Tomislav Marasović - Zaštita graditeljskog nasljeđa

I. Kulturno dobro ili kulturnu baštinu, a negdje se to još zove i "spomenikom kulture", čine:
1. Nepokretna kulturna dobra su nastala ljudskim radom od prapovijesti do danas (arheološki i arhitektonski
kompleksi), i oni se podrazumijevaju pod pojmom graditeljskog nasljeđa ili baštine. To su sva ostvarenja
graditeljstva u prošlosti.
2. Pokretna kulturna baština su sva druga ostvarenja likovne i primijenjene umjetnosti (umjetnički obrt, kiparstvo,
slikarstvo), a sve je to također nastalo djelovanjem čovjeka. Za njihovu zaštitu i čuvanje zaduženi su muzeji.
Dakle, nepokretni spomenici kulture (ili graditeljsko naslijeđe) zajedno sa pokretnim spomenicima kulture čine
kulturno dobro.
Prirodno naslijeđe ili baština su parkovi koji mogu biti memorijalni, hortikulturalni…, a oni zajedno s kulturnim
dobrom čine cjelinu.
U zaštiti graditeljskog naslijeđa sudjeluje više različitih znanosti: urbanizam, arheologija, umjetnost, etnologija,
ekonomija...

II. Graditeljsko nasljeđe (vrste graditeljskog nasljeđa) dijelimo na:

a) graditeljske cjeline (gradske i ruralne, povijesni gradovi, naselja i četvrti)
b) povijesne građevine (pojedinačne ili skupine, dijele se na kulturne, vojne, civilne, javne zgrade, tvrđave,
dvorce, spomenike, privatne stambene zgrade…)
c) arheološka nalazišta (neistražena arheološka nalazišta - područja u kojima su arheološka istraživanja u tijeku)
d) skupine građevina ili širih prostora kao što su to:
- memorijalni spomenici (uključeni u klasifikaciju 1981.)
- prostori vrtne arhitekture
- povijesni memorijalni parkovi
- prirodno-graditeljske cjeline značajne po svojim prirodnim osobinama

III. Vrijednosti graditeljskog naslijeđa

a) po osobinama mogu imati sljedeće vrijednosti:
1. povijesnu (vezani uz osobu, događaj ili odražavaju kontinuitet)
2. starosnu vrijednost
3. umjetničku (likovne i estetske osobine)
4. ambijentalnu (ugođaj i atraktivnost)
5. urbanističku (sklad i kvaliteta strukture)
6. vrijednost izvornosti (originalnost)
7. vrijednost rijetkosti
8. vrijednost reprezentativnosti (jedinstvenost, tipičnost u svojoj vrsti, pojavi ili genezi)
9. vrijednost cjelovitosti (jedinstvo funkcije i oblika)

b) po funkciji (ili značaju) se dijele na one sa:

1. znanstvenim značajem
2. odgojno-obrazovnim
3. kulturnim
4. kultnim
5. privredno-gospodarskim značajem.

IV. Ugroženost graditeljskog nasljeđa i uzroci propadanja

Uzroci propadanja graditeljskog naslijeđa su mnogobrojni, a očituju se u potpunom ili djelomičnom rušenje
objekata, nadogradnji i pregradnji, promjeni namjene i slično. Dijele se na:
1. dugotrajni (djeluju od samog trena nastajanja graditeljskog naslijeđa, to su klimatski uvjeti, djelovanje
mikroorganizama, prirode i čovjeka)
2. trenutni (vezani su uz kataklizme, nepogode tipa potresa, erupcije vulkana, poplava i sl. Primjer je potres u
Dubrovniku 1667. godine)
3. novi uzroci (to su ekološki zroci, brza i nagla urbanizacija, tehnološki razvitak...)
Čovjekove radnje se mogu podijeliti na:
1. svjesne (vandalizam, rušenje iz ideoloških, političkih, vjerskih ili ekonomskih razloga... Primjer je mletačko
uništavanje simbola hrvatsko-ugarskog vladanja u Dalmaciji ili nacističko rušenje židovskih sinagoga)
2. nesvjesne (nebriga, nemar, ratovi... Primjer je II. svjetski rat sa rušenjem Zadra, Montecassina, Varšave...)

V. Historiografija zaštite graditeljskog nasljeđa

Historiografija zaštite graditeljskog nasljeđa obrađuje povijest ljudskih akcija u svrhu očuvanja, obnove i uređenja
nepokretnih kulturnih dobara. Historiografsko istraživanje razvitka zaštite graditeljskog nasljeđa zasniva se na
proučavanjima izvora koji mogu biti:
1. građevina i povijesna cjelina
2. grafički (tehnički, fotografski snimci, stari katastarski planovi)
3. povijesni dokumenti i izvori
4. normativni akti
5. literatura iz određenih znanstvenih disciplina.

VI. Periodizacija razvoja zaštite spomenika kulture kao znanosti

1. stari vijek (rimski period do 476.godine)
2. srednji vijek (od 476. do 15.st. odnosno gotike)
3. renesansno razdoblje i barok (tj. od gotike do baroka, od sredine 15.st. do sredine 18.st.; prvi put se uvodi
svjesno istraživanje ranijeg)
4. razdoblje "klasicističke zaštite" (klasicizam, od sredine 18.st. do sredine 19.st.; prvo razdoblje koje usvaja
određenu doktrinu o zaštiti kulturnih dobara)
5. razdoblje "romantičke zaštite" (romantizam, od sredine do kraja 19.st.)
6. razdoblje "biološke zaštite" (od kraja 19.st. do sredine 20.st.)
7. razdoblje "aktivne zaštite" (od sredine 20.st. do danas).
Neki autori počinju povijesni pregled sa trećim ili četvrtim razdobljem.

1. STARI VIJEK
Stari vijek ukljućuje prvenstveno rimski period, sve do kraja 5.st.
Jedan od najstarijih primjera obnove graditeljske baštine je restauracija Djoserove piramide koja je podignuta u
3.tis.pr.Kr., a njena se restauracija vrši u 6.st.pr.Kr.
Treba spomenuti i obnovu hramova u Grčkoj. Naime, u Grčkoj su su se prvo gradili drveni hramovi, pa tek onda
kameni. Primjer je zamjena drvenih stupova kamenima na hramu božice Here.
Rimljani se bave kolekcionarstvom te su se u Rimu sakupljala grčka djela. Najpoznatiji kolekcionar bio je
Asimius Pollio koji je živio u doba Augusta.
U 2.st., u Svom djelu "Vodič po Heladi" Pauzanije govori o zaštiti spomenika.
Djelo "Naturalis historia", Plinija Starijeg (23.pr.Kr.-79.po.Kr.) sadrži podatke o starim spomenicima i njihovoj
zaštiti - obnova Cererina hrama u Rimu.
U doba Augusta obnavlja se hram Kastora i Poluxa na rimskom Forumu, a za cara Trajana restaurira se Cezarov
forum.
Kasna antika donosi nove poglede i saznanja, posebno u filozofiji u 3.st.(Plotin i neoplatonizam; prije je bio
realizam, racionalizam, materijalizam, a sada nastupa iracionalizam, duševne promjene, te se okreće duhovnom i
metaforičkom). Jača svijest o značenju kulturnog nasljeđa u pogledu tradicije i kontinuiteta vladanja. Spomenici
kulture ih sada više zanimaju. Također je to bilo i pitanje vlasti (rimski vladari) i provala barbara.
Pozitivan odnos prema umjetninama pokazuje rekompozicija kiparskih radova iz Hadrijanova vremena (2.st.) u
novosagrađenom Konstantinovu slavoluku (početak 4.st.).
Pedesetak godina nakon Milanskog edikta (313.) cara Konstantina, papa Damas I (366-84.) radi na obnovi i zaštiti
katakombi. Slijedi daljni razvitak kršćanstva, a posljedica je bio i jedan negativan primjer. Car Teodozije (347-
95.) je zapovjedio zatvaranje i rušenje poganskih svetišta, građevina i spomenika. Car Majorijan (457-61.) je
izdao edikt o zaštiti starih građevina i spomenika i to je prvi poznati konzervatorski akt o teškom stanju
spomenika kulture i primjeni zaštite objekata. Za one koji ruše spomenike, radi novih gradnji, bile su predviđene
stroge sankcije.
2. SREDNJI VIJEK (6-15.st.)
Istočnogotski car Teodorik (493-526.) se pozivao na Rimsko carstvo i htio je svoju kulturu povezati s rimskom.
Njegov pisar, Kasiodor napisao je u svom djelu da ja car osnovao odbor koji je sakupljao i brinuo se o starim
kipovima, a za spomenike se brinuo posebni arhitekt. Ovaj odbor se može smatrati najstarijom organizacijom za
zaštitu spomenika. To je jedan od najstarijih primjera konzervacije. Zabranjeno je bilo skidanje građe sa starih
objekata za građenje novih.
Rimski patricij Simah, kraljev savjetnik, restaurira Pompejevo kazalište i Koloseum (508.). Koloseum je najveći
antički amfiteatar koji je podignut 80. godine, a obnavljan je nakon što je nastradao u dvama potresima, 223. i
442. U 11.st. porušen je od Normana, a u 12.st. je pretvoren u utvrdu, te je kao takav ostao do kraja srednjeg
vijeka.
Panteon je dovršen 117. za cara Hadrijana. U 6.st. iz njega su izvađene statue, a 609. se obnavlja i dobiva novu
funkciju - pretvara se u kršćansku crkvu. Bizanski car Konstans II. 663. odnosi njegov krov u Carigrad na
dogradnju. Papa Grgur III. (731-41.) potpuno ga obnavlja (obnavlja se krov) i Panteon se ponovno koristi u kultne
svrhe (crkva). U 12.st. Panteon dobiva romanički zvonik te postaje dio utvrde.
Kodeks cara Justinijana (527-565.), "Corpus iuris civilis", je dokument u kojem vladar naređuje brigu o
održavanju carskih palača. Dakle, u srednjem vijeku ima napredovanja i nazadovanja.
Iz sredine 12.st. potječe "Mirabilia urbis Romae", popis povijesnih spomenika grada Rima.
Romanička katedrala u Wormsu s početka 13.st., u 15. je stoljeću izgubila zvonik i 2.pol.15.st. dolazi do njegove
obnove u izvornom romaničkom obliku iako je 1472. već vrijeme gotike.
Zvonik crkve svete Marije u Zadru nastao je 1105., a datiran je natpisom kralja Kolomana i epitafom opatice
Vekenege. S vremenom dolazi do njegovog propadanja pa se 1448-53. obnavlja, isto kao i katedrala u Wormsu.
Zvonik se obnavlja u duhu romaničkog originala iako je u Dalmaciji to vrijeme kasne gotike. Restauratorski
zahvat je izvršio Nikola Grgur Bilšić.
Najveći majstor kasnog srednjeg vijeka bio je Juraj Dalmatinac koji je djelovao kod nas. Bio je graditelj, a također
je i adaptirao u Splitu dvije romaničke palače, te ih obnovio u romaničkom stilu. Jedna je tzv. Mala Papalićeva
palača, a druga se nalazi kod Zlatnih vrata.
Sve ovo su pojedinačni primjeri. Građevine s kršćanskom svrhom se održavaju, a ostale su zapuštene. Općenito,
srednji vijek je epoha brojnih rušenja, novogradnji i pregradnji, a najveći broj obnova povijesnih građevina
uslijedio je iz razloga ponovne upotrebe tih objekata.

3. RENESANSA I BAROK (od sredine 15.st. do sredine 18.st.)

Renesansno razdoblje
Renesansa je prvo kulturno-umjetničko razdoblje uspostave dubljeg kontakta s antikom što će se odraziti na
graditeljstvo i uopće na kulturno nasljeđe. Vraćanje antičkim izvorima u umjetnosti i šire nije istodobno značilo i
interes za zaštitu tog nasljeđa. Proces stalnog rušenja i popravljanja, svojstven srednjem vijeku, nastavlja se kroz
renesansno i barokno razdoblje pa čak i na objektima koje smo ranije spomenuli.
1. Koloseum - Nikola V. (1447-55.) naređuje da se odveze 2500 kola građe s njega kako bi se poduzali novi
objekti. Kroz 16. i 17.st. postaje tamnicom i skladištem baruta.
2. Obnova starokršćanske crkve Santo Stefano Rotondo iz 5.st.
3. Papa Pio II. (Piccolomini, 1456-64.) izdaje Bulu o zaštiti antičkih građevina, a istodobno daje srušiti sv. Mariju
u Pienzi kako bi se sagradila nova katedrala.
4. Papa Julio II. (1503-13.) ruši staru crkvu Sv. Petra (najslavnija bazilika i prototip starokršćanske arhitekture) da
bi sagradio novu (Bramante).
5. Rušenje tako glasovite bazilike potaklo je potrebu veće brige prema ostalim spomenicima pa Lav X. 1515.
imenuje Rafaela povjerenikom za rimske starine.
6. Papa Pavao III. izdaje bulu u kojoj poziva građane na zaštitu spomenika
7. Leon Batista Alberti (1404-1472.) u traktatu "De re aedificatoria", libri X., 1452. govori o pristupu
spomenicima prošlosti u smislu zaštite.
Barokno razdoblje (16-18.st.)
Ovo je vrijeme kršćanske protureformacije što se ogleda i u prostornom oblikovanju. Nastoji se prekinuti
tradicija, uvode se novi oblici. Barokna arhitektura ne dopušta koegzistenciju različitih stilova. Ipak razdoblje
baroka dalo je svoj doprinos zaštiti spomenika kulture: prve dekrete i propise za zaštitu povijesnih građevina.
U Švedskoj je Gustav Adolf II (1594-1632.) osnovao 1630. prvi državni konzervatorski zavod kako bi ispitao,
popisao i sabrao sve stare spomenike.
Karlo XI. (1660-97.) izdaje dva akta za zaštitu spomenika:
- 1666. Kraljevska proklamacija o povijesnim spomenicima i starinama - u njoj traži zaštitu spomenika i sankcije
protiv svih koji to naraušavaju
-1686. Eklezijastički akt - određuje zaštitu crkava.
Kasnije se (od 18.st.) donose pravni akti i u drugim zemljama, no njih ne prati teorija - traži se zaštita, ali se ne
objašnjava način njezina provođenja i metodski postupak restauracije.

HRVATSKA
Renesansa donosi prvi stvarni interes za starine i njihovo čuvanje. Krajem 15. i početkom 16.st. prvi to pokazuju
prisutni.
Marko Marulić (1450-1524.) i Dmino Papalić su sakupljajući natpise stvorili zbirku u Splitu (Franjo Natalis -
Split, Petar Cipiko - Trogir).
Šimun Begna se u Zadru bavi istraživanjem i kolekcionarstvom starih spomenika.
Dominik Zavoreo u Šibeniku 1603. objavljuje "De rebus dalmaticus".
1272. donesen je u Dubrovniku Statut o planskoj izgradnji. Od 16.st. javljaju se u Dubrovniku razni dokumenti iz
kojih se vidi odnos prema urbanizmu i briga za povijesne spomenike.
No puno je i negativnosti. Po naredbi mletačkog providura ruše se 1641. ostaci antičkog Solina kako ne bi
poslužili kao tursko uporište. u 17. i 18.st. od tamo se odnosi kamena građa s dopuštenjem providura.
Kasni barok kod nas označavaju ozbiljna istraživanja npr. austrijski arhitekt J.B.Fischer von Erlach 1721. u djelu
"Studija historijske arhitekture" donosi idejnu rekonstrukciju Dioklecijanove palače u Splitu.

