Abortus - 1.

uvod i prvi argument

Majka Terezija jednom je prilikom bila pozvana održati govor
na jednom američkom sveučilištu. Prije nego što je stupila na
podij, najavljivač je završio predstavljanje s riječima: „Kako
zanimljivo: Majka Terezija dolazi iz najsiromašnije zemlje
svijeta u najbogatiju zemlju svijeta govoriti o bogatstvu!“, na što
je ona odgovorila: „Ne, Indija nije nimalo siromašna zemlja.
Krasi ju neizmjerno kulturno bogatstvo. SAD je, mislim,
najsiromašnija zemlja na svijetu. Majke tu ubijaju vlastitu djecu.
Koje je veće siromaštvo od toga?“

Abortus. Sama riječ izaziva mnoge kontroverze u javnom

prostoru kako Hrvatske, tako i svijeta. U ovom nizu članaka o
pobačaju nadam se predstaviti dva argumenta protiv abortusa,
dati pregled argumenata za abortus te ih konkluzivno pokazati
neispravnim, razotkrivajući abortus kao (nimalo ne pretjerujući)
najveće zlo današnjeg svijeta.
Vjerojatno sam u prijašnjoj rečenici uvrijedio sve koji se
identificiraju kao pobornici izbora žene za pobačaj, te se
obraćam, vrlo vjerojatno, publici koja je isključivo protivna
abortusu. Čemu, onda, uopće ova serija?

Prije svega, želja mi je ohrabriti svakog čitatelja koji se u

raspravi o abortusu zauzima za pravo na život nerođenog
djeteta, da je takav stav moguće obraniti poprilično
jednostavnom logikom; no i više od toga – da je „pro-life“ stav
jedini mogući stav osobi zdravog razuma. Uz to, nužno je
intelektualno opremiti čitatelja i osposobiti ga za mijenjanje
kulture smrti u kulturu života - naime, ako abortus zaista jeste,
kao što ću pokušati pokazati, ubojstvo nerođenog djeteta s
jednakim pravima kao i svaka odrasla osoba, onda nema
hitnijeg problema od mijenjanja zakonske situacije koja
dopušta legalan abortus. Ako je pobačaj zaista ubojstvo, onda
mi, kao „pokret otpora“, imamo dužnost, ljudsku i kršćansku,
braniti one koji su najugroženiji.

Premda je apel upućen, vjerujem, većinski kršćanskoj publici,

argumenti koji će biti predloženi su religiozno neutralni i
neovisni o bilo kojoj vjeroispovijesti. To znači da će imati
jednaku težinu za ateista, agnostika, kršćanina, muslimana,
židova, budista, konfucionista, hinduista ili osobu bilo koje
konfesije, dok god prihvaća tri sljedeće premise; prva je
znanstvena, druga moralna, a treća legalna:

1. Život svakog pojedinog člana ljudske ili životinjske vrste

započinje s oplodnjom.
2. Svi ljudi imaju pravo na život jer su ljudi. Svi ljudi imaju
neotuđiva prava, među kojima je i pravo na život, zato što
posjeduju ljudsku prirodu.
3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava. Ako je pravo na
život ugroženo, zakon ga mora obraniti.

Ukoliko su ove tri premise istinite, nužno slijedi da se abortus

mora učiniti nezakonitim. S prvom premisom utvrđujemo da je
svako nerođeno dijete živi član ljudske vrste, drugom
premisom da svi članovi ljudske vrste imaju pravo na život, a
trećom da zakon mora štititi to pravo. Stoga, abortus mora biti
ilegalan.

Prva premisa, da život započinje sa začećem, je biološka

činjenica koju se ne može zanijekati. Bilo koji medicinski
udžbenik će posvjedočiti toliko, kao i ove reference:
„Razvoj čovjeka započinje pri oplodnji, procesu u kojem se
muška gameta ili spermiji ujedini sa ženskom gametom ili
oocitom da bi formirali jednu stanicu koja se naziva zigota. Ova
visoko-specijalizirana, totipotentna stanica označava početak
svakog od nas kao jedinstvenog pojedinca“

„Zigota je početak novog ljudskog bića (tj. embrija)“

„Razvoj započinje s oplodnjom, procesom pri kome se muška

gamenta, spermiji, i ženska gameta, oocita, ujedinjuju da bi
nastala zigota“

„(Zigota), formirana sjedinjenjem oocite i spermija, je početak

novog ljudskog bića“

„Ljudski embriji započinje razvoj nakon sjedinjenja muške i

ženske gamete za vrijeme oplodnje… Ovaj trenutak u formaciji
zigote može se uzeti kao početak ili nulta vremenska točka
embriološkog razvoja“

„Biološki govoreći, ljudski razvoj započinje s oplodnjom“

Uz to, znanstveni i medicinski stručnjaci nimalo ne dvoje oko

toga kada ljudski život započinje:

„Završetkom oplodnje, postoji jedinstveno genetički ljudsko

biće.“

„Netočno je reći da biološki podaci ne mogu biti odlučni…

Znanstveno je ispravno reći da pojedinačni ljudski život
započinje sa začećem“

„Nakon što je oplodnja završila, novo ljudsko biće počinje

postojati. Ovo više nije pitanje ukusa ili mišljenja… ovo je čisti
eksperimentalni dokaz. Svaki pojedinac ima vrlo uredan
početak, pri začeću.“
Od trenutka oplodnje, embriji posjeduje sve biološke oznake
života: homeostaza, organizacija, metabolizam, rast,
adapracija preko određenog vremenskog perioda,
stimulativnost i konačno, mogućnost reprodukcije.

No, zamislite da vam netko odgovori: „To je moje tijelo i imam

pravo činiti s njim što hoću.“ Uistinu, ovo se na prvi pogled čini
opravdanim prigovorom – kako netko može nekome zanijekati
manipulaciju nekim dijelom tuđeg tjelesnog tkiva? Nitko
nikome ne zabranjuje ošišati se, odrezati nokte ili čak izvaditi
bubreg, ukoliko to želi. Kako se onda usuđujemo govoriti
ženama što smiju i ne smiju raditi sa svojim tijelom?

No, „To je moje tijelo“ fraza je netočna. Od trenutka oplodnje,

embriji posjeduje specifičan, jedinstven genetički kod koji se
razlikuje od onoga njegove majke. Set kromosoma koji embriji
posjeduje je različit od majčinog. Sve tjelesne (somatske)
stanice majke posjeduju istu jedinstvenu genetičku garnituru –
od moždanih stanica do stanica kože, sve imaju isti osnovni
genetički kod. Genetički je kod embrija, od prvog trenutka
njegova postojanja, jedinstven i različit od svih majčinih
stanica. To znači da je embriji zasebno tijelo unutar majčinog
tijela.

Stoga, na to odgovaramo: „Ne, to nije tvoje tijelo. To je tijelo

tvoga djeteta.“

O abortusu - 2.
U prošlom članku ove serije vidjeli smo da se prvi argument
protiv abortusa sastoji od tri premise – tri tvrdnje koje, ukoliko
su točne, znače da je abortus namjerno ubojstvo ljudskog bića
i ne smije biti legalan.
One su:

1. Život svakog pojedinog člana ljudske ili životinjske vrste

započinje s oplodnjom.
2. Svi ljudi imaju pravo na život jer su ljudi. Zato što smo ljudi,
a ne biljke ili životinje, imamo određena neotuđiva prava – kao
pravo na život.
3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava. Ako to nije uloga
zakona, onda zakon nema nikakvu ulogu.

Vidjeli smo da je početak novog ljudskog života pri oplodnji

znanstvena činjenica oko koje stručnjaci ne dvoje. Uz posjed
svih oznaka života, embriji ima specifičnu i jedinstvenu
genetičku strukturu, različitu od majčine, tako da on nije dio
njezina tijela, već je zaseban organizam unutar nje.

