UVOD

Tri osnovna problema svake ekonomske organizacije: šta, kako i za koga proizvoditi.
Koje će se robe proizvoditi i u kojim količinama? Svako društvo mora odrediti koliko
će nekog dobra, između mnogo mogućih dobara, proizvesti i kada će ih proizvesti.
Hoće li proizvoditi hranu ili odjeću i u kojem omjeru ?
Kako će se dobra proizvesti? Društvo mora odrediti ko će vršiti proizvodnju, s kojim
sredstvima i koje će tehnike proizvodnje pritom upotrebljavati. Ko će se baviti
proizvodnjom, a ko upravljanjem, tko prodajom i sl.
Za koga će se dobra proizvoditi? Jedna je od ključnih zadaća odlučiti ko će uživati
plodove proizvodnih napora. Za koga je proizvod namijenjen; za uski ili široki krug
potrošača?
Proces prizvodnje, kao i svaki poslovni proces, predstavlja interakciju ljudi, opreme,
metoda i kontrola u cilju ispunjenja slijedećih osnovnih zadaća:

 izvršavanje poslova vezanih za proizvodnju robe, osiguranje sirovina

potrebnih za proizvodnju,
 praćenje troškova proizvodnje donošenja odluka vezano za procese
proizvodnje,
 planiranje proizvodnih kapaciteta, upravljanje troškovima proizvodnje
 pripremi internih i eksternih izvješća.

Polazeći od općeg dijagrama poslovnih procesa , uočljivo je da je proces proizvodnje

pridružen proizvodnom sektoru organizacije, što ne znači da se dio procesnih koraka
vezanih za ovaj poslovni proces ne odvija u sklopu drugih organizacijskih sektora...
Detaljna analiza proizvodnog poslovnog procesa podrazumijevala bi i opredjeljenje za
konkretnu vrstu proizvodnje. Naime, za detaljni opis proizvodnog poslovnog procesa
nije nevažno da li je riječ o npr. proizvodnji automobila ili o proizvodnji mesa.
krajnji cilj proizvodnje jeste da se zadovolje ljudske potrebe. kontinuirani proces
proizvodnje predstavlja samu reprodukciju.
 1.PROCES PROIZVODNJE

Proces prizvodnje, kao i svaki poslovni proces, predstavlja interakciju ljudi,

opreme, metoda i kontrola u cilju ispunjenja slijedećih osnovnih zadaća:

 izvršavanje poslova vezanih za proizvodnju robe, osiguranje sirovina

potrebnih za proizvodnju,
 praćenje troškova proizvodnje donošenja odluka vezano za procese
proizvodnje,
 planiranje proizvodnih kapaciteta, upravljanje troškovima proizvodnje
 pripremi internih i eksternih izvješća.

Polazeći od opšteg dijagrama poslovnih procesa , uočljivo je da je proces

proizvodnje pridružen proizvodnom sektoru organizacije, što ne znači da se dio
procesnih koraka vezanih za ovaj poslovni proces ne odvija u sklopu drugih
organizacijskih sektora... Detaljna analiza proizvodnog poslovnog procesa
podrazumijevala bi i opredjeljenje za konkretnu vrstu proizvodnje. Naime, za detaljni
opis proizvodnog poslovnog procesa nije nevažno da li je riječ o npr. proizvodnji
automobila ili o proizvodnji mesa.
Osnovni informacijski tokovi mogu se opisati kako slijedi : 
Sektor marketinga radi analizu postojećeg i potencijalnog tržišta, analizu prodaje i
zahtjeva kupaca i istu dostavlja menadžmentu Na osnovu analiza dobivenih iz
marketinga, ali i na osnovu analiza dobivenih iz proizvodnje, finansija, nabavke i
računovodstva, menadžment radi globalni plan proizvodnje koji je osnova za praćenje
i upravljanje procesom proizvodnje

Plan proizvodnje je polazište za izradu detaljnih planova proizvodnje u

proizvodnom sektoru. Na osnovu detaljnog plana proizvodnje radi se priprema
proizvodnje koja uključuje osiguranje svih potrebnih resursa kako bi proces
proizvodnje mogao započeti i neometano se završiti. Proizvodni sektor izdaje nalog za
potrebnim ulaznim sirovinama u proces proizvodnje i isti dostavlja sektoru
komercijale, tj. dijelu organizacije zaduženom za nabavu potrebnih sirovina. Nakon
što se osiguraju svi potrebni resursi, provjeri postojanje dovoljne količine potrebnih
sirovina, izdaje se nalog za proizvodnju. Nalog za proizvodnju se evidentira i služi
kao osnova za usporedbu između planiranog i utrošenog u procesu proizvodnje a
sadrži osnovne normativne vezane za utrošak sirovina, ljudskog rada i ostalih
potrebnih resursa.