4. RAZDOBLJE KLASICIZMA (sredina 18.-sredina 19.st.)

Klasicizam se rađa u krugu istraživača starina. Odlike ovog razdoblja su kolekcionarstvo, arheološka istraživanja,
proširenje i otvaranje zbirki široj javnosti. 1740. otvorena je prva Vatikanska zbirka.
Vitruvijevo djelo "De architectura libri X" otkriveno je 1414. u Montecassinu, a prvi put je objavljeno u Rimu
1480. Ovo je djelo kroz 16.st. doživjelo 26 izdanja. U 17.st. interes je zamro, no u neoklasičnom razdoblju
ponovno se budi zanimanje za taj jedini izvorni antički prikaz arhitekture, pa djelo kroz 18. i 19.st. doživljava
daljnja 24 izdanja,
Klasicizmu su naručito pridonijeli rezultati novih arheoloških iskopavanja. 1738. istražuje se Herculaneum, a
1720. rimski Palatinum. Hadrijanova vila u Tivoliju istražuje se 1742., a 1748. počinje istraživanje Pompeja. To je
vrijeme kad počinju arheološke kampanje u južnoj Italiji i na Siciliji (Paestum, Agrigent, Selinunt). Sve ovo
doprinosi formiranju arheološke znanosti i povijesti umjetnosti koja se u tom razdoblju zanosi klasičnom epohom.
Johann Joachim Winckelmann (1717-1768.) je izvršio klasifikaciju povijesti umjetnosti (Fidija, Michelangelo,
Rafaelo). Slikar Anton Raphael Mengs (1728-1779.). Ovi su najviše pridonijeli razvoju tih znanosti.
Dakle, klasicizam je prva epoha poduzimanja zaštitnih i restauratorskih zahvata, ali prvenstveno kulturološke
baštine klasičnog razdoblja (antike) dok se ostala razdoblja zanemaruju. Primjeri:
 za vrijeme pape Pija VII (1800-1824) Koloseum se konačno obnavlja i zaštićuje, ali sa znanstvenim pristupom
izrade kosog potpornog zida, ali ne od izvornog materijala već od opeke (kako bi se razlikovali od izvornih
elemenata).
 u isto vrijeme obnavljaju se i zaštićuju Konstantinov i Titov slavoluk, te počinje iskopavanje rimskog Foruma.
Treba naglasiti da se pri obnovi ovih spomenika koristio materijal različit od izvornog, nema dekorativnih detalja,
ali je oponašan izvorni oblik.
Negativni aspekt bilo je kompletiranje nedovršenih objekata u neoklasičnom stilu, npr. dovršenje fasade milanske
katedrale koja je nastala u 15.st. Vrata i prozore napravio je Pellegrini u razdoblju visoke renesanse (1567.).
Richini 1605. dodaje barokni završetak. U 17.st. Pouzzi s projektom "stilskog jedinstva" vraća pročelju katedrale
gotički izgled, da bi tek koncem 18.st. zgrada dobila konačno rješenje.
Neoklasično razdoblje donosi i prve rekompozicije arheoloških spomenika tzv. ANASTILOZA na brojnim
iskopinama urušenih arhitektonskih dijelova. Obnova Pompeja.
Javlja se interes za istraživanje i zaštitu atenske Akropole (1754.). Partenon je stradao 1687. jer je služio kao
skladište municije. Lord Elgin je sa sobom u Englesku odnio mnogo skulptura. Hram Atene Nike je rekonstruiran
1836., a 1930. napravljena je djelomična rekompozicija Partenona. Krajem 19.st. počinje iskopavanje Propileja i
obnova Erechteiona.
Razdoblje od francuske revolucije 1789. do pada Napoleona 1814. imalo je negativne posljedice na kulturno
nasljeđe. Uklanja se sve što je simbol feudalnog poretka i staleža koji je zbačen revolucijom. Ruši se Bastilja,
devastiraju se kraljevske grobnice u opatiji Saint Denis.

HRVATSKA
Splitski nadbiskupski muzej je utemeljen 1750., a 1821. otvara se Arheološki Muzej u Splitu. Istražuje se
Dioklecijanova palača prvo pod francuskom vlašću, a zatim pod austrijskom. Britanski arhitekt Robert Adams
poduzeo je istraživanja Dioklecijanove palače te je u Londonu 1764. objavio djelo "Ruševine palače cara
Dioklecijana u Splitu".
Za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji (1806-1813.), francuski je general Marmont, zagriženi klasicist, htio
porušiti sve što nije antičko u Dioklecijanovoj palači. Srećom, to se nije dogodilo, osim što su srušeni gradski
bedemi iz 17.st.
Ipak, u razdoblju austrijske uprave, porušen je najznačajniji sklop srednjovjekovne arhitekture u Splitu podignut u
15.st. na komunalnom trgu (Narodni trg) i dio katedrale (predromanički zvonik splitske krstionice - najljepši
primjer arhitekture ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji.
Vicko Andrić (1793-1866.) je prvi konzervator u Splitu i Zadru u razdoblju 1854-1864. On je bio za "ćisti stil".
Zamislio je proces čišćenja Dioklecijanove palače 1857., posebno južno pročelje s nadogradnjom trokatnice u
funkciji hotela, ali do toga nije došlo. To je neprihvatljivo jer degradira antičku fasadu, ali je zanimljivo jer
pokušava riješiti materijalnu osnovu za održavanje kulturnog nasljeđa novom funkcijom.
Ipak, 1857., porušen je zvonik Sv. Martina nad Zlatnim vratima koji je predstavljao kasnosrednjovjekovnu
pregradnju izvornog predromaničkog zvonika.
POZITIVNO
- sustavni radovi na zaštiti spomenika kulture
- konzervatorske organizacije
NEGATIVNO
- uklanjanje svega što je nastalo poslije klasičnog razdoblja.

5. RAZDOBLJE ROMANTIZMA (sred.19.-kraj.19.st.)

Romantizam je posljedica razočaranja građanskom revolucijom, a oblici su mu bijeg od stvarnosti i okretanje k
prošlosti, srednjem vijeku, dalekom Orijentu, egzotici, ali i ponovno okretanje k religioznosti i mistici.
Romantizam je, nasuprot klasicizmu i renesansi, racionalan kao pokret i okreće se prema religiji te se budi veći
interes za crkve. Ovo je također vrijeme buđenja nacionalne svijesti.
Prestaje interes isključivo za klasičnu umjetničku baštinu te se pozornost usmjerava na kulturna dobra srednjeg
vijeka sačuvana u brojnim katedralama i crkvama romaničke i gotičke epohe.

U postupku prema graditeljskom nasljeđu javljuju se dva suprotna pravca:

 restauratorski
 konzervatorski.

Restauratorski romantizam se javlja i razvija u Francuskoj odakle se širi dalje i traje kroz čitavo 19.st. Začetnik
mu je E. E. Viollet le Duc. Potakle su ga devastacije značajnih povijesnih građevina u doba građanske revolucije.
S restauracijom burbonske dinastije pojačava se interes za spomenike nacionalne povijesti Francuske tako da već
1820ih arhitekti počinju eksperimentirati s restauracijama pa se javljaju i prve reakcije na nekvalitetne obnove.
1827. osniva se Komisija za povijesne spomenike sa zadatkom istraživanja i očuvanja kulturne baštine. Najveći
restaurator povijesnih građevina 19.st. i najveći predstavnik pravca bio je Eugene Emmanuel Viollet le Duc
(1814-79.). svojim istraživanjima i publikacijama (Rječnik francuske arhitekture od 11. do 16.st.) stvorio je
osnovu za razvitak romantičkih neostilova i eklekticizma. Zahtijeva prvo izradu planova, projekta i dobro
proučavanje spomenika prije restauracije te izražava stav o PRIRODI JEDINSTVA tj. STILSKOM JEDINSTVU
pri obnovi, ali i vođenje računa i o kasnijim transformacijama objekta.
Negativna je težnja za kompletiranjem nedovršenih spomenika u gotici i romanici. Jedna od njegovih poznatijih
intervencija jest na povijesnom gradu Carcassone. Ta intervencija spada među najranije zahvate na utvrđenim
gradovima (1859.).
Njegov utjecaj širi se po drugim zemljama Europe. U Njemačkoj je najpoznatiji primjer romantičarske
restauracije obnova katedrale u Kölnu gdje je radove izvršio F. Schmidt u romantičarskom duhu kompletiranja
stilske cjeline. U Italiji se obnavlja predromanička crkva S. Maria in Cosmediu u Rimu. Uklonjena je barokna
fasada kako bi se postiglo stilsko jedinstvo. Ranosrednjovjekovno pročelje se slaže s unutrašnjošću i romaničkim
zvonikom. Uklonjeni su i Berninijevi zvonici s Panteona kojem je tako vraćen izvorni izgled. U Veneciji je
obnovljen zvonik sv. Marka iz 12.st. koji se urušio 1902. Rekonstruiran je na temelju dokumentacije.

Konzervatorski romantizam nastaje u Engleskoj. Javlja se kao protest zbog restauracije kulturne baštine i
traži isključivo zaštitu bez restauratorskih intervencija. Začetnik i glavni ideolog mu je John Ruskin (1819-1900.),
povjesničar umjetnosti, književnik, teoretičar i sociolog. Posebno se je oduševljavao mletačkom gotikom i
neogotičkim stilovima.
Osim njega bitan je još i William Moors (1834-1896.), pjesnik i umjetnik koji se također protivi “stilskim”
obnovama te osniva “Društvo za zaštitu starih građevina”.

Razlike između začetnika dvaju romantičarskih pravaca

Viollet-le-Duc John Ruskin
Arhitekt Teoretičar
Restaurator Konzervator
Graditelj Nalazi ljepotu u spomenicima onakvima kakvi jesu
Zalažu se za:
Obnovu Zaštitu bez promjena
Restauraciju Konzervaciju
Priznaje samo konzervaciju i konsolidaciju, a za
njega je svaka restauracija neprihvatljiva i lažna

Daleko više odjeka je imao restauratorski pravac, i to u Njemačkoj i Italiji najviše. Konzervatorski pravac se
zalaže za čistu konzervaciju, bez restauracije, odnosno mijenjanja.

HRVATSKA
Početak organizirane zaštite spomenika kulture vezan je uz romantičarski restauratorski pravac. U 19.st. dolazi do
prvih organiziranih akcija zaštite i obnove na spomenicima kulture potaknutih prvenstveno buđenjem nacionalne
svijesti. Naime, u Hrvatskoj to je doba Ilirskog pokreta.
Sredinom 19.st. javljaju se dvije organizacije značajne za razvitak zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj. U Zagrebu
se, 1850., osniva “Društvo za jugoslavensku povestnicu i starine” na čijem je čelu Ivan Kukuljević Sakcinski. Iste
godine Austrija osniva Prvu konzervatorsku službu u Hrvatskoj. Područni konzervatori bili su: Ivan Kukuljević
Sakcinski za Hrvatsku i Slavoniju, P. Kandler za Istru i Vicko Andrić za Dalmaciju.
U Kninu se 1887. osniva “Hrvatsko starinarsko društvo” (Lujo Marun), a 1894. u Splitu se osniva i društvo
“Bihać” (Frano Bulić).
Prvi restauratorski radovi bili su:
 Obnova dvorca Trakošćan 1853-56.
 Obnova zagrebačke katedrale započeta u 18.st. (gotika); Restauratori Friedrich Scmidt i Herman Bollé
zastupali su čistoću stila prvenstveno gotičkog tako da su na zapadnoj strani dograđeni neogotički zvonici koje
katedrala zapravo nikad nije imala.
 Obnova zvonika splitske katedrale (1882-1908.); Zvonik je bio započet u 13.st. u oblicima zrele romanike, a
završen tek u 16.st. kad je izgrađen renesansni završni kat. Obnovu je izvršio Alois Hauser, a započeta je 1840. te
je zvonik obnovljen u romaničkom stilu dok je gotički dio izbačen. Završni renesansni kat nije obnovljen već je
sagrađen predromanički završni kat.
Pod istim vodstvom izvršene su obnove: trogirske lože, zvonika sv. Marka na Hvaru, Knežev dvor i Sponza u
Dubrovniku, stare komunalne lože u Splitu.
Sredinom 19.st. tj 1863. porušena je fasada dubrovačke vijećnice koja je nosila oblike kasne gotike iz 15.st., a
zamijenjena je fasadom neorenesansnih oblika.
Zvonik zadarske katedrale iz 1480. restauriran je 1892.

Razdoblje romantizma je značajno za očuvanje graditeljske baštine:

 proširuje se interes zaštite i na spomenike iz srednjeg vijeka
 osnivanje službi za zaštitu
 zakoni i propisi
 dva pravca ili doktrine u cilju obnove i zaštite graditeljske baštine.

6. RAZDOBLJE BIOLOŠKE ZAŠTITE (od kraja 19.st. do sredine 20.st.)

Biološka zaštita je prekinula pravac kojim su krenule neprikladne restauracije gdje se kulturna baština opasno
ugrožavala. Prekinula je i restauracijski pravac. Biološka zaštita polazi od biološkog rasta. Dakle, neće istaknuti
samo jedan umjetnički stil, već cjelokupnu stilsku osebujnost jednog spomenika. Ovaj se pravac razvio kao jedna
reakcija na nekontrolirane postupke restauracija iz višeg perioda. Biološka zaštita je zlatna sredina između
konzervatorskog i restauracijskog pravca. Ona izdiže zaštitu na puno višu znanstvenu razinu (svakom postupku
prethodi izrada dokumentacije). Svaka građevina se jednako tretira. Traži se znanstvena podloga, znanstvene
metode istraživanja jer se javlja kao reakcija na romantičarski pravac koji je vršio restauraciju ali bez znanstvene
podloge i dokumentacije. Nije za dovršenje i kompletiranje spomenika u odnosu na romantizam. U francuskom
restauracijskom pravcu se nekad i potpuno uništio spomenik. Biološka zaštita se sada proširuje, temeljitije
pristupa zaštiti, prvo istražuje dokumentaciju pa onda kreće dalje i ne nastoji se izlučiti samo jedan segment već
se ravnopravno pristupa svakom sloju.

Unutar biološke zaštite postoje dvije konzervatorske škole koje međusobno i nisu toliko suprotstavljene:
 talijanska
 austrijska.

Talijanska konzervatorska škola se više okreće konzervaciji nego restauraciji. Ona podržava konzervaciju
započetu još u doba romantizma (John Ruskin), ali za razliku od Ruskina nije uvijek protiv restauracije. Škola se
razvija pod utjecajem dvaju velikih arhitekata tog doba. To su: Camillo Boito (1830-1914.) i Gustavo Giovannoni
(1873-1947.).
Camilo Boito je pravi začetnik škole i njegove teoretske pozicije u pogledu zaštite spomenika nalaze se negdje
između Viollet-le-Duca i Ruskina. Suprotno od Ruskina, on smatra da se propadanje mora spriječiti, a u odnosu
na Viollet-le-Duca smatra da nije nužno izvesti restauraciju. On postavlja temeljni princip vrednovanja koji je
zasnovan ne samo na starosti već i na drugim kriterijima i estetskoj vrijednosti pojedine epohe čime stvara temelje
znanstvenom konzervatorskom pristupu.
Na međunarodnim je kongresima inžinjera i arhitekata 1879-83. udario temelje Restauratorskoj povelji. Zalagao
se za otvaranje mreže konzervatorskih zavoda u cijeloj Italiji. 1902. izglasan je “Zakon o zaštiti spomenika i
predmeta starina i umjetnosti”.
Giovannoni je bio profesor arhitekture na rimskom sveučilištu i zalagao se zajedno s Boitom za otvaranje
konzervatorskog odjela. 1913. objavio je djelo “Zaštita umjetničkih djela u Italiji”. U tom je djelu iznio svoje
teoretske poglede te je iznio još stroži znanstveni pristup metodi konzerviranja i restauracije nego što je to kod
Boita. On uvodi pojam “povijesni ambijent”. U djelu “Stari gradovi i nova izgradnja” iz 1931. govori da se u
starim zgradama moraju poboljšati uvjeti života bez nadogradnji. One trebaju ostati u originalnom obliku, a
istodobno pružiti sve uvjete za normalan život.
Panteon je obnovljen 1929-34. s izvornim materijalom, ali su površine obrađene drugačije kako bi se istakli
dijelovi što su se mijenjali.
1931. talijanska je vlada iznijela norme zaštite – “Talijanska povelja” koja je bila podloga za Atensku povelju.
Najveća se važnost pridaje konsolidaciji i održavanju spomenika. Obnova prvobitnog oblika tzv. repristinacija
je dozvoljena samo uz preciznu dokumentaciju prvobitnog oblika. Na arheološkim spomenicima nisu dopuštene
nikakve rekonstrukcije već samo anastiloza. Svi nalazi moraju biti in situ i popraćeni preciznom znanstvenom i
tehničkom dokumentacijom…

Austrijska konzervatorska škola pokazuje vrlo rigorozan stav “biološke” zaštite i oslanja se na Ruskinovom
konzervatorskom pristupu, ali uz primjese suvremenog pristupa tj. prilagođava ga zahtjevima svoga vremena
(znanstvena podloga i dokumentacija). Osnivači i glavni nosioci škole su bečki povjesničari umjetnosti Alois
Riegel i Max Dvorak.
Alois Riegel (1858-1905.) na jednak način tretira sve umjetničke pravce i svaki segment građevine. Za njega je
svako razdoblje povijesti umjetnosti jednako bitno pa tako i svaki povijesni stil. On nastoji u Austriji izgraditi
mrežu konzervatorskih zavoda.
Max Dvorak (1874-1921.) nastavlja u istom duhu. I on je bio za jedanako vrednovanje svih arhitektonskih
pravaca. Bio je protiv “čistoće” stila. Poznat je po krilatici “konzervirati, ne restaurirati”. Angažirao se za
otvaranje zavoda pa i kod nas jer su Slavonija, Hrvatska, Istra i Dalmacija tada pod Austrijom (Karaman, Bulić).
Austrijska je konzervatorska škola imala više utjecaja na razvoj konzervatorskih znanosti u zemljama koje su bile
pod Austrijom.
1931. donešena je “Atenska povelja” koja je temeljena na Talijanskoj. Atenska povelja se zalaže za napuštanje
cjelovitih restauracija i predlaže samo konzervaciju i održavanje spomenika. Restauracija se vrši samo kad je
doista nužna kako bi se spriječilo rušenje i degradacija spomenika te je potrebno svaki stil jednako tretirati, a u
slučaju arheoloških lokaliteta restauraciju treba u potpunosti isključiti osim u slučaju rekompozicije – anastiloze.
Prihvaća se i uporaba znanstvenih metoda ako su u skladu s okolinom. Naglasci povelje zaštite:
 radove mora pratiti iscrpna znanstvena i tehnička dokumentacija
 nova funkcija spomenika da, ali se ne smije suviše razlikovati od izvorne kako ne bi prouzrokovala bitne
modifikacije neke zgrade
 važan je i respekt prema ambijentu
 novi dodaci (konsolidacija, praktična upotreba…) se trebaju svesti na najmanju moguću mjeru i izvesti
jednostavno, bez ukrasnih detalja
 svi novi dijelovi moraju biti jasno označeni.