No, zamislite sljedeći prigovor: „Od karakteristika života koje si

nabrojao, embriji ne posjeduje mogućnost reprodukcije!“

Ovo je očajnički potez. Ni novorođenčad ne posjeduju

*imanentnu* mogućnost reprodukcije, no njih svejedno
smatramo ljudskim bićima ekvivalentnih po vrijednosti
odraslom čovjeku. Kada se kaže „mogućnost reprodukcije“,
ne misli se na cijeli životni tijek, već mogućnost reprodukcije u
određenom periodu. Mogućnost razmnožavanja u
potencijalnosti jednaka je i kod novorođenčeta i kod embrija.

No, čak i tvrdnja da embriji ne posjeduje mogućnost

reprodukcije u svom trenutačnom stanju nije per se istinita .

Stoga, s prvom premisom utvrđenom, okrećemo se drugoj:

svaki čovjek ima pravo na život.
Ovo bi trebalo biti očito i najpomračenijem umu. Od UN-ove
deklaracije o ljudskom pravima do ustava svih modernih
republika, ova se tvrdnja prihvaća bez imalo rezerve. Svaki
čovjek, bez obzira na boju kože, naciju, religiju, sposobnosti,
visinu, težinu ili svjetonazor ima pravo na život upravo zato što
je ljudsko biće.

Tvrdnja je jednostavna: Ili SVI ljudi imaju pravo na život ili

samo NEKI ljudi imaju pravo na život. Ili svi imaju pravo na
život ili samo bijelci imaju pravo na život, a ne crnci, ili samo
kršćani, a ne Židovi ili samo odrasli, a ne djeca ili samo
muškarci, a ne žene.

Povijesno, jedino kada se željelo nauditi nekoj skupini ljudi se

prihvaćalo da samo neki imaju pravo na život. Najizrazitiji
primjer toga je nacistička Njemačka, gdje su pripadnici
„nadrase“ jedini imali pravo na život. Ostali su bili obespravljeni
robovi.

Ukoliko bi netko prihvatio ovu očitu moralnu laž, činio bi isto

što i robovlasnik, šovinist ili arijevac kao Hitler. No dakako, svi
ovi primjeri koje sam nabrojao su očito moralno izopačeni i zli,
odurni i evidentno neispravni. Stoga nužno slijedi zaključak da
svi ljudi, bez obzira na njihove karakteristike, fizičke ili psihičke,
imaju pravo na život.

Treća premisa, „Zakon mora štititi osnovna ljudska prava“,

trebala bi biti jednako tako samoevidentna svakom čitatelju.
Ako uloga zakona nije očuvanje ljudskog dostojanstva, barem
u njegovom osnovnom obliku – kao pravo na život – onda ne
znam čemu uopće zakon služi.

Ako za neki čin – kao krađu, robovlasništvo ili ubojstvo -

uviđamo da je zao, moralno loš, onda nužno želimo
formalizirati zabranu tih čina. Zamislite svijet u kome svi
priznaju da je pedofilija oduran i zao moralni čin, no svejedno
nije ilegalna. Takav svijet se čini apsurdnim, i s dobrim
razlogom – ako želimo zaštititi nešto vrijedno, kao vlasništvo ili
život, onda činimo sve što nam je u moći da bismo to napravili,
ne kršeći pritom sami moralne principe oko kojih se slažemo,
dakako.

Ako ne bismo željeli da nešto kao ubojstvo ili krađa bude

ilegalno onda smo ili licemjeri ili zaista ne mislimo da su
ubojstvo ili krađa nešto krivo.

Čini se, stoga, da imamo snažan argument protiv abortusa,

iskazan kroz tri jednostavne premise. No, prije nego što
zaključimo pobjedu nad problemom pobačaja, moramo
pogledati koje argumente nude zagovornici istoga, uključujući i
njihov odgovor na ove tri tvrdnje.

O abortusu -3
Budući da smo u prošla dva članka pokrili prvi argument
protiv abortusa u tri premise te vidjeli njihovo osnovno
opravdanje, moguće je sada dati pregled prigovora koje
pobornici pobačaja izlažu, te analizu njihovih
protuargumenata.

1. Premda je fetus biološki ljudsko biće, ono nije ljudska

osoba. Ne može raditi ništa što ljudske osobe mogu –
ne može osjećati, misliti, birati, komunicirati. Stoga,
abortus nije ubojstvo ljudske osobe, već odstranjenje
ljudskog tkiva.
Skrivena premisa ovoga argumenta je funkcionalizam –
teorija etike prema kojoj se nečija vrijednost (ili u ovom
slučaju nečija kategorizacija kao osoba) procjenjuje s
obzirom na sposobnosti koje posjeduje. Ali to je svakom
razumnom biću očito pogrešno.

Zašto?

Jer u razmišljanju razlikujemo što neka osoba je od toga

što neka osoba čini. Između „biti osoba“ i „funkcionirati
kao osoba“. Kapacitet za specifične ljudske čine – kao
razmišljanje, komunikacija, ljubav – znak je ili
manifestacija onoga što ta osoba je, ali netko može
svejedno biti osoba, a ne činiti ili uopće ne moći činiti
takve stvari.

Uzmimo za primjer ljude u komi. Oni ne posjeduju

trenutačni kapacitet za razmišljanje ili komunikaciju ili
čak osjet, no svejedno su ljudske osobe, a ne „ljudske
ne-osobe“. Ako je funkcionalizam istinit, onda slijedi da
ljudi u dubokom snu nisu osobe, stoga je dopušteno
ubiti ih.

Također, ako procjenjujemo vrijednost osobe s obzirom

na njene sposobnosti, zašto onda ne bismo označili
ljude s teškim mentalnim oštećenjima kao „ne-osobe“ i
jednostavno ih se riješili? Oni ne mogu činiti „specifično
ljudske čine“, kao više razmišljanje ili komunikacija.
Zašto onda njih ne bismo smjeli smaknuti?

Osim toga, gdje bismo povukli granicu između „osobe“ i

„ne-osobe“? Novorođenče je nesposobno za apstraktno
mišljenje, smislenu komunikaciju ili bilo kakav čin koji
bismo inače pridržali „osobama“. Zašto onda ne bismo
imali pravo ubiti novorođenčad jednako kao i nerođenu
djecu? Također, pretpubertetsko dijete nema potpuno
razvijen prednji moždani režanj, spolni sustav mu je
neaktivan i nerazvijen, sposobnost mišljenja je
ograničena u usporedbi s odraslom osobom. Zašto
onda ono ne bi bio inferiorna osoba naspram odrasle
osobe, te ovisilo, uključujući i po pitanju života, o „punim
osobama“?

U nedavnoj povijesti, osim u Hitlerovoj Njemačkoj

spomenutoj u prošlom članku, je u dva slučaja neka
skupina ljudi označena kao „ljudske ne-osobe“: egzodus
indijanskih domorodaca za vrijeme kolonizacije
Sjeverne Amerike, te period američkog robovlasništva.

Jedini slučaj kada se nekoga pokuša mentalno i

lingvistički umanjiti nazivom „ljudske ne-osobe“ jeste
kada nekoga želimo povrijediti.

2. Dobro, dobro, shvaćam da funkcionalizam nije

generalno prihvatljiv, ali glavna razlika između ljudske
osobe i fetusa jeste u tome što osobe imaju mozak.
Imaju barem osnovne predispozicije za sve ljudske
čine. Ono što se razvija u utrobi žene nije osoba dok
nema razvijen mozak.

