SADRŽAJ

I. PREDPOGLED

Javni naslov: Prilozi filozofiji i bitni podnaslov: iz dogođaja 9

1. “Prilozi” pitaju na jednom putu... .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 11
2. Kazivanje iz dogođaja kao prvi odgovor na pitanje bitka .. 14
3. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 11
4. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 22
5. Za malobrojne – Za rijetke . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 44
6. Temeljni ugođaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 33
7. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 24
8. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 78
9. Pregled .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 28
10. Iz dogođaja.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 32
11. Dogođaj – tubitak – čovjek . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 49
12. Dogođaj i povijest .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 54
13. Suzdržanost . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 69
14. Filozofija i svjetonazor . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 21
15. Filozofija kao “filozofija nekog naroda”.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 35
16. Filozofija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 44
17. Nužnost filozofije . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 00
18. Nemoć mišljenja .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 89
19. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 11
20. Početak i početno mišljenje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 46
21. Početno mišljenje (Nabačaj) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 59
22. Početno mišljenje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 22
23. Početno mišljenje. Zašto mišljenje iz početka? .. .. .. .. .. .. 11
24. Pogrešna očekivanja od početnog mišljenja .. .. .. .. .. .. .. .. 22
5
 SADRŽAJ SADRŽAJ

25. Povijesnost i bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 142 56. Trajanje napuštenosti od bitka u skrivenom načinu zaborava 142
26. Filozofija kao znanje.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 148 bitka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 148
27. Početno mišljenje (pojam) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154 57. Povijest bytka i napuštenost od bitka. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154
28. Neizmjernost početnog mišljenja kao konačnog mišljenja 161 58. Koja su tri oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i kako se 161
29. Početno mišljenje (Pitanje o biti) . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. pokazuju .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
30. Početno mišljenje (kao osvještenje) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 164 59. Doba potpune neupitnosti i očaranosti . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 164
31. Stil početnog mišljenja . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 178 60. Odakle beznužnost kao najviša nužda? .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 178
32. Dogođaj. Jedan presudan uvid poslije provedbe nazvuka i193 61. Makinacija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 193
doigre . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202 62. Napuštenosti od bitka pripadno prikrivanje nje same maki- 202
33. Pitanje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206 nacijom i “doživljajem” .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206
34. Dogođaj i pitanje bitka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221 63. Do-življavanje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221
35. Dogođaj. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223 64. Makinacija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223
36. Proizmišljanje bytka i jezik .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226 65. Izopačenje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226
37. Bytak i njegovo izmuknuće (sigetika) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230 66. Makinacija i doživljaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230
38. Izmuknuće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278 67. Makinacija i doživljaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278
39. Dogođaj. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285 68. Makinacija i doživljaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285
40. Mislilačko djelo u doba prijelaza . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308 69. Doživljaj i “antropologija” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308
41. Svako kazivanje bytka drži se u riječima i imenovanjima . 309 70. Ono divovsko . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 309
42. Od “bitka i vremena” do “dogođaja” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 314 71. Ono divovsko . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 314
43. Bytak i odluka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318 72. Nihilizam . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318
44. “Odluke” .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339 73. Napuštenost od bitka i “znanost” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339
45. “Odluka” .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 353 74. “Totalna mobilizacija” kao posljedica iskonske napuštenosti 353
46. Odluka (prethodni pojam) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 362 od bitka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 362
47. Bit odluke: bitak ili nebitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 365 75. O osvještenju znanosti .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 365
48. U kojem smislu odluka pripada samom bytku . .. .. .. .. .. .. 374 76. Stavci o “znanosti” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 374
49. Zašto se moraju donositi odluke? .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 385 77. experiri – experientia – experimentum – “eksperiment” – 385
ἐμπειρία – iskustvo – pokus .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
78. experiri (ἐμπειρία) – “iskusiti” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
II. NAZVUK 79. Egzaktna znanost i eksperiment .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
80. experiri – experientia – experimentum – “eksperiment” . ..
50. Nazvuk.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
51. Nazvuk.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
52. Napuštenost od bitka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. III. DOIGRA
53. Nužda . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7 7
54. Napuštenost od bitka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 81. Doigra .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
55. Nazvuk.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 15 82. Doigra .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 15

6 7
 SADRŽAJ
83. Mnijenje sve metafizike o bitku.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 142
84. Biće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 148
85. Iskonsko privlaštenje prvog početka znači smještanje u 154 115.
drugom početku .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 161 116.
86. Što povijest metafizike priprema kao ono još netaknuto i 117.
za nju samu nespoznatljivo i tako doigrava.. .. .. .. .. .. .. .. 164 118.
87. Povijest prvog početka (povijest metafizike) .. .. .. .. .. .. .. 178 119.
88. Okružju te zadaće pripadaju “povijesna” predavanja.. .. .. 193 120.
89. Prijelaz k drugom početku . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202 121.
90. Od prvog k drugom početku. Nijekanje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206 122.
91. Od prvog k drugom početku . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221 123.
92. Suočavanje prvog i drugog početka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223 124.
93. Velike filozofije .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226 125.
94. Suočavanje drugog početka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230 126.
95. Prvi početak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278 127.
96. Početno tumačenje bića kao φύσις .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285 128.
97. φύσις (τέχνη). .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308 129.
98. Nabačaj bićevnosti na postojanu prisutnost.. .. .. .. .. .. .. .. 309 130.
99. “Bitak” i “postajanje” u početnom mišljenju .. .. .. .. .. .. .. 314 131.
100. Prvi početak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318 132.
101. Zarana mora jasno u sigurnom svjetlu... . .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339 133.
102. Mišljenje: nit vodilja provodnog pitanja zapadne filozofije 353 134.
103. O pojmu njemačkog idealizma .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 362 135.
104. Njemački idealizam .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 365 136.
105. Hölderlin – Kierkegaard – Nietzsche .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 374 137.
106. Odluka o svoj “ontologiji” u suočavanju između prvog i 385 138.
drugog početka. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 139.
107. Odgovor na provodno pitanje i oblik naslijeđene metafizike 140.
108. Metafizička temeljna stajališta unutar povijesti provod- 141.
nog pitanja i njima pripadna tumačenja vrijeme-prostora . 142.
109. ἰδέα. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 143.
110. ἰδέα, platonizam i idealizam . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 144.
111. “Apriori” i φύσις . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
112. “Apriori” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7 145.
113. ἰδέα i οὐσία .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 146.
114. O Nietzscheovu temeljnom metafizičkom stavu .. .. .. .. .. 15 147.
8 9
SADRŽAJ
IV. SKOK 142
148
Provodni ugođaj skoka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154
Povijest bitka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 161
Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 164
Skok u pripremi piitanjem temeljnog pitanja .. .. .. .. .. .. .. 178
Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 193
Bytak i biće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202
Skok (bačeni nabačaj).. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206
Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221
Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223
Bytak i vrijeme .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226
Bytak i biće i bogovi . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230
Krševitost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278
Bytak i čovjek .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285
Ono ništa . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308
“Bit” bytka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 309
Prekomjernost u biti bytka (sebeskrivanje) .. .. .. .. .. .. .. .. 314
Bytak i biće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318
Bit bytka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339
Odnos tu-bitka i bytka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 353
Bivanje bytka kao dogođaj (odnos tu-bitka i bytka). .. .. .. 362
Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 365
Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 374
Istina bytka i razumijevanje bitka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 385
Bivanje bytka: istina i vrijeme-prostor .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Bivanje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Bit bytka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Bit bytka.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Bytak i iskonski prijepor (bytak ili nebytak u biti sa-
moga bytka) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Bytak i ništa .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7
Bytak i nebytak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Bivanje bytka (njegova konačnost) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 15
 SADRŽAJ SADRŽAJ

148. Biće jest .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 142 178. “Tu-bitak egzistira radi sebe” .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 142
149. Bićevnost bića razlikovana po τί ἐστιν i ὅτι ἔστιν . .. .. .. .. 148 179. “Egzistencija” (“Bitak i vrijeme”, str. 42) . .. .. .. .. .. .. .. .. 148
150. Iskon razlikovanja onoga što i da nekog bića.. .. .. .. .. .. .. 154 180. Razumijevanje bitka i bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154
151. Bitak i biće . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 161 181. Skok .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 161
152. Stupnjevi bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 182. Nabačaj bytka. Nabačaj kao bačen .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
153. Život.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 164 183. Nabačaj na bytak. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 164
154. “Život” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 178 184. Pitanje bitka kao pitanje o istini bytka. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 178
155. Priroda i zemlja .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 193 185. Što znači tu-bitak? . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 193
156. Krševitost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202 186. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202
157. Krševitost i “modaliteti” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206 206
158. Krševitost i “modaliteti” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221 b) Tu-bitak 221
159. Krševitost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223 223
160. Bitak na smrt i bitak.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226 187. Utemeljenje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226
161. Bitak na smrt . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230 188. Utemeljenje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230
162. Bytak na smrt .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278 189. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278
163. Bitak na smrt i bitak.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285 190. O tu-bitku .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285
164. Bivanje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308 191. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308
165. Bit kao bivanje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 309 192. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 309
166. Bivanje i bit .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 314 193. Tu-bitak i čovjek . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 314
167. Uvježbavanje bivanja .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318 194. Čovjek i tu-bitak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318
339 195. Tu-bitak i čovjek . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339
353 196. Tu-bitak i narod .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 353
V. UTEMELJENJE 362 197. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 362
365 198. Utemeljenje tu-bitka kao dokučivanje u temelju .. .. .. .. .. 365
a) Tu-bitak i nabačaj bitka 374 199. Transcendencija i tu-bitak i bytak.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 374
385 200. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 385
168. Tu-bitak i bytak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 201. Tu-bitak i nema-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
169. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202. Tu-bitak (nema-bitak) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
170. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 203. Nabačaj i tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
171. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
172. Tu-bitak i pitanje bitka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. c) Bit istine
173. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
174. Tu-bitak i ustojnost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 204. Bit istine.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
175. Tu-bitak i biće u cjelini .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7 205. Ono otvoreno .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7
176. Tu-bitak. O razjašnjenju riječi . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206. Od ἀλήθεια do tu-bitka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
177. Nema-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 15 207. Od ἀλήθεια do tu-bitka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 15

10 11
 SADRŽAJ
208. Istina . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 142
209. ἀλήθεια – otvorenost i krčevina onoga sebeskrivajućeg .. 148
210. O povijesti biti istine. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154
211. ἀλήθεια. Kriza njezine povijesti kod Platona i Aristotela, 161
posljednji prosjaj i potpuno urušavanje .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
212. Istina kao izvjesnost.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 164
213. O čemu se radi kod pitanja istine .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 178
214. Bit istine (otvorenost) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 193
215. Bivanje istine .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202
216. Ishodište pitanja istine . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206
217. Bit istine.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 221
218. Naznačivanje bivanja istine .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 223
219. Fuga pitanja o istini .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 226
220. Pitanje o istini .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 230
221. Istina kao bivanje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 278
222. Istina . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285
223. Bit istine (njezino izopačenje) . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308
224. Bit istine.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 309
225. Bit istine.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 314
226. Krčevina skrivanja i ἀλήθεια .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318
227. O biti istine .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 339
228. Bit istine je ne-istina . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 353
229. Istina i tu-bitak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 362
230. Istina i ispravnost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 365
231. Kako istina, ἀλήθεια, postaje ispravnošću . .. .. .. .. .. .. .. .. 374
232. Pitanje o istini kao povijesno osvještenje .. .. .. .. .. .. .. .. .. 385
233. Uključenje tumačenja usporedbe sa špiljom (1931/32 i
1933/34)u pitanje istine .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
234. Pitanje o istini (Nietzsche) . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
235. Istina i pravcatost .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
236. Istina.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
237. Vjera i istina .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
d) Vrijeme-prostor kao bez-temelj 7 258.
238. Vrijeme-prostor .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 15
239. Vrijeme-prostor (pripremno razmatranje).. .. .. .. .. .. .. .. ..
12
SADRŽAJ
240. Vrijeme i prostor. Njihova “zbiljnost” i “porijeklo” . .. .. .. 142
241. Prostor i vrijeme – vrijeme-prostor .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 148
242. Vrijeme-prostor kao bez-temelj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154
161
e) Bivanje istine kao sklanjanje
164
243. Sklanjanje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 178
244. Istina i sklanjanje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 193
245. Istina i sklanjanje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 202
246. Sklanjanje istine u istinitome .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 206
247. Utemeljenje tu-bitka i putovi sklanjanja istine .. .. .. .. .. .. 221
223
226
VI. BUDUĆI 230
278
248. Budući.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 285
249. Temeljni ugođaj budućih .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 308
250. Budući.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 309
251. Bit naroda i tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 314
252. Tu-bitak i oni budući posljednjeg boga .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 318
339
353
VII. POSLJEDNJI BOG 362
365
253. Ono posljednje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 374
254. Uskraćivanje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 385
255. Obrat u dogođaju .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
256. Posljednji bog .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
VIII. BYTAK
257. Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
Filozofija . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7
259. Filozofija . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
260. Ono divovsko .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 15
261. Mnijenje bytka . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
13
 SADRŽAJ

262. “Nabačaj” bytka i bytak kao nabačaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 142

263. Svaki nabačaj je bačen nabačaj .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 148
264. Nabačaj bytka i razumijevanje bitka. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 154
265. Proiz-mišljanje bytka .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 161
266. Bytak i “ontološka diferencija”. “Razlikovanje” .. .. .. .. ..
267. Bytak (dogođaj) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
164
268. Bytak (Razlikovanje) .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
178 Ovdje se ono u dugom oklijevanju
269. Bytak . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
193 suzdržano zadržava, naznačujući,
270. Bit bytka (bivanje) . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
202 kao mjera jednog oblikovanja.
271. Tu-bitak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
206
272. Čovjek.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
221
273. Povijest .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
223
274. Biće i proračunavanje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
226
275. Biće .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
230
276. Bytak i jezik.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
278
277. “Metafizika” i iskon umjetničkog djela .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
285
278. Iskon umjetničkog djela.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
308
279. No što je s bogovima?.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
309
280. Prijelazno pitanje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
314
281. Jezik (njegov iskon).. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..
318
339
POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA .. .. .. .. .. 353
BILJEŠKA PREVODITELJA .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 362

14 15
 I. PREDPOGLED *

* usp. Überlegungen II, IV i V, VI

16 17
 Javni naslov: Prilozi filozofiji
i
bitni podnaslov: iz dogođaja

Javni naslov naravno mora zvučati blijedo i obično i ne kazivati

ništa te izazivati dojam da se radi o “znanstvenim” “prilozima” “na-
pretku” filozofije.
Filozofija se ne može drukčije javno obznaniti, jer svi su bitni
naslovi postali nemogućima zbog istrošenosti svih temeljnih riječi i
uništenosti pravog odnosa spram riječi.
No javni naslov odgovara “stvari” i utoliko što se u doba prijelaza
iz metafizike u mišljenje povijesti bytka možemo odvažiti samo na
pokušaj da u pitanju o istini bytka mislimo iz iskonskijeg temeljnog
stava. Ali čak se i uspješan pokušaj mora čuvati svakog lažnog pred-
stavljanja kao neko “djelo” dosadašnjeg stila, u skladu s temeljnim
dogođajem onoga što valja proiz-misliti. Buduće je mišljenje hod
misli kojim se prolazi kroz dosada općenito skriveno područje bi-
vanja bytka i ono se tek tako krči i doseže u njegovu najvlastitijem
karakteru dogođaja.
Više nije riječ o tome da se govori “o” nečemu i da se prikazuje
nešto predmetno nego o tome da se bude izručeno do-gođaju, što od-
govara promjeni čovjekove biti iz “umne životinje” (animal rationa-
le) u tu-bitak. Zato odgovarajući podnaslov glasi Iz dogođaja. I time
se ne kazuje da se izvještava o njemu, nego treba značiti: iz dogođaja
do-godi neko mislilačko-kazujuće pripadanje bytku i u riječ bytka.

18 19
 I. PREDPOGLED
1. “Prilozi” pitaju na jednom putu...
“Prilozi” pitaju na jednom putu koji se prijelazom k drugom po-
četku, u koji zapadno mišljenje sada ulazi, tek utire. Taj put dovodi
prijelaz u otvorenost povijesti i utemeljuje ga kao možda vrlo dug
boravak u čijoj provedbi drugi početak mišljenja uvijek ostaje samo
ono slućeno, ali ipak već odlučeno.
Tako “Prilozi” još ne mogu sklopiti slobodnu fugu istine bytka
iz njega samoga, iako već kazuju o biti bytka i samo o njoj, tj. o
“do-gođaju”. Kada to jednom uspije, tada će ta bit bytka u svojem
uzdrhtaju sama određivati sklop mislilačkog djela. Tada taj uzdrhtaj
jača u moć opuštene blagosti jedne prisnosti onog bogovanja boga
bogova iz kojega se, kao utemeljenja istine za tu-bitak, događa do-
djeljivanje tu-bitka bytku.
Ali ipak se i već ovdje kao u predvježbi mora pokušati ono misli-
lačko kazivanje filozofije u drugom početku. Za to kazivanje vrijedi:
ovdje se ne opisuje i ne objašnjava, ne naviješta i ne poučava; ovdje
kazivanje nije nasuprotno onome što se treba kazati nego je ono to
sámo kao bivanje bytka.
To kazivanje skuplja bytak na prvi nazvuk njegove biti, a ipak iz
te biti odzvanja jedino ono sámo.
U predvježbi se kazuje jedno pitanje koje nije ciljano činjenje
nekog pojedinca niti ograničena proračunatost neke zajednice nego
prije svega toga daljnje namigivanje jednog miga koji dolazi iz ono-
ga što je najdostojnije piitanja i ostaje mu dodijeljen.
Odrješenje od svega “osobno” spravljenoga uspijeva samo iz pri-
snosti najranijeg slušanja. Ne nudi se nikakvo utemeljenje koje ne bi
bilo zajamčeno u takvom odrješenju.
Vrijeme “sistemâ” je prošlo. Vrijeme uzdizanja bitnog lika bića
iz istine bytka još nije došlo. U međuvremenu, filozofija u prijelazu
na drugi početak mora postići nešto bitno: nabačaj, tj. utemeljujuće
otvaranje vrijeme-prostora djelovanja istine bytka. Kako se može
postići taj jedini cilj? Ovdje ostajemo bez preteča i bez hvatišta. Puke
preinake onoga što je dosada bilo, pa i ako bi se odvijale uz najveće
moguće miješanje historijski poznatih načina mišljenja, ostavljaju
nas na mjestu. A svaka se vrsta svjetonazorske skolastike nalazi po-
20
1. “Prilozi” pitaju na jednom putu...
sve izvan filozofije, jer može opstajati samo na temelju nijekanja
upitnosti bytka. U priznavanju te dostojnosti piitanja filozofija ima
svoje vlastito dostojanstvo koje se ne može izvesti niti izračunati.
Sve odluke o njezinu djelovanju donose se iz čuvanja tog dostojan-
stva i kao načini čuvanja tog dostojanstva. No u carstvu onoga što je
najdostojnije piitanja djelovanje može biti samo stalno pitanje. Ako
u bilo kojem od svojih skrivenih vremena, filozofija se za svoju bit
morala odlučiti u prijelazu k drugom početku iz svjetlosti svojega
znanja.
Drugi početak mišljenja ne zove se tako zato što je samo drukčije
vrste od bilo koje druge dosadašnje filozofije nego zato što mora biti
jedini drugi zbog svojega odnosa spram jedinoga jednoga i prvo-
ga početka. Iz te uzajamne dodijeljenosti jednog i drugog početka
određena je već i vrsta mislilačkog osvještenja u prijelazu. Prijela-
zno mišljenje pruža utemeljujući nabačaj istine bytka kao povijesno
osvještenje. Povijest pritom nije predmet i područje nekog razma-
tranja nego ono što mislilačko pitanje tek budi i ishodi kao poprište
svojih odluka. Mišljenje u prijelazu dovodi u dijalog ono prvo bivše
bytka istine i ono krajnje buduće istine bytka te u tom dijalogu pušta
da dođe do riječi dosada neispitana bit bytka. U znanju prijelaznog
mišljenja prvi početak ostaje presudan kao prvi, a ipak je prevladan
kao početak. Za to mišljenje najjasnije strahopoštovanje pred prvim
početkom, koje tek dokučuje njegovu jedincatost, mora biti poveza-
no s bezobzirnošću odvraćanja jednoga drugog piitanja i kazivanja.
Nacrt “Priloga” za pripremu prijelaza uzet je od samog još nesa-
vladanog tlocrta povijesnosti prijelaza.
nazvuk
doigra
skok
utemeljenje
budući
posljednji bog
Taj nacrt ne predstavlja nizanje različitih razmatranja o različitim
predmetima; on također nije ni uvodno uspinjanje od nekoga dolje
prema nekom gore. On je prednacrt vrijeme-prostora koji povijest
prijelaza tek stvara kao svoje carstvo kako bi iz svojega zakona odlu-
21
 I. PREDPOGLED
čivala o bezbudućnosnima, tj. uvijek samo “vječnima”, i budućima,
tj. jednokratnima.
2. Kazivanje iz dogođaja kao prvi
odgovor na pitanje bitka
Pitanje bitka je pitanje o istini bytka. Povijesno provedeno i poj-
mljeno, ono u odnosu na dosadašnje pitanje filozofije o biću (pro-
vodno pitanje) postaje temeljnim pitanjem.
Doduše, pitanje o istini bytka zadiranje je u nešto pohranjeno;
jer istina bytka – kao mislilačka, ona je ustojno znanje o tome kako
bytak biva – možda nije dostupna čak ni bogovima, nego pripada
jedino onome bezdanom onog udesa kojemu podliježu čak još i bo-
govi.
A ipak: ako biće jest, bytak mora bivati. No kako biva bytak? No
da li biće jest? Iz čega drugoga mišljenje ovdje odlučuje ako ne iz
istine bytka. Zato se on više ne može misliti polazeći od bića nego
se mora proizmisliti iz samoga sebe.
Ponekad one utemeljitelje bezdana mora progutati vatra pohra-
njenoga kako bi čovjeku postao moguć tu-bitak i tako se spasila
postojanost usred bića, kako bi sámo biće u otvorenosti prijepora
između zemlje i svijeta doživjelo obnovu.
Prema tome, biće se u svoju postojanost dovodi propašću uteme-
ljiteljâ istine bytka. To zahtijeva sam bytak. Njemu su potrebni oni
koji propadaju i ondje gdje se pojavljuje neko biće već ih je do-go-
dio, sebi ih je dodijelio. To je bivanje samoga bytka, mi ga zovemo
dogođaj. Neizmjerno je bogatstvo obostranog odnosa bytka spram
njemu dogođenog tu-bitka, neizračunjiva je punina dogođenja. I ov-
dje se u ovom početnom mišljenju može reći samo malo “o dogo-
đaju”. Ono što se kaže pitano je i mišljeno u međusobnoj “doigri”
prvog i drugog početka iz “nazvuka” bytka u nuždi napuštenosti od
bytka za “skok” u bytak radi “utemeljenja” njegove istine kao pri-
preme “budućih” “posljednjeg boga”.
To mislilačko kazivanje jedan je naputak. On naznačuje ono
slobodno sklanjanja istine bytka u biće kao nešto nužno, a da nije
zapovijed. Takvo mišljenje nikad se ne može pretvoriti u nauk, ono
22
2. Kazivanje iz dogođaja kao prvi odgovor na pitanje bitka
potpuno izmiče slučajnosti mnijenja, a daje naputak malobrojnima
i njihovu znanju kada čovjeka treba vratiti iz smutnje nebića u po-
kornost suzdržanog stvaranja poprišta koje je namijenjeno prolasku
posljednjeg boga.
Ali ako dogođaj tvori bivanje bytka, koliko je tada blizu opasnost
da on uskrati i mora uskratiti do-gođenje jer je čovjek postao slab za
tu-bitak zato što ga je pregazila razuzdana sila bješnjenja u divov-
skome pod prividom “veličine”.
No ako dogođaj postaje odbijanjem i uskraćivanjem, je li to sa-
mo izmicanje bytka i žrtvovanje bića u nebiće ili uskraćivanje (ono
ništavno bytka) u krajnjem slučaju može postati najdaljim do-gođe-
njem, pretpostavimo li da čovjek poima taj dogođaj i strava plahosti
ga vraća u temeljni ugođaj suzdržanosti te time već i izlaže u tu-
bitak?
Znati bit bytka kao dogođaj znači ne samo poznavati opasnost
uskraćivanja nego biti spreman na prevladavanje. Ono nadaleko pr-
vo pri tome može samo ostati: dovesti bytak u pitanje.
Nitko ne razumije što “ja” ovdje mislim: pustiti da iz istine bytka
(a to znači iz bivanja istine) nastane tu-bitak kako bi se u njemu ute-
meljilo biće u cjelini i kao takvo, a usred njega čovjek.
To nitko ne shvaća jer se svi samo historijski trude objasniti
“moj” pokušaj i pozivaju se na ono prošlo, što misle da shvaćaju jer
je naizgled već iza njih.
A onome tko će jednom shvatiti nije potreban “moj” pokušaj; jer
on sebi mora sam utrti put onamo. Ono pokušano čovjek mora moći
misliti tako kao da mu se ono približava izdaleka, a ipak je njegovo
najvlastitije, čemu je on predan kao netko tko je upotrebljavan i zato
nema ni volje ni prilike misliti “sebe”.
Zbivanje istine bytka mora se jednim jednostavnim zamahom bit-
nog mišljenja premjestiti od prvog početka u drugi, kako bi u doigri
zazvučala sasvim druga pjesma bytka.
I zato se ovdje posvuda doista radi o povijesti, koja se uskraćuje
historijskome jer ne dopušta da se pojavi ono prošlo već je u svemu
premet u ono buduće.
23
 I. PREDPOGLED
3. Iz dogođaja
Nazvuk
Doigra
Skok
Utemeljenje
Budući
Posljednji bog
Nazvuk bytka kao uskraćivanja.
Doigra piitanja o bytku. Doigra je prvo doigra prvog početka,
kako bi on uveo u igru drugi početak i iz te naizmjenične doigre
izrasla priprema skoka.
Skok u bytak. Skok otvara bezdan krševitosti i tek tako nužnost
utemeljenja tu-bitka dodijeljenog iz bytka.
Utemeljenje istine kao istine bytka (tu-bitak).
4. Iz dogođaja
Ovdje se sve svodi na jedno jedino pitanje o istini bytka: na pi-
itanje. Kako bi ovaj pokušaj postao poticaj, čudo piitanja mora se
iskusiti u provedbi i iskoristiti za buđenje i jačanje snage piitanja.
Piitanje odmah budi sumnju praznog inzistiranja na onome ne-
sigurnom, neodlučenom i neodlučivom. Ono se čini poput otimanja
“znanja” natrag u razmišljanje koje se ne miče s mjesta. Čini se kao
nešto što skučava, koči, ako ne i niječe.
A ipak: u piitanju je pokretačka navala onoga da prema nesavla-
danome, širenje u ono još neodvagano što treba promisliti. Ovdje
vlada nadilaženje samoga sebe u ono što nas nadvisuje. Piitanje je
oslobađanje za ono što skriveno prisiljava.
Piitanje je u svojoj rijetko iskušenoj biti tako posve drukčije nego
što to pokazuje privid njegove nebiti, kako bi često nehrabre lišio
svake hrabrosti. Ali oni tada i ne pripadaju u nevidljivi obruč koji
obuhvaća one kojima u piitanju odgovara mig bytka.
24
5. Za malobrojne – Za rijetke
Piitanje o istini bytka ne može se izračunati iz dosadašnjega. I
ako priprema početak neke druge povijesti, njegova provedba mora
biti iskonska. Ma koliko nezaobilaznim ostajalo suočavanje s prvim
početkom povijesti mišljenja, toliko je izvjesno da samo piitanje mo-
ra misliti samo na svoju nuždu i zaboraviti sve oko sebe.
Samo u neposrednom preskoku “historijskoga” postaje povijest.
Pitanje o “smislu”, tj. po objašnjenju u “Bitku i vremenu” pitanje
o utemeljenju područja nabačaja, ukratko o istini bytka, jest i ostaje
moje pitanje i moje je jedino, jer se i odnosi na ono najjedincatije. U
doba potpune neupitnosti svega dovoljno je za početak samo posta-
viti pitanje svih pitanja.
U doba beskrajne potrebe iz skrivene nužde beznužnosti to se
pitanje nužno mora činiti najbeskorisnijim brbljanjem koje se već
pravodobno i preraslo.
Ali ipak ostaje zadaća: vraćanje bića iz istine bytka.
Pitanje o “smislu bytka” pitanje je svih pitanja. U provedbi nje-
gova razvoja određuje se bit onoga na što se tu misli pod “smislom”,
ono u čemu se održava pitanje kao osvještenje, što ono kao pitanje
otvara: otvorenost za sebeskrivanje, tj. istina.
Pitanje o bitku je onaj skok u bytak što ga provodi čovjek kao tra-
gač bytka, ukoliko on mislilački stvara. Tragač bytka u najvlastitijoj
je prekomjernosti tragačke snage pjesnik koji “začinje” bytak.
Ali mi sadašnji imamo samo jednu dužnost, pripremiti tog misli-
oca dalekosežnim utemeljenjem sigurne spremnosti za ono najdo-
stojnije piitanja.
5. Za malobrojne – Za rijetke
Za malobrojne, koji s vremena na vrijeme ponovno pitaju, tj.
iznova stavljaju bit istine na odluku.
Za rijetke, koji sa sobom donose najveću hrabrost za samoću ka-
ko bi mislili plemstvo bytka i kazivali o njegovoj jedincatosti.
Mišljenje u drugom početku na jedan je jedini način iskonski po-
vijesno: pokorno raspolaganje bivanjem bytka.
Mora se odvažiti na neki nabačaj bivanja bytka kao dogođaj, jer
mi ne znamo nalog naše povijesti. Željeli bismo iz temelja iskusiti
bivanje toga nepoznatog u njegovu sebeskrivanju.
25
 I. PREDPOGLED
Jer htjeli smo razviti to znanje da nam ono nepoznato zadano
ostavlja volju u samoći i tako prisiljava postojanje tu-bitka na kraj-
nju suzdržanost spram onoga sebeskrivajućeg.
Blizina posljednjem bogu je zamuknuće. Ono se u stilu suzdrža-
nosti mora staviti u djelo i riječ.
Biti u blizini boga – pa bila ta blizina i najdalja daljina neodluči-
vosti o bijegu ili nadolasku bogova – to se ne može pripisati nekoj
“sreći” ili “nesreći”. Opstojnost samoga bytka nosi svoju mjeru u
sebi, ako joj je neka mjera uopće još potrebna.
Ali kome je među nama današnjima suđena ta opstojnost? Jedva
da uspijevamo biti spremni za njezinu nužnost ili i samo uputiti na
tu spremnost kao početak jedne nove staze povijesti.
Padovi u ustaljene načine mišljenja i zahtjeve metafizike još dugo
će ometati i onemogućavati jasnoću puta i određenost kazivanja. No
ipak se povijesni trenutak prijelaza mora provesti iz znanja da sva
metafizika (utemeljena na provodnom pitanju: što je biće?) nije bila
u stanju postaviti čovjeka u temeljne odnose spram bića. Kako bi to i
mogla? Već ni volja za to ne nalazi uši sve dok istina bytka i njegova
jedincatost nije postala nuždom. No kako da mišljenju uspije ono
što je prije ostalo uskraćeno pjesniku (Hölderlin)? Ili njegovu stazu
i djelo u smjeru istine bytka trebamo samo oteti zatrpanosti? Jesmo
li opremljeni za to?
Istina bytka postaje nuždom samo kroz pitaoce. Oni su pravi vjer-
nici, jer se – otvarajući bit istine – drže usmjerenima spram temelja
(usp. Utemeljenje, 237. Vjera i istina).
Pitaoci – osamljeni i bez pomagala neke očaranosti – postavljaju
nov i najviši rang ustojnosti u sredini bytka, u bivanju bytka (dogo-
đaju) kao sredini.
Pitaoci su odložili svaku znatiželju; njihovo traženje voli bezdan,
u kojemu oni znaju da je najstariji temelj.
Ako nam još jednom bude suđena neka povijest, stvaralačka izlo-
ženost u biće iz pripadnosti bitku, onda je neizbježna ova odredba:
pripremiti vrijeme-prostor posljednje odluke – da li i kako iskusu-
jemo i utemeljujemo tu pripadnost. U tome je sadržano: mislilački
utemeljiti znanje o dogođaju, utemeljenjem biti istine kao tu-bitka.
Ma kako ispala odluka o povijesnosti i nepovijesnosti, moraju
26
5. Za malobrojne – Za rijetke
biti pitaoci, koji mislilački pripremaju tu odluku; svatko neka nosi
samoću u svoj najveći čas.
Koje kazivanje pruža najviše mislilačko izmuknuće? Koji postu-
pak najprije postiže osvještenje bytka? Kazivanje o istini; jer ona je
ono između za bivanje bytka i bićevnost bića. To između utemeljuje
bićevnost bića u bytku.
Ali bytak nije neko “ranije” – za sebe, po sebi postojeće – nego
je dogođaj vremenskoprostorna istodobnost za bytak i biće (usp. Do-
igra, 112. “Apriori”).
U filozofiji se stavci nikada ne mogu nametnuti dokazima; i to
ne samo stoga što ne postoje neki najviši stavci iz kojih bi se mogli
izvoditi drugi nego zato što ovdje ono istinito uopće nisu “stavci”, a
niti jednostavno ono o čemu oni kazuju. Svako “dokazivanje” pret-
postavlja da onaj tko razumijeva, onakav kakav predočavajući staje
pred sadržaj stavka, ostaje nepromijenjeno isti tijekom predočavanja
dokaznih povezanosti . I tek “rezultat” dokaznog razvoja može za-
htijevati neki izmijenjen način predočavanja ili prije predočavanje
onoga što se dotada nije zapažalo.
Nasuprot tome, u filozofskoj spoznaji s prvim korakom po-
činje preobrazba onih koji razumijevaju, i to ne u moralno-
”egzistencijalnom” smislu nego tu-bitkovno. To znači: odnos spram
bytka te prije toga uvijek spram istine bytka mijenja se na način
pomaknuća u sam tu-bitak. Budući da u filozofskom spoznavanju
svaki put dolazi do pomaknuća svega istodobno – čovjekova bitka
u njegovo stajanje u istini, nje same te time odnosa spram bytka –
tako da nikada nije moguće neposredno predočavanje nečega danog,
mišljenje filozofije ostaje začudnim.
Pogotovo budući da se u drugom početku odmah – u skladu s
piitanjem o istini bytka – mora provesti skok u ono “između”. Ono
“između” tu-bitka prevladava χωρισμός, ne tako da gradi most iz-
među bytka (bićevnosti) i bića kao takoreći danih obala nego time
što bytak i biće ujedno preobražava u njihovu istodobnost. Skok u
ono između tek omogućava tu-bitak, a ne zauzima neko već spremno
stajalište.
Temeljni ugođaj mišljenja u drugom početku titra u ugođajima
koji se samo izdaleka mogu nazvati
27
 I. PREDPOGLED
prestravljenje
suzdržanost (usp. Predpogled, 13. Suzdržanost) } slutnja
plahost (usp. Predpogled, 6. Temeljni ugođaj).
Iskustvo unutarnjeg odnosa iskusuje se samo u promišljanju po-
jedinih fuga u koje se mora uklopiti utemeljenje istine bytka i biva-
nja istine. Za jedinstvo tih ugođaja ne postoji riječ, a ipak bi je bilo
nužno naći kako bi se spriječio lako mogući nesporazum da ovdje
sve počiva na kukavnoj slabosti. Tako može suditi bukačko “juna-
čenje”.
Prestravljenje: Može se najbolje objasniti u suprotnosti spram
temeljnog ugođaja prvog početka, divljenja. Ali objašnjenje nekog
ugođaja nikada ne pruža jamstvo da je on zaista ugođaj, a nije samo
nešto predočavano.
Prestravljenje je ustuknuće iz uobičajenosti ponašanja u pozna-
tome, natrag u otvorenost navale sebeskrivajućega, u kojoj se otvo-
renosti ono dotada uobičajeno pokazuje ujedno kao ono začudno
i sputavajuće. Ali ono najuobičajenije i zato najnepoznatije je na-
puštenost od bitka. Prestravljenje navodi čovjeka da ustukne pred
tim da biće jest, dok mu je prije biće bilo jednostavno biće: da biće
jest i da je on – bytak – napustio sve “biće” i što se takvim činilo,
ustegnuo mu se.
Ali to prestravljenje nije puko popuštanje niti bespomoćno odu-
stajanje od “volje” nego se, budući da se u njemu otvara upravo
sebeskrivanje bytka i želi se sačuvati sámo biće i odnos spram njega,
tom prestravljenju iz njega samog pridružuje njegova najvlastitija
“volja”, i to je ono što se ovdje naziva suzdržanošću.
Suzdržanost (usp. Predpogled, 13. Suzdržanost), pred-ugođaj
spremnosti za uskraćivanje kao darivanje. U suzdržanosti, ne od-
stranjujući ono ustuknuće, vlada okretanje prema oklijevajućem se-
beustezanju kao bivanju bytka. Suzdržanost je sredina (usp. dolje)
za prestravljenje i plahost. Oni samo izričitije označavaju ono što
iskonski pripada njoj. Ona određuje stil početnog mišljenja u drugom
početku.
Ali plahost se po rečenom ne smije brkati sa stidljivošću, pa čak
ni samo se razumijevati u tom smjeru. To je toliko nedopušteno da
28
5. Za malobrojne – Za rijetke
plahost na koju se ovdje misli nadrasta čak još i “volju” suzdržano-
sti, i to iz dubine temelja jedinstvenog temeljnog ugođaja. Iz nje,
baš te plahosti, izvire nužnost zamuknuća, i ona je puštanje bytka da
biva kao dogođaj, koje puštanje ugađa svako održavanje usred bića
i svako suzdržavanje spram bića.
Plahost je način približavanja najdaljemu kao takvom i ostajanja
u blizini toga najdaljeg (usp. Posljednji bog) koje u svojem namigi-
vanju ipak – ako se drži u plahosti – postaje najbližim i u sebi skuplja
sve odnose bytka (usp. Skok, 115. Provodni ugođaj skoka).
No tko može ugoditi taj temeljni ugođaj prestravljujuće-plahe
suzdržanosti u bitnom čovjeku? I koliko će ih još shvatiti da ova
ugođenost bytkom nije temelj za izbjegavanje bića, nego obratno:
otvaranje njegove jednostavnosti i veličine i iskonski prinudna nuž-
nost da se u biću skloni istina bytka, da bi se tako povijesnom čovje-
ku još jednom dao neki cilj: postati utemeljiteljem i čuvarom istine
bytka, biti ono tu kao temelj potreban samoj biti bytka: briga, ne kao
mala zabrinutost oko bilo čega i ne kao poricanje slavlja i snage,
nego iskonskija od svega toga, jer jedina “radi bytka”, ne bytka
čovjeka nego bytka bića u cjelini.
Upozorenje koje smo već često ponavljali, da se “briga” može
misliti samo u početnom okrugu pitanja o bitku, a ne kao proizvolj-
no, osobno slučajno “svjetonazorsko” “antropološko” shvaćanje o
čovjeku, i ubuduće će ostajati bez učinka sve dok oni koji samo
“pišu” neku “kritiku” pitanja bitka ništa ne znaju i ne žele doznati o
nuždi napuštenosti od bitka. Jer u doba jednoga jadno iskazivanog
“optimizma” već i same riječi “briga” i “napuštenost od bitka” zvu-
če “pesimistično”. A da su baš ugođaji što ih označavaju te riječi,
zajedno s njihovom suprotnošću, u okrugu početnog piitanja postali
iz temelja nemogući zato što za pretpostavku imaju ideju vrijednosti
(αγαθόν) i dosadašnja tumačenja bića i uobičajeno shvaćanje o čo-
vjeku – tko bi se želio toliko osvijestiti da mu se to pojavi bar kao
pitanje?
Pogotovo se u početnom mišljenju moraju proći okruzi istine byt-
ka kako bi se zatim, kada sine biće, ponovno povuklo u skrivenost.
Ta postraničnost bitno pripada posrednosti “učinka” sve filozofije.
U filozofiji se ono bitno, pošto je, gotovo skriveno, došlo na red,
mora povući u nedostupnost (za mnoge), jer to bitno je neprestižno
29
 I. PREDPOGLED
i zato mora izmicati u omogućavanje početka. Jer s bytkom i njego-
vom istinom uvijek se iznova mora počinjati.
Svi su počeci u sebi ono neprestižno dovršeno. Oni izmiču hi-
storiji, ne zato što su nadvremensko-vječni nego zato što su veći od
vječnosti: udari vremena koji bitku uprostoruju otvorenost njegova
sebeskrivanja. Vlastito utemeljenje tog vrijeme-prostora zove se: tu-
bitak.
Suzdržanost, ugađajuća sredina prestravljenja i plahosti, temeljna
crta temeljnog ugođaja, u njoj se tu-bitak ugađa na tišinu prolaska
posljednjeg boga. Stvarajući u tom temeljnom ugođaju tubitka, čo-
vjek postaje stražar za tu tišinu.
Tako početno osvještenje mišljenja nužno postaje pravim mišlje-
njem, što znači mišljenjem koje postavlja cilj. Ne postavlja se bilo
koji cilj i ne cilj uopće, nego jedincati i tako pojedinačan cilj naše
povijesti. Taj je cilj sámo traženje, traženje bytka. Ono se zbiva i ono
sámo je najdublji nalaz kada čovjek postane čuvarom istine bytka,
stražarom za onu tišinu i u tome je odlučan.
Biti tragač, čuvar, stražar – to znači briga kao temeljna crta tu-
bitka. U njezinu imenu sabire se čovjekova odredba ukoliko se on
shvaća iz svojega temelja, tj. iz tu-bitka, koji je tu-bitak obostrano
dogođen dogođaju kao biti bytka i samo zahvaljujući tom iskonu
može postati ustojan kao utemeljenje vrijeme-prostora (“temporal-
nost”) kako bi nuždu napuštenosti od bitka preobrazio u nužnost
stvaranja kao obnove bića.
I uklapajući se u fugu bytka mi smo bogovima na raspolaganju.
Sámo traženje je cilj. A to znači: “ciljevi” su još prepovršni i još
se uvijek postavljaju ispred bytka – i zatrpavaju ono nužno.
Na raspolaganju bogovima – što to znači? Ako su bogovi ono ne-
odlučeno, jer bogovanju ono otvoreno prvo još ostaje ustegnuto? Taj
izraz znači: na raspolaganju za upotrebu u otvaranju toga otvorenog.
A najbespoštednije se upotrebljavaju oni koji tek predodređuju otvo-
renost ovoga otvorenog i moraju joj dati ugođaj tako što proizmišlja-
ju bit istine i podižu je u pitanje. Na “raspolaganju bogovima” – to
znači: nalaziti se sasvim daleko i vani, izvan uobičajenosti “bića”
i njegovih tumačenja; pripadati najdaljima, kojima bijeg bogova u
njihovu najdaljem izmicanju ostaje ono najbliže.
30
5. Za malobrojne – Za rijetke
Mi se, premda tek prijelazno, već krećemo u jednoj drugoj istini
(u iskonskije preobraženoj biti “istinitoga” i “ispravnoga”).
Naravno, utemeljenje te biti zahtijeva napor mišljenja kakav se
morao poduzeti samo na prvom početku zapadnog mišljenja. Tom se
naporu mi čudimo jer ništa ne slutimo o to-me što zahtijeva svlada-
vanje jednostavnoga. Oni današnji, koji u odvraćanju od njih jedva
da su vrijedni spomena, ostaju čak isključeni iz znanja puta misli-
laca; oni bježe u “nove” sadržaje i pridodavanjem “političkoga” i
“rasnoga” daju si i priskrbljuju dosada nepoznatu kićenost starih ra-
skošnih primjeraka školske filozofije.
Pozivaju se na plitke lokve “doživljajâ”, nesposobni u svoj širini
izmjeriti sklop mislilačkog prostora i u takvom otvaranju misliti du-
binu i visinu bytka. A ondje gdje netko smatra da je nadmoćan “do-
življaju”, to se zbiva kao pozivanje na neko isprazno oštroumlje.
No odakle bi dolazio odgoj za bitno mišljenje? Iz nekog pred-
mišljenja i hodanja odlučujućim stazama.
Tko npr. ide dugom stazom utemeljenja istine? Tko sluti nešto o
nužnosti mišljenja i piitanja, onoj nužnosti kojoj nisu potrebne štake
onoga zašto ni oslonci onoga čemu?
Što je nužnije mislilačko kazivanje o bytku, to nezaobilaznijim
postaje izmuknuće istine bytka hodom piitanja.
Lakše od ostalih, pjesnik prikriva istinu u sliku i tako je daruje
pogledu na očuvanje.
No kako istinu bytka sklanja mislilac, ako ne u tešku sporost hoda
svojih pitajućih koraka i njihova povezanog slijeda? Neugledno, kao
što na osamljenom polju pod velikim nebom sijač teškog, zapinju-
ćeg koraka, koraka što suspreže svaki trenutak, prolazi brazdama i
zamasima ruke promjerava i oblikuje skriveni prostor sveg rasta i
sazrijevanja. Tko to u mišljenju još može učiniti, kao ono najpočet-
nije svoje snage i kao svoju najvišu budućnost?
Kada neko mislilačko pitanje nije tako jednostavno i ne strši tako
da određuje volju za mišljenje i stil mišljenja stoljećâ time što im
zadaje da misle ono najviše, onda je najbolje da ostane neupitano.
Jer ako se samo tako izrekne, ono samo povećava stalni vašar šarenih
“problema” koji se smjenjuju, onih “prigovora” koji se ne odnose ni
na što i nikoga ne pogađaju.
31
 I. PREDPOGLED
Kako stoji – tako gledano – s pitanjem bytka kao pitanjem o istini
bytka, koje pitanje u sebi obratno ujedno pita i o bytku istine? Ka-
ko dug tek mora postati put na kojemu se i samo nailazi na pitanje
istine?
Ono što će se ubuduće i uistinu smjeti zvati filozofijom prvo i
jedino mora postizati ovo: prvo pronaći tj. utemeljiti mjesto mislilač-
kog piitanja ponovno početnog pitanja: tu-bitak (usp. Skok).
Mislilačko pitanje o istini bytka trenutak je koji nosi prijelaz. Taj
se trenutak nikada ne može doista utvrditi, a još manje izračunati. On
tek postavlja vrijeme dogođaja. Jedincata jednostavnost tog prijelaza
nikada ne postaje historijski shvatljivom jer je javna historijska “po-
vijest”, kada joj se on može posredno pokazati, davno prošla mimo
njega. Tako tom trenutku ostaje dana duga budućnosnost, ako se još
jednom probije napuštenost bića od bitka.
U tu-bitku i kao tu-bitak bytak si do-gađa istinu, koju sâm objav-
ljuje kao uskraćivanje, kao ono područje namigivanja i izmicanja
– tišine – u kojemu se tek odlučuje o nadolasku i bijegu posljednjeg
boga. Zato čovjek nije u stanju ništa postići, a najmanje kada mu je
zadana priprema utemeljenja tu-bitka, naime tako da ta zadaća opet
početno određuje čovjekovu bit.
6. Temeljni ugođaj
U prvom početku: divljenje.
U drugom početku: slućenje.
Ništa se ne bi razumjelo niti bi ikamo vodilo kada bismo temeljni
ugođaj željeli pripremiti i dovesti na vidjelo njegove ugađajuće moći
pomoću neke raščlambe i čak “definicije”. Samo zato što “psihologi-
ja” odavno odbacuje ono što obilježava riječ “ugođaj”, samo zato što
bi čak i pomama za “doživljajem” pogotovo danas nužno iskrivila
sve što se o ugođaju kaže ne uzimajući tu pomamu u obzir, samo se
zato “o” ugođaju tu i tamo mora reći koja napućujuća riječ.
Sve bitno mišljenje zahtijeva da se njegove misli i rečenice uvi-
jek iznova poput rude izbijaju iz temeljnog ugođaja. Ako temeljni
ugođaj izostaje, onda je sve iznuđeno kloparanje pojmova i ljuštura
riječi.
32
6. Temeljni ugođaj
Budući da sada već odavno mnijenjem o “filozofiji” vlada jedan
iskrivljen pojam “mišljenja”, predodžba i prosudba ugođaja u pot-
punosti može biti samo posljedica pogrešnog tumačenja mišljenja
(ugođaj je ono slabašno, prolazno, nejasno i tupo nasuprot oštrou-
mlju i točnosti i jasnoći i lakoći “misli”). U najboljem slučaju, on se
može podnositi kao ukras mišljenja.
No temeljni ugođaj ugađa tu-bitak te time i mišljenje kao nabačaj
istine bytka u riječi i pojmu.
Ugođaj je raspršaj uzdrhtaja bytka kao dogođaj u tu-bitku. Ras-
pršaj: ne kao puko nestajanje i gašenje, nego obratno: kao očuvanje
iskre u smislu krčevine onoga tu u skladu s potpunom krševitošću
bytka.
Temeljni ugođaj drugog početka jedva da se ikada, i to u prijelazu
prema njemu, može imenovati nekim imenom. Ali mnogoimenost
ne poriče jednostavnost tog temeljnog ugođaja i samo pokazuje u
ono neopipljivo svega jednostavnoga. Temeljni ugođaj nama znači:
prestravljenje, suzdržanost, plahost, slutnju, na-slućivanje.
Slućenje otvara prostranstvo skrivanja onoga dodijeljenog i mož-
da uskraćenog.
Slutnja – mišljena u smislu temeljnog ugođaja – uopće se ne
odnosi, poput obične računski mišljene slutnje, samo na ono što je
buduće i samo predstoji, ona promjerava i procjenjuje cijelu vreme-
nitost: vrijeme-prostor djelovanja onoga tu.
Slućenje je u sebi držanje ugađajuće moći koje se povratno ute-
meljuje u samome sebi, sklanjanje razotkrivanja onoga skrivenoga
kao takvog, uskraćivanja – sklanjanje koje oklijeva, ali ipak se već
izdiže iznad sve neizvjesnosti pukoga mnijenja
Slutnja polaže početnu u-stojnost u tu-bitak. Ona je u sebi isto-
dobno strava i oduševljenje – uvijek uz pretpostavku da ona ovdje
kao temeljni ugođaj ugađa i određuje uzdrhtaj bytka u tu-bitku kao
tu-bitku.
Svako imenovanje temeljnog ugođaja jednom jedinom riječju
veže za neku zabludu. Svaka riječ uvijek je uzeta iz predaje. To što
temeljni ugođaj drugog početka mora biti mnogoimen ne proturiječi
njegovoj jednostavnosti, ali potvrđuje njegovo bogatstvo i njegovu
začudnost.
33
 I. PREDPOGLED
Svako osvještenje tog temeljnog ugođaja uvijek je samo lagana
priprema na ugađajući nastup temeljnog ugođaja koji mora iz teme-
lja ostajati slučajan. Naravno, priprema na takvu slučajnost može
biti, u skladu s biti ugođaja, samo u radnji prijelaznog mišljenja; a
ona mora rasti iz pravoga znanja (pohrane istine bytka).
No ako bytak biva kao uskraćivanje i ako ono sámo treba stršiti
u svoju krčevinu i biti očuvano kao uskraćivanje, onda spremnost za
uskraćivanje može postojati samo kao odricanje. No odricanje ovdje
nije puko htijenje da se nema i odlaganje na stranu nego se zbiva kao
najviši oblik posjedovanja, čija nadmoć nalazi odlučnost u iskrenosti
oduševljenja za neizmislivo darivanje uskraćivanja.
U toj odlučnosti izdržava se i temelji ono otvoreno prijelaza –
bezdana sredina onoga između spram onoga više ne prvog početka i
njegove povijesti te spram onoga još ne ispunjenja drugog početka.
U toj se odlučnosti moralo smjestiti sve stražarstvo tu-bitka uko-
liko čovjek kao utemeljitelj tu-bitka mora postati stražarom tišine
prolaska posljednjeg boga (usp. Utemeljenje).
No ta odlučnost kao naslućujuća samo je trezvenost patničke sna-
ge onoga koji stvara, ovdje nabacivača istine bytka, koja sili biti bića
otvara tišinu iz koje postaje moguće razabrati bytak (kao dogođaj).
7. Iz dogođaja
Koliko je daleko od nas bog, onaj koji nas imenuje utemeljitelji-
ma i stvarateljima, jer njih treba njegova bit?
On je toliko daleko da ne možemo odlučiti kreće li se prema na-
ma ili se udaljava od nas.
I potpuno proizmisliti samu tu daljinu u njezinu bivanju kao vri-
jeme-prostor najviše odluke, to znači pitati o istini bytka, o samom
dogođaju iz kojega izvire svaka buduća povijest, ako će povijesti
još biti.
Ta daljina neodlučivosti krajnjega i prvoga ono je iskrčeno za
sebeskrivanje, bivanje je same istine kao istine bytka.
Jer ono sebeskrivajuće te krčevine, daljina neodlučivosti, nije pu-
ka dana i ravnodušna praznina nego sámo bivanje dogođaja kao bit
dogođaja, oklijevajućeg ustezanja koje si kao pripadan već do-gađa
tu-bitak, zaustavljanje trenutka i mjesta prve odluke.
34
7. Iz dogođaja
U biti istine dogođaja istodobno se odlučuje i temelji sve istinito,
biće postaje bivstvujuće, nebiće klizi u privid bytka. Ta je daljina
istodobno: najdalja i nama prva blizina bogu, ali i nužda napušteno-
sti od bitka, zakrivena beznužnošću koja o sebi svjedoči izbjegava-
njem osvještenja. U bivanju istine bytka, u dogođaju i kao dogođaj,
skriva se posljednji bog.
Duga kristijanizacija boga i sve javniji karakter svakog ugođenog
odnosa spram bića jednako su uporno i jednako potajno potkopavali
preduvjete zahvaljujući kojima se nešto nalazi u daljini neodlučivo-
sti o bijegu ili nadolasku boga čije se bivanje ipak može najprisnije
iskusiti, naravno za neko znanje koje samo kao stvaralačko stoji u
istini. Stvaranje – ovdje shvaćeno u širem smislu – znači svako skla-
njanje istine u biću.
Kada se govori o bogu i bogovima, po dugoj navici predočavanja
mislimo u onom obliku koji još najbolje naznačuje naziv “transcen-
dencija”, koji je naravno već i sam mnogoznačan. Misli se na nešto
što nadilazi dano biće, a unutar njega osobito čovjeka. Ni ondje gdje
se niječu posebni načini nadilazećega i nadilaženja ipak se ne može
nijekati sam taj način mišljenja. Po njemu se čak lako može steći
pregled nad današnjim “svjetonazorima”:
1. Ono transcendentno (što se netočno naziva i “transcendenci-
ja”) je Bog kršćanstva.
2. Ta se “transcendencija” niječe i sam se “narod” – vrlo neo-
dređen u njegovoj biti – postavlja kao cilj i svrha sve povijesti. Taj
protukršćanski “svjetonazor” samo je naizgled nekršćanski; jer on
se u bitnome ipak slaže s onim načinom mišljenja koji je svojstven
“liberalizmu”.
3. Ono transcendentno ovdje je neka “ideja” ili “vrijednosti” ili
neki “smisao”, nešto za što se ne živi i ne umire, ali što se treba oz-
biljiti “kulturom”.
4. U različitim stupnjevima određenosti miješaju se dvije od tih
transcendencija – narodnosne ideje i kršćanstvo, ili narodnosne ideje
i kulturalna politika, ili kršćanstvo i kultura – ili pak sve tri. I ta mje-
šavina danas je prosječan i prevladavajući “svjetonazor” u kojemu se
na sve i misli i više se ne može doći ni do kakve odluke.
Ma koliko ti “svjetonazori” bili različiti i ma koliko se žestoko
otvoreno ili potajno među sobom borili – ako se vrtnja u neodlučno-
35
 I. PREDPOGLED
sti još smije zvati borbom – svi se oni, i ne znajući to i ne razmišlja-
jući, prvo slažu u tome što čovjeka postavljaju kao nešto čija je bit
već poznata, kao biće spram kojega se i od kojega svaka “transcen-
dencija” određuje, i to kao ono što bi pak tek trebalo odrediti samoga
čovjeka. Ali to se iz temelja onemogućava jer je čovjek u svojoj
odredivosti već utvrđen, umjesto da se odredi kao ono što se mora
po-maknuti iz dosadašnje utvrđenosti kako bi se tek tako ugodilo za
neku odredivost.
No kako da se čovjeka pomakne iz onoga u čemu je zapeo, čemu
prije svega pripadaju vladavina onih “transcendencija” i njihovih
mješavina? Ako to treba izvršiti sam od sebe, nije li tada preuzetnost
još veća nego ondje gdje jednostavno ostaje postavljen kao mjeri-
lo?
Ili postoji mogućnost da to pomaknuće obuzme čovjeka? Uistinu.
I to je nužda napuštenosti od bitka. Toj nuždi isprva ne treba pomoć,
nego prvo mora sama postati pomagačicom. Ali ta se nužda ipak
mora iskusiti. A što ako je čovjek spram nje otvrdnuo i to, kako se
čini, tvrdokorno kao nikada prije? Onda moraju doći pobudioci, koji
naposljetku misle da su otkrili nuždu zato što znaju da nuždu trpe.
Pobuđivanje te nužde prvo je čovjekovo pomaknuće u ono iz-
među, gdje ravnomjerno pritišće smutnja i bog ostaje u bijegu. Ali
to “između” nije “transcendencija” u odnosu na čovjeka nego je,
obratno, ono otvoreno, kojemu čovjek pripada kao utemeljitelj i ču-
var time što je kao tu-bitak do-gođen od samoga bytka, koji biva kao
ništa drugo nego dogođaj.
Dospije li čovjek tim pomaknućem u dogođaj i ostane li ustojan
u istini bytka, onda prvo još uvijek stoji samo pred skokom prema
odlučujućem iskustvu hoće li se u dogođaju izostanak ili spopad bo-
ga odlučiti za ili protiv njega.
Tek kada shvatimo kako je jedincato nužan bitak i kako on ipak
ne biva kao sam bog, tek kada smo ugodili svoju bit na te bezdane
između čovjeka i bytka i bytka i bogova, tek se tada ponovno počinju
ozbiljavati “pretpostavke” za neku “povijest”. Zato misliocu valja
samo osvijestiti “dogođaj”.
Napokon i prije svega, “dogođaj” se može proiz-misliti (prisiliti
se pred početno mišljenje) samo ako se sam bytak poima kao ono
“između” za prolazak posljednjeg boga i za tu-bitak.
36
8. Iz dogođaja
Dogođaj prevlašćuje boga čovjeku time što čovjeka privlašćuje
bogu. To je prevlašćujuće privlašćivanje dogođaj u kojemu se istina
bytka utemeljuje kao tu-bitak (čovjek se preobražava, postavlja u
odluku tu-bitka i nema-bitka) i povijest iz bytka kreće u drugom
početku. Ali istina bytka kao otvorenost sebeskrivanja ujedno je od-
maknuće u odluku o daljini i blizini bogova i tako spremnost za
prolazak posljednjeg boga.
Dogođaj je ono između u odnosu na prolazak boga i povijest čo-
vjeka. Ali otvaranje krševitosti koje je potrebno bogu (usp. Skok,
157 i 158. Krševitost i “modaliteti”) nije ravnodušno međupolje
nego odnos spram prolaska, a odnos spram čovjeka je događajuće
omogućavanje utemeljenja tu-bitka te zato nužnosti sklanjanja istine
bytka u biću kao vraćanja bića.
Prolazak nije povijest i povijest nije dogođaj i dogođaj nije pro-
lazak, a ipak se sve troje (ako se uopće smiju svesti na neke brojeve)
mogu iskusiti i proiz-misliti samo u njihovim odnosima, tj. iz samog
do-gođaja.
Naravno, daljina neodlučivosti nije neko “onostrano”, nego ono
najbliže onoga još neutemeljenog tu tu-bitka koji je postao ustojan u
spremnosti za uskraćivanje kao bivanju bytka.
To najbliže tako je blizu da je sve nezaobilazno bavljenje maki-
nacije i doživljavanja već nužno moralo proći pokraj njega i zato
nikad i ne može biti vraćeno neposredno k njemu. Dogođaj ostaje
ono najzačudnije.
8. Iz dogođaja*
Bijeg bogova mora se iskusiti i izdržati.
Ta opstojnost utemeljuje najdalju blizinu dogođaju.
Taj je dogođaj istina bytka.
Tek se u toj istini otvara nužda napuštenosti od bitka.
Iz te nužde postaje nužnim utemeljenje istine bitka, utemeljenje
tu-bitka.
Ta nužnost zbiva se u stalnoj odluci koja vlada čitavim čovjeko-
vim povijesnim bitkom: pripada li čovjek ubuduće istini bitka i tako
* usp. Predpogled, 16. Filozofija
37
 I. PREDPOGLED 10. Iz dogođaja

iz te pripadnosti i za nju sklanja istinu kao ono istinito u biće ili ga 9. Pregled
početak posljednjeg čovjeka tjera u prikriveno životinjstvo i povije-
snom čovjeku usteže posljednjeg boga. Bytak kao dogođaj – oklijevajuće ustezanje kao (uskraćivanje).
Što ako zamre borba oko mjerila, jednako htijenje više ne bude Zrelost: plod i darivanje. Ono ništavno u bytku i povratni titraj; pri-
željelo veličinu, tj. ako više ne bude volje za najveću različitost pu- jeporno (bytak ili nebitak).
tova? Bytak biva u istini: krčevina za sebeskrivanje.
Kada se drugi početak još priprema, tada je to skriveno kao velika Istina kao bit temelja: temelj – ono u čemu se temelji (ne odakle
preobrazba, i tim je skrivenije što je zbivanje veće. Naravno, postoji kao uzrok).
zabluda da bi bitan prevrat, koji dohvaća sve iz temelja, odmah i Temelj temelji kao bez-temelj: nužda kao ono otvoreno sebeskri-
općenito svi morali i znati i poimati i da bi se morao odigravati u vanja (ne “praznina”, nego bez-temeljno neiscrpljenje).
javnosti. Samo se malobrojni uvijek nalaze u svjetlosti te munje. Bez-temelj kao vrijeme-prostor.
Većina ima tu “sreću” da se zatječe u nečemu danom i tako daje Vrijeme-prostor poprište trenutka prijepora (bytak ili nebitak).
svoj doprinos u potrazi za korišću za neku cjelinu. Prijepor kao prijepor zemlje i svijeta, jer istina bytka samo u
U drugom početku predmišlja se ono posve drugo, što se nazivalo sklanjanju, a ono kao utemeljujuće “između” u biću. Razdvojenost
područjem odlučivanja, u kojemu se zadobiva ili gubi pravi povije- zemlje i svijeta.
sni bytak narodâ. Putovi i načini sklanjanja – biće.
Taj bitak – povijesnost – nikada nije u svakom dobu isti. Sada je
on pred bitnom preobrazbom, ukoliko dobiva za zadaću utemeljenje 10. Iz dogođaja
onog područja odlučivanja, one dogođajne sveze kojom ljudsko po-
vijesno biće sebe tek dovodi do samoga sebe. Utemeljenje tog po- Bytak biva kao dogođaj.
dručja zahtijeva jedno odustajanje koje je suprotnost samoodricanja. Bivanje ima središte i širinu u obratu. Dovršenje prijepora i su-
Ono se može provesti samo iz hrabrosti za bez-temelj. To područje, čeljenja.
ako je takva oznaka uopće dostatna, jest tu-bitak, ono između koje, Bivanje se jamči i sklanja u istini.
tek utemeljujući sámo sebe, čovjeka i boga razlaže i slaže i čini ih Istina se zbiva kao krčeće skrivanje.
međusobno podobnima. Ono što se otvara u utemeljenju tu-bitka Temeljni sklop tog zbivanja je vrijeme-prostor koji iz njega izvi-
jest dogođaj. Time se ne misli na neku “nasuprotnost”, nešto zorno re.
i neku “ideju”, nego na domigivanje s jedne strane na drugu u otvo- Vrijeme-prostor je ono što izviruje za procjene krševitosti bytka.
renosti onoga tu- koje je upravo krčeće-skrivajuća točka preokreta Vrijeme-prostor je kao udes istine iskonski poprište trenutka do-
u tom obratu. gođaja.
Taj obrat zadobiva svoju istinu samo time što se prepire kao pri- Poprište trenutka biva iz njega kao prijepor zemlje i svijeta.
jepor između zemlje i svijeta i tako se ono istinito sklanja u biće. Prepiranje prijepora je tu-bitak.
Samo povijest kojoj je temelj u tu-bitku ima jamstvo pripadnosti Tu-bitak se zbiva na načine sklanjanja istine iz jamčenja iskrče-
istini bitka. no-skrivenog dogođaja.
Sklanjanje istine pušta da ono istinito kao biće dođe na otvoreno
i prikriveno.
Biće tek tako stoji u bytku.