HRVATSKA
U Hrvatskoj se biološka zaštita razvija pod austrijskom vlašću. 1910. osniva se Zemaljsko Povjerenstvo za
čuvanje umjetničkih i historijskih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Tajnik povjerenstva bio je Đuro Szabo.
Ostali članovi su bili Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Josip Brunšmid, Viktor Hoffiler, Viktor Kovačić…
1918. osniva se Konzervatorski ured za Dalmaciju čelu sa don Franom Bulićem, a poslije Ljubom Karamanom.
Don Frane Bulić (1846-1934.) je naš prvi arheolog i konzervator. Završio je studij u Beču – klasičnu filologiju,
arheologiju i epigrafiku. Bio je direktor Arheološkog muzeja u Splitu, konzervator starina… (Salona,
Dioklecijanova palača, posebno zanimanje iskazao je za starohrvatsku arheologiju, Muzej hrvatskih starina u
Kninu, Društvo Bihać…).
Ljubo Karaman (1886-1971.) je prvi istaknuti povjesničar umjetnosti Splita i Dalmacije koji se afirmirao
znanstvenim istraživanjima i zaštitom spomenika. Od 1941. do 1950. bio je direktor Konzervatorskog zavoda u
Zagrebu. Njegovi teoretski pogledi su potpuno u skladu s biološkom zaštitom (konzervirati, a ne restaurirati).
Od radova i intervencija na našem području treba spomenuti: radove na Peristilu i Vestibulu u Dioklecijanovoj
palači. Prilikom obnove Vestibula, koji je bio vrlo trošna kupola, primijenilo se načelo konsolidacije armiranim
betonskim rebrima, a to znači da se načinilo točno vidljivim što je od novog, modernog materijala (kao npr. rebra
koja drže kupolu), a što je original. To je u skladu sa zahtjevima biološkog pravca. No u ovom slučaju nagrđivalo
je građevinu pa je kasnije maknuto.
S II.sv.ratom završava period biološke zaštite. Slijedi aktivna zaštita. Važnost biološke zaštite:
 jednaki tretman svih stilova
 znanstveni pristup i podrobna dokumentacija
 primjena konzervacije i restauracije
 prvi međunarodni dokument o zaštiti spomenika – Atenska povelja.
7. RAZDOBLJE AKTIVNE ZAŠTITE GRADITELJSKOG NASLJEĐA
Ovaj se pristup javlja nakon II.sv.rata i traje do danas. Donosi evoluciju znanstvene zaštite graditeljskog i
kulturnog nasljeđa a ispoljava se upravo “aktivnom” zaštitom graditeljskog i kulturnog nasljeđa. Aktivni odnos
znači angažiranje zaštitne službe i svih drugih službi koje pokušavaju dati spomeniku funkciju kako bi mogao
živjeti i u današnje vrijeme, a nastoji mu se dati funkcija koja je u skladu sa nekadašnjom. Spomenike se uključuje
u tokove suvremenog života i nastoji im se naći suživot sa suvremenim načinom života i ambijentom – promatra
se povijesne objekte i ambijente kao dijelove živog organizma što znači da se interes zaštite širi i na planske
urbanističke, komunalne i druge organizacije.
Aktivna zaštita nema tradicionalni pristup, već uključuje komplekse građevina – nije joj bitan samo pojedinačni
spomenik.
Zaštita graditeljskog nasljeđa zasniva se na znanstvenom pristupu i znanstvenoj obradi i tehničkoj dokumentaciji
(fotografije, snimci, projekt…) uz pomoć znanosti (arheologa, povjesničara umjetnosti, urbanista, etnologa,
ekonomista, kemičara…). Zasniva se na stručnom i znanstvenom pristupu – na daleko stručnijem nivou je nego
biološka zaštita. U proces obnove uključeno je jako puno stručnjaka, a potrebno je izrađivanje znanstveno-stručne
dokumentacije.
Aktivna zaštita vrhunac doživljava 1970ih. Razlika u odnosu na prethodni pravac je u tome što sve stilove tretira
jednako s tim da je novina u ovom pristupu to da se jedan element, stil može istaknuti ako se smatra da je to
potrebno, ako time spomenik kulture dobiva veću vrijednost i značenje. Aktivna zaštita nastoji svakom dijelu
spomenika pristupiti jednako, nešto istaknuti, ako je baš potrebno. “Konzervirati, ne restaurirati” je geslo koje
više nije prihvatljivo. Svakom spomeniku se pristupa drugačije. Nisu isključivo za konzervaciju. Dozvoljavaju i
restauraciju. Dozvoljeno je više metoda i uvode se nove metode. Najefikasnijom metodom očuvanja i održavanja
starih građevina i ambijenata smatra se revitalizacija –dati spomeniku kulture novu fukciju (prvotna ili neka u
skladu sa nekadašnjom funkcijom) u svrhu produženja života.

Metode kojima se jedan spomenik može tretirati:

 konzervacija
 restauracija
 revitalizacija
 faksimilska reprodukcija
 interpolacija (novih objekata u povijesno tkivo)
 dislokacija (iznimni slučajevi)
 rekonstrukcija
 anastiloza
 replike…
Aktivna zaštita dozvoljava nove znanstvene metode restauracije i konzervacije te upotrebu novih materijala i
novih konstrukcija ako je to u skladu s ambijentom i ako se s njima neće ugroziti život graditeljskog naslijeđa.
Uzroci javljanja aktivne zaštite:
 razvitak modernog urbanizma i prostornog planiranja
 poslijeratna potreba obnove porušenih objekata i cjelina (Poljska, Italija, Njemačka…).

Pozitivni primjeri:
 Genova – stara jezgra je stradala u bombardiranju u II.sv.ratu. Stara jezgra je obnovljena (palače iz 16.st.
Palazzo Bicemca i Rosso) i predstavlja uspješan primjer revitalizacije prostora u skladu s ambijentom –
uklopljena je restauracija i pridodana nova funkcija.
 Rekonstrukcija benediktinskog samostana Montecassino (njemačka utvrda za vrijeme rata) faksimilskom
obradom na temelju nekih starih dokumenata i fotografija.
 U Njemačkoj je obnovljen čitav niz povijesnih gradova: München i Nürberg, Hildersheim…
 Potpuna rekonstrukcija povijesne jezgre Varšave.
 Zadar (bombardiran 1944.) – rekonstrukcija i revitalizacija.
Zaslugom međunarodne organizacije za zaštitu graditeljske i umjetničke baštine – UNESCO – osnovane su u
Rimu sljedeće organizacije:
 ICCROM – Međunarodni centar za studij zaštite i obnove kulturnih dobara
 ICOM – Međunarodno vijeće za muzeje
 IIC – Međunarodni institut za zaštitu povijesnih i umjetničkih djela.

Na poticaj UN-a i UNESCO-a održani su i doneseni:

 1954. Haagška konvencija o zaštiti spomenika kulture u slučaju ratnog sukoba
 1956. preporuka iz New Delhija o principima pri arheološkim iskopavanjima
 1964. Međunarodni kongres arhitekata i tehničara u Veneciji i osnovan je ICOMOS – Međunarodni savjet za
spomenike i područja. Na istom je kongresu je sastavljena nova međunarodna povelja zaštite – Venecijanska
Povelja koja je danas najznačajniji dokument za zaštitu graditeljskog naslijeđa. Ona se svojom doktrinom
nastavlja na znanstveno konzervatorstvo, ali ga dopunjuje nekim novim pogledima. Proširuje pojam “spomenik”
na urbani i pejzažni ambijent. Restauracija prestaje tamo gdje počinje hipoteza. U arheologiji je moguća samo
rekompozicija; kompiliranje, ako je nužno, nosit će obilježja našeg vremena.
Europski savjet, nevladina međunarodna udruga, organizirala je niz međunarodnih simpozija od 1965. do 1968.
Ukupno je bilo pet takvih simpozija: Barcelona, Beč, Bath u Velikoj Britaniji, Haag i Avignon.
1971. održana je konferencija u Splitu i usvojena je “Splitska deklaracija” koja govori o potrebi angažiranja
lokalnih vlasti u zaštiti spomeničke kulture.
1975. donesena je “Amsterdamska deklaracija” koja nadopunjava Venecijansku povelju. Amsterdamska
deklaracija smatra da se ne treba oslanjat samo na spomenike kulture već i na kompletni ambijent (Atenska
povelja samo suzdržano upozorava na zaštitu ambijenata)  integralna zaštita čime tradicionalna zaštita
pojedinačnih “spomenika” konačno ustupa mjesto politici očuvanja cjelovitih starih ambijenata u gradovima,
naseljima i širim prostorima. Integralna zaštita razumijeva i uključivanje graditeljskog nasljeđa u društveni život
(korištenje). Ovo je najobilniji dokument za zaštitu graditeljskog naslijeđa.
1976. UNESCO je održao konferenciju u Nairobiju koja ide još odlučnije u tom pravcu.

HRVATSKA
U Hrvatskoj se poslije rata pristupilo organiziranju konzervatorskih službi, popisu spomenika kulture i opsežnih
radova na zaštiti i obnovi porušenih i ugroženih građevina. Javlja se mreža zaštitarskih službi po cijeloj zemlji.
Glavni predstavnici i zagovarači su: Cvito Fisković, A.Mohorovičić, Miljenko Domjan (Konzervatorski zavod u
Zagrebu), Anđelka Horvat (Zagreb), Duško Kečkemet, Tomislav Marasović, I. Marojević (Arheološki muzej u
Splitu), Ivo Petriciolli, Milan Prelog, Dasen Vrsalović, M. Mušić, Đ. Bošković…
U Zadru se provodi obnova grada koji je stradao u bombardiranju 1944. Obnavlja se Dioklecijanova palača
(revitalizacija i rekonstrukcija), a radove vodi Cvito Fisković. Obnavlja se šibenska vijećnica, Dubrovnik…
1975. u Splitu se organizira prvi postdiplomski studij konzervacije vezan za zaštitu naslijeđa. Na svjetskoj razini
je konzervatorski studij u Rimu.
Niz arheologa: Ivo Bojanovski, Branimir Gabričević, Duje Rendić-Miočević, Mate Suić…
Niz konzervatora: M. Domjan, C. Fisković, A. Horvat, T. Marasović, Petricioli, Prelog, Radunić, Vrsalović…
T. Marasović: Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu
Osnovne promjene koje su u ovom razdoblju uslijedile u razvoju konzervatorske misli i prakse:

1. Kompleksniji pristup
Poslijeratno razdoblje donosi znatno kompleksniji pristup graditeljskom nasljeđu, a ta se kompleksnost izražava
kroz četiri osnovna pravca:
 proširenje interesa i na manje važne spomenike kulture (skromijeg estetskog ili povijesnog značaja). Ovaj
proces kreće od Venecijanske povelje iz 1964.
 zaštita graditeljskog naslijeđa se proširuje prema cjelinama, tj. od pojedinačnih spomenika kulture prema
povijesnim sredinama npr. naselju, gradskoj četvrti, gradskoj jezgri, gradu u cjelini, pejzažu, regiji… Također
počinje od Venecijanske povelje.
 mreža konzervatorskih zavoda se proširuje u svijet, zanimanje se širi na cijeli svijet: Inke, Maje, Asteci, Japan,
Kina, islamske zemlje… te na naselja van Evrope.
 problematika graditeljskog nasljeđa ne svodi se isključivo na povijesno-umjetničke aspekte starih građevina i
rješavanje tehničkih problema nego se zalazi i u složenije socio-ekonomske, higijensko-komunalne, urbane i
ekološke probleme.

Dakle, četiri glavne točke su:

1. širenje interesa na spomenike kulture sa manjim značajem
2. širenje interesa sa pojedinačnih spomenika na graditeljske cjeline
3. zaštitarska služba s područja Europe se širi na sve kontinente i na ostale civilizacije
4. zaštiti graditeljskog naslijeđa se pristupa daleko kompleksnije, ne razmatraju se samo površinski problemi,
estetski aspekti, nego i loša instalacija ili komunikacija, stara infrastruktura, ekonomska struktura…

2. Organizacija djelatnosti očuvanja kulturnih dobara

Potrebno je puno više stručnjaka pa se krug sudionika širi i u pogledu stručnih službi i u pogledu jačeg
angažiranja zajednice. Nema usko specijalizirane zaštite spomenika, već postoje i druge službe koje jednako
sudjeluju. Od stručnih i znanstvenih službi, uz tradicionalnu konzervatorsku službu, javljaju se urbanističke
institucije, zavodi za izgradnju, sveučilišni zavodi i katedre, komunalne i druge službe.
Zaštitom se i dalje bave arhitekti, povjesničari umjetnosti, arheolozi, ali i: građevinari, pravnici, ekonomisti,
tehnolozi, geodeti, sociolozi… Osnovne službe su Zavodi za zaštitu spomeničke baštine i Urbanistički zavodi.
Organiziraju se i međunarodne službe: ICOMOS, ICCROM, ICOM.

3. Sasvim nova metodologija

 evidencija i inventarizacija – osnova dobivanja prvih informacija o graditeljskom nasljeđu
 registracija – pravni postupak zaštite
 dokumentacija postoječeg stanja- bitna analiza prije izrade plana i projekta
 studij razvitka povijesne cjeline ili građevine – neposredni preduvjet valorizacije, a često otkriva i uzroke
degradacije
 (re)valorizacija – stručna i društvena ocjena vrijednosti graditeljskog nasljeđa
 planovi i projekti – konačna zamisao zaštite i uređenja
 održavanje i inspekcija – preduvjet trajnoj zaštiti

4. Provođenje zaštite kroz planove i projekte prostornog uređenja

Ovo se odnosi na zaštitu kroz izgradnju gradova i naselja. To je očuvanje nasljeđa kroz regionalno i urbanističko
planiranje i projektiranje.
5. Različite metode intervencija
Metode se odabiru prema karakteru povijesne sredine ili građevine. One pokazuju različite stupnjeve zahvata kao
što su:
 konzervacija i konsolidacija – zaštićuje se sredina na osnovi zatečenog stanja
 adaptacija i revitalizacija – cjeline ili građevine se preuređuju za nove ili oživljavaju za prvobitne namjene
 anastiloza – rekomponiraju se dijelovi koji nedostaju (uglavnom na arheološkim područjima i objektima)
 restauracija – u većoj ili manjoj mjeri obnavljaju se dijelovi građevina ili cjelina
 rekonstrukcija – ponovno se izgrađuju porušeni povijesni objekti ili cjeline na osnovi egzaktnog reproduciranja
prvobitnog stanja ili novim oblicima usklađenim s ambijentom
 interpolacija – unosi nove objekte u povijesno tkivo
 dislokacija – premješta izvorni objekt ili cjelinu na novo mjesto
 replika – izrađivanje kopije po uzoru na izvorno ostvarenje
 nova ambijentalna izgradnja – zadražava tradicionalni karakter graditeljstva povijesnim reminiscencijama.