Pretpostavka ovog odgovora je da je razvoj mozga

ključni čimbenik koji određuje je li fetus osoba ili ne. No
to je sasvim proizvoljna i znanstveno neopravdana
tvrdnja. Zašto baš razvoj mozga? Zašto ne
kromosomska potpunost, koja je nužna da bi se mozak
uopće razvio? Branitelji prava na pobačaj na to ne
mogu odgovoriti, jer znaju da bi izabiranje genetičke
cjelovitosti kao prekretnicu značilo da je, od trenutka
oplodnje, nerođeno dijete osoba.

Na argument da je mozak nužna pretpostavka svih

ljudskih čina, možemo mirno odgovoriti da je
pretpostavka mozga genetička cjelovitost subjekta, time
potpuno razarajući prigovor.

No, koji je to točan trenutak razvoja mozga, mogli bismo

upitati. Rana elektronička aktivnost je zabilježena u vrlo
ranim embrionalnim fazama. Osnove živčanog sustava
se formiraju između 18. i 20. dana trudnoće – prije nego
većina žena otkrije svoju trudnoću. Mozak se zatim
ubrzano razvija između 31. i 33. dana, te nastavlja
razvoj do rođenja. Koja je točka kada možemo reći:
„Sada ima dovoljno razvijen mozak da se može smatrati
osobom“?

I opet, što je mozak?

Mozak je organ sastavljen od nakupine tkiva

diferenciranih živčanih stanica. Budući da su ljudske
stanice totipotentne, tj. da i nakon što su se
specijalizirale za određenu svrhu – kao kožno tkivo,
moždano tkivo i sl. – sadrže upute za specijalizaciju u
bilo koju drugu stanicu – mozak se od drugih organa
razlikuje na staničnoj razini jedino po specijalizaciji.

To konkretno znači da zagovornik prava na pobačaj

tvrdi da je netko osoba zato što su mu enzimi na
određen način usmjerili razvoj stanica.
Ako to nije vrhunac ad hoc apsurda, onda ništa nije.

Nastavak u sljedećem članku.

O abortusu - 4
Nastavljamo s pregledom prigovora koje podižu
zagovornici pobačaja na argumente protiv abortusa iz
prošlog članka.

3. Pobačaj je moj izbor i ti nemaš prava miješati se u

moje osobne stvari!

Prvo: pobačaj je, dakako, izbor, ali je također i ubojstvo,

krađa, palež i svaki drugi zločin. To što je sposobnost
biranja nečega prisutna ne znači da su sve opcije koje se
mogu izabrati jednako vrijedne ili da su sve dobre. Ako
ljudski život počinje sa začećem, kao što je
argumentirano u prvom članku, onda je pobačaj izbor
jednak izboru nekoga smaknuti.

Drugo: pobačaj nije osobna stvar pojedinca koji ga želi

ako ljudski život započinje sa začećem, jer se život tog
nerođenog djeteta tiče njega samog, te njegovo pravo na
život ne leži u proizvoljnoj odluci roditelja.

Zamislite ovakav scenariji: Očuhu smeta dijete supruge

iz prvoga braka, te ga odluči smaknuti. Na glasan i
emocionalan prigovor majke da to ne smije činiti, očuh
odgovara: „To je moja osobna stvar i nemaš pravo
miješati se.“
Prepoznajemo očuhovu parolu kao apsurdnu, jer uzima
život druge ljudske osobe – nešto što se itekako tiče
same žrtve.

4. Embriji ili fetus ne može biti moralno jednak

novorođenom djetetu, jer se razlikuje po veličini, stupnju
razvoja, stupnju ovisnosti i okolišu u kojem se nalazi.

Kategorizacija ove izjave otkriva četiri faktora koja

zagovornik prava na pobačaj navodi u dokazivanju da
dojenče i fetus ili embriji nisu jednaki:

a) Veličina – zašto bi veličina imala ikakvog utjecaja na

moralnu vrijednost osobe? Fetus je veći od embrija,
novorođenče od fetusa, adolescent od novorođenčeta, a
odrasli čovjek od adolescenta. Po logici ovog prigovora,
adolescenti također trebamo smatrati moralno inferiornim
spram odraslih osoba, koje bi trebale imati kapricioznu
vlast nad njihovim životima.
b) Stupanj razvoja – o ovome je pisano u prošlom članku
– razvoj ljudske osobe je kontinuiran proces koji traje
cijeli života, stoga prigovoriti moralnoj vrijednosti života
fetusa na temelju stupnja razvoja za posljedicu otvara
prigovore na moralnu vrijednost života dvogodišnjaka,
što je naravno apsurdno.
c) Stupanj ovisnosti – često će biti formulirano kao:
„Budući da fetus ne može sam opstati, nema prirodno
pravo na život“ Ali, svi smo, u određenoj mjeri, ovisni o
svom okolišu i drugim ljudima. Zamislite svijet u kome svi
poljoprivrednici odluče zaustaviti proizvodnju hrane, s
parolom da, budući da smo ovisni o njima za hranu,
nemamo prirodno pravo na život. Uz to, novorođenče je
također ovisno i biološki, npr. o majčinom mlijeku, nužnu
za stvaranje protutijela, bez kojih bi vrlo brzo potpalo
bolesti i umrlo. Osim toga, sama izjava je protuintuitivna
– ako netko više ovisi o nama, tj. ako je netko nemoćniji
sam se obraniti, prirodna ljudska reakcija je zaštitnička, a
ne agresorska.
d) Okoliš – ako okoliš definira vrijednost osobe, onda
možemo proizvoljno utvrditi da djeca, dok se nalaze u
školi, nemaju jednaku vrijednost kao kada su kod kuće, ili
da ljudi koji rade u inozemstvu nemaju jednaku vrijednost
kao ljudi koji su zaposleni u domovini. Okoliš je vanjski
faktor koji nema nikakve poveznice s prirodnom
vrijednošću nečijeg života.

5. Svako dijete bi trebalo biti željeno i voljeno.

Ovo zvuči vrlo plemenito i prihvatljivo. Problemi,

međutim, nastaju kada se ovo pokuša iskoristit kao
argument za abortus. Naime, svakako se slažemo da bi
svako dijete trebalo biti željeno i voljeno, ali koje je
rješenje za neželjenost? Smaknuće? Ako je tako, onda
možemo likvidirati svu djecu smještenu u raznim
domovima i prihvatilištima. Jedini slučaj u kome bi se
ovaj argument mogao upotrijebiti, a da nema ovakve
eugeničke posljedice, jeste kada bi mu se dodala druga
premisa – „embriji/fetus nije ljudsko biće/osoba“. Ali
vidjeli smo da:

1. Embrij/fetus je ljudsko biće, jer je začeće trenutak

početka života
2. Embriji/fetus ima jednako pravo biti nazvano „osobom“
kao i svaki drugi čovjek
6. Ali što ako si roditelji neće moći priuštiti još jedno
dijete?

Ako je istina da su financijske poteškoće okolnosti koje

čine abortus prihvatljivim, onda također slijedi da roditelji
s financijskom poteškoćama mogu ubiti svog
petogodišnjeg sina ili dvanaestogodišnju kćerku. Ako
nam nečije siromaštvo daje opravdanje za ubojstvo,
onda bismo trebali izvršiti genocid nad 2/3 svjetskog
stanovništva, koje je prema standardima zapada
siromašno. Argument je, kao i prijašnji, valjan jedino uz
neizrečenu pretpostavku da nerođeno dijete nije čovjek ili
osoba, što je znanstveno, filozofski i praktično
neopravdano.

7. Što ako bi dijete bilo deformirano? Što ako bi patilo od

Downovog sindroma ili neke slične bolesti?

Ako mentalna ili fizička hendikepiranost opravdava

ubojstvo, onda bi smo mogli smaknuti svu rođenu djecu s
takvim stanjem ili sve odrasle osobe koje pate od
poremećaja kao što je Downov. Ovakva barbarska
pomisao bi trebala uznemiriti svakog razumnog čovjeka.
Otvoreni naziv za ovakav sustav djelovanja jeste
eugeničko pročišćavanje rase. Zvuči poznato? Hitlerovi
kampovi smrti su bili poznati po oduzimanju „života
nevrijednog življenja“. Opet, argument pretpostavlja
netočnu premisu zajedničku prijašnjim.

