćan da je isključivo voljom stvorio svoju djecu.
Prvi je bio Šu, kojeg su smatrali bogom prostora i svjetlosti između
neba i zemlje. Zatim je Ra stvorio Tefnut koja je bila personifikaci
ja vlage na nebu. Potom je stvoren bog zemlje, Geb, pa Nut, božica
dnevnog neba. Posljednji bog je bio Hapi, drevni bog Nila. Nakon što
su stvoreni bogovi, Ra je stvorio ljude i sišao na zemlju u ljudskom
obliku kako bi vladao Egiptom kao prvi faraon.
U knjizi The Orion Mystery (Tajna Oriona), Robert Bauval je zep
tepi smjestio u vrijeme oko deset tisuća godina pr. Kr. Međutim, Me-
hler tvrdi da u egipatskim drevnim predajama nije bilo nikakvog
"prvog doba". Oni nisu pričali o početku ili kraju stvaranja. Vjerovali
su da je življenje niz ciklusa, a sadašnji je ciklus započeo prije više od
šezdeset pet tisuća godina. Zep tepi se smatralo razdobljem Wizzera,
drevnom erom, ništa više od toga.
U djelu The Mythological Origins of the Egyptian Temple (Mitološ
ko podrijetlo egipatskog hrama), britanski egiptolog E. A. Reymond
nudi malo drukčije značenje riječi zep tepi, za koje kaže da potječu sa
zidova Horusova hrama u Edfuu. Prema Reymondovoj teoriji, puni
tekst zep tepija glasi ntr ntri hpr m sp tpy, a prevodi se kao "posvećeni
bog koji je počeo postojati u Prvoj prigodi", gdje se zep tepi odnosi na
"Prvu prigodu". Reymond vjeruje da ga treba smjestiti u kontekst mito
logije o stvaranju kad se neteru prvi put prikazao ljudskim bićima.
Drevna usmena predaja pruža značenje koje se općenito slaže s
Reymondovim prijevodom. Zep tepi odgovara vremenu kad je na
rod (Sesh) dosegao novu razinu svijesti. Počelo je prije više od šez
deset pet tisuća godina. Mehler smatra da se to vrijeme odnosi na
razdoblje prije dvadeset do šezdeset tisuća godina, kad su Kemicijani
stekli višu razinu svijesti i znanja. To im je omogućilo podizanje veli
čanstvenih građevina i kopanje tunela. U suštini, omogućilo im je
stvaranje civilizacije. Poslije je sve to činilo bazu za njihovu mitolo
giju o stvaranju.
Neki znanstvenici vjeruju da tekstovi koji spominju seshu hor, a
nalaze se na zidovima Horusova hrama u Edfu, šezdeset četiri kilome
tra sjeverno od Asuana, govore o naprednom narodu koji je u pretpo
vijesnim vremenima stigao u Khemit, donoseći znanje i civilizaciju.
R. A. Schwaller de Lubicz slaže se s Wallis Budge da se izraz seshu hor
prevodi kao "sljedbenici Horusa", te ga tumači kao popis pretpovije
snih vladara. Začetnicima egipatske civilizacije smatralo se sve i sva
koga, od Atlantide do izvanzemaljaca. Međutim, drevna predaja ima
realističnije tumačenje. Ljudi su sami od sebe dosegli punu svijest, u
skladu s unaprijed određenim kozmičkim ciklusima. Hor (ili Horus)
je bio osviješteni muškarac. Prije pojave kraljeva u Egiptu, Hor se ko
ristio kao izraz za muškarca koji je postigao procvat osjetila, stupanj
prosvijetljenosti. Taj je "procvat" u ono vrijeme bio značajan jer je
društvo bilo organizirano po ženskoj lozi, pri čemu je žena birala
muškarca koji će biti njezin partner. Opravdano se može pretpostavi
ti da je osviješteni muškarac bio najpoželjniji partner, te da je to odi
gralo važnu ulogu u razvoju egipatske civilizacije.
Doba mitova prethodi našem sadašnjem povijesnom dobu. To je
vidljivo kod svih kultura. Erich Neumann u svojoj knjizi The Origins
and History of Consciousness (Podrijetlo i povijest svijesti) kaže da se
tijekom mitološkoga doba počeo razvijati ljudski ego (sposobnost
doživljavanja sebe izdvojenog od prirode). Mentalni procesi čovje
čanstva počeli su se odvajati od čisto instinktivnih. U početku je, in
stinktivno, prenošenje i širenje znanja bilo simboličko i u obliku mita.
U mitu su se nalazile apsolutne istine koje su se ticale procesa u svije
tu prirode. Kako se ego nastavio razvijati, razvijala se i razina svijesti
čovječanstva, a uz to su jezik, umjetnost, filozofija i znanost također
postajali sve složeniji. Čini mi se da Mehler tvrdi da se zep tepi - prvo
doba - odnosi na početni razvoj ega i novog načina gledanja na svijet.
Nema nikakve sumnje da je civilizacija bila potomstvo Doba mitova;
svaki svjetski povijesni tekst tako kaže. Razlog iz kojeg su stari Grci
bili tako važni za nastanak civilizacije Zapada, i zašto ih se smatra nje
zinim utemeljiteljima, leži u činjenici da su njihovi filozofi i mudraci
uspjeli premostiti komunikacijski jaz između jezika mita i novog jezi
ka ega.
Mehler vjeruje da spominjanje zep tepija (prvoga doba) i seshu hora
(sljedbenika Horusa) u tekstovima iz Edfua priča priču o razdoblju
kad su ljudska bića dosegnula više stanje svijesti i započela gradnju
kamenom na veliko kako bi stvorila Bu Wizzer civilizaciju. Iznosi teo
riju da su "molitve" u tekstovima zapravo pogrebni psalmi, budući
da hram Edfua nije prava piramida, već je prije bila grobnica. Smatra
da je egipatsko svećenstvo (Hanuti), tijekom dinastičkih vremena,
namjerno iskrivilo značenje tekstova iz Edfua. Ti su svećenici prikri
vali istinsku mudrost Kemicijana, tijekom Staroga kraljevstva, kako
bi mogli stvoriti religiju koja im je omogućavala kontroliranje infor
macija i znanja o skrovitim misterijima. Svećenici su poistovjetili
kralja s mudrošću Wizzera - kao Šahu, simbol Visoko upućenog i Pro
svijetljenog - jer je kralj bio taj koji je posjedovao bogatstvo i mogao
je podržavati Hanuti u njihovoj pohlepi i novootkrivenoj moći. Um
jesto da znanje i svijest razotkriju narodu kako bi svi mogli dosegnuti
prosvijetljenost, svećenici su ograničili pristup tim spoznajama i čuva
li ih za sebe. Svećenici su tada postali glasnogovornici za neteru, a samo
su im oni i kraljevska obitelj imali pristup. Stare spoznaje, i njihova
povezanost sa Sa-Ptah (Sirijus), bile su prikrivene. Do jačanja patrijar
hata, "doba Amena", došlo je prije četiri do šest tisuća godina. Muš
ki je kralj postao najvažniji, umjesto istinske per-aa, "visoke kuće" po
ženskoj lozi. Na taj su način Hanuti počeli skrivati kemicijska pouča
vanja od naroda i iskrivljavati dotad stečene spoznaje.
Mayanska veza
Kilometar i pol južno od stepenaste piramide u Sakkari postoje osta
ci malenog hrama iz Novoga kraljevstva, izgrađenog u vrijeme osam
naeste dinastije (1539-1295. g. pr. Kr.), prema ortodoksnoj kronolo
giji. Znanstvenici vjeruju da je bio posvećen osobi po imenu Maya,
ali prema drevnim predajama, maya je bila titula, a ne ime. Premda
nije sigurno odakle potječe riječ, Hakim smatra da je Maya doista
bila titula, a ne osobno ime nekoga tko je možda doputovao u Egipat
iz Srednje Amerike. Maya je jedan od izraza koji se danas u Egiptu
koriste za vodu. U Khemitu, maya se mogla odnositi na izraz "s druge
strane vode". Ideja da su drevni Egipćani imali kontakte s narodom
na drugoj strani golemog oceana može se doimati poput čistog naga
đanja; međutim, postoje neki intrigantni dokazi.
Na stropu malene kapele unutar navodnog hrama Maya postoje
neki neobični geometrijski simboli, uklesani u kamenu, koji se po stilu
ne doimaju tipično kemicijski. Mehler ih je u studenom 1997. fotogra
firao i poslao Hunbatz Menu, mayanskom šamanu/astrologu (pozna
tom kao čuvar dana). Budući da je Men točno prepoznao dva simbola,
kao i općeniti stil, obrasce i boje, Mehler vjeruje da su mayanskog po
drijetla. U veljači 1998. Mehler je fotografiju pokazao još jednoj stari
joj pripadnici Maya, Flordemayi. Premda ona nije mogla potvrditi
da su simboli doista mayanski, njezin je prvi dojam bio da je fotografi
ja snimljena u Meksiku ili Srednjoj Americi. Pokazala je fotografiju
svojem učitelju, mayanskom starješini po imenu Don Alejandro Ci-
rilo Oxiaj Peres, vođi i čuvaru mudrosti Quiche Maya iz Gvatemale.
Potvrdio je da su simboli iz vremena drevnih Maya. Prema mayan-
skoj mitologiji, davni preci Maya stigli su "sa zvijezda" u četiri podru
čja svijeta. Jedno od tih područja bilo je drevni Khemit, gdje su se
zvali Naga Maya. Hakim smatra da riječ naga potječe od riječi ng ili
nag drevnih Kemicijana, što znači pleme. Dakle, Naga Maya možda
znači "pleme koje je stiglo preko vode".
Povrh Mehlerovih fizičkih dokaza koji povezuju Maye s drevnim
Egipćanima, postoje i dokazi u korelaciji između filozofskih vjerovanja
obaju kultura. Drevna je mayanska kozmologija u načelu bila slična
onoj drevnih Egipćana. Priroda, sav fizički život, sve je bilo manife
stacija apstraktne svijesti, ili volje, kako su Maye to nazivali.
Prema tvrdnjama Augustusa Le Plongeona, Maye su vjerovali da
je njihov univerzum beskonačni mrak u kojem obitava nedokučivo,
enigmatska Volja, a zvali su je uol. Također su vjerovali da je u prirodi
krug krajnji izvor (božanstvo) iz kojeg se pruža sav život, pa su zamiš
ljali "Volju, Vječno Jedno biće" kao krug, kojeg su također zvali Uol,
čije je središte bilo svugdje, a obodnica nigdje.
Vjerovalo se da je ta Volja androgina, dvoje u jednom i jedno u dva,
te da u njoj život nesvjesno pulsira. Prilikom buđenja svijesti, kad je
Bespolna Beskonačnost prestala biti bespolna, muško je načelo, koje
je ostalo samosvojno, oplodilo djevičansku utrobu prirode (kozmič
ko jaje), što je prikazano u prizoru stvaranja u Chichen Itzi.
To novo prikazanje "Beskonačnog" Maye su zamišljali kao krug s
vertikalnim promjerom, a zvali su ga Lahun, "jedan koji sve prožima".
Ime je dobiveno od Lah, što znači "on koji je svugdje", i hun, ili "jedan".
To je postala slika univerzuma koji raste iz beskonačnog mraka.
Iz tog je vertikalnog promjera (simbola muškog načela koje oplo
đuje djevičansku utrobu prirode) proizišla ideja o falusu kao simbolu
za Stvoritelja. Krug podijeljen na četiri dijela, vertikalno i horizontal
no, oblikovao je tetraktis, simbol "svete četvorke". Križ, zatvoren u
krugu, simbolizirao je univerzum pod nadležnošću te četiri moćne
inteligencije ili načela, slično pitagorejskom načelu četvorke - apsolut,
dualnost, odnos i ideja materije. Tim je silama povjerena izgradnja
fizičkog svijeta i čuvanje glavnih strana svijeta (sjever, jug, istok i za
pad). Kako bi se razlikovale sile, ili prirodne energije što ih Le Plonge-
on definira kao duhove koji daju smjernice, sjevera i juga, krugu s
prekriženim promjerima dodana su krila. Taj metafizički koncept
Slika 11.5. Krilati krugovi iz Gvatemale (gore) i Egipta.
(Iz Le Plongeonova djela Kraljica Moo i egipatska SfingaJ
krilatoga kruga vidljiv je na natpisima koji ukrašavaju fasadu svetišta

u Uxmalu, te u Troano i drugim mayanskim rukopisima.
I Egipćani i Maye izabrali su krilati krug za simboliziranje božan
skoga u čovjeku (slika 11.5). U hijeroglifskim natpisima, na kraljev
skim kartušama, te na ulazima u hramove, krilati se krug pojavljuje
u cjelokupnoj egipatskoj arhitekturi. U Egiptu je to u početku bio par
sokolovih krila koji su simbolizirali bestjelesno, ali tijekom pete dina
stije su između krila ubačene dvije zmije i sunčani disk, predstavljaju
ći Horusa iz Behdeta. Premda se umjetnički prikaz krilatoga kruga
kod Maya i Egipćana donekle razlikuje, temeljna načela i značenje,
kao i zastupljenost u umjetnosti, gotovo su identični.
Civilizacija koja je nekoć postojala

