Professional Documents
Culture Documents
KUŠANJE AVRAMA
Raša Todosijević 2005
u tajnosti, u četiri oka, podalje od naselja i pogleda radoznalih ljudi, izvesni gospodin (za
oni medju sobom sačine savez – verovatno radi bolje uzajmane saradnje i trajnog uvažavanja.
da će on lično brinuti o Avramu dok bi Avram, za uzvrat, bio obavezan, ukoliko dodje do
besmrtnog uglednika, pravog pravcatog dase, koji ga štiti i vodi računa o svemu što se tiče
simpatije, proneše se glasine da je gospodin Elohim sebi obećao da će tog pastira, tog smrtnog
sposoban da se širi i množi ali i čuva od sveopšteg kurvanluka koji vladaše Hananom medju
okolnim plemenima.
ako ne jednakih a ono makar približno sličnih moći i ugleda. Avram beše odgajivač stoke,
predstavljati i kao gosn El, Adon, Adonaj, pa i Jahve – beše ličnost pred kojom se smešilo
sjano napredovanje u nebeskoj službi a povrh svega i neko ko je posedovao poprilično širok
izbor nadprirodnih sposobnosti. Dok je Avram uz sebe imao tek nekolicinu rodjaka i možda
2
tridesetak manje-više njemu odanih slugu, dotle je Elohim posedovao moć koja je
delotvornošću prevazilazila sve do tada Avramu znane zakone zemaljske i nebeske mehanike.
ličnu dovitljivost, u brze noge, u okovanu batinu, u rodjačke mišice i odvažnost mladjarije,
dotle je Elohim bio kadar da snagom svoje božanske volje pomera čitave planine, da
naslednika, Avramove obaveze prema tom dobrodušnom čovi široke ruke behu smešno male,
nevažne, gotovo ništavne. Kada se sve sabere Avram je bio dužan da živi pošteno, da vredno
radi, da se množi i da svojim ponašanjem i uzornim vladanjem svoje porodice drugim ljudima
bude za primer, bolje rečeno obrazac kako valja provoditi zemaljske dane i kako valja slaviti
svog pokrovitelja. Takodje mu pade u zadatak, takoreći obaveza, da tu i tamo, kad naidje na
kamenica sačini prostu hrpu i po njoj, sponzoru u čast, prospe malo ulja, malo mleka, ostavi
parče svežeg sira, šaku urmi ili, ako smogne, zdelu žita. Za svečanije prilike, za rodna
vremena ili u čast nekog od Avramovih društvenih uspeha, obojica se lako nagodiše da on,
kao znak zahvalnosti za ukazanu pomoć, Svemogućem na žrtvu prinese jagnje ili podgojenog
ovna.
preradjevina, osoba bez stalnog mesta prebivanja, bespogovorno sluša i sprovodi u život
3
zajednicama kao što su «The Baal», «Dagon i sinovi», «Haldeja Co. Ltd.», «Ištar», «The
Oziris» i sl., odmah ograniči i po mogućnosti u najskorije vreme prekine svaku dalju
kulturnu, trgovinsku, tehničku, političku i versku saradnju. Da sve bude jasno i kako valja, on
je Avramu naložio da svoje sinove ne pušta medju kćeri drugih naroda niti da svoje kćeri daje
muževima tudjeg rod. Ukoliko on misli da se drži ugovora, i ako želi da bude to što jeste –
njegovo miljenče – biće najbolje da svoju krv ne meša sa krvlju onih koji dotičnom
predložio sve tačke ugovora na kome bi počivala njihova saradnja; Avramu, čoveku kome
govorancije i rečitost nisu bile jača strana, preostade da trepće, da iza svake Jahveove reči
klima glavom i da bez primedbi potvrdjuje svoje pristajanje na iznesene predloge – uveren da
u svetu prepunom smrtnih opasnosti i neprijateljski raspoloženih suseda, takva zaštita i takve
odbacivanje.