O abortusu - 5.
U istoj struji prijašnja dva članka, nastavljamo s
pregledom argumenata za pobačaj, te otkrivanjem
njihovih ključnih pogrešaka.

8. Što ako je žena silovana? Zar biste ju vi prisilili da

nosi, rodi i odgaja dijete svoga silovatelja? Kako možete
zabraniti pobačaj kada se to tako često događa? Kako
možete biti tako okrutni?

Ovo je vjerojatno najčešći prigovor osobi koja pokuša

pristupiti pobačaju sa strane zastupanja života
nerođenog djeteta. Budući da je to vrlo osjetljivo pitanje,
bitno je odmah reći da je silovanje strašan zločin, u kome
je žrtva vrlo intimno i duboko povrijeđena, te da je takav
čin jedan od vrhunaca nasilja čovjeka nad čovjekom.

Pitanje koje slučaj začeća pod silovanjem podiže je u

osnovi: treba li žena imati pravo pobaciti dijete koje nije
začeto u slobodnom odnosu muškarca i žene?

Predlažem vam misaoni eksperiment: recimo da žena

zaista odluči roditi dijete koje je začeto u tim okolnostima.
Nakon sedam godina borbe sa životom i osjećajima,
odluči da se jednostavno ne može skrbiti za dijete koje ju
podsjeća na tako bolno iskustvo. Ima li u tom slučaju
majka pravo ubiti svoje sedmogodišnje dijete?

Ne, naravno da ne. Nitko nema pravo oduzeti drugome

život, bez obzira okolnosti u kojima je osoba začeta.
Abortus nije rješenje za silovanje. Pobačaj neće ukloniti
taj čin nasilja, već će ga produžiti na nerođeno dijete,
koje je potpuno nevino od postupaka svoga oca.

Ako je nerođeno dijete zaista ljudska osoba, kako je

utvrđeno u prijašnjim člancima serije, onda je abortus
jednako nedopušten kao i ubojstvo sedmogodišnjeg
djeteta koje je začeto pri silovanju.

Uz to, jednostavno nije istina da je začeće pod

silovanjem čest događaj. Znanstvene procjene otkrivaju
da se začeće događa u jednom ili dva slučaja silovanja
od tisuću , dok manje od 1% od svih žena koje su imale
abortus, su pobacile zbog silovanja. Ovakvi slučajevi su
jednostavno statistički rijetki.

Naravno, osobi koja je doživjela takvi iskustvo se

zasigurno ne čini tako, i važno je pristupiti ovom pitanju
sa suosjećanjem za žrtvu i istinskim nastojanjem pomoći
toj osobi.

Stoga, koje je rješenje za ovakve slučajeve? Ukoliko se

majka ne može nositi s emocionalnom boli odgajanja
djeteta (premda mnoge majke, nakon što se odluče roditi
to dijete, otkriju neizmjernu ljubav za njega te ga odluče
zadržati), onda ga uvijek može dati na posvajanje.
Postoje stotine supružnika u Hrvatskoj koji bi s radošću
posvojili dijete. Jedina prepreka tome je beskrajna
birokracija i zastarjeli zakoni koji reguliraju posvajanje
djece. Potrebno je reformirati pravni postupak
posvajanja, a ne eliminirati nevinu djecu.

9. Ako biste zabranili legalne pobačaje, onda bi žene

samo vršile ilegalne i medicinski opasne pobačaje. Radi
očuvanja njihovih života, moramo im omogućiti sigurne
medicinske uvjete.

Čini se da ovaj argument slijedi jednaku liniju

razmišljanja kao:

Ako biste zabranili legalna naručena ubojstva, onda bi

unajmljeni ubojice morali vršiti ileganla i opasna ubojstva.
Ovako ih možemo očuvati sigurnim, stoga im moramo
omogućiti sigurne uvjete za njihov posao.

Argument pretpostavlja trivijalnost pobačaja,

pretpostavlja da je pobačaj moralno dopustiv ili
neutralan, ili da nerođeno dijete nema jednaka prava kao
rođeno – sve premise koje su pokazane apsurdnima i
neispravnima.

Također, nije istina da su legalni pobačaji medicinski

sigurni. Neke od mogućih posljedica pobačaja su :
oštećenje maternice, ozlijede mjehura, ozlijede crijeva,
povećan rizik raka dojke, povećan rizik krvarenja u prva
tri mjeseca sljedeće trudnoće, povećan rizik spontanog
pobačaja, povećan rizik zdravstvenih komplikacija
sljedećih trudnoća, sterilnost i drugi.

Prosjek smrtnosti prilikom legalnih pobačaja u SAD-u

iznosi otprilike 10-11 žena godišnje, dok prosjek
smrtnosti prilikom ilegalnih pobačaja je otprilike 20-21
žena godišnje. Razlika nije ni približno velika koliku bi ju
zagovornik pobačaja želio napuhati. Statistički, s obzirom
na broj nerođenih koji se abortiraju na godinu, razlika je
zanemariva.

10. Ali svijet je prenapučen! Gdje bismo smjestili sve te

dodatne ljude?

Prvo pitanje koje trebamo postaviti jeste: je li nasilna

kontrola populacije moralno dopustiva? Zamislite da UN
donese deklaraciju kojom proglašava 1/3 afričke
populacije, 2/3 populacije Kine i 2/3 populacije Indije
suviškom, te ih jednostavno poubija u masovnim
valovima nasilja. Ukoliko mislite da je ovo monstruozno,
onda argument pada.

Drugo, svijet nije prenapučen, već:

1) Populacija je nerazmjerno raspoređena

2) Bogatstvo u svijetu je nerazmjerno raspoređeno. oko
87% svjetskog bogatstva leži u rukama zapadnih
zemalja, uz Japan i Australiju. 13% otpada na ostatak
svijeta.

Ukoliko se suočavamo s problemima siromaštva i lokalne

prenapučenosti, problem se ne rješava genocidom, već
ekonomskim i socio-poltičkim mjerama.

11. Dobro, dobro! Vi mislite da sve znate, u svemu ste

dogmatični! Vi mislite da znate kada život počinje, da su
svi osobe, sve! Što ako ne znamo? Što ako ne znamo je
li fetus osoba ili ne. To nitko ne može sa potpunom
sigurnošću znati.

Ovaj prigovor je odličan uvod u sljedeći argument, koga

možemo nazvati „skeptični argument protiv pobačaja“, te
ćemo ga iznijeti u sljedećem nastavku.

O abortusu - 6.
Prošli članak završen je s izazovom skepse: što ako ne
znamo je li fetus osoba ili ne? Odakle nama pravo tvrditi
apsolutno znanje?

Odgovor je dvojak: prvo – argument ne mora dokazati

apsolutnu sigurnost u nešto. Sve što je nužno pokazati
da bi argument uspio je da je vjerojatniji od njegove
negacije – drugim riječima, dok god argument daje 51%
sigurnosti znanja, onda je dobar argument. Tražiti
apsolutno znanje za kriteriji prihvaćanja nekog prijedloga
kao valjanog je praktično nemoguće i, naspram
popularnog uvjerenja, neznanstveno.

Zapitajmo se: što možemo znati s apsolutnom

sigurnošću?

