Professional Documents
Culture Documents
Robert Temple
(www. robert-temple. com)
Uvod
Sir Arthur C. Clarke
Zahvale 4
Uvod_sir_Arthura_C._Clarkea 6
I DIO
MATERIJALNI DOKAZI
1_Izlazak_Na_Svjetlost 8
II DIO
PISANI DOKAZI
2_U_Orahovoj_Ljusci 49
3_Prometejeva_Vatra 84
4_Slučaj_Nestalog_Teleskopa 111
5_Potraga_Za_Smrtonosnom_Zrakom 177
III DIO
DREVNO ZNANJE
6_Privid 213
7_Kristalno_Sunce 233
8_Kamenje_Gromova 249
IV DIO
IZVORI
9_Horusovo_Oko 297
Zahvale
Robert Temple
Uvod
Arthur C. Clarke
Colombo, Šri Lanka, svibanj, 1999.
I. DIO
MATERIJALNI DOKAZI
I. POGLAVLJE
IZLAZAK NA SVJETLOST
SLIKA 1: Pet vrsta leća. a: plankonveksna leća, plosnata s jedne, a ispupčena s druge
strane; b: plankonkavna leća, plosnata s jedne, a udubljena s druge strane; c: bi-
konveksna leća, ispupčena s obje strane; d: bikonkavna leća, udubljena s obje strane
(takve se leće ne spominju u ovoj knjizi); e: konkavkonveksna leća, udubljena s
jedne, a ispupčena s druge strane (poput kristalnoga oka s ritona u obliku bikove
glave, koji potječe iz minojske Krete. Riton je antička posuda koja oblikom podsjeća
na rog, a njezin je donji dio obično načinjen u obliku životinjske glave, op. prev.).
Jednostavno rečeno, konveksne leće povećavaju, a konkavne smanjuju veličinu
slike. Izuzevši brojne konkavne kristalne leće (b) otkrivene u Grčkoj, na područjima
oko Egejskog mora i u Maloj Aziji, sve do sada otkrivene drevne leće pripadale su
vrstama a, c, i (rjeđe, kao umetnute oči na životinjskim ili ljudskim glavama) vrsti
e. Linija f-g predstavlja liniju žarišta. Layardova je leća nešto složenija, jer pripada
vrsti plankonveksnih leća, te je namjerno iskrivljena, odnosno toroidalno izbrušena
(torus je geometrijski lik u obliku prstena, op. prev.), i prilagođena je jednom obliku
astigmatizma.
Također bih želio istaknuti kako se općenito smatra da su naočale i tele
skopi razmjerno mladi izumi. Prihvaćeno je mišljenje da je teleskop izum
ljen u doba Galilea, te da je početkom 17. stoljeća ušao u uporabu. Što se
naočala tiče, upitno je jesu li domišljati izumitelji bili Kinezi ili Talijani, iako
su se prvi put pojavile u 13. stoljeću u Italiji. Takvo je barem prevladavajuće
mišljenje. S druge strane, prava će se istina razotkriti svakome tko pročita
ovu knjigu. Krenimo od početka, pričom o kristalnoj leći iz Britanskog
muzeja, zbog koje je ova knjiga i nastala.
Tko je bio Sargon, asiriski kralj? Zapravo, njegovo je ime glasilo Sargon
II., a vladao je sedamnaest godina, od 722. do 705. god. pr. Kr. Nije poznato
je li Sargon bio mlađi brat prethodnoga kralja (koji je vladao samo četiri
godine) ili uzurpator. Do posljednje godine svoga kraljevanja Sargon je
živio u svojoj prijestolnici, Kalhuu (Nimrod), koja je zapravo bila vojno
središte. Najveći dio svoje vladavine Sargon je vodio osvajačke ratove, te
se vjeruje da je poginuo u borbi protiv Cimerijanaca i zajednice Tubala u
gorju Taurusu. Neki asirolozi smatraju kako je moguće da je Sargon tada bio
ubijen. Po svemu sudeći, Sargon je bio sklon megalomaniji (poput svoga
suvremenog nasljednika Sadama Huseina), te je u pustoši sagradio novu
prijestolnicu Dur-Sharrukin (danas se ondje nalazi selo Khorsabad), u kojoj
je proživio posljednju godinu svoga života. Njegov je sin novoizgrađeni grad
koristio kao utvrdu, a svoju je prijestolnicu premjestio u Ninivu. Tako je Sar-
gonov grad iz snova, koji su deset godina gradili ratni zarobljenici, bio samo
kratak san. No, nastavljajući s opisom Layardove leće, morat ćemo imati na
umu da je Sargon u svojoj novoj prijestolnici živio samo godinu dana. Odaja
palače u Kalhuu, u kojoj je do tada bilo njegovo prijestolje, bila je prena-
mijenjena u spremište dragocjenosti. Kao što smo se imali prilike uvjeriti,
u toj se odaji doista čuvalo nekoliko predmeta koji su pripadali Sargonu
osobno.
Layardova ekspedicija u Iraku, te njegova iznimno vrijedna otkrića
(zahvaljujući kojima se Britanski muzej može pohvaliti najveličanstvenijim
primjerima babilonskog i asirskog kiparstva), opisani su u nizu bogato ilus
triranih knjiga. O prvoj ekspediciji govore dvije kjnjige naslovljene Niniva
i njezini ostaci (Nineveh and its Remains), a druga se ekspedicija opisuje u
Otkrićima u ruševinama Ninive i Babilona (Discoveries in the Ruins of Ni
neveh and Babylori). U Layardovoj bilješki koja se odnosi na otkriće leće
piše sljedeće (razlomke sam pretvorio u decimalne brojeve):
Zahvaljujem sir Davidu Brewsteru, koji je ispitao leću, na sljedećoj
opaski: "Ova je leća plankonveksna, pomalo ovalnoga oblika, duljine
4,06 cm, širine 3,55 cm i debljine 2,28 cm. Jedna je njezina strana
nešto deblja od druge. Ravna joj je površina prilično ujednačena, iako
nedovoljno glatka i oštećena. Konveksna površina leće nije brušena
ili polirana na sferičnom konkavnom disku, nego je izrađena na
kamenom kotaču, ili je oblikovana nekom drugom, jednako grubom
metodom. Konveksna je površina prilično glatka, a unatoč načinu na
koji je bila brušena žarišna udaljenost iznosi 11,43 cm od plosnate
strane. Na leći postoji otprilike dvanaest pukotina koje su nastale
brušenjem. Te su pukotine, nedvojbeno, bile ispunjene naftom ili
tekućinom koja je otkrivena u topazu, kvarcu i drugim mineralima.
Budući da leća ne prikazuje polarizirane zrake pri velikoj zakrivlje
nosti, njezina je ravna površina, po svemu sudeći, bila prislonjena
uz os heksagonalne prizme kvarca odakle je najvjerojatnije i uzeta.
Prema obliku i gruboj izradi leće možemo sa sigurnošću zaključiti
da nije bila namijenjena za ukras, nego je služila kao leća, bilo za
povećavanje ili koncentriranje sunčevih zraka, što doista i čini, iako
ne baš učinkovito."
Sir David Brewster misli da je taj mali komad kvarca prava optička
leća, a ne jednostavan ukras. Hipoteza engleskoga učenjaka čini nam
se nevjerojatnom. Kristal je nedvojbeno bio ukras, poput brončanih
i drugih dragocjenih predmeta među kojima je pronađen taj asirski
kamen, i poput raznolikog rimskog kamenja o kojemu ćemo još
govoriti. Međutim, nije nemoguće da se kristal rabio kao staklo za
paljenje.
Dalje piše da duljina leće iznosi 1 5/8 inča, širina 1 3/8 inča, a maksi
malna debljina 3/16 inča. Bilo je to prvi put da se Layardova leća spominje u
kontekstu nekog optičkog instrumenta. Vjerojatno je to neslužbeno mišljenje
jednog člana Muzeja, budući da nisam naišao ni na jedan pismeni izraz
takvoga gledišta prije 1930.
Godine 1924. o leći je površno pisao njemački asirolog Meissner. U II.
svesku svoje knjige Babylonien und Assyrien (Babilon i Asirija) on piše:
... Moguće je da su drevni Babilonci i Asirci rabili izbrušene leće
za korekciju kratkovidnosti i dalekovidnosti [miopije i prezbiopije].
Zapravo, u ruševinama Kalaha pronađena je plankonveksna leća od
kvarca, čija gruba izrada pokazuje to da nije bio ukrasni predmet,
nego povećalo ili staklo za paljenje.
Kao što smo rekli prije, ta ponešto zamagljena kristalna leća nije
bila uložena na način na koji upućuje ilustracija (1930.), nego je
postavljena na plastičan držak, kao što pokazuju dijagrami (slika 1).
.
Rezultati mjerenja u skladu su s Barkerovim. [Moja novija mje
renja nešto su preciznija, iako su gotovo jednaka njegovim, uz
odstupanje od otprilike 2 mm.] Pomnim proučavanjem pod lupom
se može uočiti da je rub leće lagano uzdignut, što znači da je leća
bila uložena u vrstu okvira koji je davno nestao. Autoru je, ne bez
oklijevanja, bilo dopušteno da izmjeri površine leće pomoću sfero-
metra [instrumenta sastavljenog od tri iglice, koji omogućava pre
cizno mjerenje zakrivljenosti površine, pri čemu se dobivene vrije
dnosti izražavaju u dioptrijama]. Kao što je naveo Brewster, jedna je
strana leće prilično glatka, a površina joj je plosnata. Druga, pomalo
izgrebana konveksna sferična površina toroidalno je zakrivljena i
varira od +4.0 i 8.0 D [D=dioptrija], što opet govori u prilog Bar
kerovim izvješćima iz 1930. Kut zakrivljenosti pri +4.0 D iznosi
otprilike 165° u odnosu na kraću os leće. Dva dioptrijska meridijana
nalaze se otprilike pod pravim kutom.
Okrenemo li leću pod kutom od 90° u smjeru koji se odnosi na
leće kakve se koriste za naočale, možemo smatrati da je njezina
jakost +4D sf / +4D cil os 75°. Zbog indeksa loma, koji kod kvarca
iznosi 1,523, i prema kojemu je kalibriran sferometar, nastaje razlika
u jakosti [izraženoj u dioptrijama; on podastire formulu i ispravlja
vrijednosti na 4,25D i 8,5D, što je od malog značenja]... Začuđuje,
međutim, da tako ugledan znanstvenik kao što je bio sir David
Brewster nije reagirao na tiskarsku pogrešku prema kojoj debljina
leće iznosi 2,28 cm, iako u stvarnosti ona iznosi 0,635 cm. U svakom
slučaju, ta velika pogreška postaje uočljiva već prilikom površnog
promatranja leće, čak i sa znatne udaljenosti... Gotovo savršen ovalni
oblik leće potiče na daljnja zanimljiva nagađanja. Mnogo bi lakše
bilo kamenom izbrusiti leću kružnog oblika. Sferičnu je zakrivlje
nost također lakše postići nego toroidalnu, posebice uzmemo li u
obzir da je ovaj drevni obrtnik uspio postići gotovo posve plosnatu
donju površinu. Svakom su amateru te činjenice poznate iz iskustva...
Autor smatra da su jakosti leće i njezin oblik rezultati unaprijed
smišljenoga plana. Gotovo savršen ovalni oblik i dimenzije 41x35
mm odgovaraju veličini očne šupljine. Valja razmotriti mogućnost
da je leću rabio neki pisar koji je radio u knjižnici palače i možda
bio dalekovidan... Dimenzije 41x35 mm u skladu su sa starom "000"
veličinom oka, standardom postavljenim prije 1930. godine. Stariji
naraštaji optičara zasigurno još pamti okvire za astigmatičare i pince-
nez naočale bez okvira veličina 0, 00 i 000. Taj ovalni oblik i dimen
zije 41x35 mm gotovo posve odgovaraju standardima koje je 1927.
postavio Odbor za optičke standarde, uz osnu razliku od otprilike 6
mm.
Osoblje Britanskog muzeja konačno je sastavilo opis predmeta koji nije bio
tendenciozan, nego posve neutralan s obzirom na njegovu svrhu.
Godine 1981. Leonard Gorelick i A. John Gwinnett objavili su dva
članka u američkom arheološkom časopisu Expedition, u kojima su se poza
bavili problemom izrade minijaturnih predmeta u davnini. Opovrgnuli su
zamisao o uporabi leća kao pomoćnih sredstava pri takvom radu, zaključivši
da su drevni graveri bili kratkovidni! Taj nevjerojatan zaključak donesen
je zbog nedostatka podataka o postojanju drevnih leća, izuzevši Layardovu,
te su autori izjavili kako će ih u postojanje drevnih leća povjerovati samo
"ako vide barem jedan primjer [takve leće]". Nije poznato jesu li objavili još
koji rad o toj temi, stoga se može zaključiti da nikada nisu saznali kako se u
muzejima diljem svijeta čuva na stotine drevnih leća. Gorelick i Gwinett su
potražili pomoć od "stručnjaka za kamen, gospodina Martina Waltera, koji
je imao u kvarcu izraditi kopiju leće", na temelju nekih neodređenih rezul
tata mjerenja provedenih na Layardovoj leći. Refrakciju je zatim proveo
optičar koji je izvijestio da leća ima "jakost od 2 dioptrije, iako u znatnoj
mjeri iskrivljuje sliku". Autori ne spominju kojim su se rezultatima pri tome
koristili, ne navode izvore niti bilješke; jesu li možda slijedili Brewsterovo
izvješće koje iznosi pogrešan podatak o debljini leće (2,28 cm)? To ne
znamo. Izrada replike zaista je dobra zamisao, no cjelokupno izvješće ostaje
i dalje anegdotalno i nekalibrirano, jer nisu iznesene nikakve pojedinosti!
Pa ipak, autori članaka smatraju kako je njihov postupak valjan, a njihovi
zaključci konačni. Međutim, valjanost njihovih postupaka jednako je dvoj
bena kao i ona Ericha von Dänikena; i on je izrađivao replike i na temelju
njih stvarao zaključke ne iznoseći pojedinosti.
***
Stanje: Na gornjem rubu, a posebice pri kraju kraće osi, vidljiva su oštećenja.
Na njima nema nečistoće niti znakova izlizanosti, te se čini da su nastale
nedavno, najranije nakon iskopavanja. Bilo bi točnije nazvati ih udub-
ljenjima. Najveće udubljenje, koje se proteže od gornje površine nadolje,
načinjeno je malim oštrim oruđem, no čini se da je ograničeno na dio koji
je bio dostupan dok je leća ležala u okviru, budući da se ne proteže do dna.
Po svemu sudeći, netko je izvadio leću iz vrlo čvrstoga okvira. Prema smjeru
udubljenja može se pretpostaviti da je rub bio zaštićen, te da je ležao u
vrlo čvrstom okviru u trenutku oštećenja. Iako je u Layardovim iskopava
njima sudjelovalo mnogo ljudi, a teško je zamisliti da ga je prevario jedan
od njegovih pomoćnika, valja uzeti u obzir mogućnost da je dragocjeni okvir
od plemenitog metala bio odstranjen i ukraden prije nego što je Layard pro
našao leću. Takav se slučaj zbio i prije. Godine 1834. zlatni okvir s plankon-
veksne Noline leće, iskopane iz grčkoga groba u južnoj Italiji, odstranio je
jedan od radnika i prodao ga trgovcu koji ga je dao rastopiti. Leća je tada
predana arheologu kao da nikada nije ležala u okviru. Ovaj je poslije saznao
za prijevaru i izvijestio kako je "rub leće zbog toga oštećen", što se, vidjeli
smo, može reći i za Layardovu leću. (Okvir od plemenitog metala može se
rastopiti i prodati, nakon čega više nije moguće ući u trag njegovu podrijetlu,
stoga je mnogo jednostavnije odstraniti okvir nego ukrasti čitav predmet.)
Layardova leća ima tako debeo rub da je njezin okvir od plemenita metala
morao biti debeo barem 5 mm. Siromašni bi se radnik time znatno okoristio,
budući da vrijednost takva okvira odgovara otprilike vrijednosti šest zlatnih
prstenova.
Pri vrhu i na dnu ruba uočljivi su nizovi veoma malih "ogrebotina".
No, pomnim ispitivanjem uočit ćemo kako uopće nije riječ o "ogreboti
nama", nego o urezanim rubnim crtama. U njima ima malo nečistoće, unatoč
činjenici da je nakon iskopavanja leća očito bila nekoliko puta čišćena.
Nečistoća je odstranjena s ruba tako temeljito da je postupak pranja i čišćenja
leće zasigurno bio dugotrajan i mukotrpan.
Duž baze ruba protežu se maleni izvorni urezi, koji su veći od gore
spomenutih rubnih crta, ali mnogo manji od udubljenja za koja pretpostav
ljamo da su nastala pri vađenju leće iz okvira. Vjerojatno su izvorni urezi
nastali dok se leća stavljala u okvir.
Na gornjoj i baznoj površini leće uočljivi su znakovi istrošenosti. Obje
su površine izbrazdane crtama koje se međusobno presijecaju, što upućuje
na pretjerano grubo pranje leće nakon iskopavanja, ribanje i "poliranje".
Čini se da je svojedobno korištena i prilično gruba četkica (vjerojatno u
19. stoljeću), pa su nastale mnoge ogrebotine. Leća, a posebice njezina
bazna površina, prepuna je sićušnih rupica, vjerojatno posljedica dugotraj
nog boravka pod zemljom (otprilike dva i pol tisućljeća), tijekom kojeg su
površine kvarca pretrpjele manja oštećenja. Te mikroskopske rupice sadrže
prljavštinu do koje se nije moglo doprijeti makroskopskim čišćenjem. Zbog
te prljavštine nakupljene u sićušnim, gotovo nevidljivim rupicama, leća
je lagano zatamnjena, iako samo površinski, a uzmemo li u obzir i gore
spomenute ogrebotine, leća se danas ne doima posve čistom. Uz to, postoje i
jasno uočljive pukotine i strije, koje još više zamagljuju leću. Brojne rupice
na baznoj površini pokazuju da okvir leće u trenutku kada se našla pod zem
ljom nije imao donju površinu; da je to točno, ogrebotine nastale vađenjem
leće iz prstena protezale bi se čitavom visinom ruba. Valja također istaknuti
da je u izvornom obliku kvarc bio posve proziran, a da je njegov okvir imao
donju površinu, leća bi bila posve nevidljiva, stoga bi vidljiva bila samo
donja površina okvira, a ne i sam kvarc.
Nadalje, na leći su uočljive dvije velike pukotine i nekoliko manjih, koje
izvorno nisu postojale. Pukotinu koja se proteže više-manje longitudinalno
(iako pod prilično velikim kutom od 30° u odnosu na dužu 03), možemo naz
vati lateralnom pukotinom; ona je dugačka 3,2 cm i zajedno s transverzal
nom pukotinom koja je također dugačka 3,2 cm tvori oblik slova T. Ta je
transverzalna pukotina mnogo opasnija od lateralne, jer je doprla do bazne
površine pa je na njoj također nastala pukotina. S desne strane T-formacije
nadolje, proteže se niz manjih strija.
U blizini središta gornje površine nalazi se 2,5 mm dugačko, račvasto
udubljenje (sada je očišćeno od prljavštine). Budući da je to udubljenje
smješteno odmah iznad lateralne pukotine, čini se da je posljedica udarca
teškim i nejednakim predmetom, vjerojatno metalnim. Međutim, predmet
nije bio tup i plosnat, što je bio najčešći slučaj kod drugih kristalnih leća koje
sam imao prilike ispitati, nego, sudeći prema račvastim formacijama, rebrast
ili zakrivljen. Račvaste formacije upućuju na nekoliko uzastopnih udaraca
malim, tvrdim metalnim predmetom, možda zakrivljenim krajem dugačkog
metalnog štapa koji je snažno pao na čvrstu površinu kristala, tako da je
nekoliko puta odskočio. U blizini se može uočiti i urez u obliku luka koji
može ali ne mora biti povezan s tim nizom udaraca.
Konačno, na gornjoj površini, gledano prema dolje, iznad desne polo
vice transverzalne T-pukotine, nalazi se još jedno oštećeno područje. Od
njega (prema središtu) protežu se paralelne ogrebotine, vjerojatno novijeg
datuma. Vjerojatno je na površinu pala teška četka od čelične žice, koja je
zatim povučena prema središtu; otprilike osmi paralelni "zubac" udario je na
ovome mjestu površinu leće. Može se pretpostaviti da su u 19. stoljeću takvi
predmeti bili grubo čišćeni neposredno nakon iskopavanja.
Izvorno stanje: Ova je leća prije oštećenja bila posve prozirna, čista i glatka.
Bio je to vrhunski obrađen komadić kvarca.
2 Ozbiljne studije o leći: Tijekom 146 godina nakon njezina otkrića, samo
su četiri osobe provele temeljita fizička ispitivanja leće: sir David Brews
ter, W. B. Barker, Walter Gasson i ja. Brewsterovo je izvješće sadržavalo
brojne tipografske pogreške, koje su ispravljene tek nakon nekoliko
desetljeća.
4 Izvorno stanje leće nakon izrade: Savršeno čista i prozirna, bez nedosta
taka. Izrađena je od komadića kvarca vrhunske kakvoće. Nakon rezanja,
koje je pokazalo da kvarc nema nikakvih nedostataka, leća je bila polirana.
(O kakvoći kvarca moguće je suditi tek nakon rezanja, stoga je konačan
izbor učinjen nakon rezanja, a prije poliranja.)
9 Povećava li? Da. Unatoč činjenici da su mnogi tvrdili kako leća uopće ne
povećava, ili kako je njezina sposobnost povećavanja zanemariva, doka
zano je da leća zaista povećava, i to do stupnja koji uopće nije zanemariv.
Svaki dio leće postiže povećanje od 1,25X, što bi svakoj blago dalekovid
noj osobi omogućilo čitati bez naočala. Ako se dovoljno visoko podigne
i ispravno postavi, postiže se povećanje od 2X, bez značajnijeg iskriv
ljenja. Zbog zamagljenosti leće, kao posljedice brojnih oštećenja, to je
teško ustanoviti, stoga je potrebno iskustvo u ispitivanju starih kristalnih
leća i poznavanje njihovih svojstava. U izvornom obliku leća je mogla
postići takvo povećanje, jer je bila posve prozirna, te je kao takva mogla
poslužiti dalekovidnoj osobi, iako bi joj možda smetale nepravilnosti u
povećanju na gornjoj površini leće, zbog njezina toroidalnog oblika. O
svrsi toroidalnog brušenja i dalje se može nagađati, no činjenica jest
da leća povećava u razmjeru od 1,25X do 2X, bez značajnijih sferičnih
aberacija (iskrivljenja).
1 Je li gornja površina leće namjerno "toroidalno " brušena, ili obrtnik nije
bio dovoljno vješt? Unatoč uvjerenju koje je izrazilo nekoliko pisaca,
uključujući Brewstera, da je gornja površina leće bila brušena grubom
metodom, svi su se složili da je ona iznimno glatka; međutim, ovdje
leži protuslovlje, jer se postavlja pitanje zašto bi netko tako izvanredno
izgladio grubo izbrušenu leću? Zašto je ne bi još izbrusio? Očito je
izvorno stanje gornje površine leće obrtnik smatrao posve prihvatljivim.
Osim toga, zašto bi netko nakon izrade savršeno plosnate baze ostavio
gornju konveksnu površinu neravnomjernom, kada se takva nepravilnost
mogla lako popraviti? I konačno, čemu golemi napori oko izrade bes
prijekornoga ruba kako ta "gruba" leća ne bi ispala iz svoga ležišta? Sve
činjenice pokazuju da gornja površina leće izvorno nije bila "gruba", te
da je namjerno toroidalno izbrušena. Rekao bih da je razlog zbog kojeg
su toroidalno brušenu gornju površinu neki pisci smatrali "grubom" u nje
zinoj nepravilnosti. Taj se zaključak prirodno nameće, osim ako promatrač
nije obaviješten o optičkoj svrsi toroidalnih leća. U tom slučaju, "gru
bost" gornje površine objašnjava se veoma posebnom namjerom. Stoga
sam slobodan zaključiti - a mnogi neće dijeliti moje mišljenje - da je
gornja površina te pomno obrađene leće bila namjerno brušena na taj
način. Međutim, to vodi do zapanjujućeg zaključka:
U ovoj ćemo knjizi upoznati zapanjujuće mnogo drevnih leća. Njih je,
naime, toliko da ne možemo ne upitati se kako su mogle proći nezapaženo!
LEĆA IZ NOLE
LEĆA IZ KAIRA
STAKLENI GLOBUSI
U ORAHOVOJ LJUSCI
Pisac Elijan (2. i 3. st. po Kr.) u djelu Povijesne svaštice bilježi dodatne poje
dinosti o tim predmetima, navodeći još neke primjere:
Elijan, koji je živio poslije Plinija, informacije očito nije crpio iz Plinijeva
djela, jer navodi pojedinosti koje Plinije nije spomenuo. Možemo zaključiti
kako su obojica svoje znanje stjecali iz nekog zajedničkog im i nepoznatog
izvora koji potječe iz 1. st. pr. Kr.
Elijan ne pridaje nikakvo značenje umjetnicima koji su izrađivali minija
turna remek-djela, izjavivši kako je riječ o "gubljenju vremena" i stvarima
nedostojnima pozornosti ozbiljnoga čovjeka. Budući da su Plinije i Elijan
djelovali u razmaku od 250 godina, činjenica da su obojica pripovijedali
o istim glasovitim minijaturama pokazuje da su te priče stoljećima kružile
među ljudima.
Elijanov je prevoditelj prepoznao u tim pričama nešto neobično i dodao
bilješku u kojoj iznosi:
Mnogi dvoje jesu li drevni narodi poznavali naočale ili ne, jer Plinije,
najtemeljitiji od svih pisaca, o tome ne kazuje ništa. Međutim, naći
ćete da ih spominje Plaut, kada kaže Vitram cedo, necesse est con-
s-picilio uti, što ne podrazumijeva ništa drugo do onu vrstu stakala
koja se nazivaju naočalama.
Pisac Aulus Gellius (2. st. po Kr.) također govori o vodi i njezinu svojstvu
povećavanja u svojoj knjizi Atičke noći (XVI, 18).
Grci i Rimljani bili su svjesni koliko su slični kristalni ili stakleni globus
ispunjeni vodom i vodom ispunjeno ljudsko oko. U 6. st. po Kr. Priscijan iz
Lidije napisao je u svome komentaru o Teofrastovu djelu koje se bavi osjeti
lima (Teofrast je bio Aristotelov nasljednik) sljedeće:
Zaziv 68 govori:
O, Ozirisu, kralju, uzmi vodu koja je u Horusovu oku...