nepisan običaj po kome se ugovarači obavezuju da jedni drigima poklanjaju titule i vrdno
ordenje, a uspešno obavljen dogovor, časno sklapanje savezničkog il' bratskog pakta,
neizostavno zaliju šampanjcem ili čašicom žešćeg pića. Što se tiče Avrama i njegove žene
Sare, ni oni nisu bili izuzetak. Jučerašnja čobanica ogrubelih ruku, koja sem zadimljenog
ognjišta, planinskih visova i ovaca ne vide ni tračka svetlosti velikog sveta, naprasno sama
4
sebe proizve u princezu a Avram posta plemenska glavešina, knez, rodonačelnik, patrijarh,
kralj, komesar i koješta drugo. Svaki potkovaniji pravnik će vas potsetiti da do današnjih dana
nikom nije pošlo za rukom da sačini savršen ugovor a još manje bi se tim rečima mogao
opisati savez izmedju budućeg gospodara univerzuma i onog Avrama, onog vlasnika nekoliko
reči i časti uopšte, onda i ne beše preka nužda da se na poslovnim sastancima ili političkim
grčki rečeno, bio analfabeta, dakle naskroz nepismen smotanko, njemu bi sasvim dovoljno da
izusti pristanak, da ponudi svoju reč nesumnjive odanosti i da ta reč, kazana jasno i glasno,
bude valjan zalog kojim se Jahve uverava da će Avram uvažavati sve što duh i usmeno
iznesen sadržaj ugovora sobom nalaže. Ukoliko bi on, eto, čak i pokušao da zaobidje ili da
previdi neke manje važne tačke, Jahve bi imao na raspolaganju bezbroj načina da ga privoli
uma neko obećanje, Avram bi slobodno mogao da se obrati i požali Organizaciji Ujedinjenih
Nacija ili sličnoj medjunarodnoj ustanovi. Tako je veseli čika El, nadaleko poznat hananski
domaćin, sa nekoliko nikad valjano ispunjenih obećanja postao Bog i gospodar pomenutom
čobaninu. Nije na odmet reći da je Elohim počeo da stasava u to što jeste, u prilično ozbiljnog
okružnog Boga, zahvaljujući Avramu a da je pomenuti Avram, tražeći sebi zaštitnika, sebi
stvorio gospodara.
prilično visoka. Jedniog lepog dana, onako u predvečerje, vrativši se sa zasedanja na kome se
nadugačko i bez svake sumnje znalački raspravljalo o daljim pravcima razvoja teološkog
dijagrama, slajdova, video traka i dosadnih web seightova, prepusti se čarima dokolice i
slušanju sonata koje će on, kada tome dodje onaj pravi čas, kad izadju iz predvidljive nebeske
mode, nekih tri hiljade i četiristotine devedeset godina kasnije, Ludvigu van Betovenu dobro
mu zato naloži da ode u zemlju Moriju i da tamo, njemu u slavu, svojom rukom, prvo zakolje
II
na onu svima poznatu dogodovštinu zvanu Kušanje Avrama ili Žrtvovanje Isaka – a kratkoća
pomenutog štiva nam to dozvoljava – nije zgoreg upitati se zašto je Večiti uopšte poželeo da
složene odnose, lako možemo prihvatiti za aksiom tvrdnje koje nam kazuju da pojam
savršenog sveznadara – a Svevišnji to nesumnjivo jeste, bar u očima velikog broja njegovih
pristalica - u sebi ne sadrži spisak sasvim ljudskih stanja kao što su neobaveštenost, sumnja,
i sl. Čemu kušnja i ona silna trodnevna danguba ako je Bog, unapred, u sebi, imao pokretne
slike i tokove budućih dogadjaja, ishod kušnje, stanje Avramovog duha, zapravo konzistentan
scenario budućnosti koja će se, gle čuda, zbivati isključivo po njegovoj volji.
6
prostorom a još manje fizičkim zakonima; on postoji od pamtiveka i trajaće većno. On može
da bude vidljiv i nevidljiv, može da se premetne u šta god mu drago, ume da leti, možed da
postoji na nebrojeno mesta u isto vreme, čini čuda, zna sve jezike, ćak i engleski, može da
stvori sve što mu padne na pamet, lako upravlja tj. stvara dogadjaje, gromove i klijanje svega,
a reč nemoguće nije zabeležena u njegovom tanušnom hebrejsko-aramejskom rečniku, jer ona
koje krase njegovu bit poseduje i stavku o neiscrpnim zalihama apriorne moći, onda se
U U
pobliže pojmi šta se kuva u Avramovoj duši? Da je Premudri zaista svemoćan kako se tvrdi,
onda bi on svojim savršenim umom, umom na kome počiva život i postojanje vaskolike
vaseljene, doslovno u nemerljivom deliću sekunde, istog trena, lasno prozreo sva Avramova
raspoloženja, lako bi pročitao doslovne sve njegove misli i ne bi zbog nekoliko tričavih i
Iz poučne priče koja sledi može se saznati da Bog, taj toliko puta naveliko
stanje pukog ili nemotivisanog čovekoljublja već svoju naklonost uslovljava dokazima
vernosti. On će ljubiti Avrama i njegov rod sve dotle dok mu oni budu pružali dokaze svoje
7
podložnosti. On će se brinuti o njima, paziće ih kao da su mu rod rodjeni, samo pod uslovom
odmerava svoj odnos prema smrtnicima lepo piše: KOLIKO VERNOSTI TOLIKO PAŽNJE!