Lako se može posumnjati da je drevna civilizacija Bu Wizzer, za koju
se vjeruje da je postojala prije šezdeset pet do deset tisuća godina,
čisto, neutemeljeno nagađanje. Ne uklapa se u općeprihvaćene teori
je o čovječanstvu i civilizaciji. Dakle, što bi uopće moglo navesti neko
ga da povjeruje kako je egipatska civilizacija daleko starija od zasad
prihvaćenih mišljenja? Jednom riječju: dokazi. Kad na zidovima oko
Sfinge ne bi postojala dva i pol metra erozije izazvane vodom, kad ne
bi postojala poravnanja u Nabta Playi, da unutar Sakkara kompleksa
nisu pronađene tisuće komada precizno izrađene kamene lončarije,
te da se Velika piramida ne može uspješno objasniti kao stroj za tran
sformiranje energije, onda bi trebalo prihvatiti ortodoksnu ideju da
je egipatska civilizacija započela malo prije trećeg tisućljeća pr. Kr.
Ali nije tako.
Kako bi opisani dokazi imali smisla, prije završetka ledenog doba
morala je postojati civilizacija koja je dosegnula visoke razine znanja
i tehnologije, baš kako kažu izvorne egipatske predaje. Ako je takva
civilizacija doista postojala, to bi objasnilo prazninu u povijesti čovje
čanstva u razdoblju prije dvanaest do pet tisuća godina. Veoma se malo
zna o tom razdoblju, koje se naziva mezolitik (srednje kameno doba),
zbog nedostatka dokaza. Mnogi vjeruju da se čovječanstvo, tijekom
tog razdoblja, prvi put počelo organizirati i da je postalo "civilizirano".
Međutim, također se može pretpostaviti da se čovječanstvo oporavlja
lo od regionalne katastrofe s dalekosežnim posljedicama.
Kao što je već rečeno, kulture kromanjonaca niotkuda su se poja
vile na Pirenejskom poluotoku prije četrdeset tisuća godina. Prema
većini znanstvenih teorija, pojavili su se kao moderna ljudska bića s
već definiranom kulturom. Lewis Spence, u svojoj knjizi History of
Atlantis (Povijest Atlantide), tvrdi da su razne kulture kromanjonaca
bile valovi invazija iz mitske otočke zemlje Atlantide. Premda je to
zanimljivo objašnjenje za pojavu prvih naseobina u zapadnoj Europi,
postoji realnija teorija o postojećim dokazima.
Profesor David Lewis-Williams naglašava da dokazi o ljudskim
kulturama u Africi ukazuju na činjenicu, da se čovjek veoma davno
ponašao slično današnjim ljudima. Smatra da je izvorište kromanjon-
skih kultura u Europi bila Afrika, usprkos činjenici da nedostaje "kul
tura domaćin" koja bi bila potrebna za dostatno objašnjenje njihovo
ga pojavljivanja u Iberiji. Istraživači među kojima su David Hatcher
Childress, Graham Hancock i John Anthony West naglašavaju da su
najstarije megalitske strukture zapravo najveličanstvenije, što je iziski
valo veoma precizno namještanje golemih kamenih blokova, a neki
su teži od pedeset tona. Pitaju se kako su te strukture mogle izgraditi
"primitivne" kulture, kad se čovječanstvo tek počelo organizirati u
civilizaciju. Doista se čini besmislenim vjerovati da su se njihova te
hnička znanja i vještine smanjivali kako je civilizacija napredovala.
Logičnije je zaključiti da su te veličanstvene kiklopske strukture osta
ci nekoć inteligentne, blistave i uspješne civilizacije koja je postojala
u, i oko Mediterana i sjeverne Afrike - ali koju je desetkovao neki
katastrofični događaj. Također je logično smatrati da su se ostaci te
civilizacije reorganizirali i počeli iznova graditi društvo kakvo su ne
koć imali.
Iznio sam teoriju da zagonetno pojavljivanje kromanjonaca u za
padnoj Europi nije bio iznenadan i nagli početak čovječanstva. Zapra
vo, kreativnost kromanjonaca uopće nije zagonetka, već prirodna
ekspanzija kulture koja je već postojala u sjevernoj Africi i na Medi
teranu. Ostaci kromanjonaca (tipični po visokoj građi kostura i doli-
hokefalnoj lubanji) najstariji su poznati dokazi o anatomski modernim
ljudskim bićima. Ima ih u izobilju u Europi, ali su česti i u Africi.
Civilizacija koja je postojala prije kraja ledenog doba smatrala bi
Mediteran gostoljubivim područjem. Europa u blizini glečera bila bi
neprikladna za život, a veći dio sjeverne Afrike zacijelo je bila pusti
nja, ali Mediteran bi pružao umjerenu, ako ne i toplu klimu tijekom
većeg dijela godine. Međutim, Mediteran zacijelo nije bio more kakvo
danas vidimo. Tijekom ledenog doba razine mora bile su gotovo sto
dvadeset metara niže nego danas. Dakle, Mediteran bi bio daleko ma
nji nego danas, razotkrivajući milijune kvadratnih kilometara koji su
sada pod vodom. Moguće je da je u tom području postojalo četiri ili
pet velikih jezera, slično današnjim Velikim jezerima u Sjevernoj Ame
rici. Upravo bi se pokraj tih jezera i rijeka, koje su se pružale od konti
nentalnih područja, razvila civilizacija radi dostupnosti vode i hrane,
kao i lakšeg transporta.
Kad je završilo ledeno doba, golemi su se glečeri na sjevernoj po
lutki topili, a razine mora počele su rasti. U jednom je trenutku tog
razdoblja prirodna brana kod Gibraltara, koja je odvajala Atlantski
ocean od Mediterana, popustila i ocean se prelio u dolinu. Golemi se
zid vode obrušio prema istoku, uništavajući sve na svojemu putu. Ra
zine mora nastavile su rasti, te je oko 5600. g. pr. Kr. Sredozemno
more stiglo do zavale Crnog mora. Civilizacija koja je nekoć postoja
la nestala je pod silovitim naletom vode, ali bilo je onih koji su preži
vjeli. Kemicijani iz doline Nila i oaze u zapadnoj pustinji preživjeli su
katastrofu zahvaljujući povoljnom položaju u Africi. Ostali su jedini
koji su mogli nastaviti civilizaciju, a to su i učinili. Kako je vrijeme
prolazilo, izbjeglice i istraživači iz istočnih područja dolazili su u Egi
pat, pridružujući se izmučenom narodu Bu Wizzera. Starija, domaća
kultura zadržala je vodstvo i nastavila živjeti. Izvorne egipatske preda
je doista govore o drevnoj civilizaciji koja je postojala dok nije došlo
do velike kataklizme prije više od deset tisuća godina.
Teorija o dinastičkoj rasi je tijekom proteklih dvadeset godina bila
izvrgnuta oštrim kritikama, ali gotovo je sigurno da je dinastička rasa
doista postojala. Međutim, ta se rasa kršnih ljudi sastojala od prvo
bitnih stanovnika Egipta, a ne od osvajača. Dinastički narod bio je iz
vorno afrički, a pridošlice (oni koji su identificirani kao mediteranski
tip) su bili stranci koji su vjerojatno bili običan narod u davnom egi
patskom društvu. Kako je vrijeme prolazilo, brojnije su se pridošlice
pomiješale s domorodačkim stanovništvom. Isto se dogodilo s njiho
vom kulturom, te je početkom povijesnog razdoblja patrijarhalna
kultura zamijenila matrijarhalno društvo Bu Wizzera. Usprkos razvod
njavanju njihove kulture, njihovo su znanje i tehnologija opstali, stvara
jući veliku civilizaciju povijesnog Egipta, premda je i to oslabilo, te je
završilo tijekom prvog tisućljeća pr. Kr.
12
PRODOR U NOVU POVIJEST

Mediteranska civilizacija
ko je na Mediteranu doista došlo do katastrofe kakvu smo opisa

A li, naredne bi generacije našle veoma malo dokaza za istraživanje.
Ništa se u prirodi ne može mjeriti sa silom vode koja doslovce može
pomaknuti planine. Jedino one naseobine, i možda gradovi koji su se
nalazili na najvišim područjima mogli su preživjeti. Tipičan primjer
je Malta gdje se nalazi niz megalitskih hramova što ih je izgradila ne
poznata pretpovijesna kultura.
Časnik Kraljevskih inženjeraca, J. C. Vance, prvi je put iskopavao
ruševine na Malti 1839. godine. Za nekoliko je mjeseci javnosti pred
stavio svoja otkrića: kipiće, izrezbarenu kamenu ploču, dvije glinene
figurice i monstruoznu lubanju. Nažalost, nije napravio podroban iz
vještaj, a odbacio je "smeće" na hrpi izvan ruševina. Više je nego vjero
jatno da je to bio dragocjeni materijal koji bi pružio uvid u kulturu
koja je izgradila hram.
Drugo je iskopavanje započelo 1906. godine, a ono je dovelo do bo
ljeg razumijevanja pretpovijesne malteške kulture i njezinih građevina.
Časopis National Geographic pisao je o otkrićima na trideset tri strani
ce izdanja iz svibnja 1920. Ondje se kaže da je većina prostorija građe
vina dopola ispunjena zemljom, ljudskim kostima i razvijenom lon-
čarskom robom. Prema procjenama, u ruševinama se nalazilo gotovo
trideset tri tisuće osoba, većinom odraslih ljudi, premda je u novije
vrijeme taj broj smanjen na sedam tisuća. Ostaci kostura pronađeni
su u posvemašnjem neredu, bez ikakvih formalnih pokopa. Uz takve
dokaze, teško se može sumnjati da je stanovnike Malte snašla sudbina
u katastrofi monumentalnih razmjera. Autor članka u časopisu Narto-
nal Geographic također je komentirao da velika vještina vidljiva u
gradnji pretpovijesnih građevina na Malti pokazuje da su, čak i u drev
nim vremenima, ljudi posjedovali visoku razinu znanja.
Pretpovijesna Malta
Egipat nije bio jedina civilizacija koja je u pretpovijesti gradila mega-
litske hramove. Kiklopski stil arhitekture ranih egipatskih građevina,
kao što su Osireion, hram Sfinge i piramide u Gizi, također postoji i
na Malti. Zapravo, Malta je dobro poznata po svojim megalitskim gra
đevinama i kiklopskoj arhitekturi.
Na otocima Malta i Gozo postoji trideset pet megalitskih ruševina.
Sedam impresivnijih nalazišta su: na otoku Gozo, kompleks Ggantija,
a na Malti, hramovi Hagar Qim, Mnajdra i Tarxien; kompleksi Ta
Hagrat i Skorba; te Hal Saflieni Hypogeum (golema podzemna odaja
na dvije razine, ispod svetišta na površini). Stil gradnje tih hramova
nije pronađen nigdje drugdje, a ipak njihovi zidovi i stropovi, ukraše
ni spiralama obojenim crvenim okerom, ukazuju na vezu s kroma-
njonskim kulturama iz Pireneja. Premda slične građevine postoje u
Slika 12.1. Europske i mediteranske građevine iz neolitika

drugim dijelovima Europe, neki znanstvenici tvrde da imaju veoma
malo ili nimalo veze sa svojim malteškim pandanima.
U Hal Saflieni Hypogeumu na Malti, prema procjeni, izgrađenom
od dvadeset dvije tisuće tona kamena, postoje dugačka okna probijena
kroz čvrsti pješčenjak, a spuštaju se devet metara ispod površine.
Okna vode u brojne neobične prostorije, uključujući oltar, dugačak
hodnik i trezor. Čini se da je cijela građevina bila osvijetljena zrcalima
od ulaštenog kamenja, složenog poput periskopa u oknima. Jedna je
odaja pronađena puna kostiju iz ranijeg doba, povezana dugim oknom
s vanjskim dijelom, a kroz to su okno nekoć padale zmije i divlje živo
tinje, te ondje ugibale. Ondje također postoji rezervoar i duboki bunar
za kišnicu, koji se sužava prema dnu. U drugoj odaji pronađeno je udu-
bljenje u zidu, iz kojeg je možda govorio svećenik. Njegove su se rije
či mogle čuti u svakoj odaji hrama. Čini se da cijela građevina sablasno
vibrira u skladu sa zvukovima. Neobičnost je da se samo niski tonovi
mogu čuti u cijeloj građevini; visoki se tonovi mogu čuti jedino u sa
moj odaji.
Kolski putovi
Po cijelom otoku, gdje god je vidljiv goli kamen, vijugaju duboke pa
ralelne linije, kolski putovi, bez obzira na strukture ili geološke for-
Slika 12.2. Kolski putovi