Sada ćemo ovo promotriti malo detaljnije:

I. KOMPLEKSNI PRISTUP POVIJESNOJ SREDINI – Primjeri

1. Širenje interesa na spomenike kulture sa manjim značajem
Valorizacija svih povijesnih slojeva proširuje se od očuvanja vrijednosti različitih razdoblja u okviru jednog
objekta ili cjeline na vrednovanje različitih objekata u okviru šire gradske, seoske ili pejzažne cjeline. Navest
ćemo sljedeće primjere:
 Rimska četvrt Tor di Nona
U svim ranijim razdobljima, uključujući i razdoblje biološke zaštite u kojem je prvi put priznata vrijednost svim
epohama, u Rimu su konzervatorsko-restauratorski radovi bili isključivo usmjereni na “monumentalne” objekte i
cjeline. Tek je naše vrijeme s primjenom aktivne zaštite prvi put uvelo sustavne intervencije i u zone relativno
skromne arhitekture kao što je slučaj sa četvrti Tor di Nona. Četvrt se nalazi uz Tiber s istočne strane rijeke. Nju
ne odlikuje nikakva monumentalna arhitektura, niti poseban povijesni značaj građevina, već ambijentalna
usklađenost u okviru rimske gradske jezgre u cjelini.
 Bologna
Bologna se u cjelini odlikuje iznimno vrijednim dostignućima srednjovjekovne i kasnije graditeljske baštine, no
sustavne akcije gradske uprave usmjerene su na sanaciju i zaštitu stambenih četvrti skromne arhitekture.
 Stambena četvrt Plaka u Ateni
Plaka je stambeno-poslovna zona uz sjeverne padine Akropole koja je sagrađena nakon oslobođenja od Turaka.
Ta je četvrt više puta predložena za rušenje zbog više motiva: arheološki (da bi se otkrile izvorne klasične
vrijednosti), trgovački (širenje komercijalnog središta) i turistički (prodor zabavnog života). Predviđa se
integralna zaštita cijele četvrti u okviru koje se predviđa arheološki rezervat na manjem prostoru kod rimske
Agore.
 Gastown u Kanadi
Četvrt Gastown priključena je Vancouveru te joj je prijetilo rušenje, no spašena je zahvaljujući podršci građana.
 U Hrvatskoj: Tkalčičeva ulica u Zagrebu

2. Širenje interesa sa pojedinačnih spomenika na graditeljske cjeline

 Četvrt Marais u povijesnoj jezgri Pariza s nizom istaknutih povijesnih građevina (palače, crkve, biblioteke, ali i
zgrade skromnije arhitekture).
 Stari njemački gradovi: Regensburg, Nürnberg, Ladenburg, Celle, Goslar, Gettingen, Rothenburg ob der Tauber,
Nordlingen, Landshut… Regensburg je jedan od najuspješnijih primjera zaštite povijesnih jezgri u cjelini.
 Krakow je složeniji primjer zaštite ne samo povijesne jezgre nego povijesnog grada u cjelini. Stari Krakow se
sastoji od četiri zone. Najastarija je prvobitna akropola Wawel. Sjeverno je srednjovjekovna povijesna jezgra
grada. Na krajnjem jugu starog grada je staro gradsko naselje Kazimierz. Između ove dvije cjeline nalazi se
kontakntna zona sekundarne kulturne vrijednosti koja je također obnovljena.
 Urbino u Italiji je primjer izvedenih realizacija od akcija konzervacije i revitalizacije do nove izgradnje.
 Zaštita cjelina se ne ograničava samo na stare gradove već obuhvaća i ruralna naselja (ipak rijetko jer nedostaje
novca). Primjer je selo Halloko u Mađarskoj s crkvom i tvrđavom iz 14.st.
3. Širenje od europskih iskustava do zaštite kao svjetskog procesa (na svim kontinentima i u drugim
civilizacijama)
Posljedica je širenja svijesti o potrebi očuvanja kulturnih dobara na sve zemlje i kontinente. Pri tome su najveću
ulogu odigrale međunarodne organizacije poput UNESCO-a, ICOMOS-a, ICCROM-a i IFHP-a.
 Anthony Island je mali otočić u arhipelagu Queen Charlotte Islands u British Columbiji. To je selo iščezlog
naroda Haida. Štiti se kao jedna od najvrijednijih grobnih i totemskih spomenika zapadne polutke.
 Kilwa i Songo Mnara su dva mala otočića uz tanzanijsku obalu koji su bili značajni u srednjem vijeku.
 Tvrđava Lahore u Pakistanu sa spomenicima od 11.st. do danas
 Arheološki park Quirigua u istočnoj Gvatemali koji spada među značajnije ostatke velike civilizacije Maya.

4. Od uskog konzervatorskog do složenog socio-ekonomskog i urbanološkog pristupa

 Stara jezgra Splita je dobar primjer (i okolni prostor: Kaštelanski zaljev, Trogir).
Shvaćanje zaštite polazi od povijesnih, umjetničkih, ambijentalnih, prostornih i drugih vrijednosti građevina i
cjelina, ali ne isključuje ni druge aspekte problema kao što su:
 teški stambeni uvjeti života u takvim povijesnim prostorima
 dotrajala infrastruktura
 socijalna degradacija zamjenom ranije strukture siromašnijim stanovništvom ili umjetnim stvaranjem elitnog
sloja (gentrification)
 ekonomska degradacija gdje tradicionalni ekonomski izvori napuštaju jezgru ili ekonomsko preopterećenje
 neregulirani promet
 industrija u široj povijesnoj okolini pa se stvaraju ekološki problemi.
Svi se ti problemi nastoje riješiti kroz prostorne i urbanističke planove, a u interesu očuvanja autentičnosti
graditeljskog nasljeđa i njegova kontinuiteta u današnjim životnim uvjetima.

II. PROTAGONISTI I NOSIOCI AKTIVNOG PRISTUPA GRADITELJSKOM

NASLJEĐU
1. Organizacija zaštite i uređenja graditeljskog nasljeđa
Do kraja II.sv.rata protagonisti zaštite bili su isključivo konzervatorske službe tj. stručnjaci u centralnim zavodima
za zaštitu spomenika. Razvojem koncepcije aktivne zaštite to se širi i na:
 uključivanje institucija i stručnjaka drugih profila u zaštitne akcije, u prvom redu urbanista i urbanističkih
zavoda (stručne službe)
 prenošenje mjerodavnosti zaštite nasljeđa na organe vlasti (društveno-političke zajednice)
1960ih se baština dijeli na nepokretna kulturna dobra te se povjerava zavodima za zaštitu spomenika kulture i
pokretna kulturna dobra koja se prepuštaju muzejima i galerijama.
 šira javnost (građanstvo)

 STRUČNE SLUŽBE I ORGANIZACIJE (dokumentacijska obrada, radovi, inspekcije…)

 Zavodi za zaštitu kulturnih dobara (Zavod za zaštitu spomenika kulture; evidencija, registracija, inspekcija,
nadzor). U našoj zemlji mrežu zavoda čine: općinski (gradski), regionalni i državni.
 Urbanistički zavodi – nosioci su prostornih i urbanističkih planova. Kod nas djeluju kao organi društveno-
političkih zajednica (općinske skupštine) te urbanistički instituti kao samostalne organizacije (katedre na
fakultetima).
 Organizacije višestruke ovlasti koje u sebi objedinjuju zadatke zaštite, urbanizma i organizacija za izgradnju.
 Organizacije (zavodi) za izgradnju grada
 Čitav niz drugih institucija kao što su: sveučilišni zavodi (katedre) npr. Zavod za graditeljsko nasljeđe
Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, muzeji…
 Organizacije za realizaciju zaštitnih radova (npr. Restauratorski zavod Hrvatske)
 Nacionalne stručne organizacije
 Urbanistička društva u gradovima i županijama
 Međunarodne stručne organizacije:
– ICCROM – Međunarodni centar za studij zaštite i obnove kulturnih dobara, osnovao ga je UNESCO u Rimu
1959.
– ICOMOS – Međunarodni savjet za spomenike i područja, osnovan u Veneciji 1964.
– ICOM – Međunarodni savjet za muzeje
– IIC – Međunarodni institut za zaštitu povijesnih i umjetničkih djela.

 DRUŠTVENO-POLITIČKE ZAJEDNICE
Trebale bi biti ona tijela koja na prijedlog stručne službe proglašavaju dobra graditeljske i prirodne baštine.
 Europski savjet – sjedište u Strasbourgu
 UNEP – United Nations Environment Program
U ove su organizacije uključene vlade pojedinih zemalja (članica).

 SUDJELOVANJE STANOVNIŠTVA
Osim protagonista zaštiti graditeljskog nasljeđa pridonosi i utjecaj javnosti koju se nastoji educirati, pa se tako
javljaju razne institucije i pokreti kojima bi se probudila svijest u javnosti.
 Velika Britanija: Commons Preservations Society u Londonu 1865., udruženje Civic Trust 1957., National Trust
od velikog značenja za probleme zaštite urbanih cjelina
 Italija: Italia Nostra (1956., najutjecajnija u zaštiti graditeljske baštine), ANCSA (Nacionalno udruženje
povijesno-umjetničkih centara, 1960.)
 Hrvatska: Društvo prijatelja dubrovačkih starina 1950ih, Društvo prijatelja kulturne baštine u Splitu
Važnu ulogu u animiranju građana za akcije zaštite i uređenja graditeljske baštine imaju sredstva za informiranje:
novine, televizija, filmovi, publikacije.

2. Odgoj i obrazovanje o graditeljskom nasljeđu

 Odgoj širih slojeva stanovništva
Tisak, novine, dnevni listovi, stalne rubrike te tzv. večernji tečajevi, TV filmovi, javna predavanja, tribine te
različiti mediji…
 Odgoj u osnovnim i srednjim školama
Osnovne škole  povijest, priroda i društvo
Srednje škole  uz to i povijest umjetnosti
 Odgoj na visokoškolskoj razini
Od početka 20.st. na pojedinim fakultetima u Europi (arhitektonskim, filozofskim). Uvedena je nastava iz
predmeta zaštite spomenika, a posebno iza 1975.
 Specijalističko obrazovanje
 visokokvalificirani majstori (građevinarstvo)
 specijalizacija u okviru dodiplomskog studija (Split 1975.)
 znanstvena i stručna specijalizacija na postdiplomskoj razini.
Specijalistički studij je Studij arhitektonske konzervacije u Rimu koji su zajednički osnovali ICCROM i
Arhitektonski fakultet rimskog sveučilišta.
 Split, Beograd, Ljubljana, Sarajevo

III. POSTUPAK ZAŠTITE I UREĐENJA GRADITELJSKOG NASLJEĐA

Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu osniva se na određenom postupku koji uključuje čitav niz dionica: od
evidencije i inventarizacije do izvedbe zaštitnih radova. Prijedlog za neki objekt da postane spomenik kulture
mora proći određeni proces – proces organizacije i inspekcije. Taj postupak je novi i javlja se prvi put u aktivnoj
zaštiti. Ranije i nije bio baš dobro rađen i nije postojala organizacija koja bi rukovodila tim postupkom.

Postupak prolazi kroz četiri osnovne faze s razlikama u organizaciji, izvođenju, trajanju i financijskim sredstvima:
 popisno-registracijska obrada
 analitičko i plansko-projektna obrada
 izvedba radova na graditeljskom nasljeđu
 stalno održavanje i inspekcija.
 Popisno-registracijska obrada
Izvodi je zaštitarska služba sve do zadnje etape kada tu ulogu preuzimaju mjerodavne službe. Dijeli se na šest
podfaza:
1. zaštitni popis (inventar) graditeljskog nasljeđa
Od početka formiranja, uglavnom sredinom 20.st., službe zaštite spomenika vrše popise graditeljskog i kulturnog
nasljeđa. Kod nas tu zadaću imaju Zavodi za zaštitu spomenika.
Na Simpoziju Europskog savjeta 1965. u Barceloni i Palmi osmislio se Međunarodni inventarski model koji
predlaže da se graditeljsko naslijeđe dijeli na dvije osnovne skupine:
 spomenike (crkvena i grobna arhitektura, vojnička arhitektura, javna civilna arhitektura, privatna stambena
arhitektura, industrijska, poljoprivredna i druga privredna arhitektura).
 područja (prirodna područja, povijesna područja, znanstvena područja, gradska područja i povijesne cjeline,
područja mješovitih vrijednosti).
Predloženi inventar uvodi i kategorizaciju zaštićenih područja na tri osnovna stupnja: potpuna zaštita područja,
područja s predominantnom zaštitom i područje s predominantnim novim razvojem. Slična kategorizacija postoji i
za spomenike: integralna zaštita pojedinog objekta, zaštita pojedinih dijelova i mogućnost modifikacije ostalih,
mogućnost zamjene novim objektima koji trebaju sačuvati ambijentalni karakter cjeline.
Za svaku kategoriju, spomenik ili područje, postoji inventarski list od dvije stranice gdje se nalaze svi potrebni
elementi koji nam govore o samom spomeniku i njegovoj zaštiti (opis položaja, naziv, vrijeme nastanka, stanje
očuvanosti, predložene mjere zaštite…). Ovaj inventar je osnova na kojoj se temelji sve ostalo.
2. valorizacija preventivne zaštite
Ovo je vrlo složeni postupak. To je zapravo vrednovanje preventivne zaštite i temelji se na osnovnim podacima iz
inventara. Ovo je zaštitna valorizacija, a u sljedećoj fazi (analitičko i plansko-projektnoj) javit će se znanstvena
valorizacija koja se temelji na mnogo iscrpnijoj dokumentaciji. Valorizacijom se vrši utvrđivanje vrijednosti
pojedinih dobara s gledišta njihovih svojstava (izvornosti, rijetkosti, reprezentativnosti, raznolikosti, cjelovitosti,
ambijentalnih, pejzažnih i estetsko-umjetničkih vrijednosti) i društvenog značaja.
3. kategorizacija graditeljskog nasljeđa
Kategorizacija je postupak kojima se na osnovi valorizacije, a prvenstveno radi preventivne zaštite, nepokretna
kulturna dobra svrstavaju prema osnovnim vrijednosnim skupinama – kategorije. Postoje tri kategorije: dobro
iznimnog značaja, dobro velikog značaja i dobro normalnog značaja odnosno:
– dobra šireg nacionalnog značaja i ona iz Registra svjetske baštine
– dobra od šireg nacionalnog značenja s karakterističnim osobinama određenog vremena
– sva ostala značajna dobra.
4.režimi preventivne zaštite
Režimi preventivne zaštite nastaju na temelju dokumentacije preventivne zaštite. Postoje tri stupnja zaštite
prirodne i graditeljske baštine:
– zaštita prvog stupnja – spomenici na kojima ne smije biti intervencije, područja najviših vrijednosti koja trebaju
ostati neizmjenjena
– zaštita drugog stupnja – spomenici na kojima smije biti intervencije, ali one koja ga neće oštetiti i promijeniti
izvorno stanje
– zaštita trećeg stupnja – spomenici koji dozvoljavaju intervenciju, može se promijeniti izvorno stanje ali uz
najveće moguće očuvanje izvornog karaktera ambijenta.
5. proglašenje zaštite
U prvoj fazi radi se o dokumentaciji kao osnovi za plansko-analitičku fazu, a druga faza je bitna jer tada nastaju
pravi planovi, odnosno projekti. Proglašenje zaštite je prijedlog koji donosi zaštitarska služba. Prijedlog sadrži
opis i granice dobra, program (smjernice) za zaštitu, korištenje, uređenje i održavanje, oznaku organizacije kojoj
se povjerava uprava nad tim dobrom.
6. registracija graditeljskog nasljeđa
Registracija nepokretnih dobara je završni postupak u ovoj fazi. To je pravni akt kojim se dobro registrira u
registre po vrstama. Ovo je prva podfaza koja nije zaštitarska, već je rade društveno-političke organizacije.
Upisuje se u katastarske knjige.
 Analitičko i plansko-projektna obrada
Kada je jedan spomenik postao spomenikom kulture trebaju se izvesti radovi da se zaustavi proces raspadanja.
 Analiza i dokumentacija zatečenog stanja
Analiza i dokumentacija zatečenog stanja sadrži u sebi dva osnovna dokumentaciona postupka: tehnički i
analitičko-istraživački.
Tehnička dokumentacija su arhitektonski i fotografski snimci. Praksa ove dokumentacije je počela još u 19.st.
To su crteži kompletnog stanja jedne cjeline. Snimci mogu biti fotografski, aerofotogrametrijski, fotogrametrijski
i drugi, a sadrže tlocrte svih katova, presjeka, krovova, crteže fasada i svih detalja na ključnim mjestima… u
mjerilu 1:100 ili 1:200 ako su veći kompleksi. Fotografski snimci nadopunjavaju arhitektonske snimke.
Aerofotogrametrijski snimci se uzimaju iz aviona i sl. Postoji i cijeli niz drugih snimaka kao što su aerosnimci,
elektromagnetni snimci (mi to još nemamo), stratigrafski snimci, fotografske sonde i dr.
Istraživačko-analitička dokumentacija se zasniva na detaljnom istraživanju jednog spomenika kulture, na
zatečenom stanju, povijesnom razvoju i nizu faktora koji su mogli i mogu utjecati na njega.
Jedan od zaštitara koji je izrađivao jako dobru istraživačko-analitičku dokumentaciju je J. Marasović koji je
predložio tri točke kako obrađivati dokumentaciju: obrada na osnovi izravnog proučavanja objekta ili ambijenta
(dokumentacija zatečenog stanja), obrada na osnovi proučavanja podataka iz prošlosti i na kraju obrada na osnovi
proučavanja različitih utjecaja na nastanak nekog objekta ili cjeline (prirodni uvjeti, klima, karakteristike
zemljišta, društveno-ekonomske prilike, tehničke mogućnosti, namjena, graditeljska tradicija nekog kraja…).
Ejnar Dyggve je radio vrlo preciznu i uzornu dokumentaciju vezanu uz Salonu. Milan Prelog radi temeljnu
dokumentaciju Poreča, Petricioli za Zadar, za Split… Danas se pojavio niz novih faktora koji uzrokuju brži
raspad: industrijalizacija, ekološki problemi, urbanizacija, demografska ekspanzija…
 Istraživanje i obrada prvobitnog stanja i razvitka povijesnih građevina i cjelina
Ovo je vrlo važana dionica procesa. Proučavanje prvobitnog stanja i razvitka temelji se na: analizi današnjeg
stanja, podacima iz povijesnih izvora i komparativnoj građi. Prvobitno se stanje osim opisno prikazuje i grafički
(na samom početku su rekonstrukcije Dioklecijanove plače Roberta Adama iz sredine 18.st., slijede radovi G.
Niemanna i E. Hebrarda početkom 20.st., Ć. M. Ivekovića i E. Dyggvea između dva rata…).
 Proučavanje uzroka degradacije
Uzroci su vrlo složeni i do njih se dolazi analizama današnjeg stanja i povijesnog razvitka.
 Znanstvena valorizacija i društvena verifikacija
Ponovno dolaze na red valorizacije – društvena i znanstvena. One se ne razlikuju od valorizacije preventivne
zaštite u prethodnoj fazi, ali su ovima podloge znatno temeljitije. Znanstvena valorizacija je nepromjenjiva
(ocjena apsolutne vrijednosti nekog objekta ili područja), a društvena valorizacija je prilagodljiva vremenu, modi i
financijskoj situaciji (ocjena relativne vrijednosti u određenom vremenu i na određenom prostoru).
 Planovi i projekti
Na osnovi programa zaštite izrađuju dugoročni, srednjoročni i neposredni planovi zaštite koja se provodi kroz niz
projekata, a to pripada sljedećoj fazi.