Pitamo se zašto ta besmrtna sveznalica bez trunke stida trguje silom i svojim naklonostima?
Zašto On tako postupa uprkos okatoj činjenici da toj i takvoj medjugalaktičkoj grdosiji,
stvoritelju svega nama znanog i neznanog, podilaženje sićušne zemaljske bubice kao što beše
onaj hananski pastir, onaj Avram, ne znači baš ništa? Šta je sa ljubavlju uopšte i
čovekoljubljem posebno ako na kosmičkoj pijaci Božja dobrota i njegovo milosrdje imaju
III
Jedne večeri, primivši reč, to jest nalog lično iz usta Gospoda Boga, da
svog sina žrtvuje njemu u slavu, u Avrama, oca Isakova, ne beše senka sumnje ni muka
dvoumljenja. Već s jutra, a još se čestito nije ni razdanilo, eto ti njega gde u polutami svitanja
cepa drva za žrtvenu lomaču, samari i potom drvima tovari magarca, pa sa dva momka i
sinom Isakom, krenu tamo gde mu je Jahve naredio da ide: pravo u zemlju Moriju.
Virsaveje, on izdaljine ugleda brdo o kome mu je Bog pripovedao da bi bilo zgodno mesto za
žrtvenik. I tu Avram zapoved slugama da ostanu tu gde jesu, i još im pritom naloži da dobro
pleća Isakova, pretovara teške cepanice; I eto ti starine Avrama gde pripaljuje buktijnju i
zajedno sa sinom krete uzbrdicom tamo gde je obojici bilo sudjeno da odu.
U neko doba sin upita oca šta će im drva i zašto on tako malen i
neuhranjen nosi taj težak tovar uz planinu kad oni nemaju jagnje za žrtvu? I upita dete šta će
im vatra, a za onaj nož u oca svojega nemaše Isak hrabrosti da pita, niti htede da tu oštru reč,
oštru i dvoseklu, makar da bezglasno izčupa iz zadihanih grudi i prevali preko suvih i spucalih
usana. I Isak nemaše hrabrosti oca da pita za nož već jednako uzmicaše uz brdo i vazda se
da tu nema nikakvih prepreka jer će se njihov Gazda postarati za žrtvu. Na bezimenom brdu
koje narod kasnije prozva Bog će se postarati, on sagradi žrtvenik od kamenica; na žrtvenik
naslaga drva koja su oni na magarcu dopremili iz Versaveje pa potom sveza Isaka te ga
onako dobro spetljanog, da dete mrdnuti ne može, položi povrh narečenih cepanica. Učinivši
to što mu je Bog naredio on mu se pomoli a kad obavi molitvu namah poteže nož da zakolje
sina ne bi li tom bescen žrtvom Boga uveri u svoju vernost savezu koji oni nekoć sklopiše na
obostrano zadovoljstvo.
Avramov društveni ugled, za buduću istoriju teološke misli ali i za dalju političku karijeru
druga Boga, baš u trenutku u kome je tok ove nevesele zgode mogao skrenuti u bilo koji od
onih u to vreme mogućih bulevara budućih dogadjaja, jedan andjeo, pernata lepota, ni čovek
volja po sebi, bešumno, nalik Petru Panu, nadlete Avrama, na metar ili dva vrh njegove glave,
9
te ga vikom upozori da nikako ne čini upravo ono što mu je Gospod koliko onomad jasno i
mikrofon - reče: «Do not lay a hand on the boy, do not anything to him. Now I know that you
boji njegove sile, što će reći da ga Avram neobično voli, potvrdivši istinu da je strah temelj
vernosti njegovih slugu, Bog za uzvrat, na ime potvrdjene poslušnosti, Avramu podari ovna i
uz to iznova sebi obeća da će tom čobaninu preko svojih veza isposlovati brojno potomstvo i
dati, onako pride, svu vlast nad tudjim zemljama i hananskim gradovima što ih u znoju svog
truda za sebe i svoje naraštaje izgradiše Avramovi podli susedi, gradjani Hanana: Filistejci,
Boje se Boga. Bog će te za tu ljubav lepo nagraditi nekom sitnicom: recimo tudjim imetkom.
