Barok u Splitu

Sedamnaesto i osamnaesto stoljeće, vrijeme kada u umjetnosti dominira barokni stil

označeno je u povijesti grada Splita velikom ekonomskom dekadencijom, socijalnim
nazatkom i gospodarskim padom.
Arhitektura baroka u Splitu oskudna je i siromašna, a materijal splitske barokne arhitekture
gotovo je u potpunosti neistražen. Iako su osnovne građevne forme prispjele izvana, ipak naše
lokalne radionice u potpunosti shvaćaju stilske forme, daju im svoju originalnu interpretaciju
te svoj osobni pečat. One rade kroz čitavo 17.st. u duhu pune renesanse, a barokni stil, koji se
više ističe novim oblikovanjem prostora negoli puninom dekora i raskoši ornamenta, one
izražavaju u obilnoj dekoraciji velikih reljefnih kamenih površina, koje se tretiraju kao drvo,
sa plošnih reljefnim anđeoskih glavica, lisnatih girlanda i ukrasnih frizova.
To trajanje renesansnih formi, u doba potpunog baroka vidi se osobito u svjetovnoj arhitekturi
koja odražava vrijeme i doba kada je nastala. To je arhitektura plemićkih palača i stanova
feudalne aristokracije. To je arhitektura kuća venecijaniziranog plemstva koje, iako je u
velikom siromaštvu, ipak nastoji da živi po uzoru prošlih vremena.
Dalmatinska je palača renesansnog vremena pod utjecajem Venecije isto kao i u doba gotike.
U nas se tip venecijanske palače javlja sa velikim zakašnjenjem.
Splitska se palača, ako joj izvadimo dodatke iz ranijeg perioda, razlikuje u dvjema osnovnim
razlikama od Venecije. S jedne strane dekorativna strana je mnogo mekanija (pilastri, okviri
prozora, kolonade balkona jednostavno su profilirane, a nemaju slikovite efekte Sansovinovih
i Vittorijevih ornamenata), a s druge strane osjećamo mnogo više masivnost arhitektonskog
zdanja. U tom naglašavanju mase većim razmacima između pojedinih prozora, a potom i
konačno većim naglašavanjem centralne osi, te potenciranjem presječenog korniža nad
prozorom, osjeća se osnovni zahtjev barokne arhitekture. Ono što vrijedi za cjelinu, vrijedi i
za detalje. Tip atrija (iako je ovdje to u manjen omjeru), tip prozora, okvira, korniža1 nad
prozorima, korniža iznad čitave zgrade ponavljaju venecijanske uzorke.
Palača Tartaglia nastala u doba kasne renesanse i ranog baroka, produkt je ranog 17.st. kao i
palača Milesi i Cindro. U arhivima nema podataka o njihovoj gradnji, o majstorima niti o
radu. Uzori su iz Venecije, ali majstori su vrlo vjerojatno domaći, lokalni, koji u okviru
venecijanskog prototipa unose svoju osobnu interpretativnu notu.
Većina baroknih stambenih objekata nastala je spajanjem nekoliko srednjovjekovnih parcela u
nizu koje tvore površinu približno pravokutnog oblika. Ovakvi se objekti najčešće nalaze na
sredini bloka, a neki od njih šire se u dubinu bloka poput palače Tartaglia.
1 Korniž = valovito užljebljenje fasade
Od palače Tartaglia sačuvala se u cijelosti samo fasada, a i interijer je izgubio svoj stari oblik.
Troja jednostavna profilirana vrata vode u atrij. Zgrada je trokatnica. Ploha fasade raščlanjena
je jednostavnim prozorima sa mekanom profilacijom, među kojima prave ugodnu varijantu tri
prozora sa balkonom i naglašenim profiliranim okvirom u prvom, a jedan u drugom katu,
dajući arhitektonskoj cjelini življi ritam i ugodnu nemirnu notu. Snažni, masivni dojam zgrade
sasvim renesansno koncipirane, olakšava malena mansarda2, koja zgradi daje baroknu notu.