 Izvedba radova na graditeljskom nasljeđu

Ovo je faza u kojoj se provode planovi i projekti. Izvođenje radova svodi se na dva osnovna tipa:
 specijalizirane radne organizacije za konzervaciju i rekonstrukciju
 angažiranje općih građevinskih firmi za radove na povijesnim ambijentima.
Mi nemamo baš usko specijalizirana poduzeća koja izvode radove već to sve ide preko Zavoda za zaštitu
spomenika, a radove izvode građevinske firme. Ovo je možda i naš najveći problem. Takvim se poslovima bave
Hrvatski restauratorski zavod (nastao 1997. spajanjem Zavoda za restauriranje umjetnina i Restauratorskog
zavoda Hrvatske) te tvrtka ING-GRAD osnovana 1985.

 Stalno održavanje i inspekcija

Nakon nekog određenog vremena inspekcije su obavezne. Pod inspekcijom se podrazumijeva nadzor nad
povijesnim građevinama u redovitim vremenskim razmacima.
IV. GRADITELJSKO NASLJEĐE U PROSTORNOM UREĐENJU
Novost je postupak kojim se kroz prostorno uređenje vrši očuvanje kulturnih dobara. Unaprijed se određuje kada
i kako će se tretirati spomenik kulture. Urbanisti rade projekte odnosno planove u koje se ubacuje zaštita
graditeljskog naslijeđa. Prostorni i urbanistički planovi mogu biti razvojni ili provedbeni.
Razvojni planovi su planovi kojima se planira razvoj šireg područja: regije, općine, grada… Dijele se na
makroregionalne planove, regionalne, općinske, generalne... Oni se rade dugoročno. Razvojni planovi se
poistovjećuju sa popisno-inventarskom fazom kad se odlučuje da će se raditi i kad se izvode temeljitiji planovi i
dokumentacija.
 Makroregionalni planovi su planovi koji podrazumijevaju više regija odnosno cjelokupni državni teritorij. Oni
su se radili još u bivšoj Jugoslaviji pa je tako 1974. napravljen jedan i za Hrvatsku za razdoblje do 2000. U njga je
bila ukomponirana i zaštita graditeljskog naslijeđa. Jedan je izrađen i za Dalmaciju 1982. i u okviru njega je
obrađena zaštita graditeljskog nasljeđa. Od makroregionalnih planova u drugim zemljama Marasović spominje
makroregionalni plan za pokrajinu Lazio.
 Regionalni prostorni plan obuhvaća manje cjeline. Jedan od prvih izrađen je 1958-64. za srednjodalmatinski
prostor i značajan je jer sadrži primjernu obradu graditeljskog nasljeđa.
 Općinski prostorni planovi
 Generalni urbanistički plan obuhvaća šira gradska područja ili određenu cjelinu naselja gradskog karaktera.

Provedbeni planovi su daleko podrobniji i zahvaćaju znatno manji prostor: dio nekog grada, manje naselje ili
urbano-arhitektonsku cjelinu. Oni se rade za kratkoročno razdoblje. Dok razvojni planovi predviđaju samo razvoj,
na temelju provedbenih izvršavaju se određeni projekti.
Jedan od prvih provedbenih planova u bivšoj Jugoslaviji izrađen je za Baš Čaršiju u Sarajevu i uključivao je
sanaciju, konzervaciju i drugo. U Hrvatskoj je jedan takav plan izrađen za Dioklecijanovu palaču. To je
urbanističko-arhitektonski projekt obnove središnjeg dijela Dioklecijanove palače u Splitu između Obale i
Peristila. Također je izrađen jedan projekt za Primošten koji je primorski gradić s tradicionalnom arhitekturom.
Preko revitalizacije Primoštena ostvario bi se profit u turističkom smislu. Salona je također dobila svoj
provedbeni plan koji je izrađen kako bi se zaštitio jako bitan arheološki spomenik.

V. METODE AKTIVNOG PRISTUPA GRADITELJSKOM NASLJEĐU

Metode aktivnog pristupa graditeljskom naslijeđu su metode koje su se i prije koristile ali ih je tek aktivna zaštita
promovirala u potpunosti. One nisu osobitost današnjeg vremena, ali njihov izbor danas je znanstveno utemeljen.

 konzervacija  javlja se u doba romantizma

 adaptacija – revitalizacija  svojstvena ovom razdoblju
 rekompozicija (anastiloza)  uvedena u razdoblju biološke zaštite
 restauracija  poznata u svim povijesnim razdobljima
 rekonstrukcija
 interpolacija i dopune u povijesnim sredinama
 dislokacija
 replika i “muzeji na otvorenom”
 nova izgradnja s povijesnim reminiscencijama.

 Konzervacija – održavanje – konsolidacija – zaštitni dodaci

Konzervacija podrazumijeva da se zatečeno stanje na nekom spomeniku kulture ne mijenja, da se ne poduzimaju
nikakve preinake. Ona u sebi ukljućuje i potrebne akcije konsolidacije odnosno održavanja što može biti vezano
uz zamjenu pojedinih dijelova. U Venecijanskoj povelji stoji: “Konzervacija spomenika na prvom mjestu
zahtijeva njihovo stalno održavanje”.
Konzervacija se primjenjuje u slučaju:
 kada je graditeljsko dobro u takvom stupnju očuvanosti, s takvom prezentacijom i u takvoj primjerenoj namjeni,
da osim konsolidacijskih radova nema potrebe za bilo kakvom intervencijom kojom bi se mijenjao njen karakter
ili namjena
 kad je graditeljsko dobro toliko porušeno da predstavlja arheološki objekt kod kojeg nisu dozvoljeni niti
potrebni nikakvi bitni zahvati (osim konsolidacijskih).
Konzervaciju je daleko lakše izvršiti na pojedinačnom spomeniku jer je na većini kompleksa neizvediva.
Osnovna svojstva konzervacije su: održavanje, konsolidacija te zaštitni dodaci. Održavanje je često vezano uz
izmjenu trošnih dijelova. Kao ekstremni primjer navodi se utvrđeno naselje na sjeveru Sahare koje je napravljeno
od blata i neprestano se kao cjelina mora obnavljati istim materijalom – blatom. Iako se oblik i namjena održavaju
nije moguće odrediti koliko je ostalo od izvorne građe.
Drugi primjer konstantnog održavanja je japanski kompleks hramova Ise Naiku iz 7.st. Oni su napravljeni od
krhkog žutog čempresa, a kako Japan ima vlažnu klimu svakih 20 godina se gradi potpuno novi hram.

Pod konzervacijom i održavanjem se podrazumijeva opskrba građevina nužno potrebnim tehničkim uređajima
(komunalne instalacije…) i niz konsolidacijskih radova (učvršćivanje temelja, zidova…). Tehnički postupci
konsolidacije prate i druge metode (anastiloza, restauracija).
Postoji cijeli niz postupaka kojima se spomenik održava, kao što su popravak zidova ili krovova. Uz održavanje
su često vezani i zaštitni dodaci koji mogu biti: privremenog (zaštitni krovovi) ili trajnog karaktera (krovovi).
Mogu se dodati i zaštitni dodaci koji bi spriječili propadanje. Neuspjeli primjer je zaštitna zgrada uokolo
Augustovog žrtvenika mira (Ara Pacis ima stakleno zvono) u Rimu.
Kod povijesnih gradova i naselja mnogo je teže govoriti o apsolutnoj konzervaciji jer su to jako kompleksni
organizmi. Primjeri konzervacije prvobitnog povijesnog tkiva su: Rothenburg ob der Tauber u Njemačkoj, San
Giminiano u Italiji, Williamsburg u SAD-u, sv. Stefan u Crnoj Gori.

 Adaptacija – revitalizacija
Metoda adaptacije i revitalizacije javlja se usporedno s drugim metodama tj. s konzervacijom ili pak većim ili
manjim restauratorskim zahvatima. To je jedna od najefikasnijih metoda aktivne zaštite i najvažnija je jer
podrazumijeva davanje funkcije određenom spomeniku. Funkcija može biti ona koju je spomenik nekad imao ili
to može biti funkcija koja mu danas najbolje odgovara. Venecijanska povelja govori o davanju namjena, ali se pri
tome zabranjuje mijenjanje izgleda građevine. O tome govori i Amsterdamska deklaracija.
Kada se određuje nova funkcija vodi se briga o tome koju je funkciju spomenik prije imao i da li će nova biti u
skladu s njom. Najpovoljnije bi bilo vratiti prvobitnu funkciju spomeniku – to je revitalizacija. Brojni su primjeri
uspješnih rezultata revitalizacije: crkva svete Trojice u Splitu (obnova kupole + vračanje kultne svrhe 
revitalizacija u kombinaciji s restauracijom), crkva svete Marije u Zadru, sklop blagovaonice (triklinija) u
Dioklecijanovoj palači, kanalizacijski sustav Dioklecijanove palače.
Mnogo uobičajeniji način revitalizacijske metode je adaptacija povijesne građevine za neku drugu namjenu.
Najčešće su u pitanju stambene ili crkvene zgrade: dvorci, palače, crkve, samostani koji postaju muzeji ili galerije.
Primjeri uspješnih adaptacija su brojni (Palazzo Bianco u Genovi u muzej, prostor uz apsidu crkve San Lorenzo u
Genovi u muzej, crkva San Salvatore u Palermu u koncertni prostor). Postoje i negativni primjeri: crkva sv. Tome
u Zadru (u prodavaonicu plastične galanterije Jugoplastika), crkva sv. Roka u Hvaru (postala je stambena zgrada).
U dućanu nasuprot Centralu u Zadru nalazi se jedan rimski mozaik kojeg je bivši vlasnik dućana zacementirao.
Primjeri revitalizacije cjelina su otočić sv. Stefan u Crnoj Gori (revitalizacija povijesne cjeline i potpuna izmjena
funkcija: naselje je pretvoreno u hotel visoke kategorije) i Primošten (gradić koji je prije imao i polururalni
karakter, uz onaj urbani, te su razvojem tehnologije svi ti agro-prostori preuređeni u turistička mjesta).

 Rekompozicija (anastiloza)
Rekompozicija (anastiloza) je metoda kojom se porušeni izvorni dijelovi postavljaju na svoje mjesto i u svoju
prvobitnu funkciju (blaža varijanta revitalizacije). Koristi se samostalno (arheološki lokaliteti) ili u kombinaciji sa
drugim metodama restauracije i revitalizacije.
Potpuna rekompozicije moguća je kod naglih razaranja: rat, potres, havarije… npr. Skopje 1963.
Djelomična anastiloza najuobičajenija je metoda pri obnovi i uređenju arheoloških objekata građenih od kamena
(dakle kad postoje ostaci kamene arhitekture). Najpoznatiji primjeri su: Paestum, Agrigent, Selinunt, Segesta... Pri
tome se kod vezivanja izvornih elemenata koristio i suvremeni materijal (beton, željezo…).
Ne mora se koristiti samo na pojedinačnim građevinama, već može i kod povijesnih cjelina: npr. kod ruševina
Timgada u Alžiru.
Primjena anastiloze odobrena je Atenskom poveljom 1931., a to potvrđuje i Venecijanska povelja iz 1964.
Primjeri anastiloze na ovim prostorima: Galerijeva kasnoantička palača u Gamzigradu, palača Grisogono-Cipci na
Peristilu u Splitu koja je primjer kombinacije ove metode sa restauracijom i revitalizacijom jer se na spomeniku
ne mora strogo primjenjivati jedna metoda već može biti i više njih (gornjem katu fasade vraćen je izgled iz
renesanse).

 Restauracija
Restauracija je postupak obnove graditeljskog nasljeđa u izvornom obliku ili u obliku najprikladnijem za zaštitu,
prezentaciju i korištenje (najstarija metoda). To je postupak kojim se mijenjaju ili dodaju dijelovi koji nedostaju, a
koji su postojali u izvornom izgledu ili u jednoj od razvojnih faza.
Restauracija je jedna od najstarijih metoda i metoda koja je najčešće kritizirana. Osobito se razvila s francuskim
restauracijskim pravcem u romantizmu. Atenska povelja iz 1931. je na neki način zabranjuje: “Restauracija
spomenika je operacija koja se može vršiti samo u izuzetnim slučajevima. … U slučaju kad se obnove čine
neophodnima zbog degradacije i rušenja preporuča se uvažavanje povijesnog i umjetničkog djela prošlosti…”, a
Venecijanska i Amsterdamska povelja ju tretiraju nešto blaže. Venecijanska povelje kaže da se restauracija “…
Zaustavlja…ondje gdje počinje pretpostavka.”
Često je proglašavana neprihvatljivom metodom, ali nakon II.sv.rata uočeno je da bi primjena isključivo
konzervacije praktično značila gubitak nasljeđa. Bez obzira na kritike, restauracija su u praksi znatno koristi.
Načela restauracije su:
 U restauraciji povijesnih građevina moguća je obnova odnosno ugradnja novih elemenata, ali je nove dijelove
nužno svesti na najmanju moguću mjeru.
 Restauracija ne može imati za cilj samo vraćanje prvobitnog izgleda već očuvanje autentičnih vrijednosti.
 Mora se zasnivati na poznatim elementima (nedopustiva obnova na osnovi analogija).
 Novi dijelovi moraju biti obilježeni kako bi ih se razlikovalo od autentičnih. U ranijim fazama se nastojalo
napraviti te dodatke od materijala koji je različit od materijala od kojeg je napravljen sam spomenik ili se nastoji
taj materijal obraditi na drugačiji način (npr. zidovi se malo udube ili ispupče). Suvremene metode dopuštaju i
primjenu nove građevne tehnologije (čelične konstrukcije, armirani beton), ali je njihova upotreba pogodnija u
skrivenim dijelovima strukture (nevidljivi su).
 Prilikom restauracije se nastoji ne obnavljati detalje osim ako je to doista neophodno.