Nakon završetka procesa proizvodnje, gotovi proizvodi se skladište na

skladištu gotovih proizvoda, radni nalog se zaključuje uz evidentiranje, sada, stvarnog
utroška sirovina i materijala, radnog vremena i ostalih resursa. Izvješće vezano za
proces proizvodnje šalje se upravi, a prodajni sektor dobiva informaciju o zalihama na
skladištu gotovih proizvoda i preuzima daljnje vođenje prodaje. Računovodstveni
sektor se informiše o troškovima vezanim za proces proizvodnje što se evidentira u
knjigovodstvenim evidencijama . 
 2.FAKTORI PROCESA PROIZVODNJE

Odvijanje procesa proizvodnje i ostvarivanje potrebnih učinaka, rezultat je

djelovanja brojnih faktora. Ovi se faktori nazivaju proizvodni inputi. Najkraće rečeno,
proizvodnja je proces pretvaranja proizvodnih inputa u outpute-rezultate proizvodnje.
Proizvodne inpute, tipične za materijalnu poizvodnju, klasična ekonomska teorija
dijeli na tri grupe: zemlja, rad, kapital. Noviji pristupi uviđaju značaj dopunskih
faktora kao npr. preduzetnički duh, organizacija, znanje i vještine, tehnologija,
informacije itd. Stoga je opravdana slijedeća podjela proizvodnih inputa:
Primarni proizvodni inputi:

 rad (ljudski kapital: zdravlje, znanje, vještine, kultura), je svjesna i svrsishodna

djelatnost čovjeka sa ciljem proizvodnje proizvoda. Rad predstavlja utrošeno
vrijeme u proizvodnji (rad utrošen u tvornicama, na obrađivanju zemlje ili
podučavanje u školama…)Rad je faktor procesa proizvodnje dok su sredstva
za rad i predmeti rada sredstva kojima se služimou procesu proizvodnje.U
procesu proizvodnje dolazi do sjedinjavanja rada i sredstva za proizvodnju.
Krajnji je cilj iznaći specijalizaciju što užeg tipa kako bi konačni materijalni
učinak bio što veći.

 zemlja (prirodni kapital: ekonomski i biološki resursi), predstavlja: prirodne

izvore koji se upotrebljavaju za poljodjelstvo ili za gradnju kuća, tvornica i
puteva. U prirodne izvore ubrajaju se još i zrak, voda, zemlja (tlo) i klima
,energetske izvore za opskrbu gorivom automobila ili stanova, i neenergetske
izvore poput bakra ili željezne rude.

 kapital (kao novac –obrtni kapital i kao izgrađeni kapital: mašine, tvornice,
infrastruktura), predstavljaju trajna dobra ekonomije, proizvedena radi toga da
proizvode druga dobra. Kapital obuhvaća imovinu poduzeća sposobnu za
vođenje poslovne aktivnosti usmjerene na zaradu. Kapital se može kupovati,
prodavati i razmjenjivati. To mu omogućava sustavvlasničkih prava.Kapital
obuhvaća stvari, novac i znanja kojimaraspolažu pojedinci, organizacije i
zajednice te senjima koriste u svojoj djelatnosti na način koji imdonosi zaradu
Izvedeni proizvodni imputi:
 poduzetništvo (menadžeri),
 informacije.
Efikasnost /odnos izlazne i ulazne veličine/ korištenja proizvodnih inputa je temeljno
pitanje ekonomije proizvodnje, pogotovo ako se ima u vidu ograničenost / oskudnost
tih inputa (resursa). Zakon oskudnosti iskazuje se kroz nesklad između potreba
proizvodnje za faktorima – inputima i stvarnih mogućnosti da se te potrebe zadovolje
(proizvodnja, pod pritiskom marketinga i tražnje, uvijek traži više resursa nego što
postoji na raspolaganju).
Ekonomsko umijeće svakog društva je da se iz raspoloživih inputa odaberu oni koji će
osigurati najveće proizvodne efekte i najpotpunije zadovoljiti potrebe stanovništva, a
da se istovremeno osigura racionalan odnos u korištenju tih faktor