macije. Neki vode u klisure, drugi ispod morske uvale, te se ponovno
pojavljuju na drugoj obali. U drugim slučajevima, rasjedi prekidaju
linije, te se nastavljaju na drugoj razini. Mnogi su takvi tragovi danas
pokriveni zemljom; iznad njih su formirana polja. Ti su kolski putovi
vjerojatno najstariji dokazi o postojanju malteške civilizacije. Prem
da ih u obilju ima na malteškim otocima, također postoje na Siciliji,
Sardiniji, u Italiji, Grčkoj, u južnoj Francuskoj i Kireni (Libija).
Na jugoistočnom kraju otoka Malte, u zaljevu Marsa Scirocco, na
lazi se gotovo šezdeset okruglih jama s uskim grlima, vjerojatno bu
nara, izdubljenih u kamenu. Veliki broj takvih jama danas je ispod
morske površine. Preko otvora nekih od bunara pružaju se duboki
kolski putovi koji vode u more i ponovno se pojavljuju na suprotnoj
obali, oko četiristo metara dalje.
Kad bi se svi ostaci kolskih putova izmjerili i unijeli u zemljovid,
zasigurno bi se otkrila mjesta naseobina u pretpovijesnim vremenima.
Claudia Sagona sa Sveučilišta Birmingham iznijela je teoriju da su to
kanali za navodnjavanje u kamenom dobu. Smatra da su bujice izazva
ne obilnim kišama odnosile površinsko tlo, što je drevne poljodjelce
prisililo da smisle novi način za uzgoj usjeva. Na Aranskom otočju,
ispred zapadne obale Irske, farmeri su stvarali tlo od pijeska i morske
trave, a zatim su je štitili kamenim zidovima. Sagona vjeruje da su
stanovnici na Malti izdubili kanale kako bi skupljali kišnicu i istodo
bno štitili tlo od erozije. Premda je zanimljiva, teorija ne objašnjava
zašto su kanali paralelni i različitih dubina, ali je razmak između dvije
linije stalan.
Drugo je objašnjenje da su teška kola ili saonice, prevozeći tone
kamenih blokova, izdubila te kanale. U Misrah Ghar il-Kbiru (tako
đer poznatom kao Clapham čvor) veliki broj kanala izdubljenih u
čvrstim vapnenačkim stijenama čini prometnu gužvu na otvorenom
dijelu polja. Istraživači Joseph Magro Conti i Paul Saliba kažu da kolski
putovi ondje ocrtavaju područje na kojem se intenzivno vadio kamen.
Blokovi su odvajani od površine i brojnim vozilima nošeni do ceste
u različitim smjerovima, a zatim su se prevozili do mjesta gdje se gra
dilo. Dva kamenoloma međusobno povezana kolskim putovima jasno
pokazuju da su kamenolomi i kolski putovi u nekakvoj vezi. Poput
Egipćana, stanovnici Malte koristili su kamen na zapanjujuće načine
da bi izgradili infrastrukturu svojega društva. Tradicionalni povjesni
čari tvrde da su civilizacije Malte i Egipta razvile svoju tehnologiju
neovisno jedna o drugoj. Moje je mišljenje da je tehnologija već posto
jala u starijoj civilizaciji iz koje su obje proizišle. Kataklizma do koje
je došlo uništila je mnogo onoga što je postojalo, pa nema vidljive
veze, kao što bi bio niz gradova što se pružaju od Egipta do Malte.
Ruševine Hagar Qim

Otac Josepha S. Ellula je dugi niz godina bio čuvar Haqar Qima, što
znači "stojeće ili uspravno kamenje", na Malti. Godine 1988. Ellul je
objavio svoja iskustva i zapažanja u djelu Malta's Prediluvian Culture
(Pretpotopna kultura Malte). Jedno od njegovih najznačajnijih zapa
žanja odnosi se na prvobitno stanje ruševina u Hagar Qimu. Kad je
građevina podignuta, a on smatra da je to bilo 3200. g. pr. Kr., oko
kompleksa hrama bio je postavljen zaštitni zid. Danas se još uvijek
vidi veliki dio zida na sjeverozapadu, sjeveru i istoku glavnih ruševina.
Međutim, zapadni zid nije samo srušen, već i odnesen. Golemi bloko
vi vanjskog zida bili su podignuti i bačeni u hram. Većina je velikih
blokova odnesena, a oni koji su ostali bili su izloženi vjetru i kiši.
Prilikom gradnje vanjskog zida, goleme kamene ploče precizno
su postavljene jedna do druge. Hagar Qim se može podičiti najvišim
kamenim zidom u svim ruševinama na Malti, visokim više od pet
Slika 12.3. Ruševine u Hagar Qimu

metara. Premda se doima prirodnim, pri njegovom dnu vidi se na
mjerno izdubljena šupljina. Šupljine su se radile dok je kamen još bio
u kamenolomu, a služile su za motke koje su se koristile kao poluge
za pomicanje i namještanje potpornih kamenih blokova na dnu zida.
Većina tako izdubljenih šupljina danas nije vidljiva jer je hram obnov
ljen. Međutim, prije 1950-ih jedan je kameni potporanj još uvijek
bio oko metar dalje od svojeg pravog položaja, pa se šupljina tada jasno
vidjela. Intrigantno pitanje glasi, kako se takav golemi kameni blok
mogao toliko odmaknuti od zida? Između najvišega kamena, ondje
gdje se spaja s drugim blokovima, i njegovog najbližeg susjeda s desne
strane nalazi se razmak od dvadeset tri centimetra. U zid je očito udari
lo nešto takvom snagom da je pomaknulo kamen s baze i odbacilo
njegov potporanj gotovo metar dalje.
Jednako kao ostatak zapadnog zida, u ruševinama je otkrivena ka
pelica, što je Ellul spominje kao prostoriju H, ali je obnovljena tijekom
1950-ih. Veliki blokovi koji su nekoć činili ulaz u tu odaju, danas su
postavljeni jedan na drugi, te gotovo zatvaraju prolaz do glavne kapeli
ce. Te je blokove, od kojih je svaki težak nekoliko tona, u njihov sadaš
nji položaj bacila sila koja je očito stigla sa zapada. Ellul kaže da se
pomnijim promatranjem može vidjeti da su neki od tih blokova danas
spojeni okamenjenom žbukom. Ellul smatra da ta jednostavna činjeni
ca ukazuje na niz međusobno povezanih, bitnih istina. Prvo, oni koji
su izgradili hram poznavali su žbuku i koristili je za pokrivanje pukoti
na ili neželjenih rupa u zidu. No još je važnije da žbuka, koja je danas
okamenjena, dokazuje da je cijelo područje, nakon kataklizme, neko
vrijeme bilo pod vodom. U suhim uvjetima, žbuka bi se razmrvila u
prašinu i više se nikad ne bi stvrdnula. Bilo je tako mnogo žbuke da
se dio nataložio na stjenkama kamenih blokova prije nego se okame-
nio. Po izgledu se čini da je žbuka sastavni dio površine kamena.
Izvan te kapelice, vanjski je zid, sa svojom horizontalnom bazom
od potpornoga kamenja, u veoma uznapredovanoj fazi erozije, što je
posljedica dugotrajne izloženosti vremenskim prilikama. Položaj tog
potpornog kamenja pokazuje da je ondje nekoć postojao zid. Ellul ka
že da su takvi blokovi pronađeni oko svih preostalih zidova hrama.
Što se dogodilo tom hramu i ljudima koji su davno ondje boravili?
Postoje teorije da je potres uništio Hagar Qim, ali čak ni najjači po-
tres ne bi mogao velike kamene blokove baciti do udaljenosti od šest
metara. Moralo se raditi o golemoj sili plimnoga vala, o vodenom zidu.
Zapadni je zid bio izložen punoj silini vala koji je stigao sa zapada.
Samo je taj zid posve uništen.
Ellul vjeruje da je potres uništio prirodnu branu kod Gibraltara.
Prema podmorskom zemljovidu Mediterana, dolina neobične dubine
pruža se veoma blizu duž alžirske obale, ravno od Gibraltara do Sicili
je, a zatim se grana jugoistočno, prema jugu Malte. Smatra da je to
rasjed koji je izazvao uleknuće (spuštanje dijela zemljine kore) medi
teranskog područja.
Veliki potop na Mediteranu

Akustični uređaj za istraživanje podmorja, kojim se prije četrdeset
godina proučavalo dno Sredozemnog mora, otkrio je neobičan sloj,
možda stijena, između devedeset i sto osamdeset metara ispod dna,
kao i neočekivane slojeve sedimenata. Također su opažene zakopane
slane kupole. To je pokrenulo Projekt bušenja u morskim dubinama
(Deep Sea Drilling Project - DSDP), istraživanje što ga je tijekom
1970-ih obavio brod Glomar Challenger. Ispred obale Barcelone, prvi
su bušenjem izvađeni uzorci bili gips, bazalt, malene fosilne školjke i
stvrdnuti oceanski mulj. Očekivali su da će naći pijesak, šljunak i blato.
Ono što je šupljim svrdlima izvučeno na površinu bili su fosili kakve
bi se moglo očekivati u plitkoj, slanoj laguni ili na površini ribnjaka
koji ishlapljuje. Nova bušenja u drugim područjima pokazala su da
se ispod dna Mediterana nalaze slojevi sedimenata koji nastaju prili
kom ishlapljivanja morske vode. Pomoćnik direktora projekta, Ken
neth Hsu, kaže da fosili potječu s kraja razdoblja miocena, prije pet
milijuna godina.
Istraživači su zaključili da se Sredozemno more isušivalo i ponovno
punilo dvanaest puta u razdoblju od milijun godina. Sljedeća su istra
živanja otkrila duboke gudure u čvrstim stijenama ispod rijeka Nil i
Rhone, što pokazuje da su te rijeke nekoć bile silne bujice koje su iz
velikih visina spuštale vodu u prazno područje današnjeg Sredoze
mnog mora.
Ruski znanstvenik po imenu I. S. Chumakov bio je član sovjetske
inženjerske ekipe koja je izgradila branu na rijeci Nil, blizu Asuana,
Egipat. Bio je zadužen za bušenje rupa u nubijskom kamenu stancu,
od obale do obale, kako bi se pronašli sigurni temelji za branu. Dok
su to radili, otkrili su duboku i usku guduru drevne rijeke. Također
su našli mulj iz morskih dubina na dnu gudure između taloga Nila i
kamena stanca od granita, dvjesto sedamdeset metara ispod površine.
Zanimljivo je da je mulj bio iste starosti kao i sedimenti što ih je na po
vršinu izvukao Glomar Challenger. Chumakov je zaključio da se povr
šina Mediterana spustila više od tisuću petsto metara ispod današnje
razine - dokaz da je snažan potres nekoć davno spustio regiju do da
našnjeg položaja.
Chumakov smatra da je drevna rijeka ispod Nila bila tanki morski
tjesnac Mediterana kakav je bio prije otprilike pet milijuna godina.
Ipak, gudura se pruža gotovo tisuću kilometara prema unutrašnjosti
od današnje morske obale. Mulj je sadržavao sićušne ljuske morskog
planktona, kao i zube morskih pasa, pa nema nikakve sumnje da je
gudura bila povezana s Mediteranom. Kako bi objasnio morsku vodu
tako daleko na kopnu, Chumakov je iznio teoriju da je Nil, dok se Sre
dozemno more isušivalo, kopao duboku udolinu, neprestano se prila-
gođavajući spuštanju obalnog pojasa. Kad je poplavljivanje ponovno
napunilo Mediteran, gudura je potonula, te je postala krak mora koji
se pružao na kopnu do ušća rijeke. To se dogodilo tako brzo da je mor
ska voda prodrla u unutrašnjost Afrike, a čak joj ni Nil nije mogao
prepriječiti put. Morska je voda doprla sve do Asuana. Za Chumakova
Slika 12.4. Procjena zemljovida Mediterana prije potopa