U Hrvatskoj se ova metoda primijenila na podrumskom prostorijama Dioklecijanove palače. Tih prostorija ima
puno, ali se restauriralo samo 1% od ukupnih zidanih površina autentičnih prostora, a 99% je ostalo originalno. U
Dioklecijanovoj palači se koristila i revitalizacija (zapadni podrumi imaju funkciju koncertnih i izložbenih
dvorana, središnji prostori su pretvoreni u suvernirnice, a istočni su predviđeni za trgovačke namjene).
Restauracija je primijenjena i pri obnovi bloka jugozapadno od Peristila – na istočnoj je fasadi primijenjena
konzervacija uz manje dopune rimskih lukova, a kod sjeverne je fasade obnovljena prvobitna kompozicija fasade.
Uslijedila je revitalizacija. Sličan postupak primijenjen je i na palači Grisogono-Cipci gdje su primijenjene
anastiloza i restauracija. Palača kraj Zlatnih Vrata u Dioklecijanovoj palači je bila dosta narušena i dobila je puno
modernističkih elemenata. Tu je došlo do propadanja i odlučeno je da se restaurira i ogoljeni su moderni elementi.
Tako je došlo do obnove autentičnog srednjovjekovnog sloja, a zatim i revitalizacije kojom je prostor
prenamijenjen u pučko učilište.
Međunarodni primjeri: obnova grčkog teatra Eraclea Minoa na Siciliji (arhitekt Franco Minissi je koristio novi
prozirni materijal perspex pa je objekt osposobljen za korištenje, a autentični dijelovi se i dalje vide),
srednjovjekovna crkva San Nicolo Regale u Mazara del Vallo (obnova metalnim elementima)…

 Rekonstrukcija
Rekonstrukcija je postupak kojim se kompletno izgrađuje spomenik kulture na temelju dokumentacije. Njome se
obnavlja građevina ili cjelina koja je bila potpuno ili većim dijelom porušena. To je potpuniji i radikalniji vid
restauracije (više je novoobnovljenih nego autentičnih dijelova). Postoje dvije, znatno različite, metode
rekonstrukcije:
 faksimilska rekonstrukcija
 nova izgradnja
Faksimilska obnova se temelji na dokumentaciji, a najčešća je nakon potresa, ratnih razaranja… To je vjerna
reprodukcija prvobitnog ili ranijeg stanja koja se provodi u iznimnim slučajevima:
 kad je autentična građevina naglo porušena, a postoji potreba da se ona obnovi prema prvobitnom ili ranijem
izgledu
 kad ta obnova, bez obzira na vrijeme rušenja, ima istaknuti značaj.
Za ovu rekonstrukciju vrijedi pravilo apsolutnog poznavanja prvobitnog izgleda te obično ukljućuje i obnovu
detalja. Najviše se primijenjivala nakon II.sv.rata.
Kod nas je ovom metodom obnovljena šibenska vijećnica iz 16.st. koja je stradala u II.sv.ratu. Pri tome je
napravljena i jedna greška u obnovi trijema s arkadama. U srednjem vijeku su se tu stavljale metalne šipke, a u
obnovi su ih izostavili zbog armiranog betona i ostaloga, što je rezultiralo u odmaku od originalnog izgleda.
Znatno su rjeđi primjeri ovakve rekonstrukcije arheoloških objekata koji su davno porušeni. Prema Venecijanskoj
povelji to nije dopušteno pa je rekonstrukcija Atalosove stoe ispod atenske akropole 1952. izazvala velike kritike.
Faksimilska je obnova teško prihvatljiva na arheološkim spomenicima. Ona je više za zgrade, crkve ili za veće
cjeline. Primjer faksimilske rekonstrukcije povijesnih cjelina je povijesno središte Varšave i obnova starog
Williamsburg u SAD-u koji je do 1775. bio glavni grad Virginie. Varšava je porušena u ratu i obnovljena je kako
bi se očuvao arhitektonsko-ambijentalni karakter, ali i zbog političkih razloga (obrana identiteta), a Williamsburg
je rekonstruiran iz muzejsko-edukativnih razloga. Odlučilo se da se cijeli rekonstruira, ali do te mjere da se
rekonstruiraju i sve etnografske cjeline – biljke, životinje, ormari i roba u njima… Nije se ograničilo samo na
vraćanje fizičkog izgleda nego na totalnu muzeološku rekonstrukciju i prezentaciju radnih funkcija čime se
metoda približila koncepciji “otvorenog muzeja”.
Nova izgradnja usklađena s povijesnim ambijentom je češće upotrebljavanja pri nadomještanju porušene
povijesne zgrade ili cjeline. Postavljanje nove građevine u povijesno tkivo obično se naziva interpolacijom, a to je
posebna metoda. Razlika između nje i rekonstrukcije novom izgradnjom je u tome što je rekonstrukcija metoda
kojom se nadomješta porušena zgrada ili cjelina, a interpolacija je svako umetanje nove (moderne) građevine u
neko povijesno tkivo bez obzira na potrebu zamjene porušenih objekata (autentičnost s ciljem ≠ na bilo koje
mjesto).
Faksimilsku rekonstrukciju potiču razlozi fizičke restitucije, a novu izgradnju urbanistički razlozi (zadržavanje
uličnih gabarita, prostorno definiranje trgova i drugih gradskih prostora, funkcionalni razlozi, a kod rekonstrukcije
povijesnih cjelina održavanje kontinuiteta grada, naselja ili njihovih pojedinih dijelova).
Primjeri metode rekonstrukcije povijesnog grada putem nove izgradnje koja poštuje osnovne prostorne osobine
ranije aglomeracije: obnova stambene kuće u Rodriginoj ulici u Dioklecijanovoj palači (urušila se zbog trošnosti
pa je nastala praznina, a kako građevina nije predstavljala osobitu povijesno-umjetničku vrijednost pa nije bilo
potrebe za faksimilskom rekonstrukcijom), obnova porušene zgrade na Peristilu (u bombardiranju je srušena pa su
se pokazali značajni izvorni dijelovi palače, zgrada je obnovljena i volumenom i materijalom se usklađuje s
ambijentom, ali samim izrazom nosi pečat nenametljive suvremene arhitekture).
Potrebu za rekonstrukcijom povijesnih cjelina najviše su uvjetovala ratna razaranja i elementarne nepogode.
Primjer je obnova Zadra nakon bombardiranja 1944. U bombardiranju je porušen najveći dio staroga grada, ali
nisu i najznačajnije vrednote graditeljskog nasljeđa. Obnova je zasnovana na poštivanju prvobitne urbane
strukture u mjerilu i u volumenu novosagrađenih objekata. Tamo gdje nije bilo zgrada dodane su nove zgrade
čime se htjelo sačuvati prvotni izgled, sačuvati urbanistički plan (karakteristike rimske urbanistike: pravilnu
ortogonalnu mrežu ulica s pravilnim stambenim blokovima).

 Interpolacija i dopune u povijesnim sredinama

Interpolacija je metoda popunjavanja povijesnog grada ili naselja novim objektima ili cjelinama (nova građevina
se ubacuje u povijesno tkivo, a cilj joj je samo popuniti prazno mjesto). Najčešće se primijenjuje u postojećim
blokovima u kojima postoje prazni prostori.
Za razliku od rekonstrukcijske metode kojoj je osnovna svrha obnova građevine ili cjeline koja je nekad postojala,
interpolacijom se ne teži vratiti prijašnje stanje nego popuniti današnje praznine i to suvremenom arhitekturom.
Postoji više vrsta interpolacije:
 tzv. kontrapunkt (svjesno suprotstavlja novoizgrađenu zgradu ranijem izrazu pa ona odudara od prostora,
karakteristika interpolacija u prošlosti)
 tzv. asimilacija (prilagođava se, podređuje postojećem ambijentu, karakteristika suvremenih interpolacija).

Ivo Maroević razlikuje četiri metode interpolacije novoga u staro:

 metoda faksimila (oponašanje koje graniči s faksimilskom rekonstrukcijom)
 metoda prilagođavanja (asimilacija, pokušaj što manjeg isticanja)
 metoda naglašavanja (radi uspostavljanja ravnopravnijeg odnosa)
 metoda kontrasta (starog i novog).
U posljednje se vrijeme čak spominje i interpolacija starog u novo kad se rijetke autentične povijesne građevine
nalaze okružene novim objektima. Primjer je dogradnja franjevačke škole uz srednjovjekovni samostan na
Poljudu u Splitu i uklapanje u postojeći sklop prvobitne cjeline i uklanjanje ranijih neukusnih dodataka (unošenje
cementnih ukrasnih elemenata kojima je kompleks izgubio značaj i autentičnost).
Drugi primjer je revitalizacija starog Primoštena gdje je postojeće stanje dopunjeno novim zgradama koje se
volumenom, materijalom i osobito karakterističnim krovnim rješenjem asimiliraju s izgrađenim povijesnim
naseljem iako svaka nosi pečat suvremenog arhitektonskog izraza.

 Dislokacija
Dislokacija je postupak kojim se određeni spomenik kulture (povijesna građevina ili cjelina) premješta na neko
drugo mjesto jer je u opasnosti. Dopušta se samo u slučaju kad kulturno dobro nije moguće očuvati ni jednom
drugom metodom. Pojedini teoretičari osporavaju dislokaciju kao prihvatljivu metodu.
Najpoznatiji primjer je premještanje hrama Ramsesa II. u Abu Simbelu zbog izgradnje Asuanske brane i stvaranja
velikog akumulacijskog jezera. Također je sklop hramova s otočića File premješten na obližnji otok Agiki koji
nije potopljen. Primjer premještanja cijelih povijesnih naselja je španjolski gradić Puertomarin u Galiciji gdje je
cijelo povijesno naselje (romaničke crkve, stambene kuće, trgovi i ulice) premješteno na novu lokaciju. Kod
gradnje brane na Đerdapa Tabula Traiana je pomaknuta na višu razinu. Treba spomenuti i dislokaciju naselja na
Lepenskom Viru.
Primjer opravdane dislokacije zbog muzeološke zaštite je premještanje i rekonstrukcija švedskog drvenog ratnog
broda Vasa iz 17.st. Zbog opasnosti od erozije koja bi dovela do rušenja povijesnog spomenika dislocirana je
Lučka spasilačka stanica kod Chathama u SAD-u.
Postoje i dislokacije potaknute željom za posjedovanjem povijesnih objekata koji su pripadali drugim kulturama.
Motivi mogu biti različiti: od zaštite do obične muzeološke akvizicije nepokretnih kulturnih dobara koja se ne
može opravdati. Primjeri su: romanička crkva St. Mary Aldermanbury je iz Londona dislocirana u Fulton
(Missouri, SAD), romanički samostan španjolskog romaničkog kompleksa Cuxi dopremljen je na Manhattan u
New York.

 Replike i muzeji na otvorenom

Replika je metoda faksimilne rekonstrukcije povijesne zgrade u koj se se uz muzeoloških, odgojno-obrazovnih ili
zaštitnih razloga kopiraju izvorna graditeljska i umjetnička djela i postavljaju na drugom mjestu.
Replika je zaštitna metoda samo onda kad se originalno djelo radi zaštite nadomještava kopijom. Primjeri su:
Michelangelov kip Davida u Firenci, mramorna poprsja katedrale u Pisi (zaštita od atmosferskih prilika,
zagađenosti…), skulpture na Partenonu, Baščanska ploča iz crkve sv. Lucije kod Baške koja se nalazi u Zagrebu,
Višeslavova krstionica koja se nalazi u Arheološkom muzeju u Splitu (a ne u Ninu)…
Arhitektonski prostori katkad se repliciraju u muzejskim interijerima da bi poslužili za izlaganje izvornih
spomenika… npr. replike u muzejima etrurskih grobnica ili interijeri romaničkih crkava u Muzeju katalonske
umjetnosti u Barceloni.
Replikom se mogu smatrati i već spomenuti japanski hramovi Ise Naiku.
Replika također može imati vrijednost graditeljskog nasljeđa – kada zbog starosti, egzemplarnosti, unikatnosti… i
sama postaje povijesno ili ambijentalno dobro.
Znanstvene vrijednosti repliciranih graditeljskih objekata i cjelina danas najviše dolaze do izražaja u tzv.
“muzejima na otvorenom”.
Brojni su primjeri replika nastalih u edukativno-muzeološke svrhe, ali i povijesno-kulturne vrijednosti: 1895.
izrađena je u Nashvillu u pravom mjerilu replika atenskog Partenona (prvo metalna konstrukcija koja je kasnije
zamijenjena betonskom)…
Postoji i niz replika koje su turističke atrakcije: replicirana Villa del Papyri iz Herculanuma s elementima iz
Pompeja u Paul Getty muzeju u Kaliforniji, Hearstova vila u Kaliforniji, Villa Vizcaya na Floridi, replike u
Disneylandu…
Kulturni smisao dislokacija i replika pokazuju “muzeji na otvorenom”. Oni se zasnivaju ili na premještenim
autentičnim objektima (dislokacija) što je uglavnom slučaj s tzv. etnoparkovima ili na novosagrađenim replikama
(uglavnom edukativni razlozi). Nastali su kako bi se na jednom mjestu moglo sagledati povijesno-umjetničke,
tehničke, kulturne, ambijentalne i etnološke osobine povijesne sredine.
Prvi muzej na otvorenom osnovao je Arthur Hazelius u Skansenu u Švedskoj 1981. u svrhu kompletne
rekonstrukcije načina života i prostora. To je bio etnopark – ruralno naselje sa svim svojim elementima
(zgradama, vegetacijom…). Tu se našlo oko 150 građevina iz različitih dijelova Švedske od 16. do 18.st.
Pimjer otvorenog muzeja povijesne arhitekture je otok Kiži na Oneškom jezeru u Rusiji. Tu je dobiven pregled
ruskog drvenog graditeljstva u okviru jedne arhitektonsko-pejzažne cjeline.
Jedan od novijih je Detmold u Njemačkoj gdje su na velikoj površini etnografskog parka gdje su očuvani
karakteristični primjeri wesfalskog ruralnog pejzaža, a dopunjeni su rekonstrukcijama.

 Nova izgradnja s povijesnim reminiscencijama

Nova izgradnja baš i nije metoda aktivne zaštite u užem smislu riječi jer se odnosi na novu izgradnju izvan
povijesnih sredina, ali koja prisustvom reminiscencija pridonosi očuvanju tradicionalnog karaktera. U novoj
izgradnji se gradi novi objekt koji će biti u skladu s povijesnim ambijentom tog kraja.
Primjer radikalne primjene povijesnih elemenata u stvaranju novog ambijenta je marina u francuskom
sredozemnom mjestu Port Grimaud. Izvedena rješenja cijelom ambijentu daju karakter starog sredozemnog
naselja. Na susjednoj marini Port Cogolin napravio je slično, ali nije pristupio formalno već je suvremenom
arhitekturom oblikovao ambijente inspirirane prošlošću.
U Dalmaciji se nastoji oživljavanjem tradicionalnih elemenata suzbiti jednu drugu pojavu – konstantno i sve
učestalije nagrđivanje povijesnih prostora neukusnom betonskom arhitekturom.
Bernard M. Feilden: Uvod u konzerviranje kulturnog nasljeđa
Konzerviranje je proces, socijalni i politički, umjetnički i znanstveni, profesionalni i humani, koji odlaže
propadanje u svim njegovim oblicima i sprečava uništenje i pustošenje kulturnog nasljeđa.

Uzroci propadanja kulturnog nasljeđa:

 Vanjski uzroci – sunce koji proizvodi svjetlo s ultraljubičastim i toplinskim radijacijama
 Unutarnji uzroci
 vlaga (brze promjene, izuzetna vlažnost, izuzetno brzo isušivanje...)
 zagađeni zrak (sumporni dioksid, sumporovodik, čađa, prašina...)
 nemar (nesreća, vatra, izlaganje izuzetnom svjetlu, toplini i vlazi, štetočine...)
 Čovjek kao uzrok (nemar za preventivno konzerviranje, ratovi, zagađenje okolne, vandalizam, krađa, palež...)

Prirodni uzroci propadanja i oštećenja

 Prirodne katastrofe: potresi, poplave, vulkani, orkani, odroni zemlje, požari uzrokovani munjom...
 Manje drastični uzroci koji ubrzavaju propadanje mogu se nazvati klimom, a od svih uvjeta koji čine klimu
najopasnija je voda. Potencijalno štetni oblici djelovanja vode su: kiša, smrzvica, kondenziranje, kapilarnost,
kloridacija, relativna vlaga i temperatura, visoka temperatura i niska vlaga, svjetlo, erozija i vjetar, tektonika...
 Destruktivni kukci i ostale životinje
Ljudski uzročnici propadanja i oštećenja
 Namjerni uzročnici  Nenamjerni uzročnici
 gospodarki probitak  ratovi
 promjena funkcije  zapuštenost
 ideologija  slaba izvedba i tehnike rada
 promjene ukusa  pogrešne intervencije
 pomanjkanje održavanja  nesposobnost
 vandalizam  masovna kultura i turizam.

Vrijednosti kulturnog nasljeđa (tri grupe):

 Kulturne vrijednosti
 dokumentarna vrijednost  arhitektonske vrijednosti
 povijesna vrijednost  vrijednosti u slici grada
 arheološka i starosna vrijednost  ekološke vrijednosti i vrijednosti u krajoliku.
 estetska vrijednost

 Uporabne vrijednosti
 namjenska (funkcionalna) vrijednost
 gospodarska (ekonomska) vrijednost
 društvena (socijalna) vrijednost
 politička vrijednost.

 Emotivne vrijednosti
 čuđenje, radoznalost
 identificiranje – identitet
 kontinuitet.

METODOLGIJA KONZERVIRANJA (postupci)

1. Pripremni postupci
 sastavljanje inventara
 dokumentiranje
 adminitrativne i profesionalne službe
2. Intervencije (sedam stupnjeva intervencije konzerviranja)
 sprečavanje propadanja
 zaštita
 učvršćivanje (konsolidacija, ili direktno konzerviranje)
 restauriranje
 reproduciranje
 rekonstruiranje
 novo ocjenjivanje (nova uporaba).

Materijali od kojih su sazdana kulturna dobra

 Anorganski materijali
 kamen (eruptivne stijene, sedimentne, metamorfne)
 keramika (terakota, pečena opeka, stucco)
 staklo
 mozaik
 metali (plemeniti, neplemeniti, olovo, željezo)
 Organski materijali
 drvo
 kost i slonovača
 proizvodi od životinjske kože
 slikanje (tempera, fresco, ulje)
 tekstil
 papir.

Međuvladine i nevladine međunarodne agencije za konzerviranje i časopisi koje izdaju

 UNESCO – Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu. Osnovana 1956. Izdaje:
“Museum”, “Monumentum”, “World Heritage Bulletin”, “International Parks Quarterly”.

 ICCROM – Međunarodni centar za proučavanje zaštite i restauranje kulturnih dobara. 1 Osnovao ga je

UNESCO 1959. u Rimu. Izdaje: “Radovi i publikacije”, “Tehničke bilješke”.

 ICOM – Međunarodni savjet za muzeje. Osnovao ga je UN 1946. Sjedište je u Parisu.