Medjutim, kad god čuješ da neko naokolo za male pare ili gotovo badava nudi Obećanu
Zemlju, zemlju u kojoj teće med i mleko, prvo pitaj koliko ta ponuda košta, i uz to ne
zaboravi da se raspitaš koga sa te nudjene zemlje valja proterati, naravno ne lepim rečima i
IV
Nisu retki oni koji tvrde da je Avram bez gundjanja pristao da žrtvuje
racionalan stav. Naime, po Avramu, Bog je, naprosto, uvek u pravu. Svaka rasprava na tu
10
temu je izlišna i sva se odgovornost za naše sudbine nalazi isključivo u njegovim rukama. Ma
šta god neko mislio o nerazumnim potezima gospodara svemira, usta mu se lako mogu
crvići, glupaci, sumnjala i slabići ograničeni našom prolaznošću, nikad nećemo biti kadri da
Stvar je prosta ko pasulj; Avram će, ne gubeći sred onog užasa prisustvo
duha zaklati Isaka. Mrtvog će sina zatim staviti na lomaču i potom će ga spaliti baš onako
kako mu je El koliko onomad, u one pozne sate, naložio u Virsaveji. Tada će dobri Bog -
spoznavši neizmerne dubine njegove odlučnosti da mu se pokori do kraja, onako bez ostatka –
jednim božanskim zahvatom, koji se ukratko i bez one komunističke latinštine može opisati
kao čudo sa repertoara ireverzibilnosti, Isaka povratiti u prethodno psiho-fizičko stanje. Ako
ćak to i ne učini, ako će mu biti po volji da Isaka ne vrati iz mrtvih, verovatno će matora Sara
iznova ostati u blagoslovenom stanju, oni će opet dobiti sina, novog naslednika, jer su, kao što
nekakvim alhemijskim postupkom umeo da preinači u sjajno ogledalo vere. Smešno zvuči ali
je istina da će Avram lake ruke ubiti sina jer on unapred zna da će mu dete na kraju priće
ostati živo i zdravo. I ako je u pitanju medicinski postupak o kome ne žele da sanjaju ni
najmaštovitiji pisci naučne fantastike, prepuštajući tu mutnu temu budućim naraštajima, ostaje
milioni predobrih duša koje tu besprimernu vratolomiju prihvataju, naravno ne kao neko
modernističko pozorište puno apsurda i avangardističkih besmislica već kao još jedan od
temeljnih dokaza o nevidjenim moćima koje Bogu stoje na raspolaganju. Da se oko toga ne bi
11
nije reč o prikrivenoj jeretičkoj pakosti, o dlaci u jajetu, o djavoljem lukavstvu, o jogunastom
nekoj od prljavih manihejskih kuhinja već o misli ljuljanoj i hiljadama godina potvrdjivanoj u
kolevci sâme Crkve, tamo gde od pamtiveka obitava srce najčistija Vera.
njihovom savezu, podariti nebrojeno i moćno potomstvo a pride i sve zemlje hananske. Ako
je njegova reč s onu stranu svake sumnje, a jeste, zar u Avrama ne beše ničeg razumnijeg
zadirkivanje, Jahveovo zavitlavanje koje, zato što je tako kakvo jeste, sobom, u krajnjem
nebom buduće Judeje i pred licem milostivog Gospoda svog sina pošalje u bespovratnu smrt,
zar bi onda, svestan šta će gore učiniti, onim čutljivim momcima, svojim slugama, naredio da
oni ostanu tu gde jesu, da nipošto ne skitaju naokolo već da mu pričuvaju ono magare, jer on i
Isak idu gore na brdo da se časkom pomole bogu, pa kada budu obavili versku službicu, oni
će se hitro vratiti k njima. Zar Avram momcima nije kazao: „vratićemo se k vama“. Šta bi u
tom posebnom dramskom sažetku mogla značiti ona množina, ono: „vratićemo se“ i kakva je
prava uloga njegovih slugu, tih do kraja predstave nemih statista, samo naizgled iz nehata, il'
partijske provere traži na žrtvu život njegovog sina te da je on, duboko uveren u božju misiju,
razorile njegov ugled a verski bi se obred pretvorio u užas krvave kasapnice. Ako Avram nije
govorio istinu, a nije, onda je to činio samo da bi lakše, bez propratnih trzavica, Bogu izišao u
susret. Da je Isaku predočio svoje namere dete bi stalo da zapomaže i on bi došao u iskušenje
da odustane. Tu se o ljubavi, o roditeljskim nagonima i samilosti malo šta može reči. Šta bi
ste vi učinili da ste na Avramovom mestu? Izlišno je pitati vas da li bi ste vi ubili svog sina da
bi tom mrskom ali dalekosežnom odlukom popločali put sreće budućim naraštajima ili bi
izneverili Boga zarad živa sina i bednog tavorenja na oskudnim hananskim ledinama. Šta je tu
sada važnije: sudbina vašeg sina ili prosperitet naroda kome pripadate?