je to potvrda da je ono što je danas duboko more nekoć bilo pustinja
koja je opet postala more.
Poslije je Naftna kompanija Phillips, zajedno s talijanskim i egipat
skim naftnim kompanijama, istraživala deltu Nila u potrazi za naftom.
Njihova nastojanja nisu donijela plod, ali je njihovo istraživanje ipak
pružilo objašnjenje za "reflektirajući" sloj što ga je otkrio Glomar Cha
llenger. Naftne su kompanije naišle na krajolik zakopanih riječnih
dolina točno ispod Aleksandrije, u delti Nila, a pružale su se prema
unutrašnjosti, dalje od visoravni Giza. Mogla su se razaznati drevna
korita Nila i njegovih glavnih pritoka. To je pokazalo da je cijeli rub
sjeverne Afrike, danas pod vodom, nekoć bio čvrsto kopno koje je
znatno erodiralo. Rijeke i potoci isprali su sve geološke formacije koje
su mogle poslužiti kao spremnici ili klopke za ugljikovodike od kojih
nastaje nafta.
Većina će geologa tvrditi da je do poplavljivanja Mediterana došlo
u razdoblju prije više od milijun godina, a budući da je dubina do če
tiri tisuće osamsto metara, morsko je dno prije poplavljivanja moralo
biti nevjerojatno vruća pustinja, i to u veoma dugom razdoblju. Među
tim, ne dijele svi mišljenje da je došlo do katastrofe. Premda različite
stjenovite formacije na dnu Mediterana doista mogu biti stare miliju
ne godina, samo je nagađanje da je u to vrijeme probijena i brana kod
Gibraltara. No povijest pruža još jednu vrstu dokaza - svjedočenje
očevidaca.
Priče o općem potopu prevladavaju kod geografski i kulturološki
različitih naroda, a riječ je o grčkim, arkadijskim, tračkim, skandinav
skim, keltskim, velškim, litvanskim, transilvanskim, turskim, sumer-
skim, egipatskim, babilonskim, asirskim, kaldejskim, hebrejskim,
perzijskim i kamerunskim mitovima, kao i u predajama Zaratustre,
Masaja (istočna Afrika), Komililo Nandija, Kwaya (jezero Viktorija),
jugozapadne Tanzanije, Pigmejaca, Ababua (sjeverni Zair), Kikuyua
(Kenija), Bakonga (zapadni Zair), Bachokwea (južni Zair), Yoruba
(jugozapadnaNigerija),Efik-Ibibija (Nigerija), Ekoija (Nigerija) iMan-
dinga (Obala Bjelokosti), te u Bibliji. Te epske priče o potopu vjeroja
tno potječu od mediteranske katastrofe.
Autori William Ryan i Walter Pitman u djelu Noah's Flood (Noin
potop) iznose teoriju da je punjenje Crnog mora prije sedam tisuća
godina, što je potvrdio istraživač Robert Ballard, nadahnulo biblijsku
priču o Noinu potopu. Ballard je pročešljao dno Crnog mora u potra
zi za ostacima drevnih naseobina, što bi poduprlo teoriju da je prije
nekih sedam tisuća godina regiju pogodila kataklizmička poplava.
Njegova je ekspedicija 1999. otkrila drevni obalni pojas. Našao je
slatkovodne ljušture i vrste morskih mekušaca. Datiranje izotopom
ugljika podržava teoriju o slatkovodnom jezeru što ga je prije oko se
dam tisuća godinapreplavilo Sredozemno more. Poplavljivanje medi
teranskog bazena moralo bi se dogoditi prije nego je preplavljeno Crno
more, a izazvalo bi daleko više štetnih učinaka nego potop na Crnom
moru, zbog golemog kopnenog područja koje je bilo zahvaćeno. Za
narode koji su obitavali u i oko Mediterana, to bi se doimalo poput
globalnog potopa. Mediteranski potop je vjerojatnije nadahnuće za
mit o globalnom potopu, a ne onaj na Crnom moru koji bi zahvatio
mnogo manje kultura.
Walt Brown, član Fondacije za nacionalnu znanost pri Tehnološ
kom institutu Massachusettsa, iznosi teoriju da su se formacije na dnu
Mediterana razvile u kratkom vremenskom razdoblju. Smatra da je
potop mogao biti posljedica veoma naglog pucanja zemljine kore, izaz
vanog potresom. Uslijed potresa, došlo je do erupcije veoma vruće
vode iz unutrašnjosti zemljine kore i ona se pomiješala s hladnijom
oceanskom vodom. Takvo miješanje vruće i hladne vode moglo je
izazvati taloženje slanih slojeva pronađenih ispod Sredozemnog mora.
Slijedom toga, organizmi koji su živjeli na površini bili bi naglo unište
ni, a njihova bi se tijela spustila na morsko dno, u slane naslage koje
su tada nastale.
Mediteranski je bazen već poznat po vulkanskim aktivnostima u
prošlosti. Tijekom godina dokse zemlja oporavljala od poplava, mogu
će je da su hidrotermalni otvori, kakvih ima na dnu oceana, postojali
svugdje ispod Sredozemnog mora. Možda su oni odgovorni za goleme
naslage bakra ispod Cipra i prostrane slane slojeve ispod dna Sredozem
nog mora. Naravno, brze vremenske i klimatske promjene vjerojatno
su se također zbivale u tom razdoblju.
Vidjeli smo da geološki dokazi pokazuju da Sredozemno more
nekoć nije postojalo u obliku u kakvom ga poznajemo danas. Istraži
vanja akustičnim uređajima također pokazuju da je oko Egipta nekad
postojao drukčiji obalni pojas, kao i drukčiji riječni sustav koji se pru
žao u unutrašnjost mnogo dalje od visoravni Giza. Ako se katastrofal
ne geografske promjene smjeste u novije vremensko razdoblje, a ne
prije milijune godina, dobiva se teorija koja potkrjepljuje predaje mno
gih kultura o "globalnom" potopu. Premda nije moguće da je ikada
došlo do globalnog potopa - to bi iziskivalo pet puta više vode od one
koja postoji u svim oceanima - narodima onog vremena doista bi se
moglo takvim doimati punjenje mediteranskog bazena.
Zagonetna kultura Malte

Malteške lubanje
U jednoj odaji Hagar Qima, između najvećeg kamena i južnog zida,
pronađena je lubanja. Sad se ne zna gdje je, ali je neko vrijeme bila stal
no izložena u Nacionalnom arheološkom muzeju u Valletti, Malta.
Jedini prikaz lubanje koji postoji je ono što je pedantni slikar Schranz
zabilježio u vrijeme kad je pronađena.
Oblik lubanje bio je neobičan, te se čini da je pripadala veoma
čudnoj, ali ljudskoj rasi koja je živjela tijekom pretpovijesnih vremena.
Bila je dolihokefalna, ili duguljasta, i sličila je lubanji kromanjonca.
Dr. Themistocles Zammit u svojem izvještaju "Human Skulls at Hal
Saflieni" ("Ljudske lubanje u Hal Saflieniju") kaže da lubanja nije bila
istog tipa kao one nađene u podzemnoj odaji. Niti je poput lubanje
Borreby iz Danske, koja nalikuje neandertalcu. Premda se za crnačku
lubanju kaže da pripada dolihokefalnom tipu, ni ona ne nalikuje luba
nji iz Hagar Qima.
Ellul kaže da je ta lubanja po svojim karakteristikama veoma slična
proto-semitskoj; izduženi stražnji dio, koso lice i uvučena brada - mo
žda natufijanska. Nisu pronađene nikakve druge kosti toga kostura,
niti su pronađeni drugi ostaci kostura toga tipa, osim kompletnog ko
stura bebe koji je pronađen u malenoj kolibi na krevetu napravljenom
od kamena u Mnajdri, kompleksu hramova nedaleko Hagar Qima,
otprilike iz istog razdoblja.
Do 1985. godine, u Nacionalnom arheološkom muzeju u Valletti
čuvale su se lubanje pronađene u hramovima u Taxienu, Ggantja, i
Hal Saflieniju. Većina je lubanja pronađena u podzemnoj odaji Hal
Saflieni, zajedno s malenim kipom usnule božice i relikvijom na kojoj
se nalazio simbol zmije. Ta je podzemna odaja, kraj bunara posveće
nog Majci božici, bila sveto mjesto. Međutim, lubanje su nedavno po
vukli iz muzeja i javnost ih više nikad nije vidjela. Samo fotografije što
su ih snimili malteški istraživači dr. Anton Mifsud i dr. Charles Savo-
na Ventura svjedoče o postojanju tih lubanja.
Talijanski istraživači Vittorio Di Cesare i Adriano Forgione posje
tili su Maltu u potrazi za tragovima koji bi ukazivali na drevnu prošlost
te zemlje. Knjige što su ih napisali Misfud i Ventura bile su smjernice
za njihovu potragu, osobito zbirka lubanja s neobičnim anomalijama.
Zahvaljujući suradnji ministra turizma, Michaela Refala, direktor
Slika 12.5. Dolihokefalne lubanje pronađene na Malti