Uočili smo da je Paton upotrijebio riječ "naočale", ali je iza nje stavio
upitnik, iznenađen njezinim pojavljivanjem i nesiguran u pravo značenje
grčke riječi. Koja je to grčka riječ mogla navesti Patona da je prevede kao
'"naočale"? I zašto su te "naočale" plave? Zapravo, riječ kallainan trebalo
bi umjesto kao "plavo" prevesti kao "zeleno", jer redigirano izdanje Lidd-
ellova i Scottova Leksikona iz 1996. mijenja značenje riječi koja se u epi
gramu pojavljuje u obliku kallainopoioi. U starijim izdanjima Leksikona
prevodila se kao "koje daju plavu boju", no sada je prevedena kao "koje
daju zelenu boju". Naime, radi se o varijanti riječi kalainos ili kallainos, koja
znači "prelaziti iz plave u zelenu" i "plavozelena", a Plinije ju je primijenio
za tirkiz (37, 151). Stoga Patonov prijevod - "plavo" - nije posve točan.
Trebalo bi zapravo stajati "zeleno" ili "plavozeleno".
Grčke riječi koje Paton prevodi kao "i njegove plave naočale (?) koje
iaju slatku svjetlost" izvorno glase kai tan hadyphae plinthida kallainan.
Riječ plinthida Paton prevodi kao "naočale". Oblik je to riječi plinthis, pri
čemu je osnovna riječ plinthos, što znači "cigla". No, riječi plinthis pridodaju
se brojna druga značenja, koja počivaju na temeljnoj koncepciji kvadrata
ili pravokutne cigle, poput "kvadrat", "pravokutnik", "pravokutna kutija"
ili čak "prednji okvir torzionog motora". Plintheion je, pak, bio "prozorski
okvir". Paton je smatrao da se riječ plinthida odnosi na zelenkaste kvadrate,
pravokutnike ili na uokviren predmet kroz koji se moglo gledati. U Lidd-
ellovu i Scottovu Leksikonu nagađa se da riječ koja se pojavljuje u tom epi
gramu možda znači "uteg za papir (?)" (značenje 4 pod plinthis). No, budući
da je uteg za papir već spomenut, Paton je odbacio tu mogućnost.
Da je posrijedi bila jedina napomena o zelenkastim lećama u čitavoj
grčkoj književnosti, mogli bismo je odbaciti kao pogrešan prijevod, pogrešno
tumačenje ili tome slično. Međutim, mnogi se zapisi odnose na blagotvorno
djelovanje zelenoga stakla na ljudske oči, kao i na korektivne leće zelenkaste
boje. U svakom slučaju, proučio sam brojne rimske leće od zelenoga stakla.
Stoga mogu zaključiti da je Fanijev zapis vjerojatno točno preveden, iako je
nazivlje pomalo nejasno.
Latinska riječ kojom se označavao materijal od kojeg su bile izrađene
zelenkaste leće jest smaragdus, a potječe od grčke riječi smaragdos. Općenito
govoreći, ta riječ znači "smaragd", iako u širem smislu označava i druge
zelene minerale, pa čak i zeleno staklo. Riječ izvorno potječe od egipatske
shma ("smaragd" koji potječe od riječi za "jug", budući da je smaragd bio
"kamen juga") - rages ("raznobojni kamen"). Riječ rages vjerojatno se nije
odnosila samo na raznobojno, nego, općenito, na obojano kamenje. Grčka
riječ smaragdos potječe, dakle, od egipatske shmarages ("raznobojni (ili
obojani) kamen juga"). Dakle, podrijetlo riječi "smaragd" nije dvojbeno. Ta
je teorija još prihvatljivija zbog činjenice da je egipatska riječ rages očito
jedini primjer staroegipatske riječi koja sadrži iznimno rijedak suglasnik "g"
iza sloga ra, što u čitavoj zbrci i složenosti egipatskog jezika predstavlja
zaista jedinstvenu iznimku. Ta neobična činjenica možda upućuje na strano
podrijetlo egipatske riječi!
Riječ smaragdos prvi se put u grčkom jeziku spominje u Herodotovu
djelu Povijest (5. st. pr. Kr.), u kojemu se pojavljuje dva puta (II, 44 i III, 41).
To ima smisla jer je Herodot neko vrijeme živio u Egiptu i naširoko pisao
o toj zemlji. Stoga je vrlo vjerojatno da je upravo on uveo taj izraz u grčki
jezik.
Paul Jablonski, učenjak koji je živio u prvoj polovici 19. stoljeća, vjero
vao je da grčka riječ za "kvarc" i "staklo" - hyalos - potječe iz egipatskog
jezika, te da je i nju u grčki uveo Herodot (III, 24). Ako je to točno, grčki
nazivi za tri materijala koja su se rabila u optici, bilo za povećavanje ili
paljenje - staklo, kristal i "smaragd" - potječu iz starije i profinjenije egipat
ske kulture, koja je barem 3300 godina prije Krista poznavala vještinu izrade
leća.
Plinije (1. st. po Kr.) navodi mnogo zanimljivih pojedinosti o svojstvima
smaragda. On bilježi:
Neki ljudi vide na daljinu, no drugi mogu vidjeti samo stvari koje
im se približe [dakle, kratkovidni su]. Kod mnogih vid ovisi o jako
sti sunca, te ne mogu jasno vidjeti za oblačnog vremena ili nakon
sutona; drugi slabo vide danju, ali im je vid iznimno dobar noću...
Sivoplave oči vide bolje u mraku... Govori se da je od svih ljudi samo
car Tiberije bio sposoban svoje oči prilagoditi tami i vidjeti noću jed
nako dobro kao na svjetlosti dana, iako bi mu nakon nekog vremena
ponovno sve postalo mračno. Pokojni i neprežaljeni August [Cezar]
imao je sive oči poput konjskih, a bjeloočnice su mu bile veće nego
u ostalih ljudi, te ga je znao obuzeti bijes ako bi ga pojedinci predugo
gledali u oči; Klaudijeve su oči često bile krvave i mesnatih krajeva;
car Gaj imao je izbuljene oči; Neronov je vid bio slab, te je morao
prilagođavati oči kako bi mogao vidjeti predmete u svojoj blizini.
Neron je, dakle, bio kratkovidan, a ta je činjenica, kako ćemo ubrzo vidjeti,
bila presudna. Da je Neron bio dalekovidan, ne bi mogao fokusirati "pred
mete u svojoj blizini". A da je želio ispraviti svoj vid, trebale bi mu
konkavne, a ne konveksne leće. To nas vodi natrag do odlomka o sma
ragdima i podsjeća na glasovitu kontroverziju o dotičnom caru. Nastavljamo
citirati Plinijev odlomak o smaragdima (XXXVII, 64):
Deseto poglavlje
O povijesti konkavnih naočala
Mnogo se raspravljalo o tome jesu li Rimljani rabili konkavno
izbrušene smaragde za ispravljanje kratkovidnosti, a na to se pitanje
najčešće odgovaralo niječno. Vjerujem, međutim, da se može doka
zati kako taj odgovor nije točan.
Plinije o smaragdima kaže sljedeće: Iidem plerumque concavi ut
visum solligant. Držim kako se na taj izraz do sada nije obraćalo
dovoljno pozornosti, jer filolozi uopće nisu upoznati s drevnom
medicinom. Prema tekstovima kasnijih pisaca možemo pretpostaviti
da je Plinije izrazio mišljenje suprotno onom koje je poslije prihva
tio Galen [glasoviti liječnik koji je djelovao u 2. st. po Kr., stotinu
godina poslije Plinija], a prije njega peripatetici [Aristotelovi sljed
benici]. Kasniji pisci u pravilu su riječi visium colligere tumačili
kao spiritus colligere. Riječi [visium colligere, op. prev.] nedvojbeno
se mogu protumačiti kao "proširivati vidno polje". Tako [Hierony-
mus] Mercurialis [koji je krajem 16. i početkom 17. stoljeća napisao
mnogo knjiga o medicini] objašnjava djelovanje konkavnih naočala
riječima quare perspicilla [naočale] faciunt pro istis, ut cingregentur
illi spiritus seu radii pauci et subtiles, ita ut congregati et uniti lon-
gius ferantur. - nalazim da ovaj odlomak nije ispravno protumačen.
[Gothold Ephraim] Lessing [1769.] tumači ga kao radios colligere,
znači ne u Mercurialisovu, nego u modernom optičkom smislu,
želeći dokazati kako je Neron bio dalekovidan, te da je smaragd kroz
koji je promatrao borbe gladijatora bio konveksni lornjon. Röttger ne
ponavlja tu pogrešku, iako se previše bavi Plinijevom opaskom... On
je, stoga, zaključio kako se izraz visium colligere može protumačiti
kao "odmarati pogled", te da je Neronov smaragd zapravo bio malo
zrcalo, što nema nikakvog smisla. Horner [1887., švicarski oftal
molog koji je vjerovao da su u starini postojale konveksne leće,
iako je dvojio o postojanju konkavnih] drži kako je riječ o zaštitnom
staklu. Nijedan od spomenutih pisaca nije bio upoznat s medicinskim
značenjem izraza visium colligere.
Rimljani su znali da se kratkovidnost može ispraviti konkavno
izbrušenim prozirnim kamenjem. U suprotnom Plinijev odlomak ne
bi imao nikakvog smisla [naime, da su smaragdi ostavljani u pri
rodnom stanju]. Bilo je zabranjeno rezbariti smaragde, jer su služili
kao pomagala za vid, zbog čega su se samo brusili. Taj odlomak
upućuje na široku uporabu smaragda kao konkavnih lornjona. Da su
služili samo za zaštitu od jake svjetlosti ili za odmaranje očiju, ne bi
imalo smisla brusiti ih i zabranjivati njihovo rezbarenje... Pitanje je
li Neron bio kratkovidan, te je li njegov smaragd bio konkavni lor
njon čini mi se... nebitnim [u odnosu na pitanje jesu li drevni narodi
posjedovali znanje o lomu svjetlosti itd.], a rasprave koje je to pitanje
potaknulo pokazuju nerazumijevanje pravog značenja izraza visium
colligere. Na to se pitanje može odgovoriti potvrdno. Prema Sueto-
niju [Neronov život, 51], Neron je bio oculis caesiis et hebetioribus
["njegove su oči bile sive i tupe"], a iz toga ne možemo baš ništa
zaključiti... [No, iz Plinijevih izvješća znamo da su] Neronove oči
bile slabe, osim kada je promatrao predmete žmirkajući i iz blizine...
Doista, možemo reći kako je konkavno brušen smaragd bio najstariji
oblik konkavnih naočala.
Fukala čak navodi i dva odlomka iz Plautova djela (240. god. pr. Kr.), koje
smo već spomenuli, ali ne i onaj "tajanstveni" odlomak, za koji se vjeruje da
se odnosi na naočale. Prvi je odlomak iz djela Cistellaria (Priča o kovčežiću,
1,1), gdje djevojka Silenija spominje riječ conspicillum, za koju Fukala drži
da se odnosi na naočale ili poput leće oblikovan predmet kroz koji se moglo
gledati. Drugi je odlomak iz izgubljenog Plautova djela Medicus (Liječnik);
iako su sačuvane samo tri rečenice toga djela, u jednoj se od njih spominje
conspicillum, a toj riječi Fukala daje značenje optičke leće.
Godine 1901. Pierre Pansier je analizirao Fukalina stajališta i nije se
složio s njegovim tumačenjem spomenutih Plautovih odlomaka. Odlomak iz
Cistellariae može se prevesti kao: "Kada sam se vratila u kuću, pratio me
pogledom kroz svoj conspicillum, sve dok nisam stigla do vrata." Odlomak
iz Medicusa može se prevesti kao : "Promatrao sam kroz svoj conspicillum,
bdio sam." Pansier drži kako se prvi navod može protumačiti kao "on me
pratio iz daljine", a drugi kao "promatrao sam iz daljine". To, međutim, nije
uvjerljivo, te se doima kao očajan pokušaj kojim se nastoji izbjeći priznanje
činjenice da Plaut zapravo govori o optičkom pomagalu. S druge strane,
neki vjeruju da je conspicillum vrsta promatračnice ili vidikovca - tumačenje
jednako neuvjerljivo, jer zašto bi netko promatrao djevojku s takvog mjesta?
Zašto ne s balkona ili prozora?
Godine 1900. Jakob Stilling objavio je u oftalmološkom časopisu još
jednu studiju o Neronovu smaragdu pod naslovom "Nero's Augenglas"
("Neronov monokl"), u kojoj je još opširnije analizirao klasične dokaze i
moderna stajališta. Složio se s Fukalom da Neronov smaragd nikako nije
mogao biti reflektirajuće zrcalo, te da je pretpostavka prema kojoj je Neron
okretao leđa gladijatorima kako bi ih mogao promatrati u takvom zrcalu,
upravo smiješna! On zaključuje:
To je bilo najdalje do kuda sam mogao doći sam. Obratio sam se Michaelu
Weitzmanu, poslavši mu svoje prijepise hebrejskog teksta koje sam načinio u
Nacionalnoj knjižnici u Parizu. Tekst nije bilo moguće fotokopirati niti ske-
nirati, jer se knjiga raspadala. Međutim, Weitzman nije mogao pročitati moj
hebrejski rukopis - moram priznati da su mi sva hebrejska slova slična! U
svome pismu Weitzman me izvijestio:
Bio sam ushićen novim podacima, te sam sljedećeg dana poslao još jedno
pismo sa sljedećim pitanjima:
Samo nekoliko dana prije nego li je ova knjiga otišla u tisak, umetnuo sam
izvješće o senzacionalnom otkriću vezanom za drevnu optičku tehnologiju.
Naime, u studenom 1999. posjetio sam jedan arheološki lokalitet u Egiptu.
Arheologinja Barbara Adams provodila je iskopavanja u drevnoj južnoj
prijestolnici Hiearkonpolisu u blizini Edfua, izgrađenoj u preddinastičkom
razdoblju. Lokalitet je zatvoren i rijetko se posjećuje. (Moja supruga Olivia
i ja bili smo dva od ukupno tri posjetitelja 1999. godine.) Hiearkonpolis
se prostire na 140 km2, a lokalitet se uglavnom sastoji od gomila razbijene
grnčarije u bezbrojnim grobovima i jarcima, što podsjeća na bojišnicu iz
Prvog svjetskog rata, samo bez blata, pretvorenu u suhu i beživotnu pustinju.
Ove su godine ondje pronađeni ostaci slona, kojeg su vjerojatno zakopali
drevni pljačkaši, i ostaci krave, koja je ležala na pokrovu od palmina lišća a
bila je prekrivena cvijećem. Ostaci slona i krave potječu iz prve polovice 4.
tisućljeća pr. Kr.
Dok sam s dr. Adams razgovarao o drevnoj optici, spomenula mi je
otkriće koje me zapanjilo toliko da sam po povratku u Luksor smjesta tele
fonski dogovorio sastanak s direktorom Njemačkog instituta u Kairu, dr.
Günterom Dreyerom. Taj ljubazan i nasmiješen čovjek sklon je u prirodi
pronalaziti analogije koje objašnjavaju drevni simbolizam: "Drevni tekstovi
Anubisa smještaju na 'njegov brijeg' zato što su ostali šakali lunjali po
brežuljcima", i tome slično.
Tijekom iskopavanja na preddinastičkom groblju kod Abidosa u Gor
njem Egiptu, danas poznatom kao Omn el Qabb ("majka posuđa") jer je to
područje doslovno prekriveno milijunima komadića najrazličitijih posuda,
Dreyer je u grobu nepoznata kralja iz razdoblja poznatog kao Naqada II.
otkrio dršku za nož od bjelokosti. Bila je načinjena od slonove kosti, a ne od
kosti vodenkonja, a potječe iz circa 3300 god. pr. Kr.
Posebnost te drške (naime, tijekom dvadeset godina svoga boravka u
Egiptu Dreyer je otkrio mnogo takvih predmeta) bila je u mikroskopski
sićušnim rezbarijama! Da, rekao sam mikroskopski sićušnim.
Kada mi je Barbara Adams prvi put spomenula to otkriće, rekla je da joj
je za posjeta Abidosu Dreyer pokazao dršku, te kako ju je zapanjila činjenica
da rezbarije nije mogla vidjeti bez povećala.
Rezbarije su prikazane na slikama 8 i 9, koje mi je ljubazno pribavio
Dreyer, te na fotografiji 38a. Prvi crtež (slika 8) prikazuje likove koji hodaju
u povorci i čije su glave izvorno široke samo jedan milimetar. Dreyer mi
je rekao da je čišćenje drške zahtijevalo mnogo tjedana mukotrpna rada,
kako bi se mogli izraditi detalji na rezbarijama s obje strane. U tu se svrhu
poslužio vrškom pribadače, jedinim dovoljno malenim i preciznim alatom. S
pravom se ponosi rezultatima toga truda.
SLIKA 8. Crteži rezbarija na jednoj strani 5300 godina stare drške za nož izrađene od
bjelokosti, koju je kod Abidosa otkrio Günter Dreyer. Rezbarije su suviše sićušne da
bi se mogle razabrati bez povećala, a zasigurno nisu mogle biti izrađene bez nekog
optičkog pomagala. Glave likova široke su otprilike jedan milimetar. Likovi koji
prinose darove nisu Egipćani, nego vjerojatno Kanaanci. Jedva je vidljiv pramac
broda. Na dnu rezbarije većina likova kleči, te vjerojatno predstavljaju zarobljenike.
Drška za nož pronađena je kod Abidosa, u grobu nepoznata preddinastičkog kralja,
a potječe otprilike iz 3300. god. pr. Kr., iz razdoblja koje arheolozi nazivaju Naqada
II. Činjenica da su optička pomagala bila poznata u tako ranoj povijesti upućuje
na zaključak da je optička tehnologija od samog početka bila sastavni dio visoke
civilizacije. Dreyerovo dramatično otkriće pomiče granice još 700 godina unatrag,
smještajući dokaze o postojanju drevne optičke tehnologije u mnogo dalju prošlost
nego što se do sada mislilo.
Imao sam sreću što je Dreyerovo otkriće bilo objavljeno, pa sam o njemu
mogao izvijestiti. Dr. Dreyer je 1999. kratko izvijestio (na njemačkom) o
svom otkriću u jednom članku o preddinastičkim drškama noževa.
Doista, otkriće iz Abidosa veoma je značajno. Međutim, tek nakon moga
posjeta dr. Dreyer je postao svjestan prave vrijednosti toga zapanjujućeg
predmeta, koja se razotkriva tek u kontekstu drevne minijaturne umjetnosti
i optičke tehnologije. Zahvalan sam sudbini koja me dovela do te spoznaje,
kako moji čitatelji ne bi ostali uskraćeni za ključan dokaz o optičkim poma
galima koja su se rabila u Egiptu prije 5300 godina!
SLIKA 9. Crteži koji prikazuju mikroskopski sitne rezbarije na drugoj strani drške
noža od bjelokosti iz Abidosa. Vide se nizovi likova lavova i drugih životinja. Jesu
li i one došle iskazati poštovanje kralju ili su to samo ukrasi?
III. POGLAVLJE
PROMETEJEVA VATRA
SOKRAT
Reci, dakle, što je?
STREPSIJAD
Jesi li kod ljekarnika ikada vidio lijep, proziran kamen kojim možeš
zapaliti vatru?
SOKRAT
Misliš li na kristalnu leću [hyalon]?
STREPSIJAD
Da.
SOKRAT
Dakle, što je?
STREPSIJAD
Da stanem s tim kamenom na sunce, daleko od činovnika dok ovaj
piše presudu, mogao bih učiniti da se sav vosak na kojemu ju je
ispisao rastopi.
SOKRAT
Tako mi Gracija, dobro si to smislio!
STREPSIJAD
Ah, drago mi je da sam poništio odluku koja me mogla stajati pet
talenata.
No, trideset godina poslije, 1738., Robert Smith u svome djelu A Com-
pleat System of Opticks iznosi vrlo razuman komentar:
Složit ćete se da su Plinijevi interesi bili vrlo široki, zbog čega čitanje
njegova djela predstavlja pravi užitak.
Takve su metode bilježenja nužne jer nije moguće snaći se u gomili
podataka raštrkanih u 37 knjiga. Situacija s optikom je još gora, zbog
činjenice da je na Plinija palo prokletstvo koje je pisce koji su se na njega
pozivali činilo mentalno zaostalima. Pisci koji su se bavili optikom i citirali
Plinijeve tekstove pravili su bezbroj pogrešaka i zato nije moguće locirati
odnosne odlomke. Čini se da je tu nesretnu praksu uveo njemački pisac Emil
Wilde, koji je u svojoj Geschichte der Optik (Povijest optike), objavljenoj u
Berlinu 1838., u bilješci na 68. stranici iznio netočan navod o Pliniju. Tada
je sve krenulo nizbrdo. (Upozoravam sve pisce da budu vrlo pažljivi na 68.
stranici svojih djela. Na njoj se zaista može svašta dogoditi.)
Međutim, prave nevolje počinju tek kada unatoč svim preprekama uspi
jemo pronaći odlomke koje tražimo. Naime, izgleda da je gotovo svaki rele
vantan odlomak bio na različite načine prevođen i tumačen, izazivajući
ponekad oštre sukobe i rasprave među znanstvenicima. Čak ni Loebovi pri
jevodi nisu doslovni ni posve točni, jer su, prema Eichholzovim riječima,
tekstovi morali biti laki za čitanje, makar se time mijenjalo njihovo značenje.
Možda se tako može raditi s književnošću, no kada je u pitanju znanstveno
djelo poput Plinijeve Prirodne povijesti, takva politika povjesničarima zna
nosti otežava ozbiljne studije.
Budući da je od presudnog značenja pronalaženje podataka o obradi
stakla, koje je time moglo poslužiti kao leća za paljenje ili povećavanje,
zamolio sam profesora Eichholza neka mi objasni tekst koji je u Loebovoj
antologiji preveden kao: "Staklo se obrađuje puhanjem, na nakovnju ili se
rezbari poput srebra. Sidon je nekoć bio slavan po svom staklu, jer su, osim
drugih postignuća, ondje izumljena staklena zrcala." Riječ koja je prevedena
kao "obrađivalo" izvorno glasi teritur, što znači "izbrušen (ili poliran)"
(XXXVI, 66, 193). Eichholzov doslovan prijevod, stoga, glasi:
Crkveni otac Klement iz Aleksandnje (rođen oko 150. god. po Kr.) u svome
je izvanrednom i rječitom djelu Stromata (Svaštice) napisao (Broj VI):
Grgur Nazijanski (crkveni otac iz 4. st., mlađi brat sv. Bazilija) u svome
"Govoru protiv Eunomija" spominje vatru koja se pali pomoću vode
usmjerene prema suncu. O tome pripovijeda i crkveni otac Cezarije (kojeg
Francuzi poznaju kao St Cesaire), brat sv. Grgura Nazijanskog (4. st.), u
svome "Prvom razgovoru".
Opskurni biskup Tit iz Bostre u Arabiji (nisam saznao kada je živio)
napisao je knjigu Protiv manihejaca. U njoj govori o paljenju rana, očito
pomoću globusa ili kugli (II, 13):
U svom mističnom djelu Život Apolonija iz Tijane Filostrat (rođen oko 170.
god. po Kr.) podastire dva izvješća o indijskim brahmanima, koji su rabili
leće za paljenje svetih vatri:
... a na tom (brdu) obožavali su vatru izvodeći tajanstvene obrede,
privlačeći, kako rekoše, sunčeve zrake; svakoga su dana u podne
pjevali himnu suncu. (III, 14.)
Dapače, vatru nisu palili na žrtveniku niti su vatru dobivenu iz
sunčevih zraka čuvali u pećima, iako je ona tvarna; poput zraka
sunčeve svjetlosti koje se odražavaju na vodi, i ta se vatra diže u zrak
i pleše u eteru... noću na njih ne pada tama jer je zraka svjetlosti i
dalje s njima u obliku u kojemu su je privukli dolje... kad god požele
uživaju u sunčevoj svjetlosti. (III, 15.)
SLIKA 10. Dva bakroreza iz 17. stoljeća izrađena prema rimskim prikazima
prinošenja žrtve. Gornji bakrorez bavi se temom koja je bila česta u drevnoj umjet
nosti; žrtva se izlijeva na žrtveni plamen iz male posude koju drži lik zdesna. Har
fist svira svetu glazbu, a iza njega frulaš svira frulu. Slijeva se vide vol i čovjek sa
sjekirom, koji će ga ubiti. U pozadini je idealizirani hram. Međutim, donja scena
žrtvovanja (1. st. po Kr.) malo je drugačija. Tu su također prikazani mali žrtvenik
s plamenom i frulaš s dvostrukom frulom. (Možda on potpiruje vatru?) Članovi
rimske patricijske obitelji stoje oko toga malog žrtvenika, dječak drži kutiju, vjero
jatno s tamjanom koji će se prinijeti kao žrtva, a matrona... što ona zapravo čini? Na
prvi pogled čini se kao da prinosi ljevanicu iz male posude. No, pogledamo li bolje,
počinjemo se pitati. Kružni predmet s malim krugom u središtu jednak je onome koji
matrona drži u ruci, a pojavljuje se u središtu vatre. Iz onoga što nam je poznato o
lećama kojima su se palile žrtvene vatre, matrona možda usmjerava zrake sunca, a
mali krug unutar većeg možda je žarište koje izaziva plamen.
nell je rekao kuhalo, što isključuje sušenje - na vatri dobivenoj pomoću leće
za paljenje, zapravo na "čistoj", nebeskoj vatri. Famell ne navodi izvor iz
kojeg je doznao podatak o eretrijskim tezmoforijama. Konzultirao sam Pau-
zanija, no ni tamo ga nisam mogao pronaći.
U V. svesku Farnell izričito spominje leće za paljenje:
Osvrnimo se na ono što tom pitanju iznosi Plutarh (1. st. po Kr.). Relevantni
odlomak nalazimo u 9. poglavlju njegova djela Numin život. Numa je bio
drugi kralj Rima, koji je, prema prihvaćenom mišljenju, vladao između 715.
i 673. god. pr. Kr. Njegovo je ime etrušćanskog podrijetla. Neke predaje o
njemu više su legendarne nego povijesne. Plutarhov se tekst zapravo odnosi
na zrcala, a ne na leće za paljenje:
Predodžba o duši koja, kao svjetlosni stožac koji emitira "kristalna kugla"
ili čak "minijaturno kristalno sunce", silazi iz svoga prirodnog stanja u
kraljevstvo materije, odražavao predaju kojoj je izvor u duboko metafizičkoj
egipatskoj teologiji svjetlosti, sačuvanoj u grčkim školama misterija i dje
lima neoplatonovskih filozofa poput Makrobija i Numenija iz Apameje (2.
st. po Kr., odgovornog za uključivanje pitagorejskih načela u neoplato-
nizam).