38 39
 I. PREDPOGLED
Biće jest. Bytak biva.
Bytak (kao dogođaj) treba biće kako bi on, bytak, bivao. Biće
ne treba bytak na taj način. Biće može “biti” još i u napuštenosti od
bitka, pod čijom vlašću neposredna opipljivost i korisnost i služnost
svake vrste (npr. sve mora služiti narodu) samorazumljivo određuju
što je bivstvujuće, a što nije.
No ta prividna samostalnost bića u odnosu na bytak, kao da je
on samo neki dodatak predočavajućeg “apstraktnog” mišljenja, nije
prednost, nego samo znak da ono ima povlasticu slijepog propada-
nja.
To je “zbiljsko” biće, pojmljeno iz istine bytka, ne-biće pod vla-
šću izopačenosti privida čiji iskon pritom zakriven.
Tu-bitak kao utemeljenje prepiranja prijepora u ono njime otvo-
reno ljudski se izdržava i nosi u ustojnosti koja izdržava ono tu i
pripada dogođaju.
Mišljenje bytka kao dogođaj početno je mišljenje koje kao suo-
čavanje s prvim početkom priprema drugi.
Prvi početak misli bytak kao prisutnost iz pribivanja koje prika-
zuje prvo zabljesnuće nekog bivanja bytka.
11. Dogođaj – tubitak – čovjek*
1. Dogođaj: sigurno svjetlo bivanja bytka u krajnjem vidokrugu
najdublje nužde povijesnog čovjeka.
2. Tubitak: ono središno-otvoreno i tako skrivajuće između, izme-
đu nadolaska i bijega bogova te čovjeka koji u njemu ima korijene.
3. Tubitak ima iskon u dogođaju i njegovom obratu.
4. Zato se on može samo utemeljivati kao istina bytka i u njoj.
5. Utemeljenje – ne stvaranje – jest puštanje-biti-temeljem od
strane čovjeka (usp. pojedinačni, malobrojni...) koji tek time ponov-
no dolazi k sebi i opet zadobiva samo-bitak.
6. Utemeljeni temelj ujedno je beztemelj za krševitost bytka i
netemelj za napuštenost bića od bitka.
7. Temeljni ugođaj utemeljenja jest suzdržanost (usp. ondje).
* usp. Utemeljenje
40
12. Dogođaj i povijest
8. Suzdržanost je odlikovan, trenutačan odnos spram dogođaja u
pozvanosti njegovim dozivom.
9. Tubitak je temeljno zbivanje buduće povijesti. To zbivanje
izvire iz dogođaja i postaje moguće poprište trenutka za odluku o
čovjeku – njegovoj povijesti ili nepovijesti kao njezinu prijelazu u
propadanje.
10. Dogođaj i tubitak u svojoj su biti, tj. u svojoj pripadnosti kao
temelj povijesti još potpuno skriveni i dugo začudni. Nedostaju mo-
stovi; još nisu provedeni odskoci. Još izostaje dubina iskustva istine
i osvještenja koji bi njima bili dovoljni: snaga visoke odluke (usp.
ondje). Nasuprot tome, na putu je samo mnoštvo prigoda i sredstava
za pogrešno tumačenje, jer nedostaje i znanje o onome što se zbilo
u prvom početku.
12. Dogođaj i povijest
Povijest ovdje nije shvaćena kao neko područje bića među drugi-
ma već jedino u pogledu bivanja samog bytka. Tako se već u “Bitku
i vremenu” povijesnost tu-bitka može razumjeti samo iz fundamen-
talno-ontološke namjere, a ne kao prilog postojećoj filozofiji povi-
jesti.
Do-gođaj je sama iskonska povijest, čime se naznačuje da se ov-
dje općenito bit bytka shvaća “povijesno”. Samo, iako “povijesno”,
ipak ne oslanjajući se na neki pojam povijesti, nego povijesno jer
sada bit bytka više ne znači samo prisutnost nego i puno bivanje vri-
jeme-prostornog bez-dana i stoga istine. Tako se ujedno nadaje i zna-
nje o jedincatosti bytka. Ali time se recimo “priroda” ne zapostavlja
nego se također iskonski preobražava. Tek se u tom iskonskom poj-
mu povijesti zadobilo područje u kojemu se pokazuje zašto je i kako
povijest “više” nego čin i volja. I “sudbina” pripada povijesti i ne
iscrpljuje njezinu bit.
Put prema biti povijesti, pojmljenoj iz bivanja samog bytka, “fun-
damentalnoontološki” je pripremljen utemeljenjem povijesnosti na
vremenitosti. U smislu “pitanja bitka”, jedinog vodećeg u “Bitku i
vremenu”, to znači: vrijeme kao vrijeme-prostor vraća u sebe bit po-
vijesti; ali ukoliko je vrijeme-prostor bezdan temelja, tj. istine bitka,
41
 I. PREDPOGLED
u njegovu tumačenju povijesnosti sadržana je uputa u samu bit bitka,
o čemu se ondje jedino pita, a ne nastoji se stvoriti niti neku teoriju
niti filozofiju povijesti.
13. Suzdržanost*
Ona je stil početnog mišljenja samo stoga što mora postati stil
budućeg bitka čovjeka, onoga utemeljenog u tu-bitku, tj. ugađa i
nosi to utemeljenje.
Suzdržanost – kao stil – samoizvjesnost utemeljujuće mjere i
gnjevno postojanje tubitka. Ona određuje stil zato što je ona temelj-
ni ugođaj.
Ugođaj (usp. predavanje o Hölderlinu)** ovdje se misli u ustojnom
smislu: jedinstvo ishoda sveg namaknuća te nabačaja i unosa sveg
odmaknuća i opstojnost i provedba istine bitka. Ovdje treba izbjega-
vati svaku drugu izvanjsku i “psihološku” predodžbu o “ugođaju”.
Zato ugođaj nikada nije tek ono kako, koje prati i baca svjetlo i sjenu
na sve čovjekovo činjenje i propuštanje koje bi već bilo utvrđeno,
nego se tek ugođajem mjere razmjeri odmaknuća tubitka i pripisuje
mu se jednostavnost namaknuća, ukoliko se radi o suzdržanosti kao
temeljnom ugođaju.
Ona je temeljni ugođaj zato što ona ugađa dokučivanje temelja
tu-bitka, dogođaja, te time utemeljenje tu-bitka.
Suzdržanost je najjača, a ujedno i najkrhkija spremnost tubitka za
do-gođenje, bačenost u pravu ustojnost u istini o obratu u dogođaju
(usp. Posljednji bog). Vladavina posljednjeg boga nailazi samo na
suzdržanost; suzdržanost za nju, vladavinu, i njega, posljednjeg bo-
ga, stvara veliku tišinu.
Suzdržanost ugađa svaki utemeljujući trenutak nekog sklanjanja
istine u budućem tubitku čovjeka. Ta je povijest, utemeljena u tu-
bitku, skrivena povijest velike tišine. Samo još u njoj neki narod
može biti.
* usp. gore 5. Za malobrojne – Za rijetke, str. 14ff.???; usp. dolje: Utemeljenje,
193. Tu-bitak i čovjek
** Zimski semestar 1934/35 “Hölderlins Hymnen ‘Germanien’ und ‘Der Rhe-
in’” (Gesamtausgabe Band 39)
42
13. Suzdržanost
Samo ta suzdržanost može sabrati ljude i njihovu zajednicu na
njih same, tj. u odredbu njihova naloga: opstojnost posljednjeg bo-
ga.
Je li nam još i ubuduće određena neka povijest, ono posve druk-
čije od onoga što se čini da se sada smatra poviješću: tmurna hajka
zgoda što proždiru jedna drugu i nakratko se mogu zaustaviti samo
još najvećom bukom?
Ako će nam još biti darovana neka povijest, tj. neki stil tu-bitka,
onda to može biti samo skrivena povijest velike tišine u kojoj i kao
koju vladavina posljednjeg boga otvara i oblikuje biće.
Dakle svijetom prvo mora zavladati velika tišina za zemlju. Ta
tišina izvire samo iz šutnje. A to izmuknuće izrasta samo iz suzdr-
žanosti. Ona kao temeljni ugođaj ugađa prisnost prijepora između
svijeta i zemlje i time prepiranje spopada dogođenja.
Tu-bitak kao prepiranje tog prijepora ima svoju bit u sklanjanju
istine bytka, tj. posljednjeg boga u biće (usp. Utemeljenje).
Suzdržanost i briga
Suzdržanost je temelj brige. Tek suzdržanost tu-bitka utemeljuje
brigu kao ustojnost koja izdržava ono tu. Ali briga – to valja uvijek
iznova reći – ne znači tugu i nujnost i mučnu zabrinutost oko ovoga
i onoga. Sve to samo je izopačenje brige ukoliko se o njoj povrh
toga javlja još jedan nesporazum, naime da je ona jedan “ugođaj” ili
“stav” među drugima.
U izreci: “on će se pobrinuti za red” – voditi brigu – dolazi na
vidjelo nešto od biti brige: predujmljujuća odlučenost. Ali briga isto-
dobno nije puki stav volje, ona se uopće ne može izračunati zbraja-
njem sposobnostî duše.
Briga je kao opstojnost tu-bitka predujmljujuća odlučenost za
istinu bytka te ujedno vezanost za ono tu koja rješava ono dodijelje-
no; temelj toga ujedno jest suzdržanost tubitka. Ona ugađa samo kao
dogođena pripadnost istini bitka.
Suzdržanost kao iskon tišine i kao zakon sabiranja. Sabiranje u
tišini i sklanjanje istine. Sklanjanje istine i njezino
razvijanje u brigovanje i ophođenje.
43
 I. PREDPOGLED
Suzdržanost kao otvorenost za zamuknutu blizinu bivanja bytka
koja iz daljine neodlučivoga ugađa na najdalje uz-
drhtanje migova koji se događaju.
Suzdržanost i traženje; najviši nalaz u samom traženju blizina
odluci.
Suzdržanost: predskok u obrat dogođaja koji se drži sebe (zato
ne romantički bijeg ili malograđanski spokoj).
Suzdržanost, šutnja i jezik
Zanijemiti; to nije nešto što se povremeno zbiva, pri čemu izo-
staju neki suvisli govor i iskaz, gdje se samo ne izriče i ne ponavlja
nešto već rečeno i izrecivo, nego iskonski. Riječ još uopće ne dolazi
do riječi, iako zanijemljenjem dolazi na prvi skok. Zanijemljenje je
dogođaj kao mig i spopad bytka.
Zanijemljenje je početni uvjet za razvoj mogućnosti jednoga
iskonskog – pjesničkog – imenovanja bytka.
Jezik i velika tišina, jednostavna blizina biti i svijetla daljina bića,
kada tek riječ opet djeluje. Kada će doći to vrijeme? (usp. početno
mišljenje kao nepojmovno).
Suzdržanost: stvaralačko izdržavanje u bez-temelju (usp. Uteme-
ljenje, 238.-242. vrijeme-prostor).
14. Filozofija i svjetonazor
Filozofija je beskorisno, a ipak gospodsko znanje.
Filozofija je ono strašno ali rijetko piitanje o istini bytka.
Filozofija je utemeljenje istine uz istodobnu lišenost istinitoga.
Filozofija je htijenje povratka u početak povijesti i tako samona-
dilaženja.
Zato je filozofija, shvaćena izvana, samo ukras, možda nastavni
predmet ili izložak kulture, možda još jedno nasljeđe čiji se temelj
izgubio. Tako mnogi moraju shvaćati filozofiju, i to upravo ondje i
onda gdje je i kada ona za malobrojne nužda.
“Svjetonazor” uređuje iskustvo u neku određenu putanju i nje-
zino okružje, uvijek toliko da se svjetonazor nikada ne dovodi u
44
14. Filozofija i svjetonazor
pitanje; zato svjetonazor sužava i osujećuje pravo iskustvo. To je
njegova snaga, s njegova gledišta.
Filozofija otvara iskustvo, ali zato upravo ne može neposredno
utemeljivati povijest.
Svjetonazor je uvijek neki svršetak, najčešće razvučen i kao ta-
kav ne znan.
Filozofija je uvijek neki početak i zahtijeva prevladavanje same
sebe.
Svjetonazor se mora odreći novih mogućnosti kako bi ostao on
sâm.
Filozofija se može dugo odgađati i naizgled nestati.
Oboje imaju svoja različita vremena i unutar povijesti se drže
posve različitih stupnjeva tu-bitka. Razlikovanje “znanstvene filo-
zofije” i “svjetonazorske filozofije” posljednji je odjek filozofske
bespomoćnosti 19. stoljeća, tijekom kojega je “znanost” došla do
osebujnog tehničkog kulturalnog značenja, a s druge je strane “svje-
tonazor” pojedinca kao nadomjestak za nestalo tlo, nedovoljno sna-
žan, još trebao održavati vezu “vrijednostî” i “idealâ”.
Ono što je kao posljednji pravcati ostatak sadržano u ideji “znan-
stvene” filozofije (usp. dublji oblik kod Fichtea i Hegela) jest slje-
deće: jedinstveno sistematsko (matematičko) utemeljenje i razvoj
znatljivoga na temelju i kao posljedica ideje znanja kao izvjesnosti
(samoizvjesnosti). U tom naumu “znanstvene” filozofije još živi po-
riv same filozofije da spasi svoju najvlastitiju stvar od proizvoljnosti
svjetonazorskog mnijenja koje postaje samoljno i nužno ograničava-
jućeg i zapovijednog stila svjetonazora uopće. Jer čak i u “liberal-
nom” svjetonazoru još postoji ta nepopustljivost u tome što on zahti-
jeva da se svakome dopusti da ima svoje mnijenje. A proizvoljnost
je ropstvo “slučajnoga”.
Ali najvlastitija stvar filozofije se zaboravila, “spoznajna teorija”
ju je pogrešno protumačila; i “ontologija”, ondje gdje se još razumije
(Lotze), ipak ostaje jedna disciplina među drugima. Da se i kako se
ovdje staro provodno pitanje (τί το όν) spasilo kroz novovjekovnu
filozofiju, ipak se promijenivši, to se ne spoznaje jasno jer filozofiji
već nedostaje nužnost i to što ju se “njeguje” ona zahvaljuje svojem
karakteru “kulturalnog dobra”.
45
 I. PREDPOGLED
“Svjetonazor” je, jednako kao i vladavina “slika svijeta”, plod
novoga vijeka, posljedica novovjekovne metafizike. U tome je i ra-
zlog što se “svjetonazor” tada pokušava postaviti iznad filozofije. Jer
s pojavom “svjetonazorâ” mogućnost neke volje za filozofiju nestaje
do te mjere da se svjetonazor naposljetku mora odupirati filozofiji.
To mu uspijeva tim prije što je dublje u međuvremenu morala tonuti
sama filozofija, postajući samo još učenošću. Ta čudnovata pojava
vladavine “svjetonazorâ” pokušala je – i to ne slučajno – u svoju
službu staviti i posljednju veliku filozofiju: Nietzscheovu filozofiju.
To je uspjelo tim lakše stoga što je sam Nietzsche nijekao filozofiju
kao “učenost” i time naizgled stao na stranu “svjetonazora” (kao
“filozof pjesnik”!).
“Svjetonazor” je uvijek “makinacija” spram onoga naslijeđenog
za njegovo prevladavanje i sputavanje sredstvima koja su njegova
vlastita i koja je ono pripremilo, ali ne i primijenilo – sve je preve-
deno u “doživljaj”.
Filozofija kao utemeljenje istine bytka ima iskon u samoj sebi;
ona samu sebe mora povući u ono što sama utemeljuje i samo iz toga
iz-građivati.
Filozofija i svjetonazor tako su neusporedivi da nije moguća ni-
kakva slika kojom bi se ta različitost mogla uprispodobiti. Svaka bi
ih slika ipak dovodila još preblizu jedno drugome.
Prikrivena, ali istrošena “vladavina” crkava, uobičajenost i do-
stupnost “svjetonazorâ” za mase (kao nadomjestka za “duh”, koji
dugo nedostaje, i odnos spram “ideja”), ravnodušno daljnje bavljenje
filozofijom kao učenošću te ujedno posredno i neposredno kao cr-
kvenom i svjetonazorskom skolastikom, sve to dugo će vremena fi-
lozofiju kao stvaralačko suutemeljivanje tu-bitka držati daleko izvan
uobičajenog i spretnog sveznanstva javnoga mnijenja. Naravno, to
nije nešto zbog čega bi trebalo “žaliti” nego samo naznaka da filo-
zofija ide ususret jednom pravcatom usudu svoje biti. I sve ovisi o
tome da taj usud ne ometamo ili čak potcjenjujemo nekom “apolo-
getikom” za filozofiju, što je makinacija koja nužno uvijek ostaje
ispod njezine razine.
Ali svakako je nužno osvijestiti bliženje tog usuda filozofije, zna-
nje o tome što ometa i izobličava i želi nametnuti jednu prividnu bit
46
14. Filozofija i svjetonazor
filozofije. To bi znanje, naravno, sámo sebe pogrešno tumačilo kada
bi se dalo zavesti da ono suprotstavljeno učini predmetom pobijanja
i spora. Znanje o izopačenome ovdje uvijek mora ostati prolazno.
Makinativno-doživljajna bit svjetonazora prisiljava razvoj sva-
kog danog svjetonazora da se koleba u najdaljim suprotnostima te
se stoga uvijek i učvršćuje u mirenjima. Da “svjetonazor” može biti
upravo najvlastitija stvar pojedinca i njegova danog životnog isku-
stva i najvlastitijeg mnijenja, da zauzvrat, suprotno, “svjetonazor”
može nastupati kao totalan i brisati svako vlastito mnijenje, to pripa-
da istoj biti svjetonazora uopće. Ma koliko da je ono bezgranično u
svojoj proizvoljnosti, toliko je ovaj krut u svojoj definitivnosti. Ali
ovdje se lako može shvatiti ono uzajamno i samoisto: definitivnost je
samo jedincatost proširena u potpunost svevaljanosti, a proizvoljnost
je svakome moguće upojedinjenje nečega samo njemu definitivnoga.
Posvuda nedostaje nužnost onoga što je izraslo, a s time i beztemelj-
nost stvaralačkoga.
Sumnja i nepovjerenje spram filozofije svaki su put jednako ve-
liki i jednako različiti.
Svaki stav koji kao “totalan” polaže pravo na određivanje i da-
vanje pravila djelovanja i mišljenja svake vrste neizbježno mora sve
ono što bi se povrh toga još moglo pojaviti kao nužnost ubrajati u
ono suparničko i čak omalovažavajuće. Ta kako bi nekom “total-
nom” svjetonazoru i moglo odgovarati da bude i samo moguće, a
kamoli bitno, nešto što njega samoga ujedno i podranja i nadvisuje i
uključuje u druge nužnosti koje mu se ne mogu prinijeti izvana tako
da, naprotiv, izviru iz svojega skrivenog temelja (npr. iz biti nekog
naroda).
Tako se ovdje nalazimo pred neprelaznom teškoćom koja se ni-
kada ne može ukloniti nikakvim mirenjem i nikakvim dogovorom.
Totalni svjetonazor mora se zatvoriti za otvaranje svojega temelja i
dokučivanje carstva svojega “stvaranja”; tj. njegovo stvaranje ni-
kada ne može ući u bit i postati stvaranje-nadilazeći-sebe jer bi se
tako morao dovesti u pitanje sam totalni svjetonazor. Posljedica jest
ta da se stvaranje unaprijed zamjenjuje pogonom. Putovi i odvažaji
nekadašnjeg stvaranja uređuju se u divovske razmjere makinacije, i
to makinativno privid je životnosti stvaralačkoga.
47
 I. PREDPOGLED
“Svjetonazoru” se mogu suprotstaviti samo piitanje i odlučnost
za upitnost. Svaki pokušaj posredovanja – ma s koje strane dolazio –
slabi stavove i uklanja mogućnost prave borbe na tom području.
Ne smije nas čuditi što se totalna politička vjera i jednako totalna
kršćanska vjera uz svu svoju nespojivost ipak upuštaju u mirenje i
taktiziranje. Jer njihova je bit ista. Kao totalnim stavovima u teme-
lju im je odricanje od bitnih odluka. Njihova borba nije stvaralačka
borba nego “propaganda” i “apologetika”.
No nema li i filozofija, i ona prije svih, pravo na “ono totalno”,
potpuno, ako je određujemo kao znanje o biću kao takvom u cjelini?
Doista je tako, sve dok mislimo u formi dosadašnje filozofije (meta-
fizike) i shvaćamo je u njezinu kršćanskom izrazu (u sistematici nje-
mačkog idealizma). Ali baš ovdje je filozofija (novovjekovna) već
na putu prema “svjetonazoru” (nije slučajno to što ta riječ sve više
dobiva na važnosti u okružju tog “mišljenja”).
No ukoliko se i čim se filozofija vrati u svoju početnu bit (u dru-
gom početku) i pitanje o istini bytka postane utemeljujućim sredi-
štem, raskriva se beztemeljnost filozofije koja se mora vratiti u ono
početno kako bi u otvorenost svojega osvještenja dovela krševitost i
sebenadilaženje, ono začudno i uvijek neobično.
15. Filozofija kao “filozofija nekog naroda”
Tko bi nijekao da filozofija to jest? I ne može li se to i posvje-
dočiti činjenicom koja pobija svako protivljenje: velikim početkom
zapadne filozofije? Nije li on filozofija grčkog naroda? A veliki svr-
šetak zapadne filozofije, “njemački idealizam” i “Nietzsche”, nije li
to filozofija njemačkog naroda?
Ali što se kazuje takvim očitim tvrdnjama? Ništa o biti same filo-
zofije. Naprotiv, filozofija se tako samo poravnava do ravnodušnosti
nekog “postignuća”, nekog “procesa”, nekog načina ponašanja, za
što primjeri mogu biti i način oblačenja i pripreme hrane i slično. Ta
očita pripadnost “narodu” zavodi da se pomisli kako se upućivanjem
na nju reklo i nešto o filozofiji ili čak i o stvaranju neke buduće.
Izraz “filozofija nekog naroda” odmah se pokazuje kao vrlo mno-
goznačan i mračan. Pri čemu još posve po strani ostaje neodređenost
govora o “narodu”.
48
16. Filozofija
Čime neki narod postaje narod? Postaje li narod samo ono što on
jest? Ako da, što onda on jest? Kako se to može znati? 1. Što uopće
jest neki narod? 2. Što je ovaj ili onaj određeni narod? 3. Što smo
mi sami?
Ovdje zakazuje svaki platonizirajući način mišljenja koji za kor-
pus nekog naroda unaprijed postavlja neku ideju, neki smisao i vri-
jednosti po kojima bi on trebao “postati”. Odakle i kako dolazi do
tog postavljanja?
Bitno je proći kroz osvještenje narodnoga. Baš kao što to ne mo-
žemo zanemariti, jednako je tako važno i znati da se mora izboriti
neki najviši rang bytka ako se u igru želi valjano uvesti neki “narod-
nosni princip” kao mjerodavan za povijesni tu-bitak.
Narod postaje narod tek kada se pojave njegovi najjedincatiji i
kada oni počnu slutiti. Tek tako narod postaje slobodan za svoj za-
kon koji treba izboriti kao posljednju nužnost svojega najvišeg tre-
nutka. Filozofija nekog naroda ono je što narod čini narodom neke
filozofije, povijesno ga utemeljuje u njegovu tu-bitku i određuje za
stražarstvo za istinu bytka.
Filozofija “nekog” naroda je ono slobodno i jedino što u jednakoj
mjeri obuzima narod kao što “iz” njega i dolazi – obuzima ga ukoli-
ko se on već odlučuje za samoga sebe, za tu-bitak.
Zato se filozofija “nekog” naroda ne može izračunati ni propisati
ni iz kakvih svojstava i sposobnosti, naprotiv, mišljenje o filozofiji
ovdje je narodno samo ako pojmi da ona sama mora stvarati svoj
najvlastitiji iskon i da to može uspjeti samo ako filozofija uopće još
pripada svojemu prvom bitnom početku. Samo tako ona može po-
staviti “narod” u istinu bytka umjesto da, obratno, neki narod koji
navodno postoji nju prisili na izopačenje.
16. Filozofija*
je neposredno beskorisno, ali ipak gospodsko znanje iz osvješte-
nja.
Osvještenje je piitanje o smislu, tj. (usp. “Bitak i vrijeme”) o istini
bytka.
* usp. Predpogled, 7. Iz dogođaja, str. 23-26???; Überlegungen IV, str. 85ff.
49
 I. PREDPOGLED
Piitanje o istini uskok je u njezinu bit te time u sam bytak (usp.
Utemeljenje, 227. O biti istine).
Pitanje glasi: jesmo li mi i kada kako pripadnici bytka (kao do-
gođaja).
To se pitanje mora postaviti radi biti bitka koji nas treba, i to ne
nas kao upravo još postojeće nego ukoliko, izdržavajući tu-bitak,
ustojno postojimo i utemeljujemo kao istina bytka. Zato je osvje-
štenje – uskok u istinu bitka – nužno samo-osvještenje. To ne znači
(usp. Utemeljenje) unatražno razmatranje nas kao “danih” nego ute-
meljenje istine samobitka iz vlasništva tu-bitka.
Nakon dosada rečenoga, pitanje pripadamo li mi bitku u sebi je i
pitanje o biti bytka. To pitanje o pripadnosti pitanje je odluke izme-
đu pripadnosti koja se tek treba odrediti i napuštenosti od bitka kao
ograničavanja na nebiće kao privid bića.
Budući da je filozofija takvo osvještenje, ona unaprijed skače u
krajnju uopće moguću odluku i svojim otvaranjem unaprijed ovlada-
va svim sklanjanjem istine u biću i kao bića. Zato je ona gospodsko
znanje naprosto, iako ne “apsolutno” znanje na način filozofije nje-
mačkog idealizma.
No budući da je osvještenje samo-osvještenje te i mi stoga dos-
pijevamo u pitanje tko jesmo, i budući da je naš bitak povijestan i
to isprva naslijeđen bilujući, osvještenje nužno postaje pitanjem o
istini povijesti filozofije, osvještenjem njezina prvog početka koji
sve prestiže i njegova razvoja do kraja.
Osvještenje onoga današnjeg uvijek prekratko seže. Bitno je
osvještenje početka, koji daje predznak svojega kraja te time kao
područje kraja uključuje i ono “današnje”, i to tako da se tek pola-
zeći od početka to današnje objavljuje u smislu povijesti bitka (usp.
Nazvuk, 57. Povijest bytka i napuštenost od bitka).
A još kraće seže usmjerenost filozofije prema “znanostima” koja
se – ne slučajno – uobičajila od početka novoga vijeka. Od tog se
smjera pitanja – ne samo onoga koji je izričito “znanstvenoteorijski”
– mora sasvim odustati.
Filozofija nikada ne gradi neposredno na biću, ona priprema isti-
nu bitka i spremna je s obzorima i vidokruzima koji joj se pritom
otvaraju.
50
17. Nužnost filozofije
Filozofija je fuga u biću kao bytku se pokoravajuće raspolaganje
njegovom istinom.
17. Nužnost filozofije
Sva nužnost ima korijene u nekoj nuždi. Filozofija kao prvo i
krajnje osvještenje istine bytka i bytka istine ima svoju nužnost u
prvoj i krajnjoj nuždi.
Ta je nužda ono što čovjeka pokreće u biću i prvo ga dovodi pred
biće u cjelini i u središte bića te tako k njemu samome i time omo-
gućava da povijest počinje ili propada.
To što pokreće je bačenost čovjeka u biće koja ga određuje za
bacača bitka (istine bytka).
Bačeni bacač provodi prvo, tj. utemeljujuće bacanje kao nabačaj
(usp. Utemeljenje, 203. Nabačaj i tu-bitak) bića na bytak. U prvom
početku, kada čovjek uopće tek staje pred biće, sam je nabačaj, kao
i njegov način i njegova nužnost i nužda, još u mraku i zakriven, a
ipak je moćan: φύσις – ἀλήθεια – ἕν – πᾶν – λόγος – νοῦς – πόλεμος
– μὴ ὄν – δίκη – ἀδικία.
Nužnost filozofije sastoji se u tome da ona kao osvještenje ne
mora ukloniti onu nuždu nego je izdržati i utemeljiti, učiniti je te-
meljem povijesti.
Ali ta nužda različita je u bitnim počecima i prijelazima čovjeko-
ve povijesti. Nikada se, međutim, ne smije izvanjski i kratkovidno
shvatiti kao neki manjak, kao siromaštvo i slično. Ona se nalazi izvan
svake mogućnosti “pesimističnog” ili “optimističnog” vrednovanja.
Temeljni ugođaj koji ugađa za nužnost uvijek je u skladu s početnim
iskustvom te nužde.
Temeljni ugođaj prvog početka je divljenje da biće jest, da je sam
čovjek bivstvujući u onome što on nije.
Temeljni ugođaj drugog početka je prestravljenje. Prestravljenje
u napuštenosti od bitka (usp. Nazvuk) i suzdržanost koja se temelji
u takvom prestravljenju kao stvaralačkom.
Nužda kao ono pokrećuće, što tek iznuđuje odluku i lučenje čo-
vjeka kao bića od bića i usred njega i opet k njemu natrag. Ta nužda
pripada istini samog bytka. Najiskonskije, ona je nužda u prinudi
51
 I. PREDPOGLED
za nužnost najviših mogućnosti na čijim se putovima čovjek stvara-
lački – utemeljujući vraća preko samoga sebe i u temelj bića. Ondje
gdje se ta nužda najviše uzdiže, ona proiznuđuje tu-bitak i njegovo
utemeljenje (usp. sada ZS. 37/38 str. 18ff.)*
Nužda, ono pokrećuće, bivajuće – što ako je ona istina samog
bytka, što ako ujedno s iskonskim utemeljenjem istine bytak postaje
bivajućiji – kao dogođaj? I ako tako nužda postaje prinudnijom, jače
pokreće, a to kretanje je u toj žestini samo onaj prijepor koji u preko-
mjernosti prisnosti bića i bytka ima svoj temelj koji se usteže?
18. Nemoć mišljenja
Ona se čini očitom, osobito ako kao moć vrijedi snaga neposred-
nog učinka i provedbe. Ali što ako “moć” znači: utemeljenje i učvr-
šćenje u bit iz “sposobnosti” za preobrazbu? Ni tada još ništa nije
odlučeno o nemoći i moći mišljenja.
Nemoć mišljenja razumljena u uobičajenom smislu ima više ra-
zloga:
1. što se trenutačno ne odvija niti se može odvijati bilo kakvo
bitno mišljenje.
2. što makinacija i doživljaj polažu pravo da budu ono jedino
djelotvorno i stoga “moćno” te ne daju prostora pravcatoj moći.
3. što mi, pretpostavimo li da se posreći neko bitno mišljenje, još
uopće nemamo snage otvoriti se njegovoj istini jer je za to potreban
jedan vlastiti rang tubitka.
4. što se uz sve veće otupljivanje za jednostavnost bitnog osvje-
štenja i uz nedostatak istrajnosti u piitanju svaki razvoj i put odbacu-
je ako već u prvom koraku ne donosi neki “rezultat” pomoću kojega
se nešto može “spraviti” i kojim se nešto može “doživjeti”.
Zato “nemoć” još ne znači odmah i prigovor protiv “mišljenja”
nego samo protiv njegovih preziratelja.
A pravcata moć mišljenja (kao proiz-mišljanje istine bytka) ne
trpi pak nikakvo neposredno utvrđivanje i vrednovanje, pogotovo
* Predavanje u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. Aus-
gewählte ‘Probleme’ der ‘Logik’” (Gesamtausgabe Band 45, str. 67ff.)
52
19. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?)
budući da mišljenje mora voditi u bytak i uvoditi u igru svu začud-
nost bytka te zato nikada ne može počivati na uspjehu nekog učinka
u biću.
To je najskriveniji temelj za samoću mislilačkog piitanja. Osa-
mljenost mislioca, na koju se često poziva, samo je posljedica, tj. ona
ne nastaje nekim povlačenjem samoga sebe, nekim udaljavanjem
od..., nego proizlazi iz porijekla iz područja bytka. Zato se također
nikada ne može ni ukloniti “učincima” i “uspjesima” nekog misli-
oca, time se samo pojačava, ako ovdje uopće ima smisla govoriti o
pojačavanju.
19. Filozofija
(O pitanju: tko smo mi?)
je kao osvještenje bytka nužno samoosvještenje. Predstojeće ute-
meljenje te povezanosti bitno se razlikuje od svake vrste osiguranja
“samo”-izvjesnosti onoga “ja” upravo radi “izvjesnosti”, a ne radi
istine bytka. Ali ona seže još i natrag u jedno iskonskije područje od
onoga koje je u prijelazu morala proći “fundamentalnoontološka”
odredba tu-bitka u “Bitku i vremenu”, koja još ni sada nije dovoljno
razvijena i uzdignuta u znanje onih koji pitaju.
No ukoliko sada nakon iskonskog obrazloženja biti osvještenja
kao samo-osvještenja ulazimo u područje piitanja i “mi” sami, fi-
lozofsko se pitanje, promatrano s te strane, može izraziti u obliku
pitanja: tko smo mi?
Zanemarimo li pitanje o onome tko, na koga mislimo pod onim
“mi”? (usp. LJ.S. 34, Logik*) Na nas same, koji upravo postojimo,
sadašnje i ovdašnje? Kuda prolazi krug koji opisuje granicu? Ili mi-
slimo na samog čovjeka kao takvog? Ali sâm čovjek “jest” samo
kao povijestan nepovijestan. Mislimo li na sebe kao vlastiti narod?
Ali i tada mi nismo jedini, nego kao narod s drugim narodima. I
čime se određuje bit nekog naroda? Odmah postaje jasno: način ka-
ko se u pitanju shvati pitano “mi” već sadrži neku odluku o onome
* Predavanje u ljetnom semestru 1934. “Über Logik als Frage nach der Spra-
che” (Gesamtausgabe Band 38)
53
 I. PREDPOGLED
tko. To znači: mi ne možemo, neovisno o pitanju tko, postaviti ono
“mi” i “nas” takoreći kao nešto dano, nešto čemu nedostaje samo još
odredba onoga tko. I u tom se pitanju nalazi odraz obrata. Ono se ne
može izravno ni postaviti niti odgovoriti na njega. Ali sve dok se bit
filozofije nije pojmila kao osvještenje istine bytka te tako nije postala
djelatna nužnost samo-osvještenja koje otuda izvire, to pitanje ostaje
već kao pitanje vrlo sumnjivo.
1. Pitanje je usprkos onome “mi” ipak usmjereno natrag na nas
same i time “reflektirano”, ono zahtijeva stav okrenut prema natrag,
suprotan izravnosti postupanja i djelovanja.
2. Ali ne čini se da je to pitanje stranputica samo zbog tog reflek-
tiranog stava, nego općenito kao pitanje. I kada ne bi bilo “reflekti-
rano”, kada se ne bi “bavilo” samo “nama”, ono bi bilo “teorijsko”
mudrovanje koje čovjeka odvlači od postupanja i djelovanja i u sva-
kom ih slučaju slabi. Te se dvije sumnje spajaju u jedan zahtjev:
mi trebamo postupajući i djelujući sami biti, a ne propitivati se i
podrivati.
3. Tako je već naznačeno i to da ne postaje jasno čemu postaviti to
pitanje, s čime se povezuje teškoća utvrđivanja gdje uopće možemo
naći odgovor.
I ovdje se čini da se najrazumljivije rješenje nalazi u navedenom
zahtjevu: trebamo – djelujući – sami biti, i upravo taj bitak odgovara
i na pitanje tko smo mi prije no što se ono uopće i postavi.
Volja za samo-bitak čini pitanje suvišnim.
To razmišljanje je jasno, ali samo zato što nastoji – gotovo bez
namjere – ostati na površini.
Jer što sada znači samo-bitak? Da li čovjek jest, jesmo li mi sa-
mo time što onome nam pripada i u što smo zatočeni jednostavno
puštamo da ide svojim tokom? U kojem smislu čovjek jest, kako mi
jesmo, to uopće nije jasno. Nije dovoljno ni uputiti na neko postu-
panje i djelovanje. Svaki “pogon”, svako bavljenje nečim pokreće
čovjeka, i ostaje pitanje da li on već time “jest”. Doduše, ne može se
nijekati da je on na taj način neko biće, ali baš se zato pitanje zaoš-
trava u smislu da li čovjek tada već “jest” ako “jest” i pojavljuje se
samo tako, da li neki narod “jest” on sam stoga što se samo povećava
i smanjuje. Očito je da “bitku” naroda pripada “više”, taj je “bitak”
54
19. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?)
u sebi obilježen vlastitim odnosima bitnih odredaba, čije “jedinstvo”
tek doista ostaje u mraku. Odakle bi npr. potjecalo nastojanje da se
nekom danom narodu da “oblik” putem ustanova i “organizacije”?
To što se čovjek “sastoji” od tijela – duše – duha ne kazuje mnogo.
Jer time se zaobilazi pitanje o bitku tog jedinstvenog postojanja, i
zanemarimo li to da te “sastavnice” i njihovo postavljanje kao čovje-
kovih odredaba ipak pretpostavljaju sasvim osobita povijesna isku-
stva čovjeka i njegova odnosa spram bića. Što leži u “duši” – anima
– ψυχή?, u duhu – animus, spiritus – πνευμα?
Ako se ovdje čini i želi učiniti makar i prvi korak u smjeru ne-
ke jasnoće koja seže dalje od puke tupe upotrebe riječi, pojavljuju
se bitne zadaće razjašnjavanja koje na kraju nisu nevažne za pre-
uzimanje i provedbu bitka čovjeka i naroda nego tek one o njima
odlučuju.
Ali pitanje o “bitku” čovjeka, postavljeno na taj način, zasada
ćemo ostaviti po strani. Kako u slučaju zahtijevanog samo-bitka stoji
s onime sámo?
Sámo – ne znači li to da sebe postavljamo na početak bitka, dakle
prvo imamo “sebe” na oku i na dohvat ruke, pri-sebi smo? Čime i
kako čovjek stječe izvjesnost da je pri-sebi, a ne samo pri nekom
prividu i nekoj površini svoje biti? Poznajemo li sebe – same? Kako
bismo mogli biti mi sami, ako nismo mi sami? I kako bismo mogli
biti sami a da ne znamo tko smo kako bismo imali izvjesnost da smo
oni koji jesmo?
Stoga pitanje tko nije neko pitanje koje pridolazi izvana, kao da
se odgovorom na njega osim toga daje još jedna obavijest o čovjeku
koja je “praktično” suvišna, nego pitanje tko postavlja pitanje o sa-
mo-bitku i time o biti samstvenosti.
U pitanju “tko mi jesmo” leži i stoji pitanje da li mi jesmo. Ta
su dva pitanja nerazdvojna, i ta nerazdvojnost samo je opet naznaka
skrivene biti čovjekova bitka, i to povijesne.
Ovdje se otvara pogled u posve drukčije povezanosti, druge vrste
od one za koju znaju puko proračunavanje i njegovanje danog ljud-
skog bića, kao da je na njemu uvijek samo potrebno neko preobliko-
vanje poput onoga koje lončar obavlja na grumenu gline.
Samstvenost čovjeka – povijesnog kao naroda – područje je u
kojemu se zbiva čovjekovo pri-sposobljavanje sebi kada on sam
55
 I. PREDPOGLED
dospije u otvoreni vrijeme-prostor u kojemu se može zbivati neko
osposobljavanje.
Zato se čovjekov najvlastitiji “bitak” temelji u pripadnosti istini
bitka kao takvog, a to je opet zato što bit bitka kao takvog, ne bit čo-
vjeka, u sebi sadrži doziv čovjeku kao doziv koji ga određuje za po-
vijest (usp. Utemeljenje, 197. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost).
Otuda postaje jasno: ono pitanje tko kao provedba samoosvješte-
nja nema ništa zajedničko s nekom opsjednutošću svojim ja i znati-
željnom izgubljenošću u mudrovanje o “vlastitim” doživljajima ne-
go je bitna staza provedbe pitanja o najupitnijemu, onog pitanja koje
tek otkriva dostojnost najupitnijega, pitanja o istini bitka.
Samo onaj tko poima da čovjek mora povijesno utemeljiti svoju
bit utemeljenjem tu-bitka, da ustojnost izdržavanja tu-bitka nije ništa
drugo nego boravljenje u vrijeme-prostoru onog zbivanja koje se do-
gađa kao bijeg bogova, samo onaj tko stvarajući povlači tugu i radost
dogođaja u suzdržanost kao temeljni ugođaj može slutiti bit bitka i u
takvom osvještenju pripremati istinu za ono buduće istinito.
Onaj tko se žrtvuje za tu pripremu stoji na prijelazu i morao je
posegnuti daleko naprijed te od onoga današnjeg, ma koliko ono mo-
glo biti neposredno prijeko potrebno, ne smije očekivati neposredno
razumijevanje već u najboljem slučaju samo otpor.
Osvještenje kao samo-osvještenje, kako ono ovdje postaje nužno
iz piitanja o biti bytka, daleko je od one clara et distincta perceptio
u koju ego uranja i postaje izvjesnim. Budući da se samstvenost –
poprište trenutka doziva i pripadnosti – prvo mora izložiti odluci, u
prijelazu se ne može pojmiti što mu se sprema.
Sva “pozivanja” na ono prošlo ostaju nestvaralačka ako ne izviru
iz krajnjih odluka nego samo služe tome da se one zaobiđu pomoću
što više pomiješanoga.
U osvještenju i pomoću njega nužno se zbiva uvijek-još-drugo,
što zapravo treba pripremiti, ali što ne bi nalazilo poprište dogođaja
kada ne bi bilo krčevine za ono skriveno. Filozofija kao samo-osvje-
štenje na naznačen način provediva je tek kao početno mišljenje dru-
gog početka.
To samo-osvještenje ima iza sebe sav “subjektivizam”, pa i onaj
koji se najopasnije skriva u kultu “osobe”. Gdje je ono počelo, a
56
19. Filozofija (O pitanju: tko smo mi?)
odgovarajuće tome i “genij” u umjetnosti, sve se, usprkos suprotnim
uvjeravanjima, kreće putem novovjekovnog mišljenja utemeljenog
na onome “ja” i svijesti. Razumije li se osoba kao “duh-duša-tijelo”
ili se ta mješavina okrene i na prvo mjesto postavi tijelo, to ništa ne
mijenja na tome da ovdje vlada zbrkanost mišljenja koje izbjegava
svako pitanje. “Duh” se pritom uvijek shvaća kao “um”, kao sposob-
nost da se kaže ja. Tu je čak i Kant već bio dalje od tog biološkog
liberalizma. Kant je vidio: osoba je više nego “ja”; ona se temelji na
samo-zakonodavstvu. Naravno, i to je ostajao platonizam.
A želi li se možda biološki utemeljiti kazivanje ja? Ako ne, onda
je preokret ipak samo igra, što ostaje i bez toga, jer se ovdje bez pita-
nja i dalje pretpostavlja prikrivena metafizika “tijela” i “osjetilnosti”,
“duše” i “duha”.
Samo-osvještenje kao utemeljenje samstvenosti nalazi se izvan
navedenih nauka. Ono doduše zna da se radi o bitnoj odluci hoće li
se postaviti pitanje tko mi jesmo? ili će se ono ne samo zaobići nego
uopće nijekati kao pitanje.
Ne htjeti pitati to pitanje znači: ili izbjegavati tu istinu o čovjeku
ili pak širiti uvjerenje da je za svu vječnost odlučeno tko mi jesmo.
Zbiva li se to drugo, onda se sva iskustva i postignuća provode
samo kao izraz sebi “samome” izvjesnog “života” i zato se smatra da
se mogu organizirati. Načelno nema iskustva koje bi čovjeka ikada
moglo postaviti iznad njega samoga u neko netaknuto područje iz
kojega bi dosadašnji čovjek mogao postati upitnim. To je, naime, ona
sigurnost u samoga sebe, najdublja bit “liberalizma” koji se upra-
vo zato naizgled može slobodno razvijati i zavjetovati se napretku
za svu vječnost. Stoga “svjetonazor”, “osoba”, “genij” i “kultura”
predstavljaju opremu i “vrijednosti” koje se na ovaj ili onaj način
trebaju ozbiljiti.
Ovdje je pitati pitanje tko mi jesmo doista opasnije od svakog
drugog protivništva s kojim se ikada moguće susresti na istoj razini
neke izvjesnosti o čovjeku (krajnji oblik marksizma, koji nema ni-
kakve bitne veze sa židovstvom, pa čak ni s rustvom; ako igdje još
drijema neke nerazvijena duhovnost, onda je to u ruskom narodu;
boljševizam je iskonski zapadna, europska mogućnost: pojava masa,
industrija, tehnika, odumiranje kršćanstva; ali ukoliko je vladavina
57
 I. PREDPOGLED
uma kao izjednačavanje svih samo posljedica kršćanstva, a ono je u
temelju židovskog porijekla (usp. Nietzscheovu misao o robovskom
ustanku morala), onda je boljševizam doista židovski; ali onda je i
kršćanstvo u temelju boljševičko! I koje odluke tada postaju nuž-
ne?).
No opasnost pitanja tko mi jesmo ujedno je, ako opasnost može
proiznuditi ono najviše, jedini način da dođemo do samih sebe i time
prokrčimo put iskonskom spasu, tj. opravdanju Zapada iz njegove
povijesti.
Opasnost tog pitanja u sebi je tako bitna za nas da ono gubi privid
protivništva novoj njemačkoj volji.
Ali to pitanje kao filozofsko mora se dugo pripremati i ono ne
može – ako razumije sámo sebe – polagati pravo na to da nadomješta
djelovanje koje je neposredno nužno u trenutku ili da ga želi i samo
određivati.
Pogotovo jer pitanje tko mi jesmo mora ostati čisto i potpuno
uključeno u piitanje temeljnog pitanja: kako biva bytak?
20. Početak i početno mišljenje*
Početak je ono sebeutemeljujuće predujmljujuće; sebe utemelju-
jući u sobom iz temelja dokučenom temelju; predujmljujuće kao ute-
meljujuće i zato neprestižno. Budući da je svaki početak neprestižan,
on se stalno mora ponavljati i u suočavanju se postavljati u jedinca-
tost svoje početnosti i time svojega nezaobilaznog predujmljivanja.
To suočavanje je iskonsko ako je sámo početno, a to je nužno kao
drugi početak.
Samo ono jednokratno je ponovljivo. Samo ono u sebi ima temelj
nužnosti da se k njemu ponovno vraća i da se preuzima njegovu po-
četnost. Ponavljanje ovdje ne znači glupu površnost i nemogućnost
pukog nastupanja istoga po drugi i treći put. Jer početak se nikada ne
* o “početku” usp. predavanje u ljetnom semestru 1932. “Der Anfang der aben-
dländischen Philosophie” (Gesamtausgabe Band 35); rektorski govor iz 1933. “Die
Selbstbehauptung der deutschen Universität” (Gesamtausgabe Band 16); frajbur-
ško predavanje iz 1935. “Vom Ursprung des Kunstwerks”
58
21. Početno mišljenje (Nabačaj)
može shvatiti kao ono isto zato što je on predujmljujući i tako svaki
put drukčije preseže ono što je njime počelo te prema tome određuje
njegovo ponavljanje.
Ono početno nikada nije ono novo, jer to je samo ono što je pro-
lazno samo jučerašnje. Početak također nikada nije ni ono “vječno”,
jer on se upravo ne izdvaja i ne uklanja iz povijesti.
No što je početak mišljenja – u značenju osvještenja bića kao
takvog i istine bytka?
21. Početno mišljenje*
(Nabačaj)
Proizmišljanje istine bytka bitno je na-bačaj. Biti nekog takvog
nabačaja pripada i to da on u provedbi i razvoju mora samoga sebe
postaviti natrag u ono što se njime otvorilo. Tako se može pojaviti
dojam da ondje gdje vlada nabačaj postoji samovolja i da se skreće
u područje neutemeljenoga. Ali nabačaj se upravo dovodi do temelja
i tako samoga sebe prvo mijenja u nužnost, s kojom je iz temelja
povezan, premda prije svoje provedbe još skriveno.
Nabačaj biti bytka samo je odgovor na doziv. Pošto se razvije,
nabačaj gubi svaki privid samovlasnosti, a ipak nikada ne prelazi u
gubljenje samoga sebe i predaju. Njegova otvorenost postoji samo
u utemeljenju koje oblikuje povijest. Ono u nabačaju nabačeno pre-
vlašćuje njega samoga i daje mu za pravo.
Nabačaj razvija nabacivača i ujedno ga hvata u ono njime otvo-
reno. To hvatanje, koje pripada bitnom nabačaju, početak je uteme-
ljenja istine izborene u nabačaju.
Što i tko nabacivač “jest”, to tek iz istine nabačaja postaje shvat-
ljivim, ali ujedno i skrivenim. Jer najbitnije je to da otvaranje kao
krčevina omogućava sebeskrivanje i tek tako sklanjanje istine dobi-
va svoj temelj i poticaj (usp. Utemeljenje, 244. i 245. Istina i skla-
njanje).
* usp. Utemeljenje
59
 I. PREDPOGLED
22. Početno mišljenje
je proiz-mišljanje istine bytka i tako dokučivanje temelja. U po-
čivanju na temelju ono objavljuje prvo i samo svoju utemeljujuću,
sabiruću i zadržavajuću snagu.
No kako je proiz-mišljanje bytka neko počivanje? Otvarajući ono
najdostojnije piitanja, ono odaje priznanje i time najviše uznosi ono
u čemu piitanje počiva, tj. ne prestaje. Jer inače ono, piitanje, kao
otvarajuće ne bi moglo počivati.
Počivanje znači da piitanje nalazi put u područje krajnjeg titranja,
u pripadnost krajnjem zbivanju, a to znači obrat u dogođaju (usp.
Posljednji bog, 255. Obrat u dogođaju). Nalaženje puta zbiva se u
skoku, koji se razvija kao utemeljenje tu-bitka.
23. Početno mišljenje.
Zašto mišljenje iz početka?
Zbog čega iskonskije ponavljanje prvog početka?
Zbog čega osvještenje njegove povijesti?
Zbog čega suočavanje s njegovim krajem?
Zato što je drugi početak (iz istine bitka) postao nužan?
Zašto pak uopće početak? (Usp. Überlegungen IV o početku i
prijelazu).
Zato što nas samo još najveće zbivanje, najprisniji dogođaj, može
spasiti iz izgubljenosti u pogon pukih zgoda i makinacija. Mora se
dogoditi nešto što nam otvara bitak i postavlja nas natrag u njega i
tako nas dovodi k nama samima i pred djelo i žrtvu.
Ali sada je najveći dogođaj uvijek početak, pa bio to i početak
posljednjeg boga. Jer početak je ono skriveno, iskon koji još nije zlo-
rabljen i trošen, koji, uvijek izmičući, najdalje predujmljuje i tako u
sebi pohranjuje najvišu vladavinu. Ta nekorištena moć zatvorenosti
najbogatijih mogućnosti hrabrosti (ugođeno-znajuće volje za dogo-
đaj) jedini je spas i kušnja.
Iz tog je razloga nužno početno mišljenje kao suočavanje prvog
početka, koji se tek treba ponovno zadobiti, i drugog početka, koji
60
23. Početno mišljenje. Zašto mišljenje iz početka?
se treba razviti; i u toj nužnosti ono prisiljava na najšire i najoštrije i
najstalnije osvještenje i sprečava svaki bijeg od odluka i izlaza.
Početno mišljenje ostavlja dojam potpune sporednosti i beskori-
snosti. A ipak, ako se već misli na korist, što je korisnije od spaša-
vanja u bitak?
Što, dakle, početak jest, kada može postati ono najviše sveg bića?
On je bivanje samoga bitka. Ali taj početak postaje provedivim tek
kao drugi u suočavanju s prvim. Početak – početno pojmljen – je sam
bytak. I u skladu s njime je i mišljenje iskonskije od pred-očavanja
i suđenja.
Početak je sam bytak kao dogođaj, skrivena vladavina iskona isti-
ne bića kao takvog. A bytak je kao dogođaj početak.
Početno mišljenje je:
1. Puštati da bytak iz izmuknuća kazivanja poimajuće riječi strši
u biće. (Graditi na toj planini.)
2. Priprema te gradnje pripremanjem drugog početka.
3. Pokrenuti drugi početak kao suočavanje s prvim u njegovu
iskonskijem ponavljanju.
4. u sebi sigetski, u najizričitijem osvještenju upravo kao izmu-
knuće.
Drugi početak mora se proishoditi posve iz bytka kao dogođaja
i bivanja njegove istine i njezine povijesti (usp. npr. drugi početak i
njegov odnos spram njemačkog idealizma).
Početno mišljenje premješta svoje piitanje o istini bytka dale-
ko natrag u prvi početak kao iskon filozofije. Time si priskrbljuje
jamstvo da u svojem drugom početku dolazi izdaleka i u svladanom
nasljeđu nalazi svoju najvišu buduću postojanost te time u preobra-
ženoj (s obzirom na prvi početak) nužnosti ponovno stiže do samoga
sebe.
Odlika iskonskog mišljenja njegova je gospodska bit, čime se
tek iznuđuje i provodi suočavanje u najvišemu i najjednostavnijemu.
Početno mišljenje je gospodsko znanje. Onaj tko želi ići daleko na-
trag – prvi početak – mora u sebi predmisliti i iznijeti jednu veliku
budućnost.
Filozofsko mišljenje nikada ne može zahtijevati neodgodivu, svi-
ma zajedničku primjenu i usvajanje. Ono ne trpi nikakvo iskorišta-
61
 I. PREDPOGLED
vanje. Budući da takvo mišljenje misli ono najjedincatije u njegovoj
začudnosti, bytak, što je inače ono najopćenitije i najuobičajenije u
običnom razumijevanju bitka, to mišljenje nužno ostaje rijetko i čud-
no. Ali budući da mu je svojstvena ta beskorisnost, ono neposredno i
unaprijed mora podržavati i potvrđivati one koji mogu orati i loviti,
baviti se obrtom i voziti, graditi i uređivati. Ono sámo mora znati da
u svako doba vrijedi kao neisplativ trud.
U području drugog početka nema ni “ontologije” ni uopće “me-
tafizike”. Nema “ontologije” jer provodno pitanje više ne određuje
mjeru i okrug. Nema “metafizike” jer se uopće ne polazi od bića kao
danoga ili znanog predmeta (idealizam) niti se do nečega drugoga
tek prekoračuje (usp. Doigra). I jedno i drugo su samo još prijelazna
imena kako bi se uopće moglo doći do nekog sporazumijevanja.
Koji su putovi i načini prikaza i priopćavanja fuge početnog mi-
šljenja? Prvo oblikovanje fuge (Nazvuk – Posljednji bog) ne može
izbjeći opasnost da ga se čita kao širok “sistem”, tj. tako se prima na
znanje. Izdvajanje pojedinih pitanja (iskon umjetničkog djela) mo-
ra se odreći ravnomjernog otvaranja i oblikovanja cijelog područja
fuge.
To dvoje u nadopunjavanju uvijek ostaje samo put u nuždi. Ali
ima li u doba nužde drugih putova? Kakva je sreća ovdje dana pjesni-
ku! Znakovi i slike smiju mu biti najdublja nutrina, a pregledan oblik
“pjesme” uvijek može u sebe pohraniti ono što mu je najbitnije.
No što ondje gdje pojam želi promjeriti nužnost, a pitanje svoje
staze?
24. Pogrešna očekivanja od početnog mišljenja
Nešto takvo je zahtjev da se neposredno kaže gdje leži odluka
(a da se nije izdržala nužda); da se navede što valja činiti, a da se
nije iz temelja utemeljilo povijesno mjesto za buduću povijest; da
se neposredno postigne spas, a da se on ne može osloniti na neku
dalekosežnu volju za promjenu ciljeva.
Zabuna u zauzimanju stava spram mišljenja dvojaka je:
1. precjenjivanje, ukoliko se očekuju neposredni odgovori za ne-
62
25. Povijesnost i bitak
ki stav koji se želi poštedjeti piitanja (odlučnosti za osvještenje i
izdržavanje nužde).
2. potcjenjivanje, stoga što se ono mjeri na osnovi običnog pred-
očavanja i na njemu se ne prepoznaje snaga koja utemeljuje vrijeme-
prostor, pripremni karakter.
Onaj tko želi biti čak učitelj u području početnog mišljenja, taj
mora posjedovati suzdržanost sposobnosti da se odrekne “utjecaja”,
taj se nikada ne smije dati zavarati prividnim uspjehom da se o nje-
mu govori.
Ali najtežu prepreku početno mišljenje nalazi u neizrečenom
samorazumijevanju koje današnji čovjek ima o sebi. Posve zane-
marujući pojedina tumačenja i ciljeve, možemo reći da čovjek sebe
shvaća kao dani “primjerak” vrste “ljudsko biće”. To se prenosi i na
povijesni bitak kao pojavu unutar stvorene supripadnosti. Gdje vlada
to tumačenje bitka čovjeka (a time i bitka nekog naroda), tu nedosta-
je svaki priključak i svako pravo na neki nadolazak boga, pa čak ni
pravo na iskustvo bijega bogova. Upravo to iskustvo pretpostavlja
da povijesno ljudsko biće zna da je odmaknuto u otvoreno središte
bića koje je napustila istina njegova bitka.
Ona zbrka u očekivanjima izvire iz nerazumijevanja biti istine
kao krčećeg skrivanja onoga tu koje se mora izdržati u ustojnosti
piitanja.
Ali svako sabiranje na iskonskiju supripadnost može se pripremiti
za temeljno iskustvo tu-bitka.
25. Povijesnost i bitak
Povijesnost je ovdje shvaćena kao jedna od istina, krčeće skri-
vanje bitka kao takvog. Početno mišljenje kao povijesno, tj. koje
suutemeljuje povijest u pokornom raspolaganju.
Vladavina nad masama koje su postale slobodne (tj. raspuštene
i sebične) mora se uspostaviti i održavati okovima “organizacije”.
Može li tim putem ono što se tako “organiziralo” ponovno urasti u
svoje iskonske temelje, ne samo obuzdati nego i preobraziti ono ma-
sovno? Ima li ta mogućnost ikakvih izgleda s obzirom na sve veću
“izumjetničarenost” života koja olakšava i sama organizira onu “slo-
63
 I. PREDPOGLED
bodu” masa, proizvoljnu dostupnost svega za sve? Nitko ne bi trebao
potcjenjivati važnost suprotstavljanja nezadrživom raskorjenjivanju,
otpora, to je prvo što se mora zbiti. Ali jamči li to, i prije svega jamče
li sredstva koja su za to djelovanje upravo nužna, i preobrazbu ra-
skorjenjivanja u neko ukorjenjivanje?
Ovdje je potrebna još i jedna druga vladavina, jedna skrivena i
suzdržana, dugo osamljena i tiha. Ovdje se moraju pripremati oni
budući, moraju se stvarati nova stajališta u samom bitku, iz kojih se
opet događa jedna postojanost u prijeporu zemlje i svijeta.
Oni koji znaju moraju željeti i ujedno potvrđivati oba – iz temelja
različita – oblika vladavine. Ovdje je ujedno i jedna istina u kojoj se
naslućuje bit bytka: u bytku bivajuća krševitost u najvišu jedincatost
i najpliće poopćenje.
26. Filozofija kao znanje
Ako znanje kao pohrana istine istinitoga (biti istine u tu-bitku)
odlikuje budućeg čovjeka (u odnosu na dosadašnju umnu životinju)
i podiže ga u stražarstvo za bytak, onda je najviše znanje ono koje
postaje dovoljno jako da bude iskon jednog odricanja. Odricanje
se doduše smatra slabošću i izmicanjem, odustajanjem volje; tako
doživljeno, odricanje je predaja i odbacivanje.
Ali postoji jedno odricanje koje ne samo da zadržava, nego čak
tek izboruje i iz-trpljuje, ono odricanje koje nastaje kao spremnost
za uskraćivanje, zadržavanje toga začudnoga. koje takvo biva kao
sam bytak, ona sredina spram bića i spram bogovanja koja uprosto-
ruje otvoreno između u čijem se vrijeme-prostoru djelovanja jedno u
drugo pretvaraju sklanjanje istine u biće te bijeg i nadolazak bogova.
Znanje o uskraćivanju (tu-bitak kao odricanje) razvija se kao duga
priprema odluke o istini, hoće li ona još jednom ovladati istinitim (tj.
ispravnim) ili će se i sama mjeriti samo po njemu i stoga po onome
što je ispod nje, hoće li istina ne samo ostati cilj tehničko-praktičnog
spoznavanja (neka “vrijednost” i neka “ideja”) nego postati uteme-
ljenjem bunta uskraćivanja.
To znanje razvija se kao piitanje o bytku koje seže daleko napri-
64
27. Početno mišljenje (pojam)
jed, piitanje čija upitnost tjera sve djelovanje u nuždu i biću uspo-
stavlja svijet i spašava pouzdanost zemlje.
27. Početno mišljenje
(pojam)
“Mišljenje” je po običnoj, odavno uvriježenoj odredbi pred-oča-
vanje nečega u njegovoj ἰδέα kao κοινόν, pred-očavanje nečega kao
općenitoga.
No to mišljenje jednom se odnosi na ono pred-ručno, već prisut-
no (određeno tumačenje bića). Ali stoga je ono uvijek naknadno,
time što onome što se već protumačilo samo daje njegovu krajnju
općenitost. To mišljenje na različite načine vlada u znanosti. Shva-
ćanje “općenitoga” je dvoznačno, pogotovo budući da već ni oznaka
mišljenoga kao κοινόν iskonski ne potječe od njega samoga nego se
promatra polazeći od “mnogoga”, “bića” (kao μὴ ὄν). Polazište u
mnogome i temeljni odnos spram njega presudno je i isprva, također
i unutar stajališta svijesti, takvo da je ono ono nasuprotno, a da prije
toga zapravo nije određeno i utemeljeno u svojoj istini. Ona se prvo
treba pribaviti kroz ono “opće”. Potom se to shvaćanje mišljenja spa-
ja s polazištem i zadobivanjem “kategorija” te mjerodavnim postaje
“oblik mišljenja” iskaza.
To je mišljenje nekoć – u prvom početku – kod Platona i Aristo-
tela još bilo stvaralačko. Ali ono je stvaralo upravo ono područje
u kojemu se ubuduće zadržavalo predočavanje bića kao takvog, u
kojemu se zatim sve prikrivenije razvijala napuštenost od bitka.
Početno mišljenje iskonska je provedba nazvuka, doigre, skoka
i utemeljenja u njihovu jedinstvu. Provedba ovdje znači da se oni –
nazvuk, doigra, skok, utemeljenje u njihovu jedinstvu – uvijek pre-
uzimaju i izdržavaju samo ljudski, da su oni sami uvijek bitno neko
drugo i pripadaju zbivanju tu-bitka.
Oštrina kazivanja u tom mišljenju i jednostavnost odredbene ri-
ječi mjere se jednom pojmovnošću koja odbacuje svako puko oštro-
umlje kao praznu nametljivost. Poima se ono što se ovdje jedino i
uvijek treba pojmiti, bytak uvijek samo u udesu onih fuga. Gospod-
sko znanje tog mišljenja nikada se ne može iskazati u jednoj rečenici.
65
 I. PREDPOGLED
Ali jednako tako ono što treba znati ne može niti ostati prepušteno
nekom neodređenom tinjajućem predočavanju.
Pojam je ovdje u iskonskom smislu “ukupnosni pojam”, i to prvo
i uvijek u odnosu na prateći suobuhvat obrata u dogođaju.
Ukupnosnost se prvo može naznačiti kroz onaj odnos koji svaki
pojam bitka kao pojam, tj. u svojoj istini, ima spram tu-bitka te time
spram ustojnosti povijesnog čovjeka. No ukoliko se tu-bitak uteme-
ljuje tek kao pripadnost dozivu u obratu dogođaja, ono najprisnije
ukupnosnog pojma leži u poimanju samog obrata, u onom znanju
koje, izdržavajući nuždu napuštenosti od bitka, stoji u spremnosti za
doziv; u onom znanju koje govori time što prije toga šuti iz izdrža-
vajuće ustojnosti u tu-bitku.
Ukupnosni pojam ovdje nikada nije u-ključivanje u smislu obu-
hvaćanja po vrsti nego znači znanje koje dolazi iz ustojnosti te pri-
snost obrata podiže u krčeće skrivanje.
28. Neizmjernost početnog mišljenja
kao konačnog mišljenja
Za to mišljenje i njegov poredak što ga je ono sámo razvilo ne
postavlja se pitanje pripada li njemu neki sistem ili ne. “Sistem” je
moguć samo kao posljedica vladavine matematičkog mišljenja (u
širokom smislu) (usp. ZS 35/6*). Zato je ono mišljenje, koje stoji
izvan tog područja i odgovarajuće odredbe istine kao izvjesnosti,
bitno bez sistema, ne-sistematsko; ali stoga ono nije samovoljno i
zbrkano. Ne-sistematsko znači “zbrkano” i neuređeno samo ako se
mjeri po sistemu.
Početno mišljenje u drugom početku ima strogost druge vrste:
slobodu udesa njegovih fuga. Ovdje se jedno sklapa s drugim iz gos-
podstvenosti pitajućeg pripadanja dozivu.
Strogost suzdržanosti drukčija je od strogosti “egzaktnosti” odri-
ješenog, svakome jednako pripadnog i ravnodušnog “rezoniranja” s
njegovim rezultatima koji su za takve zahtjeve izvjesnosti nepobitni.
* Predavanje u zimskom semestru 1935/36 “Die Frage nach dem Ding. Zu
Kants Lehre von den transzendentalen Grundsätzen” (Gesamtausgabe Band 41)
66
30. Početno mišljenje (kao osvještenje)
Ovdje nešto nepobitno postoji samo stoga što se pretenzija na istinu
zadovoljava ispravnošću izvođenja i prilagođavanjem nekom usmje-
renom i izračunjivom poretku. Ta skromnost temelj nepobitnoga.
29. Početno mišljenje*
(Pitanje o biti)
U području provodnog pitanja shvaćanje biti određeno je polaze-
ći od bićevnosti (οὐσία – κοινόν); i bitnost biti u njezinoj je najvećoj
mogućoj općenitosti. Obratno, to znači: ono pojedinačno i raznoliko,
što dospijeva pod pojam biti i odakle on polazi, proizvoljno je; štovi-
še, bitna je upravo proizvoljnost bića, koja ipak i upravo naznačuje
pripadnost biti.
Ondje gdje se, naprotiv, bytak poima kao dogođaj, tu se bitnost
određuje iz iskonskosti i jedincatosti samog bytka. Bit nije ono op-
ćenito nego bivanje upravo svake jedincatosti i ranga bića.
Pitanje biti u sebi sadrži ono odlukovno, koje sada iz temelja
prožima pitanje bitka.
Nabačaj je rangiranje i odluka.
Načelo početnog mišljenja stoga glasi udvostručeno: svaka bit
je bivanje.
Svako bivanje određuje se iz bitnoga u smislu iskonski-jedinca-
toga.
30. Početno mišljenje
(kao osvještenje)
je kao provedba i priprema nazvuka i doigre bitno isprva prijelaz
i kao takav propadanje.
U prijelazu se provodi osvještenje, a osvještenje je nužno samo-
osvještenje. To pak upućuje na to da se to mišljenje ipak odnosi na
nas same te stoga na čovjeka i zahtijeva novu odredbu čovjekove
biti. Ukoliko je ona u novome vijeku određena kao svijest i samosvi-
jest, izgleda da prijelazno osvještenje mora postati novo razjašnjenje
* usp. u “Skok”: bytak biti.
67
 I. PREDPOGLED
samosvijesti. Pogotovo budući da se ne možemo jednostavno oslo-
boditi iz današnjeg stanja samosvijesti, koja je više računska. Prema
tome, temeljno iskustvo početnog mišljenja ipak je biće u smislu
današnjeg čovjeka i njegova položaja te stoga “refleksija” čovjeka
na “sebe”.
U tom promišljanju ima nečega ispravnog, ali ono je ipak nei-
stinito. Ukoliko čovjeka nose i njime vladaju povijest i povijesno
osvještenje, svako je osvještenje također i samoosvještenje. Samo
što osvještenje koje se treba provesti u početnom mišljenju ne uzima
samobitak današnjeg čovjeka kao dan, kao nešto što se može nepo-
sredno dosegnuti u predočavanju onoga “ja” i mi i njihova položaja.
Jer baš se tako samstvenost ne zadobiva nego se definitivno gubi i
iskrivljuje (usp. Utemeljenje, 197. Tu-bitak – vlasništvo – samstve-
nost).
Naprotiv, osvještenje početnog mišljenja tako je iskonsko da ono
prvo pita kako se može utemeljiti samstvo, u čijem području “mi”, ja
i ti, uvijek dolazimo k sebi samima. Dakle upitno je nalazimo li re-
fleksijom na “nas” sebe same, naše samstvo, ima li u skladu s tim na-
bačaj tu-bitka uopće ikakve veze s razjašnjenjem “samo”-svijesti.
Nipošto pak nije sigurno da se “samstvo” ikada može odrediti
pomoću predodžbe onoga ja. Naprotiv, valja prepoznati da se sam-
stvenost javlja tek iz utemeljenja tu-bitka, a ono se provodi kao
dogođenje pripadnoga u doziv. Tako se otvorenost i utemeljenje
samstva javlja iz istine bytka i kao istina bytka (usp. Utemeljenje,
197. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost). Samoosvještenju ovdje ne
uči drukčije usmjerena raščlamba ljudskog bića ni naznaka drukčijih
načina čovjekova bitka – sve za sebe uzeto kao poboljšana antropo-
logija – nego pitanje o istini bitka priprema područje samstvenosti u
kojemu, povijesno postupajući i djelujući, čovjek – mi – oblikovan
kao narod tek dolazi do svojega samstva.
Naravno, osobitost tu-bitka kao utemeljenog u samobitku prvo
se u prijelazu iz dosadašnje jastvene samosvijesti može i naznačiti
samo polazeći od nje; tu-bitak kao uvijek moj. Pritom treba imati na
umu da je i ta jastvena samosvijest kod Kanta i njemačkog idealiz-
ma već dosegnula jedan sasvim drugi lik, u kojemu je supostavljena
dodijeljenost onome “mi” i onome povijesnome i apsolutnome. S
68
31. Stil početnog mišljenja
tu-bitkom odmah je posve dan i premještaj u otvoreno. Ovdje još
željeti naći neki “subjektivizam” svaki je put površno, ako se i za-
nemari sve drugo.
Osvještenje početnog mišljenja odnosi se na nas (same), a ipak
i ne. Ne na nas da bi otuda utvrdilo mjerodavne odredbe, ali na nas
kao povijesna bića, i to u nuždi napuštenosti od bitka (najprije propa-
danje razumijevanja bitka i zaborav bitka). Na nas, koji smo tako već
postavljeni u izloženosti u biće, na nas na taj način kako bi nadilazeći
nas našlo samobitak.
Prijelazni karakter početnog mišljenja sa sobom neizbježno nosi
tu dvoznačnost, kao da se radi o nekom antropološki egzistencijal-
nom osvještenju u uobičajenom smislu. No zapravo je svaki korak
nošen pitanjem o istini bytka.
Pogled na nas provodi se iz predskoka u tu-bitak. No za prvo
osvještenje najprije se moralo uopće pokušati na krajnjim načinima
čovjekova bitka istaknuti drukčijost tubitka nasuprot svem “doživ-
ljavanju” i “svijesti”.
Lako je doći u iskušenje da se cijelo osvještenje u I. polovici “Bit-
ka i vremena” ipak ograniči na okružje neke samo drukčije usmje-
rene antropologije.
31. Stil početnog mišljenja
Stil: samo-izvjesnost tubitka u njegovu utemeljujućem zakono-
davstvu i u njegovu gnjevnom postojanju.
Stil suzdržanosti, jer ona iz temelja ugađa ustojnost, sjećajuće
očekivanje dogođaja.
Ta suzdržanost ugađa i sve prepiranje prijepora između svijeta i
zemlje.
Ona se podređuje blagoj mjeri – koju proishodi šutnjom – i u sebi
miri ljuti gnjev, koji se oboje – supripadni – susreću kao različiti iz
zemlje kao i od svijeta.
Stil kao izrasla izvjesnost provedbeni je zakon istine u smislu
sklanjanja u biće. Budući da je npr. umjetnost stavljanje istine u dje-
lo, a u djelu sklanjanje u samom sebi dolazi u odnos spram samoga
sebe, “stil” je, iako jedva pojmljen, osobito vidljiv na polju umjet-
69
 I. PREDPOGLED
nosti. Ali ovdje se ipak ideja stila ne prenosi u proširenom obliku s
umjetnosti na tu-bitak kao takav.
32. Dogođaj
Jedan presudan uvid poslije provedbe nazvuka i doigre
Važno je unaprijed sagledati odnos bitka i istine i pratiti kako se
odavde, uz svu različitost,utemeljuje iskonska pripadnost vremena i
prostora.
Istina je krčeće skrivanje koje se zbiva kao odmaknuće i nama-
knuće. To dvoje, kako u njihovu jedinstvu tako i u prekomjernosti,
daju ograđenu otvorenost za igru bića koje u sklanjanju svoje istine
postaje bivstvujuće kao stvar, pribor, makinacija, djelo, čin, žrtva.
Ali odmaknuće i namaknuće mogu se učvrstiti i u nekoj ravno-
dušnosti, a tada se ono otvoreno smatra onime jednostavno danim,
čime se budi dojam da je ono biće sámo, jer je zbiljsko. Polazeći od
te i same skrivene ravnodušnosti prividnog neodmaknuća i nenama-
knuća, odmaknuće i namaknuće se čine kao iznimke i nešto čudno-
vato, premda zapravo pokazuju temelj i bit istine. Ona ravno-dušnost
je i područje u kojemu se odigrava svako pred-očavanje, mnijenje,
svaka ispravnost (usp. Utemeljenje: o prostoru).
No ona bit istine, odmičuće-namičuća krčevina i skrivanje kao
iskon onoga tu, biva u svojem temelju koji mi doživljavamo kao do-
gođenje. Približavanje i bijeg, nadolazak i odlazak, ili jednostavno
izostajanje bogova; za nas u vladanju, tj. u početku i vladavini nad
tim zbivanjem, koja će se početna vladavina kraja pokazati kao po-
sljednji bog. U njegovu namigivanju prvi put postaje vidljivim sam
bitak, dogođaj kao takav, i tom svijetljenju potrebno je utemeljenje
biti istine kao krčevine i skrivanja i njezino posljednje sklanjanje u
promijenjenim likovima bića.
Što se inače i dosada mislilo o prostoru i vremenu koji pripadaju
tom iskonu istine, to je, kako to prvi izveo još Aristotel u svojoj
“Fizici”, već posljedica već utvrđene biti bića kao οὐσία i istine kao
ispravnosti i svega onoga što iz toga proizlazi kao “kategorije”. Ka-
da Kant naziva prostor i vrijeme “zorovima”, onda je to unutar te
povijesti samo slab pokušaj da se uopće spasi zasebna bit prostora
70
32. Dogođaj. Jedan presudan uvid poslije provedbe nazvuka i doigre
i vremena. Ali Kant nema puta do biti prostora i vremena. Usmje-
renost na “ja” i “svijest” i pred-očavanje ionako zatvara sve staze i
putove.
Istina*
Ono što se o tome naznačilo predavanjima o umjetničkom djelu
i pojmilo se kao “uređenje”, to je već posljedica sklanjanja koje
zapravo pohranjuje ono iskrčeno-skriveno. Upravo to pohranjivanje
omogućava da biće jest i to da jest biće koje ono jest i može biti u
istini još netaknutog bitka i načina kako je ta istina razvijena. (Ono
što vrijedi kao bivstvujuće, ono prisutno, ono zbiljsko, s čime se
samo tek dovode u odnos ono nužno i moguće, uobičajen primjer iz
povijesti prvog početka.)
Sámo sklanjanje provodi se u tu-bitku i kao on. I to se zbiva,
zadobiva i gubi povijest, u ustojnom brigo-vanju, unaprijed pripad-
nom dogođaju, ali toga jedva svjesnom. Brigovanje se, pojmljeno
ne polazeći od svakodnevice, nego iz samstvenosti tubitka, drži u
različitim načinima koji se uzajamno potiču: proizvođenje pribora,
makinativno uređivanje (tehnika), stvaranje djelâ, državotvorni čin,
mislilačka žrtva. U svemu je uvijek različito predoblikovanje i suo-
blikovanje spoznaje i bitnoga znanja kao utemeljenje istine. “Zna-
nost” kao samo dalek izdanak određenog prožimanja proizvođenja
pribora itd.; ništa samostalno i nešto što se nikada ne može dovesti u
vezu s bitnim znanjem proizmišljanja bitka (filozofija).
Ali sklanjanje se ne drži samo u načinima proizvođenja nego
jednako tako iskonski u načinu prihvaćanja susreta beživotnoga i
živoga: kamen, biljka, životinja, čovjek. Ovdje se zbiva povraćenost
u zemlju koja se zatvara. Samo što to zbivanje tu-bitka nikada nije za
sebe nego pripada raspirivanju prijepora zemlje i svijeta, ustojnosti
u dogođaju.
Filozofija: naći jednostavne poglede i poznate likove i dovesti ih
na vidjelo, u što se sklanja bivanje bytka i podiže se u srca.
Tko bi mogao oboje: najdalji pogled u najskriveniju bit bytka i
najbliži uspjeh pojavljivanja lika bića koje sklanja.
* usp. Utemeljenje
71
 I. PREDPOGLED
Kako bytku, preduskačući u njegovo bivanje, stvaramo navalu
njegova bića, da bi istina bytka sačuvala njegovu povijesnu istrajnost
kao poticaj?
Mišljenju ostaje samo najjednostavnije kazivanje najpriprostije
slike u najčišćem zamuknuću. Budući prvi mislilac mora to moći.
33. Pitanje bytka
Sve dok ne spoznamo da sve računanje prema “svrhama” i “vri-
jednostima” izvire iz jednog posve određenog tumačenja bića (kao
ἰδέα), sve dok ne pojmimo da se pritom pitanje o bytku čak ni ne
sluti, a kamoli postavlja, sve dok djelom posve ne svjedočimo o to-
me da znamo za nužnost tog nepostavljenog pitanja i time ga već
pitamo, sve dok sve to ostaje izvan vidokruga onoga što sebe još
predstavlja kao “filozofija”, sve dotada dizanje glasne buke o “byt-
ku”, o “ontologiji”, o “transcendenciji” i “paratranscendenciji”, o
“metafizici” i navodnom prevladavanju kršćanstva nema temelja i
prazno je. I ne znajući, takvi se ipak kreću na tragu rado napadanog
novokantovstva. Jer nigdje se nije proveo neki mislilački rad, nisu
učinjeni nikakvi koraci otvarajućeg piitanja.
Baš onaj tko je pojmio pitanje bitka i jednom doista pokušao
promjeriti njegov put ne može se od “antike” i njezinih sljedbenika
nadati više ničemu, osim možda stravičnoj opomeni da piitanje prvo
opet premjesti u isti temelj nužnosti, ne one prvobitne, koja je de-
finitivno prošlost i samo je tako bivajuća. Naprotiv, “ponavljanje”
ovdje znači puštanje da ono isto, jedincatost bytka, postaje nuždom
ponovno, te time iz jedne iskonskije istine. “Ponovno” ovdje zna-
či upravo: posve drukčije. Ali za onu stravičnu opomenu još nema
sluha kao ni volje za žrtvovanje, za ostanak na jedva otvorenom
sljedećem odsječku puta.
Umjesto toga se vlastitoj bespomoćnosti suprotstavlja zavarava-
njem samoga sebe i drugih bukačkim zanesenjaštvom za “antiku”
koju je iz-trpio Nietzsche.
Kako se nasuprot takvom bučenju ističu npr. lik i djelo Hermanna
Lotzea, najistinskijeg svjedoka tako lako i mnogo oklevetanog 19.
stoljeća?
72
34. Dogođaj i pitanje bitka
34. Dogođaj i pitanje bitka
Dogođaj je središte koje nalazi i posreduje samoga sebe, u koje
se unaprijed mora u mislima vratiti sve bivanje istine bytka. To vra-
ćanje u mislima unaprijed proiz-mišljanje je bytka. I svi pojmovi o
bytku moraju se govoriti s tog stajališta.
Obratno: sve ono što se isprva, te u nuždi samo u prijelazu od
razvijenog provodnog pitanja prema temeljnom pitanju, mislilo o
bytku i ispitivalo kao put prema njegovoj istini (razvijanje tu-bitka),
sve to nikada se ne smije prevesti u beskrajnu pustoš neke dosadaš-
nje “ontologije” i “nauka o kategorijama”.
Neizrečena slutnja dogođaja na prvi se pogled te ujedno u povi-
jesnom sjećanju (οὐσία = παρουσία) prikazuje kao “temporalnost”:
zbivanje bilujuće-čuvajućeg i iduće-izuzimajućeg odmaknuća, tj.
otvaranje i utemeljenje onoga tu te time biti istine.
“Temporalnost” se nikada ne misli kao poboljšanje pojma vre-
mena, kao obično nadomještanje računskog pojma vremena “do-
življajnim vremenom” (Bergson-Dilthey). Sve takvo ostaje izvan
spoznate nužnosti prijelaza od tako shvaćenog provodnog pitanja
na temeljno.
“Vrijeme” je u “Bitku i vremenu” uputa i nazvuk za ono što se
zbiva kao istina bivanja bytka u jedincatosti do-gođenja.
Tek ovdje, u tom iskonskom tumačenju vremena, pogođeno je
ono područje u kojemu vrijeme s prostorom dospijeva do krajnje
različitosti i upravo tako prisnosti bivanja. Taj odnos pripremljen je
u prikazu prostornosti tu-bitka, a ne recimo “subjekta” i onoga “ja”
(usp. Utemeljenje, Prostor).
Uz zbrkanost i raskalašenost današnjeg “mišljenja” potrebna je
gotovo školska verzija njegovih putova u obliku obilježenih “pita-
nja”. Naravno, u nekom poučnom osvještenju tih pitanja nikada ne
leži presudna mislilačka volja i stil. Ali radi jasnoće prije svega u
odnosu na brbljanje o “ontologiji” i o “bitku” prvo treba znati slje-
deće:
Biće jest.
Bytak biva.
73
 I. PREDPOGLED
“Biće” – ta riječ ne imenuje samo ono zbiljsko, a pogotovo ne
ono zbiljsko samo kao dano, i to samo još kao predmet spoznaje, ne
imenuje samo ono zbiljsko svake vrste, nego ujedno i ono moguće,
ono nužno, ono slučajno, sve što na bilo koji način stoji u bytku, čak
i ono ništavno i ono ništa. Onaj tko ovdje, smatrajući se posebno
lukavim, odmah otkrije “proturječje” i ustvrdi da nebiće ne može biti
“bivstvujuće”, taj sa svojom neproturječnošću kao mjerilom biti bića
svakako prekratko misli.
“Bytak” ne znači samo zbiljnost zbiljskoga, pa niti samo mo-
gućnost mogućega, uopće ne samo bitak danog bića, nego bytak iz
njegova iskonskog bivanja u potpunoj krševitosti, pri čemu bivanje
nije ograničeno na “prisutnost”.
Naravno, bivanje samoga bytka te time bytak u njegovoj najje-
dincatijoj jedincatosti ne može se iskusiti proizvoljno i izravno kao
neko biće nego se otvara samo u trenutačnosti pred-skoka tu-bitka u
dogođaj (usp. Posljednji bog, 255. Obrat u dogođaju).
Također od bitka bića nikada ne vodi neposredan put do bytka, jer
se pogled na bitak bića već zbiva izvan trenutačnosti tu-bitka.
Otuda se u pitanje bitka može unijeti jedno bitno razlikovanje
koje pridonosi jasnoći. Nikada se ne radi o odgovoru na pitanje bitka
nego samo o razvijanju piitanja, o pobuđivanju i razjašnjavanju sna-
ge upitnosti tog pitanja, koja uvijek izvire samo iz nužde i zamaha
tu-bitka.
Pita li se o biću kao biću (ὂν ᾗ ὄν) i u tom pogledu i smjeru stoga
o bitku bića, onda se pitalac nalazi u području onog pitanja koje je
vodilo početak zapadne filozofije i njezinu povijest sve do kraja u Ni-
etzscheu. Zato to pitanje o bitku (bića) zovemo provodnim pitanjem.
Njegov najopćenitiji oblik kod Aristotela je postao izraz τί τὸ ὄν, što
je biće, tj. za njega: što je οὐσία kao bićevnost bića? Bitak ovdje zna-
či bićevnost. U tome se izražava ujedno i to da se usprkos odbijanju
karaktera rodnog pojma bitak (kao bićevnost) uvijek i samo shvaćao
kao κοινόν, ono zajedničko i tako obično za svako biće.
Ako se, naprotiv, pita o bytku, onda ovdje polazište nije od bića,
tj. uvijek ovoga i onoga, a ni od bića kao takvoga u cjelini, nego
se vrši uskok u istinu (krčevinu i skrivanje) samog bytka. Ovdje se
ujedno iskusuje i ispituje to (i u provodnom pitanju skriveno) pred-
74
34. Dogođaj i pitanje bitka
bivajuće, otvorenost za bivanje kao takvo, tj. istina. Ovdje se su-po-
stavlja pred-pitanje o istini. I ukoliko se bytak iskusuje kao temelj
bića, tako postavljeno pitanje o bivanju bytka je temeljno pitanje.
Od provodnog do temeljnog pitanja nikada ne postoji neposredan,
jednoličan napredak koji još jednom primjenjuje provodno pitanje
(na bytak), nego samo skok, tj. nužnost jednoga drugog početka.
Svakako se pritom može i mora stvoriti neki prijelaz, tako da se ra-
zvijajući prevladava stajalište provodnog pitanja i odgovori na njega
kao takvi, i taj prijelaz priprema drugi početak i uopće omogućava
da se on vidi i sluti. “Bitak i vrijeme” služi toj pripremi prijelaza, tj.
on zapravo već stoji u temeljnom pitanju, a da ga početno ne razvija
čisto iz sebe.
Za provodno pitanje, bitak bića, odredba bićevnosti (tj. navođe-
nje “kategorija” za οὐσία) je odgovor. U kasnijoj povijesti, poslije
Grčke, različita područja bića dobivaju različitu važnost, mijenjaju
se broj i vrsta kategorija i njihova “sistema”, ali u bitnome se ostaje
u okvirima tog pristupa, bilo da se on smješta neposredno u λόγος
ili zbog određenih preobrazbi u svijest i u apsolutni duh. Provodno
pitanje od Grka do Nietzschea određuje isti način pitanja o “bitku”.
Najrazgovjetniji i najveći primjer te jedinstvenosti predaje Hegelova
je “Logika”.
Nasuprot tome, za temeljno pitanje bitak nije odgovor ni područ-
je odgovora nego ono što je najvrednije piitanja. Njemu pripada prva
i jedina čast, tj. on se sâm otvara kao vladavina te se tako podiže na
vidjelo kao ono što se nikada ne može svladati. Bytak kao temelj u
kojemu sve biće kao takvo tek dolazi do svoje istine (sklanjanja i
uređenja i predmetnosti); temelj u koji biće uranja (beztemelj), te-
melj u kojemu ono i sebi prisvaja njegovu ravnodušnost i samora-
zumljivost (netemelj). To što bytak u svojem bivanju na taj način
temeljeći biva naznačuje njegovu jedincatost i vladavinu. A ona je
opet samo mig u dogođaju, u kojemu moramo tražiti bivanje bitka u
njegovoj najvišoj skrivenosti. Sam bytak kao ono najupitnije u sebi
ne zna ni za kakvo pitanje.
Provodno pitanje, razvijeno u svojem sklopu, uvijek dopušta
prepoznavanje nekog temeljnog stajališta spram bića kao takvog,
tj. stajališta pitajućega (čovjeka) na nekom temelju koji kao takav
75
 I. PREDPOGLED
nije dokučiv niti uopće spoznatljiv iz provodnog pitanja, ali koji se
dovodi na vidjelo temeljnim pitanjem.
Premda nikada nije moguć neki napredak od provodnog do te-
meljnog pitanja, ipak, obratno, razvoj temeljnog pitanja ujedno pru-
ža temelj da se cjelina povijesti provodnog pitanja vrati u iskonskiji
posjed, a ne recimo samo odbaci kao nešto prošlo (usp. Doigra, 92.
Suočavanje prvog i drugog početka).
35. Dogođaj
Osvještenje puta:
1. Što je početno mišljenje.
2. Kako se provodi drugi početak kao izmuknuće.
“Dogođaj” bi bio pravi naslov za “djelo” koje se ovdje može sa-
mo pripremiti; i zato umjesto toga mora stajati: Prilozi filozofiji.
“Djelo”: zdanje u razvoju koje se okreće natrag u temelj što izvi-
ruje.
36. Proizmišljanje bytka i jezik
Običnim jezikom, koji se danas sve dalekosežnije zlorabi i raz-
brbljava, ne može se kazivati istina bytka. Može li se ona uopće
neposredno kazivati, ako je sav jezik ipak jezik bića? Ili se za bytak
može izumiti neki nov jezik? Ne. Čak i kada bi to uspjelo, i to bez
umjetnih jezičnih tvorbi, taj jezik ne bi bio kazujući. Svako kaziva-
nje mora puštati da ujedno izvire i sposobnost slušanja. To dvoje mo-
raju imati isti iskon. Tako vrijedi samo jedno: kazivati najplemenitiji
izrasli jezik u njegovoj jednostavnosti i sili njegove biti, jezik bića
kao jezik bytka.Ta preobrazba jezika zadire u područja koja su nama
još zatvorena jer ne znamo istinu bytka. Tako se govori o “odricanju
od potrage”, o “krčevini skrivanja”, o “do-gođaju”, o “tu-bitku”, i to
nije izvlačenje istinâ iz riječî nego otvaranje istine bytka u takvom
preobraženom kazivanju (usp. Predpogled, 38. Izmuknuće).
76
38. Izmuknuće
37. Bytak i njegovo izmuknuće*
(sigetika)
Temeljno pitanje: kako biva bytak?
Izmuknuće je osviještena zakonitost proishođenja šutnjom
(σιγᾶν). Izmuknuće je “logika” filozofije ukoliko ona iz drugog po-
četka pita temeljno pitanje. Ona traži istinu bivanja bytka, i ta je
istina namigujuće-nazvučujuća skrivenost (tajna) dogođaja (oklije-
vajućeg ustezanja).
Sam bytak, upravo kada se doseže u skoku, nikada ne možemo
neposredno kazivati. Jer svako kazivanje dolazi iz bytka i govori iz
njegove istine. Svaka riječ te stoga svaka logika stoji pod moći byt-
ka. Bit “logike” (usp. LJS 34**) zato je sigetika. Tek se u njoj poima
i bit jezika.
Ali “sigetika” je samo naslov za one koji još misle u “ladicama”
i smatraju da imaju neko znanje samo ako je ono što je kazano do-
vedeno u red.
38. Izmuknuće
Tuđica “sigetika”, oblikovana po uzoru na “logiku” (onto-logija)
misli se samo prijelazno retrospektivno, a nipošto kao pokušaj da se
zamijeni “logiku”. Jer budući da stoji pitanje o bytku i bivanju bytka,
piitanje je još iskonskije i zato ga je još manje moguće zatvoriti u
neku školsku ladicu i ugušiti. Bytak (dogođaj) nikada ne možemo
neposredno kazivati, pa zato niti posredno u smislu pojačane “lo-
gike” dijalektike. Svako kazivanje govori već iz istine bytka i sebe
nikada ne može neposredno preskočiti do samoga bytka. Izmuknuće
ima više zakone od svake logike.
No izmuknuće nipošto nije a-logika, koja tek doista i jest logika
i to želi biti, samo što to ne može. Nasuprot tome, volja i znanje
* usp. predavanje u ljetnom semestru 1937. “Nietzsches metaphysische Grun-
dstellung im abendländischen Denken. Die ewige Wiederkehr des Gleichen” (Ge-
samtausgabe Band 44), zaključak i sve o jeziku
** Predavanje u ljetnom semestru 1934. “Über Logik als Frage nach der Spra-
che” (Gesamtausgabe Band 38)
77
 I. PREDPOGLED
izmuknuća posve su drukčije usmjereni. A jednako se tako ne radi
ni o onome “iracionalnom” i o “simbolima” i “šiframa”, sve to pret-
postavlja dosadašnju metafiziku. No izmuknuće zato svakako uklju-
čuje logiku bićevnosti, onako kao što temeljno pitanje sebi pripaja
provodno pitanje.
Izmuknuće izvire iz bivajućeg iskona samoga jezika.
Temeljno iskustvo nije iskaz, rečenica, te u skladu s time niti
načelo, bilo ono “matematičko” ili “dijalektičko”, nego držanje
suzdržanosti do sebe nasuprot oklijevajućem sebeustezanju u istini
(krčevina skrivanja) nužde iz koje izvire nužnost odluke (usp. Pred-
pogled, 46. Odluka).
Kada ta suzdržanost dolazi do riječi, ono kazano uvijek je dogo-
đaj. No razumjeti to kazivanje znači provoditi nabačaj i uskok znanja
u dogođaj. Kazivanje kao izmuknuće utemeljuje. Njegova riječ nije
samo neki znak za nešto posve drugo. Ono što ono imenuje, to se i
mnije. No mnijenje prima pod svoje samo kao tu-bitak, a to znači
mislilački u piitanju.
Izmuknuće i piitanje: bitno piitanje kao stavljanje biti istine na
odluku.
Traženje bytka? Iskonski nalaz u iskonskom traženju.
Traženje - već sebe-držanje-u-istini, u otvorenome onoga se-
beskrivajućega i sebeizmičućega. Traženje (iskonski) kao temeljni
odnos spram oklijevajućeg ustegnuća. Traženje kao piitanje, a ipak
izmuknuće.
Tko traži, već je našao! I iskonsko je traženje ono obuzimanje već
nađenoga, naime onoga sebeskrivajućega kao takvoga.
Dok obično traženje tek nalazi i našlo je time što prestaje traži-
ti.
Stoga se iskonski nalaz u iskonskom sklanjanju sklanja upravo
kao traženje kao takvo. Priznavati ono najdostojnije piitanja, ustra-
jati u piitanju, ustojnost.
39. Dogođaj
Ovo je bitni naslov za pokušaj početnog mišljenja. A javni naslov
smije glasiti samo: Prilozi filozofiji.
78
39. Dogođaj
Nabačaj ima za namjeru ono što se može htjeti samo u pokušaju
početnog mišljenja koje zna nešto malo o sebi samome: da bude
jedna fuga tog mišljenja.
To znači:
1. U razvoju se nije popustilo na strogosti sklopa, baš kao da se
želi – a to se u filozofiji uvijek želi – pojmiti ono nemoguće: istina
bytka u potpuno razvijenoj punini njegove utemeljene biti.
2. Ovdje je dopušteno raspolaganje samo jednim putem, koji mo-
že utrti jedan pojedinac, odričući se mogućnosti pregleda nad drugim
i možda bitnijim putovima.
3. Pokušaj mora posjedovati jasnoću o tome da oboje, sklop i
raspolaganje, ostaju udes samoga bytka, miga i izmicanja njegove
istine, nešto neiznudivo.
Mora se pokušati fuga u tom trostrukom smislu, dakle ono bitnije
i uspjelile što se daruje budućima, na čemu postoji odskočište što ga
ono privremeno dograđuje i ugrađuje kako bi se njime prevladalo.
Naravno, ta prevladanost, ako je istinska i nužna, donosi ono naj-
veće: ona prvi put povijesno zaustavlja jedan mislilački pokušaj u
njegovoj budućnosnosti, usmjerava ga u budućnost i u nezaobila-
znost.
Fuga je nešto bitno drukčije od “sistema” (usp. ZS 35/36 i 36*).
“Sistemi” su mogući i pri kraju nužni samo u području povijesti od-
govaranja na provodno pitanje.
Šest udesa fuge stoje svaki za sebe, ali samo kako bi jače naglasili
bitno jedinstvo. U svakom od šest udesa pokušava se o istome kazati
isto, ali svaki put iz nekog drugog područja biti onoga što dogođaj
imenuje. Gledano izvana i u dijelovima, tada se lako posvuda otkri-
vaju “ponavljanja”. Ali najteže je fugalno čisto provesti ustrajavanje
pri istome, to svjedočanstvo pravcate ustojnosti početnog mišljenja.
Nasuprot tome, stalno redanje “sadržaja” koji se uvijek prikazuju na
drugi način lako je jer slijedi sámo od sebe.
* Predavanje u zimskom semestru 1935/36 “Die Frage nach dem Ding. Zu
Kants Lehre von den transzendentalen Grundsätzen” (Gesamtausgabe Band 41) i
predavanje u ljetnom semestru 1936. “Schelling: Über das Wesen der menschlichen
Freiheit” (Gesamtausgabe Band 42)
79
 I. PREDPOGLED
Svaki udes uvijek stoji u sebi, a ipak se titranja skriveno preple-
ću i otvarajuće se utemeljuje poprište odluke za bitan prijelaz u još
moguću preobrazbu zapadne povijesti.
Nazvuk ima svoj doseg u ono bilujuće i ono buduće te stoga svoju
udarnu snagu u ono sadašnje kroz doigru.
Doigra dobiva svoju nužnost tek iz nazvuka nužde napuštenosti
od bitka.
Nazvuk i doigra su tlo i polje za prvi odskok početnog mišljenja
na skok u bivanje bytka.
Skok prije otvara neprohodana prostranstva i skrivanja onoga do
čega mora prodrijeti utemeljenje tu-bitka, pripadno dozivu dogođa-
ja.
Svi ti udesi moraju se izdržati u takvom jedinstvu iz ustojnosti u
tu-bitku koja odlikuje bitak budućega.
Ona preuzimaju i pohranjuju dozivom pobuđenu pripadnost u
dogođaj i njegov obrat te tako dospijevaju pred migove posljednjeg
boga.
Fuga – raspolaganje koje si pokorava doziv i tako utemeljuje tu-
bitak.
40. Mislilačko djelo u doba prijelaza
Mislilačko djelo u doba prijelaza (usp. Überlegungen IV, 90) mo-
že i mora biti hod u dvoznačnosti te riječi: ujedno hodanje i put,
dakle put koji sam hoda.
Može li se nešto takvo oblikovati u kazivanju tako da na svjetlo
dana izađe jednostavnost te zadaće? Odgovara li tome fuga “Iz dogo-
đaja”? Tko bi to znao? Ali samo se stoga treba na to odvažiti.
Hoće li ovaj pokušaj jednom naći tumača? Onoga koji može ka-
zivati o putu što ide u ono buduće i priprema ga? No ne onoga koji
na tome samo obračunava mnogo toga pripadnog vremenu te tako
sve “objašnjava” i – uništava.
80
41. Svako kazivanje bytka drži se u riječima i imenovanjima
41. Svako kazivanje bytka drži se
u riječima i imenovanjima
Svako kazivanje bytka drži se u riječima i imenovanjima koji
se, razumljivi u smjeru svakodnevnog mnijenja bića i mišljeni is-
ključivo u tom smjeru, mogu pogrešno tumačiti kao izrijek bitka.
Zato uopće nije ni potreban neki promašaj pitanja (unutar područ-
ja mislilačkog tumačenja bytka) nego već sama riječ raskriva nešto
(poznato) i time zakriva ono što se u mislilačkom kazivanju treba
dovesti na vidjelo.
Ta teškoća ničim se ne može ukloniti, štoviše pokušaj da se to
učini već znači nerazumijevanje sveg kazivanja o bytku. Ta teškoća
mora se prihvatiti te se mora pojmiti njezina bitna pripadnost (mi-
šljenju bytka).
To uvjetuje postupak koji u određenim granicama prvo uvijek
mora izaći u susret običnom mnijenju i pridružiti mu se jednim di-
jelom puta kako bi u pravom trenutku zahtijevao preokret mišljenja,
ali pod vlašću iste riječi. Na primjer, “odluka” prvo može i treba
ako i ne moralno, onda bar po provedbi značiti čovjekov “čin”, dok
iznenada ne počne značiti bit samoga bytka, što pak ne znači da se
bytak “antropološki” tumači, nego obratno: da se čovjek postavlja
natrag u bit bytka i otima se iz okova “antropologije”. Jednako tako:
“makinacija” – neka vrsta čovjekova ponašanja, a iznenada i zapra-
vo obratno: bit (izopačena bit) bytka u kojoj su tek korijeni temelja
mogućnosti “pogonâ”.
Ali to “obratno” nije jednostavno neki “formalni” trik preokreta
značenja u puke riječi nego preobrazba samog čovjeka.
Doduše, točno poimanje te preobrazbe i prije svega prostora nje-
zina zbivanja, a to znači njegovo utemeljenje, najuže je prepleteno
sa znanjem istine bytka.
Preobrazba čovjeka ovdje znači promjenu njegove biti, ukoliko
se u dosadašnjem tumačenju (animal rationale) odnos spram bića su-
pomišljao (doduše psihološki skriveno i pogrešno protumačeno), ali
nije bio utemeljen i razvijen kao temelj biti. Jer to uključuje piitanje
pitanja o istini bytka i “metafiziku”.
81
 I. PREDPOGLED
Tek u bitkovnopovijesnom mišljenju na vidjelo dolazi bitna moć
ništa-vnoga i preobrata.
42. Od “bitka i vremena” do “dogođaja”
Na tom “putu”, ako se padanje i dizanje može tako nazvati, uvijek
se pita isto pitanje o “smislu bytka” i samo ono. I stoga su gledišta
s kojih se pita uvijek različita. Svako bitno piitanje mora se, kada
god iskonskije pita, iz temelja preobraziti. Ovdje nema postupnog
“razvoja”. A još manje ima onog odnosa kasnijega spram ranijega po
kojemu bi u ovome već bila sadržana odluka o onome. Budući da je
u mišljenju bytka sve usmjereno spram onoga jedincatoga, ovdje su
rušenja takoreći pravilo! To pak onemogućava i historijski postupak:
odustajanje od onoga ranijega kao “pogrešnoga” ili dokazivanje da
je ono kasnije “već” bilo “mišljeno” u ranijem. “Promjene” su tako
bitne da se njihovi razmjeri mogu odrediti samo ako se svaki put to
jedno pitanje propita polazeći s njegova vlastitog mjesta.
No “promjene” nisu uvjetovane izvana, prigovorima. Jer dosada
još nije postao moguć nikakav prigovor zato što se pitanje još uopće
nije pojmilo. “Promjene” potječu iz sve veće bezdanosti samog pi-
tanja bytka, čime se njemu oduzima svaki historijski oslonac. Zato,
doduše, sam put postaje sve bitniji, ne kao “osobni razvoj” nego kao
čovjekov potpuno nebiografski mišljen napor da se sam bytak u biću
dovede do svoje istine.
Ovdje se samo ponavlja ono što se sve odlučnije mora događati
od kraja prvog početka zapadne filozofije, tj. od kraja metafizike, to
da mišljenje bytka mora postati ne “nauk” niti “sistem” nego prava
povijest te stoga ono najskrivenije.
To se prvi put zbiva kao Nietzscheovo mišljenje, i ono što nam
se ondje pojavljuje kao “psihologija” i kao samoraščlanjivanje i ra-
stvaranje i “Ecce homo”, sa svime što je svojstveno tom pustom
vremenu, to ima svoju pravu istinu kao povijest mišljenja koja kod
Nietzschea još tek traži ono što treba misliti i još ga nalazi u okružju
metafizičkog načina postavljanja pitanja (volja za moć i vječno vra-
ćanje jednakoga).
82
42. Od “bitka i vremena” do “dogođaja”
U pokušajima od “Bitka i vremena” pitanje je doduše iskonskije
postavljeno, ali sve se drži u manjem mjerilu, ako je ono uopće us-
poredivo.
Provedba pitanja bitka ne dopušta oponašanje. Ovdje su nužnosti
koje se pojavljuju putem svaki put povijesno prve, jer su jednokrat-
ne. Jesu li “historijski” gledano “nove” i “osebujne”, u tom se pogle-
du ovdje uopće ne može prosuđivati.
Povijesno ovladavanje poviješću zapadnog mišljenja postaje sve
bitnije, a širenje neke “historijske” ili “sistematske” filozofske uče-
nosti sve nemogućije.
Jer ne trebamo spoznavati nikakve nove predodžbe o biću nego
utemeljivati bitak čovjeka u istini bytka i to utemeljenje pripremati
u proizmišljanju bytka i tu-bitka.
Ta prethodna priprema ne sastoji se u pribavljanju pripremnih
znanja iz kojih bi se zatim kasnije trebale dokučiti prave spoznaje,
nego je priprema ovdje: utiranje puta, prisiljavanje na put – u bitnom
smislu: ugađanje. Ali i opet ne tako da je ono mišljeno i što treba
misliti samo neka ravnodušna prigoda za neko kretanje misli, nego
istina bytka, znanje osvještenja, jest sve.
No put tog proizmišljanja bytka još nije čvrsto ucrtan na nekoj
zemljopisnoj karti. Ta zemlja tek nastaje putem i na svakom je mje-
stu tog puta nepoznata i ne može se izračunati.
Put proizmišljanja postaje to neuvjetovanije određen samim byt-
kom što pravcatije postaje putem prema bytku.
Proiz-mišljanje ne znači iz-mišljanje i samovoljno iznalaženje
nego ono mišljenje koje se pitajući suočava s bytkom i izaziva ga
da ugodi piitanje.
Ali u proiz-mišljanju bytka na odluku se svaki put mora stavljati
biće u cjelini, što pak uvijek uspijeva samo s jednog gledišta i ispada
to oskudnije što iskonskije pogađa mig bytka.
Zemlja koja postaje putem i kao put proiz-mišljanja bytka jest
ono između koje do-gađa tu-bitak bogu, u kojem si do-gođenju čo-
vjek i bog tek postaju “spoznatljivi”, supripadni u stražarstvu i nuž-
dini bytka.
83
 I. PREDPOGLED
43. Bytak i odluka
Biti upotrijebljen od bogova, biti razbijen tim uzdignućem, u
smjeru tog skrivenoga moramo ispitati bit bytka kao takvog. Ali ta-
da ne možemo objašnjavati bytak kao ono naizgled naknadno nego
ga moramo poimati kao iskon koji tek od-lučuje i do-gađa bogove
i ljude.
To ispitivanje bytka provodi otvaranje vrijeme-prostora njegova
bivanja: utemeljenje tu-bitka.
Kada je tu riječ o od-lučivanju, mi mislimo na neko čovjekovo
činjenje, na provedbu, na neki proces. Ali ovdje nisu bitni ni ono
ljudsko nekoga čina ni njegov karakter procesa.
Doduše, teško da nam je moguće približiti se bytkovnopovijesnoj
biti odluke a da ipak ne pođemo od ljudi, od sebe, te da pri “odluci”
ne mislimo na izbor, riješenost, na davanje prednosti jednome i za-
nemarivanje drugoga te da, naposljetku, ne naiđemo na slobodu kao
uzrok i sposobnost te pitanje o odluci ne skrenemo u područje “mo-
ralno-antropološkoga”, štoviše upravo pomoću “odluke”, u smislu
“egzistencijalne”, to područje ne shvatimo na nov način.
Opasnost da se u tom smjeru “Bitak i vrijeme” “egzistencijalno”-
“antropološki” pogrešno protumači, da se veze između riješenosti
– istine – tubitka vide sa stajališta moralno shvaćenog rješavanja,
umjesto, obratno, polazeći od temelja tu-bitka koji je na djelu, da se
istina kao otvorenost i od-riješenost pojmi kao vremenujuće uprosto-
renje vrijeme-prostora djelovanja bytka, ta opasnost lako je shvat-
ljiva, a pojačana je time što se mnogo toga u “Bitku i vremenu” nije
svladalo. Ali opasnost pogrešnog tumačenja u temelju je uklonjena,
premda ne i u provedbi prevladavanja, ako se od početka držimo
temeljnog pitanja o “smislu bytka” kao jedinog pitanja.
Tada ono što se ovdje naziva od-lukom dolazi u najdublje središte
biti samoga bytka i tada nema ništa zajedničko s onim što zovemo
donošenjem nekog izbora i sličnim nego kazuje: sámo razdvajanje,
ono luči i tek u lučenju pušta da u igru dođe do-gođenje upravo tog
u razdvoju otvorenoga kao krčevine za ono sebeskrivajuće i još ne-
odlučeno, pripadnost čovjeka bytku kao utemeljitelja svoje istine i
dodijeljenost bytka u vrijeme posljednjeg boga.
84
43. Bytak i odluka
Novovjekovno nastrojeni, mi mislimo polazeći od sebe i, odma-
knemo li se u mislima od sebe, uvijek nalazimo samo predmete.
Jurimo amo-tamo po tom uobičajenom putu pred-očavanja i sve
objašnjavamo u njegovu okružju i nikada ne pomišljamo na to ne
dopušta li taj put putem neki odskok kojim tek skačemo u ‘prostor’
bytka, skokom dosežemo od-luku.
Čak i ako ostavimo iza sebe pogrešno “egzistencijalno” tumačenje
“odlučivanja”, pred nama je još opasnost jednoga drugog pogrešnog
tumačenja koje se, doduše, danas osobito rado brka s prethodnim.
Područje odluke kao područje “volje” i “moći” moglo bi se poj-
miti u suprotnosti spram “sistema” pozovemo li se na Nietzscheovu
izreku: “Volja za sistem je nedostatak poštenja” (VIII, 64)* No sva-
kako je nužno objasniti tu suprotnost, jer odluka dospijeva u suprot-
nost spram “sistema”, ali u jednom bitnijem smislu nego što je tu
suprotnost vidio čak i Nietzsche. Jer za njega je “sistem” ipak uvijek
predmet “sistemogradnje”, naknadnog sastavljanja i uređivanja. Ali
čak i ako Nietzscheu priznamo umjerenije shvaćanje o biti sistema,
mora se reći da on nije poimao bit i nije je mogao pojmiti jer je on
sâm za svoja pitanja još morao prihvaćati ono shvaćanje “bitka” (bi-
ća) na temelju kojega i kao čiji razvoj nastaje “sistem”: predočenost
bića kao predujmljujuće sjedinjavanje, pred-očavanje predmetnosti
predmeta (bitno objašnjenje u Kantovoj odredbi transcendentalno-
ga). “Poredak” i preglednost (ne ordo srednjega vijeka) tek su poslje-
dice “sistematskoga”, a ne njegova bit. I na kraju, “sistem” upravo
pripada uz poštenje, ne samo kao njegovo unutarnje ispunjenje nego
i njegova pretpostavka. Doduše, Nietzsche pod “poštenjem” misli
na nešto drugo, jednako kao što i sa “sistemom” ne prodire u bit
novoga vijeka. Nije dovoljno shvatiti “sistem” samo kao osobitost
novoga vijeka, to može biti i točno, a da se novi vijek pritom ipak
shvati površno.
A Nietzscheove riječi o “sistemu” doista su se rado rabile kao
prozirna opravdanja za nemoć da se misli dalekosežno i da se prate
zakučasti tokovi. Ili se bar odbacivao “sistem” kao okvirna tvorevina
* F. Nietzsche, Götzen-Dämmerung. U: Nietzsche’s Werke (Großoktavausga-
be), Bd. VIII. Leipzig (Kröner) 1919, str. 64.
85
 I. PREDPOGLED
u korist neke “sistematike” koja pak samo posuđen oblik “znanstve-
nog” mišljenja prikazuje kao filozofsko.
Kada se “odluka” postavlja nasuprot “sistemu”, tada se radi o
prijelazu iz novoga vijeka u drugi početak. Ako “sistem” sadrži bit-
nu oznaku noovjekovne bićevnosti bića (predočenost), a pod “odlu-
kom” se misli na bitak za biće, a ne samo bićevnost polazeći od bića,
onda je od-luka na neki način “sistematskija” od svakog sistema, tj.
ona je iskonska odredba bića kao takvog iz biti bytka. Onda je još
laka ne samo “sistemogradnja” nego i “sistematsko” mišljenje, tj.
utemeljeno je na nekom sigurnom tumačenju bića nasuprot zadaći
piitanja o istini bytka, mišljenja od-lukle.
No isprva mislimo “odluku” kao pojavu unutar nekoga ili-ili.
I uputno je pripremiti iskonsko bitkovnopovijesno tumačenje od-
luke upozorenjem na “odluke” koje kao povijesne nužnosti proizlaze
iz te od-luke.
Duga, ne samo novovjekovna naviknutost na jednu površinsku
značajku čovjeka (kao animal rationale) u čitavom zapadnom mi-
šljenju otežava kazivanje riječi i pojmova jednog naizgled utvrđenog
antropološko-psihološkog sadržaja iz jedne posve drukčije istine i
za njezino utemeljenje te pritom ne uspijeva izbjeći pogrešno antro-
pološko tumačenje i olako uzvraćanje da je sve naprosto “antropo-
loški”. Valjanost tog prigovora tako je bezgranična da mora postati
sumnjiva. Njemu je u temelju pretpostavka da se čovjeka, tj. samoga
sebe, nikada ne želi dovesti u pitanje, možda zato što se potajno
ipak nije baš potpuno sigurno u čovjekovu antropološku veličan-
stvenost.
44. “Odluke”
želi li čovjek ostati “subjekt” ili utemeljuje tu-bitak –
trebaju li sa subjektom preživjeti ono “animal” kao “supstancija”
i ono “rationale” kao “kultura” ili istina bytka (vidi dolje) u tu-bitku
nalazi poprište u nastanku –
uzima li biće bitak kao svoje “najgeneralnije” te ga time izručuje
“ontologiji” i zatrpava ili dolazi do riječi bytak u svojoj jedincatosti
i ugađa biće kao jednokratno –
86
44. “Odluke”
izrađa li se istina kao ispravnost u izvjesnost predočavanja i si-
gurnost računanja i doživljavanja ili početno neutemeljeno znanje o
ἀλήθεια dolazi do nekog temelja kao krčevina sebeskrivanja –
učvršćuje li biće kao ono najsamorazumljivije sve srednje i malo
i prosječno u ono umno ili ono najupitnije tvori vrsnoću bytka –
je li umjetnost uprizorenje doživljaja ili udjelovljenje istine –
spušta li se povijest na razinu arsenala potvrdâ i prethodništava ili
se diže kao planinski lanac začudnih neosvojivih planina –
srozava li se priroda na polje izrabljivanja računanjem i uređiva-
njem i na priliku za “doživljavanje” ili kao zemlja koja se zatvara
nosi otvorenost svijeta bez slika –
trijumfira li razbogovljenje bića u postajanju kulture kršćanskom
ili nužda neodlučnosti priprema neki prostor odlučivanja o blizini i
daljini bogova –
odvažuje li se čovjek na bytak te time i na propadanje ili se za-
dovoljava bićem –
odvažuje li se čovjek uopće još na odlučivanje ili se prepušta ne-
odlučnosti koju doba prikazuje kao stanje “najviše” “aktivnosti”.
Sve te odluke, koje su naizgled mnoge i različite, svode se na
jednu i jedinu: izmiče li bytak definitivno ili to izmicanje kao uskra-
ćivanje postaje prvom istinom i drugim početkom povijesti
Ono najteže i najuzvišenije odluke za bytak zatvara se u tome
da ona ostaje nevidljiva i, ako se izražava, neizbježno se pogrešno
tumači te tako ostaje zaštićena od sveg opipavanja rulje.
Zašto se uopće moraju donositi odluke? Ako se i donose, onda su
one nužnosti našega doba, ne samo kao ove određene nego općenito
kao odluke.
Što je ovdje odluka? Ona određuje svoju bit iz biti prijelaza no-
voga vijeka u njegovo drugo. Određuje li time svoju bit ili je prijelaz
samo mig u njezinu bit? Pojavljuju li se “odluke” zato što mora biti
neki drugi početak? I mora li on biti zato što je bit samoga bytka od-
luka i u razvoju te biti njegova se istina daruje prvi puta u čovjekovoj
povijesti?
Ovdje je nužno možda čak opširno reći što se ne misli kada se
govori o istini bytka.
Taj izraz ne znači: “istina” “o” bytku, recimo čak neki slijed
ispravnih rečenica o pojmu bytka ili neki neoboriv “nauk” o bytku.
87
 I. PREDPOGLED
Čak i kada bi nešto takvo ikada moglo postati primjereno bytku,
što nije moguće, moralo bi se pretpostaviti ne samo da postoji neka
“istina” o bytku nego prije svega kakve je vrste uopće bit one istine
u koju dospijeva bytak. Ali odakle se inače bit te istine, te time bit
istine kao takve, može odrediti nego iz samoga bytka? I to ne samo
u smislu nekog “izvoda” koji polazi od njega nego u smislu proisho-
đenja te biti od strane bytka, čime mi ne možemo raspolagati ni uz
pomoć bilo kakvih “ispravnih” shvaćanja o bytku već što, naprotiv,
pripada samo skrivenim trenucima povijesti bitka.
No taj izraz ne kazuje niti: “istiniti” bytak, možda čak u nejasnom
značenju kada se misli na ono što “istinito”, istinski, zbiljski jest.
Jer ovdje se već opet pretpostavlja neki pojam “zbilje” i podmeće
se kao mjerilo bytku, iako ne samo da bytak daje biću ono što ono
jest nego prije toga samome sebi iz svoje biti razvija istinu koja mu
je primjerena.
Ta istina bytka uopće nije nešto različito od bytka nego njegova
najvlastitija bit i stoga je povijest bytka ona o kojoj ovisi hoće li tu
istinu i samu sebe darovati ili uskratiti i tek tako u svoju povijest doi-
sta uvesti ono bezdano. No upozorenje na to da uobičajeni pojmovi o
“istini” i uobičajeno nerazlikovanje “bitka” i “bića” vode pogrešnom
tumačenju istine bytka, a prije svega da je uvijek već pretpostavljaju,
može se još i sámo izroditi u zabludu ako se želi dopustiti zaključak:
zato bi trebalo samo izgovoriti neizgovorene “pretpostavke” kao da
se pretpostavke mogu shvatiti a da se ono njima postavljeno nije već
pojmilo kao neko takvo. Vraćanje “pretpostavkama” i “uvjetima”
ima smisla i prava unutar bića i tumačenja bića s obzirom na njegovu
bićevnost u smislu predočenosti (i već ἰδέα) i zato je u raznolikim
preinakama postalo temeljnim oblikom “metafizičkog” mišljenja, i
to toliko da čak ni prevladavanje “metafizike” ne može bez početnog
razumijevanja tog načina mišljenja (usp. “Bitak i vrijeme” i “O biti
temelja”, ovdje pokušaj skoka u bytak).
Sve dok se bytak poima kao bićevnost, kao ono nekako “general-
no” te stoga kao iza bića umetnut uvjet bića, tj. njegove predočeno-
sti, tj. njegove predmetnosti, a tj. napokon njegova bitka “po sebi”,
sam bytak je snižen u istinu bića, u ispravnost pred-očavanja.
Budući da se sve to najčišće provodi kod Kanta, na njegovom
88
44. “Odluke”
se djelu može pokušati učiniti vidljivim nešto još iskonskije, što se
stoga od njega uopće ne može izvesti, nešto posve drugo, i to i uz
opasnost da će se sada takav pokušaj ipak opet čitati kantovski i po-
grešno protumačiti i neutralizirati kao samovoljno “kantovstvo”.
Zapadna povijest zapadne metafizike “dokaz” je za to da istina
bytka nije mogla postati pitanjem i uputa je na razloge te nemoguć-
nosti. No najgrublje bi nerazumijevanje istine bytka bilo u nekoj
“logici” filozofije. Jer ona je svjesno ili nesvjesno povratna primjena
“spoznajne teorije” na nju samu. A “spoznajna teorija” samo je izraz
bespomoćnosti novovjekovne metafizike u odnosu na samu sebe.
Zbrka dospijeva do vrhunca kada se sada ta “spoznajna teorija” još
jednom izdaje za “metafiziku spoznaje”; glavnom metodom filozof-
ske učenosti najnovijeg doba, i to s punim pravom, postaje računanje
na mehaničkom računalu “aporetike” i “aporetičnog” raspravljanja
“po sebi” danih “smjerova” i “problemskih fronti”. To su samo po-
sljednji stupnjevi procesa u kojem filozofija gubi svoju bit i izrađa
se u najgrublju dvoznačnost, jer ono što se čini da filozofija jest za
onoga tko zna ona jednoznačno više ne može biti. I zato su se i svi
pokušaji da se kaže što nije istina bytka morali pomiriti s time da u
najboljem slučaju dobavljaju novu hranu neznalačkoj svojeglavosti
daljnjeg pogrešnog tumačenja, ukoliko su oni pojašnjenja vjere da
se nefilozofija poučavanjem može pretvoriti u filozofiju. Ali svaka-
ko je povijesno bitno osvještenje toga što nije istina bytka, ukoliko
ono može pomoći da se temeljna kretanja u temeljnim metafizičkim
stavovima zapadnog mišljenja učine prozirnijima, a skrivenost po-
vijesti bitka naglašenijom.
Naravno, u svemu tome se kazuje i to da svako odbijanje pogona
filozofije u pravom smislu te riječi ima svoju nužnost samo ako je
spoznalo da osvještenje istine bytka uključuje preobrazbu mislećeg
stava u mislilački, a ta se preobrazba naravno ne može postići moral-
nim uputama nego mora biti prethodno preobražena, i to u javnosti
nevidljivoga i nečujnoga.
Zašto istina bytka nije dodatak bytku niti okvir za njega, a niti
pretpostavka, nego sama najdublja bit bytka?
Zato što bit bytka biva u do-gođenju od-luke. A odakle mi to
znamo? Mi to ne znamo, nego to ispitujemo i u takvom piitanju
89
 I. PREDPOGLED
bytku otvaramo poprište i to možda neko koje je on tražio, ako je
bit bytka uskraćivanje, kojemu nedostatno piitanje ostaje jedinom
primjerenom blizinom.
I tako sve stvaranje koje utemeljuje tu-bitak (i samo ono, a ne
svakodnevni tvrdi pogon uređenja bića) prvo dugo mora najodlučni-
jim putovima i u promjenjivim, naizgled nepovezanim i međusobno
odvojenim pokušajima pobuđivati istinu bytka kao pitanje i nuždu
te je pripremati za tišinu bytka, ali i odlučno protiv svakog pokušaja
da se u pukoj želji za nazadovanjem, pa bilo to i nazadovanje k “naj-
vrednijim” predajama, zbuni i oslabi bespoštedna prinuda u nuždu
osvještenja.
Znanje o stalnoj obzirnosti onoga rijetkog pripada stražarstvu za
bytak, čija bit kao sama istina sja u tami svojega vlastitog žara.
Istina bytka je bytak istine – tako rečeno, to zvuči kao nategnut
i prisilan preobrat i možda čak zavođenje na neku dijalektičku igru.
No taj je preobrat samo kratkotrajno-vanjski znak obrata, koji biva
u samom bytku i baca svjetlo na ono što se ovdje odlukom želi ime-
novati.
45. “Odluka”
Odluka koja je u skrivenosti i prikriveno već odavno svanula je
odluka za povijest ili gubitak povijesti. No povijest se shvaća kao
prepiranje prijepora zemlje i svijeta, preuzeta i provedena iz pripad-
nosti dozivu dogođaja kao bivanja istine bytka u liku posljednjeg
boga.
Odluka pada time što se nužnost krajnjeg naloga iskusuje iz naj-
dublje nužde napuštenosti od bitka i ovlašćuje se za postojanu moć.
Nalog pak u svjetlu i putanji odluke jest: sklanjanje istine dogo-
đaja iz suzdržanosti tubitka u veliku tišinu bytka.
Čime pada odluka? Darom ili izostankom onih odlikovanih ozna-
čenih koje mi zovemo “budućima” u razlici spram raznih proizvolj-
nih i nezadrživih kasnijih koji nemaju više ništa ni pred sobom ni
iza sebe.
Tim označenima pripadaju:
90
45. “Odluka”
1. Oni malobrojni pojedinci koji u bitnim putanjama utemelju-
jućeg tu-bitka (pjesništvo – mišljenje – čin – žrtva) predutemelju-
ju poprišta i trenutke za područja bića. Oni tako stvaraju bivajuću
mogućnost za različita sklanjanja istine u kojima tu-bitak postaje
povijesnim.
2. Oni mnogobrojniji u savezima kojima je dano da iz poimanja
znajuće volje i utemeljenjâ pojedinaca naslućuju zakone preobliko-
vanja bića, čuvanja zemlje i nabačaja svijeta u njihovu prijeporu te
ih u provedbi čine vidljivima.
3. Oni mnogi upućeni jedni drugima, u skladu sa svojim zajed-
ničkim povijesnim (zemljano-svjetovnim) porijeklom, kroz koje i
za koje dolazi do preoblikovanja bića te tako utemeljenja istine do-
gođaja.
4. Pojedinci, malobrojni, mnogi (ne shvaćeni u smislu količine
nego s obzirom na njihovu označenost) još stoje dijelom u starim i
uvriježenim i planiranim porecima. Ti su poreci ili samo još ljuštura
koja štiti njihov ugroženi opstanak ili su još vodeće snage njihova
htijenja.
Sporazumnost tih pojedinaca, malobrojnih i mnogih je skrivena,
a ne spravljena, iznenadna je i raste za sebe.
Nju prožima i njome uvijek različito vlada dogođaj, u čemu se
priprema jedno iskonsko sabiranje u kojemu i kao koje postaje povi-
jesnim ono što se smije nazvati narodom.
5. Taj narod u svojem iskonu i svojoj odredbi jest jedino u skladu
s jedincatošću samoga bytka, čija ga istina mora jednokratno uteme-
ljiti na jednom jedinom poprištu u jednom jedinom trenutku.
Kako se ta odluka može pripremiti? Imaju li ovdje znanje i volja
neki prostor na raspolaganju ili bi to bio samo slijep zahvat u skri-
vene nužnosti?
Ali nužnosti se pojavljuju samo u nekoj nuždi. Naravno, i pripre-
ma neke spremnosti na odluku nalazi se u nuždi da na kraju samo
još ubrzava bespovijesnost što nadire i učvršćuje njezine uvjete, iako
zapravo želi ono drugo.
Onaj tko ne zna za tu nuždu, taj ne sluti sjenu predstojećih od-
luka.
91
 I. PREDPOGLED
Odluka pada u tišini. No na takav način pogotovo dolazi do ra-
zaranja mogućnosti odlučivanja prijetećom nezadrživošću raskorje-
njivanja.
Odluka i njezina nužnost i čak priprema ostaju tim teže razabir-
ljivima što je više zgodama “svjetskopovijesnih” prevrata potrebna
buka, što se isključivije svako slušanje i osluškivanje okreće samo
još onima divovskima i glasnima i pušta da sve suprotno tome, čak i
velika tišina, potone u ništetnost.
“Svjetskopovijesne” zgode mogu zadobiti još neviđene razmjere,
što isprva govori samo o povećanju bjesnila u razuzdanom području
makinacija i broja. To nikada ne govori izravno u prilog nadolasku
bitnih odluka. No ako unutar tih zgoda i dijelom u njihovu stilu dođe
do sabiranja naroda odnosno njegova korpusa na njega samoga, ne bi
li se tu mogao otvarati neki put u blizinu odluke? Svakako, ali ujedno
uz najveću opasnost da potpuno promaši njezino područje.
Odluka mora stvarati onaj vrijeme-prostor, poprište za bitne tre-
nutke u kojemu krajnja ozbiljnost osvještenja zajedno s najvećom
radošću poslanja izrasta u volju utemeljenja i građenja, kojoj također
nikakva smutnja nije strana. Samo tu-bitak, a nikada “nauk”, mo-
že dovesti do preobrazbe bića iz temelja. Takav tu-bitak kao temelj
nekog naroda treba najdužu pripremu iz početnog mišljenja; ali to
uvijek ostaje samo jedan put priznavanja nužde koje se istodobno
provodi na mnogim stazama.
Donosi li odluka još jednom utemeljenje poprišta trenutka za ute-
meljenje istine bytka ili se samo još sve odvija kao “borba” za gole
uvjete preživljavanja i iživljavanja u divovskim razmjerima, tako
da su “svjetonazor” i “kultura” također samo još oslonci i oružja te
“borbe”? Što se tada priprema? Prijelaz prema tehniziranoj životi-
nji koja onime divovskim tehnike počinje nadomještati instinkte što
postaju sve slabiji i grublji.
Pri tom smjeru odlučivanja nije karakteristično tehniziranje “kul-
ture” i provedba “svjetonazora”, nego to što “kultura” i “svjetona-
zor” postaju sredstvima borbene tehnike za jednu volju koja više ne
želi nikakav cilj; jer održanje naroda nikada nije mogući cilj nego
samo uvjet postavljanja nekog cilja. A ako uvjet postane onim ne-
uvjetovanim, onda na vlast dolazi nehtijenje cilja, ukidanje svakog
92
46. Odluka (prethodni pojam)
daljnjeg osvještenja. Tada sasvim nestaje mogućnost spoznaje da su
“kultura” i “svjetonazor” već izdanci jednoga svjetskog poretka koji
se navodno treba prevladati. “Kultura” i “svjetonazor” političkim
instrumentaliziranjem ne gube svoj karakter, bilo da važe kao vri-
jednosti “po sebi” ili kao vrijednosti “za” narod, osvještenje je, ako
se uopće o njemu radi, svaki put pritiješnjeno u nehtijenju iskonskih
ciljeva, tj. istine bytka u kojoj se tek odlučuje o mogućnosti i nužno-
sti “kulture” i “svjetonazora”.
Samo još krajnja odluka iz istine bytka i o njoj donosi jasnoću,
inače ostaje trajni sumrak u obnavljanjima i prerušavanjima ili pak
potpuni pad.
Sve te mogućnosti vjerojatno još imaju svoju dugu pretpovijest u
kojoj ostaju još neraspoznatljivima i pogrešno protumačivima.
No odakle budućoj filozofiji njezina nužda? Ne mora li tek ona
sama – počinjući – probuditi tu nuždu? Ta nužda stoji s ove strane
sjete i zabrinutosti, koje uvijek djeluju samo u nekom zakutku učvr-
šćenog bića i njegove “istine”. S druge strane, ta nužda ne može
se ukloniti i čak nijekati razdraganošću nekog navodnog uživanja u
“čudima” “bića”.
Ta nužda, kao temelj nužnosti filozofije, iskusuje se prestravlje-
njem u slavlju pripadnosti bitku koja kao namigivanje dovodi na
vidjelo napuštenost od bitka.
46. Odluka
(prethodni pojam)
O čemu? O povijesti ili gubitku povijesti, tj. o pripadnosti bytku
ili napuštenosti u nebiću.
Zašto odluka, tj. zbog čega? Može li se odlučiti o tome?
Što uopće jest odluka? Izbor; ne, biranje se uvijek odnosi samo
na nešto unaprijed dano, što se može prihvatiti i odbiti.
Od-luka ovdje znači utemeljivanje i stvaranje, raspolaganje odn.
odustajanje i gubljenje unaprijed i nadilazeći samoga sebe.
No nije li to posvuda i ovdje ujedno preuzetno i nemoguće? Ne
dolazi li i ne odlazi povijest skriveno, kako ide? Da i ne.
Odluka pada u najtišoj tišini i ima najdužu povijest.
93
 I. PREDPOGLED
Tko odlučuje? Svatko, također i neodlučivanjem i željom da se o
tome ne zna, izbjegavanjem pripreme.
O čemu se odlučuje? O nama samima? Kome nama? U našoj
pripadnosti i nepripadnosti bitku.
Odluka s obzirom na istinu bitka, i ne samo s obzirom na nju nego
samo iz nje određena.
Odluka se stoga misli u jednom odlikovanom smislu, od čega
potječe i govor o krajnjoj odluci, koja je ujedno i najdublje naša.
No zbog čega ta odluka? Zato što samo još iz najdubljeg temelja
samog bytka može doći neki spas bića; spas kao opravdavajuće oču-
vanje zakona i naloga Zapada. Mora li biti tako? Ukoliko je samo
tako još moguć spas? Zato što se opasnost povećala do krajnosti, jer
je posvuda raskorjenjivanje i, što je još kobnije, zato što se raskorje-
njivanje već počinje zakrivati – početak bespovijesnosti već je tu.
Odluka pada u tišini, ne kao zaključak nego kao odlučnost koja
već utemeljuje istinu, a to znači preoblikuje biće i tako je stvaralačka
odluka odn. omama.
Ali zašto i kako priprema te odluke?
Borba protiv razaranja i raskorjenjivanja samo je prvi korak u
pripremi, korak u blizinu pravog prostora odlučivanja.
47. Bit odluke: bitak ili nebitak*
može se odrediti samo iz njihova bitnog bivanja. Odluka je od-
luka između ili-ili. Ali time se već anticipira ono što tvori odluku.
Odakle ili-ili? Odakle ovo: samo ovo ili samo ovo? Odakle nezao-
bilaznost onoga tako ili tako? Ne ostaje li ono treće, ravnodušnost?
Ali ovdje u onome krajnjemu to nije moguće.
Što je ovdje krajnje: bitak ili nebitak i to ne bitak bilo kojeg bića,
recimo čovjeka, nego bivanje bitka, ili?
Zašto ovdje dolazi do ili-ili?
Ravnodušnost bi bila samo bitak nebića, samo više ništa.
Jer “bitak” ovdje po sebi ne znači prisutnost, a nebitak ovdje ne
znači potpuno nestajanje nego je nebitak kao jedna vrsta bitka: biv-
* usp. Skok, 146. Bytak i nebytak
94
48. U kojem smislu odluka pripada samom bytku
stvujuće, a ipak ne; i jednako tako bitak: ništavno, a ipak upravo
bivstvujuće.
To što je vraćeno u bivanje bitka zahtijeva uvid u pripadnost ono-
ga ništa bitku, i tek tako ono ili-ili dobiva svoju oštrinu i svoj iskon.
Budući da je bytak ništavan, za opstojnost njegove istine potreb-
no mu je postojanje onoga ništa te time ujedno ono protiv svega
ništavnog, nebića.
Iz bitne ništavnosti bitka (obrat) proizlazi da on traži i treba ono
što se polazeći od tu-bitka pokazuje kao ili-ili, jedno ili drugo, i samo
to dvoje.
Bitno bivanje odluke je doskok k odluci ili ravnodušnost; dakle
ne ustezanje i ne razaranje.
Ravnodušnost kao neodlučivanje.
Odluka se iskonski odnosi na to da li odluka ili neodluka.
Ali odluka je dovesti sebe pred ili-ili i time je već odlučenost, jer
je tu već pripadnost dogođaju.
Odluka o odluci (obrat). Ne refleksija, nego njezina suprotnost: o
toj odluci, tj. već znati dogođaj.
Odluka i pitanje; piitanje kao iskonskije: dati bit istine na odluku.
No sama istina već je ono za odlučiti naprosto.
48. U kojem smislu odluka pripada samom bytku
Odluka i nužda kao nemir bačenosti bacača.
Odluka i prijepor.
Odluka i obrat.
∗
Čini se kao da je odluka bitak ili nebitak uvijek već odlučena u
korist bitka, jer “život” je ipak: htjeti bitak. Dakle ovdje se i nema o
čemu odlučivati.
Ali što tu znači “život”, i dokle je “život” ovdje pojmljen? Kao
nagon za samoodržanjem.
I ono obično i nisko, masovno i udobno ima nagon održati se i
upravo to. Dakle pitanje odluke ne može se postaviti polazeći od
takvih razmišljanja.
95
 I. PREDPOGLED

49. Zašto se moraju donositi odluke?

Zašto se moraju donositi odluke? Što je to – odluka? Nužan oblik

provedbe slobode. Naravno, tako “kauzalno” mislimo i shvaćamo
slobodu kao neku sposobnost.
Nije li i “odlučivanje” još jedan vrlo profinjen oblik računanja?
Ili zbog tog privida ne samo krajnja suprotnost, nego ono neuspo- II. NAZVUK *
redivo?
Odluka, kao čovjekov čin, gledana kao proces, u slijedu.
U njoj ono nužno, što “leži” prije “čina”, što seže daleko preko
njega.
Ono vrijeme-prostor-no odluke kao početak krševitosti samoga
bytka, što treba shvatiti bitkovnopovijesno, ne moralno-antropološ-
ki. Pripremno uprostorenje, zatim upravo i ne naknadna refleksija,
nego obratno.
Općenito: cijelo ljudsko biće, čim se utemelji u tu-bitku, bitkov-
nopovijesno promisliti na nov način (ali ne “ontološki”).

* usp. predavanje u ljetnom semestru 1935. “Einführung in die Metaphysik”

(Gesamtausgabe Band 40); sada: predavanje u zimskom semestru 1937/38 “Grun-
dfragen der Philosophie. Ausgewählte ‘Probleme’ der ‘Logik’” (Gesamtausgabe
Band 45, str. 151ff.); usp. također “Die Begründung des neuzeitlichen Weltbildes
durch die Metaphysik” (pod naslovom “Die Zeit des Weltbildes” u: Holzwege (Ge-
samtausgabe Band 5))

96 97
 50. Nazvuk

bivanja bytka
iz napuštenosti od bitka
prinuđujućom nuždom
zaborava bytka.
Taj zaborav nekim sjećanjem kao zaborav dovesti do pojave nje-
gove skrivene moći i u tome nazvuk bytka. Priznavanje nužde.
Provodni ugođaj nazvuka: strava i plahost, ali uvijek izviru iz
temeljnog ugođaja suzdržanosti.
Najviša nužda: nužda beznužnosti. Prvo pustiti da nazvuči, pri
čemu mnogo toga nužno mora ostati nerazumljivim i nepitljivim, a
ipak postaje moguće prvo namigivanje.
Koju jednostavnu crtu kazivanja ovdje izabrati i povući bez do-
datnog razmatranja?
Nazvuk mora obuhvaćati cjelinu rascjepa te prije svega biti ra-
ščlanjen kao protuigra doigri.
Nazvuk za koga? kamo? Nazvuk bivanja bytka u napuštenosti
od bitka.
Kako se ona treba iskusiti? Što je ona? Sama djelo izopačenosti
bytka iz makinacije. Odakle to? Ne možda iz ništavnosti bytka; na-
protiv!
Što znači makinacija? Makinacija i postojana prisutnost; ποίησις
– τέχνη. Kamo makinacija vodi? K doživljaju. Kako se to zbiva? (ens
creatum – novovjekovna priroda i povijest – tehnika) Raščaranjem
bića, koje uprostoruje moć jednom očaranju koje sámo provodi.
Očaranje i doživljaj.
Definitivno učvršćivanje napuštenosti od bitka u zaboravu bitka.
Doba potpune neupitnosti i nevoljkosti protiv utemeljenja svakog
cilja. Prosječnost kao rang.
Nazvuk uskraćivanja – u kojem zvučanju?

98 99
 II. NAZVUK
51. Nazvuk*
Nazvuk bytka kao uskraćivanje u napuštenosti bića od bitka – to
već kazuje da se ovdje ne treba opisati ili objasniti ili dovesti u neki
red nešto dano. U drugom početku filozofije drukčiji je teret mišlje-
nja: proiz-mišljanje onoga što se događa kao sam dogođaj, dovođe-
nje bytka u istinu njegova bivanja. No budući da u drugom početku
bytak postaje dogođaj, i nazvuk bytka mora biti povijest, mora moći
prolaziti kroz povijest potresajući njezinu bit te ujedno znati i ka-
zivati trenutak te povijesti. (Ne misli se na neko označavanje i obi-
lježavanje u smislu filozofije povijesti nego na znanje o povijesti iz
trenutka i kao trenutak prvog nazvuka istine samoga bytka.)
A ipak taj govor zvuči kao da je važno samo imenovati ono sa-
dašnje. Kao da se kazuje o dobu potpune neupitnosti koje se podvre-
meno proteže preko onoga današnjeg i daleko prema naprijed. U tom
dobu više ništa bitno – ako ta odredba uopće još ima nekog smisla –
nije nemoguće i nedostupno. Sve “se spravlja” i “može se spraviti”,
samo ako se za to ima “volje”. No da je upravo ta “volja” ona koja
je već unaprijed postavila i snizila ono što smije biti moguće i prije
svega nužno, to se već unaprijed pogrešno razumije i ostavlja izvan
svakog pitanja. Jer ta volja, koja sve spravlja, unaprijed se opredje-
ljuje za makinaciju, ono tumačenje bića kao pred-očivoga i pred-
očenoga. Pred-očivo prvo znači: dostupno u mnijenju i računanju;
a zatim: stvorivo u pro-izvođenju i provođenju. A sve to mišljeno iz
temelja: biće kao takvo je ono pred-očeno, i samo ono predočeno je
bivstvujuće. Ono što makinaciji naizgled postavlja otpor i granicu, to
je za nju samo građa za daljnji rad i poticaj za napredovanje, prigoda
za proširenje i povećanje. Unutar makinacije nema ničega upitnog,
nečega što bi imalo svoje dostojanstvo u piitanju kao takvom i samo
tako te bi se time moglo iskrčiti i podići u istinu.
Nasuprot tome, unutar makinacije svakako ima, i to tim više,
“problema”, poznatih “teškoća” koje postoje samo zato da bi se
prevladale. Ima nejasnoća i nerazjašnjenoga unutar pred-očavajuće
pro-izvodećega ob-jašnjavanja, ima zadaća koje još nisu riješene. Ali
* usp. Nazvuk, 72. Nihilizam
100
52. Napuštenost od bitka
svega toga ima samo zato što makinacija određuje bićevnost bića, a
ne recimo zato što bi ona sama mogla dopuštati neku granicu.
No zato što se tako makinacijom protjeruje i istrebljuje upitnost
i žigoše se kao prava đavolska spletka i zato što možda i u temelju
to razaranje dostojnosti piitanja nije potpuno moguće čak ni za doba
potpune neupitnosti, njemu je samom još potrebno ono što mu do-
pušta da makinativno – dakle na svoj način – pusti da ono dostojno
piitanja važi, a isotodobno ga učini i bezopasnim. A to je doživljava-
nje: da iz svega postaje neki “doživljaj”, i to sve veći i sve nečuveniji
“doživljaj” koji sve više nadvikuje samoga sebe. “Doživljaj”, ovdje
mišljen kao temeljni način predočavanja makinativnoga i zadrža-
vanja u njemu, svakome je dostupna javnost onoga tajnovitoga, tj.
uzbudljivoga, nadražujućega, omamljujućega i očaravajućega, što
čini nužnim ono makinativno.
Doba potpune neupitnosti ne trpi ništa dostojno piitanja i razara
svaku osamljenost. Zato upravo ono mora širiti govor o tome da su
“stvaralački” ljudi “osamljeni”, da bi dakle svatko doznao za osa-
mljenost tih osamljenih i pravovremeno bio “slikom” i “zvukom”
poučen o njihovu djelovanju. Ovdje osvještenje dotiče ono zlokobno
ovog doba i uz to zna kako je daleko od svake vrste jeftine “kritike
vremena” i “psihologije”. Jer valja znati da ovdje u svoj pustoši i
stravičnosti nazvučuje nešto od biti bytka i sviće svijest o napušte-
nosti bića (kao makinacije i doživljaja) od bytka. To se doba potpune
neupitnosti može nadvladati samo nekim dobom jednostavne osa-
mljenosti u kojoj se priprema spremnost za istinu samoga bytka.
52. Napuštenost od bitka
najjača je ondje gdje se najodlučnije pritajila. To se zbiva ondje
gdje je biće postalo i moralo postati ono najobičnije i potpuna na-
vika. To se prvo zbilo u kršćanstvu i njegovoj dogmatici, po kojoj
je sve biće u svojem iskonu objašnjeno kao ens creatum i gdje je
stvoritelj ono najizvjesnije, a sve biće učinak tog najbivstvujućijeg
uzroka. Ali odnos uzroka i učinka je ono najobičnije i najgrublje i
najbliže čime si sva ljudska proračunatost i izgubljenost u biću može
pomoći kako bi nešto objasnila, što znači dovela u jasnoću onoga
101
 II. NAZVUK
običnoga i navike. Ovdje, gdje biće mora biti potpuna navika, nužno
je pogotovo bytak ono obično i najobičnije.
A budući da sada u istini bytak “jest” ono najneobičnije, ovdje se
čitav bytak ustegnuo i napustio biće.
Napuštenost bića od bitka: da se bytak povukao od bića i bi-
će je isprva (kršćanski) postalo samo onime spravljenim od drugog
bića. Vrhovno biće kao uzrok sveg bića preuzelo je bit bytka. To
biće, nekoć spravljeno od boga tvorca, tada je postalo čovjekovom
spravbom, ukoliko se sada biće shvaća samo u svojoj predmetnosti
i njime se samo kao takvim ovladava. Bićevnost bića blijedi u “lo-
gičku formu”, u ono mislivo nekog mišljenja koje je sámo neuteme-
ljeno.
Čovjek je tako zaslijepljen onim predmetno-makinativnim da mu
izmiče već i biće; a koliko više tek bytak i njegova istina, gdje sve
biće tek mora iznova izvirati i izazivati začuđenje kako bi djelovanje
dobilo svoje velike poticaje, naime za stvaranje.
Napuštenost od bitka: da bytak napušta biće, prepušta ga njemu
samome i tako pušta da postane predmetom makinacije. Sve to nije
jednostavno “propadanje” nego prva povijest samoga bytka, povijest
prvog početka i onoga što od njega potječe i tako nužno zaostaje. Ali
čak i to zaostajanje nije neko puko “negativum” nego u svojem kraju
tek iznosi na vidjelo napuštenost od bitka, pretpostavimo li da je iz
drugog početka postavljeno pitanje o istini bytka i da tako počinje
izlaženje u susret prvom početku.
Tada se pokazuje: to da bitak napušta biće znači: bytak se skriva
u očitosti bića. I sam bytak bitno se određuje kao to sebeustežuće
skrivanje.
Bytak napušta biće već time što ἀλήθεια postaje temeljnim ka-
rakterom bića koji se usteže te tako priprema odredbu bićevnosti kao
ἰδέα. Biće sada pušta da bićevnost važi samo kao naknadni dodatak,
koji, naravno, u razini ravnanja po biću kao takvom mora postati
πρότερον i a priori.
Najoštriji dokaz za tu skrivenu bit bytka (za sebeskrivanje u
otvorenosti bića) nije samo snižavanje bytka na ono najopćenitije i
najpraznije. Dokaz se izvodi kroz cijelu povijest metafizike, za koju
je upravo bićevnost ono najpoznatije i čak mora postati onim najiz-
102
53. Nužda
vjesnijim apsolutnog znanja i naposljetku kod Nietzschea nužnim
prividom.
Poimamo li ovaj veliki nauk prvog početka i njegove povijesti:
bit bytka kao uskraćivanje i najviše uskraćivanje u najvećoj javnosti
makinacijâ i “doživljavanja”?
Imamo li mi idući uho za zvuk nazvuka, koji mora zazvučati u
pripremi drugog početka?
Napuštenost od bitka: ona se mora iskusiti i podići u znanje – ko-
je oblikuje i vodi – kao temeljno zbivanje naše povijesti.
A za to je nužno:
1. da se sjetimo napuštenosti od bitka u njezinoj dugoj i prikrive-
noj povijesti, povijesti koja prikriva samu sebe. Nije dovoljno uputiti
na ono današnje;
2. da se napuštenost od bitka jednako tako iskusi kao nužda koja
strši preko u prijelaz i potiče ga kao do-laz prema onome idućem. I
prijelaz se mora iskusiti u cijeloj svojoj širini i mnogolikosti (o tome
usp. Überlegungen IV, 96).
53. Nužda
Zašto se, kada padne riječ “nužda”, odmah pomisli na “manjak”
i “zlo”, na nešto što nam mora biti nemilo? Zato što se beznužnost
cijeni kao “dobro”, i to s pravom posvuda gdje znači blagostanje i
sreću. Oni se održavaju samo neprekinutim dotokom onoga što je
korisno i što se može uživati, onim već danim, što napredovanjem
omogućava povećanje. Ali napredovanje nema budućnosti, jer ono
samo “dalje” vodi ono dosadašnje njegovom vlastitom stazom.
No kada se radi o onome čemu pripadamo, kamo smo skriveno
prinuđeni, kako tada stoji s “nuždom”? Ono prinuđujuće, neshvaće-
no suđeno bitno nadmašuje svaki “napredak”, jer ono je sámo ono
pravcato buduće, tako da općenito ispada iz razlike zla i dobra i
izmiče svakom proračunu.
Može li nas (koga?) još jednom spopasti takva prinuda? Ne bi li
ona morala težiti potpunoj preobrazbi čovjeka? Bi li ona smjela biti
nešto manje od neizbježnosti onoga najvišega začudnog?
103
 II. NAZVUK
54. Napuštenost od bitka
Njoj pripada zaborav bitka i istodobno raspad istine.
To dvoje u temelju je isto. Ali ipak se, kako bi se proiznudila
napuštenost od bitka kao nužda, svako od njih za sebe mora osvije-
stiti da bi izbila najviša nužda, beznužnost u ovoj nuždi, te do prvog
nazvuka dovela najdalju blizinu bijegu bogova.
No ima li tvrđeg dokaza napuštenosti od bitka nego što je ovaj:
da ljudska masa, koja se istutnjava u divovskome i njegovu uređenju,
više nije dostojna niti toga da najkraćim putem bude uništena? Tko
sluti nazvuk nekog boga u takvom ustezanju?
Što bi se zbilo kada bismo jednom htjeli biti ozbiljni i iz svih
se područja prividnog “kulturalnog djelovanja” povukli u priznanje
da ovdje više nema nikakve nužnosti? Ne bi li tada morala doći na
vidjelo i na vlast neka nužda koja bi prinuđivala? Teško je reći kamo
i na što. Ali to bi ipak bila neka nužda i neki temelj nužnosti. Zašto
nemamo više hrabrosti za to povlačenje i zašto nam se ono odmah
čini nečim nevrijednim? Zato što smo se odavno umirili u prividu
stvaranja kulture i nerado ga se odričemo, jer čim je i ono oduzeto
više ne nedostaje samo nužnost djelovanja nego i ono sámo.
Ali tko sada još stvara, taj je svakako morao provesti to povlače-
nje i susresti se s onom nuždom kako bi u najdublje iskustvo primio
onu nužnost prijelaza, da bude prijelaz i žrtva, i znao da upravo to
nije odricanje i gubljenje nego snaga za jasnu odlučnost kao vjesnicu
bitnoga.
55. Nazvuk
Nazvuk istine bytka i samog njegova bivanja iz nužde zaborava
bitka. Podizanje te nužde iz njezine dubine kao beznužnost. Zaborav
bitka ne zna za samoga sebe, on mnije da je pri “biću”, “zbiljskome”,
blizak “životu” i siguran u “doživljavanje”. Jer on zna samo za biće.
Ali tako, u takvom pribivanju bića, ono je napušteno od bytka. Na-
puštenost od bitka temelj je zaborava bitka. No napuštenost bića od
bitka stvara privid kako je sada na dohvat i uporabu dano ono sámo,
104
55. Nazvuk
ne trebajući ništa drugo. Ali napuštenost od bytka je isključenost i
osujećenje dogođaja.
Iz nje mora zvučati nazvuk i počinjati s razvojem zaborava bytka
u kojemu nazvučuje drugi početak te tako i bytak.
Napuštenost od bitka
Ono što Nietzsche prvi i to u smjeru platonizma spoznaje kao
nihilizam uistinu je, gledano sa strane njemu stranog temeljnog pita-
nja, samo površina mnogo dubljeg zbivanja zaborava bitka koje sve
više jača upravo dok se traži odgovor na provodno pitanje. Ali čak
ni zaborav bitka (već prema odredbi) nije najiskonskiji usud prvog
početka, nego napuštenost od bitka koju su možda najviše zakrivali
i nijekali kršćanstvo i njegovi posvjetovljeni sljednici.
Da se biće kao takvo još može pojaviti, a da ga je istina bytka
ipak napustila, usp. razvlaštenje φύσις i onoga ὄν kao ἰδέα.
Kako se biće upotrebljava u takvom pojavljivanju napuštenom
od bitka (predmet i “po sebi”)? Uoči samorazumljivost i nivelira-
nje i zapravo neraspoznatljivost bytka u vladajućem razumijevanju
bitka.
Napuštenost od bitka
Što je od čega napušteno? Biće od onoga njemu i samo njemu
pripadnog bytka. Biće se tada pojavljuje tako – pojavljuje se sebi
kao predmet i neko pred-ručno – kao da bytak ne biva. Biće je ono
ravnodušno i nametljivo istodobno, u jednakoj neodlučnosti i proi-
zvoljnosti.
Napuštenosti od bytka u temelju je raspadanje bytka. Bit je ra-
strojena i samo se tako dovodi u istinu kao ispravnost pred-očava-
nja – νοεῖν – διανοεῖν – ἰδέα. Biće ostaje ono prisutno, a ono što je
zapravo bivstvujuće je ono postojano prisutno i tako sve uvjetujuće i
postvarujuće, ono neuvjetovano, ab-solutno, ens entium, Deus itd.
Ali koje zbivanje koje povijesti je ta napuštenost? Postoji li neka
povijest bytka? I kako rijetko i jedva ona zakrivena dolazi na vidje-
lo?
105
 II. NAZVUK
Napuštenost od bytka zbiva se biću i to biću u cjelini te time ta-
kođer i upravo onom biću koje kao čovjek stoji usred bića i pritom
zaboravlja njegov bytak.
Nazvuk bytka želi vratiti bytak u njegovom potpunom bivanju
kao dogođaj raskrivajući napuštenost od bitka, što se zbiva samo ta-
ko da se biće utemeljenjem tu-bitka postavlja natrag u bytak otvoren
u skoku.
56. Trajanje napuštenosti od bitka
u skrivenom načinu zaborava bitka
No tom zaboravu bitka odgovara vladajuće razumijevanje bitka,
tj. zaborav se kao takav tek tim razumijevanjem dovršava i prikriva
samome sebi. U njemu važi kao nedodirljiva istina o bytku:
1. njegova općenitost (ono “najgeneralnije”, usp. ἰδέα – κοινόν
– γένη);
2. njegova uobičajenost (neupitno, budući da je on ono najprazni-
je, što ne sadrži ništa upitno).
Ali ovdje se bytak nikada ne iskusuje kao takav nego se uvijek
shvaća samo u vidokrugu provodnog pitanja, polazeći od bića: ὂν ᾗ
ὄν, i tako na stanovit način s pravom kao ono svemu (naime biću kao
“zbiljskome” i danome) zajedničko. Način kako se ovdje u vidokru-
gu provodnog pitanja mora susretati i shvaćati bytak ujedno mu se
pripisuje kao bit. I pritom je to ipak samo način jednoga vrlo upitnog
obuhvaćanja jednim još upitnijim po-imanjem.
Najdublji temelj povijesnog raskorjenjivanja pripadan je biti, on
se temelji u biti bytka: da bytak izmiče biću i pritom ga ipak pušta da
se pojavljuje kao “bivstvujuće” i čak “bivstvujućije”.
Budući da se to propadanje istine bytka provodi prije svega u
najopipljivijem obliku posredovanja istine, u spoznavanju i znanju,
ovdje, obratno, ako se raskorjenjivanje želi prevladati iz jednog no-
vog ukorjenjivanja, na vlast mora doći pravcato znanje i to znanje
o samom bytku. A pritom je opet prva zadaća da se upravo ona bit
bytka, napuštenost od bytka, iz temelja spozna, a to znači da se naj-
prije ispita.
106
56. Trajanje napuštenosti od bitka u skrivenom načinu zaborava bitka
U čemu se javlja napuštenost od bitka:
1. Potpuna neosjetljivost za mnogoznačnost u onome što se sma-
tra pripadnim biti; mnogoznačnost uzrokuje nejakost i nevoljkost
za zbiljsku odluku. Npr. što se sve zove “narod”: ono zajedničko,
rasno, niže i donje, nacionalno, trajno; npr. što se sve zove “božan-
sko”.
2. Više se ne zna što je uvjet a što uvjetovano i neuvjetovljivo.
Idolatrija uvjetâ povijesnog bytka, npr. narodnosnoga sa svom nje-
govom mnogoznačnošću, u ono neuvjetovano.
3. Zapinjanje u mišljenju i postavljanje “vrijednosti” i “ideja”; u
tome se bez ikakvog ozbiljnog pitanja kao u nečemu nepromjenji-
vom vidi sklopljenost povijesnog tubitka; a tome odgovara mišljenje
u “svjetonazorima” (usp. Doigra, 110. ἰδέα, platonizam i idealizam)
4. U skladu s tim sve se ugrađuje u neki “kulturalni” pogon, a
velike odluke, kršćanstvo, ne postavljaju se iz korijena nego se za-
obilaze.
5. Umjetnost se podvrgava kulturalnom trošenju i ne razumije se
njezina bit; sljepilo spram njezine bitne jezgre, način utemeljivanja
istine.
6. Općenito je znakovita pogrešna procjena s obzirom na ono
protivno i niječno; ono se jednostavno odguruje kao ono “zlo”, po-
grešno se tumači i time umanjuje te se opasnost od njega tek time
doista povećava.
7. U tome se pokazuje – posve izdaleka – neznanje o pripadnosti
onoga ništa, ništenja samoga bytka, besvjesnost u pogledu konačno-
sti i jedincatosti bytka.
8. S time ide i neznanje biti istine; da prije svakog čuvanja mora
biti odlučeno o istini i njezinu utemeljenju; slijepa pomama za “isti-
nitim” u prividu ozbiljnog htijenja (usp. Überlegungen IV, 83).
9. Otuda odbijanje pravcatog znanja i strah od piitanja; izbjega-
vanje osvještenja; bijeg u zgode i makinacije.
10. Sav mir i suzdržanost čine se kao nedjelovanje i otpuštanje i
odricanje, a možda je najdalji premet natrag u puštanje bitka da bude
kao dogođaj.
11. Sigurnost u sebe nedopuštanja da se više bude zvan; otvrdnu-
će za sve migove; nejakost iščekivanja; samo još izračunavanje.
107
 II. NAZVUK
12. Sve su to samo odrazi jednog zamršenog i otvrdnulog iskriv-
ljenja biti bytka, pogotovo njegove krševitosti: da jedincatost, rijet-
kost, trenutačnost, slučaj i spopad, suzdržanost i sloboda, pohrana i
nužnost pripadaju bytku; da on nije ono najpraznije i najopćenitije
nego ono najbogatije i najviše i biva samo u do-gođenju, pomoću
kojega tu-bitak kroz biće dolazi do utemeljenja istine bitka u skla-
njanju.
13. Posebno pojašnjenje napuštenosti od bitka kao propasti Zapa-
da; bijeg bogova; smrt moralno kršćanskog Boga; njegovo pretuma-
čenje (usp. Nietzscheova upozorenja). Zastiranje tog raskorjenjiva-
nja samonalaženjem čovjeka koje je lišeno temelja, ali koje tobože
počinje ispočetka (novi vijek); to zastiranje pocakljeno i pojačano
napretkom; otkrića, izumi, industrija, stroj; ujedno omasovljenost,
zapuštenost, pad u bijedu, sve kao odrješenje od temelja i poredaka,
raz-korjenjivanje, ali u najdubljem smislu zastiranje nužde, nejakost
za osvještenje, nemoć istine; napredovanje u nebiće kao sve veća
napuštenost od bytka.
14. Napuštenost od bitka najdublji je temelj za nuždu beznuž-
nosti. Kako se može proishoditi ta nužda kao nužda? Ne mora li
netko dati da zasja istina bytka – ali čemu? Tko od beznužnih može
vidjeti? Ima li ikada izlaza iz neke takve nužde, koja se kao nužda
stalno niječe? Nedostaje htijenje da se izađe. Može li ovdje sjećanje
na bile mogućnosti tu-bitka voditi osvještenju? Ili ovdje u tu nuždu
mora prodrijeti nešto ne-obično, ne-smislivo?
15. Napuštenost od bitka, približena osvještenjem pomračenja
svijeta i razaranja zemlje u smislu brzine, proračunatosti, zahtjeva
masovnoga (usp. Nazvuk, 57. Povijest bytka i napuštenost od bit-
ka).
16. Istodobna “vladavina” bespomoćnosti puke nastrojenosti i
nasilnosti uređenja.
57. Povijest bytka i napuštenost od bitka
Napuštenost od bitka temelj je te time ujedno i iskonskija odred-
ba biti onoga što je Nietzsche prvi prepoznao kao nihilizam. Koliko
je samo malo čak i njemu i njegovoj snazi uspjelo prisiliti zapadni
108
58. Koja su tri oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i kako se pokazuju
tubitak na osvještenje nihilizma. Zato je još slabija nada da će ovo
doba imati volje za znanje temelja nihilizma. Ili bi tek iz tog znanja
trebala proizaći jasnoća o “činjenici” nihilizma?
Napuštenost od bitka određuje jedno neusporedivo doba u povi-
jesti istine bytka. To je doba bytka dugog vremena, u kojemu istina
oklijeva jasno pokazati svoju bit. Vrijeme opasnosti prolaženja svake
bitne odluke, vrijeme odricanja od borbe za mjerila.
Bezodlučnost kao područje neobveznosti makinacijâ, gdje se ono
veliko raskrečuje u nakaznosti divovskoga, a jasnoća kao prozirnost
praznoga.
Dugo oklijevanje istine i odlukâ je uskraćivanje najkraćeg puta i
najvećih trenutaka. U tom je dobu “biću”, onome što se zove onim
“zbiljskim” i “životom” i “vrijednostima”, izvlašten bytak.
Napuštenost od bitka zakriva se u sve većoj važnosti proraču-
natosti, brzine i zahtjeva masovnosti. U tom zakrivanju radi se o
upornom izopačenjivanju napuštenosti od bitka i čini je se nedodir-
ljivom.
58. Koja su tri oblika zakrivanja
napuštenosti od bitka i kako se pokazuju
1. Proračunatost – tek došla na vlast makinacijom tehnike, ko-
ja se s obzirom na znanje temelji u onome matematičkom; ovdje
nejasno posezanje u načela i pravila, stoga sigurnost upravljanja i
planiranja, pokušaj; neupitnost da ćemo nekako uspjeti; ništa nije
nemoguće, izvjesnost “bića”; pitanje o biti istine više nije potrebno;
sve se mora ravnati po danom stanju proračuna; odatle prednost or-
ganizacije, odricanje od preobrazbe iz temelja koja slobodno raste;
ono neproračunjivo ovdje je samo ono što proračun još nije svladao,
ali će se jednom također uhvatiti; dakle nipošto ne nešto izvan sva-
kog računa; u “sentimentalnim” trenucima, koji nisu rijetki upravo
pod “vladavinom” proračunatosti, poziva se na “sudbinu” i “provid-
nost”, ali nikada tako da bi iz onoga što se zaziva mogla proizlaziti
neka snaga oblikovanja koja bi pomamu za proračunavanjem ikada
mogla svesti u njezine granice.
109
 II. NAZVUK
Proračunatost se ovdje misli kao temeljni zakon ponašanja, ne
kao puko razmišljanje i čak lukavstvo nekog pojedinačnog djelova-
nja, što pripada svakom ljudskom postupku.
2. Brzina – svake vrste; mehaničko povećanje tehničkih “brzi-
na”, i to općenito samo posljedica te brzine; ona neizdržavanje u
tišini skrivenog rasta i iščekivanja; pomama za nenad-anim, onim
što uvijek iznova neposredno i drukčije obuzima i “pogađa”; prola-
znost kao temeljni zakon “postojanosti”. Nužno brzo zaboravljanje
i gubljenje sebe u najbližemu. Odatle zatim pogrešna predodžba o
visokom i “najvišem” u izobličenosti najviših postignuća; posve ko-
ličinsko povećavanje, sljepilo spram istinski trenutačnoga, koje nije
prolazno već otvara vječnost. No za brzinu je ono vječno puko tra-
janje istoga, ono prazno i-tako-dalje; skriven ostaje pravcati ne-mir
borbe, na njegovo mjesto stupila je uznemirenost uvijek dosjetljivog
pogona, gonjenog tjeskobom od dosade samim sobom.
3. Zahtjev masovnosti. Time se ne misli samo na “mase” u nekom
“društvenom” smislu; one se pojavljuju samo zato što već važi broj
i ono proračunjivo, tj. ono što je dostupno svakome na jednak način.
Ono mnogima i svima zajedničko je ono za “mnoge” što oni znaju
kao ono što sve nadmašuje; otuda zahtjev za proračunatost i brzinu,
kao što, obratno, one opet pružaju kolotečinu i okvir masovnome.
Ovdje se radi o najoštrijem – jer je najneupadljivije – protivništvu
onome rijetkome, jedincatome (bit bitka). Posvuda u tim zakrivanji-
ma napuštenosti od bitka prostire se izopačenje bića, nebiće, i to u
prividu nekog “velikog” zbivanja.
Raširenost tih oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i time upra-
vo nje same najjača je, jer isprva niti primjetna, prepreka pravoj pro-
cjeni i utemeljenju temeljnog ugođaja suzdržanosti, u kojemu tek
bljesne bit istine ukoliko se zbije pomaknuće u tu-bitak.
No oni načini boravljenja u biću i “ovladavanja” njime tako su
podrivajući zato što se, recimo, ne mogu nekog dana jednostavno
ukloniti kao naizgled samo izvanjski oblici koji obuhvaćaju nešto
unutarnje. Oni sami sebe postavljaju na mjesto unutarnjega i napo-
kon niječu razliku nekoga unutra i vani, jer oni su ono prvo i sve.
Tome odgovaraju način kako se dolazi do znanja i proračunata, brza,
masovna raspodjela nerazumljenih spoznaja što većem broju ljudi u
110
58. Koja su tri oblika zakrivanja napuštenosti od bitka i kako se pokazuju
što kraćem vremenu; “školovanje” je riječ koja u svojem sadašnjem
značenju upravo izvrće naglavce bit škole i σχολή. Ali i to je samo
nov znak prevrata koji ne zaustavlja sve veće raskorjenjivanje jer
ne dospijeva do korijenâ bića niti to želi zato što bi se ondje morao
susresti sa svojom vlastitom neutemeljenošću.
Proračunatosti, brzini i masovnosti pridružuje se još nešto, što u
odnosu na sve troje naglašeno preuzima prikrivanje i prerušavanje
unutarnjeg raspada – to je:
4. ogoljavanje, objavljivanje i poopćavanje svakog ugođaja. Pu-
stoši koja se time stvara odgovara sve veća nepravcatost svakog sta-
va i ujedno s time razvlaštenje riječi. Riječ je samo još zvuk i glasno
poticanje, pri kojemu uopće više ne može biti stalo do nekog “smi-
sla” jer se oduzima sva sabranost mogućeg osvještenja i osvještenje
se općenito prezire kao nešto začudno i lišeno snage.
Sve to postaje tim zlokobnije što se nenametljivije odigrava, što
samorazumljivije prisvaja svakodnevicu i takoreći se pokriva novim
oblicima uređenja.
Posljedica ogoljenja ugođaja, koje je ujedno prerušavanje sve ve-
će praznine, potpuno se pokazuje u nesposobnosti da se upravo pra-
vo zbivanje, napuštenost od bitka, iskusi kao ugađajuća nužda, čak i
pretpostavi li se da bi se ona u nekim granicama mogla i pokazati.
5. Svi ti znakovi napuštenosti od bitka upućuju na početak doba
potpune neupitnosti svih stvari i svih makinacija.
Ne samo da se načelno više ne prihvaća ništa skriveno, već pre-
sudnije postaje to što se sebeskrivanje kao takvo više ni na koji način
ne može pojaviti kao odredbena moć.
No u doba potpune neupitnosti upravo će se gomilati i nametati
“problemi”, ona vrsta “pitanja” koja nisu nikakva pitanja jer odgo-
varanje na njih ne smije imati ništa obvezujuće, ukoliko i ono odmah
opet postaje problemom. Upravo to unaprijed kazuje: ništa nije ner-
ješivo i rješenje je samo stvar količine vremena i prostora i snage.
6. Ali sada se, budući da je biće napušteno od bytka, javlja prilika
za najpliću “sentimentalnost”. Tek se sada sve “doživljava”, i svaki
pothvat i svako uprizorenje puca od “doživljajâ”. A to “doživljava-
nje” svjedoči da je sada i sam čovjek kao bivstvujući izgubio svoj
bytak i postao plijenom svojega lova za doživljajima.
111
 II. NAZVUK
59. Doba potpune neupitnosti i očaranosti
Doba “civilizacije” obično se naziva dobom raz-čaranosti, i čini
se kako ono bolje, čak jedino, ide uz potpunu neupitnost. No ipak je
obratno. Samo što se mora znati odakle očaranost dolazi. Odgovor:
iz bezgranične vladavine makinacije. Kada ona dođe do krajnje vla-
sti, kada sve prožme, tada više nema uvjeta koji su potrebni da bi se
očaranost posebno osjećala i da bi se od nje ogradilo. Opsjednutost
tehnikom i njezinim naprecima koji se stalno međusobno nadmašuju
samo je jedan znak te očaranosti, u skladu s kojim sve tjera na prora-
čunavanje, korištenje, uzgajanje, lako rukovanje i propisivanje. Sada
čak i “ukus” postaje stvar tog propisivanja i najvažniji je “dobar
nivo”. Prosjek postaje sve bolji, i zahvaljujući tom poboljšanju sve
neodoljivije i neupadljivije osigurava svoju vladavinu.
Naravno, zabluda je kada se zaključuje kako će sa što višim pro-
sjekom to viša postajati nadprosječna postignuća. Sam je taj zaklju-
čak izdajnički znak računskog karaktera tog stava. Ostaje pitanje
je li uopće još potreban prostor za ono nadprosječno, ne postaje li
skromnost u prosjeku sve mirnija i opravdanija, dok čak samu sebe
ne uvjeri u to da je sama već postigla i da po želji može neposredno
postizati ono što nad-prosjek tvrdi da može ponuditi.
Stalno dizanje nivoa prosječnoga i odgovarajuće širenje i raspro-
stiranje razine nivoa sve do platforme sveg djelovanja uopće najzlo-
kobniji je znak nestajanja prostorâ odlučivanja, znak napuštenosti
od bitka.
60. Odakle beznužnost kao najviša nužda?
Bez-nužnost postaje najviša ondje gdje je samoizvjesnost postala
nenadmašivom, gdje se sve smatra izračunjivim i gdje je prije svega
odlučeno, bez prethodnog pitanja, tko mi jesmo i što trebamo činiti;
gdje je izgubljeno i nikada nije doista utemeljeno znanje da se pravi
samo-bitak zbiva u utemeljivanju-nadilazeći-sebe, što zahtijeva: ute-
meljivanje prostora utemeljivanja i njegova vremena, što iziskuje:
znanje o biti istine kao onoga što je neophodno znati.
112
61. Makinacija
Ali gdje “istina” odavno više nije pitanje i već se pokušaj takvog
pitanja odbacuje kao smetnja i neumjesno mozganje, ondje nužda
napuštenosti od bitka uopće nema vrijeme-prostora.
Ondje gdje posjed istinitoga kao ispravnoga nije u pitanju i uprav-
lja svim činjenjem i propuštanjem, čemu tu još pitanje o biti istine?
A ondje gdje se čak i taj posjed istinitoga može pozivati na djela,
tko bi se tu još gubio u beskorisnosti nekog pitanja o biti i izlagao
se poruzi?
Iz zatrpanosti biti istine kao temelja tu-bitka i utemeljenja povi-
jesti dolazi beznužnost.
61. Makinacija*
U običnom značenju naziv za jedan “loš” način ljudskog ponaša-
nja i poticanje na to.
U vezi s pitanjem bitka time se ne imenuje neko ljudsko pona-
šanje nego jedan način bivanja bitka. Treba udaljiti i obezvređujući
prizvuk, iako makinacija pogoduje izopačenju bitka. Ali čak se ni to
izopačenje ne smije obezvređivati, jer ono je bitno za bit. Naprotiv,
taj naziv odmah treba upućivati na spravljanje (ποίησις, τέχνη), što
mi doduše poznajemo kao ljudsko ponašanje. Samo što je baš i ono
sámo moguće samo na temelju nekog tumačenja bića u kojemu na
vidjelo dolazi spravljivost bića, naime tako da se bićevnost upravo
određuje u postojanosti i prisutnosti, da se nešto spravlja sámo od
sebe i u skladu je s tim i spravljivo za jedan odgovarajući postupak.
Spravljanje-sámo-od-sebe je tumačenje φύσις koje polazi od τέχνη
i njezina vidokruga na taj način da se sada već izražava premješta-
nje težišta u ono spravljivo i sebe-spravljajuće (usp. odnos između
ἰδέα i τέχνη), što ćemo ukratko nazvati makinacija. Ali u vrijeme
prvog početka, kada dolazi do razvlaštenja φύσις, na svjetlo dana
još ne izlazi makinacija u cijeloj svojoj biti. Ona ostaje zakrivena u
postojanoj prisutnosti, čija odredba u početnom grčkom mišljenju
doseže vrhunac u pojmu ἐντελέχεια. Srednjovjekovni pojam actusa
već prikriva početno grčku bit tumačenja bićevnosti. S time je pove-
* usp. Nazvuk, 70. i 71. Ono divovsko.
113
 II. NAZVUK
zano to što se sada ono makinativno razgovjetnije probija u prvi plan
i priključenjem židovsko-kršćanske ideje stvaranja i odgovarajućih
predodžaba o bogu ens postaje ens creatum. Ako se i suzdržimo od
grubog tumačenja ideje stvaranja, ipak bitna ostaje prouzročenost
bića. Veza uzroka i učinka postaje svevladajućom (Bog kao causa
sui). To je bitno udaljavanje od φύσις te ujedno prijelaz prema pojavi
makinacije kao biti bićevnosti u novovjekovnom mišljenju. Mehani-
stički i biološki način mišljenja uvijek su samo posljedice skrivenog
makinativnog tumačenja bića.
Makinacija kao bivanje bićevnosti daje prvi mig u istinu samoga
bytka. O njoj znamo zaista malo, iako ona vlada poviješću bitka
dosadašnje zapadne filozofije od Platona do Nietzschea.
Čini se da je zakon makinacije, čiji temelj još nije dokučen, taj
da se ona što se mjerodavnije razvija – tako je u srednjem i u novom
vijeku – to upornije i makinativnije kao takva skriva, u srednjem vi-
jeku iza pojma ordo i analogiae entis, a u novom vijeku iza predmet-
nosti i objektivnosti kao temeljnih oblika zbilje te time bićevnosti.
A s tim je prvim zakonom makinacije povezan jedan drugi: što
se makinacija odlučnije tako skriva, to više goni na prevlast onoga
za što se čini da je posve suprotno njezinoj biti, a ipak je iste biti, na
doživljaj (usp. u “Nazvuk” sve o doživljaju).
Tako se priključuje i treći zakon: što je neuvjetovanija mjerodav-
nost doživljavanja za ispravnost i istinu (te time “zbilju” i postoja-
nost), to je bezizglednije da se s tog stajališta postigne neka spoznaja
makinacije kao takve.
Što bezizglednije to raskrinkavanje, to neupitnije biće, to odluč-
nija odbojnost spram svake upitnosti bytka.
Sama makinacija izmiče, a, budući da je ona bivanje bytka, i sam
bytak.
No što ako iz sveg tog naizgled samo štetnoga i ustežućega pro-
izlazi neki posve drukčiji uvid u bit bytka i sam se bytak raskriva ili
pak dovodi u nazvuk kao uskraćivanje?
Kada se makinacija i doživljaj navode zajedno, tada to upućuje na
njihovu bitnu uzajamnu pripadnost, ali ujedno zakriva jednu jednako
bitnu neistodobnost unutar “vremena” povijesti bytka. Makinacija je
ono rano, ali još dugo skrivano izopačenje bićevnosti bića. Ali i kada
u određenim likovima, kao u novom vijeku, izađe u javnost tuma-
114
63. Do-življavanje
čenja bića, ona se ne prepoznaje ili čak poima kao takva. Naprotiv,
širenje i učvršćivanje njezine izopačenosti odvija se u tome da se ona
osobito povlači iza onoga što se čini njezinom krajnjom protivnošću,
a ipak posve i samo ostaje njezinom spravbom. A to je doživljaj.
Supripadnost toga dvoga poima se samo iz vraćanja u njihovu
najdalju neistodobnost i iz rastvaranja privida njihove krajnje su-
protnosti. Kada mislilačko osvještenje (kao piitanje o istini bytka i
samo kao to) dođe do znanja o toj supripadnosti, tada se ujedno već
iz znanja drugog početka pojmila osnovna karakteristika povijesti
prvog početka (povijest zapadne metafizike). Makinacija i doživljaj
formularno je iskonskija varijanta formule za provodno pitanje za-
padnog mišljenja: bićevnost (bitak) i mišljenje (kao pred-očavajuće
po-imanje).
62. Napuštenosti od bitka pripadno
prikrivanje nje same makinacijom i “doživljajem”
1. Supripadnost makinacije i doživljaja.
2. Zajednički korijen toga dvoga.
3. Ukoliko oni dovršavaju prikrivanje napuštenosti od bitka.
4. Zašto je Nietzscheova spoznaja nihilizma morala ostati nepoj-
mljenom.
5. Što napuštenost od bitka – jednom spoznata – raskriva o sa-
mom bytku? Iskon napuštenosti od bitka.
6. Na koje se načine napuštenost od bitka mora iskusiti kao nuž-
da?
7. Ukoliko je već za to nužan prijelaz u prevladavanje? (Tu-bi-
tak)
8. Zašto tek za taj prijelaz Hölderlinovo pjesništvo postaje budu-
ćim te time povijesnim?
63. Do-življavanje
Biće kao pred-očeno dovesti u odnos spram sebe kao odnosnog
središta i tako uključiti u “život”.
Zašto čovjek kao “život” (animal rationale) (ratio – pred-očava-
nje!).
115
 II. NAZVUK 67. Makinacija i doživljaj

Samo ono do-življeno i do-življivo, ono pro-diruće u okružju do- 66. Makinacija i doživljaj
življavanja, što čovjek može dovesti sebi i pred sebe, može važiti
kao “bivstvujuće”. U biti oboga leži to da ne znaju za granice te prije svega za nela-
godu, a pogotovo ne za plahost. Najdalja im je snaga pohranjivanja.
64. Makinacija Na njezino mjesto stupilo je pretjerivanje i nadvikivanje i slijepo
puko vikanje na druge, u kojoj se vici viče na samoga sebe i sebe
οὐσία (τέχνη – ποίησις – ἰδέα) samoga zavarava o išupljenosti bića. U skladu sa svojom bezgranič-
postojana prisutnost nošću i odsutnošću nelagode, makinaciji i doživljaju sve je otvoreno
ens creatum i ništa nije nemoguće. Oni moraju misliti da su u cjelini i da su ono
priroda trajno, i zato im ništa nije tako uobičajeno kao ono “vječno”. Sve je
povijest “vječno”. A ono vječno – ovo vječno – kako ono ne bi bilo i ono bit-
kauzalnost i predmetnost no? No ako je to, što se nasuprot tome još može navesti? Može li se
pred-očenost ništetnost bića i napuštenost od bitka na bolji i veći način pohraniti u
maski “istinite zbilje” nego pomoću makinacije i doživljaja?
do-življaj
“Doživljaj”
65. Izopačenje bytka
Što je doživljaj?
bićevnost kao Ukoliko u izvjesnosti onoga ja (zacrtanoj u određenom tumače-
nju bićevnosti i istine).
m a k i n a c i j a i ispravnost Kako pojava doživljavanja podupire i učvršćuje antropološki na-
čin mišljenja.
bivanje bićevnosti Ukoliko je doživljavanje neki kraj (jer neuvjetovano potvrđuje
doživljaj “makinaciju”).

napuštenost od bitka 67. Makinacija i doživljaj

beznužnost Makinacija kao vladavina spravljanja i spravbe. No ovdje ne tre-
nazvuk bivanja bytka ba misliti na ljudsko djelovanje i bavljenje i njegov pogon nego je
u napuštenosti od bitka ono, obratno, u svojoj neuvjetovanosti i isključivosti moguće samo
na osnovi makinacije. To je imenovanje jedne određene istine bića
makinacija doživljaj (njegove bićevnosti). Prvo i ponajviše, ta nam je bićevnost shvatljiva
uskraćivanje učvršćivanje kao predmetnost (biće kao predmet predočavanja). Ali makinacija
shvaća tu bićevnost dublje, početnije, jer je dovodi u odnos s τέχνη.
očaranje
U makinaciji ujedno leži kršćansko-biblijsko tumačenje bića kao ens
očaranje creatum, bilo da se ono sada shvaća vjerski ili svjetovno.