Možemo li s apsolutnom sigurnošću tvrditi postojanje

vanjskog svijeta? Ukoliko promislite o ovom problemu,
shvatiti ćete da ne postoji nikakav način ili metoda kojom
biste mogli pokazati da niste mozak u laboratoriju kojeg
neki ludi znanstvenik stimulira da bi imao doživljaj
realnosti vanjskog svijeta. Također je nemoguće s
apsolutnom sigurnošću dokazati opstojnost prošlosti –
nemoguće je sa stopostotnom sigurnošću pokazati da
svijet nije stvoren prije 5 minuta s prividom starosti, s
engramima u našim mozgovima i hranom u našim
želudcima. Vjerojatno jedina stvar u koju se može biti
apsolutno siguran jeste opstojnost vlastitog uma.

Dobro, izleti u epistemologiju na stranu, još želimo na

ovaj argument odgovoriti ovako:

„U redu. Neću biti dogmatičan oko toga je li fetus osoba

ili ne. Recimo da ne znamo. Postoje dvije mogućnosti:
fetus je osoba ili fetus nije osoba. Jedna od tih
mogućnosti je istinita, objektivna činjenica. S obzirom na
to, imamo još dvije mogućnosti: ili to znamo ili to ne
znamo. Pogledajmo koje rezultate možemo dobiti.“

Ukoliko je fetus osoba i to znamo, onda je abortus

hotimično ubojstvo nevine osobe.

Ukoliko je fetus osoba i to ne znamo, onda je abortus

ubojstvo iz nehaja. Zamislite ovaj scenariji: vozite se po
noći kroz grad i primijetite da se u daljini nešto kreće po
cesti. Recimo da je magla, tako da ne možete točno
vidjeti što to je. Možda je to samo nakupina lišća koje
vjetar nosi preko ceste, ili možda je to nečiji stari kaput,
odbačen i nošen vjetrom.
No, možda je pijanac koji puže preko ceste. Ili možda je
izgubljeno dijete koje pokušava četveronoške prijeći na
drugu stranu.
Ukoliko pregazite to štogod je bilo na cesti i ispadne da
to zaista jeste bio pijanac ili dijete, onda ste upravo
počinili ubojstvo iz nehaja. Nije moguće tvrditi neznanje
– zaista, niste znali da je čovjek na cesti, ali niste ni znali
da nije.
Ili zamislite ovaj scenariji: dvojica prijatelja love jelene u
šumi, te se razdvoje. Jedan primijeti da se nešto miče u
obližnjem grmu. Možda je jelen. No, možda je njegov
prijatelj. Treba li pucati? Naravno da ne. Ako puca, i to je
njegov prijatelj, upravo je počinio ubojstvo iz nehaja.

Ukoliko fetus nije osoba i to ne znamo, onda je abortus

kriminalni nemar. Recimo da u obližnjoj školi ima
štakora, i ravnatelj pozove istrebljivače da ispune zgradu
otrovom koji će ubiti neugodne stanare. Istrebljivači
dolaze pred školu i nisu sigurni ima li još koga unutra ili
ne. Možda je škola prazna, no možda još ima učenika
unutra. Ukoliko bi zaprašili školu u tom slučaju, bili bi
krivi za kriminalni nemar.
Posrećilo im se. Nije nikoga bilo unutra. No, svejedno,
nisu provjerili. Jednako je lako moglo biti da je unutra
netko ostao i da su sa štakorima ubili i dijete.
Ili prijašnji scenariji s dva prijatelja u lovu – jedan je
pucao, iako nije znao što se nalazi u grmu. Posrećilo mu
se – bio je jelen, a ne njegov prijatelj. Ali on to nije znao.
Slučaj kriminalnog nemara.

Ukoliko fetus nije osoba i to znamo, onda je abortus

opravdan i dopušten. Samo ako znaš da ono na cesti
nije osoba, možeš se slobodno prevesti preko toga.
Samo ako znaš da u grmu nije drugi lovac, možeš
pucati. Dakle, ono što opravdava abortus u ovom
slučaju nije samo da fetus nije osoba, već i znanje toga
– stoga, za ovu tvrdnju je nužno za zagovornika
pobačaja prekinuti biti skeptikom. Poziv na neznanje je
zapravo argument protiv, a ne za pobačaj.

Ali, budući da zagovornik pobačaja ne može dokazati da

fetus nije osoba, abortus je neopravdan zločin – u
najboljem slučaju kriminalni nemar, a u najgorem
hotimično ubojstvo.

Lakše orijentacije radi, možemo prikazati ovaj argument

kao kvadrilemu – četiri moguće opcije s obzirom na dvije
varijable: 1) fetus je osoba/nije osoba i 2) to znamo/to ne
znamo.

Varijabla Fetus je osoba Fetus nije osoba

To znamo Hotimično ubojstvo Odstranjenje tkiva
To ne znamo Ubojstvo iz nehaja Kriminalni nemar

S ovim grafičkim prikazom (lakim za pamćenje)

neopravdanost abortusa iz perspektive skeptika lako je
uočljiva.

Stoga, zagovornik života nerođenih vrlo lako na optužbu

dogmatičnosti može odgovoriti: „U redu. Ako se
možemo dogovoriti biti skeptični, to je najsnažniji mogući
argument protiv pobačaja.“
.

O abortusu - 5.
U istoj struji prijašnja dva članka, nastavljamo s
pregledom argumenata za pobačaj, te otkrivanjem
njihovih ključnih pogrešaka.

8. Što ako je žena silovana? Zar biste ju vi prisilili da

nosi, rodi i odgaja dijete svoga silovatelja? Kako možete
zabraniti pobačaj kada se to tako često događa? Kako
možete biti tako okrutni?

Ovo je vjerojatno najčešći prigovor osobi koja pokuša

pristupiti pobačaju sa strane zastupanja života
nerođenog djeteta. Budući da je to vrlo osjetljivo pitanje,
bitno je odmah reći da je silovanje strašan zločin, u
kome je žrtva vrlo intimno i duboko povrijeđena, te da je
takav čin jedan od vrhunaca nasilja čovjeka nad
čovjekom.

Pitanje koje slučaj začeća pod silovanjem podiže je u

osnovi: treba li žena imati pravo pobaciti dijete koje nije
začeto u slobodnom odnosu muškarca i žene?

Predlažem vam misaoni eksperiment: recimo da žena

zaista odluči roditi dijete koje je začeto u tim
okolnostima. Nakon sedam godina borbe sa životom i
osjećajima, odluči da se jednostavno ne može skrbiti za
dijete koje ju podsjeća na tako bolno iskustvo. Ima li u
tom slučaju majka pravo ubiti svoje sedmogodišnje
dijete?

Ne, naravno da ne. Nitko nema pravo oduzeti drugome

život, bez obzira okolnosti u kojima je osoba začeta.
Abortus nije rješenje za silovanje. Pobačaj neće ukloniti
taj čin nasilja, već će ga produžiti na nerođeno dijete,
koje je potpuno nevino od postupaka svoga oca.

Ako je nerođeno dijete zaista ljudska osoba, kako je

utvrđeno u prijašnjim člancima serije, onda je abortus
jednako nedopušten kao i ubojstvo sedmogodišnjeg
djeteta koje je začeto pri silovanju.

Uz to, jednostavno nije istina da je začeće pod

silovanjem čest događaj. Znanstvene procjene otkrivaju
da se začeće događa u jednom ili dva slučaja silovanja
od tisuću , dok manje od 1% od svih žena koje su imale
abortus, su pobacile zbog silovanja. Ovakvi slučajevi su
jednostavno statistički rijetki.

Naravno, osobi koja je doživjela takvi iskustvo se

zasigurno ne čini tako, i važno je pristupiti ovom pitanju
sa suosjećanjem za žrtvu i istinskim nastojanjem pomoći
toj osobi.
Stoga, koje je rješenje za ovakve slučajeve? Ukoliko se
majka ne može nositi s emocionalnom boli odgajanja
djeteta (premda mnoge majke, nakon što se odluče
roditi to dijete, otkriju neizmjernu ljubav za njega te ga
odluče zadržati), onda ga uvijek može dati na
posvajanje. Postoje stotine supružnika u Hrvatskoj koji
bi s radošću posvojili dijete. Jedina prepreka tome je
beskrajna birokracija i zastarjeli zakoni koji reguliraju
posvajanje djece. Potrebno je reformirati pravni
postupak posvajanja, a ne eliminirati nevinu djecu.