O pitagorejcima koji su vjerovali da je Sunce divovska kristalna kugla
neizmjerno veća od Zemlje, raspravljat ćemo poslije. Svaka je duša smatrana
malim kristalnim suncem, koje u svom procesu reinkarnacije isijava vlastitu
božansku svjetlost i vatru, koje se stožasto spuštaju na tvar.
Tom se koncepcijom bavi Herman de Ley u djelu Makrobije i Nume-
nije:
SLIKA 12a. Liath Meisicith, ili irski Magični kamen razmišljanja. Doslovan pri-
jevod toga imena glasio bi "Druidski proročki kamen". Ilustracija je preuzeta iz Co-
llectanea de Rebus Hibernicus, Charlesa Vallanceya, sv. XIII., 3. dio, Dublin, 1784.,
slika II nasuprot str. 20. Ovo je prikaz poklopca metalne škrinje duboke otprilike 5
cm. Nekada je kroz poklopac provirivao golemi kristal, no u doba kada je Wallancey
proučavao škrinju (krajem 18. stoljeća), donji dio kristala bio je skriven u njezinoj
unutrašnjosti. Godine 1784 taj je izvanredan predmet pripadao g. T. Kavenaghu iz
Ballyborrisa, o kojemu mi ništa nije poznato. Ako itko zna gdje se predmet danas
nalazi, neka mi se javi! Središnji je kristal debeo 3cm, dugačak 13 cm, a širok oko 5
cm. Vjerovalo se da privlači logh, ili nebesku vatru, djelujući poput leće za paljenje.
No, mogao je poslužiti i kao dobro povećalo.
kamen viđenja". Nije mi poznato gdje se kamen nalazi danas, nakon dva
stoljeća. Pretpostavljam da se, s obzirom na njegovo značenje, čuva u nekom
irskome muzeju.
Vallancey također navodi dva neobična biblijska odlomka o Mojsiju,
koji Izraelcima zabranjuje da u religioznim obredima rabe kamen na hebrej
skom zvan mashcith, u Septuaginti lithos skopos, a na samaritanskom mith-
naggedah. Izgleda da ni jedna engleska verzija Staroga zavjeta nije ponudila
točan prijevod toga naziva. Nažalost, ne mogu se obratiti Michaelu Weitz-
manu. Također žalim što je moje znanje o irskim predajama nedovoljno da
bih mogao reći nešto više o loghu - duhovnoj vatri koja se privlačila pomoću
leća. No, to pitanje u svakom slučaju ostavlja prostor za daljnja istraživanja.
Nisam siguran ima li riječ logh neke veze s grčkom riječju logos. U
Starom zavjetu, u Knjizi Postanka (9,6) opisuje se stvaranje čovjeka na sliku
Božju. Filon, židovski filozof iz Aleksandrije (rođen oko 20. god. pr. Kr.),
tumači taj odlomak na vrlo zanimljiv način. U svojoj knjizi Pitanja i odgo
vori o Postanku Filon kaže:
Kao što su ljudske duše slike Logosa utisnute u tvar, tako je i silazak Logosa
sličan privlačenju logha. Možda su navedene predaje utemeljene na optičkim
pojavama i povezane s Makrobijevim svjetlosnim stošcima.
Pomisli li netko da sam otišao predaleko i da Filonove ideje nisu imale
nikakve veze s teologijom svjetlosti, navest ću odlomak iz Filonovih Pitanja
i odgovora o Izlasku, u kojima filozof izričito tvrdi da je sam vidio duše,
kako ih opisuje teologija svjetlosti:
Orfej je rekao... ovo: ... "Zemlja bijaše nevidljiva zbog tame: no,
Svjetlost se probila kroz Eter i osvijetlila Zemlju i svu tvar:" a ova
Svjetlost, koja se probila kroz Eter... bila je biće koje je iznad svih
stvari: "a njegovo ime," koje se Orfeju razotkrilo u proročanstvu,
"jest Metis, Phanes, Ericapaeus," što se može prevesti kao volja (ili
savjet), svjetlost, davatelj svjetlosti...
... i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: "Neka bude svjet
lost!" I bi svjetlost.
Isusu se, dakle, pripisuje ta posve jasna izjava da se duše umrlih pretvaraju
u zrake svjetlosti. Taj je proces preobrazbe kad Makrobija obrnut - duše se
inkarniraju kao zrake svjetlosti. Očito je, međutim, da koncepcije o mističnoj
prirodi svjetlosti prožimaju sve predaje, kako grčke i rimske, tako i pogan
ske, židovske i kršćanske.
Konačno, želio bih skrenuti pozornost na židovski tekst poznat kao
Knjiga Henokova, koji je sastavljen oko 200. god. pr. Kr. Ta bizarna knjiga
sadrži mnoge zanimljive odlomke, od kojih se neki bave svjetlošću u
optičkom kontekstu. Knjiga je zapravo zbirka različitih tekstova, a najstari
jima se smatraju upravo oni koji sadrže moguće optičke implikacije. Henok
je bio sveti pisar kojemu je Bog dao zadatak da kazni pale anđele, tako
zvane "čuvare" ili "čuvare nebesa". Ideja o palim anđelima povezanima s
donošenjem svjetlosti, sačuvana je u imenu Lucifer, što na latinskom znači
"svjetlonoša" - ime koje bi posve odgovaralo i Prometeju. (Venera, ili "jutar
nja zvijezda", također se zvala Lucifer.)
Henok je zabilježio niz svojih viđenja, a sačuvani tekst podastire nam
ta neobična i zbunjujuća izvješća u još nerazumljivijem obliku. Naime, da
izvorni tekst (napisan na aramejskom ili hebrejskom), dva tisućljeća poslije
njegova nastanka, još uvijek nije pronađen. Moramo se, stoga, osloniti na
etiopski prijevod i grčke fragmente, te vjerojatno nikada nećemo saznati
izvorni tekst. U svom prvom viđenju Henok izvještava kako je "stigao do
zida izgrađenog od kristala i okruženog plamenim jezicima... vrata su bila od
vatre... nebesa od vode... bio je vruć poput vatre i hladan poput leda..."
Već smo podsjetili na tekstove crkvenih otaca i neoplatonista koji su se
bavili zagonetkom staklenog globusa ispunjenog vodom koji proizvodi top
linu i vatru, dok voda u njemu ostaje hladna.
U svom drugom viđenju, Henok opisuje kuću u kojoj se nalazi prijestolje
"od kristala". Na svojim vizionarskim putovanjima vidio je različito drago
kamenje i "rasplamsanu vatru". Konačno, stiže do Šeola, tj. do podzemnog
svijeta. Ondje je ugledao "šupljine, prostrane i vrlo glatke". Jedna od njih
bila je svijetla i ispunjena vodom. Arhanđeo Rafael objasnio mu je kako su
"šupljine stvorene upravo zato da bi se u njima skupljali duhovi mrtvih..."
Henok ga je upitao zašto su različite, a Rafael je odgovorio kako je šupljina
koja sadrži "blještav izvor vode" namijenjena duhovima pravednih. Henok
je zatim vidio "vatru koja je gorjela bez prestanka".
Svatko tko je upoznat s drevnim tekstovima koji se bave optikom,
steći će dojam da i navedeni odlomci iz Knjige Henokove opisuju optičke
pojave. "Šupljine" ispunjene vodom koje "skupljaju duhove" podsjećaju na
''skupljanje spiritusa" kao na optičko svojstvo globusa ispunjena vodom.
Mnoge opaske o kristalima i vatrenim strujama također se mogu objasniti
s optičkoga gledišta. Izgleda da su se raniji sveti tekstovi i predaje koji su
se bavili optikom oslanjali na Knjigu Henokovu, Apokalipsu koju je napisao
pisac nedovoljno obaviješten o odnosnim pojavama ili nesklon razotkrivanju
njihova pravog značenja.
Kinezi također poznaju predaje o mističnoj prirodi svjetlosti i njezinu
silasku koje simbolizira paljenje vatre pomoću zrcala, na način koji je opisao
Plutarh. Te su predaje, kao i rimske, stare otprilike 2200 godina. Jedna od
najzanimljivijih drevnih kineskih knjiga jest Huai-Nan Tzu. Iako su neki
njezini dijelovi prilično nejasni i nerazumljivi, knjiga se bavi znanstvenim,
kozmološkim i mističnim idejama od najvećeg značenja. Djelo je napisano u
2. st. pr. Kr., u ranom Han razdoblju.
Izvješće o toj drevnoj filozofskoj knjizi prvi se put na engleskom jeziku
pojavilo 1867. godine, kada sustav transliteracije (kineskog na engleski) još
nije bio standardiziran, te je knjiga nazvana Hwae nan tsze. Za to je bio
zaslužan A. Wylie, koji je te godine objavio svoju opsežnu zbirku kineske
književnosti, te su bijeli vragovi (tako nas u šali zovu Kinezi) konačno mogli
saznati nešto o toj temi.
Slijede Wylievi komentari, s moderniziranom transliteracijom (prema
Wade-Gilesovu, a ne Pinyinovu sustavu):
Potomak prvoga Han cara, koji se zvao Liu An, zauzima istaknuto
mjesto među piscima ovog ["svaštarskog"] razreda. Njegovo djelo
nosi naslov Huai-Nan Tzu, te je sastavljeno od 21 knjige, a on
sam je princ Huai-Nana. Općenito govoreći, djelo proučava doktrinu
zvanu tao, koji se može izjednačiti s grčkim logosom, te s njegovom
ulogom u stvaranju i održavanju materijalnog svemira. Drugi dio
djela nije sačuvan. Najstariji i najznačajniji komentar o toj raspravi
dao je Kuan Yu.
Knjigu zvanu Huai-Nan Tzu ... napisao je, u ranom razdoblju Han,
Liu An... princ Huai-nana, koji je 122. god. pr. Kr., nakon što je sud
jelovao u uroti protiv prijestolja, počinio samoubojstvo. Ta knjiga ...
je zbirka svih učenja i nedostaje joj dosljednost. Unatoč tome, sadrži
odlomke koji objašnjavaju podrijetlo svemira mnogo jasnije od bilo
kojeg novijeg filozofskog djela.
Fung Yu-Lan zatim navodi neke iznimno zanimljive odlomke iz Drugog
poglavlja, koji se ontologijom bave na način koji bi posramio čak i Martina
Heideggera (i koncepcijama poput: "Još ne bijaše početak ne-bića"). Opis
procesa stvaranja sadrži neke optičke aluzije:
(5) Stanje nebića zvalo se tako jer se, gledajući ga, nije mogao vidjeti
nikakav oblik; uši su slušale, ali nije bilo zvuka ... Bijaše to beskra
jan prostor, duboka i golema praznina, neizmjerna svjetlost... (7) U
razdoblju "ne bijaše još početak ne bijaše još početka nebića", nebo
i zemlja još nisu bili razdvojeni, yin se nije razlikovao od yanga,
četiri godišnja doba nisu postojala i nebrojeno mnogo stvari nije
bilo rođeno. Bijaše to poput svjetlosti usred nebića koja se povlači i
postaje nevidljivom..."
"Kada nebo i zemlja nisu imali ovaj oblik, bijaše stanje bezobličnosti.
Ono se naziva velikim početkom . Taj veliki početak
iznjedrio je praznu protežnost, a prazna protežnost stvorila je svemir.
Svemir je iznjedrio prvotnu tekućinu koja ima gra
nice. Ono što bijaše čisto i lako, ujedinilo se i oblikovalo nebo. Ono
što bijaše teško i tromo, zbilo se i oblikovalo zemlju. Spajanje čistog
i lakog ostvarivalo se bez poteškoća, dok je zbijanje teškog i tromog
teklo sporo, pa je nebo stvoreno prije zemlje ...Vruća sila yang, koja
se dugo skupljala, proizvela je vatru, a bit vatre oblikovala je sunce.
Hladna sila yin, koja se dugo skupljala, proizvela je vodu, a bit vode
oblikovala je mjesec ... Put neba imao je biti kružni, dok je put
zemlje imao biti četverokutan. Četverokut dominira tamom, a krug
svjetlošću. Svjetlost je izbačena iz tekućine, pa vatra svijetli izvana.
Tama je ono što upija tekućinu, pa voda svijetli iznutra. Ono što iz
bacuje tekućinu, daje. Ono što upija tekućinu, preobražava ... Sunce
je gospodar yanga ... Kada se, dakle, yang sui (vrsta zrcala)
izloži suncu, ono postaje vruće i stvara vatru."
Prije nego se počnemo baviti ovom temom valja objasniti što je zapravo
teleskop, jer mnogi to ne znaju. Ljudi se neće lako pomiriti s činjenicom
da su drevni narodi posjedovali optičke instrumente ako im nije poznato što
je potrebno za izradu teleskopa. Stvar je vrlo jednostavna: sve što vam je
potrebno da izradite jednostavan teleskop jesu dvije konveksne leće, bilo
kristalne ili staklene, od kojih jednu držite blizu oka a drugu dalje od njega,
te gledate istodobno kroz obje leće. To je sva mudrost. Naravno, morate ih
micati naprijed i natrag dok ne pronađete žarište. Budući da je otkriveno na
stotine drevnih leća, je li moguće da se prije Galilea nitko u povijesti nije
upitao: Što bi se dogodilo da pogledam istodobno kroz obje leće?
Želio bih istaknuti da teleskop koji sam opisao daje obrnutu sliku - sve
je okrenuto naopačke. No, uzmete li treću leću i postavite je u ravnini s prve
dvije, slika će se ispraviti. Međutim, proučavate li Mjesec ili zvijezde, nije
vam potrebno okretati sliku pomoću treće leće, jer uopće nije važno jesu li
stvari okrenute naopačke ili ne. Takav je, vjerojatno, bio slučaj s jednostavnim
teleskopima iz drevne Britanije, koji su služili za promatranje Mjeseca, o
čemu će poslije biti riječi. No, proučimo nakratko tekstove drevnoga pisca
Strabona.
Opisujući megalite i dolmene koji se ondje mogu vidjeti, Strabon iznosi kako
je zabranjeno noću posjećivati ta mjesta, "jer ona su noćna boravišta bogova."
Takve crtice iz narodnih predaja tipične su za Strabona. Sa španjolske je
obale promatrao kako sunce tone u dubine Atlantika, podsjetivši najprije na
rimskog filozofa Posejdonija, koji je također opisao taj dramatičan prizor.
Strabon kaže:
Znanstvenik će, zatim, istaknuti kako su dva slova " o " mogla nekom pisaru
nalikovati slovu "w", te da je slovo "p" izgubilo svoj rep i postalo "o". Pri
likom prepisivanja teksta dodano je slovo "n" uz moje "a", te je konačna
verzija glasila "an owl" (sova). Znanstvenik će tvrditi kako može dokazati da
nisam vidio sovu, nego lokvu, s obzirom na poznatu činjenicu da sam često
šetao močvarnim predjelima gdje ima mnogo lokvi, a nema dokaza da sam
se zanimao za ornitologiju.
Tako se stvarala povijest.
Nije se samo grof de Caylus pitao jesu li drevni narodi rabili naočale;
zapravo, na taj nas je trag naveo Strabon (III, str. 138.). Zemljopisac
je želio objasniti zašto na moru sunčev disk izgleda veći kada izlazi
ili zalazi, a to je objasnio parama koje se uzdižu iz vode; taj je
fizikalni učinak opisao sljedećim riječima ... [navodi se grčki tekst]
... Problem je u ovom tumačenju: "[vodene] pare imaju isti učinak
kao i cijevi - povećavaju predmete." Riječ aulos ima posve jasno
i nedvojbeno značenje - "cijev" [to je točno: aulos, prema Liddel-
lovu i Scottovu Leksikonu, znači "šuplja cijev"]; stoga se iz odlomka
nameće zaključak da su drevni narodi poznavali i rabili tu napravu.
Grof de Caylus nije slučajno došao na tu misao; u rukopisu iz 13.
stoljeća, oca [Jeana] Mabillona, vidio je ilustraciju koja prikazuje
Ptolemeja [Klaudije Ptolemej, 2. st. po Kr.] kako promatra zvijezde
kroz teleskop, ili, bolje rečeno, kroz cijev. Taj je rukopis 300 godina
stariji od djela Galilea i Jacquesa Metiusa, izumitelja teleskopskih
stakala; ilustracija s naslovne stranice Mabillonova rukopisa potječe
još iz Ptolemejeva doba.
SLIKA 13. Rimski svjetionik iz 1. st. po Kr. na rezbariji koja se nalazi na glasovi
tom stupu cara Trajana (vladao od 98.-117. god. po Kr.) u Rimu. Upravo je takav
svjetionik nekada stajao na obali Normandije u Francuskoj. Prema riječima Rogera
Bacona, na tom je svjetioniku stajao teleskop pomoću kojega je Julije Cezar mogao
promatrati englesku obalu.
i vještina perspektive [tj. optička znanost] koja pomoću refleksije
povećava skrivene oblike.
Taylor nije propustio prevesti izraz ne Dia, koji su Grci tako često rabili, a
značio je "tako mi Boga", točnije, "tako mi Zeusa". Ime vrhovnog grčkog
boga Taylor je latinizirao u "Jupiter". Guthrie je očito držao da je taj izraz
suvišan. Pa ipak, zanimljivo je da ga je Jamblih upotrijebio prije nego što je
spomenuo teleskop, nešto o čemu se, očito, moralo šutjeti.
Čini se da je Taylorov prijevod "dioptrijska naprava" prilično točan,
iako ne i doslovan. "Dioptrijska naprava" ne znači ništa, te je u prijevodu
samo zadržana grčka riječ, uz naznaku da se radi o nekoj napravi. Guthrie je
bez ikakve grižnje savjesti preveo dioptra kao "teleskop".
Nemalo sam se iznenadio kada sam u još jednom drevnom tekstu posve
slučajno naišao na isti Jamblihov odlomak, i to u vrijeme kada sam uređivao
ovu knjigu! Prije nego što sam se bacio na konačno uređivanje ovoga poglav
lja, napravio sam stanku namjeravajući se odmoriti uz knjigu Priručnik o
harmoniji Nikomaha iz Gerase (2. st. po Kr.). U 6. poglavlju toga djela
pojavljuje se tekst koji je Jamblih očito "ukrao" Nikomahu, svom suvre
meniku. U prijevodu Flore Levin tekst glasi:
Još jedan grčki pisac koji je, kako se čini, također spominjao teleskop
služeći se izrazom dioptra, bio je Gemin (1. st. pr. Kr.), autor Uvoda u
astronomiju. Grčki tekst s latinskim prijevodom bio je objavljen 1630. u
zbirci drevnih astronomskih tekstova, koje je uredio i sastavio isusovac
Dionizije Petavije. Glasoviti francuski povjesničar astronomije Jean Ayl-
vain Bailly raspravljao je o tome 1779., u svojoj Histoire de l'Astronomie
Moderne depuis la Fondation de l'Ecole d'Alexandrie (Povijest moderne
astronomije od osnutka Aleksandrijske škole). Baillyja je prilično zbunjivao
Baconov teleskop, u čije je postojanje isprva sumnjao. No, čini se da je tu
činjenicu poslije prihvatio kao istinitu. Iz Baconovih je zapisa doznao za
priču o Juliju Cezaru koji je kroz optičku cijev mogao s francuske obale pro
matrati priobalne engleske gradove. Bailly se osvrnuo na Baconovu tvrdnju
da površine Sunca i Mjeseca izgledaju bliže ako ih se promatra kroz konvek
sna stakla, te da je za izradu takvih astronomskih naprava nužno znanje o
optici. Bailly kaže:
Bailly nam je ovime dao na znanje da je Bacon opisao teleskope koje sam
nikada nije vidio, nego je o njima čitao u Ptolemejevoj Optici. No, kao što
smo vidjeli, dokazi pokazuju da je Bacon doista izgradio teleskop, zbog čega
su ga optuživali za čarobnjaštvo. Možda su pritom bili uništeni svi primjerci
Ptolemejeve Optike kao "djelo Vraga".
U svojim Bilješkama Bailly navodi da je otac Jean Mabillon vidio
primjerak rukopisa iz 13. stoljeća, redovnika imenom Conrad, koji je naišao
na drevni rukopis s ilustracijama koje prikazuju Klaudija Ptolemeja (2. st. po
Kr.) kako promatra zvijezde kroz dugačku cijev. Bailly drži da su Hiparhovi
i Ptolemejevi zapisi o zvijezdama nastali na temelju promatranja pojedinih
zvijezda kroz takve cijevi. Grčki su astronomi pokušali popisati sve vidljive
zvijezde. Bailly kaže: "Iz iskustva znamo da te cijevi, načinjene od papira,
olakšavaju promatranje. (Bailly nije znao da su papir, kineski izum, u 11.
stoljeću u Europu donijeli Arapi, te da se u Europi počeo proizvoditi tek u
12. stoljeću.)" On ovdje govori o astronomskim cijevima bez leća. Međutim,
dodaje da su neke cijevi doista sadržavale leće, poput cijevi koje je rabio
Gerbert u 10. stoljeću:
Bailly je pokušao pojasniti svoje mišljenje, navodeći kako je u 1. st. pr. Kr.
Gemin rabio napravu zvanu dioptra koja je sadržavala leće. Možda je Gemi-
nova naprava doista imala leće, no dioptra koju je stoljeće prije njega izumio
Hiparh bila je posve drukčija naprava - dugačka cijev, koja je ime dobila
prema grčkom izrazu "gledati preko", a služila je za promatranje i brojanje
zvijezda te za promatranje pomrčina Mjeseeca. Iako dopušta da je Hiparhova
naprava sadržavala leće, Bailly je skloniji misliti da se one nisu rabile.
Međutim, uvjeren je kako je Gemin doista rabio leće i posjedovao pravi tele
skop.
Francuski su se učenjaci poslije još nekoliko puta osvrnuli na Baillyjevu
opasku o Geminu. Godine 1853. Felix Pouchet je napisao:
Pouchet je, tako, stvorio još veću zbrku oko naprave zvane dioptra, ne
uviđajući da je Bailly bio uvjeren kako je Geminova naprava doista
sadržavala leće. To je pitanje sljedeće godine ponovno pokrenuo Francois
Arago:
Arago također spominje rukopis koji je vidio otac Mabillon, no zaključuje "da
su drevni učenjaci ponekad promatrali nebeska tijela kroz dugačke cijevi."
Zatim se osvrće na neobičan odlomak iz Aristotelova djela Razmnožavanje
životinja , koji ćemo sada razmotriti.
Aristotel (umro 322. god. pr. Kr.) je bio najveći filozof starog doba.
Posebno su mi draga njegova djela o zoologiji. U opsežnoj raspravi
Razmnožavanje životinja Aristotel se bavi plodnošću, koja je za njega očito
bila jedna od najvećih tajni života. (Njegova se rasprava O nemogućnosti
razmnožavanja dugo smatrala izgubljenom, no, konačno je identificirana kao
takozvana Deseta knjiga Povijesti životinja.) U Razmnožavanju životinja Aris
totel ne izostavlja ni najneobičnije pojedinosti o organima za razmnožavanje
svih bića, njihovim izlučevinama, sjemenu, jajima i menstruacijskim ci
klusima. Mnogi klasičari još ne shvaćaju koliko je daleko Aristotel otišao
u svojoj strastvenoj želji da pronikne u tajne prirode, možda zato što takva
pitanja nisu zanimljiva klasičnim učenjacima koji sami nisu znanstvenici.
Zaključio sam kako je Aristotel osobno secirao barem 300 životinjskih vrsta,
međutim, sačuvano je samo jedno potpuno izvješće o seciranju - kameleona
(nalazi se u Jedanaestom poglavlju druge knjige Povijesti životinja). Ostalih
299 izvješća je izgubljeno.
U djelu Razmnožavanje životinja, raspravljajući o novorođenčadi, Aris
totel nadugačko objašnjava svoje teorije o vidu i različitim vrstama očiju,
ističući da su "oči tek rođene djece plavkaste, te da poslije mijenjaju boju
koja ostaje do kraja života." Aristotel zatim objašnjava različite aspekte
vida. Razmatrajući pitanje "oštrine vida", iznosi nekoliko neobičnih opaski
o cijevima.
Evo nekih Aristotelovih komentara, u prijevodu A. L. Pecka:
Dva su razloga zbog kojih neke životinje imaju oštriji vid od drugih,
jer "oštrina" ovdje ima dva značenja (kao i kod sluha i njuha). Oštar
vid odnosi se na sposobnost gledanja na daljinu i na sposobnost raza-
biranja pojedinosti na predmetima koji se promatraju. Ljudi ne pos
jeduju uvijek obje sposobnosti. Čovjek koji rukom zakloni oči ili
gleda kroz cijev [aulos] neće ni bolje ni lošije razabrati različitosti
u bojama, ali će vidjeti dalje; u svakom slučaju, ljudi ponekad mogu
vidjeti zvijezde iz jame ili bunara. Stoga, da neka životinja iznad
očiju ima kakav zaklon... vidjela bi na daljinu bolje od životinja koje
... iznad očiju nemaju takav zaklon.
Druga grčka riječ koju valja razmotriti jest dioptra, za koju se smatra da
se odnosila na teleskop. Riječ potječe od glagola diopteuo, koji znači "točno
ili pozorno promatrati, izviđati", u kojem smislu ga je rabio Homer u Ilijadi
(10.451). Iz toga se glagola razvila imenica diopter, "uhoda ili kurir", koja se
također pojavljuje u Ilijadi (10.562). Međutim, s vremenom je ta riječ počela
dobivati čitav spektar značenja. U doba Sofokla (441. god. pr. Kr., nekoliko
stoljeća poslije Homera), glagol diopteuo dobio je značenje "gledanja u"
(Ajaks, 307). Godine 435. pr. Kr. Aristofan je u svojoj komediji Aharnejci
imenicu dioptes prvi put spomenuo u značenju prozirnosti, opisujući izlizanu
tkaninu "kroz koju se moglo vidjeti" ako bi je se okrenulo prema svjetlu.
Već smo ustvrdili kako je u 2. st. pr. Kr. Polibije rabio riječ dioptra kako
bi opisao leće kartaških teleskopa. U 1. st. po Kr. Strabon (54.) se poslužio
rječju dioptra kako bi opisao proziran kamen, a Plutarh (2.1093E) je "zna
nost o optici" nazvao dioptrikos. Međutim, riječ dioptron, kojom je Horacije
označio "staklo za izviđanje", potječe od grčkog pjesnika Alkeja (7. st. pr.