muzeja je dopustio Di Cesaru i Forgionu da pogledaju lubanje. Muzej
ski arheolog, Mark Anthony Mifsud (Antonov brat), nadzirao je prou
čavanje u zatvorenoj prostoriji. Prema tvrdnjama Di Cesara i Forgiona,
na tim lubanjama kromanjonaca nije bilo linija koje povezuju dijelove
lubanje (prirodni spojevi koji se pružaju od prednje do stražnje strane,
gdje se lubanja spaja dok dijete raste), a također su imale abnormalno
razvijene sljepoočne dijelove, te probušene i otečene zatiljke (stražnji
dio lubanje), možda uslijed oporavka od ozljede. Isto tako, lubanje
su bile naglašeno dolihokefalne (drugim riječima, stražnji dio glave
bio je neobično dugačak). Također su bile veće no što je normalno.
(Vidi sliku 12.5.)
Medicinski stručnjaci smatraju nemogućim taj izostanak spojnih
linija lubanje, jer ne postoje slični patološki slučajevi u međunarod
noj medicinskoj literaturi. Treba dodati da te značajke lubanja nisu
tipične posljedice omatanja ili stezanja, što su činile neke civilizacije
prije Kolumba. Osim što nema spojnih linija, lubanje se doimaju nor
malnima.
Pregledane su i druge lubanje na kojima su se vidjele anomalije.
Neke su bile normalnije, ali ipak naglašeno dolihokefalne, što je tipič
no za kromanjonce. Di Cesare i Forgione uvjereni su da su neobične
značajke lubanja karakteristične zaposebnu i drukčiju rasukromanjo-
naca koji su podrijetlom s Malte i Gozoa, i stariji su od drugih pozna
tih tipova kromanjonaca. Mark Anthony Misfud i još jedan malteški
arheolog, Anthony Buonanno, slažu se da te lubanje pripadaju poseb
noj malteškoj rasi, premda još nije obavljeno testiranje izotopom
ugljika ili DNK ispitivanje.
Iz medicinske perspektive, još jedan neobičan aspekt lubanja je či
njenica da se na nekoliko vide očiti tragovi kirurških zahvata u zatilj-
nom području. Vidljivi su obrisi tri malene rupe na zatiljnoj (okcipital-
noj) kosti, a imali su vremena zarasti. Drugim riječima, pacijent je
preživio operaciju i kost oko rupica počela je zacjeljivati. Sposobnost
izvođenja takvih postupaka je, najblaže rečeno, iznenađujuća u kultu
ri koju se smatralo primitivnom.
Dr. Themistocles Zammit, koji je 1921. pregledao niz kostura, ka
že da se na dobrom dijelu, ali ne na svim iskopanim lubanjama vide
znakovi umjetno izazvanih deformacija. One koje su nastale na umje-
Slika 12.6. Normalna građa dječje lubanje. Obratite pozornost
na medijalne šavove (tjemeni i sagitalni).
tni način bile su posljedica omatanja ili stezanja glave; možda su na
rodi mediteranskog tipa pokušavali izgledati poput kromanjonaca.
Čini se da su druge deformacije kostura posljedica obreda ili kažnjava
nja: rezovi, perforacije, djelomično ili potpuno odstranjivanje, kaute-
rizacija, ogrebotine, uvođenje stranih tijela u mišićno tkivo. Di Cesa-
re i Forgione pretpostavljaju da se jedan dio tih modifikacija izvodio
u magične, medicinske ili kozmetičke svrhe, i to s najboljim namjera
ma za zajednicu. No pitaju se nisu li kasnije populacije željele defor
mirati glave svojih potomaka kako bi ih učinili sličnijima toj starijoj,
možda vladajućoj klasi ili svećenstvu.
Malta i Egipat
Lubanje kromanjonaca što su ih Di Cesare i Forgione pregledali neslu
žbeno su datirane na otprilike 2500 g. pr. Kr., ali bi mogle biti starije.
Megalitska povijest Malte završava otprilike u to doba, te više nema
nikakvih dokaza o stanovništvu sve do dolaska Feničana, ljudi medite-
ranskog tipa, tristo godina poslije. Feničani su na Malti također gradi
li hramove Majci božici, a zvali su je Astarta, božica zmijskog lica,
koja se povezivala s iscjeliteljskim moćima.
Intrigantni aspekt pretpovijesnih stanovnika Malte je činjenica da
su lubanje neobičnog oblika, slične kromanjonskima pronađene u
Egiptu i u Južnoj Americi. U svibanjskom broju časopisa National Geo
graphic iz 1920. piše da su najstariji stanovnici Malte imali izdužene
glave i bili su slični davnim ljudima iz Egipta koji su se širili duž sjever
ne obale Afrike prema zapadu. Neki od tih ljudi stigli su na Maltu i
Siciliju, a neki na Sardiniju i u Španjolsku. U članku stoji kako se čini
da je davno stanovništvo Malte pripadalo istom tipu ljudi kao Iberi,
Baski iz Pireneja, Gali iz Francuske i maleni tamnoputi ljudi iz Corn-
walla, južno od Walesa i Irske - a sve je to kromanjonski tip.
Neki istraživači smatraju da bi datiranje lubanja u razdoblje od
2500 g. pr. Kr. moglo upućivati na to tko su bili ti ljudi. Kao što je već
rečeno, prvi su egiptolozi govorili o "dinastičkoj rasi" koja se razliko
vala od tipičnih Egipćana. Ostaci pronađeni u preddinastičkim i ranim
dinastičkim egipatskim grobovima, iz razdoblja između 3000. i 2500.
g. pr. Kr., pripadali su istom, kromanjonskom tipu ljudi kao i oni pro
nađeni na Malti. Imali su dolihokefalnu lubanju i bili su veći od ostata
ka lokalne etničke skupine. Jedna lubanja, pronađena 1902. u mastabi
u Beith Khallafu, pripadala je vladaru iz treće dinastije koji je bio visok
188 centimetara. To su možda bili ostaci kralja Sanakhta, čije je ime
pronađeno u grobnici.
Godine 1992. čuvar egipatske usmene predaje kojeg smo upoznali
u 11. poglavlju, Abdel'El Hakim Awyan, pratio je egiptologa Stephena
Mehlera u prostoriju u Kairskom muzeju gdje se čuvao niz ljesova.
Ti su mrtvački sanduci bili neobični po tome što su bili visoki između
tri i četiri i pol metra. Očito su bili napravljeni za ljude jer su ih njiho
vi proizvođači isklesali u čovjekolikom stilu. "Mislite li da su simboli
čni?" Mehler je pitao Hakima. Hakim je tvrdio da nisu, Mehler je pitao
gdje su tijela, ali je Hakim, koji tvrdi da su pronađeni s tijelima unutra,
rekao da nitko ne zna.
Walter Emery kaže da dinastička rasa nije bila podrijetlom iz Egipta,
a ipak je vladala kao elita, obavljajući svećeničke i vladajuće poslove,
miješajući se jedino s egipatskom aristokracijom. Neki su znanstvenici
dinastičku rasu povezali sa Shemsu Hor, "Horusovim sljedbenicima",
koji su se smatrali dominantnom svećeničkom kastom u preddinastič-
kom Egiptu sve do otprilike 3000. g. pr. Kr. Teoriju podupire otkriće
pojedinaca s većim lubanjama i krupnijim kosturima, znatno većima
od kostura domorodačkog stanovništva. Toliko su različiti da je isklju
čena bilo kakva hipotetska zajednička rasna značajka. U narednom
je tisućljeću došlo do miješanja dviju rasa, što je započelo ujedinjenjem
donjeg i gornjeg Egipta. Tijekom tog kritičnog vremena, malo prije
pojave dinastičke egipatske civilizacije, čini se da se ono što se dogodi
lo na Malti također dogodilo u Egiptu. Narodi mediteranskog tipa po
miješali su se s populacijom i počeli zamjenjivati (genetički) starije
kromanjonsko stanovništvo.
Ovdje moram naglasiti da se ne slažem s Emeryjem. Vjerujem da
je dinastička rasa bila izvorno afrička. Rekao bih da su pojedinci s ve
ćim lubanjama i krupnijim kosturima bili predstavnici domorodačke,
starije kulture, jer je arheološka činjenica da je taj tip ljudskih bića
postojao u sjevernoj Africi i na Mediteranu prije 10.000. g. pr. Kr., te
da je do migracija mediteranskog tipa došlo tek mnogo kasnije.
Cesare i Forgione iznijeli su teoriju da su Shemsu Hor (za koje se
smatra da su egipatska dinastička rasa) bili povezani s drevnom kultu
rom Malte, te da su jedni i drugi štovali solarnu religiju. Na Malti se
Sunce još uvijek zove Shem-shi. Shem, akadijska riječ, dobivena je od
babilonskog izraza za Sunce, shamash. Cesare i Forgione vjeruju da
to dokazuje da su Shemsu Hor stigli iz Plodnog polumjeseca Bliskog
istoka (današnji Irak, Sirija, Libanon i Izrael). Još jedna veza je u tome
što je ta svećenička rasa dugih glava nestala u Egiptu, kao i na Malti,
otprilike u istom razdoblju, između 3000. i 2500. g. pr. Kr.
Još jedna zanimljiva činjenica povezana s Maltom je ta da njihov je
zik nema riječi za majku. Najbliža riječ, missier, doslovce znači instru
ment rađanja, te vjerojatno potječe iz vremena kad se potomstvo
računalo po majčinoj strani. Prema drevnim usmenim predajama
Egipta, prvobitna kultura u dolini Nila također je bila matrijarhalna,
a u 9. smo poglavlju saznali da je arheologinja Marija Gimbutas došla
do zaključka da su i najranija društva kromanjonaca također bila ma
trijarhalna.
Na temelju usporedbi kostura i zuba, jasno je da su kromanjonski
tipovi bili dominantna ljudska skupina u sjevernoj Africi i na Medite-
ranu prije 10.000. g.pr. Kr. Istraživanja u Egiptu i na Malti to potkrjep
ljuju, te potvrđuju vjerojatnost da se mediteranski tip polako miješao
s domorodačkim stanovništvom. Kromanjonski je tip počeo nestajati
oko 5000 g. pr. Kr. Na koncu je mediteranski tip postao dominantan
tip ljudskih bića u tom području. Budući da su, kako su zaključili
znanstvenici poput Emeryja, kromanjonski tipovi bili neki od prvih
faraona, logično je zaključiti da su bili pripadnici domaće kulture
koja je zauzimala područje Egipta.
Tajanstveni Balbek
U 2. i 11. poglavlju, kao i u ovom poglavlju, vidjeli smo da je arhitektu
ra ranih društava bila karakteristično kiklopska - megalitska (gradi
li su golemim kamenim blokovima) i bez ikakvih uklesanih natpisa.
Istočni Mediteran posjeduje možda najzagonetnije kiklopske ruševine.
U mjestu pod nazivom Balbek, šezdeset četiri kilometra istočno od
Beiruta, nalazi se drevno nalazište čiji su graditelji nepoznati. Može
se pohvaliti najvećim kamenim blokovima, izvučenim iz kamenoloma,
na svijetu. Tri kolosalna kamena temeljca od crvenoga granita, koji
se zajedno zovu Triliton, a svaki je težak gotovo tisuću sto tona i čine
golemu platformu koja se zove Velika terasa. Na tome su Grci izgradi
li hram, a iznad grčke građevine Rimljani su poslije izgradili još tri
hrama - jedan posvećen Veneri, božici ljubavi; drugi Bakhu, bogu
plodnosti i vina; i treći Jupiteru.
Težina tih kamenih blokova tako je velika da danas ne postoji nika
kav moderni stroj koji bi ih mogao pomaknuti. Najveći blok je duga
čak dvadeset metara, visok četiri i pol metra i širok tri i pol metra.
Druga dva su iste visine i širine, ali su malo kraći, devetnaest metara
i sedamdeset pet centimetara, te devetnaest metara i dvadeset pet
centimetara. Četvrti kamen, koji se zove Hajar-el-Hibla, ili "kamen
trudnih žena", nikad nije premješten iz kamenoloma. Najveći je, te
žak oko tisuću dvjesto tona. Nevjerojatno, ali kameni su blokovi vađe-
ni u kamenolomu tristo šezdeset metara udaljenom od mjesta gdje se
gradilo - u dolini, ništa manje - a zatim su premješteni i postavljeni
na mjesta. Prava je zagonetka kako su to izveli. Ispod Trilitona postav
ljeno je šest megalita duljine od devet do deset metara, visine četiri
Slika 12.7. Triliton u Balbeku (bijele strelice); kako biste dobili osjećaj
veličine, pogledajte dvoje ljudi (crna strelica)
metra i dvadeset i širine tri metra, a svaki je težak oko četiristo pede
set tona.
Zagonetku povećava tehnika što su je graditelji koristili za namješta
nje tih kamenih blokova, jednog do drugog, tako precizno da se izme
đu njih ne može zavući čak ni igla. Tko su bili ljudi koji su izgradili
tako masivno zdanje? Nažalost, ostaju bezimeni. Rimski zapisi ne spo
minju ništa o arhitektima i inženjerima koji su podigli tu građevinu.
Kao ni rimski povjesničari ili učenjaci. Međutim, lokalni stanovnici
doline Beqa'a čuvaju legende o Balbeku. Balbek je dobio ime po kanaan-
skoj riječi koja znači "gospodar"; Balbek znači "grad Baala".
Prema usmenim predajama, biblijski je Kajin izgradio Balbek prije
Općeg potopa. Predaja također kaže da se građevina srušila u vrijeme
potopa, a poslije ju je ponovno izgradila rasa divova pod zapovjedniš
tvom biblijskog Nimroda, kralja Shinara u knjizi Postanka. Možda je
razlog iz kojeg lokalno stanovništvo priča tu priču u tome što ne zna
ju niti za jedno drugo uvjerljivo objašnjenje, jer Rimljani nisu imali
sposobnosti za pomicanje tako nevjerojatno teških kamenih blokova,
Slika 12.8. Hajar-el-Hibla, četvrti kameni blok u kamenolomu u Balbeku
niti im je to trebalo. Rimska je arhitektura bila rafinirana, ali uvijek

su koristili manje kamenje, lakše za rukovanje. Budući da nema logič
nog objašnjenja, ljudi se oslanjaju na biblijsku legendu. Međutim,
znanstvenici tvrde da su ondje ipak gradili Rimljani, te da je i Velika
terasa njihovo djelo. No, jesu li Rimljani to mogli učiniti?
Uporaba kamenih blokova te veličine za gradnju nema presedana
u građevinskim projektima klasičnoga doba. Nema nikakvih logičnih
razloga iz kojih bi rimski arhitekti, koji su već bili iskusni graditelji i
planeri, tražili korištenje tako golemih blokova. Nadalje, vanjski zid
"podija" ostavljen je nedovršen, što pokazuje da je nešto pošlo naopako
i izazvalo napuštanje projekta, pa je posljednji blok od tisuću dvjesto
tona ostavljen u kamenolomu. Isto tako, prema rimskim arhitekton
skim standardima iz prvog stoljeća pr. Kr., hram je trebao biti postav
ljen najednom kraju dvorišta, ali ostati unutar njega. Ovdje nije tako.
Dvorište završava kod pročelja hrama.
Čak i ako se pri gradnji masivnog zdanja koristila metoda "zako-
pavanja i iskopavanja" (neprestano nanošenje tla ili pijeska oko građe
vine kako bi, dok se kameni blokovi namještaju na višim razinama,
radnici uvijek bili na "razini tla"), koliko bi ljudi bilo potrebno za
pomicanje bloka teškog tisuću tona? Premda to nitko sa sigurnošću
ne zna, jedan je znanstvenik izračunao da bi bilo potrebno četrdeset
tisuća ljudi za vuču saonica na kojima bi bio blok. Logistički se čini ne
mogućim da bilo tko, bilo kada, izvede takav podvig.
Iskopavanja u blizini dvorišta Jupitera razotkrila su postojanje hrpe
kamenja s tragovima obitavanja iz ranog brončanog doba, iz razdo
blja od 2900. do 2300. g. pr. Kr. Poslije je uzdignuto dvorište izgrađe
no oko vertikalnog okna koje vodi do prirodne pukotine četrdeset
pet metara ispod površine, a ondje se maleni, u stijeni isklesani oltar
koristio za žrtvene obrede. Kad je nedovršena gornja površina Velike
terase raščišćena, radnici su našli, na površini uklesan, crtež zabata,
trokutasti dio arhitekture kakav postoji na Jupiterovu hramu. Taj je
crtež bio tako precizan da se činilo kako su davni arhitekti i zidari na
mještali svoje kamene blokove na temelju tog nacrta. To također znači
da je megalitska platforma postojala prije izgradnje hrama.
Premda je bilo pokušaja da se donji dijelovi građevine u Balbeku
objasne kasnijom gradnjom, primjerice feničkom tradicijom korište
nja tri sloja kamena za podij, klesanje kamena i gradnja donje razine
jednostavno se ne mogu objasniti. Jednostavna, precizna i pravokut
na arhitektura pripada povijesti o kojoj istraživači veoma malo znaju.
Teorija da su nadljudski divovi iz nekog davnog doba podigli te građe
vine ne rješava zagonetku: ako su ih doista izgradili divovi, morali su
biti deset puta veći i snažniji od nas. Najbolje objašnjenje megalitske
gradnje u Balbeku bila bi teorija da je tadašnja kultura bila dio tehni
čki napredne civilizacije, poput onih koje su podigle slične građevine
na Malti i u Egiptu.
Mediteranska civilizacija kao model za Atlantidu