116 117
 II. NAZVUK
Pojavu makinativne biti bića povijesno je vrlo teško shvatiti jer
ona u temelju djeluje od prvog početka zapadnog mišljenja (točnije
od sloma grčke ἀλήθεια).
Descartesov korak već je prva i presudna posljedica, posljedič-
ni rezultat kojim makinacija dolazi na vlast kao preobražena istina
(ispravnost), naime kao izvjesnost.
Prvo se treba pokazati makinativna bit u obliku ens kao ens cer-
tum. Na putu prevladavanja metafizike certum se mora protumačiti u
odnosu na ono makinativno, koje se time presudno određuje.
Daljnje posljedice: ono matematičko i sistem i ujedno s time
“tehnika”.
Makinacija (ποίησις – τέχνη – κίνησις – νοῦς) za svoj dugo za-
državan pandan, koji se tek na kraju počeo pokazivati, ima “doživ-
ljaj”.
Ta dva naziva imenuju povijest istine i bićevnosti kao povijest
prvog početka.
Što se misli pod makinacijom? Ono što je otpušteno u vlastitu
okovanost. Koji su okovi? Shema potpuno proračunjive objašnji-
vosti, čime se svako združuje sa svakim i postaje si potpuno strano,
štoviše još posve drugo nego strano. Odnos neodnosnosti.
68. Makinacija i doživljaj
Koja se krajnost i najveća suprotnost time spoznala u svojoj pri-
padnosti, u jednoj pripadnosti koja tek naznačuje čak i ono što još ne
poimamo, jer je istina tog istinitoga još neutemeljena?
Ali možemo osvještavati to pripadno i pritom uvijek ostajati po-
dalje od bilo koje vrste raščlanjivanja “situacije” blejanjem u samo-
ga sebe.
Kako se makinacija i doživljaj (prvo dugo, pa čak i do sada, kao
takvi zakriveni) naizmjence tjeraju do krajnosti i time razvijaju izo-
bličenja bićevnosti i čovjeka u njegovu odnosu spram bića i samoga
sebe do njihove krajnje napuštenosti i sada se u tim izobličenjima
tjeraju jedno na drugo i stvaraju jedinstvo koje tek doista zakriva što
se u njemu događa: napuštenost bića od svake istine bytka i posve
čak i od njega samoga.
118
69. Doživljaj i “antropologija”
Ali taj dogođaj napuštenosti od bitka pogrešno bi se tumačilo
kada bi se u njemu htio vidjeti samo proces propadanja umjesto da
se pomisli na to da on prolazi kroz vlastite i jedine načine otkrivanja
bića i njegova “čista” opredmećivanja u određenom pojavljivanju
koje naizgled nema pozadine niti uopće temelja. Proizlaženje “pri-
rodnoga”, pojavljivanje samih stvari, kojemu, naravno, pripada taj
privid lišenosti temelja. Naravno, to “prirodno” više nije ni u kakvu
neposrednom odnosu spram φύσις nego je posve prilagođeno za ono
makinativno, za što je zacijelo pripremljeno prethodnom prevlašću
nadprirodnoga. To otkriće “prirodnoga” (napokon i spravljivoga i
ovladivoga te doživljivoga) jednog se dana mora iscrpiti u svojim
vlastitim bogatstvima i učvrstiti se u sve pustiju mješavinu dosa-
dašnjih mogućnosti, doduše tako da to samo-još-nastavi-i-oponašaj
ujedno sve manje zna i može znati za samoga sebe u onome što ono
jest te se stoga samome sebi čini to stvaralačkijim što više radi na
svojem kraju.
Međusobno pronalaženje makinacije i doživljaja u sebi uključuje
neusporediv dogođaj unutar skrivene povijesti bytka. Ali još nigdje
nema znaka za to da bi ovo doba počinjalo postajati svjesno nečega
od toga. Ili njemu mora ostati uskraćeno, a postati nazvukom istine
bytka samo onima koji već prelaze u istinu?
69. Doživljaj i “antropologija”*
Da se još danas, i čak opet, “antropologija” postavlja kao sredi-
šte svjetonazorske skolastike, to uvjerljivije od svakog historijskog
dokazivanja ovisnosti pokazuje da se još jednom priprema povratak
posve na Descartesovo tlo. Kakvu god frizuru antropologija pritom
imala, bilo prosvjetiteljsko-moralnu, bilo psihološki-prirodnoznan-
stvenu, bilo duhovnoznanstveno-personalističku, bilo kršćansku ili
političko narodnosnu, to je posve svejedno s obzirom na odlučujuće
pitanje: naime pitanje da li se novi vijek pojmio kao neki kraj i pitalo
se o nekom drugom početku ili se inzistira na ovjekovječenju jednog
* Što je doživljaj! Kako njegova vladavina vodi antropološkom načinu mišlje-
nja! Kako je to kraj, jer bezuvjetno potvrđuje makinaciju
119
 II. NAZVUK
propadanja koje traje od Platona, što se naposljetku može samo još
ako se samoga sebe uvjeri da je vlastito neznanje zapravo prevlada-
vanje predaje.
Pritom je sasvim u redu ako neznanje (da ne kažemo neodgo-
vornost) ide dotle da se istodobno sebe hvasta kao prevladavatelja
Descartesove filozofije, a suvremenici ništa ne slute o toj igri nezna-
nja. No kao što je u doba novokantovstva prava povijest vremena
zanemarivala još uvijek znatnu učenost i brižnost u radu, tako će se
i današnje doba “doživljavanja” još manje obazirati na taj dosadan
odraz svoje vlastite površnosti, pun općih mjesta.
70. Ono divovsko*
Prvo ga moramo označiti iz onoga što je najbliže te kao i sámo još
neko predmetno dano kako bismo uopće omogućili da nazvuči napu-
štenost od bitka te time vladavina izopačenja φύσις (makinacije). No
čim se sama makinacija bitkovnopovijesno pojmi, ono divovsko se
raskriva kao “nešto” drugo. Ono više nije ono pred-očivo predmetno
nekoga bezgraničnog “kvantitativnoga” nego kvantiteta kao kvali-
teta. Kvaliteta se ovdje shvaća kao temeljni karakter onoga quale,
onoga što, bîti, samoga bytka.
Kvantiteta – kvaliteta, ποσόν – ποιόν, to nam je poznato kao “ka-
tegorija”, tj. u odnosu na “sud”.
Ali ovdje se ne radi o preokretu jedne kategorije u neku drugu, o
nekom “dijalektičkom” posredovanju formi predočavanja, koje bi i
sámo bilo pred-odžbeno, nego o samoj povijesti bitka.
Taj “preokret” pripremljen je u tome što se bićevnost određuje
polazeći od τέχνη i od ἰδέα. Pred-očavanje i pred-sebe-dovođenje
u sebi uključuje ono “koliko” i “ukoliko”, pitanje odmaknutosti s
obzirom na biće kao pred-met; i to ne misleći pritom na određene
prostorne stvari i odnose.
Pred-očavanje kao sistematsko čini taj od-mak i njegovo pre-
vladavanje i osiguranje temeljnim zakonom određivanja predmeta.
Nabačaj pred-očavanja u smislu predujmljujuće-planirajuće-uređu-
* usp. makinacija
120
70. Ono divovsko
jućeg obuhvaćanja svega prije negoli je već shvaćeno u posebnome
i pojedinačnom, to pred-očavanje nema granicu u danome i ne želi
naći nikakvu granicu nego je odlučujuće ono bezgranično, ali ne kao
protječuće i puko i-tako-dalje nego ono koje nije vezano nikakvom
granicom danoga, ničim danim ili što se može dati kao granicom.
Načelno ne postoji ono “ne-moguće”; tu se riječ “mrzi”, tj. ljudima
je sve moguće, samo ako se sve uračuna u svakom pogledu, i to una-
prijed, i osiguraju se uvjeti.
Već iz toga postaje jasno da se uopće ne radi o nekom preokretu
“kvantitativnoga” u nešto kvalitativno nego o tome da se iskonska
bit kvantitativnoga i mogućnosti njegove pred-odžbe (proračunji-
vost) spozna u biti vladavine pred-odžbe kao takve i opredmećivanja
bića.
Odavde pak postaje jasno da oni koji razvijaju pred-odžbu (svijet
kao sliku) po svojoj “samosvijesti” ne znaju ništa o toj biti kvan-
titativnoga te zato također ni o povijesti koja priprema i dovršava
njegovu vladavinu.
A pogotovo ne znaju ništa o tome da se napuštenost bića od bitka
dovršava u onome divovskom kao takvom, tj. u prividu onoga što
biću pušta da bude najbivstvujućije.
S onim “kvantitativnim” postupa se kvantitativno, tj. proračuna-
to, ali se ujedno kaže da je ono postavljeno u svoje granice i obuzda-
no određenim principima.
Zbog toga se još i danas, i danas više nego prije, prostor i vrijeme
ne mogu pojmiti drukčije nego kvantitativno, ili u krajnjem slučaju
kao forme tih kvantiteta. Smatra se čudnovato pretencioznim čak i
misliti vrijeme-prostor kao nešto potpuno nekvantitativno. Tada se
pomoć traži u upućivanju na to da se ovdje imenica “vrijeme” npr.
prenosi na nešto drugo.
Ono kvantitativno (quantitas) može se pojaviti kao kategorija jer
je ono u temelju bit (izopačena bit) samoga bytka, ali bit se isprva
traži samo u bićevnosti bića kao prisutno-postojanoga.
Dakle, to da ono kvantitativno postaje kvalitetom znači: izopa-
čenost bytka ne spoznaje se, doduše, u svojoj bitnoj pripadnosti biti
bytka, ali ta spoznatljivost priprema se bitkovnopovijesnim znanjem
da ono kvantitativno vlada svim bićem. Razlog što ipak ne izlazi na
121
 II. NAZVUK
vidjelo kao bytak u tome je što se pred-očavanje, u kojemu je uteme-
ljena bit kvantitativnoga, kao takvo ujedno i uvijek drži bića i odvaja
se od bytka ili, što je isto, u najboljem slučaju pušta da on “važi” kao
ono najgeneralnije (predočavanja), kao ono najpraznije.
Ali prije svega je, povijesno pojmljeno, ono divovsko kao takvo
ono neproračunjivo, a ono je pak iz prebliske blizine neshvatljivo
naviještanje samoga bytka, ali u liku beznužnosti nužde.
Zašto ono divovsko ne zna za pretek? Zato što ono proizlazi iz
tajenja jednoga manjka i tom tajenju daje privid nesputanog objav-
ljivanja nekog posjeda. Budući da ono divovsko nikada ne zna za
pre-tek, za ono ne-iscrpno neiscrpljeno, mora mu ostati uskraćeno i
ono jednostavno. Jer bitna jednostavnost proizlazi iz punine i ovla-
davanja njome. “Jednostavnost” divovskoga samo je privid koji tre-
ba zatajiti prazninu. Ali u uređenju svih tih prividnosti ono divovsko
ima vlastitu bit i jedincato je.
71. Ono divovsko
Po predaji je (usp. Aristotel o ποσόν) bit quantuma u djeljivosti
na dijelove iste vrste.
Što je tada quantitas? I kvantitativno? I ukoliko je ono divov-
sko ono kvantitativno kao kvalitativno? Može li se to pojmiti iz one
odredbe kvantuma?
“Dijelovi iste vrste” i “dijeljenje”, dijeljenje i podjela po stup-
njevima (računanje – λόγος, razlikovanje – sabiranje).
Podjela po stupnjevima i uređivanje?
Uređivnje i predočavanje?
Kvantum, koji je po Hegelu kvaliteta koja je ukinuta i postala
ravnodušnom, uključuje promjenjivost onoga što, a da se ono time
ne ukida.
Kvantiteta i kvantum (neka veličina – toliko i toliko veliko)
Velikost – način bitka veličine, način onoga mnogo i malo.
122
72. Nihilizam
72. Nihilizam
u Nietzscheovu smislu znači: da su svi ciljevi nestali. Nietzsche
ovdje misli na ciljeve koji u sebi rastu i preobražavaju čovjeka (ka-
mo?). Za mišljenje u “ciljevima” (odavno pogrešno tumačen grčkog
pojma τέλος) pretpostavljaju se ἰδέα i “idealizam”. Stoga to “ideali-
stičko” i moralno tumačenje nihilizma usprkos svojoj bitnosti ostaje
privremeno. Smjerajući na drugi početak, nihilizam se mora teme-
ljitije pojmiti kao bitna posljedica napuštenosti od bitka. No kako
se ona može spoznati i kako o njoj odlučivati ako je već i ono što je
Nietzsche prvi iskusio i promislio kao nihilizam dosada ostalo ne-
pojmljeno te prije svega nije prisiljavalo na osvještenje? Zavedeno i
načinom samog Nietzscheova obraćanja, njegov se “nauk” o “nihi-
lizmu” primalo na znanje kao zanimljivu psihologiju kulture, ali već
se unaprijed križalo pred njegovom istinom, tj. otvoreno se ili prešut-
no držalo dalje od njega kao đavoljeg posla. Jer očito se razmišljalo:
kamo bismo došli kada bi to bilo i postalo istinito? I ne sluti se da je
pravi nihilizam upravo to razmišljanje odnosno onaj stav i držanje
spram bića koji ga nose: sebi se ne želi priznati bez-ciljnost. I zato se
odjednom opet “ima” “ciljeve”, pa bilo to i tako da se u cilj uzdigne
nešto što u najboljem slučaju može biti sredstvo za postavljanje cilja
i teženje njemu: npr. narod. I zato je baš ondje gdje se vjeruje kako
se opet ima ciljeve, gdje se je opet “sretan”, gdje se prelazi na to da
se “kulturalna dobra” (kino i putovanja u ljetovališta na moru) koja
su dosada “većini” bila uskraćena učine ravnomjerno dostupnima ci-
jelom “narodu” – baš je ondje, u tom bučnom pijanstvu “doživljaja”,
najveći nihilizam, organizirano zatvaranje očiju pred čovjekovom
bez-ciljnošću, “uvijek pripravno” izbjegavanje svake odluke kojom
se postavlja neki cilj, tjeskoba pred svakim područjem odlučivanja
i njegovim otvaranjem. Tjeskoba pred bytkom još nikada nije bila
tako velika kao danas. Dokaz: divovsko uprizorenje za nadvikivanje
te tjeskobe. Nije bitna značajka “nihilizma” da li se uništavaju crkve
i samostani i ubijaju ljudi ili to izostaje i “kršćanstvo” može nastaviti
svojim putem, nego je presudno sljedeće: zna li se i želi li se znati da
su upravo to povlađivanje kršćanstvu i ono sámo, to opće govorenje
o “providnosti” i “gospodu Bogu”, ma koliko pojedinac u tome mo-
123
 II. NAZVUK
gao biti iskren, samo izlike i nelagode u onom području koje se ne
želi priznati i ne želi mu se dati važnost kao glavnom području od-
lučivanja o bytku ili nebytku. Najkobniji nihilizam sastoji se u tome
da se izdaje za zaštitnika kršćanstva i čak se na temelju socijalnih
zasluga želi prisvojiti najkršćanskija kršćanskost. Sva opasnost tog
nihilizma u tome je što se on potpuno prikriva te se oštro i s pravom
odmiče od onoga što bi se moglo nazvati grubim nihilizmom (npr.
boljševizam). Samo što je bit nihilizma tako bezdana (jer on seže do
u istinu bytka i odlučivanje o njemu) da mu moraju pripadati upravo
ti najsuprotniji oblici. I zato se može i činiti da se nihilizam, shva-
ćen u cjelini i iz temelja, ne može prevladati. Kada se dva krajnja
suprotstavljena oblika nihilizma međusobno, i to nužno, najžešće
bore jedan protiv drugoga, tada ta borba, kako god završila, vodi
pobjedi nihilizma, tj. njegovu ponovnom učvršćenju, i to vjerojatno
u takvom obliku da čovjek samome sebi zabranjuje i pomisliti da je
još na djelu nihilizam.
Bytak je tako temeljito napustio biće i prepustio ga makinaciji
i “doživljavanju” da oni prividni pokušaji spasa zapadne kulture i
svaka “kulturalna politika” moraju postati najzavodljivijim i zato
najvišim oblikom nihilizma. A to je proces koji nije vezan za pojedi-
načne ljude i njihove postupke i nauke već, naprotiv, samo istjeruje
unutarnju bit nihilizma u njegov najčišći oblik. Naravno, za osvješte-
nje toga svakako je potrebno neko stajalište s kojega niti je moguće
zavaravanje onime mnogim “dobrim” i “naprednim” i “divovskim”
što se postiže niti dolazi do pukog zdvajanja koje ne zatvara oči sa-
mo još pred potpunom besmislenošću. To stajalište, koje sebi sámo
tek iznova utemeljuje prostor i vrijeme, jest tu-bitak, na temelju ko-
jega sam bytak prvi puta ulazi u znanje, kao uskraćivanje i stoga
kao do-gođaj. U temeljnom iskustvu da je čovjek kao utemeljitelj
tu-bitka potreban božanstvu drugog boga utire se put za pripremu
prevladavanja nihilizma. Ali ono najnezaobilaznije i najteže u tom
prevladavanju jest znanje o nihilizmu.
To znanje ne smije se zaustaviti niti pri riječi niti pri prvom po-
jašnjenju onoga što je mislio Nietzsche nego kao bit mora spoznati
napuštenost od bitka.
124
73. Napuštenost od bitka i “znanost”
73. Napuštenost od bitka i “znanost”*
Novovjekovna i današnja znanost zapravo nigdje ne seže nepo-
sredno u polje odlučivanja o biti bytka. No zašto onda osvještenje
“znanosti” ipak pripada pripremi nazvuka?
Napuštenost od bitka početno je predoblikovana posljedica tuma-
čenja bićevnosti bića po niti vodilji mišljenja i time uvjetovanog ra-
nog sloma grčke ἀλήθεια, koja sama nije bila posebno utemeljena.
No budući da je sada u novom vijeku i kao novi vijek istina utvr-
đena u liku izvjesnosti, a on u obliku sámo sebe neposredno misle-
ćeg mišljenja bića kao pred-očenog pred-meta, te se u utvrđivanju
toga utvrđenoga sastoji utemeljenje novoga vijeka, i budući da se
ta izvjesnost mišljenja razvija u uređenju i pogonu novovjekovne
“znanosti”, novovjekovna znanost bitno suodlučuje o napuštenosti
od bitka (a to ujedno znači da se ἀλήθεια zapostavlja sve do njezina
potisnuća u zaborav), i to uvijek samo ukoliko znanost polaže pravo
na to da se smatra mjerodavnim znanjem, ili čak jedinim mjero-
davnim. Zato je osvještenje novovjekovne znanosti i ukorijenjenosti
njezine biti u makinaciji kao nazvuk bytka nezaobilazno u pokušaju
upozorenja na napuštenost od bitka.
To ujedno znači da je takvo osvještenje znanosti još jedino koje
je filozofski moguće, pretpostavi li se da se filozofija već kreće u
prijelazu prema Drugom početku. Svaka vrsta znanstvenoteorijskog
(transcendentalnog) utemeljenja postala je jednako nemogućom kao
i “osmišljavanje” koje danoj i stoga u svojem bitnom sastavu nepro-
mjenjivoj znanosti i njezinu pogonu dodjeljuje narodnosno-politič-
ku ili bilo kakvu antropološku svrhu. Ta “utemeljenja” postala su
nemogućima zato što nužno pret-postavljaju “znanost” i zatim joj
samo priskrbljuju neki “temelj” (koji to nije) i neki smisao (kojemu
nedostaje osvještenje). Time se “znanost” te stoga i učvršćenje na-
puštenosti od bitka koje ona provodi tek sada čine doista definitivni-
ma, a svako se piitanje o istini bytka (svaka filozofija) isključuje iz
područja djelovanja kao suvišno i postavljeno bez nužde. Ali upravo
je to osujećenje mogućnosti (unutarnje) svakog osvještenja mišljenja
* usp. Nazvuk, 76. Stavci o “znanosti”
125
 II. NAZVUK
kao mišljenja bytka, jer ne umije to što čini, sada pogotovo prisiljeno
smiješati “svjetonazorsku” juhu pomoću slučajno preuzetih oblika,
sredstava i područja mišljenja te poboljšavati prošlu filozofiju i u
svemu tome se ponašati “prevratnički”, pri kojem “prevratu” (koji
nije ništa drugo nego podizanje svih općih mjesta) jedino nenadma-
šan izostanak strahopoštovanja spram velikih mislilaca zaslužuje da
bude nazvan “revolucionarnim”. Napokon, strahopoštovanje je nešto
drugo negoli pohvalno izražavanje i dopuštanje da važi za “svoje”
vrijeme, ako bi se pozivalo na nešto takvo.
Osvještenje “znanosti”, koja je izražena u nizu načela, prvo mora
izdvojiti taj naziv iz povijesne neodređenosti proizvoljnog izjedna-
čavanja s εηιστήμη, scientia, science te ga ograničiti na novovjekov-
nu bit znanosti. Ujedno se mora učiniti razgovijetnom degeneracija
privida znanja (kao pohrane istine) koja se uvrježuje u znanosti te se
znanost mora pratiti do u uređenja i pogone (današnje “sveučilište”)
koji nužno pripadaju njezinoj makinativnoj biti. Za karakteriziranje
biti te znanosti s obzirom na odnos spram “bića” prevladavajuće je
sada uobičajeno razlikovanje na historijske i eksperimentalno-eg-
zaktne znanosti, premda je to razlikovanje, baš kao i ono na “pri-
rodne i duhovne znanosti” koje iz njega proizlazi, samo površinsko
i zapravo samo loše zakriva jedinstvenu bit naizgled iz temelja ra-
zličitih znanosti. Osvještenje se uopće ne odnosi na neko opisivanje
i razjašnjenje tih znanosti nego na učvršćenje napuštenosti od bitka
koje one provode i koje se u njima provodi, ukratko na to da su sve
znanosti lišene istine.
74. “Totalna mobilizacija” kao posljedica
iskonske napuštenosti od bitka
Čisto stavljanje u kretanje i ispražnjenje svih dosadašnjih sadrža-
ja još postojećeg obrazovanja.
Prvenstvo postupka i uređenja u cjelini pripreme i stavljanja ma-
sa u službu – čemu?
Što to prvenstvo mobiliziranja znači? Da se pritom nužno iznu-
đuje novi soj čovjeka, to je samo protivna posljedica tog zbivanja,
ali nikada “cilj”.
126
76. Stavci o “znanosti”
No ima li još “ciljeva”? Kako dolazi do određivanja cilja? Iz po-
četka. A što je početak?
75. O osvještenju znanosti
Danas postoje dva i samo dva puta nekog osvještenja “znano-
sti”.
Jedan poima znanost ne kao sada postojeće uređenje nego kao
jednu određenu mogućnost razvoja i izgradnje nekog znanja čija je
sama bit ukorijenjena tek u jednom iskonskijem utemeljenju istine
bytka. To utemeljenje provodi se kao prvo suočavanje s početkom
zapadnog mišljenja i ujedno postaje drugim početkom zapadne po-
vijesti. Tako usmjereno osvještenje znanosti jednako se tako odlučno
povlači u nešto što je bilo kao što i, riskirajući sve, poseže u nešto
iduće. Ono se nigdje ne kreće u području razjašnjavanja nečega sa-
dašnjeg i njegova neposrednog postizanja. Računajući sa stajališta
sadašnjega, to osvještenje znanosti gubi se u nezbiljskome, što za sve
računanje odmah znači i nemoguće (usp. Die Selbstbehauptung der
deutschen Universität*).
Drugi put, koji je zacrtan u sljedećim načelima, poima znanost u
njezinu sadašnjem zbiljskom ustroju. To osvještenje pokušava shva-
titi novovjekovnu bit znanosti po težnjama koje joj pripadaju. Ali
kao osvještenje niti ono nije puko opisivanje nekog danog stanja ne-
go ispostavljanje jednog procesa ukoliko on tjera prema nekoj odluci
o istini znanosti. To osvještenje ostaje vođeno istim mjerilima kao i
prvo te je samo njegovo naličje.
76. Stavci o “znanosti”**
1. “Znanost” se uvijek mora razumjeti u novovjekovnom smislu.
Srednjovjekovni “nauk” i grčka “spoznaja” u temelju su različiti od
nje, premda posredno i u izmijenjenom obliku suodređuju ono što mi
danas poznajemo kao “znanost” i čime se također jedinim možemo
baviti, sukladno našem povijesnom položaju.
* Rektorski govor iz 1933. (Gesamtausgabe Band 16)
** usp. novovjekovna znanost
127
 II. NAZVUK
2. Po tome “znanost” sama nije znanje (br. 23) u smislu utemelji-
vanja i očuvanja neke bitne istine. Znanost je izvedeno uređenje ne-
kog znanja, tj. makinativni ustroj jednog okružja ispravnostî unutar
nekog inače skrivenog i za znanost posve neupitnog područja neke
istine (npr. o “prirodi”, “povijesti”, “pravu”).
3. Ono “znanstveno” spoznatljivo “znanosti” je uvijek unaprijed
dano u nekoj “istini” o spoznatom području bića koja nikada nije
shvatljiva kroz samu znanost. Za znanost biće leži pred njom kao
područje; ono je neko positum, i svaka znanost u sebi je “pozitivna”
znanost (također i matematika).
4. Zato nikada i nigdje ne postoji znanost uopće, recimo kao što
su “umjetnost” ili “filozofija” svaka u sebi ono što jesu bitno i potpu-
no ako jesu povijesno. “Znanost” je samo formalan naziv čije bitno
razumijevanje zahtijeva da se supomišlja znanosti pripadna uređena
razdioba na zasebne znanosti, tj. znanosti koje se izdvajaju. Kao što
je “pozitivna”, tako svaka znanost mora biti i “zasebna”.
5. “Specijaliziranost” nije simptom propadanja i izrađanja zna-
nosti “kao takve”, a nije ni, recimo, samo neizbježno zlo kao poslje-
dica napretka i nepreglednosti, podjele rada, nego nužna unutarnja
posljedica njezina karaktera kao zasebne znanosti i neotuđiv uvjet
njezina opstanka, što uvijek znači njezina napretka. Gdje je pravi
razlog razdiobe? U bićevnosti kao predočenosti.
6. Svaka je znanost, pa i takozvana “opisna”, objašnjavalačka:
ono nepoznato u nekom području na različite se načine i s različitim
dosezima svodi na nešto poznato i razumljivo. Priprema uvjetâ za
objašnjenje je istraživanje.
7. Time koliko to razumljivo i pretenzija na razumljivost unapri-
jed određuju područje pojedine znanosti uvjetovana je sveza objaš-
njavanja i granice koje su joj dovoljne (npr. objašnjenje neke slike u
fizikalno-kemijskom pogledu; objašnjenje njezine predmetnosti u fi-
ziološko-psihološkom pogledu; objašnjenje “djela” u “historijskom”
pogledu i objašnjenje u “umjetničkom” pogledu).
8. Uređenje nekog znanja (unaprijed iskušena istina biti) (usp.
br. 2) odvija se kao izgradnja i nadgradnja nekog objašnjavalačkog
konteksta koji za svoju mogućnost zahtijeva potpuno vezivanje istra-
živanja za dano predmetno područje i to u okvirima onog pogleda u
128
76. Stavci o “znanosti”
kojemu se promatra. To vezivanje znanostî kao uređenjâ ispravnih
povezanosti jest strogost koja im pripada. Svaka znanost u sebi je
stroga jednako kao što mora biti “pozitivna” i kao što se mora iz
danog pogleda izdvojiti na dano područje.
9. Razvoj strogosti neke znanosti provodi se u načinima pristupa-
nja (obzira spram predmetnog područja) i postupka (izvedbe istraži-
vanja i prikaza), u “metodi”. To pristupanje svaki put određuje pred-
metnom krugu neki smjer objašnjavanja koji načelno već osigurava
neizostavnost nekog “rezultata”. (Uvijek nešto proizlazi.)
Osnovna vrsta pristupa u svakom objašnjavanju slijed je i pre-
dujmljujući raspored pojedinačnih nizova i lanaca odnosâ uzroka i
učinka koji se nastavljaju. Makinativna bit bića, iako nije spoznata
kao takva, ne samo da opravdava nego u bezgraničnom potenciranju
i zahtijeva to mišljenje u “kauzalnostima” – što su, strogo gledano,
samo “kada-tada” odnosi u obliku ako-onda (kamo pripada i “stati-
stika” moderne fizike koja nipošto ne prevladava “kauzalnost” već
tek iznosi na vidjelo njezinu makinativnu bit) – koje sigurno dovodi
do rezultata. Misliti da se tom naizgled “slobodnom” kauzalnošću
može bolje shvatiti ono “živo” samo odaje potajno temeljno uvje-
renje da će se jednoga dana i ono živo staviti pod vlast objašnjenja.
Taj je korak tim bliže stoga što na strani područja koje je nasuprot
prirodi, u povijesti, prevladava čisto “historijska” odnosno “pred-
historijska” metoda koja misli posve u kauzalnostima te “život” i
ono “doživljivo” čini dostupnim naknadnom kauzalnom računu i
samo u tome vidi formu povijesnog “znanja”. A isključivu vlada-
vinu kauzalnog mišljenja pogotovo potkrepljuje činjenica da se u
povijesti kao suodredbeni priznaju “slučajnost” i “sudbina”, budući
da “slučajnost” i “sudbina” predstavljaju samo odnose uzroka i učin-
ka koji se ne mogu točno i jednoznačno izračunati. Historija nikada
ne može doći do znanja da bi povijesno biće općenito moglo imati
neku sasvim drukčiju vrstu bitka (utemeljenu na tu-bitku) jer bi se
tada morala odreći same sebe (o biti povijesti usp. Überlegungen VI,
33ff., 68f., 74f.). Jer kao znanost ona kao svoje unaprijed utvrđeno
područje ima ono što je samorazumljivo, bezuvjetno odgovarajuće
nekoj prosječnoj razumljivosti koja se zahtijeva iz biti znanosti kao
uređenja ispravnostî unutar ovladavanja i upravljanja svim predmet-
nim u službi korištenja i uzgajanja.
129
 II. NAZVUK
10. Ukoliko “znanost” ima svoju jedinu odgovarajuću zadaću
u istraživanju cijeloga svojeg područja, sama znanost u sebi nosi
sklonost sve većem davanju prednosti pristupu i postupku u odno-
su na samo predmetno područje. Presudno pitanje za znanost kao
takvu nije kakav je bitni karakter samog bića koje je u temelju tom
predmetnom području nego može li se očekivati da se ovim ili onim
postupkom dođe do neke “spoznaje”, tj. rezultata za to istraživa-
nje. Vodeći je obzir na uređenje i pripremu “rezultatâ”. Rezultati,
a pogotovo njihova neposredna iskoristivost osiguravaju ispravnost
istraživanja, a ta znanstvena ispravnost smatra se istinom nekog zna-
nja. U pozivanju na “rezultate” i njihovu korist sama znanost mora
tražiti potvrdu svoje nužnosti (opravdava li se “znanost” pritom kao
“kulturalna vrijednost” ili kao “služenje narodu” ili kao “politička
znanost”, to u biti ne predstavlja razliku, zbog čega se i sva oprav-
danja i “osmišljavanja” te vrste međusobno prepleću i sve se više
pokazuju supripadnima, usprkos prividnom neprijateljstvu). Samo
posve novovjekovna (tj. “liberalna”) znanost može biti “narodno-
sna znanost”. Samo novovjekovna znanost na temelju prvenstva po-
stupka pred stvari i ispravnosti suđenja pred istinom bića dopušta
preusmjeravanje na različite svrhe koje se može propisati po potrebi
(provedba odlučnog materijalizma i tehnicizma u boljševizmu; dje-
lovanje po četvorogodišnjem planu; korist za politički odgoj). Zna-
nost uopće ovdje je posvuda ista i upravo je te različite pripisivane
svrhe zapravo čine sve jednoobličnijom, tj. “internacionalnijom”.
Budući da “znanost” nije znanje nego uređenje ispravnostî nekog
područja objašnjavanja, “znanosti” također nužno iz uvijek novih
svrha odmah dobivaju nove “poticaje” pomoću kojih istodobno sa-
me sebe mogu uvjeriti da im ništa ne prijeti (naime ništa bitno) i
dalje istraživati u ponovnoj “smirenosti”. Tako je sada bilo potrebno
samo nekoliko godina kako bi “znanosti” postalo jasno da se njezina
“liberalna” bit i njezin “ideal objektivnosti” ne samo dobro slažu s
političko-narodnosnim “usmjerenjem”, već da su mu i neophodni. I
zato se sada kako od strane “znanosti” tako i “svjetonazora” jedno-
dušno mora priznati da je govor o nekoj “krizi” znanosti doista bio
samo brbljanje. “Narodnosna” “organizacija” znanosti uopće kreće
se istom stazom kao i “amerikanistička”, pitanje je samo na kojoj se
strani veća sredstva i snage stavljaju na brže i potpuno raspolaganje
130
76. Stavci o “znanosti”
kako bi nepromijenjenu, a iz sebe i nepromjenjivu bit novovjekovne
znanosti potjerale k njezinu krajnjem konačnom stanju, što je “za-
daća” koja može iziskivati još stoljeća i sve definitivnije isključuje
svaku mogućnost neke “krize” znanosti, tj. bitnu preobrazbu znanja
i istine.
11. Svaka je znanost stroga, ali nije svaka znanost “egzaktna zna-
nost”. Pojam “egzaktnoga” višeznačan je. Općenito, ta riječ znači:
točno, odmjereno, brižno. U tom se smislu od svake znanosti tra-
ži “egzaktnost”, naime s obzirom na brižnost rukovanja metodom
kao poštivanje strogosti sadržane u biti znanosti. No ako “egzaktno”
znači brojčano određeno, izmjereno i izračunato, onda je egzaktnost
karakter neke metode same (čak već njezina plana), a ne samo načina
rukovanja njome.
12. Ako “egzaktnost” znači sam postupak mjerenja i računanja,
onda vrijedi sud: neka znanost može biti egzaktna samo zato što mo-
ra biti stroga.
13. No neka znanost mora biti egzaktna (kako bi ostala stroga,
tj. ostala znanost) ako je njezino predmetno područje unaprijed po-
stavljeno kao dostupno samo u kvantitativnom mjerenju i računanju
i kao područje koje samo tako jamči rezultate (novovjekovni pojam
“prirode”).
14. Nasuprot tome, “duhovne znanosti”, da bi bile stroge, nužno
moraju ostati neegzaktne. To nije nedostatak nego njihova prednost.
Pritom provedba strogosti duhovnih znanosti uvijek ostaje mnogo
teža od izvedbe egzaktnosti “egzaktnih” znanosti.
15. Svaka je znanost kao pozitivna i zasebna u svojoj strogosti
upućena na to da prima na znanje svoje predmetno područje, na nje-
govo upoznavanje, na εμπειρία i experimentum u najširem smislu.
Čak je i matematici potrebna experientia, jednostavno primanje na
znanje njezinih najjednostavnijih predmeta i njihovih odredaba u
aksiomima.
16. Svaka je znanost istražujuće upoznavanje, ali ne može svaka
znanost biti “eksperimantalna” u smislu novovjekovnog pojma ek-
sperimenta.
17. Nasuprot tome, mjerna (egzaktna) znanost mora biti ekspe-
rimentalna. “Eksperiment” je nužna bitna posljedica egzaktnosti i
131
 II. NAZVUK
neka znanost nipošto nije egzaktna zato što eksperimentira (usp. o
experiri, experimentumu i “eksperimentu” kao pripremljenom poku-
su u novovjekovnom smislu, Nazvuk, 77.).
18. Novovjekovna je protivnost “eksperimentalnoj” znanosti
“historija” koja crpi iz “izvorâ” i njezina podvrsta, “predhistorija”,
na kojoj se možda najizrazitije može prikazati bit svake historije da
nikada ne doseže povijest.
Svaka se “historija” hrani iz uspoređivanja i služi proširenju mo-
gućnostî uspoređivanja. Iako je uspoređivanju naizgled stalo do utvr-
đivanja razlika, za historiju razlike ipak nikada ne postaju odlučnom
različitošću, što znači jedincatošću jednokratnoga i jednostavnoga,
a zbog čega bi historija, kada bi ikada mogla doći do toga, morala
spoznati svoju vlastitu nedostatnost. Neznana predslutnja nijekanja
njezine vlastite biti koje joj prijeti od povijesnoga najdublji je razlog
zbog kojega historijsko uspoređivanje shvaća razlike samo da bi ih
svrstalo u jedno daljnje i zamršenije područje usporedivosti. No sve
je uspoređivanje u biti izjednačavanje, povratni odnos spram nekoga
jednakog koje kao takvo uopće ne dospijeva u znanje nego pred-
stavlja ono samorazumljivo iz čega sve objašnjavanje i dovođenje
u odnos dobiva svoju jasnoću. Što se manje zapisuje i obračunava
i prikazuje sama povijest, a što više samo činovi, djela, proizvodi i
mnijenja kao zgode u njihovu slijedu i različitosti, to lakše historija
može udovoljiti strogosti koja joj je svojstvena. To da se ona uvijek
kreće u tom području najrazgovjetnije se pokazuje u načinu kako
historijske znanosti “napreduju”. Taj se napredak sastoji u uvijek
nekoj i uvijek različito prouzročenoj izmjeni gledišta kojima se us-
poređivanje vodi. Otkriće takozvane nove “građe” uvijek je poslje-
dica, a ne temelj iznova izabranog gledišta objašnjavanja. Pritom
može biti vremena koja se uz prividno isključenje svih “tumačenja” i
“prikaza” ograničavaju samo na osiguravanje “izvorâ”, koji se zatim
sami nazivaju pravim “nalazima”. Ali čak i to osiguravanje “nalaza”
i onoga što se može naći odmah i nužno prelazi u neko objašnjavanje
te time i polaganje prava na neko vodeće gledište (najgrublje svrsta-
vanje i uvrštenje nekog nalaza u već nađeno jest objašnjenje).
Tijekom razvoja historije građa ne samo da raste, ona ne samo
da postaje preglednija i brže i pouzdanije dostupna zahvaljujući pro-
132
76. Stavci o “znanosti”
finjenijim uređenjima, nego prije svega postaje u sebi postojanija,
tj. sve više ostaje jednaka u izmjeni gledištâ kojima se podvrgava.
Time historijski rad postaje sve udobniji jer se treba provesti samo
još primjena nekog novog gledišta tumačenja u utvrđenom mate-
rijalu. No gledište tumačenja historija nikada ne pruža sama nego
je ono uvijek samo odraz sadašnje povijesti u kojoj historičar stoji,
ali koju on upravo ne može povijesno znati nego isključivo samo
ponovno historijski objašnjavati. Ali izmjena gledišta tumačenja ta-
da za duže vrijeme opet jamči mnoštvo novih otkrića, što opet jača
samu historiju u sigurnosti u njezinu vlastitu naprednost i sve je više
učvršćuje u njoj svojstvenom izbjegavanju povijesti. A ako se sada
čak neko određeno gledište tumačenja uzdigne u jedino mjerodavno,
onda historija u toj jednoznačnosti vodećeg gledišta povrh toga na-
lazi još jedno sredstvo da se uzdigne iznad dotadašnje historije koja
se mijenja u svojim gledištima te da tu postojanost svojega “prouča-
vanja” dovede u odavno željen sklad s “egzaktnim znanostima” te
da doista postane “znanost”, što se očituje u tome da postaje podob-
na za pogon i “institut” (recimo u skladu s uređenjem Udruge cara
Wilhelma). Tom dovršenju historije u sigurnu “znanost” nipošto ne
proturječi činjenica da se njezino glavno postignuće sada provodi
u obliku suvremenog izvještavanja (reportaže) i historičari postaju
pohlepni za takvim prikazima svjetske povijesti. Jer već se, i to ne
slučajno, stvara “novinska znanost”. U njoj se još vidi podvrsta, ako
ne čak i izrođen oblik historije, ali uistinu je ona samo posljednja
anticipacija biti historije kao novovjekovne znanosti. Valja uzeti u
obzir neizbježno povezivanje te “novinske znanosti” u širokom smi-
slu s izdavačkom industrijom. One u svojem jedinstvu proizlaze iz
novovjekovnog tehničkog znanja. (Zato čim se “filozofski fakultet”
jednom odlučno razvije u ono što sada već jest, novinska znanost i
zemljopis postat će njegovim temeljnim znanostima. Posvuda raz-
govijetno unutarnje kržljanje tih “fakulteta” samo je posljedica ne-
dostatka hrabrosti da odlučno odbace svoj prividni karakter kao fi-
lozofski i čitav teren prepuste uređenju pogonskog karaktera buduće
“duhovne znanosti”).
Iako teologija “svjetonazorski” ostaje drukčije određena, s ob-
zirom na pogon ona je u službi svoje odredbe kao znanost daleko
133
 II. NAZVUK
naprednija od “duhovnih znanosti”, zbog čega je posve opravdano
kada se teološki fakultet doduše podređuje medicinskom i pravnom,
ali se nadređuje filozofskom.
Historija, uvijek razumljena u karakteru novovjekovne znanosti
na koji pretendira, stalno je izbjegavanje povijesti. Ali čak i u tom
izbjegavanju ona još zadržava neki odnos spram povijesti, a to do-
vodi historiju i historičara u dvoznačnu situaciju.
Ako se povijest ne objašnjava historijski i ne obračunava se na
neku određenu sliku za određene svrhe zauzimanja stava i formira-
nja nastrojenosti, ako se, naprotiv, sama povijest vraća u jedincatost
svoje neobjašnjivosti i njome se sve historijsko previranje i svako
mnijenje ili vjerovanje što iz nje proizlaze dovode u pitanje i u stanje
stalnog odlučivanja o samoj sebi, onda se provodi ono što se može
nazvati povijesnim mišljenjem. Mislilac povijesti jednako se bitno
razlikuje od historičara kao i od filozofa. On se ponajmanje smije
povezati s onim prividom koji se obično zove “filozofija povijesti”.
Mislilac povijesti ima središte svojega osvještenja i prikaza uvijek
u nekom određenom području stvaranja, odlukâ, vrhunaca i padova
unutar povijesti (bilo to pjesništvo, bila to likovna umjetnost, bilo to
utemeljenje države i vođenje). Ukoliko se sadašnje i buduće doba,
premda na sasvim različite načine, razvijaju kao povijesna – ono
sadašnje-novovjekovno ukoliko, ne mogući je izbjeći, historijski od-
guruje povijest, a ono buduće ukoliko mora skretati u jednostavnost
i oštrinu povijesnog bitka – utoliko se danas nužno, gledano izvana,
brišu granice likova historičara i mislioca povijesti; to tim više stoga
što historija u skladu sa svojim sve izrazitijim karakterom novinske
znanosti na temelju svojih reportažnih općenitih prikaza širi zavod-
ljiv privid iznadznanstvenog promatranja povijesti i tako dovodi do
potpune zbrke povijesnog osvještenja. A ta se zbrka još jednom po-
jačava kršćanskom apologetikom povijesti koja se uvriježila i zavla-
dala od Augustinove civitas dei, a u čiju su službu danas već stupili
i svi nekršćani kojima je po svaku cijenu stalo do pukog spašavanja
dosadašnjega, tj. sprečavanja bitnih odluka.
Pravcato mišljenje povijesti stoga će biti prepoznatljivo samo
malobrojnima, i među tim malobrojnima samo će rijetki kroz opću
zbrku historijskog mnijenja spasiti povijesno znanje u spremnost na
odlučivanje jednoga budućeg roda.
134
76. Stavci o “znanosti”
Još se više od povijesti udaljila priroda, i odvajanje od nje po-
staje to potpunije stoga što se spoznaja prirode razvija u “organsko”
promatranje, ne znajući da “organizam” predstavlja samo dovršenje
“mehanizma”. Otuda dolazi do toga da doba neobuzdanog “tehniciz-
ma” ujedno može naći svoje samotumačenje u nekom “organskom
svjetonazoru”.
19. Sa sve većim učvršćenjem makinativno-tehničkog znanja svih
znanosti sve će više uzmicati razlika prirodnih i duhovnih znanosti
s obzirom na njihov predmet i postupak. Prve će postati sastavnim
dijelom strojne tehnike i pogonâ, a druge se rasprostiru u obuhvatnu
novinsku znanost divovskih razmjera u kojoj se sadašnje “doživlja-
vanje” stalno historijski tumači i u tom tumačenju dolazi do svojega
što bržeg i što pristupačnijeg objavljivanja za svakoga.
20. “Univerziteti” kao “poprišta znanstvenog istraživanja i na-
učavanja” (kao takvi, oni su tvorevine 19. stoljeća) postaju čistim
pogonima, sve “bližima životu”, u kojima se ni o čemu ne odlučuje.
Posljednji ostatak neke kulturalne dekoracije zadržat će samo dok
još moraju ujedno ostati sredstvo “kulturalnopolitičke” propagan-
de. Nekakva bit “universitas” iz njih se više neće moći razviti: prvo
zato što to čini suvišnim političko-narodnosna instrumentalizacija,
a zatim i zato što se sam znanstveni pogon može mnogo sigurni-
je i udobnije održavati bez onoga “univerzitarnoga”, tj. ovdje jed-
nostavno bez volje za osvještenje. Za filozofiju, ovdje razumljenu
samo kao misleće osvještenje istine, što znači upitnosti bytka, a ne
kao historijska učenost koja proizvodi “sisteme”, na “univerzitetu”
i pogotovo u pogonu koji će on postati nema mjesta. Jer ona uopće
nigdje “nema” neko mjesto osim onoga koje ona sama utemeljuje,
ali do kojega ne može neposredno dovesti nikakav put od bilo kojeg
čvrstog poretka.
21. Navedena karakterizacija “znanosti” ne proizlazi iz nekog
neprijateljstva spram nje, jer takvo neprijateljstvo uopće nije ni mo-
guće. Uz svu svoju današnju divovsku raširenost i sigurnost u uspjeh
i udobnost, “znanost” u sebi uopće nema pretpostavke nekog bitnog
ranga na osnovi kojega bi se ikada mogla dovesti u suprotnost spram
znanja mišljenja. Filozofija nije ni protiv znanosti ni za nju nego je
prepušta njezinoj vlastitoj pomami za njezinom vlastitom koristi da
135
 II. NAZVUK
sve spretnije i brže dolazi do sve upotrebljivijih rezultata i tako tu
potrebu sve nerazrješivije dovodi u ovisnost o konkretnim rezultati-
ma i njihovu nadmašivanju.
22. Dođe li, kao što mora doći, do priznanja predodređene biti
novovjekovne znanosti, njezina čistog i nužno uslužnog karaktera
pogona te za to potrebnih uređenja, onda se u vidokrugu tog prizna-
nja ubuduće mora moći očekivati, čak izračunati, divovski napredak
znanostî. Ti napreci dovest će izrabljivanje i korištenje zemlje, uzgoj
i dresuru čovjeka u danas još nezamisliva stanja, i ta se stanja neće
moći spriječiti ili i samo zaustaviti nikakvim romantičnim sjećanjem
na ono ranije i drukčije. Ali ti napreci također će se sve rjeđe još
zapažati kao nešto iznenađujuće i upadljivo, recimo kao kulturalna
postignuća, nego će se odigravati i trošiti i u svojim se rezultatima
nuditi na prodaju u nizu i takoreći kao poslovne tajne. Tek kada od-
vijanje znanosti dosegne tu neupadljivost pogona, tada je ona stigla
onamo kamo sama goni: tada se i sama rastvara u otopinu sveg bića.
S pogledom na taj svršetak, koji će biti vrlo trajno krajnje stanje koje
uvijek izgleda kao neki početak, znanost je danas u svojem začetku.
Samo slijepci i budale danas će govoriti o “kraju” znanosti.
23. “Znanost” tako radi na postizanju stanja potpune nepotrebi-
tosti u znanju i zato u doba potpune neupitnosti uvijek ostaje ono
“najmodernije”. Sve su svrhe i koristi utvrđene, sva su sredstva pri
ruci, svako uživanje je izvedivo, samo još treba prevladati razlike u
stupnjevima profinjenja i osigurati rezultatima najveći mogući ras-
pon najlakšeg korištenja. Skriveni cilj, kojemu hita sve to i drugo,
a da o tome ni najmanje ne sluti niti može slutiti, stanje je potpune
dosade (usp. predavanje 1929/30*) u okružju najvlastitijih postignu-
ća koja jednoga dana sama više ne mogu sakriti karakter dosadnosti,
ako tada postoji još neki ostatak snage znanja kako bi bar u tom
stanju prestravio i raskrio sámo to stanje i napuštenost bića od bitka
koja u njemu zijeva.
24. No veliko užasnuće dolazi samo iz bitnoga znanja, koje već
stoji u drugom početku, a nikada iz nemoći i puke bespomoćnosti.
* Zimski semestar 1929/30 “Die Grundbegriffe der Metaphysik. Welt – Endli-
chkeit – Einsamkeit” (Gesamtausgabe Band 29/30)
136
76. Stavci o “znanosti”
A znanje je pak ustojnost u upitnosti bytka koji čuva svoje jedino
dostojanstvo tako da se vrlo rijetko daruje u uskraćivanju kao skri-
veni dogođaj prolaska odluke o nadolasku i bijegu bogova u biću.
Koji budući utemeljuje taj trenutak prolaska prema početku jednoga
drugog “doba”, što će reći: jedne druge povijesti bytka?
Raspad i spajanje nosećih znanstvenih fakulteta
Historijske duhovne znanosti postaju novinskom znanošću. Pri-
rodne znanosti postaju strojnom znanošću.
“Novine” i “stroj” ovdje se u bitnom smislu shvaćaju kao nado-
lazeći načini opredmećenja koje je definitivno (za novi vijek tjera
prema dovršenju) i koje u sebe usisava svu sadržajnost bića, a sámo
biće tek još kao povod doživljavanja.
Tim prvenstvom pristupa u uređivanju i udešavanju dvije se sku-
pine znanostî usuglašavaju s obzirom na ono bitno, tj. njihov karak-
ter pogona.
Taj “razvoj” novovjekovne znanosti u njezinu bit danas je vidljiv
tek malobrojnima i većina će ga odbaciti kao nešto nepostojeće. On
se ne može ni dokazati činjenicama, nego samo shvatiti iz nekog
znanja o povijesti bitka. Mnogi “istraživači” same sebe još će zami-
šljati kao pripadnike prokušane predaje 19. stoljeća. Jednako tako,
mnogi će u odnosu spram svojih predmeta naći novo sadržajno obo-
gaćenje i zadovoljenje te će se na njega možda još pozivati u nauku,
ali sve to nije nikakav dokaz protiv onog procesa u koji je neopozivo
uključeno čitavo uređenje “znanost”. Znanost ne samo da se nikada
neće moći osloboditi iz toga, nego to oslobađanje također i prije
svega nikada neće ni htjeti te će ga, što više napreduje, to manje i
moći htjeti.
Ali taj proces prije svega i nije neka pojava sadašnjeg njemačkog
univerziteta nego pogađa sve što će bilo gdje i bilo kada u budućno-
sti još poželjeti govoriti kao “znanost”.
Ako se pritom još dugo održe dosadašnji i prijašnji oblici uređe-
nja, jednog će dana samo tim odlučnije pokazati što se zbivalo iza
njihove prividne zaštite.
137
 II. NAZVUK
77. experiri – experientia – experimentum –
“eksperiment” – ἐμπειρία – iskustvo – pokus
Da bi se pojmu znanstvenog eksperimenta mogla priskrbiti do-
voljna određenost u smislu današnje, novovjekovne znanosti, potre-
ban je pregled stupnjeva i načina “iskusivanja”, s kojima je povezan
i “eksperiment”. Duga povijest te riječi (a to znači ujedno i stvari)
koja odzvanja u nazivu “eksperiment” ne smije zavesti tome da se
ondje gdje se javljaju experimentum i experiri i experientia sada želi
naći već i poznavanje današnjeg “eksperimenta” ili i samo njegovi
neposredni predstupnjevi. Što se jasnije može iskazati ono različito
što pokriva ista riječ, to će se oštrije moći shvatiti i bit novovjekov-
nog “eksperimenta” ili će se bar moći utvrditi pogledi u kojima ta
bit jedino postaje vidljivom. Ne prateći historijski povijest te riječi,
ovdje po samoj stvari navodimo stupnjeve “iskusivanja” i “empirij-
skoga” radi pripreme označavanja biti “eksperimenta”.
1. “iskusiti”: na nešto naići, i to nešto što nekoga zadesi; neizbjež-
nost prihvaćanja toga što nekoga pogodi i nešto mu učini, što nas
“aficira”, što nas susretne bez našeg doprinosa.
2. iskusiti kao prilaziti nečemu što nas ne “dira” neposredno u
navedenom smislu, ogledavanje oko sebe i za sobom, istraživanje i
to jednostavno samo u tom pogledu kako izgleda i postoji li uopće i
može li se zateći.
3. ali prijašnje prilaženje nečemu na način isprobavanja kako
izgleda i kako postoji ako se pridoda ili oduzme ovo ili ono.
U 2. i 3. ono iskušeno uvijek je već nešto na neki način traženo
i to uz primjenu određenih pomagala. Puko ogledavanje oko sebe i
pogledavanje postaje promatranjem koje prati ono što susreće i to u
izmjenjivim uvjetima njegova susretanja i pojavljivanja.
Pritom se opet ti uvjeti i sama njihova izmjena mogu zateći i
dočekati. Ali mogu se i na ovaj ili onaj način promijeniti nekim za-
hvatom. U posljednjem slučaju priskrbljujemo si određena iskustva
određenim zahvatima i uz primjenu određenih uvjeta točnijeg gle-
danja i određivanja.
Povećalo, mikroskop: izoštrenje vida i promjena uvjetâ motri-
vosti.
138
78. experiri (ἐμπειρία) – “iskusiti”
Instrumenti i oruđa pritom su i sami načinjene materijalne stvari
koje su često iste vrste, u bitnome, kao ono što se promatra.
Ovdje se već može govoriti o nekom “experimentumu”, a da ne-
ma ni traga nekom “eksperimentu” i njegovim uvjetima.
To tim više ako se skupljaju promatranja, pri čemu su opet mogu-
ća dva slučaja: skupljanje promatranja bez izbora, samo na temelju
njihove nepredvidive raznolikosti i upadljivosti; i skupljanje s na-
mjerom postizanja nekog poretka čiji “princip” još uopće nije uzet
iz promatranih predmeta.
4. Iskusivanje kao isprobavajuće prilaženje i promatranje unapri-
jed teži ispostavljanju neke pravilnosti. Ovdje je bitno predujmlje-
nje onoga pravilnog, a to znači nečega što se pri jednakim uvjetima
postojano ponavlja.
78. experiri (ἐμπειρία) – “iskusiti”
1. naići na nešto što zadesi; nešto nekoga zadesi, nekoga pogodi
nešto što mora prihvatiti; zadesiti se nekome. Ono što zadešava, tiče
se, af-fekcija, osjetilni osjećaj. Receptivnost i osjetilnost i osjetilna
oruđa.
2. prilaženje nečemu, ogledavanje oko sebe, gledanje za sobom,
istraživanje, prehodavanje.
3. prilaženje nečemu kao iz-probavanje, sâm pitati da li kada-
tada, kako-ako.
Kod 2. i 3. već uvijek neko više ili manje određeno traženo. Kod
2. neodređeno što me zadešava, na što nailazim bez svojeg dopri-
nosa. Kod 3. zahvat ili izoštrenje prilaženja, raščlanjivanje, pove-
ćavanje određenim pomagalima, instrument, oruđe, i sâm materijal-
na stvar. Povećalo, mikroskop, izoštravanje vida, uvjeti motrivosti.
Skupljanje raznoraznih promatranja i o “pravilnostima” u nekom
posve neodređenom poretku, upadljivo.
4. Da prilaženje i isprobavanje pomoću oruđa teži ispostavlja-
nju nekog pravila. Predujmljenje pravilnosti, npr. kada toliko – tada
toliko. Kada-tada kao uvijek iznova postojano (όν). Izvršiti probu,
isprobati; Aristotel, Metafizika A1: ἐμπειρία, ὑπόληψις, koje uvijek
139
 II. NAZVUK
kada-tada. Po-kus, ne samo “probanje” nego predmetno “dovođenje
u iz-kušenje”, postavljanje zamke, puštanje u pad, da – da ne!
5. Prilaženje i isprobavanje, težnja pravilima na taj način da uop-
će ono pravilno i samo ono unaprijed određuje ono predmetno u
njegovu području i to područje uopće se ne može shvatiti drukčije
nego ispostavljanjem pravilâ, a to je moguće samo tako da se pokaže
pravilnost (isprobaju se mogućnosti usklađenosti s pravilima, pokus
sa samom “prirodom”) i to tako da je pravilo neko pravilo mjere i
moguće mjerivosti (prostor, vrijeme). Što to načelno kazuje za oruđe
kao nešto materijalno, prirodno?
Tek sada mogućnost, ali i nužnost novovjekovnog eksperimenta.
Zašto nužnost? “Egzaktni” eksperiment (mjerni), neegzaktni. Ekspe-
riment je moguć tek ondje gdje se predujmljuje bitno i samo kvan-
titativno-pravilno određeno predmetno područje; i predujmljenje ga
tako određuje u njegovoj biti.
experiri – experientia – intuitus (argumentum ex re)
stoji protiv componere scripta de aliqua re, tj. sastavljanja ranijih
mnijenja, autoritetâ, i čisto logičkog razmatranja tih mnijenja kako
bi se našlo najuvjerljivije, prije svega ono koje je suglasno s vjer-
skim naukom odnosno nije mu proturječno (argumentum ex verbo).
Usp. srednjovjekovnu prirodnu znanost, gdje se općenito essentia
uzima kao ono realno.
experiri – tako uopće protiv onoga autoritativno obznanjenog i
uopće onoga što se ne može pokazati i staviti na svjetlo, što je nedo-
stupno za lumen naturale (nasuprot verbum divinum, “objavi”). Usp.
Descartes, Regula III.
To experiri već je predsrednjovjekovno, εμπειρία, liječnici – Ari-
stotel! Kada-tada! ἐμπειρία, τέχνη već neka ὑπόληψις onoga ka-
da-tada (pravilo). Ali sada kroz suprotnost jedno bitno značenje, a
pogotovo ako se preobrazba čovjeka: izvjesnost spasa i izvjesnost
onoga ja.
Ali time tek samo općenita pretpostavka za mogućnost “ekspe-
rimenta”. On sâm time još nije dan kao nešto što postaje nužnim i
140
78. experiri (ἐμπειρία) – “iskusiti”
prvim sastavnim dijelom spoznaje. Za to je potreban načelno nov
korak.
Posebna i neusporediva pretpostavka za to jest – ma koliko to
čudno zvučalo – da znanost postane racionalno-matematička, tj. u
najvišem smislu ne eksperimentalna. Postavljanje prirode kao ta-
kve.
Budući da je novovjekovna “znanost” (fizika) matematička (ne
empirijska), ona je nužno eksperimentalna u smislu mjernog ekspe-
rimenta.
Čista je glupost reći da je eksperimentalno istraživanje nordij-
sko-germansko, a racionalno nasuprot tome tuđinsko! Tada bismo se
već morali odlučiti računati Newtona i Leibniza u “Židove”. Upravo
nabačaj prirode u matematičkom smislu pretpostavka je za nužnost i
mogućnost “eksperimenta” kao mjernog.
Sada eksperiment ne samo protiv pukog pričanja i dijalektike
(sermones et scripta, argumentum ex verbo) nego protiv bilo kojeg
samo znatiželjom vođenog istraživanja nekog neodređeno predoče-
nog područja (experiri).
Sada eksperiment nužan sastavni dio egzaktne znanosti, koja je
utemeljena na kvantitativnom nabačaju prirode i razvija sam taj na-
bačaj.
Sada eksperiment više ne samo nasuprot pukom argumentumu ex
verbo i nasuprot “spekulaciji” nego nasuprot svem pukom experiri.
Otuda načelna zabluda i zbrkanost bitnih predodžaba kada se ka-
že (usp. Gerlach*) da novovjekovna znanost počinje već u srednjem
vijeku, jer npr. Roger Bacon raspravlja o experimentumu i experiri
te pritom govori i o kvantitetama.
Ako već, onda natrag na izvor te srednjovjekovne “modernosti”:
Aristotel, εμπειρία.
Sada eksperiment protiv experiri.
Uloga koju pri postavljanju prirode kao veze postojanja stvarî
po zakonima imaju harmonia mundi i predodžbe o ordo, κόσμος,
suodredbena je, ali sve se više povlači.
* npr. Walter Gerlach, Theorie und Experiment in der exakten Wissenschaft. U:
M. Hartmann i W. Gerlach, Naturwissenschaftliche Erkenntnis und ihre Methoden.
Berlin 1937.
141
 II. NAZVUK 80. experiri – experientia – experimentum – “eksperiment”

Temeljni uvjeti mogućnosti novovjekovnog eksperimenta: me, priopćenome, ali ne u zbilji pokazanome, nasuprot autoritativno
1. matematički nabačaj prirode, predmetnosti, pred-očenosti; obznanjenom i kao takvom uopće ne pokazivom. Nasuprot tome gle-
2. preobrazba biti zbilje od bitnosti u pojedinačnost. Samo pod danje k nečemu i prilaženje tome, utvrđivanje, pritom uvijek nešto
tom pretpostavkom pojedinačni rezultat može polagati pravo na ute- traženo, već prema tome što se traži neko isprobavanje.
meljiteljsku snagu i prokušanost. Pomoću nekog udešavanja, uređenja, instrumentuma, ili bez njih.
Npr. isprobavanje je li voda topla ili hladna, odakle puše vjetar.
79. Egzaktna znanost i eksperiment Vlastito djelovanje kako bi se nešto dovelo do danosti. Ali pita-
nje je “što” i “kako”, da li jednostavno neko tako i tako, quale, ili
1. Ukoliko egzaktna znanost zahtijeva eksperiment? postojanje nekog odnosa: ako-onda, “uzrok-učinak”, odakle, zašto?
2. Predpitanje: što je eksperiment? (Upotreba povećala, mirkoskop) I opet je li taj odnos još kvantita-
experiri i eksperiment tivno određen: ako toliko – onda toliko.
3. Pokazati kako su unutar prirodne znanosti “eksperiment” i Predumljenje onoga traženog, a to znači onoga opitanog kao ta-
“eksperiment” različiti u svojem karakteru, u skladu s predmetnošću kvog. U skladu s tim uređenje i priprema postupka. Ali sve to expe-
i načinom njegova opitivanja. riri još nije novovjekovni “eksperiment”.
Čisto mjerni eksperiment. Ono odlučujuće kod novovjekovnog “eksperimenta”, proba kao
4. “Psihološki” eksperiment. pokus, nije “aparatura” kao takva nego pitanje koje se postavlja, tj.
5. “Biološki” eksperiment. pojam prirode. “Eksperiment” u novovjekovnom smislu je experi-
entia u smislu egzaktne znanosti. Budući da je egzaktna, zato ekspe-
riment.
“Psihološki” eksperiment
Sada razlika ne više spram pukog govorenja i sastavljanja mni-
jenjâ, “autoritetâ” o nekom stanju stvari, nego spram toga da se
Ne da bi se pokazalo što eksperiment jest (to također) nego da bi
samo opisuje i prihvaća i utvrđuje ono što se pruža, bez određenog
se pokazalo koji je drugi smjer i stupanj opredmećenja.
predujmljenja koje zacrtava djelovanje.
Što sada gledati? Činjenice
I opis je već “tumačenje”, nešto kao “boja”, kao “ton”, kao “veli-
Što ne? i
čina”. Tumačenje i tumačenje je različito. Fizikalno tumačenje!
Koja je razlika? zakoni
Što je “sigurnije”: neposredno naivno opisivanje ili egzaktni ek-
Čemu i zašto ovaj “eksperiment”?
speriment? Ono prvo, jer pretpostavlja “manje” teorije!
U kontekstu kojeg se pitanja nalazi?
Što znači zahtjev ponovljivosti eksperimenta?
1. Postojanost okolnostî i instrumenata
80. experiri – experientia – 2. Priopćenje pripadajuće teorije i pitanja.
experimentum – “eksperiment” 3. Općevaljana potkrepljivost (općevaljanost i “objektivnost”);
predočenost i ispravnost i istina – činjeničnost.
Iskusiti, na nešto naići, nešto nekoga zadesi, imao sam svoja
iskustva, “loša”.
U srednjem vijeku i ranije već razlika spram λόγῳ nasuprot ser-
mo (componere scripta de aliqua re), nasuprot onome samo kazano-

142 143
 III. DOIGRA *

* usp. o tome ljetni semestar 1937. vježbe “Nietzsches metaphysische Grun-

dstellung. Sein und Schein” i zimski semestar 1937/38 vježbe “Die metaphysis-
chen Grundstellungen des abendländischen Denkens (Metaphysik)” i sva povijesna
predavanja

144 145
 81. Doigra

Razlaganje nužnosti drugog početka iz iskonskog postavljanja

prvog početka.
Provodni ugođaj: ugoda pitajućeg naizmjeničnog nadilaženja po-
četaka.
Uz to sve o razlikovanju provodnog i temeljnog pitanja; odgova-
ranje na provodno pitanje i pravi razvoj provodnog pitanja; prijelaz
na temeljno pitanje (“Bitak i vrijeme”).
Sva predavanja o “povijesti” filozofije. Odluka o svoj “ontolo-
giji”.

82. Doigra

je povijesne biti i prvo je premošćivanje prijelaza, ali to je most

koji zamahuje prema obali o kojoj se tek treba odlučiti.
No doigra povijesti prvopočetnog mišljenja nije neki historijski
dodatak i zadatak uz neki “nov” “sistem” nego u sebi bitna pripre-
ma drugog početka koja potiče preobrazbu. Zato moramo možda još
neuglednije i još odlučnije usmjeriti povijesno osvještenje samo na
mislioce povijesti prvog početka i pitajućim dijalogom s njihovim
pitanjima nenadano zasaditi jedno piitanje koje će se jednom nalaziti
kao posebno ukorijenjeno u jednom drugom početku. Ali budući da
već to povijesno osvještenje, kao doigra početaka koji se temelje u
sebi i svaki različito pripadaju bezdanu, prijelazno izvire iz drugog
početka, a njegovo poimanje već zahtijeva skok, ono previše pod-
liježe pogrešnom tumačenju koje nailazi samo na povijesna razma-
tranja o mislilačkim djelima čiji se izbor može voditi bilo kakvom
proizvoljnom sklonošću. Pogotovo budući da se izvanjski oblik tih