Kr.; vidi njegov Fragment 53), Sapfova prijatelja. Moguće je da se zbog
nestanka golemog broja drevnih grčkih tekstova više ne zna da je, barem tri
stoljeća prije Polibija, ta riječ bila tehnički naziv koji se odnosio na teleskop,
te da je riječ dioptra novija varijanta riječi dioptron. Srodni glagol diorao
znači "vidjeti kroz" (u tom značenju rabio ga je i Platon u 4. st. pr. Kr.).
S obzirom na podrijetlo tih riječi, malo je vjerojatno da je riječ dioptra
označavala prazne cijevi za promatranje, kao dijelove astronomskih na
prava, osim možda u kasnijoj fazi primjene, i to u širem smislu. Činjenica
da su te riječi označavale prozirno kamenje (jer, u Alkejevo doba "staklo
za izviđanje" moralo je biti od kvarca, a ne od stakla), bilo kao optička
pomagala ili kao prozorska okna, te budući da ih je Polibije još u 2. st. pr. Kr.
rabio kao tehničke nazive, u značenju teleskopskih leća, možemo zaključiti
kako su se svi oblici riječi, na ovaj ili onaj način, povezivali s koncepcijom
prozirnosti. Polibije je pokušao razlikovati dvije cijevi na kartaškim napra
vama od dioptra, tj. od leća smještenih unutar tih cijevi. Ako su se tijekom
vremena prazne cijevi počele nazivati dioptra, taj je naziv u tom značenju
novijeg datuma. Prazna se cijev stotinama godina nazivala aulos, a ne
dioptra.
Stoga, kad kažu dioptra, Nikomah iz Gerase i Jamblih u svom Pitago-
rinu životu, misle na cijevi koje sadrže leće, a ne na prazne cijevi. No, čak
i kada se raspravlja samo o aulosu, kao što je slučaj u gore navedenom Aris
totelovu komentaru, postoji mogućnost da je riječ o cijevi modificiranoj tako
da može učinkovito poslužiti kao dioptra. Međutim, Aristotelov će odlo
mak ostati "sivo područje" filoloških rasprava, sve dok ne naiđe znanstvenik
dovoljno otvorenog uma, koji će za četiri sporna glagola ponuditi posve
nepristrana tumačenja. Dok se to ne dogodi, možemo uokviriti Aristotelov
odlomak debelim flomasterom, i iznad njega napisati "Pod istragom".
SLIKA 14. Rezbarija na pozadini etrušćanskog zrcala (oko 500. god. pr. Kr.) prika
zuje Prometeja (etr. Prumathe) prikovanog za stijenu na Kavkazu. Prometej je bra
dati lik čiji je donji dio tijela odjeven. On gleda u Herakla (Hercle), koji se oslanja
na veliku toljagu koju drži u desnoj ruci, dok mu je preko lijevog ramena prebačena
lavlja koža. S druge strane stoji Apolon (Aplu), koji se oslanja na lovorove grane.
Heraklo je došao Prometeja osloboditi okova. U pomoć će pozvati Apolona i ustrije
liti orla koji izjeda Prometejeva jetra strijelom koja će poslije postati zviježđem Stri
jelca. Prometej je konačno oslobođen, ali je dužan zauvijek nositi prsten načinjen
od dijela njegovih metalnih okova, te djelić stijene za koju je bio prikovan -
drugim riječima, leću od kvarca poput one na fotografiji 11; Kavkaz je bio glasovit
po nalazištima kvarca, stoga bi se upravo taj kristal morao smatrati kavkaskim
kamenom. (Iz Eduard Gerhard, Etruskische Spiegel (Etrušćanska zrcala), Berlin,
1863.; Rim, 1966., slika CXXXIX; opis se nalazi u sv. III., str. 133.-134. U vrijeme
objavljivanja njegovih knjiga, to je zrcalo pripadalo privatnoj zbirci Eduarda Ger-
harda.)
sebe, gledajući u jetra kao u zrcalo, i vidi, vrlo jasno i bez smetnji,
svaku pojedinost, odbacujući sve zablude i ne srameći se ničega,
sretan i zadovoljan onime što vidi, njemu se u snovima otvara pogled
u budućnost.
Što se tiče dragulja s grčkih prstena, oni su možda u minojsko ili mi-
kensko doba izvorno bili obrađeni kao leće (prilikom arheoloških iskopa
vanja otkriven je velik broj takvih leća), na kojima su se u arhajsko doba
pojavile rezbarije (poput moje leće s rezbarijom lika koji leti). Na kraju
su te leće probušili - ponekad veoma nespretno ljudi koji, za razliku od
izvornih tvoraca leća i dragulja, nisu znali obrađivati kristal - kako bi se
mogle pričvrstiti na zlatne prstene. Pokušao sam staviti neke od tih prstena
na svoje prste i zaključio kako su se rijetko nosili na taj način. Držim da
su se vješali na pojaseve ili čuvali u torbicama, jer ih njihov oblik čini
neprikladnim za nošenje na prstima. Uvjeren sam kako većina tih prstenova
nikada nije bila namijenjena nošenju na prstima, stoga se i nisu mogli nazvati
"prstenima".
Pogrešno je misliti da su ti predmeti bili prsteni samo zato što su kris
tali bili pričvršćeni na zlatnim krugovima. Možda su ti krugovi visjeli na
vrpcama ili lancima koji su se nosili oko vrata. No, ako nam se tako sviđa,
možemo ih i dalje zvati "prstenima", jer su neki od njih doista bili oblikovani
za nošenje na prstima. Imajmo na umu da je onaj tko je bio dovoljno bogat
da posjeduje takav prsten, zasigurno držao robove koji su za njega obavljali
sve poslove, te su mu ruke služile samo za podizanje pehara punog vina. Kao
ni današnjim ljudima, takav mu prsten ne bi stvarao nikakvu smetnju.
Plinije navodi još jedan podatak iz kavkaske predaje, koji je učvrstio
moje uvjerenje da je "leteći Eros" iz arhajskog razdoblja grčke povijesti
zapravo Prometej. Držim da se na taj način Prometej slavio kao "prva osoba
koja je nosila prsten" te, u ezoterijskom smislu, kao donositelj vatre s nebesa.
Uvjeren sam da moj drevni kristal ne prikazuje Erosa, nego Prometeja koji
leti, držeći u svakoj ruci po jednu leću.
U knjizi Život Apolonija iz Tijane (Knjiga III., 14. poglavlje) opisuje se
kako su u 1. stoljeću indijski brahmani palili žrtvenu vatru pomoću leća ili
zrcala. Apolonije je izvijestio:
Mnogo godina prije Galilea, Porta je opisao teleskop i objasnio način njegova
rada, iako nigdje nije naveo izvor svojih podataka. Bio je zaljubljen u optiku
do te mjere da je poželio napraviti zrcalo koje bi projiciralo pisanu poruku
na površinu Mjeseca.
Deset godina poslije Guido Pancirollo i njegov urednik Heinrich Sal-
muth, o kojima smo već govorili, osvrnuli su se na Portino izvješće o napravi
s Farosa:
zrcalom iz 3. st. pr. Kr., koji je prethodio Farosu Ptolemeja III. (Veza Alek
sandra Velikog s tom pričom posljedica je brkanja podataka iz različitih
predaja; Aleksandar je bio osnivač Aleksandrije, ali ne i graditelj Farosa.)
Moj prijatelj Ioannis Sakas proveo je sedamdesetih godina glasovit pokus,
kojim je pokazao da su zrcala za paljenje mogla učinkovito zapaliti brodove
u vodi za samo nekoliko sekundi .(vidi fotografiju 47 i sljedeće poglavlje).
Ti drevni optički opiti mogli su se uspješno i dramatično ponoviti. Možda
je vrijeme da preispitamo mogućnost ponovnog podizanja zrcala i Farosa u
Egiptu.
Prihvatimo li se razmatranja ostalih izvješća o astronomskim promat
ranjima koja su se u davnini provodila pomoću teleskopa s lećama, suočiti
ćemo se s još neobičnijom predajom, koju je zabilježio grčki povjesničar
Diodor Sicilski (1. st. pr. Kr.). Svoje je izvješće Diodor temeljio na zapisima
putnika i pisca Hekateja iz Mileta (6./7. st. pr. Kr.), koji je kao povjesničar
djelovao prije Herodota (5. st. pr. Kr.) i od kojega je Herodot preuzeo mnogo
SLIKA 16. Čelična gravura iz 19. stoljeća prikazuje drevnu Aleksandriju. Toranj koji
odmah uočavamo nije svjetionik Faros - on je smješten lijevo na prikazu, gdje je
vidljiva manja građevina na drugom kraju poluotoka.
(c) gradu koji je tom bogu svet, i koji je smješten u blizini rečenog
(sferičnog) hrama, J e r njegovi stanovnici u tom hramu sviraju kitare
i pjevaju himne.
Neposredno prije nego što je ova knjiga otišla u tisak, u jednoj sam
knjižari pregledavao stara izdanja arheološkog časopisa Antiquity. U broju
iz ožujka 1937. naišao sam na veoma zanimljiv članak pod naslovom "Upo
raba drveta u megalitskim građevinama" ("The Use of Wood in Megalithic
Structures"), autora A. Vaysona de Pradennea. Na slici I, koju ovdje objav
ljujem kao sliku 22, podastro je "moguću rekonstrukciju Stonehengea", i
to s drvenom kupolom! Po svemu sudeći, De Pradenne je zaključio da je
Stonehenge imao drvenu kupolu ne znajući ništa o izvješću Diodora Sicil-
skog. Njegova je teorija stoga nastala neovisno o opisu Stonehengea kao
"sferičnog" hrama. De Pradenneovi zaključci bili su utemeljeni na posto
janju drugih građevina s kupolama iz različitih kultura, i na istraživanjima
vezanima uz značenje drveta u megalitskim građevinama, posebice Wood-
hengea. De Pradenne iznosi:
Godine 1796. Louis Dutens je objavio treće i izmijenjeno izdanje svoje knjige
(na francuskom) Podrijetlo otkrića koja se pripisuju današnjici. Dutens
komentira odlomak iz Strabonova djela kojim smo počeli ovo poglavlje,
povezujući ga s Demokritovim opažanjima:
SLIKA 23. Antemije iz Trala (umro 534. god.) nije bio samo znanstvenik i
matematičar koji je prema Arhimedovim načelima konstruirao učinkovita zrcala za
paljenje. On je bio i glavni arhitekt veličanstvene bizantske katedrale sv. Sofije,
koju ovdje prikazuje rezbarija iz 19. stoljeća. Ta je građevina poslije pretvorena u
džamiju, te je jedna od najvećih turskih turističkih atrakcija. Antemijeve knjige i
zrcala za paljenje za nas su izgubljeni, ali njegova građevina još uvijek stoji.
Ništa nam ne govori da su koristili baklje. Dok sam zajedno sa skupinom
turista obilazio egipatske piramide, naša je voditeljica izjavila kako se za
osvjetljavanje grobnica rabila posebna vrsta voska koji prilikom izgaranja
nije ostavljao dim. Možda je doista bilo tako. No, pitanje je bi li taj vosak
bio dovoljan da osvijetli slikanje u grobnicama. Egipatski su umjetnici zasi
gurno svjetlost dobivali pomoću sustava zrcala.
Veoma je zanimljivo, stoga, da se Antemije pozabavio ključnim pro
blemom vezanim za takav sustav zrcala. Budući da tijekom dana sunce
mijenja položaj na nebu, kolektor sunčeve svjetlosti netko je morao
neprestano pomicati. Što se Egipćana tiče, pretpostavit ćemo da su se osla
njali na ručno namještanje. No, moguće je da taj problem dugo nije riješen,
te da je Antemije pokušao djelotvorno riješiti osvjetljavanje egipatskih grob
nica.
Mnogi su pisci nagađali o mogućnosti da su Egipćani rabili zrcala. No,
neki su isticali problem osvjetljavanja zamršenih hodnika za što bi doista
bio potreban velik broj reflektirajućih površina, posebice imamo li na umu
da su i te mračne podzemne prostorije također oslikane. Ta je činjenica
doista zagonetna, te sam uvjeren kako odgovor na to pitanje nije nimalo
jednostavan. Međutim, imao sam priliku osobno prisustvovati zanimljivom i
bizarnom slučaju kada su za refleksiju slika bila korištena zrcala, pri čemu je
udaljenost bila nezamislivo velika. Shvatio sam to kao upozorenje, i uvidio
kako neke pojave smatramo nemogućima samo zato što ih nitko nikada nije
pokušao izvesti. Ukratko ću opisati to neobično iskustvo.
Daleka rođakinja moje supruge bila je pedesetih, šezdesetih i
sedamdesetih godina vjerojatno vodeći londonski ekscentrik. Njezino je ime
bilo Selina, Kay-Shuttlewoth, općenito poznata kao "gospođa Shuttleworth".
Mi smo je zvali "Shuttie". Bila je to tragična ličnost, koju je duševna patnja
otjerala u ludilo. Njezin je suprug poginuo u Prvom svjetskom ratu, a dva je
sina izgubila u Drugom. Jedan od njezinih sinova bio je strastveni skupljač
zrakoplova - pravih zrakoplova, ne modela! Shuttie je Britaniji darovala
glasovitu zbirku Shuttleworth, koju svake godine posjeti golem broj turista.
Izgubivši svoje voljene, Shuttie je izgubila i razum. Živjela je u golemoj
kući u Clareville Groveu u Londonu, kojoj je dodijelila broj 999, iako
u Clarevelle Groveu postoji samo dvadesetak kuća. Svoj je dom nazvala
Kućom sinova Božjih, u spomen na svoju mrtvu djecu. Iako je za sebe
tvrdila da je budistica, Shuttie je posjedovala nešto što bih mogao opisati
kao biblijski fetiš. Od šarenih omota koje je skinula sa slatkiša, veoma je
vješto izradila goleme slike sa scenama iz Belšazarove gozbe. Bile su to
doista zapanjujuće kreacije, od kojih su mnoge bile osvijetljene obojanim
neonskim božičnim svjetiljkama.
Iznad kamina na prvom katu (koji se u Americi naziva drugim katom),
Shuttie je izvjesila Monetovu sliku Gornjeg i Donjeg doma Engleskog
parlamenta, koja ih je prikazivala u večernjoj izmaglici. Jednog dana, dok
smo se divili njezinim biblijskim scenama, iz pristojnosti sam je upitao je li
i ta slika bila njezino djelo. Nehajno je odmahnula rukom, rekavši: "Ma ne,
to je Monet."
Shuttie nikada nije zaključavala ulazna vrata svoje kuće. Da je netko
znao za njezina Moneta, vjerojatno bi ga bez poteškoća ukrao iz sobe na
katu. Zapravo, vrata su često bila širom otvorena, u što smo se i sami uvje
rili kada smo jednom prilikom došli k Shuttie na čaj. Obilazili smo pros
torije, dozivajući je, ali nije bilo odgovora. Čuli smo samo krikove njezinih
kraljevskih jakobinskih golubova, bujnoga perja oko vratova, koji se glasaju
kao da umiru stravičnom smrću. Bile su to veoma neobične ptice, koje su
se neprestano šepirile i svojim izgledom neodoljivo podsjećale na kraljicu
Elizabetu I.
Shuttie se konačno pojavila. Izvijestila nas je kako je pozorno motrila
svaki naš pokret. Otkrila je da se često zabavlja sjedeći na vrhu kuće
odakle motri vrata i prizemlje pomoću složenog sustava zrcala. Zatim nas
je povela gore, te sam uspinjući se stubama uspio vidjeti golemo uokvireno
obiteljsko stablo, koje ju je prikazivalo kao tobožnju izravnu potomkinju
proroka Abrahama, preko njezina djeda grofa od Bradforda. (Običavala nam
je pokazivati albume njegove supruge. "Pogledajte", znala je reći, "ovo
je mala vodena boja perzijskoga šaha, koji je osamdesetih godina prošlog
stoljeća posjetio moga djeda i baku. A evo i jedne Disraelieve slike. On
je bio prisan prijatelj moje bake.") Nismo imali priliku razgledati albume
Abrahamove supruge koje je, bili smo uvjereni, također posjedovala.
Nikada nismo vidjeli niti zamišljali nešto slično Shuttieinom sustavu
zrcala. Posve nas je zapanjilo kako su se jasno mogle vidjeti slike nekoliko
puta reflektirane pomoću osam zrcala, iako je osvjetljenje bilo prilično slabo.
Zapitao sam se tko bi, osim Shuttie koja je bila pomalo luckasta, uložio toliki
trud u konstruiranje složenog sustava zrcala? I tko bi pomislio da su zrcala
tako djelotvorna! Neka ova priča posluži kao primjer onima koji misle da
drevni Egipćani nisu na sličan način osvjetljavali svoje grobnice.
Ceces piše:
Della Porta zatim opisuje kako izraditi to čudo, ističući kako je pomoću njega
u načelu moguće projicirati pisanu poruku na površinu Mjeseca. Njegovi
opisi različitih zrcala i stakala za paljenje veoma su opširni, iako više ne
spominje drevne pisce i učenjake. Iz della Portinih je izjava očito da su on i
njegovi "prijatelji" - ma tko oni bili - pravili pokuse sa zrcalima za paljenje.
Ti su prijatelji navodno uspjeli rastopiti zlato i srebro, dok je sam della Porta
spomenute materijale uspio samo užariti. Iz svega rečenog očito je da je u
njegovo doba bilo ljudi koji Arhimedovo djelo nisu bili spremni prepustiti
zaboravu.
Još je jedan izvanredan čovjek pridonio rastućem zanimanju za Arhime
dovo zrcalo i mogućim poboljšanjima sličnih naprava. Bio je to Athanasius
Kircher (1602.-1680.), jezuitski učenjak i istinski "renesansni čovjek", iako
nije pripadao tom razdoblju. Podrijetlom Nijemac, Kircher je od 1633. živio
u Rimu, gdje je nakon 47 godina i umro. Bio je blizak prijatelj moćnoga kar
dinala Barberinija. Prema riječima Johna Fletchera:
SLIKA 25. Jedna od gravura koju je 1646. objavio Athanasius Kircher. Prikazana je
tehnika primjene višestrukih zrcalnih refleksija. Pet zrcala ovdje reflektiraju sunčeve
zrake iz točaka A, B, C, D i E, prema žarištu u točki F, gdje je zbog vatre na drvenoj
ili metalnoj ploči nastala rupa. Zapravo, Kircher je proveo takve opite rabeći mnoga
odvojena zrcala koja su istodobno reflektirala sunčeve zrake i usmjeravala ih u jednu
točku. Na taj je način uspio zapaliti drvo s udaljenosti veće od 300 m. Na donjem
dijelu gravure vidimo sunčeve zrake koje zagrijavaju svojevrstan parni stroj s kojim
su spojene razne domišljate naprave.
(Iz Athanasius Kircher, Ars Magna Lucis et Umbrae, Rim, 1646.; pretisak iz 1671.,
Amsterdam.)
Otac Kircher, pomno proučivši Cecesov opis Arhimedovih zrcala za
paljenje, odlučio je svoja saznanja dokazati u praksi; tako je pomoću
brojnih ravnih zrcala skupio sunčeve zrake u jednom žarištu, te je na
taj način povećao toplinu sunca, a povećavajući broj zrcala, posti
gao je još veću toplinu ... [Kircher] tvrdi da je u jednom od svojih
SLIKA 26. Godine 1646. Athanasius Kircher objavio je ovaj prikaz divovske leće
(točka "D") na vrhu tornja u Sirakuzi na Siciliji, koja refrakcijom fokusira sunčeve
zrake u točki "S", na brodu rimskoga admirala Marcelina. Iz broda sukljaju dim
i vatra, kao posljedice fokusiranih sunčevih zraka. Ovaj grafički opis objašnjava
Arhimedovo postignuće uporabom leće, unatoč činjenici da je prilikom vlastitih
pokušaja da ponovi Arhimedovo djelo Kircher rabio zrcala. Međutim, Kircher je
pravio opite i s lećama za paljenje. Gore lijevo vidimo tajanstvenu ruku koja se pruža
iz oblaka, držeći paraboličko zrcalo koje fokusira sunčeve zrake, pri čemu se zapali
okrugli predmet. Ovaj dramatičan prikaz opisuje "smrtonosne zrake" dobivene
pomoću refleksije i refrakcije. Dolje desno, paraboličko zrcalo reflektira svjetlost
svijeće (točka "E") na površini, otkrivajući tajanstvenu poruku. Načela refleksije na
različitim površinama prikazana su pod A, B, i C.
(Iz Athanasius Kircher, Ars Magna Lucis et Umbrae, Rim, 1646.; pretisak iz 1671.,
Amsterdam.)
opita s pet zrcala, koja su usmjeravala zrake sunca u jedno žarište,
uspio proizvesti toplinu dostatnu da izazove zapaljenje; pretpostavio
je da je na taj način Proklo spalio Vitelijevo brodovlje, te je pozvao
sve zainteresirane učenjake neka predlože rješanja za usavršavanje te
metode ... Cecesov opis Arhimedova stakla doista je veoma zanim
ljiv, te i ne treba čuditi što je pobudio Kircherovu pozornost.
PRIVID
Demokrit ... je, čini se, bio upoznat s većinom mantičkih [prorica-
teljskih] vještina, objašnjavajući ih teorijom eidola (uključujući)
snove i proročanstva ...
O istom pitanju Plutarh ponovno raspravlja u svome djelu čiji naslov na eng
leskom glasi Table-Talk (Razgovor za stolom). Djelo sadrži opsežnu zbirku
zanimljivih tema za razgovore na zabavama, te zamišljenih dijaloga između
uzvanika (utemeljenih na stvarnim osobama koje je Plutarh poznavao, a
katkada i na stvarnim razgovorima) u kojima oni izražavaju svoja mišljenja.
Jedna od tih tema nalazi se u V. knjizi Razgovora za stolom, a nosi naslov "O
onima za koje se govori da imaju urokljivo oko". Priča započinje ovako:
U svojoj izvanrednoj knjizi The Greeks and the Irrational (Grci i iracion
alno), E. R. Dodds iznio je nekoliko ključnih opaski koje su značajne za našu
temu:
Podrobno sam pretražio čitavu Odiseju, kako bih saznao koliko se puta u njoj
spominju eidola i koje je njihovo značenje. No, prije nego se pozabavimo
tim zanimljivim scenama, valja istaknuti kako je eidolon singularni a eidola
pluralni oblik riječi.
Eidola se prvi put pojavljuju u IV. knjizi Odiseje, u kojoj Odisejev sin
Telemah odlazi u Spartu, u posjet starom očevu prijatelju kralju Menelaju,
zbog čije je supruge Helene počeo Trojanski rat. U jednom odlomku (IV.
796) opisuje se kako božica Atena stvara eidolon i šalje ga u san Odisejeve
supruge Penelope, kako bi je utješio. Robert Fitzgerald ovako je preveo taj
odlomak:
Svatko tko je u snu doživio posjet takve vrste, razumjet će opis iz Odi
seje. Nema smisla odbacivati takva iskustva kao lažna, te ću odmah reći kako
su me i samoga nekoliko puta posjetile slične utvare. Tijekom 1997. imao
sam dvije takve posjetiteljice - moju majku i moju rođakinju Stellu Norman.
U ta dva odvojena posjeta, obje su imale nešto veoma važno za reći. Takvi
posjeti, svakako veoma rijetki, posve su različiti od uobičajenih snova. Za
mene nema nikakve dvojbe da su ti kontakti bili stvarni, a sa svojim sam
posjetiteljicama razgovarao upravo na način opisan u Odiseji.
Moja se majka pojavila u sivom, zapravo bezbojnom lanenom ogrtaču,
i ponudila mi veliku staklenku punu meda, rekavši samo: "Oprosti mi." (Ta
je isprika svakako bila utemeljena, budući da je učinila neke zaista grozne
stvari.) Pribojavala se da ću grubo reagirati, no rekao sam da ću joj oprostiti
ispuni li jedan zadatak. Nekoliko dana poslije, moja supruga Olivija primila
je u snu njezinu poruku, koja se odnosila na podatak koji sam tražio, čime
je njezin zadatak bio ispunjen. (U to sam vrijeme bio na švedskom otoku
Gotlandu, dok je Olivia bila u Engleskoj.) Moja me majka izvijestila kako
je njezino razdoblje pročišćavanja završilo (trajalo je četiri godine i dva
mjeseca po zemaljskom vremenu), te da sada mora "otići negdje drugdje",
odakle će joj biti nemoguće sa mnom komunicirati. Željela se oprostiti, za
što je pribavila posebno dopuštenje, te otići uz moj blagoslov, ako joj ga
ikako mogu dati. Drago mi je što mogu reći da sam to i učinio. Uočio sam da
su njezini krajnje ozbiljni psihički problemi posve nestali, da je oslobođena
od psihopatije koja ju je nekada proždirala, te da je posve očišćena od svih
štetnih i poremećenih emocija. Smatrao sam to zapanjujućim i čudesnim, te
sam sklon vjerovati da smrt doista rješava neke probleme! Moja je majka
bila "obrađena" na način koji je u svakom pogledu bio djelotvoran, a riječ
"pročišćena" čini mi se najpogodnijom i najtočnijom, zbog čega ju je, vjero
jatno, i upotrijebila.
S mojom rođakinjom Stellom razgovor je bio mnogo duži i teži, i bio
je umnogome osoban. Ona nije bila zaogrnuta plaštem, niti je morala otići
"negdje drugdje". U oba slučaja, međutim, duhovima je pomagala vrsta
stručnih vodiča, a sve je vrijeme zaglušujuća buka sprečavala normalan
razgovor, pa većinu onoga što mi je Stella govorila uopće nisam čuo.
Ta su iskustva bila neobično živa i stvarna, te posve drukčija od
uobičajenih "snova". Zato ih nazivam "posjetima". Nimalo ne dvojim,
dapače uvjeren sam da su me moja majka i rođakinja Stella zaista "posjetile".
Sumnjičav se čitatelj može izrugivati koliko mu drago, no ja zaista ne znam
kojim bih riječima mogao opisati koliko su ta iskustva bila uvjerljiva, pose
bice zbog onoga što su mi rekli duhovi, zbog njihove snage, vjerodostoj
nosti, prodornosti i lucidnosti, koje su daleko od bilo kakve bajkovitosti i
dvoznačnosti kakvu posjeduje uobičajen "san".
Sve me to navelo da zaključim kako su stari Grci opisivali upravo
takva iskustva. Njih je u svojim djelima zabilježio Homer, a nedvojbeno
ih je doživio Demokrit, koji je na temelju takvih iskustava izgradio svoju
specifičnu teoriju vizije i time ostavio dubok trag u povijesti optike!