Na temelju priče što ju je njegov ujak Solon čuo od egipatskog sveće
nika u Saisu, Platon je napisao da je velika otočna civilizacija Atlanti-
de potonula ispod morske površine nakon snažnog potresa. Postojanje
i sudbina Atlantide već su gotovo četiristo godina predmet rasprava,
a svaki novi istraživač nudi dokaze što ih je napokon pronašao, prem
da na posve različitim mjestima uključujući Britaniju, Španjolsku,
Mediteran, pa čak i Amerike.
Zahvaljujući mnogim istraživačima koji su nastojali pronaći baj
koviti grad, jasno je da je Atlantida vjerojatno ono što je Aristotel, u
svojoj raspravi On Meteorology (O meteorologiji), rekao da jest - mit
sko mjesto u priči. Ipak, čak i skeptični autor djela Imagining Atlantis
(Zamišljanje Atlantide), Richard Ellis, nakon proučavanja onih koji
tragaju za potonulim otokom, vjeruje da negdje u mitu postoji zrnce
istine.
Znanstvenici smatraju da bi katastrofalna vulkanska erupcija na
otoku Thera (današnji Santorini, u Sredozemnom moru blizu Krete)
mogla biti izvorište Platonove priče. Premda je bila dovoljno destruk
tivna da doista uništi grad, čini se da je do vulkanske erupcije došlo
prekasno da bi bila povod za Platonovu priču. Prema Platonovim tvr
dnjama, događaj se zbio devet tisuća godina prije njegova vremena.
Čak i ako je taj broj samo procjena, znači da je do kataklizme opisane
u priči moralo doći mnogo prije erupcije na Theri. Štoviše, i druge
priče o potopu, osobito one iz Mezopotamije, također potječu iz ra
zdoblja prije erupcije na Theri.
Drugi je problem veličina Platonove Atlantide. Tvrdi da je kopnena
masa bila velika poput Afrike i Male Azije zajedno. Takva bi veličina
jednostavno isključila sve otoke za koje se zna da su postojali u Sre
dozemnom moru i ispred afričke obale. Međutim, postoje polemike
oko tumačenja upravo toga dijela teksta. Neki znanstvenici tvrde da
je pravo značenje "između Male Azije i Afrike" (što bi se odnosilo na
smještaj, a ne na veličinu). A između te dvije kopnene mase nalazi se
Sredozemno more.
Kod Dingli klisura, koje čine južnu obalu Malte, strmi grebeni
spuštaju se vertikalno u more, što je potpuna suprotnost pitomijoj
sjevernoj obali. Čini se da je posljedica potresa bila rotiranje osi oto
ka i potonuće većeg dijela obale okrenute prema Siciliji.
Neki malteški arheolozi, uključujući Antona Misfuda i Charlesa
Savonu Venturu, taj potres smatraju izvorom legende o nastanku At
lantide. Jednako kao kromanjonci na kraju ledenog doba, stanovniš
tvo koje je stvorilo neobične građevine na Malti, u jednom trenutku
povijesti jednostavno je nestalo. Poslije je dolazak novih populacija
potaknuo razvitak danas desetkovane malteške kulture. Čini se da
je priča jednaka onoj iz doline Nila.
Prema Lenjingrad (egipatskom) papirusu, za koji se vjeruje da je
nastao oko 1450. g. pr. Kr., ili možda oko 2000. g. pr. Kr., "zvijezda
koja je pala s neba" uništila je zmijoliku populaciju (možda tako opisa
nu zbog izgleda njihovih duguljastih lubanja, bez spojnih linija).
Preživjela je samo jedna skupina ljudskih bića, na jednom otoku. To
je bizarni mit, ali može li ta priča predstavljati povijesnu istinu o "At
lantidi" što su je drevni ljudi prenosili s koljena na koljeno, a poslije
su je pisari zabilježili?
Egipatska predaja
Platonova priča o Atlantidi, zapisana u djelima Timej i Kritija, može
se interpretirati kao basna u kojoj dobro pobjeđuje zlo, drevni Atenja-
ni pobjeđuju osvajače s Atlantide. Platon je bio pisac i filozof, a priča
je poslužila u važne filozofske svrhe. Priča o Atlantidi opisivala je zlo
nekoć veoma uspješnog društva koje se iskvarilo kroz vlastitu korup
ciju. Jednostavno nije moguće prihvatiti tu priču kao povijesnu činje
nicu ako nema dokaza koji je potkrjepljuju. Ipak, u njegovoj priči
postoje elementi koji su joj tijekom četvrtog stoljeća pr. Kr. pružali
realističan ton, baš kao i danas.
Prema tvrdnjama Herodota i Aristotela, Solon - zakonodavac iz
Atene i jedan od sedam grčkih mudraca (638-539. g. pr. Kr.) - koji je
prvi ispričao priču, doista je posjetio Egipat, ali kasnije no što Platon
kaže. Solon je priču o Atlantidi čuo od egipatskih svećenika u Saisu,
a oni su je dobili s ugraviranog stupa u hramu. Povrh toga, Egipćani
su prepričavali staru predaju o zemlji koja je potonula ispod morske
površine. U vrijeme Solonova posjeta, većina je Egipćana poznavala
tu priču jer sve njihove mitologije spominju potopljeni grad.
Grčki arheolog Spyridon Nikolaou Marinatos, koji je otkrio drev
nu minojsku luku na otoku Thera, vjerojatno je više od svih istraži
vača pridonio potrazi za Atlantidom. Godine 1939. objavio je djelo
The Volcanic Destruction of Minoan Crete (Vulkansko uništenje mi
nojske Krete), a to je dovelo do povezivanja otoka Krete s Atlantidom.
Marinatos kaže:
Platonova mašta nikako nije mogla izmisliti tako jedinstvenu i

neobičnu priču u klasičnoj književnosti... Iz tog razloga, Platon
priču obično naziva "predajom". Također bih želio dodati da,
ukoliko u nekim dijelovima priča podsjeća na bajku, to treba
pripisati Egipćanima, a ne Platonu.
Marinatos dalje piše da je priča o tom otoku koji je poslije nestao oči
to bila poznata Egipćanima. Svećenici u Saisu pobrkali su je, zbog
sličnosti, s drugim narodnim predajama o Atlantidi. Marinatos vjeru
je da su izmislili mit na temelju vlastitih, pogrešnih tumačenja eksplo
zije There.
Ovdje treba napomenuti da priča o Atlantidi nije grčka, već egipat
ska predaja. Ako su Egipćani pobrkali kataklizmu There s drugom,
starijom pričom, onda je prvobitna verzija zasigurno bila dovoljno
značajna da se prenosi kroz mnoge generacije - na isti način na koji
se biblijska priča o potopu usmenom predajom prenosila tisuće godi
na. Platon je svojom pričom privukao veliku pozornost, ali s obzirom
na okolnosti, vjerojatno je sastavio priču oko veoma stare predaje,
što bi učinio svaki dobar pisac kad bi želio istaknuti neku poantu. To
je česta tema na drevnom Bliskom istoku. Sumerski Ep o Gilgamešu,
hebrejska Biblija i odlomak na sanskrtu iz Mahabharate, svi pričaju
priču o velikom potopu.
Veća mediteranska kultura

U lipnju 2004. je Rainer Kuhne, sa Sveučilišta Wuppertal u Njemačkoj,
tvrdio da je, u području slanih močvara uz južnu obalu Španjolske,
našao ono što bi moglo biti izgubljeni grad Atlantida. Studija se teme
lji na satelitskim snimkama na kojima se vide drevne ruševine. Čini
se da odgovaraju opisima što ih je dao Platon - pravokutne građevi
ne okružene koncentričnim krugovima. Čak su i veličine točne.
Bez obzira je li neka od tih priča o Atlantidi povijesno točna ili
nije, mnogi dokazipotvrđujupostojanje drevne civilizacije na Medite
ranu. Štoviše, njezino postojanje, kao i njezino uništenje, može obja
sniti zašto se čini da su se kulture kromanjonaca u zapadnoj Europi
pojavile niotkuda. Ti su davni ljudi migrirali iz južne Afrike, seleći se
na sjever, u područja Mediterana i Europe. Da nikad nije došlo do
poplavljivanja Mediterana, postojalo bi obilje arheoloških dokaza koji
bi potvrđivali da su kromanjonci stigli u Europu s juga. Međutim,
budući da je došlo do poplavljivanja, svi su dokazi o toj migraciji is
prani ili su zakopani na dnu Sredozemnog mora.
Srce mediteranske civilizacije bilo je uništeno kad je njezina nekoć
plodna dolina pretvorena u more. Oni koji su živjeli u dolini Nila os
tali su bez svojih srodnika, ali su ipak nastavili živjeti, na dostojanstve
ni način, kao što su činili tisuće godina prije toga. Uz priljev mnogih
pridošlica iz drugih zemalja, njihova se kultura polako razvila u ono
što mi poznajemo kao dinastički Egipat, nekoć matrijarhalna kultura
koju je zamijenila patrijarhalna. To nije bio jedinstveni slučaj. Druga
je područja, osobito u Mezopotamiji, snašla ista sudbina (kako sam
opisao u svojoj prethodnoj knjizi, Sons of God - Daughters of Men
(Sinovi Boga - kćeri ljudi)).
Nedavno je, 2001. godine, u Iranu bujica kraj rijeke Halil otvorila
drevne grobove ispunjene lijepom kamenom lončarijom. Stanovnici
lokalnih sela počeli su pljačkati, prisilivši policiju da konfiscira stotine
fino izrađenih kamenih posuda s izrezbarenim životinjskim likovima,
ukrašenih poludragim kamenjem. Budući da se posude nisu znanstve
no obradile, njihova starost i podrijetlo otvorene su teme za raspravu.
Međutim, iranski arheolog zadužen za nalazište, Yousef Madjidzadeh,
čvrsto vjeruje da je veći dio izrađen prije više od četiri tisuće godina,
te da je društvo koje ih je izradilo starije od drevne Mezopotamije.
To se može doživljavati kao još jedan znak Bu Wizzera, Zemlje Oziri-
sa, i veće mediteranske kulture.
U turskoj postoje drugi pokazatelji o njezinu postojanju. U osam
tisuća godina staroj naseobini u Catalhoyuku dokazi pokazuju da se
štovao bik, a njegova je lubanja ugrađivana u svetišta, običaj koji je
postojao i u Egiptu. Štovanje bika bilo je među najvažnijim životinj
skim kultovima, a pojavljuje se u egipatskim napisima već u prvoj
dinastiji. Pločice od škriljevca, koje potječu čak iz 3100. g. pr. Kr.,
prikazuju kraljeve kao bikove. Za razliku od drugih aspekata neterua,
duh bika nikad nije prikazivan poput čovjeka sa životinjskom glavom.
Bik Apis bio je blisko povezan s Ptahom, a središte njegova kulta bio
je Memfis. U prvom redu božanstvo plodnosti, bio je prikazivan kao
bik okrunjen suncem i zmijom. Dokazi upućuju na to da je bika štova
la zemljopisno raširenija kultura (ili kulture) tijekom pretpovijesnih
vremena.
Slika 12.9. Klupa ukrašena rogovima bikova u Catalhoyuku, Turska (iz
knjige Jamesa Mellaarta Neolitik Bliskog istoka)
Postoji li veća slika?