namerama? I ako je Isak bio samo nevažna i naknadno umetnuta klauzula u ugovoru sa
Bogom, zar bi on mirne duše podmetnuo vrat da ga otac prikolje – makar mu tatica taj čin
da je iz praktičnih razloga lagao i sluge i Isaka. Da je sinu unapred rekao šta namerava, da mu
je otvoreno rekao da će ga odvesti na vrh brda i tamo mu krknuti nož u ledja, Isak bi se
otimao, negodovao bi i kukao, a bogami i ljutito borio za svaki minut života. Ukratko, da je
znao istinu on bi se svim svojim nejakim snagama suprotstavio dogmatičnom ocu. Opirući se
ocu beše neizbežno da se opire i očevom gazdi. To bi starom Avramu donelo mnogo muka,
kako onih tehničkih tako i onih ideološke prirode. Sigurno bi sam sebe izranjavio a možda bi
se iz sažaljenja prema detetu kolebao u veri. Drugim rečima, „oklevanje u akciji znači smrt“ i,
naravno, početak raspad njegovog ugleda. Pred Avramom je sjajna budućnost, pred njim je
primamljiva zamisao o moćnoj državi ali pre toga i u ime tih budućih dana, pred njim se
isprečio jedan mali i prljavi zadatak: ubistvo sina jedinca. Prvo to pa onda sve ostalo. Da bi
13
sve išlo ko' po loju i da se sve ne bi premetnulo u nered i političke demonstracije nerazumne i
metafizička cepidlačenja nije imao dara ni vremena. Da je sinu otvoreno, onako očinski rekao
šta smera zaista se pitamo na šta bi ličio verski obred u kome jedan postariji bradati čovek,
preplanula lica, s nožem u ruci, u po bela dana, po vrletnom kamenjaru zemlje Morije, mahnit
goni uplašeno dete i pritom ga, onako sav zadihan, s dušom u nosu, zajapuren i onemoćao,
zdušno preklinje da stane, da mu se vrati i da dopusti tati da ga prikolje jer je on stariji i zna
Avramu uopšte padalo na pamet da ubije sina? Možda je sve smišljeno tako kao da će se ono
nagovešteno, ono najgore, uistinu zbiti. Medjutim, eto, pritisnut dokazima Avramove slepe
lojalnosti Bog, naravno u poslednjem trenutku, kao kakav loš holivudski režiser, kao nagradu
za vernost, poništava očekivanu stravu, spasava Isaka i u završnoj sceni, Avram, Isak, dva
momka i magare, veseli i puni nade, kao pioniri na Divljem Zapadu, upiru pogled ka Virsaveji
dok se sunce u praskozorje polako diže nad pustinjskim kamenjarom. Tri dana kasnije vidimo
brižnu Saru kako svojim veštim rukama gotovi ukusan ručak i svaki čas izlazi na verandu ne
bi li sred titraja podnevne jare ugledala vernog muža i ljubljenog sina. Prisustvujemo srećnom
Bilo kako bilo, Isak je spašen. Crvena plišana zavesa pada i ponovo se diže, i
svi zajedno: Bog, Andjeo, Avram, Isak, ona dva neimenovana momka iz pozadine, Magare i
Ovan, baš tim redosledom, izlaze na osvetljenu rampu i umorni ali i prezadovoljni čekaju da
kritičara koji u tom, istorijski gledano, vrlo ranom mitskom primeru Happy end-a prepoznaju
14
klice budućih sapunskih opera. Mogu ta zanovetala i skribomani klepetati šta god im padne
na pamet, mogu oni tvrditi da je tu sve uradjeno prema gotovom, inostranom, haldejskom
receptu, mogu reći da tu nije bilo ničeg od naše izvorne bliskoistočne duhovnosti, ali se dobro
kritičari ili one narodu tudje intelektualne i elitno festivalske izmišljotine već efektni
blockbuster-i, rodoljubiva stvarnost, istinske strepnje, strava, glad, očaj i na kraju neizbežne
suze radosnice.
Suštinu priče o Kušanju Avrama ili Žrtvovanju Isaka nećemo naći u tamnoj
utrobi bunara natrpanog onostranostima i zapečaćenog sa sedam velikih pečata. Ako bolje
obratimo pažnju – a na žalost onih koji su skloni tamjanu i turobnom popovanju – tu je sve na
površini i lako je dostupno svačijem pogledu. Za to se pobrinuo Tvorac koji je na naše veliko
lakrdijaška zabava, isprazni društveni obred lišen svakog smisla – možda komad sklepan sa
namerom da dve poznate seoske dangube uveseljavaju ali i zastrašuju prostu svetinu. Bilo bi
lepo da je tako. Pa da je ta časna starina i znala da će andjeo gospodnji tj. gospod Bog u
poslednjem trenutku zaustaviti njegovu ruku i umesto njegovog sina na žrtvu podmetnuti
ovna, on bi opet uradio ono što mu je pokrovitelj naredio da sprovede u delo. Zar bi Avram,
odmerivši svoje malene snaga, mogao reči: „Dragi Bože, ti koji si jedini, čemu to šegačenje sa
mojim nesretnim narodom? Ja neću da učestvujem u toj tvojoj tupoglavoj igri“. Avram bi
završio na vešalima ili u Sibiru a neki drugi Avram, još gora udvorica i tobožnji zaštitnik naše
tradicionalne vere, celu bi stvar obavio revnosnije od već toliko puta pominjanog patrijarha.
