Read without ads and support Scribd by becoming a Scribd Premium Reader.
See Premium Plans
 
POKRŠTAVANJE HRVATA
Slavenska plemena, pa tako i Hrvati, bili su pogani, vjerovali su u više bogova (politeizam).Došavši na ova područja došli su u kontakt s romanskim, već pokrštenim stanovništvom, te pod njihovim utjecajem postupno prihvaćaju monoteizam (vjerovanje u jednog boga). Važno je spomenuti istočni i zapadni (Bizant i Franačka) utjecaj pri pokrštavanju. Vijest TomeArhiđakona da su propovijedanjem nadbiskupa Ivana i drugih salonitanskih nadpastira vođeGota i Hrvata bile pokrštene te da su dalmatinske i po Slavoniji utemeljene neke biskupskecrkve, nije potvrđena u vjerodostojnim izvorima. Prema Konstantinu VII Porfirogenetu pridošla slavenska plemena su primila kršćanstvo s istoka od cara Heraklija (610.-641.). noarheološki nalazi žarnih polja u Panoniji tvrde drugačije te nam ukazuju da pokrštavanje nijeodmah tada nastupilo. Od samog utemeljenja hrvatskih kneževina možemo govoriti o trirazvojna područja: Panonska Hrvatska, Primorska Hrvatska i Dalmacija koja je bila prostor skršćanskom tradicijom i s romanskim stanovništvom gdje su postojale prve biskupije. Važnaosoba je Ivan Ravenjanin koji je po rimskom obredu imao važnu ulogu u pokrštavanju Hrvata,a organizirao je i Splitsku nadbiskupiju, nasljednicu salonitanske koja se tretira kao najstarija. Naravno, sve to nije sigurno utvrđeno. U pokrštavanju Hrvata Ivan Ravenjanin je navodnonajviše uspjeha imao u krajevima zapadne Bosne oko Duvna, Livna i Glamoča. Kršćanstvo suzarana do konca 8. st. primili i Hrvati Zahumlja i južne Dalmacije. (Barski rodoslov spominjei utemeljenje Stonske biskupije.)Postojale su i Livanjska i Duvanjska biskupija. Za vrijeme franačke prevlasti, krajem 8. i početkom 9. st., posebice u doba Karla Velikog, kršćanstvo dolazi iz Salzburške(nad)biskupije. Ova teorija je mnogo vjerodostojnija jer postoje i spomenici kao npr.Višeslavova krstionica iz 800. g.Aachenskim mirom 812. g. prostor sjeverno od Zadra je pripao Francima, a južno Bizantu. Udrugoj polovici 9. st. širi se vjeroučenje Konstantina (Ćirila) i Metoda na narodnom jeziku štosu posebno prihvatile Ninska i Krčka biskupija koje koriste pismo glagoljicu. To je bio izvor sukoba sa Splitskom nadbiskupijom koja je bila protiv glagoljice i liturgije na narodnom jeziku. Podjela struja u pokrštavanju po područjima je bila jednaka onoj političkoj izAachenskog mira 812.Treća struja pokrštavanja dolazila je iz same Dalmacije djelovanjem biskupija iz gradova podupravom Bizanta. U Dalmaciji Hrvati masovno primaju kršćanstvo i šire ga dalje u zaleđe.Analizom izvora, npr. Višeslavove krstionice, Trpimirove darovnice, Branimirovih natpisa, pisama između papa i hrvatskih narodnih vladara, dolazi se do zaključka da se u 9. st.kršćanstvo masovno prihvaća, dok je 7. i 8. st. dio perioda zamagljene hrvatske povijesti.Kao prvi kršteni knez spominje se Višeslav 800. g. sa sjedištem u Ninu. (Bio je franački vazali zato kršten po rimskom obredu.)Višeslavova krstionica je najstariji spomenik te vrste i govori da je kršćanstvo postalo važnadržavna religija, iako u početku samo za povlaštenu klasu, tj. sloj ljudi oko kneza. U Ninu je bio razvijen i klesarski obrt jer je krstionicu izradio naš čovjek, svećenik, majstor Ivan.Trpimirova darovnica iz 852. je dokaz o Crkvi kao instituciji u Hrvata. Branimirov natpis jekao dokaz pronađen u crkvi sv. Mihovila u Ninu. Najkasnije su kršćanstvo prihvatili Neretljani, i to tek u 10. st. Razlog su brojna vjerska previranja, a javljali su se i heretički pokreti pa se taj prostor nazivao i Paganija (pogani). Neretljani su kao pogani odbijali poslušnost i Veneciji i Bizantu, a i hrvatskim vladarima. Vjerojatno je to razlog njihovogdugog odbijanja kršćanstva u kojem su vidjeli stranu prevlast.1
 