Direktor za ljudsko podrijetlo u londonskom Prirodoslovnom mu
zeju, Chris Stringer, rekao je kako vjeruje da je većina pretpovijesnih
ljudi bila dolihokefalna, bez obzira na njihovo podrijetlo. Govorio
je o trinaest tisuća godina starom kosturu žene (Penon) što ga je Silvia
Gonzalez našla blizu Mexico Cityja, a imao je dolihokefalnu lubanju.
Za razliku od drugih istraživača, Stringer nije uvjeren da taj oblik lu
banje dokazuje da je žena bila europskog podrijetla. Njegovi su instin
kti vjerojatno točni, što iziskuje objašnjenje.
Opće je prihvaćeno od strane antropologa i arheologa da se ljudska
vrsta, Homo sapiens sapiens, počela razvijati u Africi prije sto do sto
pedeset tisuća godina. Neki tvrde da se to dogodilo čak prije dvjesto
tisuća godina. Bez obzira tko je u pravu, prije otprilike sto tisuća go
dina skupine ljudskih bića selile su se prema sjeveru duž afričkog Veli
kog rasjeda i doline Nila, zatim preko Sinajskog poluotoka na Bliski
istok. Do razdoblja prije šezdeset tisuća godina raširili su se duž
Slika 12.10. Klupa ukrašena rogovima bikova u Sakkari, Egipat (iz knjige
Waltera Emeryja Arhaični Egipat)
obalnih pojasa Indije i jugoistočne Azije, a zatim su otplovili u Austra

liju. Prije otprilike četrdeset tisuća godina, migrirali su u Europu, te
iz jugoistočne u istočnu Aziju. Nakon toga su, prije otprilike deset tisu
ća godina - premda dr. James Adovasio s Mercyhurst koledža vjeruje
da se to dogodilo prije dvadeset tisuća godina - raširili su se duž širo
ke ravnice koja je spajala Sibir i Aljasku i naselili Sjevernu i Južnu
Ameriku.
Stringer smatra da su svi pretpovijesni narodi bili dolihokefalni,
jer je potrebno veoma mnogo vremena da se u nekoj populaciji pro
mijene ljudske značajke. Naprimjer, prihvaćeno objašnjenje za razli
ke u boji kože kaže da je tome razlog činjenica da su se ljudi najprije
razvili u tropskom području. Budući da je sunce jako u blizini ekvato
ra, koži je trebala zaštita od ultraljubičastog zračenja, a pruža je mela
nin, prirodno zaštitno sredstvo u našem tijelu. Od melanina koža
postaje tamna. Kad su ljudska bića prije četrdeset tisuća godina stigla
do sjeverne polutke, sunce tijekom većeg dijela godine nije bilo tako
jako. Budući da nam sunce pomaže sintetizirati vitamin D, potreban
za pravilan rast kostiju, morali smo izgubiti dio naše pigmentacije
kako bi sunčana svjetlost mogla proći. Genetičarka dr. Nina Jablonski,
s Kalifornijskog tehnološkog instituta, kaže da je potrebno oko dvade
set tisuća godina kako bi koža tamne pigmentacije postala svijetla.
Slika 12.11. Rane migracije kromanjonaca
Neki znanstvenici također vjeruju da je dolihokefalna, duguljasta

lubanja najučinkovitija za rasprostiranje vreline - što je veća površina,
to se brže hladi u područjima vruće klime, što bi bila prednost. Slično
tome, kompaktnija, više okrugla glava čuvala bi toplinu u hladnijem
okruženju. Premda to ne može u potpunosti objasniti zašto su neki
stanovnici sjeverne Europe zadržali dolihokefalni oblik lubanje tije
kom mnogih tisućljeća, ipak donekle objašnjava zašto su prva ljudska
bića imala takav oblik lubanje. Bili su afričkog podrijetla. Kao što je
slučaj s bojom kože, isto vrijedi za oblik lubanje. Svaka prilagodba sli
jedom klimatskih promjena zbivala bi se kroz dugo vremensko razdo
blje.
Jedan odnačina na koji forenzički stručnjaci utvrđuju rasu pojedin-
ca je proučavanje oblika lubanje. Prema tvrdnjama istraživača i pisca
Slika 12.12. Mjesta gdje su pronađeni grobovi i artefakti kromanjonaca
Andrewa Muhammada, autora članka "African Origins in the U.K."

("Afričko podrijetlo u Velikoj Britaniji"), čak se i današnje lubanje ljudi
negroidne rase općenito opisuju kao dolihokefalne. Na temelju tih
dokaza, on tvrdi da su domorodački narodi zapadne Europe bili crni.
Naprimjer, Samuel Laing je 1865. otkrio ljudske ostatke blizu Keissa u
okrugu Caithness, Škotska, te je napisao da su ti autohtoni Britanci mo
rali biti veoma slični australskim Aboridžinima ili Tasmanijcima.
Ostaci su potom poslani profesoru Thomasu Huxleyju (1825-1895),
jednom od prvih pristaša Charlesa Darwina, a on je u svojem djelu
Early History of Scotland (Davna prošlost Škotske) iz 1881. napisao da
su prvi stanovnici Britanije imali lubanje poput onih autohtonih Afri
kanaca ili australskih Aboridžina.
Lubanje pronađene u grobnicama odajama (pravokutni grobni
humci, koji nisu bili megalitski, s ljudskim ostacima u malenim odaja
ma koje su se zvale ciste) iz razdoblja neolitika (8000-5000. g. pr. Kr.)
u Velikoj Britaniji navodno su pripadale najstarijoj rasi u Britaniji,
kako kaže antropolog Sir Daniel Wilson (1816-1892). Sve su lubanje
bile dolihokefalne, što je znanstvenicima dokazivalo da su pripadale
negroidnoj rasnoj skupini. Druga lubanja, pronađena u pogrebnoj
odaji od kamena oblika sanduka ispred škotskog otoka Uist, navod
no je pripadala Tasmanijcu.
Prema tvrdnjama Andrewa Muhammada, dok je iberski narod, koji
je nekoć obitavao u današnjoj Španjolskoj, Portugalu i Italiji, razvijao
svoju civilizaciju u Europi, Budina "crna nacija" je u Indiji širila istoč
njačku filozofiju. Te su nacije bile povezane sa svojom kemicijskom
izvornom kulturom kroz sustav "Škole misterija", čije se ishodište nala
zilo duž rijeke Nil, blizu Luxora. Ta je Škola misterija u povijesnim
vremenima postala slavna zahvaljujući grčkom intelektualcu Pitagori
koji je, kako je već rečeno, učio u drevnom Egiptu. Muhammad vjeru
je da su ti prvobitni ljudi - australski Aboridžini, Iberi, Indijci i Egipća
ni - putovali do svih kutaka svijeta, pa čak i do obala Velike Britanije.
Ljudske se kulture šire, istražuju i sele u nova područja iz ishodišne
kulture ili civilizacije. Kako smo vidjeli u povijesnim vremenima, us
postavljanje kolonija u drugim zemljama je teško, te često iziskuje
pomoć i stalni kontakt s "domovinom". Budući da je Afrika općenito
prihvaćena kao domovina čovječanstva, odakle su proizišle sve druge
kulture i civilizacije, morala je imati populaciju i infrastrukturu za
podržavanje takvoga podviga. Narodi se sele u nove zemlje ako za to
postoji razlog. Obično tragaju za boljim životom. Oni pojedinci koji
su se prije četrdeset do dvadeset tisuća godina preselili iz sjeverne
Afrike i Mediterana u zapadnu Europu, bili su narod koji je tražio nove
zemlje. Genetski i arheološki dokazi potvrđuju valove migracija na
Pirenejski poluotok. Ishodišna zemlja tih imigranata morala je negdje
postojati. Premda je usmena predaja Abdel'El Hakim Awyana o Bu
Wizzeru subjektivna, njegove tvrdnje o starosti i razvijenosti ultra-
drevne kulture doista su sasvim vjerojatne. Također se uklapaju u do
kaze o raširenoj civilizaciji na Mediteranu.
Grčka sfinga
Brdoviti grčki otok Kea (Tzia) smješten je na zapadnom kraju Kiklada,
skupine otoka u Egejskom moru. Zbog blizine obale Atike, povijest
otoka blisko je povezana s Atenom. Jednom se zvao Vodeni otok (Ydro-
ussa), a prema mitologiji, bio je dom vodenih nimfa. Budući da je to
bio lijep otok, kaže priča, bogovi su postali ljubomorni i poslali lava
da pohara zemlju. Nimfe su pobjegle, što je rezultiralo sušom. Oni koji
su živjeli na otoku zamolili su za pomoć Apolonova sina, Aristeja, a
on je izgradio hram posvećen Zeusu. To se svidjelo moćnom bogu,
pa je poslao kiše i nimfe su se vratile.
Arheolozi tvrde da je otok Kea bio naseljen od otprilike 4000. g.
pr. Kr., što dokazuje kikladska, minojska i mikenska lončarija koja je
ondje pronađena. Otok također posjeduje svoj dio drevnih nalazišta
i kipova. Najpoznatiji je Kouros (mladić) iz Keosa, koji prema datira
nju potječe iz sedmog stoljeća pr. Kr., a danas je izložen u Nacional
nom muzeju Atene. Zagonetnije je nalazište otkriveno na obronku
brda u blizini sela Chora. Nepoznati je umjetnik iz nepoznatog razdo
blja isklesao lava u stijeni, dugačkog pet i pol metara i visokog dva
metra i sedamdeset centimetara. Nalikuje Sfingi u Gizi, ali ima glavu
mačke. Arheolozi kažu da je isklesan tijekom šestog stoljeća pr. Kr.,
ali ne mogu uspostaviti nikakvu jasnu vezu s bilo kojim kulturalnim
kontekstom. Međutim, najstarija lokalna usmena predaja, koja je stara
dvije tisuće petsto godina, kaže da je postojanje lava bilo neobjašnjiva
zagonetka čak i prvim stanovnicima otoka.
Neki istraživači, kao što je francuski profesor književnosti Jean Ri
cher, vjeruju da bi lav s otoka Kea mogao biti povezan s grčkom svetom
geografijom, za koju ja dalje pretpostavljam da bi mogla vući korijene
iz Egipta. Sveta geografija je praksa namjernog planiranja gradova na
način da zemlja bude živa slika nebesa. Richer vjeruje da je to moglo
odigrati određenu ulogu u stvaranju spomenika i hramova duž osovi
ne Delfi - Olimp, prema sjeverozapadu.
U djelu Sacred Geography of the Ancient Greeks (Sveta geografija
starih Grka), prvi put objavljenom 1967. godine, Richer je povezao
Platonov opis idealne države s obrascem vidljivim u smještaju važnih
građevina u staroj Grčkoj. U Platonovoj idealnoj državi, objašnjava
Richer, zemlja je podijeljena na dvanaest dijelova, a svaki je nazvan
po zviježđu, i njima vlada "bog" Zodijaka. Raspored građevina bi se
iz ptičje perspektive doimao poput kotača s dvanaest žbica, čime se
oponaša obrazac na nebesima. Kroz strateški smještaj hramova unutar
tog obrasca, zviježđa noćnog neba prenijela bi se na zemlju. Drugim
riječima, raspored hramova odražavao bi izgled noćnog neba. Pravil
ni raspored hramova bio je čin kojim se odavala počast dvanaestorici
bogova i usklađivao svakodnevni život s veličanstvenim redom uni
verzuma.
Ako se tumači na taj način, može se precizno odrediti starost lava
s otoka Kea u skladu s poravnanjem u vrijeme solsticija. Lav s otoka
Kea je po duljini okrenut gotovo točno u smjeru sjeveroistok/jugoza
pad, a to znači da je okrenut prema izlasku Sunca za ljetnog solsticija.
No budući da je njegova glava okrenuta, također gleda prema izlasku
Sunca u vrijeme zimskog solsticija. Richer kaže da lav s otoka Kea
simbolizira zviježđe Lava. Izradu spomenika smjestio je u razdoblje
kad je sunce za ljetnog solsticija bilo u Lavu, između 4400. i 2200. g.
pr. Kr. Također je iznio teoriju da je lav s otoka Kea bio dio veoma sta
rog kruga (kotača) Zodijaka sa središtem u Trakiji, koji je kasnije pre
bačen u Delfe. Krug (kotač) je bio sustav koji je simbolički opisivao
prvi poznati kalendar, dobiven iz Egipta. Što se Richera tiče, uopće
nije čudno što lav gleda prema zemlji Nila.
Što je tako posebno u poravnatosti kipa sa zvijezdama? Kako je već
rečeno u 4. i 5. poglavlju, noćno je nebo imalo izrazito važnu ulogu
pri bilježenju vremena u drevnom Egiptu. U djelu The Origin Map,
astrofizičar Thomas Brophy iznosi pretpostavku da je raspored građe
vina na visoravni Giza obilježavao položaj galaksijskog centra, guste
kugle zvijezda oko koje rotira spiralni krak Mliječnog puta, pri svojoj
sjevernoj kulminaciji oko 10.909. g. pr. Kr. U djelu Galactic Align
ment, John Major Jenkins također smatra očitim da su druge drevne
kulture bile svjesne posebnog zvjezdanog događaja, te su ga učinile
dijelom svojih običaja. Doista, za Maye je to obilježavalo početak no
voga kalendara i završetak staroga; zato njihov kalendar završava
2012., tijekom razdoblja galaksijskog poravnanja (a ne kraja svijeta).
Prema Jenkinsovim tvrdnjama, zviježđe Lava je kritički marker za
razdoblja galaksijskih poravnanja. Kad se poravna s ekvinocijem ili
solsticijem, os solsticija ili ekvinocija poravnata je s Mliječnim putem
i galaksijskim centrom.
Usprkos "službeno" određenom razdoblju šestog stoljeća pr. Kr.,
neki vjeruju da je lav s otoka Kea ostatak nestale pretpovijesne civili
zacije koja je nekoć zauzimala veliki dio Mediterana. Zajedno s astro-
nomski poravnatim megalitima Nabta Playe, lav s otoka Kea poka
zuje da je tijekom pretpovijesnih, mitskih vremena možda postojala
kultura i način razmišljanja koji se temeljio na pomnom promatranju
prirodnog svijeta, osobito noćnog neba. Francuski arheolog Georges
Daressy kaže da je drevni Egipat također primjenjivao metode geograf
skog planiranja u skladu s nebeskim tijelima. U svojoj knjizi L'Egypte
Celeste (Nebeski Egipat), Daressy objašnjava kako su određena egipat
ska područja koristila simbole, uklesane na hramove, za prikazivanje
Zodijaka. Veliki vremenski razmak potreban za razumijevanje i bilje
ženje kretanja zvijezda, te planiranje gradova i hramova u skladu s
uočenim obrascima, podupire tezu da su kulture iz kojih je proizišla
civilizacija postojale u veoma dalekoj prošlosti.
Prema izvornim egipatskim dokumentima, egipatska je povijest
započela prije 36.620 godina. Torinski papirus sadrži potpun popis
kraljeva koji su vladali gornjim i donjim Egiptom, od Mena do Novo
ga kraljevstva u prvom stupcu, te popise onih koji su vladali prije
njega u drugom stupcu. Posljednja dva reda su jasna:
. . . uvaženi Shemsu-Hor, 13.420 godina