9. Ako biste zabranili legalne pobačaje, onda bi žene

samo vršile ilegalne i medicinski opasne pobačaje. Radi
očuvanja njihovih života, moramo im omogućiti sigurne
medicinske uvjete.

Čini se da ovaj argument slijedi jednaku liniju

razmišljanja kao:

Ako biste zabranili legalna naručena ubojstva, onda bi

unajmljeni ubojice morali vršiti ileganla i opasna
ubojstva. Ovako ih možemo očuvati sigurnim, stoga im
moramo omogućiti sigurne uvjete za njihov posao.

Argument pretpostavlja trivijalnost pobačaja,

pretpostavlja da je pobačaj moralno dopustiv ili
neutralan, ili da nerođeno dijete nema jednaka prava
kao rođeno – sve premise koje su pokazane apsurdnima
i neispravnima.

Također, nije istina da su legalni pobačaji medicinski

sigurni. Neke od mogućih posljedica pobačaja su :
oštećenje maternice, ozlijede mjehura, ozlijede crijeva,
povećan rizik raka dojke, povećan rizik krvarenja u prva
tri mjeseca sljedeće trudnoće, povećan rizik spontanog
pobačaja, povećan rizik zdravstvenih komplikacija
sljedećih trudnoća, sterilnost i drugi.

Prosjek smrtnosti prilikom legalnih pobačaja u SAD-u

iznosi otprilike 10-11 žena godišnje, dok prosjek
smrtnosti prilikom ilegalnih pobačaja je otprilike 20-21
žena godišnje. Razlika nije ni približno velika koliku bi ju
zagovornik pobačaja želio napuhati. Statistički, s
obzirom na broj nerođenih koji se abortiraju na godinu,
razlika je zanemariva.

10. Ali svijet je prenapučen! Gdje bismo smjestili sve te

dodatne ljude?

Prvo pitanje koje trebamo postaviti jeste: je li nasilna

kontrola populacije moralno dopustiva? Zamislite da UN
donese deklaraciju kojom proglašava 1/3 afričke
populacije, 2/3 populacije Kine i 2/3 populacije Indije
suviškom, te ih jednostavno poubija u masovnim
valovima nasilja. Ukoliko mislite da je ovo monstruozno,
onda argument pada.

Drugo, svijet nije prenapučen, već:

1) Populacija je nerazmjerno raspoređena

2) Bogatstvo u svijetu je nerazmjerno raspoređeno. oko
87% svjetskog bogatstva leži u rukama zapadnih
zemalja, uz Japan i Australiju. 13% otpada na ostatak
svijeta.
Ukoliko se suočavamo s problemima siromaštva i
lokalne prenapučenosti, problem se ne rješava
genocidom, već ekonomskim i socio-poltičkim mjerama.

11. Dobro, dobro! Vi mislite da sve znate, u svemu ste

dogmatični! Vi mislite da znate kada život počinje, da su
svi osobe, sve! Što ako ne znamo? Što ako ne znamo je
li fetus osoba ili ne. To nitko ne može sa potpunom
sigurnošću znati.

Ovaj prigovor je odličan uvod u sljedeći argument, koga

možemo nazvati „skeptični argument protiv pobačaja“, te
ćemo ga iznijeti u sljedećem nastavku.

 
O abortusu - 4.
Nastavljamo s pregledom prigovora koje podižu zagovornici
pobačaja na argumente protiv abortusa iz prošlog članka.

3. Pobačaj je moj izbor i ti nemaš prava miješati se u moje

osobne stvari!

Prvo: pobačaj je, dakako, izbor, ali je također i ubojstvo, krađa,

palež i svaki drugi zločin. To što je sposobnost biranja nečega
prisutna ne znači da su sve opcije koje se mogu izabrati
jednako vrijedne ili da su sve dobre. Ako ljudski život počinje
sa začećem, kao što je argumentirano u prvom članku, onda
je pobačaj izbor jednak izboru nekoga smaknuti.

Drugo: pobačaj nije osobna stvar pojedinca koji ga želi ako

ljudski život započinje sa začećem, jer se život tog nerođenog
djeteta tiče njega samog, te njegovo pravo na život ne leži u
proizvoljnoj odluci roditelja.

Zamislite ovakav scenariji: Očuhu smeta dijete supruge iz

prvoga braka, te ga odluči smaknuti. Na glasan i emocionalan
prigovor majke da to ne smije činiti, očuh odgovara: „To je
moja osobna stvar i nemaš pravo miješati se.“

Prepoznajemo očuhovu parolu kao apsurdnu, jer uzima život

druge ljudske osobe – nešto što se itekako tiče same žrtve.

4. Embriji ili fetus ne može biti moralno jednak novorođenom

djetetu, jer se razlikuje po veličini, stupnju razvoja, stupnju
ovisnosti i okolišu u kojem se nalazi.

Kategorizacija ove izjave otkriva četiri faktora koja zagovornik

prava na pobačaj navodi u dokazivanju da dojenče i fetus ili
embriji nisu jednaki:

a) Veličina – zašto bi veličina imala ikakvog utjecaja na

moralnu vrijednost osobe? Fetus je veći od embrija,
novorođenče od fetusa, adolescent od novorođenčeta, a
odrasli čovjek od adolescenta. Po logici ovog prigovora,
adolescenti također trebamo smatrati moralno inferiornim
spram odraslih osoba, koje bi trebale imati kapricioznu vlast
nad njihovim životima.
b) Stupanj razvoja – o ovome je pisano u prošlom članku –
razvoj ljudske osobe je kontinuiran proces koji traje cijeli
života, stoga prigovoriti moralnoj vrijednosti života fetusa na
temelju stupnja razvoja za posljedicu otvara prigovore na
moralnu vrijednost života dvogodišnjaka, što je naravno
apsurdno.
c) Stupanj ovisnosti – često će biti formulirano kao: „Budući da
fetus ne može sam opstati, nema prirodno pravo na život“ Ali,
svi smo, u određenoj mjeri, ovisni o svom okolišu i drugim
ljudima. Zamislite svijet u kome svi poljoprivrednici odluče
zaustaviti proizvodnju hrane, s parolom da, budući da smo
ovisni o njima za hranu, nemamo prirodno pravo na život. Uz
to, novorođenče je također ovisno i biološki, npr. o majčinom
mlijeku, nužnu za stvaranje protutijela, bez kojih bi vrlo brzo
potpalo bolesti i umrlo. Osim toga, sama izjava je
protuintuitivna – ako netko više ovisi o nama, tj. ako je netko
nemoćniji sam se obraniti, prirodna ljudska reakcija je
zaštitnička, a ne agresorska.
d) Okoliš – ako okoliš definira vrijednost osobe, onda možemo
proizvoljno utvrditi da djeca, dok se nalaze u školi, nemaju
jednaku vrijednost kao kada su kod kuće, ili da ljudi koji rade u
inozemstvu nemaju jednaku vrijednost kao ljudi koji su
zaposleni u domovini. Okoliš je vanjski faktor koji nema
nikakve poveznice s prirodnom vrijednošću nečijeg života.