146 147
 III. DOIGRA
povijesnih osvještenja (predavanja o “historiji filozofije”) ni po če-
mu ne razlikuje od onoga što predstavlja samo još naknadnu učenost
uz jednu dovršenu povijest filozofije.
Povijesna osvještenja mogu se, i to čak s nekom korišću, rabiti
samo kao historijska i stoga ujedno popravljiva razmatranja i možda
otkrića, a da se iz njih nikada ne probije mig povijesti, one koja je
povijest samoga bytka i u sebi nosi odluke svih odluka.
Povijesna osvještenja imaju temelj svoje provedivosti u mišlje-
nju povijesti bytka. No što ako smo izgubili bit mišljenja i “logika”
je izabrana kako bi raspolagala “mišljenjem”, premda je ona sama
tek preostatak nemoći mišljenja, tj. nepoduprtog, neštićenog piitanja
u bezdanu istine bitka? Što ako “mišljenje” važi samo još kao za-
ključivanje bez pogrešaka u ispravnom predočavanju predmetâ, kao
izbjegavanje onog piitanja.
83. Mnijenje sve metafizike o bitku
Metafizika smatra da se bitak može pronaći na biću, i to tako da
mišljenje nadilazi biće.
Što se isključivije mišljenje okreće biću i za sámo sebe traži neki
najbivstvujućiji temelj (usp. Descartes i novi vijek), to se odlučnije
filozofija udaljava iz istine bytka.
No kako je moguće metafizičko odricanje od bića, što znači odri-
canje od metafizike, a da se ne potpadne onome “ništa”?
Tu-bitak je utemeljenje istine bytka.
Što je čovjek nebivstvujućiji, što se manje ukrućuje u biće kao
koje sebe zatječe, to bliže dolazi bitku. (Ne budizam! suprotno).
84. Biće
u svojem uzlazu k samome sebi (grčko doba); prouzročeno od ne-
čega najvišeg svoje biti (srednji vijek); ono dano kao predmet (novi
vijek).
Istina bytka postaje sve zakrivenijom, sve rjeđom postaje mo-
gućnost da ta istina kao takva postane utemeljujućom moći i uopće
tek spoznata.
148
85. Iskonsko privlaštenje prvog početka znači smještanje u drugom početku
85. Iskonsko privlaštenje prvog početka
znači smještanje u drugom početku
Iskonsko privlaštenje prvog početka (a to znači njegove povije-
sti) znači smještanje u drugom početku. Ono se provodi u prijelazu
od provodnog pitanja (što je biće?, pitanje o bićevnosti, bitak) k
temeljnom pitanju: što je istina bytka? (Bitak i bytak je jedno te isto,
a ipak iz temelja različito.)
Povijesno pojmljeno, taj je prijelaz prevladavanje i to prvo i prvo
moguće sve “metafizike”. “Metafizika” tek sada postaje spoznatljiva
u svojoj biti, a u prijelaznom mišljenju svaki govor o “metafizici”
postaje dvoznačan. Pitanje: Što je metafizika?, postavljeno u po-
dručju prijelaza k drugom početku (usp. izlaganje u vezi s “Bitkom i
vremenom” i “O biti temelja”), ispituje bit “metafizike” već u smislu
prvog prilaženja prijelazu u drugi početak. Drugim riječima, ono
već pita polazeći od drugog početka. Ono što ono čini vidljivim kao
odredbu “metafizike”, to već više nije metafizika nego njezino pre-
vladavanje. Ovo pitanje ne želi postići razjašnjenje, a to znači održa-
nje dotadašnjih i k tome nužno zbrkanih predodžaba o “metafizici”,
nego je potisak u prijelaz i time u znanje da je sa svakom vrstom
metafizike gotovo i tako mora biti ako filozofija treba zadobiti svoj
drugi početak.
Ako se “metafizika” učini vidljivom kao zbivanje pripadno tu-
bitku kao takvom, onda to ne treba značiti neko jeftino “antropo-
loško” usidrenje discipline metafizike u čovjeku nego je tu-bitkom
zadobiven onaj temelj u kojemu se temelji istina bytka, tako da sada
sam bytak iskonski dolazi na vlast i postao je nemogućim neki stav
nadilaženja bića, što pak znači polaženja od bića i to kao danoga i
kao predmeta. I tek se tako pokazuje što je bila metafizika, upravo to
nadilaženje bića u bićevnost (ideja). Ali ta odredba “metafizike” ne-
izbježno ostaje dvoznačnom utoliko što izgleda da je ona samo jedna
današnja drukčija inačica dosadašnjeg pojma koja ništa ne mijenja
na stvari. Ona to jest, ali time što ta inačica biti “metafizike” prije i
posve postaje nekim utemeljenjem tu-bitka, ona “metafizici” zatvara
svaki put k nekoj daljnjoj mogućnosti. Prijelazno mislilački poimati
149
 III. DOIGRA
znači: ono pojmljeno premještati u njegovu nemogućnost. Je li još
nužno posebno štititi tu obranu “metafizike” od brkanja s “antimeta-
fizičkom” tendencijom “pozitivizma” (i njegovih varijanti)? Ne baš,
sjetimo li se da upravo “pozitivizam” predstavlja najgrublji od svih
“metafizičkih” načina mišljenja utoliko što, prvo, sadrži posve odre-
đenu odluku o bićevnosti bića (osjetilnost) te, drugo, stalno nadilazi
upravo to biće načelnim postavljanjem jedne istovrsne “kauzalno-
sti”. Ali za prijelazno mišljenje ne radi se o nekom “protivništvu”
spram “metafizike”, čime bi se ona upravo iznova ustoličavala, nego
o prevladavanju metafizike iz njezina temelja. S metafizikom je go-
tovo, ne zato što je previše, prekritički, preusijano pitala o bićevnosti
bića, nego zato što zbog otpadanja od prvog početka tim piitanjem
nikada nije mogla ispitati u temelju traženi bytak te je naposljetku u
nelagodi te nemoći spala na “obnovu” “ontologije”.
Metafizika kao znanje o “bitku” bića morala je doći do kraja (us-
poredi Nietzschea) jer se uopće i još nikada nije usudila pitati o istini
samoga bytka te je stoga i u svojoj vlastitoj povijesti uvijek morala
ostajati u zbrci i neosiguranosti svoje niti vodilje (mišljenja). No baš
zato ni prijelazno mišljenje ne smije popustiti iskušenju da ono što je
pojmilo kao kraj i u kraju sada jednostavno ostavi iza sebe umjesto
da ga iza sebe dovede, tj. tek sada shvati u njegovoj biti i pusti da
ta bit, preobražena, uđe u istinu bytka. Govor o kraju metafizike ne
smije zavesti na pomisao kako je filozofija gotovo s “metafizikom”;
naprotiv: ona joj se tek sada mora doigrati u svojoj bitnoj mogućno-
sti i tako sama filozofija preigrati u svoj drugi početak.
Promislimo li o toj zadaći drugog početka (pitanju o “smislu”
bytka u formuli o “bitku i vremenu”), postaje razgovijetno i to da svi
pokušaji koji reagiraju protiv metafizike, koja je posvuda – također
i kao pozitivizam – idealistička, jednostavno ostaju re-aktivni i time
načelno ovisni o metafizici te stoga i sami metafizika. Svi biologizmi
i naturalizmi koji proizvode “prirodu” i ono neracionalno kao nosite-
lja iz kojega sve proizlazi, kao sveživot u kojemu sve vrije, kao ono
noćno nasuprot svijetlom itd., u potpunosti ostaju na tlu metafizike i
trebaju je, bilo to i samo zato da bi se na njoj brusili kako bi iskočila
još neka iskra onoga što se može znati i kazivati i za te “mislioce”
pisati.
150
87. Povijest prvog početka (povijest metafizike)
Mnogi znakovi, npr. početak prevlasti “metafizike” Richarda Wa-
gnera i Chamberlaina, upućuju na to da se kraj zapadne metafizike,
koji je već stvaralački i jedino proveo Nietzsche, još jednom pre-
kriva i da i to “uskrsnuće” metafizike kršćanske crkve još jednom
koriste u svoje svrhe.
86. Što povijest metafizike priprema kao ono još netaknuto
i za nju samu nespoznatljivo i tako doigrava
1. bićevnost je prisutnost
2. bytak je sebeskrivanje
3. biće je u prvenstvu
4. bićevnost je naknadni dodatak i zato ono “apriori”.
Mi ne možemo shvatiti ono što je sadržano u svemu tome sve dok
nam istina bytka nije postala nužnim pitanjem, sve dok nismo uteme-
ljili vrijeme-prostor djelovanja u čijem se domašaju tek treba izmje-
riti što se dogodilo u povijesti metafizike: predigra samog do-gođaja
kao bivanja bytka. Tek ako uspije nabačaj povijesti metafizike u tom
domašaju (1.-4.), shvaćamo je u njezinu netaknutom temelju. Ali sve
dok gledišta crpimo iz onoga što je moglo i moralo postati vlastitim
znanjem metafizike (nauk o idejama i njegova promjena) tjerani smo
u ono historijsko, osim ako grčku ἰδέα već poimamo iz 1.-4.
87. Povijest prvog početka
(povijest metafizike)
je povijest metafizike. Sada nam na kraju sve metafizike više ni-
šta ne kazuju pojedini metafizički pokušaji kao nauci nego “samo”
povijest metafizike. Ali to “samo” nije ograničenje, nego zahtjev za
nečim iskonskijim. (Još manje smijemo pogrešno protumačiti poje-
dine “metafizike” kao puke igre sa svrhom transcendiranja.) Napro-
tiv, metafizika se sada na kraju mora shvatiti ozbiljno na način koji
bitno nadmašuje svako preuzimanje i nasljeđivanje nauka i svako
obnavljanje stajalištâ i svako miješanje i pomirenje mnogih takvih.
Metafizika u svojoj povijesti postaje vidljiva tek kada su se poj-
mila njezina provodna pitanja i razvio se postupak s njima. Ukoliko
povijest poučava? Što se time želi reći?
151
 III. DOIGRA
Zbivanje pitanja o biću kao takvom, zbivanje ispitivanja bićev-
nosti u sebi je određeno otvaranje bića kao takvog na taj način da
čovjek pritom iskusuje odredbu svoje biti koja izvire iz tog otvaranja
(homo animal rationale). Ali što otvara to otvaranje bića o bićevnosti
i time o bytku? Potrebna je neka povijest, a to znači neki početak i
njegova ishodišta i napreci kako bi se pustilo iskusiti (za početne
pitaoce) da biti bytka pripada uskraćivanje. To je znanje, zato što
spušta nihilizam još iskonskije u napuštenost od bitka, pravo prevla-
davanje nihilizma, a povijest prvog početka tako se potpuno izuzima
iz privida uzaludnosti i puke zabludjelosti; tek sada dolazi do velikog
obasjavanja sveg dosadašnjeg mislilačkog djela.
88. Okružju te zadaće pripadaju “povijesna” predavanja
Okružju te zadaće pripadaju “povijesna” predavanja.
Učiniti vidljivom Leibnizovu nedokučivu mnogolikost prvog pi-
tanja, a ipak umjesto monas misliti tu-bitak.
Razumjeti glavne Kantove korake, a ipak tu-bitkom prevladati
“transcendentalni” pristup.
Propitati Schellingovo pitanje o slobodi, a ipak postaviti pitanje o
“modalitetima” na jedan drugi temelj.
Obuhvatiti Hegelovu sistematiku nadmoćnim pogledom, a ipak
misliti sasvim suprotno,
s Nietzscheom kao najbližim odvažiti se na suočavanje, a ipak
spoznati da je on najdalji od pitanja bitka.
To su neki u sebi neovisni, a ipak supripadni putovi kako bi se u
znanje doigralo uvijek samo jedno jedino: da je bivanju bytka po-
trebno utemeljenje istine bytka i da se to utemeljenje mora provoditi
kao tu-bitak, čime je prevladan sav idealizam te time i dosadašnja
metafizika i metafizika uopće kao nužan razvoj prvog početka koji
tek tako opet dospijeva u tamu da bi se samo polazeći od drugog
početka pojmio kao takav.
152
90. Od prvog k drugom početku. Nijekanje
89. Prijelaz k drugom početku
Pojmiti Nietzschea kao kraj zapadne metafizike nije historijska
tvrdnja o onome što je iza nas nego povijesno ishodište budućnosti
zapadnog mišljenja. Pitanje o biću mora se svesti na svoj vlastiti te-
melj, na pitanje o istini bytka. A ono što je dosada tvorilo nit vodilju
i horizont sveg tumačenja bića, mišljenje (pred-očavanje), povlači se
u utemeljenje istine bytka, u tu-bitak. “Logika” kao nauk o isprav-
nom mišljenju postaje osvještenjem biti jezika kao začinjućeg ime-
novanja istine bytka. Ali bytak, dosada u liku bićevnosti ono najop-
ćenitije i najuobičajenije, kao dogođaj postaje onim najjedincatijim
i najzačudnijim.
Prijelaz k drugom početku provodi lučenje koje se odavno više
ne odvija između smjerova filozofije (idealizam – realizam itd.) ili
čak stavova “svjetonazora”. Prijelaz luči nadolazak bytka i utemelje-
nje njegove istine u tubitku od sveg pojavljivanja i razabiranja bića.
Ono razlučeno tako je odlučno razlučeno da nad tim razlikova-
njem uopće ne može biti nekog zajedničkog područja.
U toj odlučnosti prijelaza nema pomirenja niti sporazumijevanja
nego dugih samoća i najtiših ushićenja na vatri ognjišta bytka, prem-
da to još ostaje posve potisnuto bljedilom umjetnog privida makina-
tivno doživljenog “bića” (“životna zbilja”).
Prijelaz k drugom početku odlučen je, a ipak ne znamo kamo ide-
mo, kada će istina bytka postati onim istinitim i odakle će povijest
kao povijest bytka krenuti svojim najstrmijim i najkraćim putem.
Kao prijelazni ovoga prijelaza, mi moramo proći bitno osvješte-
nje same filozofije kako bi ona zadobila početak iz kojega, bez potre-
be za ikakvim osloncem, opet može biti ona sama (usp. Predpogled,
15. Filozofija kao “filozofija nekog naroda”).
90. Od prvog k drugom početku.
Nijekanje
Kako je malo onih koji razumiju i kako ti koji razumiju rijetko
shvaćaju “negaciju”. U njoj se vidi odmah i samo odbijanje, od-
stranjenje, omalovažavanje i čak rastvaranje. Ti likovi nijekanja ne
153
 III. DOIGRA
samo da se često šire, oni su također ti koji se najneposrednije pri-
bližavaju uobičajenoj predodžbi riječi “ne”. Tako izostaje pomisao
na mogućnost da bi nijekanje čak moglo biti i dublje bîti od onoga
“da”; pogotovo budući da se i da odmah shvaća u smislu svake vrste
odobravanja, jednako površno kao i ne.
Ali je li odobravanje i odbacivanje u području predočavanja i
predočavajućeg “vrednovanja” jedini oblik onoga da i ne? Je li to
područje uopće jedino i bitno ili ono, naprotiv, kao i svaka ispravnost
potječe iz iskonskije istine? I nisu li na kraju to da i ne, i to ovo drugo
još iskonskije od prvoga, bitan posjed samoga bitka?
No ne mora li onda ono “ne” (i ono da) imati svoj bitan lik u tu-
bitku što ga upotrebljava bytak? Ono ne je veliki od-skok u kojemu
se doseže ono tu- u tu-bitku. Od-skok, koji “potvrđuje” ono od čega
od-skače, ali koji također sâm kao skok nema ništa ništetno. Sam
odskok tek preuzima dosezanje skoka i tako ovdje ono ne prestiže
ono da. Ali zato to ne, izvanjski gledano: od-metanje drugog početka
spram prvoga, nikada nije “nijekanje” u običnom smislu odbijanja
i čak omalovažavanja. Naprotiv, to iskonsko nijekanje iste je vrste
kao ono uskraćivanje koje si usteže neko daljnje praćenje jer zna i
priznaje neponovljivost onoga što u svojem kraju zahtijeva drugi
početak.
Naravno, takvo nijekanje ne zadovoljava se odskokom koji sa-
mo ostavlja iza sebe nego sámo sebe razvija tako što oslobađa prvi
početak i njegovu početnu povijest te to oslobođeno vraća u posjed
početka gdje ono, odloženo, još nad-visuje i sada i ubuduće sve ono
što je jednom proizašlo u njegovom slijedu i postalo predmetom hi-
storijskog obračunavanja. To uzdizanje onoga što strši u prvom po-
četku smisao je “destrukcije” u prijelazu k drugom početku.
91. Od prvog k drugom početku *
Prvi početak iskusuje i postavlja istinu bića ne pitajući o istini
kao takvoj jer je ono u njoj neskriveno, biće kao biće, nužno svemu
nadmoćno jer ono guta i ono ništa te kao “ne” i protiv uključuje u
sebe ili sasvim uništava.
* usp. Skok, 130. “Bit” bytka, 132. Bytak i biće
154
91. Od prvog k drugom početku
Drugi početak iskusuje istinu bytka i pita o bytku istine da bi tek
tako utemeljio bivanje bytka i pustio da biće kao ono istinito proiza-
đe iz one iskonske istine.
U početnome tih početaka svaki je put, i to sasvim različito, ne-
moguće sve školsko i prava borba je ono prijelazno. Ali svaki put
postoji i opasnost da se, gdje god iz početka postaje neko polazište i
napredovanje, oni izraze kao ono mjerodavno, od kojega se polazeći
ono početno ne samo procjenjuje nego i tumači.
Iz prvog početka kreće se učvršćivati mišljenje, prvo neizrečeno,
a zatim posebno tako shvaćeno kao pitanje: što je biće (što je sámo
provodno pitanje zapadne metafizike, koja time kreće). Ali pogrešno
bi bilo mnijenje koje bi htjelo naći to provodno pitanje u prvom po-
četku i kao početak. Mišljenje prvog početka samo se za grubo i prvo
objašnjenje može karakterizirati “provodnim pitanjem”.
No s druge strane gubi se i ono početno početka, tj. ono se povla-
či u ono nedokučeno početka čim za mišljenje postane mjerodavno
provodno pitanje.
Tražimo li povijest filozofije doista u zbivanju mišljenja i nje-
gova prvog početka i držimo li to mišljenje u njegovoj povijesnosti
otvorenim razvijajući provodno pitanje, koje je ostalo nerazvijeno
kroz cijelu tu povijest do Nietzschea, onda se unutarnje kretanje tog
mišljenja, iako samo formularno, može izraziti pojedinim koracima
i stupnjevima:
Iskustvo i razabiranje i sabiranje bića u njegovoj istini učvršćuje
se u pitanje o bićevnosti bića po niti vodilji i predujmljenju “mišlje-
nja” (razabiruće iskazivanje).
Bićevnost i mišljenje
No to se prvenstvo i predujmljujući karakter mišljenja (λόγος –
ratio – intellectus), koji nisu dalje utemeljeni, učvršćuju u shvaćanju
čovjeka kao animal rationale, koje proizlazi iz početnog iskustva
bića kao takvog. Zacrtana je mogućnost da se onaj karakter mišljenja
kao niti vodilje s obzirom na tumačenje bića tek sada doista uzdiže u
jedino mjesto odlučivanja o biću, pogotovo kada su prethodno ratio
i intellectus dugo bili prisiljavani služiti (kršćanska vjera), iz čega
155
 III. DOIGRA
doduše nije proizašlo nikakvo tumačenje bića, ali zato jačanje važ-
nosti čovjeka kao pojedinca (spas duše). Sada se pojavila mogućnost
jednog stanja u kojemu je ratio morao prihvaćati ono što je bilo po
volji vjeri, ukoliko je sve počivalo na njoj i u njoj su bile iscrpljene
sve mogućnosti.
Zašto ne bi i ratio, isprva još udružen s fides, to isto tražio za sebe,
stekao sigurnost u sebe i tu sigurnost učinio mjerilom sveg učvr-
šćivanja i ob-”razlaganja” (ratio kao razlog)? Sada počinje premje-
štanje težišta mišljenja u samosigurnost mišljenja (veritas postaje
certitudo) i stoga se sada u formuli prvo mora postaviti mišljenje, i
to s izmijenjenim očekivanjima o tome što ono može postići. Odgo-
varajuće tome, mijenja se odredba bićevnosti bića u predmetnost:
Mišljenje (izvjesnost) i predmetnost (bićevnost)
Pokazati kako se otuda
1. određuje novovjekovno mišljenje do Kanta;
2. kako otuda potječe iskonskost Kantova mišljenja;
3. kako posezanjem natrag u kršćansku predaju zajedno s napu-
štanjem Kantova stajališta nastaje apsolutno mišljenje njemačkog
idealizma;
4. kako nemoć za metafizičko mišljenje zajedno sa silnicama 19.
stoljeća (liberalizam – industrijalizacija – tehnika) dovodi do pozi-
tivizma;
5. kako se, međutim, istodobno održava predaja Kanta i njemač-
kog idealizma i pokušava se nastaviti platonističko mišljenje (Lotze
i njegova metafizika vrijednosti);
6. kako neovisno o svemu tome, a ipak time nošen i vezan, Ni-
etzsche u suočavanju s najupitnijim mješancem (iz 3, 4 i 5) Scho-
penhauerom prepoznaje svoju zadaću u prevladavanju platonizma,
a da ipak ne prodire u ono područje pitanja i ono temeljno stajalište
iz kojih se tek može osigurati oslobađanje te zadaće od onoga što je
dotada bilo.
U toj povijesti ostaje sve samorazumljivijim i stoga neosviješte-
nim stav provodnog pitanja u smislu formule: mišljenje i predmet-
nost.
156
91. Od prvog k drugom početku
I ondje gdje Nietzsche protiv “bitka” (bićevnosti) navodi posta-
janje to se zbiva pod pretpostavkom da “logika” određuje bićevnost.
Bijeg u “postajanje” (“život”) metafizički je samo izlaz, posljednji
izlaz na kraju metafizike, koji posvuda nosi znakove onoga što je
sam Nietzsche rano spoznao kao svoju zadaću: preobrata platoniz-
ma.
A svaki je preobrat pogotovo povratak i upetljanost u suprotnost
(osjetilno – nadosjetilno), ma koliko da Nietzsche sigurno osjeća
kako i ta suprotnost mora izgubiti svoj smisao.
Za Nietzschea “biće” (ono zbiljsko) ostaje postajanje, a “bitak”
upravo utvrđivanje i činjenje postojanim.
Nietzsche ostaje uhvaćen u metafizici: od bića k bitku; i Nietzs-
che iscrpljuje sve mogućnosti tog temeljnog stajališta koje je u me-
đuvremenu, kako je to on sam prvi najrazgovjetnije vidio, u svim
mogućim oblicima postalo općim posjedom i “misaonim dobrom”
svjetonazorâ masa.
Prvi korak prema stvaralačkom prevladavanju kraja metafizike
morao se provesti u tom smjeru da se misaoni stav u jednom pogledu
zadrži, ali pritom ujedno u drugom odvede načelno preko samoga
sebe.
Zadržavanje znači: pitati o bitku bića. A prevladavanje: prvo pi-
tati o istini bytka, o onome što u metafizici nikada nije postalo pita-
njem niti je to moglo postati.
Taj dvostruki prijelazni karakter, koji “metafiziku” ujedno iskon-
skije shvaća i time prevladava, u potpunosti je značajka “fundamen-
talne ontologije”, tj. “Bitka i vremena”.
Taj naslov postavljen je iz jasnoga znanja o zadaći: ne više biće i
bićevnost, nego bitak; ne viši “misliti”, nego “vrijeme”; ne više naj-
prije mišljenje, nego bytak. “Vrijeme” kao imenovanje “istine” bit-
ka, i sve to kao zadaća, kao “putem”; ne kao “nauk” i dogmatika.
Sada je dovedeno u pitanje vodeće temeljno stajalište zapadne
metafizike, stajalište bićevnosti i mišljenja, “mišljenje” – ratio – um
kao nit vodilja i predumljenje tumačenja bićevnosti, ali nipošto ne
samo tako da bi se mišljenje zamijenilo “vremenom” i sve se samo
shvaćalo “vremenitije” i egzistencijalnije, a inače bi ostajalo po sta-
rom, nego je sada pitanjem postalo ono što u prvom početku nije
moglo postati pitanjem, sama istina.
157
 III. DOIGRA
Sada sve jest i bit će drukčije. Metafizika je postala nemoguća.
Jer istina bytka i bivanje bytka ono su prvo, a ne ono prema čemu
nadilazak treba uslijediti.
No sada također ne važi samo recimo preobrat dosadašnje meta-
fizike nego je s iskonskijim bivanjem istine bytka kao dogođajem i
odnos spram bića drukčiji (više ne odnos između ὑπόθεσις i “uvjeta
mogućnosti” – onoga κοινόν i ὑποκείμενον).
Bytak biva kao dogođaj utemeljenja onoga tu i sâm iznova odre-
đuje istinu biti iz bivanja istine.
Drugi početak je uskok u iskonskiju istinu bytka koji preobražava
sam bytak.
Zapadno mišljenje u provodnom pitanju u skladu sa svojim po-
četkom postavlja prvenstvo bića pred bitkom; ono “apriori” samo
je zastiranje naknadnosti bytka koja mora vladati ukoliko se u ne-
posredno prvom, razabiruće-sabirućem prilaženju biću otvara bytak
(usp. u “Skok“: bitak i ono apriori).
Tako ne smije čuditi, nego se mora posebno pojmiti kao posljedi-
ca, kako tada sámo biće u određenom tumačenju postaje mjerodav-
nim za bićevnost. Usprkos prvenstvu φύσις i onoga φύσει ὄν, štoviše
na temelju tog prvenstva, upravo θέσει ὄν i ποιούμενον postaje onim
što sada za razabiruće tumačenje pruža ono razumljivo i određuje
razumljivost same bićevnosti (kao ὕλη – μορφή, usp. frankfurtska
predavanja 1936*) (usp. Doigra, 97. φύσις (τέχνη)).
Zato je u pozadini – a ubrzo se kod Platona i posebno nameće –
τέχνη kao temeljni karakter spoznaje, tj. temeljnog odnosa spram
bića kao takvog.
Ne upućuje li sve to na to da se ipak i φύσις, odgovarajuće onome
ποιούμενον grčke ποίησις (usp. napokon Aristotela), mora tumačiti
tako da φύσις nije dovoljno moćna kako bi povrh παρουσία i ἀλήθεια
i sama zahtijevala svoju istinu i nosila njezin razvoj?
A to je ono što želi i mora postići drugi početak: uskok u istinu
bytka, na taj način da on sam utemeljuje čovjekov bitak i to čak niti
ne neposredno već čovjekov bitak tek kao posljedicu upućenosti na
tu-bitak i kao samu tu upućenost.
* Der Ursprung des Kunstwerks (Holzwege (Geamtausgabe Band 5))
158
91. Od prvog k drugom početku
Prvi se početak ne svladava, istina bytka, usprkos tome što bitno
prosijava, posebno se ne utemeljuje, a to znači: jedno ljudsko pre-
dujmljenje (iskazivanja, τέχνη, izvjesnosti) postaje mjerodavnim za
tumačenje bićevnosti bytka.
No sada je nužan veliki preobrat koji je s one strane sveg “pre-
vrednovanja svih vrijednosti”, onaj preobrat u kojemu se ne uteme-
ljuje biće polazeći od čovjeka nego čovjekov bitak iz bytka. Za to je
pak potrebna neka viša snaga stvaranja i piitanja, ali ujedno i dublja
spremnost za trpljenje i provedbu u cjelini jedne potpune preobrazbe
odnosâ spram bića i bytka.
Sada odnos spram bytka više ne može ostati u odgovaraju-
ćem ponavljanju nekog odnosa spram bića (διανοεῖν – νοεῖν –
κατηγορεῖν).
No budući da ono početno predujmljenje iz stava razabiranja
(νοῦς – ratio) čovjeka izvodi i uvodi u biće, tako da se pomoću njega
misli neko najviše biće kao ἀρχή – αἰτία – causa – ono neuvjetovano,
izgleda kao da nije riječ o spuštanju bitka u čovjekovo biće. Narav-
no, polazeći od drugog početka ono se najpočetnije predujmljenje
mišljenja kao niti vodilje tumačenja bića može pojmiti kao neka vr-
sta nesvladavanja još neiskusivog tu-bitka (usp. Utemeljenje, 212.
Istina kao izvjesnost).
U prvom početku istina je (kao neskrivenost) karakter bića kao
takvog, i u skladu s preobrazbom istine u ispravnost iskaza “istina”
postaje odredbom bića preobraženog u ono predmetno. (istina kao
ispravnost suda, “objektivnost”, “zbilja” – “bitak” bića)
U drugom početku istina se spoznaje i utemeljuje kao istina bytka,
a sam bytak kao bytak istine, tj. kao u sebi obostran dogođaj kojemu
pripada unutarnja nezgrapnost krševitosti te stoga bez-temelj.
Uskok u drugi početak nazadovanje je u prvi i obratno. Ali na-
zadovanje u prvi početak (ponavljanje kao ponovno uzimanje) nije
premještanje u nešto prošlo, kao da bi se to moglo u običnom smislu
ponovno učiniti “zbiljskim”. Nazadovanje u prvi početak više je i
upravo udaljavanje od njega, zauzimanje onog udaljenog stajališta
koje je nužno kako bi se iskusilo ono što je počelo u tom početku i
kao taj početak. Jer bez tog udaljenog stajališta – a dostatno je samo
stajalište u drugom početku – uvijek ostajemo preblizu početku, i to
159
 III. DOIGRA
na zavaravajući način ukoliko smo još uvijek natkriveni i pokriveni
onime što mu je slijedilo, zbog čega naš pogled ostaje stiješnjen i
stjeran u okružje naslijeđenog pitanja: što je biće?, tj. u metafiziku
svake vrste.
Tek udaljeno stajalište spram prvog početka omogućava sa se
iskusi kako je ondje i to nužno ostajalo nepitanim pitanje o istini
(ἀλήθεια) i kako je to nezbivanje unaprijed određivalo da zapadno
mišljenje bude “metafizika”.
I tek nam to znanje doigrava nužnost da se pripremi drugi početak
i u razvoju te spremnosti iskusi se najvlastitija nužda u njezinoj punoj
svjetlosti, napuštenost od bitka koja je, duboko skrivena, suprotnost
onom nezbivanju i zato se nipošto ne može objasniti iz današnjih i
jučerašnjih nedaća i propusta.
Da ta nužda nije imala veličinu porijekla iz prvog početka, odakle
bi uzela snagu za prinudu u spremnost za drugi? I zato je pitanje isti-
ne prvi korak prema spremnosti. To pitanje istine, koje je samo jedan
bitni lik pitanja bytka, ubuduće ga izdvaja iz područjâ “metafizike”.
92. Suočavanje prvog i drugog početka
Ne radi se o protukretanju; jer sva protukretanja i protu-sile bit-
nim su dijelom suodređeni svojim protiv-čega, iako u obliku njegova
preobrata. I zato neko protu-kretanje nikada nije dovoljno za neku
bitnu preobrazbu povijesti. Protu-kretanja se zapleću u svoju vlastitu
pobjedu, što znači da se hvataju onoga pobijeđenog. Ona nikada ne
oslobađaju neki stvaralački temelj nego ga prije poriču kao nepo-
treban.
Neovisno o protusilama i protunagonima i protuuređenjima mo-
ra se pojaviti nešto posve drukčije. Za preobrazbu i spas zapadno
određene povijesti to znači: buduće odluke ne padaju u dosadašnjim
područjima, kojih se drže još i protukretanja (“kultura” – “svjeto-
nazor”), nego se mjesto odluke tek mora utemeljiti, i to otvaranjem
istine bytka u njegovoj jedincatosti koja prethodi svim suprotnosti-
ma dosadašnje “metafizike”.
Drugi početak nije protusmjer prvome nego kao drugi stoji izvan
onoga protiv i neposredne usporedivosti.
160
94. Suočavanje drugog početka
Zato ni suočavanje nije protiv-ništvo, bilo u smislu grubog od-
bijanja, bilo na način ukidanja prvoga u drugome. Drugi početak iz
nove iskonskosti pomaže prvom početku da dosegne istinu svoje po-
vijesti te time svoju neotuđivu najvlastitiju drukčijost, koja postaje
plodnom samo u povijesnom dijalogu mislilaca.
93. Velike filozofije
su planine koje strše, neosvojene i neosvojive. Ali one zemlji
pružaju ono što je u njoj najviše i upućuju u njezine najdrevnije slo-
jeve. One stoje kao smjerokaz i uvijek tvore vidokrug; one podnose
otvoren pogled i zakrivenost. Kada su takve planine ono što jesu?
Svakako ne kada smo ih tobože osvojili i popeli se na njih. Samo
tada kada nama i zemlji uistinu stoje. Ali koliko je malo onih koji to
mogu, pustiti da u miru planine dođe do najživljeg rasta u visinu i
stajati u okružju tog nadvisivanja. Pravo mislilačko suočavanje mora
težiti samo tome.
Suočavanje s velikim filozofijama – kao metafizičkim temeljnim
stajalištima unutar povijesti provodnog pitanja – mora biti takvo da
svaka filozofija kao bitna stane kao planina među planine i tako izra-
zi ono što je u njoj najbitnije.
Zato se provodno pitanje (polazeći od zamuknutog temeljnog pi-
tanja) svaki put mora iz svojega punog sklopa iznova razviti u odgo-
varajućem smjeru (usp. Predpogled, Početno mišljenje).
94. Suočavanje drugog početka
s prvim nikada ne može imati smisao dokazivanja da je dotadaš-
nja povijest provodnog pitanja te time “metafizika” bila “zabluda”.
Time bi se promašili i bit istine i bivanje bytka, koji ostaju neiscrpni
jer su za svaku bit ono najjedincatije.
No to suočavanje svakako pokazuje da je dotadašnje tumačenje
bića ostalo bez nužnosti, da ono više ne može iskusiti ni iznuditi ni-
kakvu nuždu za svoju “istinu” i način kako ona ostavlja nepitanom
čak i istinu same sebe. Jer od Platona se nikada nije pitalo o istini
tumačenja “bitka”. Samo su se ispravnost predočavanja i njezino
161
 III. DOIGRA
potkrepljenje iskustvom predočavanja bića prenosili natrag na pre-
dočavanje “biti”; posljednji put u predhermeneutičkoj “fenomeno-
logiji”.
95. Prvi početak
Prije svega se mora čuvati skrivenost početnoga. Valja izbjegava-
ti svako iskrivljavanje pokušajima objašnjenja, jer sve ono što objaš-
njava nužno nikada ne doseže početak nego ga samo spušta k sebi.
Da u prvom početku “vrijeme” kao pribivanje i kao postojanost
(u dvostrukom i zamršenom smislu “sadašnjosti”) predstavlja ono
otvoreno iz čega biće kao biće (bitak) ima istinu. Veličini početka
odgovara to da sámo “vrijeme” i ona kao istina bitka uopće nisu
udostojeni piitanja i iskusivanja. A jednako se tako ne pita zašto vri-
jeme za istinu bitka ulazi u igru kao sadašnjost, a ne i kao prošlost i
budućnost. To nepitano skriva sámo sebe kao takvo i pušta da za po-
četno mišljenje jedino ona nelagodnost uzlaženja, stalnog pribivanja
u otvorenosti (ἀλήθεια) samog bića predstavlja bivanje. Bivanje je, a
da se tako ne poima, pribivanje.
To što se nama iz prvog početka za ponovljeno osvještenje pr-
vo naznačuje vrijeme kao istina bytka ne znači da se iskonska pu-
na istina bytka može utemeljiti samo na vremenu. Doduše, prvo se
mora uopće pokušati misliti bit vremena tako iskonski (u njegovoj
“ekstatičnosti”) da ga postaje moguće pojmiti kao moguću istinu
za bytak kao takav. Ali već to promišljanje vremena dovodi ga u
pogledu onoga tu tu-bitka u bitnu vezu s prostornošću tu-bitka te
tako s prostorom (usp. Utemeljenje). No vrijeme i prostor ovdje
su, mjereni njihovom običnom predodžbom, iskonskije i potpuno
vrijeme-prostor koji nije nikakav spoj nego ono iskonskije njihove
supripadnosti. A ono pak upućuje u bit istine kao krčećeg skrivanja.
Istina bytka nije ništa manje nego bit istine, pojmljena i utemeljena
kao krčeće skrivanje, zbivanje tu-bitka, točke preokreta u obratu kao
središta koje se otvara.
162
97. φύσις (τέχνη)
96. Početno tumačenje bića kao φύσις
Toliko smo siromašni pravom sposobnošću mišljenja da jedinca-
tost tog nabačaja uopće više ne možemo izmjeriti nego ga progla-
šavamo onim najprirodnijim, jer ljudsko mišljenje pred sobom ipak
prvo ima “prirodu”.
Da i ne govorimo o tome da se ovdje nigdje ne radi o “priro-
di” (bilo kao predmetu prirodne znanosti bilo kao krajoliku bilo kao
osjetilnosti), i kako onda točno shvatiti ono začudno i jednokratno
tog nabačaja?
Zašto su se u otvorenosti te φύσις λόγος, kao i νοῦς, već rano
morali navesti kao mjesta utemeljenja “bitka” i po tome se urediti
sve znanje?
Najstarija prenijeta riječ o biću: Anaksimandrova izreka (usp.
LJS 32*).
97. φύσις (τέχνη)
φύσις je tako premoćna da se νοεῖν i λόγος iskusuju kao njoj pri-
padni, čak i biću u njegovoj bićevnosti (još ne “generalno”, idejno
shvaćenoj). No čim se iskustvo kao iskonsko znanje samoga bića
razvije u piitanje o njemu, sámo se piitanje, uzmičući pred bićem,
mora pojmiti kao različito od njega i u nekom smislu samostalno i,
postavljajući se pred biće kao takvo, uz-postavljati ga. No ujedno
ono kao piitanje mora ovladati i jednim aspektom pitanja. A taj se
aspekt pak može uzeti samo iz samoga opitanoga. Ali kako to, ako
biće kao takvo ostaje ono prvo i posljednje? I ako se postojanost i
pribivanje (kao uzlaženje, ἀλήθεια) iskusuju i izražavaju kao uzlaže-
nje polazeći od njega samog, protiv piitanja i bez njega, dakle nisu,
poput piitanja, neko polaženje prema biću i tako neko poznavanje
bića, njegove bićevnosti, neka (sáma) τέχνη? Budući da φύσις nije
τέχνη, štoviše tek je kao takvu čini iskusivom i vidljivom, τέχνη ipak
mora – i to upravo što upitnijim postaje pitanje, što se više dovodi
* predavanje u ljetnom semestru 1932. “Der Anfang der abendländischen Phi-
losophie (Anaximander und Parmenides)” (Gesamtausgabe Band 35)
163
 III. DOIGRA
pred biće kao takvo te time ispituje bićevnost i učvršćuje se u formu-
lu τί τὸ ὄν – dolaziti do izražaja kao ono što određuje aspekt. φύσις
nije τέχνη, što sada znači da se baš ono što pripada τέχνη, znalački
predpogled na εἶδος i pred-očavanje i dovođenje pred sebe izgleda,
zbiva u φύσις, u ὂν ᾗ ὄν, sámo od sebe. οὐσία je εἶδος, ἰδέα, kao ona
koja uzlazi (φύσις), istupa (ἀλήθεια), no pruža prizor.
Tome što Platon može tumačiti bićevnost bića kao ἰδέα ne pripada
samo iskustvo onoga ὄν kao φύσις nego razvoj pitanja po niti vodilji
protustava τέχνη koji je od strane φύσις ujedno iznuđen, a koji tada
ipak i pogotovo kod Aristotela predujmljuje tumačenje bićevnosti
kao nekoga σύνολον od onih μορφή i ὕλη, čime je tada postavljeno
ono razlikovanje (forma – materia, forma i sadržaj) koje u zametku
i u smislu vladajućeg provodnog pitanja vlada cijelim metafizičkim
mišljenjem, i to najjače i najsigurnije, ali ujedno i najnepromjenji-
vije kod Hegela (usp. frankfurtska predavanja “Vom Ursprung des
Kunstwerkes”, 1936*).
98. Nabačaj bićevnosti na postojanu prisutnost**
Biće je ono što se tako pokazuje, u postojanosti i prisutnosti.
Bićevnost se tim isticanjem njezina skrivenog područja nabačaja
dodjeljuje vremenu. No prvo ostaje nejasno kako se ovdje treba ra-
zumjeti “vrijeme” i u kojoj se ulozi ispravno razumljeno “vrijeme”
ovdje treba pojmiti.
No odgovor na ta dva pitanja glasi: vrijeme je ovdje zakriveno
iskušeno kao vremenovanje, kao odmaknuće i time otvaranje; i ono
kao takvo biva u biti istine za bićevnost.
Vrijeme kao odmičuće-otvarajuće u sebi je time ujedno uprosto-
rujuće, ono stvara “prostor”. On nije jednake biti kao ono, ali mu je
pripadan, kao i ono njemu.
Ali prostor se i ovdje mora pojmiti iskonski kao prostorovanje
(kako se ono može naznačiti u prostornosti tu-bitka, ali ne posve
iskonski pojmiti).
* Der Ursprung des Kunstwerkes (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5))
** usp. Skok, 150. Iskon razlikovanja onoga što i da nekog bića
164
98. Nabačaj bićevnosti na postojanu prisutnost
Zato se postojanost i prisutnost u njihovu jedinstvu trebaju vre-
menskiprostorno odrediti, i to svaki put u dvostrukom smislu, ako
trebaju biti pojmljene u smjeru istine bitka.
Postojanost je istrajnost odmaknuća u bilost i budućnost, a “traj-
nost” kao puko trajanje tek je posljedica istrajnosti.
Prisutnost je sadašnjost u smislu sabranosti istrajnosti u skladu s
njezinim povlačenjem iz odmaknućâ, koja se zato iskrivljavaju i ti-
me zaboravljaju. Tako nastaje privid bez-vremenosti pravog “bića”.
Postojanost je, prostorno pojmljena, popunjenje i ispunjenje pro-
stora koji se sam nije posebno iskusio, dakle neko uprostorenje.
Prisutnost je uprostorenje u smislu davanja prostora za biće koje
je vraćeno u nju i stoga stalno.
Jedinstvo vremenovanja i uprostorenja i to na način pribivanja
tvori bit bićevnosti, presijecanje.
No odakle sada ono čudnovato da se biće takvog bitka (vječnost)
smatra besprostornim i bezvremenim, čak nadmoćnim prostoru i
vremenu?
Zato što prostor i vrijeme ostaju skriveni u svojoj biti i, ukoliko
postaju određeni, to se zbiva na onom putu koji vodi do njih, ukoliko
se oni sami shvaćaju kao neko biće koje jest na stanovit način, dakle
kao neko “određeno prisutno”.
No tako se prostor i vrijeme pripisuju onome najopipljivije pri-
sutnom, onome σῶμα, materijalno tjelesnome, i onim načinima pre-
okreta koji se ovdje pojavljuju, μεταβολή, čemu prostor i vrijeme
slijede odnosno prethode.
I sve dok vladavina početnog tumačenja bitka ostaje neprekinu-
tom i dalje se održava na snazi to potiskivanje prostora i vremena
u najbližem području u kojemu ih se zatječe te pitanje poput onoga
naznačenog naslovom “Bitak i vrijeme” nužno mora ostati nerazu-
mljenim, jer ono zahtijeva preobrazbu piitanja iz temelja.
165
 III. DOIGRA
99. “Bitak” i “postajanje” u početnom mišljenju*
“Postajanje” kao proizlaženje i “propadanje” kao nestajanje, sa-
mo je to grčki i u sebi povezano s φύσις.
Postajanje tada općenito kao mijena pribivanja, preokret,
μεταβολή, najširi pojam grčke κίνησις, “kretanja”.
Kretanje kao pribivanje preokretljivoga kao takvog
Aristotel prvi grčki poima bit kretanja polazeći od postojano-
sti i prisutnosti (οὐσία) i za to mora posebno posegnuti za onim
κινούμενον kao takvim.
Za to se međutim već pretpostavlja tumačenje bića kao εἶδος –
ἰδέα i stoga μορφή – ὕλη, tj. τέχνη, koja se bitno odnosi na φύσις.
Tako se dolazi do kretanja kao dovršenosti, kao biti pribivanja,
držanja sebe u zgotovljenju i gotovosti.
Kretanje se ovdje ne smije shvatiti novovjekovno kao promjena
mjesta u vremenu, a i grčka φορά je nešto drugo.
Jer tom se novovjekovnom odredbom kretanje određuje od po-
krenutoga, a ono kao točka prostorno-vremenske mase. Zapravo pak
kretanje kao takvo treba pojmiti kao način bitka (οὐσία). Bitna razli-
ka metafizički i fizikalno shvaćenog kretanja postaje najrazgovjetni-
jom u pojmu i biti mirovanja.
Fizikalno je mirovanje zastoj, prestanak, odsutnost kretanja, misli
li se to brojčano računski: mirovanje je granični slučaj kretanja u
smjeru njegova smanjivanja.
No metafizički je mirovanje u pravom smislu najviša sabranost
pokrenutosti, sabranost kao ono pogotovo mogućnostî u najstalnijoj
i ispunjenoj spremnosti.
ens “actu” je upravo biće u “mirovanju”, ne u “akciji”, ono u sebi
sabrano te u tom smislu posve prisutno.
Zato što smo navikli shvaćati biće polazeći od tog “zbiljskog”
ozbiljenog ozbiljujućega uvijek previđamo temeljni karakter miro-
* usp. tumačenja Aristotelove “Fizike” (marburške vježbe); usp. predavanje
u ljetnom semestru 1935. “Einführung in die Metaphysik” (Gesamtausgabe Band
40)
166
100. Prvi početak
vanja u biti “bića” kao “zbiljskoga”; neka stvar npr. kao predmet,
ali da ona upravo miruje i da je to odlikovano mirovanje, tko je na
to mislio?
Takvo previđanje “metafizičkog” mirovanja u biću kao takvom
dovelo je do toga da se bićevnost općenito nije poimala, da se za-
dovoljavalo “supstancijom”, a kasnije se to, kao nešto nepojmljeno,
nalazilo nedostatnim pa se završavalo na jednom “prevladavanju”
koje je tek doista bilo nedostatno.
Što u ovom smislu znači početno razlikovanje onoga ὄν kao “ne-
pokrenutoga” nasuprot “mijeni”? Što znači, odatle gledano, tuma-
čenje onoga κίνουμενον kao μὴ ὄν kod Platona, premda κίνησις po
“Sofistu” pripada najvišim γένη onoga ὄν?
Što razjašnjavanjem kretanja postižemo s obzirom na δύναμις i
ἐνέργεια? I kamo vodi njihovo kasnije negrčko nerazumijevanje?
100. Prvi početak*
U prvom početku biće se iskusuje i imenuje kao φύσις. Bićevnost
kao postojana prisutnost u tome je još zakrivena, φύσις je uzlaženje
koje vlada.
Da se bićevnost kao postojana prisutnost oduvijek tako poima-
la, to za većinu već vrijedi kao utemeljenje, ako oni za utemeljenje
uopće pitaju. Ali karakter početnoga i ranoga u tom tumačenju bića
nije neposredno neko utemeljenje nego, obratno, tek on čini to tuma-
čenje doista upitnim. Odgovarajućem se piitanju pokazuje: o istini
bićevnosti uopće se ne pita. Za mišljenje prvog početka tumačenje je
neutemeljeno i neutemeljivo, i to s pravom ako se pod time razumije
objašnjenje koje svodi na neko drugo biće(!).
No ipak to tumačenje onoga ὄν kao φύσις (i kasnije ἰδέα) nije bez
temelja, iako mu je temelj (tj. istina) skriven. Moglo bi se pomisliti
da iskustvo prolaznosti, nastajanja i propadanja, sugerira i zahtijeva
da mu suprotstavi postojanost i prisutnost. Ali zašto se ono što nasta-
je i propada smatra ne-bićem? Pa samo ako je bićevnost već utvrđe-
na kao postojanost i prisutnost. Zato se bićevnost nije očitala iz bića
* usp. Doigra, 110. ἰδέα, platonizam i idealizam; usp. razvlaštenje φύσις
167
 III. DOIGRA
odnosno nebića, nego je biće nabačeno na tu bićevnost kako bi se tek
u otvorenosti tog nabačaja pokazalo kao biće odnosno nebiće.
Ali odakle je i zašto otvaranje bićevnosti uvijek nabačaj? Ali
odakle se i zašto nabačaj odnosi na vrijeme koje sámo nije pojmlje-
no? Je li to dvoje povezano? (Vrijeme ekstatično i nabačaj utemeljen
kao tubitak).
Da istina bytka ostaje skrivena, iako je bićevnost postavljena u
nju (“vrijeme”), za to razlog mora biti u biti prvog početka. Ne znači
li možda to zakrivanje temelja istine bitka ujedno da je povijest grč-
kog tubitka određenog tom istinom išla najkraćim putem i sadašnjost
se dovršila u jednom velikom i jedincatom stvaralačkom trenutku?
Da se, nasuprot tome, s onim što slijedi prvom početku oklijeva i
ono mora izdržati ustezanje bitka sve do napuštenosti od bitka?
Prijelaz k drugom početku mora pripremiti znanje o toj povijesnoj
odredbi. Tu pripada suočavanje s prvim početkom i njegovom povi-
ješću. Ta povijest stoji pod vladavinom platonizma. A time određen
način postupanja s provodnim pitanjem može se naznačiti naslovom:
Bitak i mišljenje (usp. predavanje u ljetnom semestru 35*).
No za pravo razumijevanje tog naslova mora se uzeti u obzir:
1. Bitak ovdje znači bićevnost, a ne, kao u “Bitak i vrijeme”, sâm
bitak čija se istina iskonski propituje; bićevnost kao ono “generalno”
za biće.
2. Mišljenje u smislu pred-očavanja nečega općenito i to kao sa-
dašnjenje te tako zadavanje područja u kojemu se poima postojana
prisutnost bića, a da se pritom ne spoznaje vremenski karakter tog
tumačenja. To u tolikoj mjeri izostaje da se, i pošto se u “Bitku i vre-
menu” οὐσία prvi put protumačila kao postojana prisutnost, a ona se
pojmila u svojoj vremenitosti, i dalje govori o bezvremenitosti “pre-
zentnosti” i “vječnosti”, i to zato što se i dalje drži običnog pojma
vremena koji se smatra samo okvirom za ono promjenjivo i tako ipak
ne može ništa onome postojano-prisutnom!
Mišljenje je ovdje kao νοεῖν, λόγος, ἰδεῖν um kao onaj stav od
kojega se i u čijem se okružju, prilično neobrazloženo, određuje bi-
* predavanje u ljetnom semestru 1935. “Einführung in die Metaphysik” (Ge-
samtausgabe Band 40)
168
101. Zarana mora jasno u sigurnom svjetlu...
ćevnost. Od toga treba razlikovati “mišljenje” u širem smislu filo-
zofiranja, koji se ujedno tek treba odrediti (usp. početno mišljenje).
U tom je pogledu sve shvaćanje i određivanje (pojam) bićevnosti i
bytka neko mišljenje. Ali odlučujuće pitanje ipak ostaje: u kojem se
području istine kreće raskrivanje biti bitka? Zapravo ni ondje gdje
se, kao u povijesti provodnog pitanja, bićevnost poima iz νοεῖν istina
tog mišljenja nije ono mišljeno kao takvo nego vrijeme-prostor kao
bivanje istine u kojemu se mora držati sve pred-očavanje.
Na početku je biće uvijek određeno i kao ἕν, i kod Aristotela su
tada ἕν i ὄν, biće i jedno, međusobno zamjenjivi. A jedinstvo ovdje
znači: sjedinjenje, iskonsko sabiranje na samoistost onoga zajedno-
suprisutnoga i postojanoga. U skladu s tim tada odlikovna odredba
za mišljenje bićevnosti (jedinstvo) postaje jedinstvo onoga “ja”-mi-
slim, jedinstvo transcendentalne apercepcije, samoistost onoga ja;
u jednom dubljem i bogatijem smislu to je dvoje spojeno u monadi
kod Leibniza.
101. Zarana mora jasno u sigurnom svjetlu...
Zarana mora jasno u sigurnom svjetlu stajati velika jednostavnost
prvog početka mišljenja istine bytka (što znači okolnost da za εἶναι
ἀλήθεια njegova λόγος i νοεῖν postaje φύσις i što se na toj okolnosti
temelji).
Osvjetljavanje tog početka moralo se prethodno odreći toga da
kao sredstva tumačenja uvede u igru sve ono što je proizašlo tek
iz nesvladavanja početka i urušavanja same ἀλήθεια: νοεῖν kao
νοῦς onoga ἰδεῖν same ἰδέα, κοινόν i λόγος kao ἀπόφανσις grčkih
κατηγορίαι.
No u suočavanju s prvim početkom nasljeđe tek postaje nasljeđe,
a oni idući tek postaju nasljednici. Tako nešto čovjek nije, i to nika-
da, isključivo slučajnošću što je kasniji.
169
 III. DOIGRA
102. Mišljenje: nit vodilja provodnog pitanja
zapadne filozofije
Mišljenje na početku razabiranje i sabiranje koje predujmljuje
neskrivenost onoga uzlazećega i postojano prisutnoga kao takvog.
No budući da ἀλήθεια ostaje neutemeljena i zato tone u isprav-
nost, i mišljenje kao sposobnost pomiče se u “psihološko”, tj. on-
tičko tumačenje. No gleda li se od početka, potonuće u ispravnost
prije svega znači da za samu ispravnost njezin vlastiti prostor ostaje
neutemeljen i zato stalno uznemiren, a da ne biva spoznat kao ono
što on jest. Odnos između ψυχή i ἀλήθεια (ὄν) kao ζυγόν, što ga je
pripremio već Platon, od Descartesa sve oštrije postaje odnosom su-
bjekt-objekt. Mišljenje postaje onim ja-mislim; to ja-mislim postaje
onim: ja iskonski sjedinjavam, ja mislim jedinstvo (unaprijed).
Mišljenje je najava prisutnosti kao takve.
No taj je odnos samo ona staza mišljenja na kojoj ono preduj-
mljujuće-sjedinjavajuće postavlja jedinstvo susrećućega i tako pušta
da ono sebe susreće kao biće. Biće postaje predmetom.
Sve se nastojanje prvo neizrečeno usmjerava na to da sam taj
odnos, mišljenje kao mišljenje onoga ja-mislim-nešto, učini napro-
sto temeljem bićevnosti bića i to prihvaćajući početnu odredbu bića
kao ἕν.
Na tom putu identitet postaje bitnom odredbom bića kao takvog.
Njegovo porijeklo je ἀλήθεια same φύσις, prisutnost kao neskrivena
sabranost na neskrivenost.
A u novom vijeku on dobiva svoje odlikovanje u onome ja, koje
se ubrzo poima kao odlikovan, naime posebno sebi pripadan identi-
tet, onaj identitet koji znajući sebe upravo jest u tom znanju.
Tek se s te podloge može pojmiti zašto je sámo znanje temelj
bićevnosti i tako pravo biće, zašto je po Hegelu apsolutno znanje
apsolutna zbilja.
U toj povijesti najoštrije se i neuvjetovano izražava vladavina
mišljenja kao nit vodilja odredbe bićevnosti.
Znanje kao sebeznajuće je, u skladu s već vladajućom niti vodi-
ljom, najviši identitet, tj. ono zapravo bivstvujuće, i kao to je ujedno
u mogućnosti da na svoj način kao znanje uvjetuje svu drugu pred-
170
102. Mišljenje: nit vodilja provodnog pitanja zapadne filozofije
metnost, i to ne samo u razmjerno transcendentalnom smislu nego
– kao kod Schellinga – tako da se ono drugo samoga ja odredi kao
vidljivi duh, čime se sada još jednom i definitivno identitet diže u ap-
solutnost indiferencije, što se, naravno, ne misli kao puka praznina.
Jednako bitno svjedočanstvo tog položaja mišljenja kao apsolut-
ne niti vodilje shvaćanje je filozofije kao “nauka o znanosti”, kao
“sistema znanosti”, od kojeg se pojma “znanosti” treba posve ra-
zlikovati kasniji pojam (“pozitivnih znanosti” 19. stoljeća), koji je
nastao tek otpadanjem od ovoga.
Filozofija je “znanost”, što ne znači da treba oponašati druge po-
stojeće “znanosti” (umjesto da bude “svjetonazor” ili “umijeće živ-
ljenja” i “mudrost”); naprotiv, to znači: mišljenje u svojem najvišem
liku neuvjetovana je nit vodilja tumačenja bića kao takvog, tj. jedine
zadaće filozofije. Zato je za Fichtea “nauk o znanosti” = metafizika,
zatim za Hegela: metafizika = “znanost logike”.
No budući da čisti odnos onog jedinstva ja-mislim (što je u teme-
lju tautologija) tako postaje neuvjetovan, to znači: sebi samoj sadaš-
nja sadašnjost mjerilo je sve bićevnosti.
I time se, ma koliko da sve ostaje zakriveno u dubljim povezano-
stima, pokazuje ono jedno odlučujuće: budući da mišljenje neuvje-
tovano postaje nit vodilja, i što pravije ono to postaje, to je odlučnije
sadašnjosnost kao takva, što znači “vrijeme” u jednom iskonskom
smislu, ono što posve zakriva i nepitano bićevnosti daje istinu.
Apsolutno znanje, neuvjetovano mišljenje, sada je mjerodavno i
ujedno sve utemeljujuće biće naprosto.
Tek se sada pokazuje: nit vodilja nije neko pomoćno sredstvo
postupanja u mišljenju nego određivanje horizonta za tumačenje bi-
ćevnosti koje leži u temelju, ali kao takvo se skriva. To određivanje
horizonta, koje potječe od neutemeljene ἀλήθεια, može se razviti u
samom početku samo tako da si vlastitim mogućnostima (znanja o
sebi – refleksije) iz samoga sebe oblikuje osnovno tlo ispravnosti
(odnos subjekt-objekt), do u neuvjetovanost identiteta kao takvog.
Tako se ujedno pokazuje kako je u apsolutnom znanju “isprav-
nost” pojačana do krajnosti, tako da se kao sadašnjost sadašnjosti na
stanovit način i na drugom stupnju mora vratiti toj ἀλήθεια, naravno
tako da se sada još definitivnije svaka izričita povezanost s njom
dovodi do znanja i čak u pitanje.
171
 III. DOIGRA
Koliko to nije moguće pokazuje Nietzscheovo shvaćanje istine,
za kojega se ona izrađa u nužan privid, u nezaobilazno utvrđivanje
koje je dio samog bića, određenog kao “volja za moć”.
Tako je zapadna metafizika na svojem kraju najdalje od pitanja o
istini bytka, a ipak istodobno i najbliže stoga što je pripremila prije-
laz k njoj kao kraj.
Istina kao ispravnost ne može spoznati, a to znači utemeljiti pro-
stor svojega vlastitog djelovanja kao takav. Pomaže si tako što samu
sebe podiže u neuvjetovanost i sve dovodi pod sebe, kako tako njoj
samoj (tako se čini) ne bi trebao temelj.
Za izlaganje povijesti “niti vodilje”, dakle učvršćivanja horizonta
u apsolutnom znanju, važni su sljedeći koraci:
Od ego cogito sum kao prve izvjesnosti, mjerodavnoga certum
= verum = ens, do connaissance des verités necessaires kao uvjeta
mogućnosti za reflexion, za shvaćanje onoga ja kao “ja”. Najnužnija
istina je bit istinitoga kao identitas, a identitas je sama entitas entis i
kao unaprijed (qua principium) znana određuje horizont za shvaća-
nje perceptio i njezina perceptuma, za apperceptio, izričito shvaćanje
monas kao monas.
Odavde je pokazan put prema iskonsko-sintetičkom jedinstvu
transcendentalne apercepcije.
Odavde do onoga “ja” kao iskonskog, sebi znajuće pripadnog i
zato “bivstvujućeg” identiteta. (A = A utemeljeno u ja = ja, a ne ja =
ja u posebnom slučaju onoga A = A).
No ukoliko se “ja” transcendentalno poima kao jedinstvo ja-mi-
slim, taj iskonski identitet ujedno je neuvjetovan, sve uvjetujući, ali
usprkos tome još ne apsolutan, jer se fichteovski ono postavljeno
postavlja samo kao ne-ja. Put prema apsolutnom identitetu tek kod
Schellinga.
103. O pojmu njemačkog idealizma
1. Idealizam:
a) određen tumačenjem onoga ὄν kao ἰδέα, viđenost, pred-oče-
nost, i to pred-očeno ono κοινόν i ἀεί; među ostalim anticipacija
tumačenja bića kao pred-meta za predočavanje.
172
104. Njemački idealizam
b) predočavanje kao ego percipio, predočenost kao takva za ono
ja mislim, koje je sámo neko ja mislim sebe, predočavam se sebi i
tako sam izvjestan samome sebi.
Iskon i prvenstvo onoga ego u volji je za izvjesnost, da se bude
siguran u samoga sebe, na sebe postavljen.
c) Ono “ja”-pred-očavam kao predočavanje sebe tako još ostaje
u svakokratnosti konkretno danoga ja. Ono tako predočeno kao te-
melj predočavanja grčke ἰδέα tako joj sámo još ne odgovara, još nije
κοινόν i ἀεί. Zato predočavanje sebe mora postati znanjem o sebi u
apsolutnom smislu, onim znanjem koje u jednome zna nužnost od-
nosa predmeta prema onome ja i toga ja prema predmetu.
To sebeznanje te nužnosti od-riješeno je od jednostranosti i tako
apsolutno. To apsolutno znanje, kao proizašlo iz onoga ‘ja predoča-
vam predodžbu i njezino predočeno’, kao apsolutno se izjednačava
s božanskim znanjem kršćanskog boga, što se olakšava time što su,
uostalom, ono predočeno u predočavanju tog boga “ideje”; usp. Au-
gustina u doba kada se još nije razvio “idealizam”, što se zbivalo tek
od Descartesa.
2. Njemački idealizam je onaj koji, zacrtan od Leibniza, na teme-
lju Kantova transcendentalnog koraka preko Descartesa pokušava
apsolutno misliti ego cogito transcendentalne apercepcije, a ono ap-
solutno ujedno poima u smjeru kršćanske dogmatike, tako da ona u
toj filozofiji postiže svoju pravu do sebe same dospjelu istinu, a to
znači descartesovski(!) najvišu izvjesnost. Zabluda tog njemačkog
idealizma, ako se u ovim područjima uopće može tako suditi, nije
u tome što je on bio previše “dalek od života” nego što se, obratno,
posve i potpuno kretao stazama novovjekovnog tubitka i kršćanstva
umjesto da postavlja pitanje bitka nadilazeći “biće”. Njemački ide-
alizam bio je preblizu životu i na stanovit je način sam proizveo
antifilozofiju pozitivizma koja ga smjenjuje i sada slavi svoje biolo-
gističke pobjede.
104. Njemački idealizam
Ovdje istina postaje izvjesnošću koja se razvija u neuvjetovano
povjerenje u duh i tek tako kao duh u njegovoj apsolutnosti. Biće je
173
 III. DOIGRA
potpuno premješteno u predmetnost koja nipošto nije prevladana ti-
me što se “ukinula”; naprotiv, ona se širi na predočavajuće ja i odnos
predočavanja predmeta i predočavanja predodžbe. Makinacija kao
temeljni karakter bićevnosti sada prelazi u oblik dijalektike subjekta
i objekta, koja kao apsolutna odigrava i sređuje sve mogućnosti svih
poznatih područja bića. Ovdje se još jednom pokušalo postići potpu-
no osiguranje od sve nesigurnosti, definitivno smještanje u ispravno-
sti apsolutne izvjesnosti, izmicanje pred istinom bytka koje ne zna za
sebe. Nema mosta koji bi odavde vodio u drugi početak. Ali moramo
znati upravo to mišljenje njemačkog idealizma, jer ono dovodi maki-
nativnu moć bićevnosti do krajnjeg, neuvjetovanog razvoja (podiže
uvjetovanost onoga ego cogito u neuvjetovanost) i priprema kraj.
Samorazumljivost bitka sada je, umjesto da bude položena u plit-
kost neke neposredne evidencije, sistematski raširena u bogatstvo
povijesnosti duha i njegovih likova.
A između toga su raspršeni pojedini proboji kao Schellingova
rasprava o slobodi, koja, doduše, kako pokazuje prijelaz u “pozitivnu
filozofiju”, ne može voditi nikakvoj odluci.
105. Hölderlin – Kierkegaard – Nietzsche
Neka danas nitko ne bude toliko nepromišljen da shvati kao puku
slučajnost to što su ta trojica, koji su, svaki na svoj način, na kraju
najdublje propatili raskorjenjivanje prema kojemu je gonjena zapad-
na povijest i koji su ujedno najdublje naslutili njezine bogove, rano
morali napustiti svjetlo svojega života.
Što se priprema?
Koliko je važno to što je najraniji od te trojice, Hölderlin, ujedno
postao onaj koji je pjevao najdalje u budućnost u dobu u kojemu je
mišljenje još jednom težilo apsolutno znati cijelu dotadašnju povi-
jest? (usp. Überlegungen IV, 115ff.)
Koja se skrivena povijest toliko prizivanog 19. stoljeća ovdje zbi-
la? Koji se zakon kretanja onoga budućega tu priprema?
Ne moramo li se tu prebaciti u sasvim druga područja i mjerila
i načine da se bude kako bismo još postali pripadnici nužnosti koje
se ovdje pojavljuju? Ili nam ta povijest ostaje nedostupnom kao te-
174
106. Odluka o svoj “ontologiji” u suočavanju između prvog i drugog početka
melj tubitka, ne zato što je prošla nego zato što je za nas još previše
buduća?
106. Odluka o svoj “ontologiji” u suočavanju
između prvog i drugog početka
U prijelazu od prvoga u drugi početak nužno je osvijestiti “on-
tologiju”, i to toliko da se mora promisliti zamisao “fundamentalne
ontologije”. Jer u njoj se provodno pitanje prvi put poima i razvija
kao pitanje te se čini vidljivim do temelja i u svojem sklopu. Puko
odbijanje “ontologije” bez prevladavanja iz njezina iskona ništa ne
postiže i u najboljem slučaju ugrožava svaku volju za mišljenje. Jer
to odbijanje (npr. kod Jaspersa) uzima za mjerilo vrlo upitan pojam
mišljenja – i zatim otkriva da se tim mišljenjem “bitak” – u velikoj
se zbrci misli na biće kao takvo – ne pogađa, već se samo stješnjuje
u okvir i mehanizam pojma. U pozadini te čudnovato plitke “kritike”
“ontologije” (koja posve zbrkano govori o bitku i biću) nije na djelu
ništa drugo nego razlikovanje sadržaja i forme, čiji iskon uopće nije
opitan i koje se još “kritički” prenosi na “svijest” i subjekt i njegove
“iracionalne” “doživljaje”, dakle radi se o Rickert-Laskovom kan-
tovstvu koje Jaspers, npr., usprkos svemu nikada nije odbacio.
U suprotnosti spram takve “kritike” kao jednostavnog odbijanja
“ontologije” mora se pokazati zašto je ona unutar povijesti provod-
nog pitanja postala nužna (vladavina platonizma). Zato, obratno,
prevladavanje ontologije zahtijeva upravo njezin razvoj iz njezina
početka, za razliku od vanjskog preuzimanja sadržaja njezina nau-
ka, obračunavanja onoga što je u njoj ispravno i pogrešno (Nikolai
Hartmann), što sve ostaje izvanjsko i zato ni ne sluti mislilačku volju
koja u “Bitku i vremenu” traži put prijelaza od provodnog k temelj-
nom pitanju.
Sva ontologija, zato što, bilo razvijena kao takva, bilo kao pri-
prema za to, kao povijest prvog početka pita o biću kao biću i u
tom smislu i samo u tom i o bitku, dospijeva u područje temeljnog
pitanja: kako biva bitak? Koja je istina bitka? – naravno, ne sluteći
to temeljno pitanje kao takvo niti ikada mogući priznati bytak u nje-
govoj najvišoj upitnosti, jedincatosti i konačnosti i začudnosti.
175
 III. DOIGRA
Treba pokazati kako se razvojem ontologije u ontoteologiju (usp.
predavanje o Hegelu 1930/31* i drugdje) zapečaćuje definitivno od-
micanje od temeljnog pitanja i njegove nužnosti, kako Nietzsche u
toj povijesti dovodi do stvaralačkog kraja.
107. Odgovor na provodno pitanje
i oblik naslijeđene metafizike
U skladu s Platonovim tumačenjem bića kao takvog kao εἶδος –
ἰδέα, a njih kao κοινόν, bitak bića uopće postaje κοινόν. Najbitnijom
odredbom samoga bitka postaje to da je on ono “najgeneralnije”.
Pitanje o τί ἐστιν uvijek je pitanje o onome κοινόν, i time je za čita-
vo promišljanje bića kao takvog dan okvir vrhovnog roda, najviše
općenitosti, i uposebljenje. Glavna područja bića samo su specialia
općenitosti bića, tj. bitka. I tako se u razlikovanju Metaphysicae ge-
neralis i Metaphysicae specialis odražava karakter provodnog pi-
tanja. Ovdje više uopće nema pitanja o nekom mogućem spajanju
Metaphysicae generalis i Metaphysicae specialis, jer one su spojene
na naveden način koji je vrlo izvanjski biću, a pogotovo bytku. Ov-
dje nastaju sama prividna pitanja bez temelja sve dok se u podlozi
samorazumljivo zadržavaju nespoznata osnova provodnog pitanja i
razlikovanje disciplina.
Zbrka se pogotovo pojačava kada se do nekog rješenja pitanja
čak pokušava doći pomoću fundamentalnoontološki izrasle “onto-
loške” diferencije. Jer ta “diferencija” samo je ishodište, ne u smjeru
provodnog pitanja nego za skok u temeljno pitanje, ne kako bi se
nejasno igralo sa sada utvrđenim oznakama (biće i bitak) nego kako
bi se vratilo u pitanje o istini bivanja bytka te se time drukčije shvatio
odnos bytka i bića, pogotovo budući da i biće kao takvo doživljava
preobraženo tumačenje (sklanjanje istine dogođaja) i više ne postoji
mogućnost da se “biće” odjednom ipak prokrijumčari kao “predoče-
ni predmet” ili “dano po sebi” i slično.
* predavanje u zimskom semestru 1930/31 “Hegels Phänomenologie des Gei-
stes” (Gesamtausgabe Band 32)
176
109. ἰδέα
108. Metafizička temeljna stajališta
unutar povijesti provodnog pitanja
i njima pripadna tumačenja vrijeme-prostora*
1. Kako iskusiti i pojmiti prostor i vrijeme, imenovane u prvom
početku; što ovdje znači “mitsko” tumačenje?
2. Kako to dvoje sami ulaze u područje bića kao postojano prisut-
noga i dijelom neko μὴ ὄν.
3. Da ovdje područje istine ostaje zatvoreno za bitak i nepozna-
to.
4. Ukoliko nema mogućnosti ni nužnosti da se prostor i vrijeme
(mjesto i sada) misle natrag u njihov iskon (pripadno k ἀλήθεια).
5. Čime zatim prostor i vrijeme postaju okvirnim predodžbama
na putu njihova tumačenja s obzirom na μέγεθος.
6. Kako se taj pristup zatim preuzima u novovjekovnom “mate-
matičkom” mišljenju.
7. Kako se kod Leibniza i Kanta naposljetku pojavljuje podvoje-
nost njihove biti i odnosa spram “ja” i “svijesti”, koji već i sami, kao
ranije tumačenje bića kao οὐσία, važe kao čvrsti i utvrđeni u svojem
pojmu. (Kao što ni Nietzsche ovdje ne pita iz temelja).
109. ἰδέα
je ono tumačenje pojma ἀλήθεια kojim se priprema ona kasnija
odredba bićevnosti kao predmetnosti i za cijelu se povijest zapadne
filozofije nužno onemogućava pitanje o ἀλήθεια kao takvoj.
Tek iz nekog drugog početnog piitanja o bitku i njegovu odnosu
spram tu-bitka može proizaći pitanje o onome što je mišljenje u pr-
vom početku nazivalo ἀλήθεια.
* usp. Utemeljenje
177
 III. DOIGRA
110. ἰδέα, platonizam i idealizam*
1. Pojam ἰδέα (εἶδος), izgled nečega, ono kao što nešto sebe daje
i spravlja, ono kamo vraćeno nešto jest ono biće koje jest. Premda
se ἰδέα odnosi na ἰδεῖν (νοεῖν), ta riječ upravo ne znači ono pred-
očeno predočavanja nego, obratno, prosijavanje samog izgleda, što
nudi vidik za neko gledanje. Novovjekovno mišljeno, ta riječ upra-
vo ne treba naznačivati odnos spram “subjekta” nego pribivanje,
prosijavanje vidika u izgledu i to kao ono što prisutno ujedno daje
postojanost. Ovdje je iskon razlikovanja na ono τί ἐστιν. (essentia,
quidditas) i ότι (existentia) u vremenitosti te ἰδέα (usp. Skok). Biće
je bivstvujuće u postojanoj prisutnosti, ἰδέα, ono viđeno u svojoj
viđenosti (ἀλήθεια).
2. ἰδέα je ono kamo se vraća ono još izmjenjujuće i mnogo, sje-
dinjavajuće jedno i zato όν, bivstvujuće = sjedinjavajuće; i kao po-
sljedica toga je ἰδέα u odnosu spram svojega mnogoga (ἔκαστα) ono
κοινόν i, čudnovato, ta njezina naknadna posljedična odredba kao
bićevnost, κοινόν, tada postaje prvom i posljednjom odredbom bi-
ćevnosti (bitka), to je ono “najgeneralnije”! Ali to nije čudnovato
nego nužno, jer od početka se bitak kao bićevnost iskusuje i misli
samo polazeći od “bića”, takoreći od bića, od mnogoga i povratno
na nj i samo tako.
3. Pošto je ἰδέα jednom postavljena kao bićevnost bića i pojmila
se kao κοινόν, ona mora, opet mišljeno polazeći od istog bića (poje-
dinačnoga), biti ono najbivstvujućije na njemu, ὄντως ὄν. ἰδέα je bîti
bićevnosti prvo i jedino dovoljna te stoga može polagati pravo na
važenje kao ono najbivstvujućije i zapravo bivstvujuće. Ono pojedi-
načno i promjenjivo postaje onim μη όν, tj. ono bićevnosti nikada i
nikako nije dovoljno.
4. Ako se bitak tako pojmio (uvijek kao bićevnost, κοινόν), ἔν,
ono najbivstvujućije i jedno – najsjedinjavajućije, i ako postoje i
mnoge ἰδέαι, onda to mnogo kao najbivstvujućije može biti samo
* usp. Skok, 119. Skok u pripremi piitanjem temeljnog pitanja; usp. predavanje
u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. Ausgewählte 'Proble-
me' der 'Logik'” (Gesamtausgabe Band 45, str. 60ff.)
178
110. ἰδέα, platonizam i idealizam
na način onoga κοινόν, tj. u međusobnoj κοινωνία. U njoj se sabire
pribivanje i postojanost u bićevnosti, a to znači jedinstvo; sjedinjava
si γένη kao jedinstva i tako iskone odnosno “rodove”.
5. Tumačenje onoga ὄν kao οὐσία, a nje kao ἰδέα (κοινόν, γένη),
poima bićevnost bića te time εἶναι toga ὄν (bitak, ali ne bytak). U
bićevnosti (οὐσία) je slućeno ono εἶναι, bitak, kao ono nekako druk-
čije, što se u οὐσία potpuno ne ispunjava. Zato se pokušava nadići
bićevnost produžavajući istim putem, naime putem shvaćanja pribi-
vanja: ἐπέκεινα τῆς οὐσίας (usp. Die metaphysischen Grundstellun-
gen des abendländischen Denkens (Metaphysik). Vježbe u zimskom
semestru 1937/38). Ali budući da se pitanje odnosi samo na biće i
njegovu bićevnost, ono nikada ne može naići na sam bytak niti pola-
ziti od njega. Ono ἐπέκεινα zato se može odrediti samo kao nešto što
sada obilježava bićevnost kao takvu u njezinu odnosu spram čovjeka
(εὐδαιμονία), kao ἀγαθόν, ono valjano, što svu valjanost utemeljuje,
dakle kao uvjet “života”, uvjet ψυχή i tako sama njezina bit. Time
je učinjen korak prema “vrijednosti”, prema “smislu”, prema “ide-
alu”. Provodno pitanje o biću kao takvom već je na svojoj granici i
ujedno na onom mjestu gdje pada natrag i bićevnost više iskonskije
ne poima nego vrednuje, na taj način da se sámo vrednovanje izdaje
za ono najviše.
6. Ujedno s tim sada postaju razgovijetni i mjerodavni i odnosi
same ἰδέα prema ψυχή:
a) kao εἶδος prema ἰδεῖν i νοεῖν – νοῦς
b) kao καλόν i κοινωνία prema διαλέγεσθαι i λόγος
c) kao ἀγαθόν – καλόν prema ἔρως.
7. Budući da je tako u ψυχή sabrana bit bića, sama ψυχή jest ἀρχή
ζωῆς, a ζωή je temeljni lik bića.
Ovdje, a ni kod Aristotela, ψυχή nije subjekt, i prema tome je tim
obilježjem onoga ὄν kao οὐσία postavljeno nešto bitno:
a) biće kao takvo uvijek je ono nasuprotno, pred-met,
b) sámo ono nasuprot-kome je ono stalno prisutno i dano i naj-
bivstvujućije i čemu nije potrebno opitivanje bitka.
8. Ono ἐπέκεινα τῆς οὐσίας kao ἀρχή τοῦ ὄντος u skladu sa svo-
jom odredbom za εὐδαιμονία ima karakter onoga θεῖον i θεός, usp.
Aristotel.
179
 III. DOIGRA
Pitanje o biću kao takvom (u smislu provodnog pitanja), ontolo-
gija, time je nužno teo-logija.
9. S tim razvojem prvog kraja prvog početka (s platonističko-
aristotelovskom filozofijom) dana je mogućnost da zatim on, i u
njegovom liku otada grčka filozofija uopće, pruži okvir i područje
utemeljenja za židovsko (Filon) kršćansku (Augustin) vjeru; štoviše,
da se odatle gledano može izdavati za preteču kršćanstva odnosno da
se može smatrati prevladanim kao “poganstvo”.
10. Ali svoj okvir i nacrt svojega ustroja ovdje nije našlo tek kr-
šćanstvo i njegovo tumačenje “svijeta” nego i svako poslijekršćan-
sko, protukršćansko i nekršćansko zapadno tumačenje bića i čovjeka
unutar njega. Ono ἐπέκεινα τῆς οὐσίας kao ἀγαθόν (to znači: na-
čelno poricanje daljnjeg i iskonskijeg piitanja o biću kao takvom,
dakle o bitku) praslika je za sve tumačenje bića i njegove odredbe
i oblikovanja u okviru neke “kulture”; procjena po kulturalnim vri-
jednostima; tumačenje “zbiljskoga” s obzirom na njegov “smisao”;
po “idejama” i mjerenje po idealima, stvaranje neke ἰδέα, zor bića u
cjelini, “svijeta”, tj. svjetonazor. Gdje “svjetonazor” vlada i određuje
biće, tu je na djelu neoslabljeni i neprepoznati platonizam; tim tvr-
dokornije ondje gdje je u platonizmu ἰδέα prošla kroz novovjekovno
pretumačenje.
11. Prva kasnija i primjerenija inačica platonizma (nauk o ide-
jama kao bićevnosti bića) nije “idealizam” nego “realizam”; res:
stvar; realitas kao stvarstvenost, essentia, pravi srednjovjekovni “re-
alizam”; universale tvori ens qua ens.
12. Nominalizmom se pak kao prava realitas navodi stvarstve-
nost pojedinačnoga, ovoga, te se u skladu s tim realitas rabi za odli-
kovanje pojedinačnoga, najbližu danost ovdje i sada, za existentia;
čudnovato: “realnost” sada postaje naziv za “egzistenciju”, “zbilju”,
“postojanje”.
13. U skladu s time se na temelju različitih pokretača ono pojedi-
načno, pojedinačna duša i pojedinačni čovjek, ono “ja” iskusuje kao
najbivstvujućije, najrealnije, i tek tako postaje moguće ono ego co-
gito – ergo sum; ovdje se “bitak” pripisuje pojedincu; pri čemu valja
imati na umu da ta rečenica zapravo znači: izvjesnost matematičkog
odnosa između cogitare i esse; prastavak mathesisa.
180
110. ἰδέα, platonizam i idealizam
14. Sada ἰδέα više ne znači universale kao takvo u grčkom smislu
onoga εἶδος pribivanja nego ono perceptum koje je sadržano u onome
percipere ega, “perceptio” u dvoznačnosti naše riječi “pred-odžba”;
shvati li se u toj širini, upravo je i ono pojedinačno i promjenjivo
neko perceptum, ἰδέα kao perceptum: ideja u povrtanom zračenju;
ἰδέα kao εἶδος: ideja u prosjaju pribivanja. I tek u tumačenju te ἰδέα
kao perceptio platonizam postaje “idealizmom”, tj. bićevnost bića
sada (esse = verum esse = certum esse = ego percipio, cogito me
cogitare) postaje predočenošću, biće se misli “idealistički”, i s tim
se u skladu zatim kod Kanta spašavaju “ideje”, ali kao predodžbe i
principi “uma” kao ljudskog uma.
Odavde korak k apsolutnom idealizmu. Pojam “idejâ” kod He-
gela (usp. dolje), apsolutno pojavljivanje apsolutnoga samome sebi
kao apsolutno znanje. Na taj način mogućnost da se iznova shvati
Platon i da se grčka filozofija shvati kao stupanj neposrednosti. (usp.
o “idealizmu“: vježbe u ljetnom semestru 1937 “Nietzsches metap-
hysische Grundstellung. Sein und Schein”; o nominalizmu: vježbe u
zimskom semestru 1937/38 “Die metaphysischen Grundstellungen
des abendländischen Denkens (Metaphysik)”)
*
Hegelov pojam ideje
i prva mogućnost jedne filozofske povijesti filozofije
polazeći od njezina prvog kraja
U tom pojmu iskonski su dovršeno sadržane sve bitne odredbe
njezine povijesti:
1. ideja kao pojavljivanje
2. ideja kao glavna odredba znatljivoga kao takvog (zbiljskoga)
3. ideja kao općenitost “pojma“
4. ideja pred-očena u pred-očavanju, mišljenje “apsolutnoga”;
Filon, Augustin
5. ideja kao ono što je u cogito me cogitare (samosvijest) znano
(Descartes)
181
 III. DOIGRA
6. ideja kao perceptio, predočavanje koje se stupnjevito razvija,
sjedinjena s voljom, perceptio i appetitus (Leibniz)
7. ideja kao ono neuvjetovano i “princip” uma (Kant)
8. Sve te odredbe iskonski sjedinjene u biti apsolutnog znanja ko-
je sebe posreduje i o sebi zna da je dovršenje ne samo svakog oblika
svijesti nego čak i dotadašnje filozofije.
9. Ono što dolazi poslije Hegela je filozofski gledano posvuda pad
i otpadanje u pozitivizam i filozofiju života ili školsku ontologiju, a
znanstveno gledano širenje i ispravljanje mnogih spoznaja o ideji i
njezinoj povijesti; ali i to se učeno razmatranje još uvijek, premda
često jedva raspoznatljivo, vodi Hegelovim gledištima, a da ona pri-
tom ne mogu razviti svoju metafizičku nosivost. Zatim iz tih mutnih
izvora današnja “filozofija” crpi svoje “pojmove” o “idejama” (usp.
Utemeljenje, 193. Tu-bitak i čovjek, osobito str. 314f.).
10. Budući da je Hegel tim utemeljenjem “ideje” kao zbilje zbilj-
skoga svu dotadašnju povijest filozofije, pa i onu prije Platona, sa-
brao u supripadnost i to je znanje sebe poimalo kao apsolutno znanje
samoga sebe u njegovim stupnjevima i njihovim slijedovima, došao
je u posjed jedne nužnosti koja izvire iz biti bićevnosti (ideje), a po
kojoj su se morali posložiti stupnjevi povijesti ideja.
Drugim riječima, njegova povijest filozofije, viđena iz njegova
piitanja, bila je prva filozofska povijest filozofije, prvo primjereno
opitivanje povijesti, ali ujedno i posljednje i posljednje moguće te
vrste.
U cjelini je tome slijedio važan učenjački rad, ali u temelju, tj.
filozofski, bespomoćno i rastrojeno trabunjanje koje dolazi do svo-
jega jedinstva samo iz slijeda filozofâ i njihovih spisa ili “problemâ”
jednog za drugim.
Što pripada pojmu “idealizma“*
1. ἰδέα kao pribivanje onoga što i postojanost tog pribivanja (no
to pada nepojmljeno u zaborav i pogrešno se tumači kao ens entium
kao aeternum!);
* usp. vježbe u ljetnom semestru 1937. “Nietzsches metaphysische Grund-
stellung. Sein und Schein”, pojava – privid
182
110. ἰδέα, platonizam i idealizam
2. νοεῖν (λόγος), ali još ne utvrđeno u “ja”, nego ψυχή, ζωή;
3. usprkos tome, time je zacrtano: ono perceptum, ono pred-
očeno, pred-sebe-dovedivo, pribivajuće, nekog percipere, to je ego
percipio kao cogito me cogitare, ono sebe-su-predočavati kao ono
čemu se pred-očava, u vidokrugu kojega i pred kojim se pojavljuje
izgled;
4. predočenost kao pred-metnost i “samo”-(ja)-izvjesnost kao te-
melj predmetnosti, tj. bićevnosti (bitak i mišljenje).
*
15. U smislu strogo povijesnog pojma “idealizma” Platon nikada
nije bio “idealist” nego “realist”, što pak ne znači da on ne poriče
vanjski svijet po sebi nego da je naučavao da je ἰδέα bit onoga όν,
realitas rei. Ali, naravno, “idealizam” je, upravo kao novovjekovni,
platonizam, ukoliko se i za njega bićevnost mora pojmiti iz “predoča-
vanja” (νοεῖν), tj. u spoju s Aristotelovim poticajima iz pojma λόγος
kao διανοεῖσθαι, tj. iz mišljenja koje je po Kantu pred-očavanje ne-
čega uopće (kategorije i tablica sudova; kategorije i znanje uma o
samome sebi kod Hegela). Općenito: za čitavu je povijest zapadne
filozofije, uključujući i Nietzschea, mjerodavno: bitak i mišljenje. Ia-
ko Nietzsche iskusuje biće kao postajanje, s tim tumačenjem on kao
protivnik ostaje unutar naslijeđenog okvira, biće se samo drukčije
tumači, ali se pitanje bitka kao takvo nikada ne postavlja.
16. Sjetimo li se sada da vladavina platonizma u različitim smje-
rovima i likovima vodi i shvaćanje predplatonovske filozofije (i to
baš kod Nietzschea), postaje jasno kakvo je značenje presudnog tu-
mačenja onoga ὄν kao ἰδέα te stoga i pitanja: što se ovdje zapravo
zbivalo.
17. Ovim razmatranjima nije stalo do povijesti platonizma u smi-
slu slijeda mnijenjâ različitih nauka kao preinaka Platonova nauka
nego samo do povijesti obrade provodnog pitanja pod bitnom vlada-
vinom platonizma sa zadaćom doigre od prvog k drugom početku.
Platonizam je po tome pojam o onom pitanju o bitku koje pita o bi-
ćevnosti bića i tako shvaćen bitak dovodi u odnos s pred-stavljanjem
(mišljenjem). Bitak i mišljenje je naziv za povijest mišljenja unutar
prvog i drugog početka.
183
 III. DOIGRA
18. Ta se povijest bitno dopunjava ispostavljanjem povijesti grčke
ἀλήθεια, njezina preranog pada, njezina preoblikovanja u ομοίωσις i
adaequatio i odatle u izvjesnost. Ta povijest zatim vodi odgovaraju-
ćem nerazumijevanju pitanja istine; naposljetku se kod Nietzschea
radi samo još o pitanju o vrijednosti istine, što je doista platonizira-
juće(!) pitanje. Sve je to daleko od zadaće da se dovede u pitanje bit
istine kao takve u najužem odnosu spram istine bytka i tako samoga
bytka.
19. Iz platonovskog tumačenja bića izrasta način predočavanja
koji ubuduće u različitim likovima iz temelja vlada poviješću pro-
vodnog pitanja te time zapadnom filozofijom u cjelini. Time što se
ἰδέα odredila kao κοινόν, χωρισμός je postavljen takoreći kao biće;
a to je iskon “transcendencije” u njezinim različitim likovima, pogo-
tovo ako se i ἐπέκεινα pojmi kao posljedica određivanja same ἰδέα
kao οὐσία. Ovdje je i korijen za predodžbu a priorija.
20. Pod “transcendencijom” se razumije različito, što se zatim
ujedno opet i spaja.
a) “ontička“: drugo biće koje je još iznad bića, kršćanski: ono
stvaralačko što je već iznad stvorenog bića, stvoritelj, u posve zbr-
kanoj upotrebi riječi “transcendencija” ona je (kao Njegova Magni-
ficencija!) = sâm bog, biće iznad ostalog bića; ono obuhvatno i tako
općenito, što se, pretjerujući i kako bi se zbrka još povećala, tada
ujedno naziva i “bitak”!
b) “ontološka” transcendencija: misli se na nadilaženje koje leži
u onome κοινόν kao takvom, bićevnost kao ono generalno (γένη –
kategorije – “iznad” i “prije” bića, a priori). Ovdje posve nejasno
ostaje značenje i vrsta razlike; zadovoljava se utvrđivanjem onoga
κοινόν i njegovih posljedica.
c) “fundamentalnoontološka” transcendencija u “Bitku i vreme-
nu”. Ovdje se riječi “transcendencija” vraća njezin iskonski smisao:
nadilaženje kao takvo, i ono se poima kao odlika tu-bitka kako bi se
time naznačilo da on uvijek već stoji u otvorenosti bića. S time se
ujedno povezuje i pobliže određuje “ontološka” “transcendencija”,
ukoliko je tubitkovna upravo iskonski pojmljena kao razumijevanje
bitka. Ali budući da je sada ujedno razumijevanje shvaćeno kao ba-
čeni nabačaj, transcendencija znači: stajati u istini bytka, naravno
tako da se to isprva ne zna i ne ispituje.
184
110. ἰδέα, platonizam i idealizam
No budući da sada tu-bitak kao tu-bitak iskonski izdržava otvo-
renost skrivanja, strogo uzevši ne može biti riječi o nekoj transcen-
denciji tu-bitka; u okružju onog pristupa mora nestati predodžba
“transcendencije” u svakom smislu.
d) Ta se predodžba zatim još često rabi u “spoznajnoteorijskom”
razmatranju koje, počinjući od Descartesa, “subjektu” isprva brani
nadilaženje i prevazilaženje prema “objektu” odnosno čini tu pove-
zanost dvojbenom. I ta vrsta “transcendencije” prevladana je postav-
ljanjem tu-bitka tako što se unaprijed zaobilazi.
e) “Transcendencija” u sebe posvuda uključuje ishodište od “bi-
ća” koje se shvaća kao poznato i blisko kako bi se u nekom smjeru
nadišlo. Gledano od temeljnog pitanja o istini bytka, u tome je sa-
držano neko zaostajanje u načinu piitanja provodnog pitanja, tj. u
metafizici.
No s prijelazom k temeljnom pitanju prevladana je sva meta-fi-
zika.
Ali taj si prijelaz zato mora tim jasnije osvijestiti oblike platoniz-
ma koji ga još okružuju i neizbježni su, iako ga određuju samo još
negativno.
21. Posljednji izdanci i posljedice platonizma u današnje doba:
a) sve što se zove “ontologija” i želi je odnosno ne želi; i protiv-
ništvo, recimo ono na tlu nekog kantovstva, ostaje u istom području
uvjetâ za “ontologije”.
b) sva kršćanska i ne-kršćanska metafizika.
c) svi nauci koji teže “vrijednostima”, “smislu”, “idejama” i ide-
alima; i u skladu s tim nauci koji ih poriču, pozitivizam i biologi-
zam.
d) svaka vrsta filozofije “života”, kojoj pitanje bitka ostaje strano
čak i u pravcatom liku dosadašnjeg provodnog pitanja (Dilthey).
e) pogotovo oni smjerovi koji miješaju sve prije navedeno, nau-
čavaju ideje i vrijednosti i ujedno naglašavaju “egzistenciju” u smi-
slu filozofije “života”. Ovdje je u najviše načelo uzdignuta krajnja
zbrka i odustalo se od svakog pravcatog mišljenja i piitanja.
f) naposljetku Nietzscheova filozofija, koja upravo zato što se
shvaća kao preobrat platonizma takoreći na mala vrata pada natrag
u platonizam. Ni ondje, gdje se Nietzsche kao prijelazni mislilac
185
 III. DOIGRA
napokon ispetljava iz platonizma i njegova preobrata, ne dolazi do
postavljanja nekog iskonski-prevladavajućeg pitanja o istini bytka i
o biti istine.
22. S druge strane, Nietzsche je onaj koji je prvi spoznao Plato-
nov ključni položaj i domet platonizma za povijest Zapada (nado-
lazak nihilizma). Točnije: on je slutio Platonov ključni položaj; jer
Platonov položaj između pred-platonovske i poslijeplatonovske filo-
zofije postaje vidljivim tek ako se predplatonovska poima iz svojega
vlastitog početka, a ne tumači se platonistički kao kod Nietzschea.
Nietzsche je ostao pri tom tumačenju jer nije prepoznao provodno
pitanje kao takvo i proveo prijelaz k temeljnom pitanju. No Nietzs-
che je, i to je isprva važnije, došao na trag platonizmu u njegovim
najpritajenijim likovima: kršćanstvo i njegova posvjetovljenja po-
svuda su “platonizam za puk”.
23. Platonizam je u svojoj otvorenoj i pritajenoj vladavini biće u
cjelini, kako se ono razmatralo i oblikovalo tijekom zapadne povi-
jesti, postavio u određeno stanje i određene predodžbene smjerove
učinio samorazumljivim putovima “piitanja” (usp. gore “transcen-
dencija”). I to je prava prepreka za iskustvo i uskok u tu-bitak, toliko
da tu-bitak isprva ostaje nerazumljen, pogotovo jer ne postaje očitom
neka nužnost njegova utemeljenja budući da izostaje nužda za neku
takvu nužnost. No to se izostajanje temelji na napuštenosti od bitka
kao najdubljoj tajni sadašnje povijesti zapadnog čovjeka.
24. Zato je, kako bi se proizvela spremnost za uskok u tu-bitak,
nezaobilazna zadaća početi prevladavati platonizam iskonskijim
znanjem o njegovoj biti.
25. Sukladno tome, moramo se pitati:
a) u kojem je iskustvu i tumačenju utemeljeno određivanje bića
kao ἰδέα?
b) U kojoj istini (koje biti) stoji odredba bićevnosti (οὐσία) bića,
όν, kao ἰδέα?
c) Ako je ta istina ostajala neodređena, a ostajala je, zašto se o
njoj nije pitalo?
d) Ako se nije pokazala nikakva nužnost da se tako pita, gdje je
tome bio razlog? Može biti samo u tome što je tumačenje bićevnosti
kao ἰδέα bilo potpuno dovoljno piitanju o biću i unaprijed je zaprije-
186
110. ἰδέα, platonizam i idealizam
čilo sve drugo piitanje. A to je opet moralo imati razlog u posebnosti
tog tumačenja bića.
e) To tumačenje nabacuje biće na postojanu prisutnost. ἰδέα biva
kao takva i onemogućava svaki korak Bivanje kao prisutnost i po-
stojanost ne daje prostora za neku ne-dovoljnost te tako niti motiva
za pitanje o istini tog tumačenja; ono potvrđuje sámo sebe kao ono
što potvrđuje sve biće kao takvo. Bićevnost kao ἰδέα tako je po sebi
ono istinski (ἀληθῶς) bivstvujuće, ὄν.
f) Tim tumačenjem bića čovjeku se otada dodjeljuje jednoznač-
no mjesto s obzirom na bitak: kao postojano prisutno, ono istinski
bivstvujuće svaki je put ono nasuprotno, vidik s kojim se suočava;
čovjek je ono što se pojavljuje u odnosu spram toga nasuprotnoga te
je u njega i sâm uključen; on u refleksiji može biti ono nasuprotno
još i samome sebi; kasniji razvoj svijesti, predmet i “samo”-svijest
su pripremljeni.
g) Usprkos tome i dalje vrijedi da se ἀλήθεια s početnim tuma-
čenjem onoga ὄν kao φύσις nalazila unutar iskustva i vidokruga. I
prema tome u prvom početku leži više nego u Platonovu tumačenju.
I zato se prvi početak u suočavanju mora vratiti u svoju nepatvorenu
veličinu i jedincatost; suočavanje ga ne ukida nego tek utemeljuje
njegovu nužnost za drugoga.
Prevladavanje platonizma u tom smjeru i na taj način povijesna
je odluka najširih razmjera te ujedno utemeljenje jedne filozofske po-
vijesti filozofije koja je drukčija od Hegelove. (Ono što se u “Bitku
i vremenu” razvilo kao “destrukcija” ne znači razgradnju kao raza-
ranje nego pročišćenje u smjeru oslobađanja temeljnih metafizičkih
stavova. Ali sve je to s obzirom na provedbu nazvuka i doigre samo
predigra.)
27. Ostajanje istine bitka i temelja te istine zakrivenima u prvom
početku i njegovoj povijesti zahtijeva od ponovnog iskonskog piita-
nja pitanja bitka prijelaz u temeljno pitanje: kako biva bytak? Tek se
polazeći od njega ponovno postavlja pitanje: što je biće?
Krajnji, a ujedno i najviše zavaravajući izdanak “idealizma” po-
kazuje se ondje gdje se od njega naizgled odustaje i čak se protiv
njega i bori (npr. kada se njemačkom idealizmu osporavala bliskost
životu). Taj idealizam ima oblik biologizma, koji po svojoj biti nuž-
187
 III. DOIGRA
no jest i želi biti mnogoznačan. Jer s ishodištem u “životu” kao te-
meljnoj zbilji (“život” kao sve-život i ujedno ljudski “život”) odmah
se može utvrditi dvoje:
život kao djelovanje i činjenje nastavljanje je i odlaženje te je sto-
ga preko sebe usmjeren prema “smislu” i “vrijednosti”, dakle “ide-
alizam”; ali, tako se odmah može uzvratiti, ne predodžbenih oblika
života i “svijesti” nego do-življavanja i djelovanja, življenje i doživ-
ljavanje; to sve zvuči “realistično”, a ipak si, ako je nužno, uvijek
može priuštiti da također i upravo slovi kao najviši idealizam.
Te dvoznačnosti daju privid širine i dubine, ali su samo poslje-
dica potpune lišenosti temelja tog “mišljenja” koje posve površno
i namjerno slijepo za svoje povijesno porijeklo krivotvori ono opi-
pljivo u ono najviše, sa sumnjivom prednošću da odmah nailazi na
odobravanje.
111. “Apriori” i φύσις
tj. το πρότερον τη φύσει, φύσις je mjerodavna i ono “prije nego”,
porijeklo, iskon.
Ono najranije, prvo-pribivajuće, pribivanje je sama φύσις, no
uskoro spojena u jedno s ἀλήθεια kroz ἰδέα.
Kako dolazi do takvog pitanja o onome πρότερον? Na temelju te
ἰδέα kao ὄντως ὄν.
Ono najranije u bivanju je ono sámo kao bivanje bytka.
a priori – polazeći od pret-hodnoga; a priori ondje, gdje je pro-
vodno pitanje, metafizika.
No u prijelazu je “apriori” samo još prividno “problem“: poj-
mljen polazeći od dogođaja, odnos bytka i bića je sasvim drukčiji.
112. “Apriori“
Apriori je zapravo tek ondje gdje je ἰδέα, i time je rečeno da je
bićevnost (κοινόν) kao ὄντως ὄν bivstvujućija i time prva bivstvu-
juća.
Apriori ubuduće u metafizici uvijek, odgovarajuće njegovim po-
čecima kod Platona, znači prethodnost bićevnosti pred bićem.
188
113. ἰδέα i οὐσία
Apriori se s tom ἰδέα mijenja u perceptio, tj. apriori se dodjeljuje
onome ego percipio te time “subjektu”; dolazi do prethodnosti pred-
očavanja.
Ono što je u “Bitak i vrijeme” postavljeno kao “razumijevanje
bitka” činilo se da je samo proširenje tog prethodnog predočavanja,
a ipak je (razumijevanje kao na-bačaj – tu-bitak) nešto posve drugo;
no kao prijelaz upućuje natrag u metafiziku. Istina bytka i bivanje
bytka nije ni ono ranije ni ono kasnije.
Tu-bitak je istodobnost vrijeme-prostora s onim istinitim kao bi-
ćem, biva kao utemeljujući temelj, kao ono “između” i “središte”
samoga bića.
113. ἰδέα i οὐσία
Treba pokazati kako se iz temeljne odredbe bića, bićevnosti kao
postojane prisutnosti, s njom kao odredbenom podlogom može bolje
doći do svih bitnih odredaba bića.
Po toj je temeljnoj odredbi bivstvujuće ono što je ujedno, što mo-
že postići mogućnost onoga ujedno. Iz toga ujedno određuje se ono
jedno za drugim, prethođenje i slijeđenje (kasnije uzrok i učinak);
uočite Kantovo tumačenje bitka uzroka.
Za metafiziku kasnijeg doba karakteristično je da se za svako
razlikovanje bića doduše upotrebljava karakterizacija vremenom, ali
da već ovdje vrijeme služi samo kao broj promjenjivoga, kao ono
brojivo, tj. forma njegova poretka, dakle vrijeme se rabi kao okvir.
Drugim riječima, iskonskija bit vremena uopće ne dolazi do isku-
stva, kao ni iskonskija bit prostora. οὐσία kao “supstancija” tako se
prvo postavlja takoreći kao neovisna o vremenu, kako bi se, već pre-
ma prilici, zatim odredila kao “vječna” (beskonačna) ili “vremenita”,
konačna. Metafizika ne nadilazi taj okvir. Zato se “Bitak i vrijeme”
čini nečim samorazumljivim!
189
 III. DOIGRA

114. O Nietzscheovu temeljnom metafizičkom stavu*

O tome pitanje “hijerarhije”, i to ne “vrijednostî” uopće i po sebi

nego čovjekova bitka: gospodar i sluga.
Kako je to pitanje povezano s metafizikom i temeljnim metafizič-
kim stavom? O tome usp. razvoj provodnog pitanja:
Čovjek i čovjekov bitak kao pitalac, utemeljitelj istine. IV. SKOK *
Kada, kako je prava “istina”, a to znači ujedno njezino prevlada-
vanje i uznošenje, moguća i prenijeta onom “otmjenome”.
Istina kao utvrđivanje i, budući izjednačavanje, uvijek nužno za
one koji gledaju odozdo prema gore, ali ne za one s obratnim pogle-
dom.
Pitanje hijerarhije u tom smislu kao prijelazno pitanje, nužnost
odlike i jedincatosti kako bi se provelo otvaranje bitka.
No iskonskijim od tog pitanja mora postati ono o vrijeme-pro-
storu, tj. pitanje istine kao početno pitanje o biti istinitoga (usp.
37/38**).

* usp. o volji za moć predavanje u zimskom semestru 1936/37 “Nietzsche:

Der Wille zur Macht als Kunst” (Gesamtausgabe Band 43); o vječnom vraćanju
predavanje u ljetnom semestru 1937. “Nietzsches metaphysische Grundstellung im
abendländischen Denken. Die ewige Wiederkehr des Gleichen” (Gesamtausgabe
Band 44); o obome usp. vježbe u ljetnom semestru 1937. “Nietzsches metaphysis-
che Grundstellung. Sein und Schein“
** predavanje u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen der Philosophie. Au-
sgewählte 'Probleme' der 'Logik'” (Gesamtausgabe Band 45) * o “Bytku” usp. Überlegungen II, IV, V, VI, VII

190 191
 115. Provodni ugođaj skoka

Skok, ono najodvažnije u postupku početnog mišljenja, ostavlja

i baca sve uobičajeno iza sebe i ništa ne očekuje neposredno od bića
nego prije svega doseže pripadnost bytku u njegovu punom bivanju
kao dogođaj. Tako se skok pojavljuje u prividu onoga najbezobzir-
nijega, a ipak je upravo ugođen onom plahošću (usp. Predpogled, 5.
Za malobrojne – za rijetke, str. 14ff.???) u kojoj volja suzdržanosti
sebe nadilazi u ustojnost izdržavanja najdalje blizine oklijevajućeg
ustezanja.
Korak je odvažaj prvog prodiranja u područje povijesti bitka.

116. Povijest bitka

Pojavom spremnosti za prijelaz iz kraja prvog početka u drugi

početak čovjek ne ulazi samo u neko “razdoblje” kojega još nije bilo
nego u posve drugo područje povijesti. Kraj prvog početka još će
dugo presezati u prijelaz, pa čak i u drugi početak.
Sam će prijelaz, jednako izvjesno kao što je izvjestan nastavak
povijesti kraja, i to mjeren po zgodama “življi” i “brži” i zbrkaniji
nego ikada, ostati ono najupitnije i prije svega najneraspoznatljivije.
Čovjek će se, ne poznajući malobrojne i sebe, pripremati u vrijeme-
prostor djelovanja tu-bitka i sabirati se za blizinu bytku, koja mora
ostati začudna svima koji su “bliski životu”. Povijest bytka u dugim
razdobljima, koja su njoj samo trenuci, zna za rijetke dogođaje. Do-
gođaje kao takve: dodjeljivanje istine bytku, pad istine, učvršćivanje
njezina izopačenja (ispravnosti), napuštenost bića od bitka, ulazak
bytka u njegovu istinu, razgaranje vatre ognjišta (istine bytka) kao
samotnog poprišta prolaska posljednjeg boga, bljesak jednokratne
jedincatosti bytka. Dok razaranje dosadašnjeg svijeta kao samora-