Stisnuh usne u grču i ustadoh, želeći je zagrliti. Tri sam puta pokušao
oviti ruke oko nje, ali mi je uvijek izmicala, nedodirljiva poput sjene
(skie, Homerov oblik riječi koji se ne pojavljuje u Ilijadi, dok se u
Odiseji pojavljuje dva puta.) i treperava poput sna (oneiros). Ogorčen
i pun boli, kriknuh u tamu:
"O, majko, zar nećeš ostati uza me, u mom naručju, kako bismo i
ovdje, na ovome mjestu Smrti, plakali grleći se i ljubeći jedno drugo?
Ili je to samo privid (eidolon) koji mi posla željezna kraljica Perze-
fona (božica podzemnoga svijeta), da produži moje muke?"
Dalje u tekstu St Clair izjavljuje: "[Bog ili božica mogu se nazvati] Sunčevim
okom... jer je sunce, [s točke suncostaja ili ravnodnevice] poslalo svoje zrake
kroz teleskopski prolaz u unutarnje svetište hrama, oblikujući tamo svoju
sliku."
St Clair navodi glasovitog astronoma sir Normana Lockyera, tadašnjega
urednika časopisa Nature:
...Lockyer se nije suzdržavao izjaviti kako su dva Raova oka, koja
gledaju u različitim smjerovima, dvije krajnje točke sunčeve sje
verne i južne amplitude (za ljetnog i zimskog suncostaja).
"Pogledajte", kaže Lockyer, "kako se na prirodan način može
objasniti Oko. Hramsko svetište je bilo mračno, a zraka svjetlosti
dopirala je kroz dugačke prolaze, osvjetljavajući ga u dane najveće
sunčeve amplitude, jer je hram bio orijentiran tako da u njega prodru
sunčeve zrake na dan ljetnog suncostaja. Zraka sunčeve svjetlosti
prodrla bi u svetište i osvjetljavala ga nekoliko minuta, da bi zatim
nestala. Bljesak je bio iznimno snažan, te je trajao otprilike dvije
minute, a svjetlost se mogla znatno reducirati pomoću zavjesa."
Iako Lockyerovo tumačenje pridonosi našem razumijevanju toga
pitanja, on ne uzima u obzir mogućnost da je takva zraka svjetlosti,
koja je prodirala kroz otvore koji su mogli biti pravokutna ili nepravil
nog oblika, zbog zakona percepcije davala sliku sunca kružoga
oblika, poput oka. Dužina prolaza [unutar hrama] samo je prido
nosila savršenstvu toga učinka; zakon kojemu se podvrgava svjetlost
koja prolazi kroz otvore glasi ovako: što je mjesto projekcije bliže, to
je veća mogućnost da će se na njemu projicirati slika samoga otvora,
dok će se na udaljenim mjestima projekcije vidjeti slika izvora svjet
losti. Tako se na zidu ili podu sobe projicira slika prozorskoga otvora
kroz koji prodire sunčeva svjetlost. Da je zid udaljen 1 km, na njemu
bi se projicirala slika sunca.
Ka... riječ koja se, prema općeprihvaćenoj praksi, prevodi kao "dvoj
nik"... u većini se slučajeva može protumačiti u značenju eidolon.
[On je pisao u doba kada se od većine njegovih učenih britanskih
čitatelja moglo očekivati da poznaju tu riječ, jer su u školi čitali Odi
seju na grčkom.] Ka je bila apstraktna individualnost ili ličnost koja
je posjedovala oblik i atribute čovjeka kojemu je pripadala, te se,
unatoč tome da je njezino uobičajeno prebivalište bilo u grobnici s
tijelom, mogla slobodno kretati. Ka je bio neovisan o čovjeku, te je
mogao prebivati u njegovu kipu. Navodno je jeo i pio, te su se u
grobnice polagale dovoljne količine hrane i darova, kako kai umrlih
ne bi morali napuštati svoje grobnice i lutati naokolo jedući ostatke i
pijući nečistu vodu.
Jer nitko od nas nije gnjev, niti strah, niti žudnja, niti komad mesa,
niti narav; ono što se nalazi u dubini naših misli jest duša oblikovana
umom koji zauzvrat oblikuje tijelo i sve njegove dijelove; ona može
dugo živjeti odvojena od uma i tijela, zadržavajući pritom sličnost i
izvoran oblik, te se naziva "slikom" ili utvarom (eidolon). Mjesec je
element tih slika [eidola]: jer, one su pretvorene u njegovu tvar, kao
što se tijela pretvaraju u zemlju; oslobođene uma, nisu više podvrg
nute strastima i slobodno lutaju.
KRISTALNO SUNCE
...Sunce sjaji poput kristala koji svoje blještavilo dobiva iz Vatre Svi
jeta i reflektira njezinu svjetlost; stoga, tijelo Vatre, koje je nebesko, vlastitu
svjetlost reflektira na Suncu, kao na staklu...
Kanio sam zaključiti svoje istraživanje pisanih izvora kada sam naišao
na ovaj dio izgubljene knjige staroga pitagorejca imenom Filolaj. Već su mi
otprije bile poznate neke njegove zamisli. Primjerice, znao sam da je Filolaj
vjerovao kako se Zemlja okreće oko Sunca. Iako sam mnogo čitao o pita-
gorejskoj astronomiji, taj mi je odlomak promaknuo. Filolaj je očito Sunce
smatrao golemom kuglom od kristala ili stakla, čija svjetlost ne emanira
iz njega samoga, nego potječe od nebeske vatre koju ono reflektira, poput
zrcala, ili lomi (refrakcija, op. prev.), poput kristalne leće. Za mnoge je
drevne pitagorejce Sunce u biti bilo divovska kristalna kugla mnogo veća od
Zemlje; Filolaj (5. st. pr. Kr.) najstariji je poznati pitagorejski pisac.
Nikako nisam mogao razumjeti zašto ta koncepcija nije zabilježena
u povijesti znanosti, barem ne u povijesnim pregledima koje sam osobno
proučio. Kako to da se s njome nisam prije susreo, uzevši u obzir koliko sam
čitao o drevnoj astronomiji?
Možda nikada ne bih otkrio kristalno sunce, da slučajno nisam naišao na
nekoliko zanimljivih bilježaka u raspravama o Plutarhu sadržanima u knji
gama iz 17. i 18. stoljeća, nazvanima jednostavno De Placit. Philos. Nikada
prije nisam čuo za De Placit. Philos. Što je to moglo biti? Takve su
me zagonetke uvijek tjerale da istražujem dalje, jer bi se gotovo redovito
pokazalo kako naizgled beznačajni tragovi zapravo vode do iznenađujućih
otkrića.
Do tada sam mislio kako veoma dobro poznajem Plutarhova djela. Plu-
tarh je bio najpoznatiji po svojim Životima, no ostala njegova djela skupljena
su u zbirci pod naslovom Moralia, vjerojatno zato što se nekoliko u njoj
sadržanih rasprava doista bavi moralnim pitanjima, poput rasprave "Kako
se hvaliti i zadržati skromnost". Ovdje ću navesti i "Rasprave o etici", iako
me one ne zanimaju ni upola toliko koliko su mi zanimljiva neobična djela
poput: "O licu koje se pojavljuje na mjesečevu srpu", "O Izidi i Ozirisu",
"O sudbini", "O praznovjerju", "O "E" u Delfima", "O Sokratovu znaku"
te "Zašto se proročanstva više ne izriču u stihovima". Na prijelasku iz 1. u
2. stoljeće Plutarh je bio veliki svećenik delfijskoga proročišta. Boravio je
u Egiptu, te je bio upućen u mističku predaju. Doista, njegova rasprava o
Izidi i Ozirisu jedini je dosljedan i potpun izvor koji se bavi tim središnjim
božanstvima egipatske religije, budući da je egipatska predaja sačuvana u
fragmentarnom obliku. Egiptolozi su općenito bolje upoznati s Plutarhovim
djelom Moralia od klasičara, jer je rasprava o Izidi i Ozirisu temeljan izvor
podataka o egipatskoj religiji i mitologiji.
Od šezdesetih godina naovamo, uvijek sam iznova čitao Plutarhove
rasprave. No, nije mi bila poznata nijedna pod naslovom De Placit. Philos.
Možda se u Bilješkama potkrala pogreška? Ta mi se mogućnost nije činila
prihvatljivom, stoga sam se dao na posao i ponovno pročešljao sve Plutar
hove rasprave iz zbirke Moralia, sadržane u suvremenom Loebovu izdanju
(od 15 knjiga), iako sam to učinio već nekoliko puta. Ustvrdio sam kako niti
jedan naslov u 15 knjiga ni približno ne odgovara tajanstvenom naslovu De
Placit. Philos. Međutim, ovaj sam put pogledao popis pod naslovom "The
Traditional Order of the Books of the Moralia as they appear since the
edition of Stephanus (1572.), and their division into volumes in this edi
tion" ("Tradicionalan poredak knjiga Moralia prema Stephanusovu izdanju
(1572.), te njihova podjela u ovom izdanju"), koji se nalazi na početku
1. dijela XIII. knjige Loebova izdanja. I konačno sam je pronašao, jedinu
raspravu na dugačkom popisu koja je bila označena zvjezdicom: De Placi-
tis Philosophorum, libri V (Peri ton areskonton tois philosophois, biblia E).
Zvjezdica je upućivala na bilješku u kojoj je stajalo sljedeće: "To djelo, čiji
je autor Etios, a ne Plutarh, ne nalazi se u ovom izdanju." Neuhvatljivu sam
raspravu pronašao samo da bih je izgubio.
Klasičari se pridržavaju nekih neobičnih običaja, od kojih je možda
najneobičnije njihovo inzistiranje na latinskim naslovima izvorno grčkih
tekstova. Unatoč činjenici da je Plutarh pisao isključivo na grčkom, njegove
rasprave nose latinske naslove. Taj običaj vjerojatno potječe iz kasnorene-
sansnog doba, kada je latinski bio europski jezik učenih i kada su se počeli
pojavljivati latinski prijevodi grčkih tekstova, budući da je malo tko tada
znao grčki. S grčkim se tekstovima, stoga, postupalo kao s biljkama iz nečije
zbirke - kao što su botaničari biljkama davali latinska imena, tako su i
grčki tekstovi bili podvrgnuti sličnoj specifikaciji. Primjerice, laici će Plutar-
hovu raspravu o Izidi i Ozirisu zvati prema engleskom naslovu "On Isis and
Osiris" ("O Izidi i Ozirisu"), dok će klasičari govoriti o "De Iside et Osiride",
ili skraćeno "De Iside..." Netko će možda pomisliti da to čine namjerno,
kako bi obične ljude držali podalje od sebe.
Tako je tajanstvena izgubljena rasprava nosila latinski naslov De Placi-
tis Philosophorum, unatoč činjenici da je izvorno napisana na grčkom. Grčke
su naslove kasniji učenjaci preveli na latinski, samo za potrebe profesional
nog čavrljanja.
Postalo mi je jasno da ću morati odustati od Loebova izdanja i pronaći
drugi način da uđem u trag djelu De Placitis Philosophorum, izbačenom iz
službenoga kanona. Sam je naslov djela bio pomalo neobičan, a moglo ga
se, više-manje točno, prevesti kao: O onome što je filozofima ugodno. Na
što se to odnosilo? Na njihove omiljene naslonjače ili jastučiće, na ukrase u
njihovim spavaćim sobama ili, možda, na najbolja pera?
Prisjetio sam se da se negdje na mojim policama nalazi prijevod Plutar-
hovih Moralia objavljenih 1704. Kupio sam ih u stanju raspadanja i rijetko
konzultirao. Sklon sam skupljati različite prijevode i izdanja istih tekstova,
te priznajem da katkada zaboravim da neke od njih posjedujem. Zavirio sam
u izdanje iz 1704. nadajući se da ću u njemu pronaći neuhvatljivu Plutarhovu
raspravu. I doista, otkrio sam je u III. knjizi na str. 121.-195., pod nejasnim
(ali ne i neprepoznatljivim!) naslovom: "Plutarh pripovijeda o osjećajima
prema prirodi koji su filozofima ugodni" ("Plutarch's giving an Account
on those Sentiments concerning Nature with wich Philosophers were
Delighted"). Čitajući je, nemalo sam se iznenadio, jer se pokazalo kako je ta
rasprava očito najvrjednija zbirka misli starih učenjaka i filozofa, u smislu
"doksografije" (od grč. doxa - "mišljenje" ili "ideja"). Takve su zbirke sas
tavljali Aristotel i njegov učenik Teofrast. Na prvoj stranici djela govori se
o povijesti filozofije prema Aristotelovoj školi. Činilo mi se da ta rasprava
nije smjela biti izostavljena iz suvremenog Loebova izdanja samo zato što je
zalutala među Plutarhova djela, te zato što ju je napisao drugi momak, zvan
Etios.
U tom zapanjujućem djelu, koje nikada prije nisam čitao, naišao sam
na poglavlje pod naslovom "O biti Sunca" ("Of the Essence of the Sun",
Knjiga IL, 20. poglavlje; str. 153.-154.). U njemu se iznose mišljenja mnogih
drevnih filozofa i učenjaka, a teorija o Suncu kao o kristalnoj kugli pripisuje
se "Filolaju pitagorejcu". Njegovo mi je ime bilo dobro poznato, no nisam
znao da je Sunce smatrao kristalnom kuglom!
Otvorio sam knjigu Kathleen Freeman, Ancilla to the Pre-Socratic
Philosophers (Ancilla predsokratovskim filozofima) pod Filolaj, kako bih
provjerio jesam li što propustio čitajući sačuvane fragmente njegova djela.
Pitao sam se imam li možda problema s pamćenjem.
Knjiga Kathleen Freeman engleski je prijevod svih sačuvanih tekstova
grčkih filozofa koji su živjeli prije Sokrata (umro 399. god. pr. Kr.) i koje
klasičari nazivaju "predsokratovcima". Na str. 73.-77. ponovno sam pročitao
Filolajeve tekstove. Uvjerio sam se kako Filolaj ne spominje nikakvo
kristalno sunce, te da me pamćenje još uvijek služi. Kathleen Freeman kaže
kako njezina Ancilla (latinska riječ koja znači "služavka", no ovdje se odnosi
na knjigu koja je pomoćna drugoj, naime, njezinoj knjizi komentara o kojoj
ćemo ubrzo reći nešto više) potpun je prijevod predsokratovskih fragmenata,
koje je prikupio njemački učenjak Herman Diels (njegovo 5. izdanje). Tada
mi je postalo jasno kako sam sve pogrešno shvatio. Posrijedi su bili prijevodi
fragmenata - citata, ne fragmenata - parafraza. Stoga je bilo veoma opasno
oslanjati se isključivo na Ancillu Kathleen Freeman. Valjalo je posavjetovati
se i s Dielsom. Uzeo sam njegovu knjigu s police i pogledao pod Filolaj.
Smjesta sam ugledao fragment o kristalnom suncu, na grčkom, ali ne citi
rani fragment, što objašnjava zašto se ne nalazi u prijevodu Kathleen Free
man. Kao što Kathleen Freeman velike dijelove tekstova ne prevodi na eng
leski jer su to parafraze kasnijih pisaca, tako ni Diels nije Filolajev fragment
preveo na njemački. (Freeman ne daje ni podatke o izvorima koje navodi
Diels, čak ni o onim tekstovima koje je prevela.)
Fragment se, dakle, nalazi u Dielsovoj knjizi, u neprevedenom dijelu
pod naslovom "Lehre" ("Učenje"). Budući da je sve što Etios kaže parafraza,
ne potpada pod kategoriju Fragmenata, stoga nije prevedeno ni na njemački
ni na engleski. To znači da su čitav De Placit. Philos. i Diels i Freeman
ostavili neprevedenim, iako je Diels objavio dijelove na grčkom izvorniku.
Okrenuo sam se drugoj knjizi Kathleen Freeman, koja nosi naslov
Companion to the Pre-Socratic Philosophers (Uz predsokratovske filozofe).
To djelo od gotovo 500 stranica sadrži rasprave predsokratovaca i sažetke
materijala koji se službeno smatraju Fragmentima. Ondje sam pronašao
odlomak o kristalnom suncu:
Heath očito nije razumio optičku pojavu, koja se ovdje opisuje. Govoreći o
toj pojavi kao o zrcalnoj refleksiji, on kvalificira izjavu stavljajući u navodne
znakove "ili refrakcija", no, zrcala, naravno, ne lome svjetlost.
Slučaj je htio da za Božić dobijem na dar mnogo opširniju Heathovu
knjigu o grčkoj astronomiji pod naslovom Aristarchus of Samos (Aristarh iz
Samosa). U dijelu "Pitagorejci" Heath je iznio neke nove podatke o kristal
nom suncu. On najprije navodi odlomak koji sam upravo citirao, da bi ga
zatim pojasnio odlomkom Ahileja Tacija (oko 3. st. po Kr.), dodajući svoje
komentare:
Vidimo, dakle, da je Heath ovaj put shvatio kako je kristalno sunce zapravo
refrakcijska leća, a ne refleksijsko zrcalo. Kathleen Freeman ispravno je
razumjela bit pitanja, upotrijebivši riječ "leća".
14. (Stob. Ecl. 1:25:3, str. 530.). Pitagorejac Filolaj kaže da je Sunce
staklasto tijelo koje prima svjetlost koju reflektira vatra Kozmosa, te
nama šalje pročišćenu svjetlost i toplinu. Možemo, stoga, reći kako
postoje dva sunca, tijelo vatre koja je na nebesima i plamena svjetlost
koju ono zrači, reflektirajući se u svojevrsnom zrcalu. Trećim bismo
suncem mogli smatrati svjetlo koje sa zrcala u kojemu se reflektira
pada na nas u obliku raspršenih zraka.
Ideju o suncu koje reflektira ili lomi svjetlost nalazimo tako u djelu još jed
noga ranog filozofa - Empedokla.
Prelistavajući druge knjige o drevnoj grčkoj znanosti, poput Sanbursky-
jeva Svijeta fizike u Grka (Physical World of the Greeks), ustanovio sam
kako su koncepcije o kristalnom suncu uglavnom bile pogrešno ili nepot
puno tumačene. Primjerice, Sanbursky navodi neke komentare koje je Aris
totel (umro 322. god. pr. Kr.) iznio u svojoj knjizi O nebu (lat. De Caelo, II,
293a-b). Iz onoga što nam je poznato, sposobni smo neke njegove opaske
ispravno protumačiti. U jednom Aristotelovu odlomku čitamo sljedeće:
To je klasičan izvor koji nam pruža dokaze o tome da je 2000 godina prije
Kopernika bilo rasprostranjeno uvjerenje (zapravo, u onih "koji poriču da se
Zemlja nalazi u središtu") kako se Zemlja okreće oko Sunca. Budući da Aris
totel nije dijelio to mišljenje, nije smatrao nužnim ulaziti u pojedinosti tih
teorija. Iz toga je razloga njegova opaska o "središnjoj vatri" pomalo neja
sna. Dobro je pazio da ne kaže kako su ti ljudi vjerovali da je u središtu
Sunce, nego se potrudio biti točan upotrijebivši izraz "središnja vatra". Znan
stvenike koji su se bavili drevnom astronomijom ovdje je zbunio nedosta
tak inače uobičajene Aristotelove podrobnosti. Konačno, savjesno i precizno
objašnjavajući mnoge teorije koje su obilježile njegovo doba, Aristotel nije
mislio na nas kojima su, 2500 godina poslije, tekstovi ostalih pisaca nedos
tupni, stoga uvelike ovisimo o njegovim izvješćima. Aristotel je samo kratko
komentirao djela koja su se u njegovo doba čitala i iz kojih su se mogle
saznati sve pojedinosti. Drugim riječima, Aristotel se obraćao svojim suvre
menicima, a ne budućim naraštajima. Odatle poteškoće u tumačenju njegovih
komentara.
Mnoge je povjesničare znanosti zbunjivao taj glasoviti Aristotelov odlo
mak. S jedne strane, Aristotel je, precizan i stručan kao i uvijek, izričito
istaknuo kako se u središtu nalazi "središnja vatra". No, nije se potrudio
objasniti kako se i samo Sunce, sukladno tim teorijama, također nalazi u
središtu, o čemu govore i neki kasniji izvori.
Uvjeren sam da čitavu zbrku objašnjava koncepcija kristalnoga sunca.
Aristotelu je ona vjerojatno bila poznata, no nije ulazio dublje u tu teoriju
jer bi se time bitno udaljio od glavne teme. Pretpostavljam da je o središnjoj
vatri govorio zato što je prema pitagorejskoj teoriji Sunce bilo refrakcijski,
a ne neposredni izvor Sunčeve svjetlosti. Želeći biti precizan, a da pritom
ne ulazi u pojedinosti, Aristotel nije naveo da se u središtu nalazi Sunce,
znajući da pitagorejska teorija fizičko tijelo Sunca ne smatra izvorom nego
medijem.
Prije nego što se upustimo u raspravu, želio bih istaknuti jednu pojedinost iz
ovoga odlomka koju je veoma lako previdjeti:
Ni ovaj učenjak nije shvatio da Zemlja, u svom okretanju oko središnje vatre,
ne može toj vatri okretati samo jedno lice, jer u tom slučaju ne bi bilo ni
dana ni noći. Koprcajući se s tim problemom, Philip zaključuje kako Sunce
miruje, zato dan i noć jednako traju. To je posve neshvatljivo, i doista ne
znam što je Philipa spopalo. Međutim, opravdana je njegova zabrinutost po
pitanju godišnjih doba.
Čitava se priča pretvorila u pravu zavrzlamu. Dva učenjaka teturaju
u mraku poput pijanaca. Razlog je tome djelomice u činjenici da podaci
potječu iz sekundarnih izvora. Čini mi se da je jedini izlaz iz toga labirinta
ideja o kristalnom suncu, no Philip očito nije znao za ključan odlomak koji
tumači tu ideju.
... svjetlost... je prisutnost vatre ili nečega sličnog vatri u nečemu što
je prozirno.
Ne želeći diskreditirati moga omiljenog filozofa, čiji su komentari o tim
pitanjima inače mnogo opširniji, ovu sam jasnu izjavu uzeo kao biti pitago-
rejske ideje o kristalnom suncu. Pitagorejci su vjerovali da središte svemira
okružuje "središnja vatra", te da se njezina svjetlost kondenzira unutar
divovske kristalne kugle veće od Zemlje, koja se zapravo nalazi u središtu.
Taj golemi kristal lomi ambijentalnu svjetlost u obliku Sunčeve svjetlosti,
prema tijelima koja se oko njega okreću, uključujući Zemlju i Mjesec, koji
nema vlastite svjetlosti, nego reflektira Sunčevu svjetlost.
SLIKA 28. Još jedno moguće značenje pitagorejskoga imena "Sastajalište". Možda
se ono odnosilo na susret Sunca i Mjeseca u trenutku pomrčine, kao što to prika
zuje drvorez iz 16. stoljeća. Sunce tugaljivo promatra smrknuto Mjesečevo lice, dok
Mjesec neumoljivo putuje, ledena pogleda, kako bi prekrio svoga veličanstvenog
prijatelja.
KAMENJE GROMA
SLIKA 30. Na ovom nacrtu visoravni Gize jasno se mogu uočiti "dva sjevera".
Nacrt je sadržan u knjizi sir Normana Lockyera, The Dawn of Astronomy (Osvit
astronomije, London, 1894., str. 8.). Lockyer ga je preuzeo iz izvješća arheologa
Lepsiusa, koji je predvodio prusku komisiju u Egiptu 1844. Za razliku od mnogih
frustrirajućih nacrta, ovaj pravi jasnu razliku između zemljopisnog, "pravog" sjevera
(N), i varljivoga magnetskog sjevera (NM). Kako se može vidjeti, piramide su
precizno orijentirane prema pravom zemljopisnom sjeveru, jugu, istoku i zapadu.
Međutim, na magnetskom će kompasu sjever biti malo pomaknut. "Prekrižene
strelice", kao konvencija u suvremenoj kartografiji za označavanje dvaju sjevera,
možda se odnose na istu pojavu kao i drevni egipatski simbol, čije je značenje još
uvijek nepoznato, a predstavljena je također "prekriženim strelicama". Budući da
su Egipćani svakako bili svjesni razlike između "pravog" i magnetskog sjevera -
jedan se određivao pomoću sunčevih sjena, a drugi pomoću "Ozirisovih kostiju",
tj. meteoritskoga hematita - to je objašnjenje posve utemeljeno. Primjerice, kult
boga Ptaha, boga Memfisa (u blizini Gize), bio je polaran kult "pravoga sjevera";
sve građevine u Gizi bile su orijentirane u "pravom" smjeru. No, u Tekstovima
iz Piramide, koji potječu iz doba V. i VI dinastije, Ptah se gotovo uopće
ne spominje, kao da je bio namjerno isključen, a meteoritsko željezo, koje u
magnetiziranom obliku odgovara magnetskom sjeveru, preuzima vodeću ulogu, kao
osobina suparničkoga kulta Horusa.
Suparništvo dvaju kultova moglo je biti jedan od dvaju načina određivanja
sjevera; među svećenstvom je možda bilo nesuglasica o tome koji je od njih
značajniji - sjever za koji se može dokazati da je izvoran svemirski smjer, ili sjever
na koji upućuju nevidljive sile nebeske tvari (hematita) koja se drži u ruci. Činjenica
da su oni nesumjerljivi bila je jednako šokantna kao i činjenica da postoje iracionalni
brojevi, ili (kao što ćemo saznati u 9. poglavlju) da su glazbena petina i glazbena
oktava matematički nesumjerljive, što su također ustanovili Egipćani. Moguće je i to
da su se "dva sjevera" odnosila na dva glazbena fenomena: "pravi" sjever pripadao
je oktavi, a magnetski sjever petini. No, o tim ćemo pitanjima još raspravljati.
oznake za zvijezdu, u smislu zvijezde u pokretu, za razliku od zvi
jezde koja miruje.
Kao što vidimo, začetak Horusa i ulazak Ozirisova sjemena u Izidu podudara
se s padom meteorita. To je neobično čak i za zemlju koja je poznata po
neobičnostima!
No, to nije sve. Biće čiji se začetak povezuje s meteoritom opisuje se
kao sokol. Izida izgovara sljedeće riječi: "Toga sokola u mojoj utrobi štiti
Atum-Ra (Aton-Ra, odnosno, Sunčev disk, op. prev.) gospodar bogova."