Vladali do Shemsu-Hora, 23.200 godina
Emery se u načelu slaže. Vjerovao je da pisani jezik drevnog Egipta

bio napredniji od uporabe slikovnih simbola, čak i tijekom najranijih
dinastija. Prema njegovom istraživanju, znakovi su se također koristi
li za prikazivanje zvukova samo uz numerički sustav. Istodobno kad
su se hijeroglifi stilizirali i koristili u arhitekturi, koso se pismo već
naveliko koristilo. Njegov je zaključak bio da "sve to pokazuje da je
pisani jezik iza sebe morao imati veliko razdoblje razvoja, a o tome u
Egiptu još nije pronađen nikakav trag". S obzirom na sve dokaze, o
kojima je bilo riječi u cijeloj knjizi, zašto ne bismo drevnim Egipćani-
ma vjerovali na riječ? Trebali bismo.
Afričko podrijetlo dinastičkog Egipta

Prije gotovo dvjesto tisuća godina novo se stvorenje, ljudsko biće,
pojavilo u Africi i, prije početka povijesti, stiglo do svih kontinenata
pogodnih za život. Te ljude koji su iz Afrike stigli do svih dijelova
svijeta zovemo kromanjoncima. Oni su naši preci. Nakon njihovih
migracija, geografska izoliranost kod određenih je skupina ljudi izaz
vala potrebu za prilagođavanjem na određene klimatske uvjete, te su
nastale "rase". Razvile su se različite kulture, s vlastitim identitetima
i predajama. Premda su živjeli u onome što bismo mi nazvali primitiv
nim okruženjem, nisu bili primitivni.
Valovi migracije uvijek se šire od uspostavljene baze gdje je lako
doći do svega što je potrebno za život. Migracija počinju kod kuće.
Za pretpovijesne kulture kromanjonaca, dom je bila Afrika. U i oko
Mediterana, osobito u sjevernoj Africi i istočnim područjima koja su
sada pod vodom, izgradila se civilizacija koja se temeljila na duhovnim
načelima, što mi zovemo mitom. Desetke tisuća godina ti su narodi
napredovali, razvijajući vlastite jedinstvene tehnologije i bavili se trgo
vinom, ali ih je desetkovala katastrofa do koje je došlo oko 8000. pr.
Kr.
Premda se već godinama raspravlja o tome kakva je to točno ka
tastrofa bila, nema nikakve sumnje da je došlo do kataklizme čija je
posljedica bila uništenje brojnih vrsta diljem svijeta, kao i nova topo
grafija za lice Zemlje. Bez obzira što se dogodilo, možda pad kometa
ili asteroida, pokazalo se katastrofalnim za život na našem planetu.
Ljudska bića su, naravno, bila među onim vrstama koje su mnogo
pretrpjele, ali su uspjele preživjeti. Oni koji su živjeli u Egiptu i sje
vernoj Africi mučili su se kako bi nastavili dalje, a kako se pustinja
Sahara širila, migrirali su u dolinu Nila gdje je voda stalno bila dostu
pna. Kao nasljednici i čuvari drevnih znanja i mudrosti, oni koje egip-
tolozi dvadesetog stoljeća zovu "dinastičkom rasom", iznova su iz
gradili svoju civilizaciju dok su pridošlice sa sjeveroistoka migrirale
u dolinu Nila, osiguravajući sve više radne snage. Dinastički je Egi
pat, u određenom smislu, bio ponovno rođenje pretpovijesne civiliza
cije. No stalan priljev pridošlica iz mediteranskog područja u Egipat
na koncu je brojčano nadmašio kromanjonsku dinastičku rasu, pre
tvarajući kulturu koja se temeljila na matrijarhatu u patrijarhalnu.
Naša je moderna civilizacija naslijedila svoja svojstva od patrijar
halne kulture koja je započela prije pet tisuća godina u Egiptu. Me
đutim, ostavština ranije civilizacije prožimala je povijest, mitove i
priče egipatske civilizacije, a time je na kraju utjecala i na našu. U
hebrejskim se tekstovima preteče povijesti spominju kao "znameniti
ljudi", "junaci iz davnina" i "sinovi Boga". Egipatski zapisi spominju
ih kao "sljedbenike Horusa", a prije toga jednostavno kao "bogove".
Čak i danas možemo naše poimanje božanskoga potražiti u tim pred-
dinastičkim korijenima.
Znanstvena revolucija
Znanstvenici često govore o nepostojanju dokaza, te znači li to ili ne
znači dokaz o nepostojanju. U Egiptu i na Mediteranu nijedno nije
točno. Postoje dokazi o nevjerojatno staroj civilizaciji i njezinim ne
vjerojatnim postignućima, i svi ih mogu vidjeti. Dokazi nisu oskud
ni; ima ih mnogo. Kad je u Egiptu padala kiša, prije više od dvadeset
tisuća godina, ljudska je vrsta dosegnula nove visine u civilizaciji, ali
ju je snašla kataklizmička sudbina. Možda će i nas jednoga dana snaći
kataklizmička sudbina. Ako se povijest ponavlja, što je često slučaj,
hoće li netko, za deset tisuća godina, pronaći naše razbacane ruševine
i povezati točkice?
Ugledni američki filozof i povjesničar znanosti, Thomas Samuel
Kuhn (1922-1996), zapazio je da su do velikih znanstvenih otkrića
često došli autsajderi ili pridošlice, upravo zato jer ti pojedinci nisu
bili ograničeni predrasudama koje su veteranima onemogućavale da
vide ono što je očito. Istraživači kao što su John Anthony West, Ro
bert Schoch, Chris Dunn, Thomas Brophy, Vittorio Di Cesare, Adria-
no Forgione i Stephen Mehler, nastojali su otkriti istinu svaki u svojem
području rada, uz istinsku nepristranost i spremnost na postavljanje
pitanja. Na tom putovanju s ciljem otkrivanja korijena ljudske civiliza
cije mi smo, u duhu Kuhnove znanstvene revolucije, shvatili da smo
prodrli u novu povijest čovječanstva.
KRAJ

E.F.malkowski - Prije Faraona

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

E.F.malkowski - Prije Faraona

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Edward F.

Digitalizacija Knjige: Equilibrium©

edno od najvažnijih pitanja na koje povjesničari traže odgovor je

a svojim veličanstvenim spomenicima i zlatnim dragocjenostima,

Konvencionalni stav o drevnoj egipatskoj civilizaciji

dinastije (1295-1186. pr. Kr.), napisanom drevnim hijeratskim pismom,

Izazov Johna Anthonyja Westa

Slika 1.1. Pogled na kompleks Sfinge iz zraka

Schoch i West otputovali su u Egipat početkom 1991. kako bi prouča­

Zapažanja u Gizi: travanj 1991.

Slika 1.2. Zapadni zid oko udubljenja Sfinge

Slika 1.3. Pogled na Sfingu s prednje strane

Prema egipatskom egiptologu Selimu Hassanu, Sfinga se u početku

Poplave ili kiša?

Reakcija: argumenti u korist mlađe Sfinge

Na konferenciji se nalazio pisac i povjesničar dr. Paul William Roberts,

U prezentiranju hipoteze da se prvo klesanje velike Sfinge u Gizi

Schochovo pobijanje slanog ljuštenja

Zapažanja Davida Coxilla

Slika 1.5. Slojevi stijena Sfinge (iz ilustracije Marka Lehnera)

Slika 1.6. Erozija izazvana vodom na južnom zidu oko Sfinge

e slažu se svi geolozi sa Schochovim zaključkom da je Sfinga

Khufuovu (Keopsovu) piramidu (2609-2584. g. pr. Kr.). Drugi vjeruju

Rasprava o eroziji II. naslage

Kefrenov put po nasipu i posmrtni Hram

Kult Sunca u Gizi

Težina geoloških dokaza

gipatska zapadna pustinja danas se nalazi unutar ekstremno

Turkana i u sjevernoj Keniji. Većina arheologa zaključuje da su između

Slika 3.2. Karta egipatskih gradova i oaza

Tijekom ledenog doba: prije 10.000 g. pr. Kr.

Ljetne kiše: 8000 do 5000 g. pr. Kr.

Pješčana ploha Selima

Haynes kaže da su tla etape 3 u pješčanoj plohi očito proizvod vlaž­

Povratak pustinje: od 5000. g. pr. Kr. do danas

TABLICA 3.1 BRZINA EROZIJE ZA STIJENE (u milimetrima)

TABLICA 3.2 BRZINE EROZIJE KROZ 1000 GODINA (u centimetrima)

Bez obzira koliko su različiti, utjecaji okoliša uvijek će imati odre­

Slika 3.3. Regije oštećenja izazvanih vremenskim prilikama,

okruženjima, a točno su to Stone i Vasconcelos otkrili u Australiji.

KOJA KULTURA, I KADA?

rema tvrdnjama tradicionalnih egiptologa, postoji golem problem

Kulturalni kontekst: postoji li više od jednog?

Veličanstvena lončarska roba: dokaz ranije kulture

kao što je granit, diorit, bazalt i tako dalje, obavljalo brončanim

U svojim napisima o mehaničkim metodama što su ih primjenjivali

Slika 4.3. Petriejev artefakt br. 6

Slika 4.5. Kip princa

Izjava iskusnog strojara

Granitni sanduci Serapeuma

Godine 1995. Dunn je, oboružan specijalnom libelom dugačkom

Slika 4.7 Kalendarski krug u Nabta Playi

Slika 4.8. Kompleksna struktura A, "isklesana krava"

vidjela bi prikaz Orionova pojasa onako kako je izgledao na nebu tik

5000 g. pr. Kr. Prema Brophyjevim tvrdnjama, oba su datuma mak­

Ako je pronicavi, drevni promatrač neba iz neke strane kulture

Dakle, uz helijakalnu kulminaciju zimskog solsticija i akronal-

Brophy također naglašava da najveći kamen u krugu predstavlja naj­

Fred Wendorf i ostali ukazivali su na važnost sunčevog zenita, da su

Karta zvijezda u tri dimenzije

Karta planetarnih sustava?

Karta galaksije: od zapanjujućeg do bizarnog

Premda se to čini nevjerojatnim, izgleda da je skulptura u kamenu

Kulturalni kontekst za astronomiju

Schoch i West otputovali su u Egipat početkom 1991. kako bi prouča

Haynes kaže da su tla etape 3 u pješčanoj plohi očito proizvod vlaž

Bez obzira koliko su različiti, utjecaji okoliša uvijek će imati odre

5000 g. pr. Kr. Prema Brophyjevim tvrdnjama, oba su datuma mak

Brophy također naglašava da najveći kamen u krugu predstavlja naj

ovijest kakvu mi poznajemo započela je početkom trećeg tisućlje

Naslov je bio dovoljan da čovjeka ispuni nepovjerenjem - je

vatko će vam reći da su egipatske piramide bile veličanstvene gro

Dunn se 1999. vratio u Egipat i otkrio da je Velika piramida temelji

odine 1976. u Muzeju čovječanstva Parizu izloženi su mumifi

Primila sam hrpu pisama koja su bila gotovo prijeteća, uvred

Ipak, testovi što ih je Balabanova obavila na kosi prihvaćena su meto

ble je rekao da taj tekst sadrži natpis koji je proročanstvo, te da će je

Odmah je poslao vijest o svojem otkriću kolegama na sjeveru. Ame

Le Plongeon je fonetiku Maya složio u alfabet i povezao ga s Egip

Etimon posljednje riječi je Chaac, "grom", "oluja", dakle, "nepo