192 193
 IV. SKOK
zaranje izvikuje svoje pobjede u prazno, bit bytka sabire se u svoje
najviše pozvanje: temelj i vrijeme-prostor djelovanja, tj. tu-bitak, u
jednokratnosti njegove povijesti kao do-gođenje privlastiti području
odlučivanja o božanstvu i bogovima.
Bytak kao do-gođaj pobjeda je nezaobilaznoga u posvjedočenju
boga. No uklapa li se biće u fugu bytka; je li čovjeku umjesto opu-
stošenja u trajanju koje se nastavlja dana jedincatost propadanja?
Propadanje je sabiranje sve veličine u trenutak spremnosti za istinu
jedincatosti i jednokratnosti bytka. Propadanje je najdublja blizina
uskraćivanju u kojemu dogođaj sebe daruje čovjeku.
Ulazak čovjeka u povijest bitka neproračunjiv je i neovisan o
svem napretku ili nazadovanju “kulture”, sve dok sama “kultura”
znači učvršćivanje napuštenosti bića od bitka i radi na sve većem
zapetljavanju čovjeka u njegovu “antropologizmu” ili čak čovjeka
još jednom tjera u kršćansko nerazumijevanje sve istine bytka.
117. Skok
“Fundamentalnoontološko” osvještenje (utemeljenje ontologije
kao njezino prevladavanje) prijelaz je iz kraja prvog početka k dru-
gom početku. No taj prijelaz ujedno je i zalet za skok, kojim jedinim
može početi neki početak, a pogotovo drugi, kao stalno prestizan od
prvoga.
Ovdje u prijelazu priprema se najiskonskija i zato najpovjesnija
odluka, ono ili-ili kojemu ne ostaje zaklona ni mjesta za uzmak; ili
ostati zatočen u kraju i njegovom području, a to znači u ponovnim
preinakama “metafizike” koje postaju sve grublje i neutemeljenije i
besciljnije (novi “biologizam” i slično) ili početi drugi početak, tj.
biti odlučan za njegovu dugu pripremu.
No sada pak, budući da se početak zbiva samo u skoku, već i ta
priprema mora biti neko skakanje te kao pripremna ujedno potjecati
i odskakivati iz suočavanja (doigra) s prvim početkom i njegovom
poviješću.
Ono posve drukčije drugog početka u odnosu na prvi može se
učiniti razgovjetnijim jednim kazivanjem koje se naizgled igra samo
nekim preobratom, dok se zapravo sve preobražava.
194
117. Skok
U prvom se početku proizmišlja (onim νοεῖν i λέγειν) bitak (bi-
ćevnost), shvaća se i postavlja u otvorenost svojega djelovanja kako
bi se pokazalo sámo biće. Kao posljedica tog početka zatim bitak
(bićevnost) postaje ὑπόθεσις, točnije ἀνυπόθετον, u čijem svjetlu
pribiva sve biće i ne-biće. I tako bytak vlada radi bića. No taj te-
meljni odnos sada doživljava dva tumačenja koja se potom spajaju i
miješaju: “bitak” kao summum ens postaje causa prima bića kao ens
creatum; bitak kao essentia, idea postaje onim a priori predmetnosti
predmetâ.
Bitak postaje ono najopćenitije i najpraznije i najpoznatije te
ujedno najbivstvujućije kao onaj uzrok, “ono apsolutno”.
To se može raspoznati u svim preinakama i posvjetovljenjima
zapadne metafizike: bitak u službi bića, makar kao uzrok naizgled
vladao.
Ali biće je u drugom početku kako bi krčevinu u koju stupa ujed-
no i nosilo, a koja biva kao krčevina sebeskrivanja, tj. bytka kao
događaja.
U drugom početku sve se biće žrtvuje bytku i tek odatle biće kao
takvo dobiva svoju istinu.
No bytak biva kao dogođaj, poprište trenutka odluke o blizini i
daljini posljednjeg boga.
Ovdje je u nezaobilaznoj običnosti bića bytak ono najneobičnije;
i ta začudnost bytka nije neki način njegova pojavljivanja nego on
sam.
Neobičnosti bytka u području utemeljenja njegove istine, tj. u
tu-bitku, odgovara jedincatost smrti.
Najstrašnije slavlje mora biti umiranje nekog boga. Samo čovjek
“ima” odliku da stoji pred smrću, jer čovjek je ustojan u bytku: smrt
je najviše svjedočanstvo bytka.
U drugom početku mora se odvažiti za istinu bytka kao utemelje-
nje, proizmišljanje tu-bitka.
Samo se u tu-bitku bytku utemeljuje ona istina u kojoj je sve
biće samo za volju bytka, onog bytka koji se naznačuje kao trag
posljednjeg boga. Utemeljenjem tu-bitka preobražava se čovjek (tra-
gač, čuvar, stražar).
Ta preobrazba stvara prostor drugih nužnosti odlučivanja o bli-
zini i daljini bogova.
195
 IV. SKOK
118. Skok
je krajnji nabačaj biti bytka na taj način da mi sebe (same) po-
stavljamo u ono što je tako otvoreno, postajemo ustojni i tek kroz
dogođenje postajemo mi sami. No ne mora li za odredbu biti bytka
ipak neko biće ostati vodećim? Ali što ovdje znači vodeće? Da na
nekom zadanom biću odvajamo bitak kao njegovo najopćenitije, to
bi bio samo naknadni dodatak u shvaćanju. Ostajalo bi pitanje zašto
nam je biće i u kojem smislu “bivstvujuće”. Prije toga je uvijek neki
nabačaj, i pitanje ostaje samo da li nabacivač kao bacač sam u-skače
ili ne u putanju bacanja, onu koja otvara (usp. Doigra, Prvi početak);
iskusuje li se sam nabačaj i opstoji kao zbivanje iz dogođaja ili je pak
ono što prosijava u nabačaju postavljeno natrag u sebe tek kao ono
što uzlazi (φύσις – ἰδέα) u sadašnjenju koje sebe otpušta.
No odakle temelj odluke o smjeru i dometu nabačaja? Je li odred-
ba biti bytka podređena samovolji ili nekoj najvišoj nužnosti i tako
nekoj nuždi? Ali nužda je uvijek različita, u skladu sa starošću bitka
i njegovom poviješću; skrivenost povijesti bitka (usp. Nazvuk, 57.
Povijest bytka i napuštenost od bitka).
U drugom početku radi se o skoku u proizjapljujuće središte obra-
ta dogođaja kako bi se znajući – pitajući – određujući stil pripremilo
utemeljenje onoga tu.
Biće nikada ne možemo pojmiti objašnjavanjem i izvođenjem
iz drugoga bića. Ono se može znati samo iz njegova utemeljenja u
istini bytka.
Ali kako se rijetko čovjek probija u tu istinu; kako se lako i brzo
snalazi s bićem te mu tako ostaje izvlašten bitak. Kako se neizbjež-
nom čini nepotrebnost istine bitka.
119. Skok
u pripremi piitanjem temeljnog pitanja*
Za to je nužno znanje o provodnom pitanju i prijelazu. Sámo
provodno pitanje znatljivo je samo u njegovoj dosada skrivenoj po-
vijesti (usp. Doigra, 110. ἰδέα, platonizam i idealizam).
* usp. Doigra
196
119. Skok u pripremi piitanjem temeljnog pitanja
1. Prvi početak i njegov kraj obuhvaća cijelu povijest provodnog
pitanja od Anaksimandra do Nietzschea.
2. Provodno se pitanje početno ne pita u obliku izričitog pitanja,
ali se zato tim iskonskije shvaća i na njega se dobiva mjerodavan
odgovor: uzlaz bića, pribivanje bića kao takvog u njegovoj istini;
ona utemeljena u λόγος (sabiranje) i νοεῖν (razabiranje).
3. Put odatle do prve i otada vodeće formulacije pitanja kod Ari-
stotela; bitna priprema kod Platona; Aristotelovo suočavanje s prvim
početkom, koji time ujedno i za one kasnije dobiva čvrsto tumače-
nje.
4. Posljedica formulacije pitanja koja sada ponovno uzmiče, ali
u rezultatu i putovima ipak svime vlada (nauk o kategorijama; teo-
logija); preoblikovanje cjeline kršćanskom teologijom; u tom obliku
prvi početak tada ostaje samo povijestan, čak još i kod Nietzschea
usprkos njegovu otkriću početnih mislilaca kao ljudi od formata.
5. Od Descartesa do Hegela ponovno preoblikovanje, ali ne i
bitna preobrazba; povlačenje u svijest i apsolutnu izvjesnost; kod
Hegela se prvi put provodi filozofski pokušaj povijesti pitanja o biću
iz zadobivenog temeljnog stava apsolutnog znanja.
6. Ono što leži između Hegela i Nietzschea mnogoliko je, nigdje
nije iskonski u metafizičkome, čak ni Kierkegaard.
*
Za razliku od provodnog pitanja, temeljno pitanje počinje kao
formulirano pitanje, samom formulacijom pitanja, kako bi iz nje
uskočilo natrag u iskonsko temeljno iskustvo mišljenja istine bytka.
Ali temeljno pitanje i kao formulirano pitanje ima sasvim drukči-
ji karakter. Ono nije produžetak formulacije provodnog pitanja kod
Aristotela. Jer ono neposredno izvire iz jedne nužnosti nužde napu-
štenosti od bitka, onog zbivanja koje je bitno suuvjetovano poviješću
provodnog pitanja i njegovim nerazumijevanjem.
Premještanje u bit bytka i time piitanje predpitanja (bit istine)
drukčije je od sveg opredmećenja bića i sveg neposrednog pristupa
biću; pritom se na čovjeka ili uopće zaboravlja ili se biće kao ono iz-
vjesno dodjeljuje onome “ja” i svijesti. Nasuprot tome: istina bytka i
197
 IV. SKOK
time bit istine biva samo u ustojnosti u tu-bitku, u iskustvu bačenosti
u ono tu iz pripadnosti dozivu dogođaja.
* gova. Drugi početak može htjeti samo to. Računato iz dosadašnjega,
No kako bi to posve drugo piitanje kao opstojnost tu-bitka uopće
dospjelo do neke odlučive mogućnosti, prvo se mora pokušati, pola-
zeći od provodnog pitanja i njegovim potpunim razvijanjem, postići
neki prijelaz k skoku u temeljno pitanje; nikada nema neposrednog
prijelaza u to pitanje. Mora se učiniti vidljivim da i zašto u pro-
vodnom pitanju ostaje nepitanim pitanje o istini (smislu) bytka. To
nepitano pitanje temeljno je pitanje, gledano u vidokrugu puta pro-
vodnog pitanja, gledano samo naznačujući; vrijeme kao istina bytka;
to tek početno iskusiti kao pribivanje u različitim likovima.
“Bitak i vrijeme” prijelaz je k skoku (piitanje temeljnog pitanja).
Stoga sve dok se razumijevanje tog pokušaja olakšava njegovim tu-
mačenjem kao “filozofija egzistencije”, sve ostaje nepojmljeno.
“Vrijeme” kao temporalnost, čime se misli na iskonsko jedinstvo
krčeće-skrivajućeg se odmaknuća, pruža najbliži temelj za utemelje-
nje tu-bitka. Tim se shvaćanjem ne želi možda zadržati dosadašnji
oblik odgovorâ, pa niti zamijeniti, dakle ne žele se umjesto “ideja”
odnosno njihova iskrivljenja u 19. stoljeću, umjesto “vrijednosti”
postaviti druge “vrijednosti” ili uopće više nikakve vrijednosti. Na-
protiv, “vrijeme”, te sukladno tome sve što je obuhvaćeno nazivom
“egzistencija”, ovdje ima značenje sasvim drukčije vrste, naime
značenje utemeljenja otvorenog poprišta trenutačnosti za povijesni
bitak čovjeka. Budući da sve dosadašnje odluke u području “ideja”
i “ideala” (“svjetonazori”, ideje o kulturi i slično) više nisu odluke,
budući da uopće više ne dovode u pitanje prostor svojega odluči-
vanja, a još manje samu istinu kao istinu bytka, osvještenje se prvo
mora usmjeriti na utemeljenje jednog prostora odlučivanja, tj. prvo
se mora iskusiti nužda beznužnosti, napuštenost od bitka. Gdje pak u
dosadašnjem smislu, premda s izvanjskim posudbama od “filozofije
egzistencije”, sve ostaje u području “kulture” i “ideje” i “vrijednosti”
i “smisla”, tu se, gledano sa stajališta povijesti bitka i iz početnog
mišljenja, napuštenost od bitka iznova učvršćuje i beznužnost se ta-
koreći uzdiže u načelo.
198
120. Skok
Ovdje se i ne sluti o neusporedivosti temeljnog stava u drugom
početku. O tome da tek skok, ovdje kao pitanje o biti same istine,
dovodi čovjeka u prostor spopada i izostanka nadolaska i bijega bo-
to znači odricanje od nekog važenja i uporabe u smislu nekog “svje-
tonazora” i “nauka” i obznane.
Ne obznana novih nauka ustajalom čovjekovu pogonu nego po-
maknuće čovjeka iz beznužnosti u nuždu beznužnosti kao krajnju.
120. Skok
Kada bismo znali zakon nadolaska i bijega bogova, to bi bilo pr-
vo što bismo shvaćali o spopadu i izostanku istine te tako o bivanju
bytka.
Jer bytak nije, kako misli jedna dugo uvriježena predodžba koja
stoji u području propadanja prvog početka, najopćenitije svojstvo te
time najpraznija odredba bića, kao da nam je “biće” poznato i samo
je još preostalo s njega skinuti ono “općenito”.
Bytak nije niti ogromno biće koje uzrokuje sve drugo, tobože
poznato “biće” i na ovaj ga ili onaj način obuhvaća.
Bytak biva kao istina bića. O tome je s bivanjem bytka uvijek već
odlučeno, ma koliko ono bilo sirovo i neprohodno shvaćeno. Tako
odluka o istini u svakom pogledu pada u skoku u bivanje bytka.
Što mislimo tom riječju “skok”, koja se ovdje poput svake druge
lako može pogrešno razumjeti?
Skok je osvajanje spremnosti za pripadnost u dogođaj. Spopad i
izostanak nadolaska i bijega bogova, dogođaj, ne može se iznuditi
mislima, ali svakako se mislilački može pripremiti otvorenost koja
kao vrijeme-prostor (poprište trenutka) čini krševitost bytka dostu-
pnom i postojanom u tu-bitku. Dogođaj se samo naizgled provodi od
strane čovjeka, uistinu se bitak čovjeka kao povijesni zbiva do-gođe-
njem koje ovako ili onako zahtijeva tu-bitak. Spopad bytka, koji je
suđen povijesnom čovjeku, ovome se nikada ne očiutuje neposred-
no, nego skriveno u načinima sklanjanja istine. Ali spopad bytka,
u sebi rijedak i škrt, uvijek dolazi iz izostanka bytka, čija žestina i
otpornost nije manja od one spopada.
199
 IV. SKOK
Zato bytak kao bivanje dogođaja nije neko prazno, neodređeno
more odredivoga, u koje već “bivstvujući” odnekamo skačemo, nego
tek skok omogućava izviranje onoga tu, kao pripadno dogođenoga u
dozivu, kao poprišta trenutka onoga bilo gdje i kada.
Cijela krševitost bytka time je već suodlučena u smjeru njezine
početne očitosti i zakrivenosti. I može biti da i drugi početak može
zadržati i kao krčevina skloniti dogođaj opet samo u jednom jedinom
bljesku, odgovarajuće onome kako je u prvom početku samo φύσις,
a i ona jedva i samo za trenutak došla u sabiranje (λόγος).
Do skoka uvijek dolaze samo malobrojni, i oni različitim staza-
ma. Uvijek su to staze stvaralačko-žrtvujućeg utemeljivanja tu-bitka
u čijem je vrijeme-prostoru biće pohranjeno kao biće i time se skla-
nja istina bytka. To je pak uvijek u krajnosti skrivanje, odmaknuće
u ono ne-izračunjivo i jedincato, do najoštrijeg i najvišeg grebena
koji predstavlja ono uzduž bez-dana onoga ništa i sâm utemeljuje
bezdan.
Zato se krčevina i skrivanje, što tvore bivanje istine, nikada ne
smiju shvaćati kao prazan tijek i kao predmet “spoznaje” kao nekog
predočavanja. Krčevina i skrivanje su odmičuće-namičuće sam do-
gođaj.
A gdje i dok opstaje privid da postoji neko prazno, u sebi pro-
vedivo otvaranje neke neposredne dostupnosti bića, tu čovjek tada
stoji samo u onome više ne i još nikada pojmljenom iščekivanju
napuštenosti koje je preostalo i tako se još ostavlja i drži kao ostatak
od bijega bogova.
Najpraviji i najdalji skok je skok mišljenja. Ne zato što bi se bit
bytka mogla odrediti polazeći od mišljenja (iskaz) nego zato što se
ovdje u znanju o dogođaju može najšire obuhvatiti krševitost bitka i
najdalje izmjeriti mogućnosti sklanjanja istine u biću.
Mišljenje, kao početno, utemeljuje vrijeme-prostor u njegovu
sklopu odmaknuća i namaknuća i obuhvaća krševitost bytka u je-
dincatosti, slobodi, slučajnosti, nužnosti, mogućnosti i zbiljnosti
njegova bivanja.
No utemeljenje vrijeme-prostora ne nabacuje neku praznu tabli-
cu kategorija nego je kao početno mišljenje najdublje povijesno, tj.
određeno iz nužde beznužnosti predujmljuje u nužnosti bitnih skla-
njanja istine i vodećeg znanja o njima.
200
121. Bytak i biće
Kada izbija, nužda beznužnosti nailazi na izostanak nadolaska i
bijega bogova. To izostajanje tim je zlokobnije što se duže i naizgled
postojano još održavaju crkve i oblici službe nekog boga, pritom
nejaki da bi još utemeljili neku iskonsku istinu.
Skok je znajući u-skok u trenutačnost poprišta spopada, ono pr-
vo što omogućava sklanjanje dogođenja u napućujućoj riječi (usp.
bivanje bytka).
121. Bytak i biće
Stavi na jednu stranu vage sve stvari i ono dano, k tome maki-
nacije u koje se stvrdnulo ono na njima ukrućeno, a na drugu stranu
nabačaj bytka, k tome uteg bačenosti nabačaja, i na koju će se stranu
vaga nagnuti? Na stranu danoga, puštajući da se nejakost nabačaja
pretvori u neučinkovitost.
No tko važe tom vagom i što je ono dano i što bjesni u makina-
cijama? Sve to nikada ne doseže istinu bytka nego sebi samo daje
privid temelja i onoga nezaobilaznog tako što izmiče istini i svoje
prvo, danost, želi poreći kao nešto ništetno.
Tko je naručio tu tržnu vagu i tko traži da se sve važe samo njo-
me?
Tko preskače to vaganje i usuđuje se na ono što se ne može vagati
i vraća biće u bytak?
No gdje je prostor da se to proishodi? Ne mora li ipak biti ono što
se može vagati kako bi bivala istina bytka, ne mora li se ipak i jedino
u vagi odvaživati na ono što se ne može vagati?
Biće će u onome najbližem i običnom i neprekidnom uvijek nad-
mašivati i istjerivati bytak. I to ne kada se razvija sámo biće sabrano
u sebi nego kada je biće postalo predmetom i stanjem prikrivajućih
makinacija i rastvara se u nebiće. Ovdje se zbiva krajnje traćenje
bytka u najobičnijoj javnosti bića koje je postalo ravnodušno.
Možemo li odavde izmjeriti neistinu u koju mora dospjeti bytak?
Procijeniti njegovu istinu koja kao naličje traćenja biva kao čisto
uskraćivanje i za sebe ima jedincatost i potpunu začudnost?
Mora se pronaći najtiše i najstrmije staze i bogaze kako bi se
izvelo iz običnosti i istrošenosti bytka što već predugo traju i kako
201
 IV. SKOK
bi mu se utemeljilo poprište njegova bivanja u onome što on do-gađa
kao sam dogođaj, u tu-bitku.
122. Skok
(bačeni nabačaj)
je provedba nabačaja istine bytka u smislu ulaženja u otvorenost,
tako da bacač nabačaja sebe iskusuje kao bačenoga, tj. do-gađa se
kroz bytak. Otvaranje kroz nabačaj takvo je samo ako se zbiva kao
iskustvo bačenosti te time pripadnosti bytku. To je bitna razlika
spram svake samo transcendentalne vrste spoznaje s obzirom na
uvjete mogućnosti (usp. Skok, 134. Odnos tu-bitka i bytka).
No bačenost se posvjedočuje i posvjedočuje se samo u temeljnim
zbivanjima skrivene povijesti bytka i to za nas pogotovo u nuždi
napuštenosti od bitka i u nužnosti odluke.
Time što bacač nabacuje, mislilački kazuje “iz dogođaja”, raskri-
va se da je on sam, što više nabacuje, to bačenije već bačeni.
U otvaranju bivanja bytka postaje očito da tu-bitak ne postiže
ništa osim što hvata povratni titraj do-gođenja, tj. ulazi u nj i tek tako
sâm postaje samim sobom: čuvarom bačenog nabačaja, utemeljenim
utemeljiteljem temelja.
123. Bytak
Usudimo se neposredno reći:
Bytak je uzdrhtaj bogovanja (predzvuka odluke bogova o njihovu
bogu).
Taj uzdrhtaj širi vrijeme-prostor djelovanja u kojemu na otvoreno
dolazi on sam kao uskraćivanje. Tako “je” bytak do-gođaj do-gođe-
nja onoga tu, onoga otvorenog u kojemu uzdrhtava on sâm.
Bytak se mora misliti sve do u tu krajnost. Ali tako se on krči kao
ono najkonačnije i najbogatije, najbezdanije svoje vlastite prisno-
sti. Jer bytak nikada nije neka odredba samog boga, nego je bytak
ono što bogovanje boga treba kako bi ostalo od toga ipak i potpuno
različito. Bitak (kao bićevnost metafizike) nije ni najviša i najčišća
202
123. Bytak
odredba onoga θεῖον i Deusa i “apsolutnoga” niti je, što pripada tom
tumačenju, najopćenitiji i najprazniji krov za sve što ne “nije”.
No kao uskraćivanje bytak nije puko povlačenje i opozivanje ne-
go suprotno: uskraćivanje je prisnost jednog dodjeljivanja. U uzdrh-
taju se do-djeljuje krčevina onoga tu u njegovoj bezdanosti; ono tu
se dodjeljuje kao ono što treba utemeljiti, kao tu-bitak.
Tako se istinom bytka (jer to je ta dodijeljena krčevina) čovjek
iskonski i drukčije oslovljava. Tim oslovljavanjem od strane samog
bytka čovjek se imenuje stražarom istine bytka (bitak čovjeka kao
“briga”, utemeljena u tu-bitku).
Uskraćivanje je najprisnija prinuda najiskonskije, ponovno po-
četne nužde u nužnost nužne obrane.
Bitna nužna obrana ne treba se braniti od nužde kako bi je odstra-
nila nego je mora, braneći se od nje, upravo očuvati i preuzeti je u
rješenje u skladu sa širenjem uzdrhtaja.
Tako je bytak kao dodjeljujuće uskraćivanje do-gođenje tu-bit-
ka.
To do-gođenje dolazi pak k sebi kao uz-drhtaj bogovanja koje
treba vrijeme-prostor za svoju vlastitu odluku.
No čovjekovo stražarstvo temelj je jedne druge povijesti. Jer ono
se ne provodi kao puko zadržavanje-u-vidu nečega danog, nego je to
stražarenje utemeljujuće. Ono mora uređivati istinu bytka i sklanjati
je u samom “biću”, koje tek tako opet – ulazeći u bytak i njegovu
začudnost – razvija namičuću jednostavnost svoje biti i prelazi preko
sve makinacije i doživljavanju se ustegnulo u uspostavljanje jedne
druge vladavine, tj. njezina područja koje si je do-godio posljednji
bog.
Samo velikim slomovima i prevratima biće, stiješnjeno u ma-
kinaciju i doživljavanje i već ukrućeno u nebiće, dolazi do uzmaka
pred bytkom i time u njegovu istinu.
Svako slabašno posredovanje i spašavanje samo još više zapleće
biće u napuštenost od bitka i čini zaborav bitka jedinim oblikom
istine, naime neistine bytka.
Kako bi tu bilo još imalo prostora za slutnju da je uskraćivanje
prvi najviši dar bytka, čak sámo njegovo početno bivanje. Ono se
događa kao izmicanje koje uvlači u tišinu u kojoj istina po svojoj biti
203
 IV. SKOK
dolazi do odluke može li se utemeljiti kao krčevina za sebeskrivanje.
To sebeskrivanje je razotkrivanje uskraćivanja, puštanje da se pripa-
da u ono začudno jednoga drugog početka.
124. Skok
Podizanje bivanja bytka u poimajuću riječ, kakav odvažaj leži u
takvom nabačaju?
To znanje, takva neugledna smjelost, može se izdržati samo u
temeljnom ugođaju suzdržanosti. No tada ono zna i to da je svaki
pokušaj da se odvažaj utemelji i objasni izvana, dakle ne iz onoga
na što se on odvažuje, zaostaje za onim odvaženim i potkopava ga.
Ali ne ostaje li se tada ipak pri nekoj samovolji? Svakako, samo što
još izostaje pitanje nije li ta samovolja najviša nužnost jedne pri-
nuđujuće nužde, one nužda koja prisiljava da progovori mislilačko
kazivanje o bitku.
125. Bytak i vrijeme
“Vrijeme” bi trebalo postati iskusivim kao “ekstatični” prostor
djelovanja istine bytka. Od-maknuće u ono iskrčeno trebalo bi ute-
meljivati samu krčevinu kao ono otvoreno u kojemu se bytak sabire
u svoju bit. Takva bit ne može se dokazati kao nešto dano, njezino
bivanje mora se očekivati kao udar. Ono prvo i dugo ostaje: moći
čekati u toj krčevini da dođu migovi. Jer mišljenje više ne uživa
milost “sistema”, ono je povijesno u tom jedincatom smislu da sâm
bytak kao do-gođaj tek nosi svaku povijest i zato se nikada ne može
izračunati. Na mjesto sistematike i izvođenja stupa povijesna spre-
mnost za istinu bytka.
A to prvo zahtijeva da sama ta istina iz svoje jedva nazvučujuće
biti ipak već stvori osnovne crte svojega poprišta (tu-bitak) u čijeg
se graditelja i stražara mora preobraziti subjekt čovjeka.
U pitanju bitka radi se samo o provedbi toga pripremnoga naše
povijesti. Svi “sadržaji” i “mnijenja” i “putovi” osobito prvog poku-
šaja u “Bitku i vremenu” slučajni su i mogu nestati.
204
126. Bytak i biće i bogovi
Ali mora ostati proboj u vrijeme-prostor djelovanja bytka. Taj
proboj obuzima svakoga tko je postao dovoljno jak da promisli prve
odluke, u području kojih se s dobom u kojemu ostajemo može spojiti
jedna znajuća ozbiljnost koju više ne uznemiravaju dobro i loše, pro-
padanje i spas predaje, dobroćudnost i nasilništvo, koja samo gleda
i shvaća što jest kako bi iz tog bića, u kojemu kao nešto bitno vlada
izopačenje, pomogla izaći u bytak i dovela povijest u njezin samo-
nikli temelj.
Zato “Bitak i vrijeme” nije “ideal” ni “program” nego priprema
početka bivanja samoga bytka, ne ono što mi proizmišljamo nego što
se nama, pretpostavimo li da smo za to postali zreli, nameće u jedno
mišljenje koje niti pruža pouku niti daje povoda nekom “moralnom”
djelovanju niti osigurava “egzistenciju”, koje, naprotiv, “samo” ute-
meljuje istinu kao vrijeme-prostor djelovanja u kojemu biće može
ponovno postati bivstvujućim, tj. pohranom bytka.
Budući da je potrebno više takvih pohrana, i to posebnih vrsta,
kako bi se u sebi uopće pustilo da iznikne biće, umjetnost mora biti
ona koja stavlja istinu u svoje djelo.
126. Bytak i biće i bogovi
Nekoć je bićevnost postala onim najbivstvujućijim (ὄντως ὄν),
i po tom mnijenju bytak je postao bit samog boga, pri čemu se bog
poimao kao zgotovljavajući uzrok sveg bića (izvor “bitka” i stoga
sâm nužno najviši “bytak”, ono najbivstvujućije).
To stvara dojam da je time bytak (budući premješten u to najbiv-
stvujućije) najviše cijenjen i stoga i pogođen u svojoj biti. A ipak je
to nerazumijevanje bytka i izbjegavanje pitanja o njemu.
Bytak dospijeva u svoju veličinu tek kada je spoznat kao ono što
trebaju bog bogova i sve bogovanje. Ono “trebano” opire se svakom
korištenju. Jer ono je do-gođaj do-gođenja tu-bitka, u čemu se kao
bivanju istine utemeljuje tiho poprište, prostor-vrijeme prolaska, ono
neštićeno usred koje oslobađa vihor do-gođenja.
Bytak nije i nikada nije bivstvujućiji nego biće, ali također niti
nebivstvujućiji nego bogovi, jer oni uopće ne “jesu”. Bytak “jest”
205
 IV. SKOK
ono između usred bića i bogova i posve je i u svakom pogledu neus-
porediv, od ovih “treban” i onome izmaknut.
Zato je do-sežan samo u skoku u napuštenost od bitka kao bogo-
vanje (uskraćivanje).
127. Krševitost
Ona je u sebi ostajući razvoj prisnosti samog bytka, ukoliko bytak
“iskusujemo” kao uskraćivanje i klonjenje. Kada bi se ipak htjelo
pokušati nemoguće i bit bytka shvatiti pomoću “metafizičkih” “mo-
daliteta”, tada bi se moglo reći: uskraćivanje (bivanje bytka) najviša
je zbiljnost najvišega mogućeg kao mogućeg te time prva nužnost,
no odbije li se porijeklo “modalitetâ” iz οὐσία. To “pojašnjenje” byt-
ka izvodi ga iz njegove istine (krčevine tu-bitka) i snižava na ono
naprosto dano po sebi, najpustije opustošenje koje može dopasti bi-
ću. A pogotovo ako se ono čak još i prenosi na sam bytak. Naprotiv,
moramo pokušati misliti krševitost iz one temeljne biti bytka pomo-
ću koje je on carstvo odlučivanja za borbu bogova. Ta borba vodi se
oko njihova nadolaska i bijega i u njoj bogovi tek boguju i svojega
boga stavljaju na odluku.
Bytak je uzdrhtaj tog bogovanja, uzdrhtaj kao širenje vrijeme-
prostora djelovanja u kojemu si sâm uzdrhtaj kao uskraćivanje do-
gađa svoju krčevinu (ono tu).
Prisnost tog uzdrhtaja treba najbezdaniju krševitost, a u njoj se
sluteći može proizmisliti neiscrpnost bytka.
128. Bytak i čovjek
Odakle čovjeku slutnja i predodžba bytka? Iz iskustva bića, rado
se odgovara. No što se time misli? Ostaje li iskustvo bića samo je-
dan povod, glavni povod onog predočavanja bytka, ili se bytak kao
bićevnost uzima neposredno “s” i “iz” bića? K tome, pred nama je
odmah često postavljano pitanje: kako netko može iskusiti biće kao
biće, a da ne zna za bytak?
Ili čovjeku slutnja bytka upravo ne dolazi iz bića nego iz onoga
što je još jedino jednakog ranga s bytkom, jer mu ostaje pripadnim,
206
129. Ono ništa
iz onoga ništa? No kako tu razumijemo to ništa? (usp. Skok, 129.
Ono ništa) Kao prekomjernost čistog uskraćivanja. Što bogatije “ni-
šta”, to jednostavniji bytak.
Ali prvo valja utemeljiti istinu bytka. Samo tada zavaravajućoj
riječi “ništa” oduzimamo ono ništetno i dajemo joj snagu upućivanja
na bez-temeljnost bytka.
Dolazi li slutnja bytka samo čovjeku? Odakle znamo za tu isklju-
čivost? I je li to slućenje bytka prvi i bitan odgovor na pitanje što
je čovjek? Jer prvi odgovor na to pitanje je preobrazba tog pitanja u
oblik: tko je čovjek.
Čovjek sluti bytak, on je slutilac bytka, jer bytak ga sebi do-gađa,
i to tako da do-gođenje prvo treba neko sebi-svojno, neko samstvo,
koju samstvenost čovjek mora izdržati u onoj ustojnosti koja stojeći
u tu-bitku pušta da čovjek postane onim bićem koje se pogađa samo
tek u pitanju tko.
129. Ono ništa
Gledan od bića, bytak ne “jest” biće: nebiće i tako po običnom
pojmu ono ništa. Tom se objašnjenju ništa ne može prigovoriti, po-
gotovo ako se biće uzima kao ono predmetno i dano, a ono ništa
upravo kao potpuno nijekanje tako shvaćenog bića. Pri čemu sámo
nijekanje ima karakter predmetnog iskaza.
Ta “negativna” odredba onoga “ništa”, povezana s tako najopće-
nitijim i najpraznijim pojmom “bitka” kao predmeta, svakako je ono
“najništetnije”, što će kod svakoga odmah i lako izazvati nesklonost.
Kada bi se naše piitanje odnosilo samo na tu priznatu (no ipak još
ne pojmljenu) ništetnost, onda ono ne bi smjelo za sebe smatrati da
dovodi u pitanje metafiziku te da iskonskije određuje supripadnost
bytka i onoga ništa.
No što bi bilo kada bi sam bytak bio ono sebeizmičuće i bivao
kao uskraćivanje? Je li uskraćivanje nešt ništetno ili najviši dar? I je
li čak tek zahvaljujući toj ništavnosti samoga bytka ono “ništa” puno
one dodjeljujuće “moći” iz čijeg postojanja izvire sve “stvaranje”
(postajanje bića bivstvujućijim)?
207
 IV. SKOK
Ako sada napuštenost od bitka pripada “biću” makinacije i do-
življavanja, smije li onda čuditi kada se ono “ništa” pogrešno tumači
kao ono što je samo ništetno?
Ako ono da “spravljanja” i “doživljavanja” tako isključivo odre-
đuje zbiljnost zbiljskoga, kako se nedostojnim tada mora činiti svako
ne i ni! Jer odluka o ni i ne uvijek ovisi o načinu kako se neposredno
i bez razmišljanja ono uobičajeno da podiže u ono da naprosto, koje
svakome ne daje mjeru.
Ali ono bitno, “stvaralačko” kazivanje da teže je i rjeđe nego što
bi to htjelo prihvatiti uobičajeno odobravanje uvriježenoga i shvatlji-
voga i zadovoljavajućega. Zato se one bojažljive i preziratelje onoga
ne uvijek mora tek pitati o njihovom “da”. I tada se često pokazuje da
oni sami nisu čak ni sigurni u svoje da. Bi li to trebao biti razlog zbog
kojega postaju navodnim hrabrim neprijateljima onoga “ništa”?
I napokon, ono da i ono ne, kojega su porijekla to dvoje, zajedno
s njihovom razlikom i suprotnošću? I još drukčije: tko je utemeljio
razliku potvrdivosti i zaniječivosti, ono i potvrdivoga i zaniječivoga?
Ovdje zakazuje sva “logika”, a pogotovo metafizika, jer ona poima
bićevnost polazeći samo iz mišljenja.
Ono suprotno mora ležati u bivanju samoga bytka, a temelj je do-
gođenje kao uskraćivanje, koje je neko dodjeljivanje. Tada bi čak i
ono ne i ni bilo ono iskonskije u bytku.
130. “Bit” bytka
Treba li se ta bit opisati u nekoliko riječi, onda to možda uspije
u formulaciji:
Bytak biva kao dogođaj utemeljenja onoga tu, skraćeno: kao
dogođaj. No ovdje sve ostaje okruženo pogrešnim tumačenjima, i
čak i ako su se ona odbacila, uvijek se mora imati na umu da nijed-
na formula ne kazuje ono bitno jer se svaka formula obično uvijek
misli i kazuje samo u jednoj razini i jednom pogledu. No jedno će
razjašnjenje za početak biti od nešto pomoći da bi se prevladalo ono
formularno.
U dogođaju utemeljenja misli se na genitivus obiectivus, ono tu,
bivanje istine u njegovu utemeljenju (ono iskonskije tu-bitka) se do-
208
130. “Bit” bytka
gađa, a sámo utemeljenje krči sebeskrivanje, dogođaj. Obrat i pri-
padnost istine (krčevina sebeskrivanja) biti bytka.
Tek se iz iskonske biti istine određuje ono istinito te time biće i to
tako da biće sada više ne jest već da bytak izvire k “biću”. Zato se u
drugom početku mišljenja bytak iskusuje kao dogođaj, i to tako da to
iskustvo kao u skoku preobražava svaki odnos spram “bića”. Odsada
čovjek, naime onaj bitni čovjek i malobrojni njegove vrste, mora
graditi svoju povijest iz tu-bitka, a to znači prethodno iz bytka k biću
stvarati biće. Ne samo kao dosada, da je bytak nešto zaboravljeno, ali
nezaobilazno samo prethodno mišljeno, nego tako da bytak, njegova
istina, nosi svaki odnos spram bića posebno.
To zahtijeva suzdržanost kao temeljni ugođaj koji ugađa ono stra-
žarstvo u vrijeme-prostoru za prolazak posljednjeg boga.
Hoće li uspjeti to prevrtanje dosadašnjeg čovjeka, tj. najprije ute-
meljenje iskonskije istine u biću jedne nove povijesti, to se ne može
izračunati nego je dar ili ustegnuće samog dogođenja, još i onda
ako je bivanje bytka predmišljeno i u osnovnim crtama znano već u
sadašnjem osvještenju.
Naravno, do-gođenje utemeljenja onoga tu od čovjeka zahtijeva
da izađe u susret, a to doduše znači nešto bitno i za sadašnjeg čovje-
ka možda već nemoguće. Jer on mora izaći iz sadašnjeg temeljnog
stanja u koje je uključeno ništa manje od poricanja sve povijesti.
Čovjekova izlaženje u susret prvo zahtijeva najdublju spremnost
za istinu, za piitanje o biti istinitoga uz odricanje od svih uporišta u
onome ispravnome i podešenome makinacije.
U drugom početku mjerodavnim za bytak više ne može postati
neko biće, neko određeno područje i okrug kao ni biće kao takvo.
Ovdje se mora misliti toliko daleko, ili bolje rečeno toliko duboko u
ono tu, da iskonski zabljesne istina bytka.
Bytak postaje onim začudnim i to tako da utemeljenje njegove
istine pojačava začudnost te time sve biće tog bytka drži u njegovu
zaćuđenju. Tek se tada ispunjava puna jedincatost do-gođaja i sve
njoj dodijeljene trenutačnosti tu-bitka. Tek je tada najdublja ugoda
oslobođena iz svojega temelja kao ono stvarajuće koje je u najzamu-
knutijoj suzdržanosti sačuvano od toga da se izrodi u puko nezasitno
ganjanje slijepih nagona.
209
 IV. SKOK
131. Prekomjernost u biti bytka
(sebeskrivanje)
Preko-mjernost nije neko puko količinsko previše nego sebeizmi-
canje sveg procjenjivanja i mjerenja. Ali u tom sebeizmicanju (sebe-
skrivanju) bytak ima svoju najbližu blizinu u krčevini onoga tu, time
što do-gađa tu-bitak.
Preko-mjernost dogođenja pripada njemu samom, ne kao svoj-
stvo, kao da bi ono moglo biti do-gođenje bez preko-mjernosti.
Preko-mjernost, naravno, nije ni ono onostrano nekog nad-osje-
tilnoga, nego je kao do-gođenje iznuđivanje bića.
Preko-mjernost je sebeizmicanje mjerenja, jer tek ono omoguća-
va izviranje prijepora te time i prostora prijepora i svega odstojnoga
te ih drži otvorenima.
No prijepor bytka protiv bića je to sebeskrivanje suzdržanosti
jedne iskonske pripadnosti.
Tako dogođenje u tom darivajućem sebeizmicanju posvuda ima
bit sebeskrivanja, kojemu, da bi bivalo, treba najšira krčevina.
132. Bytak i biće
To se razlikovanje od “Bitka i vremena” shvaća kao “ontološka
diferencija”, i to s namjerom da se pitanje o istini bytka osigura od
sveg miješanja. No to razlikovanje odmah je gurnuto na stazu s koje
dolazi. Jer ovdje se bićevnost izražava kao οὐσία, ἰδέα, i, kao rezultat
toga, predmetnost kao uvjet mogućnosti predmeta. Zato su u pokuša-
ju prevladavanja prve formulacije pitanja bitka u “Bitku i vremenu”
i njezinih izdanaka (“O biti temelja” i knjiga o Kantu*) bili potrebni
mnogi pokušaji ovladavanja “ontološkom diferencijom” i shvaćanja
samog njezina porijekla, a to znači njezina pravcatog jedinstva. Zato
je bio potreban napor oslobađanja od “uvjeta mogućnosti” kao jed-
nog samo “matematičkog” povlačenja i shvaćanja istine bytka iz nje-
gove vlastite biti (dogođaj). Otuda ono uznemiravajuće i razdiruće
tog razlikovanja. Jer koliko god da je ono nužno, misli li se iz onoga
* Kant und das Problem der Metaphysik (Gesamtausgabe Band 3)
210
133. Bit bytka
što je uobičajeno, kako bi se uopće stvorio prvi vidokrug za pitanje
bytka, toliko ipak ostaje i kobno. Jer to razlikovanje proizlazi upravo
iz piitanja o biću kao takvom (o bićevnosti). A tim se putem nikada
ne može neposredno dospjeti do pitanja bytka. Drugim riječima, to
razlikovanje postaje upravo pravim ograničenjem koje onemoguća-
va piitanje pitanja bytka ukoliko se pod pretpostavkom te razlike
pokušava dalje pitati o njezinu jedinstvu. To jedinstvo uvijek može
ostati samo odraz razlike i nikada ne može voditi u iskon iz kojega
se to razlikovanje može prepoznati kao ne više iskonsko.
Zato se ne radi o tome da se nadiđe biće (transcendencija) nego
da se ta razlika i time transcendencija preskoči i početno se pita
polazeći od bytka i istine.
No u prijelaznom mišljenju moramo izdržati to razdiruće: prvo s
tim razlikovanjem potražiti prvo razjašnjenje, a potom ipak presko-
čiti baš to razlikovanje. A to preskakanje zbiva se i kroz skok kao
dokučivanje temelja istine bytka, kroz uskok u dogođaj tu-bitka.
133. Bit bytka*
Bytak treba čovjeka kako bi bivao, a čovjek pripada bytku kako
bi ispunio svoju krajnju odredbu kao tu-bitak.
No ne postaje li bytak ovisan o nečemu drugom ako to trebanje
čak tvori njegovu bit, a nije samo njezina posljedica?
No kako smijemo govoriti o ovisnosti tu gdje to trebanje upravo
pretvara ono trebano u njegov temelj i tek ga prisiljava na njegovo
samstvo.
I kako čovjek, obratno, može dovesti bytak pod svoju vlast kada
upravo svoju izgubljenost u biće mora dati kako bi postao do-gođen
i pripadan bytku.
To povratno titranje trebanja i pripadanja tvori bytak kao dogo-
đaj, i naša je prva mislilačka zadaća podići titranje te povratnosti u
jednostavnost znanja i utemeljiti mu istinu.
No pritom se moramo odreći navike da to bivanje bytka želimo
utvrditi kao nešto što si svatko u svako doba može bilo kako predo-
čiti.
* usp. Skok, 166. Bivanje i bit
211
 IV. SKOK
Naprotiv, jedincatost titranja u njegovu čistom sebeskrivanju sva-
ki put osvajamo samo u uskoku, znajući da tu ne postižemo ono
“posljednje” nego bivanje tišine, ono najkonačnije i najjedincatije
kao poprište trenutka velike odluke o izostanku i nadolasku bogova
i tek u tome tišinu straže za prolazak posljednjeg boga.
Jedincatost bytka (kao dogođaj), nepredočivost (ne predmet), naj-
viša začudnost i bitno sebeskrivanje, to su napuci sukladno kojima
se prvo moramo pripremiti kako bismo nasuprot samorazumljivosti
bytka naslutili ono najrjeđe u čijoj otvorenosti stojimo, makar se naš
bitak čovjekom najčešće bavi nema-bitkom.
Te su upute valjane samo ako ujedno izdržimo nuždu napušteno-
sti od bitka i izložimo se odluci o izostanku i nadolasku bogova.
Ukoliko se tim uputama postiže temeljni ugođaj suzdržanosti i
ukoliko suzdržanost ugađa za pokornost spram tih uputa.
134. Odnos tu-bitka i bytka
U “Bitku i vremenu” prvi put pojmljen kao “razumijevanje bit-
ka”, pri čemu se razumijevanje treba shvatiti kao nabačaj, a nabaci-
vanje kao bačeno, što znači pripadno do-gođenju kroz sam bytak.
No ako prije toga pogrešno razumijemo začudnost i jedincatost
(neusporedivost) bytka te ujedno s tim i bit tu-bitka, onda prelako
potpadamo mnijenju da taj “odnos” odgovara onome između subjek-
ta i objekta ili da se čak može izjednačiti s njime. Ali tu-bitak je
prevladao svu subjektivnost, a bytak nikada nije objekt i predmet,
nešto pred-očivo; uvijek je samo biće ono koje može biti predmet, a
ni ovdje ne svako.
No što ako se “subjektivnost” kao kod Kanta pojmi kao tran-
scendentalna i stoga kao odnos spram predmetnosti predmeta, i ako
povrh toga predmet, “priroda”, važi kao jedino iskusivo biće te se,
dakle, predmetnost poklapa s bićevnošću – ne pruža li se tu prilika,
štoviše povijesno jedinstven temeljni stav na kojemu se usprkos svim
bitnim razlikama prvi put današnjima iz dosadašnjega može pribli-
žiti odnos tu-bitka i i bytka? Zacijelo. I to se pokušalo u knjizi o
Kantu; no bilo je moguće samo tako da se Kanta silom preusmjerilo
k jednom iskonskijem shvaćanju upravo transcendentalnog nabača-
212
135. Bivanje bytka kao dogođaj (odnos tu-bitka i bytka)
ja u njegovoj jedinstvenosti, ispostavljanju transcendentalne snage
uobrazbe. Naravno, to tumačenje Kanta “historijski” je netočno, ali
je povijesno, tj. s obzirom na pripremu budućeg mišljenja i samo na
nju, bitno, ono je povijesna uputa na nešto posve drugo.
Ali jednako sigurno kao što se Kantovo djelo takvim tumačenjem
“historijski” pogrešno tumači, tako se to sada događa i s onim što se
treba približiti kao ono drugo, buduće: čini se da to nije ništa drugo
nego neko “egzistencijalno” ili nekako drukčije modernizirano “kan-
tovstvo”. No kada se tvrdi, i to s pravom, da je Kant ovdje historijski
iskrivljen, tada se mora odreći i toga da se temeljni stav, iz kojega
je i s obzirom na koji došlo do iskrivljenja, ipak izdaje za kantov-
stvo. Drugim riječima, takvo historijski poredbeno obračunavanje
ne pogađa ono bitno. Povijesno suočavanje (usp. Doigra) naprosto
je pristup koji u jednakoj mjeri vraća raniju povijest u njezinu skri-
venu veličinu, a ujedno i samo tako drugo piitanje ne suprotstavlja
radi usporedbe nego ga provodi kao pokornost spram one veličine i
njezine nužnosti.
I tako je knjiga o Kantu nužno posve dvoznačna, ali ipak nije
slučajna, jer Kant ostaje jedini koji tumačenje bićevnosti (οὐσία) od
Grka dovodi u stanovit odnos spram “vremena” i time postaje svje-
dokom za skrivene povezanosti bićevnosti i vremena.
Usprkos tome, za njega, kao već kod Grka, mišljenje (λόγος –
forme suda – kategorije – um) zadržava prvenstvo u utvrđivanju
vidokruga tumačenja bića kao takvog. Osim toga, u skladu s Des-
cartesovim postupkom na vlast dolazi mišljenje kao “mišljenje” i
sámo biće u skladu s istim povijesnim razlogom postaje perceptum
(predočeno), postaje predmetom. Zato ne može doći do utemeljenja
tu-bitka, tj. ovdje se ne može pitati pitanje o istini bytka.
135. Bivanje bytka kao dogođaj
(odnos tu-bitka i bytka)
u sebi uključuje do-gođenje tu-bitka. Stoga, strogo govoreći, go-
vor o odnosu tu-bitka spram bytka vodi u zabludu, ukoliko navodi
na pomisao da bytak biva “za sebe” i tu-bytak dolazi u odnos spram
njega.
213
 IV. SKOK
Odnos tu-bitka spram bytka pripada u bivanje samoga bytka, što
se može reći i ovako: bytak treba tu-bitak, on uopće ne biva bez tog
dogođenja.
Do-gođaj je tako začudan da se čini kako on postaje cijelim tek
kroz odnos spram drugoga, jer drukčije iz temelja ne biva.
Govor o odnosu tu-bitka spram bytka čini bytak dvoznačnim,
čini ga onim nasuprotnim, što on nije utoliko što on uvijek tek sâm
do-gađa ono čemu on treba bivati kao nasuprotno. Zato je i taj odnos
posve neusporediv s odnosom subjekta i objekta.
136. Bytak*
Bytak – čudnovata zabluda da bi bytak uvijek morao “biti”, i što
stalnije i duže bio, to bi bio “bivstvujućiji”.
Ali, kao prvo, bytak uopće ne “jest” nego biva.
Zatim, bytak je ono najrjeđe jer je najjedincatije i nitko ne može
procijeniti malobrojne trenutke u kojima si on utemeljuje poprište i
biva.
Kako to da čovjek toliko pogrešno procjenjuje bytak? Zato što
mora biti izložen biću da bi iskusio istinu bytka. U toj izloženosti
biće je ono istinito, otvoreno i ovo, dok bytak biva kao ono sebe-
skrivajuće.
Tako se čovjek drži bića i biću je na službi i potpada zaboravu
bytka, i to sve naizgled čineći ono pravo i ostajući blizu bytku.
Samo ondje gdje se bytak suzdržava kao sebeskrivanje biće može
nastupiti i naizgled svime vladati i predstavljati jedinu granicu pre-
ma onome ništa. A ipak se sve to temelji u istini bytka. No tada je pak
najbliža i jedina posljedica ta da se bytak ostavi u skrivenosti i čak
zaboravi. Ali ipak: iz temelja je različito ostaviti bytak u skrivenosti
i iskusiti bytak kao ono sebeskrivajuće. Iskustvo bytka, izdržava-
nje njegove istine vraća doduše biće u njegove granice i oduzima
mu prividnu jedincatost njegova prvenstva. Ali tako ono ne postaje
manje bivstvujuće, naprotiv, postaje bivstvujućije, tj. bivajućije u
bivanju bytka.
* usp. Überlegungen V, 17f., 34, 51f.
214
136. Bytak
Koliki (svi) sada govore o “bitku”, a uvijek misle samo na neko
biće i možda ono koje im pruža prigodu da se sklone i umire.
Govorimo li o odnosu čovjeka spram bytka i obratno bytka spram
čovjeka, onda to lako može zvučati kao da bytak za čovjeka biva kao
nešto nasuprotno i predmet.
Ali čovjek je kao tu-bitak bytka do-gođen od bytka kao dogođaja
i tako postaje pripadan samom dogođaju.
Bytak ne “jest” niti oko čovjeka niti samo i titra kroz njega kao
bivstvujućega. Naprotiv, bitak događa tubitak i tek tako biva kao
dogođaj.
No dogođaj se sada pogotovo ne može pred-očiti kao neka “zgo-
da” i “novost”. Njegova istina, tj. sama istina kao takva, biva samo u
sklanjanju kao umjetnost, mišljenje, pjesništvo, čin, i zato zahtijeva
ustojnost tu-bitka koji odbacuje svu prividnu neposrednost pukog
pred-očavanja.
Bytak biva kao dogođaj. To je temelj i bezdan raspolaganja boga
nad čovjekom i, obratno, čovjeka za boga. A to se raspolaganje izdr-
žava samo u tu-bitku.
(Ako se bytak nikada ne može odrediti kao ono “najgeneralnije” i
“najpraznije” i “najapstraktnije”, jer ostaje nedostupnim svem pred-
očavanju, onda se također, i to iz istog razloga, ne može izdavati ni
za ono “najkonkretnije”, a još manje za spoj tih dvaju u sebi nedo-
statnih tumačenja.)
Obostrano raspolaganje tubitkovno se ugađa u osnovnom ugođa-
ju suzdržanosti, a ono ugađajuće je dogođaj. Tumačimo li pak ugođaj
po našoj predodžbi “osjećaja”, ovdje bi se lako moglo reći: bitak se
umjesto s “mišljenjem” sada dovodi u vezu s “osjećajem”. Ali kako
osjećajno i izvanjski tu mislimo o “osjećajima” kao o “sposobnosti-
ma” i “pojavama” neke “duše”; kako smo daleko od biti ugođaja,
što znači: tu-bitka.
Ako je još dopušteno za prvo razumijevanje karakterizirati bytak
polazeći od “bića”, onda ćemo se pozvati na ono zbiljsko kao ono
zapravo bivstvujuće. Ono zbiljsko poznajemo kao ono pribivajuće,
postojano.
No u drugom početku biće nikada nije ono zbiljsko u smislu
ovoga “sadašnjeg”. Ono je, pa i kada nas susreće u postojanosti, za
iskonski nabačaj istine bytka ono najprolaznije.
215
 IV. SKOK
Zbiljsko, tj. bivstvujuće, prvo je ono sjećano, i još ono spremno.
Sjećanje i sprema otvaraju vrijeme-prostor djelovanja bytka koje-
mu mišljenje mora odreći “sadašnjost” kao dosadašnju prvu i jedi-
nu odredbu. (Budući da je ovdje najbliže polje odlučivanja o istini
bytka, naskok k drugom početku morao se pokušati kao “Bitak i
vrijeme”.) No iz običnog se shvaćanja vremena (od Aristotela – Pla-
tona) onome νυν želi ostaviti prvenstvo te se tek iz njegove promje-
ne izvoditi prošlost i budućnost, pogotovo budući da sjećanje ipak
može sjećati samo iz i u pozivu na neko sadašnje i sadašnjim bilo,
pogotovo budući da ono buduće ima samo odredbu da postaje nekim
sadašnjim.
Premda ono sadašnje nikada nije ono ništetno i ima udjela u ute-
meljenju sjećanja i spreme, sve je to ipak samo ako je sadašnje-
nje onoga danog pribivajućega već nošeno i ugođeno sjećanjem i
spremom iz čije prisnosti sadašnjost uvijek samo bljesne. Iskonski
iskušena, ona se ne može proračunati po svojoj prolaznosti nego po
svojoj jedincatosti. To je nov i bitan sadržaj postojanosti i pribivanja
koji se trebaju odrediti iz sjećanja i spreme.
137. Bytak
U drugom početku mora se kao ono početno dosegnuti bivanje sa-
moga bytka u njegovoj potpunoj začudnosti u odnosu na biće. Sámo
biće više nije ono blisko iz kojega se bytak mogao izdvojiti samo kao
ostatak što hlapi, kao da je bytak samo najopćenitija odredba inače
poznatog bića koja još nije shvaćena.
U drugom početku odvija se krajnje odmaknuće od “bića” kao
tobože mjerodavnoga, ma koliko ono još vladalo (usp. napuštenost
od bitka) svim mišljenjem.
Bytak ovdje nije naknadni rodni pojam, nije uzrok koji pridolazi,
nije nešto što stoji iza i iznad i obuhvaća biće. Tako bytak ostaje
ponižen u nešto naknadno, koju naknadnost više ne može opozvati
nikakvo uzdizanje do “transcendencije”.
Bytak, štoviše bivanje, iz kojega i u koje natrag razotkriveno i
sklonjeno biće kao biće tek postaje bivstvujućim (usp. Utemeljenje,
o istini).
216
138. Istina bytka i razumijevanje bitka
Pitanje o razlici bitka i bića ovdje ima sasvim drukčiji karakter
nego u području pitanja provodnog pitanja (ontologije). Pojam “on-
tološke diferencije” samo je priprema kao prijelaz od provodnog k
temeljnom pitanju.
Istina bytka, u čemu se i kao što njegovo bivanje otvarajuće skri-
va, jest dogođaj. I on je ujedno bivanje istine kao takve. U obratu
dogođaja je bivanje istine ujedno istina bivanja. I sama ta dvosmjer-
nost pripada bytku kao takvom.
Pitanje: zašto uopće jest istina kao krčeće skrivanje?, pretpostav-
lja istinu onoga zašto. Ali to dvoje, istina i zašto (poziv utemeljenja),
su isto.
Bivanje je sama istina koja pripada bytku, iz njega izvire.
Samo ondje gdje, kao u prvom početku, bivanje istupa samo kao
pribivanje dolazi ubrzo do lučenja između bića i njegove “biti”, što
je upravo bivanje bytka kao prisutnost. Ovdje pitanje o bytku kao
takvom, a to znači o njegovoj istini, nužno ostaje neiskusivim i ne-
postavljenim.
138. Istina bytka i razumijevanje bitka
Prethodna napomena: shvati li se, a da se prije nije poslušalo ono
što je o razumijevanju bitka rečeno u “Bitak i vrijeme”, razumije-
vanje kao neka vrsta utvrđujućeg spoznavanja unutarnjih “doživlja-
ja” nekog “subjekta” te, odgovarajući onima koji razumijevaju, kao
ja-subjekt, onda je svako poimanje onoga što se misli pod razumi-
jevanjem bitka bezizgledno. Tada se neizbježno nameću najgrublja
pogrešna tumačenja, recimo da razumijevanjem bitka bytak (uz to se
još misli na biće) postaje “ovisnim” o subjektu i da se sve svodi na
neki “idealizam”, čiji pojam k tome ostaje mračnim.
Nasuprot tome treba uputiti na temeljnu odredbu razumijevanja
kao nabačaja. U tome leži: onaj koji razumijeva dolazi s sebi kao
nekom samstvu tek u nekom otvaranju i sebeizbacivanju i sebeispo-
stavljanju u otvorenost.
Osim toga, razumijevanje je kao nabačaj bačeno, ono je dola-
ženje u otvorenost (istina) koje se već nalazi usred otvorenog bića,
ukorijenjena u zemlji, stršeći u jedan svijet. Tako je razumijevanje
217
 IV. SKOK
bitka kao utemeljivanje njegove istine suprotnost “subjektiviranja”,
jer je prevladavanje sve subjektivnosti i načina mišljenja koji su njo-
me određeni.
U razumijevanju kao bačenom nabačaju nužno u skladu s isko-
nom tubitka leži obrat; bacač nabačaja je bačen, ali tek u bacanju i
njime.
Razumijevanje je provedba i preuzimanje ustojnosti izdržavanja,
tu-bitak, preuzimanje kao iz-trpljenje, u čemu se ono sebezatvaraju-
će otvara kao noseći-vezujuće.
139. Bivanje bytka:
istina i vrijeme-prostor*
Bytak biva; biće jest.
Bytak biva kao dogođaj. Ovome pripada jedincatost i začuđenje u
trenutačnosti nenadano spopaloga poprišta koje se tek tako širi.
U koji se lik spopad bytka prvi put postavlja i pohranjuje, to daje
predznak područja za sklanjanje istine boga koji nadolazi i u bijegu
je.
Ukoliko se ono što je odavno postalo netemeljno i što je i dalje
postojeće i uobičajeno svaki put još može dovesti do spremnosti na
spopad, time se suodlučuje o mogućem rasponu istine bytka.
Bytak biva kao dogođaj. To nije rečenica nego nepojmovno za-
muknuće biti koja se otvara samo potpunoj povijesnoj provedbi po-
četnog mišljenja. Tek iz istine bytka povijesno niče biće i istina bytka
sklanja se u ustojnosti tu-bitka. Zato se “bitak”, ma koliko svemu-
zajedničkim zvučalo njegovo ime, nikad ne može učiniti općenitim.
Ali on ipak biva, gdje i kada biva, bliže i prisnije od svakog bića.
Ovdje je polazeći od tu-bitka mišljen, proveden, potpuno drukčiji
odnos spram bytka; i[**] to se zbiva u vrijeme-prostoru koji izvire iz
odmaknuća i namaknuća same istine. Sam je vrijeme-prostor prije-
porno područje. U prvom se početku od toga iz neposredne navale
na biće kao takvo (φύσις, ἰδέα, οὐσία) kao shvatljivo i mjerodavno
* usp. Skok i Utemeljenje
** [usp. Pogovor str. 516]
218
141. Bit bytka
za sve tumačenje bića zadržalo samo pribivanje. Vrijeme pritom kao
sadašnjost a prostor, tj. mjesto kao ovdje i ondje, unutar prisutnosti i
pripadan joj. No uistinu prostor nema prisutnosti kao ni odsutnosti.
Vremenujuće prostorovanje – prostorujuće vremenovanje (usp.
prepiranje prijepora) kao sljedeće područje udesa za istinu bytka,
ali ne pad u općenite formalne pojmove prostora i vremena(!) nego
povlačenje u prijepor, svijet i zemlja – dogođaj.
140. Bivanje bytka
Ako se ne utekne u neko objašnjenje bitka (bićevnosti) tako da
se postavi prvi uzrok sveg bića koji prouzročuje samoga sebe, ne
rastvori li se biće kao takvo u predmetnost i ne objasni li se sada opet
bićevnost iz pred-očavanja predmeta i njegova a priorija, treba li sam
bytak doći do bivanja, a ipak se svaka vrsta bića po sebi zadržati da-
lje od njega, onda to uspijeva samo iz jednog nužnog (koje izdržava
napuštenost od bitka kao nuždu) osvještenja koje uviđa ovo:
Istina bitka i tako on sâm biva samo gdje i kada tu-bitak.
Tu-bitak “jest” samo gdje i kada bitak istine.
Neki obrat, štoviše obrat uopće, koji upravo naznačuje bit samo-
ga bitka kao dogođaj koji u sebi povratno titra.
Dogođaj u sebi utemeljuje tu-bitak (I.).
Tu-bitak utemeljuje dogođaj (II.).
Utemeljenje je ovdje obostrano: I. noseći stršeće, II. začinjući
nabacujuće (usp. Skok, 144. Bytak i iskonski prijepor, str. 265???).
141. Bit bytka*
Do-gođenje tu-bitka od strane bytka i utemeljenje istine bitka u
tu-bitku – obrat u dogođaju nikada nije sadržan ni samo u dozivu
(izostanak) ni samo u pripadnosti (napuštenost od bitka), a ni u obo-
ma zajedno. Jer to zajedno i sami to dvoje proizlaze tek iz titranja
dogođaja. U dogođaju, on sam titra u povratnom titranju.
* usp. Utemeljenje, bit istine.
219
 IV. SKOK
Uzdrhtanje tog istitraja u obratu dogođaja najskrivenija je bit byt-
ka. To skrivanje krči se kao skrivanje samo u najdubljoj krčevini
poprišta trenutka. Bytak “treba” tu-bitak kako bi bivao u onoj rijet-
kosti i jedincatosti i tu-bitak utemeljuje čovjekov bitak, temelj mu je,
ukoliko ga čovjek izdržavajući ustojno utemeljuje.
142. Bit bytka
Uzdrhtanje istitraja u obratu, podobnost pripadno-utemeljujućeg-
sklanjanjućeg tubitka za mig, to bivanje bytka nije sámo posljednji
bog, nego bivanje bitka utemeljuje sklanjanje te time stvaralačko
pohranjivanje boga koji prožima bytak uvijek samo u djelu i žrtvi,
činu i mišljenju.
Dakle i mišljenje kao početno drugoga početka može doći u da-
leku blizinu posljednjeg boga.
Ono u nju dolazi kroz i u svojoj povijesti koja se utemeljuje, a
nikada u obliku nekog rezultata, nekog načina pred-očavanja koji se
treba proizvesti i koji boga dovodi do sklanjanja. Sva takva očekiva-
nja, naizgled najviša, niska su i snižavaju bytak! (usp. Utemeljenje,
230. Istina i ispravnost)
Do-gođaj i njegovo udešaj u bezdanu vrijeme-prostora mreža je
u koju posljednji bog vješa samoga sebe kako bi je rastrgao i pu-
stio skončati u njezinoj jedincatosti, božanski i čudno i najstranije u
svem biću.
Iznenadno gašenje velike vatre koje za sobom ostavlja ono što
nije ni dan ni noć, što nitko ne shvaća i u čemu još tumara čovjek
koji je došao do kraja kako bi se samo još omamljivao spravbama
svojih makinacija, tvrdeći da su one stvorene za vječnost, možda za
ono i-tako-dalje koje nije ni dan ni noć.
143. Bytak
kao do-gođaj. Do-gođenje određuje čovjeka za vlasništvo bytka.
Dakle bytak je ipak ono drugo nasuprot dogođaju? Ne, jer vla-
sništvo je pripadnost u do-gođenje, a ono sámo bytak.
220
144. Bytak i iskonski prijepor (bytak ili nebytak u biti samoga bytka)
Naravno, dogođaj se nikada ne smije predočavati kao neposredno
predmetan. Dogođenje je povratno titranje između čovjeka i bogova,
ali upravo sámo to između i njegovo bivanje koje se kroz tu-bitak u
njemu utemeljuje.
Bog nije ni “bivstvujući” ni “nebivstvujući”, a ne može se ni
izjednačiti s bytkom, nego bytak biva vrijeme-prostorno kao ono “iz-
među” koje nikada ne može biti utemeljeno u bogu, ali ni u čovjeku
kao danom i živom, nego u tu-bitku.
Bytak i bivanje njegove istine čovjekovi su, ukoliko on postaje
ustojan kao tu-bitak. Ali to ujedno kazuje: bytak ne biva po milosti
čovjeka, toga da on samo postoji.
Bytak “jest” čovjekov, naime tako da je on treban od samoga
bytka kao čuvar poprišta trenutka bijega i nadolaska bogova.
Nije moguće htjeti od bilo kojega nasumce izabranog bića od-
vojiti bytak, pogotovo budući da je “bilo koje biće”, samo ako se
iskusuje kao istinito, uvijek već ono drugo samoga sebe, ne možda
bilo koje drugo kao sebi pripadna suprotnost, nego drugo znači ono
što kao sklanjanje istine bitka pušta da biće bude biće.
144. Bytak i iskonski prijepor*
(bytak ili nebytak u biti samoga bytka)
Iskon prijepora iz prisnosti onoga ništa u bytku! Dogođaj.
Prisnost onoga ništa u bytku: prvo pripadna njegovu bivanju. Za-
što? Može li se još tako pitati? Ako ne, zašto ne?
Prisnost onoga ništa i ono prijeporno u bitku, nije li to Hegelov
negativitet? Ne, no ipak je on, kao već Platonov “Sofist” i prije nje-
ga Heraklit, samo bitnije i ipak opet drukčije, iskusio nešto bitno,
ali ukinuto u apsolutnom znanju; negativitet, samo radi nestajanja i
održanja kretanje ukidanja.
Upravo ne bivanje. Zašto ne? Jer bitak kao bićevnost (zbiljnost)
iz mišljenja (apsolutno znanje). Ne vrijedi prije svega i jedino to
da i ono suprotno “jest” i da oboje pripadaju zajedno, nego ako već
* usp. Bitak i nebitak – odluka
221
 IV. SKOK
postoji neka nasuprotnost kao povratno titranje, onda kao dogođaj.
Prije je uvijek samo ukidanje i sabiranje (λόγος), a sada oslobađanje
i bezdan i puno bivanje u vrijeme-prostoru iskonske istine.
Sada ne νοεῖν, nego sklanjajuća ustojnost. Prijepor kao bivanje
onoga “između”, ne kao dopuštanje da vrijedi i ono suprotstavlje-
no.
Doduše, u Heraklitovoj izreci o onome πόλεμος leži jedan od
najvećih uvida zapadne filozofije, no ipak se on nije mogao razviti
za pitanje o istini kao ni za ono o bitku (ZS 1933/34)*.
No odakle prisnost onoga ništa u bytku? Odakle takvo bivanje
bytka? O to se piitanje uvijek iznova spotiče; to je pitanje o temelju
istine o bytku.
Ali sama istina temelj i to bivanje? Izvire u sebe-držanju-u-istini!
Ali kako je taj iskon? Držati se u istini, naše buđenje i volja iz naše
nužde, jer smo dani na odgovornost sebi i sebi izručeni – sebi? Tko
smo mi sami?
Dakle ipak ne ono naše, nego to da mi otvarajući izdržavamo
samstvo i u samstvu se (usp. Utemeljenje) skriveno otvara ono k-sebi
i time bytak kao dogođaj.
I prema tome ne “mi” ishodište, nego “mi”: kao izloženi i premje-
šteni, ali u zaboravu tog premještaja.
Kada tako dogođaj zasja u samstvenost, onda u tome leži naputak
za prisnost.
Što smo mi iskonskije mi sami, to smo već dalje napredovali u
bivanje bytka, i obratno (usp. bivanje bytka – obostrano utemeljenje
bitka i tu-bitka).
Samo ako se piitanje ovdje najdublje shvati, otvoren je “temelj”
prisnosti. Ta je dubina ono odlukovno. Bytak nije ništa “ljudsko”
kao čovjekova spravba, no ipak bivanje bytka treba tu-bitak i tako
čovjekovu ustojnost.
* predavanje u zimskom semestru 1933/34 “Vom Wesen der Wahrheit” (Ge-
samtausgabe Band 36/37)
222
145. Bytak i ništa
145. Bytak i ništa
U cijeloj povijesti metafizike, tj. općenito u dosadašnjem mišlje-
nju, “bitak” se uvijek poima kao bićevnost bića i tako kao ono sámo.
Još i danas kod svih “mislilaca” takoreći prethodi izjednačavanje
bitka i bića i to na temelju nemoći sve filozofije da razlikuje.
U skladu s tim, ono ništa uvijek se shvaća kao nebiće i stoga kao
negativum. Postavi li se čak to “ništa” u tom smislu kao cilj, dobio
se “pesimistički nihilizam” i daje se za pravo preziru spram sve sla-
bašne “filozofije ničega” te prije svega: rasteretilo se svakog piitanja,
a bavljenje tim rasterećenjem odlikuje “herojske mislioce”.
Sa svim tim moje piitanje o onome ništa, koje izvire iz pitanja o
istini bytka, nema baš ništa zajedničko. Ono ništa nije ni negativno
niti je “cilj”, nego je bitni uzdrhtaj samoga bytka i zato bivstvujućije
od svakog bića.
Ako se u “Što je metafizika?” navodi rečenica iz Hegelove Lo-
gike: “Bitak i ništa je isto”, onda to znači i može značiti samo nešto
odgovarajuće povezivanju bitka i onoga ništa uopće. Ali baš za He-
gela nije samo taj “bytak” određen, prvi stupanj onoga što se ubudu-
će treba misliti pod bytkom, nego je to prvo kao ono ne-određeno,
ne-posredno upravo već čisti negativitet predmetnosti i mišljenja
(bićevnost i mišljenje).
Koliko će god budućnosti biti teško odvojiti se od mišljenja “me-
tafizike”, toliko će joj nedostupnim isprva ostati ono “ništa”, koje je
više od sveg “pozitivnoga” i “negativnoga” na biću zajedno.
Mislilačko piitanje prvo mora postići iskonskost snage kazivanja
da, koja se nalazi bitno iznad svih optimizama bilo kakvog pokazi-
vanja mišića i sveg programatskog herojstva, kako bi bila dovoljno
jaka da kao najskriveniji dar iskusi ono ništeće u samom bytku koje
nas tek doista užasnute izbavljuje u bytak i njegovu istinu. Tada je,
naravno, spoznato da se ono ništa nikada ne može obračunati i odra-
čunati protiv bytka, možda čak kao ono što treba izbjegavati i nijeka-
ti, jer je bytak (a to znači ono ništa) ono između za biće i bogovanje
i nikada ne može postati “cilj”.
223
 IV. SKOK
146. Bytak i nebytak*
Budući da biti bytka pripada ono ne (zrelost obrata u dogođaju;
usp. Posljednji bog), tome ne pripada bytak; tj. ono doista ništetno
jest ništavno, a nipošto ne puko “ništa”, onako kako se samo predo-
čava predodžbom nijekanja onoga nešto na temelju kojega se tada
kaže: ono ništa ni”je”. Ali nebytak biva i bytak biva, nebitak biva u
izopačenju, bytak biva kao ništavan.
Samo zato što bytak ništavno biva, on za svoje drugo ima nebitak.
Jer to drugo je drugo njega samoga.
Bivajući kao ništavan on ujedno omogućava i iznuđuje drukči-
jost.
No odakle ovdje krajnje ograničavanje na jedno i drugo i tako
ili-ili?
Iz jedincatosti bytka slijedi jedincatost njemu pripadnoga ne i
dakle drugoga.
Ono jedno i drugo sami si iznuđuju ono ili-ili kao prvo.
Ali pri tom naizgled najopćenitijem i najpraznijem razlikovanju
valja znati da je ono takvo samo za tumačenje bićevnosti kao ἰδέα
(bitak i mišljenje!): nešto (proizvoljno i uopće) i ono ne-nešto (ni-
šta); ono ništa za predodžbu jednako tako lišeno temelja i prazno.
Ali to naizgled najopćenitije i najpraznije razlikovanje najjedin-
catija je i najispunjenija odluka i stoga se za njega nikada bez sa-
mozavaravanja ne može pretpostaviti neka neodređena predodžba o
“bytku”, ma kakav bio; naprotiv, bytak kao dogođaj.
Dogođaj kao oklijevajuće ustegnuće i u tome zrelost “vremena”,
silina ploda i veličina darivanja, ali u istini kao krčevini za sebeskri-
vanje.
Zrelost je bremenita iskonskim “ne”, sazrijevanje još ne dariva-
nje, ne više oboje u povratnom titranju, čak i u oklijevanju ustegnuti
i tako namaknuće u odmaknuću. Tek ovdje ono bivajuće ništavno
bytka kao dogođaj.
* usp. Skok, 144. Bytak i iskonski prijepor; usp. Predpogled, 47. Bit odluke
224
148. Biće jest
147. Bivanje bytka
(njegova konačnost)
Što znači: bitak “jest” bez-konačan? Na to se pitanje uopće ne
može odgovoriti ako u pitanje nije postavljena i bit bytka.
A jednako vrijedi za rečenicu: bitak je konačan, ako se bez-ko-
načnost i konačnost shvate kao dani pojmovi o veličini. Ili se time
misli na neku kvalitetu i koju?
Pitanje o bivanju bytka nalazi se na kraju izvan prijepora tih re-
čenica; i rečenica: bytak je konačan, misli se samo kao prijelazno
osiguranje od “idealizma” svake vrste.
Kreće li se pak u prijeporu onih rečenica, onda bi valjalo reći: ako
se bytak postavi kao beskonačan, onda je upravo određen. Postavi
li se kao konačan, onda se potvrđuje njegova bez-danost. Jer ono
bez-konačno ne može se misliti kao nešto bez kraja što otječe, samo
se razlijeva, nego kao zatvoren krug! Nasuprot tome stoji dogođaj u
svojem “obratu”! (prijeporno).
148. Biće jest
Ta “rečenica” neposredno ništa ne kazuje. Jer ona samo ponavlja
ono što je već kazano s “biće”. Ta rečenica ne kazuje ništa sve dok
se razumijeva neposredno, ukoliko je to uopće moguće, tj. dok se
misli ne-misaono.
Nasuprot tome, ako rečenica odmah uđe u područje istine: bitak
biva, onda kazuje: biće pripada u bivanje bytka. I sada je ta rečenica
iz nemisaone samorazumljivosti prešla u upitnost.
Pokazuje se da ta rečenica nije posljednje od kazivoga nego ono
najprethodnije od upitnoga.
Što znači: pripadno u bivanje bitka? I odmah se postavlja i pita-
nje: biće, koje? Što nama jest biće? Ono nasuprotno? Ono odloženo,
što ostavljamo da pred nama leži kao predmet? Biće iz susreta kao
“bivstvujuće”, zašto susret? Kada susreće i kako? Za pred-očava-
nje?
Ili je “biće” ishod bivanja bytka?
225
 IV. SKOK
Ili se ovdje, sve dok “biće” tako ostaje uzeto u predodžbu uopće,
o njemu ništa ne može reći jer ono “bivstvujući” uvijek iz nekog
sklanjanja na njegov način pripada bytku? Pogotovo budući da je on
sam povijestan i jednom je sâm bio dogođaj?
Ne ostajemo li uvijek iznova preduboko u uobičajenim koloteči-
nama predočavanja, pogotovo s onom pomamom za bićem uopće i
općenito, tako da proziremo još vrlo malo, a i to oskudno, od onoga
što jedincatost bytka, jednom pojmljena, u sebi znači za pitanje bit-
ka?
149. Bićevnost bića razlikovana po τί ἐστιν i ὅτι ἔστιν
To razlikovanje unutar prvog početka, dakle koje se pojavljuje
u povijesti provodnog pitanja, mora biti povezano s ovdje vodećim
tumačenjem bića kao takvog.
Ono τί ἐστιν zovemo, na stanovit način samovoljno, ustrojem
(štostvo, essentia), a ono ὅτι ἔστιν “načinom” (da-bitak i kako-bitak,
existentia). Važnija od imenâ je stvar te stoga pitanje kako to razliko-
vanje proizlazi iz bićevnosti bića i stoga pripada bivanju bytka.
Neposredno predočavanje te razlike i onoga što se u njoj razlikuje
vodi u slijepu ulicu, naime u slijepu ulicu onoga što je nama danas
odavno poznato. “Vrata” imaju svoj što-bitak, također i “sat” i “pti-
ca”, i svako od njih ima i svoj da-bitak i kako-bitak.
Poima li se njima samo “zbiljnost” ili i mogućnost i nužnost, jesu
li ti “modaliteti” modaliteti zbiljnosti? Oni sami uvijek jedan među
drugima, dakle čega su modaliteti?
Je li u smislu i vidokrugu provodnog pitanja prvo dovoljno upu-
titi na razlike prisutnosti i odsutnosti, recimo kod predručnoga i pri-
ručnoga?
U svakom slučaju, iz neposrednog “mišljenja” te razlike ne može
se pokazati ništa što bi je određivalo kao vidokrug i istinu sve dok
ustrajemo u tom mišljenju kao posljednjem i prvom.
Neko puko formalno dijalektičko razmatranje odnosa essentiae i
existentiae, što znači razmatranje koje prihvaća razliku kao jedno-
stavno danu i palu s neba, ostaje prazna skolastika koja je obilježena
baš time što ostaje bez vidokruga i osvještenja istine s obzirom na
226
150. Iskon razlikovanja onoga što i da nekog bića
pojmove o bićevnosti u širokom smislu. Tada je izlaz objašnjenje
“bitka” iz najvišeg bića kao od njega spravljenog i mišljenog.
Ali ostaje povijesna činjenica da razvoj provodnog pitanja već
rano nailazi na to razlikovanje u samoj bićevnosti, već rano! Kada?
Tada kada se biće protumačilo u svjetlu onoga ἰδέα, οὐσία. Zašto
ovdje i u to doba? (usp. Doigra, 110. ἰδέα, platonizam i idealizam)
Formalistično se može reći: svaki “ustroj” ima svoj način i svaki na-
čin je način nekog ustroja. Dakle to dvoje pripada zajedno. I u tome
je uputa na jednu skrivenu sjedinjenu-bogatiju bit bićevnosti.
Nisu essentia i existentia ono bogatije i posljedica nekoga jed-
nostavnog nego, obratno, određeno osiromašenje jedne u sebi bo-
gatije biti bytka i njegove istine (njezina vrijeme-prostornost kao
bezdan).
Sljedeći korak koji se u toj raspravi mora učiniti jest: mišljenje
grčke οὐσία kao predočavanje, νοεῖν, otvoriti prema njegovu vido-
krugu i temelju te izdignuti na vidjelo obilježje te οὐσία kao postoja-
ne prisutnosti. Danas se govori kao da je to uvijek bilo poznato. To je
točno, a ipak i nije: točno je ukoliko se neizrečeno podrazumijevaju i
pred-razumijevaju postojanost i prisutnost; a ipak nije točno ukoliko
baš one nisu podignute u znanje kao takve i pojmljene kao “vremen-
ski” karakteri jednog iskonskog vremena (vrijeme-prostora) i, što je
još bitnije, otuda prvo učinjene pitanjem.
150. Iskon razlikovanja onoga što i da nekog bića*
Biće je pritom već određeno u svojoj bićevnosti i to kao ἰδέα,
izgled, i sámo opet kao postojana prisutnost. Ukoliko su u toj ἰδέα
obje vrijeme-prostorne odredbe?
pribivanje (v) kao sabiranje onoga što prosijava, izgleda – što.
postojanost (v) kao istrajnost i trajanje – da izgled nije odsutan.
postojanost (p) ono ispunjavajuće, koje tvori opstojnost.
pribivanje (p) davanje prostora, ono kamo koraka unatrag, da
nešto postoji.
* usp. Doigra, 98. Nabačaj bićevnosti na postojanu prisutnost; 110. ἰδέα, plato-
nizam i idealizam; usp. predavanje u ljetnom semestru 1927. “Die Grundprobleme
der Phänomenologie” (Gesamtausgabe Band 24)
227
 IV. SKOK
Uvijek svaka od odredaba, prisutnost i postojanost, ujedno vre-
menito i prostorno i svaki put polazeći kako od vremenovanja tako
i iz prostorovanja ono razlikovanje koje nam je kao što i da bića i
previše uobičajeno i neupitno.
Ali odakle uvijek ta dvostrukost u vremenovanju i prostorovanju?
Iz njihove temeljne biti odmaknuća i namaknuća i to ukorijenjeno u
biti istine (usp. Utemeljenje, 242. Vrijeme-prostor kao bez-temelj).
Ako se istina onoga što i da kao odredaba bićevnosti ne opita s
njom (vrijeme-prostor), onda sva razmatranja essentiae i existentiae
ostaju prazno naguravanje raskorijenjenih pojmova, kako to poka-
zuje već srednji vijek.
Ali bićevnost se već temelji na skrivenom “razlikovanju” bytka i
bića koje se ne može ukinuti.
151. Bitak i biće*
To razlikovanje prvo iz provodnog pitanja o bićevnosti i tu je za-
pelo (usp. Doigra, 110. ἰδέα, platonizam i idealizam). Ali i u drugom
početku to razlikovanje ima svoju istinu, štoviše tek je sada zadobi-
va. Jer sada, kada pitanje više nije od “mišljenja” prema bićevnosti
(ne bićevnost i mišljenje, nego “bitak i vrijeme”, prijelazno razu-
mljeni), to “razlikovanje” imenuje ono područje dogođaja uzbivanja
bitka u istini, tj. u njezinu sklanjanju, čime biće kao takvo tek ulazi
u ono tu (usp. Utemeljenje, 227. O biti istine, str. 353???).
Ono tu je zbivajuće, do-gođeno i ustojno poprište trenutačnog
preokreta za krčevinu bića u dogođenju. Razlikovanje nema više ni-
šta od onog neosnovanog samo logički-kategorijalno-transcenden-
talno shvaćenoga i trebanoga. Puka predodžba bitka i bića kao razli-
kovanih sada ništa ne kazuje i vodi u zabludu utoliko što se zadržava
u pukom predočavanju.
Ono što je u njoj mislilački otvoreno uopće se može ukupnosno
misliti samo u cijeloj fugi nabačaja tu-bitka.
* usp. Skok, 152. Stupnjevi bytka
228
152. Stupnjevi bytka
152. Stupnjevi bytka*
Odakle stupnjevanje? Već na temelju grčke ἰδέα i blizine njoj,
usp. npr. Platonovu “Državu”; no ovdje su stupnjevi “bića” odnosno
ne-bića k biću sve do ὄντως ὄν.
Zatim prije svega novoplatonističko stupnjevanje!
Kršćanska teologija – ens creatum i analogia entis.
Svugdje gdje je neko summum ens. Leibniz: usnule monade ↔
središnja monada. Sve u jednom novom novoplatonističkom siste-
matskom obliku u njemačkom idealizmu. Ukoliko sve to potječe od
Platona i platonizam je, sve su to uvijek samo stupnjevi bića kao
različita ispunjenja najviše bićevnosti.
Postoje li, pitano polazeći od istine bitka kao dogođaja, uopće
stupnjevi te vrste i čak stupnjevi bytka?
Sjetimo li se razlikovanja bytka i bića kao dogođenja tu-bitka i
sklanjanja bića i uzmemo li u obzir da je ovdje sve posve povije-
sno te neka platonističko-idealistička sistematika nije moguća jer
je nedostatna, onda ostaje pitanje kako urediti ono živo, “prirodu”
i njezino neživo, kao što su pribor, makinacija, djelo, čin, žrtva i
njezina istinosna snaga (iskonskost sklanjanja istine i time uzbivanje
dogođaja). Svaki predodžbeni i računski poredak ovdje je izvanjski,
bitna je samo povijesna nužnost u povijesti istine bytka čije doba
počinje.
Kako stoji s “makinacijom” (tehnikom) i kako se u njoj sabire sve
sklanjanje odnosno prije toga kako se u njoj u učvršćuje vladavina
napuštenosti od bitka?
Bitna je povijesna snaga sklanjanja koja utemeljuje tubitak i od-
lučnost za sklanjanje i njegov domet za opstojnost dogođaja.
No ne ostaje li usprkos tome neki put, bar pripremni, da se na
način “ontologijâ” različitih “područja” (priroda, povijest) stvori
neki vidokrug bitkovnog nabačaja i tako postane moguće iskusiti ta
područja na nov način? Tako nešto može postati nužno kao prijelaz;
ali to ostaje zavaravajuće ukoliko je otuda lako otkliziti u neku siste-
matiku ranijeg stila.
* usp. Skok, 132. Bytak i biće, 154. “Život”
229
 IV. SKOK
No ako je “poredak” neki udes koji je podređen tvorbi povijesti i
rješenju njezine tajne, onda taj udes može, štoviše mora i sâm imati
neko područje i put; osvještenju se ne može podmetnuti bilo koji put
sklanjanja (recimo tehnika).
Ovdje valja podsjetiti da je sklanjanje uvijek prepiranje prijepora
svijeta i zemlje, da se oni, naizmjence se nadvisujući, podrivaju i
sklanjanje istine odigrava se prvo i prije svega u njihovu suprotstav-
ljanju.
Svijet je “zemaljski” (zemljan), zemlja je svjetovna. Zemlja je u
tom pogledu iskonskija od prirode jer je povezana s poviješću. Svi-
jet je viši od onoga samo “stvorenoga” jer je povijesnotvoran i tako
najbliže dogođaju.
Ima li prema tome bytak stupnjeve? Zapravo ne; ali nema ih niti
biće. Ali odakle i kakvog je smisla raznolikost sklanjanja? To se
ne može objasniti niti se može izvesti naknadnim izračunom nekog
plana providnosti. Ali jednako tako malo znači i puko prihvaćanje
u predočavanju, nego je važna odluka u povijesnim nužnostima iz
doba povijesti bitka.
Što treba biti tehnika? Ne u smislu nekog ideala, nego kako ona
stoji unutar nužnosti da se prevlada napuštenost od bitka odnosno da
se iz temelja stavi na odlučivanje? Je li ona povijesni put do kraja,
do pada posljednjeg čovjeka natrag u tehniziranu životinju koja ti-
me gubi čak i iskonsku životinjskost integrirane životinje, ili se ona
može, prethodno preuzeta kao sklanjanje, integrirati u utemeljenje
tu-bitka?
I tako smo na trenutak pošteđeni odluke za bilo kakvu vrstu skla-
njanja, odnosno onoga pokraj čega prolazimo i jednostavno propa-
damo.
153. Život
Može se, budući da je sve živo organizmično, a to znači tjelesno,
to tjelesno promatrati kao stvar, a stvar mehanički. Štoviše, postoje
i stanovite zadaće koje zahtijevaju takvo promatranje: mjerenja ve-
ličine i težine (koja se, naravno, odmah nalaze u vidokrugu nekog
tumačenja s obzirom na ono živo).
230
154. “Život”
Ali ostaje pitanje da li ono što se ovdje na taj način (mehanički)
može ikada vodi onome što se prvo i prije svega mora, pretpostavi
li se da je nužan neki temeljni odnos spram živoga. Ukoliko je to
točno? Što su nam još biljka i životinja kada oduzmemo korisnost te
uljepšavanje i zabavu?
Ta živo je ono lišeno napora, što je najteže vidjeti kada je sve
usmjereno prema onome napornom i njegovu prevladavanju i kreće
se u makinaciji!
Može li postojati “biologija” sve dok nedostaje temeljni odnos
spram živoga, sve dok ono živo nije postalo drugim odjekom tu-
bitka?
Ali mora li postojati “biologija” ako ona svoje pravo i svoju nuž-
nost izvodi samo iz vladavine znanosti unutar novovjekovne ma-
kinacije? Neće li svaka biologija nužno razoriti ono “živo” i one-
mogućiti temeljni odnos spram njega? Ne mora li se odnos spram
“živoga” tražiti sasvim izvan “znanosti”, i u kojem se prostoru taj
odnos treba držati?
Ono “živo” će, poput svega što se može opredmetiti, napretku
znanosti nuditi beskrajne mogućnosti, a ipak ujedno sve više izmi-
cati što više sama znanost ujedno postaje lišenom temelja.
154. “Život”*
jedan “način” bićevnosti (bytka) bića. Početno otvaranje bića
prema njemu u pohranjivanju samstva. Prvo zamračenje u pohra-
njivanju samstva utemeljuje omamu živoga u kojoj se provodi sve
uzbuđenje i pobudivost te različiti stupnjevi tame i njezina razvoja.
Zamračenje i bit instinkta. Pohranjivanje samstva i prvenstvo
“rodnog pojma”, koji ne zna ni za kakvo “pojedinačno” kao sam-
stveno.
Zamračenje i lišenost svijeta. (Ranije nego siromaštvo svijeta!
Omogućava pogrešno tumačenje. Kamen nije čak ni lišen svijeta, jer
je čak bez zamračenja.)
* usp. Skok, 152. Stupnjevi bytka; usp. biologizam, u: Doigra, 110. ἰδέα, plato-
nizam i idealizam, str. 221???f.
231
 IV. SKOK
Ukrućenje i pad života iz početnog otvaranja. Odgovarajuće tome
nema ni zatvaranja ukoliko se ne uzima i ono živo – “zemlja” (ka-
men, biljka, životinja). Kamen i rijeka ne bez biljke, životinje. Kako
stoji i pada odluka za “život”? Osvještenje “onoga biološkog”.
155. Priroda i zemlja
Priroda, izdvojena iz bića prirodnom znanošću, što se njoj zbiva
zbog tehnike? Sve veće razaranje “prirode” ili, bolje rečeno, raza-
ranje koje se jednostavno kotrlja prema svojemu kraju. Što je ona
nekada bila? Poprište trenutka nadolaska i boravka bogova, kada je,
još φύσις, počivala u bivanju samog bytka.
Otada je ona uskoro postala neko biće, a zatim čak i suprotnost
“milosti” te poslije tog srozavanja posve izložena stisku proračuna-
vajuće makinacije i privređivanja.
I naposljetku je još ostao “krajolik” i prilika za odmor i to sada
još i izračunato do divovskih razmjera i pripremljeno za mase. A
zatim? Je li to kraj?
Zašto zemlja šuti pri tom razaranju? Jer joj nije dopušten prijepor
s nekim svijetom, jer joj nije dopuštena istina bytka. Zašto nije? Jer
ta divovština čovjek što je više div to manjim postaje?
Mora li se od prirode odustati i prepustiti je makinaciji? Možemo
li još iznova tražiti zemlju? Tko će rasplamsati onaj prijepor u koje-
mu ona nalazi svoju otvorenost, u kojemu se zatvara i jest zemlja?
156. Krševitost
Da bismo je znali u njezinu sklopu, moramo iskusiti bezdan (usp.
istina) kao pripadan dogođaju.
Bivanje bytka filozofiji će ostati uvijek zatvoreno sve dok ona
misli da se bitak može znati i takoreći sastaviti recimo izmudrija-
njem različitih pojmova modaliteta. Zanemarimo li upitnost iskona
modalitetâ, ovdje je presudno jedno: skok u bytak kao dogođaj; i tek
se iz toga otvara krševitost. Ali upravo je za taj skok potrebna najdu-
ža priprema, a ona u sebi uključuje potpuno odvajanje od bitka kao
bićevnosti i “najgeneralnije” odredbe.
232
157. Krševitost i “modaliteti”
Hoće li se jednom neki bolje opremljen mislilac odvažiti na skok?
On će u svojem stvaralačkom osjećaju morati zaboraviti dosadašnji
način piitanja o bitku, tj. o bićevnosti. Taj zaborav nije gubitak ne-
čega što se još treba posjedovati nego preobrazba u jedno iskonskije
stanje piitanja.
No ovdje se mora biti naoružan za neiscrpnost jednostavnoga ka-
ko ono više ne bi izmicalo pogrešnim tumačenjem kao ono prazno.
Ono jednostavno, u kojemu se sabralo sve bivanje, mora se ponovno
naći u svakom biću – ne, ovo u onome. Ali ono postižemo samo time
što ovo, svaku stvar, čuvamo u prostoru njezine tajne i ne mislimo
kako ćemo raščlambom našeg već čvrstog poznavanja njezinih svoj-
stava ugrabiti bytak.
To raščlanjivanje i zadržavanje nekog iskustva kao iskustva na-
prosto bilo je nekada nužno da bi Kant uopće mogao ukazati na ono
što treba izražavati “transcendentalna” vrsta spoznaje. I čak i da bi
se mogli zbiti to upućivanje i njegov razvoj u Kantovu djelu moralo
je prethoditi pripremanje kroz mnogo stoljeća.
Što da tada očekujemo od svojega prvog opipavanja kada je po-
trebno još nešto sasvim drugo, za što Kant može biti samo daleka
predigra, a i to samo ako se to već pojmilo iz iskonskije zadaće.
Što znači kada se na kraju analitike načelâ, i time predodređujući
sve što je prethodilo, raspravlja o “modalitetima”?
157. Krševitost i “modaliteti”
“Modaliteti” su modaliteti bića (bićevnosti) i još ne kazuju baš
ništa o krševitosti samoga bytka. Ona može postati pitanjem tek ka-
da istina bytka zabljesne kao dogođaj, naime kao ono što je bogu
potrebno stoga što mu pripada čovjek (usp. Posljednji bog, 256. Po-
sljednji bog). Modaliteti tako zaostaju za krševitošću kao bićevnost
za istinom bytka; i pitanje o modalitetima nužno ostaje ograničeno
okvirom provodnog pitanja, nasuprot čemu je zadaća temeljnog pi-
tanja samo propitivanje krševitosti.
Krševitost ima svoju prvu i najveću mjeru u potrebi boga u jed-
nom i pripadnosti (bytku) čovjeka u drugom smjeru. Ovdje bivaju
padovi boga i uspon čovjeka kao onoga utemeljenog u tubitku. Kr-
233
 IV. SKOK
ševitost je unutarnja, neizračunjiva nezgrapnost do-gođenja, bivanja
bytka kao središta koje se rabi i pruža pripatke te ostaje u odnosu
istodobno s prolaskom boga i poviješću čovjeka.
Dogođaj prevlašćuje boga čovjeku time što njega privlašćuje bo-
gu (usp. Predpogled, 7. Iz dogođaja, str. 26???f.).
Tu-bitak i dakle čovjek bezdano je utemeljen u dogođaju ako mu
uspije uskok u stvaralačkom utemeljenju.
Ovdje se događa uskraćivanje i izostanak, spopad i slučaj, suzdr-
žanost i uznošenje, sloboda i stisak. To se događa, tj. pripada bivanju
samog dogođaja. Svaka vrsta razvrstavanja i pomicanja i miješanja
“kategorija” ovdje zakazuje jer se kategorije izriču polazeći od bića
i o njemu, jer nikada ne imenuju i ne poznaju sam bytak.
Tako se prolazak i dogođaj i povijest nikada ne mogu misliti kao
vrste “kretanja” jer kretanje (čak i mišljeno kao μεταβολή) uvijek
ostaje povezanim s onime ὄν kao οὐσία, u koji odnos pripadaju i
δύναμις i ἐνέργεια i njihovi kasniji izdanci.
Ali prije svega, u nekoj se “tablici” ni u bilo kakvoj drugoj raz-
diobi nekog sistema ne može nabrojati i prikazati ono što tvori unu-
tarnju nezgrapnost dogođaja i već u skladu s dogođenjem ostaje za-
krivenim ili istupa, nego je svako kazivanje o krševitosti mislilačka
riječ o bogu koja je upućena čovjeku te time u tu-bitak i tako u pri-
jepor svijeta i zemlje.
Ovdje nema istražujućeg raščlanjivanja “struktura”, ali još manje
nekog mucanja u pukim “znakovima” koje se pretvara da o nečemu
govori.
Bijeg u “šifre” samo je posljednja posljedica ne prevladane nego
upravo pretpostavljene “ontologije” i “logike”.
Kazivanje posljednjeg mišljenja stoji izvan razlike pojma i šifre.
158. Krševitost i “modaliteti”*
Porijeklo i vladavina “modalitetâ” još su upitniji od tumačenja
bića kao ἰδέα, kako se ono utvrdilo tijekom povijesti filozofije da bi
postalo takoreći po sebi danom “problematikom”.
* usp. predavanje u zimskom semestru 1935/36 “Die Frage nach dem Ding. Zu
Kants Lehre von den transzendentalen Grundsätzen” (Gesamtausgabe Band 41)
234
159. Krševitost
Za porijeklo je važno prvenstvo “zbiljnosti” (usp. također exi-
stentia kao temeljna razlika spram essentiae), zbiljnost kao ἐνέργεια
te mogućnost i nužnost takoreći njezini rogovi.
No ἐνέργεια pravcato pojmljena iz nerazvijene φύσις, koja se u
svjetlu μεταβολή raščlanjuje kao bićevnost. Zašto μεταβολή? Zato
što je, za predujmljujuće izražavanje onoga postojanog i prisutnog,
μεταβολή, pogotovo kao φορά, sama suprotnost naprosto i stoga ono
što dopušta da se polazeći od toga kao jednoga drugog naznačujući
vrati na οὐσία. Ovdje je jezgra Aristotelove “ontologije”.
159. Krševitost
Jedna bitna napuklina je bitak u svinutosti natrag (sposobnost,
ali ne polazeći od mogućnosti, koja se dosada uvijek mislila samo iz
bića kao danoga).
Ta napuklina raskoljena i tako složno zjapeća kao gospod-stvo,
iskon u predskoku. Gospod-stvo jest, bolje rečeno biva, kao zavje-
štaj, nije sámo zavještano nego zavještava stalnu iskonskost. Posvu-
da gdje se biće treba preobraziti iz bytka, tj. treba biti utemeljeno,
nužno je gospodstvo.
Gospodstvo je nužnost slobodnoga za slobodno. Ono vlada i biva
kao neuvjetovanost u području slobode. Njegova se veličina sastoji
u tome što mu nije potrebna nikakva moć te stoga nikakva sila, a
ipak ostaje djelo-tvornijim od njih, premda na pravlastiti način svo-
je postojanosti (naizgled dugo prekinute stalnosti s njim povezanih
trenutaka).
Moć – sposobnost osiguranja nekog posjeda od mogućnosti sile.
Kao osiguranje ona se uvijek odnosi spram neke suprotstavljene mo-
ći i zato nikada nije iskon.
Sila – ne-moćna provala jedne sposobnosti mijenjanja u biće bez
predskoka i bez iz-gleda na mogućnosti. Posvuda gdje se biće treba
promijeniti bićem (ne iz bytka) nužna je sila. Svaki čin je čin sile, na
taj način da se ovdje silom ovladava putem moći.
235
 IV. SKOK
160. Bitak na smrt i bitak
U najzakrivenijim likovima on je poticaj na najvišu povijesnost i
tajni temelj odlučnosti za najkraću stazu.
No bitak na smrt, razvijen kao odredba biti istine tu-bitka, u sebi
sadrži dvije temeljne odredbe krševitosti i njezin je najčešće nespo-
znat odraz u onome tu:
Prvo, ovdje se skriva bitna pripadnost onoga ništa bitku kao ta-
kvom, što ovdje, u odlikovanom tu-bitku kao utemeljenju istine bit-
ka, samo dolazi na vidjelo u jedinstvenoj oštrini.
Zatim bitak na smrt skriva nedokučivu puninu biti “nužnosti”,
opet kao nužnosti jedne napukline samoga bitka; bitak na smrt po-
novno tubitkovno.
Sraz nužnosti i mogućnosti. Samo u takvim područjima može se
naslutiti što uistinu pripada onome čime se “ontologija” bavi kao
blijedom i praznom smjesom “modalitetâ”.
161. Bitak na smrt
Ono što se pod time pred-mislilo u kontekstu “Bitka i vremena” i
samo tu, što znači “fundamentalnoontološki”, a nikada antropološki
i “svjetonazorski” mišljeno, to još nitko nije slutio niti se odvažio
misaono tražiti.
Jedincatost smrti u čovjekovu tu-bitku pripada u najiskonskiju
odredbu tu-bitka, naime da je on do-gođen od samoga bytka kako bi
utemeljio njegovu istinu (otvorenost sebeskrivanja). U neobičnosti
i jedincatosti smrti otvara se ono najneobičnije u svem biću, sam
bytak, koji biva kao začuđenje. Ali da bi se uopće moglo nešto slu-
titi o toj najiskonskijoj povezanosti s običnog i istrošenog stajališta
običnog mnijenja i računanja, prvo se u svoj oštrini i jedincatosti
morao učiniti vidljivim odnos tu-bitka spram same smrti, veza iz-
među odlučnosti (otvaranja) i smrti, pred-hodnja. Ali ta pred-hodnja
k smrti ipak ne zato da bi se postiglo puko “ništa” nego, obratno, da
bi se posve i iz krajnjega otvorila otvorenost za bytak.
No sasvim je u skladu s tim da se, ako se ovdje ne misli “funda-
mentalnoontološki” s namjerom utemeljenja istine bytka, ušuljaju i
236
162. Bytak na smrt
prošire najgora i najbesmislenija pogrešna tumačenja i da se, narav-
no, iz toga napravi jedna “filozofija smrti”.
Pogrešna tumačenja upravo tog odlomka u “Bitku i vremenu”
najjasniji su znak nemoći, koja je još u punom cvatu, da se razumije
ondje pripremljeno pitanje, što znači da se uvijek ujedno misli iskon-
skije i stvaralački se nadilazi samoga sebe.
Da je smrt nabačena u bitnoj povezanosti s iskonskom budućno-
snošću tubitka u njegovoj fundamentalnoontološkoj biti, to pak prvo
u okviru zadaće koju ima “Bitak i vrijeme” znači: ona se nalazi u
povezanosti s “vremenom”, koje je postavljeno kao područje naba-
čaja istine samoga bytka. Već je to naputak, dovoljno razgovijetan
za onoga koji također želi pitati, da se ovdje pitanje o smrti nalazi
u bitnom odnosu spram istine bytka i samo u tom odnosu; dakle da
se ovdje nikada i nipošto smrt ne shvaća kao nijekanje bytka ili čak
smrt kao “ništa” za bit bytka, nego upravo suprotno: smrt je najviše
i krajnje svjedočanstvo bytka. Ali to može znati samo onaj koji može
iskusiti i suutemeljiti tu-bitak u pravosti samobitka, koji se ne misli
moralno-osobno nego uvijek iznova i samo “fundamentalnoontološ-
ki”.
162. Bytak na smrt
pojmiti kao odredbu tu-bitka i samo tako. Ovdje se uzima krajnja
mjera vremenitosti i time se dovodi u odnos prostor istine bytka,
objavljuje se vrijeme-prostor. Dakle ne kako bi se “bytak” zanijekao
nego kako bi se položio temelj njegove punobitne potvrdivosti.
No kako je jadno i jeftino izdvojiti izraz “bitak na smrt”, na nje-
mu si složiti neki grubi “svjetonazor” i tada taj svjetonazor unijeti u
“Bitak i vrijeme”. Ta zamisao naizgled osobito dobro uspijeva, jer
u toj se “knjizi” i inače govori o onome “ništa”. Otuda lako slijedi
zaključak: bitak na smrt, tj. bitak na ništa, i to kao bit tubitka! I to
kao ne bi bio nihilizam.
Ali nije stalo do toga da se bitak čovjeka rastvori u smrt i proglasi
pukom ništetnošću nego obratno: želi se smrt uvući u tubitak kako bi
se svladalo njegovo bezdano prostranstvo i tako potpuno izmjerilo
temelj mogućnosti istine bytka.
237
 IV. SKOK
Ali ne mora svatko provoditi taj bytak na smrt i u toj pravosti pre-
uzimati samstvo tu-bitka, nego je ta provedba nužna samo u okružju
zadaće utemeljenja pitanja o bytku, zadaće koja naravno ne ostaje
ograničena na filozofiju.
Provedba bitka na smrt dužnost je samo misliocima drugog po-
četka, ali za nju može znati svaki bitan čovjek među onima koji će
stvarati u budućnosti.
Bitak na smrt ne bi bio pogođen u svojoj bitnosti kada učenim
filozofima ne bi pružao priliku za dosadna ismijavanja, a novinskim
piskaralima pravo da pametuju.
163. Bitak na smrt i bitak
uvijek se mora poimati kao odredba tu-bitka, što znači: sam tu-
bitak ne iscrpljuje se u tome nego, obratno, u sebi uključuje bitak
na smrt i tek je tim uključivanjem potpun, bez-dan tu-bitak, tj. ono
“između” koje “dogođaju” pruža trenutak i poprište i tako može po-
stati pripadnim bitku.
“Svjetonazorski”, bitak na smrt ostaje nedostupan, i ako se po-
grešno tumači kao da se time želi naučavati smisao bitka uopće i
stoga njegova “ništetnost” u običnom smislu, onda je sve istrgnuto
iz bitne povezanosti. Ne provodi se ono bitno, naime ukupnosno mi-
šljenje tu-bitka, u čijoj se krčevini skrivajući raskriva punina bivanja
bytka.
Smrt ovdje ne dolazi u područje utemeljujućeg osvještenja zato
da bi se “svjetonazorski” naučavala neka “filozofija smrti” nego da
bi se prvo došlo do temelja pitanja bitka te se tu-bitak kao bez-te-
meljni temelj otvorio, doveo u nabačaj, tj. razumio u smislu “Bitka
i vremena” (ne recimo zato da bi se smrt učinila “razumljivom” za
novinska piskarala i malograđane).
238
165. Bit kao bivanje
164. Bivanje bytka*
Ako biće “jest”, onda ne može biti i bitak, inače bi se on morao
postaviti kao biće i time kao neko svojstvo i dodatak biću, a pitanje
o njemu time bi potonulo iza prvog početka. Tako se bytak još uopće
ni na koji način ne bi ispitivao, već bi se poricao, a time bi se također
zakrivalo “biće”.
Bitak nije, no ipak ga ne možemo izjednačiti s onime ništa. No s
druge strane moramo se odlučiti na to da bytak postavimo kao ono
ništa, ako “ništa” znači ne-biće. No bytak sada povrh takvog “ništa”
ne “jest” opet “nešto”, takvo pri čemu bismo, kao nečemu što se za-
tječe, mogli zastati i predočavati ga. Mi kažemo: bytak biva, i pritom
ipak opet posežemo i služimo se jednim imenovanjem koje jezično
pripada biću (usp. bivanje – pri-bivanje).
Ali ovdje u ovoj krajnosti riječ se mora poslužiti silom i bivanje
ne treba imenovati nešto što opet još leži povrh bytka nego nešto što
izražava njegovo najunutarnjije, do-gođenje, ono povratno titranje
bytka i tu-bitka u kojemu to dvoje nisu dani polovi nego sâm čisti
istitraj.
Jedincatost toga i ono nepred-očivo u smislu nečega samo pri-
bivajućega najodlučnija su zaštita odredaba bićevnosti kao ἰδέα i
γένος, odredaba koje su na početku nužne kada se, polazeći od “bi-
ća” kao φύσις, prvi put kreće prema bytku.
165. Bit kao bivanje**
“Bit” ne više κοινόν i γένος one οὐσία i onoga τόδε τι (ἕκαστον),
nego bivanje kao zbivanje istine bytka i to u njegovoj punoj povije-
sti, koja svaki put uključuje sklanjanje istine u biće.
No budući da se istina mora utemeljiti u tu-bitku, bivanje bytka
može se izboriti samo u postojanosti koju ono tu izdržava u tako
određenom znanju.
Bit kao bivanje nikada nije samo pred-očiva nego se shvaća samo
u znanju vrijeme-prostornosti istine i njezina pojedinog sklanjanja.
* usp. Skok, Bit bytka
** usp. “razlikovanje“
239
 IV. SKOK
Znanje biti zahtijeva i sámo jest uskok u tu-bitak. Stoga se nikada
ne može steći pukim općenitim razmatranjem danoga i njegova već
utvrđenog tumačenja.
Bivanje ne leži “iznad” bića i od njega odvojeno, nego biće stoji
u bytku i samo u njemu, stojeći u nj i uklonjeno, ima svoju istinu kao
ono istinito.
Zajedno s tim pojmom bivanja sada se mora postaviti i pojmiti
i “razlikovanje” bytka i bića te sve ono što se na tom razlikovanju
temelji, ukoliko na “stranu” bićevnosti pada sve “kategorijalno” i
“ontološko”.
166. Bivanje i bit*
pojmljeni kao zbivanje istine bytka. Bytak se ne može prenijeti
natrag na bivanje, jer bi ono sámo postalo nekim bićem. Pitanje o
bitku biti moguće je i nužno samo unutar postavljanja biti kao κοινόν
(usp. kasnije pitanje univerzalija). Ma kako se odgovorilo na to pita-
nje, sama “bit” uvijek se snižava.
Pojam “biti” ovisi o načinu piitanja o biću kao takvom odnosno o
bytku te zajedno s tim o načinu pitanja o istini filozofskog mišljenja.
I u pitanju istine nameće se obrat: bit istine i istina biti.
Kada pitamo o “biti” u uobičajenom smjeru, tada pitamo o tome
što “čini” neko biće onim što ono jest, dakle o tome što tvori njegovo
što-stvo, o bićevnosti bića. Bit je ovdje samo druga riječ za bitak (ra-
zumljen kao bićevnost). I odgovarajuće tome bivanje znači dogođaj
ukoliko se on događa u onome što mu je pripadno, istini. Zbivanje
istine bytka, to je bivanje; dakle nikada i nipošto neki način bitka ko-
ji bi opet pripadao još i bytku ili čak po sebi postojao iznad njega.
Čime se ta vrsta naizgled pravcatog daljnjeg piitanja (biće – nje-
gov bitak – i opet bitak bitka itd.) mora presjeći i ponovno uputiti
u pravcato piitanje? Sve dok se ostaje kod οὐσία čini se da se više
ne može naći neki temelj piitanja-dalje-ne-više-na-isti-način. Ostaje
samo skretanje u επέκεινα.
* usp. Predpogled, Početno mišljenje
240
167. Uvježbavanje bivanja
Čim “bitak” više nije ono pred-očivo (ἰδέα) i čim se prema tome
više ne misli apstrahiran od bića i od njega “odvojen” (iz pomame
da se shvati što čišće i nepomiješano), čim se bytak iskusi i misli
kao ono (u jednom iskonskom smislu vrijeme-prostora) istodobno
s bićem: kao njegov temelj (ne uzrok i ratio), on više sam ne pruža
povoda da se sada opet pita još i o njegovom vlastitom “bytku”, kako
bi se tako pred-očavajući još više udaljio.
U smjeru tog osvještenja prvo se može izložiti povijesni slijed
pojmova biti koji su se pojavili unutar povijesti provodnog pitanja
kao niti vodilje piitanja o bićevnosti:
1. οὐσία kao ἰδέα
2. οὐσία u Aristotelovu izlaganju u Met. Z H Θ
3. essentia srednjega vijeka
4. possibilitas kod Leibniza (usp. vježbe o Leibnizu)
5. “uvjet mogućnosti” kod Kanta, transcdendentalni pojam biti
6. dijalektičko-apsolutni idealistički pojam biti kod Hegela.
167. Uvježbavanje bivanja
Bit se samo pred-očava, ἰδέα. No bivanje nije samo spoj onoga
što i kakobitka i tako neka bogatija predodžba, nego iskonskije je-
dinstvo toga dvoga.
Bivanje ne pripada svakom biću, štoviše zapravo samo bitku i
onome što pripada njemu samom, istini.
Polazeći od bivanja bitka sada se mijenja i ranija “bit”, u skladu
s uključivanjem provodnog pitanja u temeljno pitanje.
Bivanje je ono što moramo uvježbati. To ovdje znači “izkustvo”;
uvježbavanje, kako bismo stajali u njemu i izdržali ga, što se zbiva
kao tu-bitak i njegovo utemeljenje.
241
 V. UTEMELJENJE *
UTEMELJENJE

Tu-bitak
Istina
Vrijeme-prostor

* usp. pitanje istine kao pred-pitanje

242 243
 a) Tu-bitak i nabačaj bitka

168. Tu-bitak i bytak*

Tu-bitak znači do-gođenje u dogođaju kao biti bytka. Ali samo na

temelju tu-bitka bytak dolazi do istine.
No gdje biljka, životinja, kamen i more i nebo postaju bivstvuju-
ći, a da ne otpadaju u predmetnost, tu vlada izmaknuće (uskraćiva-
nje) bytka, on kao izmaknuće. A izmaknuće je stvar tu-bitka.
Napuštenost od bitka prvo je svitanje bytka kao sebeskrivanja iz
noći metafizike, kroz koju se biće proguralo u pojavu i time predmet-
nost te je bytak postao naknadnim dodatkom u liku apriorija.
No kako bezdano iskrčena mora biti krčevina za sebeskrivanje
da se izmaknuće ne bi površno pojavljivalo kao neko puko ništetno
nego vladalo kao dar.

169. Tu-bitak**

Najvećoj strogosti prisnog titranja tu-bitka pripada to da ne broji

bogove niti na njih računa, a pogotovo ne s jednim jedinim.
Pripadno uvijek svakome, ugođeno u neočekivane, to nebrojanje
bogova daleko je od svake proizvoljnosti puštanja da sve važi. Jer
već je to nebrojanje posljedica jednog iskonskijeg tu-bitka: njegove
sabranosti na klonjenje, bivanje bytka. Rečeno preživjelim jezikom
metafizike, to kazuje: uskraćivanje kao bivanje bytka najviša je zbilj-

* usp. osvještenje, 448???ff.

** usp. Skok, 121. Bytak i biće

244 245
 V. UTEMELJENJE
nost najvišeg mogućega kao mogućega i time je prva nužnost. Tu-
bitak je utemeljenje istine te najjednostavnije krševitosti.
170. Tu-bitak
ne takav koji bi se mogao jednostavno naći na danom čovjeku,
nego iz temeljnog iskustva bytka kao dogođaja proiznuđen temelj
istine bytka, kojim se temeljem (i njegovim utemeljenjem) čovjek iz
temelja preobražava.
Tek sada pad onoga animal rationale, u što bismo upravo iznova
mogli naglavačke pasti, posvuda gdje se ne znaju niti prvi početak i
njegov kraj niti nužnost drugog početka.
Pad dosadašnjeg “čovjeka” moguć je samo iz jedne iskonske isti-
ne bytka.
171. Tu-bitak*
u utemeljenju bivajući temelj budućeg čovjekova bitka.
Tu-bitak – briga.
Čovjek na tom temelju tu-bitka:
1. tragač bytka (dogođaj)
2. čuvar istine bitka
3. stražar tišine prolaska posljednjeg boga.
Tišina i iskon riječi.
No prvo je sámo utemeljenje tu-bitka prijelazno-tražeće, briga,
vremenitost; vremenitost na temporalnosti: kao istina bytka. Tu-bi-
tak se odnosi spram istine kao otvorenosti sebeskrivanja, određen
razumijevanjem bitka. Nabacujući ono otvoreno za bitak. Tu-bitak
kao nabacivanje istine bytka (“tu”).
172. Tu-bitak i pitanje bitka
U “Bitku i vremenu” tu-bitak se još nalazi u prividu “antropološ-
koga” i “subjektivističkoga” i “individualističkoga” itd., a ipak je u
* usp. Überlegungen V, 82f. “Platon“
246
173. Tu-bitak
vidu suprotnost svega toga; naravno, ne kao ono prvo i samo namje-
ravano, nego to suprotno posvuda samo kao nužna posljedica odlu-
čujuće preobrazbe “pitanja bitka” iz provodnog u temeljno pitanje.
“Razumijevanje bitka” i na-bačaj i to kao bačen! Bitak-u-svijetu
tubitka. No “svijet” nije kršćansko saeculum i poricanje boga, atei-
zam! Svijet iz biti istine i onoga tu! Svijet i zemlja (usp. predavanje
o umjetničkom djelu*).
173. Tu-bitak
je kriza između prvog i drugog početka. To znači: po nazivu i
stvari, tubitak u povijesti prvog početka (tj. u cijeloj povijesti meta-
fizike) znači nešto bitno drukčije nego u drugom početku.
U metafizici “tubitak” je naziv za način kako biće jest zbiljski
bivstvujuće i znači što i danost ili, da iskonskije protumačimo je-
dan korak u određenom smjeru: prisutnost. Ta oznaka bića smije
se misaono pratiti čak do prvopočetnog imenovanja, do φύσις i one
ἀλήθεια koja je određuje. Tako naziv tubitak posve dobiva pravcati
prvopočetni sadržaj: uzlazeći od sebe neskriveno (tu) bivati. No kroz
cijelu se povijest metafizike provlači običaj, koji nije slučajan, da se
naziv za načine zbiljnosti bića prenosi na biće sámo i pod “tubitkom”
se misli na “tubitak uopće”, na cijelo zbiljski dano biće sámo. Tako
je tubitak samo dobar njemački prijevod za existentia, istupanje iz
sebe i stajanje bića izvan sebe, pribivanje od sebe (pri čemu se sve
više zaboravlja ἀλήθεια).
“Tubitak” uopće ne znači ništa drugo. I u skladu s tim može se
govoriti o stvarnom, životinjskom, ljudskom, vremenitom tubitku.
Potpuno je od toga različito značenje i stvar riječi tu-bitak u mi-
šljenju drugog početka, tako različito da od one prve upotrebe do ove
druge ne postoji nikakav posredujući prijelaz.
Tu-bitak nije način zbiljnosti svakog bića, nego on sâm je bitak
onoga tu. Ali ono tu je otvorenost bića kao takvog u cjelini, temelj
iskonskije mišljene ἀλήθεια. Tu-bitak je način da se bude koji je,
time što “jest” (takoreći aktivno-tranzitivno) ono tu, u skladu s tim
* Vom Ursprung des Kunstwerks. frajburško predavanje 1935
247
 V. UTEMELJENJE
odlikovanim bitkom i kao sam taj bitak neko neusporedivo biće (ono
bivajuće bivanja bytka).
Tu-bitak je temelj one ἀλήθεια φύσις, temelj koji se posebno ute-
meljuje, bivanje one otvorenosti koja tek otvara sebeskrivanje (bit
bytka) i tako je istina samog bytka.
Tu-bitak u smislu drugog početka, koji pita o istini bytka, nigdje
se ne može naći kao karakter susrećućeg i danog bića; ali niti kao
karakter bića koji pušta da takvo biće postane predmetom i nalazi se
u odnosima s njim; tubitak također nije ni karakter čovjeka, kao da se
naziv, koji se inače dosada protezao na sve biće, sada takoreći samo
ograničava na ulogu oznake za danost čovjeka.
No ipak se tu-bitak i čovjek nalaze u bitnom odnosu, utoliko što
tu-bitak znači temelj mogućnosti budućeg bitka čovjekom, a čovjek
ubuduće jest time što preuzima da bude ono tu, pretpostavi li se da
sebe poima kao stražara istine bytka, koje je stražarstvo naznačeno
kao “briga”. “Temelj mogućnosti” još se izriče metafizički, ali se
misli iz bezdano-ustojne pripadnosti.
Tu-bitak u smislu drugog početka ono je što nam je još posve
začudno, što nikada ne zatječemo, što samo dosežemo u uskoku u
utemeljenje otvorenosti onoga sebeskrivajućeg, one krčevine bytka
u koju se budući čovjek mora postaviti kako bi je držao otvorenom.
Tek iz tu-bitka u tom smislu postaje “razumljivim” tubitak kao
prisutnost danoga, tj. prisutnost se pokazuje kao jedno određeno pri-
svajanje istine bitka, pri čemu je sadašnjosnost spram bilosti i buduć-
nosnosti stekla na određen način protumačenu prednost (učvršćena u
predmetnost, objektivnost za subjekt).
Tu-bitak kao bivanje krčevine sebeskrivanja pripada samom tom
sebeskrivanju koje biva kao do-gođaj.
Sva područja i aspekti metafizike ovdje zakazuju i moraju za-
kazati ako se tu-bitak treba mislilački shvatiti. Jer “metafizika” pi-
ta polazeći od bića (u početnom, što znači definitivnom tumačenju
φύσις) o bićevnosti i nužno ostavlja nepitanom njezinu istinu, a to
znači istinu bytka. Sama ἀλήθεια prva je bićevnost bića, i čak i ona
ostaje nepojmljenom.
U dosadašnjoj i još uobičajenoj uporabi tubitak znači isto što i biti
dano ovdje i ondje, pojavljivati se u nekom gdje i kada.
248
175. Tu-bitak i biće u cjelini
U drugom budućem značenju “biti” ne znači pojavljivati se nego
ustojnu prinosnost kao utemeljenje onoga tu. Ono tu ne znači uvijek
nekako odredivo ovdje i ondje nego krčevinu samoga bytka, čija
otvorenost tek uprostoruje prostor za svako moguće ovdje i ondje i
uređivanje bića u povijesno djelo i čin i žrtvu.
Tu-bitak ustojna prinosnost krčevine, tj. onoga slobodnoga, nešti-
ćenoga, pripadnoga onoga tu, u čemu se skriva bytak.
Ustojna prinosnost krčevine sebeskrivanja preuzima se u tragaš-
tvu, u čuvarstvu i stražarstvu onog čovjeka koji za sebe zna da je
dogođen bitku, pripadan dogođaju kao bivanju bytka.
174. Tu-bitak i ustojnost
Ustojnost kao područje čovjeka utemeljenog u tu-bitku.
Ustojnosti pripadaju:
1. jačina: (nipošto puki zbroj snaga nego) tu-bitkovno: vještina
slobodnog uslišenja najširih prostora stvaralačkog sebenadziranja.
2. odlučnost: (nipošto krutost neke svojeglavosti nego) sigurnost
pripadanja u do-gođaj, ulazak u ono neštićeno.
3. blagost: (nipošto slabost obzirnosti nego) darežljivo buđenje
onoga zakrivenog i zadržanog koje, uvijek začudno, sve stvaranje
veže u ono što mu je bitno.
4. jednostavnost: (nipošto ono “lako” u smislu uvriježenoga niti
“primitivno” u smislu onoga što se nije svladalo i što nema buduć-
nosti nego) strast za nužnost onoga jednoga da se neiscrpnost bytka
sklanja u okrilje bića i ne odustane se od začudnosti bytka.
175. Tu-bitak i biće u cjelini
Prva uputa na tu-bitak kao utemeljenje istine bytka dana je (“Bi-
tak i vrijeme”) u prolasku kroz pitanje o čovjeku, ukoliko se on po-
ima kao nabacivač bitka i tako izuzima iz svake “antropologije”. Ta
uputa mogla bi izazvati i ojačati pogrešno shvaćanje da se tu-bitak,
treba li se pojmiti bitno i potpuno, valja shvatiti samo u tom odnosu
spram čovjeka.
249
 V. UTEMELJENJE
Ali već osvještenje onoga tu kao krčevine za sebeskrivanje
(bytak) mora dati naslutiti kako je presudan odnos tu-bitka spram
bića u cjelini, jer ono tu izdržava istinu bytka. Misli li se u tom smje-
ru, tu-bitak, koji se sâm nigdje ne može smjestiti, odmiče se od od-
nosa spram čovjeka i raskriva se kao ono “između”, koje sâm bytak
razvija kao otvoreno područje u koje strši biće, u kojem se području
ono ujedno postavlja natrag na sámo sebe. Ono tu dogođeno je od
samoga bytka, i potom je dogođen čovjek kao stražar istine bytka i
tako je on pripadan tu-bitku na odlikovan jedincat način. Stoga čim
je uspjela prva uputa na tu-bitak mora se slijediti ono bitno što se u
toj uputi navješćuje: da je tu-bitak dogođen od bytka i da bytak kao
sam dogođaj tvori središte sveg mišljenja.
Tek tako bytak kao dogođaj posve ulazi u igru, a pritom ipak
nije, kao u metafizici, ono “najviše”, čemu se moguće vraćati samo
neposredno.
U skladu s tim, sada se i polazeći od bića – pretpostavi li se da
ono već počinje postajati bivstvujućije – mora razviti ono tu- u nje-
govoj sklopljenoj moći krčevine. Sâm se tu-bitak kao do-gođen sebi
godi i postaje temelj samstva koji se otvara; i tek njime stražarstvo
čovjeka dobiva svoju oštrinu, odlučnost i prisnost.
Pitanje tko je čovjek tek sada ima pred sobom probijen put koji
ipak prolazi neštićenim područjem i tako se izlaže vihoru bytka.
176. Tu-bitak.
O razjašnjenju riječi
U onom značenju koje prvi put i bitno uvodi “Bitak i vrijeme”
ta se riječ ne može prevesti, tj. ona se opire gledištima dosadašnjeg
načina mišljenja i kazivanja zapadne povijesti: tu bitak.
U običnom značenju ona pak znači npr: stolac “jest tu”; ujak “jest
tu”, stigao je i prisutan je; otuda présence.
Tu-bitak i sâm znači neko “biće”, ne način bitka u gornjem smi-
slu; a ipak način bitka s jedinstvenom odlikom da tek taj način odre-
đuje ustroj, što-bitak kao tko-bitak, samstvenost.
Ali “biće” nije “čovjek” niti tu-bitak njegovo kako biti (što se
tako još lako može pogrešno razumjeti u “Bitku i vremenu”) nego je
250
177. Nema-bitak
biće tu-bitak kao temelj nekog određenog, budućeg čovjekova bitka,
ne čovjeka po sebi; ni to u “Bitku i vremenu” nije dovoljno jasno.
Govor o “ljudskom tubitku” (u “Bitku i vremenu”) dovodi u za-
bludu utoliko što navodi na pomisao da postoji i životinjski, biljni
“tubitak”.
“Ljudski tubitak” – ovdje “ljudski” ne znači povlačenje granica
vrste i poseban oblik “tubitka” uopće (kao danosti) nego jedincatost
tog bića, čovjeka, kojemu se jedinom godi tu-bitak. Ali kako?
Tu-bitak – bitak koji odlikuje čovjeka u njegovoj mogućnosti;
dakle tada uopće više nije potreban dodatak “ljudski”. U kojoj mo-
gućnosti? U njegovoj najvišoj, naime da bude utemeljitelj i čuvar
same istine.
Tu-bitak – što čovjeka ujedno pod njim utemeljuje i nadvisuje.
Otuda govor o tu-bitku u čovjeku kao zbivanju tog utemeljenja.
Ali također bi se moglo reći: čovjek u tu-bitku. Tu-bitak čovje-
ka.
Svaki govor ovdje se može pogrešno protumačiti i nezaštićen je
ako ga ne dopadne naklonost onih koji bitnim dijelom puta supro-
vode piitanje i odatle i samo odatle razumiju ono kazano te prinose
predodžbe koje su donijeli sa sobom (usp. Laufende Anmerkungen
zu “Sein und Zeit”).
177. Nema-bitak
Dakle drugdje-bitak; u tom značenju jednostavno se može izjed-
načiti s απουσία nasuprot παρουσία, tubitak = danost (usp. oduzima-
nje = udaljavanje).
S druge strane, čim se tu-bitak poima bitno drukčije, tada u skla-
du s njim i nema-bitak.
Tu-bitak: izdržati otvorenost sebeskrivanja. Nema-bitak: podrža-
vati zatvorenost tajne i bitka, zaborav bitka. A to se događa u nema-
bitku u skladu sa značenjem: nemati vlast nad svojim sposobnostima,
izgubiti ih.
Nema-bitak u tom smislu tek ondje gdje je tu-bitak. Nema: od-
stranjenje, odgurivanje bytka, naizgled samo “bića” po sebi. U na-
ličju toga izražava se bitan odnos tu-bitka spram bytka. Najčešće i
općenito još smo u nema-bitku, upravo “blizu životu”.
251
 V. UTEMELJENJE
To “razjašnjenje” lako bi se moglo navesti kao primjer za to kako
se ovdje “filozofira” samo iz pukih “riječi”. Ali obratno je: nema-bi-
tak postaje nazivom za bitan način kako se čovjek, i to nužno, odnosi
spram tu-bitka i kako se spram njega mora postaviti, i time sâm tu-
bitak dobiva jednu nužnu odredbu.
Nedostatno naznačeno u nepravosti, ukoliko se pravost ne ra-
zumije moralno-egzistencijalno nego fundamentalnoontološki kao
naznaka onog tu-bitka u kojemu ono tu uvijek postoji na neki način
sklanjanja istine (mislilački, pjesnički, gradeći, vodeći, žrtvujući, tr-
peći, slaveći).
178. “Tu-bitak egzistira radi sebe“
Ukoliko? Što je tu-bitak, i što znači “egzistirati”? Tu-bitak je op-
stojnost istine bytka, i to i samo to on “jest” kao ex-sistirajuće samo-
biće koje ustojno izdržava izloženost.
“radi sebe”, tj. čisto kao čuvanje i stražarstvo bitka, dok je inače
razumijevanje bitka ono što je temeljno bitno.
179. “Egzistencija“
(“Bitak i vrijeme, str. 42)
Prvo oslanjajući se na staru existentia: ne ono što, nego da- i ka-
ko-bitak. A on je παρουσία, prisutnost, danost (sadašnjost).
Ovdje pak: egzistencija = puna vremenitost i to kao ekstatična.
ex-sistere – izloženost k biću. Već se duže više ne rabi, jer se može
pogrešno protumačiti – “filozofija egzistencije”.
Tu-bitak kao ex-sistere: uvučenost u otvorenost bytka i stajanje u
nju van. Tek se odavde određuje ono što, tj. ono tko i samostvenost
tu-bitka.
Ex-sistencija – radi tu-bitka, tj. utemeljenje istine bitka.
Ex-sistencija metafizički: pri-bivanje, po-javljivanje. Ex-sistenci-
ja bitkovnopovijesno: ustojno odmaknuće u ono tu.
252
182. Nabačaj bytka. Nabačaj kao bačen
180. Razumijevanje bitka i bytak
Iz razumijevanja bitka držati se u njemu, a to znači, budući da je
razumijevanje nabačaj otvorenoga, stajati u otvorenosti.
Biti u odnosu spram onoga što se u njoj otvara (ono sebeskriva-
juće).
Razumijevanje bitka ne čini bytak “subjektivnim”, a ni “objek-
tivnim”, ali zato prevladava svu “subjektivnost” i smješta čovjeka u
otvorenost bitka, postavlja ga kao onoga koji je izložen biću (i prije
toga istini bytka).
No bytak je, suprotno uobičajenom mnijenju, ono najzačudnije i
sebeskrivajuće, ali ipak biva prije sveg bića koje u njega stoji, što se
naravno nikada ne može pojmiti dosadašnjim “apriori”.
“Bytak” nije neka spravba “subjekta” nego tu-bitak kao prevla-
davanje sve subjektivnosti izvire iz bivanja bitka.
181. Skok
je otvarajuće sebebacanje “u” tu-bitak. On se utemeljuje u skoku.
Ono kamo on, otvarajući, skače, utemeljuje se tek skokom.
Sebe-bacanje; samstvo postaje “sebi” vlastito tek u skoku, a ipak
to nije apsolutno stvaranje nego obratno: bačenost sebebacanja i ba-
cača bezdano se otvara; posve drukčije nego u svakoj konačnosti
takozvanog danog stvorenoga i demijurgova proizvođenja.
182. Nabačaj bytka.
Nabačaj kao bačen
Uvijek se misli samo na nabačaj istine bytka. Sam je bacač, tu-
bitak, bačen, do-gođen kroz bytak.
Bačenost se zbiva i posvjedočuje pogotovo u nuždi napuštenosti
od bitka i u nužnosti odluke.
Time što bacač nabacuje, otvara otvorenost, otvaranjem se raskri-
va da je on sâm onaj bačeni i ne čini ništa osim što hvata povratni
titraj u bytku, tj. ulazi u njega i time u dogođaj te tek tako postaje
sobom samim, naime čuvarom bačenog nabačaja.
253
 V. UTEMELJENJE 186. Tu-bitak

183. Nabačaj na bytak
jedan jedini, naravno tako da bacač nabačaja sebe bitno baca u
ono otvoreno nabacujućeg otvaranja kako bi u tome otvorenom kao
temelj i bezdan tek postao on sâm.
Ulaženje u otvorenost, to se doduše može pogrešno razumjeti
kao da ona stoji spremna, iako se otvorenost zbiva tek i samo s po-
maknućem.
Prije nje nema-bitak, i to čak stalno. Nema-bitak kao poricanje
izloženosti u istinu bytka.
184. Pitanje bitka kao pitanje o istini bytka
Ovdje se bit bytka ne može očitati ni s nekog određenog bića ni
sa sveg poznatog bića zajedno. Štoviše, neko očitanje općenito nije
moguće. Potreban je neki iskonski nabačaj i skok koji svoju nužnost
može crpsti samo iz najdublje povijesti čovjeka, ukoliko se čovjek
iskusuje i njegova bit opstaje kao onaj bivstvujući koji je izložen
biću (i prije toga istini bytka), koja izloženost (čuvar, stražar, tragač)
tvori temelj njegove biti. Čak ni postavljanje one ἰδέα nije očitava-
nje! Znati to znači prevladati je.
Istina bytka, treba li se ona odrediti prije bytka bez obzira na nje-
ga ili naknadno, tek s obzirom na bytak, ili nijedno od obojega nego
ujedno s bytkom jer pripada njegovu bivanju?
Transcendentalni (ali druga “transcendencija”) put samo je pri-
premni, kako bi se pripremio preokret i uskok.
3. Čovjekov bitak kao tu-bitak (usp. Laufende Anmerkungen zu
“Sein und Zeit”).
4. Pitanje bitka kao prevladavanje provodnog pitanja. Razvoj pro-
vodnog pitanja; usp. njegov sklop. Što znači raz-voj? Preuzimanje
natrag u temelj koji valja otvoriti.
186. Tu-bitak
Nužnost iskonski utemeljujućeg pitanja o tu-bitku može se povi-
jesno razviti:
1. polazeći od ἀλήθεια kao temeljni karakter grčke φύσις;
2. od pitanja dvostruke repraesentatio, iznuđene onim ego cogito,
a koje su dotaknuli Leibniz i njemački idealizam:
1. nešto predočavam – tu-imetak;
2. nešto predočavam – nešto jesam; “tu-bitak”.
Svaki je put ono “tu” jednako kao i na početku ἀλήθεια nepita-
no.
I to “tu” uvijek je samo ono ishodišno otvoreno koje mora raču-
nati s ispravnošću pred-očavanja za sebe i njezinom vlastitom mo-
gućnošću.

185. Što znači tu-bitak?

1. Zadaća u “Bytku i vremenu” pitanje bitka kao pitanje o “smislu

bytka”; usp. Prethodnu napomenu u “Bitku i vremenu”.
Fundamentalna ontologija ono prijelazno. Ona obrazlaže i pre-
vladava svu ontologiju, ali nužno mora polaziti od poznatoga i uobi-
čajenoga te zato uvijek ostaje podvojena.
2. Pitanje bitka i pitanje o čovjeku. Fundamentalna ontologija i
antropologija.
254 255
 b) Tu-bitak*

187. Utemeljenje

je dvoznačno:
1. Temelj utemeljuje, biva kao temelj (usp. bit istine i vrijeme-
prostor).
2. Taj utemeljujući temelj kao takav se doseže i preuzima.
Dokučivanje u temelju:
a) pustiti da temelj kao utemeljujući biva;
b) graditi na njemu kao temelju, nešto svesti na temelj.
Iskonsko utemeljivanje temelja (1) je bivanje istine bytka; istina
je temelj u iskonskom smislu.
Bit temelja iskonski iz biti istine, istina i vrijeme-prostor (bez-
temelj).
Usp. “O biti temelja”; bilješke o tome 1936.
Pod naslovom “Utemeljenje” prvo se, u skladu s povezanošću sa
“Skok”, misli na značenje 2. a) i b), ali upravo zato ne samo u vezi s
1. nego i od njega određeno.

188. Utemeljenje**

Dokučiti temelj istine bytka i tako sâm bytak: pustiti da taj temelj
(dogođaj) bude temelj kroz opstojnost tu-bitka. Sukladno tome, do-

* usp. Laufende Anmerkungen zu “Sein und Zeit”; vježbe u zimskom seme-

stru 1937/38 “Die metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens
(Metaphysik)“
** usp. Predpogled, 13. Suzdržanost: suzdržanost kao temeljni ugođaj, suzdrža-
nost i briga

256 257
 V. UTEMELJENJE
kučivanje u temelju postaje utemeljenjem tu-bitka kao dokučivanja
temelja: istine bytka.
temelj – začinje – nosi – dokazuje
bez-temelj i netemelj
) (
skrivanje bitka prikrivanje
( ništenje propadanje
) Nabačaj tu-bitka moguć je samo kao ulaženje u tu-bitak. Nabačaj
Postoji neki iskonski bitan odnos između temelja i istine, ali isti-
ne pojmljene kao krčeće skrivanje. Odnos između ratio i veritas iu-
dicii, koji postaje vidljiv u povijesti odgovaranja na provodno pitanje
(osobito Leibniz), samo je vrlo površan privid iskonskog odnosa.
Istina, te time bit temelja, raz-sklapa se vrijeme-prostorno. Pri-
tom su pak vrijeme i prostor iskonski pojmljeni iz istine i u bitnom
su odnosu spram utemeljenja.
Taj se odnos u “Bitku i vremenu” vidio, ali u pozadini, i nije se
svladao.
Samo u dokučivanju dogođaja ustojnost tu-bitka uspijeva na na-
čine i na putovima sklanjanja istine u biće.
Ovdje u okružju utemeljenja i njegova mislilačkog svladavanja
ona je veza u kojoj vrijeme i prostor dolaze do pojma svoje biti.
Bit tu-bitka i time povijesti koja je na njemu utemeljena je skla-
njanje istine bitka, posljednjeg boga, u biće.
Odavde se određuje lik i vrsta budućega.
189. Tu-bitak
Ako biva samo kao pripadan dogođaju, onda se već s prvim ime-
novanjem mora provesti onaj naputak po kojemu je tu-bitak bitno
drukčiji od samo formalne odredbe temelja čovjekova bitka koja se
nas ne tiče.
Tu-bitak se, polazimo li od “formalnoga”, mora iskusiti ispunjen,
što znači kao prva priprema prijelaza u jednu drukčiju povijest čo-
vjeka.
258
190. O tu-bitku
Tu-bitak se iskusuje, ne pred-očava se kao predmet, već se kao
tu-bitak provodi i izdržava pomaknućem ulaženja.
Tome pripada: izdržavanje nužde napuštenosti od bitka ujedno
sa suočavanjem s odlukom o izostanku i nadolasku bogova: prvo
zauzimanje položaja stražarstva za tišinu prolaska posljednjeg boga
u onoj odluci (usp. Skok, 133. Bit bytka, str. 252???).
koji ulazi izvire pak samo iz pokornosti najskrivenijem udesu naše
povijesti u temeljnom ugođaju suzdržanosti. Bitni trenutak, neizmje-
ran u svojoj širini i dubini, došao je kada ujedno sviće nužda napu-
štenosti od bitka i traži se odluka.
Doduše: ta temeljna “činjenica” naše povijesti ne može se poka-
zati nikakvom “raščlambom” “duhovne” ili “političke” “situacije”
vremena jer već pogled na ono “duhovno” kao i na “političko” zalazi
u područje onoga površnoga i dosadašnjega i već je odbio iskusiti
pravu povijest – borbu dogođenja čovjeka kroz bytak – te pitati i
misliti u stazama raspolaganja te povijesti, tj. postajati povijesnim
iz temelja povijesti.
190. O tu-bitku*
O tu-bitku se može kazivati samo utemeljujući, u mislilačkoj pro-
vedbi nazvuka, doigre i skoka.
Ali utemeljujući ujedno znači povijesno u našoj povijesti i za na-
šu buduću povijest, pokoravajući se njezinoj najdubljoj nuždi (napu-
štenost od bitka) i nužnosti (temeljno pitanje) koja iz toga proizlazi.
Taj udes, kao pokorna priprema poprišta trenutka krajnje odluke,
zakon je mislilačkog pristupa u drugom početku, za razliku od siste-
ma u povijesti kraja prvog početka.
Usprkos tome, mora biti moguće prvo imenujuće upućivanje u
tu-bitak te time i na njega. Naravno, nikada neko neposredno “opisi-
vanje”, kao da se on može zateći kao negdje dan; također niti pomo-
* za uvodno razjašnjenje tog pojma usp. raspravu o “Bitku i vremenu” 1936;
usp. “Die metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens (Metap-
hysik)”, vježbe u zimskom semestru 1937/38
259
 V. UTEMELJENJE
ću neke “dijalektike”, što je to isto na višoj razini, ali zato u ispravno
razumljenom nabačaju koji današnjeg čovjeka dovodi makar i samo
u njegovu napuštenost od bitka i priprema nazvuk da je čovjek ono
biće koje se probilo u otvoreno, ali isprva i dugo ne prepoznaje taj
proboj i naposljetku ga prvi put posve može procijeniti tek iz napu-
štenosti od bitka.
Proboj i napuštenost, mig i ulazak su u sebi supripadna zbivanja
pripreme u kojima se, naizgled gledan samo sa strane čovjeka, otvara
dogođaj (usp. vlasništvo):
( )
svijet
←
čovjek ←D
← bogovi (tu)
←
zemlja
Odavde se već može sagledati kakva je jedinstveno sklopljena
snaga nabačaja potrebna kako bi se proveo otvarajući skok kao dose-
zanje tu-bitka i dostatno pitajući-znajući pripremilo se utemeljenje.
Tu-bitak je zbivanje proizjapljenja središta obrata dogođaja.
Proizjapljenje je do-gođenje, pogotovo i prvenstveno proizjapljenje
i iz njega uvijek povijesni čovjek i bivanje bitka, približavanje i uda-
ljavanje bogova.
Ovdje više nema “susretanja”, nema pojavljivanja za čovjeka,
koji je već prije utvrđen i otada samo zadržava ono pojavljeno.
Najdublja bit povijesti također počiva u tome da tek proizjaplju-
juće (istinu utemeljujuće) dogođenje pušta da se pojave oni koji se,
međusobno se trebajući, tek u dogođaju obrata okreću jedni k dru-
gima i jedni od drugih.
To proizjapljenje približavanja i udaljavanja, koje svaki put odlu-
čuje između napuštenosti i proizmignutosti odnosno odande se zakri-
va u neodlučnost, iskon je vrijeme-prostora i carstvo prijepora.
Tu-bitak je opstojnost bivanja istine bytka.
Razvoj tustva onoga tu kao utemeljenje tu-bitka.
Ono tu biva i bivajući mora biti preuzeto u bitku tu-bitka; ono
“između”.
260
193. Tu-bitak i čovjek
191. Tu-bitak
je točka preokreta u obratu dogođaja, središte igre doziva i pri-
padnosti koje se otvara, vlasništvo, razumljeno kao kraljev-stvo,
gospodsko središte do-gođenja kao privlašćenja onoga pri-padnoga
dogođaju, istodobno s njim: samopostajanje.
Tako je tu-bitak ono između između čovjeka (kao onoga koji ute-
meljuje povijest) i bogova (u njihovoj povijesti).
Ono između koje se ne nadaje tek iz odnosa bogova prema ljudi-
ma, nego ono između koje tek utemeljuje vrijeme-prostor za odnos
time što sámo izvire u bivanju bytka kao dogođaj te kao središte koje
se otvara čini bogove i ljude odlučivima jedne za druge.
192. Tu-bitak
Kao utemeljenje otvorenosti sebeskrivanja, on se uobičajenom
pogledu na “biće” pojavljuje kao nebivstvujući i umišljen. Zaista:
tubitak je kao nabacujuće-bačeno utemeljenje najviša zbiljnost u
području mašte, pretpostavimo li da pod time ne razumijemo samo
neku sposobnost duše i ne samo neki transcendentalni tubitak (usp.
knjigu o Kantu) nego sam dogođaj, u kojemu titra sve uznošenje.
“Mašta” kao zbivanje same krčevine. Samo je “mašta”, imagina-
tio, naziv koji imenuje iz gledišta neposrednog razabiranja onoga ὄν
i bića. Računa li se otuda, sav bytak i njegovo otvaranje tvorevina je
koja pridolazi onome tobože opipljivom. Ali ovdje je sve obratno,
“umišljeno” u običnom smislu uvijek je takozvano “zbiljsko” dano,
uobraženo, dovedeno u krčevinu, u ono tu, da sjaji.
193. Tu-bitak i čovjek
Bit čovjeka odavno se određuje u smjeru sastavnih dijelova tije-
lo, duša, duh; različit je način uslojavanja i prožimanja, način kako
svako od njih uvijek ima neko prvenstvo pred drugima. Jednako tako
mijenja se uloga koju preuzima svaki od tih “sastavnih dijelova” kao
nit vodilja i smjerokaz odredbe ostalog bića (npr. svijest u onome ego
cogito ili um ili duh ili kako je Nietzsche kanio “tijelo” ili “duša”).
261
 V. UTEMELJENJE
Usp. λόγος (ali ne kao subjekt i duša) i νοῦς u predplatonovskoj
filozofiji, ψυχή kod Platona i Aristotela (ἡ ψυχὴ τὰ ὄντα πώς ἐστιν.);
sve to ukazuje na to da za odredbu bića kao takvoga u cjelini svaki
put u igru ulazi nešto što je sam čovjek, a što ga ipak i prestiže i
probija se dalje.
I budući da se na samom početku jednostavno moralo postaviti
pitanje o biću i kao provodno je pitanje ubuduće ostalo tako postav-
ljeno usprkos Descartesu, Kantu itd., uvijek je i nit vodilju moralo
pružati nešto poput duše, uma, duha, mišljenja, predočavanja, narav-
no na taj način da je s nerazjašnjenošću samog postavljanja provod-
nog pitanja neodređena ostajala i nit vodilja u svojem karakteru niti
vodilje te se uopće nije pitalo zašto je neka takva nit vodilja nužna,
ne leži li ta nužnost u biti i u istini samoga bitka i ukoliko.
Kako je lako shvatiti iz tih naznaka, prethodno se jednostavno
mora pojaviti pitanje o istini bytka kao temeljno pitanje u bitnoj ra-
zlici spram provodnog pitanja. No tada tek istupa ono nepitano i
nesvladano da je pri utemeljenju istine bytka na neki način u igri čo-
vjek, a ipak opet i ne čovjek, i to svaki put u nekom proboju i nekom
pomaknuću. I upravo to upitno ja zovem tu-bitak.
Time je naznačen i iskon toga upitnoga: ono ne izvire iz nekog
proizvoljno postavljenog razmatranja i odredbe čovjeka, bilo filo-
zofskog ili biološkog, bilo uopće nekako antropološkog, nego samo
i jedino iz pitanja o istini bitka.
I time je dosegnuto i jedno jedincato te, ako je sam bytak ono
najjedincatije i najviše, ujedno najdublje pitanje o čovjeku.
Obratno, sada se nadaje nužnost da u suočavanju s dosadašnjom
poviješću osvijestimo provodno pitanje i pitamo:
1. Zašto i kako upravo u tumačenju čovjeka u kontekstu pitanja
o biću dobivaju na značenju ψυχή, νοῦς, animus, spiritus, cogitatio,
svijest, subjekt, ja, duh, osoba?
2. Da li i kako pritom nužno, i to ujedno nužno zakriveno, u igru
mora ući ono što zovemo tu-bitak?
Za odgovor na prvo pitanje važno je imati na umu da se izdvajanje
i tumačenje tih ψυχή, νοῦς itd. vodi tumačenjem bića kao φύσις te
kasnije kao ἰδέα i ἐνέργεια, οὐσία; naposljetku kod Aristotela ψυχή
262
193. Tu-bitak i čovjek
kao οὐσία i ἐντελέχεια ἡ πρώτη. Taj pristup, u različitim inačicama,
ostaje do Hegela i Nietzschea, okretanje u “subjekt” ne mijenja ništa
bitno. “Tijelo” je u skladu s tim privjesak ili podloga i uvijek se odre-
đuje samo iz razlikovanja spram duše ili duha ili obojega.
Nikada ne dolazi do toga da se bitak tako protumačenog čovjeka,
i to u njegovoj ulozi niti vodilje za istinu bića, određuje i ispituje iz
same te istine te da se tako uzima u obzir mogućnost da na kraju uop-
će čovjekov bitak ovdje preuzme jednu zadaću s obzirom na bitak
koja ga iz njega uklanja – pomiče ga u ono upitno, tu-bitak.
Tu-bitak ne izvodi iz bića i ne rasplinjava biće u neku duhovnost
nego, obratno, u skladu s jedincatošću bytka tek otvara nemir bića,
čija “istina” opstoji samo u ponovnopočetnoj borbi njegova sklanja-
nja u ono što je stvorio povijesni čovjek.
Samo ono što mi, ustojni u tu-bitku, utemeljujemo i stvaramo i
čemu stvarajući puštamo da nas susreće kao navala, samo to može
biti neko istinito, očitovano te, u skladu s tim, spoznato i znano. Naše
znanje seže samo onoliko daleko koliko se proteže ustojnost u tu-bit-
ku, a to znači snaga sklanjanja istine u oblikovano biće.
Kantova kritika čistoga uma, u kojoj se nakon Grka opet čini je-
dan bitan korak, mora pretpostavljati taj kontekst, a da ga kao takav
ne shvaća, a pogotovo da ga ne može svesti na neki temelj (obostran
odnos tubitka i bitka). I budući da se nije utemeljio taj temelj, kritika
je ostala neutemeljena i morala je voditi tome da se uskoro preko
nje i dijelom pomoću njezinih vlastitih sredstava (transcendentalnog
postavljanja pitanja) produžilo prema apsolutnom znanju (njemač-
ki idealizam). Budući da je ovdje duh postao apsolutnim, on je u
skrivenome morao sadržavati razaranje bića i potpuno potiskivanje
jedincatosti i začudnosti bytka te ubrzavati pad u “pozitivizam” i
biologizam (Nietzsche) i do danas ga sve više učvršćivati.
Jer sadašnje “suočavanje” s njemačkim idealizmom, ako ono
uopće zaslužuje da se tako nazove, samo je “re-aktivno”. Ono ap-
solutizira “život” u čitavoj neodređenosti i zbrci koja se u toj riječi
može skrivati. Apsolutiziranje nije samo znak određenosti protivni-
kom, ono je prije svega upozorenje na to da još manje nego kod nje-
ga dolazi do osvještenja provodnog pitanja metafizike (usp. Doigra,
110. ἰδέα, platonizam i idealizam, osobito str. 213???f., Hegel).
263
 V. UTEMELJENJE
Ovdje je i razlog tome što pitanje istine, koje Nietzsche naizgled
postavlja iz jedne iskonske snage piitanja i odlučivanja, kod njega
upravo nije postavljeno nego se, posve iz temeljnog stajališta u “ži-
votu”, biološki objašnjava kao osiguranje održanja života, temeljeći
se na naslijeđenom tumačenju bića (kao postojanost i prisutnost).
A u vezi s odgovorom na drugo pitanje (usp. gore) valja reći:
Kada u igru uđe tu-bitak, a to se mora dogoditi svugdje gdje u
pitanje dolazi biće kao takvo te time zakriveno istina bytka, tada
moramo potražiti što je to što, odgovarajuće početnom tumačenju
bića (kao postojane prisutnosti), postaje vidljivo posve i najopćeni-
tije shvaćeno kao nit vodilja. A to je “mišljenje” kao pred-očavanje
nečega u općenitome te ovdje u najopćenitijemu i stoga krajnje pre-
dočavanje.
U pred-očavanju se pokazuje trag tu-bitka, naime s obzirom na
njegovo odmaknuće k nečemu. Pred-očavanje je, samome sebi za-
kriveno, s obzirom na tubitak stajanje van u ono otvoreno, pri čemu
se sámo to otvoreno jednako kao ni otvorenost ne može ispitati u
svojoj biti i temelju.
Pred-očavanje je k tome stajanje van koje ujedno ipak i ostaje u
duši kao neki njezin proces i čin, a ona sama naposljetku kao “ja”
tvori ono nasuprotno predmetu.
Ispravnost kao tumačenje otvorenoga postaje temeljem odnosa
subjekta i objekta.
No ukoliko ono pred-očavajuće pred-očava sámo sebe, to stajanje
van samo se ponavlja i povlači se na sebe sámo i ono što odlikuje
tu-bitak ostaje iskrivljeno, upravo ono tu, krčevina za skrivanje da se
bude u ustojnosti samobitka kao utemeljenju istine u biću.
Ako se sada predočavanje sasvim uključuje u “život”, onda us-
pijeva potpuno zakrivanje iskonskog tu-bitkovnog karaktera pred-
očavanja. Ono sámo procjenjuje se samo još po svojoj korisnosti i
vrijednosti, i u takvom procjenjivanju pridaje mu se i tumačenje na
koje može polagati pravo samo kao “znanje” nasuprot “činu”.
Teškoća da se iz nekog takvog pred-očavanja (pričinjavanja) svi-
jeta nađe neki pristup kako bi se tu-bitak učinio iskusivim i vidljivim
čini se nesavladivom, osobito budući da se moramo odreći pretpo-
stavke za sve, snage za piitanje i volje za jasnoću. Pa kako da u toj
pustoši najviše pitanje o bitku uopće postane pitanje!
264
194. Čovjek i tu-bitak
194. Čovjek i tu-bitak
Zašto tu-bitak kao temelj i bezdan povijesnog čovjeka? Zašto ne
neka neposredna promjena čovjeka, i zašto on ne bi ostao kakav
jest? A kakav je to? Može li se to u-tvrditi? Odakle? Koja procjena
po kojim mjerilima?
Tubitak je u povijesti istine bitka bitan međučin, tj. čin onoga
između u koje čovjek mora biti po-maknut kako bi tek ponovno po-
stao on sam.
Samstvenost, kao put i carstvo pri-vlašćenja i iskona onoga “pri”
i “sebi”, temelj za pripadnost bytku, koja u sebi uključuje pre-vla-
šćenje (ustojno). Pre-vlašćenje samo ondje gdje prije i stalno pri-
vlašćenje; a oboje iz do-gođenja dogođaja.
No pripadnost bytku biva samo zato što bitak u svojoj jedinca-
tosti treba tu-bitak te u njemu utemeljenoga i njega utemeljujućeg
čovjeka. Inače ne biva istina.
Inače vlada samo ono ništa u najvarljivijem liku blizine “zbilj-
skoga” i “živoga”, tj. nebića.
Tu-bitak, pojmljen kao bitak čovjeka, već je u predujmljenju. Pi-
tanje za njegovu istinu ostaje kako se čovjek, postajući bivstvujućiji,
postavlja natrag u tu-bitak, tako ga utemeljujući, kako bi time samo-
ga sebe izložio u istinu bytka. A to izlaganje sebe i njegova stalnost
temelje se u dogođenju. Zato treba pitati:
U kojoj povijesti čovjek mora stajati kako bi postao pripadan do-
gođenju?
Ne mora li za to već biti pred-potisnut u ono tu, koje zbivanje
njemu postaje očitim kao bačenost?
Bačenost se iskusuje tek iz istine bytka. U prvom predtumačenju
(“Bitak i vrijeme”) ona se još može pogrešno tumačiti u smislu slu-
čajnog pojavljivanja čovjeka među drugim bićem.
Do koje se moći odavde rasplamsavaju zemlja i tijelo. Bitak čo-
vjeka i “život”.
Gdje je drugdje poticaj da se mišljenjem posegne do tu-bitka ne-
go u biti samoga bytka.
265
 V. UTEMELJENJE
195. Tu-bitak i čovjek
Tko je čovjek? Onaj koji je bytku potreban za izdržavanje bivanja
istine bytka.
Ali kao tako potreban čovjek “je” čovjek samo ukoliko je uteme-
ljen u tu-bitku, tj. stvarajući sâm postaje utemeljiteljem tu-bitka.
No bytak se ovdje ujedno shvaća kao do-gođenje. To dvoje pri-
pada zajedno: povratno utemeljenje u tu-bitku i istina bytka kao do-
gođaj.
Nećemo shvatiti ništa od ovdje otvorenog smjera pitanja ako neo-
pazice u temelj položimo proizvoljne predodžbe o čovjeku i o “biću
kao takvom” umjesto da u jednome istodobno dovedemo u pitanje
“čovjeka” i bytak (ne samo bitak čovjeka) te ih u njemu zadržimo.
196. Tu-bitak i narod*
Samo polazeći od tu-bitka može se pojmiti bit naroda, a to ujedno
znači i znati da narod nikada ne može biti cilj i svrha i da je takvo
mnijenje samo “narodnosno” proširenje “liberalne” misli “ja” i pri-
vredne predodžbe održanja “života”.
No bit naroda njegov je “glas”. Taj glas upravo ne govori u ta-
kozvanom neposrednom izljevu običnog, prirodnog, neprofinjenog
i neobrazovanog “čovjeka”. Jer taj tako pozvani svjedok već je vrlo
profinjen i odavno se više ne kreće u iskonskim odnosima spram
bića. Glas naroda rijetko govori i to samo u malobrojnima, i može li
se još postići da zazvuči?
197. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost**
Samobitak je bivanje tu-bitka, i samobitak čovjeka provodi se tek
iz ustojnosti u tu-bitku.
“Samstvo” se obično s jedne strane poima u odnosu nekog ja
spram “sebe”. Taj odnos uzima se kao predočavajući. I naposljetku
* usp. Budući
** usp. Predpogled, 16. Filozofija (osvještenje kao samoosvještenje)
266
197. Tu-bitak – vlasništvo – samstvenost
se samoistost predočavajućega s predočenim shvaća kao bit “sam-
stva”. No na tom se i odgovarajuće prilagođenim putovima bit sam-
stva nikada ne može dosegnuti.
Jer ono, prvo, nije nikakvo svojstvo danog čovjeka i samo je na-
izgled dano zajedno sa sviješću o ja. Odakle taj privid, to se može
objasniti samo iz biti samstva.
Samstvenost kao bivanje tu-bitka izvire iz iskona tu-bitka. A
iskon samstva je vlasni-štvo. Ta riječ ovdje se uzima kao kraljev-
stvo. Vladavina vlašćenja u dogođaju kao provlašćenju. Vlašćenje
je ujedno privlašćenje i prevlašćenje. Ukoliko se tu-bitak pri-vla-
šćuje sebi kao pripadan dogođaju, on dolazi samome sebi, ali nikada
tako kao da je samstvo već nešto dano, samo dosada nedosegnuto.
Naprotiv, tu-bitak dolazi k samome sebi tek time što pri-vlašćenje u
pripadnost ujedno postaje pre-vlašćenjem u dogođaj. Tu-bitak – op-
stojnost onoga tu. Vlasni-štvo kao vladavina vlašćenja zbivanje je u
sebe sklopljenog pri- i pre-vlašćenja.
Tek ustojnost u tom zbivanju vlasništva omogućava čovjeku da
povijesno dođe k “sebi” i bude pri-sebi. I tek to pri-sebi dostatan
je razlog da se istinski preuzme ono za druge. Ali dolaženje-k-sebi
upravo nikada nije neka prethodno odvojena predodžba onoga ja ne-
go preuzimanje pripadnosti u istinu bitka, uskok u ono tu. Vlasništvo
kao temelj samstvenosti utemeljuje tu-bitak. Ali sámo je vlasništvo
opet opstojnost obrata u dogođaju.
Tako je vlasništvo ujedno tubitkovni temelj suzdržanosti.
Povratni odnos koji se imenuje u “sebi”, k “sebi”, pri “sebi”, za
“sebe”, ima svoju bit u vlašćenju.
Ukoliko pak čovjek i u napuštenosti bitka još stoji u otvorenosti
izopačenja bića, u svakom je trenutku dana mogućnost da bude za
“sebe”, da se vrati “sebi”. Ali to “sebi” i otuda određeno samstvo
kao ono samo-isto ostaje prazno i ispunjava se samo iz danoga i za-
tecivoga i onoga što čovjek upravo radi. Ono k-sebi nema karakter
odluke i bez znanja je o zatočenosti u zbivanje tu-bitka.
Samstvenost je iskonskija od svakoga ja i ti i mi. Ona se kao takva
tek skupljaju u samstvu i tako svako od njih postaje ono “sámo”.
Obratno, raspršivanje onoga ja, ti i mi i mrvljenje i omasovljenje
nisu čovjekov puki neuspjeh nego zbivanje nemoći da se drži i zna
vlasništvo, napuštenost od bitka.
267
 V. UTEMELJENJE
Samo-bitak – time prvo uvijek mislimo: činjenje i nečinjenje i
raspolaganje po vlastitoj volji. Ali “po vlastitoj volji” je površinska
razina koja zavarava. Po vlastitoj volji može biti puka “svojegla-
vost”, lišena bilo kakvog pri-vlašćenja i prevlašćenja iz dogođaja.
Domet titranja samstva ravna se po iskonskosti vlasništva te time
po istini bytka.
Protjerani iz nje i teturajući u napuštenosti od bitka, mi znamo
malo o biti samstva i o putovima do pravcatog znanja. Jer previše
je tvrdokorno prvenstvo svijesti kao “ja”, osobito budući da se ona
može pritajiti u raznovrsnim oblicima. Najopasniji su oni u kojima
je bezsvjetovno “ja” naizgled odustalo od sebe i predalo se nečemu
drugom što je “veće” od njega i čemu je dodijeljeno kao dio ili član.
U rastvaranju onoga “ja” u “život” kao narod utro se jedan oblik
prevladavanja onoga “ja” uz žrtvovanje prvog uvjeta nečega takvog,
naime osvještenja samo-bitka i njegove biti koja se određuje iz pri-
vlašćenja i prevlašćenja.
Samstvenost je uzdrhtaj napetosti prijepora u proizjapljenju, uz-
drhtaj koji je uhvaćen iz dogođenja i izdržava ga.
198. Utemeljenje tu-bitka kao dokučivanje u temelju*
Tu-bitak se nikada ne može pokazati i opisati kao nešto dano. Mo-
že se samo hermeneutički zadobiti, a to po “Bitku i vremenu” znači
u bačenom nabačaju. Zato ne proizvoljno. Tu-bitak je nešto potpuno
ne-obično, što daleko prethodi svakom poznavanju čovjeka.
Ono tu je otvoreno, krčeće skrivajuće između spram zemlje i svi-
jeta, središte njihova prijepora i time poprište najprisnije pripadnosti
te tako temelj onoga k-sebi, samstva i samstvenosti. Samstvo nikada
nije “ja”. Ono k-sebi samstva biva kao ustojnost pre-uzimanja do-
gođenja. Samstvenost je pripadnost u prisnost prijepora kao izvoje-
vanje dogođenja.
Nikakvo “mi” i “vi” i nikakvo “ja” i “ti”, nikakva zajednica,
uređuje li se sama po sebi, nikada ne doseže samstvo već ga samo
promašuje i ostaje isključena od njega, osim ako samu sebe prvo
utemeljuje na tu-bitku.
* pustiti temelj da biva; dogođaj temelj
268
200. Tu-bitak
S utemeljenjem tu-bitka preobražen je sav odnos prema biću, a
prije toga je iskušena istina bytka.
199. Transcendencija i tu-bitak i bytak*
Premda se “transcendencija” poima drukčije nego dosada, naime
kao nadilazak, a ne kao ono nad-osjetilno kao biće, njezinom se
odredbom i tada prelako iskrivljava bit tu-bitka. Jer transcendenci-
ja i tako pretpostavlja neko ispod i s ove strane i u opasnosti je da
ipak bude pogrešno protumačena kao radnja nekog “ja” i subjekta. I
naposljetku i taj pojam transcendencije ostaje nasukan u platonizmu
(usp. “O biti temelja”).
Tu-bitak na početku stoji u utemeljenju dogođaja, dokučuje istinu
bitka i ne prelazi s bića na njegov bitak. Naprotiv, zbiva se dokučiva-
nje dogođaja kao sklanjanje istine u biću i kao biće i tako je – kada bi
ta usporedba uopće još bila moguća, što nije – taj odnos obratan.
U bytku se biće tek sklanja kao takvo, naravno tako da bytak od-
mah može napustiti biće i ono može ostati samo kao privid, ὄν kao
ἰδέα i što tome i iz toga slijedi.
200. Tu-bitak
kao vrijeme-prostor, ne u smislu uobičajenih pojmova vremena i
prostora nego kao poprište trenutka za utemeljenje istine bytka.
Poprište trenutka izvire iz samoće velike tišine, u kojoj dogođe-
nje postaje istinom.
Kada se i kako posljednji put iz temelja i zanemarujući sve dosa-
dašnje uvriježeno-usputno mislilački ispitivalo poprište trenutka za
istinu bytka i pripremalo njegovo utemeljenje?
Što za odgovor na to pitanje proizlazi iz osvještenja osnovnih
metafizičkih stavova u povijesti odgovaranja na provodno pitanje?
Vrijeme-prostor se treba razviti u njegovoj biti kao poprište tre-
nutka dogođaja. No “trenutak” nikada nije samo neznatan ostatak
jedva uhvatljivog “vremena”.
* usp. Doigra, 110. ἰδέα, platonizam i idealizam
269
 V. UTEMELJENJE
201. Tu-bitak i nema-bitak
No nema-bitak se može misliti i u jednom drugom i ne manje
bitnom smislu. Naime, ako se tu-bitak iskusio kao stvaralački temelj
čovjekova bitka te se time spoznalo da je tu-bitak samo trenutak i
povijest, onda se običan čovjekov bitak stoga mora odrediti kao ne-
ma-bitak. Njega “nema” u opstojnosti onoga tu i posve je samo pri
biću kao danome (zaborav bitka). Čovjek je ono nema.
Nema-bitak je iskonskiji naziv za nepravost tu-bitka.
Nema-bitak, taj način pogona danoga viđen od onoga “tu” i nje-
mu pripadan.
Ali osim toga sada se mora utemeljiti upravo čovjekov bitak kao
ono što opet pohranjuje i razvija tu-bitak i priprema one koji stvaraju
i protiv njih se bori.
202. Tu-bitak
(nema-bitak)
Ono tu “je” čovjek samo kao povijestan, tj. kao utemeljitelj povi-
jesti i ustojan u onome tu na način sklanjanja istine u biću.
Tu-bitak može ustojno postojati samo u najvišem stvaralačkom,
što znači ujedno pre-trpljujućem promjeravanju najdaljih odmaknu-
ća.
Onome tu kao ono što mu je krajnje pripada ona skrivenost u
njegovoj najvlastitijoj otvorenosti, ono nema, kao stalna mogućnost
nema-bitka; čovjek ga poznaje u različitim likovima smrti. No gdje
se prvi put treba pojmiti tu-bitak, ondje smrt mora biti određena kao
krajnja mogućnost onoga tu. Kada se ovdje govori o “kraju”, a pri-
je toga se tu-bitak u svoj oštrini razlikovao od svake vrste danosti,
tada “kraj” ovdje nikada ne može značiti puki prestanak i nestanak
nečega danog. Ako je vrijeme upravo kao vremenitost odmaknuće,
onda “kraj” ovdje znači neko ne i drugo tog odmaknuća, potpuno
pomaknuće onoga tu kao takvog u “nema”.
A nema opet ne znači ono “drugdje” puke odsutnosti nekoga prije
danoga nego je ono potpuno drugo onoga tu, nama posve skriveno,
270
203. Nabačaj i tu-bitak
ali u toj skrivenosti bitno pripadno onome tu i mora se također izdr-
žati u ustojnosti tu-bitka.
Smrt je kao ono krajnje onoga tu ujedno ono najunutarnjije nje-
gove moguće potpune preobrazbe. I u tome ujedno leži i uputa u
najdublju bit onoga ništa. Samo običan razum, koji se drži danoga
kao jedinog bića, misli i ono ništa samo na običan način. On ništa ne
sluti o unutarnjoj vezi onoga nema i odmaknuća sveg bića u njegovoj
pripadnosti onome tu. Ono što ovdje stoji u ono tu kao najvlastitija
skrivenost, naizmjenični odnos onoga tu spram onoga k njemu okre-
nutoga nema, odraz je obrata u biti samog bitka. Što se iskonskije
iskusuje bitak u njegovoj istini, to je dublje ono ništa kao bezdan na
rubu temelja.
Doduše, udobno je ono što se kazuje o smrti prilagođavati pola-
zeći od neprovjerenih svakodnevnih predodžaba o “kraju” i o “ništa”
umjesto da se, obratno, nauči slutiti kako se s ustojnim uključiva-
njem smrti u ono tu na način odmaknuća mora promijeniti bit “kraja”
i onoga “ništa”.
Prisnost bitka ima za bit srdžbu, a prijepor je uvijek ujedno smut-
nja. I svaki put se oboje može izgubiti u pustoši ravnodušnoga i
zaboravljenoga.
Prethodnja u smrt nije volja za ono ništa u običnom smislu nego,
obratno, najviši tu-bitak koji u ustojnost postojanja istine uključuje
i skrivenost onoga tu.
203. Nabačaj i tu-bitak*
Tek u otvorenosti onoga između postaju razlikovljivima biće i
bićevnost, doduše tako da prvo postaje iskusivim tek biće sámo (na-
ime upravo skriveno ono kao neko takvo i time s obzirom na svoju
bićevnost). Puki prijelaz k biti kao ἰδέα ne shvaća nabačaj, kao i
pozivanje na nužnu prethodnu danost “bića”.
Tako nabačaj i njegovo bivanje kao tu-bitak ostaju zaklonjeni
prevlašću pred-očavanja, tako dolazi do odnosa subjekta i objekta i
“svijesti” kao ja-pred-očavam te se tako zatim protiv toga naglašava
* usp. Predpogled, početno mišljenje; usp. Predpogled, 17. Nužnost filozofije
271
 V. UTEMELJENJE

život. Ta je re-akcija kod Nietzschea naposljetku najjasnija potvrda

za neiskonskost njegova piitanja.
Ne “objašnjavati” nabačaj, već ga uznositi u njegovu temelju i
bezdanu te tamo po-maknuti čovjekov bitak, a to znači u tu-bitak, te
mu tako pokazati drugi početak njegove povijesti.

c) Bit istine*

204. Bit istine

Ne pitamo li tu o istini istine, i ne počinjemo li, tako pitajući,

prazan hod u prazninu?
Utemeljenje biti je nabačaj. Ali ovdje se radi o bacanju samog
područja nabačaja i time o iskonskom preuzimanju bačenosti, one
nuždom nabačaja suizviruće nužnosti pripadnosti samom biću, i to
na način bačenosti u ono usred.
Ako ovdje istina znači krčevinu bytka kao otvorenost onoga
usred bića, onda se o istini te istine uopće ne može pitati osim ako se
misli na ispravnost nabačaja, što pak u više pogleda promašuje ono
bitno. Jer, kao prvo, uopće se ne može pitati o “ispravnosti” nekog
nabačaja, a pogotovo ne o ispravnosti onog nabačaja kojim se uopće
utemeljuje krčevina kao takva. S druge je strane, međutim, “isprav-
nost” neka “vrsta” istine koja zaostaje za iskonskom biti kao njezina
posljedica i već zato ne dostaje za shvaćanje iskonske istine.
Je li onda nabačaj čista samovolja? Ne, najviša nužnost, naravno
ne u smislu nekog logičkog niza koji bi se mogao učiniti bjelodanim
iz sudova.