(Promijenio sam transliteraciju riječi Ra u oblik prepoznatljiv čitateljima. On
je bio bog Sunca.) Glavne osobine sokola jesu njegova sposobnost da leti u
visine koje su ostalim bićima nedostupne, te nenadmašna oštrina vida. Dalje
u tekstu, Horus se hvali: "Moj je let dosegnuo obzor, nadišao sam nebeske
bogove... Ja sam Horus, rođen od Izide, čija me utroba štitila... Ja sam Horus,
daleko od ljudi i daleko od bogova. Ja sam Horus, sin Izide."
Osim što se Horus povezuje s padom svemirskoga tijela na Zemlju, on je
također biće koje nije sa Zemlje, nego iz visina daleko iznad Zemlje. Meteo
rit se tako povezuje s dovođenjem nezemaljskoga oblika života na Zemlju,
koji potječe iz područja daleko iznad kraljevstva bogova. Horus je posve
nebeski, i on kaže: "Ono što protiv mene govorite ne može mi naštetiti."
Egipatskim znanjem o meteoritima bavi se i jedan grčki izvor koji,
kako se čini, do sada nije privukao ničiju pozornost. Riječ je, naime, o
djelu Rimska povijest Amijana Marcelina. Amijan je živio u 4. stoljeću, a
njegovi su zapisi prepuni neobičnih podataka. Preporučujem ih svima koji
vole iznenađenja. U 22. poglavlju Knjige XXII., tijekom zanimljive rasprave
o Egiptu, Amijan iznosi:
Najblaže rečeno, taj me podatak zapanjio. On očito razotkriva više nego što
se to na prvi pogled čini. Anaksagora je napisao samo jednu knjigu, od koje
su sačuvani fragmenti, no njegova su razmišljanja o astronomiji izazivala
skandale u Ateni toga doba, te je bio optužen za nepoštivanje bogova, što je
povlačilo smrtnu kaznu. Za razliku od Sokrata, koji je poslije bio optužen za
sličan zločin, Anaksagora je pobjegao iz Atene i spasio glavu. No, optužba
je djelomice bila povezana s padom meteorita kod Aegosopotamija 468.
ili 467. god. pr. Kr., događajem koji je Anaksagora predvidio, opisavši to
nebesko tijelo kao "kamenu zvijezdu". Konzervativni su Atenjani osobitim
zločinom smatrali način na koji je Anaksagora govorio o nebeskim tijelima.
Naime, on je izjavio da je Sunce vatreni kamen "veći od Peloponeza".
Znanstvenica Kathleen Freeman vjeruje kako je ta ideja utemeljena na
"Anaksagorinu uvjerenju da meteoritsko kamenje pripada skupini vrtećega
nebeskoga kamenja, te da je Sunce među njima najveće..."
Anaksagora je također držao da je Mjesec golem kamen, koji svoju
svjetlost dobiva od Sunca, te da je veoma sličan Zemlji, s planinama,
dolinama, rijekama, nastambama, pa čak i živim bićima. Čini se da je Ana
ksagora, poput Demokrita, promatrao Mjesec kroz jednostavan teleskop.
Vjerovao je da je mitološko biće, Nemejski lav, pao na Zemlju s Mjeseca.
Nemejski lav, to krvožedno čudovište, bio je prvi Heraklov posao, a prema
mitologiji bio je Tifonov sin (Tifon je grčko ime egipatskoga boga Seta),
kojega je božica Mjeseca spustila na brdo Tret, u blizini Nemeje u Grčkoj,
pokraj špilje s dva ulaza. Ta je špilja poslije nazvana Lavljom špiljom, a
udaljena je otprilike 3 km od Nemeje. Nije mi poznato kakvo je značenje
imalo brdo Tret, no svakako je zanimljivo da je Anaksagora vjerovao kako
je s neba pao Setov potomak, budući da je Set, kao što znamo, bio povezan s
meteoritskim željezom. Stoga u Anaksagorinoj ideji o meteoritima možemo
uočiti tragove egipatske predaje, a slika bi vjerojatno bila još jasnija da
nam je njegovo djelo dostupno u cijelosti. No, Anaksagora je otišao još
dalje, izjavivši kako su sve životinje na zemlji stvorene padom nebeskoga
"sjemena".
Koliko je meni poznato, to je najstariji zabilježeni zapis koji se odnosi
na teoriju "panspermije", toliko popularnu krajem 19. stoljeća, a prema kojoj
sav život na Zemlji potječe od sjemena iz svemira. Godine 1979. tu su teo
riju ponovno oživjeli i proširili astronomi sir Fred Hoyle i Chandra Wickra-
masinghe. Prema njima, kometi koji prolaze pokraj našega Sunca ispa
ravaju ("volatiliziraju") neke sastojke, koji poslije nekog vremena padaju na
Zemlju u obliku mikroskopskih čestica, uključujući i viruse. Život na Zemlji,
zaključuju oni, možda je rezultat prijenosa tih čestica kroz međuzvjezdani
prostor, a poznato je da neki kometi putuju od jednog zvjezdanog sustava do
drugog.
U svjetlu Amijanovih komentara i onoga što nam je poznato o značenju
meteorita u egipatskoj religiji, priča o Anaksagori dobiva novu dimenziju.
Ako su Anaksagorine ideje, kao što tvrdi Amijan, doista utemeljene na egi
patskoj predaji, tada smo na pravom putu da proniknemo u biti egipatskoga
vjerovanja. Izravan egipatski i neizravan grčki izvor zajedno tvore sliku koju
zasebno ne mogu ponuditi. Potkrijepimo li podatke iz grčkih izvora dokazima
iz postojećih egipatskih tekstova, Plutarhova i Amijanova izvješća dobivaju
još veću vrijednost i vjerodostojnost. Znamo da je Plutarh izjednačio željezo
sa Setom. To izjednačavanje potvrđuju i iznimno drevni egipatski tekstovi,
što znači da je Plutarh točno prenio informaciju koja je u njegovo doba bila
stara već 2400 godina. Wallis Budge citira tekst iz doba faraona Pepija II.
(VI. dinastija, oko 2278.-2184. god. pr. Kr.), koji govori o "željezu koje je
došlo od Seta, u obliku Setove podlaktice; ono je umrlom prenosilo snagu
Horusova oka."1 Ne možemo poželjeti izravniju potvrdu za Plutarhovo
izjednačavanje Seta sa željezom.
Deset godina poslije O'Connellovih zanimljivih otkrića o Horusovu
rođenju i padu meteorita, Ann Macy Roth objavila je ključnu studiju u kojoj
je iznijela dodatne zapanjujuće podatke o meteoritskom željezu u drevnom
Egiptu. Ovaj se put meteoritsko željezo pojavljuje u vezi s neobičnim obre
dom poznatim kao "Otvaranje usta", koji su Egipćani izvodili na mumijama
i kipovima.
Upravo je Plutarh ponudio ključ koji bi nam mogao pomoći da
proniknemo u smisao jednog bizarnog egipatskog običaja. U svome djelu
SLIKA 31: "Bogorodica s djetetom", u izvornom obliku kao Izida koja doji Horusa.
(Iz sir Norman Lockyer, The Dawn of Astronomy, London, 1894., str. 292.
O Izidi i Ozirisu (16. poglavlje) on opisuje kako je Izida dojila svoga sina
Horusa:
Izida je dojila svoje dijete stavljajući mu u usta svoj prst umjesto bra
davice...
Svakome tko je imao priliku vidjeti egipatske rezbarije i slike koje prikazuju
Izidu kako doji Horusa - motiv koji je preuzelo kršćanstvo u obliku Bogo
rodice s djetetom - Plutarhova će izjava zvučati besmisleno. (Vidi sliku 31,
koja prikazuje Izidu kako doji Horusa.) Osim što znamo da je Izida davala
Horusu svoju bradavicu, za to postoji čak i astronomsko objašnjenje koje je
ponudio briljantni sir Norman Lockyer. U Osvitu astronomije (The Dawn of
Astronomy) on sugerira da Izida simbolizira izlazeću zvijezdu, dok Horus,
također u jednom od svojih aspekata, simbolizira izlazeće Sunce. Scena
dojenja tako predstavlja zvijezdu koja izlazi neposredno prije Sunca (što
astronomi nazivaju pojavom na obzoru), hraneći mlado Sunce koje se upravo
rodilo na obzoru. Scena dojenja kao ikonografski motiv vjerojatno ima to
suštinsko značenje.
No, zašto Plutarh kaže da je Izida dojila Horusa svojim prstom? Ovdje
dolazimo do neobičnoga obreda "otvaranja usta", čije potankosti opisuje
bizaran drevni tekst Knjiga otvaranja usta (The Book of the Opening of
Mouth), koju je preveo i objavio Wallis Budge 1909. godine. Na prvi se
pogled čini da je navedeni obred bio jedan od najluđih običaja drevnoga
doba, koji je, osim što je odvratan, posve neshvatljiv. No, Egipćani su sve
činili s razlogom. Tako je bilo s naizgled besmislenim obredom.
Ann Macy Roth bila je prva koja je razotkrila smisao obreda "otvaranja
usta". Slučaj je htio da se njezino otkriće izravno nastavlja na Plutarhovu
neobičnu opasku o Izidi, koja doji Horusa svojim prstom. Što je prikazivala
slika 15 u njezinu ključnom članku iz 1993. godine? Prikazivala je odraslu
osobu koja svoj mali prst stavlja u usta novorođenčeta, a ilustracija je bila
preuzeta iz Suvremene medicinske knjige Pokazalo se da je Izida imala
razloga stavljati svoj prst u djetetova usta!
Možda je problem u tome što su egiptolozi uglavnom muškarci, a ne
primalje, pa nisu svjesni jedne od ključnih činjenica vezanih za majčinstvo.
To ih barem djelomice opravdava.
Zamijenit ću teško izgovorivu riječ ntrwj (izostavio sam fonetski znak
ispod slova t) mnogo tečnijom rječju neterti koju je rabio Wallis Budge.
Istina, u svom Rječniku hijeroglifa (Hieroglyphic Dictionary, 407b) tu je
transliteraciju stavio pod znak pitanja, te je oblik ntrwj vjerojatno ispravan.
No, to nije naš problem. Možda 1911. Wallis Budge nije znao sve odgovore,
no u njegovim su se knjigama barem mogle pročitati egipatske riječi! Evo što
Ann Macy Roth kaže o stavljanju prsta u usta maloga djeteta, u svom opisu
željeznih šipki koje su se rabile pri obredu otvaranja usta na mumiji kralja
Une (V. dinastija; oko 2375.-2345. god. pr. Kr.):
Prateća inkantacija, "O, Ozirisu, Uno, otvorio sam tvoja usta", jasno
upućuje na funkciju željeznih šipki zvanih neterti. Zašto su se
ponovno rođenom kralju [odnosno, umrlom kralju čija se mumija
podvrgavala tom simboličnom obredu uskrsnuća] otvarala usta?
Usta novorođenčeta puna su sluzi, koja se mora očistiti kako bi se
omogućilo disanje. Danas se to čini pomoću posebne cjevčice, no
liječnik stavlja prst u djetetova usta kako bi provjerio postoje li na
nepcu kakve nepravilnosti. Veličina, mekoća i osjetljivost, čine mali
prst pogodnim za taj zadatak, kao i za čišćenje usta. Čišćenje se
danas obavlja neposredno prije rezanja pupčane vrpce... Dva mala
prsta primalje bila su najvjerojatniji prototip za šipke neterti. Te su
SLIKA 34: Ilustracija iz suvremene medicinske knjige, objavljena u članku Ann
Macy Roth, upućuje na moguće podrijetlo postupka guranja prsta u usta dojenčeta,
kao što je Izida činila s djetešcem Horusom.
Ann Macy Roth zatim objašnjava da su metalne šipke, koje su služile kao
zamjena za male prste, bile načinjene od meteorita:
Kao što vidimo, Plinije je nekoliko puta povezao kvarc s vodom. On govori
o vodi koja se katkada zadržava u njegovoj unutrašnjosti, te razlikuje kristale
po kakvoći; neki su, kaže on, poput pjene, a drugi poput čiste vode.
Međutim, Grci su stvorili još jednu, posve suprotnu teoriju o kvarcu.
Iako i ona podrijetlo kvarca vidi u vodi, uzroke njegova nastanka ne povezuje
s hladnoćom, nego s toplinom! Tu je predaju zabilježio Diodor Sicilski (1.
st. pr. Kr.) u svojoj Povijesnoj knjižnici (II. knjiga), djelu koje također sadrži
opis hrama Stonehenge, o čemu smo govorili u IV. poglavlju. U dijelu koji
se bavi egzotičnim životinjama i draguljima koji u toplim zemljama nastaju
zbog snage Sunca, Diodor kaže:
Zbog blagotvorna utjecaja i snage Sunca, u tim zemljama postoje
životinje koje se međusobno razlikuju po oblicima [tj. egzotična
stvorenja], te svakojako drago kamenje neobičnih boja i veličanstvena
sjaja. Kvarc je [krystallous lithous], kako saznajemo, sastavljen od
čiste vode koja se stvrdnula, ne zbog hladnoće, nego zbog utjecaja
božanske vatre [hypo theiou pyros dynameos]. Iz toga razloga kvarc
nikada ne propada, a kada se nad njim diše, mijenja boje. Primjerice,
smaragdoi [zeleno kamenje] i beryllia, koji se pronalaze u rudni
cima bakra, boju dobivaju uranjanjem i međusobnim vezivanjem u
sumpornoj kupki...
Zar vas ne ljuti kada vam na trgovima nude lažno zlato, grimiz i lažne
dragulje? Zar ih uzimate? Ne kažnjava li nadzornik sajma bičevanjem
takvoga trgovca kao varalicu? Zato na razne načine provjeravajte
čistoću i kakvoću zlata, grimizne boje i dragoga kamenja, a
na trgovima se možete posavjetovati sa stručnjacima za drago
cjenosti.
Vidimo, dakle, da je nebeski kristal u Grčkoj bio štovan jednako kao što
je u Egiptu bilo štovano meteoritsko željezo. Imajmo također na umu da je za
tu "promjenu materijala" postojao valjan razlog. U Grčkoj meteoriti nisu bili
vidljivi kao na egipatskom pijesku. S druge strane, u Egiptu nije bilo oluja,
leda i snijega, tj. meteoroloških uvjeta koji bi mogli poslužiti kao temelj
za teoriju o kristalu kao o kompaktnom nebeskom ledu. Stoga je podrijetlo
teorije o kristalu kao o tvari stvrdnutoj pomoću nebeske vatre moglo biti
samo egipatsko.
Pogledajmo sada u čemu se zapravo sastoji predaja o kamenju groma.
No, kao prvo na umu moramo imati da su nebesko kamenje Grci nazivali
različitim imenima. Zapravo, nije bilo jasnoga razgraničenja između meteo-
rita i kristala, te su se izrazi poput baetyl mogli odnositi na oboje. Počnimo
riječju koja doslovno znači "kamen groma". Na grčkome ona glasi keraunios
(od keraunos, "grom"). Strogo uzevši "kamen groma", ili kamen koji pada
poslije udara groma, zapravo je meteorit. No, pogledajmo što za ceraunia
kaže Plinije (ceraunia je latinski oblik grčke riječi keraunios, op. prev.):
Kamen koji nalikuje kornjačinu oklopu ima oblik plankonveksne leće. Hen-
ricus Stephanus izvještava kako je postojalo još jedno ime za takav kamen,
koje se odnosilo na konveksne dragulje: chelonia lithos ili chelonitis lithos,
što doslovno znači "kornjačin kamen", od riječi chelone, "kornjača". Lid-
dellov i Scottov Leksikon sadrži te dvije riječi. To je kamenje bilo povezano
sa simbolizmom oka, kao i s izvanrednim magijskim svojstvima. Plinije
piše:
Još jedan stari latinski naziv za "kamen groma" bio je ombria, od grčke
riječi ombros, što zanči "oluja s kišom i grmljavinom (koju je stvarao Zeus)".
Zanimljivo je da su se u 16. i 17. stoljeću rječju ombriae nazivali i fosili
morskih školjki, zbog njihova plankonveksnoga oblika. Plinije izvještava:
To je doista dobra šala, koju Plinije očito nije shvatio! Budući da je sve to
"kamenje groma" bilo povezano s uporabom kvarca za paljenje svetih vatri,
pisac na kojega se Plinije oslanjao svima se dobro narugao. Ombria, jedan od
plankonveksnih kristala koji se koristio kao leća za paljenje, može fokusirati
Sunčeve zrake na žrtveniku samo ako se drži iznad njega - to je očito. Stoga,
ako ga stavite na žrtvenik, neće zapaliti ni plamičak. Nije li tako? Čak su i
drevni mineralozi morali zbijati šale!
Ombria, brontea, ceraunia i chelonia - sve je to, dakle, "kamenje
groma". Ono se spominje i u knjizi Musaeum Metallicum Ulyssisa Aldro-
vandija, iz 1648., u kojoj se također upućuje na djela Georgiusa Agrico-
lae, On the Nature of Fossils (O prirodi fosila, Knjiga 5.) i De Re Metallica
(O metalnim predmetima, 43. poglavlje), te na Plinijevu Prirodnu povijest i
Georgea Marbodusa.
Koliko je meni poznato, nitko abn brq nije povezao s predajama nekih
drevnih, ali i suvremenih država, o kamenu groma (na njemačkom
"Blitzsteine" ili "Donnerkeil"). Problem je u tome što takvih ideja u
semitskom svijetu gotovo i nema. Jedini relevantan izvor koji spo
minje kamen groma jest... akadska molitva... [dio teksta molitve]
može se prevesti kao "kiša i kamenje groma, vatra"... [postojala je]
ideja da kamenje groma pada kada sijevne munja. To se kamenje sma
tralo veoma dragocjenim, te se vjerovalo da je ispunjeno "manom"
koja tjera zle duhove, štiti od udara groma i zemlju čini plodnom.
Ta je ideja prisutna u kulturama diljem svijeta, u manje ili više jed
nakom obliku.
John Aubrey, autor glasovite knjige Brief Lives {Kratki životi), u 17. je
stoljeću u svome djelu Miscellanies (Svaštice), u poglavlju naslovljenom
"Gledanje u kristal", napisao je sljedeće:
Dalje u tekstu on spominje komadić kristala koji sadrži vodu. Kao što sam
već istaknuo, posjedujem mnogo takvih primjeraka. Boyle piše:
Boyle je zatim zadao smrtonosan udarac znanosti svoga doba, učinivši ono
što se uglavnom ne čini - upotrijebio je mozak i oči:
No, Boyle je imao još toga za reći. Zaključio je da je kvarc stvrdnuti "petres-
centni sok ili tekućina" (tj. kameni fluid, op. prev.), a taj zaključak povezao
s teorijom o fosilima prema kojoj "... petrifikacijske tvari prodiru u pore
različitih tijela, pretvarajući ih u kamen..."
Dr. Plot odbacio je sve Boyleove argumente, ustrajući na uvjerenju da
su kristali pali s neba! Možda mu se nije svidjelo prozivanje "učenih ljudi,
starih i modernih", kao glupana, stoga je radije odlučio ostati glupanom,
nego da razmatranjem Boyleovih ideja podiže prašinu.
Možete li vjerovati da se ni u 17. stoljeću ljudi nisu mogli osloboditi
teorije o kamenju groma?
Ono što prozirno kamenje čini još zagonetnijim - kao da padanje s neba,
paljenje vatri i povećavanje predmeta nije dovoljno zanimljivo - jest njihovo
pojavljivanje u životinjskim i ljudskim tijelima! Sveprisutni Martin Lister
iznosi sljedeće zabrinjavajuće izvješće:
Strabon [1. st. pr. Kr./l. st. po Kr., Geografija, Knjiga 17., str. 808d]
bilježi da su se pokraj piramida u Egiptu nalazile hrpe razbijenoga
kamenja... U njima je bilo kamenja oblika i veličine lentila... Prema
neobičnoj predaji stanovnika [Egipćana Strabonova doba], to su bili
(tj. to kamenje, op. prev.) ostaci hrane graditelja piramida, koji su
tijekom vremena okamenili. Strabon je, (op. prev.) napomenuo kako
takvog lentilnoga kamenja ima na brežuljku u Pontu, gdje je pre
bivao...
I Strabonovi su susjedi, dakle, jeli lentile! To je doista, kako Woodward kaže,
neobična predaja. Zamislite samo - fosilizirani lentili u Gizi! Što ćemo još
saznati? Možda ih ima i u nekoj tajnoj odaji u jednoj od piramida.
Woodward je potom, i dalje veoma metodično, nadišao veličinu svojih
lentilnih oblika i stigao do kristalnih leća. A tri predmeta koja opisuje uspio
sam, uz nadljudske napore, pronaći u zbirci Johna Woodwarda (zajedno s
njegovim portretom u ulju , i to u Geološkome
muzeju Sedgwick u Cambridgeu, gdje su 1907. bili premješteni iz muzeja
Fitzwilliam (koji ne posjeduje nikakve podatke o tom premještaju), također
u Cambridgeu. Moje izvješće o tim predmetima nalazi se u Dodatku V. Jedan
od njih je izbrušena leća, poput one koju je vidio i "gravirao" dr. Plot. Drugi
je predmet također leća, jedna od onih koje je gravirao Martin Lister.
Valja istaknuti kako je Woodward ispravio Listerovo pogrešno gledište
o prirodnom podrijetlu kristalnih leća, ustvrdivši, uz pomoć stručnjaka lapi-
darista, da su one proizvod ljudske ruke te da potječu iz doba prije rim
skoga osvajanja Britanije. Takvo će mišljenje od tada prevladavati među
znanstvenicima, posebice zbog saznanja o provenijenciji tih kristala. Naime,
činjenica jest da su mnoge od njih iskopali gorljivi staretinari koji su,
u potrazi za blagom, nemilosrdno uništavali i pljačkali drevne britanske
nekropole.
Pozornost je počela privlačiti i optička narav tih predmeta, što ne treba
čuditi, jer ne morate biti genijalac da shvatite kako je leća koju držite u ruci
povećalo. Znanstvenik Joseph Priestley spominje drevne britanske kristalne
leće u svojoj knjizi The History and Present State of Discoveries Relating
to Vision, Light and Colours (Povijest i sadašnje stanje otkrića vezanih za
gledanje, svjetlost, i boje) iz 1772.:
Ovaj nas trag nekamo vodi! Priestley također spominje Senekin odlomak [1.
st. po Kr.], koji smo već analizirali, o uporabi staklenoga globusa ispunjenog
vodom za povećavanje slova pri čitanju, te navodi i odlomak Aleksandra iz
Afrodizije [3. st. po Kr.] o jabukama koje izgledaju veće kada su uronjene u
vodu.
Izvješća o novim kristalima iskopanima iz drevnih grobnih humaka, pri
donijela su demistifikaciji kristala i stvaranju mnogo uvjerljivijih teorija o
njihovu podrijetlu. Brzo je zaboravljeno da je "kamenje groma" palo s neba,
a Boyleova postavka prema kojoj kristal nije kompaktan led, nego je priro
dan mineral, napokon je naišla na povoljan odjek. Pa ipak, protoarheolozi su
uspjeli povezati misterij s činjenicom. Godine 1793. velečasni James Doug
las izvijestio je o nekim novootkrivenim kristalima u svojoj Nennia Britan-
nica: ili, povijest ukopa u Velikoj Britaniji (Nennia Britannica: or, A Sepul
chral History of Great Britain). U tome djelu izvješće o iskopanoj kristalnoj
kugli sadrži netočnost o prirodnom stanju kristala. Douglas kaže: "Čini se da
je to njegov prirodan oblik, te da nije obrađen ljudskom rukom..." Međutim,
znamo da to ne može biti istina. Ovdje je Douglas stavio bilješku koja zau
zima čitavih pet stranica veoma sitnoga teksta. U njoj saznajemo za rimske
kristalne kugle, te za kristalnu kuglu pronađenu u grobu franačkoga kralja
Hilderika II. (vidi sliku 38). Nadalje, Douglas u istoj bilješki raspreda o
nekoliko sličnih kugli pronađenih u Farneseovoj urni, o Pliniju, magima,
Mojsiju i Židovima, Delriovoj raspravi o magiji, Urimu i Tumimu i četiri
arkanđela. Douglasova bilješka završava pozivom:
SLIKA 38. Kraljevska kristalna kugla pronađena u grobu franačkoga kralja Hilderika
II. Crtež je preuzet iz djela Johna Chifietiusa, Anastasis Childerici Francorum Regis,
sive Thesaurus Sepulchralis, Antwerpen, 1655., str. 243. Vidi također, velečasni Ber
nard de Montfaucon, Antiquity Explained and Portrayed in Figures, sv. 5., 1.
dio (2. izdanje, 1722.). Kristalna kugla, koja predstavlja kristalno sunce, bila je
simbol božanskoga kraljevstva, te se u srednjovjekovnoj Europi često pojavljivala
na vrhu kraljevskoga žezla. Izvorni engleski kraljevski dragulji, izgubljeni tijekom
građanskoga rata u 17. stoljeću, uključivali su i takvo žezlo, no moderna su žezla
(tj. načinjena poslije restauracije monarhije 1660., što smatram modernim), koja su
danas izložena u londonskom Toweru, izrađena u doba kada je takav simbolizam
već bio izblijedio, pa na njima nema kugli. Zato nemojte ponoviti moju pogrešku
i posjetiti Tower u nadi da ćete ondje vidjeti žezlo s kristalnom kuglom na vrhu.
Naime, ono je nestalo prije 350 godina.
set malih kugla ili globusa od kvarca, izvađenih iz stare ume, te također
izvještava o otkriću iz kraljevskoga groba:
Dijamant se, dakle, u prošlosti smatrao tek varijacijom kvarca. Nadalje, crni
je dijamant [danas poznat kao "industrijski dijamant", a rabi se za brušenje]
toliko sličan željezu da bismo ga mogli nazvati hibridnom vrstom "kvarc-
noga željeza". Dva nebeska kamena mogla su se tako opisati i protumačiti
kao proziran "kamen groma" i crni meteorit - suprotnosti koje su se u izni
mnim prilikama sjedinjavale, stvarajući tvar drevnim Grcima poznatu kao
adamas (odakle potječe moderna engleska riječ "adamantine"). Ta se riječ u
različitim razdobljima grčke povijesti odnosila na željezo, čelik i dijamant.
(Latinska riječ također glasi adamas, antis, m., a označava dijamant i čelik.
Nadalje, adamantinus, dijamantan, čeličan, tvrd kao čelik, op. prev.) No,
njezino bitno značenje - i velika zagonetka za znanstvenike - jest najtvrđa
poznata tvar, iako nije jasno je li to metal ili mineral. Mitologija tu tvar
povezuje s nebeskim područjima, a od nje su navodno bili načinjeni Pro-
metejevi okovi (to je još jedna ezoterijska optička referencija sadržana u
mitu o Prometeju, u smislu povezanosti adamasa s dijamantom i kristalom).