PANONSKI USTANAK 
 Nakon mira u Aachenu 812. Bizant se odrekao dalmatinsko - primorske hrvatske kneževinezaposjevši samo gradove Split, Zadar i Trogir te otoke Rab, Cres i Lošinj. Ostalo je podfranačkom vlasti te počinje masovno pokrštavanje na ovim prostorima. Vrši se ireorganizacija crkve i utemeljenje biskupije u Ninu koja je podređena Akvilejskoj patrijaršiji.Car Karlo Veliki umire 814., a nasljeđuje ga Ludovik Pobožni (814.-840.). Njemu su se kaovazali poklonila oba hrvatska kneza, panonski Ljudevit i primorski Borna i gotovo cijelaHrvatska dana je na upravu Furlanskoj markgrofoviji na čeku s Erichom, a zatim Kadalohom.Franci nisu dopuštali unutrašnju samostalnost Panonske i Primorske Hrvatske, a i okrutno inasilno su postupali s panonskim Hrvatima, miješali se u njihove unutarnje poslove, poticalifeudalizam s velikim porezima. Godine 819. Ljudevit Posavski je nakon ignoriranja od caraLudovika digao ustanak koji je trajao od 819. do 822. Ustanak je imao vojno značenje jer nijezahvatio samo hrvatski puk u Panoniji, već i Karantanske Slavene (htjeli se osloboditi vlastiFurlanske markgrofovije). U ustanak se uključuju i Timoćani koji su priznavali bugarskuvlast, zatim Gačani iz Like koji su napustili kneza Bornu. Od 819. g. Panonska Hrvatska sesve više okreće Bizantu sa željom da se oslobodi Franaka. U vojnom pogledu ustanak je biodobro organiziran o čemu svjedoči deset vojni koje je Franačka organizirala s ciljem gušenjaustanka. Tako je Erich spremao vojsku 819. iz Italije, no poražena je, a on je na povratkuumro. Jedna vojska je krenula iz Italije, a druga iz Moravske preko Panonske nizine i sve tokako bi se presjeklo spajanje Karantanaca i Ljudevita Posavskog koji se pritom sklonio uSisak, a ustanak nije bio ugušen. Ustanici su potražili pomoć Karantanaca i Timoćana teuspostavili vlast na području Posavske Hrvatske, Koruške, Štajerske i Karantanije. Iste godineorganiziraju se nove vojne upućene na Hrvatsku, no Ljudevit mijenja smjer jer sada u vojnisudjeluju i Hrvati iz primorske kneževine predvođeni Bornom pa ga Ljudevit nastoji kazniti.Ljudevit je napade usmjerio preko Kupe. U sukobu s Bornom i Gačani su pristupili Ljudevitu,a Borna se povukao u utvrde te nanosio štete ustanicima. Ustanici su 820. pretrpjeli teške poraze i izgubili 3 000 ljudi. Borna je nakon povlačenja Ljudevita Posavskog u Sisku porazioGačane i kaznio ih za neposluh te potaknuo franačkog cara na organiziranje novih vojni. Tako je 821. spremljena nova vojna u kojoj sudjeluje i sam Borna kao franački vazal, a bio je i navijeću Ludovika Pobožnog na kojem se raspravljalo o taktici pokoravanja LjudevitaPosavskog. Iste godine knez Borna umire. Ne zna se je li stradao ili je umro prirodnom smrću.Franačka vojska je uspjela pokoriti Karantance, opustošiti Panonsku Hrvatsku i natjeratiLjudevita Posavskog u bijeg. Neki kažu da je pobjegao Srbima, a najvjerojatnije je pobjegao umjesto Srb, gorsko mjestašce naseljeno Srbima.Tek 822. nova, deseta vojna je imala puni uspjeh jer su izmoreni ustanici doživjeli slom, aLjudevit Posavski je, nakon što je saznao za Borninu smrt, pobjegao k Borninom ujakuLjudemislu koji ga je na zahtjev Franaka pogubio 823. godine. Nakon ovog ustanka Hrvatskai dalje ostaje u domeni Franačke.2
 
BRANIMIR 879.-892.