 ICOMOS – Međunarodni savjet za spomenike i mjesta. Osnovan je na kongresu arhitekata i tehničara 1965. u
Krakowu. Sjedište mu je u Parizu. Izdaje “Monumentum”, “Bulletin”, “Newsletter” (Novosti).

 IIC – Međunarodni institut za konzerviranje povijesnih i umjetničkih djela. Institutom upravlja međunarodni
savjet od 20 članova. Sjedište je u Londonu. Izdaje: “Studies in Conservation”, “Art and Archaelogy Technical
Abstracts” i “Bulletin”.

1
Marsović naziv prevodi kao "Međunarodni centar za studij zaštite i obnove kulturnih dobara".
Jadran Antolović: Ekonomsko vrednovanje graditeljske baštine
Kulturna baština – ukupnost vrednota određene sredine koju čine materijalna dobra od kulturnog, znanstvenog i
povijesnog značenja te nematerijalizirani oblici čovjekovog stvaralaštva u prošlosti – ukupnost čovjekova
stvaralaštva.
Graditeljska baština – ukupnost nepokretnih spomenika kulture (spomenici se dijele na pokretne i nepokretne).

Vrste nepokretnih spomenika kulture

 Spomenička područja i cjeline
 povijesno memorijalna područja
 naselja i dijelovi naselja
 kompleksi i grupe povijesnih građevina
 arheološki lokaliteti.

 Pojedinačni nepokretni spomenici kulture

 povijesno memorijalni spomenici
 civilne građevine
 vojne i obrambene građevine
 gospodarske građevine
 sakralne građevine
 grobne građevine
 javna plastika i urbana oprema
 arheološki spomenici.

EKONOMSKO VREDNOVANJE GRADITELJSKE BAŠTINE

OSNOVE EKONOMSKOG VREDNOVANJA GRADITELJSKE BAŠTINE

1. Životni ciklus građevine – spomenika kulture (tri osnovne faze)
 izgradnja
 uporaba (svaka građevina posjeduje dvije trajne vrijednosti: postojeće i alternativne namjene)
 rušenje.

2. Uporaba građevine ili “traganje za boljom namjenom”  najbolja je ona koja vlasniku donosi najveću
korist

GOSPODARSKA I DRUŠTVENA VRIJEDNOST NEPOKRETNOG

SPOMENIKA KULTURE
1. GLAVNI ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA GOSPODARSKU VRIJEDNOST SPOMENIKA
KULTURE
 Zastarijevanje građevine – spomenika kulture
 Zastarjelost građevine
 fizička zastarjelost
 funkcionalna zastarjelost
 lokacijska zastarjelost

 Odnos zastarjelosti i gospodarske vrijednosti  lako zastarjeva tako da se smanjuje korist vlasniku
 Tri čimbenika koja mogu pridonijeti potrebi adaptiranja:
1. Fizičko i konstrukcijsko propadanje i oštećivanje građevine
 vanjski uzroci (klimatski, biološki, prirodne katastrofe)
 unutarnji uzroci (vlaga, onečišćeni zrak, nemar)
 čovjek kao uzrok (ratovi, vandalizam i palež, onečišćenje okoliša…).
2. Izmjena potreba vlasnika ili korisnika
3. Izmjene u okruženju

 Održavanje građevine – spomenika kulture

Ovo je praćenje stanja i poduzimanje mjera nužnih za sigurnost i pouzdanost građevine te život i zdravlje ljudi
(hrvatski Zakon o građenju). Održavati građevinu znači zadržavati je u prihvatljivom stanju, kako bi ona:
 zadržala svoju vrijednost
 mogla i dalje biti mjestom održavanja odabranih djelatnosti
 lijepo izgledala.

 Održavanje nepokretnog spomenika kulture

Cilj očuvanja spomenika je zadržati najveći mogući broj izvornih elemenata.
Primjeri održavanja nepokretnih spomenika kulture:
 Pecos National Monument u New Mexicu – arheološki lokalitet s ostacima građevina građenih u adoby tehnici
(zemljani naboj). Nakon svake kiše oštećeni dijelovi moraju se u istoj tehnici obnoviti.
 Koledž St. John u Oxfordu u Engleskoj – trebalo je zamijeniti pokrov od škriljevca iz Stonesfielda koji se više
ne proizvodi pa je nađena zamjena u uporabi posebnih betonskih ploča prekrivenih kamenim prahom kako bi se
sačuvao približno isti izgled.

 Očuvanje nepokretnog spomenika kulture kao postupak adaptacije

Redovitim održavanjem često se ne može očuvati ekonomska vrijednost građevine te tada vlasnik procjenjuje
svrsishodnost moguće adaptacije.
Vlasnik je zbog zaštite, u ime očuvanja, ograničen upravljanjem nekretnine:
 zabranom određenih zahvata na spomeniku (rušenje, preinake)
 ograničenjima zahvata (konzultiranje sa zavodom).
Svi zahvati na spomeniku kulture bit će izvođeni pod nadzorom državne konzervatorske službe.

 Obnova
Granicu između održavanja i obnove nije lako odrediti. Održavanje za cilj ima zadržavanje postojeće građevine u
dobrom stanju, a obnova teži njezinom poboljšanju.
Dva pojma omogućavaju karakterizaciju koncepta obnove: poboljšanje i očuvanje (konzervacija).

Obnova i gospodarska vrijednost

Vlasnik će poduzeti obnovu da bi podigao razinu korisnosti građevine u smislu iznajmljivanja.
 Obnova i nepokretni spomenici kulture
Očuvanje obuhvaća djelatnosti poduzete kako bi se spriječilo propadanje nekog nepokretnog spomenika kulture.

 Rušenje građevine radi nove izgradnje

Građevine se ruše poradi nove izgradnje na lokalitetu, u cilju njegova učinkovitijeg ili čak i potpuno novog
iskorištenja.

Gospodarska zastarjelost kao razlog rušenja radi ponovne gradnje

Građevina se smatra zastarjelom u gospodarskom smislu ako razlika očekivane vrijednosti nove građevine i
trokova rušenja postojeće i troškova ponovne izgradnje premašuje vrijednost njezine trenutačne uporabe.
Tako građevinu koja nije zastarjela funkcionalno, fizički ili lokacijski njezin vlasnik može smatrati gospodarski
zastarjelom ako bi građevinski projekt na tom mjestu bio rentabilniji.
Primjer: Urbanistički plan Pennsylvania avenije u Washingtonu iz 1974. – radi se o spomeničkoj zaštićenoj
aveniji koja ide od Bijele kuće do Capitol Hilla. Prema planu planirano je očuvanje pročelja nekih zgrada dok će
većina zgrada iako nije zastarjela biti zamijenjena novim blokovima (povećanje uredskih, trgovačkih, hotelskih i
stambenih prostora čime bi bio povećan priliv kapitala).

 Rušenje nepokretnog spomenika kulture radi ponovne izgradnje

Ako je neka građevina zaštićena kao nepokretni spomenik kulture njezino rušenje ne dolazi u obzir, no to
ograničenje može biti nepodnošljivo za korisnika ili vlasnika. Spomenik može naći korisnika koji nametnuta
ograničenja ne smatra negativnima, ali i ne mora.
Može se dogoditi da građevina ne privuče nove korisnike pa se ograničenje može ocijeniti prestrogim. To je
posebno slučaj ako neke građevine imaju specifične namjene pa se ne mogu prenamijeniti.
Primjer: stare bolnice kod kojih se adaptira unutrašnjost ili se stave na tržište dok ne postanu funkcionalno
zastarjele. Uspješan primjer je Kraljevska viktorijanska domoljubna građevina u Wandsworthu. Ona je nakon
požara prodana za simboličnu cijenu od jedne funte, a zatim uspješno preuređena u stambeni i trgovački
kompleks. Slični primjeri su i industrijske građevine (Nizozemska, Njemačka).
Ne mogu se svi nepokretni spomenici kulture očuvati tako da funkcioniraju muzeološki i zato im treba nastojati
pronaći novu namjenu. Zavod za urbana zemljišta u Washingtonu u tu svrhu koristi termin “adaptivne namjene”.

2. DRUŠTVENA VRIJEDNOST NEPOKRETNOG SPOMENIKA KULTURE

 Potrošnja nepokretnih spomenika kulture
Da bi se utvrdila društvena vrijednost nepokretnog spomenika moramo utvrditi narav potrošnje nepokretnih
spomenika kulture od strane društva te vrste koristi od te baštine.

 Narav potrošnje
 Izravna potrošnja – korištenje spomenika kroz posjet ili njegovo promatranje.
Pogled na neki spomenik je minimalna potrošnja, ali to je i najjednostavnija i najčešća usluga koju neki spomenik
može imati. Posjet nepokretnom spomeniku kulture može biti slobodan ili ograničen (kupnjom ulaznica čime se
ulazi u područje komercijalne eksploatacije spomenika).
 Neizravna potrošnja – aktivnosti koje se ne odvijaju u neposrednom kontaktu sa spomenikom.
Neizravna potrošnja se odvija bez izravnog dodira sa spomenikom. S jedne strane to je korištenje informacija
(knjige, predavanja, TV emisije…), a s druge to je potrošnja bez korištenja – čisto zadovoljstvo pojedinca zbog
samog saznanja da su spomenici kulture zaštićeni.

 Koristi ostvarene na temelju potrošnje spomenika

Treba odrediti vrste koristi od baštine i procijeniti ih. Po Freemanu razlikujemo dvije vrste koristi:
 vrijednost samoga korištenja (odgovara koristi koju pojedinac ima od izravne potrošnje usluga, koliko je
pojedinac spreman platiti za tu izravnu potrošnju)
 samosvojne (implicitne) vrijednosti (korist što ga pojedinci imaju od samog postojanja spomenika neovisno o
njegovoj uporabi, npr. donacije zbog političkih razloga u svrhu očuvanja spomenika)  mogu biti: vrijednosti
mogućnosti (osoba nije sigurna hoće li mu neko dobro zatrebati u budućnosti) i vrijednost postojanja
(zadovoljstvo što je neki spomenik zaštićen, mecenatstvo, djelovanje udruga).

Procjena navedenih koristi vrši se kroz dva pristupa odnosno kroz tri najčešće metode:
Neizravni pristup (temelji se na ponašanju pojedinca, na promatranju i rašlanjivanju onoga što čine)
 metoda troškova stizanja na odredište (travel cost method) – koliko dolara su spremni izdvojiti da bi došli
 metoda hedonističkih cijena (hedonic price method) – cilj je odrediti vrijednost nekog “općeg dobra” na temelju
cijena na postojećim usporedivim tržištima (npr. tržište nekretnina za nepokretne spomenike kulture)
Izravni pristup (temelji se na izjavama pojedinaca)
 metoda kontingencijske procjene (contingent valuation method) – ankete i slično kako bi se utvrdio odnos
prema spomeniku.
METODE EKONOMSKOG VREDNOVANJA NEPOKRETNIH SPOMENIKA
KULTURE
Cilj ekonomskog vrednovanja jest da spomenik donosi profit, ali i da mu se na taj način produži vijek trajanja.

 Raščlamba troškova i koristi

Odmjeravanje prednosti i nedostataka tj. ukupnih troškova i koristi nekog projekta.
 procjena koristi
 procjena troškova
 procjena stupnja aktualizacije (aktualizacija budućih vrijednosti i njihova prilagodba postojećima).
 Raščlamba troškova i učinkovitosti (prednosti i nedostaci različitih odluka javnosti kako bi se odabrao
najučinkovitiji projekt)
 Raščlamba planificiranih bilanci (procjena načina na koji su učinci raspodijeljeni po skupinama zajednice te
uključivanje nemjerljivih ili teško mjerljivih učinaka)
 Višekriterijska raščlamba (podrazumijeva uračunavanje više kriterija)
 Raščlamba regionalnog utjecaja (ima se u vidu i regija kojoj spomenik pripada)

ZNAČENJE EKONOMSKOG VREDNOVANJA ZA OČUVANJE

GRADITELJSKE BAŠTINE
Dva su tipa vrednovanja:
 spomeničko – utvrđuje postojanje spomeničkih svojstava i značaj spomenika
 ekonomsko – utvrđuje uvjete gospodarenja u cilju očuvanja spomenika

SVJETSKI PRIMJERI EKONOMSKOG VREDNOVANJA

SPOMENIČKA PODRUČJA I CJELINE
Spomenička područja u svijetu na kojima je izvršena revitalizacija (četiri primjera):

 National Main Street Program (SAD)

Nacionalni program revitalizacije spomeničkog područja koji je do danas primijenjen na više od 850
zaštićenih spomeničkih područja, a počiva na četiri osnovna uporišta:
 ekonomsko restrukturiranje (mora imati čvrstu ekonomsku osnovu, potiče se uvođenje novih ekonomskih
sadržaja i odnosa)
 organizacija procesa revitalizacije (kooperativnost i sloga svih važnih čimbenika: građani, udruženja,
obrtnici…)
 promidžba programa (program treba biti dobro marketinški prezentiran kako bi se privuklo investitore)
 dizajniranje (stvoriti ugođaj kojemu će se građani stalno vraćati).
Trgovina se dislocirala u centre izvan naselja pa središta naselja doživljavaju degradaciju te se u njima javljaju
inicijative izgradnje novih građevina. Ovaj program zaustavio je takve procese koji bi doveli do još veće
degradacije. Otvoren je velik broj radnih mjesta i ostvareni su veliki prihodi. Od presudnog značaja je osigurati
ekonomsku osnovu revitalizacije pri čemu postoji opasnost da ekonomski razlozi nadjačaju konzervatorske i
restauratorske uvjete očuvanja. Kako se to ne bi dogodilo potrebna je organizirana provedba revitalizacije.

 Oxford (Engleska)
Provodi ga English Heritage, engleska služba za zaštitu spomenika kulture s ciljem oživljavanja trgovačkih
sadržaja i turističkih resursa. Posjet tom sveučilišnom središtu pretvara se u putovanje kroz povijest. Otvaraju se
trgovine sa suvenirima, pješačke zone... vlasnici su obnovili zgrade u skladu s konzervatorskim pravilima. Sličan
primjer je sveučlilište u Yorku.
 Taos Pueblo (New Mexico, SAD)
Ovo je primjer zaštite radi turističke eksploatacije. Taos Pueblo je indijansko naselje nastalo prije više od tisuću
godina u kojem se i danas živi kao nekad. Kuće se i dalje grade u adoby tehnici (od blata i drvenih konstrukcija)
temperatura nemaju suvremenih tekovina (struja, voda, kanalizacija…). Prikazuje se izvorni način života,
tradicionalni obrti, indijanska hrana, odjeća… Danas je ovo naselje jedna od najvećih turističkih atrakcija te su
prihodi od turizma najznačajniji izvor sredstava.

 Emscher park IBI (Njemačka)

Primjer je obnove i revitalizacije industrijske regije. Obuhvaća 800 km2 s preko 2 mil stanovnika. To je bila regija
u kojem je osnova života bila vađenje i prerada ruda. Kad se s tim prestalo velike tvornice su ostale bez funkcija.
Prostor regije pretvoren je u park i “međunarodnu graditeljsku izložbu” koja će pokazati tradiciju njemačke
arhitekture. Od tvornica su napravljeni shopping centri, turistički objekti, znanstveni parkovi… Kompletna oblast
je očišćena, napravljeni su parkovi, kanali, voda je očišćena…

POJEDINAČNI NEPOKRETNI SPOMENICI KULTURE

 Station Square (Pittsburgh, Pennsylvania, SAD)
Station Square je željeznički kolodvor sagrađen 1879., a korišten do 1970ih kada je trebao biti srušen. Kolodvor je
kupio Arthur Ziegler te je započeo revitalizaciju (tada najveći revitalizacijski program u SAD-u). U prvoj fazi
obnove, koja je trajala do 1992., otvoreno je 3 000 novih radnih mjesta za različite profile zanimanja, a u drugoj
se planira otvoriti još 2 500 (1993-2008.). Kompletan kolodvor se revitalizirao i pretvorio u: restorane, hotele,
sportske centre, trgovine, parkirališta, golf terene… te je tako otvoreno puno radnih mjesta.

 Drayton Hall (Charleston, South Carolina, SAD)

Drayton Hall je plantaža sagrađena 1738-42. i jedan je od najljepših i najočuvanijih primjera kolonijalne
arhitekture u Americi, očuvan u gotovo izvornom stanju. Revitalizacijom je u sklopu plantaže otvoren muzej u
obliku edukacijske škole, koji pokazuje kako se prije radilo i živjelo. Bez obzira na revitalizaciju, plantaža nije
toliko profitabilna pa očuvanje pomaže društvo “Prijatelji Drayton Halla” koje financira revitalizaciju.