* usp. Predpogled, 5. Za malobrojne – Za rijetke, str. 13???; Predpogled, 9.

Pregled; posebna rasprava kao pred-pitanje; Die ἀλήθεια. Die Erinnerung in den
ersten Anfang; Das Da-sein; Laufende Anmerkungen zu “Sein und Zeit” § 44, str.
103-122; Vom Wesen der Wahrheit, predavanje 1930.; Vom Wesen des Grundes I.
(Wegmarken (Gesamtausgabe Band 9)), vlastiti primjerak i bilješke; frankfurtska
predavanja 1936 “Der Ursprung des Kunstwerkes” (Holzwege (Gesamtausgabe
Band 5, posebno str. 25ff.)); predavanja u zimskom semestru 1937/38 “Grundfra-
gen der Philosophie. Ausgewählte ‘Probleme’ der ‘Logik’”, Grundsätzliches zur
Wahrheitsfrage (Gesamtausgabe Band 45, str. 27ff.)

272 273
 V. UTEMELJENJE
Nužnost nužde. Čije? Samoga bytka, koji svoj prvi početak mora
iznijeti na otvoreno drugim početkom i tako ga prevladati.
U uobičajenom vidokrugu “logike” i vladajućeg mišljenja naba-
čaj utemeljenja istine ostaje čistom samovoljom, i samo je ovdje
otvoren i put prema beskrajnom, naizgled temeljitom povratnom
piitanju o istini istine istine itd. Ovdje se istina shvaća kao predmet
proračunavanja i izračunavanja i vjeruje se da se posjeduje posljed-
nja razumljivost jednog svakodnevnog makinativnog razuma. I ov-
dje uistinu na svjetlo dana izlazi samovolja. Jer to uvjerenje nema
nužnosti jer mu nedostaje nužda, budući da iz beznužnosti samo-
razumljivoga izvodi svoje prividno pravo, ako se uopće još može
upustiti u pitanja o pravu u pogledu samoga sebe, budući da je tako
nešto najdalje od svake samorazumljivosti.
A što je samorazumljivije od “logike”!
No bitan nabačaj onoga tu neštićeni je ishod bačenosti samoga
sebe koja se javlja tek u bacanju.
205. Ono otvoreno*
Polazeći od ispravnosti naznačeno samo kao uvjet, ali tako ne
dosegnuto u samome sebi.
Ono otvoreno:
kao ono slobodno smjelosti stvaranja,
kao ono neštićeno ishoda bačenosti; oboje u sebi supripadno kao
krčevina sebeskrivanja.
Ono tu kao do-gođeno u dogođaju.
To slobodno protiv bića. Ono neštićeno kroz biće. Vrijeme-pro-
stor djelovanja za smutnju i migove. Ono pripadno bytku.
* istina i tu-bitak
274
207. Od ἀλήθεια do tu-bitka
206. Od ἀλήθεια do tu-bitka*
1. Kritičko vraćanje od ispravnosti k otvorenosti.
2. Otvorenost tek bitni razmjer grčke ἀλήθεια, koja u tom pogle-
du još neodređena.
3. Sâm taj bitni razmjer određuje “mjesto” (vrijeme-prostor)
otvorenosti: ono iskrčeno usred bića.
4. Time istina definitivno odriješena od sveg bića u svakoj vrsti
tumačenja, bilo kao φύσις, ἰδέα ili perceptum i predmet, od znanoga,
mišljenoga.
5. No tek sada zaista pitanje o njezinu vlastitom bivanju; ono
odredivo samo iz biti, a ona polazeći od bytka.
6. No iskonska bit krčevina sebeskrivanja, tj. istina je iskonska
istina bytka (dogođaj).
7. Ta krčevina biva i jest u ugođenoj stvaralačkoj prinosnosti: tj.
istina “jest” kao utemeljenje onoga tu i tu-bitak.
8. Tu-bitak temelj čovjeka.
9. No time iznova pitano: tko čovjek jest.
207. Od ἀλήθεια do tu-bitka
ἀλήθεια, početno pojmljena kao temeljni karakter grčke φύσις,
po svojoj biti onemogućava svako pitanje o odnosu spram drugoga,
recimo spram mišljenja. O tom odnosu može se pitati tek kada se već
odustalo od početne biti te ἀλήθεια i ona je postala ispravnost.
No nasuprot tome, ἀλήθεια zahtijeva iskonskije opitivanje o nje-
zinoj vlastitoj biti (odakle i zašto skrivanje i razotkrivanje?). A za to
je pitanje prvo nužno pojmiti ἀλήθεια u njezinu bitnom razmjeru kao
otvorenost bića, kojim je razmjerom ujedno naznačeno mjesto za nju
kao ono iskrčeno usred bića, a koje iziskuje sama otvorenost bića.
Time je, međutim, ἀλήθεια odriješena od svakog bića, tako od-
lučno da sada postaje nezaobilaznim pitanje o njezinu vlastitom byt-
ku koji se određuje njom samom i iz njezina bivanja.
* usp. pitanje istine u predavanju u zimskom semestru 1937/38 “Grundfragen
der Philosophie. Ausgewählte 'Probleme' der 'Logik'” (Gesamtausgabe Band 45)
275
 V. UTEMELJENJE
No bivanje iskonske istine može se iskusiti samo ako je skokom
dosegnuto to usred, koje utemeljuje sámo sebe i određuje vrijeme-
prostor, u onome čega je i za što ono krčevina, naime za sebeskriva-
nje. No sebeskrivanje, to je temeljni nauk prvog početka i njegove
povijesti (metafizike kao takve). Sebeskrivanje je jedan karakter biti
bytka, i to upravo ukoliko bytak treba istinu i stoga do-gađa tu-bitak
i tako je iskonski u sebi dogođaj.
Sada je bit istine iskonski preobražena u tu-bitak i sada nema ni-
kakva smisla pitanje može li i kako recimo “mišljenje” (koje početno
i podrijetlom pripada samo onoj ἀλήθεια, ὁμοίωσις) provesti i preu-
zeti “neskrivenost”. Jer sámo mišljenje sada je u svojoj mogućnosti
posve prepušteno iskrčenome usred.
Jer bivanje onoga tu (krčevine za sebeskrivanje) može se odrediti
samo iz njega samog, tu-bitak može doći do utemeljenja samo iz
krčećeg odnosa onoga tu spram sebeskrivanja kao bytka.
No tada, iz razloga koji će kasnije postati jasan, nije dovoljna
nikakva “sposobnost” dosadašnjeg čovjeka (animal rationale). Tu-
bitak se temelji i biva u ugođenoj, stvaralačkoj prinosnosti i tek ta-
ko sâm postaje temeljem i utemeljiteljem čovjeka, koji sada iznova
dospijeva pred pitanje tko je on, a koje pitanje čovjeka iskonskije
ispituje kao stražara tišine prolaska posljednjeg boga.
208. Istina
Kako bi nam ona mogla biti onaj posljednji ostatak krajnjeg pro-
padanja platonovske ἀλήθεια (ἰδέα), važenje ispravnostî po sebi kao
ideal, tj. najveća od svih ravnodušnosti i nemoći?
Istina je kao dogođaj istinitoga bezdana krševitost u kojoj biće
dolazi do razdvoja i mora stajati u prijeporu.
Istina nam također nije ni ono utvrđeno, onaj sumnjivi potomak
valjanostî po sebi. Ali ona nije ni puka suprotnost, grubo protjecanje
svih mnijenjâ i njihovo ostajanje tekućima. Ona je bezdana sredina
koja uzdršće u prolasku boga i tako je izdržani temelj za utemeljenje
stvaralačkog tu-bitka.
Istina je velika prezirateljica svega “istinitoga”, jer ono odmah
zaboravlja istinu, sigurno razgorijevanje jednostavnosti jedincatoga
kao onoga što je svaki put bitno.
276
208. Istina
209. ἀλήθεια – otvorenost i krčevina onoga sebeskrivajućeg
Grubo gledano, to su različita imena za isto, a ipak se iza tih na-
ziva skriva jedno presudno pitanje.
I. Već ἀλήθεια i ἀλήθεια nije isto. Već se ovdje mora pitati kako
se ἀλήθεια početno iskusivala, kako je daleko sezala njezina odre-
đenost, je li se uopće tek Platonovim ζυγόν postigla prva odredba,
a time već definitivno utvrdilo i bitno ograničenje, zacrtano razumi-
jevanjem bitka (φύσις), naime ograničenje na ono zorno i kasnije
pred-metno spram razabirućega.
Sama se ἀλήθεια sili u “jaram”, ona se kao “svjetlost” odnosi na
neskrivenost bića kao takvog i na prolaz za razabiranje i tako samo
na područje onih strana bića i duše koje su okrenute jedne k drugima.
Štoviše, tek ona određuje to područje kao takvo, a da, naravno, još ne
dopušta pitanje o njegovu vlastitom bytku i temelju.
I budući da tako ἀλήθεια postaje φῶς, tumačena polazeći od nje-
ga, gubi se i karakter onoga α-privativum. Ne dolazi do pitanja o
skrivenosti i skrivanju, njihovu porijeklu i njihovu temelju. Budući
da se taj pristup odnosi takoreći samo na ono “pozitivno” neskrive-
nosti, ono slobodno dostupno i što pruža dostup, ἀλήθεια i u tom
pogledu gubi na svojoj iskonskoj dubini i bezdanosti, pretpostavimo
li da se uopće ikada u tom pogledu mislilački opitivala, na što ne
upućuje ništa ako ne moramo pretpostaviti da je ἀλήθεια u predpla-
tonovskoj uporabi imala širinu i neodređenost koja je zahtijevala i
odgovarajuće neodređenu dubinu.
Kod Platona ἀλήθεια postaje dostupnošću u dvostrukom smi-
slu raspoloživosti bića kao takvog i prolaza za razabiranje. I ako se
ἀλήθεια gleda samo sa “strane” bića kao takvog, onda se ta dostu-
pnost može zvati i očitošću, a razabiranje činjenjem očitim.
ἀλήθεια posvuda ostaje neskrivenost bića, nikada bytka; već
stoga jer sama ἀλήθεια u tom početnom tumačenju tvori bićevnost
(φύσις, uz-laz), ἰδέα, viđenost.
Što se ponovno gubi u prvi početak time što se ne pita pitanje o
skrivenosti i skrivanju kao takvom?
ἀλήθεια ostaje vezana za dostupnost i očitost (δηλούμενον) i ono
što u tome, također i zanemarujući posebno skrivanje, ostaje nepita-
no jest otvorenost kao takva.
277
 V. UTEMELJENJE
Stoga premda se još može rabiti naziv ἀλήθεια, ovdje se ipak,
usprkos jednoj dubljoj povijesnoj povezanosti, mora vidjeti i misliti
na ono drugo.
II. Otvorenost je:
1. iskonski mnogostruko-jedinstveno, ne samo ono između za ono
razabirljivo i razabiranje (ζυγόν); ne samo više toga i različito, nego
se otvorenost mora ispitati kao to jedinstveno.
2. Ne samo razabiranje i spoznavanje, nego svaka vrsta odnošenja
i stava, a pogotovo ono što mi zovemo ugođaj, pripada otvorenosti,
koja nije stanje nego zbivanje.
3. ono otvoreno kao ono što se otvorilo i otvara se, obgrljaj, od-
lučenje.
210. O povijesti biti istine
Od Platona ἀλήθεια kao svjetlost, u kojoj stoji biće kao takvo,
viđenost bića kao njegova prisutnost (ἀλήθεια καὶ ὄν). Ujedno svje-
tlost u kojoj νοεῖν tek vidi. Dakle svjetlost je ono što povezuje ὂν ᾗ
ὄν i νοεῖν, ζυγόν.
ἀλήθεια sada kao ζυγόν shvaćena kao odnos razabirućega spram
susrećućega, i tako sama ἀλήθεια upregnuta u “jaram” ispravnosti.
Usp. Aristotel, ἀληθεύειν τῆς ψυχῆς. ἀλήθεια postaje dostupno-
šću, raspoloživošću bića kao takvog, prolazom za razabiranje.
Tako stupnjevi:
Od ἀλήθεια (kao φῶς) do ζυγόν.
Od ζυγόν do ὁμοίωσις.
Od ὁμοίωσις do veritas kao rectitudo; ujedno se ovdje istina, tj.
ispravnost iskaza, shvaća polazeći od iskaza kao συμπλοκή, connexio
(Leibniz).
Od rectitudo do certitudo, izvjesnosti nekog supostojanja (conne-
xio?).
Od certitudo do valjanosti kao predmetnosti.
Od valjanosti do važenja.
U odredbi onoga ζυγόν shvaća se istina, ali tako da se time
ἀλήθεια uzima kao neskrivenost bića kao takvog i kao vidno po-
dručje uviđanja i shvaćanja. To znači: time što dolazi do postavlja-
278
211. ἀλήθεια. Kriza njezine povijesti kod Platona i Aristotela...
nja ispravnosti, ἀλήθεια se u onom ograničenom dvostrukom smislu
polaže kao temelj ispravnosti i to tako da se temelj polaže samo u
utemeljenosti onoga postavljenog njegove očitosti (na tom temelju);
zbog čega ομοίωσις upravo još i jest ἀλήθεια, grčki, počiva na tom
temelju, biva u njemu kao bit i zato se također može i mora zvati još
i tako.
No kasnije se ἀλήθεια kao takva gubi. Kao prvo i zadnje ostaje
samo ravnanje po nečemu, rectitudo, i unutar te odredbe sada se iz
pojedinog shvaćanja čovjeka (kao duše) i bića mora pokušati dati
neko objašnjenje “ispravnosti”, ako se ona općenito jednostavno ne
uzima kao nešto samorazumljivo.
211. ἀλήθεια
Kriza njezine povijesti kod Platona i Aristotela,
posljednji prosjaj i potpuno urušavanje
1. ἀλήθεια καὶ ὄν – neskrivenost i to bića kao takvog, platonov-
ske ἰδέα; ἀλήθεια uvijek na strani onoga ὄν, usp. mjesta Platon, Dr-
žava, lib. VI, kraj.
2. Zabljesnuće bića kao takvog; osvjetljenje što polazi od bića,
svjetlost, u kojemu biće biva. Svjetlost gledana polazeći od bića,
ukoliko ono kao ἰδέα (ujedno ono “protiv” onoga “α-”).
3. Od tu svijetleći kamo? Kamo drugdje nego na razabiranje, a
ono pak zauzvrat na biće, i to je razabiranje moguće samo u svjetlo-
sti, kroz nju. Dakle svjetlost je, tj. sama ἰδέα kao ono viđeno, jaram,
ζυγόν, premda se to, što je znakovito, nigdje ne izriče.
4. Ali jaram odn. istina shvaćena kao jaram prethodni je oblik za
istinu kao ispravnost, ukoliko se jaram shvaća i dokučuje kao sámo
ono što spaja, a ne kao temelj slaganja; to znači da se ἀλήθεια za-
pravo gubi. Ostaje samo sjećanje na sliku “svjetla” koje je nužno za
“gledanje” (usp. srednji vijek lumen!).
Platon shvaća ἀλήθεια kao ζυγόν. Ali polazeći od toga ζυγόν,
ἀλήθεια se više ne može svladati; no svakako je moguće obratno.
Učinjen je korak prema ὁμοίωσις. Tumačenje onoga ζυγόν kao
ἀλήθεια je točno, no mora se znati da se time sama ἀλήθεια tumači u
određenom pogledu i sada je presječeno pravo piitanje o njoj.
279
 V. UTEMELJENJE
5. A to rečeno u (4) neizbježno je jer vrijedi (2), jer se ἀλήθεια
doista grčki uvijek shvaća samo polazeći od bića i njegove postojane
prisutnosti; i u najboljem slučaju kao ono između.
No to, kako pokazuje povijest, nije dovoljno. Neskrivenost se
mora dokučiti i utemeljiti kao otvorenost bića u cjelini i otvorenost
kao takva sebeskrivanja (bitka), a ono kao tu-bitak.
212. Istina kao izvjesnost
Ukoliko se ovdje ratio prvo ne želi postaviti nasuprot fides ali se,
jednako kao ona, postaviti na sebe sama, ostaje mu (pred-očavanju)
samo odnosnost spram sebe samoga kako bi na svoj vlastiti način
stekao posjed nad samim sobom, i to pred-očavanje onoga ja-pred-
očavam je izvjesnost, znanje koje je znano kao takvo.
No time se ratio sam snižava pod sebe sama, ide ispod svoje
vlastite “razine” koja je na početku i bila u neposrednom razabiranju
bićevnosti u cjelini.
Upravo tako snižen ispod sebe um dovodi do privida vladavine
(na temelju samoponiženja). Ta prividna vladavina jednog se dana
mora razbiti, i sadašnja stoljeća provode to razbijanje, ali nužno uz
stalno pojačavanje “umnosti” kao “principa” makinacije.
No čim se snizio pod samoga sebe, um je postao shvatljivijim za
samoga sebe, toliko da iz tog uspjeha sada općenito uzima mjerilo
razumnosti, razboritosti. Sada ta razboritost postaje mjerilom onoga
što važi i može važiti, a to sada znači onoga što može biti i zvati se
bivstvujuće.
Sam bitak tek je sada doista shvatljiviji, pitomiji, bez svake za-
čudnosti.
Ono što se utvrđuje kod Platona, pogotovo tumačeno kao prven-
stvo bićevnosti polazeći od τέχνη, sada se toliko zaoštrava i podiže
u isključivost da je stvoren temeljni uvjet za jedno ljudsko doba u
kojemu “tehnika” – prvenstvo makinativnoga, mjernih pravila i po-
stupka pred onim što u to ulazi i čega se to tiče – nužno preuzima
vlast. Samorazumljivost bytka i istine kao izvjesnosti sada je bez
granica. Time zaboravljivost bytka postaje načelom, a početno začet
zaborav bitka širi se i prostire preko sveg ljudskog ponašanja.
280
213. O čemu se radi kod pitanja istine
Nadolazi poricanje sve povijesti kao preključenje sveg zbivanja
na ono spravljivo i uredivo, što se posve odaje tek time što bez ika-
kve povezanosti i samo na riječima pušta da negdje i nekako važi
neka “providnost” i neka “sudbina”.
No izvjesnost kao izvjesnost onoga ja zaoštrava tumačenje čovje-
ka kao animal rationale. Posljedica tog procesa je “osobnost”, za ko-
ju mnogi još i danas vjeruju i žele navesti da se povjeruje kako je ona
prevladavanje jastvenosti, iako može biti samo njezino zastiranje.
No što znači to što se još kod Descartesa pokušava samu izvje-
snost kao lumen naturale opravdati iz najvišeg bića kao creatum cre-
atora?
Kakav lik ta povezanost kasnije dobiva? Kod Kanta kao nauk
o postulatima! U njemačkom idealizmu kao apsolutnost onoga ja i
svijesti!
Sve su to samo na temelju transcendentalnoga dublje položeni
kasniji oblici Descartesova misaonog tijeka ego, ens finitum, causa-
tum ab ente infinito.
Na tom se putu u apsolutno pogotovo pojačava početno predo-
dređeno počovječenje bitka i njegove istine (ja – izvjesnost uma) te
se tako naizgled zapravo prevladava, a ipak je sve suprotnost nekog
prevladavanja, naime najdublja upetljanost u zaborav bitka (usp. Do-
igra, 90. i 91. Od prvog k drugom početku).
A pogotovo ono doba koje slijedi od sredine 19. stoljeća nema čak
ni neko znanje o tom naporu metafizike nego tone u tehniku “teorije
znanosti” i pritom se, ne posve neopravdano, poziva na Platona.
Novokantovstvo, koje potvrđuju i filozofije “života” i “egzisten-
cije”, jer obje, npr. Dilthey, kao i Jaspers, ostaju bez ikakve slutnje o
tome što se u zapadnoj metafizici zapravo zbilo i što se mora pripre-
miti kao nužnost drugog početka.
213. O čemu se radi kod pitanja istine
1. Ne o pukoj preinaci nekog pojma,
2. ne o nekom iskonskijem uvidu u bit,
3. nego o uskoku u bivanje istine.
4. I sukladno tome o preobrazbi čovjekova bitka u smislu po-ma-
knuća njegova položaja u biću.
281
 V. UTEMELJENJE
5. I zato prvi put o iskonskijem štovanju i ovlaštenju samoga
bytka kao dogođaja.
6. I stoga prije svega o utemeljenju čovjekova bitka u tu-bitku kao
od samog bitka proiznuđenom temelju njegove istine.
214. Bit istine
(otvorenost)
Iz sjećanja na početak (ἀλήθεια) kao i iz osvještenja temelja mo-
gućnosti ispravnosti (adaequatio) nailazimo na isto: otvorenost otvo-
renoga. Naravno, time je dana samo prva naznaka biti koja se bitnije
određuje kao krčevina za sebeskrivanje.
Ali već otvorenost nudi dovoljno zagonetnoga, još i posve neovi-
sno o načinu njezina bivanja.
Otvorenost, nije li to ono najpraznije od praznoga? (usp. istina i
bez-temelj). Tako se ona pojavljuje kada pokušavamo uzeti je tako-
reći za sebe kao neku stvar.
No ono otvoreno u koje biće uvijek stoji, ujedno se skrivajući, i
to ne samo najbliže upotrebljive stvari, doista je nešto poput neke
šuplje sredine, npr. šupljine pehara. Ali ovdje prepoznajemo da nije
bilo kakva praznina samo obuhvaćena zidovima i ostavljena neispu-
njenom “stvarima”, nego, obratno, šuplja sredina ono je odredbeno-
utjecajno i noseće za zidovanje zidova i svojih rubova. Oni su samo
odraz onoga iskonskog otvorenoga koje pušta da mu otvorenost biva
time što zahtijeva takvo zidovanje (oblik posude) oko sebe i prema
sebi. Tako se u onome što obuhvaća odražava bivanje otvorenoga.
Odgovarajuće tome, samo bitnije i bogatije, moramo razumjeti
bivanje otvorenosti onoga tu. Naravno, njegovo obrubljujuće zido-
vanje nije nešto dano kao stvar, štoviše uopće nije neko biće i čak
niti biće uopće, već pripada samom bitku, uzdrhtanje dogođaja u
namigivanju sebeskrivanja.
U grčkoj ἀλήθεια, ne-skrivenosti, iskusilo se: skrivenost i nje-
zino djelomično i prigodno prevladavanje i odstranjenje. Ali već to
što s odstranjenjem (oduzimanje: α-privativum) mora bivati upravo
ono otvoreno, u koje stoji svako neskriveno, posebno se ne prati
niti utemeljuje. Ili ovdje moramo pomisliti na ideju svjetla i svje-
282
214. Bit istine (otvorenost)
tlosti u njihovu odnosu spram razotkrivanja kao nekog razabiranja i
“gledanja”? Svakako (usp. tumačenje usporedbe sa špiljom*). Ovdje
se nešto pokazuje usporedbom; i naše spominjanje pehara također
je usporedba. Pa zar uopće ne možemo dalje od usporedaba? Ne i
da; jer, obratno, ni najosjetilniji jezik i tvorevina nikada nisu samo
“osjetilni” nego prvo i ne samo “uz to također” razumljeni.
No koliko je malo i provodna predodžba svjetla mogla izraziti
i podići u znanje ono otvoreno i njegovu otvorenost pokazuje se
time što se nisu shvaćali upravo “krčevina” i ono “iskrčeno” već se
razvijala predodžba u smjeru svijetljenja i vatre i iskre, zbog čega je
zatim ubrzo ostao mjerodavnim samo još neki uzročan odnos oba-
sjanja, sve dok naposljetku nije sve otklizalo u neodređenu “svijest”
i perceptio.
Jednako kao što se ono otvoreno i otvorenost nisu pratili u nji-
hovu bivanju (Grcima je prvo uopće bilo zadano nešto drugo), tako
nije postajalo jasnim niti se području načelnog iskustva dodjeljivalo
bivanje skrivenosti – skrivanje. I ovdje je, doista grčki, ono skriveno
postajalo odsutnim, a gubilo se zbivanje skrivanja te time i nužnost
da se ono zasebno utemelji i sasvim shvati u svojoj unutarnjoj po-
vezanosti s bivanjem otvorenosti te napokon i kao prvo da se to
jedinstveno utemelji i kao pravlastita bit.
Pokušaj toga je uvođenje i razvoj tu-bitka. To se može dogoditi
samo po “čovjeku”, i utoliko su prvi koraci za utemeljenje “čovjeko-
va” tu-bitka, tu-bitka “u” čovjeku, čovjeka u tu-bitku vrlo dvoznačni
i nespretni, pogotovo kada, kao dosada, nedostaje svake volje da se
razvijeno pitanje pojmi iz njega samoga i njegove temeljne namjere
da dođe do istine bytka i sve se upotrebljava samo za to da se ono
odlučujuće svede na ono dotadašnje i objasni se i time odstrani.
Zato ni put osvještenja ispravnosti i temelja njezine mogućnosti
neposredno nije baš uvjerljiv (usp. predavanje o istini 1930) jer se
ne miče od predodžaba čovjeka kao stvari (subjekt – osoba i sl.) i
u njemu se sve priređuje samo kao “doživljaji” čovjeka, a oni opet
kao zgode.
* predavanje u zimskom semestru 1931/32 “Vom Wesen der Wahrheit. Zu Pla-
tons Höhlengleichnis und Theätet” (Gesamtausgabe Band 34)
283
 V. UTEMELJENJE
I to osvještenje može samo naznačiti da se nešto nužno još nije
pojmilo i zauzelo. To sámo, tu-bitak, postiže se samo nekim poma-
knućem čovjekova bitka u cjelini, a to znači iz osvještenja nužde
bitka kao takvog i njegove istine.
215. Bivanje istine
Jedno odlučujuće pitanje: je li bivanje istine kao krčevina za se-
beskrivanje utemeljeno na tu-bitku ili je sámo to bivanje istine temelj
za tu-bitak, ili važi oboje, i što u svakom od tih slučajeva pritom
znači “temelj”?
O tim se pitanjima može odlučiti samo ako se istina poima u na-
značenoj biti kao istina bytka te tako polazeći od dogođaja.
Što znači to: postavljen pred sebeskrivanje, ustezanje, oklijeva-
nje biti stalan u svojemu otvorenom? Suzdržanost i stoga temeljni
ugođaj: prestravljenje, suzdržanost, plahost. Tako nešto “darovano”
samo čovjeku i kada i kako.
216. Ishodište pitanja istine
sada se, kada pitanje istine već odavno više nije pitanje, čini pot-
puno proizvoljnim. No ipak iz toga slijedi suprotno: da to ishodište
ima svoju jedinstvenu određenost: naime u nuždi koja ima korijene
tako duboko da je za svakoga i nema: da pitanje o istini istinitoga
uopće ne iskusujemo i poimamo kao pitanje u njegovoj nužnosti.
Naprotiv, sve veća raskorijenjenost tjera ili u najgrublju prisilu
mnijenja ili u ravnodušnost ili u nejako oslanjanje na ono dotadaš-
nje.
217. Bit istine
Njoj je najdublje svojstveno da je povijesna. Povijest istine, za-
bljesnuća i preobrazbe i utemeljenja njezine biti ima samo rijetke i
daleko raštrkane trenutke.
Ta se bit dugo čini ukočenom (usp. dugu povijest istine kao
ispravnosti: ὁμοίωσις, adaequatio), jer se traži i provodi samo ono
284
217. Bit istine
njome određeno istinito. I tako dolazi do privida da je bit istine na
temelju te nedokinute postojanosti čak “vječna”, pogotovo ako se
“vječnost” zamišlja kao puko trajanje.
Stojimo li na kraju tako dugog vremena stvrdnjavanja biti istine
i zatim pred vratima jednoga novog trenutka njezine zakrivene po-
vijesti?
Izreka: istina je krčeće skrivanje (usp. bez-dan) prvo znači da se
utemeljuje neka krčevina za ono sebeskrivajuće. Sebeskrivanje byt-
ka u krčevini onoga tu. U sebeskrivanju biva bytak. Dogođaj nikada
ne leži otvoreno na vidjelu kao neko biće, neko pribivajuće (usp.
Skok, Bytak).
Do-gođenje u svojem obratu nije sadržano ni samo u dozivu ni
samo u pripadnosti, ni u jednome od toga dvoga, a ipak titranjem
proishodi oba, i uzdrhtanje tog iz-titraja u obratu dogođaja najskri-
venija je bit bytka. Tom skrivanju potrebna je najdublja krčevina.
Bytak “treba” tu-bitak.
Istina nikada ne “jest” već biva. Jer ona je istina bytka koji “sa-
mo” biva. Zato biva i sve što pripada istini, vrijeme-prostor i uslijed
toga tada “prostor” i “vrijeme”.
Ono “tu” biva i kao bivajuće ujedno mora biti preuzeto u nekom
bitku: tu-bitak. Zato ustojno izdržavanje bivanja istine bytka. Ta je
razdrtost zagonetka. Zato je tu-bitak ono između između bytka i bića
(usp. Utemeljenje, 227. O biti istine, br. 13, str. 354???).
Budući da je ta bit povijesna (usp. str. 342???), zato je pogotovo
svaka “istina” u smislu istinitoga povijesno neko istinito samo ako
je prije toga srasla natrag u neki temelj i time ujedno postala snagom
koja unaprijed djeluje.
Gdje se istina zakriva u lik “uma” i “umnoga” na djelu je njezi-
na izopačenost, ona razorna moć onoga što je za-sve-valjano, čime
svatko proizvoljno dobiva pravo i pojavljuje se ono zadovoljstvo:
samo neka nitko ne stekne bitnu prednost spram drugoga.
Ta je “čarolija” općevaljanosti ono što je učvrstilo vladavinu tu-
mačenja istine kao ispravnosti i učinilo je gotovo nedodirljivom.
To se na kraju pokazuje u tome da se čak i ondje gdje se vjeruje
kako se poima nešto od povijesne biti istine dolazi samo do izvanj-
skog “historizma“: misli se da istina ne važi vječno nego samo “na
285
 V. UTEMELJENJE
rok”. No to je mnijenje samo “kvantitativno” ograničenje općevalja-
nosti i treba mu, da bi postalo tako nečim, pretpostavka da je istina
ispravnost i valjanost.
Površnost tog “mišljenja” zatim se još povećava kada se napo-
sljetku to dvoje pokušava pomiriti, vječna valjanost po sebi s onom
vremenito ograničenom.
218. Naznačivanje bivanja istine
Kada kažemo: istina je krčevina za skrivanje, tada se time bi-
vanje samo naznačuje time što se imenuje bit. No to imenovanje
ujedno treba naznačiti da tumačenje bivanja istine stoji u sjećanju
na ἀλήθεια, tj. ne na puko doslovce prevedenu riječ, u čije područje
tada ipak opet pada uvriježeno shvaćanje, nego na ἀλήθεια kao ime
za prvo zabljesnuće same istine i to nužno u jedinstvu s početnim
imenovanjem bića kao φύσις.
No naznačivanje biti mora znati da se krčevina za skrivanje mora
razviti kako s obzirom na vrijeme-prostor (bezdan) tako i s obzirom
na prijepor i sklanjanje.
219. Fuga pitanja o istini
Istina je ono iskonski istinito.
Ono istinito je ono najbivstvujućije.
Bivstvujućiji od svakog bića je sâm bytak. Ono najbivstvujućije
više ne “jest” nego biva kao bivanje (dogođaj).
Bytak biva kao dogođaj.
Bit istine je krčeće skrivanje dogođaja.
Krčeće skrivanje biva kao utemeljenje tu-bitka; no utemeljenje
dvoznačno.
Utemeljenje tu-bitka zbiva se kao sklananje istine u ono istinito,
koje tako tek postaje.
Ono istinito omogućava da biće bude bivstvujuće.
Ako biće tako stoji u ono tu, ono postaje pred-očivim. Utemelje-
na je mogućnost i nužnost ispravnoga.
Ispravnost je nezaobilazan izdanak istine.
286
221. Istina kao bivanje bytka
Gdje stoga ispravnost predodređuje “ideju” istine, zatrpani su svi
putovi prema njezinu iskonu.
220. Pitanje o istini
Onako kako je sklopljena njezina fuga, tako ovo ostaje neko skla-
panje nas od strane povijesti bitka, ukoliko još imamo snage održa-
vati se u njezinoj rijeci.
Pitanje o istini, u ocrtanom smislu i samo u njemu, za nas je glav-
no prethodno pitanje kroz koje se prvo moramo probiti.
Samo se tako utemeljuje neko područje odlučivanja za bitna
osvještenja. (Usp. odvojenu razradu pitanja o istini kao pred-pitanja
u usmjerenju na vrijeme-prostor).
Pitanje o istini je pitanje o bivanju istine. Sama istina je ono u
čemu ono istinito ima svoj temelj.
Temelj ovdje: 1. ono u čemu je nešto sklonjeno, u što zadržano;
2. čime proiznuđeno;
3. što kroza nj strši.
Ono istinito: što stoji u istini i tako postaje bivstvujućim odn.
nebivstvujućim.
Istina: krčevina za skrivanje (istina kao ne-istina), u sebi
prijeporna i ništavna i iskonska prisnost (usp.
Utemeljenje i frankfurtska predavanja*), i to zato
što
Istina: istina bytka kao dogođaj.
Ono istinito i biti ono istinito ujedno pri sebi ono neistinito, ono
iskrivljeno i njegove preinake.
Bivanje istine.
221. Istina kao bivanje bytka**
Istina: krčevina za sebeskrivanje (tj. dogođaj; oklijevajuće uste-
gnuće kao zrelost, plod i darivanje). Ali istina ne jednostavno krče-
vina, nego upravo krčevina za sebeskrivanje.
* Der Ursprung des Kunstwerkes (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5))
** usp. Predpogled, 9. Pregled
287
 V. UTEMELJENJE
Bytak: dogođaj, u povratnom titranju ništavan i tako prijeporan.
Iskon prijepora – bytak ili nebitak.
Istina: temelj kao bezdan. Temelj ne: odakle, nego u što kao ono
pripadno. Bezdan: kao vrijeme-prostor prijepora; prijepor kao prije-
por zemlje i svijeta, jer odnos istine spram bića!
Prvo (početno) sklanjanje, pitanje i odluka. Pitanje o istini (osvje-
štenje), staviti njezinu bit na odlučivanje. Iskon i nužnost odluke
(pitanja). Pitanje: moramo li (bitno) pitati, i ako da, zašto? Pitanje i
vjera.
222. Istina
Samo ako stojimo u krčevini iskusujemo sebeskrivanje.
Istina nikada nije “sistem” sklopljen iz rečenica na koji bi se mo-
glo pozvati.
Ona je temelj koji povlači natrag k sebi i strši, koji nadvisuje ono
skriveno ne ukidajući ga, ugođaj koji ugađa kao taj temelj. Jer taj
temelj je sâm dogođaj kao bivanje bytka.
Dogođaj nosi istinu = istina strši kroz dogođaj dogođaj.
Pitanje o istini
Pitanje o istini zvuči vrlo zahtjevno i pobuđuje dojam da se, uspr-
kos piitanju, zna što je ono istinito.
A ipak piitanje ovdje nije puka predigra da bi se nešto neupitno
prikazalo kao da se za nj izborilo. Piitanje je ovdje početak i kraj.
A “istina” se misli kao upitna bit istinitoga, nešto vrlo privreme-
no i sporedno za svakoga tko želi izravno zgrabiti i posjedovati ono
istinito.
I kada bi tu bilo nekog izlaza, onda bi filozofija pitanje o istini
morala pritajiti u nekom koje drukčije zvuči, naizgled bezazlenom,
kako bi se izbjegao svaki dojam da se ovdje obećavaju veliki pro-
glasi.
288
225. Bit istine
223. Bit istine
(njezino izopačenje)
Ako istina biva kao krčevina onoga sebeskrivajućeg, i ako biti,
odgovarajući ništetnosti bitka, pripada izopačenje, ne mora li se on-
da u njoj proširiti izokretanje biti, tj. iskrivljenje krčevine kao privida
biti i stoga to iskrivljenje dovedeno do krajnosti, do onoga najpovrš-
nijega, svedeno na izložbu, glumatanje? Pozornica – oblikovanje
zbiljskoga kao zadaća scenografa!
Ako ponekad glumatanje dolazi do moći, kako je tada s biti? Ne
mora li ona onda kao temelj utemeljivati skriveno i u tišini, toliko
da za to jedva netko zna? Ali kako je ona tada još temelj? Općenito
gledano? Ali nije li bit bitka jedincatost i rijetkost začuđenja? Prava
izopačenost istine u njezinu priopćavanju označena kao zabludjelost.
Ta odredba još iskonskija u ništenju onoga tu.
S druge strane najviša izopačenost ipak baš u prividu izlaganja.
Dvostruko značenje izopačenosti.
224. Bit istine
Kako je neznatno naše znanje o bogovima, a kako je pak bitno
njihovo bivanje i propadanje u otvorenosti skrivenosti onoga tu, u
istini?
No što nam tada iskustvo biti same istine mora kazivati o dogo-
đaju? Kako pak doista možemo izmuknuti tu kazu?
Istina je ono prvo istinito, i to krčeće-skrivajuće, bytka. Bit istine
leži u tome da ona biva kao ono istinito bytka i tako postaje iskonom
za sklanjanje onoga istinitoga u biću, čime ovo tek postaje bivstvu-
juće.
Pred-pitanje o istini ujedno je temeljno pitanje o bytku, on kao
dogođaj biva kao istina.
225. Bit istine
je krčevina za sebeskrivanje. Ta prisno-prijeporna bit istine poka-
zuje da je istina iskonski i bitno istina bytka (dogođaj).
289
 V. UTEMELJENJE
Ali ostaje pitanje iskusujemo li mi tu bit istine dovoljno bitno, da
li u svakom odnosu spram bića preuzimamo ono sebeskrivanje, te
time oklijevajuće ustegnuće, svaki put na njegov vlastiti način kao
do-gođenje i tom dogođenju pre-vlašćujemo sebe. Prevlašćujemo
samo tako da puštamo da se sámo dano biće proishodi, proizvodi,
stvara, čuva i djeluje po pripadnom mu nalogu kako bismo utemeljili
krčevinu, da ona ne bi postala prazninom u kojoj se sve pojavljuje
samo jednako “razumljivo” i ovladivo.
Sebeskrivanje strši kroz krčevinu i samo ako se to zbiva, ako
ono prijeporno u svojoj prisnosti prožima ono “tu”, može uspjeti
napuštanje neodređenog i kao takvog uopće ne shvaćenog područja
pred-očavanja i do-življavanja i pokušaj ustojnosti tu-bitka.
Tek kada sebeskrivanje prožima sva područja proizvedenoga i
stvorenoga i trgovanoga i žrtvovanoga, bitno ih preplećući jedno s
drugim, i određuje krčevinu te tako ujedno biva nasuprot onome
sebezatvarajućem unutar njih, tek se tada diže svijet te ujedno s njim
(iz “istodobnosti” bytka i bića) stiže zemlja. Sada je na trenutak po-
vijest.
Istina, dakle, nikada nije krčevina nego biva kao skrivanje jedna-
ko iskonski i prisno s krčevinom. To dvoje, krčevina i skrivanje, nisu
dvoje nego bivanje jednoga, same istine. Time što istina biva, istina
postaje, dogođaj postaje istina. Dogođaj događa, time se na kaže
ništa drugo nego: on i samo on postaje istina, postaje to što pripada
dogođaju, tako da je upravo istina bitno istina bytka.
Svako pitanje o istini, kojim se ne misli tako daleko naprijed,
misli prekratko.
Čak i ono sasvim drugo tumačenje, srednjovjekovno tumačenje
onoga verum kao odredbe onoga ens (bića), koje se kreće područjem
provodnog pitanja (metafizike) i uz to je još iskorijenjeno iz svoje-
ga najbližeg grčkog tla, još je jedan prizor te unutarnje povezanosti
istine i bytka. Ali to piitanje o dogođaju ipak se ne treba miješati s
onim posve drugim, posve na istini kao ispravnosti predočavanja (in-
tellectus) sazdanim odnosom bića (ens) s pred-očenošću u intellec-
tusu divinusu, odnosom koji ostaje ispravan samo uz pretpostavku
da je omne ens (izuzimajući Deusa creatora) ens creatum; pri čemu
se “ontološki” gledano i Deus poima polazeći od creatio, čime se u
toj vrsti “filozofije” dokazuje ono što je mjerodavno u izvještaju o
290
226. Krčevina skrivanja i ἀλήθεια
stvaranju Staroga zavjeta. A uvid u tu vezu sada je tim bitniji stoga
što ona ostaje posvuda sačuvana još i u metafizici novoga vijeka, pa
i ondje gdje se odavno i čak načelno odustalo od srednjovjekovnog
usmjerenja crkve na “vjersko dobro”. Upravo više puta preinačena
vladavina “kršćanskog” mišljenja u poslije- i protukršćanskom dobu
otežava svaki pokušaj odmicanja od tog tla i početnog mišljenja te-
meljnog odnosa bytka i istine iz iskonskijeg iskustva.
226. Krčevina skrivanja i ἀλήθεια
α-λήθεια znači neskrivenost i sámo ono neskriveno. Već se u to-
me naznačuje da se sámo skrivanje iskusuje samo kao ono što treba
odstraniti, što se mora ukloniti (α-).
I zato piitanje i ne smjera na sámo skrivanje i njegov temelj; i zato
također, obratno, ono razotkriveno postaje bitnim samo kao takvo;
opet ne razotkrivanje, i to čak kao krčevina u kojoj sada uopće sámo
skrivanje dolazi na otvoreno. Ali time se skrivanje ne ukida nego tek
postaje shvatljivim u svojoj biti.
Istina kao krčevina za skrivanje zato je bitno drukčiji nabačaj
nego ἀλήθεια, premda upravo pripada u sjećanje na nju, a to sjećanje
njemu (usp. str. 352???).
Krčevina za skrivanje kao iskonski-jedinstvena bit bezdan je te-
melja, kao koji biva ono tu.
Zavaravajući izraz: istina je ne-istina, ostaje previše pogrešno
protumačiv da bi mogao sigurno upućivati na pravi put. No on ipak
treba naznačiti ono začudno što leži u novom nabačaju biti – krčevi-
nu za skrivanje i to kao bivanje u dogođaju.
Na kakvu se to ustojnu suzdržanost tu-bitka time po rangu računa
ako se ta bit istine treba podići u znanje kao ono iskonski istinito?
Tek sada postaje razgovjetnijim i iskon zabludjelosti te moć i
mogućnost napuštenosti od bitka, skrivanje i pri-krivanje: vladavina
netemelja.
Puka uputa na ἀλήθεια za objašnjenje biti istine koja se ovdje po-
ložila u temelj ne pomaže daleko jer se u ἀλήθεια ne iskusuje upravo
zbivanje razotkrivanja i skrivanja i ne poima se kao temelj, budući da
piitanje ostaje određeno polaženjem od φύσις, biće kao biće.
291
 V. UTEMELJENJE
No drukčije je kod krčevine za skrivanje. Ovdje stojimo u bivanju
istine, a ona je istina bytka. Krčevina za skrivanje već je povratno
titranje obrata dogođaja.
* nosti, koje će ovdje prvo i jedino odlučivati o onome “istinitom”.
Ali dosadašnji pokušaji u “Bitku i vremenu” i sljedećim spisima
da ta bit istine zamijeni ispravnost pred-očavanja i iskazivanja kao
temelj samog tu-bitka morali su ostati nedostatni jer su se još uvijek
provodili radi odbijanja te time ipak uvijek imali za orijentir ono
što se odbija te time onemogućavali znanje biti istine iz temelja, iz
temelja kao koji sama bit biva. Kako bi to uspjelo nužno je više ne
zadržavati kazivanje o biti bytka, opet misleći da bi se, usprkos uvi-
du u nužnost prethodnog nabačaja, na kraju od dosadašnjega korak
po korak ipak mogao utrti neki put do istine bytka. Ali to uvijek mora
završiti neuspjehom.
I makar nova opasnost toliko jačala da sada dogođaj odmah po-
staje samo imenom i upotrebljivim pojmom iz kojega se želi “dedu-
cirati” nešto drugo, o njemu se ipak mora kazivati; ali opet ne odvo-
jeno u nekom “spekulativnom” raspravljanju nego u proiznuđenom
osvještavanju, održavanom nuždom napuštenosti od bitka.
* 4. Kako postaviti pitanje o istini.
Krčevina skrivanja ne znači ukidanje skrivenoga i njegovo oslo-
bađanje i pretvaranje u ono neskriveno nego upravo utemeljenje bez-
danog temelja za skrivanje (oklijevajuće ustezanje).
U mojim se dosadašnjim pokušajima nabačaja te biti istine na-
stojanje razumijevanja uvijek prvo odnosilo na pojašnjavanje načinâ
krčevine i preinaka skrivanja i njihove bitne supripadnosti (usp. npr.
predavanje o istini iz 1930.).
Ako je dolazilo do odredaba kao: tu-bitak je ujedno u istini i ne-
istini, onda se ta rečenica odmah uzimala moralno-svjetonazorski,
a nije se shvaćalo ono odlučujuće filozofskog osvještenja, bivanje
onoga “ujedno” kao temeljne biti istine, izostajalo je iskonsko shva-
ćanje ne-istine u smislu skrivanja (a ne recimo netočnosti).
292
227. O biti istine
*
Što znači: “stajati” u krčevini skrivanja i izdržavati je? Temeljni
ugođaj suzdržanosti. Ono odlikovno povijesno jednokratno te ustoj-
Kakvu postojanost ima ta ustojnost? Ili drukčije pitano: tko može i
kada i kako biti tu-bitak?
Kako ovdje pripremi tog bitka može pomoći početno osvještenje
mislilačkog kazivanja?
Zašto u ovom trenutku poticaj mora dati to sada, a to znači pita-
juće znanje?
Ukoliko je tek sada već prethodni pjesnik, Hölderlin, u svojem
neponovljivom pjesništvu i djelu naša nužnost?
227. O biti istine*
1. Biva li istina i zašto? Zato što samo tako bivanje bytka. Zašto
bytak?
2. Bit istine utemeljuje nužnost onoga zašto te time piitanja.
Pitanje o istini zbiva se radi bytka, koji treba pripadnost nas kao
onoga što utemeljuje tubitak.
3. Prvo pitanje (1) u sebi je odredba biti istine.
Polaziti od bitne dvoznačnosti: “istina” mišljena kao “ono istini-
to”; ali ono istinito je istina kao krčeće skrivanje dogođaja.
To svjetlo je na početku neka svjetlost, ali bez sjaja i koje ne zra-
či. Sámo skrivanje tim svjetlije, prosijavajući dubinu skrivenosti.
5. Kako dugo prenošeni pojam istine kao ispravnosti ne samo da
prvo vodi pitanje nego i naznačuje da se odgovor na pitanje mora
mjeriti po nekoj ispravnosti te se dakle bit istine može očitati s neče-
ga unaprijed danog koje nam nju prikazuje.
6. Istinu u biti prvo razviti kao krčeće skrivanje (prikrivanje i
zakrivanje).
* usp. predavanje 1930. “Vom Wesen der Wahrheit”; Anmerkungen zu “Sein
und Zeit” § 44
293
 V. UTEMELJENJE
7. Istina kao temelj vrijeme-prostora, ali zato ujedno bitno odre-
diva tek polazeći od njega.
8. Vrijeme-prostor kao poprište trenutka iz obrata dogođaja.
9. Istina i nužnost sklanjanja.
10. Sklanjanje kao prepiranje prijepora svijeta i zemlje.
11. Povijesno nužne staze sklanjanja.
12. Kako tek u sklanjanju biće postaje bivstvujućim (usp. Skok,
152. Stupnjevi bytka).
13. Kako se tek u retrospektivnom premjeravanju prethodnog pu-
ta razvija područje u kojemu se i koje se zbiva kao “razlikovanje”
bytka i bića (usp. Skok, 151. Bitak i biće). Tu-bitak bivajući kao ono
“između”.
* Osim toga, takva ispravnost nikada ne bi izvodila iz nužde na-
S obzirom na sve veću opustošenost i izobličenost filozofije, du-
goročno bi se dobilo nešto bitno već kada bi uspjelo postavljanje
pitanja o istini iz njegove nužnosti na pravi način.
Njegova nužnost izvire iz nužde napuštenosti od bitka. Pravi na-
čin postavljanja pitanja jest prijelaz k iskonskoj biti uz pojašnjavanje
ishoda, vladajućeg pojma ispravnosti. Ujedno se mora pojmiti da se
istinom u obratu tek određuje istina biti i bivanja te se zato od po-
četka ne može tražiti i zahtijevati neki pojam “biti” u smislu nekog
obuhvaćanja najopćenitijih, svakome odmah dostupnih svojstava
ispravnim rodnim pojmom; štoviše, može se tražiti nešto više, po
čemu se ujedno može procijeniti već dugo vladajuća raskorijenjenost
pitanje o istini. Odavde gledano, a to znači nužno povijesno iskuše-
no, istina je pomaknuće u premještenost.
Da ta premještenost na neki način uvijek postoji, otkad jest čo-
vjek i ako je on povijestan, i da ipak ostaje zakrivena, to u bitnome
počiva na vladavini ispravnosti. U skladu s njom, čovjek stoji i na-
lazi se odmah i samo u nečemu nasuprotnom (ψυχή – ἀντικείμενον,
cogito – cogitatum, svijest – svjesno). Iz tog nasuprotnoga on uzima
i očekuje ispunjenja svojih zahtjeva. U tome nasuprotnom odvija se
sve ono za što čovjek misli da se njega pitalo. Tu pripada i vladavina
“transcendencije” (usp. Doigra, 110. ἰδέα, platonizam i idealizam).
294
228. Bit istine je ne-istina
I ovdje je najdublji temelj za zakrivenost i prikrivenost tu-bitka.
Jer što je, usprkos svom protivništvu onome “ja”, jednoznačnije i
neupitnije od toga da se “ja”, da se “mi”, nalazimo nasuprot pred-
metima; pri čemu smo “mi” i “ja” tek ono neupitno koje se mirno
može ostaviti za leđima.
I zato se ipak ne usuđuje ići tako daleko s osvještenjem, pa ni
samo unutar tog temeljnog stava, da se vidi: mi “nismo” “dali” ništa
više, što bi odslikano i prikazano moglo biti ono istinito.
Kada bi samo priznanje sezalo tako daleko, tada bi se već moralo
javiti pitanje može li uopće ispravnost, koja je tek utemeljila takvo
pred-očavanje bića i samoga predočavajućega (a ne da ga recimo
pretpostavlja), kao bit istine utemeljivati i određivati potragu za
onim istinitim i polaganje prava na nj.
puštenosti od bitka nego bi je samo iznova zakrivajući potvrđivala
i zahtijevala.
No što znači da se sada moramo odvažiti na nabačaj biti istine
kao krčećeg skrivanja i pripremiti pomaknuće čovjeka u tu-bitak?
Po-maknuti iz onog položaja u kojemu sebe nalazimo: u divov-
skoj praznini i opustošenosti, stiješnjeni u ono naslijeđeno koje je
kao takvo postalo nespoznatljivim, bez mjerila te prije svega bez
volje da se ona ispitaju, a pustoš je skrivena napuštenost od bitka.
228. Bit istine je ne-istina*
Tom se rečenicom, svjesno proturječno uobličenom, treba izra-
ziti to da istini pripada ono ništavno, ali nipošto ne samo kao neki
manjak nego kao ono što pruža otpor, ono sebeskrivanje koje dolazi
u krčevinu kao takvu.
Time je iskonski odnos istine spram bytka shvaćen kao dogođaj.
Usprkos tome, valja razmisliti o namjeri te rečenice da se takvim
začuđenjem približi začudna bit istine.
Posve iskonski pojmljeno, u njoj leži najbitniji uvid i ujedno upu-
ta na prisnost i prijepornost u samom bytku kao dogođaju.
* usp. frankfurtska predavanja “Der Ursprung des Kunstwerkes” (Holzwege
(Gesamtausgabe Band 5, str. 36ff., osobito str. 40f.))
295
 V. UTEMELJENJE
229. Istina i tu-bitak
Krčevina za sebeskrivanje krči se u nabačaju. Bacanje nabačaja
zbiva se kao tu-bitak, a bacač tog bacanja uvijek je onaj samo-bitak
u kojemu čovjek postaje ustojan.
Svaki nabačaj ono što je stavljeno u njegovu krčevinu i tako oslo-
bođeno dovodi u povratni odnos spram nabacivača i obratno: on sam
postaje nabacivač tek time što na sebe uzima tu vezu.
Ni ono što je stavljeno u nabačaj nikada nije neko po-sebi na-
prosto niti se nabacivač ikada može postaviti čisto za sebe, nego je
taj prijepor, da se svako od njih, uključujući i povratno se odnoseći,
okreće spram svakoga, posljedica prisnosti koja u biti istine biva
kao krčevina onoga sebeskrivajućeg. Ovdje se ništa ne može pojmiti
pomoću puke izvanjske dijalektike odnosa subjekta i objekta nego
sâm taj odnos, utemeljen na ispravnosti kao izdanku istine, ima svoje
porijeklo iz biti istine.
Doduše, sada se moraju pokazati taj iskon prijepora i on sam.
Za to nije dovoljno sjetiti se samo krčevine i njezina uspostavlja-
nja nabačajem nego prvo toga da krčevina drži ono sebeskrivajuće
u otvorenome i omogućava da namaknuće koje iz toga slijedi kao
odredbeno ugađa samobitak nabacivača. Tek se tako uopće zbiva
pre-vlašćenje bitku i u njemu privlašćenje samom bacaču, čime on
sâm tek dospijeva u krčevinu (onoga sebeskrivajućeg), postaje usto-
jan u onome tu.
Što bitnije bytak pripada tu-bitku, i obratno, to je iskonskije pro-
tivništvo njihova međusobnog nepuštanja.
Nabacivač mora preuzeti uključenje i tek se time izražava bače-
nost, ukoliko se pokazuje da nabacivač pripada samome onom što je
krčevinom otvoreno i dovedeno na vidjelo.
230. Istina i ispravnost
Prvenstvo ispravnosti utemeljuje i čini samorazumljivim zahtjev
za objašnjenjem u smislu izvođenja bića kao proizvodivoga iz dru-
gog bića (“mathesis”, “mehanika” u najširem smislu).
296
232. Pitanje o istini kao povijesno osvještenje
Gdje to objašnjenje doživljava neuspjeh, ljudi se okreću onome
neobjašnjivom ili tvrde da je ono što se ne može objasniti zbog toga
nebivstvujuće.
Ali ono neobjašnjivo (“transcendentno”) tako je samo posljedica
pomame za objašnjenjima i, umjesto da bude neko više, sámo je
poniženje.
Skriveni temelj svega toga leži pak u prvenstvu i polaganju prava
na ispravnost, a to pak u nedostatku snage za bit same istine, tj. za
znanje o onome što nosi odnosno koči sva nastojanja oko istinitoga,
ma koliko iskrena bila.
231. Kako istina, ἀλήθεια, postaje ispravnošću
Pri čemu se istina, ἀλήθεια, jedva čuje, doduše moćna, ali neute-
meljena, a također i sama ne doista utemeljujuća.
Ispravnost dovodi ψυχή do prvenstva, a zatim odnos subjekta i
objekta. Budući da vladavina ispravnosti već ima svoju dugu povi-
jest, njezino se porijeklo i mogućnost nečega drugog zapažaju tek
teško i polako. Sa ψυχή već λόγος, iskonski kao sabiranje, a zatim
kao govor i kaza.
To što iskaz postaje prvenstvenim mjestom za “istinu” jedna je
od najzačudnijih pojedinosti njezine povijesti, iako je za nas to ipak
uobičajeno.
Ali zato postaje tim teže, neovisno o shvaćanju samog bivanja,
istinu i ono istinito i dalje iskonski tražiti i pohranjivati posvuda gdje
je uopće ne slutimo.
To raskorjenjivanje istine odvija se usporedno sa zakrivanjem biti
bytka.
Ukoliko je “ispravnost” bitna ako se polazi od uređenja i skla-
njanja (jezik)?
232. Pitanje o istini kao povijesno osvještenje
Ovdje se ne misli na historijsko izvještavanje o mnijenjima i na-
ucima koji su govorili o “pojmu” istine.
297
 V. UTEMELJENJE
Filozofija u drugom početku povijesna je u biti, i u tom pogledu
sada mora proizlaziti i jedna iskonskija vrsta sjećanja na povijest
prvog početka.
Pitanje je koja su temeljna kretanja biti istine i uvjeta njezina
tumačenja nosila i nosit će zapadnu povijest.
Dva odlikovana temeljna stava u toj povijesti obilježavaju Platon
i Nietzsche.
I to Platon (usp. tumačenje usporedbe sa špiljom*) kao onaj mi-
slilac kod kojega još posljednje prosijavanje one ἀλήθεια postaje
razgovijetnim u prijelazu k istini iskaza (usp. također Aristotel, Me-
tafizika Θ IV).
I Nietzsche, kod kojega se zapadna predaja sabire u novovjekov-
noj i prije svega pozitivističkoj verziji 19. stoljeća i ujedno se “isti-
na” dovodi u bitnu suprotnost spram umjetnosti i time supripadnost s
njom, oboje kao temeljni načini volje za moć kao biti bića (essentia),
čija existentia imenuje vječno vraćanje jednakoga.
233. Uključenje tumačenja usporedbe sa
špiljom (1931/32 i 1933/34) u pitanje istine
1. Zašto je to tumačenje povijesno bitno? Zato što ovdje još u
jednom izvedenom osvještenju postaje vidljivo kako ujedno ἀλήθεια
još bitno nosi i vodi grčko piitanje o onome όν, a ipak i kako se ona
upravo tim piitanjem, postavljajući pojam ἰδέα, dovodi do sloma.
2. Ujedno se dalje u prošlosti pokazuje: taj slom nije slom nekog
uspostavljenoga i čak posebno utemeljenoga. U početnom grčkom
mišljenju nije se činilo ni jedno ni drugo, usprkos Heraklitovoj reče-
nici o onome πόλεμος i Parmenidovoj poučnoj pjesmi. No ἀλήθεια
je ipak bitna u svem mišljenju i pjevanju (tragedija i Pindar).
3. Samo ako se to iskusilo i ispostavilo može se pokazati na ko-
ji se tada način i u stanovitom smislu nužno mora sačuvati jedan
ostatak i privid te ἀλήθεια, budući da se ipak i istina kao ispravnost
i upravo ona mora skloniti u nekom već otvorenome (usp. o isprav-
* predavanje u zimskom semestru 1931/32 “Vom Wesen der Wahrheit. Zu Pla-
tons Höhlengleichnis und Theätet” (Gesamtausgabe Band 34)
298
233. Uključenje tumačenja usporedbe sa špiljom...
nosti). Ono po čemu se ravna pred-očavanje mora biti otvoreno, i
otvoreno mora biti ono čemu se primjerenost treba objelodaniti (usp.
ispravnost i odnos subjekta i objekta; tu-bitak i pred-očavanje).
4. Sagledamo li povijest te ἀλήθεια polazeći od usporedbe sa
špiljom, koja tako ima ključno mjesto, unatrag i unaprijed, onda se
može posredno procijeniti što znači tek mislilački podizati, razvi-
jati u biti i utemeljivati istinu kao ἀλήθεια. I da se to u dosadašnjoj
metafizici, a ni u prvom početku ne samo nije zbivalo, nego se nije
moglo zbivati.
5. Utemeljenje biti istine kao raskrivanje prvog prosijavanja u
ἀλήθεια tada nije samo preuzimanje riječi i njezina prikladnog pri-
jevoda kao “neskrivenost” nego se radi o tome da se bit istine iskusi
kao krčevina za sebeskrivanje.
Krčeće skrivanje mora se utemeljivati kao tu-bitak.
Sebeskrivanje mora dospijevati u znanje kao bivanje samoga byt-
ka kao dogođaja.
Najdublji odnos bytka i tu-bitka u svojem obratu postaje vidljiv
kao ono što proiznuđuje temeljno pitanje i prisiljava na nadilaženje
provodnog pitanja te time sve metafizike, nadilaženje u činu u vrije-
me-prostornosti onoga tu.
6. Budući da sada pak sama “istina” i njezin pojam u skladu s du-
gom poviješću i zbrkanom predajom, u kojoj se skupilo mnogo toga,
više nije u pitanju ni u kakvom jasnom i nužnom obliku, tumačenja
povijesti pojma istine i osobito tumačenja usporedbe sa špiljom ta-
kođer su oskudna i ovise o tome što je tko prethodno sam preuzeo iz
platonizma i nauka o sudovima. Nedostaju temeljni stavovi za neki
nabačaj onoga što se u usporedbi sa špiljom kazuje i što se u tom
kazivanju odvija.
Zato je prvo nužno uopće izložiti neko zatvoreno tumačenje us-
poredbe sa špiljom, koje bi potjecalo iz pitanja istine, te ga upotri-
jebiti kao uvod u područje tog pitanja i kao vodilicu k nužnosti tog
pitanja, uz sve zadrške koje vrijede za takve neposredne pokušaje;
jer temelj i perspektiva nabačaja tumačenja i njegovih koraka kao
nerazjašnjeni ostaju pretpostavljeni i pojavljuju se kao nasilni i sa-
movoljni.
299
 V. UTEMELJENJE
234. Pitanje o istini (Nietzsche)
Onaj tko posljednji i najstrasnije pita o “istini” je Nietzsche. Jer
on s jedne strane polazi od toga “da mi nemamo istinu” (XI, 159)*,
a s druge ipak pita što je istina, pa čak i koliko ona vrijedi (VII,
471)**.
Pa ipak, Nietzsche ne pita iskonski o istini. Jer on najčešće tom
riječju uvijek misli “ono istinito”, i gdje pita o biti istinitoga, to se
zbiva zapleteno u predaju, a ne iz nekog iskonskog osvještenja na
taj način da se to osvještenje istodobno poima kao bitna odluka i o
“onome istinitom”.
Doduše, ako se pita iskonskije, onda to nikada ne jamči neki iz-
vjesniji odgovor već, naprotiv, samo neku višu upitnost biti istine; i
ta nam je dostojnost piitanja potrebna; jer bez nje ono istinito ostaje
ravnodušnim.
No Nietzsche u svojem osvještenju “istine” ne dolazi do rješenja,
jer on
1. dovodi istinu u odnos sa “životom” (“biološko”-idealistički)
kao osiguranje njegova opstanka. “Život” se jednostavno shvaća kao
temeljna zbilja i pripisuje mu se općeniti karakter postajanja.
2. Ali Nietzsche istodobno “bitak”, posve u smislu najstarije pla-
tonovske predaje, shvaća kao ono “postojano”, i kao to on je, po-
lazeći od života i s obzirom na život, ono utvrđeno i tako svaki put
“istinito”.
3. Taj pojam istine, usmjeren spram “života” i određen polazeći
od naslijeđenog pojma bitka, povrh toga se posve kreće preuzetim
stazama, ukoliko je istina odredba i rezultat mišljenja i pred-očava-
nja. Začetak tog uvriježenog mnijenja kod Aristotela.
Sve to što se preuzelo bez pitanja sprečava iskonsko piitanje o
biti istine.
* F. Nietzsche, Nachgelassene Werke. Unveröffentlichtes aus der Zeit des
Menschlichen, Allzumenschlichen und der Morgenröthe (1875/76-1880/81). U:
Nietzsche’s Werke (Großoktavausgabe) Bd. XI. Leipzig (Kröner) 1919, str. 159
** F. Nietzsche, Zur Genealogie der Moral. U: Nietzsche’s Werke (Großoktava-
usgabe), Bd. VII. Stuttgart (Kröner) 1921, str. 471.
300
234. Pitanje o istini (Nietzsche)
Ukoliko je ta bit za Nietzschea naravno u samom središtu njego-
vih posljednjih razmišljanja (usp. njegovu rečenicu o odnosu istine
(znanja) i umjetnosti, usp. nauk o perspektivi nagonâ), sve dobiva
neku novu živost, no koja ne može zavarati o krhkosti osnova, po-
gotovo ne ako pomislimo na to da Nietzsche ipak na svoj način želi
prevladati platonizam.
Doduše, usprkos svemu čini se da je Nietzsche ipak i bit istine
opet uključio u “život”. Ali je li njemu jasna istina tog shvaćanja
“života” i time volje za moć i vječnog vraćanja jednakoga? Na nje-
gov način zacijelo jest, jer on te nabačaje bića razumije kao pokus
koji činimo s “istinom”. Ta filozofija treba biti osiguranje opstanka
“života” kao takvog, naime tako da ga oslobađa upravo u njegovim
neprestižnim mogućnostima. I vjerojatno u tome leži korak u Ni-
etzscheovu mišljenju čije razmjere mi još ne možemo procijeniti jer
smo mu preblizu i zato još prisiljeni sve promatrati previše u onom
vidokrugu (“života”) koji je Nietzsche zapravo želio prevladati. Tim
nužnijim za nas postaje da pitamo iskonskije i tako upravo ne padne-
mo u zabludu da smo time “završili” s Nietzscheovim piitanjem.
Ono što toliko otežava i gotovo onemogućava Nietzscheovo naj-
vlastitije mišljenje je uvid da bivanje istine znači: tu-bitak, tj. stajati
usred krčevine onoga sebeskrivajućeg i iz toga crpsti temelj i snagu
čovjekova bitka. Jer usprkos naznakama “perspektivizma”, “istina”
ostaje umotana u “život”, a sam život gotovo postvareno središte
volje i snage koje želi svoje uzvisivanje i nadvisivanje.
Ono odmaknuto stajanje van u nepoznato, koje je za Nietzschea
svakako bilo temeljno iskustvo, nije mu moglo – ako dobro vidim
– postati utemeljenim središtem njegova piitanja; i to zato što je on
bio uhvaćen u gore (str. 362???) spomenut trostruki zaplet s onim
naslijeđenim.
I tako dolazi do toga da se Nietzschea prvo i još dugo ne poima iz
njegove najskrivenije misaone volje nego ga se smješta u uobičajene
vidokruge vladajućeg mišljenja i svjetonazorâ 19. stoljeća kako bi
se, razlikujući ga od njih i dakle ipak uz njihovu pomoć, našlo ono
što je njegovo vlastito i “novo” i to se iskoristilo.
Ali način na koji suočavanje s Nietzscheom svladava i ne svla-
dava njegovo shvaćanje “istine” mora postati ugaonim kamenom
301
 V. UTEMELJENJE
odlučivanja o tome hoćemo li njegovoj pravoj filozofiji pomoći da
dođe do svoje budućnosti (ne postajući “ničeancima”) ili ćemo ga
“historijski” svrstavati.
Čini se da se Nietzsche spušta najdublje u bit istine ondje gdje
postavlja pitanje: “Što znači sva volja za istinu?” i gdje znanje o tom
pitanju opisuje kao “naš problem” (VII, 482)*. Njegovo je rješenje:
volja za istinu je volja za privid i to nužno kao neka volja za moć,
osiguranje opstanka života, i ta volja najviše u umjetnosti, zbog čega
je ona vrednija od istine. Ali volja za “istinu” prema tome je dvo-
značna: kao utvrđivanje, ona je odbojnost spram života, a kao volja
za privid kao uznošenje ona je uzdizanje života. Što ta volja hoće
kod nas, to je Nietzscheovo pitanje.
A ipak ni to pitanje ni to znanje o tom pitanju nisu iskonski (posve
neovisno o shvaćanju “života” i tumačenju “bitka”). Jer što je istina,
to je za Nietzschea riješeno, a tumačenje koje on daje biti (usp. str.
362???f.) smatra dovoljno utemeljenim da bi se odmah poduhvatio
naizgled oštrijeg i iskonskijeg pitanja (jer je povezano s “voljom za
moć”).
No što je istina i prije svega: odakle znamo što je istina? Ne pret-
postavlja li istinu već pitanje što istina jest, i kakva je to pret-postav-
ka i kako je sustići?
Za Nietzschea je istina uvjet života koji je sâm protiv života.
Dakle životu je potrebno to protiv čega (što se ovdje javlja? odnos
spram “bića” kao takvog koji nije iskušen iz temelja i doveden na
vidjelo niti utemeljen na predodžbi i mišljenju?).
Ali budući da je “život” već sama zbiljnost u smislu najmnogo-
značnijeg idealizma, koji se odaje pozitivizmu, istina se unaprijed
mora shvatiti samo kao puki uvjet, uključen u život. Zato posljednje i
naizgled iskonsko pitanje ostaje samo ono o njezinoj “vrijednosti“: u
kojem je smislu ona uvjet “života”, da li snižavajućem, umirujućem,
suosiguravajućem ili uzvisujućem.
No kako uopće dolazi do mjerila “vrijednosti” za život? Zahtijeva
li ono sámo odluke o svojim uvjetima? Koji život? I ako to zahtijeva,
onda je pitanje kako sami uvjeti i odluke o njima pripadaju “životu”
i što tada znači “život”.
* F. Nietzsche, Zur Genealogie der Moral, n. n. mj., str. 482.
302
235. Istina i pravcatost
Ako je volja za moć htijenje-preko-sebe i na taj je način dolaže-
nje-k-sebi-samom, onda se istina, naravno drukčije razumljena nego
kod Nietzschea, pokazuje kao uvjet volje za moć. To preko-sebe, ako
nije samo neko brojčano povećanje, nego otvaranje i utemeljenje,
zahtijeva otvorenost vrijeme-prostora.
Tako gledano, istina nije samo kao volja za istinu jedan uvjet
života nego je temelj njegove essentiae kao volja za moć.
Naravno, ovdje se pokazuje čitava mnogoznačnost “života” i
ostaje pitanje može li se ovdje i kako odrediti neka hijerarhija, reci-
mo sukladno Leibnizovu nauku o monadama.
235. Istina i pravcatost*
Istinsko zlato zovemo pravcatim zlatom; pravcatog Nijemca zo-
vemo istinskim. Ono pravcato je ono što odgovara onome što je ono
istinsko i zadovoljava ga, a ono istinsko se ovdje misli kao ono zbilj-
sko odnosno ono što se pristoji.
Stoga u pravcatosti leži neko odgovaranje, dakle ispravnost.
No ono pravcato ipak nije jednostavno samo ono “podudarno”
s onim što se pristoji, možda čak neka rečenica. Neka rečenica je
ispravna, ali ne pravcata; ili ipak? Neka nepravcata rečenica, koja
ne potječe od Aristotela, može biti ispravna, kao što i obratno neka
neispravna može biti pravcata. Pravcatost dakle znači nešto drugo
nego ispravnost, ako se taj naziv treba zadržati za odgovaranje ne-
kog izričaja stvari o kojoj je riječ.
Pravcat je, npr., komad zlata. “Pravcati” Dürer”, ali i “pravcati”
šilerovski izraz. Ovdje “pravcato” još jednom znači nešto drugo, ni-
pošto ono što nije krivotvoreno i nešto što općenito potječe samo od
Dürera, Schillera, nego upravo nešto što je u skladu s njim i samo
njim, primjereno biti. Jednako tako govorimo o onome pravcatom
kada za nekog čovjeka kažemo da je “pravcat” u svojem činjenju i
nečinjenju.
Ono pravcato nije samo ono što se pristoji i sukladno je, dakle
ipak odgovarajuće nečemu već postojećem, nego ujedno: usklađe-
* echt; êhaft – zakonit, filius legitimus; “Ehe” [= brak, pr. prev.]
303
 V. UTEMELJENJE
nost u postavljanju mjere, pravcato u razvoju, po svom iskonu sadr-
žavanje iskonskosti.
Ali što je ovdje “iskonskost”, što se njome određuje? Čovjek,
čovjekov bitak! (Ustojnost tu-bitka!)
Pravcatost je i bitnija nego čestitost. Čestitost se uvijek tiče samo
razvijanja onoga već danog i raspoloživog (usp. ono pravcato i ono
priprosto i ono jednostavno).
Pravcatost: stvaralačka snaga očuvanja onoga što je nam je da-
no, stvaralačka snaga ishođenja onoga zadanog. Pravcatost duše,
hrabrosti, ugođeno-znajuće duge volje. Bitno strpljenje kao najviša
hrabrost.
Pravcatost i suzdržanost; ova još iskonskija.
236. Istina
Zašto istina jest? Da li ona jest i kako? Kada ne bi bilo istine, na
čemu bi počivala i samo mogućnost onoga zašto? Da li se pitanjem
zašto već potvrđuje postojanje istine, to da ona nekako mora biti?
Piitanje kao traženje temelja iz kojega i na kojemu istina treba biti.
No odakle piitanje? Nije li tome u temelju neki proboj čovjeka u
nešto otvoreno što se otvara kako bi skrivalo? I nije li to, krčeće
skrivanje, bit istine? Ali odakle se i kako zbiva taj čovjekov proboj u
ono drugo, što misli da je on sâm, što mu se pojavljuje kao njegovo
područje, a što on ipak zapravo nije, što mu se prije brani i prikriva
i od čega mu ostaje samo privid (tu-bitak)?
No na čemu se temelji odredba biti istine kao krčećeg skrivanja?
Na osloncu na ἀλήθεια. Ali tko je nju ikada mjerodavno izmislio, i
odakle pravo na to naslijeđeno, a ipak ujedno zaboravljeno? Kako
dolazimo do stajališta u biti istine, bez kojega sve “istinsko” ostaje
samo prevara? Ovdje se ništa ne može zadobiti bijegom u životu
blisku zbiljnost jednog vrlo upitnog “života”.
Moglo bi se htjeti pokušati može li se u pitanju zašto istina jest?
istina razviti i tako u svojoj biti odrediti kao temelj onoga zašto.
Ali to se pitanje ipak čini već vezanim za neko znanje o “istini”,
dovoljno neodređeno i zbrkano i obično da bi to opet činilo upitnim
može li se održati neko pozivanje na takvo znanje i mnijenje.
304
237. Vjera i istina
Kuda tumaramo kada se odreknemo privida i onoga običnog?
Što ako bismo ipak dolazili u blizinu dogođaja, koji je možda za-
tamnjen u svojoj biti, ali ipak još i to pokazuje da biva neko između
između nas i bytka i da sámo to između pripada bivanju bytka.
237. Vjera i istina
Ovdje se ne misli na poseban oblik pripadnosti nekoj “ispovijedi”
nego na bit vjere, pojmljenu iz biti istine.
Vjerovanje: držanje-istinitim. U tom značenju ono znači prisva-
janje “istinitoga”, jednako kao što je ono dano i preuzimljivo. U tom
širokom značenju: odobravanje.
Držanje-istinitim mijenjat će se u skladu s onim istinitim (i posve
i prvo s istinom i njezinom biti).
No vjerovanje, pogotovo u otvorenom ili prešutnom suprotstav-
ljanju znanju, znači držanje-istinitim onoga što izmiče znanju u
smislu uvida koji objašnjava (svakako: “vjerovati” nekoj vijesti čija
se “istina” ne može provjeriti, ali je jamče prenosioci i svjedoci). I
ovdje postaje razgovijetno: to vjerovanje u svojoj bitnosti ovisi o
načinu znanja koji mu se u danom slučaju suprotstavlja.
Vjerovanje: držanje-istinitim onoga što je naprosto uskraćeno
svakom znanju. Ali što ovdje znači znanje? Koje je pravo znanje?
Ono koje zna bit istine i prema tome je tek određuje u obratu iz same
te biti.
Ako je bit istine: krčevina za sebeskrivanje bytka, onda je znanje:
sebedržanje u toj krčevini skrivanja i stoga temeljni odnos sporam
sebeskrivanja bytka i spram njega samog.
To znanje tada nije puko držanje-istinitim bilo kojega ili nekog
odlikovanog istinitoga, nego iskonski: sebedržanje u biti istine.
To znanje, bitno znanje, tada je iskonskije od svakog vjerovanja
koje se uvijek odnosi samo na neko istinito i zato, ako se uopće želi
izvući iz potpunog sljepila, nužno mora znati što njemu znači da je
nešto istinito i što mu to istinito znači!
Bitno znanje je neko sebedržanje u znanju. Time se treba izraziti:
ono nije puko predočavanje nekog susretanja nego izdržavanje unu-
tar buđenja nekog nabacivanja koje u samom otvaranju dobiva na
znanje bezdan koji ga nosi.
305
 V. UTEMELJENJE
Uzme li se dakle “znanje” u dosadašnjem smislu predočavanja i
posjedovanja u predodžbi, onda, naravno, bitno znanje nije “znanje”
nego “vjerovanje”. No ta riječ tada ima sasvim drukčiji smisao, ne
više smisao držanja-istinitim, pri čemu se istina, dosta zbrkano, već
zna, nego držanja-sebe-u-istini. A to je kao nabačajno uvijek neko
piitanje, štoviše sámo iskonsko piitanje kao takvo, u kojemu se čo-
vjek postavlja van u istinu i izlaže se na odlučivanje bîti.
Pitaoci te vrste oni su koji iskonski i doista vjeruju, tj. oni koji iz
temelja ozbiljno shvaćaju samu istinu, a ne samo ono istinito, koji
stavljaju na odlučivanje da li bit istine biva i da li sámo to bivanje
nosi i vodi nas, koji znamo, vjerujemo, djelujemo, stvaramo, ukratko
nas povijesne.
Naravno, to iskonsko vjerovanje nema ništa od nekog prihvaća-
nja onoga što neposredno pruža oslonac i hrabrost čini suvišnom.
Naprotiv, to vjerovanje je ustrajanje u krajnjoj odluci. Samo to može
našu povijest još jednom postaviti na neki utemeljen temelj.
Jer to iskonsko vjerovanje i nije neko sebično grabljenje neke
samospravljene sigurnosti, ukoliko se kao piitanje izlaže upravo u
bivanje bitka i iskusuje nužnost bez-temeljnoga.
306
d) Vrijeme-prostor kao bez-temelj
238. Vrijeme-prostor
U kojem se pitanju postavlja ono time imenovano.
Vrijeme-prostor kako izvire iz biti istine i kao njoj pripadan, kao
tako utemeljen sklop odmaknuća-namaknuća (udes) onoga tu. (Još
ne “okvir” predodžbe stvari, još ne puko protjecanje slijeda po se-
bi).
Poprište trenutka i prijepor svijeta i zemlje. Prijepor i sklanjanje
istine dogođaja.
Vrijeme-prostor i “faktičnost” tubitka (usp. Laufende Anmerkun-
gen zu “Sein und Zeit” I, poglavlje 5!). Međuvremenost obrata i to
kao za sebe povijesno ustojna! Određuje se kao sada i ovdje! Je-
dincatost tu-bitka. Otuda jedincatost znajućeg postojanja zadanoga
i pridanoga.
Vrijeme – vječnost – trenutak
Ono vječno nije ono što sve dalje traje nego ono što se u trenutku
može ustegnuti kako bi se jednom vratilo. Što se može vratiti, ne kao
ono jednako nego kao ono što iznova preobražava, jedno-jedincato,
bytak, tako da se u toj očitosti prvo ne prepoznaje kao isto!
Što je tada o-vjekovječenje?
307
 V. UTEMELJENJE
239. Vrijeme-prostor*
(pripremno razmatranje)
Prostor i vrijeme, svako predočeno za sebe i u uobičajenoj pove-
zanosti, sami proizlaze iz vrijeme-prostora koji je iskonskiji od njih
samih i njihove računski predočene povezanosti. A vrijeme-prostor
pripada istini u smislu uzbivanja bitka kao dogođaja. (Tek se odavde
može pojmiti zašto je značaj “Bitka i vremena” prijelazno putoka-
zan.) Ali pitanje je kako i kao što vrijeme-prostor pripada istini . Što
je sama istina, to se prije ne može dostatno zasebno reći nego upravo
u poimanju vrijeme-prostora.
Vrijeme-prostor je dogođeno proizjapljenje putanjâ obrata dogo-
đaja, obrata između pripadnosti i doziva, između napuštenosti od
bitka i proizmignutosti (uzdrhtanje titraja samoga bytka!). Blizina i
daljina, praznina i darivanje, titranje i oklijevanje, sve se to ne smije
poimati vremenski-prostorno polazeći od uobičajenih predodžaba o
vremenu i prostoru nego, obratno, u njima leži zakrivena bit vrije-
me-prostora.
Ali kako to približiti današnjem i uobičajenom predočavanju?
Ovdje valja poći različitim pripremnim putovima. Doduše, čini se
najsigurnijim jednostavno napustiti dosadašnje područje predočava-
nja prostora i vremena i njihova pojmovnog oblika te početi izno-
va. Ali to nije moguće jer se nipošto ne radi samo o nekoj preinaci
predočavanja i predodžbenog smjera nego o po-maknuću čovjekove
biti u tu-bitak. Piitanje i mišljenje mora doduše biti početno, ali ipak
upravo prijelazno (usp. Doigra).
Nezaobilazno je osvještenje porijekla iz povijesti prvog početka
(bitak kao bićevnost – postojana prisutnost). Da bi se pokazalo kako
dolazi do toga da prostor i vrijeme postaju okvirnim predodžbama
(pojam “ordo”) (“formama zora”) za “matematičko” proračunavanje
i zašto ti pojmovi prostora i vremena vladaju čitavim mišljenjem,
* usp. Doigra, 108. Metafizička temeljna stajališta unutar povijesti provodnog
pitanja i njima pripadna tumačenja vrijeme-prostora (odn. prostora i vremena); usp.
predavanje u zimskom semestru 1935/36 “Die Frage nach dem Ding. Zu Kants Le-
hre von den transzendentalen Grundsätzen” (Gesamtausgabe Band 41, str. 14ff.)
308
239. Vrijeme-prostor (pripremno razmatranje)
također i ondje i upravo ondje gdje je riječ o “doživljenom vremenu”
(Bergson i dr.).
Za to je nužno Aristotelovo tumačenje, “Fizika” Δ o pojmovima
τόπος i χρόνος, i to naravno u okviru čitavog temeljnog stava fizi-
ke.
Pritom će se pokazati kako ovdje još uopće nije dosegnuta
“okvirna” predodžba i to ne može ni biti, jer ona pretpostavlja pojavu
onoga “matematičkog” u novovjekovnom smislu. A to je pak, nai-
me odgovarajuće tumačenje prostora i vremena, moguće tek pošto
se njihovo tlo, grčko iskustvo bićevnosti, izgubilo i neposredno se
zamijenilo kršćanskim tumačenjem bića, zadržavajući Aristotelove
“rezultate”. Razvlaštenje grčke οὐσία i pojava substantiae već su
dugo pripremani.
Što pritom postiže nominalizam.
No kako se još i upravo u novom vijeku s obzirom na vrijeme
i prostor zadržava, iznova pokušava jedno metafizičko tumačenje,
prostor kao sensorium Dei.
Dvoznačnost prostora i vremena kod Leibniza, iskon taman, kod
Kanta jednostavno pripisan ljudskom subjektu!
No sve to bez slutnje vrijeme-prostora.
Zašto je i pod kojim pretpostavkama povijesno nužno razbijanje
prostora i vremena?
Postoji li neki put nakon dovršenog razbijanja natrag u neki drugi
iskon? Čini se da postoji. Jer uz zadržavanje poznatih predodžaba
prostora i vremena uvijek će se činiti da se tim praznim formama
poretka (kojeg?) pripisuje nešto “metafizičko”. Ali pitanje je ipak
prava i porijekla tih praznih formi, čija istina još nije dokazana na
temelju njihove ispravnosti i upotrebljivosti u polju računanja; time
se dokazuje ono suprotno.
S druge strane, vraćanje u njihovo porijeklo ipak ne vodi u iskon
biti, “istinu”, premda τόπος (uprostorujući) i χρόνος (pripadan ψυχή)
upućuju natrag u φύσις. Pritom uopće nisu potrebne “mitske” “pre-
dodžbe”. Jer one se tek na kraju trebaju shvatiti kao pred-početne za
prvi početak. Počne li se s njima, tada u najboljem slučaju dolazi do
one “trivijalnosti” da je ovdje još “iracionalno” iskušeno ono što se
kasnije postavlja u svjetlo ratia.
309
 V. UTEMELJENJE
No koji je put k nekom prvom pred-hodnom i to prijelaznom
osvještenju vrijeme-prostora? Od poprišta trenutka tu-bitka. A ono,
kada smo tako izmaknuti tu-bitku?
Može li se pokušati poći od pitanja “jedinstva” “prostora i vreme-
na” po uobičajenoj predodžbi? (Usp. predavanje ZS 1935/36, uvod).
Odakle i zašto i kako su to dvoje od davnina zajedno? (ono tu!) Samo
površno u skladu s bićevnošću koja vodi? Ali kako ono “i” jest za to
dvoje? I je li se o tome uopće pitalo i može li se pitati?
Ono “i” uistinu je temelj biti obaju, pomaknuće u ono otvoreno
koje ograđuje i tvori pribivanje i postojanje, ali tako da ono sámo
nije iskusivo niti utemeljivo. Usp. istodobni slom ἀλήθεια i preobli-
kovanje u ὁμοίωσις (ispravnost).
Jer iskusujući nabačaj ovdje se ne zbiva u smjeru predočavanja
neke općenite biti (γένος) nego u iskonski-povijesnom ulasku u po-
prište trenutka tu-bitka. Ukoliko se takvo što zbiva u grčkoj trage-
diji?
Poprište trenutka, jedincatost i spopad najsvjetlijeg odmaknuća
u područje miga iz blagog namaknuća onoga sebeustežućega-okli-
jevajućega, blizina i daljina u odluci, ono gdje i kada povijesti bitka
krčeće-skrivajući se iz dogođenja temeljnog ugođaja suzdržanosti.
On i temeljno iskustvo onoga tu i tako vrijeme-prostora.
Sada se, naravno, čini da povratna veza predodžaba prostora i
vremena na ugođaje nije samo metafizičko tumačenje praznih formi
nego ujedno ipak jedno novo “subjektiviranje”.
O tome pak treba reći:
Budući da je tu-bitak bitno samstvenost (vlasništvo), a samstve-
nost sa svoje strane temelj onoga ja i mi i sve niže i više “subjektiv-
nosti”, zato razvoj vrijeme-prostora iz poprišta trenutka nije subjek-
tiviranje nego njegovo prevladavanje, ako ne već načelno, prethodno
odbijanje.
Taj iskon vrijeme-prostora odgovara jedincatosti bytka kao do-
gođaja.
On sama sebe u svoje otvoreno dovodi samo u zbivanju sklanja-
nja istine, svaki put u skladu s nužnim putem sklanjanja.
Vrijeme-prostor kao bivanje istine (bivanje bezdanog temelja)
dolazi u znanje tek u provedbi drugog početka. Prije toga pak ostaje,
310
240. Vrijeme i prostor. Njihova “zbiljnost” i “porijeklo”
i to nužno, zakriven u liku nepojmljenog ali uobičajenog imenovanja
“prostora “ i “vremena” zajedno.
No odakle potječe prvenstvo praznine prostora i vremena, nji-
hove neposredno pred-očene protežnosti, njihove kvantitativnosti i
proračunjivosti?
Sve potječe od grčkog temeljnog iskustva οὐσία. Time su prostor
i vrijeme neposredno pred-očeni, štoviše čak su ono što se u φύσις
nameće kao ono tako pred-očivo (usp. prema tome kod vremena pr-
venstvo onoga νῦν).
S prisutnošću je postavljen πέρας, περιέχον. Taj pristup i njegovo
tumačenje ostaju, ne dolaze ni do kakvog vraćanja u nešto iskonski-
je, što bi bilo moguće samo iz pitanja o istini bitka; nasuprot tome,
kod Aristotela ποῦ, ποτέ – kategorije, odredbe bićevnosti, οὐσία!
Ma što tada tome pridolazilo u novoplatonizmu, kod Augustina,
u srednjem vijeku, polazeći od kršćanski vjerovane vječnosti i onoga
summum ens, temeljni pristup ostaje i podloga je za mathesis, koja
se s Descartesom ističe kao bitna nit vodilja odredbe bićevnosti. Ta-
ko se s čistim mehanizmom pogotovo ističe proračunjivost, a prostor
i vrijeme u tom se tumačenju učvršćuju jednako tvrdokorno i samo-
razumljivo kao i predodžba o bićevnosti.
Pitanje o njihovoj sjedinjavajuće iskonskoj, posve drukčijoj biti
potpuno je začudno, nerazumljivo i stoga proizvoljno.
240. Vrijeme i prostor.
Njihova “zbiljnost” i “porijeklo”
“Vrijeme” nije ja-stveno kao što ni prostor nije na način stvari; a
pogotovo prostor nije “objektivan”, a vrijeme “subjektivno”.
Oboje su iskonski sjedinjeni u vrijeme-prostoru, biti istine pripa-
da bezdano utemeljenje onoga tu kojim biće tek utemeljuje samstve-
nost i sve istinito.
Nelagoda piitanja o “zbiljnosti” i “porijeklu” prostora i vremena
znakovita je za vidokrug u kojemu se provodno pitanje što je biće?
uopće kreće. Usp. vrijeme-prostor kao bezdan.
311
 V. UTEMELJENJE
241. Prostor i vrijeme – vrijeme-prostor
Prostor je iz temelja različit od vremena. To što se prostor u odre-
đenom pogledu predočava kao ordo i kao okvirno polje onoga što je
zajedno dano upućuje na to da tako predočen prostor postaje pred-
očiv u nekom sadašnjenju (određenoj vremenitosti). Ali to ne kazuje
baš ništa o tome što sâm prostor jest. Nema razloga da se on svodi
na “vrijeme” zato što je pred-odžba prostora neko vremenovanje.
Naprotiv, to dvoje nisu recimo različiti samo po količini “dimenzija”
na koje se obično misli nego su iz temelja posebne biti i samo zbog
te krajnje različitosti upućuju natrag u svoj iskon, vrijeme-prostor.
Što se čišće sačuva vlastita bit obaju i što se dublje položi iskon, tim
prije uspijeva shvaćanje njihove biti kao vrijeme-prostor, pripadno
biti istine kao krčećem temelju za skrivanje.
1. Kao što obična predodžba o “vremenskom prostoru” tj. vre-
menskom rasponu ne pogađa ono što znači vrijeme-prostor, štoviše
mogla bi biti i samo jedan izlaz na put što vodi prema biti vrijeme-
prostora,
2. tako je i vrijeme-prostor samo spoj prostora i vremena u tom
smislu da bi se vrijeme, uzeto kao (t) u računu, činilo četvrtim pa-
rametrom i time se postavio četvorodimenzionalni “prostor” fizike.
Ovdje su prostor i vrijeme samo zajedno upregnuti pošto su pret-
hodno oba bila poravnata na jednaku razinu brojivoga i onoga što
omogućava brojanje.
3. Ali vrijeme-prostor je i u jednom drugom možda zamislivom
smislu samo spoj, recimo u tom da je svaka povijesna zgoda bila
nekada i negdje te je dakle vremenski-prostorno određena.
Štoviše, jedinstvo je jedinstvo iskona, a on se može pratiti samo
ako
1. je razjašnjena bit svakoga od njih kao posebna i
2. svaka bit u sebi u odnosu na drugu ispostavljena u svojoj kraj-
njoj razlikovanosti, i
3. svaka bit pojmljena u sebi kao izviruća iz nečega iskonskog; i
4. to iskonsko nudi zajednički korijen obaju kao neko drugo od
njih, a ipak tako da kao korijen treba ono dvoje kao “debla” da bi bilo
temelj koji utemeljuje korijen (bit istine).
312
242. Vrijeme-prostor kao bez-temelj
Tumačenje prostora i vremena iz vrijeme-prostora ne želi poka-
zati da je dosadašnje znanje o prostoru i vremenu bilo “pogrešno”.
Naprotiv, njemu se tek nalazi mjesto u doduše ograničenom područ-
ju njegove ispravnosti i objašnjava se da su prostor i vrijeme tako
neiscrpni u biti kao i sâm bytak.
Obična i već stara predodžba o “vremenskom prostoru”
Ovdje se misli na jednu odredbu samog vremena i samo vremena,
a ne, kao u riječi vrijeme-prostor, na temeljnu bit koja je iskonski
jedinstvena vremenu i prostoru.
Vremenski prostor znači raspon “vremena” koji obuhvaća od
sada do tada, od nekoć do danas i dr.; govorimo o “vremenskom
prostoru” od sto godina; vrijeme ovdje predočeno kao prostorno,
ukoliko kao mjerna jedinica nešto obuhvaća, neko od ... do, nešto
mjereno. Time se ne misli čak ni u prenesenom značenju na ono
otvoreno vremena koje pripada njegovim odmaknućima i, naravno,
nije “prostorno”. U riječi “vremenski prostor” stoga se i predočava
običan pojam “vremena”.
Iz razmatranja povijesti predožaba o prostoru i vremenu moglo bi
se očekivati da baci svjetlo na vrijeme-prostor.
Ali svi ti historijski prikazi, koji su se od 19. stoljeća više puta
pokušavali, slijepi su i beskorisni i lišeni zbiljskog filozofirajućeg
pitanja, a da i ne govorimo o tome da posežu samo za “mjestima” iz
konteksta pojedinih pitanja i redaju ih.
Povijest tih “predodžaba” povijest je istine bytka i i može se po-
kazati filozofski plodnom samo kao ujedno povijest provodnog pi-
tanja. Sve drugo je učeni trik koji samo još više zavodi izvanjskom
pristupu poput skupljanja navoda i uspoređivanja.
242. Vrijeme-prostor kao bez-temelj
Bez-temelj je iskonsko bivanje temelja. Temelj je bit istine. Ako
se stoga vrijeme-prostor poima kao bez-temelj, a bez-temelj se,
obratno, određenije shvaća polazeći od vrijeme-prostora, onda se
time otvara obostran odnos i pripadnost vrijeme-prostora biti istine.
313
 V. UTEMELJENJE
Beztemelj je iskonsko jedinstvo prostora i vremena, ono sjedi-
njavajuće jedinstvo koje im tek omogućava da se raziđu u svoju lu-
čenost.
No bez-temelj je i prije iskonska bit temelja, njegova utemelji-
vanja, biti istine.
Što je bez-temelj? Koji je njegov način utemeljivanja? Bez-temelj
je nemanje temelja.
A što je temelj? On je ono sebezakrivajuće – prihvaćanje, jer
neko nošenje, a to kao stršenje kroz ono što treba utemeljiti. Temelj:
sebeskrivanje u nosećem stršenju.
Bez-temelj izostanak; kao temelj u sebeskrivanju, neko sebeskri-
vanje na način ustegnuća temelja. Ali ustegnuće nije neko ništa već
odlikovan iskonski način ostavljanja neispunjenim, praznim; stoga
odlikovan način otvaranja.
Ali bez-temelj kao bivanje temelja nije nikakvo puko sebeusteza-
nje kao jednostavno povlačenje i odlazak. Bez-temelj je bez-temelj.
U sebeustezanju temelj na odlikovan način iznosi na otvoreno, na-
ime na tek otvoreno one praznine koja je time određena praznina.
Ukoliko temelj također i upravo u beztemelju još utemeljuje, a ipak
zapravo ne utemeljuje, on oklijeva.
Bez-temelj je oklijevajuće ustegnuće temelja. U ustegnuću se
otvara iskonska praznina, zbiva se iskonska krčevina, ali krčevina
ujedno da bi se u njoj pokazalo oklijevanje.
Bez-temelj je prvobitno krčeće skrivanje, bivanje istine.
Ali budući da je istina krčeće skrivanje bytka, ona je kao bez-te-
melj prvo temelj koji utemeljuje samo kao noseće puštanje stršenja
kroz dogođaj. Jer oklijevajuće ustegnuće je mig u kojemu se proiz-
miguje tu-bitak, upravo opstojnost krčećeg skrivanja, i to je titranje
obrata između doziva i pripadnosti, do-gođenje, sam bytak.
Istina utemeljuje kao istina dogođaja. To je dakle pojmljeno po-
lazeći od istine kao temelja: pra-temelj. Pra-temelj se otvara kao
ono sebeskrivajuće samo u bez-temelju. No beztemelj se potpuno
iskrivljuje ne-temeljem (usp. dolje).
Pra-temelj, utemeljujući, jest bytak, ali uvijek bivajući u svojoj
istini.
Što se temeljitije dokučuje temelj (bit istine), to bitnije biva
bytak.
314
242. Vrijeme-prostor kao bez-temelj
Dokučivanje temelja mora se pak odvažiti na skok u bez-temelj
te izmjeriti i izdržati sâm bez-temelj.
Bez-temelj kao nemanje temelja u navedenom smislu prva je kr-
čevina otvorenoga kao “praznine”.
Ali na koju se prazninu ovdje misli? Ne na ono nezaposjednuto
poredaka i okvira za proračunjivu danost prostora i vremena, ne na
odsutnost danoga unutar njih, nego na vrijeme-prostornu prazninu,
iskonsko razjapljenje u oklijevajućem sebeustezanju. No ne mora li
to nailaziti na neki zahtjev, neko traženje, neko htijenje, kako bi bilo
neko sebeustezanje? Svakako, ali svako od toga dvoga biva kao do-
gođaj, i sada treba samo odrediti bit same praznine, što znači: misliti
bez-temeljnost beztemelja; kako bez-temelj utemeljuje. Zapravo se
to uvijek može samo misliti iz pra-temelja, dogođaja, i u provedbi
uskoka u njegov titravi obrat.
No bez-temelj kao nemanje temelja treba biti bivanje istine (kr-
čećeg skrivanja). Nemanje temelja, nije li to odsutnost istine? Ali
oklijevajuće sebeustezanje upravo je krčevina za skrivanje, dakle
pribivanje istine. Svakako, “pribivanje”, ali ne na način kako pribiva
ono dano nego bivanje onoga što tek utemeljuje prisutnost i odsut-
nost bića, i ne samo to.
“Nemanje” kao sebeustezanje (oklijevajuće) temelja je bivanje
temelja kao bez-temelj. Temelj treba bez-temelj. A krčenje, koje se
zbiva u sebeustezanju, nije puko zjapljenje i zijevanje (χάος – nasu-
prot φύσις) nego ugađajući udešaj bitnih po-maknuća upravo toga
iskrčenoga koje pušta da ono sebeskrivanje stoji u njega.
A to zato što je istina kao krčeće skrivanje istina bytka kao do-
gođaja, dogođenja koje titra amo-tamo i koje, temeljeći se u istini
(bivanju onoga tu), u njoj i samo u njoj zadobiva i krčevinu za svoje
sebeskrivanje.
Dogođaj ugađa i prožima bivanje istine. Otvorenost krčenja skri-
vanja zato iskonski nije puka praznina nezaposjednutosti nego ugo-
đeno ugađajuća praznina bez-temelja koji je, u skladu s ugađajućim
migom dogođaja, ugođen, a to ovdje znači sklopljen.
“Praznina” nije ni puko nezadovoljenje nekog očekivanja i ne-
kog željenja. Ona jest samo kao tu-bitak, tj. kao suzdržanost (usp.
Predpogled, 13. Suzdržanost), držanje sebe pred oklijevajućim uste-
315
 V. UTEMELJENJE
gnućem, čime se vrijeme-prostor utemeljuje kao poprište trenutka
odluke.
“Praznina” je jednako tako i zapravo punina još-neodlučenoga, o
čemu valja odlučiti, ono bez-temeljno, što upućuje na temelj, istinu
bitka.
“Praznina” je ispunjena nužda napuštenosti od bitka, ali već stav-
ljena u otvoreno i tako u odnosu spram jedincatosti bytka i njegove
neiscrpnosti.
“Praznina” ne kao ono što ide uz neku oskudicu, njezina nužda,
već štoviše nužda suzdržanosti koja je nabačaj što u sebi provaljuje,
temeljni ugođaj najiskonskije pripadnosti.
Zato nazivanje “prazninom” onoga što se u do-gođenju suzdrža-
nosti otvara u oklijevajuće ustegnuće nije primjereno i još uvijek je
previše određeno teško prevladivim orijentiranjem po prostoru stvarî
i vremenu djelovanja.
Ono što se otvara za skrivanje iskonski je daljina neodlučivosti
o tome kreće li se bog od nas ili prema nama. To znači: u toj daljini
i njezinoj neodlučivosti pokazuje se skrivanje onoga što u skladu s
ovim otvaranjem zovemo bog.
Ta “daljina” neodlučivosti jest prije svakog izdvojenog “pro-
stora” i svakog izuzetog vremena koje teče. Ona biva i prije svake
dimenzionalnosti. Tako nešto izvire tek iz sklanjanja istine i dakle
vrijeme-prostora u biću i to prvo u onome što je dano kao stvar i
onome što se preokreće.
Samo ondje gdje se neko dano zaustavlja i utvrđuje izviru rijeka
“vremena” što teče mimo njega i “prostor” koji ga okružuje.
Bez-temelj kao prvo bivanje temelja utemeljuje (pušta da temelj
biva kao temelj) na način vremenovanja i prostorovanja.
Ali ovdje je kritično mjesto za pravi pojam o bez-temelju. Vreme-
novanje i prostorovanje ne mogu se shvatiti polazeći od uobičajene
predodžbe prostora i vremena nego, obratno, te predodžbe moraju
dobiti svoju odredbu po svojem porijeklu iz prvobitnih vremenova-
nja i prostorovanja.
Odakle vremenovanje i prostorovanje imaju svoje zajedničko po-
rijeklo i svoju lučenost? Kakve je vrste to iskonsko jedinstvo da se
baca kako bi se razišlo u tom lučenju, i u kojem su smislu oni razlu-
čeni ovdje upravo sjedinjeni kao bivanje bez-temeljnosti? Ovdje se
316
242. Vrijeme-prostor kao bez-temelj
ne može raditi o nekakvoj “dijalektici” nego samo o bivanju samog
temelja (dakle istine).
Sklop tog bivanja uvijek se iznova mora postavljati u nabačaj: bit
istine je krčeće skrivanje. Ono prihvaća dogođaj i, noseći ga, pušta
da njegovo titranje strši kroz ono otvoreno. Noseći ga i puštajući da
strši, istina je temelj bytka. “Temelj” ne iskonskiji od bytka nego
iskon kao ono do čega se doskače u njemu, dogođaju.
No istina kao temelj iskonski utemeljuje kao bez-temelj. I on sâm
utemeljuje kao jedinstvo vremenovanja i prostorovanja. Time oni
imaju svoju bit iz onoga odakle je temelj temelj, iz dogođaja.
Mig je oklijevajuće sebeustezanje. Sebeustezanje ne stvara samo
prazninu lišavanja i iščekivanja nego s njima prazninu koja u sebi
odmiče, odmiče u budućnosnost i time ujedno budi neko bilujuće ko-
je u susretu s budujućim tvori sadašnjost kao ulaženje u napuštenost,
ali kao sjećajuće-iščekujuću.
No ta napuštenost u sebi, budući da je iskonski sjećajuće-očeku-
juća (pripadnost bitku i doziv bytka), nije puko potonuće i preminuće
u nekom neimanju nego, obratno, ona sadašnjost koja je uzdignuta i
jedina usmjerena spram odluke: trenutak. U njega su ušla odmaknu-
ća, i on sâm biva samo kao sabiranje odmaknućâ.
Sjećajuće iščekivanje (koje se sjeća jedne zakrivene pripadnosti
bytku, iščekuje neki doziv bytka) stavlja na odlučivanje ono da li i
da li ne spopada bytka. Razgovjetnije, vremenovanje kao taj udes
sebeustezanja (oklijevajućeg) bez-temeljno utemeljuje područje
odlučivanja. Ali odmaknućem u ono sebeustežuće (to je upravo bit
vremenovanja) već bi sve bilo odlučeno. No ono sebeustežuće usteže
se oklijevajući, ono tako daruje mogućnost darivanja i dogođenja.
Sebeustezanje udešava odmaknuće vremenovanja, kao oklijevaju-
će ujedno je najiskonskije namaknuće. To namaknuće je obdržaj, u
kojemu se drži trenutak te time i vremenovanje (kao iskonski bez-
temelj? “Praznina”? Niti ona niti punina). To namaknuće priznaje
mogućnost darivanja kao bivajuću mogućnost, daje joj prostor. Na-
maknuće je uprostorenje dogođaja. Namaknuće utvrđuje napušte-
nost i ona se mora izdržati.
“Nemanje” temelja, njegova beztemeljnost, ugođena je iz oklije-
vajućeg sebeustezanja, vremenujući i prostorujući, istodobno odmi-
čući i namičući. Uprostorenje utemeljuje i poprište je trenutka. Sâm
317
 V. UTEMELJENJE
je vrijeme-prostor kao jedinstvo iskonskog vremenovanja i prostoro-
vanja iskonski poprište trenutka, koje je bez-temeljna bitna vrijeme-
prostornost otvorenosti skrivanja, tj. onoga tu.
Odakle, dakle, lučenost u vremenovanje i prostorovanje? Iz od-
maknuća i namaknuća, koji se zahtijevaju u svojoj temeljnoj razli-
čitosti, iz jedinstva oklijevajućeg ustegnuća. Odakle lučenost odma-
knuća i namaknuća? Iz oklijevajućeg ustegnuća, a ono je proizmi-
gnuće kao početna bit dogođaja, počinjući u drugom početku. Ta bit
bytka jedincata i jednokratna i time dostatna najdubljoj biti bytka;
φύσις također jedincata i jednokratna.
Ako je ono vremenovanje i ono prostorovanje iskonska bit vre-
mena i prostora, onda je njihovo porijeklo, beztemeljno, bez-temelj
utemeljujuće, učinjeno vidljivim iz biti bitka. Vrijeme i prostor
(iskonski) ne “jesu” nego bivaju.
Ali sámo oklijevajuće ustegnuće ima taj iskonski sjedinjavajući
udes sebeustezanja i oklijevanja iz miga. On je sebeotvaranje onoga
sebeskrivajućeg kao takvog i to sebeotvaranje za do-gođenje i kao
do-gođenje, kao doziv u pripadnost samom dogođaju, tj. utemeljenju
tu-bitka kao područja odlučivanja za bytak.
Ali taj mig dolazi do namigivanja samo u nazvuku bytka iz nužde
napuštenosti od bitka i samo ponovno kazuje: ni iz doziva ni iz neke
pripadnosti, nego se samo iz onoga između, iz čijeg titranja oboje
proizlaze, otvara dogođaj i postaje provediv nabačaj iskona vrijeme-
prostora kao iskonskog jedinstva iz beztemelja temelja (mreža, usp.
Skok, 142. Bit bytka).
Prostor je namičuće bez-temeljenje obdržaja.
Vrijeme je odmičuće bez-temeljenje sabiranja.
Namaknuće je beztemeljan obdržaj sabiranja.
Odmaknuće je beztemeljno sabiranje na obdržaj.
Ako se odmaknuće pokazuje kao sabiranje, a namaknuće kao ob-
držaj, onda u svakom od toga leži nešto suprotno. Jer čini se da je
odmaknuće raspršenje, a namaknuće se čini otuđenjem. To suprotno
upravo je ono bitno i upozorava na njihovu iskonsku međusobnu
upućenost na temelju njihove lučenosti.
Vrijeme uprostoruje, nikada ne namičući.
Prostor uvremenjuje, nikada ne odmičući.
Ali oni i nemaju ništa zajedničko kao jedinstvo nego je ono što
318
242. Vrijeme-prostor kao bez-temelj
ih sjedinjava, što im daje da izviru u onu nerazdvojnu upućenost,
vrijeme-prostor, bez-temeljenje temelja: bivanje istine. To izviranje
nije pak otrgnuće nego naprotiv: vrijeme-prostor samo je razvoj biti
bivanja istine.
Bez-temeljenje temelja time nije iscrpljeno u svojoj biti nego se
samo učinilo razgovijetnim kao utemeljenje onoga tu.
Vrijeme-prostor je namičuće-odmičući sabirući obdržaj, bez-te-
melj koji je tako sklopljen i odgovarajuće ugađa, čije bivanje postaje
povijesnim u utemeljenju onoga “tu” tu-bitkom (njegovim bitnim
putovima sklanjanja istine).
Vrijeme-prostor u toj iskonskoj biti nema još ništa od “vremena”
i “prostora” po sebi koje se obično zna, a ipak u sebi sadrži razvoj u
njih i to u nekom većem bogatstvu nego što se dosada moglo poka-
zati matematiziranjem prostora i vremena.
Kako od vrijeme-prostora dolazi do “prostora i vremena”?
Postavi li se tako, to je pitanje još previše mnogoznačno i pogreš-
no protumačivo.
Prethodno još treba razlikovati:
1. bilujuću povijest od onih τόπος i χρόνος unutar tumačenja bića
kao φύσις na temelju nerazvijene ἀλήθεια (usp. Utemeljenje, 241.
Prostor i vrijeme – vrijeme-prostor, str. 378???f.);
2. razvoj prostora i vremena iz posebno i iskonski pojmljenog
vrijeme-prostora kao beztemelja temelja unutar mišljenja drugog
početka;
3. ovlaštenje vrijeme-prostora kao bivanja istine unutar budućeg
utemeljenja tubitka sklanjanjem istine dogođaja u biće koje se time
preoblikuje;
4. pravo razjašnjenje, rastvaranje odnosno odstranjenje teškoća
koje su oduvijek u dosadašnjoj povijesti mišljenja okruživale ono što
se zna kao prostor i vrijeme; npr. pitanje o “zbiljnosti” prostora i vre-
mena; o njihovoj “beskonačnosti”, o njihovu odnosu spram “stvarî”.
Na sva ta pitanja ostaje ne samo nemoguće odgovoriti nego već i
pitati ih sve dok se prostor i vrijeme nisu pojmili iz vrijeme-prostora,
tj. sve dok se nije iz temelja pitalo pitanje o biti istine kao predpitanje
temeljnog pitanja filozofije (kako biva bytak?).
Povezanost vrijeme-prostora s prostorom i vremenom i njihov
razvoj iz njega jednim je dijelom najlakše pojasniti tako da se po-
319
 V. UTEMELJENJE
kuša same prostor i vrijeme izdvojiti iz dosadašnjeg tumačenja, ali
ih ipak shvatiti u tom smjeru u njihovu pred-matematičkom obliku
(usp. “Bitak i vrijeme” o prostornosti tu-bitka; vremenitost kao po-
vijesnost).
Ali presudno ostaje pitanje: kako dolazi do onoga što u prostoru
i vremenu dopušta matematiziranje? Odgovor je u osvještenju onog
zbivanja u kojem se bez-temelj, netom dokučen, već zatrpava ne-
temeljem (usp. prvi početak).
Obdržaj namaknuća ima nezatvoreno prostranstvo zakrivenih
mogućnosti miga.
Sabiranje odmaknuća ima neizmjerenu, nemjerljivu daljinu ono-
ga pridanoga i zadanoga što mu je dodijeljeno.
Ono otvoreno bez-temelja nije lišeno temelja. Bezdan nije ono ne
svakom temelju kao lišenost temelja nego ono da temelju u njego-
vom skrivenom prostranstvu i daljini.
Bez-temelj je tako u sebi vremenujući-prostorujući-povratnoti-
trajuće poprište trenutka onoga “između”, kao koje tu-bitak mora
biti utemeljen.
Bez-temelj nije “negativan” jednako kao ni oklijevajuće ustegnu-
će; doduše oboje, neposredno (“logički”) mišljeno, sadrže neko “ne”,
no ipak je oklijevajuće ustegnuće prvo i najviše zabljesnuće miga.
Iskonskije pojmljeno, u njemu, naravno, biva neko “ne”. Ali to je
iskonsko ne, koje pripada samom bytku i tako dogođaju.
Suprotan put polazeći od “prostora” i “vremena” (usp. gore str.
386???f. i 241???. Prostor i vrijeme – vrijeme-prostor):
Suprotnim je putem najsigurnije poći tako da se u nekom tumače-
nju učine vidljivima prostornost i vremenitost stvari, pribora, djela,
makinacije i sveg bića kao sklanjanje istine. Nabačaj tog tumačenja
neizrečeno je određen znanjem o vrijeme-prostoru kao bezdanu. Ali,
polazeći od stvari, sámo tumačenje mora pobuditi nova iskustva. Do-
jam da se radi o nekom samorazumljivom opisu po sebi bezopasan je
jer put tog tumačenja i želi ispostaviti prostor i vrijeme u smjeru vri-
jeme-prostora. Put odavde i put od bića moraju se susretati. Na putu
koji polazi od “bića” (ali već ušavši u otvorenost prijepora zemlje i
svijeta) zatim je prigoda da se dosadašnje razmatranje o prostoru i
vremenu uklopi u početnu raspravu (usp. Doigra).
320
e) Bivanje istine kao sklanjanje
243. Sklanjanje
nije naknadno smještanje po sebi dane istine u biću, posve neovi-
sno o tome što istina nikada i nije dana.
Sklanjanje pripada bivanju istine. Ono nije bivanje ako nikada ne
biva u sklanjanju.
Prema tome, ako se “bit” istine naznači kao krčevina za sebeskri-
vanje, onda se to zbiva samo kako bi se prvo razvilo bivanje istine.
Krčevina se mora utemeljiti u svojemu otvorenom. Njoj treba ono
što dobiva u otvorenosti, a to je neko uvijek različito biće (stvar –
pribor – djelo). Ali to sklanjanje otvorenoga ujedno i unaprijed mora
biti tako da otvorenost postaje bivstvujuća na taj način da u njoj biva
sebeskrivanje te time bytak.
Dakle mora biti moguće – doduše s odgovarajućim predskokom
u bytak – polazeći od “bića” naći put k bivanju istine i na tom putu
učiniti vidljivom pripadnost sklanjanja istini. No gdje taj put treba
počinjati? Ne moramo li za to prvo shvatiti današnje odnose spram
bića, onako kako u njima stojimo, dakle predočiti si nešto krajnje uo-
bičajeno? A upravo je to najteže, jer nikada se ne može provesti bez
nekog potresa, a to znači: bez pomaknuća temeljnog odnosa spram
samog bytka i spram istine (usp. Predpogled, 5. Za malobrojne – Za
rijetke, o filozofskoj spoznaji, str. 13???f.).
Mora se pokazati u kojoj istini i kako u njoj svaki put stoji biće.
Mora postati razgovijetnim kako su ovdje svijet i zemlja u prijeporu
i kako se taj prijepor te stoga i oni sami razotkrivaju i skrivaju. No
to najbliže sebeskrivanje samo je tračak bez-temelja i time istine do-
321
 V. UTEMELJENJE
gođaja. Ali istina biva u najpunijoj i najbogatijoj krčevini najdaljeg
sebeskrivanja samo na način sklanjanja po svim putovima i načinima
koji sklanjanju pripadaju te koji povijesno nose i vode ustojno izdr-
žavanje tu-bitka i tako tvore bitak naroda.
Sklanjanje jednako određeno uvijek postavlja sebeskrivanje u
ono otvoreno kao što je i sámo prožeto krčevinom sebeskrivanja
(usp. dokaz te povezanosti u frankfurtskim predavanjima 1936*).
Stoga pri tom nabačaju biti istine unaprijed nema mjesta za neko
još uvijek lako zamislivo učitavanje platonovskog odnosa. Jer skla-
njanje istine u biću, ne podsjeća li to i prerazgovijetno na uobličava-
nje “ideje”, onoga εἶδος u ὕλη? Ali već formulacija sklanjanje istine
u biće vodi u zabludu, jer bi se moglo pomisliti da istina ikada može
već prije toga za sebe biti “istina”.
Istina biva samo i već uvijek kao tu-bitak i time kao prepiranje
prijepora. (O iskonu razlikovanja εἶδος-ὕλη također usp. navedena
predavanja).
Ali razumijevanje povezanosti koje ovdje bivaju zahtijeva da se
iz temelja oslobodimo jednostavnog načina mišljenja na način pred-
očavanja pribivajućega (bitka kao prisutnosti i istine kao prispodo-
bljavanja onome pribivajućem) i da misaoni pogled postavimo tako
da on ujedno promjerava cijelo bivanje istine.
244. Istina i sklanjanje**
Odakle sklanjanje ima svoju nuždu i nužnost? Iz sebeskrivanja.
Da se ono ne bi odstranilo, štoviše da bi se očuvalo, potrebno je skla-
njanje tog zbivanja. Zbivanje se preobražava u prijepor zemlje i svi-
jeta i tako ostaje sačuvano (zašto). Prepiranje prijepora stavlja istinu
u djelo, u pribor, iz-kusuje je kao stvar, provodi je u činu i žrtvi.
No uvijek mora biti očuvanje sebeskrivanja. Jer samo tako tubit-
kovno utemeljena povijest ostaje u dogođenju i tako pripadna byt-
ku.
* Der Ursprung des Kunstwerkes (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5))
** usp. Predpogled, 21. Početno mišljenje (nabačaj)
322
246. Sklanjanje istine u istinitome
245. Istina i sklanjanje*
Svakom sklanjanju istine u biće pripadaju, svako na različit na-
čin, nabačaj i izvedba.
Svaki nabačaj je vihor, usrećenje, titraj, trenutak. Svaka izvedba
je opuštenost, istrajnost, odricanje (doista pojmljeno; i forma pri-
padne nepravosti; izopačenje?). Nijedno od toga dvoga ne zbiva se
bez suodređenja drugim, a oboje uvijek iz razloga nužnosti nekog
sklanjanja.
Sklanjanje istine kao rast natrag u zatvorenost zemlje. Taj rast
natrag nikada se ne odvija u pukim pred-odžbama i osjećajima ne-
go uvijek u brigovanju, zgotovljenju, djelima, ukratko u puštanju
jednoga svijeta da svjetuje, uz pretpostavku da to ne sklizne u puko
održavanje pogona.
Sve veća instrumentalizacija tehnike ne samo da razvija nju samu
nego pojačava njezinu moć u neizmjerno i nezadrživo, osim ako je
još veće i bitnije osvještenje utemeljenja tu-bitka kao nužnosti koja
iziskuje mir i dugu spremnost za oklijevajuću iznenadnost trenuta-
ka.
246. Sklanjanje istine u istinitome
Sklanjanje je u temelju očuvanje dogođaja prepiranjem prijepo-
ra.
Očuvanje sebeskrivanja (oklijevajućeg ustegnuća) nije puko odr-
žavanje nekoga danog nego nabacujuće vezivanje za ono otvoreno,
prepiranje prijepora, u čijoj se opstojnosti izvojuje pripadnost do-
gođaja.
Tako istina uvijek biva kao neko sklonjeno istinito. No to istinito
jest ono što jest samo kao ne-istinito, ujedno nebivstvujuće i nete-
meljno.
Učiniti dostupnim sklanjanje istine iz njezinih najbližih načina
brigovanja odgovarajuće prostoru i vremenu.
* Usp. Predpogled, 35., 39. Dogođaj
323
 V. UTEMELJENJE

247. Utemeljenje tu-bitka i putovi sklanjanja istine

Iz tog je područja uzeto i zato ovamo pripada posebno pitanje o

“iskonu umjetničkog djela” (usp. frajburška i frankfurtska predava-
nja*).