Atrij je sačuvao, više ili manje, svoje stare forme, a unutarnja stara skalinada, sa ogradom od
jednostavnih kamenih stupića, daje neki barokni ugođaj naglašavanja centralne osi. Položajem
stubišta u glavnoj osi postignuta je aksijalna3 kompozicija prostora. Aksijalnost, nagoviještena
simetričnošću pročelja, istaknuta je već u samom atriju sceničnom postavom stubišta oblika T
kojim se kroz lučni otvor zalazi u ostale dijelove palače. U istoj osi smješteno je i dvokrako
stubište kojim se uspinje na katove, poprečno položeno u odnosu na glavnu os, te maleno
dvorište uz samo začelje palače.
Visina građevine je u pravilu najveća u prvom katu, gdje je piano nobile te se smanjuje prema
krovištu. No ima i iznimaka kao u palači Tartaglia gdje je piano nobile na drugom katu zbog
čega je njegova visina veća. Mezanin4 se javlja samo u kod ove palače te pridonosi složenosti
i kvaliteti prostorne koncepcije. Središnja dvorana prizemlja zaprema visinu prizemlja i
mezanina što joj daje određenu dozu reprezentativnosti i omogućuje baroknu impostaciju
stubišta u središnjoj osi.
Prepoznatljiv element baroknog oblikovanja pročelja stambenih objekata su, u Splitu često
korišteni, luminari potkrovlja. Njihova pojava govori o aktiviranju potkrovnog prostora, a u
artikulaciji pridonose kako isticanju središnje osi, tako i vertikalnoj integraciji elemenata.
Različitih su formata, ali oblik je uglavnom isti – pravokutnik sa zabatnim završetkom. Samo
palače Tartaglia i Cindro uvode slikovitije oblike luminara, odnosno atike5 koje svojim
valovitim linijama obogaćuju obrise pročelja.
Palača Trataglia ima provincijalnije, mekanije oblike. Iako su pojedini elementi isti kao i u
Veneciji od prozora sa presječenim lukom zabata, oblim lukom ili zabatom u formi trokuta,
do balkona koji obuhvaća jedan ili više prozora, od malih atrijuma do raspodjele prozora i
otvora – cjelina donosi neki novi pečat provincijalizma, osobito u jakoj masivnosti, u
siromaštvu dekorativnih efekata i u mekoći ornamentalnog repertoara. Osjeća se i na njima
2 Mansarda = franc. potkrovlje, soba na tavanu
3 Aksijalan = osovinski, koji je u smjeru osi
4 Mezanin = tal. malena nadgradnja nad kućom, nepotpun kat, polukat, međukat
5 Atika = isto kao i luminari, nizak zid iznad glavnog korniža kod građevina; svrha mu je da sakrije krov.
fini smisao za ritam, za prostor, za varijacije punih i praznih prostora na plohi fasade, ali je to
nekako zamorno, teško, tromo.
Stambena arhitektura baroka u Splitu obogatila je urbanu cjelinu ne remeteći njenu mjeru i
sklad već, štoviše, poštujući zatečenu srednjovjekovnu odnosno antičku podlogu, prilagodila
se njenim pravilima i vizualnom identitetu koji se gradio kroz stolječa. Građen je popriličan
broj stambenih objekata, osobito u 18. stoljeću, širokog kvalitativnog raspona što je
i logično s obzirom na političku i gospodarsku situaciju te socijalnu sliku grada. Vjerojatno
zbog istih okolnosti, uz urbanistička ograničenja, nisu realizirani veći projekti koji bi zadirali
u promjenu urbanističkog poretka i u kojima bi se slobodno afirmirale stiske značajke
vremena. Stoga je barok na splitskoj stambenoj arhitekturi uglavnom ostavio trag u raščlambi
i oblikovanju pročelja a prostorna organizacija uvelike je bila uvjetovana starijim strukturama.