15
iseljenik itd.) napisao je kratku šaljivo-moralističku skicu pod nazivom „Avram ili tuga u ime
viših načela“. Nedoumice uočene izmedju Boga i Avrama gospodin L.K koristi kao ukrasno
pletivo za stvaranje alegorijske zamke kroz koju se nazire njegova rešenost da razobliči zlo
Sovjetskog Saveza i, na kraju, da svoj analitički kažiprst uperi u prirodu totalitarizma koji
čovekovu vrstu prati još od onih davnih, kako se to obično kaže, biblijskih vremena.
zašto, neobazrivog čitaoca šarenom maramom – nesumnjive učenosti ili nesumnjive lukavosti
– usmerio na krivi put, gospodin L.K iz madjioničarskog šešira izvlači filozofski adut, lebdeće
obrazloženje, utvarni zaklon, belog severnjačkog zeca po imenu Sören Kirkegaard i sa njim
Avramove vere posmatrali i potom tumačili kao veliko pitanje čovekove teskobe. Taj nas
skute tako i iz njegovog neshvatanja naredbe koju bi on morao da sprovede u delo ukoliko
želi da ostane u vidnom polju careve nadležnosti. Kao što znamo Avram je sa svih strana
i još mu veli da sa njim ima velike planove. Avram, čovek jednostavnih pogleda, nerasterećen
planova u koje Jahve namerava da utopi njegovu malenkost, njegov specifikum i to, pazi
16
brale, u ime viših načela, ali, dakako, sve Avrama radi. Tu, dakle, vidimo horde bradatih
mračnjaka u crnim odeždama, pokolnike strašnog Dagona, Moloha i ostalih zverolikih bogova
nimalo prijatnih izgleda i veoma loših društvenih manira, a sa druge strane eto dobrog Adona
njegovog klana doista više ne zavise od nepredvidljivih hirova spoljnih neprijatelja, od onih
planova. Sem što taj čobanin ne razume ideološki rezon naredbe on čak nije siguran ni u
poreklo naredjenja. On oseća nelagodu, proklinje svoju ograničenost jer nije sposoban da se
uspentra do visina nesaznajnog i tamo - u Centralnom komitetu, tamo gde u fijoci neke
zaboravljene nahtkasne leži veliko jaje Dijamata - preko nekog zemljaka ili drugih lako
podmitljivih veza utvrdi da li je zapovest zaista lični nalog njegovog Boga, volja svemogućeg
zaštitnika, ili je po sredi nečija neslana šala, možda dokona pakost sitnog nebeskog birokrate,
djavolja kušnja, možda puka greška u predugom lancu sprovodjenja naredbe ili štogod slično
tome. Jeste da je on nepismen kulak, osoba bez formalnog obrazovanja, selfmade man, ali je
valjda svima znano da se uvek pomno pazilo da se o važnim i škakljivim naredbama nikad ne
ostavljaju pisani tragovi, magnetofonske trake, faks kopije, CD diskovi, flopike ili video
zapisi.
urodjenog ziheraštva, možda ne razume niti mora da razume veličinu i složenost gazdinih
nakana, pogotovo ono o državi, o pravdi i večnom raju, ali on shvata smisao nebrojenih
godina očekivanu prinovu, uništi li jedinog pravovaljanog izdanka svoje loze, šta će ostati od
17
saveza pa i blagoslova kojim Bog lično jamči da će njegovih potomaka biti koliko i sjajnih
zvezda na nebesima il' peska na morskom bregu? Zar će sve morati da ostane kao i ranije, zar
će on svoj teškom mukom stečen ugled i svoj imetak morati da ostavi onom usvojeniku, onom
Elijezaru Damaštaninu ili onom kopilanu Išmailu koga ljutita i nemilosna Sara, zajedno sa
njegovom majkom, egipćankom Hagarom, izgna u ljutu pustinju da oboje tamo skapaju od
gladi i žedji?