Mašina i makinacija (tehnika) VI. BUDUĆI *

Mašina, njezina bit. Opsluživanje koje iziskuje, raskorjenjivanje
koje donosi.”Industrija” (pogoni); radnici u industriji, istrgnuti iz za-
vičaja i povijesti, posvećeni zarađivanju.
Mašinski odgoj; makinacija i posao. Kakva preobrazba čovjeka
ovdje počinje? (Svijet – zemlja?) Makinacija i posao. Veliki broj,
ono divovsko, čista protežnost i sve veće izravnavanje i pražnjenje.
Nužno potpadanje kiču i onome nepravcatom.

* Der Ursprung des Kunstwerkes (Holzwege (Gesamtausgabe Band 5)) * usp. Überlegungen V, 44f.; VII, 47f.
324 325
 248. Budući

Oni stranci jednakog srca, jednako odlučni za darivanje i uskra-

ćivanje što su im suđeni. Čuvari istine bytka, u kojoj se biće uzdiže
u jednostavnu vladavinu biti svake stvari i daha. Najtiši svjedoci
najtiše tišine u kojoj jedan nečujan zamah okreće istinu iz zbrke svih
izračunatih ispravnosti natrag u njezinu bit: držati skrivenim ono
nakskrivenije, uzdrhtaj prolaska odluke bogova, bivanje bytka.
Budući: polagani utemeljitelji te biti istine koji dugo slušaju. Oni
koji se odupiru udaru bytka.
Budući* su oni idući kojima se kao unatrag o-čekujućima u žr-
tvujućoj suzdržanosti upućuje mig i spopad daljenja i bliženja po-
sljednjeg boga.
Te buduće valja pripremiti. Takvoj pripremi služi početno mišlje-
nje kao izmuknuće dogođaja. Ali mišljenje je samo jedan način na
koji malobrojni dosežu skok u bytak.

249. Temeljni ugođaj budućih**

Nazvuk i doigra, skok i utemeljenje imaju svako svoj provodni

ugođaj i oni se iskonski usuglašavaju iz temeljnog ugođaja.
No taj temeljni ugođaj ne treba se toliko opisati koliko proishoditi
u cjelini početnog mišljenja.
A teško ga se može imenovati jednom riječju, osim nazivom suz-
držanost. Ali tada se ta riječ mora uzeti u cijeloj punini iskona koja
povijesno prirasta njegovu značenju iz proizmišljanja dogođaja.

* Usp. Predpogled, 45. “Odluka”

** usp. Predpogled, 5. Za malobrojne – Za rijetke, str. 14???ff.

326 327
 VI. BUDUĆI
Temeljni ugođaj sadrži duhovni stav hrabrosti kao ugođeno-zna-
juće volje dogođaja.
Provodni ugođaji su ugođeni i ugađaju u međusobnom jedno-
zvučju.
Provodni ugođaj nazvuka je strava u napuštenosti od bytka koja
se raskriva i ujedno plahost pred nazvučujućim dogođajem. Strava i
plahost tek zajedno omogućavaju mislilačku provedbu nazvuka.
Iskonsko jednozvučje provodnih ugođaja potpuno se ugađa tek
temeljnim ugođajem. U njemu budući jesu, i kao tako ugođene njih
određuje posljednji bog. (O ugođaju usp. ono bitno u predavanjima
o Hölderlinu*)
250. Budući
Oni stoje u gospodskom znanju kao istinskom znanju. Tko će
doći do tog znanja, to se ne može izračunati ni iznuditi. To je znanje
povrh toga beskorisno i nema “vrijednosti”; ono ne važi i ne može se
neposredno prihvatiti kao uvjet pogona koji se upravo odvija.
Čime mora počinjati znanje onih koji istinski znaju? Pravom po-
vijesnom spoznajom; to znači znanjem područja i zadržavanjem (pi-
tajućim) u području iz kojega se odlučuje buduća povijest. Ta povije-
sna spoznaja nikada se ne sastoji u utvrđivanju i opisivanju sadašnjih
stanja i situacija zgoda te ciljeva i zahtjeva koje one imaju. To znanje
zna časke zbivanja koje povijest tek tvori.
Naš čas je doba propadanja.
Pro-padanje, mišljeno u bitnom smislu, pad je u zamuknutu pri-
premu budućega, trenutka i poprišta u kojima pada odluka o nado-
lasku i izostanku bogova. To je propadanje najprviji početak. No
izopačenost propadanja ide svojim vlastitim i drugim putem, a to je
zastoj, nemoć da se nastavi, prestanak iza privida divovskoga i ma-
sovnoga i prvenstva uređenja pred onim što ono treba ispuniti.
* predavanje u zimskom semestru 1934/35 “Hölderlins Hymnen ‘Germanien’
und ‘Der Rhein’” (Gesamtausgabe Band 39); predavanje u zimskom semestru
1941/42 “Hölderlins Hymne ‘Andenken’” (Gesamtausgabe Band 52); predavanje u
ljetnom semestru 1942 “Hölderlins Hymne ‘Der Ister’” (Gesamtausgabe Band 53)
328
251. Bit naroda i tu-bitak
Pro-padajući u bitnom smislu su oni koji ono dolazeće (buduće)
pro-sijecaju i žrtvuju mu se kao njegov budući nevidljivi temelj, oni
ustojni koji se neizloženi izlažu piitanju.
Doba pro-padanja mogu znati samo pripadni. Svi drugi moraju se
pro-padanja bojati i zato ga nijekati i poricati. Jer ono je njima samo
slabost i neki kraj.
Oni istinski pro-padajući ne znaju za tmurnu “rezignaciju” koja
više neće jer neće ništa buduće, jednako kao ni za bučni “optimizam”
koji usprkos svim uvjeravanjima još istinski neće jer se zatvara za
htijenje da nadiđe sebe i samoga sebe zadobije tek u preobrazbi.
Pro-padajući su uvijek pitajući. Ne-mir piitanja nije prazna ne-
sigurnost nego otvaranje i njegovanje onog mira koji kao sabiranje
na ono najupitnije (dogođaj) iščekuje jednostavnu prisnost doziva i
krajnju srdžbu napuštenosti od bitka.
Piitanje o biti istine i o bivanju bytka, što je to drugo nego odluč-
nost za krajnje osvještenje? Ta odlučnost izrasta pak iz otvorenosti
za ono nužno koje čini nezaobilaznim iskustvo nužde napuštenosti
od bitka. A iskustvo te nužde opet ovisi o veličini snage sjećanja, u
cjelini o gospod-stvenosti znanja.
Piitanje te vrste suzdržanost je traženja gdje se i kako može ute-
meljiti i skloniti istina bitka.
Traženje nikada nije neko puko još-ne-imanje, neka lišenost. Ta-
ko gledano, ono se samo prilagođava postignutom rezultatu. Prvo i
zapravo, traženje je ulaženje u područje u kojemu se istina otvara ili
usteže. Traženje je u sebi buduće i neko dolaženje-u-blizinu bitku.
Traženje tek dovodi tragatelja k njemu samome, tj. u samstvenost
tu-bitka u kojemu se zbiva krčenje i skrivanje bića.
Samo-bitak je nalaz koji leži već u traženju, siguran svjetionik
koji svijetli pred svakim obožavanjem i zahvaljujući kojemu smo
jedino otvoreni za nazvuk onoga najjedincatijega i najvećega.
251. Bit naroda i tu-bitak*
Neki narod je narod samo ako dobiva svoju povijest u nalaženju
svojega boga, onog boga koji ga sili preko njega samoga i tako ga
* usp. Utemeljenje, Tubitak; usp. Überlegungen V, 35f.
329
 VI. BUDUĆI
ponovno postavlja u biće. Samo tada on izbjegava opasnost da kruži
oko samoga sebe i ono što su samo uvjeti njegova opstanka obožava
kao svoje neuvjetovano. Ali kako da nađe boga ako nema onih koji
ga za njega zamuknuto traže i kao ti tragatelji moraju čak stajati
naizgled protiv tog još ne narodnog “naroda”! No sami ti tragatelji
prvo moraju biti; kao bivstvujući moraju se pripremiti. Tu-bitak, što
je on drugo nego utemeljenje bitka tih bića, onih budućih posljednjeg
boga.
Bit naroda temelji se u povijesnosti sebipripadajućih iz pripadno-
sti bogu. Iz dogođaja, u kojemu se povijesno temelji ta pripadnost,
tek izvire obrazloženje zašto “život” i tijelo, rađanje i spol, pleme, u
osnovi: zemlja, pripadaju povijesti i na svoj način opet uzimaju povi-
jest natrag u sebe i u svemu tome samo služe prijeporu zemlje i svi-
jeta, nošeni najdubljom plahošću da ikada budu neko neuvjetovano.
Jer njihova je bit, budući prisna prijeporu, ujedno blizu dogođaju.
252. Tu-bitak i oni budući posljednjeg boga
Najjednostavnije, ali krajnje suprotnosti taj će bog podići nad
svoj narod kao putove kojima narod izlazi preko samoga sebe kako
bi još jednom našao svoju bit i iscrpio trenutak svoje povijesti.
Svijet i zemlja u svojem će prijeporu podići ljubav i smrt u njihov
najviši oblik i u vjernost bogu te izdržati smutnju u mnogostrukom
svladavanju istine bića.
Budući posljednjeg boga u prepiranju tog prijepora izborit će
dogođaj i u najdaljem pogledu natrag sjetiti se najvećega od stvore-
noga kao ispunjene jednokratnosti i jedincatosti bitka. Uz to će ono
masovno otpustiti sve svoje bijesne spletke i otplaviti sve nesigurno
i polovično, sve ono što se samo tješi onime dosadašnjim. Hoće li
tada biti kraj doba bogova i hoće li početi pad opet u puki život bića
siromašnih svijetom, kojima je zemlja ostala samo još kao ono što se
može iskorištavati?
Suzdržanost i zamuknutost bit će najprisnija svetkovina posljed-
njeg boga i izborit će se za vlastiti način uzdanja u jednostavnost
stvarî i vlastitu struju prisnosti namičućeg odmaknuća svojih djela,
330
252. Tu-bitak i oni budući posljednjeg boga
sklanjanje istine pustit će da ono najskrivenije bude skriveno i tako
mu dati jedinu sadašnjost.
Malobrojni od tih budućih jesu već danas. Njihovo slućenje i tra-
ženje jedva su prepoznatljivi za njih same i njihov pravcati nemir;
no taj je nemir mirna opstojnost krševitosti. On nosi jednu izvjesnost
koja je pogođena najplahijim i najdaljim migom posljednjeg boga i
usmjerena je na upad dogođaja. Kako se u suzdržanoj zamuknutosti
taj mig čuva kao mig, i kako je takvo čuvanje uvijek istodobno u
odlaženju i dolaženju, ujedno u tuzi i u radosti, u onom temeljnom
ugođaju suzdržanih kojemu se jedinome otvara i zatvara krševitost
bytka. Plod i slučaj, spopad i mig.
Malobrojni budući ubrajaju među sebe one bitno neugledne,
kojima ne pripada javnost, ali koji u svojoj unutarnjoj ljepoti sa-
biru prve zrake svjetla posljednjeg boga i odražavajući opet daruju
malobrojnima i rijetkima. Svi oni utemeljuju tu-bitak, kojim titra
jednozvučje blizine bogu koja se niti uzoholjuje niti tone nego si je
za jedini prostor svojega titranja uzela čvrstoću najprisnije plahosti.
Tu-bitak – prožimanje svih odnosa daljenja i blizine (spopad) po-
sljednjeg boga.
Bezmjernost onoga samo bivstvujućega, nebića u cjelini i rijet-
kost bitka, zbog čega se bogove traži unutar bića. Ako se traži i ne
nalazi i stoga se sebe gura u prisilne makinacije, onda nema slobode
suzdržanog čekanja i sposobnosti očekivanja nekog susreta i nekog
miga. Plemenitost udesa i krepkost povjerenja u mig, razjareni gnjev
onoga strašnog da je tu-bitak najdublji poredak iz kojega prepiranje
tek uzima svoj zakon. Taj poredak obasjava sve što susreće i pušta
da prvo iskusimo ono jednostavno bitnoga. Poredak je ono najjed-
nostavnije što se pokazuje i rado se pogrešno vidi kao nešto “uz”
pojave i “iznad” njih, tj. ne vidi se.
Budući, oni u utemeljenom tu-bitku ustojni suzdržane duše, ko-
jima jedinima pri-dolazi bitak (skok) kao dogođaj, događa ih i ovla-
šćuje za sklanjanje svoje istine.
Hölderlin je njihov pjesnik izdaleka i zato najbudućiji pjesnik.
Hölderlin je najbudućiji jer dolazi iz najvećih daljina i u tim daljina-
ma promjerava i preobražava ono najveće.
331
 VII. POSLJEDNJI BOG

Posve drugi u odnosu na bile,

pogotovo na kršćanskog

332 333
 253. Ono posljednje

je ono što ne samo treba nego sámo i jest najduže pred-hodništvo,

ne prestanak nego najdublji početak koji se, najdalje sežući, najteže
sustiže.
Ono posljednje zato izmiče svakom računu i zato mora moći pod-
nijeti teret najglasnijeg i najčešćeg pogrešnog tumačenja. Kako bi
ono inače moglo ostati ono prestižuće?
Ako tako slabo razumijemo već “smrt” u njezinoj krajnosti, kako
da onda budemo već dorasli rijetkom migu posljednjeg boga?

254. Uskraćivanje

Ulazimo u vrijeme-prostor odluke o bijegu i nadolasku bogova.

Ali kako to? Hoće li jedno ili drugo postati buduće zbivanje, mora
li jedno ili drugo određivati očekivanje što raste? Ili je odluka otva-
ranje jednog posve drukčijeg vrijeme-prostora za neku, štoviše prvu
utemeljenu istinu bytka, dogođaj?
Što kada bi ono područje odluke u cjelini, bijeg ili nadolazak
bogova, baš bilo sâm kraj? Što kada bi se povrh toga bytak prvi put
morao pojmiti u svojoj istini kao dogođenje, kao koje se događa ono
što zovemo uskraćivanje?
To nije ni bijeg ni nadolazak, a niti kako bijeg tako i nadolazak,
nego nešto iskonsko, punina uslišenja bytka u uskraćivanju. U tome
se temelji iskon budućeg stila, tj. suzdržanosti u istini bytka.
Uskraćivanje je najviše plemstvo darivanja i temeljna crta se-
beskrivanja, a očitost sebeskrivanja tvori iskonsku bit istine bytka.
Samo tako bytak postaje sámo začuđenje, tišina prolaska posljednjeg
boga.

334 335
 VII. POSLJEDNJI BOG
No tu-bitak je dogođen u bytku kao utemeljenje stražarstva te
tišine.
Bijeg i nadolazak bogova sada se spajaju u ono što je bilo i ustežu
se prošlome.
No ono buduće, istina bytka kao uskraćivanje, u sebi ima jamstvo
veličine, ne prazne i divovske vječnosti nego najkraće staze.
Ali toj istini bytka, uskraćivanju, pripada zastiranje nebića kao
takvog, odriješenost i traćenje bytka. Tek sada napuštenost od bitka
mora ostati. No odriješenost nije prazna samovolja i nered, naprotiv:
sada je sve obuhvaćeno u planiranu upravljivost i točnost sigurnog
odvijanja i ovladavanja “bez ostatka”. Makinacija uzima nebiće u
zaštitu pod privid bića, a time nezaobilazno iznuđeno opustošenje
čovjeka nadoknađuje se “doživljajem”.
Sve to kao izopačenje mora postati nužnijim nego prije jer i onom
najzačudnijem treba to najobičnije i krševitost bytka ne smije se zatr-
pati izmišljenim prividom nadomjestaka, “sreće” i lažnog dovršenja;
jer sve to posljednji bog mrzi prije svega.
Ali posljednji bog, nije li to ponižavanje boga, čak najveće bo-
gohulstvo? No što ako se posljednji bog mora tako zvati zato što na
kraju odluka o bogovima dovodi među njih i tako najviše uzdiže bit
jedincatosti božje biti?
Mislimo li ovdje računski i uzmemo li to “posljednji” samo kao
prestanak i kraj umjesto kao krajnju i najkraću odluku o onome naj-
višem, onda je o posljednjem bogu naravno svako znanje nemoguće.
No kako bi se u mišljenju božje biti moglo htjeti računati umjesto
da se postane svjesnim opasnosti nečega začudnoga i neproračunji-
voga?
255. Obrat u dogođaju*
Dogođaj ima svoje najdublje zbivanje i svoj najdalji proboj u
obratu. Obrat što biva u dogođaju skriveni je temelj svih drugih
obrata, krugova i kruženja, podređenih, u njihovu porijeklu tamnih,
* Ovdje se dogođaj promatra u pogledu čovjeka, koji se iz njega određuje kao
tubitak.
336
255. Obrat u dogođaju
što ostaju nepitani i rado se po sebi shvaćaju kao “posljednji” (usp.
npr. obrat u sklopu provodnog pitanja; krug u razumijevanju).
Što je taj iskonski obrat u dogođaju? Samo spopad bytka kao
dogođenje onoga tu dovodi tu-bitak njemu samome i tako provedbi
(sklanjanju) ustojno utemeljene istine u biće koje nalazi svoje popri-
šte u iskrčenom skrivanju onoga tu.
I u obratu: samo utemeljenje tu-bitka, pripremanje spremnosti za
namičuće odmaknuće u istinu bytka, donosi ono podložno i pripadno
za mig spopadajućeg dogođenja.
Ako se kroz dogođaj tu-bitak prvo dobacuje sebi kao otvoreno
središte samstvenosti koja utemeljuje istinu te postaje samstvom, on
opet mora pripadati dogođaju kao skrivena mogućnost utemeljuju-
ćeg bivanja bytka.
I u obratu: dogođaj mora trebati tubitak, njega potrebit postavljati
ga u doziv i tako dovoditi pred prolazak posljednjeg boga.
Obrat biva između doziva (pripadnome) i pripadnoga (pozvano-
ga). Obrat je protu-obrat. Poziv na do-skok u dogođenje velika je
tišina najskrivenijeg sebepoznavanja.
Ovdje je porijeklo sveg jezika tu-bitka i zato je u biti muk (usp.
suzdržanost, dogođaj, istina i jezik).
Tako dogođaj “jest” najviša vladavina kao protuobrat obraćanja i
bijeg bilih bogova. Krajnjem bogu potreban je bytak.
Doziv je spopad i izostanak u tajni dogođenja.
U obratu se igraju migovi posljednjeg boga kao spopad i izosta-
nak nadolaska i bijega bogova i poprišta njihove vladavine.
U tim se migovima domiguje zakon posljednjeg boga, zakon ve-
likog osamljivanja u tu-bitku, osamljenosti žrtve, jedincatosti izbora
najkraćeg i najstrmijeg puta.
U biti namigivanja leži tajna jedinstva najprisnijeg približavanja
u krajnjoj udaljenosti, mjerenje najdaljeg vrijeme-prostora djelova-
nja bytka. To krajnje bivanja bytka zahtijeva ono najdublje nužde
napuštenosti od bitka.
Ta nužda mora biti pokorna dozivu vladavine onog namigivanja.
Tek ono što u takvoj pokornosti započinje i priprema prostranstva u
stanju je prijeporu zemlje i svijeta, istini onoga tu njime pripremiti
poprište trenutka odluke i tako prepiranja i time sklanjanja u biću.
337
 VII. POSLJEDNJI BOG
Hoće li se taj doziv krajnjeg namigivanja, najskrivenije dogođe-
nje, još ikada otvoreno zbiti ili nužda nijemi te izostaje sva vlada-
vina i hoće li se doziv, ako se desi, tada još razabrati, hoće li uskok
u tu-bitak i time iz njegove istine obrat još postati povijest, u tome
se odlučuje budućnost čovjeka. On može još stoljećima svojim ma-
kinacijama izrabljivati i pustošiti ovaj planet, divovski razmjeri tog
djelovanja mogu se “razvijati” do nezamislivosti i primiti formu ne-
ke prividne strogosti, kaznu pustoši kao takve – veličina bytka ostaje
zatvorena jer više ne padaju odluke o istini i neistini i njihovoj biti.
Obračunava se samo još obračun uspjeha i neuspjeha makinacija. To
računanje proteže se u jednu tobožnju “vječnost” koja nije vječnost
nego samo beskrajno itakodalje onoga najpustijeg najprolaznijega.
Gdje se istina bitka ne želi, ne ulazi u volju znanja i iskustva,
piitanje, izmaknut je sav vrijeme-prostor trenutku kao izbljesnuću
bytka iz opstojnosti jednostavnog i nikada izračunjivog dogođaja.
Ili pak trenutak pripada samo još najosamljenijim osamljenosti-
ma, no kojima ostaje uskraćena utemeljujuća suglasnost začinjanja
neke povijesti.
Ali ti trenuci, i samo oni, mogu postati spremnosti u kojima se
obrat dogođaja razvija i sklapa u istinu.
No samo čista stalnost u nesavladivo jednostavnome i bitnome
zrela je za pripremu takve spremnosti, a nikada prolaznost makina-
cija koje brzopleto prestižu jedna drugu.
256. Posljednji bog*
Svoje bivanje ima u migu, spopadu i izostanku nadolaska kao i
bijegu bilujućih bogova i njihove skrivene preobrazbe. Posljednji
bog nije sâm dogođaj, ali mu je on svakako potreban kao ono čemu
pripada utemeljitelj onoga tu.
Taj mig kao dogođaj postavlja biće u krajnju napuštenost od bitka
i ujedno sja kroz istinu bitka kao njezino najprisnije svijetljenje.
U području vladavine miga iznova se na najjednostavniji prijepor
susreću zemlja i svijet: najčišća zatvorenost i najviši uznošaj, naju-
* usp. Skok, 142. Bit bytka; 146. Bytak i nebytak; Predpogled, 45. “Odluka”
338
256. Posljednji bog
milnije namaknuće i najstrašnije odmaknuće. I svako od njih opet
samo povijesno u stupnjevima i područjima sklanjanja istine u biću,
čime jedinim ono opet postaje bivstvujućije u svem onom neizmjer-
nom, ali prikrivenom gašenju u nebiće.
U takvom bivanju miga sam bytak dolazi do svoje zrelosti. Zre-
lost je spremnost da se postane plod i dar. U tome biva ono posljed-
nje, bitno, kraj koji se zahtijevao iz početka, a nije ga zadesio. Ovdje
se raskriva najdublja konačnost bytka: u migu posljednjeg boga.
U zrelosti, plodonosnoj silini i veličini darivanja, ujedno leži naj-
skrivenija bit onoga ne, kao još-ne i ne-više.
Odavde se može naslutiti prisnost bivanja onoga ništavnoga u
bytku. No sukladno bivanju bytka, u igri spopada i izostanka sámo
ono ne ima različite oblike svoje istine te dakle i ono ništa. Ako
se ono samo “logički” izračunava nijekanjem bića u smislu dano-
ga (usp. bilješke u vlastitom primjerku spisa “Što je metafizika?) i
izvanjski se objasni riječima, drugim riječima ako piitanje uopće ne
dođe u područje pitanja o bytku, onda je sve protivljenje pitanju o
onome ništa isprazno brbljanje koje ostaje lišeno svake mogućnosti
da ikada prodre u područje odlučivanja pitanja o najbitnijoj konač-
nosti bytka.
Ali u to se područje može stupiti samo pripremi li se duga slutnja
posljednjeg boga. I oni budući posljednjeg boga bit će pripremljeni
samo i tek od onih koji nađu, izmjere i izgrade put natrag iz iskuše-
ne napuštenosti od bitka. Bez žrtve tih povratnika ne dolazi čak ni
do svitanja mogućnosti namigivanja posljednjeg boga. Ti povratnici
istinski su preteče onih budućih.
(Ali ti povratnici također su potpuno drugi nego mnogi koji su
samo “re-aktivni”, čija se “akcija” iscrpljuje samo u slijepom hvata-
nju za njihovo kratkovidno shvaćeno dosadašnje. Njima ono što je
bilo nikada nije postalo očito u svojem presezanju u buduće niti ono
buduće u svojem dozivu bilujućemu.)
Posljednji bog ima svoju najjedincatiju jedincatost i stoji izvan
svake računske odredbe, što se misli nazivima “mono-teizam”, “pan-
teizam” i “a-teizam”. “Monoteizam” i sve vrste “teizma” postoje tek
od židovsko-kršćanske “apologetike” koja za misaonu pretpostav-
ku ima “metafiziku”. Smrću tog boga padaju svi teizmi. Mnoštvo
339
 VII. POSLJEDNJI BOG
bogova nije podređeno nikakvom broju nego unutarnjem bogatstvu
temeljâ i bezdanâ u poprištu trenutka zabljesnuća i skrivanja miga
posljednjeg boga.
Posljednji bog nije kraj nego drugi početak neizmjernih moguć-
nosti naše povijesti. Radi njega dosadašnja povijest ne smije skon-
čati nego se mora privesti svojem kraju. Pročišćeni oblik njezinih
bitnih temeljnih stavova moramo uključiti u prijelaz i spremnost.
Priprema pojave posljednjeg boga krajnji je odvažaj istine bytka,
pomoću kojega jedino uspijeva vraćanje bića čovjeku.
Najveća blizina posljednjeg boga događa se kada se dogođaj kao
oklijevajuće sebeustezanje pojačava u uskraćivanje. To je nešto bit-
no drukčije od puke odsutnosti. Uskraćivanje kao pripadno dogođaju
može se iskusiti samo iz iskonskije biti bytka, kako se ona pojavljuje
u mišljenju drugog početka.
Uskraćivanje kao blizina neod-klonjivoga čini tu-bitak onime
prevladanim, što znači: ne obara ga na tlo nego ga otima u vis, u
utemeljenje njegove slobode.
No može li neki čovjek svladati oboje, izdržavanje nazvuka do-
gođaja kao uskraćivanja i provedbu prijelaza k utemeljenju slobode
bića kao takvog, k obnovi svijeta iz spasa zemlje, tko bi o tome
mogao odlučiti i tko bi to znao? I tako će oni koji se sažižu na takvoj
povijesti i njezinu utemeljenju, uvijek međusobno odvojeni, zacijelo
ostati vrhovi najodvojenijih planina.
Krajnja daljina posljednjeg boga u uskraćivanju osobita je blizi-
na, veza koja se ne smije pokvariti ni odstraniti nikakvom “dijalek-
tikom”.
No blizina nazvuči u nazvuku bytka iz iskustva nužde napušteno-
sti od bitka. To je iskustvo pak prvo buđenje za napad na tu-bitak. Jer
samo ako dolazi iz te nužde, čovjek postiže da nužnosti zasvijetle, a
tek s njima slobodu pripadanja slavlju bytka.
Samo onaj tko misli prekratko, dakle zapravo ne misli, ostaje on-
dje gdje nadire neko ustegnuće i nijekanje kako bi u tome nalazio
povod za zdvajanje. A to uvijek svjedoči o tome da još nismo proci-
jenili puni obrat bytka kako bismo u njemu našli mjeru tu-bitka.
Uskraćivanje sili tu-bitak k njemu samome kao utemeljenju po-
prišta prvog prolaska boga kao sebeuskraćujućega. Tek iz tog tre-
340
256. Posljednji bog
nutka može se procijeniti kako bytak kao područje dogođaja one
prinude mora vraćati biće, a u tom se svladavanju bića mora provo-
diti štovanje boga.
U toj borbi za posljednjeg boga, a to znači za utemeljenje isti-
ne bytka kao doba tišine njegova prolaska (ne možemo se boriti za
samog boga), nužno se nalazimo u području kojim vlada bytak kao
dogođenja i time u najvećoj daljini najjačeg vrtloga obrata.
Moramo pripremiti utemeljenje istine, a izgleda kao da se time
već predodređuje štovanje i time očuvanje posljednjeg boga. Ujedno
moramo znati i držati se toga da se sklanjanje istine u biće i time
povijest očuvanja boga zahtijeva tek kroz njega samoga i način kako
on nas treba kao one koji utemeljuju tu-bitak; ne zahtijeva se nekom
pločom sa zapovijedima nego iskonskije i bitno tako da njegov pro-
lazak zahtijeva opstojnost bića i time u njegovu središtu čovjeka;
opstojnost u kojoj tek biće, svako u jednostavnosti svoje ponovno
zadobivene biti (kao djelo, pribor, stvar, čin, pogled i riječ), izdržava
prolazak, tako ga ne zaustavlja nego pušta da se odvija.
Ovdje se ne zbiva nikakvo iz-kupljenje, tj. zapravo obaranje čo-
vjeka, nego unošenje iskonskije biti (utemeljenje tu-bitka) u sam
bytak: priznavanje pripadnosti čovjeka u bytak od strane boga, božje
priznanje, koje sebi i svojoj veličini ništa ne prašta, da mu je potre-
ban bytak.
Onu pripadnost bytku i tu potrebu bytka raskriva tek bytak u
svojem sebeskrivanju kao ona obostrana sredina u kojoj pripadnost
nadmašuje potrebu, a potreba nadvisuje pripadnost: bytak kao do-
gođaj koji se zbiva iz te obostrane prekomjernosti samoga sebe i tako
postaje iskonom prijepora između boga i čovjeka, između prolaska
boga i povijesti čovjeka.
Sve biće, ma koliko se bez-božnom i neljudskom računanju i bav-
ljenju nametalo i činilo jedincatim, samostojnim i prvostojnim, sa-
mo je ustoj u dogođaj, u kojem ustoju poprište prolaska posljednjeg
boga i čovjekovo stražarstvo traže opstojnost kako bi ostali spremni
za dogođenje i ne bi osujećivali bytak, što je pak moralo isključivo
činiti dotadašnje biće u dotadašnjoj istini.
Proizmišljanje istine bytka uspijeva tek kada u prolasku boga
postane očitom čovjekova ovlaštenost za njegovu nužnost i tako do-
341
 VII. POSLJEDNJI BOG
gođenje dospije na otvoreno u prekomjernosti obrata između ljudske
pripadnosti i božanske potrebe kako bi pokazalo svoje sebeskriva-
nje kao središte, kako bi sebe pokazalo kao središte sebeskrivanja i
iznudilo istitraj te time dovelo do skoka slobodu za temelj bytka kao
utemeljenje onoga tu.
Posljednji bog početak je najduže povijesti u njezinoj najkraćoj
stazi. Potrebna je duga priprema za veliki trenutak njegova prolaska.
I za njegovu su pripremu narodi i države premaleni, tj. već su previše
otrgnuti od svakog rasta i izručeni samo još makinaciji.
Samo veliki i skriveni pojedinci stvorit će tišinu za prolazak boga
i među sobom zamuknuto jednozvučje spremnih.
Bytak kao ono najjedincatije i najrjeđe protiv onoga ništa povući
će se iz masovnosti bića i sva će povijest ondje gdje seže u svoju vla-
stitu bit služiti samo tom izmaknuću bytka u njegovu punu istinu. A
sve će se javno pak okupljati u svojim uspjesima i slomovima u jata
i nadmetati se kako u skladu sa sobom ne bi ništa slutilo o onome što
se zbiva. Samo će se između tih masa i onih doista žrtvovanih tražiti
i naći malobrojni i njihovi savezi kako bi se slutilo da im se zbiva
nešto skriveno, onaj prolazak, uz sve izvlačenje sveg “zbivanja” u
brzinu, trenutačnu potpunu raspoloživost i potrošnost bez ostatka.
Više neće biti moguće obrtanje i brkanje zahtjeva i njihovih područja
jer je istina samog bytka u najoštrijoj nezgrapnosti njegove krševito-
sti dovela do odlučivanja o bitnim mogućnostima.
Taj povijesni trenutak nije neko “idealno stanje”, jer ono je uvijek
proturječno biti povijesti, nego je taj trenutak dogođenje onog obrata
u kojemu istina bytka dolazi do bytka istine jer bog treba bytak i čo-
vjek je kao tu-bitak morao utemeljiti pripadnost bytku. Tada je, za taj
trenutak, bytak kao ono najprisnije između jednak onome ništa, bog
je nadmoćan čovjeku a čovjek nadmašuje boga, takoreći neposred-
no, a ipak oboje samo u dogođaju kao koji jest istina samog bytka.
Ali do tog trenutka, koji se ne može izračunati i koji također nika-
da ne može biti nešto tako površno kao neki “cilj”, bit će jedna duga
povijest, puna posrtaja i vrlo skrivena. Samo što se oni koji stvara-
ju već iz sata u sat moraju u suzdržanosti brige pripremati na stra-
žarstvo u vrijeme-prostoru onog prolaska. I mislilačko osvještenje
ovoga jedinoga: istine bytka, može biti samo jedna staza na kojoj se
342
256. Posljednji bog
ipak misli ono nepredmislivo, naime počinje preobrazba čovjekova
odnosa spram istine bytka.
S pitanjem bytka, koje je prevladalo pitanje o biću i time svu
“metafiziku”, zapaljena je baklja i odvažilo se na prvi zalet za dugi
trk. Gdje je trkač koji prima baklju i nosi je svojem pred-hodniku?
Svi trkači moraju biti pred-trkači, i to što su kasniji to jači, a ne
pratitelji koji ono što se prvi put pokušalo u najboljem slučaju samo
“ispravljaju” i opovrgavaju. Pred-trkači moraju sve iskonskije od
“pred”-(tj. iza njih)-trčećih biti početni, moraju još jednostavnije,
bogatije i neuvjetovano jedincato misliti jedno te isto onoga što valja
pitati. Ono što preuzimaju grabeći baklju ne može biti ono kazano
kao “nauk” i “sistem” i slično nego ono morano koje se otvara samo
onima koji sami, bezdanog porijekla, pripadaju prisiljenima.
No ono što prisiljava je samo ono neproračunjivo i nespravljivo
dogođaja, istina bytka. Blažen je onaj tko smije pripadati zlosreći
njegove krševitosti kako bi bio slušač u uvijek početnom dijalogu
samotnih u koji namiguje posljednji bog jer je njime proizmignut u
svojem prolasku.
Posljednji bog nije kraj nego povijanje početka u sebe i time naj-
viši lik uskraćivanja, budući da ono početno izmiče svem zadržava-
nju i biva samo u nadvisivanju svega onoga što je već kao buduće u
njega uhvaćeno i prepušteno njegovoj odredbenoj snazi.
Kraj jest samo ondje gdje se biće otrgnulo iz istine bytka, poreklo
svaku upitnost, a to znači svako razlikovanje, kako bi se u beskraj-
nom vremenu iživljavalo u beskrajnim mogućnostima tako otpušte-
noga. Kraj je ono neprekidno i-tako-dalje kojemu je ono posljednje
kao ono početno izmaknulo od početka i odavno. Kraj nikada ne vidi
sebe samoga nego se drži za dovršenje i zato će biti najmanje spre-
man i pripreman da bilo očekuje bilo iskusi ono posljednje.
Potječući od jednog stava spram bića koji je određen “metafizi-
kom”, samo ćemo teško i polako moći znati ono drugo, da se bog
ne pojavljuje još ni u “osobnom” ni u “masovnom” “doživljaju”
nego jedino u bezdanom “prostoru” samog bytka. Svi dosadašnji
“kultovi” i “crkve”, niti uopće tako nešto, ne mogu postati bitnom
pripremom sraza boga i čovjeka u središtu bytka. Jer prvo se mora
utemeljiti sama istina bytka, a za tu zadaću sve djelovanje mora poći
iz jednoga drugog početka.
343
 VII. POSLJEDNJI BOG

Kako ih malo zna da bog čeka na utemeljenje istine bytka i time

na uskok čovjeka u tu-bitak. Umjesto toga, čini se kao da čovjek mo-
ra čekati na boga, i da čeka. I možda je to najvarljiviji oblik najdublje
bezbožnosti i omamljivanje nemoći za pretrpljenje dogođenja onog
međudolaska bytka u tu, bytka koji tek pruža poprište ustoju bića u
istinu i dodjeljuje mu sloboštinu da stoji u najdaljoj daljini od prola-
ska boga, sloboštinu čije se dodjeljivanje zbiva samo kao povijest: VIII. BYTAK
u preoblikovanju bića u bitnost njegove odredbe i u oslobođenje iz
zloporabe makinacija koje, sve izvrćući, iscrpljuju biće u uživanju
koristi.

344 345
 257. Bytak

Ovdje leže blokovi jednog kamenoloma u kojemu se lome stijene

najdublje prošlosti.
Mišljenje.
Mnijenje bitka.
Bitak i razlikovanje spram bića.
Nabačaj bytka.
Proiz-mišljanje bytka.
Bivanje bytka.
Povijest.
Tu-bitak.
Jezik i kaza.
“Biće”.
Prijelazno pitanje (Zašto je uopće biće a ne radije ništa?).
Povijest bytka (Überlegungen VII, 97ff. Hölderlin – Nietzsche).
Stajalište povijesti bytka.
Ono neproračunjivo (Überlegungen VII, 90ff.).