5. Svako dijete bi trebalo biti željeno i voljeno.

Ovo zvuči vrlo plemenito i prihvatljivo. Problemi, međutim,

nastaju kada se ovo pokuša iskoristit kao argument za
abortus. Naime, svakako se slažemo da bi svako dijete
trebalo biti željeno i voljeno, ali koje je rješenje za neželjenost?
Smaknuće? Ako je tako, onda možemo likvidirati svu djecu
smještenu u raznim domovima i prihvatilištima. Jedini slučaj u
kome bi se ovaj argument mogao upotrijebiti, a da nema
ovakve eugeničke posljedice, jeste kada bi mu se dodala
druga premisa – „embriji/fetus nije ljudsko biće/osoba“. Ali
vidjeli smo da:

1. Embrij/fetus je ljudsko biće, jer je začeće trenutak početka

života
2. Embriji/fetus ima jednako pravo biti nazvano „osobom“ kao i
svaki drugi čovjek

6. Ali što ako si roditelji neće moći priuštiti još jedno dijete?

Ako je istina da su financijske poteškoće okolnosti koje čine

abortus prihvatljivim, onda također slijedi da roditelji s
financijskom poteškoćama mogu ubiti svog petogodišnjeg
sina ili dvanaestogodišnju kćerku. Ako nam nečije siromaštvo
daje opravdanje za ubojstvo, onda bismo trebali izvršiti
genocid nad 2/3 svjetskog stanovništva, koje je prema
standardima zapada siromašno. Argument je, kao i prijašnji,
valjan jedino uz neizrečenu pretpostavku da nerođeno dijete
nije čovjek ili osoba, što je znanstveno, filozofski i praktično
neopravdano.

7. Što ako bi dijete bilo deformirano? Što ako bi patilo od

Downovog sindroma ili neke slične bolesti?

Ako mentalna ili fizička hendikepiranost opravdava ubojstvo,

onda bi smo mogli smaknuti svu rođenu djecu s takvim
stanjem ili sve odrasle osobe koje pate od poremećaja kao što
je Downov. Ovakva barbarska pomisao bi trebala uznemiriti
svakog razumnog čovjeka. Otvoreni naziv za ovakav sustav
djelovanja jeste eugeničko pročišćavanje rase. Zvuči
poznato? Hitlerovi kampovi smrti su bili poznati po oduzimanju
„života nevrijednog življenja“. Opet, argument pretpostavlja
netočnu premisu zajedničku prijašnjim.

Nastavak u sljedećem članku.

O abortusu - 7. analoški argumenti za abortus

Budući da su dosadašnji članci obuhvatili dva argumenta protiv
abortusa, te najčešće prigovore/protuargumente istima, sada je
moguće pregledati dva formalna, premda ne tako česta, analoška
argumenta za abortus, te vidjeti zašto ga ne uspijevaju opravdati.

Prvi je često tituliran kao „Analogija violinista“, te dolazi u više

oblika, premda im je osnovna jezgra zajednička. Najčešće dolazi u
ovakvoj formi:

Zamislite ženu, možda usred važnog posla, možda najvažnijeg u

svom životu, koju jednu večer otme skupina nepoznatih ljudi.
Probudivši se u mračnom i vlažnom podrumu, odmah uoči da je
privezana na veliki i bučni uređaj u neposrednoj blizini, te štoviše,
čini se da dijeli uređaj s još jednom osobom – muškarcem koji
izgleda kao da je u vrlo lošem zdravstvenom stanju. Tada joj
pristupi jedan od otmičara i kaže: „Ispričavam se što smo vas
morali na ovakav način ovdje dovesti, ali nismo smjeli riskirati da
nas odbijete. Ovaj muškarac s kojim ste privezani na stroj najbolji
je violinist na svijetu. On boluje od neizlječive bolesti. Samo ga
vaša krv može izliječiti. Morat ćete ostati priključeni s njim na ovom
stroju s njim godinu dana, i onda ćete biti slobodni.

Zatim slijedi konstatacija:

Svakako mislim da ova žena ima u bilo kojem trenutku pravo

prekinuti ovu terapiju i otići, a time dopustiti violinistu da umre. Ako
to mislimo, kako onda ne bismo omogućili ženama pravo na
abortus, kada je situacija ista ili slična?

No, argument pada iz više razloga:

1. Argument je lažna analogija:

a) Pretpostavlja paralelu otmice trudnoći. Za razliku od otmice,
trudnoća se ne događa (osim u manje od 1% slučajeva silovanja)
bez namjernog spolnog kontakta. Ukoliko zagovornici ovog
argumenta još nisu shvatili, biološka svrha seksualnog kontakta
jeste reprodukcija.
b) Pretpostavlja paralelu stanja trudnoće sa zatočeništvom u
neugodnom prostoru, te ograničenom slobodom. Za razliku od
slučaja u priči, trudna žena ima potpunu slobodu kretanja, te uz
iznimku manjih fizičkih ograničenja, sposobna je obavljati sve
zadatke kao i svi ostali ljudi.
c) Pretpostavlja da je stranac kao violinist paralelan ženinom
vlastitom (nerođenom) djetetu, koje je dobilo pola svog genetičkog
materijala od nje. Emocionalna veza je također različita.

2. Argument je moralno neopravdan:

Ukoliko biste se i našli u sličnoj situaciji, ne bi li bilo moralno za
očekivati da žrtvujete svoje vrijeme za spašavanje ljudskog života?
Nije li ljudski život vrjedniji od bilo kakve osobne preokupacije?

No, također možemo odgovoriti vlastitom analogijom:

Zamislite sljedeću situaciju:

Vozite se u automobilu kroz planinsko područje – idete na vrlo

važan poslovni sastanak ili morate iz vrlo važnih osobnih razloga
stići na svoje odredište što prije. Vani je zaista hladno – snijeg,
poledica i sve što dolazi u paketu s tim. Odjednom ugledate nešto
pokraj ceste. Znatiželjni, zaustavite se i izađete iz auta kako biste
istražili. Prišavši predmetu, shvatite da je to dijete u košari,
ostavljeno tu. Još je relativno toplo, stoga mora da je ostavljeno
nedavno, što znači kako još ima šanse preživjeti ako ga ugrijete,
ali ako ga samo ostavite ovdje vani, sigurno će umrijeti. Recimo
također da ste jako udaljeni od civilizacije. Recimo da biste se
morali skrbiti o tome djetetu neodređen vremenski period – možda
čak i godinu dana! Recimo također da biste, ako spasite ovo
dijete, propustili svoj važni sastanak.

Biste li spasili dijete? Više od toga, biste li imali moralnu obvezu

spasiti dijete?

Vjerujem da je intuitivnom jasnoćom odgovor da.

Drugi argument, nazvan „Analogija požara u reproduktivnoj klinici“

ili varijacija na to, koji također dolazi u više oblika, ide u osnovi
ovako:

Recimo, nalazite se u reproduktivnoj klinici – centru koji se bavi

umjetnom oplodnjom (možda ste došli na tretman za neplodnost,
možda samo se informirati, možda ste tu s prijateljicom ili
prijateljem). Iznenada izbije i nekontrolirano se razbukta požar. U
svojoj potrazi za najbližim izlazom, uđete u sobu gdje se čuva
genetički materijal. Pred vama se na medicinskom pladnju nalazi
tisuću zamrznutih embrija, no netko je u sobi ostavio i svoje
dvomjesečno dijete. Možete spasiti samo jedno. Koje biste
izabrali?

Potom slijedi:

Bez sumnje biste izabrali dvomjesečno dijete. Ali zašto? Ako je

embriji moralni ekvivalent ljudske osobe u bilo kojem razvojnom
stadiju, ne bi li bilo logično spasiti tisuću embrija? Bi li situacija bila
drugačija da je riječ o deset ili stotinu tisuća embrija? Ako ne, onda
ne mislite da su embriji zaista moralni ekvivalent rođene djece –
stoga je abortus valjana praksa ženinih reproduktivnih prava.