Knez Branimir je možda bio sin Domagoja i vjerojatno je on ubio Zdeslava 879. godine koji je na hrvatsko prijestolje došao uz pomoć Bizanta i provodio probizantsku politiku. Čim jeBranimir (879.-892.) došao na vlast poslao je pismo papi Ivanu VIII po Ivanu Mlečaninu (koji je tada prolazio Hrvatskom na povratku iz Moravske) izjavljujući u tom pismu neograničenuodanost hrvatskog naroda prijestolju sv. Petra. To je napravio i ninski biskup Teodozije. PapaIvan VIII (radostan zbog slabljenja bizantskog utjecaja u Hrvatskoj) 21.05.879. blagoslivljaBranimira, sav narod i svu zemlju. Iste godine, 7.06., obratio se pismima knezu Branimiru i biskupu Teodoziju. Papa se obraća i ugarskom knezu Mihajlu Borisu. U pismu 10.06.dalmatinskom episkopatu kaže da se zaređuju u Rimu i da se vrate u okrilje Rimske Crkve,inače prijeti osuda kao prijestupnika i krivaca.Unatoč tome splitski nadbiskup Marin se posvetio kod carigradskog patrijarha Focija. No879./880. na sinodu u Carigradu sporazumno su riješene nesuglasice između Rima iCarigrada. Tada je došlo i do sporazuma o hrvatsko-dalmatinskom pitanju. Glavni razlog štonije došlo do intervencije Bizanta nakon svrgnuća Zdeslava je taj što je Bizant bio zauzet naistoku. Focije je napustio pretenzije na hrvatsku Crkvu, a zadržavši pod svojom jurisdikcijomdalmatinske gradove. Teodozije je posvećen od Walperta u Akvileji, a nakon pismenih papinih upozorenja, pošao je papi Ivanu VIII koji mu je dopustio i upotrebu slavenskog jezikau liturgiji. Dogovorena je i prisega vjernosti cijelog naroda. Slavensko bogoslužje je otprije poznato Hrvatima, ali se raširilo tek dolaskom Metodovih učenika u Hrvatsku. Slavenskaliturgija je služila kao obrana od stranih utjecaja u kulturi, posebice od latinizacije.Dalmatinski biskupi su tu pojavu smatrali heretičkom jer se kosila s njihovim interesima. U tovrijeme vladavine kneza Branimira u periodu između 882. i 886. tadašnji bizantski car Bazilije I naređuje plaćanje danka hrvatskom vladaru i knezovima južno od Cetine oddalmatinskih gradova. Bazilije umire 886., a nasljeđuje ga Leon (Lav) VI Filozof. Tada umirei splitski nadbiskup Marin. Imajući u vidu izmirenje i dobre odnose između obiju crkvi,Splićani svojim nadbiskupom proglašavaju ninskog biskupa Teodozija želeći da se za njih povoljno riješi pitanje jurisdikcije nad Hrvatskom. Time je Branimir želio sebi pripojitidalmatinske gradove. Papa Stjepan V (885.-891.) je ljut jer je i ovaj put posvećenje izvršioWalpert. Teodozije odlazi papi i objašnjava da se tim činom splitska nadbiskupija vraća podokrilje Rima i moli ga za pallium. Ishod događaja se ne zna, no već 892. u Splitu se nalazioPetar II, a u Ninu Aldafred. Za Branimira se dogodio i sukob 886. između Neretljana iVenecije. Bitka se dogodila kod Makarske, a Venecija je pristala plaćati godišnji danak zaslobodnu trgovinu. Na kraju, kao zaključak proizlazi da gubljenjem kontrole Bizanta nad Jadranom, slabljenjemFranaka i od 887. plaćanje danka Mlečana Neretljanima i Hrvatskoj, Hrvatska postaje potpuno neovisna. Važan je i datum 25.05.879. kao dan prvog međunarodnog priznanjaHrvatske u to vrijeme od pape. Tako se Branimir okreće rimokatoličanstvu i zapadu. Sasvojom ženom Maruškom je hodočastio u Akvileju, a imena su im zabilježena u Evanđelju sv.Marka – čedovskom evanđelistaru. Hrvatska proživljava politički, crkveni i gospodarskinapredak. To je predstavljeno graditeljskom djelatnošću Branimira. Tako je ostalo 5 kamenihnatpisa u Muću. Na jednom se Branimir naziva „Dux Chroatorum“. Godine 892. nasljeđuje gaMutimir.3
Search
Search History:
Searching...
Result 00 of 00
00 results for result for
  • p.
    • Notes
    Load more