Plinije (1. st. po Kr.) iznosi neke neobične opaske o adamasu:
SLIKA 39. Rea daje Kronu kamen umotan u tkaninu, koji će Kron progutati kao što
je progutao svoje petoro djece. Na gornjoj sceni (lijevo) Kron vjeruje da je kamen
umotan u tkaninu njegov sin Zeus. No, Rea ga je prevarila. Na drugoj sceni ona
okreće svoju glavu i skriva smiješak, jer je Kron progutao kamen misleći da je to
njegov sin. Rea je Zeusa sakrila u špilju i spasila od smrti u očevoj utrobi. Na prvoj
sceni, Reu prate dvije sluškinje. Na drugoj sceni vidimo Niku, božicu pobjede koja
se smiješi znajući za prijevaru.
(Prikaz s grčkoga kratera otkrivenog na Siciliji, koji se danas nalazi u Louvreu. Oko
460.-450. god. pr. Kr. Likovi su obojani crvenom bojom. Iz Arthur Bernard Cook,
Zeus, sv. III., 1. dio, Cambridge, 1940., sl. 775., str. 930.)
koje odlijeću u zrak veoma stara, te da je Demokrit, koji je neko vrijeme
boravio u Egiptu, ponovno oživio tu ideju. Naime, prema različitim preda
jama, baetyli su bili nekoliko stvari odjednom: željezni meteoriti, kristalni
globusi i kristalni "diskovi" ili leće. Oni su padali s neba i povezivali se sa
suncem, čije su zrake (kao kristali) fokusirali. Jedna od Zeusovih sestara,
koja je provela duže vrijeme u probavnom sustavu svoga oca, bila je Hestija
(lat. Vesta), na čijem je žrtveniku, prema Plutarhovim izvješćima, gorjela
vatra koja se neprestano obnavljala pomoću fokusiranih sunčevih zraka.
HORUSOVO OKO
SLIKA 40. Plan velikoga hramskog kompleksa posvećenog bogu Amonu-Rau u Kar-
naku u blizini Luksora (drevne Tebe) u Egiptu. Rimski broj II označava lokalitet
izvorne Svetinje nad Svetinjama, ili lokalitet unutarnjeg svetišta, u koje je za ljet
noga solsticija prodirala sunčeva svjetlost, putujući "vodoravnim teleskopom", ili
"vodoravnom cijevi za promatranje", odnosno središnjom osi, kroz točke VI, g, h,
IV, III, 7 i 9 na ovome planu. U tim trenutcima faraon ili veliki svećenik bili su,
prema drevnim tekstovima, "sami s Raom". Središnji je hodnik dugačak gotovo 450
metara! Slika boga Sunca pojavljivala bi se u obliku savršenog blistavog diska. Taj
je disk, zvan Aton ("disk"), koji se za ljetnoga solsticija (a u drugim hramovima za
ekvinocija i zimskog solsticija, pri izlasku i zalasku sunca) projicirao na zidu unu
tarnjeg svetišta postao središnjim predmetom obožavanja heretičkog faraona Ekhna-
tona, Tutankamonova oca. Sam Karnak nije bio hram "sunčeva izlaska" nego hram
"sunčeva zalaska", stoga turisti koji posjećuju lokalitet kako bi promatrali izlazak
sunca, promatraju pogrešnu astronomsku pojavu. (Lockyer je vjerovao da je u Kar-
naku nekada postojao manji hram, koji je služio za promatranje izlaska sunca za
zimskoga solsticija.) Gore desno nalazi se Sveto jezero, koje još uvijek postoji;
u njemu su se svećenici kupali kako bi pročistili svoja tijela i pripremili se za
izvođenje religioznih obreda. Dolje desno, građevina obilježena brojem 1 jest hram
koji je izgradio Ramzes III. U njemu se izvodio obred prinošenja svjetlosti, koji je
zabilježen na nekoj fotografiji ; ta se svjetlosna pojava događala ujutro. Nedvojbeno
je bilo i mnogo drugih svjetlosnih pojava, pa je kretanje sunca tijekom dana bilo
obilježeno nizom ezoterijskih obreda. Budući da nitko do sada nije promatrao te
pojave na odgovarajući način, valja sustavno proučiti pojave koje su dostupne za
promatranje zbog sačuvanih prozora i stropova.
(Iz The Dawn of Astronomy (Osvit astronomije) sir Normana Lockyera, London,
1894., str. 101.)
mogao se reducirati pomoću zavjesa. Solarni hramovi možda su
služili za određivanje duljine solarne godine. Veličanstven bljesak
zalazećega sunca označavao je početak nove solarne godine. A zraka
svjetlosti zalazećega sunca, koja je prodirala u svetište, mogla je
navesti Egipćane da hram upotrijebe u obredne svrhe; npr. mogli
SLIKA 41. Gravura iz 19. stoljeća prikazuje Newgrange u Irskoj i dugačak podzemni
prolaz koji je orijentiran prema izlasku sunca za zimskoga solsticija. Svakog 21.
prosinca, točno u 8 sati i 58 minuta, sunčeva zraka obasjava prolaz kompleksa New-
grange. Pukotina pokraj ulaza omogućava da zraka svjetlosti obasja šupljinu koja je
irski ekvivalent unutarnjeg svetišta. Pojedinosti solsticijskog svjetlosnog događaja,
zajedno s brojnim drugim ilustracijama, mogu se pronaći u knjizi Martina Brennana,
The Stars and the Stones: Ancient Art and Astronomy in Ireland (Zvijezde i kamenje:
drevna umjetnost i astronomija u Irskoj), Thames and Hudson, London, 1983., str.
72.-86.
(Iz Godfrey Higgins, The Celtic Druids (Keltski druidi), London, 1827. Zbirka Rob
erta Templea.)
u svome izvješću o uređenju Karnaka, kaže da su kipovi bogova i
njihova tajna svetišta (vjerojatno Adytum) "veličanstveniji od nebe
skih stvorenja, tajanstveniji od bezdana i [skriveniji] od oceanskih
dubina."
Zapad Istok
Plan sv. Petra u Rimu prikazuje vrata smještena nasuprot izlazećem suncu
SLIKA 42. Katedrala sv. Petra u Rimu. Središnji oltar okrenut je prema istoku, tako
da ujutro za proljetnog i jesenskog ekvinocija izlazeće sunce obasjava oltar, putujući
dugačkim hodnikom koji uvelike podsjeća na onaj iz drevnoga egipatskog hrama,
iako nije tako uzak.
(Iz The Dawn of Astronomy (Osvit astronomije), sir Norman Lockyer, London,
1894., str. 96.)
Možemo li povjerovati da je civilizacija koja je u Karnaku izgradila
divovsku optičku napravu dugačku 450 metara bila nesposobna da za optička
promatranja konstruira manje teleskope, poglavito uzmemo li u obzir da su
otkrivene kristalne leće za povećavanje koje potječu iz doba IV. dinastije, te
da su kristalne leće bile u uporabi već u četvrtom tisućljeću pr. Kr.
Kada se ova knjiga pripremala za tisak, u časopisu The Science pojavio
se članak Johna L. Heilbrona, koji je objavila njujorška Akademija znanosti,
a koji je čvrsto povezan s našom temom. Članak naslovljen "The Sun in
the Church" ("Sunce u crkvi") zapravo je izvadak iz kasnije piščeve knjige,
u kojoj je objavljena izvanredna fotografija koja prikazuje sunčev disk pro
jiciran na meridijalnoj liniji katedrale, što je za nas veoma značajno jer je
pojava veoma slična onoj iz drevnoga Karnaka. Na slici 44 može se vidjeti
crtež novčića iz 1702., koji je Heilbron objavio u svome članku i knjizi,
a prikazuje zraku sunčeve svjetlosti koja ulazi u katedralu u Rimu i pada
SLIKA 43. Središnji hodnik crkve sv. Petra u Rimu orijentiran je prema istoku,
odnosno, prema izlazećem suncu u trenutku ekvinocija. Koliko je bio dubok i
ključan egipatski utjecaj, govori i obelisk prenesen iz Egipta koji stoji u ravnini
izlazećega sunca za ekvinocija, onako kako se vidi s oltara. "Tko ima uši, neka
sluša."
SLIKA 44. Crtež novčića iskovanog 1702. prema zamisli pape Klementa XI.
Na novčiću je prikazana zraka sunčeve svjetlosti koja dopire kroz rupu u crkvi
Santa Maria degli Angeli u Rimu. Slika sunčeva diska pada na meridijalnu liniju
obilježenu na podu crkve. Tijekom godine, disk se pomiče naprijed i natrag, a
najveće udaljenosti postižu se za zimskog i ljetnog solsticija. Tako se može izmjeriti
godina.
A
loše govorio engleski - sunčeva svjetlost prodire kroz prozor na stubištu i
obasjava Horusovo lice izrezbareno na zidu nasuprot prozoru. Ta se pojava
ne događa pri izlasku sunca, nego oko podneva, pa je možemo nazvati
meridijalnim solsticijskim fenomenom. Svjetlost počiva na Horusovu licu
otprilike pet minuta, a potom nestaje. To se događa samo jedanput na godinu,
te je ostatak godine lice boga obavijeno tamom.
Možda je sa svjetlosnom pojavom povezan sličan prozor u zatvorenom
stubištu rimskoga rodilišta koje se nalazi desno od Hatorina hrama u Den-
deri. Na zidu ispod prozora izrezbarene su stilizirane zrake svjetlosti koje
predstavljaju mali obelisci, poput onih u samom Hatorinu hramu. (Vidi
fotografiju 22. Slične se zrake mogu vidjeti u bočnom Hatorinu svetištu
u glavnom hramu.) Moji pokušaji da fotografiram te izrezbarene zrake
nisu uspjeli, zbog duboke tame i neučinkovitosti bljeskalice. No, te su rez-
barije doista zadivljujuće i upućuju na svjetlosnu pojavu koja je vidljiva na
neodređen dan. Nadam se da će je netko jednom otkriti.
U Karnaku smo vidjeli i druge svjetlosne pojave, npr. onu u malom
hramu Ptaha, u svetištu božice Sekhmet. Otprilike u 9 sati ujutro, krajem
studenog, svjetlosna zraka prodire kroz pukotinu u stražnjem zidu i obas
java oko izrezbareno na zidu. Svjetlost obasjava to oko i ništa više. Ni tu
pojavu, koja traje nekoliko minuta, nisam uspio fotografirati jer sam bio
posve nepripremljen i morao sam promijeniti film. Iza kipa božice Sekmet
je uska pukotina koja, promatrana sa stražnjega dijela građevine, izgleda
kao da je namjerno ostavljena kako bi tračak jutarnje svjetlosti presijecao
pozadinu kipa. Jeziv svjetlosni uzorak na leđima božice Sekmet doima se
SLIKA 48. Prozirnost u hramu u Luksoru. Gore vidimo crtež Lucie Lamy koji pri
kazuje kameni blok u zidu koji razdvaja sobu XII od sobe V kao da je načinjen od
stakla, pa se mogu vidjeti rezbarije na obje strane bloka. Dolje vidimo scenu na sje
vernom zidu sobe V, koja prikazuje boga Amona ispred kojega stoji gomila praznih
kutija za tkanine. Bog nosi krunu od dva pera, a njegov uzdignut falus simbolizira
božansku plodnost. Pred njim stoji faraon i prinosi mu tkanine kao žrtvu. Hijeroglif
za tkanine urezan je na stranici kamenoga bloka koji se nalazi u sobi XII. Zamislimo
li da je kameni blok proziran, tada će kutije s tkaninama biti ispunjene hijeroglifima
koji označavaju tkanine, kao da se slike projiciraju kroz kamen. Ta koncepcija
tretira tvar kao privid, a svjetlost kao primarnu. Tu zapanjujuću pojavu otkrio je
Schwaller de Lubicz, koji je dugi niz godina provodio istraživanja na lokalitetu
hrama. Vidi njegovu knjigu The Temple of Man (Hram čovjeka), preveli Deborah i
Robert Lawlor, Inner Traditions, Rochester, Vermont, SAD, 1998., sv. I., str. 463., te
sv. IL, str. 996.-1002.; crteži su pod brojem 98, prije str. 996.
poput električne kralježnice. Da situacija bude još čudnija, poslije našega
prvog posjeta moja supruga Olivija sanjala je neobičan san (električnu smo
kralježnicu otkrili za drugoga posjeta). Olivija je sanjala da stoji ispred kipa
i da joj tijelom prolaze snažna električna strujanja. Nemalo smo se iznenadili
kada smo za našega drugog posjeta otkrili da Sekmet ima "električna" leđa.
Ta svjetlosna pruga veoma je tanka i u tami je električno plava. Kip božice
Sekmet načinjen je od crnoga bazalta, a njezino svetište potječe iz razdoblja
Srednjega kraljevstva te je staro otprilike 3800 godina.
Kada uđemo u svetište (koje je obično zaključano) i zatvorimo vrata za
sobom, zraka svjetlosti koja dopire kroz rupu u stropu obasjava Sekmetinu
glavu i lice. Njezin je pogled toliko usredotočen, a njezina prisutnost toliko
snažna da se doima poput izvanzemaljskoga bića. Ako se svidite čuvaru,
možda se za vas popne na krov i usmjeri reflektor kroz rupu u stropu te vas
zapanji spektakularnim svjetlosnim efektima na kipu. Spokojno lice božice
poprima nevjerojatno životan izraz, kao da je u nekom pokusu Nikole Tesle
podvrgnuto snažnom električnom pražnjenju. Vjerujem da su takvi svjet
losni trikovi u drevno doba bili uobičajen dio obreda.
Arheolozi su u Saqqari otkrili za sada najstariju svjetlosnu pojavu
kao dio egipatske građevine. Ona je opažena tijekom iskopavanja jednoga
prolaza u maloj piramidi kralja Unasa, posljednjega vladara iz V. dinastije
(2356.-2323. god. pr. Kr.). Godine 1973. egipatski inženjer i arheolog dr.
Mohamed Raslan objasnio je svrhu građevine i objavio njezin nacrt.
U poglavlju naslovljenom "Illumination" ("Rasvjeta") Raslan opisuje
majstorsku tehniku osvjetljavanja zatvorenog prolaza u piramidi. Sunčeva
je svjetlost ulazila kroz uzak otvor koji je bio postavljen tako da izravna
svjetlost nikada nije obasjavala slikanje na zidovima, čime je učinkovito
spriječeno da boja izblijedi:
SLIKA 50. Hram Osmorke - gravura objavljena 1803. prema crtežu iz 1799. Domi-
niquea Vivanta Denona, prikazuje ruševine hrama u Hermopolisu u Gornjem Egiptu
kakav je u to doba izgledao.
(Zbirka Roberta Templea.)
točnom godinom, mogao se izračunati Pitagorin zarez. Inače, tajni je broj,
a time i jedna od najvećih tajni svemira, mogao biti izgubljen za buduće
naraštaje. (Istinu govoreći, bio je izgubljen sve do sada.)
Takvih numeričkih simbola ima doista veoma mnogo, ali njima se ovdje
nećemo baviti. No, sve to s drevnom egipatskom optikom povezuje činjenica
da se sveto oko u egipatskoj mitologiji pojavljuje u različitim kontekstima
koji se mogu objasniti samo unutar sheme o kojoj smo maloprije raspravljali.
"Horusovo oko", "Raovo oko", "Ozirisovo oko", "Oko Izide i Neftis", sve te
"oči" povezane su s optikom, uglavnom sa solarnim slikama koje se pojav
ljuju u različitim kalendarima! Primjerice, kada sunce izlazi za ekvinocija ili
solsticija, ono obasjava dugačak hodnik jednoga egipatskog hrama orijenti
ranog prema jednoj od te tri točke na obzoru (zimski i ljetni solsticij pred
stavljaju najjužniju i najsjeverniju točku izlaska, a ekvinocij središnju). Hod
nici su bili toliko dugački - kao što smo vidjeli na primjeru hrama u Karnaku
- da se nije projicirala slika ulaska, nego slika sunčeva diska na zidu unutar
njeg svetišta. Krug svjetlosti bio bi vidljiv otprilike dvije minute, a potom bi
iščeznuo. Toj kratkotrajnoj pojavi svjedočio je veliki svećenik, a u posebnim
slučajevima sam faraon je "svjedočio o manifestaciji njegova oca Raa", kao
što izvješćuju neki zapisi.
Sveto oko pojavljivalo se u različitim oblicima. Primjerice, svako je oko
bilo dvostruko u smislu da se moglo pojaviti u unutarnjem svetištu nekoga
egipatskog hrama u osvit i suton istoga dana. (Vjerojatno ovdje valja tražiti
podrijetlo legende koja pripovijeda kako je Pitagora bio viđen istodobno u
dva grada, što je imalo poslužiti kao dokaz njegove božanstvenosti.) No,
solarne su oči mogle biti dvostruke i u drugačijem smislu, naime, dva kraj
nja Raova položaja, za dva solsticija, mogu rezultirati "dvostrukim očima"
izlaska i "dvostrukim očima" zalaska. Budući da precizna stvarna godina
uključuje dodatnih šest sati (zapravo, nešto manje), taj djelić dana poznat
kao "Horus" kojeg je stvorio Ozirisov falus (koji je bio izgubljen 364 dana,
odnosno, jednu lunarnu godinu) i koji je predstavljao 365. dan, možemo reći
da se prvoga dana Nove godine (prvi dan Thotha) pojavljuje Horusovo, a ne
samo Raovo oko. Zapravo, isti se sunčev disk u jednom kontekstu može opi
sati kao Raovo, a u drugom kao Horusovo oko. Kalendarski kontekst mogao
je diktirati nazivlje u skladu s prigodom. Kada bi Raovo oko postalo Horu-
sovim okom, "sitna pukotina" između idealnog i stvarnog bila bi premošćena
i zbilo bi se čudo stvaranja. Staro je postajalo novo, zamišljeno je postajalo
stvarno, privremeno je postajalo trajno.
No, oči kao projekcije Sunca na zidovima, pa čak i na zrcalima svetišta,
nisu bile samo "oči". Valja objasniti širok spektar optičkih pojava u drev
nome Egiptu. Čak se i "bljesak obeliska" koji prethodi izlasku sunca u
određenim slučajevima mogao protumačiti kao "oko". Vrhovi egipatskih
obeliska bili su prekriveni zlatom ili elektrumom, te ih je izlazeće sunce doti
calo prije nego što bi njegova svjetlost obasjala površinu tla na kojoj su sta
jali ljudi. Promatrači koji nisu željeli propustiti ni jedan trenutak okrenuli bi
leđa izlazećem suncu i poglede usmjerili na vrh obližnjega obeliska. (Godine
1999. promatračima potpune pomrčine Sunca savjetovano je da okrenu leđa
Suncu i promatraju ga kao projekciju kroz malemu rupu na komadu papira.)
Veličanstven bljesak svjetlosti bio je glasnik skoroga izlaska sunca. Funkcija
tih obeliska poznata nam je iz drevnih egipatskih tekstova koje ću navesti
poslije. Naravno, prije mnogo stoljeća zlato s obeliska skinuli su i rastopili
novi vladari i pljačkaši. Francuzi su nedavno pozlatili vrh obeliska na Trgu
Concorde u Parizu, vjerojatno pod masonskim utjecajem.
Obelisci su zasigurno bili osobito značajni u Heliopolisu, Gradu Sunca,
koji se nalazio na istočnoj obali Nila, sjeverno od današnjega Kaira. To nas
dovodi do još jedne zagonetke drevnoga Egipta. Naime, obelisci su stajali
na istočnoj obali Nila, a piramide na zapadnoj. Zašto? A ako su bljeskovi
sunčeve svjetlosti na vrhovima obeliska bili toliko značajni, zašto su obelisci
bili samo na istočnoj obali Nila, a ne diljem Egipta? Kao prvo, odbljesak
svjetlosti iz očitih se razloga slavio u osvit, ne u suton. Istok je bio vezan za
izlazak sunca i rađanje, dok se zapad povezivao sa zalaskom sunca i smrću.
Sukladno tome, golema nekropola u Gizehu nalazila se na zapadnoj obali
Nila. No, kakvu su ulogu u toj religiji svjetlosti imale piramide? Pitanje je to
koje očito valja dublje istražiti. Za svoga boravka u Egiptu 1998. otkrio sam
jedan svjetlosni trik u Gizehu, koji je posljedica sjene koju u suton Kefre-
nova piramida baca na južnu stranu Velike piramide, dosežući svoj maksi
mum na zimski solsticij.
Grad Memfis smješten u blizini Velike piramide nekada je bio poznat po
svome Bijelom zidu. Što je, zapravo, bio taj Bijeli zid? Zadržimo se na tre
nutak na Velikoj piramidi: postoji li neko značenje u činjenici da je između
jesenskog i proljetnog ekvinocija, izlazeće i zalazeće sunce obasjavalo južnu
stranu piramide, a između proljetnoga i jesenskog ekvinocija sjevernu stranu
Velike piramide. Jesu li zato tri glavne piramide u Gizehu bile obložene bije
lim kamenom? Kakavu je optičku pojavu mogla manifestirati Velika pira
mida u doba njezine izgradnje? Možda je na svjetlosti sunca bila toliko sjajna
da je nitko nije mogao pogledati. Kakvoga bi to imalo smisla? Što se zbivalo
na vrhu piramide? Kakva je veza sjena Velike piramide s drugim pirami
dama i Sfingom? Moje otkriće sjene zimskoga solsticija (o čemu ću opširnije
govoriti na sljedećim stranicama) samo je dio priče. Kakve sve to ima veze
s "očima" koje nisu bile samo sunčevi diskovi, nego i kristalne kugle ili
kristalni globusi za paljenje, plešuće vatrene zmije nalik ureusu na faraonovu
SLIKA 51. Dva obeliska Ramzesa II. stajala su pred ulazom u hram u Luksoru.
Danas postoji samo jedan, jer je drugi 1833. odnesen u Pariz na središte Trga Con
corde. Gravura je nastala prije njegova premještaja, a 1803. objavio ju je Dominique
Vivant Denon. Egipatski su obelisci sustavno pljačkani dvije tisuće godina, a stari
su ih Rimljani odnijeli mnogo više nego moderni Europljani (u Rimu se nalazi 31
egipatski obelisk). Nešto novije obeliske paša je ponudio Britaniji i Francuskoj, pa
se ne mogu smatrati ukradenima. No, unatoč činjenici da je skupljanje obeliska stara
tradicija, takvu praksu ni u kojemu slučaju ne možemo smatrati hvale vrijednom.
Doista je žalosno vidjeti praznine na mjestima na kojima su se nekada uzdizala ta
veličanstvena kamena zdanja. Nitko nije imao pravo oduzeti ih Egipćanima!
(Zbirka Roberta Templea.)
Ne bismo smjeli olako prijeći preko gore rečenog o uporabi sjena Velike
piramide. Te mogućnosti nije razmatrao samo Moses Cotsworth. Godine
1980., povjesničar znanosti Otto Neugebauer, poznat po svojoj nesklonosti
rubnim područjima znanosti, objavio je članak u kojemu je objasnio kako
se sjena Velike piramide može iskoristiti za veoma precizno određivanje
zemljopisnoga sjevera. Iako su Neugebauerovi komentari krajnje šturi i
ne odnose se na kameni pod, očito je da je za učinkovitu sjenu bila nužna
savršeno ravna površina, poput one sjeverno od Velike piramide. Dakle,
Neugebauer načelno prihvaća Cotsworthove ideje.
Mogli bismo se složiti s Cotsworthovim mišljenjem o Velikoj piramidi:
poput kazaljke koja određuje položaj sunca, dok su čist zrak i suha
klima olakšavali refleksiju sunčeve svjetlosti na njezinim glatkim
pobočkama, pokazujući vrijeme svim stanovnicima, od kojih su
većina bili robovi koje je valjalo nahraniti u određeno vrijeme.
Habachi zatim navodi glasovit natpis koji je prvi put na engleskom objavio
Walis Budge 1902., u IV knjizi svoje iznimne Povijesti Egipta (History of
Egypt), u dijelu o kraljici Hatšepsut. Dvadeset četiri godine poslije, Budge
je ponovno objavio isti tekst u svojoj knjizi Cleopatra's Needles and Other
Egyptian Obelisks (Kleopatrine igle i drugi egipatski obelisci), koja je dos
tupna u mekom izdanju. Tim izmijenjenim i dopunjenim prijevodom Wal
lisa Budgea pozabavit ćemo se poslije. No, najprije valja objasniti što je
tcham. To je veoma tajanstvena riječ, čiji je simbol neobičan štap koji se
obično opisuje kao žezlo. "Žezlo" se pri dnu račva, a "glava" nalikuje
šakalovoj ili onoj Seta-životinje (konačno ju je identificirao Richard Hobban,
što ćemo poslije vidjeti). To je žezlo u svakom slučaju povezano s
istraživanjima sjena, Horusovim sinovima, mitskim osnivačima Egipta, i
bogom Anubisom, koji ga je često nosio u rucu (vidi fotografiju 19). No,
to je ponajprije bilo žezlo ili štap boga Ptaha, budući da je on bio bog
nebeskoga pola, a žezlo je služilo za proučavanje sjena i određivanje pravoga
sjevera. Na prikazima je Ptah odjeven u plašt iz kojega mu proviruju ruke (u
kojima je držao žezlo) i stopala, jer plašt simbolizira "nebo koje ga okružuje"
i neprestano se okreće oko pola.
Žezlo tcham poznatije je kao uas ili was. Kako je egipatska povijest
napredovala, žezlo se uobičajilo kao simbol u grobnicama, te se često pojav
ljivalo kao ukras na hramskim rezbarijama iz novijega razdoblja egipatske
kulture, poput ljiljana na Zapadu. Područje Egipta na kojemu se nalazila
Teba nazivalo se Wasset, a to je žezlo bilo njegov simbol, dodatno ukrašen
perom i vrpcom.
Riječ tcham, s pripadajućim hijeroglifom toga istoga žezla, upućuje na
nepoznat plemeniti metal. Umjesto da nagađamo o prirodi i podrijetlu toga
metala, zadržat ćemo se ovdje samo na njegovoj uporabi o kojoj govore nat
pisi na obeliscima iz razdoblja Novoga kraljevstva. Tako saznajemo da su
faraoni postavljali taj metal na vrhove obeliska. Budući da takva vrsta metala
do razdoblja Novoga kraljevstva više nije bila u uporabi, o tom materijalu ne
možemo ništa sa sigurnošću reći, osim da je sadržavao zlato i da je bio neiz
mjerno dragocjen, posebice u takvim količinama. Možda je posrijedi bila
mješavina bakra i zlata. S druge strane, možda se radilo o posebnoj vrsti
zlata, osobito sjajnoj i reflektirajućoj. Evo što Wallis Budge kaže o tom
pitanju:
Njezin nećak, faraon Tutmozes III. (1479.-1424. god. pr. Kr.), podigao je u
Karnaku vlastita dva obeliska. Kako je i sam Tutmozes bio veoma nizak, tek
nešto viši od 1,50 m, tako su i njegovi obelisci bili niži od onih Hatšepsutinih.
Natpis na jednom od njegovih obeliska izvješćuje:
SLIKA 59. Detalj iz papirusa iz razdoblja Novoga kraljevstva. Bog Anubis (lijevo,
s glavom šakala, op. prev.) predstavlja mumiju umrloga, čija ga udovica oplakuje
klečeći na koljenima i grleći mu noge. Zdesna se nalazi grobnica. Dva Raova oka
predstavljaju dvije krajnje pozicije boga Sunca, na zimski i ljetni solsticij (pro
matrane pomoću projiciranih slika kroz "vodoravnu teleskopsku cijev" golemih
solsticijskih hramova poput onoga u Karnaku). Između njih nalazi se solarni simbol
piramidiona obloženog zlatom, na vrhu piramidalnog krova grobnice. Tako su i ljudi
neplemenita podrijetla gradili obeliske slične kraljevskima, u nešto tradicionalnijem
obliku starijih piramida pozlaćenih vrhova.
neizbježnom djelu Povijest dinastije Yuan! Ono što smatram osobito uzbud
ljivim u Islerovim istraživanjima jest da smo i on i ja, neovisno jedan o
drugome, došli do istoga zaključka o pravoj funkciji račvastoga štapa, koji
se tako često pojavljuje u egipatskoj ikonografiji. (Vidi sliku 61.) Kako
bismo pojednostavili stvar, nazovimo taj štap dvozupcem. Kada sam prvi
put pročitao Islerove zapise, iznenadio sam se otkrivši kako je dijelio moje
uvjerenje. Zbog račvastoga završetka, opisao je dvozubac kao gnomon za
"hvatanje" sunčeve sjene. To je isključivalo potrebu za napravom s malenom
SLIKA 60. Lijevo je obelisk koji danas stoji u Central Parku u New Yorku. Naslikan
je onako kako je izgledao dok je stajao u Aleksandriji u Egiptu, prije odnošenja u
Ameriku 1880. Nazvan je "Kleopatrina igla", poput svoga blizanca, obeliska koji
danas stoji na obali Temze u Londonu. Dva su obeliska nekada stajala na ulazu u
Hram Sunca u Heliopolisu (ta građevina više ne postoji) u blizini Kaira. U 1. st. pr.
Kr. rimski car August premjestio ih je u Aleksandriju; poručnik H. H. Gorring iz
američke Ratne mornarice odnio je jedan obelisk u New York. (Druga "Kleopatrina
igla" odnesena je u London 1878.) Taj obelisk težak je 220 t. Izvorno ga je podigao
faraon Tutmozis III. (umro 1425. god. pr. Kr.), rođak kraljice Hatšepsut. (Na slici
se vidi i Pompejev stup. Taj rimski spomenik u Aleksandriji zapravo nema nikakve
veze s Pompejem, jer ga je podigao car Dioklecijan krajem 3. st. po. Kr., kao simbol
svoje pobjede.)
(Zbirka Roberta Templea.)
SLIKA 61. Dva drevna egipatska pri
kaza dvozupca. Crtež Martina Islera.
Gore, bog Min (kojemu nedostaje
ruka, no očito ju je nadomjestio
drugim dijelom tijela) okrenut je
prema dvozupcu ispred kojega stoji
faraon i izvodi obred posvećen Minu.
Dolje je prikazano podizanje visokoga
dvozupca pomoću užadi.
Isler dalje ističe kako su se za dobivanje "jasne i mjerljive sjene" u doba Sta
roga kraljevstva rabili štapovi zakrivljenih vrhova. Kip faraona Amenofisa
II. iz XVIII. dinastije (1453.-1419. god. pr. Kr.) u ruci drži takav štap s
SLIKA 63. Crtež Martina Islera pri
kazuje faraona Amenofisa (Amen-
hotepa) II. sa štapom zakrivljenoga
vrha, koji je služio za mjerenje sjena.
Na štapu je označena mjerna ljestvi
ca.
SLIKA 64.Crtež Martina Islera prikazuje kako gnomon račvastoga završetka može
poslužiti za određivanje meridijalne linije, a time i za precizno određivanje pravoga
sjevera i juga. Sjena koja nastaje zbog kretanja Sunca mijenja svoj oblik tijekom
dana, a samo u podne, kada je Sunce na meridijalnoj liniji, vrh sjene ima oblik
dvozupca. Ta linija pokazuje pravi sjever i jug. "Svjetlosna žrtva" u Karnaku,
zabilježena na jednoj fotografiji , uključuje pojavljivanje svjetlosnoga uzorka - pero se
pojavljuje kada "svjetlosna žrtva" padne u posudu za miris, a vidljivo je svega neko
liko minuta.
jasno oblikovanim, jednako razmaknutim prstenovima na dršci, koji pred
stavljaju skalu za mjerenje sjene. Toj ćemo se temi vratiti kada razmotrimo
drevnu egipatsku optičku znanost, koja jedina pruža objašnjenje za piramide
u Gizehu.
Prije negoli završimo tu temu, valja nam se vratiti na žezlo tcham, ili,
kako ga većina danas naziva, žezlo was. Briljantan Martin Isler rekonstru
irao je tehniku njegove uporabe kao pokazivača sjena. Isler opisuje kako je
štap račvastoga završetka, koji ja nazivam dvozupcem, služio za precizno
određivanje vrha sjene gnomona. Dvozubac se jednostavno postavljao na
zemlju, na vrh sjene gnomona koja je vjerojatno bila pomalo nejasna, a
šupljina na njegovu dnu precizno je određivala pravi vrh gnomonske sjene.
Budući da sam dalekovidan, te su mi za čitanje potrebne naočale, ako sa
sobom nemam naočale a potrebno je da nešto pročitam, tada stisnem šaku
sve dok ne dobijem sićušnu rupicu kroz koju gledam i fokusiram riječi.
Zapravo, taj se trik može iskoristiti za promatranje na daljinu, čak i kada
niste kratkovidni. Želite li bolje vidjeti glumčevo lice, pogledajte kroz tako
proizvedenu rupicu i vidjet ćete oštrije. Sićušna šupljina na dnu dvozupca
ima sličan učinak i jasno određuje vrh sjene. Evo što Isler kaže o tome:
SLIKA 65. Crtež Martina Islera prikazuje (lijevo) žilu palmina lista i (desno) dvozu-
bac.
SLIKA 66. Crtež Martina Islera prikazuje kako se vrh sjene obeliska može učiniti
jasnijim pomoću žile palmina lista s prorezom na dnu (umjesto "hvatača sjena").
Žezlo was egipatskih bogova bila je, ustvari, žila palmina lista. poput one koju drži
bog Anubis na fotografiji 19.
SLIKA 67. Crtež Martina Islera opisuje precizno ocrtavanje vrha sjene pomoću žile
palmina lista. Gore vidimo da je vrh sjene suviše nejasan da bi se mogla precizno
izmjeriti na ljestvici. Dolje vidimo da se pomoću žile palmina lista može postići pre
ciznost fokusiranjem vrha sjene u malom otvoru kroz koji prolazi svjetlost.
nisu od velikog značenja, budući da se jednako uspješno mogu isko
ristiti šupljine različitih veličina i oblika. Kao što pokazuje slika 5,
žila palmina lista može se postaviti na vrh sjene koji, kao što se jasno
vidi, pada na površinu žile lista okrenute prema gnomonu. Slike 6 i 7
opisuju pojavljivanje vrha sjene prije i poslije uporabe žile palmina
lista.
Osobito valja istaknuti ... [da je] uz uporabu željeza bio vezan ...
svojevrstan tabu. Danas znamo da su pretkolumbovske civilizacije,
poznavale kotač i željezo, iako ih nisu rabile. [Arheolozima su dobro
poznati mayanski modeli kočija koji su služili kao dječje igračke, no
Maye su za neiskorištavanje tih izuma vjerojatno imale mnogo bolji
razlog od tabua.] Nadalje, arheolozi su pronašli vezu između željeza
i egipatskih piramida, iako je prisutnost toga materijala u pirami
dama bila namjerno prikrivena. U potrazi za objašnjenjem te kulturne
pojave, prisjetimo se biblijskoga odlomka (Prva knjiga o Kraljevima
1:6:7) koji jasno govori da je zabranjena uporaba željeza u izgradnji
Salomonova hrama. Kamenje se imalo obraditi na mjestu udaljenom
od hrama. Na temelju analogije, arheolozi su zaključili da su i kameni
blokovi Velike piramide bili obrađivani u radionicama daleko od
same te piramide, te da ti blokovi nisu bili dodatno ukrašavani niti
oblagani in situ. Veze su očite, iako nam njihovo značenje izmiče.
Valja imati na umu da je Lopez bio fizičar i profesor pri Institutu za napredne
studije, te da je kao praktičan znanstvenik promatrao pojave iz praktične
perspektive. Stoga, ako su povjesničari znanosti ustrajali na nečemu što je
on, kao praktičan znanstvenik, smatrao glupošću, Lopez je vlastitoj prosudbi
vjerovao više nego tvrdnji nekog "autoriteta". Tako bi trebalo biti.
Mnogo dalje u tekstu, Lopez se vraća optici:
SLIKA 68. Bakrorez iz 19. stoljeća prikazuje drveni kip poznat kao "šeik el Balad
(ili Beled)". Ime mu je dao radnik koji je čistio njegovu grobnicu, jer je nalikovao
istoimenom poglavaru njegova sela. Zapravo, u maloj trgovini u Egipatskom muzeju
u Kairu, gdje se kip danas nalazi, radi njegov "blizanac". Djelatnici Muzeja zovu ga
"šeik" i zbijaju šale na račun "njegova kipa". Izrazio je zadovoljstvo kada smo ga
moja supruga i ja prepoznali. Ne znam je li ta sličnost prisutna i kod drugih bucmas
tih Egipćana ili se ovaj momak nekoliko puta reinkarnirao. Čovjek prema kojemu je
načinjen kip zvao se Ka-aper, a živio je u doba V. dinastije (između 2500.-2300. god.
pr. Kr.). Kip je otkriven u njegovoj grobnici u Saqqari. (Stopala i štap restaurirani
su u novije doba.) Ka-aper ima veličanstvene oči od kvarca - savršeno obrađene
i izvanredno glatke plankonveksne leće vrhnunske kakvoće. Mogu se vidjeti na
fotografijama 14 i 15.
(Zbirka Roberta Templea.)
u Knososu na Kreti iskopao sir Arthur Evans; minojska leća je konveksno-
konkavna, te povećava zjenicu naslikanu iza nje, što licu daje živahan izgled.
Kada sam konačno vidio kristalne oči iz Staroga kraljevstva na kipovima
ljudi , a isto tako kada sam otkrio da je kip kralja
Zosera iz III. dinastije također posjedovao takve oči koje su,
prema I. E. S Edwardsu, odstranili drevni pljačkaši, shvatio sam da su to
nepobitni dokazi o postojanju tehnologije za proizvodnju i obradu kristalnih
leća za povećavanje iznimno visoke kakvoće. Vjerujem da su one postojale
prije III. dinastije, oko 2686. god. pr. Kr.! No, kao što sam već istaknuo i
pokazao na fotografiji 38 te slikama 8 i 9, postoji nedvojben dokaz o upo
rabi leća za povećavanje u egipatskom Abidosu u preddinastičko doba, prije
3300. god. pr. Kr.
Lopezovi komentari o Velikoj piramidi, bili su (i još jesu!) veoma pro
vokativni. Zapravo, neobičnu osobinu njezinih stranica izvorno je otkrio
veliki egiptolog sir Flinders Petrie. Prema riječima Petera Tompkinsa:
Drugim riječima, sjeverni zid je bijeli zid, posve obasjan suncem, dok su
istočni i zapadni zid u sjeni. To provokativno otkriće zacijelo je ohrabrilo
SLIKA 70. Engleska gravura iz 1840. prikazuje arapske astronome kako na platformi
na vrhu Velike piramide promatraju zalazak mjesečeva roga. Gravura je nadahnuta
idejom da je Velika piramida u drevno doba bila astronomski opservatorij. Međutim,
gravura je nastala prema crtežu anonimnog britanskoga umjetnika koji je i sam
sjedio na vrhu Velike piramide i promatrao zalazak Mjeseca.
(Zbirka Roberta Templea.)
Cotswortha da provede vlastita istraživanja u Gizehu. Naravno, egiptolozima
nije poznat taj dokaz. No, krajnje je vrijeme da priznamo kako egiptolozi
nisu u stanju djelovati kao jedini stručnjaci za znanost drevnoga Egipta,
posebice ako svojoj stručnoj izobrazbi nisu dodali i znanstvenu, što bi im
omogućilo da zadiru u takva pitanja.
Vratimo se sada pitanju optičkih mjerenja, jer bez njih Velika piramida,
zajedno sa svojim tajnama i čudima, nikada ne bi mogla biti sagrađena.
Poznato nam je kako je Ballard pretpostavio da su piramide u Gizehu
služile za promatranje poplavljenih područja. Svijetleći piramidion svakako
je mogao dobro poslužiti toj svrsi.
Poznati su nam i hvatači sjena te pravo značenje štapa račvastoga
završetka, koji su bogovi nosili kao žezlo.
No, istraživanja koja su proveli ljudi poput Martina Islera, bila su
uglavnom vezana za orijentaciju i temelje drevnih građevina. Oni su ispravno
skrenuli pozornost na zapise i prikaze obreda "polaganja užeta", koje su
izvodili faraoni kako bi obilježili mjesta budućih hramova. Suvremen odjek
te drevne tradicije, iako bez mjeriteljskoga značenja, jest "polaganje temelj
noga kamena" buduće zgrade. Dok je u drevno doba natpis na temeljnom
kamenu predstavljao duboko religioznu objavu u kojoj faraon slavi svoga
boga, natpis na suvremenom temeljnom kamenu bilježi da je neki odavno
zaboravljen predstavnik lokalnih vlasti održao prilično jadan govor koji je
milošću Božjom završen mlakim pljeskom nazočnih.
"Polaganje užeta" od ključnog je značenje za geodetska mjerenja. Raz
mislimo na trenutak što je nužno za takva mjerenja i pogledajmo jesu li
Egipćani ispunjavali potrebne uvjete. Ako su posjedovali leće koje su mogli
upotrijebiti za izradu jednostavnih teleskopa, kakvu su još opremu posje
dovali?
Prvo valja ustanoviti razinu. Ako se to ne učini, ne može se pristupiti
daljnjim mjerenjima. Mjerenja poduzeta s baze koja nije vodoravna beskori
sna su. Jesu li Egipćani bili sposobni ustanoviti razinu? Naravno, odgovor
je potvrdan, a kao dokaz može poslužiti sjeverni pod uz Veliku piramidu,
koji je savršeno vodoravan. Nadalje, jesu li mogli ustanoviti razinu pomoću
opreme za koju znamo da su je posjedovali? Drugim riječima, postoji li
dokaz o metodi kojom su postizali razinu? Danas se razina određuje pomoću
libele - kada se mjehurić zraka nađe u središtu, libela je u vodoravnom
položaju. No, ne vjerujemo da su Egipćani posjedovali takve naprave.
Najvjerojatnije su se služili drugim metodama. Kakvim?
Na jednoj fotografiji prikazana je rezbarija u hramu u Denderi u Gor.
Egiptu. Na njoj prepoznajemo ankh, simbol života, iz kojega se pružaju dvije
SLIKA 71. Crteži prikazuju dvije zidne rezbarije iz razdoblja Staroga kraljevstva
(otprilike 2500. god. pr. Kr.), koje opisuju uporabu utega. Za određivanje vodoravne
razine rabila se vaga s olovnim utezima, na što upućuje fotografija 58 koja prika
zuje ankh s dva utega. Na gornjem crtežu vidimo da je vaga imala i treći uteg (na
sredini, op. prev.), čime se postizala još veća preciznost. Egipćani su posjedovali
takve vage i prije rimskoga osvajanja. Takvim se napravama za mjerenje kineski
trgovci povrćem služe još i danas, iako su u Pekingu zabranjene. Posjedujem veliku
zbirku različitih vaga (grčkih i kineskih) s utezima do 30 kg. U Knjizi mrtvih i egi
patskim grobnicama nalazimo prikaze vaga na kojima se mjerila duša umrloga.
ruke. Na laktu svake ruke obješen je uteg. Držim da se prikaz odnosi na
egipatski sustav određivanja razine. Nadalje, u svakoj se ruci nalazi štap
was, što upućuje na pravo značenje simbola. Utezi su jednostavno mogli biti
pričvršćeni na krajeve ploče, kako bi je održali u ravnini, a motriti se moglo
preko nje, pomoću cijevi.
Držim da taj simbol, uz brojne slične naprave koje su otkrili arheolozi,
upućuje na metodu kojom su drevni Egipćani određivali vodoravnu razinu.
Što su još drevni Egipćani mogli učiniti? Ono što čini svaki geodet.
Određivali su osnovni smjer.
Martin Isler rekonstruirao je veoma domišljat sustav pomoću kojeg su
Egipćani određivali smjer bez uporabe užeta. To je objasnio u svom članku
naslovljenom "Drevna metoda određivanja smjera" ("An Ancient method of
Finding and Extending a Direction"), iz kojeg smo već preuzeli neke navode.
Preslikao je neke prikaze na egipatskim rezbarijama koji opisuju faraona
i božicu Seshet kako maljevima zabijaju kolce u temelje budućega hrama.
Dva su kolca povezana užetom. Isler navodi tipičan natpis iz Horusova
hrama u Edfuu koji opisuje prikaz:
SLIKA 72. Crtež Martina Islera prikazuje faraona i božicu Seshet, zaštitnicu gra
diteljstva i temelja, kako "rastezanjem užeta" određuju smjer novoga hrama. Uže je
pričvršćeno za stupove koje drže faraon i božica. Pomoću kraćih stupova (jednakih
promjera kao dva duža stupa) eliminirala se vodoravna zakrivljenost linije.
"Držim kolac. Hvatam dršku štapa i prihvaćam mjerno uže (koje na
drugom kraju drži, op. prev.) Seshat. Očima pratim kretanje zvijezda.
Promatram Velikog medvjeda [vjerujem da se obred izvodio danju,
a na pol upućuje konstelacija koja je faraonu bila vidljiva] ... uže
je protegnulo Njegovo Veličanstvo, on je u ruci držao kolac, kao i
Seshet: svoje je uže sjedinio s Onim-koji-je-južno-od-njegova-zida
[možda je to epitet koji se vezivao za Sunce koje se u Egiptu
uvijek nalazilo na južnom dijelu neba. Zid je možda bio zid sjena],
u savršenom i vječnom djelu, nakon što je gospodar Khnouma
ustanovio njegov kut. Onaj-koji-čini-da-postojanje (život, op. prev.)
ima svoj tijek, ustao je da vidi svoju sjenu [to svakako upućuje
na dnevno, ne na noćno nebo], savršeno dugačku, savršeno široku,
savršeno visoku i nisku"
SLIKA 73. Crtež Martina Islera opisuje kako je Reginald Engelbach riješio probleme
kutova i vodoravne zakrivljenosti kod "rastezanja užeta". Na taj se način očito može
postići preciznost jednaka onoj koja je postignuta kod određivanja i konstruiranja
temelja Velike piramide.
značenje. Taj je postupak Isler opisao u svojim dijagramima. Ako štapove
prikazane na rezbarijama promatramo kao kolce na kojima se napinjalo uže,
tada su bila nužna dva takva kolca, a njihov je promjer morao biti jednak. Na
taj je način svaka vodoravna devijacija smjesta mogla biti ispravljena. Isler
kaže:
SLIKA 77. Stup djed nastavlja se na Ozirisovo tijelo, ne kao njegova kralježnica,
nego kao produžetak "glave". Dva oka koja proviruju između proreza na djeda
možda predstavljaju Ozirisovo lice koje se pojavljuje iz simboličnoga djed-a. Moja
pretpostavka da se djed rabio za mjerenja svetih lokaliteta samo je nagađanje.
(Preslika crteža 25, 1. dio, u sir Gardner Wilkinson, Supplement Volume, Second
Series of Manners and Customs of the Ancient Egyptians, London, 1841.)
svećenici "plemenitoga djeda", a glavno božanstvo Memfisa, sam
Ptah, nazivao se "plemeniti djed". Obred "podizanja stupa djed"
potekao je iz Memfisa; izvodio ga je sam kralj pomoću užadi, a
pomagao je i svećenik. Početkom razdoblja Novoga kraljevstva,
prijašnji fetiš postao je simbol Ozirisa. Tako je djed bio smatran
njegovom kralježnicom.
U svom prijevodu Knjige mrtvih (The Book of the Dead), sir Peter Renouf
posvetio je pet stranica tumačenju različitih Horusovih očiju, Raovih očiju,
itd. No, uspio je samo pokazati čitateljima koliko je ta osebujna i slojevita
drevna predaja zbunjujuća i neobjašnjiva! Ne postoji jednostavno objašnjenje
pojedinih aspekata egipatske mitologije. Njezin se smisao neće razotkriti
u prvom, pa čak ni u tisućitom pokušaju odgonetanja. Mislimo li da smo
domišljati, možemo biti sigurni da su Egipćani bili mnogo domišljatiji od
nas. Stvorili su program koji je gotovo nemoguće "hakirati".
Unatoč tome, postoje dokazi da je Horusovo oko nešto što se moglo
izbrojati i izmjeriti. U Knjizi otvaranja usta (The Book of Opening the
Mouth) stoji:
Očito je ovdje riječ o sjeni ili o vremenu. Ako je riječ o sjeni, tada se
njome mjerilo vrijeme. U svakom slučaju, tekst samo potvrđuje opsjednutost
Egipćana kalendarom. Željeli su znati točnu duljinu godine, pa su morali
izmjeriti sjene piramide ili gnomona ili odrediti položaj "oka" na zidu ili
zrcalu unutarnjeg svetišta hrama čiji je dugačak hodnik, kako sir Norman
Lockyer kaže, bio "vodoravan teleskop" koji je, umjesto prema meridijanu,
bio uperen prema obzoru.
SLIKA 79. Bog Thoth drži Horusovo oko koje je "skupio". Ustvari, to također može
biti prikaz svećenika koji je nosio naslov "Onaj koji posjeduje Oko". Ti su svećenici
nosili kape u obliku Thothove glave, simbolizirajući tako Thotha koji drži Horu
sovo oko. Harmonijski gledano, Thoth je bio bog oktave, a Horusovo mu je oko
bilo potrebno kako bi iz 128 stigao do 129,75, gdje se "susretao" sa spiralom kvinti.
Stoga je Horusovo oko predstavljalo "sićušnu pukotinu" poznatu kao Pitagorina
čestica, odnosno vrijednost 5,2424, tj. broj dana stvarne godine, za razliku od "ide
alne" koja traje 360 dana. Horusovo je oko "oštećeno" jer ono nije cijeli broj, pa čak
niti razlomak. Duljina stvarne godine mjerila se "sastavljanjem" oka, a na tome se
temeljio čitav egipatski kalendar.
(Iz sir Norman Lockyer, The Dawn of Astronomy, London, 1894., str. 232.; ne
navodi se izvor.)
Egiptolog Möller prvi je uočio da je oko Udja (Udjat, op. prev.) sastav
ljeno od nekoliko matematičkih hijeroglifa spojenih tako da nalikuju oku.
Svi su znakovi matematički, i svaki predstavlja određen aritmetički razlo
mak. To je očito na slici 80, na crtežu koji se pojavljuje 1923., točnije od
kada je o tome raspravljao T. Eric Peet u svojoj knjizi The Rhind Mathemati
cal Papyrus.
Veoma je brzo ustanovljeno da se zbrajanjem svih razlomaka koji čine
Oko ne dobiva cjelina, nego vrijednost 63/64. Nedostaje samo 1/64. Ta
nadasve zanimljiva pojedinost svakoga je istraživača udaljila od pravoga
značenja razlomaka i Oka. Nijedna rasprava o oku Udja (Udjat, op. prev.)
koju sam imao priliku osobno proučiti, ne prodire u bit pitanja. One
uglavnom ističu "nedovršenost oka".
Međutim, znate li odgovor unaprijed, tada vam je jasno da nije
značajan razlomak 63/64, nego vrijednost 64/63! Kako bismo oko ispravno
protumačili, valja nam jedinstvenu vrijednost 64 podijeliti s vrijednošću 63
na koju upućuju hijeroglifi. To znači da moramo "razmišljati kao drevni
Egipćanin" a ne kao moderan Egipćanin: cjelovito Oko moramo podijeliti
s unakaženim Okom. Taj se postupak opisuje u zapisu iz razdoblja Sred-
SLIKA 80. Oko Udja (Udjat, op. prev.), ili Horusovo oko sastavljeno od hijeroglifa
koji označavaju razlomke. Obrva ima vrijednost 1/8, šarenica 1/4, itd. Ukupna je vri
jednost 63/64 - "oštećeno" ili nepotpuno Oko. Obrnuti razlomak daje vrijednost koja
približno odgovara decimalnoj vrijednosti Pitagorina zareza. Čini se da do danas
nitko nije uspio proniknuti u značenje oka Udjat - svetoga broja. Do toga se broja
može doći i dijeljenjem čitavoga oka s nepotpunim okom, uzmemo li da je vrijed
nost čitavoga oka 64, a vrijednost nepotpunog oka 63. Jedan od najpoznatijih egipat
skih simbola zapravo je izraz najsvetijega broja drevnih Egipćana.
njega kraljevstva: "Znam što je u Oku bilo ranjeno ... na dan kada su njegovi
dijelovi bili izbrojani, ... cjelovita polovica koja pripada onome koji broji
njegove dijelove, između cjelovitog i ranjenog oka."
Što ćemo dobiti kada 64 podijelimo sa 63? Broj koji nam je poznat,
tj. 1,015! To je približna vrijednost Pitagorina zareza. Stoga je oko Udjat
izravni pokazatelj Pitagorina zareza. Ali, poput brojnih drevnih leća koje se
čuvaju u muzejima diljem svijeta, ta je vrijednost "nevidljiva" jer je nitko
nikada nije opazio.
***