No, odgovorimo ponovno vlastitom protu-analogijom:

Recimo da se zgrada u kojoj živite se odjednom zapali i u potrazi

za najbližim izlazom uđete u sobu u kojoj se nalazi pet osoba:
jedan doktor znanosti koji je na rubu velikog znanstvenog otkrića i
četvorica pedesetosmogodišnjih ovisnika o heroinu koji imaju
kriminalnu povijest te će vjerojatno nastaviti s takvim životom.

Recimo da izaberete spasiti znanstvenika – bi li to značilo da

četvorica ovisnika nisu imala jednako pravo biti ne-ubijeni kao i
znanstvenik? Naravno, ne. Analogija goruće klinike ne uspijeva
opravdati abortus više nego što bi neka policijska država uspjela
na temelju ove analogije opravdati masovna smaknuća svih
ovisnika o drogi, jer bi „poboljšalo kvalitetu života drugih građana“.

Čini se da bismo u takvim situacijama izabrali onoga tko ima veće

šanse za preživljavanje ili tko ima veću funkcionalnu ulogu. No, to
ne znači da je jedan manje vrijedan od drugoga, već da za svrhe
konkretne situacije izabiremo onaj za koga imamo veće šanse
spasiti, tj. ostvariti svoju ulogu u takvim okolnostima.

Dvomjesečno dijete popunjava ove kriterije s većim uspjehom:

1) Moguće bi bilo pronaći roditelje, koji bi osigurali preživljavanje

djeteta
2) Dvomjesečno dijete, u usporedbi sa zamrznutim embrijima, ima
prihvaćenije mjesto u društvu – tj. ima dom, ima pripadnost, ima
(bar potencijalne) skrbnike, za razliku od zamrznutih embrija koji, u
kontekstu proabortivne kulture koga argument prešutno
pretpostavlja, nemaju zadane skrbnike, dom niti okolinu u kojoj bi
se mogli razviti.

Isto je i sa slučajem znanstvenika i ovisnika – znanstvenik ima

veće šanse za preživljavanje, jer ne živi stilom života koji je izložen
rizicima droge i bolesti koje se prenose inficiranim iglama.
Znanstvenik također ima veću funkcionalnu ulogu – no to ne znači
da možemo početi smicati ovisnike jer nam smetaju u životnim
navikama.

Prirodna vrijednost i znanstvenika i ovisnika kao čovjeka i čovjeka

je jednaka. Obojica imaju jednako prirodno pravo na život. Isto kao
i što je prirodna vrijednost djeteta i embrija jednaka.

To što bismo bili prisiljeni izabrati koga bismo spasili u specifičnoj

situaciji ni u kojem slučaju ne opravdava abortus.

O abortusu - 8.
Na kraju, rekapitulirajmo u formi lakšoj za pamćenje osnove
koje su iznesene u ovoj seriji.

Argument u tri premise:

1. Život svakog člana životinjske i ljudske vrste počinje

začećem.
a) znanstvena činjenica
b) sve osobine živih bića
c) genetička cjelovitost

2. Svi ljudi imaju pravo na život zato što su ljudi.

a) pravo na život ne ovisi o fizičkim ili mentalnim
karakteristikama
b) osnovno pravilo svake razumne etike

3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava.

a) osnovna uloga zakona
b) ako je nešto vrijedno, želimo to zaštititi zakonom

Skeptički argument:
Četiri opcije:
1) Fetus je osoba i to znamo – abortus je namjerno
ubojstvo
2) Fetus je osoba i to ne znamo – abortus je ubojstvo iz
nehaja
3) Fetus nije osoba i to ne znamo – abortus je kriminalni
nemar
4) Fetus nije osoba i to znamo – abortus je obična operacija
(ali onda više nismo skeptici)

Varijabla Fetus je osoba Fetus nije osoba

To znamo Hotimično ubojstvo Odstranjenje tkiva
To ne znamo Ubojstvo iz nehaja Kriminalni nemar

Protuargumenti:

Fetus je čovjek ali ne osoba – pretpostavlja funkcionalizam,

prema kojem ljudi u komi, ljudi u dubokom snu ili ljudi koji
ne funkcioniraju kao većina nisu osobe.

Osoba mora imati mozak – skriveni funkcionalizam,

proizvoljna tvrdnja, osnovnija od mozga je genetička
cjelovitost, što fetus ima.

To je moj izbor – pretpostavlja da nerođeno dijete nije živo

– suprotno znanosti - te ubojstvo nije valjan izbor.

Fetus je malen – također su i novorođenčad i ljudi

patuljastog rasta, pa nisu manje vrijedni od ostalih.

Fetus je ovisan – također su i novorođenčad (i biološki),

djeca, pa i svi mi.
Fetus je u drugačijem okolišu – okoliš ne određuje
vrijednost života – djeca u školi nisu manje vrijedna od
djece kod kuće.

Svako dijete treba biti voljeno/željeno – naravno, ali to ne

opravdava ubojstvo, inače bi mogli pobiti svu rođenu djecu
koja su „neželjena“.

Dijete bi bilo siromašno – siromaštvo ne opravdava

ubojstvo, inače bi mogli pobiti svu rođenu djecu koja su
siromašna.

Dijete bi bilo bolesno/hendikepirano – hendikep ili bolest ne

opravdava ubojstvo, inače bi mogli pobiti sve hendikepirane
rođene ljude, te nam ne bi trebale bolnice, jer bismo
bolesne ubili(!)

Žena je silovana – grozan zločin ne opravdava nasilje

spram nevinog nerođenog djeteta, ako bi emocionalna bol
bila prevelika, posvajanje je uvijek opcija.

Ilegalni pobačaji bi bili opasni – kao što su i legalni. Uz to,

ilegalna ubojstva su opasna. Trebamo li njih legalizirati?

Svijet je prenapučen – nije, već su ekonomski faktori

neraspoređeni, a da i je, prenapučenost ne opravdava
genocid – inače bismo trebali pobiti većinu stanovništva
Zemlje.

Analogija violinista – lažna analogija; postoji moralna

obveza spasiti život, jer je život važniji od osobnog
vremena.
Analogija goruće klinike – ne opravdava pobačaj kao što
analogija spašavanja znanstvenika naspram četiri ovisnika
ne bi opravdavao holokaust ovisnika.

Konačno, nekoliko linkova za opširniju razradu teme,

argumenata, te poveznice s pro-life pokretom:

abort73.com
Peter Kreeft – „Human Personhood Begins at Conception“
Peter Kreeft – „The Apple Argument Against Abortion“
Peter Kreeft – „Pro-Life Philosophy“
Human Life International
Centar za nerođeni život „Betlehem“

Ovaj niz članaka o pobačaju i kako argumentirati protiv

njega, premda osam nastavaka dugačak, tek je mali dio
svega što se može napisati o ovom problemu. Postavljeni
cilj je bio dati racionalnu obranu pokreta za život nerođenih,
ali gola filozofija, sama logika argumenata, premda je
temeljna, neće sama po sebi obratiti liječnike koji vrše
abortuse niti će vrlo vjerojatno pokrenuti srca izgubljenih
majki koje ne znaju što raditi kada se nađu nenadano
trudne. Za ovu borbu, borbu za duše, borbu za spas
civilizacije, potrebno je nešto što nadilazi argument na
papiru. Potrebno je autentično svjedočanstvo, istinska
briga, i iznad svega, potreban je angažman – osobito
molitveni. Zato vas sve pozivam da budete lude za Krista.
Uključite se, kako god možete, u apostolat za spas života
nerođenih. Pomozite savjetom ako znate nekoga tko
razmišlja o pobačaju, budite potpora obiteljima koje se
odluče, premda su u nezavidnoj situaciji, donijeti svoje
dijete na svijet. Činite drugima ono što biste vi željeli da oni
vama čine.
Uvijek pamtimo riječi: „Što god učinite jednom od ovih
najmanjih, meni ste učinili“.