 European Castle Holding (Luxemburg)

Ovim je primjerom riješen problem očuvanja dvoraca koji su izgubili svoju primarnu funkciju. Stvoren je
European Castle Holding sa sjedištem u Luxemburgu. On se sastoji od 44 dvorca i samostana koji su
revitalizirani. Primarni cilj je poticati očuvanje uvođenjem ugostiteljsko-hotelijerske namjene. Najvažnije su tri
službe holdinga: European Castle Hotels & Restaurants (upravlja hotelima), EC Tours (turistička agencija) i EC
Foundation (investicijski projekti). Ciljevi holdinga su:
 zaštita i očuvanje dvoraca i samostana
 zadržavanje kontinuiteta povijesne funkcije
 pobuđivanje interesa za zaštitu
 financijsko poticanje ekonomske revitalizacije dvoraca i samostana za uključivanje u holding.
Danas holding obuhvaća 44 dvorca i samostana u 12 europskih zemalja.

 Paradores – dvorci ekskluzivni hoteli (Španjolska)

Paradores hoteli u Španjolskoj su slični European Castle Holdingu. To je niz hotela smještenih u dvorcima koji
restaurirani. Za sada postoji 81 dvorac restauriran u ekskluzivni hotel. Ovo je nacionalni lanac hotela pa i to
doprinosi očuvanju dvoraca.
STANJE GRADITELJSKE BAŠTINE U HRVATSKOJ
Graditeljska baština Hrvatske je raznolika i bogata, no njeno stanje baš i nije bilo najbolje. U Registru nepokretnih
spomenika kulture upisano je 286 povijesnih cjelina (157 gradskih i 129 seoskih) i 6942 pojedinačna nepokretna
spomenika kulture. Tri gradske cjeline su upisane u UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine – Split, Trogir i
Dubrovnik – te Eufrazijeva bazilika kao pojedinačni spomenik. Hrvatski prijedlozi za tu Listu su: Amfiteatar u
Puli, Tvrđa u Osijeku, barokni Varaždin, episkopalni kompleks u Zadru, stonske zidine i katedrala sv. Jakova u
Šibeniku.

Ratna razaranja graditeljske baštine u Domovinskom ratu

Stručne komisije koje su vršile reviziju baštine utvrdile su ratnu štetu na 2 441 nepokretnom spomeniku kulture s
oštećenih 1 863 732 m2 spomeničke baštine. Najviše su stradali Dubrovnik i Osijek. U Dubrovniku su pogođene i
oštećene 394 građevine unutar gradskih zidina. U Osijeku je u povijesnoj cjelini od ukupno 114 građevina
oštećeno 107 građevina.

Sadašnje stanje graditeljske baštine

Sadašnje stanje graditeljske baštine je vrlo loše iz raznih razloga:
 neprikladna uporaba
 loše odražavanje
 potresi (1979. u Dubrovniku je oštećeno 1 070 objekata spomeničke vrijednosti, 1982. je stradalo šest općina
Hrvatskog zagorja gdje je oštećeno 30 objekata, 1986. na području Knina, Drniša, Benkovca, Obrovca i Sinja
oštećena su 64 nepokretna spomenika kulture, 1996. su oštećeni spomenici dubrovačkog područja – Ston)
 Domovinski rat (gotovo 530 mil DM štete).

1991. dolazi do reorganizacije državne uprave za zaštitu spomeničke baštine i Republički zavod za zaštitu kulture
ulazi u sastav Ministarstva kulture. Danas su tu još i djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda, Zavoda za
obnovu Dubrovnika i Gradskog zavoda za zaštitu kulturne i prirodne baštine Grada Zagreba. Unutar Ministarstva
kulture radi 221 stručni djelatnik (konzervator). Nijedan od ovih stručnjaka se ne bavi ekonomskim stanjem.

ISKUSTVA I MOGUĆNOSTI EKONOMSKOG VREDNOVANJA

(REVITALIZACIJE) GRADITELJSKE BAŠTINE U HRVATSKOJ
SPOMENIČKA PODRUČJA I CJELINE
1. Dubrovnik
Dubrovnik je smješten na seizmički najaktivnijem dijelu hrvatske obale pa su potresi relativno česti. Posljedice
potresa 1979. bile su poticaj da se pristupi izradi dugoročnog plana obnove. Primarni cilj je očuvanje spomeničke
cjeline te poboljšanje i razvitak kvalitete života u gradu. 1979. osniva se Zavod za obnovu Dubrovnika, a sabor
donosi Zakon o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika koja će se izvršiti sredstvima lokalnih vlasti
ostvarenih gospodarskim aktivnostima (prvi put se povezuje nepokretni spomenik kulture s gospodarskom
djelatnošću).
Novi prostorni plan donosi ciljeve razvoja i uređenja spomeničke cjeline Grada:
 zaštita i očuvanje cjeline
 zadržavanje stambene, kulturne, turističko-ugostiteljske i administrativno-upravne funkcije unutar cjeline
 dislokacija svih neprimjerenih sadržaja (skladišta…)
 svim funkcijama i sadržajima osigurati kontinuiran život tijekom čitave godine.
Provedbom ove vrste ekonomskog vrednovanja svih građevina unutar cjeline potiču se i vlasnici na daljnja
ulaganja. Akcent nije samo na turizmu, nego se razmišlja o kvalitetnijim sadržajima koji bi rezultirali u poslovnim
objektima, stambenim zgradama koje bi se izdavale u najam i time su se privukli ulagači pomoću kojih se
ostvarila profit. Istraživanja provedena 1989. pokazala su da je ovo urodilo plodom. Izvršene su ankete među
turistima i 30% njih je izrazilo važnost posjete spomenicima.
2. Dioklecijanova palača u Splitu
Dioklecijanova palača je zbog svog značaja 1979. upisana na UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Unutar cjeline
postoji relativno povoljan odnos funkcija. Najzastupljeniji su poslovni prostori zbog čega je spomenička cjelina
očuvala položaj trgovačkog središta. Među prioritetima revitalizacije je prenamjena skladišnih prostora unutar
cjeline. Planovi obnove i revitalizacije rađeni su u nekoliko navrata. Odgađanje vršenja ovog procesa obnove
dovodi do povećanja troškova, osobito ako se ne provodi redovito tekuće održavanje objekata i infrastrukture.
Razlog slabim rezultatima treba tražiti u neodgovarajućim ekonomskim odnosima na području cjeline. Dio
prihoda od rente od svih djelatnosti trošen je za izgradnju novog dijela grada umjesto da je ulagan u očuvanje.
Tako je spomenička cjelina ostala bez najosnovnijeg održavanja infrastrukture i konstruktivnih elemenata, a to je
dovelo do urušavanja, dotrajalosti, loših uvjeta stanovanja. Istraživanja oko života u Dioklecijanovoj palači su
pokazala da 50% zgrada ima dotrajale konstrukcijske elemente i da su preinake hitno potrebne. Među takve
zgrade ulazi i katedrala sv. Duje. Uvjeti stanovanja su vrlo loši – puno stanova nema kupaonice, a u njima živi 6,2
stanovnika/stanu. Takvo stanje i proslava 1700. obljetnice grada potakli su ponovno pokretanje projekta.

3. Obnova i revitalizacija osječke Tvrđe

Osječka Tvrđa se nalazi između Donjeg i Gornjeg grada. Građena je 1712-1758. u doba baroka i mogla je primiti
i do 10 000 vojnika. S vremenom gubi svoju prvotnu namjenu, a 1923. počinje postupno rušenje Tvrđe. Nakon
II.sv.rata koristi je JNA za vojarnu, ali to je degradira. I u ovom ratu je devastirana (razaranja su bila strašna –107
od 114 objekata je nastradalo), a nakon toga Tvrđa je predana gradskom poglavarstvu i time je otvorena
mogućnost započinjanja projekta revitalizacije. U program se uključuje i Odjel za kulturnu baštinu Vijeća Europe
i Vlada Republika Hrvatske. Osniva se Stručno vijeće za obnovu Tvrđe. Za početak se prišlo obnovi objekata koji
su pripadali vojsci, a nova namjena tek predstoji. U dio prostora useljava se osječko sveučilište, Gradsko
poglavarstvo i Muzej Slavonije.
Bitan je i proces ekonomskog oživljavanja u okviru kojeg mora doći i do promjene unutar građevina za
stanovanje.

4. Selo Kotli u Istri

Selo Kotli je primjer istarskog tradicijskog graditeljstva. Nalazi se na slapovima Rječine, blizu Huma (najmanjeg
grada na svijetu), te blizu Umaga, Poreča, Rovinja, Pule i Opatije. Početkom 20.st. bilo je dosta života u selu (2
mlina, gostionica, trgovina, šest krojača). Danas je selo napušteno, a 1994. selo se upisuje u Registar nepokretnih
spomenika kulture. Graditeljski fond je u relativno dobrom stanju i ima dosta prostora za adaptaciju turističkih
sadržaja. Zavod za zaštitu spomenika u Rijeci predlaže da se kuće obnove kuće na način da se pri tome ne naruši
njihova vanjština i autohtoni ambijent. Doveli bi se turisti, što je dobro zbog blizine Pule, Rijeke… međutim to je
još uvijek samo prijedlog revitalizacije.

POJEDINAČNI NEPOKRETNI SPOMENICI KULTURE

1. Slavonski Brod – obnova i revitalizacija Tvrđave
Tvrđava u Slavonskom Brodu jedan je od najznačajnijih spomenika barokne fortifikacijske arhitekture 18.st. Bila
je dio zapadnog krila strateškog sustava, a osmislio ju je princ Eugen Savojski. Danas je dosta devastirana, a to
počinje od 1880. razvojem grada pored nje. 1990. Tvrđavu napušta JNA uništavajući sve što nije do tada bilo
uništeno. Poglavarstvo grada preuzima obnovu. Program bi uključio Tvrđavu u prostor grada i pretvorio je u
kulturnu destinaciju. Osigurala bi se igrališta, pozornice, parkovi, šetališta, a u unutrašnjosti bi se ulagolo u
trgovinu… Većina prostora bila bi namijenjena komercijalno-ugostiteljskim i sportsko-rekreativnim sadržajima .

2. Dvorci Hrvatskog Zagorja

Na području današnje Hrvatske bilo je oko tisuću dvoraca i kurija. Danas Uprava za zaštitu kulturne baštine
Ministarstva kulture provodi zaštitu na oko njih 180. Najveća im je koncentracija u Hrvatskom zagorju. Uz većinu
su sačuvani i njihovi povijesni parkovi.
Postoje tri tipa dvoraca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj:
 zatvorena tlocrta s četiri krila i unutrašnjim dvorištem,
 otvoreni s tri ili dva krila, ali uvijek smješteni u zelenom pojasu i
 kompaktnog tlocrta (imaju više krila na sve strane).
Ukidanjem kmetstva 1848., agrarnom reformom i industrijalizacijom, plemići osiromašuju pa dvorci polagano
propadaju. Tek ih je nekoliko obnovljeno, a većina propada i dalje. Većina ih nije našla novu namjenu pa njihovo
spašavanje jako ovisi o ekonomskoj revitalizaciji. Podnio se prijedlog za obnovu kojom bi se ove dvorce
pretvorilo u hotele, muzeje ili im se dalo bilo kakvu prikladnu funkciju. U blizini se nalaze toplice pa bi to bilo
unosno kad bi se sve uklopilo.

3. Gromače
Gromače su kamene ograde građene tehnikom suhozida, a ispresijecaju krajolike jadranskog primorja i otoka.
One su svojevrstan spomenik kulture. Neke datiraju iz doba Rimljana. One čuvaju zemlju za obradu koja bi
nestala erozijom, vjetra i nakon kiša. Danas se u gromačama čuvaju ovce. Razvoj turizma doveo je do napuštanja
poljoprivredne gospodarske upotrebe otočnih i primorskih prostora pa su gromače izložene rušenju. Općina Krk je
donijela posebne propise kojim se strogo zabranjuje rušenje i neobnavljanje gromača te se propisuju kazne
vlasnicima koji se toga ne pridržavaju. To je nužno i zbog toga jer je bez njih nezamisliva ikakva gospodarska
aktivnost na poljima, a služe i kao vatroobrambene prepreke.

MJERE ZAŠTITE KOJE PROPISUJU NEKE EUROPSKE ZEMLJE

Graditeljska baština je bitna za gospodarski razvitak zemlje. Postoje zavodi koji dozvoljavaju ili ne dozvoljavaju
korekture na svojoj graditeljskoj baštini. Razlike postoje u tretiranju vlasnika graditeljske baštine (da li im dati
naknadu ili ne). Oni koji su protiv davanja naknade kažu da je dužnost vlasnika spomenika kulture da ga održava,
jer mu nitko nije kriv što ga baš on ima. Oni koji su za davanje naknade kažu da su vlasnici ionako zakinuti jer oni
ne smiju na tom spomeniku kulture raditi što hoće, već ono što im država dozvoli i stoga im treba dati naknadu. U
Republici Hrvatskoj nema baš puno vlasnika spomenika kulture jer mi još nismo došli do toga da ekonomski
vrednujemo svoju graditeljsku baštinu. Velika Britanija i Luksemburg su jedine koje preferiraju subvenciju za
restauraciju. Evo nekoliko primjera iz europskih zemalja:

 Velika Britanija
Država nudi ili subvenciju za revitalizaciju ili porezne mjere i olakšice. Subvencija znači davanje naknade
prilikom vršenja adaptacije, a porezne mjere i olakšice podrazumijevaju odbijanje troškova od profita koji ima
vlasnik na svojem spomeniku kulture (ili mu se ne naplaćuje PDV).
U Velikoj Britaniji zakonodavstvo izričito predviđa subvenciju, dok su ostale zemlje više za porezne olakšice.
Pravo subvencije ostvaruje se pod određenim uvjetima u Velikoj Britaniji:
 vlasnik nije u stanju održivo koristiti spomenik bez adaptacije, a ona mu je odbijena
 jer način korištenja spomenika mora biti u skladu sa urbanističkim planovima.
Porezne mjere i olakšice Velika Britanija ne preferira, ali predviđa nešto drugo – PDV za dopuštene preinake se
smanjuje na 0% ako građevina ostane ili postane namijenjena stanovanju te pod uvjetom da radove vrši
poduzetnik ili privatna organizacija.

 Luksemburg
Luksemburg ima površinu od 2 578 km2 i ima 418 000 stanovnika. Vlada već preko 20 godina provodi politiku
poticanja očuvanja spomenika kulture i preferira isključivo subvencije za restauraciju. U Luksemburgu postoje tri
vrste subvencija: subvencije za privatne osobe, subvencije za općine i crkve i subvencije za neprofitabilna
udruženja i sindikate. Uvjeti su da vlasnik mora adaptirati vlasništvo koje je starije od 1913. Subvencije može
dati država, regija ili općina. One se dobivaju unatrag, a ne unaprijed.

Nizozemska
U Nizozemskoj je od 1984. u tijeku proces ukidanja subvencija, te se sve više priklanja poreznim mjerama i
olakšicama. Da bi vlasnik mogao od poreza odbiti troškove restauracije mora ispuniti dva uvjeta: da je spomenik
bio izvor prihoda prije radova i da mora isti izvor prihoda zadržati poslije izvršenja radova. Ista je stvar i sa
poreznim mjerama i olakšicama.
 Francuska
U Francuskoj je također prisutan trend ukidanja subvencija i povećavanja drugih mjera naknade. Troškovi radova
se u potpunosti odbijaju od ukupnih prihoda ako vlasnik ima spomenik kulture otvoren za javnost. Ako spomenik
nije otvoren za javnost, smanjuju se odbitak (porezne olakšice) za 50%.

 Belgija
Subvencija se daje kada radovi postanu neophodni, a uvjet je da to bude propisano kraljevskim dekretom i
svakom spomeniku se pristupa posebno. 1984. je donesen zakon da se porezne mjere i olakšice mogu davati uz
uvjet da se spomenici ne daju u najam (u stambene svrhe) i da su otvoreni za javnost.

Graditeljska baština i gospodarski razvitak

Spomenike kulture prvenstveno vezujemo za turizam. Revitalizacijom se također rješavamo nezaposlenosti.
Primjer je otok Krk. Krk je prije bio najposjećeniji otok u Hrvatskoj, a turisti su tu posjećivali prvenstveno
kulturnu baštinu. Krk ima 22 povijesne cjeline i puno spomenika kulture. Pitanje nezaposlenosti se rješavalo
revitalizacijom – bili su potrebni majstori koji nisu uobičajeni, pa se poradilo na specijalizaciji takvih majstora.

LITERATURA
1. Tomislav Marasović: Zaštita graditeljskog nasljeđa, Split, Zagreb 1983. (uvod, povijesni pregled zaštite, izvori)
2. Tomislav Marasović: Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu, Split 1985. (cijela knjiga, najbitnije su metode)
3. Jadran Antolović: Ekonomsko vrednovanje graditeljske baštine, Zagreb 1999. (najvažniji su primjeri u svijetu i
kod nas)
4. Narodne Novine – Zakon o zaštiti dobara i okoline (podjela po našem zakonu, porezne povlastice)
5. Bernard M. Feilden: Uvod u konzerviranje kulturnog nasljeđa, Zagreb 1981. (baš i nije jako bitno)

Ivo Maroević. Konzervatorsko novo iverje

Tomislav Marasović: Kulturna baština 1