258. Filozofija

Sada i ubuduće bitno shvaćanje pojma filozofije (a time i prethod-

na odredba pojmovnosti njezina pojma i svih njezinih pojmova) je
povijesno (ne neko historijsko). “Povijesno” ovdje znači: pripadno
bivanju samoga bytka, umetnuto u nuždu istine bytka i tako vezano
u nužnost one odluke koja općenito raspolaže bîti povijesti i njezina
bivanja. Po tome je filozofija sada prvo priprema filozofije na način
podizanja prvih predvorja, u čijim se prostorima može čuti Hölderli-
na, kojemu je odgovor tu-bitak i koji se u takvom odgovoru uteme-
ljuje u jezik budućeg čovjeka. Tek tako čovjek stupa na prvo najbliže
346 347
 VIII. BYTAK
brvno na putu k bytku. Hölderlinova jedinstvena pojava u povijesti
bytka prvo se mora utemeljiti i moraju se prevladati sve historijske
usporedbe u smislu historije “literature” i pjesništva, svi “estetski”
sudovi i užici, sva “politička” vrednovanja, kako bi trenuci “stvara-
lacâ” dobili svoje “vrijeme” (usp. Überlegungen VI, VII, VIII).
Povijesna odredba filozofije ima vrhunac u spoznaji nužnosti da
se stvori uho za Hölderlinovu riječ. Sposobnost slušanja odgovara
jednoj sposobnosti kazivanja koja govori iz upitnosti bytka. Jer ona
je najmanje što se mora postići za pripremu prostora riječi. (Kada ne
bi sve bilo izokrenuto u “znanstveno” i “literarnohistorijsko”, trebalo
bi reći: mora se stvoriti priprema mišljenja za tumačenje Hölderlina.
No ovdje “tumačenje” ne znači činiti “razumljivim” nego utemelji-
vati nabačaj istine njegova pjesništva na osvještenju i ugođaju u ko-
jima titra budući tu-bitak.) (usp. Überlegungen VI i VII Hölderlin)
Ta povijesna oznaka biti filozofije poima je kao mišljenje bytka.
To mišljenje nikada ne smije uteći u neki lik bića i u njemu iskusiti
svu bjelodanost jednostavnoga iz sabranog bogatstva njegove sklo-
pljene tame. To mišljenje također nikada ne može pratiti rastvaranje
u bezobličnost. To mišljenje mora s ove strane oblika i bezobličnoga
(što i jest samo u biću) u bezdanu oblikovnog temelja uhvatiti za-
vitlaj svoje bačenosti i odnijeti ga u otvorenost nabačaja. Mišljenje
bytka mora posve drukčije od svakog prilagođavanja onome pred-
metnom pripadati samome onome što se treba misliti, jer bytak ne
trpi vlastitu istinu kao dodatak i nešto pridodano nego sâm “jest” bit
istine. Istina, ona krčevina onoga sebeskrivajućeg, u čijoj se otvo-
renosti bogovi i čovjek događaju u svoje su-čeljenje, sama otvara
bytak kao povijest koju možda moramo misliti ako trebamo pripre-
miti prostor koji Hölderlinovu izreku, što opet spominje bogove i
čovjeka, u svoje vrijeme mora očuvati u odjeku kako bi on ugodio
one temeljne ugođaje koji određuju budućeg čovjeka za stražarstvo
nuždine bogova.
Toj bitkovnopovijesnoj karakterizaciji filozofije treba razjašnje-
nje koje si pomaže podsjećanjem na dosadašnje mišljenje (metafi-
ziku), ali ujedno i to i ono buduće vraća u njihovu povijesnu supri-
padnost.
Ime “metafizika” ovdje se bez zadrške rabi kao oznaka za cijelu
348
259. Filozofija
dosadašnju povijest filozofije. Ono se ne shvaća kao naziv neke “dis-
cipline” školske filozofije; a ne uzima se u obzir ni njegov kasan i
samo dijelom umjetan nastanak. To ime treba reći da mišljenje bitka
shvaća biće u smislu bivajuće-danoga kao ishodište i kao cilj za na-
dilazak k bitku, koji ujedno i odmah opet postaje povratkom u biće.
Meta-fizika je opravdanje “fizike” bića stalnim bijegom pred byt-
kom. “Metafizika” je nepriznata nelagoda spram bytka i razlog ko-
načne napuštenosti bića od bitka. Razlikovanje bića i bitka premje-
šta se u bezazlenost neke samo zamišljene (“logičke”) razlike, ako
uopće unutar metafizike sama ta razlika kao neka takva dospijeva u
znanje, što strogo uzevši izostaje i mora izostajati jer se metafizičko
mišljenje zadržava samo u razlici, ali tako da je na neki način sam
bitak neka vrsta bića. Tek prijelaz u drugi početak, prvo prevlada-
vanje metafizike, uz prijelazno nužno zadržavanje njezina imena,
podiže tu razliku u znanje i tako je po prvi put dovodi u pitanje; ne
u bilo koje pitanje nego u pitanje o onome najupitnijem. Ma koliko
da se ta razlika kao “ontološka diferencija” isprva izvanjski uvodi, i
najprije sasvim u smislu predočavajućeg mišljenja, toliko je nužno
da pri toj razlici počinje osvještenje. Jer na tom naizgled sitnom i
bezazlenom “ontološkom” razlikovanju, tj. razlikovanju koje nosi
ontologiju, moraju postati vidljivim iskonsko bogatstvo i opasnost
svih opasnosti čovjekova bitka, utemeljenja i razaranja njegove biti.
To razlikovanje je površno zakrivanje prostora najvišeg mislilačkog
odvažaja koji ostaje dodijeljen čovjeku.
To razlikovanje sažima bit metafizike na ono u njoj odlučujuće,
ali od nje nikada odlučeno zbivanje, o kojemu se njome ni ne može
odlučiti, prenosi skrivenu povijest metafizike (ne historiju mnijenjâ
metafizičkih nauka) u povijest bytka, a nju stavlja u područje prvog
početka zapadnog mišljenja bitka koje nosi ime “filozofija”, čiji se
pojam mijenja u skladu s načinom i putem piitanja o bitku.
259. Filozofija
Filozofija je piitanje o bitku. Ta oznaka može se dvojako tumačiti.
Ta dva tumačenja u svojem jedinstvu sadrže bit dosadašnje i buduće
filozofije te tako uputu na prijelaz od jedne k drugoj.
349
 VIII. BYTAK
Piitanje o bitku isprva je, i to kroz dugu povijest između Anak-
simandra i Nietzschea, samo pitanje o bitku bića. To pitanje odnosi
se na biće kao ono opitano i ispituje što ono jest. Ono ispitivano
određuje se kao ono zajedničko svem biću. Bitak ima karakter bićev-
nosti. Bićevnost se nadaje unutar piitanja koje pita polazeći od bića i
natrag prema njemu kao naknadni dodatak uz biće. No unutar onoga
opitivanoga i ispitivanoga bićevnost je kao ono najstalnije prisutno
u svem biću ono najbivstvujućije i zato uvijek ono ranije u odnosu
na svako određeno pojedino biće. Čim se bićevnost pojmi kao pred-
met predočavanja, a pred-očavanje postane pred-očavanjem-sebi
s obzirom na subjectum, ta ranijost dobiva drugu razinu i postaje
apriorijem na razini pred-očavanja. Ali budući da i to pred-očavanje
teži sadašnjenju danoga kao takvog, ranijost i ovdje znači prvenstvo
s obzirom na pribivanje koje doduše nije obično-”vremenito”, ali je
ipak vremensko. No taj apriori nije recimo za Grke “još” “objekti-
van”, a od Descartesa “subjektivan”, nego nije ni jedno ni drugo.
Naprotiv, ono πρότερον τῇ φύσει “jest” upravo u smislu φύσις, tj. u
smislu bitka (kao pri-bivajućeg uzlaženja), sámo bivstvujuće, onako
kako bićevnost ostaje ono najbivstvujućije.
Ali od Descartesa apriori nije “subjektivan” nego baš “objekti-
van”, on nosi objektivnost objekta, predmetnost predmeta u pred-
očavanju i za pred-očavajuće. Tek kada se subjektum pogrešno protu-
mači u ja kao pojedinačnu danu stvar, a pred-očavanje se, umjesto da
ostane njegova bit, snizi na neko zatečeno svojstvo, ono “apriorno”
(bićevnost u smislu predmetnosti) može se subjektivistički pogrešno
razumjeti kao ono “puko” subjektivno. Ma koliko velik bio Kantov
korak, ma koliko velika ostajala još i razlika apsolutnog idealizma
poslijekantovske filozofije spram Kanta, ma koliko zbrkano zatim
sve tome u polovičnost i ponor “logičkog” i “biološkog” tumačenja
apriorija i u tom se obliku još jednom javlja kod Nietzschea, sve
te razlike ne mogu sakriti jednostavnu jedinstvenost cijele povijesti
tog piitanja o bitku (o bićevnosti, u obliku pitanja što jest biće). Po-
vijest tog pitanja o bitku je povijest metafizike, mišljenja koje bitak
kao bitak bića misli od bića i prema njemu. Da to piitanje o bitku
nije nadvladano od bića samo u svojem početku (što je razlog da su
razvlaštene φύσις i ἀλήθεια), da se to prvenstvo bića provlači kroz
350
259. Filozofija
povijest metafizike kao za nju bitno, to se najupečatljivije pokazuje
ondje gdje se od Grka najčišće postavilo pitanje bitka: kod Kanta.
Zajedno s otkrićem transcendentalnoga postavlja se iskustvo kao je-
dino mjerodavno područje bića. Bićevnost kao “uvjet mogućnosti”
predmeta iskustva te sámo iskustvo sa svoje su strane uvjetovani
prvenstvom bića u određivanju toga što se treba smatrati bitkom.
Biće u Kantovu transcendentalnom piitanju, “priroda”, promatra se,
doduše, u svjetlu Newtonove fizike, ali se metafizički (s obzirom na
povijest metafizike) shvaća u smislu φύσει ὄν i naposljetku φύσις.
No čini se da apsolutni idealizam prevladava prvenstvo bića. Jer
isključiva odredba predmeta iz predmetnosti (tj. uklanjanje “stvari
po sebi”) i ne kazuje ništa drugo nego uspostavljanje prvenstva bi-
ćevnosti pred bićem. Zato i jest npr. nemoguće sumisliti Hegelovu
“Fenomenologiju duha” upravo u njezinu početku (“osjetilna izvje-
snost”) ako se nije već prije apsolutno mislilo uključivanje osjetilnog
predmeta u zbiljnost apsolutnog duha. Što to drugo znači nego: biće
je izgubilo svoje prvenstvo pred bitkom? A ipak bi u tom tumačenju
ležalo doista pogrešno tumačenje idealizma. I on se drži prvenstva
bića pred bićevnošću, samo što taj odnos prikriva i pobuđuje dojam
da je obratno. Doduše, svaka je predmetnost, svaki je njezin stupanj
određen iz apsolutnoga. Ali predmetnost kao takva već se po svojoj
biti, a da i ne govorimo o njezinu porijeklu u povijesti bitka, ne samo
odnosi na predmet nego je njime i određena, on joj je polazište kao
određeno tumačenje bića. Ukidanjem u apsolutno znanje čini se da
predmetnost nestaje, ali ona se samo širi u predmetnost samosvijesti
i uma. I baš to što se bićevnost utemeljuje u apsolutnoj subjektivno-
sti kazuje da ovo biće, subjektum, kao odnosno središte svih pred-
očavanja-sebi odlučuje o bićevnosti i onome što njoj može pripadati,
o formama biti i stupnjevima predočenosti. Tako se u apsolutnom
idealizmu pokazuje čak i veće prvenstvo bića u odnosu na bićevnost
nego kod Grka ukoliko se bytak određuje polazeći od subjekta, a to
znači ujedno od objekta. U okvirima povijesti bitka ta je odredba sa-
mo preinaka postojane prisutnosti u pred-očenosti-sebi subjektuma.
Zato se u apsolutnom idealizmu, za koji se čini da sve želi razriješiti
vraćajući se na bitak, odvija potpuno razvlaštenje bitka u korist ne-
prijeporne i bezgranične premoći bića.
351
 VIII. BYTAK
Samo je zbog filozofske naivnosti “spoznajne teorije” i “spo-
znajnoteorijskog” tumačenja idealizma moglo doći do zablude da
je “idealizam” udaljen od realnosti i da protiv toga može pomoći
preokret u “realizam”. Ali “realizam” 19. stoljeća posve živi od ap-
solutnog idealizma. Ne zbiva se preokret nego tek potonuće u nefi-
lozofsko tumačenje idealizma, zbog čega se tada, doduše, u njemu
skriveno razvlaštenje bitka čini opravdanim iz bavljenja bićem, koje
se bavljenje mora utjecati u ideju vrijednosti ondje gdje mu je još
ostalo toliko razboritosti da spozna kako je i bezuvjetnom potvrđi-
vanju zbiljskoga i “života” (dakle bića) još potreban neki trag ne-
bića, koje se, naravno, više nije u stanju znati kao bitak. Ustrajava li
“razmatranje” povijesti metafizike u okvirima gledištâ “idealizma”
i “realizma”, onda se “idealizam” uvijek čini filozofski pravcatijim
stavom ukoliko u njemu bitak još dolazi do riječi nasuprot biću. No
ipak i dalje vrijedi da se u “idealizmu” provodi filozofsko razvlašte-
nje bitka (dok se u realizmu provodi ono nefilozofično). To je nužno
znati kako se prijelaz iz metafizike u drugi način piitanja o bitku ne
bi odmah pogrešno protumačio.
Pitanje o bitku sada postaje pitanjem o istini bitka. Bit istine sada
se ispituje iz bivanja bytka, pojmljenog kao krčevina onoga sebe-
skrivajućeg i time kao pripadno biti samoga bytka. Pitanje o istini
bytka otkriva se kao pitanje o bytku istine. (Genitiv je ovdje dubo-
ko vlastit i nipošto se ne može izraziti dosadašnjim “gramatičkim”
genitivima.) Sada piitanje o bytku više ne misli polazeći od bića
nego je kao proiz-mišljanje bytka (usp. Bytak, 265. Proiz-mišljanje
bytka) proiznuđeno samim bytkom. Proiz-mišljanje bytka u skoku
doseže bytak kao ono između, u čijem se krčećem se bivanju bogovi
i čovjek pre-poznaju, tj. odlučuju se o svojoj pripadnosti. Kao to
između bytak “nije” neki naknadni dodatak biću nego ono bivajuće
u čijoj tek istini ono (biće) može dospjeti u pohranu nekog bića. Ali
to prvenstvo onoga između ne smije se idealistički pogrešno tumačiti
u smislu “apriorija”. Piitanje o bitku na način piitanja o istini bytka
više uopće ne dolazi na razinu na kojoj bi neko razlikovanje poput
onoga između idealizma i realizma moglo zadobiti ikakav mogući
temelj. Doduše, preostaje dvojba je li moguće tako nešto, misliti sam
bytak u njegovu bivanju, a da se ne polazi od bića; ne mora li možda
352
259. Filozofija
svako pitanje o bitku neizbježno ostajati neko povratno piitanje od
bića. Ovdje se doista na putu ispriječila duga predaja metafizike i iz
toga izrasla navika mišljenja, pogotovo ako još i “logika”, i sama
ishod početnog razvlaštenja bitka i istine, zadržava ugled apsolut-
nog, bogomdanog sudišta mišljenju. Onda je “logično”, a to znači
konačno utvrđeno, da je bitak kao ono općenito zadobiven polazeći
od bića, pa i kada se pokušava osigurati opstojnost bitka kao da se
radi o biću. Ali bytak, koji mora biti proizmišljen u svojoj istini, ne
“jest” ono općenito i prazno, nego biva kao kao ono jedincato i bez-
dano u kojemu se odlučuje o nečemu jednokratnom u povijesti (usp.
Bytak, 270. Bit bytka (bivanje)). Naravno, ovdje se ne može ostati
na tlu metafizičkog pitanja bitka i s tog stajališta zahtijevati neko
znanje koje po svojoj biti u sebi uključuje napuštanje tog stajališta,
tj. uprostorenje nekog prostora i vremenovanje nekog vremena koji
u povijesti metafizike nisu bili možda samo zaboravljeni ili nedo-
voljno uzimani u obzir već su, naprotiv, za tu povijest nedostupni,
ali također nisu ni nužni.
Napustiti stajalište metafizike, to ne znači ništa drugo nego pod-
lijegati prinudi koja izvire iz jedne posve drukčije nužde, doduše
nužde koju je ishodila povijest metafizike na taj način da se ona kao
nužda koja ona jest usteže i pušta da vladajućim stanjem postane be-
znužnost (u pogledu bitka i pitanja bitka). No beznužnost je zapravo
krajnji oblik te nužde koja se prvo može spoznati kao napuštenost
bića od bitka.
U prijelazu od metafizičkog pitanja bitka k budućem uvijek se
mora prijelazno misliti i pitati. Time je isključena mogućnost ne-
ke samo metafizičke prosudbe drugog piitanja. No drugo se piitanje
time također nije ni dokazalo kao “apsolutna” istina, i to već stoga
što je neki takav dokaz neke takve “istine” protivan biti tog piitanja.
Jer to je piitanje povijesno, jer u njemu dogođajem postaje povijest
samoga bytka kao najbezdanijeg jedincatog temelja povijesti. Osim
toga, prijelazno mišljenje uvijek postiže tek pripremu drugog pii-
tanja, a to znači pripremu onog čovjekova bitka koji u svojem ute-
meljiteljstvu i stražarstvu prvo treba postati dovoljno jak i dovoljno
znati da bi primio dugo naznačivan, ali još duže uskraćivan udar
bytka i sabrao ovlaštenje bytka za njegovo bivanje u jedan jedini tre-
353
 VIII. BYTAK
nutak povijesti. Zato prijelazno mišljenje i ne može jednim potezom
na silu otresti metafizičku naviku. Štoviše, ono da bi se priopćilo još
često mora ići stazom metafizičkog mišljenja, a ipak uvijek znati
ono drugo. Ta kako bi doista povijesno mišljenje i moglo previdjeti
da mu je jednako dana iznenadnost neslućenoga kao i neupadljivost
polaganog nadilaženja samoga sebe, ako prijelaz treba povijesno
utemeljivati. I kako prijelazno mišljenje ne bi također znalo da će
mnogo toga, čak najveći dio napora koji mu ostaju dodijeljeni, jed-
nom biti suvišno i pasti među ono usputno kako bi rijeci povijesti
onoga jedincatoga omogućilo njezin jednokratan tok. Usprkos tome,
prijelazno mišljenje ne smije se ustručavati oskudnosti pripremnih
razlikovanja i razjašnjenja, samo ako ih je donio vjetar jedne odluke
koja pada izdaleka. Samo hladnoća smjelosti mišljenja i noć zablu-
djelog piitanja daju žar i svjetlo vatri bytka.
Razlika u pitanju bitka, koja je povijesna i luči povijest metafizi-
ke od budućeg mišljenja, u svojoj prvoj provedbi označava prijelaz.
Ali ta razlika ne povezuje na način odvajanja nešto prošlo i nešto što
dolazi, jednu proteklu i jednu predstojeću povijest, nego razlučuje
dva iz temelja različita dubinska sloja zapadne povijesti. Da je po-
vijest metafizike (s Nietzscheom) završila, to nipošto ne znači da je
odsada istrijebljeno metafizičko (a to znači ujedno umsko, logičko)
mišljenje, naprotiv: to mišljenje sada premješta svoju čvrstu naviku
u područja svjetonazorâ i sve većeg poznanstvljenja svakodnevice,
onako kako se već učvrstilo u obličje kršćanstva i kako s njim prelazi
u oblike njegova “posvjetovljenja” u kojima opet susreće sámo sebe
u liku koji je dobilo svojom kristijanizacijom (koja počinje već kod
Platona). Povijest metafizike ne prestaje zato što sada prelazi u ono
nepovijesno, štoviše tek ga otvara. Obratno, sada također ne izlazi na
svjetlo dana bitkovnopovijesno mišljenje drugog piitanja. Ono ostaje
skriveno u vlastitoj dubini, ali sada više ne, kao od prvog početka
zapadnog mišljenja tijekom povijesti metafizike, zakriveno u svojoj
zatvorenosti u nerastvorenom iskonu nego u jasnoći jedne teške ta-
me sebe samu znajuće dubine, iznikle u osvještenju.
Povijest metafizičkog i bitkovnopovijesnog mišljenja događa se
istodobno u svojim različitim dobima u skladu s različitim stupnje-
vima prvenstva bitka pred bićem, bića pred bitkom, zbrke obaju,
354
259. Filozofija
gašenja svakog prvenstva u doba izračunjive razumljivosti svega.
Znamo budućnost povijesti bitka da, želi li ona ostati povijest, sam
bytak sebi mora događati mišljenje. Ali nitko ne zna lik bića koje
dolazi. Izvjesno može biti samo ovo jedno: da svako proiz-mišljanje
bytka i svako stvaranje iz istine bytka, bez već zaštitničkog zago-
vora bića, treba druge snage piitanja i kazivanja, bacanja i nošenja,
nego što ih je povijest metafizike ikada mogla proizvesti. Jer ti drugi
moraju još uz ono svoje najvlastitije u mišljenje uključivati pitajući
razgovor s prvim početkom, uzašlim u svijetloj dubini, i njegovom
poviješću te biti spremni s najsamotnijima prvoga mišljenja postati
još samotniji bezdana koji u drugom početku ne samo nosi već i
prožima sve temelje. Ono što za one koji su samo kasnije došli osta-
je predmet historijske učenosti i istraživanja i naposljetku samo još
školske nastave, povijest metafizičkog mišljenja u njegovim “djeli-
ma”, tek mora postati poviješću u kojoj se svako pojedino skuplja
u svoju jedincatost i kao tračak nade mišljenja isijava istinu bytka
u njegov vlastiti neizmjereni prostor. Budući da je tu samim byt-
kom proiznuđena jedna veličina mislilačke egzistencije čiji lik jedva
naslućujemo iz Hölderlinove pjesničke egzistencije i Nietzscheova
jezivog lutanja, budući da je u prostoru mišljenja povijesti bitka još
samo ta veličina, zbog čega i govor o veličini ostaje presitan, zato
se priprema takvih mislilaca mora sa svom nemilosrdnošću kretati u
najjasnijim razlikovanjima. Jer samo takvi jamče hrabrost za ustoj-
nost u području udara onoga najupitnijeg, što je od bogova trebano
a od čovjeka zaboravljeno i što mi zovemo bytak.
Razlika u pitanju o bitku može se u obliku formule izraziti dvama
naslovima; jedan glasi: Bitak i mišljenje, a drugi: Bitak i vrijeme.
U prvom se bitak razumije kao bićevnost bića; u drugom kao bitak
čija se istina ispituje. U prvome “mišljenje” znači nit vodilju po ko-
joj se biću postavlja pitanje o njegovoj bićevnosti: predočavajuće
iskazivanje. U drugom “vrijeme” znači prvu naznaku biti istine u
smislu odmaknućem otvorene krčevine prostora djelovanja u koje-
mu se bytak skriva i skrivajući se prvi se put posebno daruje u svoju
istinu. Prema tome, ta se dva naslova u svojem odnosu nipošto ne
smiju tumačiti tako da se u drugom samo “mišljenje” iz prvoga za-
mijenilo “vremenom”, kao da se isto pitanje o bićevnosti bića sada
355
 VIII. BYTAK
umjesto po niti vodilji iskaznog predočavanja treba provesti po niti
vodilji vremena, pri čemu se još i “vrijeme” odmah misli po njegovu
uobičajenom pojmu. Naprotiv, “uloga” mišljenja i ona “vremena”
uvijek su iz temelja različite; njihova odredba daje onome “i” u sva-
kome od tih dvaju naslova njegovu vlastitu jednoznačnost. No ujed-
no je piitanjem o bitku u smislu naslova “Bitak i vrijeme” stvorena
mogućnost da se povijest pitanja bitka u smislu naslova “Bitak i
mišljenje” pojmi iskonskije, tj. bitkovnopovijesno, i da se ona u po-
vijesti metafizike nužno neispitana istina bitka prvo učini vidljivom
u vremenskom karakteru bitka uputom na to da su u biti φύσις, ἰδέα
i οὐσία na djelu pribivanje i postojanost. Ta je uputa bitkovnopovi-
jesno tim presudnija stoga što se u daljnjoj povijesti pitanja bitka sve
više zakriva vremenski karakter bićevnosti tako da pokušaj povezi-
vanja bitka (i bezvremenosti kategorija i vrijednosti) s “vremenom”
na bilo koji način odmah nailazi na otpor, čija je snaga naravno samo
u sljepilu htijenja da se ne pita. Budući da sâm “vremenski” karakter
bitka zbog nepoimanja pitanja o istini (“smislu”) bytka ostaje posve
začudnim, spas se traži u izjednačavanju bitka s tubitkom, koji pak,
budući da na neki način označava čovjekov bitak, postaje razumljiv
u svojoj “vremenitosti”. No tako je sve ispalo iz putanje pitanja bitka
i ujedno se pokazalo da neki naslov sam za sebe ne može ništa ako
nedostaju napor i znanje da se bar protumači što mu je svrha. A to se
znanje nikada ne može priopćiti ni proširiti poput spoznaja o onome
danom. Već u prijelazu moraju otići oni koji ga međusobno razmje-
njuju tako što si, sluteći odluke, idu u susret, a ipak se ne susreću. Jer
da bi odluka mogla sazrijevati potrebni su raspršeni pojedinci.
Ali ti pojedinci sa sobom još donose ono bîlo skrivene povijesti
bitka, onaj, kako bi se moglo činiti, zaobilazni put kojim je metafi-
zika morala poći preko bića kako ne bi dosegnula bitak i tako došla
do kraja koji je dovoljno jak za nuždu za drugi početak koji ujedno
pomaže vratiti se u iskonskost prvog početka i ono prošlo preobra-
žava u ono neizgubljeno.
No zaobilazni put to nije u tom smislu da se njime promašio neki
neposredni i kraći put k bytku. Zaobilazni put tek i vodi u nuždu
uskraćivanja i u nužnost da se u odluku uzdigne ono što je na samom
početku bilo samo mig jednog dara (φύσις, ἀλήθεια) koji se nije
mogao shvatiti i sačuvati.
356
259. Filozofija
Pravcatom prijelazu pogotovo pripada hrabrost za staro i sloboda
za novo. Ali to staro nije ono antikvarno, koje se neizbježno širi čim
ono početno veliko, što zbog svoje prve početnosti u svojoj veličini
ostaje bez ravna, dospije u historijsku predaju i poricanje. Ono staro,
tj. ono čiju bitnost nijedno mlađe nikada ne može nadmašiti, očituje
se samo povijesnom suočavanju i osvještenju. A ono novo nije ono
“moderno”, što dolazi do izraza i stječe naklonost u nekom pojedi-
nom vladajućem danas i ostaje pritajeni neprijatelj svega što nosi
odluku koji i ne poznaje samoga sebe. Ono novo ovdje znači ono
svježe iskonskosti ponovnog počinjanja, ono što se odvažuje izaći u
skrivenu budućnost prvog početka i zato uopće ne može biti “novo”
već prije mora biti starije od onoga starog.
Prijelazni i po svojoj biti dvoznačni mislioci moraju izričito znati
još i to da je njihovo piitanje i kazivanje nerazumljivo za ono danas,
čije se trajanje ne može izračunati. I to ne možda zato što ovi današ-
nji ne bi bili dovoljno pametni i obaviješteni za ono što se kazuje
nego zato što razumljivost već znači razaranje njihova mišljenja.
Jer razumljivost sve stješnjava u okružje dosadašnjeg predočavanja.
Nalog onih prijelaznih jest da iz onih koji tako “žarko” žele ono “ra-
zumljivo” učine one koji ne razumiju i još se nisu sporazumjeli, koji
ne znaju kamo jer su učinili nešto prvo nužno: ne očekuju istinu od
nekog bića, pritom se ne predajući dvojenju i zdvojnosti. Ti još-ne-
sporazumljeni, koji si još nisu osigurali dogovor o svemu, nego su
ono prvo i jedino, bytak, sačuvali za pitanje, početni su putnici koji
dolaze iz najveće daljine i zato u sebi nose najvišu budućnost.
Napokon, oni prijelazni moraju znati ono prvo što sve siljenje na
razumljivost isprva ne shvaća: da se svako mišljenje bitka, sva filo-
zofija, nikada ne može potvrditi “činjenicama”, tj. bićem. Nastojanje
da sebe učini razumljivom samoubojstvo je filozofije. Idolopoklonici
“činjenica” nikada ne zapažaju da njihovi idoli svijetle jednim samo
posuđenim sjajem. Oni to i ne trebaju zapaziti; jer to bi ih brzo sme-
lo i postali bi neupotrebljivima. A idolopoklonici i idoli potrebni su
ondje gdje su bogovi u bijegu i tako navješćuju svoju blizinu.
Odrješenje filozofije iz upetljanostî u znanstveno obrazlaganje,
u tumačenje kulture, u služenje svjetonazorima, u metafiziku kao
njezinu vlastitu prvu bit što se izrađa u izopačenost samo je poslje-
357
 VIII. BYTAK
dica drugog početka i isključivo se kao neka takva posljedica može
istinski svladati. Drugi početak iskonskije je preuzimanje skrivene
biti filozofije, a sama ta bit izvire iz biti bytka i u skladu s čistoćom
pojedinog iskona ostaje bliže odlučivanju kao biti mišljenja bytka.
Tada je tek posljedica tog odrješenja nužno mijenjanje navika u
predočavanju onoga što filozofija jest upravo u okružju uvijek po-
stojanog svakodnevnog mnijenja: ne više neko misaono zdanje nego
naizgled slučajno odlomljeni blokovi jednog kamenoloma u kojemu
se lome stijene najdublje prošlosti, a lomitelji i poluga ostaju nevid-
ljivi. Jesu li ti blokovi zatvoreni oblici ili neuklopljeni noseći dijelovi
nekog nevidljivog mosta, tko to može znati?
Filozofija u drugom početku pita na način ispitivanja istine bytka.
Gleda li se iz vidokruga razlikovanja bića i bitka koje je postalo izri-
čito i uspoređuje li se historijski s metafizikom i njezinim polazištem
od bića, piitanje u drugom početku (bytkovnopovijesno mišljenje)
moglo bi se učiniti jednostavnim, a ovdje to znači grubim preobra-
tom. No baš bytkovnopovijesno mišljenje zna da se u biti pukog
preobrata izražava najtvrđe i najvarljivije porobljavanje; da ono ništa
ne prevladava nego se u preobratu samo ono preobrnuto tek dovodi
do moći i priskrbljuju mu se utvrđenje i potpunost koji su mu dotada
nedostajali.
Bytkovnopovijesno ispitivanje bytka nije preobrat metafizike ne-
go od-lučenje kao nabačaj temelja onog razlikovanja u kojemu se
mora zadržavati još i preobrat. Takvim nabačajem to piitanje uopće
dolazi u područje izvan onog razlikovanja bića i bitka; i zato ono
sada i bitak piše kao “bytak”. To treba naznačiti kako se bitak ovdje
više ne misli metafizički.
Mišljenje povijesti bytka može se u pretumačenju učiniti četvo-
rostruko upitnim iz njegove nužnosti:
1. Polazeći od bogova.
2. Polazeći od čovjeka.
3. S pogledom natrag na povijest metafizike.
4. Kao mišljenje bytka.
Ta četiri gledišta samo se naizgled mogu pratiti međusobno od-
vojeno.
O 1. Pojmiti mišljenje bytka polazeći od bogova odmah se či-
358
259. Filozofija
ni samovoljnim i “fantastičnim”, s jedne strane stoga što se uopće
polazi izravno od bog-ovskoga kao da je ono “dano”, kao da se o
tome svatko sa svakim slaže; no još je čudnije što se s druge strane
polazi od “bogova” i kao “ishodište” “filozofije” se postavlja jedan
“politeizam”. No govor o “bogovima” ovdje ne znači da se odlučno
tvrdi kako postoji mnoštvo nasuprot jednom jedinomu nego da se
upućuje na neodlučenost bitka bogova, bilo jednoga ili mnogih. Ta
neodlučenost u sebi shvaća upitnost toga smije li se uopće bogovima
pripisivati tako nešto kao bitak, a da ne razori sve bogovsko. Nazi-
vom “bogovi” izražava se neodlučenost o tome koji će se bog i da
li će se neki bog kojoj biti čovjeka i na koji način još jednom poja-
viti u krajnjoj nuždi. Ali ta neodlučenost ne pred-očava se samo kao
prazna mogućnost donošenja odlukâ nego se unaprijed poima kao
ona odluka iz koje potječe ono što je odlučeno ili potpuni izostanak
odluke. Pred-mišljenje kao prvi korak te odluke takve neodlučenosti
ne pretpostavlja nekakve bogove kao dane nego se odvažuje u jedno
područje onoga upitnoga za koje odgovor može dolaziti samo iz toga
samoga, a nikada polazeći od onoga tko pita. Ukoliko se “bogovima”
u takvom pred-mišljenju unaprijed od-kazuje bytak, kazuje se da sve
iskazivanje o “bitku” i “biti” bogova ne samo da ništa ne kazuje o
njima, a to znači o onome o čemu treba odlučiti, već da hini nešto
predmetno na čemu se sve mišljenje slama zato što je odmah gurnuto
na stranputicu. (U metafizičkom razmatranju bog se mora predočava-
ti kao bićevnost, kao prvi temelj i uzrok bića, kao ono ne-uvjetovano,
bez-konačno, apsolutno. Sve te odredbe ne izviru iz onoga bogov-
skoga boga nego iz biti bića kao takvog ukoliko se ono, kao postoja-
no-prisutno, predmetno, naprosto po sebi mišljeno i ono najjasnije u
pred-očavajućem objašnjavanju, pripisuje bogu kao pred-met.)
Odricanje bitka “bogovima” prvo znači samo: bitak ne stoji
“iznad” bogova; ali ni oni ne stoje “iznad” bitka. No “bogovima”
je svakako potreban bytak, i izričući to već mislimo bit bytka. “Bo-
govima” bytak nije potreban kao njihovo vlasništvo, u čemu oni sa-
mi nalaze oslonac. “Bogovima” bytak treba kako bi njime, koji im
ne pripada, ipak pripadali sami sebi. Bytak je ono što je bogovima
potrebno; to je njihova nužda, i nuždina bytka označava njegovo
bivanje, ono od “bogova” proiznuđeno, ali nikada prouzročivo i
359
 VIII. BYTAK
uvjetovljivo. Da “bogovi” trebaju bytak, to njih same gura u bezdan
(slobodu) i izriče ustegnuće svakog obrazloženja i dokazivanja. I ma
koliko za mišljenje morala ostati tamnom nuždina bytka, ona ipak
daje prvi oslonac kako bi se “bogovi” mislili kao oni koji trebaju
bytak. Time činimo prve korake u povijest bytka, tek time počinje
bytkovnopovijesno mišljenje, i svaki napor da se ono kazano u tom
početku ugura u neku uobičajenu razumljivost uzaludan je i prije
svega protivan vrsti takvog mišljenja. No ako je bytak nuždina boga,
a sâm bytak nalazi svoju istinu samo u proiz-mišljanju, a to mišlje-
nje je filozofija (u drugom početku), onda je “bogovima” potrebno
bytkovnopovijesno mišljenje, tj. filozofija. “Bogovima” je potreb-
na filozofija, ne tako da bi oni sami morali filozofirati radi svojega
bogovanja nego filozofija mora biti ako “bogovi” još jednom dođu
u odluku i povijest dosegne temelj svoje biti. Polazeći od bogova,
bytkovnopovijesno mišljenje određuje se kao ono mišljenje bytka
koje poima bezdan nuždine bytka kao ono prvo, a nikada bit bytka
ne traži u samome bogovskom kao onome tobože najbivstvujućijem.
Bytkovnopovijesno mišljenje stoji izvan svake teologije, ali ne zna
ni za ateizam u smislu nekog “svjetonazora” ili nekakvog drukčijeg
nauka.
Pojmiti bezdan nuždine bytka znači: biti premješten u nužnost
da se bytku utemelji istina i da se ne odupire bitnim posljedicama
te nužnosti nego da se misli njima ususret i tako zna da ona nužnost
izmiče sve mišljenje bytka svakom puko ljudskom uprizorenju, a da
ne potpada zahtjevu za “apsolutnošću”.
No poimati bytkovnopovijesno mišljenje polazeći od bogova
“isto” je kao i pokušaj naznake biti tog mišljenja polazeći od čo-
vjeka.
O 2. No i ovdje vrijedi da kao ishodište ne može poslužiti nika-
kvo postojeće i uobičajeno shvaćanje čovjeka, jer se ono prvo što
zahtijeva nuždinska nužnost mišljenja mora ispuniti u preobrazbi biti
dosadašnjeg čovjeka. Zašto?
Mislimo li ljudsko biće samo dovoljno odlučno, čak i samo u
onoj stoljećima uobičajenoj odredbi kao animal rationale, onda ne
možemo zanemariti odnos spram bitka, koji je odavno postao šupalj
i prazan, a mišljen je još i u “umnosti” tog živog bića. U situaci-
360
260. Ono divovsko
ji sve veće i veće zbunjenosti u odnosu na “metafizičku” bit uma
moglo bi se u skladu s posljednjim, mjerodavnim Nietzscheovim
postupkom potražiti spas u tome da se “um” (i sve što se pod drugim
nazivima kreće u okružju tog “svojstva” živoga bića) “svede” na
“život”. S uvjerenjem samorazumljivosti i lake dokazivosti može se
odvažiti na to da se um izdaje kao puko zračenje “života” i time kao
ono naknadno te se tako tom načinu mišljenja može pomoći da bez
iznimke postane uobičajena sve-opća predodžba, no ipak se time
ništa ne mijenja na bitnoj odredbi “uma” u smislu razabiranja bitka
bića. Sve ono davanje prvenstva “životu” i sámo bi propadalo kada
ono što je, kao um, o njemu “ovisno” ne bi ipak prvo u samome sebi
nosilo i prožimalo čovjekovu bit: da je ono usred bića, odnoseći se
spram njega kao nekog takvog, neko biće, čak biće kao takvo, kako
ga poima novovjekovna odredba u smislu “subjektuma”. Ma koliko
se ta odredba kasnije pozivala na “život”, ona je ipak najjače, sa-
mo odgovarajuće tome i sve sljepije svjedočanstvo metafizičke biti
čovjeka, što svako uprizorenje “života” i svako uređenje “svijeta”
nastoje zaboraviti i držati u zaboravu.
No ako sada bitak, iako se to ne prepoznaje, daje temelj biti uma
i nije nešto proizvoljno, nego bi sâm u svojem bivanju mogao iz
temelja polagati pravo na čovjeka, i ako čovjek još jednom treba za-
dobiti svoju vlastitu, posve istrošenu i rastrojenu bit u jednoj drugoj
iskonskosti, i ako bi se čak i to zadobivanje biti moralo sastojati u
tome da bivanje bytka polaže pravo na njega, i ako bi sâm bytak mo-
gao utemeljivati istinu svoje biti samo u takvoj preobrazbi čovjeka
koja se može odvažiti na iskonsko mišljenje bytka, onda se, polazeći
od čovjeka, navješćuje jedno promijenjeno mišljenje bitka. No sada
odmah postaje razgovijetno i da to određivanje filozofije polazeći
od čovjeka nikada ne misli na čovjeka kao takvog po sebi nego na
povijesnog čovjeka, čija je povijest nama doduše skrivena, ali ipak
uobičajena i snažna u historijskoj pred-odžbi.
260. Ono divovsko
se određivalo kao ono čime se ono “kvantitativno” preobražava u
neku vlastitu “kvalitetu”, neku vrstu veličine. Tako ono divovsko nije
361
 VIII. BYTAK
neko kvantitativno, koje počinje pri nekom razmjerno velikom broju
(količini i mjeri), iako se na prvi pogled zacijelo može činiti “kvan-
titativnim”. Ono divovsko temelji se na odlučenosti i beziznimnosti
“računa” i ima korijene u posezanju subjektivnog pred-očavanja za
cjelinom bića. U tome leži mogućnost za neku vrstu veličine, koja
se ovdje shvaća u povijesnom (historijskom) smislu. Veličina ovdje
znači: uspostavljanje bytka koje se ukorjenjuje u nekom samim so-
bom utemeljenom temelju i iz kojega mora izvirati ono što želi važiti
kao bivstvujuće. U divovskome se pokazuje veličina “subjektuma”
izvjesnog u samoga sebe koji sve gradi na vlastitom predočavanju i
proizvođenju.
Pojavni oblici divovskoga različiti su; prije svega, ono ne skače
izravno i “neodoljivo” u oči u svakom od svojih oblika. Ono za čiju
su predočivost nužni veliki brojevi i mjere samo je privid onoga di-
vovskog, koji mu doduše pripada, jer ono izražava onu vrstu veličine
koja se bitno oslanja na postavljanje pred sebe i predočavanje.
Oblicima divovskoga pripadaju:
1. Ono divovsko usporavanja povijesti (izostanka bitnih odluka
sve do nepovijesnosti) u prividu brzine i upravljivosti “historijskog”
razvoja i njegovih anticipacija.
2. Ono divovsko javnosti kao sažimanja svega supripadnog pod
krinku razaranja i potkopavanja svake strasti za bitno sabiranje.
3. Ono divovsko zahtjeva za prirodnošću u prividu samorazumlji-
voga i “logičnoga”; upitnost bitka dovodi se potpuno izvan pitanja.
4. Ono divovsko smanjivanja bića u cjelini pod prividom njegova
bezgraničnog širenja pomoću neuvjetovane ovladivosti. Jedino ne-
moguće su riječ i predodžba “nemoguće”.
U svim tim međusobno povezanim oblicima divovskoga biva
napuštenost bića od bitka; i to više ne samo na način izostanka upit-
nosti bića nego u obliku uređenog istjerivanja svakog osvještenja
temelja neuvjetovanog prvenstva “čina” (tj. proračunatog pogona,
uvijek mišljenog “u velikom mjerilu”) i “činjenica”.
Ono divovsko razvija se u računskom i tako uvijek iznosi na vi-
djelo ono “kvantitativno”, ali je sámo kao neuvjetovana vladavina
predočavanja i proizvođenja poricanje istine bytka u korist onoga
“umnoga” i “danoga”, poricanje koje ne vlada samim sobom i upra-
362
261. Mnijenje bytka
vo u najvišoj samoizvjesnosti nikada sebe ne zna. Ono divovsko
provodi dovršenje čovjekova temeljnog metafizičkog stava koji ula-
zi u preobrat svojega lika te sve “ciljeve” i “vrijednosti” (“ideale”
i “ideje”) tumači kao “izraz” i izrod pukog, “vječnog” “života” po
sebi. Površne pojave onoga divovskog trebaju učiniti što naglašenije
predočivim taj “iskon” u “životu”, tj. historijski ga utvrditi za doba
divovskosti te to potvrditi pred njim samim u njegovoj “životnosti”.
Bilo da “vrijednosti” i “ciljeve” postavlja “um” ili da oni izviru iz
“instinkta” “prirodnog” i “zdravog” života po sebi, ovdje se posvuda
“subjektum” (čovjek) razvija u središte bića, doduše tako da sve kul-
turalne i političke forme oblikovanja na jednak način i jednako nuž-
no dovode na vlast ono divovsko i bave se historijskim računanjem
s poviješću i svođenjem povijesti na krinku besciljnosti te posvuda
neupadljivo i nesvjesno osiguravaju izbjegavanje bitnih odluka.
Na divovskome postaje prepoznatljivo da svaka vrsta “veličine”
u povijesti izvire iz neizrečenog “metafizičkog” tumačenja zbivanja
(ideali, činovi, stvaranja, žrtve) i zato nisu zapravo povijesne nego
historijske biti. Skrivena povijest bytka ne zna za račun “velikoga” i
“maloga” nego “samo” za bytkovnost onoga odlučeno, neodlučeno
i bezodlučno.
261. Mnijenje bytka
Bytak, koga je briga za bytak? Sve trči za bićem.
Kako da nekoga i bude briga za bytak? Gdje se on još zbiva, on
je također samo ono “biće” za koje se ne mora brinuti, uvijek uz
pretpostavku da ta briga smije mjerodavno odlučivati o tome što jest
i treba biti. Tada bitak, ako se na kraju još priznaje da on ne “jest”
biće, ostaje prazna “predodžba”, pretpostavka koja ništa ne donosi,
neko prevrnuće pred-očavanja koje je, budući da je moguće u svako
doba i posvuda u svakoj prigodi u odnosu na svako biće, u pogledu
bića ono koje je svemu takvome najopćenitije, no tako je “ništetno”.
Naposljetku, on važi još kao naziv koji više ništa ne naziva, ali je
ipak još u upotrebi kao znak za ono najravnodušnije sveg bića.
To mnijenje o bytku ne treba tek opširno obrazlagati svoju isprav-
nost. Nju najbolje potvrđuju oni pokušaji koji, možda još protivni
363
 VIII. BYTAK
ovom mnijenju, ali ipak zarobljeni u njegovu vidokrugu, tom pra-
znom imenu žele priskrbiti imalo punine. Biće se shvaća u smislu
predmetno danoga kao ono neupitno i nedodirljivo s čime se ipak
ostaje najviše u skladu ako se to dano i pred-ručno posve uredi u ono
naprosto priručno, i to u posve tehničkom smislu.
Biće se shvaća tako, a bitak se dopušta samo kao ono što se upra-
vo još može mnijeti u “mišljenju” te se zatim dokazuje da je bitak
upravo to najopćenitije.
Ali zašto se ne potrudimo jednom potresti te doduše najuobiča-
jenije i najdalje “pred” postavljene “pretpostavke” (da je biće ono
predmetno, a shvaćanje bytka prazno mnijenje onoga najopćenitije-
ga i njegovih kategorija)? Zato što i preteško spoznajemo što je za
to potrebno: potresanje toga “mi”, novovjekovnog čovjeka koji je
kao “subjektum” postao riznica onih pretpostavki, doduše tako da
subjektni karakter samog čovjeka ima svoj iskon i sâm oslonac svoje
neprekinute moći u priznatoj prevlasti tih pretpostavki (zapadno i
novovjekovno utvrđenog razumijevanja bitka). Kako da tu dođe do
potresa, koji bi morao biti bitno više od puke preinake nekog mnije-
nja o pojmu bytka unutar “subjekta” koji inače nesmetano dalje dje-
luje? Prozru li se te “pretpostavke”, postaje jasno da je ona nebriga
za bytak u svako doba u pravu, a pogotovo kada bavljenje bitkom
velikodušno prepušta pojmovnim cjepidlačenjima ponovno školski
primjerene “ontologije” ili se, što znači isto, slaže s mnijenjem koje
svaku “ontologiju” kao “racionalizaciju” bitka proglašava nemogu-
ćom. Jer tim se ili-ili, svaki put na tlu ontologije, odlučilo o bitku
i mnijenju bitka, i to tako samorazumljivo da se ovdje još jedva, i
vjerojatno s pravom, žele nalaziti i priznavati “posebne” nužnosti
odlučivanja.
Zašto onda još posvećujemo imalo pozornosti tom ontologistič-
kom nevođenju brige za bitak? Sigurno ne zato da bismo pokrenuli
raspravu o nekom konkretnom mnijenju i nauku o bytku ili njego-
vom odbijanju ili ih čak promijenili, već da bismo skrenuli osvješte-
nje na to da sve obično mnijenje o bitku (uključujući ontologije i an-
tiontologije) sámo ima za iskon vladavinu bitka i njegove određene
povijesne “istine”. (U antiontologiji je ravnodušnost spram pitanja
bitka dotjerana do vrhunca.)
364
261. Mnijenje bytka
Ali ovdje prijeti jedan drugi nesporazum: shvaćanje da bi se sada
trebala “pokazati” “antropološka” pretpostavka onog mnijenja o bit-
ku i s tim se otkrićem to mnijenje smatrati “opovrgnutim”. No baš to
shvaćanje samo je još jedna posljedica tog mnijenja o bitku.
Sama “antropologija” i pripada onome što stoji pod vladavinom
tog tumačenja bitka. Zato se ona nikada ne može rabiti kao doka-
zna osnova protiv njega, a da ne govorimo o tome da dokazivanje
ikakvih “pretpostavki” na kojima neko mnijenje počiva još ništa ne
odlučuje o njegovoj “istini”, da pretpostavke kao takve općenito još
nisu prigovor.
Važno je nešto drugo: u nevođenju brige za bytak prepoznati nuž-
no stanje u kojemu se skriva jedan odlikovan stadij same povijesti
bytka. Iz te možda najravnodušnije od svih pojava unutar današnjih
zgoda načuti nazvuk odlučujućeg dogođaja.
Osvještenje mora doći do toga da već u potpunu bezazlenost spa-
šena ravnodušnost spram bitka, koja svoju školsku “reprezentaciju”
dobiva u “ontologiji”, nije ništa manje nego krajnje povećanje moći
proračunavanja. Ovdje je na djelu najravnodušnije i najsljepije po-
ricanje neproračunjivoga.
A ono ne shvaća osvještenje kao neku “pogrešku” i “propust”,
koji bi trebalo samo prekoriti, nego kao povijest, čija “zbiljnost” bit-
no nadmašuje sve inače “zbiljsko”; zbog čega tu povijest prepoznaju
najmalobrojniji, a među njima je samo najrjeđi poimaju kao dogođaj
koji se već otvara, u kojemu biće u cjelini dolazi do odluke svoje
istine.
Pojave u biću ne mogu dovesti u područje istine bytka, a pogo-
tovo ne novovjekovnog čovjeka. A ništa nije bitnije nego sagledati
ono stanje zapadne povijesti u kojemu već stojimo kao odlučujućem
i koje bezodlučnošću onoga ravnodušnog mnijenja ne možda samo
prikrivamo nego u njegovoj bremenitosti odlukama pojačavamo do-
tle da osvještenje ili neosvještenje također već padaju u odluku i više
uopće ne mogu važiti kao oblici nekog slučajnog promatranja koje
se pridružuje ili izostaje.
Ovdje je mjesto na kojemu sâm bytak zbog svoje povijesti prinu-
đuje znanje o bitku u nuždu neke nužnosti odluke i od njega zahtije-
va da povrh samoga sebe bude načisto o tome što se u njemu zbiva
kao “nabačaj” bitka.
365
 VIII. BYTAK
262. “Nabačaj” bytka i bytak kao nabačaj
Mislilački uskok “u” istinu bytka ujedno mora dosezati bit istine,
utvrđivati se i postajati ustojnim u bacanju nekog nabačaja.
Za iskusivanje bića i sklanjanje njegove istine “nabačaj” je samo
ono pripremno, preko čega se potom prelazi u daljnjem putu prema
onome što u području nabačaja postaje moguće izgraditi i pohraniti
te kao pohrana dobiva pečat bytka.
U mislilačkom znanju nabačaj nije ono pripremno za nešto drugo
nego ono jedino i posljednje i zato najrjeđe što u sebi biva kao ute-
meljena istina bytka.
Ovdje nabačaj nije ništa što bi se takoreći samo polagalo “preko”
bića, nije neka “perspektiva” koja bi se na biće samo nanosila. Jer
svaka per-spektiva za svoj obzor već polaže pravo na ono prožima-
juće. I upravo to da, prethodno i o svemu odlučujući, neki presjek
probija ono što se tek potom obznanjuje u otvoreno kao neko “biće”,
da neka bludnja krčeći sve otima u sebe za mogućnost istinitoga, to
je ono što mora postići mislilački nabačaj bytka. “Postići”? Svakako,
ali to nije spravljanje ni smišljanje u značenju nekog neobuzdanog
izmišljanja.
Nabačaj bytka može biti bačen samo od samoga bytka, i za to se
mora posrećiti neki trenutak onoga što do-gađa bytak kao do-gođaj,
tu-bitka.
Mislilačko ispitivanje kao djelatno odricanje koje se pruža uskra-
ćivanju i tako ga uzima na vidjelo.
Tko ikada želi izaći na oči povijesti bytka i iskusiti kako bytak
izostaje u prostoru svoje vlastite biti i dugo ga prepušta izopačenosti,
koja provodi širenje “bića”, kako bi čak još i izopačenost sačuvao
bîti, kojoj ona i pripada, taj prvo mora moći pojmiti da se nabačaji
bacaju u ono što zahvaljujući njihovoj krčevini zatim postaje bićem
i čak i bytak trpi samo još kao naknadni dodatak biću koji je smislila
“apstrakcija”.
Te nabačaje po jednoj uvriježenoj navici zamišljamo kao forme
predočavanja koje omogućavaju susretanje predmetâ: Kantov tran-
scendentalni uvjet. I bit će dobro ako na tom tumačenju bićevnosti
kao predmetnosti uvježbamo mišljenje bića kao takvog. No Kantovo
366
262. “Nabačaj” bytka i bytak kao nabačaj
tumačenje ipak stoji na “temelju” subjektuma i u okružju pred-oča-
vanja. Oznaka “nabačaja” postaje u najboljem smislu “subjektivno”,
tj. ne “jastveno”, “subjektivistički”, spoznajnoteorijski, nego meta-
fizički temeljnom kao subjektum, kao ono nepitano i neupitno. Time
tumačenje Kantova mišljenja može postati bitno jasnije i voditi tome
da filozofsko mišljenje čak ni u tom stavu subjekta ne mimoilazi
bezdane (shematizam i transcendentalna snaga uobrazilje). No ka-
ko takvo shvaćanje Kanta ne bismo pogrešno protumačili kao samo
neko čudnovato pretjerivanje nego kako bismo ga ozbiljno shvatili
s uputom na ono bezdano, moramo se već pitati i o drugim područ-
jima.
To općenito može uspjeti samo ako Kanta zapravo već više nismo
čitali “subjektivno” nego ga pretumačili u smislu tu-bitka.
To je, na jednom povijesnom putu, korak kako bi se dospjelo
u blizinu onog mišljenja koje nabačaj više ne razumije kao uvjet
predočavanja nego kao tu-bitak i kao bačenost jedne zaustavljene
krčevine čija prva zadaća ostaje jamčiti skrivanje i tako očitovati
uskraćivanje.
Usprkos tome, današnjim ljudima ostaje u svakom pogledu teško
iskusiti nabačaj kao dogođaj iz biti do-gođenja kao uskraćivanja.
Za to se ne zahtijeva ništa drugo osim toga da se svaka smetnja drži
podalje od bytka i da se zna kako to najmoćnije u okružju ljudskih
petljancija postaje najkrhkijim, pogotovo budući da je čovjek odav-
no navikao vagati vladavinu bytka utezima za mjerenje sile bića,
samo tako vagati i nikada se ne odvažiti na ono najupitnije.
Osim toga, od davnina se ionako krećemo u jednom nabačaju
bytka, a da se on nikada nije mogao iskusiti kao nabačaj. (Istina
bytka nije bila moguće pitanje.)
Izostanak tog pitanja stalni je poticaj za povijest temeljnih meta-
fizičkih stavova, poticaj koji kao takav za tu povijest ostaje ne samo
mutan nego ga čak nema, zbog čega metafizika apsolutnog idealizma
može “konstruirati” samu sebe u povijesti svojega vlastitog razvoja
i kao dovršenje metafizike.
To što se subjektivnost subjektuma naposljetku razvija u apsolut-
nu samo je mutan znak za to kako nabačaj od početka povijesti bitka
postojano biva i navješćuje se kao ono ne-spravljeno niti spravlji-
367
 VIII. BYTAK
vo i da se on naposljetku ipak objašnjava iz onoga neuvjetovanog,
koje također i upravo uvjetuje bitak. Tim “objašnjenjem” filozofija
je naišla na jedan kraj. Nietzscheova pobuna samo je preobrat tog
stanja.
No u međuvremenu je biće u liku onoga predmetnoga i danoga
postajalo sve moćnije. Bytak je ograničen na posljednje bljedilo naj-
apstrahiranijeg općeg pojma, a svaka “općenitost” podliježe sumnji
nedostatka snage i nezbiljskosti, onoga samo “ljudstvenoga” i zato i
“tuđega biti”. Zato što je bytak postavljen u masku najopćenitijega
i najpraznijega više ga nije potrebno čak ni izričito odbijati u korist
bića. Došlo se dotle da se “može” bez bytka. To posebno stanje čo-
vjekove povijesti za njega je na “sreću” jedva spoznato, a kamoli
pojmljeno ili čak prihvaćeno u volju povijesti. On prvo bezobzirno
žuri u najbliže posljedice tog stanja. Sada se ubrzo može i bez bića
i zadovoljava se predmetima, tj. sav se “život” i sva zbiljnost nalaze
u bavljenju onim predmetnim. Jednim potezom postupak i uređenje,
posredovanje i prodavanje postaju bitnijima od onoga na što se sve
to odnosi. Doživljavanje guta “život” i sámo se uzdiže u uprizorenje
doživljavanja. Uprizorenje doživljavanja najviši je doživljaj u koje-
mu “se” skupno nalazi. Biće je samo još povod za to uprizorenje, i
što bi tu još mogao bytak? Ali tu je za osvještenje u vidno polje ušla
odlučna točka povijesti, i budi se znanje da se neka povijest može
spasiti pred onim divovskim nepovijesnosti samo još u prolazu kroz
krajnje odluke.
Zato uzalud pretražujemo povijest, tj. njezinu historijsku predaju,
kako bismo naišli na sâm bytak kao nabačaj. Ako bi nas ikada mogao
pogoditi neki mig u tu bit bytka, već bismo morali biti opremljeni da
iskusimo ἀλήθεια na način samog početka. No koliko smo udaljeni
od toga, i to zacijelo definitivno?
Još neslomljena, premda posve poremećena i neprepoznatljiva
vladavina “metafizike” dovela je do toga da nam se bytak predstav-
lja samo kao suproizvod predočavanja bića kao nekog bića, od koje
zapadne temeljne odredbe (prvo još autentične kao οὐσία) zatim pro-
izlaze sve preinake tumačenja bića.
U tome je i razlog što se prvo i unutar nužnosti iskusivanja (pro-
iz-mišljanja) istine bytka naizgled krećemo u pred-odžbenome. Ono
368
262. “Nabačaj” bytka i bytak kao nabačaj
“ontološko”, premda kao uvjet “ontičkoga”, ipak shvaćamo samo
kao njegov naknadni dodatak i još jednom ponavljamo to “ontološ-
ko” (nabačaj bića na bićevnost) kao njegovu samoprimjenu: nabačaj
bićevnosti kao bytka na njegovu istinu. Dolazi li se iz vidokruga
metafizike, isprva i nema drugog puta da se pitanje bitka uopće učini
pojmljivim kao zadaća.
Tim pristupom naizgled se još sâm bytak čini predmetom i posti-
že se najodlučnija suprotnost onoga što si je priprema pitanja bytka
već otvorila. No “Bitak i vrijeme” ipak nastoji dokazati “vrijeme”
kao područje nabačaja za bytak. Svakako, ali kada bi trebalo ostati
pri tome, tada se pitanje bitka nikada ne bi razvilo kao pitanje i time
kao proizmišljanje onoga najupitnijeg.
Zato je na odlučujućem mjestu trebalo prevladati krizu isprva
nužno tako postavljenog pitanja bitka i prije svega izbjeći opredme-
ćenje bytka, s jedne strane potiskivanjem “temporalnog” tumačenja
bytka, a ujedno i pokušajem da se neovisno o tome učini “vidljivom”
istina bytka (sloboda za temelj u “O biti temelja”, ali upravo u prvom
dijelu te rasprave još se posve zadržava shema ontičko-ontološko).
Krizom se nije moglo ovladati pukim daljnjim mišljenjem u zapo-
četom smjeru pitanja nego se moralo odvažiti na mnogostruki skok
u bit samoga bytka, što je ujedno zahtijevalo iskonskije uklapanje
u povijest. Odnos spram početka, pokušaj da se razjasni ἀλήθεια
kao bitni karakter same bićevnosti, obrazloženje razlikovanja bitka
i bića. Mišljenje je postajalo sve povjesnije, tj. razlikovanje između
historijskog i sistematskog razmatranja postajalo je sve krhkije i ne-
primjerenije.
Sam bytak navješćivao je svoju povijesnu bit. Ali ipak je ostajala
i ostaje jedna temeljna teškoća: bytak treba biti nabačen u svojoj biti,
a sam je nabačaj pak “bit” bytka, na-bačaj kao do-gođenje.
Što proizmišljanje postaje ustojnije u bytku, to bezobzirnije ra-
zvoj pitanja bitka u proizmišljanje bytka mora odustajati od svakog
približavanja predodžbama i naučiti da treba pripremiti jednu povije-
snu od-luku koja se može pretrpjeti samo povijesno, a što znači tako
da pokušaj proiz-mišljanja ne prekoračuje svoju vlastitu povijesnu
mjeru i time ne pada u ono dotadašnje.
369
 VIII. BYTAK
Mjesto prijelaza mora jednako jasno osvijestiti oboje: ono uvri-
ježeno nabačaja bytka i ono drugo: bytak kao nabačaj, pri čemu se
sada bit nabačaja također više ne smije određivati iz onoga predodž-
benog nego iz do-gođajnog karaktera bytka.
No proizmišljanje bytka, kada i ukoliko mu uspije skok, odredilo
je svoju vlastitu bit kao “mišljenje” iz onoga što do-gađa bitak kao
do-gođaj, iz tu-bitka.
263. Svaki nabačaj je bačen nabačaj
Zato nikakvo utvrđivanje danoga ne doseže ono istinito. A pred-
očavajuće ravnanje po danome još manje može činiti vidljivom bit
istinitoga, istinu, nego uvijek samo ispravnost.
Ali što to znači: bačeni nabačaj? Kada i kako nabačaj uspijeva?
Nabačaj: da se čovjek od bića, a da ono nije već otvoreno kao
takvo, otima i odbacuje u bytak. Ali ovdje sve ostaje mračno. Zar je
čovjek okovan? Time (bićem) svakako, i to samo zato što se ujedno
odnosi spram “bitka” (npr. jezik), zato što je taj odnos spram bytka
općenito temelj nekog odnosa u nekom odnošenju nekog stava.
Time što se odbacuje od “bića”, čovjek tek postaje čovjek. Jer
samo se tako vraća biću i jest kao povratnik. I ostaje pitanje: kako se
taj odbačaj na početku zbiva i kako taj početak utemeljuje povijest.
Dosadašnji čovjek: onaj koji je odmah povratnik u odbačaju, koji
tako prvi puta promjerava razlikovanje bića i bytka, a da ga sam ne
može iskusiti i čak utemeljiti.
Ali povratak! Prvo treba znati kako se dotada boravilo i što se sa
sobom donosi te kako se u povratku zatječe ono bivše sputavajuće,
kao koje se nalazi biće i koje se nalazi kao biće; koji pogled na bitak
čovjek kao povratnik zadržava.
Kako se zatim taj povratak, kako se odbačaj zaboravlja i kako sve
postaje danim posjedom koji se može o-pravljati i spravljati, kako
se napokon sam čovjek proglašava jednim takvim (subjektum); kako
je tako zatim sve razoreno; kako kroz sav čovjekov napredak pro-
lazi jedan strahovit poremećaj; kako se i sam bytak kao makinacija
izopačuje.
I sve to zato što čovjek nije bio u stanju ovladati povratništvom;
to nije je temelj njegove dosadašnje zapadne povijesti u kojoj se
370
263. Svaki nabačaj je bačen nabačaj
možda još morala skrivati bit povijesti; to “nije” stoga također nije
neko puko ništetno.
Poznavanje bitka ne počiva na nekoj ανάμνησις, kako se tvrdi
od Platona, nego na jednom zaboravu, zaboravu povratništva. A taj
je zaborav samo posljedica nemoći da se povratak zadrži. To pak
proizlazi iz nemoći da se sebe zadrži u bezdanosti odbačaja. No ta
nemoć zadržavanja sebe nije slabost već je posljedica nužnosti da se
prvo bitak i biće sačuvaju u ono prvo, sámo još neshvatljivo razli-
kovanje.
Zato ostaje samo povratak: zadržavanje bićevnosti (ἰδέα), što je
zaborav onoga što se dogodilo.
Jer odbačaj kao bačen već je tada, ali još posve skriveno, do-go-
đaj (iskon povijesti).
No kako to određenije shvatiti, taj sebeodbačaj? Moramo se ču-
vati toga da sada potražimo utočište u nekim čovjekovim “svojstvi-
ma” i “sposobnostima”, npr. umu. Neovisno o tome da ona sama ne
bacaju ništa više svjetla, i ona su tek izrasla na nespoznatom temelju
odredbe čovjeka kao onoga koji razabire i tako je već vraćen iz od-
bačaja.
Kada tako ostanemo lišeni svakog oslonca za objašnjenje, kako
tada kazati to prvo, što određuje bit čovjeka? Čovjeka ne smijemo
uzimati kao da je unaprijed dan u dosada poznatim svojstvima te
sada na njemu tražiti odbačaj, nego nam tek sam sebeodbačaj mora
utemeljivati čovjekovu bit. No kako to?
Odbaciti se, odvažiti se na ono otvoreno, ne pripadati ni nečemu
nasuprotnom ni sebi, a ipak oboje, no ne kao objekt i subjekt, već
kao su-čeljavajuće u otvorenome znati i slutiti da je ono što se tu
odbacuje i od čega se odbacuje iste biti kao ono nasuprotno.
Su-čeljenje je temelj susreta, koji se ovdje još uopće ne traži.
Su-čeljenje je rastvaranje onoga između, u koje se zbiva ono su-
protstavljanje kao potrebito nečega otvorenog.
No što ovdje pripada “čovjeku”, i što se to ostavlja za sobom? U
sebeodbačaju on se utemeljuje u onome što on ne može spraviti nego
na što se može samo odvažiti kao mogućnost, u tu-bitku.
Naravno, to samo ako se on ne vraća, i to nikada više, k sebi kao
nekome tko se u prvom odbačaju pojavio kao ono nasuprotno, kao
φύσει ὄν, kao neko ζῷον.
371
 VIII. BYTAK
Važno je ovo: odbačaj i utemeljenje biti čovjeka u začudnosti
otvorenoga. Tek sada počinje povijest bitka i povijest čovjeka. A
biće? Ne dolazi se više do njegove istine u nekom vraćanju, nego?
Kao pohrana stranoga, i stranac si ga donosi u susret do-gođenju i
pušta da se u njemu nađe bog.
Odbačaj nikada ne uspijeva iz pukog poriva i čovjekove naravi.
To bacanje je bačeno u titraju do-gođenja. To kazuje: bitak po-
gađa čovjeka i dovodi ga u preobrazbu, u prvo zadobivanje, u dug
gubitak njegove biti.
To promjeravanje zabludjele bîti kao povijest čovjeka neovisno
o svoj historiji.
I kada bogovi tonu u neuslišenosti ustegnuća bytka.
264. Nabačaj bytka i razumijevanje bitka
Razumijevanje bitka ima u načinu uvođenja u “Bitak i vrijeme”
prijelazan dvoznačan karakter; odgovarajuće je i karakteriziranje čo-
vjeka (“ljudski tubitak”, tubitak u čovjeku).
Razumijevanje bitka s jedne je strane, takoreći metafizički retros-
pektivno, shvaćeno kao ipak neutemeljen temelj transcendentalnoga
i općenito pred-očavanja bićevnosti (u prošlost do grčke ἰδέα).
Razumijevanje bitka je s druge strane (jer se razumijevanje poi-
ma kao na-bačaj, a on kao bačen) objava utemeljenja biti istine (oči-
tost; krčevina onoga tu; tu-bitak). Razumijevanje bitka koje pripada
tu-bitku – takvo izražavanje postaje suvišno, ono kazuje dvaput isto,
i to čak u slabijem obliku. Jer tu-bitak jednostavno “jest” utemeljenje
istine bytka kao dogođaja.
Razumijevanje bitka kreće se u razlikovanju bićevnosti i bića, a
da još ne izražava iskon razlikovanja iz odlukovne biti bytka.
No razumijevanje bitka posvuda je suprotnost – čak još nešto
bitno drukčije nego suprotnost – tome da se bytak učini ovisnim o
ljudskom mnijenju. Gdje treba razbiti subjekt, kako bi se ondje bitak
još mogao učiniti “subjektivnim”?
372
265. Proiz-mišljanje bytka
265. Proiz-mišljanje bytka*
Time se treba označiti jedan, i u prijelazu možda presudan način
na koji budući čovjek Zapada preuzima bivanje istine bytka i tek
tako postaje povijesnim: proiz-mišljanje bytka. Postati povijesnim
znači: izvirati iz biti bytka i zato mu ostajati pripadnim; to ne znači:
biti prepušten u ono prošlo i historijski utvrdivo.
No sada povijesno osvještenje povijesti metafizike pokazuje da
provedba provodnog pitanja kroz cijelu njegovu povijest za nit vo-
dilju ima mišljenje (bićevnost i mišljenje). Iz tog osvještenja izrasta
uvid da je prevlast mišljenja (to što je ono sámo postalo niti vodi-
ljom u obliku predočavanja nečega u njegovoj općenitosti) sve više
gurala tumačenje bićevnosti bića u onom smjeru u kojemu je zatim
napokon moralo doći do izjednačavanja bitka s predmetnošću bi-
ća (predočenošću uopće). I taj uvid pokazuje kako su mišljenje i
njegova prevlast (u postupanju s provodnim pitanjem i izboru tog
pitanja) naposljetku zatvorili svaki put k pitanju odnosno mogućem
prinuđivanju u pitanje o istini bytka. I sada ipak proiz-mišljanje treba
postati hodom u istinu bytka, ne samo mišljenje uopće, nego tako-
reći vrhunac njegove vlasti, proiz-mišljanje, u kojemu se takoreći
izriče potpuna ovisnost bytka o mišljenju? Tako izgleda i tako mora
izgledati ako dolazimo iz povijesnog osvještenja provodnog pitanja
i njegove niti vodilje.
No tako samo izgleda. Kako bismo ovdje izbjegli privid da se
za temeljno pitanje sada pogotovo rabi nit vodilja provodnog pita-
nja, što bi nakon prije rečenoga bilo doista proturječno, na početku
moramo provesti jedno razlikovanje, propuštanje kojega uostalom
uvijek zbunjuje i osvještenje povijesti provodnog pitanja i njegova
izbora niti vodilje.
Mišljenje se (1) s jedne strane shvaća kao ime za način piitanja
i time općenito način odnosa pitajućeg odnosa čovjeka spram bitka
bića, mišljenje u smislu temeljnog stava “mislioca” (filozofa) (mi-
šljenje kao piitanje pitanja bitka).
* usp. Überlegungen VII, 78ff.
373
 VIII. BYTAK
No mišljenje se (2) s druge strane shvaća kao ime za nit vodilju
kojom se mišljenje (1) služi kako bi posjedovalo vidokrug unutar
kojega se biće kao takvo tumači s obzirom na bićevnost (mišljenje
kao nit vodilja onog piitanja).
Sada jednim određenim tumačenjem bitka (kao ἰδέα) Parmeni-
dovo νοεῖν postaje νοεῖν onoga διαλέγεσθαι kod Platona. Herakli-
tov λόγος postaje λόγος kao iskaz, postaje nit vodilja “kategorijâ”
(Platon: “Sofist”). Spajanje obaju u ratio, a to znači odgovarajuće
shvaćanje pojmova νοῦς i λόγος, priprema se kod Aristotela. Ratio
postaje “matematičkim” od Descartesa; to je moguće samo zato što
je ta matematička bit od Platona sadržana i kao jedna mogućnost
utemeljena u ἀλήθεια same φύσις. “Mišljenje” (2) u smislu iskaza
postaje niti vodiljom za mišljenje (1) zapadnih mislilaca. A to mi-
šljenje (2) zatim napokon daje i uputu za tumačenje mišljenja (1)
kao temeljnog stava filozofije. (S time je povezana osebujna prevlast
mišljenja mišljenja i njegova mišljenog kao takvog, tj. onoga ja i
“samo“svijesti u novovjekovnoj filozofiji, prevlast koja se pojačava
do krajnosti izjednačavanjem zbiljnosti (bitka) kao apsolutnoga s
mišljenjem kao neuvjetovanim; još i upravo kod Nietzschea vlada
jednoznačna povezanost bitka s iskaznom logikom.)
Ako se sada ovdje u pripremi drugog početka zadržava bit filo-
zofije kao piitanje o bitku (u dvoznačnosti: piitanje o bitku bića i
piitanje o istini bytka), kako se i mora zadržati, upravo zato što je
prvopočetno piitanje o bitku doduše došlo do svojega kraja i tako
ne u svoj početak, onda se mora zadržati i imenovanje filozofiranja
kao mišljenja. No time se još ne odlučuje ništa o tome je li sada i nit
vodilja mišljenja (1) mišljenje (2), ulazi li ovdje uopće u igru nešto
poput neke niti vodilje, onako kao kod postupanja s provodnim pita-
njem. Jer sada, u prijelazu k drugom početku, pitanje o bitku postaje
pitanjem o istini bytka na taj način da ta istina kao bit istine pripada
bivanju samog bytka. Izbor niti vodilje postaje suvišan, štoviše sada
je od samog početka nemoguć. Bitak se više ne shvaća kao bićev-
nost bića, kao naknadni dodatak koji se predočava polazeći od bića
i ujedno se ispostavlja kao apriori bića (prisutnoga). Naprotiv, sada
bytak prethodno biva u svojoj istini. Time je uključeno to da je sada
i mišljenje (1) isključivo i prije određeno polazeći od biti bytka, a
374
265. Proiz-mišljanje bytka
ne možda, kao od Platona, kao pročišćeno predočavanje bića koje
polazi od njega. Razabiranje bitka ovdje se ne određuje iz shvaćanja
bićevnosti u smislu onoga κοινόν Platonove ἰδέα, nego iz bivanja sa-
mog bytka. On mora iskonski biti dosegnut početnim skokom kako
bi takoreći sam od sebe odlučivao o tome koje biti moraju “biti” mi-
šljenje (1) i mislilac. To višestruko “moranje” navješćuje pravlastitu
nužnost jedne nužde koja sama može pripadati samo biti bytka.
No ipak smo predugo i prečvrsto vezani predajom a da prvo ne
bismo posvuda gdje se spominje “mišljenje” pod tim imenom bar
supredmnijevali predočavanje nečega kao općenitoga i tako predo-
čavanje jedinstva razlikovanih koja su vrsno podređena. Pogotovo
ako je mišljenje shvaćeno kao mišljenje bitka: on važi kao ono naj-
općenitije od svega. Svako pitanje o bitku stoji u prividu pitanja o
onome najopćenitijemu, do čega se pak može doći samo shvaćanjem
njegovih uposebljenja i njihovih odnosa. Shvatiti to najopćenitije
tada i znači samo ostaviti ga u njegovoj neodređenosti i praznini,
postaviti neodredivost kao njegovu jedinu određenost, tj. sámo ga
neposredno predočiti.
Tako se uobičajenim pojmom mišljenja (“logičkim”) opet već
prethodno donosi odluka o biti bytka, pri čemu se ujedno bit unapri-
jed shvaća kao ono predmetno nekog predočavanja.
Ali moramo se osloboditi još i toga kako bismo jedino samom
bytku ostavili ugađajuće-određujuću moć u označavanju biti mi-
šljenja (proiz-mišljanja). Ono grčko tumačenje ὂν ᾗ ὄν kao ἕν, ono
dosada mračno prvenstvo koje posvuda ima ono jedno i jedinstvo
u mišljenju bitka, ne može se, naravno, izvesti iz logike i uloge ni-
ti vodilje pojma λόγος kao iskaza budući da on ipak pretpostavlja
određeno tumačenje onoga ὄν (ὑποκείμενον). Dublje gledano, ono
je jedinstvo samo površinska razina pribivanja kao takvog, gledana
polazeći od sabirućeg pred-očavanja (λέγειν), u kojem se pribivanju
upravo biće već sabralo u svoje “što” i “da”. Prisutnost se može
shvatiti kao sabiranje i tako se pojmiti kao jedinstvo, a i mora, ako
λόγος ima prvenstvo. No sámo jedinstvo nije po sebi neka iskonska
odredba biti bitka bića. Početni mislioci nailaze pak nužno na to
jedinstvo zato što njima i njihovu početku mora ostati skrivenom
istina bitka i zato što je, da bi se uopće shvatio bitak, potrebno zadr-
375
 VIII. BYTAK
žati pribivanje kao ono prvo i najbliže njegova uzlaska; zato ono έν,
ali uvijek i ujedno u odnosu spram mnogoga kao onoga što nastu-
pa, proizlazi (postaje) i odstupa, što propada (do-sutno i od-sutno u
samoj prisutnosti; Anaksimandar, Heraklit, Parmenid). Polazeći od
drugog početka također može i mora postati upitnom još i ona neuz-
drmana i nikada opitana odredba bitka (jedinstvo), a zatim jedinstvo
upućuje natrag u “vrijeme” (bezdano vrijeme vrijeme-prostora). No
tada se pokazuje i to da se s prvenstvom prisutnosti (sadašnjosti),
u čemu je jedinstvo utemeljeno, nešto odlučilo, da u tom najsamo-
razumljivijemu leži skrivena najzačudnija odluka; da taj odlukovni
karakter čak pripada bivanju bytka i svaki put daje mig na pojedinu
jedincatost i najiskonskiju povijesnost samoga bytka.
Iz toga možemo zaključiti, pa i ako smo samo otprilike upoznati
s poviješću bytka, da bytak upravo nikada nije definitivno kaziv, pa
zato nikada niti samo “pripremno”, kako bi nas htjelo zavarati ono
tumačenje (po kojemu je bytak ono najopćenitije i najpraznije).
Da bit bytka nikada nije definitivno kaziva, to ne znači neki ne-
dostatak, već naprotiv: znanje koje nije definitivno upravo zadržava
bezdan i time bit bytka. To zadržavanje bezdana pripada biti tu-bitka
kao utemeljenju istine bytka.
Zadržavanje bezdana ujedno je uskakanje u bivanje bytka na taj
način da on sâm razvija moć svoje biti kao do-gođaj, kao ono između
za nuždinu boga i stražarstvo čovjeka.
Proiz-mišljanje bytka, imenovanje njegove biti, nije ništa drugo
nego odvažaj da se bogovima pomogne izaći u bytak, a čovjeku se
pripremi istina istinitoga.
Tom “definicijom” mišljenja pomoću onoga što ono “misli” pro-
vedeno je potpuno odvraćanje od sveg “logičkog” tumačenja mi-
šljenja. Jer to je jedna od najvećih predrasuda zapadne filozofije:
da mišljenje mora biti “logički” određeno, tj. s obzirom na iskaz
(“psihološko” objašnjenje mišljenja samo je privjesak “logičkoga”
i pretpostavlja ga, pa i ondje gdje misli da može zamijeniti logič-
ko; “psihološko” ovdje stoji za biološko-antropološko). No također
je samo naličje te predrasude kada se pak pri odbijanju “logičkog”
tumačenja mišljenja (tj. odnosa spram bitka; usp. “Što je metafizi-
ka?”) potpada tjeskobi ili bolje strahu da se sada ugrožavaju strogost
376
265. Proiz-mišljanje bytka
i ozbiljnost mišljenja i sve se prepušta osjećaju i njegovom “sudu”.
Ta tko kaže i tko je ikada dokazao da je logički shvaćeno mišljenje
“strogo”? Pa to vrijedi, ako uopće vrijedi, samo pod pretpostavkom
da logičko tumačenje bitka može biti jedino moguće; a to je tek
doista predrasuda. Možda je s obzirom na bit bytka upravo “logika”
onaj najmanje strog i ozbiljan postupak odredbe biti i samo privid,
koji je, naravno, još dublje biti od “dijalektičkog privida” što ga je
Kant iznio na vidjelo u području mogućeg opredmećenja bića u cje-
lini. Sama je “logika” privid kada se radi o utemeljenju biti istine
bytka, ali najnužniji privid za koji povijest bytka dosada zna. Bit
same “logike”, koja je svoj najviši oblik dosegnula u Hegelovoj me-
tafizici, može se pojmiti tek iz drugog početka mišljenja bytka. No
bezdanost tog pušta da se i takozvana strogost logičkog oštroumlja
(kao oblik nalaženja istine, ne samo izraza nađenoga) pojavljuje kao
igrarija koja ne vlada samom sobom i koja se uostalom zatim i mogla
izroditi u filozofsku učenost kojom može tumarati svatko kome je
dano bilo kakvo oštroumlje, a da nikada ne bude pogođen bytkom i
ne sluti smisao pitanja o bytku.
Ali proizmišljanje bytka je i odgovarajuće rijetko i možda nam se
ta milost tek pruža samo u grubim koracima jedne pripreme, ako se
odvažaj tog bezdanog skoka smije nazvati milošću.
Tek to mišljenje bytka istinski je ne-uvjetovano, tj. nije uvjetova-
no niti određeno nečim uvjetovanim izvan sebe i onoga što je njemu
misliti nego je određeno jedino onim što je u njemu misliti, samim
bytkom, koji ipak nije “ono apsolutno”. No time što mišljenje (u
smislu proiz-mišljanja) dobiva bit iz bytka, time što se čak tu-bitak,
čija jedna ustojnost mora biti proiz-mišljanje, do-gađa tek i samo
kroz bitak, to mišljenje, tj. filozofija, dosegnulo je svoj najvlastitiji i
najviši iskon iz same sebe, iz onoga što je u njoj misliti. Tek je sada
ona naprosto nedohvatljiva za prosudbe i vrednovanja koji računaju
po ciljevima i koristi, što znači filozofiju, slično kao i umjetnost,
zlostavljaju kao kulturalnu stečevinu ili naposljetku samo još kao
izraz kulture te je podređuju očekivanjima koja nju prividno nadvi-
suju, ali uistinu ostaju duboko ispod nje, spuštaju njezinu bit u ono
razumljivo i u takvom je izobličenju smještaju u ono što se upravo
još može trpjeti i čemu se može podsmjehivati.
377
 VIII. BYTAK
Gleda li se s tako niskog stajališta, kako drsko mora biti kada
se filozofiji i dalje potvrđuje njezin neuvjetovani iskon. No čak i s
razine neke više prosudbe, štoviše sa svake koja se ikada pokušala,
ne dolazimo do nekog drugog pogleda u bit filozofije koji ne bi mo-
rao uočiti i ono “titansko”. U metafizici i kroz njezinu povijest ono
ostaje zastrto i naposljetku oslabljeno do pukog spoznajnoteorijski
sumnjivog prekoračenja granice. Ali kada se mišljenje u prijelazu iz
metafizike mora odlučiti na proizmišljanje bytka, tada se bitno po-
većava opasnost nezaobilazne preuzetnosti. Naravno, i znanje o toj
opasnosti mijenja se tako što, jedva je spominjući, prešućuje bitnu
ugroženost. Upozorenje pripada u dvoznačnost prijelaza u kojemu
osvještenje još uvijek mora doticati ono što se u provedbi prijelaza
ubrzo sve više premješta u jednostavno činjenje. U filozofiji ta dvo-
značnost zadržava posebnu tvrdokornost jer filozofija kao misleće
piitanje samu sebe nužno mora postaviti u svoje znanje, baš ukoliko
ona jest neuvjetovanog iskona i što neuvjetovanije to jest.
Jedincatost bytka u prijelazu će od metafizike, za koju je on važio
kao ono najopćenitije i najuobičajenije, doći do bivanja u odgovara-
juće jedincatoj začudnosti i tami. U prijelaznom mišljenju sve ono
što pripada povijesti bitka ima neobičnost onoga jednokratnoga i
ovokratnoga. Stoga proiz-mišljanje bytka, gdje i kada uspije, doseže
čvrstinu i oštrinu povijesti za koje kazivanju još nedostaje jezik, tj.
sposobnost imenovanja i slušanja koji bi dostajali njemu, bytku.
Proiz-mišljanje bytka i ne izmišlja si neki pojam nego se bori
za ono oslobađanje od samo-bivstvujućega koje čini po-godnim za
odredbu mišljenja iz bytka. Proiz-mišljanje izlaže u onu povijest čiji
“dogođaji” nisu ništa drugo nego udari samog do-gođenja. To može-
mo izreći samo tako da kažemo: da se to događa; a što je to “to”? Da
je Hölderlin pjevao budućim pjesnicima, da on sam kao prvi “jest”,
stavljen na odluku blizini i daljini bilih i budućih bogova (stajalište
povijesti bytka).
Tko bi se čudio ako se ta uputa na ono prvo da povijesti bytka
u prijelazu iz metafizike u proizmišljanje bytka smatra posve proi-
zvoljnom i nerazumljivom? No teško da bi bilo od koristi kada bi se
na to odgovorilo objašnjavajući kako se moramo odmaknuti od svih
načina razmatranja na način “literarne historije”, povijesti pjesništva
378
265. Proiz-mišljanje bytka
i “duhovne povijesti”. Već se ovdje zahtijeva skok u bytak i njegovu
istinu, iskustvo da se pod imenom Hölderlina događa ono jedino
stavljanje-na-odluku – da se događa, ne možda dogodilo. Možemo
pokušati povijesno izdvojiti taj “dogođaj” u njegovoj jedincatosti
tako da ga vidimo usred onoga što je još ono dosadašnje u svojem
vrhuncu i najbogatijem razvoju: usred metafizike njemačkog idea-
lizma i usred oblikovanja Goetheove slike svijeta, usred onoga što
ostaje bezdanima odvojeno od Hölderlina (u “romantici”), makar je
na njega, nositelja imena, ali ne stražara bytka, historijski “utjecalo”.
No kako nam to izdvajanje pomaže? Ono u najboljem slučaju samo
doseže jedan nov nesporazum, naime da je Hölderlin upravo nešto
“posebno” unutar one povijesti metafizike i umjetnosti; iako nije
važno ono “unutar”, ali ni samo ono “izvan” u smislu iznimke, nego
je važan neizvodiv udar samoga bytka da sada i otada ona odluka
stoji u povijesti Zapada bez obzira na to razabire li je doba koje još
traje i može li je ono uopće razabrati ili ne, udar koji se mora primiti
u njegovu najčišćem da.
Ta odluka prvi put oko samog bytka polaže vrijeme-prostor koji
se iz njega proteže u jedno s vremenom što ga vremenuje u iskon-
skom jedinstvu tog vrijeme-prostora djelovanja.
Otada svako mišljenje koje shvaća bićevnost polazeći od bića
i od njega apstrahirajući ostaje izvan one povijesti u kojoj si bytak
kao dogođaj događa mišljenje u obliku onoga tubitkovnoga i njemu
pripadnoga. Pozvanje mišljenja jest spasiti bytku jedincatost njegove
povijesti, a nikada više rasplinjavanje njegove biti u odjeljke rastru-
bljene “općenitosti” kategorija. No zato znalci znaju da će priprema
te povijesti bytka u smislu utemeljenja spremnosti za pohranjivanje
istine bytka u tako tek postajućem biću biti vrlo duga i uglavnom
nepoznata. Priprematelji još moraju moći stajati daleko odvojeni
od utemeljiteljâ, premda žele samo biti izdaleka pogođeni udarom
uskraćivanja bytka i tako slutitelji. Smjelost ostaje kazivanje o pro-
izmišljanju bytka ako se ono naziva pomoći u izlasku u prebivalište
bogova i začudnost čovjeka (usp. bytak kao dogođaj).
379
 VIII. BYTAK
266. Bytak i “ontološka diferencija“
“Razlikovanje“
To razlikovanje nosi provodno pitanje metafizike: što je biće?
Ali to razlikovanje u provedbi provodnog pitanja ne diže se posebno
u znanje kao neko takvo ili čak izražava kao nešto upitno. Nosi li
razlikovanje provodno pitanje ili tek ono, premda neizričito, provodi
razlikovanje? Očito ovo drugo. Jer ono se u vidokrugu provodnog
pitanja, a isprva i za razjašnjavajuće osvještenje provodnog pitanja
pojavljuje kao nešto posljednje. Ali ono ipak smije biti samo ono
površinsko (zašto?), u čemu se uvodno može pojasniti priprema te-
meljnog pitanja (o istini bytka).
Pitanje bytka kao temeljno pitanje ne bi poimalo ništa od svojega
vlastitog najupitnijega kada ne bi odmah bilo gonjeno na pitanje o
iskonu “ontološke diferencije”. Razlikovanje “bitka” i “bića”, da se
bytak odiže od bića, može imati svoj iskon samo u bivanju bytka,
iako je inače biće kao takvo utemeljeno bytkom. Bit i temelj tog
odizanja ona je tama koja je sadržana u svoj metafizici, tim začudnije
što se odlučnije metafizika ukopava u misaoni karakter bićevnosti,
a pogotovo u smislu apsolutnog mišljenja. Bit i temelj tog odizanja
je bytak kao do-gođenje. On sâm kao ono krčeće između ulazi u tu
krčevinu i zato je, a da nikada nije spoznat niti slućen kao dogođenje,
sa stajališta predočavajućeg mišljenja kao bitak uopće neko razli-
kovljivo i razlikovano. To vrijedi već za prvopočetno bivanje bytka
kao φύσις, koja se pojavljuje kao ἀλήθεια, ali se ujedno zbog bića,
koje kroz nju postaje moguće razabrati kao neko takvo, zaboravlja
i pretumačuje u najbivstvujućije biće, jedan i najviši način bića. U
tome je ujedno i razlog što ema svijesti o ontološkoj diferenciji kao
takvoj, budući da je zapravo uvijek nužno samo razlikovanje izme-
đu bića i bića (najbivstvujućijega). Posljedica se vidi u nadaleko
raširenoj zbrci u uporabi naziva “bytak” i “biće”, koji proizvoljno
naizmjence stoje jedno na mjestu drugoga tako da se, iako misleći
na bytak, ipak pred-očava samo neko biće i prikazuje se kao ono
najopćenitije sveg pred-očavanja. Bitak (kao ens qua ens – ens in
commune) samo je najrjeđe razrjeđenje bića te sâm još neko takvo
i, budući da on svako biće određuje da to bude, ono najbivstvujućije
380
266. Bytak i “ontološka diferencija“. “Razlikovanje“
bića. Iako se sada, poslije odlučnog navođenja tog razlikovanja u
“Bitku i vremenu”, nastoji brižnije služiti jezikom, nije se postiglo
ništa i ni na koji se način nije pokazalo da je zaživjelo neko znanje i
piitanje o bytku. Naprotiv: sada se povećala opasnost da se sâm bitak
shvaća i obrađuje kao neko dano za sebe.
Isticanje tog “razlikovanja” uopće i može nešto mislilački kaziva-
ti samo ako od početka izvire iz pitanja o “smislu bytka”, tj. o njego-
voj istini; i ako se to pitanje ne shvaća kao proizvoljno nego se pita
kao ono koje povijesno odlučuje metafiziku i odlučuje o metafizici
i njezinu piitanju, ako je sam bytak postao nuždom, koja nužda tek
opet za sebe ugađa pripadno joj “mišljenje” u njegovoj odredbi.
“Ontološka diferencija” je prolaz koji postaje nezaobilaznim ako
se nužnost piitanja temeljnog pitanja treba učiniti vidljivom sa staja-
lišta provodnog pitanja. A sámo provodno pitanje? Ta se pak zadaća
ne može zaobići sve dok uopće mora ostati osiguran još neki put koji
iz ma koliko oskudne predaje pitajućeg metafizičkog mišljenja vodi
u nužno nepitano pitanje o istini bytka.
Ali isprva se čini da ta karakterizacija “ontološke diferencije”
kao takve i njezina određenost namjerom prevladavanja metafizike
postižu suprotno: pogotovo sada dolazi do učvršćenja u “ontologiji”.
Razlikovanje se uzima kao dogma i ključ ontološkog razmatranja i
zaboravlja se ono odlučujuće: prolazni karakter tog razlikovanja.
Zato se unaprijed odustaje od svakog nastojanja da se to razliko-
vanje uopće ne provede kao neko pred-očavajuće, u kojemu se ono
razlikovano jednakomjerno postavlja na istu, premda i dalje sasvim
neodređenu razinu razlikovanosti; iako to formalno shvaćeno i ne-
promišljeno razlikovanje može biti samo naznaka za to da je odnos
spram bitka neki drugi nego onaj spram bića i da ta drukčijost odno-
sâ pripada razlikujućem samoodnošenju spram razlikovanih. Odnos
spram bitka je kao utemeljen ustojnost u tu-bitku, stajanje u istini
bytka (kao dogođaja).
Odnos spram bića je stvaralačko čuvanje pohrane bytka u onome
što se u skladu s takvom pohranom kao biće postavlja u krčevinu
onoga tu.
U prijelazu u tu-bitak unutar piitanja o istini bytka ne ostaje druga
mogućnost nego prvo toliko promijeniti predočavanje da se odnos
381
 VIII. BYTAK
spram bitka odredi kao nabačaj i stoga kao sâm karakter razumijeva-
nja (razumijevanje bitka tu-bitka). No te odredbe, ma koliko odluču-
juće ostajale za prvo pojašnjenje posve drugog piitanja pitanja bitka,
ipak su, gleda li se s obzirom na upitnost bytka i njegova bivanja,
samo poput prvog opipavajućeg koraka na vrlo dugu odskočnu da-
ske, pri kojem koraku jedva da se osjeća išta od zahtjeva koji je na
kraju odskočne daske nužan za odskok. No taj se korak ne čini čak
ni kao prvi korak dugoga puta nego kao već posljednji kako bi se
smjestilo u kazanome kao određenom “nauku” i “nazoru” i s njim se
svašta poduzimalo u historijskom smislu. Ili se pak taj “nauk” odbija
i umišlja se da se time nešto odlučilo o pitanju bitka.
No isticanje “ontološke diferencije” zapravo samo svjedoči o to-
me da pokušaj postavljanja iskonskijeg pitanja bitka ujedno mora
biti jedno bitnije usvajanje povijesti metafizike. Ali sjediniti to dvoje
odnosno iz temelja ih već imati u jednome: počinjanje u onome po-
sve drugom i vjernost povijesti prvog početka, koja bitno nadmašuje
sva dosadašnja historijska postignuća, jednako odlučno ovladavanje
i potvrđivanje onoga što se međusobno isključuje, to je za naviku
historije i sistematike tako začudno da im uopće ne pada na pamet
da bi tako nešto moglo biti potrebno. (Ali što drugo želi “fenomeno-
loška destrukcija”?)
Zato “ontološka diferencija” i lebdi u neodređenome. Čini se da
se za nju zna bar od Platona, gdje je ipak samo provedena i takoreći
uzeta u upotrebu. Kod Kanta se za nju zna u pojmu “transcenden-
talnoga”, a ipak i ne zna, jer se, kao prvo, bićevnost shvaća kao
predmetnost te jer, drugo, to tumačenje bićevnosti upravo odsijeca
svako pitanje bitka. No također se čini da je “ontološka diferencija”
nešto “novo”, što ona ne može i ne želi biti. Njome se samo imenu-
je ono što nosi cijelu povijest filozofije i kao to noseće za nju kao
metafiziku nikada nije moglo biti ono što bi trebalo ispitati i stoga
imenovati. Ona je nešto prijelazno u prijelazu od kraja metafizike k
drugom početku.
Razlog što se to razlikovanje može nazvati područnim sklopom
zapadne metafizike, i što se i mora nazvati u tom neodređenom obli-
ku, u početnoj je povijesti samoga bytka. U φύσις je uključeno to
da je za najopćenitije predočavanje (mišljenje) bitak ono najstalnije
382
267. Bytak (dogođaj)
najprisutnije i kao to takoreći praznina same sadašnjosnosti. Uko-
liko se mišljenje upustilo u vladavinu “logike”, to sadašnje svega
prisutnoga (predručnoga) postaje onim najopćenitijim te, usprkos
Aristotelovu nijekanju da ono nije γένος, onim “najgeneralnijim”.
Sjetimo li se tog povijesnog porijekla ontološke diferencije iz same
povijesti bitka, onda već znanje o tom porijeklu nužno upućuje na
drevnu pripadnost u istinu bitka, na iskustvo da mi, nošeni “ontološ-
kom diferencijom” u svem ljudskom bitku kao odnosu spram bića,
time ostajemo bitnije izloženi moći bytka nego u svakom ma koliko
“životu bliskom” odnosu spram bilo kojega “zbiljskoga”.
A to, čovjekova potpuna ugođenost samim bytkom, mora se do-
vesti do iskustva imenovanjem “ontološke diferencije”; naime ako
se treba probuditi sámo pitanje bitka kao pitanje. No s druge strane, u
pogledu prevladavanja metafizike (povijesna doigra prvog i drugog
početka) mora se razjasniti pripadnost “ontološke diferencije” tu-bit-
ku; odatle gledano, ona dobiva oblik jedne strukture samog tu-bitka,
štoviše same njegove “temeljne strukture”.
267. Bytak*
(dogođaj)
Bytak je do-gođaj. Ta riječ mislilački imenuje bytak, utemeljuje
njegovo bivanje u njegovu vlastitom sklopu koji se može naznačiti
u raznolikosti dogođajâ.
Dogođaj je:
1. do-gođenje, da u nuždini, iz koje je bogovima potreban bytak,
on za utemeljenje svoje sebi svojstvene istine proiz-nuđuje tu-bitak
i tako omogućava da ono između, do-gođenje tubitka kroz bogove i
privlašćenje bogova samima sebi biva do-gođajem.
2. Dogođaj do-gođenja u sebe uključuje od-luku: da sloboda kao
bezdani temelj pušta da iznikne jedna nužda iz koje kao premeta
temelja bogovi i čovjek proizlaze u lučenost.
3. Do-gođenje kao od-luka razlučenima donosi su-čeljenje: da
to jedno-spram-drugoga najdalje odluke u nuždi mora stajati u kraj-
njem suprotnosti, jer premošćuje bez-temelj trebanog bytka.
* usp. kazivanje bytka, str. 473???f.
383
 VIII. BYTAK
4. Su-čeljenje je iskon prijepora koji biva time što izbavljuje uža-
snuto biće od njegove izgubljenosti u puku bićevnost. Izbavljenje
obilježava do-gođaj u njegovu odnosu spram bića kao takvog. Do-
gođenje tu-bitka čini ga ustojnim u neobičnome u odnosu na svako
biće.
5. No iz-bavljenje je, pojmljeno iz krčevine onoga tu, ujedno iz-
maknuće dogođaja; da se on izmiče svakom predodžbenom obraču-
nu i biva kao uskraćivanje.
6. Ma koliko bogato sklopljeno i neslikovno bytak biva, on ipak
počiva u samome sebi i svojoj jednostavnosti. Karakter onoga izme-
đu (bogova i čovjeka) zacijelo bi mogao zavesti na to da se bytak
shvati kao puki odnos i kao posljedica i rezultat odnosa odnošenih.
Ali do-gođaj i jest, ako je već još moguće obilježiti ga, to odnošenje
koje odnošene tek dovodi do njih samih kako bi položilo u otvo-
renost su-čeljavajućih-odlučenih njihovu nuždinu i stražarstvo koje
oni ne prihvaćaju tek kao svojstvo već iz kojih, naprotiv, crpe svoju
bit. Bytak je nužda bogova i kao ta prinuda tu-bitka bezdaniji od sve-
ga što se smije zvati bivstvujućim i više se ne može imenovati kroz
bytak. Bytak je potreban, on je nuždina bogova, a ipak se ne može
izvesti iz njih nego im je, upravo obratno, nadmoćan, u bez-temelj-
nosti svoje biti kao temelj. Bytak događa tu-bitak, a ipak nije njegov
iskon. Ono između neposredovano biva kao temelj onih u njemu su-
čeljenih. To određuje njegovu jednostavnost koja nije praznina nego
temelj punine što izvire iz su-čeljenja kao prijepor.
7. Ono jednostavno bytka u sebi ima biljeg jedincatosti. Njoj
uopće nisu potrebna odizanja i razlike, pa čak niti razlika spram bića.
Jer ona se zahtijeva samo ako se sam bitak obilježava kao neka vrsta
bića i time se ne čuva, nikada, kao ono jedincato već se poopćava u
ono najopćenitije.
8. Jedincatost bytka utemeljuje njegovu osamljenost, u skladu s
kojom se on razbacuje samo onim ništa, čije susjedstvo ostaje naj-
pravcatije i najvjernije čuva osamljenost. Po njoj bytak uvijek biva
samo posredno kroz prijepor svijeta i zemlje spram “bića”.
Ni u jednom od tih imenovanja bit bytka se potpuno ne misli,
no ipak se u svakome misli “cijela”; “cijela” ovdje znači: svaki je
put mišljenje bytka samim bytkom otrgnuto u njegovu neobičnost i
lišeno svake pripomoći iz objašnjenjâ bićâ.
384
267. Bytak (dogođaj)
Dogođaj uvijek znači dogođaj kao do-gođenje, od-luka, su-če-
ljenje, iz-bavljenje, izmaknuće, jednostavnost, jedincatost, osamlje-
nost. Jedinstvo tog bivanja nepredmetno je i može se znati samo
u onom mišljenju koje se mora odvažiti na ono neobično ne kao
posebnost upadljivoga nego kao nužnost najneuglednijega, u kojemu
se otvara bezdani temelj bez-temeljnosti bogova i čovjekova uteme-
ljiteljstva te se bytku dodjeljuje ono što metafizika nikada nije mogla
znati, tu-bitak.
Iz sjećanja na stara razlikovanja, koja su bila uobičajena do nji-
hova kraja kod Nietzschea (bitak i postajanje), odredba bytka kao
dogođaja mogla bi se shvatiti i kao neko tumačenje bitka kao “po-
stajanja” (“života”, “kretanja”). Da i ne govorimo o neizbježnom
padu natrag u metafiziku i ovisnost predodžaba “kretanja”, “života”
i “postajanja” o bitku kao bićevnosti, jer takvo tumačenje dogođaja
potpuno bi udaljavalo od njega jer o dogođaju govori kao o nekom
predmetu umjesto da pusti da govori sámo to bivanje i samo ono
kako bi mišljenje ostalo neko mišljenje bytka koje o bytku ne daje
nikakve iskaze nego kazuje u jednom kazivanju koje pripada onome
proiz-kazanome i odbija svako opredmećenje i krivotvorenje u neko
stanje (ili “protjecanje”) jer se time odmah dolazi na razinu pred-
očavanja i poriče se neobičnost bytka.
Puno bivanje bytka u istini dogođaja daje prepoznati da bytak i
samo bytak jest, i da biće nije. Tim znanjem o bytku mišljenje doseže
tek trag drugog početka u prijelazu iz metafizike. Za nju vrijedi: biće
jest i ne-biće također “jest” i bytak je najbivstvujućije biće.
Protivno tome: bytak jest jedincat, i zato on nikada ne “jest” neko
biće, a najmanje ono najbivstvujućije. Biće pak ne jest, i baš mu zato
mišljenje bićevnosti koje je zaboravilo bytak pripisuje bićevnost kao
najopćenitije svojstvo. To pripisivanje ima svoje pravo u običnom
predočavanju, i zato se nasuprot tome mora kazati: bytak biva; biće
“jest”.
Bytak jest. Ne kaže li Parmenid isto: ἕστιν γὰρ εἶναι? Ne; jer
upravo ovdje εἶναι već stoji za ἐόν, bitak je već ovdje najbivstvuju-
ćije biće, ὄντως ὄν, koje uskoro postaje onim κοινόν, postaje ἰδέα,
καθόλου.
385
 VIII. BYTAK
Bytak jest – to će reći: bytak biva samo bit samoga sebe (dogo-
đaj). Bytak biva – tako se naravno mora reći kada se govori sa stajali-
šta metafizike, za koju vrijedi: biće “jest” (dvoznačnost prijelaznog
mišljenja).
Biće jest; ovdje se govori iz najčešće neizričitog temeljnog stava
metafizike po kojemu čovjek zatječe biće kao ono najbliže te od nje-
ga polazi i njemu se vraća. Zato je ovdje iskazni karakter rečenice
drugi nego kada se kaže: bytak jest. “Biće jest” mora se shvatiti kao
iz-kaz koji ima svoju ispravnost; usmjeren prema biću on izvješta-
va o njegovoj bićevnosti. Iz-kazivanje (λόγος) ovdje ne važi možda
samo kao naknadni jezični izraz nekog pred-očavanja nego je sámo
iz-kazivanje (ἀπό-φανσις) ovdje temeljni oblik odnosa spram bića
kao nekoga takvog i time spram bićevnosti.
Nešto posve drukčije (usp. Überlegungen IV, 1 f.) kazuje kaza
“bytak jest”. Naravno, tu kazu uvijek možemo shvatiti kao sud i
iskaznu rečenicu. Tada se, metafizički mišljeno, mora zaključiti:
bytak tako postaje bićem te, dosljedno, onim najbivstvujućijim. No
kazivanje ne iskazuje o bytku nešto što mu općenito pri-dolazi, što
je na njemu dano, nego kazuje sam bytak iz njega samoga; da jedino
bytak ima moć nad svojom biti i upravo stoga ono “jest” nikada ne
može postati nešto što samo pridolazi. U toj kazi bytak se kazuje iz
onoga “jest” i takoreći se govori natrag u to “jest”. No time se ujed-
no označava temeljni oblik u kojemu se mora držati svako kaziva-
nje “o” bytku, bolje rečeno: svako kazivanje bytka. Jer to kazivanje
bytka nema bytak za predmet nego iz njega izvire kao iz svojega
iskona i stoga, ako njega treba imenovati, uvijek govori natrag u
njega. Dakle ovdje sva “logika” prekratko “misli” jer nîti vodiljom
predočavanja bitka više ne može ostati λόγος kao iskaz. No ujedno
se kazivanje uvlači u dvoznačnost iskaza, a mišljenje bytka postaje
bitno teže. Ali to samo svjedoči o prvom približavanju daljini bytka:
da on “jest” uskraćivanje i sámo izbavljenje i kao takav se mora ču-
vati u dogođaju i zato uvijek mora biti težak i neka borba koja se u
krajnjoj dubini objavljuje kao igra onoga bezdanoga.
No ako biće nije, onda to znači: biće ostaje pripadno bytku kao
pohrana njegove istine, ali nikada se ne može premjestiti u bivanje
bytka. Ali biće se kao neko takvo svaki put razlikuje u pogledu pri-
padnosti istini bytka i isključenosti iz njegova bivanja.
386
267. Bytak (dogođaj)
Što je sada s razlikovanjem bića i bytka? Sada ih poimamo kao
samo metafizički shvaćenu i time već pogrešno protumačenu povr-
šinsku razinu jedne od-luke koja jest sam bytak (usp. gore br. 2). To
razlikovanje više se ne može čitati polazeći od bića i nastavljajući k
apstrahirajućem poopćavanju njegova bitka. Zato se ne može recimo
niti opravdavati uputom na to da “mi” (tko?) moramo razumjeti bitak
kako bismo mogli iskusiti neko biće kao neko takvo. To je doduše
točno, i uputa na to u svako doba može poslužiti kao prva naznaka
bitka i razlikovljivosti bića i bytka, ali: ono što se ovdje nadaje,
što je ovdje već pretpostavljeno, metafizičko mišljenje bićevnosti,
ne može značiti temeljni nacrt u kojemu bi se bit bytka i njegove
istine u svojem bivanju mogla poimati na razini povijesti bitka, tu-
bitkovno (usp. Bytak, 271. Tu-bitak). Usprkos tome prijelaz u drugi
početak ne može se pripremiti drukčije nego tako da u njemu dolazi
do izražaja hrabrost za ono staro (prvopočetno) i tako se prvo pokuša
da se ono sámo u svojem vlastitom obliku natjera preko sebe: biće,
bitak, “smisao” (istina) bitka (usp. “Bitak i vrijeme”). No od početka
pri ovom iskonskijem ponavljanju valja znati da ono zahtijeva i već
je postiglo potpunu preobrazbu čovjeka u tu-bitak, jer istina bytka,
koja se treba rastvoriti, neće donijeti ništa drugo nego iskonskije bi-
vanje samog bytka. A to znači: da je sve preobraženo i brvna koja su
upravo još vodila k bytku moraju se prekinuti jer se samim bytkom
otvara jedan drugi vrijeme-prostor koji čini nužnima novu izgradnju
i utemeljenje bića. Čovjeku i bogovima blagost onoga strašnog u
prisnosti svih biti nigdje se ne obraća s bića, nego samo u bytku,
svaki put različito i kao kakav vihor.
Samo u bytku, kao njegov najdublji rascjep, biva ono moguće,
tako da se u obliku mogućega bytak prvo mora misliti u mišljenju
drugog početka. (A metafizika čini ono “zbiljsko” kao biće ishodi-
štem i ciljem odredbe bitka.)
Ono moguće, a pogotovo ono moguće naprosto, otvara se samo
pokušaju. Pokušaj mora biti prožet nekom predujmljujućom voljom.
Volja kao izdizanje-sebe-iznad-sebe stoji u nekoj izdignutosti-iznad-
sebe. Taj položaj iskonsko je uprostorenje vrijeme-prostora djelo-
vanja u koji strši bytak: tu-bitak. On biva kao odvažaj. I samo u
odvažaju čovjek seže u područje od-luke. I samo u odvažaju on može
vagati.
387
 VIII. BYTAK
Da bitak jest i zato nijedno biće ne postaje, to se najoštrije izra-
žava u ovome: bytak je mogućnost, ono nikada dano, a ipak uvijek
uslišavajuće i ustežuće u uskraćivanju kroz do-gođenje.
Tek kada se mišljenje odvažilo misliti sam bytak, ne krivotvoreći
ga u puki odjek bića, čovjek može postati svjestan toga da biće nika-
da nije dovoljno da bi se samo i slutio bytak.
Prema tome, ako se bytak misli kao ono između u koje su prinu-
đeni bogovi, tako da je to neka nužda za čovjeka, onda se bogovi i
čovjek ne mogu prihvaćati kao ono “dano”, “predručno”. U nabačaju
tog mišljenja oni su, uvijek različiti, preuzeti kao ono povijesno koje
sámo tek iz dogođaja onoga između dolazi do svojeg bivanja. To
pak znači: do borbe za vlastitu bit, do opstojnosti odluke jedne od
zakrivenih mogućnosti.
Riječi “čovjek” i “bog” nepovijesne su ljušture ako u njima do
riječi ne dolazi istina bytka.
Bytak biva kao ono između za boga i čovjeka, ali tako da tek
taj međuprostor bogu i čovjeku uprostoruje mogućnost njihove biti,
neko između koje pjeneći se preplavljuje svoje obale i tek ih iz tih
valova pušta da niknu kao obale, uvijek pripadne rijeci do-gođaja,
uvijek skrivene u bogatstvu svojih mogućnosti, uvijek ono amo i
tamo neiscrpnih povezanosti u čijoj se krčevini sklapaju i tonu svje-
tovi, zemlje se dokučuju i trpe razaranja.
Ali i tako, i prije svega tako, bytak mora ostati bez tumačenja,
odvažaj protiv onoga ništa koji tek njemu zahvaljuje za svoj iskon.
Opasnost bytka koja je najveća, jer stalno izvire iz njega samoga,
i pripada mu kao njegov vrijeme-prostor jest ta da on sebe učini
“bivstvujućim” i trpi potvrdu iz bića. Povijest metafizike, sama me-
tafizika u smislu prvenstva bića pred bitkom, svjedoči o toj opasnosti
i teškoći da se ona svlada. Dvoznačnost razlikovanja bića i bitka
dodjeljuje ga biću i ipak hini jednu lučenost koja nije utemeljena iz
samoga bytka.
Ali metafizika čini bitak bivstvujućim, tj. čini ga nekim bićem, jer
bitak kao “ideju” postavlja za cilj biću te na taj cilj potom takoreći
vješa “kulturu”.
No bytak je osujećenje svih “ciljeva” i ustegnuće svake objaš-
njivosti.
388
268. Bytak (Razlikovanje)
268. Bytak
(Razlikovanje)
Bytak biva kao do-gođenje bogova i čovjeka za njihovo su-če-
ljenje. U krčevini skrivenosti onoga između, koje izvire iz sučelja-
vajućeg dogođenja i s njim, niče prijepor svijeta i zemlje. I tek u
vrijeme-prostoru djelovanja tog prijepora dolazi do pohranjivanja i
gubitka dogođenja, u otvorenost one krčevine stupa ono što se na-
ziva bićem.
Bytak i biće uopće se ne mogu neposredno razlikovati jer nisu
ni u kakvom neposrednom odnosu jedno spram drugoga. Bytak je,
premda biće kao neko takvo titra samo u dogođenju, bezdano dalek
svem biću. Pokušaji da se to dvoje, već po nazivu, predoče zajedno
potječu iz metafizike. Štoviše, ona čak posvuda ima svoje obilježje
u tome da se razlikovanje bitka i bića, ma koliko nejasno i neizričito
se provodilo, shvaća kao neposredno. Bitak važi kao poopćenje bi-
ća; za predodžbu jednako shvatljiv poput njega, samo “apstraktniji”.
Bitak je, takoreći samo razrijeđeno, još jednom biće, a ipak i ne, jer
samo biće može biti ono zbiljsko. S druge strane, na temelju prevla-
sti mišljenja (predočavanja nečega u onome κοινόν i καθόλου) bitak
kao bićevnost ipak je prisvojio jedno prvenstvo koje zatim izlazi na
vidjelo u pojedinačnim odredbama odnosa razlikovanih.
Bitak je uvjet bića, koje time već unaprijed ostaje utvrđenim kao
stvar (dano pribivajuće). Bitak uvjetuje biće na taj način, bilo kao
njegov uzrok (summum ens – δημιουργός) ili kao temelj predmet-
nosti stvari u pred-očavanju (uvjet mogućnosti iskustva ili, kao is-
prva, općenito kao ono “ranije” zahvaljujući svojoj višoj stalnosti i
prisutnosti u skladu sa svojom općenitošću). Ovdje, platonovsko-
aristotelovski mišljeno, postvarujuće uvjetovanje kao karakter bitka
još najprije odgovara njegovoj prvoj početnoj biti (prisutnost i posto-
janost), ali se i ne može dalje objasniti. Zato uvijek ostaje naopako
i razorno za iskonskost i promišljenost grčkog mišljenja kada se ta
uzročna povezanost ili čak “transcendentalno” uvjetovanje tumači
natrag u grčki shvaćen odnos bitka i bića. Ali, naravno, i kasniji nači-
ni postvarujućeg uvjetovanja bića u neko takvo od strane bitka zacr-
389
 VIII. BYTAK
tani su i zahtijevani grčkim tumačenjem, ukoliko je bićevnost (ἰδέα)
ono doista proizvedeno (ποιούμενον) i zato ono što tvori i sprav-
lja biće; ukoliko je s druge strane i istodobno ἰδέα ono νοούμενον,
pred-očeno kao takvo, ono prethodno viđeno u svem predočavanju.
Metafizika nigdje ne ide dalje od tih načina razlikovanja bitka i bića
i shvaćanja njihova odnosa; štoviše, njezina je bit da si u mješavini
tih načina mišljenja stvara izlaze te se koleba između krajnjih staja-
lišta, neuvjetovanosti bićevnosti i neuvjetovanosti bića kao takvog;
s tog se stajališta višeznačnim nazivima “idealizam” i “realizam”
može pridati jednoznačno metafizičko značenje. Jedna je posljedica
tog metafizičkog shvaćanja bitka i bića njihova podjela na područja
(regije) i stupnjeve, što ujedno sadrži pretpostavku za razvoj misli
sistema u metafizici.
Nasuprot tome, neusporediv je i u metafizičkim se pojmovima i
načinima mišljenja nikada ne može shvatiti nabačaj bytka kao do-
gođenja, koji nabačaj sebe sâm iskusuje kao bačen i svaki dojam
spravbe drži podalje od sebe. Ovdje se bytak raskriva u onom bi-
vanju na temelju čije bezdanosti oni su-čeljeni (bogovi i ljudi) i oni
prijeporni (svijet i zemlja) u svojoj iskonskoj povijesti dolaze do biti
između bytka i bića te dopuštaju zajedničko imenovanje bytka i bića
samo kao ono najupitnije i najlučenije.
No time što bogovi i čovjek u nuždi bytka dolaze do su-čeljenja
čovjek je bačen iz njegova dotadašnjeg, novovjekovno zapadnog
položaja, postavljen iza samoga sebe u posve druge prostore određi-
vanja u kojima neko bitno mjesto ne mogu dobiti ni životinjstvo ni
umnost, makar utvrđivanje tih svojstava kod danog čovjeka i dalje
može biti ispravno (pri čemu uvijek ostaje potrebno pitati tko su
oni koji tako nešto nalaze ispravnim i na takvim ispravnostima čak
podižu “znanosti” poput biologije ili rasnog nauka te njima tobože
podupiru još i “svjetonazor”; što je uvijek ambicija svakog “svjeto-
nazora”).
Tek se nabačajem bytka kao dogođaja sluti i temelj te time bit
i prostor biti povijesti. Povijest nije čovjekova povlastica nego bit
samoga bytka. Povijest se odvija samo u onome između sučeljenja
bogova i ljudi kao temelju prijepora svijeta i zemlje; ona nije ništa
drugo nego dogođenje tog između. Zato historija nikada ne doseže
390
269. Bytak
povijest. Razlikovanje bytka i bića od-luka je koja pada iz biti samo-
ga bytka i daleko strši i samo se tako treba misliti.
Bytak, ma kako se uzdizao u uvjet, tako je već snižen u sužanj-
stvo i naknadni je dodatak u odnosu na biće.
Mišljenje u drugom početku ne zna za objašnjenje bitka bićem i
ne zna ništa o postvarujućoj uvjetovanosti bića bytkom, koja uvje-
tovanost uvijek i stavlja bytak u službu bića kako bi ga zatim ipak,
u obliku “ideala” i “vrijednostî” (ἀγαθόν je polazište), na neki način
uzvisila.
Doduše, sada se po formi i zbog duge navike u predočavanju koju
je stvorila metafizika te uz podršku upravo time obilježenog jezika i
učvršćivanja značenja svaki govor o bytku može pogrešno pretuma-
čiti u uobičajen odnos uvjeta spram uvjetovanoga. Ta se opasnost ne
može neposredno otkloniti; štoviše, ona se mora preuzeti kao miraz
metafizike čija se povijest ne može odbaciti baš kada u iskonskom
nabačaju bytka bit povijesti tek doista ulazi u igru.
269. Bytak
Potpunu neobičnost nasuprot svem biću čovjek mora “iskusiti”,
njome biti do-gođen u istinu bytka.
Bytak podsjeća na “ništa”, ali najmanje na “biće”, nasuprot čemu
svako biće sjeća i proslijeđuje na sebi slična. To stvara naviku u pre-
dočavanju koje ubrzo potpada tome da i bitak (kao ono najopćenitije
i posve sjećano, usp. Platonovu ἀνάμνησις, koja izriče takvu naviku)
shvati kao neko biće, ono “najbivstvujućije”.
Bytak podsjeća na “ništa”, i zato ono ništa pripada bytku. O toj
pripadnosti znamo prilično malo. Ali znamo jednu od njezinih po-
sljedica, koja je možda samo naizgled tako površinska kako se iz-
daje: mi se ustručavamo i gnušamo onoga “ništa” i smatramo da se
uvijek moramo truditi osuđivati ga, jer ono ništa ipak je ono ništetno
naprosto. No što ako pravi razlog bijega pred onim (pogrešno protu-
mačenim) ništa nije volja za da i za “biće” nego bijeg od neobičnosti
bitka; tako da je u običnom stavu spram onoga ništa pritajen samo
običan stav spram bytka i izbjegavanje odvažaja one istine na kojoj
se svi “ideali” i “ciljevi” i “poželjnosti” i “rezignacije” slamaju kao
maleni i suvišni.
391
 VIII. BYTAK
Potpuna neobičnost bytka u odnosu na sve biće tada zahtijeva
i neobičnost “iskusivanja” bytka; stoga ne iznenađuje ni rijetkost
takvog iskusivanja i znanja. Takvo znanje ne može se izravno proi-
zvesti. Umjesto da pobuđujemo pogrešna i neplodna nastojanja oko
takvog cilja moramo pokušati jednostavno misliti ono što pripada
nekom takvom znanju onoga posve neobičnog.
Nazivamo li bytak onim neobičnim, onda biće svake vrste shva-
ćamo kao ono uobičajeno, pa i kada se unutar njega pojavljuje nešto
dotada nepoznato i novo i svrgava ono dotadašnje; uvijek se na kraju
snađemo i s time te biće ugrađujemo u biće. Ali bytak je ono ne-obič-
no što ne samo da se nikada ne pojavljuje unutar bića nego se bitno
usteže i svakom pomirenju s njim.
Bytak je ono ne-obično u tom smislu da ostaje nedodirljivim sva-
koj običnosti. Da bismo ga znali, zato moramo napustiti svaku uo-
bičajenost. A budući da je ona dio nas i naše je djelovanje, to nikada
ne možemo sami od sebe. Sâm bytak mora nas postaviti izvan bića,
mora nas kao one opkoljene u biću i od njega izbavljivati iz te opko-
ljenosti. Ta opkoljenost čovjeka bićem dvostruka je, ona je u tome da
on kao sâm bivstvujući pripada biću i među bića, no ujedno i da biće
kao neko takvo uvijek ima u okružju neke cjeline (svijeta) otvoreno
oko sebe, pred sobom, pod sobom i iza sebe. Ali ta “opkoljenost”
ipak ne znači ništa što bi trebalo odstraniti u smislu nekog slučajnog
i neprikladnog opterećenja nego ona također pripada onome što tvori
suočavanje čovjeka, kao jednog bića usred bića, s tim bićem, a koje
suočavanje nije recimo samo način čovjekova djelovanja (u smislu
“borbe za opstanak”) nego pitanje biti njegova bitka. No ipak postoji
ono izbavljenje od bića koje ne ukida suočavanje već ga obrazlaže
i zato mu daruje mogućnosti za utemeljenja u kojima čovjek dospi-
jeva preko sebe.
No to izbavljenje događa se samo iz samoga bytka, štoviše on i
nije ništa drugo nego ono užasavajuće i izbavljujuće.
Izbavljenje postoji u do-gođenju tubitka, doduše tako da se do-
gođenje izmiče u onome tako se krčećem tu (bez-temelju onoga
nepoduprtog i neštićenog). Izbavljenje i izmaknuće pripadaju byt-
ku kao dogođaju. Pritom se ne zbiva ništa unutar bića, bytak ostaje
neupadljiv, ali s bićem kao takvim može se zbiti da ono, dospjevši
392
269. Bytak
u krčevinu ne-običnoga, odbaci svoju običnost i mora se izložiti od-
luci o tome kako udovoljava bytku. Ali to ne znači kako se s njime
ujednačuje i podudara nego kako ono, biće, pohranjuje i gubi istinu
bivanja bytka te u tome dolazi do svoje vlastite biti koja se sasto-
ji u takvom pohranjivanju. A temeljni oblici tog pohranjivanja su
otvaranje neke cjeline svjetovanja (svijet) i zatvaranje sebe za svaki
nabačaj (zemlja). Tek ti temeljni oblici omogućavaju izviranje po-
hrane i sami su u prijeporu koji biva iz prisnosti dogođenja dogođaja.
Na svakoj je strani tog prijepora po jedno od onoga što metafizički
poznajemo kao ono osjetilno i neosjetilno.
No zašto upravo taj prijepor svijeta i zemlje? Zato što se u do-
gođaju događa tu-bitak i postaje čovjekovom ustojnošću, jer je iz
cjeline bića čovjek pozvan u stražarstvo bytka. Ali što je s tim pri-
jepornim, od kojega moramo bytkovnopovijesno misliti čovjeka i
njegovo “tijelo”, “dušu” i “duh”?
Bytak izbavljuje time što događa tu-bitak. Užasnuće tog izbav-
ljenja je neko ugađanje, čak iskonski nacrt samoga ugođajnoga. Te-
meljni ugođaj tjeskobe izdržava užasnuće, ukoliko to užasnuće u
iskonskom smislu ništi, od-bavljuje biće kao takvo, tj. to ništenje
nije neko nijekanje nego, kada bi se uopće moglo tumačiti iz zau-
zimanja stava, potvrđivanje bića kao takvog kao od-bavljenoga. Ali
ništenje je upravo sámo od-bavljenje, čime se bytak kao iz-bavljenje
prevlašćuje krčevini dogođenoga tu.
I opet ništenje bytka u iz-maknuću, bytak biva posve prožet oni-
me ništa. I tek kada smo se oslobodili pogrešnog tumačenja onoga
ništa iz bića, tek kada “metafiziku” određujemo iz ništenja onoga
ništa i od njega, umjesto da, obratno, iz metafizike i prvenstva bića
koje u njoj vrijedi umanjujemo ono “ništa” na puko “ne” određenosti
i posredovanja bića poput Hegela i svih metafizičara prije njega, tek
ćemo tada slutiti kakvu snagu ustojnosti čovjekov bitak dobiva iz
“užasnuća”, sada shvaćenog kao temeljni ugođaj “iz-kustva” bytka.
Metafizika nas je, a to ujedno znači i kršćanstvo, dovela u zabludu i
naviknula na to da u “užasnuću”, kojemu tjeskoba pripada kao ono
ništa bytku, naslućujemo samo pustoš i jezu umjesto da iskusujemo
ugađanje u istinu bytka i iz nje ustojno znamo njegovo bivanje.
U prvom početku, kada je φύσις zasjala u ἀλήθεια i kao ona,
temeljni ugođaj bilo je iz-čuđavanje. Drugi početak, početak mišlje-
393
 VIII. BYTAK
nja povijesti bytka, ugođen je i predodređen užasnućem. Ono otvara
tu-bitak za nuždu beznužnosti u čijoj se zaštiti skriva napuštenost
bića od bitka.
270. Bit bytka*
(bivanje)
Bivanje se zove način na koji bytak sâm jest, naime bytak. Ka-
zivanje bytka.
Bytak biva kao nuždina boga u stražarstvu tubitka.
Ta je bit do-gođaj kao dogođaj u čijem između prijepor svijeta
i zemlje te iz njega i oni sami tek izvojuju svoju bit (odakle i kako
prijepor?): bytak, izvojujuće do-gođenje za sučeljenje bogova i čo-
vjeka.
Bytak nije ništa “po sebi” i ništa “za” neki “subjekt”. Kao takvo
“po sebi” može se pojaviti samo bićevnost, u liku razvlaštene φύσις,
kao ἰδέα, καθ’ αὑτό, kao pred-očeno i kao predmet. Svi pokušaji koji
žele zatjecati “bitak” i njegove “odredbe” (kategorije) kao nešto pre-
dručno potpali su krajnjoj zarobljenosti u predmetnome.
Svako kazivanje o bytku (kazivanje bytka, usp. Bytak, 267. Bytak
(dogođaj), str. 473???f.) mora imenovati do-gođaj, ono između me-
đuvremenosti boga i tubitka, svijeta i zemlje, te uvijek međuznačno
presudno međutemelj kao bez-temelj podizati u ugađajuće djelo. To
kazivanje nikada nije jednoznačno u smislu naizgled pravocrtne jed-
noznačnosti običnog govora, ali jednako kao ni taj govor nije niti
samo mnogoznačno i višeznačno nego jedino ustojno imenuje ono
između dogođenja izvojevanja.
Ono između je jednostavno rasprsnuće koje bytak događa u biću
što je dotada bilo nedostupno svojoj vlastitoj biti i još se nije moglo
tako imenovati. Ali to rasprsnuće ne raspršuje, i krčevina nije puka
praznina.
To rasprskavajuće između sabire ono što postavlja u otvorenost
svoje prijeporne i uskraćujuće pripadnosti, prema bez-temelju iz
* usp. Bytak, 267. Bytak (dogođaj)
394
270. Bit bytka (bivanje)
kojega svako (bog, čovjek, svijet, zemlja) biva natrag u sámo sebe
i tako bytku ostavlja jedinu odlučenost do-gođenja. Bytak takvog
bivanja čak je i u toj biti jedincat. Jer on biva kao onaj udar koji se
možda već navijestio kao krajnja mogućnost odluke zapadne povije-
sti, mogućnost da sâm bytak takve biti izvire kao nuždina boga koji
treba čovjekovo stražarstvo. Sama ta mogućnost iskon je bytka. I
ono što se ovdje čini zaposjednuto imenom najopćenitijega i nadpo-
vijesnoga, po dosadašnjem mnijenju o bytku, posve je i prije svega
ono povijesno i jedincato naprosto.
Na što se u svoj toj nepoduprtosti takvog piitanja o istini bytka
oslanja pretpostavka da je udar bytka u našu povijest možda već
ubacio neki prvi potres? Opet samo na jedno: da je Hölderlin morao
postati onaj kazujući koji on jest.
Bytak je dogođenje izvojevanja koje svoje dogođeno (čovjekov
tu-bitak) i svoje uskraćeno (boga) iskonski sabire u bezdan svojega
između, u čijoj si krčevini svijet i zemlja izvojuju pripadnost svoje
biti vrijeme-prostoru djelovanja u kojemu do pohrane dolazi ono
istinito što u takvoj pohrani kao “biće” nalazi put do jednostavnosti
svoje biti u bytku (dogođaju).
Na taj način iskazivati bytak ne znači tvoriti neku pojmovnu
odredbu nego pripremati ugođaj skoka iz kojega se i u kojemu osva-
ja sam bytak kao nabačaj za znanje kojemu se njegova bit također
dodjeljuje tek iz te istine bytka.
Dogođenje i izvojevanje, utemeljenje povijesti i odluka, jedinca-
tost i jedinstvo, ono između u razrovanome, oni nikada ne imenuju
bit bytka kao svojstva nego svaki put u cijelom bivanju njegove biti.
Kazivati o jednom od njih ne znači samo općenito supomišljati i
druga nego ih sama dovoditi do znanja u nekoj povijesnoj jedno-
kratnosti moći njihova bivanja. Takvo znanje ne pruža spoznaje ni o
kakvim predmetima, a nije ni neko zazivanje i pozivanje moralnih
stanja i stavova nego je prosljeđivanje udara samog bytka koji kao
dogođaj utemeljuje vrijeme-prostor djelovanja onome istinitom.
Kada bi ovdje išta pomagale zorne usporedbe, onda bi se moglo
govoriti o vatri koja svoje vlastito ognjište prvo sagorijeva u gustu
čvrstoću jednog mjesta njezina plama, čija se buktinja diže i sažiže
se u svjetlost njegova svjetla i u tome omogućava da se zažari tama
395
 VIII. BYTAK
njegova žara, da bi kao vatra ognjišta čuvala sredinu onoga između
koje bogovima postaje neželjeno, ali nužno prebivalište, a čovjeku
pak ono slobodno očuvanja onoga što, zemljano-svjetski, pohranju-
jući ono istinito, u toj slobodi nastaje i propada kao biće. Samo ako
se ono što čovjek kao povijesni zatim zove biće slomi na bytku, koji
je bytak nuždina boga, svako se baca natrag u uteg dodijeljene mu
biti i tako postaje nešto izrazivo u jeziku i pripadno zamuknuću u
kojemu bytak izmiče svakom uračunavanju pod biće, a ipak svoju
bit rasipa u bezdano utemeljenje prisnosti bogova i svijeta, zemlje i
čovjeka.
Bytak, vatra ognjišta u sredini prebivališta bogova, koje je pre-
bivalište ujedno začuđenje čovjeka (ono između u kojemu on ostaje
jedan (taj) stranac, upravo ako postaje udomaćen spram bića).
Kako naći bytak? Moramo li, da bismo našli vatru, neku vatru
zapaliti, ili ne moramo li se radije pomiriti i prvo čuvati noć? Kako
bi se zaštitilo od lažnih dana svakodnevice, od kojih su najlažniji
oni koji misle da poznaju i posjeduju i noć ako je obasjaju i uklone
svojim posuđenim svjetlom.
271. Tu-bitak*
je ono u dogođaju dogođeno. I tek iz takve biti on ima svoje svoj-
stvo utemeljujućeg stražarstva koje uskraćivanju čuva ono tu.
Ali tu-bitak je do-gođen kao odreknuće. Odreknuće pušta da
uskraćivanje (tj. dogođenje) strši u ono otvoreno svoje odlučnosti.
To što odreknuće dopušta to stršanje bitno ga izdvaja iz svakog
puko niječućega i nijekanoga. Odreknuće je iskonsko stajanje: nepo-
duprto u neštićenome (ustojnost tu-bitka).
To stajanje odolijeva mogućnosti; ne nekoj proizvoljnoj i ne mo-
gućnosti općenito, nego njezinoj biti. A to je sâm dogođaj kao spo-
sobnost za ono najjedincatije do-gođenja koja se usteže do krajnosti.
Takvo ustezanje šalje na odreknuće najžešći vihor i daruje mu blizinu
bez-temelja te tako krš bytka. Naravno, to je odlika tu-bitka, da kroz
* usp. Utemeljenje
396
271. Tu-bitak
ono neštićeno i nepoduprto “stoji” do u bez-temelj i u tome nadma-
šuje bogove.
Nadmašivanje bogova je propadanje u utemeljiteljstvu istine byt-
ka.
Ali bytak sebi do-gađa tu-bitak za utemeljenje svoje istine, tj.
svoje krčevine, jer bi se bez tog krčećeg od-lučivanja samoga sebe u
nuždinu boga i u stražarstvo tu-bitka morao sažizati u vatri vlastitog
neoslobođenog žara.
Kako možemo znati da se to nije već često zbilo? Kada bismo
znali, tada ne bi bilo nužnosti da se bytak misli u jedincatosti svoje
biti.
Tu-bitak utemeljuje kao ustojnost bez-temelj u onom biću kao
koje čovjek jest, bez-temelj koji bytak u dogođenju izbacuje, a ipak
ga nosi. Ali bitak tog bića određuje samoga sebe tek iz tu-bitka, uko-
liko se iz njega čovjek preobražava u stražarstvo nuždine bogo-
va. Čovjek takve i tek buduće biti kao bivstvujući “nije” iskonski
ukoliko samo bytak jest. Ali tu-bitkovno određen čovjek ipak je i
odlikovan u odnosu na sve biće ukoliko se njegova bit utemeljuje na
nabačaju istine bytka, koje utemeljenje predaje čovjeka kao posred-
no dogođenog u odgovornost samom bytku. Čovjek je tako isključen
od bytka, a ipak upravo bačen u istinu bytka, tako da se isključenje
kao bitkovno za tubitak izdržava u odkrenuću. Čovjek se nalazi na
mostu u onome između, kao koje do-gođaj nuždu bogova dobacuje
čovjekovu stražarstvu time što ga predaje u odgovornost tu-bitku.
Takvo dobacujuće predavanje u odgovornost, iz kojega izvire ba-
čenost, donosi u tu-bitak odmaknuće u bytak koje nam se površno
pojavljuje kao nabačaj istine bytka i u na prvoj i još najviše metafi-
zici okrenutoj površinskoj razini kao razumijevanje bitka. No ovdje
nigdje ne ostaje mjesta za tumačenje čovjeka kao “subjekta”, bilo u
smislu subjekta kao jastva ili kao zajedništva. Ali odmaknuće nije ni
neki čovjekov bitak izvan sebe u obliku nekog odrješenja od sebe.
Naprotiv, ono utemeljuje bit samstvenosti koja kazuje: čovjek ima
svoju bit (stražarstvo bytka) za svoje vlasništvo ukoliko se utemelju-
je u tu-bitku. A imati bit za vlasništvo znači: morati ustojno provoditi
privlašćenje i gubitak onoga da je i kako je on onaj dogođeni (u
bytak odmaknuti). Biti zapravo, biti poseban vlasnik bîti, te ustojno
397
 VIII. BYTAK
izdržavati i ne izdržavati tu pravost, već prema bez-temeljnosti do-
gođenja, to tvori bit samstvenosti. Samstvenost se ne može pojmiti
niti polazeći od “subjekta” niti čak od onoga “ja” ili “osobnosti”
nego samo kao ustoj u stražarstvenoj pripadnosti bytku, a to pak
znači iz dobačaja nuždine bogova. Samstvenost je razvoj karaktera
biti kao vlasništva. To da čovjek ima svoju bit za vlasništvo kazuje:
ona se nalazi u stalnoj opasnosti gubitka. I to je odjek do-gođenja,
predavanje u odgovornost bytku.
U tu-bitku, spram kojega čovjek postaje ustojan prijelaznom pre-
obrazbom biti, uspijeva samo pohranjivanje bytka u nešto što se tek
time pojavljuje kao biće. Kada se u “Bitku i vremenu” kaže da tek
prolaskom kroz “egzistencijalnu analitiku” postaje odredivim bitak
bića koje nije ljudsko, tada to ne znači da je čovjek ono prvo i najpri-
je dano, po čijim mjerilima ostalo biće dobiva biljeg svojega bitka.
Takvo “tumačenje” pretpostavlja da se čovjek još uvijek na način
Descartesa i svih njegovih sljedbenika i golih protivnika (kojima
pripada i Nietzsche) misli kao subjekt. Ali kao najbliži cilj ipak važi
da se čovjek, jer se on prethodno poima iz pitanja bitka i samo tako,
više uopće ne određuje kao neki subjekt. No ako usprkos tome tu-
bitak dobiva prvenstvo, onda to znači: čovjek, tu-bitkovno pojmljen,
utemeljuje svoju bit i odredbu svoje biti kao vlasništva na nabačaju
bitka i zato se u svem odnošenju i svakoj suzdržanosti drži u područ-
ju krčevine bytka. A to područje uopće nije ljudsko, tj. ne može ga
određivati ni nositi animal rationale, a jednako tako ni subjektum. To
područje uopće nije neko biće nego pripada bivanju bytka. Tubitkov-
no pojmljen, čovjek je ono biće koje bivstvujući može izgubiti svoju
bit i time je uvijek najnesigurnije i najodvažnije izvjesno u samo se-
be, a to pak na temelju predavanja u odgovornost stražarstvu bytka.
Prvenstvo tu-bitka nije samo suprotnost svakoj vrsti počovječenja
čovjeka, ono utemeljuje i jednu posve drukčiju povijest čovjekove
biti, povijest koja se nikada ne može shvatiti polazeći od metafizike,
a stoga ni “antropologije”. Time se ne isključuje, već se uključuje
to da se čovjek sada procjenjuje još bitnijim za bytak, ali ujedno
nevažnijim iz “bića”.
Tu-bitak je utemeljenje bezdana bytka putem čovjeka kao onog
bića koje se predaje u odgovornost stražarstvu za istinu bytka. Na
398
272. Čovjek
temelju tu-bitka čovjek se preobražava prvo u onu bit kojoj odnos
spram bytka dodjeljuje ono odlučujuće, što odmah naznačuje da
govor o nekom odnosu spram bytka izražava ono što zapravo va-
lja misliti kao njegovu suprotnost. Jer odnos spram bytka uistinu
je bytak koji kao dogođaj dovodi čovjeka u odnos sa sobom. Zato
je taj “odnos”, koji se naznačuje naslovom “Čovjek i bytak” (usp.
Bytak, 272. Čovjek, 273. Povijest), okružen raznovrsnim pogrešnim
tumačenjima
272. Čovjek*
Tko je pojmio povijest čovjeka kao povijest biti čovjeka, za njega
pitanje tko čovjek jest može značiti samo nužnost da se čovjeka pita-
njima izvuče iz područja njegova dosadašnjeg metafizičkog boravka,
pitajući uputi u jednu drugu bit i time prevlada sámo to pitanje. To
piitanje neizbježno još stoji pod prividom “antropologije” i u opa-
snosti pogrešnog antropološkog tumačenja.
1. Na koje se vrhunce moramo popeti kako bismo dobili slobodan
pogled na čovjeka u nuždi njegove biti? Da je njegova bit njemu
vlasništvo, a to znači gubitak, i to iz bivanja bytka.
Zašto su takvi vrhunci nužni, i što oni znače?
2. Je li se čovjek svojeglavo izgubio u ono “samo” bivstvujuće
ili je zato bio odbačen od bytka ili ga je bytak jednostavno izvjesio i
prepustio nekoj sebičnosti?
(Ta pitanja kreću se u razlikovanju bitka i bića.)
3. Čovjek, misleća životinja, kao dani izvor strastî, nagonâ, cilje-
va i vrijednostî, opremljen nekim karakterom itd. To u svako doba
utvrdivo, što može biti sigurno u odobravanje svih, pogotovo ako su
se svi složili o tome da više ne pitaju i ne puste da bude ništa drugo
nego što svaki jest:
a) kao što čovjeka zatječemo.
b) da ga zatječemo.
4. Čovjek povratnik u odbačaju (bačenom nabačaju); moramo
razumjeti bitak ako...
* usp. Bytak, 276. Bytak i jezik, str. 499???f.; Überlegungen VIII
399
 VIII. BYTAK
5. Čovjek stražar istine bytka (utemeljenje tu-bitka).
6. Čovjek niti “subjekt” niti “objekt” “povijesti” nego samo onaj
koji je nanijela povijest (dogođaj) i povučen je u bytak, koji pripada
bytku. Doziv nuždine, predavanje u odgovornost u stražarstvo.
7. Čovjek kao tuđinac u provedenom odbačaju, koji se više ne
vraća iz bez-temelja i u toj tuđini zadržava daleko susjedstvo byt-
ku.
273. Povijest
Dosada čovjek još nikada nije bio povijestan. No nasuprot tome
je svakako “imao” i “ima” neku povijest. Ali to imanje-povijesti od-
mah izdaje na koju se vrstu “povijesti” ovdje jedino misli. Povijest
je posvuda određena polazeći od onoga “historijskog”, pa i ondje
gdje se misli kako se shvaća sama povijesna zbiljnost i omeđuje
se njezina bit; to se zbiva dijelom “ontološki“: povijesna zbiljnost
kao zbiljnost postajanja, a dijelom “spoznajnoteorijski“: povijest kao
utvrdiva prošlost. Oba tumačenja ovise o onome što omogućava “on-
tologiju” i “spoznajnu teoriju”, dakle o metafizici. Ovdje valja tražiti
i pretpostavke za historiju.
No ako čovjek treba biti povijestan i u svijest treba dospjeti bit
povijesti, onda pogotovo čovjekova bit mora postati upitnom, a bitak
dostojnim piitanja, prvi puta. Samo u biti samoga bytka, a to znači
ujedno u njegovu odnosu spram čovjeka koji je takvom odnosu do-
rastao, može biti utemeljena povijest.
Naravno, doseže li čovjek povijest i nadilazi li njezina bit biće,
može li se historija uništiti, to se ne može izračunati; to je stvar
samog bytka.
Već se prvom rasvjetljavanju tih pitanja ispriječava glavna pre-
preka da se teško možemo osloboditi historije, pogotovo budući da
više uopće ne možemo sagledati koliko historija, u raznovrsnim pri-
krivenim oblicima, vlada ljudskim bitkom. Nije slučajno što “novi
vijek” pravu vlast daje historiji. Ona se danas, na početku presudnog
razdoblja novoga vijeka, već prostire tako daleko da se shvaćanjem
povijesti koje je određeno historijom povijest potiskuje u nepovi-
jesnost i ondje se traži njezina bit. Krv i rasa postaju nositeljima
400
273. Povijest
povijesti. Predhistorija sada daje historiji valjan karakter. Način ka-
ko čovjek upravlja samim sobom i proračunava se, inscenira se i
uspoređuje, način kako si ono prošlo prilagođava kao pozadinu svoje
sadašnjosnosti, način kako tu sadašnjost isteže u jednu vječnost, sve
to pokazuje prevlast historije.
Ali što se pod historijom misli? Utvrđujuće objašnjavanje proš-
loga iz vidokruga proračunavajućih upravljanja sadašnjošću. Biće
se pritom pretpostavlja kao ono opravljivo, spravljivo i utvrdivo
(ἰδέα).
Utvrđivanje služi zadržavanju koje ne želi toliko spriječiti da ono
prošlo otklizi nego, naprotiv, želi ovjekovječiti ono sadašnje kao ono
što je dano. Ovjekovječenje je kao težnja uvijek posljedica vladavine
historije, ono je povijesti naizgled propisan bijeg od povijesti. O-
vjekovječenje je ne-oslobođenost-od-sebe (kao nekog danog) jedne
sadašnjosti koja je daleko od povijesti.
Historija je kao to utvrđivanje stalno uspoređivanje, pozivanje
na ono drugo u kojemu se zrcalimo kao oni koji su dospjeli dalje;
uspoređivanje koje misli udaljavajući se od sebe zato što sa samim
sobom ne može izaći na kraj.
Historija širi iluziju potpune ovladivosti svim zbiljskim, ukoliko
se kreće uzduž svega površnoga i bavi se samom površinom kao
jedinom dostatnom zbiljom. U historiji postavljena bezgraničnost
poznavanja svega u svim pogledima i svim sredstvima prikazivanja,
raspolaganje svim činjeničnim vodi do izoliranja od povijesti koje,
što odlučnije postajalo, ostaje to neprepoznatljivije onima koji su
izolirani.
Historija je u svojim predoblicima, svojem razvoju u znanost,
u činjenju znanosti plitkom i razumljivom do običnog računanja u
cijelosti posljedica metafizike. A to znači: povijesti bytka, bytka kao
povijesti, pri čemu pak bytak i povijest ostaju posve skriveni, štoviše
povlače se u skrivenost.
Bytak kao do-gođaj je povijest; odavde se mora određivati njezi-
na bit, neovisno o predodžbi postajanja i razvoja, neovisno o histo-
rijskom razmatranju i objašnjavanju. Zato se bit povijesti ne može
shvatiti ni ako se, umjesto da pođemo od historijskog (istražujućeg)
“subjekta”, okrenemo prema historijskom “objektu” i predmetu.
401
 VIII. BYTAK
Jer što bi trebao biti predmet historije? Je li “objektivna historija”
ne-dostižan cilj? Ona uopće nije mogući cilj. Tada nema ni neke
“subjektivne” historije. U biti historije leži to da se ona temelji na
odnosu subjekta i objekta; ona je objektivna zato što je subjektivna,
i ukoliko je ovo, ona mora biti i ono; zato neka “suprotnost” između
“subjektivne” i “objektivne” historije uopće nema smisla. Sva histo-
rija završava u antropološko-psihološkom biografizmu.
274. Biće i proračunavanje
Planirajuće proračunavanje čini biće sve pred-očivijim, dostu-
pnijim objašnjavanju u svakom mogućem pogledu, naime tako da
se same te proračunjivosti među sobom sjedinjavaju i postaju uobi-
čajenije te tako naizgled bezgranično proširuju biće; ali ipak samo
naizgled. Zapravo se sa sve većim rasponom istraživanja (historije
u najširem smislu) odvija premještanje onoga divovskog od onoga
podvrgnutog planiranju u sámo planiranje. I u onom trenutku kada
planiranje i proračunavanje postaju divovski, biće u cjelini počinje
se smanjivati. “Svijet” postaje sve manji, ne možda samo u kvan-
titativnom smislu nego u metafizičkom značenju, biće kao biće, tj.
kao ono predmetno naposljetku se toliko rastvara u ovladivost da na
njemu takoreći nestaje karakter bitka i dovršava se napuštenost bića
od bitka.
Metafizičko smanjivanje “svijeta” dovodi do išupljenja čovjeka.
Odnos spram bića kao takvog u njemu i njime gubi svaki cilj, odnos
kao stav čovjeka odnosi se samo još na samoga sebe i planskost svo-
je provedbe. Osjećanje osjećaja osjeća samo još osjećanje, sam osje-
ćaj postaje predmet uživanja. “Doživljavanje” doseže krajnost svoje
biti, doživljaji se doživljavaju. Izgubljenost u biće sebe doživljava
kao sposobnost da se “život” pretvori u proračunjiv vrtlog praznog
kruženja oko samoga sebe te da se uvjerava kako ta sposobnost znači
“blizinu životu”.
402
275. Biće
275. Biće
Pohranjivanje bytka (pohranjivanje u smislu dogođajne povije-
sti). Zašto? Kako bi bogovi u biću došli do istine, bili ugođeni so-
bom, a bytak izgarao, ne gaseći se. Ali opasnost.
Biće “u cjelini”? Ima li “cjelina” sada još neku nužnost? Ne ras-
pada li se ona kao posljednji ostatak “sistematskog” mišljenja?
Kako je staro u povijesti bitka ono ὄλον? Staro kao ἕν? (Prvi po-
jam kojim se φύσις sabire u postojanost pribivanja.)
“Biće”; zašto pod time prvo uvijek razumijemo ono upravo sada
i ovdje dano? (Odakle prvenstvo sadašnjosti?) Kada put k onome
pred-metnom više nije put k biću?
Kada “priroda”, zbrkana sljednica grčke φύσις, koja se vratila u
svoj početak, više ne seže do u biće, kao čiji prepravak i predodžba
današnjima još jedino i važi? Kao da “priroda” kao predmet prirodne
znanosti i kao izrabljivanje tehnike još igdje pogađa biće ili i samo
tako da se za njezinu nadopunu može poslužiti “filozofijom”, koja se
odavno udomaćila samo u predmetnosti tih predmeta (spoznajnoteo-
rijski, ontološki, tj. predodžbeno).
A što ako spas potražimo u Goetheovu viđenju prirode i tada i
“zemlju” i “život” učinimo teorijom?
Što ako počne rovanje po iracionalnome i sada pogotovo sve
ostane na dosadašnjemu, štoviše ono se sada potvrdi bez ikakvih
ograničenja? To još mora doći, jer bez toga novi vijek ne bi stigao
do svojega dovršenja.
Romantika još nije dovedena do kraja. Ona još jednom pokušava
s uznošenjem bića, ali to se uznošenje kao re-akcija na posvemašnje
objašnjavanje i proračunavanje samo još nastoji izgraditi na njemu
ili niknuti pokraj njega. Za to se uznošenje “poziva” historijska ob-
nova “kulture” i provodi se njezino ukorjenjivanje u narodu te se
nastoji priopćiti je svima.
To populariziranje “metafizike” vraća u život ono dosadašnje;
ono što se zapustilo ponovno se uzima u obzir i štiti se i donosi radi
uživanja i ushićenja. A u usporedbi spram naizgled zastarjeloga, čini
se da se podiže nešto novo. No ipak se sve kreće u neodlučnosti uko-
liko sámo biće ostaje nepitano s obzirom na bytak i usprkos svojem
403
 VIII. BYTAK
širenju i poživljavanju neupadljivo nestaje i za sobom ostavlja samo
ono predmetno kao svoj privid.
276. Bytak i jezik*
1. Jezik kao iskaz i kaza.
2. Kazivanje bytka.
3. Bytak i iskon jezika. Jezik odjek koji pripada dogođaju, u ko-
jemu se dogođaj kao izvojevanje prijepora daruje u prijepor sâm
(zemlja-svijet) (posljedica: trošenje i puka upotreba jezika).
4. Jezik i čovjek. Je li jezik dan s čovjekom ili s čovjekom jezik?
Ili jedno postaje i jest kroz ono drugo, a uopće ne dva različita? I
zašto? Zato što oboje jednako iskonski pripadaju bytku. Zašto je
čovjek “bitan” za odredbu biti jezika – čovjek kao? Stražar istine
bytka.
5. Animal rationale i pogrešno tumačenje jezika.
6. Jezik i logika.
7. Jezik i bićevnost i biće.
Unutar povijesti metafizike (i stoga u dosadašnjoj filozofiji uop-
će) odredba jezika izvedena je od grčkoga λόγος, pri čemu se λόγος
uzima kao iskaz, a iskaz kao povezivanje predodžaba. Jezik preu-
zima iskazivanje bića. Istodobno se jezik, opet kao λόγος, dodje-
ljuje čovjeku (ζῷον λόγον ἕχον). Osnovni odnosi jezika, iz kojih se
izvode njegova “bit” i “iskon”, idu prema biću kao takvom i prema
čovjeku.
Već prema tumačenju onoga animal rationale i već prema načinu
povezanosti ratia (riječi) s bićem i najbivstvujućijim (deus) proizlaze
preinake “filozofije jezika”. I ondje gdje se ta oznaka ne rabi izričito
jezik kao predručan predmet (oruđe – tvorevina i stvoriteljev dar koji
se može oblikovati) dospijeva u područje filozofskog razmatranja
uz druge predmete (umjetnost, priroda itd.). Ma koliko se izvjesno
moglo priznati da ta posebna tvorevina ipak opet prati sve predoča-
vanje i time se prostire preko cijelog područja bića kao jedan način
njegova izražavanja, toliko ipak razmatranje time ne prekoračuje
* usp. Bytak, 267. Bytak (dogođaj), str. 473???f.
404
276. Bytak i jezik
onu početnu odredbu jezika kojom on ostaje dovoljno neodređeno
postavljen u odnos spram bića i čovjeka. A jedva da se iz te poveza-
nosti s jezikom i polazeći od jezika pokušava iskonskije shvatiti bit
čovjeka i njegov odnos spram bića i obratno. Jer to bi već tražilo da
se jezik postavi takoreći nepovezan bilo s čime drugim. Ali u čemu
bi se on temeljio, budući da se danost jezika po sebi očito protivi
svakom iskustvu?
Sjetimo li se k tome da uopće nigdje ne postoji jezik kao takav
već da jezik može biti samo kao nepovijestan (“jezik” takozvanih
prirodnih naroda) i kao povijestan, opazimo li povrh toga kako ta-
mna za nas ostaje bit povijesti, usprkos razumljivosti historije, onda
se čini kako se svi pokušaji da se shvati “bit” jezika zapleću na po-
četku puta; i ma koliko sve historijsko sabiranje dosadašnjih nazora
o jeziku može biti poučno, ono ipak nikada ne može odvesti dalje
od utvrđenog metafizičkog kruga povezanosti jezika s čovjekom i
bićem. A baš je to ipak prvo zbiljsko pitanje: nije li se tada tuma-
čenjem jezika polazeći od pojma λόγος, povijesno na početku čak
nužnim, i tako zacrtanim uključivanjem u krug metafizičkih odnosa
mogućnost odredbe biti jezika ograničila na područje metafizičkog
osvještenja? No ako je sada spoznata bitna ograničenost same meta-
fizike i njezinog piitanja na pitanje o bićevnosti te ako uspije uvid da
se pri tom metafizičkom piitanju o biću u cjelini ipak još nije moglo
ispitati sve i upravo ne ono najbitnije, ono jest, naime sâm bytak i
njegova istina, onda se ovdje otvara jedan drugi pogled: bytak i ništa
manje nego njegovo najvlastitije bivanje mogli bi čak tvoriti onaj te-
melj jezika iz kojega on crpi sposobnost da tek sâm iz sebe određuje
ono u odnosu na što se metafizički objašnjava.
Prvo zbiljsko pitanje, s kojim ujedno pada sva filozofija jezika
kao takva (tj. kao metafizika jezika i posljedično kao psihologija je-
zika itd.), ono je o odnosu jezika spram bytka, pitanje koje naravno u
tom obliku još uopće ne pogađa ono što pita. Taj se odnos pak može
pojasniti na jednom putu koji ujedno ima u vidu i ono područje koje
je u dosadašnjem razmatranju o jeziku uvijek bilo vodeće.
Po ispravno razumljenoj i do danas valjanoj odredbi čovjeka kao
animal rationale, jezik je dan s čovjekom i to tako izvjesno da se i
obratno može reći da je čovjek dan tek s jezikom. Jezik i čovjek na-
405
 VIII. BYTAK
izmjence se određuju. Kako to postaje moguće? Jesu li oni u nekom
pogledu jedno te isto, i u kojem su to pogledu? Zbog svoje pripad-
nosti bytku. Što znači to: pripadati bytku? Čovjek kao neko biće pri-
pada bytku i tako je podređen najopćenitijoj odredbi da jest i da jest
tako i tako. Ali to čovjeka ne odlikuje kao čovjeka nego ga samo kao
biće izjednačava sa svim bićem. No čovjek može pripadati bytku (ne
samo među biće) ukoliko iz te pripadnosti i upravo iz nje crpi svoje
najiskonskije biće: čovjek razumije bytak (usp. “Bitak i vrijeme”);
on je namjesnik nabačaja bytka, stražarstvo istine bytka tvori čovje-
kovu bit pojmljenu iz bytka i “samo” iz njega. Čovjek pripada bytku
kao onaj koji je dogođen od samoga bytka radi utemeljenja njegove
istine. Tako prikladan, on je predan u odgovornost bytku, i takvo pre-
davanje u odgovornost upućuje očuvanje i utemeljenje te čovjekove
biti u ono što si čovjek tek sâm mora učiniti vlasništvom, u odnosu
na što on mora biti prav i neprav: u tu-bitak, što je sámo utemeljenje
istine, od bytka (dogođaja) izbačen i nošen bez-temelj.
No kako se jezik odnosi spram bytka? Ako s jezikom ne smijemo
računati kao nečim danim i time već postavljenim u biti, jer bit tek
treba “naći”, i ako je sâm bytak “bitniji” od jezika ukoliko se prihva-
ća kao dan (bivstvujući), onda se pitanje mora drukčije pitati.
Kako se bytak odnosi spram jezika? Ali to pitanje još se i tako
može pogrešno protumačiti, ukoliko se sada pojavljuje samo kao
puki preobrat prijašnjeg odnosa, a jezik opet važi kao nešto dano,
spram čega bytak stupa u odnos. Kako se bytak odnosi spram jezi-
ka – time se želi pitati: kako u bivanju bytka izvire bit jezika? No
ne anticipira li se time već jedan odgovor: upravo to da jezik izvire
iz bytka? Ali svako pravcato pitanje o biti, kao nabačaj određeno iz
onoga što je nabaciti, anticipira odgovor. Bit jezika ni ne može se
odrediti drukčije nego navođenjem njegova iskona. Zato se ne mogu
dati definicije biti jezika i ne može se proglasiti da na pitanje o njego-
vu iskonu nema odgovora. Naravno, pitanje o iskonu u sebi uključu-
je odredbu biti iskona i samoga izviranja. A izvirati znači: pripadati
bytku u smislu posljednje postavljenog pitanja: kako u bivanju bytka
biva jezik? No to da taj odnos jezika spram bytka općenito nije neka
proizvoljna tvrdnja, to je postalo razgovijetnim u uvodnom razma-
tranju. Jer zapravo onaj dvostruki metafizički odnos (koji samo nije
mišljen natrag u iskon) jezika spram bića kao takvog i spram čovjeka
406
276. Bytak i jezik
(kao animal rationale, ratio – nit vodilja tumačenja bića s obzirom na
bićevnost, tj. bitak) nije ništa drugo nego: jezik se posve, i to upravo
u onim pogledima po kojima ga određuje metafizika, odnosi spram
bitka. Ali budući da metafizika općenito jest ono što jest samo zbog
nelagode spram bytka, upravo taj odnos, pogotovo ispravno shva-
ćen, nikada ne može dospjeti u područje njezina piitanja.
Jezik izvire iz bytka i zato mu pripada. Tako opet sve počiva na
nabačaju i mišljenju bytka. Ali sada to moramo misliti tako da se
pritom ujedno sjećamo jezika. No kako da sada poimamo “jezik”
uopće, a da ne pretpostavljamo odredbu biti koju tek treba steći?
Po svemu naznačenom očito tako da jezik postaje iskusiv u svojem
odnosu spram bytka. No kako se to postiže? “Jezik” uopće je “naš”
jezik; “naš” ne samo kao materinji jezik nego i kao jezik naše povi-
jesti. A time nam se nameće ono posljednje upitno unutar osvještenja
“jezika” uopće.
Naša povijest – ne kao historijski poznat tijek naših usuda i posti-
gnuća nego mi sámi u trenutku našeg odnosa spram bytka. Po treći
put padamo u bezdan tog odnosa. A ovaj put ne znamo odgovor. Jer
svako osvještenje bytka i jezika samo je probijanje granica kako bi
se pogodio naš “položaj” u samom bytku te time naša povijest. Ali
premda želimo shvatiti naš jezik u njegovu odnosu spram bytka, to
je piitanje opterećeno onim što je uobičajeno za dosadašnju metafi-
zičku odredbu jezika, za koju se također ne može jednostavno reći da
je posve neistinita, pogotovo budući da ipak, premda zakriveno, ima
u vidu upravo jezik u njegovu odnosu spram bitka (spram bića kao
takvog i spram čovjeka koji biće predočava, misli). Uz svoj iskazni
karakter (iskaz shvaćen u najširem smislu, da jezik, ono kazano i ne-
kazano, na nešto (biće) smjera, predočava ga, predočavajući oblikuje
ili prikriva itd.), jezik je ujedno poznat kao čovjekov posjed i oruđe,
a ujedno i “djelo”. No ta povezanost jezika s čovjekom smatra se
tako prisnom da se čak i temeljne odredbe samog čovjeka (opet kao
animal rationale) biraju tako da bi se karakterizirao jezik. Tjelesno-
duševno-duhovna bit čovjeka ponovno se nalazi u jeziku: tijelo je-
zika (riječi), duša jezika (ugođaj i osjećajni ton i slično) i duh jezika
(ono mišljeno-predočavano) uobičajene su odredbe svake filozofije
jezika. To tumačenje jezika, koje bi se moglo nazvati antropološkim,
ima svoj vrhunac u tome da u samom jeziku vidi simbol čovjekove
407
 VIII. BYTAK
biti. Ako se ovdje stavi u pozadinu upitnost ideje simbola (koja je
pravi izdanak nelagode spram bytka što vlada u metafizici), onda
bi se u skladu s tim čovjek morao pojmiti kao ono biće koje ima
svoju bit u svojem vlastitom simbolu odnosno u posjedu tog sim-
bola (λόγον έχον). Ostaje otvorenim koliko u bitkovnopovijesnom
mišljenju to metafizički do kraja mišljeno simbolističko tumačenje
jezika može nadići sámo sebe tako da pritom izraste nešto plodno.
Neosporno je da se onim što u jeziku daje podlogu za njegovo shva-
ćanje kao simbola čovjeka pogodilo nešto što je jeziku ipak nekako
svojstveno: zvuk riječi, njezin ugođaj i značenje, no pri čemu ipak
opet mislimo u vidokrugu onih pogleda na ono osjetilno, neosjetilno
i nadosjetilno koji potječu iz metafizike, pa i onda ako pod “riječi”
ne mislimo na pojedinačne riječi nego na kazivanje i prešućivanje
kazanoga i nekazanoga te na to sámo. Zvuk riječi može se svesti
na anatomsko-fiziološki ustroj čovjekova tijela i iz njega objasniti
(fonetika – akustika). Slično tome, ugođaj riječi i njezina melodija
te osjećajna naglašenost kazivanja predmet su psihološkog objašnja-
vanja, a značenje riječi stvar je logičko-poetsko-retoričke raščlambe.
Očita je ovisnost tog objašnjavanja i raščlambe jezika o načinu kako
se shvaća čovjek.
No ako sada s prevladavanjem metafizike pada i antropologija,
ako se bit čovjeka određuje polazeći od bytka, onda ono antropološ-
ko objašnjenje jezika više ne može ostati mjerodavno; ono je izgu-
bilo svoj temelj. No ipak – štoviše tek sada u punoj moći – ostaje
ono što se na jeziku prepoznalo kao njegovo tijelo, njegova duša,
njegov duh. Što je to? Ne možemo li sada jednostavno, odgovarajuće
bitkovnopovijesno misleći, postupati tako da bit jezika tumačimo iz
čovjekove bitkovnopovijesne odredbe? Ne; jer time još uvijek osta-
jemo uhvaćeni u simbol; a prije svega se time ne bi ozbiljno shvatila
zadaća da se iz bivanja samog bytka shvati iskon jezika.
277. “Metafizika” i iskon umjetničkog djela
Pitanje o iskonu umjetničkog djela ne smjera nekom bezvremeno
valjanom utvrđivanju biti umjetničkog djela, koje bi ujedno moglo
služiti kao nit vodilja za historijsko retrospektivno objašnjavanje po-
vijesti umjetnosti. To je pitanje najuže povezano sa zadaćom prevla-
408
277. “Metafizika” i iskon umjetničkog djela
davanja estetike, a to ujedno znači i određenog shvaćanja bića kao
predmetno predočivoga. Prevladavanje estetike proizlazi pak kao
nužno iz povijesnog suočavanja s metafizikom kao takvom. Ona sadr-
ži temeljni zapadni stav spram bića te time i temelj za dosadašnju bit
zapadne umjetnosti i njezinih djela. Prevladavanje metafizike znači
oslobađanje prvenstva pitanja o istini bitka pred svakim “idealnim”,
“kauzalnim” i “transcendentalnim” i “dijalektičkim” objašnjenjem
bića. Ali prevladavanje metafizike nije odbijanje dosadašnje filozo-
fije nego uskok u njezin prvi početak, a da se on ne želi obnoviti, što
ostaje historijski nezbiljsko i povijesno nemoguće. Usprkos tome,
osvještenje prvog početka (iz prinude na pripremu drugog početka)
vodi davanju odlikovanog značenja početnom (grčkom) mišljenju,
što pogoduje nesporazumu da se tim povratkom teži nekoj vrsti “kla-
sicizma” u filozofiji. Zapravo se pak “ponavljajućim”, tj. iskonskije
određenim piitanjem otvara osamljena daljina prvog početka za sve
što mu povijesno slijedi. Drugi početak spram prvoga posve stoji
u doduše nužnom i unutarnjem, ali skrivenom odnosu, koji ujedno
uključuje njihovu potpunu odvojenost u skladu s njihovim iskon-
skim karakterom. Zbog toga upravo ondje gdje pripremno mišljenje
najviše dolazi u okružje iskona drugog početka nastaje privid kako
se samo obnavlja prvi početak i kako je onaj drugi tek njegovo hi-
storijski ispravljeno tumačenje.
Ono što općenito važi za “metafiziku”, to se odnosi i na osvješte-
nje “iskona umjetničkog djela” koje priprema jednu povijesno pri-
jelaznu odluku. I ovdje je radi zornog prikaza najbolje izabrati rano
doba prvog početka, ali ujedno valja znati da se ono bivajuće grčke
umjetnosti nikada ne može i ne želi pogoditi onime što moramo ra-
zviti kao bitno znanje o umjetnosti uopće.
No posvuda se radi o tome da se povijesno misli, a to znači bude,
umjesto da se historijski računa. Pitanje “klasicizma” i prevladavanje
pogrešnog “klasicističkog” tumačenja i omalovažavanje “klasično-
ga”, a jednako tako i označavanje neke povijesti kao “klasične” nije
pitanje stava spram umjetnosti nego odluka za ili protiv povijesti.
Doba koja kroz historizam poznaju mnogo toga, a uskoro i sve,
neće pojmiti da jedan trenutak neke povijesti lišene umjetničkog
umijeća može biti povjesniji i stvaralačkiji od vremenâ u kojima se
proteže neki umjetnički pogon. Lišenost umjetničkog umijeća ovdje
409
 VIII. BYTAK
ne proizlazi iz nemoći i propadanja nego iz snage znanja o bitnim
odlukama kroz koje mora proći ono što se dosada, prilično rijetko,
zbivalo kao umjetnost. U vidokrugu tog znanja umjetnost je izgubila
odnos spram kulture; ona se ovdje očituje samo kao dogođaj bytka.
Lišenost umjetničkog umijeća temelji se na znanju da upotreba sa-
vršenih sposobnosti iz najpotpunijeg ovladavanja pravilima čak ni
po najvišim mjerilima i uzorima nikada ne može biti “umjetnost”;
da plansko proizvođenje onoga što odgovara dosadašnjim “umjet-
ničkim djelima” i njihovim “svrhama” može dovesti do opsežnih
rezultata, a da se nikada iz neke nužde ne nametne neka iskonska
nužnost biti umjetnosti da dovodi do odluke istinu bytka; da se neki
pogon s “umjetnošću” kao pogonskim sredstvom već postavio izvan
biti umjetnosti i zato ostaje upravo preslijep i preslab da bi iskusio
lišenost umjetničkog umijeća u njezinoj moći da priprema povijest, a
koja je dodijeljena bytku, ili da bi joj samo i dopustio da “važi”. Ta se
lišenost temelji na znanju da potvrda i odobravanje onih koji uživaju
i doživljavaju “umjetnost” ne mogu baš ništa odlučiti o tome potječe
li predmet užitka uopće iz okružja biti umjetnosti ili je samo prividna
tvorba historijske spretnosti, nošena vladajućim svrhama.
No znanje po kojemu lišenost umjetničkog umijeća povijesno već
jest, a da nije javno poznata i ne priznaje se njezino postojanje unutar
jedne sve veće “umjetničke djelatnosti”, sámo to znanje pripada u
biti jednom iskonskom dogođenju koje zovemo tu-bitak i iz čije se
ustojnosti priprema uništenje prvenstva bića i time ono ne-obično i
ne-prirodno jednog drugog iskona “umjetnosti“: početak jedne za-
krivene povijesti zamuknuća jednog bezdanog sučeljenja bogova i
čovjeka.
278. Iskon umjetničkog djela
I. Schinkelova rečenica: “Uz naum grčkog naroda da kasnijem
svijetu posvuda ostavlja spomene svojega postojanja i djelovanja
nastala je mnogostrana umjetnička djelatnost...”*
* K. F. Schinkel, Aus Schinkels Nachlass. Reisetagebücher, Briefe und Apho-
rismen. Mitgeteilt von A. v. Wolzogen, pretisak izd. 1862. Mittenwald 1981, Bd.
III, str. 368.
410
278. Iskon umjetničkog djela
1. Uz naum: “tom prigodom” ili “iz” nauma?
2. Je li težište samo na objašnjenju nastanka mnogostranosti
umjetnosti ili nje same?
3. Umjetnička djelatnost: “umjetnost” i djelovanje u njoj ili dati
da kao nužna tek izvire sama bit umjetnosti?
Djelovanje u njoj, različiti “razlozi”, različiti smjerovi i slojevi
utemeljenja “nastajanja“:
a) temelj biti (iskon biti iz bivanja bytka) usp. dolje VI.
b) povod, nalozi, oponašanje.
c) poticaji i porivi (potrebe i nagoni).
d) uvjeti (sposobnosti, vještine).
e) ἀγών, sebe-nadmašivanje, ali i to ne kao rekord nego δόξα.
f) metafizički temelj toga ἀγών.
4. “Kasniji svijet”, neodređeno:
a) novovjekovno historijski mišljeno, Zapad, historijska tvorevi-
na, “ovjekovječenje”.
b) grčki, za vlastiti narod, a to tada ne znači “vječnost”, ne da
upravo oni kasniji (bilo koji ili čak Zapad) historijski imaju neko
pamćenje o tome, “spomen”, nego same Grke drže uz sebe kao po-
sjed; ostati pribivajući u njihovu pribivanju (δόξα), također ne “na-
cionalno” nego metafizički.
II. δόξα i ἰδέα, grčki smisao slave i slavljenja: istupiti u pojavu, tj.
supripadati pravom biću i suodređivati ga (κλέος) i time biti dodije-
ljen bogovima. δόξα: sadašnjosnost u pribivanju vlastitog bića koje
se razvija i pripadnost njemu.
Ali:
III. Visoko grčko doba (Pindar i raniji) i Platon, odzvanjanje,
“slava” već glasovitost.
I prije svega:
IV. I u najvišem dobu samo trenuci, jedincatost, ne stanje i pra-
vilo, ne ideal.
V. Novovjekovno shvaćanje isticanja djelatnosti, zaslužnost za
djelo, “genij”, i odgovarajuće tome “djelo” kao zasluga. Naposljetku
umjetnost uopće kao sredstvo kulturalne politike.
VI. Pitanje iskona: sâm iskon uvijek povijestan u tom smislu da
je sama bit povijesno dogođajna.
411
 VIII. BYTAK
Ono ἀεί Grka ne historijski mišljeno trajanje beskrajnog trajanja
koje napreduje nego postojanost pribivanja neiscrpne biti.
Grci su bili nehistorijski, ἱστορεῖν se odnosilo na ono sadašnje-
dano, a ne na ono prošlo kao takvo.
No Grci su bili povijesni, tako iskonski da je sama povijest nji-
ma još ostajalo skrivena, tj. nije postajala temeljem biti oblikovanja
njihova “tubitka”.
Ono ἀεί ne pribivanje onoga što dalje traje nego u sadašnjost sa-
biruće pojednostavljenje uvijek onoga bitnoga (ἕν kao ὄν).
279. No što je s bogovima?*
Ne iz “religije”; ne kao nešto dano; ne kao čovjekova pripomoć
u nuždi, nego iz bytka, nego kao njegova odluka, ubuduće u jedin-
catosti posljednjega.
Zašto se mora odvažiti na tu odluku? Zato što se time nužnost
bytka podiže u najvišu upitnost, a čovjekova se sloboda, da može
ispunjenje svoje biti položiti u najveću dubinu, odguruje u bez-te-
meljnost, zato što se tako bitak dovodi u istinu najjednostavnije pri-
snosti svojega do-gođenja. I što tada “jest”? Tek tada je ovo pitanje
nemoguće, tada je, za jedan trenutak, do-gođaj dogođaj. Taj je tre-
nutak vrijeme bitka.
No bytak je nužd-ina boga u kojoj on sebe tek nalazi. Ali zašto
bog? Odakle nužd-ina? Zato što je bezdan skriven? Zato što je neko
nad-mašivanje, zato ono nad-mašeni kao ipak viši. Odakle nad-ma-
šivanje, bez-temelj, temelj, bitak? U čemu se sastoji božanstvo bogo-
va? Zašto bytak? Zato što bogovi? Zašto bogovi? Zato što bytak?
Do-gođaj i mogućnost onoga zašto! Može li se ono zašto još uči-
niti nekim sudištem pred koje se treba dovesti bytak?
No zašto istina bytka? Ona pripada njegovoj biti!
Zašto biće? Zato što ga neko najviše biće uzrokuje, proizvodi?
Ali bez obzira na neprimjerenost tog proizvođenja, pogotovo naj-
više biće, summum ens, pripada biću. Kako se odatle može odgovo-
riti na ono zašto? Zašto biće? Zašto? Zbog čega? Ukoliko? Razlozi!
* usp. Posljednji bog
412
281. Jezik (njegov iskon)
Razlog i iskon onoga zašto. Svaki put idući iznad bića. Kamo? Zato
što bitak biva. Zašto bytak? Iz njega samoga. Ali što je on sâm?
Dokučivanje bytka, njegova temelja, je ono između bytka kao bez-
temelj. Bezdano znanje kao tu-bitak. Tu-bitak kao do-gođen. Bez
temelja; bezdano.
280. Prijelazno pitanje
Prijelazno pitanje (zašto je uopće biće a ne radije ništa? usp. LJ.S
1935*) pita o biću, i tako se prvo isključivo valja razviti kako bi izne-
nada dovelo pred jedan bitan korak – lebdenje bytka.
Kako već metafizičko piitanje ovog pitanja, budući da je dovede-
no do krajnosti (razlika spram srednjeg vijeka i Leibniza, Schellin-
ga), postavlja u “prostor” bytka, tako zalet za skok u bytak.
Metafizički oblik pitanja: najviši uzrok, ens entium! Nema odgo-
vora jer se ne pita.
A ono ništa? Njegovo postojanje? A ono zašto? Njegov temelj? A
sámo pitanje? Kao mišljenje bytka.
281. Jezik
(njegov iskon)
Kada bogovi zovu zemlju i u zovu odzvanja jedan svijet i zov
tako nazvučuje kao čovjekov tu-bitak, tada je jezik kao povijesna
riječ, riječ koja utemeljuje povijest.
Jezik i dogođaj. Zazvuči zemlja, odjekuje svijet. Prijepor, iskon-
sko sklanjanje krševitosti, jer najprisniji rascjep. Otvoreno mjesto.
Jezik, bilo da se govori ili šuti, prvo i najdalje počovječenje bića.
Tako se čini. Ali upravo je to najiskonskije raščovječenje čovjeka
kao danog živog bića i “subjekta” i svega dosadašnjega. I time ute-
meljenje tu-bitka i mogućnosti raščovječenja bića.
Jezik se temelji u muku. Muk je najskrivenije pridržavanje mjere.
On se pridržava mjere time što tek postavlja mjerila. I tako je jezik
* predavanje u ljetnom semestru 1935. “Einführung in die Metaphysik” (Ge-
samtausgabe Band 40)
413
 VIII. BYTAK

postavljanje mjere u najdubljoj nutrini i u najdaljemu, postavljanje

mjere kao uzbivanje ustroja i njegova udesa (dogođaj). I ukoliko je
jezik temelj tu-bitka, u ovome se nalazi mjera i to kao temelj prije-
pora svijeta i zemlje.

POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA

U jubilarnoj godini 100. obljetnice rođenja Martina Heideggera

prvi se puta, više od pedeset godina poslije njihova nastanka, objav-
ljuju “Prilozi filozofiji (Iz dogođaja)”, još jedno od njegovih glavnih
djela. Tim izdanjem počinje objavljivanje svezaka III. odjeljka Ge-
samtausgabe.
Nakon prvog, fundamentalnoontološkog postavljanja pitanja bit-
ka u “Bitku i vremenu”, “Prilozi filozofiji” su prvi obuhvatan po-
kušaj jednoga drugog, bytkovnopovijesnog te ujedno “iskonskijeg”
postavljanja i razrade istog pitanja u kojemu se pita o smislu kao
istini i biti, tj. bivanju bytka, te se to bivanje misli kao dogođaj.
Stoga uz “javni naslov” “Prilozi filozofiji” pripada “odgovarajući
naslov” “Iz dogođaja”. Iako mišljenje koje se ovdje provodi sebe
razumije kao “nabačaj bivanja bytka kao dogođaj”, ono “još ne može
sklopiti slobodnu fugu istine bytka iz njega samoga”. Mišljenje je
još tek na putu prema takvom sklapanju. No u “Prilozima filozofiji”
bytkovnopovijesna razrada pitanja bitka ipak prvi puta dospijeva u
sklop “nacrta” raščlanjenog na šest dijelova. Za taj se “nacrt” kaže
da je “uzet od samog još nesavladanog tlocrta povijesnosti prijela-
za”, “prijelaza iz metafizike u mišljenje povijesti bytka”. Unutar tog
“nacrta” bytkovnopovijesno piitanje počinje u “‘nazvuku’ bytka u
nuždi napuštenosti od bytka” i provodi se “u međusobnoj ‘doigri’
prvog i drugog početka”, kao misleći “‘skok’ u bytak”, kao misleće
“‘utemeljivanje’ njegove istine” i kao misleća “priprema ‘budućih’
‘posljednjeg boga’”. Tom “nacrtu” prethodi “predpogled”, koji se
baca naprijed na cjelinu “nacrta”, te “Prilozi filozofiji” na kraju prate
“nacrt” kao retrospektivni “pokušaj da se sve još jednom shvati”,

414 415
 POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA
“Bytak”. Mišljenje bivanja bytka kao dogođaja misli “bogatstvo
obostranog odnosa bytka spram njemu dogođenog tu-bitka” i time
misli čovjekovu bit, tu-bitak, iz obrata koji sâm pripada u bit bytka
kao dogođaj.
Na samom početku “Priloga filozofiji” nalazi se objašnjenje mota
cijele Gesamtausgabe “Putovi – ne djela”. Oni nisu neko “‘djelo’
dosadašnjeg stila” jer je mišljenje povijesti bytka “hod misli kojim
se prolazi kroz dosada općenito skriveno područje bivanja bytka i
ono se tek tako krči i doseže u njegovu najvlastitijem karakteru do-
gođaja”.
Na istaknuto mjesto “Priloga filozofiji” na Heideggerovu misa-
onom putu upozorava on sâm u jednoj rubnoj bilješci uz “Pismo o
humanizmu”. U njoj piše kako ono što kazuje u ovom tekstu “nije
mišljeno tek u doba pisanja”, dakle 1946., nego počiva “na hodu pu-
tem koji je počeo 1936., u ‘trenutku’ jednog pokušaja da jednostavno
kaže istinu bitka” (Wegmarken. Gesamtausgabe Band 9, str. 313).
Put koji je počeo 1936. onaj je put koji počinje rukopisnim zapisom
“Priloga filozofiji”, što je bilo 1936. godine. U jednoj daljnjoj rubnoj
bilješci uz “Pismo o humanizmu” stoji, kao nadopuna prvoj bilješci,
da je “‘dogođaj’ od 1936. glavna riječ mojega mišljenja” (n. n. mj.,
str. 316), tj. od početka razrade “Priloga filozofiji”.
Razlog što ovaj veliki manuskript, koji je otvorio nove putove,
nije bio objavljen možda već na početku Gesamtausgabe nego tek
četrnaest godina poslije nalazi se u Heideggerovoj uputi za izdavanje
njegovih sabranih djela koja je njemu bilo osobito važna. Po njoj je
objavljivanje spisa predviđenih za III. i IV. odjeljak smjelo početi tek
pošto budu objavljena predavanja II. odjeljka. Tu je odluku objasnio
napomenom da je poznavanje i temeljit studij tekstova predavanjâ
nužna pretpostavka za razumijevanje neobjavljenih spisa, posebno
onih iz tridesetih godina i prve polovice četrdesetih. Toj se uputi
udovoljilo tako što se u prošlih četrnaest godina od početka objav-
ljivanja Gesamtausgabe u studenom 1975. do danas objavila većina
svezaka s predavanjima ili će se još objaviti tijekom jubilarne godi-
ne, dakle ostalo je samo nekoliko predavanja koja u ovom trenutku
doduše još nisu izašla ali su već na uredničkoj obradi i u bliskoj će
budućnosti biti objavljena.
416
POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA
Među predavanjima tridesetih godiona, čiji je studij pretpostavka
za nužno razumijevanje “Priloga filozofiji”, ističu se prvenstveno
“Grundfragen der Philosophie. Ausgewählte ‘Probleme’ der ‘Lo-
gik’” (“Temeljna pitanja filozofije. Izabrani ‘problemi’ ‘logike’”) iz
zimskog semestra 1937/38. Jer time što Heidegger u tom predavanju
razvija pitanje istine kao predpitanje za temeljno pitanje o bytku on
u stilu predavanja, dakle uzimajući u obzir nastavne zahtjeve, iznosi
jednu bitnu misaonu crtu iz “Priloga filozofiji”. Zato je studij tog
predavanja, objavljenog 1984. godine kao svezak 45, najvažnija – jer
neposredna – priprema za razumijevanje “Priloga filozofiji”. Uspo-
redba s “Prilozima filozofiji”, osobito teksta “Iz prvog nabačaja”,
objavljenog u dodatku sveska 45, i prethodne potpune raščlambe
pitanja istine koje se treba razviti, pokazuje kako su ti tekstovi proi-
zašli iz upravo razrađivanih “Priloga filozofiji”.
*
Rukopis “Priloga filozofiji”, koji je sastavljen od ukupno osam
dijelova i broji 933 stranice formata A5, a samo u rijetkim iznim-
kama manjeg, raščlanjen je na 281 stavak različite dužine od kojih
svaki nosi vlastiti naslov. Na prvoj se stranici svakog stavka lijevo
dolje nalazi njegov redni broj, na svakoj je stranici stavka sastavlje-
nog od više stranica desno gore paginacija unutar stavka, a na svakoj
stranici rukopisa lijevo gore paginacija unutar cjeline rukopisa.
U redoslijedu osam dijelova rukopisa, te odgovarajuće tome u
numeriranju stavaka tih dijelova rednim brojem, nakon “Predpogle-
da” kao drugi dio slijedi “Bytak”. No na kraju strojnog prijepisa
“Kazala sadržaja” nalazi se Heideggerova bilješka od 8. 5. 1939.:
“‘Bytak’ kao stavak II [dio II] nije na pravom mjestu; kao pokušaj
da se još jednom shvati cjelina, on ne pripada na to mjesto”. Slijedeći
tu bilješku, izdavač je stoga dio “Bytak” postavio na kraj, dakle po-
slije posljednjeg dijela “nacrta”. Da se dio manuskripta “Bytak” nije
možda posve pogrešno uvrstio u “Priloge filozofiji”, to nedvoznačno
slijedi iz Heideggerove rukopisne napomene na naslovnoj stranici za
taj dio manuskripta: “u ‘Priloge filozofiji (Iz dogođaja)’”. Premješta-
njem tog dijela manuskripta, zbog čega on sada više ne predstavlja
417
 POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA
drugi, nego osmi dio, mijenjaju se i redni brojevi od 50. stavka. Jer
“Predpogled” broji 49 stavaka; kako u rukopisu tako i u strojnom
prijepisu, 50. stavkom počinje “Bytak”, dok sada, poslije tog pre-
mještaja, 50. stavkom započinje prvi dio “nacrta”, “Nazvuk”.
Rukopisna naslovna stranica cijelog manuskripta nosi naslov
“Prilozi filozofiji (Iz dogođaja)”. Prema tome, naslovu tog manu-
skripta ne pripada samo “javni” nego i “odgovarajući” naslov, no
koji je Heidegger kao takav stavio u okrugle zagrade. Kao vrijeme
nastanka manuskripta naslovna stranica navodi godine 1936/37. To
se datiranje odnosi na “Predpogled” i na šest dijelova “nacrta”. Dio
manuskripta “Bytak” napisan je tek 1938. godine, tako da kao doba
nastanka cijelog manuskripta “Priloga filozofiji” proizlaze godine
1936-38.
Strojni prijepis, s kojim je po nalogu Martina Heideggera njegov
brat Fritz Heidegger počeo odmah po dovršetku rukopisa, završio
je najkasnije u svibnju 1939. Paginacija unutar cjeline rukopisa na
stranicama prijepisa smještena je gore desno. Budući da jedna stro-
jopisna stranica često sadrži više nego samo tekst jedne rukopisne
stranice, na njoj se gore desno u takvim slučajevima nalaze dvije ili
čak tri paginacije iz rukopisa. Redni brojevi iz rukopisa u prijepisu
se nalaze na prvoj stranici svakog stavka lijevo gore. Potpuni prijepis
rukopisa još je bez vlastite paginacije unutar cjeline. Umjesto toga,
dijelovi I. do V. i dio VIII. imaju svaki svoju vlastitu paginaciju,
koja počinje ispočetka, a VI. (Budući) i VII. dio (Posljednji bog)
zajedničku paginaciju gore u sredini strojopisne stranice. Rimske
brojke na početku osam dijelova ne nalaze se doduše u rukopisu, ali
zato stoje u prijepisu Fritza Heideggera te u kazalu sadržaja koje je
on sastavio.
Gornja polovica rukopisnog lista 656a, koji Fritz Heidegger na-
ziva “cedulja”, već je u vrijeme kada je radio na strojnom prijepisu
bila ukoso otrgnuta, zbog čega je izgubljen komad teksta prije riječi
“i” na str. 260???, označene znakom [*].
Heideggerova rukopisna napomena od 3. lipnja 1939. kaže da je
strojni prijepis “uspoređen s izvornim zapisom”. To su uspoređiva-
nje braća zajednički provela, tako da je Fritz Heidegger čitao svoj
prijepis, a Martin Heidegger njegove riječi uspoređivao sa svojim
rukopisom.
418
POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA
*
Za tisak je izdavač još jednom riječ po riječ usporedio strojni pri-
jepis s 933 rukopisne stranice. Ta usporedba još je jednom potvrdila
veliku brižnost s kojom je Fritz Heidegger uvijek prepisivao rukopi-
se svojega brata. Izdavač je morao dopuniti i ispraviti nekoliko ispu-
štenih mjesta i omaški u čitanju, kakve se pri prepisivanju rukopisâ
ne mogu izbjeći, a nije ih uočio ni Martin Heidegger kad je uspore-
đivao prijepis i izvorni zapis. U 14 slučajeva također su ispravljene
i očite omaške u pisanju. Osebujnosti u načinu pisanja uglavnom su
zadržane. Neizmijenjen je ostao različit način pisanja ‘Sein’ (bitak) i
‘Seyn’ (bytak), pa i ondje gdje stoji ‘bitak’, a po samoj se stvari misli
na ‘bytak’; i Heidegger se u pisanju vjerojatno nije uvijek dosljedno
držao tog razlikovanja. Mnogobrojne kratice, kojima se služio pri
navođenju vlastitih spisa i manuskripata, a osobito za temeljne riječi
njegova mišljenja, te koje je i Fritz Heidegger uglavnom zadržao u
svojem prijepisu, izdavač je za tisak morao pretvoriti u pune izraze.
Manji dodaci unijeti u prijepis Fritza Heideggera rukom Martina He-
ideggera preuzeti su u tiskarski predložak.
Budući da su u strojnom prijepisu ostali nepromijenjeni inter-
punkcijski znakovi, koji su u rukopisu često bili nepotpuni, izdavač
ih je za tisak u skladu s uputama dopunio i u cjelini provjerio. Pod-
crtavanja u rukopisu Fritz Heidegger je u svojem prijepisu u većini
slučajeva istaknuo spacioniranjem, no koji put i podcrtavanjem. To
posljednje vjerojatno su bile kasnije ispravke isticanja koja se pri
prijepisu nisu pravodobno uočila. Budući da je Martin Heidegger za
sveske Gesamtausgabe kao jedini način isticanja utvrdio kurzivira-
nje, za tisak se sve što je u prijepisu bilo spacionirano ili podcrtano
moralo jedinstveno označiti kurzivom. U tisku sada preuzeta podjela
svakog stavka na odlomke odgovara podjeli na odlomke u rukopi-
su.
Redni brojevi stavaka koji se, kako smo već opisali, u rukopisu
nalaze uvijek na prvoj stranici svakog stavka lijevo dolje, za tisak
su postavljeni ispred naslova stavaka. U prijepisu Fritza Heideggera
oni se nalaze na stranici lijevo gore, a samo u kazalu sadržaja ispred
naslovâ stavaka. No budući da se mnogi naslovi više puta točno po-
419
 POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA
navljaju, redni su se brojevi morali dodati naslovima kako bi se mo-
gli jasno razlikovati različiti stavci koji imaju iste naslove, tako da
se izbjegnu brkanja.
Sve bilješke označene zvjezdicom sadrže upućivanja iz samog
Heideggerova rukopisa, i to ili na stavke unutar “Priloga filozofiji”
ili na druge vlastite spise i manuskripte. U rukopisu su ta upućivanja
svrstana ili uz neki naslov ili se nalaze u tekstu. Izdavač je za tisak
upotpunio sve skraćene navode u tim upućivanjima koje je Fritz He-
idegger u svojem prijepisu ostavio neizmijenjenima. Tu pripadaju
nadopuna naslovâ dijelova manuskripta članovima, upotpunjenje
naslovâ stavaka i dodavanje rednih brojeva. Redni broj nije se pri-
dodao samo ako se naslov nekog stavka više puta ponavlja unutar
jednog dijela manuskripta i ne može se sa sigurnošću utvrditi na koji
se stavak tog naslova upućuje. Ukoliko su drugi manuskripti na koje
Heidegger upućuje već objavljeni u Gesamtausgabe ili su već defini-
tivno dodijeljeni nekom od njihovih još neobjavljenih svezaka, izda-
vač je to naznačio u okruglim zagradama, navodeći broj sveska.
Malobrojne numerirane bilješke dodao je izdavač, a sadrže bi-
bliografske navode o citatima drugih autora koje Heidegger navodi
u tekstu.
Heidegger više puta upućuje na dva frajburška predavanja kod
kojih je riječ o još neobjavljenim ranijim verzijama kasnije objavlje-
nih djela. Frajburško predavanje “Vom Wesen der Wahrheit” (“O biti
istine”) iz 1930. godine prva je verzija kasnije višekratno pregleda-
nog i 1943. prvi put kao zaseban spis pod istim naslovom objavljenog
teksta, a koji je od 1967. dostupan i u “Wegmarken” (“Putokazi”)
(Gesamtausgabe Band 5). Iz frajburškog predavanja “Vom Ursprung
des Kunstwerks” (“O iskonu umjetničkog djela”) (1935) nastala su
tri frankfurtska predavanja “Der Ursprung des Kunstwerks” (“Iskon
umjetničkog djela”) iz 1936., a koja su 1950. objavljena u “Hol-
zwege” (“Šumski putovi”) (Gesamtausgabe Band 5). Oba frajbur-
ška predavanja izaći će kao dosada neobjavljene verzije u svesku
“Predavanja” III. odjeljka Gesamtausgabe koji će obuhvaćati sva
predavanja koja su za Heideggerova života ostala neobjavljena.
Od drugih manuskripata spomenutih u “Prilozima filozofiji” u
III. će odjeljku biti objavljeni: “Die ἀλήθεια. Die Erinnerung in den
420
POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA
ersten Anfang” (“ἀλήθεια. Sjećanje u prvi početak”); “Entmachtung
der φύσις” (“Razvlaštenje φύσις”) (1937); “Besinnung” (“Osvje-
štavanje”) (1938/39). U IV. odjeljku bit će objavljeno: bilješke za
vježbe u ljetnom semestru 1937. “Nietzsches metaphysische Grun-
dstellung. Sein und Schein” (“Nietzscheov temeljni metafizički stav.
Bitak i privid”) kao i za vježbe u zimskom semestru 1937/38 “Die
metaphysischen Grundstellungen des abendländischen Denkens
(Metaphysik)” (“Temeljni metafizički stavovi zapadnog mišljenja
(metafizika)”); bilješke za radnu grupu nastavnika prirodnoznan-
stveno-medicinskog fakulteta “Die neuzeitliche Wissenschaft” (“No-
vovjekovna znanost”) (1937). Nadalje će se u IV. odjeljku objaviti
manuskripti “Laufende Anmerkungen zu ‘Sein und Zeit’” (“Tekuće
bilješke uz ‘Bitak i vrijeme’”) (1936); “Anmerkungen zu ‘Vom We-
sen des Grundes’” (“Bilješke uz ‘O biti temelja’”) (1936); “Eine
Auseinandersetzung mit ‘Sein und Zeit’” (“Jedno suočavanje s ‘Bit-
kom i vremenom’”) (1936); “Überlegungen” (“Razmišljanja”), čije
rimske znamenke označavaju redoslijed svezaka. Uputa na “vlastiti
primjerak” spisa “O biti temelja” odnosi se na korekturni primjerak
1. izdanja iz 1929. i na mnogobrojne rubne bilješke u njemu koje su
objavljene već u “Putokazima” (Gesamtausgabe Band 9) u bilješka-
ma označenim malim slovima.
*
Mnogo je zahvala koje sam čuvao za kraj pogovora. Prvo, zahva-
lan sam g. dr. Hermannu Heideggeru, oporučno imenovanom upra-
vitelju ostavštine, za njegovu odluku da u povodu 100. rođendana
Martina Heideggera dopusti objavljivanje manuskripta “Prilozi filo-
zofiji (Iz dogođaja)” koji je filozof desetljećima čuvao, a filozofski
krugovi već dugo iščekivali.
No objavljivanje ovog sveska točno početkom jubilarne godine
ne bi bilo moguće bez susretljivosti i razumijevanja nekoliko osoba
i institucija. Urednik je za njegovu pripremu trebao u jednom se-
mestru biti oslobođen svojih sveučilišnih nastavnih obveza. Za to
izražavam dužnu zahvalnost Filozofskom fakultetu i rektoratu sve-
učilišta Alberta Ludwiga u Freiburgu kao i Ministarstvu za znanost
421
 POGOVOR UREDNIKA NJEMAČKOG IZDANJA

i umjetnost Baden-Württemberga, koji su mu omogućili ranije kori-

štenje istraživačkog semestra. Za velikodušno odobrenje zahtjeva i
potporu izražavam iskrenu zahvalnost ministru znanosti i umjetnosti
Baden-Württemberga g. prof. dr. Helmutu Engleru, rektorima fraj-
burškog sveučilišta g. prof. dr. Volkeru Schuppu i g. prof. dr. Chri-
stophu Rüchardtu, kancelaru sveučilišta g. dr. Friedrichu Wilhelmu
Siburgu, kao i kolegama g. prof. dr. Geroldu Praussu i g. prof. dr.
Klausu Jacobiju.
G. prof. dr. Silvio Vietta kao tadašnji posjednik rukopisa ljubazno
mi ga je dao na raspolaganje za fotokopiranje, za što mu ne mogu
dovoljno zahvaliti.
Dugogodišnjem ravnatelju Njemačkog literarnog arhiva u Mar-
bachu, sada u aktivnoj mirovini, g. prof. dr. dr. h. c. Bernhardu Ze-
lleru, Litt. D., kao i njegovu nasljedniku, g. ravnatelju dr. Ulrichu
Ottu, dugujem posebnu zahvalnost za omogućavanje izvrsnih uvjeta
pod kojima se dosada moglo raditi na izdanju Gesamtausgabe. Svi
urednici duguju veliku zahvalnost svim zaposlenicima Njemačkog
literarnog arhiva u Marbachu, koji su od početka objavljivanja Ge-
samtausgabe s velikom radošću i entuzijazmom na razne načine
pripremali materijale za izdanje pojedinih svezaka, te tako i ovoga,
i time presudno utjecali na brzinu izdavanja. Ovdje ću spomenuti:
g. dr. Joachima W. Storcka, gđu Ute Doster, gđu Inge Schimmer, g.
Winfrieda Feifela, gđu Ingrid Grüninger, gđu Ursulu Fahrländer, gđu
Elfriede Ihle i gđu Beate Küsters.
U slučaju nekoliko težih problema s dešifriranjem, uredniku je
svojim velikim iskustvom u čitanju i prijepisu rukopisâ Martina Hei-
deggera pomogao g. dr. Hartmut Tietjen, za što mu srdačno zahvalju-
jem. Gospodinu dr. Hans-Helmuthu Ganderu srdačno zahvaljujem
za vrlo detaljan posljednji pregled tiskarskog predloška. Njemu i g.
dr. Franz-Karlu Blustu izražavam srdačnu zahvalnost za savjesnu
brižnost s kojom su proveli svoj dio korektorskog rada.

Freiburg i. Br., u veljači 1988. F.-W. v. Hermann

422 423
 Martin Heidegger Biblioteka
PRILOZI FILOZOFIJI Fîj
(O DOGOĐAJU) knjiga 15

Nakladnik
Naklada BREZA
Za nakladnika/Urednik
Božo Dujmović
Grafička priprema
Naklada BREZA
Likovna oprema
Željka Tihomirović
Tisak
KIKA GRAF, Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem

ISBN 978-953-7036-45-4

Printed in Croatia
2008
 Naslov izvornika
Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis);
Gesamtausgabe, III. Abteilung: Unveröffentlichte Abhandlungen,
Band 65, 3., unveränderte Auflage, Vittorio Klostermann, Frankfurt am
Main 2003.

© 1989 Vittorio Klostermann

© 2008 Naklada BREZA za prijevod na hrvatski.

Recenzenti
Vesna Batovanja
Hotimir Burger
Martin Heidegger

P R I LOZI F I LOZOF IJI

(O D O G O Đ A JU )
S njemačkoga preveo
Kiril Miladinov

Naklada BREZA
Zagreb, studeni 2008. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH