Mikelanđelo di Lodoviko Buonaroti Simoni 

- 1475-1564

Mikelanđelo se, pored

Leonarda da Vinčija, smatra
jednim od najinspirativnijih
stvaralaca u istoriji umetnosti i
najistaknutijim tvorcem
italijanske pozne renesanse.
Kao skulptor, arhitekta, slikar i
pesnik ostavio je snažan uticaj
kako na svoje savremenike,
tako i na sledbenike moderne
umetnosti uopšte.

Rođen je 6. marta 1475.

godine u malom selu Kapreze
blizu grada Areca. Većinu svog
života proveo je u Rimu gde je
radio po nalogu sveštenika.
Mikelanđelov otac, firentinski
zvaničnik po imenu Lodoviko
Buonaroti, uz pomoć veza sa
vladajućom porodicom
Mediči, zaposlio je svog 13-
godišnjeg sina u radionici
slikara Domenika Đirlandaja.
Nakon dve godine školovanja
u vajarskoj školi Medičijevih,
Mikelanđelo odlazi da živi u
njihovom domu. U to vreme,
Mikelanđelo je već stvorio
neka od svojih najznačajnijih
dela - "Bitku Kentaura" i
"Madonu na stepeništu" čime
je dokazao sav svoj talenat i
posedovanje ličnog
umetničkog pečata još od najranije mladosti.

Kasnije je prešao u Rim gde je nastavio svoj stvaralački rad - pored mnoštva skulptura sa
religijskim značenjem, studija ljudskih lica i tela i brojnih ulja na platnu, Mikelanđelo dobija
značajne angažmane u oslikavanju i ukrašavanju crkava. Najznačajniji Mikelanđelov zadatak iz
tog doba bilo je oslikavanje tavanice i svodova Sikstinske kapele u Rimu po nalogu pape Julija II -
od 1508. do 1512. godine. Nakon uspešno obavljenog posla, Mikelanđelo je dobio zadatak i da
oslika i reljefima ukrasi grobnicu pape i kraljevsku grobnicu Medičijevih. 1546. godine bio je i
glavni arhitekta bazilike Sv. Petra u Rimu. Umro je 1564. godine i sahranjen je u crkvi Santa
Kroče u Firenci.

LA PIETA

Iako ce svoje prve ozbiljne skulpure napraviti u domu porodice Medici, prelomni trenutak njegovog
života nece biti vezan za voljenu Firencu. 1496. godine, kada mu je bilo svega 23 godine dobija
poziv da podje u Rim, gdje ce po dogovoru sa francuskim ambasadorom izvajati svoje prvo veliko
djelo - La Pieta. 

Godine 1496, Mikelandjelu stiže poziv od jednog kardinala da dodje u Rim - Vatikan, kako bi po želji
francuske ambasade isklesao " poklon" Vatikanu. Radilo se o poznatoj skulpturi, koja se danas
nalazi u crvkvi Svetog Petra u Rimu - La Pieta.

Kada je zapoceo sa ovim radom, Mikelandjelo je imao samo 23 godine, i pored toga napravio je
savršenstvo. Ja, koji ovo pišem, sam samo jedan od brojnih obožavalaca Mikelandjelovog djela.
Mnogi istoricari umjetnosti se nebi složili sa mnom, iz razloga što ocito žele da omalovaže
Mikelandjelov dar, govoreci o brojnim greškama, napravljenim na ovoj statui.

Kao jedna od mogucih grešaka spominju se nabori na haljini Djevice Marije.Naucnici sa Hardwar-a
su ipak dokazali suprotno. Ako bismo uzeli ženu iste visine i gradje, kao što je ovdje prikazana
Bogorodica, i stavili je u isti položaj, onda bismo vidjeli, da se ti nabori medjusobno gotovo
podudaraju. 

Zatim, tu se pominje i lijeva ruka Madone, koja, kako kažu bez razloga visi u vazduhu. Sve da je i
tako, pogledajmo koliko je ta ruka prirodna, i koliko je samo bilo teško isklesati. Pretpostavlja se da
je iznad ove ruke bilo parce mermera visoko više od 40 cm, i debljine oko 1 metar; što znaci da je
Mikelandjelo morao da odstrani kvadar visine 40cm, i debljine 1m, od izuzetno tvrdog mermera.
Takodje, kao velika greška navodi se premlado lice Djevice Marije u odnosu na Isusa Hrista. Iako to
mnogi smatraju velikom greškom, sjetimo se da je to trenutak prosvjetljenja, i takodje, da o Djevici
Mariji nikad nije govoreno kao o umornoj, izboranoj starici, vec kao o ženi izuzente ljepote. Ima jos
mnogo detalja koji su okarakterisani kao pogrešni, ali oni i nijesu u tolikoj mjeri važni.

Bilo kako bilo, ova nas statua i dan danas natjera da zadrhtimo kada udjemo u velelijepnu crkvu
Svetog Petra u Rimu. 
DAVID

Godine 1501. na poziv osiromašenih rodjaka, Mikelandjelo se vraca u

Firencu. Cuvši o povratku, tada vec poznaog umjetnika, Gradski odbor
šalje mu pismo, u kome ga poziva da izradi ljudsku figuru koja ce
predstavljati simbol ovog grada. Mikelandjelo, koji je jedva cekao da
uradi nešto za svoju voljenu Firencu, veoma rado prihvata ovaj poziv. 

Pred njim je bio težak zadatak. Trebalo je da od mermernog bloka

visine 4 metra, i toliko nepravilnog oblika, koji je ležao u podrumu
firentineske katedrale više od vijeka, cekajuci na svog ukrotitelja, izradi zahtjev Gradskog odbora. 

Prvih nekoliko dana, Mikelandjelo je samo sjedio ispred ove ‘’divlje zvijeri’’, i prosto gledao u nju,
razmišljajuci kako da je ukroti. Htio je da spoji mladost, nevinost, ljepotu muškog tijela, sa snagom,
hrabrošcu, i prkosom.A šta je bolje od mladog Davida, koji naoružan samo prackom, izaziva
ogromnog Golijata?

Pretpostavlja se da je u ovom djelu, zaledjen trenutak, kada David tek izlazi pred Golijata, i sa
munjama u ocima stoji i išcekuje borbu. Iako zna da je naoružan samo prackom, po položaju
njegovog tijela možemo zaljuciti da u njegovoj duši nema mjesta za strah. Iz svakog njegovog
mišica, svake tetive izvire snaga, a nago tijelo pokazuje savršenstvo tijela tek formiranog muškarca.
Iako ga mnogi smatraju previše vulgarnim i provokativnim, David je dan dana simbol Firence, i
predstavlja vjecni prkos svim neprijateljima ovog grada.

Nastanku Davida, prethodio je mukotrpan rad. Ono što je bilo potrebno za izradu jednog ovakvog
djela, podrazumjevalo je izvrsno poznavanje anatomije ljudskog tijela. Mikelandjelo se, i prije nego
što je napravio Pietu’, zanimao ovim problemom, ali ne u tolikoj mjeri. Da bi uspio da proširi svoje
znanje o ljudskoj gradji zamolio je gradski odbor da mu dopuste da se služi tijelima iz firentinskih
katakombi. Medjutim, kako se to smatralo sakacenjem, i nedopuštanjem duši da po?iva u miru taj
zahtjev mu je odbijen.Mikelandjelo nije mogao da prihvati ne kao odgovor, i tako je svake noci,
pošto sat otkuca ponoc, odlazio u firentinske katakombe, sa samo jednom svijecom, i poceo da
proucava gradju ljudskog tijela.

Poslije dvije i po godine neprestanog rada David je završen, i iznijet na gradski trg, a Mikelandjelo
je pored svog remek – djela postao jedan od simbola Firence.

MOJSIJE Odmah po zavšetku Davida, 1504. godine

Mikelandjelo ce se vratiti u Rim. Tadašnji papa Julije
II, zadivljen Mikelandjelovim sposobnostima,
zatražio je od njega da mu napravi grobnicu koja bi
njegovim potomcima pokazivala koliko je on bio
mocan. Papa je predložio kolosalni kamenik dug
osam i po, širok šest i po metara, sa cetrdeset
statua koje okružuju Julija u kovcegu, dominantnog
iako mrtvog. Papa mu je dao 2000 dukata, poslao
ga u Kararu ( mjesto u Italiji poznato po
kamenolomima i izradi mermera), da izabere
najbolji mermer, i krenuo u rat za Perudju i
Bolonju. 

Za centralnu figuru grobnice, Mikelandjelo se

odlucio za Mojsija, iz razloga što je on predstavljao
upravo ono što je Julije II tražio: moc,hrabrost,
iskustvo, snagu...Mikelandjelo, koji je pored
mnogobrojnih zanimanja bio i istoricar i poznavao
prošlost jevrejskog naroda, odlucio se da iskleše
Mojsija u jednom veoma znacajnom momentu.
Umjetnik je prikazao, sad pomalo vec umornog
Mojsija, koji poslije boravka na Sinaju, sjedi na
svom tronu, i ceka da njegov narod dodje.Ipak, na
Mikelandjelovom Mojsiju vidimo bijes, ljutnju i
snagu koja izvire iz napetih mišica i tijela.Pod
miškom desne ruke vide se božje zapovijesti koje krecu da padnu.Po položaju njegovih koljena i
stopala možemo primjetiti da je Mojsije, od silnog uzbudjenja krenuo da naglo ustane. Upravo zbog
toga ispadaju mu tablice sa deset božjih zapovijesti, padaju na zemlju i lome se. Sada se postavlja
pitanje zašto se sve to dogodilo.Mojsije u daljini vidi svoj narod kako mu prilazi. Odjednom vidi da
nešto nose, a to je u stvari bilo zlatno tele, koje je trebalo da predstavlja njihovog idola, a u
zapovijestima piše da ne smiju da imaju drugog idola do Boga! 

U svoj toj srdžbi, Mojsije ustaje, a zapovijesti mu ispadaju.Ako bismo samo pogledali njegove
namrštene oci, i mišice i bore na celu možemo zalkjuciti koliko je samo žestine bilo u tada vec
ostarelom Mojsiju.Ono što nam možda može zaokupiti pažnju to su dva roga na glavi Mojsija.Kada
je Mojsije prvi put sišao sa Sinaja (pošto su mu se tablice razbile, opet je išao na Sinaj na vještanje
sa Bogom), na glavi mu je bio oreol. Medjutim, kako se na hebrjeskom oreol i rog izgovaraju isto,
zbog pogrešnog prevoda jedno vrijeme se mislilo da je na glavi imao rogove.

Po završetku divovskog Mojsija koji izgleda tako prirodno, što je i sam Mikelandjelo shavtio, i divio
se svom uspjehu, onako u ekstazi poceo je da dlijetom udara po desnom koljenu Mojsija, i vikao
‘’Parla con me’’ što znaci ‘’Pricaj sa mnom’’. Od tog udaranja na desnom koljenu Mojsiju je urezana
jedna brazda..

Inace, Mojsije koji je u sjedecem položaju je visok oko 3 metra. Ukoliko bi se ustao sa svog
prijestola bio bi visok skoro pet metara, što znaci da je Mojsije viši od Davida.

I pored svog uspjeha, Mikelandjelo nikad nije isplacen za Julijevu grobnicu, iz razloga što je sav
novac utrošen na rat. U ljutnji, umjetnik napušta Rim, i raskinda skoro sve odnose sa papop kojeg
je veoma zavolio. Prije nego što je napustio Rim napisao je papi poruku: " Najdraži oce, danas sam
istjeran iz Palate po tvojoj naredbi, zbog cega te obavještavam da me od današmjeg dana, ako želiš
da dodjem, potražiš negdje drugdje, a ne u Rimu" .
SIKSTINSKA KAPELA 

Dvije godine po odlasku iz Rima, tacnije 1508. godine, pošto se njegov gnijev ohladio, a kesa
tanjila, Mikelandjelo je prihvatio papin poziv da se vrati u Rim, nadajuci se da ce uspjeti da dovši
grobnicu. Medjutim, tamo ga je ocekivao potpuno drugi zadatak. Bio je preneraže kada je cuo da
papa želi da oslika svod Sikstinske kapele. U pocetku je govorio da je on vajar, a ne slikar, i da je
za taj zadatak pogodniji Rafaelo Santi. Ali, kad je cuo da ce za to dobiti 3000 dukata ( 50 000
dolara) Mikelandjelo je prihvatio taj posao. 

Mikelandjelu nije trebalo dugo da odluci šta ce da naslika. Na tavanci ( palfonu) odlucio se za teme
iz Biblije, a centralno mjesto zauzimia poznata freska - Strašni Sud. 

Kod oslikavanja tavanicce postojao je problem iz razloga što je ona bila obla, ovalna, a to je znacilo
da svi prikazani likovi nece izgledati isto. 

Ali, genijalni Mikelandjelo je imao rješenje i za to. Poznato je da je Mikelandjelo bio i veliki
matematicar i fizicar, tako da je izracunao odnos tih likova na ravnoj površini i likova u ovalu.
Potom je dobijene dimenzije prenio na tavanicu.
Na plafonu sikstinske kapele, Mikelandjelo je prikazo nekoliko važnijih dana iz Biblije.

1.
Bog stvori svijetlost i razdvoji vodu od kopna.
2.
Bog stvori žvot(prve životinje)
3.
Bog stvori covjeka.
4.
Od Adama Bog stvori prvu ženu.
5.
Prvi grijeh, protjerivanje iz Edena.
6.
Najava potopa, i Noje sprema svoju galiju.
7.
Potop je završen, i Noje se sa porodicom i životinjama iskrcava.
8.
Noje, onako umoran leži obnažen.Jedan sin pokriva njegove genitalije, dok mu se druga dva smiju

Freska Strašni sud prikazuje u centru Isusa Hrista kao sudiju, a oko njega brojni griješnici, kao i
sveci.To je cudesan rad, ne samo zbog bogastva detalja, vec i zbog svoje velicine.Prostire sa na više
od 140 metara kvadratnih! 

Mikelandjelo je oslikavao ovu tavanicu ležeci na skeli kojoj je sam dodao platformu. U tom položaju
ostace sve do 1512. U periodu dok je radio na ovom zadatku, Mikelandjelo je razvio još prisniji
ondos sa papom Zamislite samo starog papu kako se vere na krhku skelu i nestrpljivo pita: " Kad ce
biti gotovo?". Odgovor je, kako kažu poznati, takodje firentinski umjetnik Vazari bio prava lekcija: "
Kad budem zavr[io sve ono što smatram da je potrebno da zadovolji umetnost " .

Mikelandjelo je posljednji put sišao sa skele krajem 1512. godine, a izgledao je veoma iscrpljen,
ostario mnog prije vremena. Tada je imao samo 37 godina, a živjece još 51.

Cetiri mjeseca kasnije, 21. Februara 1513. godine, papa Julije II je umro. Mikelandjelo je žalio za
odlaskom velikog pape, pitajuci se da li ce sljedeci imati isti takav instinkt za veliku umjetnost.
Povukao se u skromno obitavalište, radio mnogo manje, i cekao da dodje njegovo vreme. 

ЗАКЉУЧАК:

STVARAO KAO BOG, BIO NESREĆAN KAO ČOVEK, PRKOSAN I CINIČAN, IZOLOVAN OD
DRUGIH LJUDI I CELOG SVETA, KOJI NIJEDNO DELO NIJE USPEO DA ZAVRŠI ZA
ŽIVOTA POŠTO SU GA ZBOG BUJNOG TEMPERAMENTA DRUGI LJUDI U TOME
SPREČAVALI