njegovu tugu da obrne na radost samo da je kojim slučajem Svemogući već negde, na kakvom
stočnim vašaru, prikazao svoju veštinu povraćaja prirodnog toka stvari a ne da tu krunu moći,
to reverzibilno čudo, krije u oblacima obećanja za dane Poslednjeg Suda ili za neka daleka i
Savije li Avram kičmu, prikloni li se carstvu nebeskom i obavi onaj gadan nalog, sa
sinovljevom smrću, kao što već rekosmo, sledi zatiranje njegove loze – izuzimajući iz tog
neodrživog položaja i nepojmljive teskobe možda stotinak godina koje bi on i njegova Sara
usamljeni proveli sred mira i obilja obećane zemlje, tračeći dane razmišljajući o razlici
postojanje reverzibilnih čudesa u sebi nadvladao strah i odbio da izvrši Elievo naredjenje,
onda bi, sva je prilika, ostao bez njegove zaštite. Bez Božje zaštite bi postao plen razbojničkih
družina a potom sledi ropstvo i propast njegovog naroda. O tako stilizovanoj i plakaterski
tamno oslikanoj perspektivi Avram sigurno nije želeo ni da misli, mada je sebi mogao da
18
postavi pitanje, bar kada je reč o budućnosti, na osnovu kakvih proverenih iskustava mi
gradimo kule pretpostavki da odsustvo Božje zaštite uvek i neizbežno vodi u mrak, nered,
nevolje i propast.
neimenovanih istomišljenika, mogao bi da čita, podvlači, beleži, pamti i naizust da vergla sve
što su gospodin L.K i pored njega drugi mislioci napisali o tom predmetu u budućih 3 900
godina, ali mu taj nesagledivi zbir prikupljenih mudrosti, taj slobodan skok u pisano blago
obrazloženjima pridobije na svoju stranu i da izmedju dva zasigurno veoma loša ishoda, dve
izvesne propasti, nadje krivudavu stazu spasenja. Avram možda nije mogao da shvati prostu
činjenicu da on pokušava da rešava svoje nedoumice sred jednog umišljenog ili kako je to
danas pomodno reći, virtuelnog političkog krajolika, koji je dragi Bog, sebe radi, stvorio u
zahvaljujući Petoknjižju i drugim verskim knjižicama, naravno post faktum, znali sve
pojedinosti tog dogadjaja, početak, sredinu i kraj, dakle sve o drami kušanja čoveka i
navodnom žrtvovanju deteta, i uz to obilato koristili zamašnu filozofsku riznicu bližih i daljih
valjalo je, ako ništa drugo, onog prohladnog jutra biti u njegovoj koži, u srcu i duši čoveka
koji sa sekirom u šakama, pred šatorom, cepa drva da bi od njih, za koji dan, na nekom
pustom i vetrometnom brežuljku, podalje od sela, napravio žrtvenik, rupu za krv i dobru
lomaču a potom, svojim rukama svezao, ubio i spalio sina i tim stvarnim delom pružio
19
opipljive dokaze potpune podložnosti svom Spasitelju, sve u nadi da će jednog dana gazdina
stotina godina kasnije, baš na toj turobnoj i bezvodnoj pustari, tu gde i drugi narodi od
pamtiveka klaše svoje žrtve, u carstvu zmija, miševa i preplašenih prepelica, izniknuti presveti
grad Jerusalim, da ća na tom istom mestu biti raspet sin Božiji, Isus Hrist, da će se baš sa tog
obronka Hagarin Muhamed vinuti put neba a da ne pominjemo Solomonov Hram i silesiju
drugih kapela, crkava, katedrala, sinagoga, džamija, mošeja, hospicija i lepih hotela sa jednom
dve, tri, četiri ili pet zvezdica, sazidanih u slavu onoga kome on, samotni Avram, u
dosadnim verskim pridikama, ljudi koji su kojekuda pabirčili razastute kamenčiće u nameri da
od njih sklope velelepni hram pravoverja ipak su sred besanih noći i dugih okapavanja nad
kožnim svitcima uvideli da u priči o kušanju Avrama nešto ozbiljno škripi. Bez značajnih
proizvesti ne samo Isakovu smrt i nestanak jednog malenog plemena – šačice čupavih
pobrdja, već više od toga, proizvešće kraj svakog smisla kojim El suštinski potvrdjuje sebe
Da ne beše tih učenih ljudi ili njihovih hrabrih a često i neoprostivo naivnih
zahvata u živo tkivo priče radi kakvog takvog preuredjenja prošlosti – sve zbog sreće i
napretka naših dana – sa Isakovim žrtvovanjem ne bi bilo njegovih blizanaca Ezava i Jakova;