3. RELATIVNI POKAZATELJI EKONOMSKE EFIKASNOSTI

PROIZVODNJE
PRODUKTIVNOST RADA – Količina radnog vremena koja se utroši za proizvodnju
jedinice proizvoda – ili, broj prooizvedenih jedinica robe za neko određeno vrijeme.
Na produktivnost utječu faktori: prosječni stepen umješnosti (kvalifikacija) radnika,
stepen razvoja nauke i njene tehnološke primjenjivosti, društvena organizacija
proizvodnje, kvalitet sredstava za proizvodnju, prirodne okolnosti.
Produktivnost = odnos između postignute proizvodnje/usluga i sredstava uloženih da
se ona ostvari.
Dakle, može biti produktivnost radne snage, produktivnostmehanizacije,produktivnost
materijala, produktivnost raspoloživih finansijskih sredstava itd...
Racionalizacija proizvodnih procesa teži da poveća produktivnost.
EKONOMIČNOST - Ekonomičnost proizvodnje se iskazuje odnosom mase
proizvoda/usluga i troškova proizvodnje.
PROSTA REPRODUKCIJA – to je iskaz bilansa uspjeha, gdje nema neto dohotka,
odnosno dobiti, pa se ne može investirati u proširenje kapaciteta proizvodnje,
povećanje novčanih rezervi ili za dividende (potrošnju): nema akumulacije nego se
prodaje po cijeni koštanja.
Sami rezultati analize proizvodnje se ogledaju kroz sledeće pokazatelje:

1. TROŠKOVI: Na iznos troškova uvijek utječu količina troškova i njihova cijena, pa

je jedan od osnovnih zadataka gospodarenja kombinirati elemente iznosa troškova
(što manje količine i niže cijene) tako da se poslovanje ostvari na najracionalniji
način.

2. PRIHOD: Čini ga vrijednost proizvoda, a izračunava se kao umnožak količine

prodanog proizvoda i prosječne prodajne (tržišne) cijene.

3. CIJENA KOŠTANJA: Izračunava se dijeljenjem troškova i ostavrenog prinosa, a

predstavlja cijenu po kojoj proizvođač proizvede 1 kg proizvoda. Osnovno načelo
ekonomičnog poslovanja je da ova cijena bude što niža, odnosno da bude niža od
tržišne cijene.

4. DOBIT: Dobit je pozitivna razlika prihoda i troškova, a ako je ta vrijednost

negativna, ona predstavlja gubitak.
5. PRAG RENTABILNOSTI: Predstavlja količinu prinosa po hektaru koji je
potreban da se prihodima pokriju troškovi proizvodnje. Da bi poslovanje bilo
uspješno ovaj prag mora biti niži od ostvarenih prinosa, tj. realizirana prodaja po
jedinici površine mora biti veća od praga rentabilnosti. Poslovanje koje 'uspijeva'
prodajom pokriti sve troškove, ali ne stvara dobit. To je kritična tačka proizvodnje
kada prestaje rad sa gubitkom a počinju se stvarati sredstva dobiti.

6. STOPA RENTABILNOSTI POSLOVANJA: Predstavlja odnos ostvarene dobiti i

ukupnog prihoda, a pokazuje koliko se na 100 novčanih jedinica ukupnog prihoda
ostvaruje čistog financijskog rezultata – dobiti ili gubitka.

7. STOPA RENTABILNOSTI KAPITALA: Predstavlja odnos dobiti (gubitka) i

prosječne vrijednosti uloženog kapitala (troškova). Izražava se u postotku jer se tada
na pogodan način može uspoređivati s kamatnom stopom koja se može dobiti
davanjem kapitala u zajam. Ova stopa pokazuje koliko se na 100 novčanih jedinica
uloženog kapitala ostvaruje čiste dobiti (gubitka).

8. KOEFICIJENT EKONOMIČNOSTI: Predstavlja odnos ukupnih prihoda i

troškova. Ovisno o veličini koeficijenta poslovanje može biti ekonomično (e>1),
neekonomično (e<1) i na granici ekonomičnosti (e=1). Povećanje ekonomičnosti
može se postići:

- povećanjem prinosa uz nepromjenjene troškove,

- ostvarenjem viših tržišnih cijena (kvaliteta proizvoda i vansezonska proizvodnja),
- smanjenjem količine troškova,
- nižim nabavnim cijenama.

4.STVARANJE VIŠKA VRIJEDNOSTI

Akumulacija kapitala predstavlja izdvajanje jednog djela viška vrijednosti radi
uvećanja obima proizvodnje.
Cilj akumulacije kapitala je da se stalno povećava proizvodnja a samim tim višak
vrijednosti što se postiže ulaganjem dodatnog kapitala u sredstva za rad i radnu snagu.
Vi[ak vrijednosti je ono što pretekne nakon što se pokriju troškovi rada, sredstava za
rad i predmeta rada. Vi[ak vrijednosti stvara materijalno blagostanje... U stvarnom
kretanju višak vrijednosti se pojavljuje kao profit. Pošto svoju svrhu – višak
vrijednosti ostvaruje kapital samo kretanjem, to on teži da se beskonačno kreće i
uvećava. I svaki se kapital, bez obzira na poreklo, pretvara u akumulirani višak
Važno je napomenuti da višak vrijednosti nije isto što i “profit”. Profit predstavlja
količinu novca koju kapitalista uzme nakon odbijanja troškova za plate radnika, sirov
materijal, i troškove proizvodnje (kao što su kirija, cijena el. energije itd.), dok višak
vrijednosti predstavlja nivo eksploatacije radnika – broj sati rada tokom kojih su
prouzveli vrijednosti preko onog što su plaćeni.