bez ćopavog Jakova, alias Mister Izrael, ne bi bilo njegove dece, dakle Ruvima, Simeuna,
Levia, Jude, Dana, Naftalima, Gada, Asira, Isahara, Zavulona, Dine, Josifa i Benjamina a
potom ni njihovih dvanaest plemena; bez te zavidljive dece ne bi bilo Josifovog šaškastog
20
reformi, ne bi bilo šprahfeleričnog Mojsija, Arona, zavetnog kovčega, deset božijih zapovesti,
Isusa Navina, jerihonskih trubica, depresivnog Saula, Davida, slavnog i raspusnog Solomona,
vavilonskog ropstva, mudrog Daniela, učenog Ezre, Jovana Krstitelja, Josifa drvodelje,
njegove Marije, majke Isusa Hrista, brata gospodnjeg Jakova, mučenika Stefana, blagajnika
Jude, dvanaest apostola, četiri jevandjeliste itd... Rečeno bez trunke zlobe, Jahve bi u toj igri
ostao bez sigurnih glasača i, da ne zaboravimo, više nego znatne partijske članarine; bez
miliona budućih pristalica, bez tog „peska na morskom bregu“, on bi se vrlo brzo premetnuo u
ono predjašnje smešno šumsko klataralo, u bezopasnog bukača iz gustog žbunja, zapravo u
tužnu sliku nemoći i sažaljenja. Mogao bi on onda naokolo vikati da je kralj kraljeva,
zapovednik parade, car vasione, svetli mač Armagedona, Bog nad Bogovima, Šah Šahova,
Aleksandar Makedonsko, Napoleon ali nigde ne bi bilo onih koji bi to mogli čuti, shvatiti i
podržati.
dodjosmo do zida spoznaje da je zapravo Gospod, bez ičijeg zlonamernog podmetanja, sâm
poče se klatiti temelj njegovog opstanka. Nešto zbog svojih nepromišljenih odluka i kiptućeg
samozadovoljstva a ponajviše zbog slepe vere i, valja pošteno reči, zatucane odlučnosti onog
seljačine, potaknuta je lavina nepredvidljivih dogadjaja koji su, naravno pro futuro, pretili da
ugroze njegov tron. Kobno previdjajući sudbonosnu vezu izmedju svoje beskrajne i besmrtne
izraze bespogovorne podložnosti, zapravo valjane dokaze svog postojanja i svoje moći. Beše
to strašan naum za koji bi čak i prost čovek, onako u prljavoj seoskoj birtiji, uz flašu dobrog
hladnog piva, mogao predvideti da će u dogledno vreme zasigurno okončati vek Avramovog
21
roda. Jahve je poželeo nešto što činom ispunjenja opovrgava budućnost Avramove loze i, u
zajedničke propasti, Svemogućem ne preostade ništa drugo nego da se iz petnih žila usprotivi
takvom prebrzom kraju svoje uglavno dobro vodjene karijere i da sâm sebi skočio u svoja
božanska usta. Morao je, ni manje ni više nego da porekne neopozivost svojih reči; morao je
da porekne bit svoje egzistencije, morao je Logos nevoljno da prepusti brbljivim grčkim
filozofima i da navrat nanos preusmeri tok dogadjaja tako što će sprečiti Avrama da ubije
Isaka.
niskobudžetnoj filmskoj melodrami, baci ljutit pogled na buljuk frivolnih dvorskih ulizica,
rešen da tu blesavu naredbu zataška i pride je proglasi ništavnom. Bog beše prinudjen da izda
tajni nebeski ukaz, jedno lakonski sročeno cirkularno pismo u kome će biti obznanjena
njegova odluka da se taj cirkus u zemlji Moriji smesta okonča tako što će se on pobrinuti da
umesto Isaka bude žrtvovan običan rundavi ovan. Valjalo je da sve izgleda kako On – zauzet
neodložnim poslovima, zapravo trzavicama koje su se ticale ama baš cele vasione – uopšte
nije bio upetljan u stvaranje te, nažalost, glupe zbrke i da je u tom, recimo, nemilom slučaju,
po sredi jedan nepromišljen eksperiment koji bez njegovog znanja smisliše mladjani i malčice
pripiti Serafini na nekoj od onih nižih i slabije nadziranih nebeskih istanci, „dole na lokalu“,
u složenim društvenim prilikama zaista bi trebalo skinuti šešir i odati dužno priznanje. Zbog
onog jagnjeta il' ovna, vrag bi ga znao šta je tu bilo po sredi, njegov verni ekonom sigurno
neće dizati galamu, posebno što je i sâm znao da se baš tih dana naveliko slavila nekakva
godišnjica na prelepoj obali reke Jordan. Glavno da je Bog zadovoljan i da su ljudi na broju.
22