Postoje dva osnovna načina na koji se stvara višak vrijednosti, i bitno je da ih

razlikujemo. Prvi je“apsolutni višak vrijednosti” i vrti se oko stvarne dužine
standardnog radnog dana. U većini naprednih kapitalističkih društava, pitanje
apsolutnog viška vrijednosti je kako se čini riješeno, putem formalnog
institucionalizovanja standardnog radnog dana i radne nedelje.
Drugi oblik je“relativni višakvrijednosti”. U suštini, proces stvaranja relativnog viška
vrijednosti razlikuje se od proizvodnje apsolutnog viška vrijednosti po tome što zadire
u drugi dio problema kapitalizma: cijene rada. Snižavanjem cijene reprodukcije rada,
kapitalista je u mogućnosti da smanji potrebno radno vrijeme potrebno za radnikov
opstanak, i stoga se, iako je broj radnih sati radnika ostao isti, odnos potrebnog i viška
radnog vremena promjenio, stvarajući još viška vrijednosti za kapitalistu.
Veličina akumulacije kapitala zavisi od niza faktora:
 visine predujmljenog kapitala uloženog u radnu snagu i sredstva za
proizvodnju;
 stepena eksploatacije radne snage;
 stepena proizvodnosti rada
 produktivnosti rada
 veličine mase viška vrijednosti
Ulažući kapital u proizvodnju uvijek se nastoji ostvariti što veći višak vrijednosti ili
što veća masa viška vrijednosti. Višak vrijednost koji se stavra u procesu proizvodnje
ima dvije karakteristike:
 vezano za vrijeme prije proizvodnog proceza i obuhvata radnje nabavke
sredstava za rad i radne snage i druge organizacione pripreme;
 obuhvata period od početka proizvodnog procesa u kojoj pojedini elementi
proizvodnog procesa se različito ponašaju npr. Sredstva za proizvodnju
prenose svoju vrijednost na nove proizvode a radna snaga stvara novostvorenu
vrijednost.
 ZAKLJUČAK

Odvijanje procesa proizvodnje i ostvarivanje potrebnih učinaka, rezultat je

djelovanja brojnih faktora. Ovi se faktori nazivaju proizvodni inputi. Najkraće rečeno,
proizvodnja je proces pretvaranja proizvodnih inputa u outpute-rezultate proizvodnje.
Proizvodne inpute, tipične za materijalnu poizvodnju, klasična ekonomska teorija
dijeli na tri grupe: zemlja, rad, kapital. Noviji pristupi uviđaju značaj dopunskih
faktora kao npr. preduzetnički duh, organizacija, znanje i vještine, tehnologija,
informacije itd.
Postoje dva osnovna načina na koji se stvara višak vrijednosti, i bitno je da ih
razlikujemo. Prvi je“apsolutni višak vrijednosti” drugi relativni višak vrijednosti.
Akumulacija kapitala predstavlja izdvajanje jednog djela viška vrijednosti radi
uvećanja obima proizvodnje.
Cilj akumulacije kapitala je da se stalno povećava proizvodnja a samim tim višak
vrijednosti što se postiže ulaganjem dodatnog kapitala u sredstva za rad i radnu snagu.
Ulažući kapital u proizvodnju uvijek se nastoji ostvariti što veći višak vrijednosti ili
što veća masa viška vrijednosti. Višak vrijednost koji se stavra u procesu proizvodnje
ima dvije karakteristike:vezano za vrijeme prije proizvodnog proceza i obuhvata
radnje nabavke sredstava za rad i radne snage i druge organizacione pripreme i
obuhvata period od početka proizvodnog procesa u kojoj pojedini elementi
proizvodnog procesa se različito ponašaju npr. Sredstva za proizvodnju prenose svoju
vrijednost na nove proizvode a radna snaga stvara novostvorenu vrijednost.
 SADRŽAJ

UVOD
1.PROCES PROIZVODNJE
2.FAKTORI PROCESA PROIZVODNJE
3. RELATIVNI POKAZATELJI EKONOMSKE EFIKASNOSTI PROIZVODNJE
4. STVARANJE VIŠKA VRIJEDNOSTI
ZAKLJUČAK
LITERATURA

J.Sejmenović Tržište novca i kapitala ;Fakultete za poslovne studije BanjaLuka 2006.

M.Labus Osnovi ekonomije , Jugoslovenska knjiga Beograd 1997.
M. Stanić Osnovi ekonomije, Banja Luka 2006.