1

Osman Đikić (1879-1912.)

- Osman Đikić rođen je 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda
gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz
Carigrada odlazi u Beograd, a onda u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao
bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. 1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je
izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i za urednika lista "Gajret", a već
sljedeće godine, 1910, pokreće politički list "Samouprava".

Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a objavljivao ih je u listovima "Bosanska vila", "Zora",
"Behar" i dr. Bio je i sakupljač narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno
ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Neobjavljena zbirka Hercegovački biser, Srpske
muslimanske narodne ženske pjesme u Hercegovini.

Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine.

U politici [uredi]
U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata Saocijal-demokratske
stranke za treću kuriju.

Djela [uredi]
Zbirke pjesama [uredi]

 Pobratimstvo, 1900.
 Muslimanskoj mladeži, 1902.
 Ašiklije, 1903.

Folklorne drame [uredi]

 Zlatija, 1906.
 Stana, 1906.
 Muhadžir, 1909.

Zilhad Ključanin:
POBOŽNO-DIDAKTIČKA POEZIJA OSMANA ĐIKIĆA
- tri tematska niza: patriotski (Pobratimstvo), ljubavni Ašiklije) i pobožni (Muslimanskoj
mladeži);
- rodoljublje vezano za nacionalni osjećaj srpstva u doba književne plarizacije; patriotska
poezija je prigodna, svečarska;
- poetsko-nacionalna agitacija svodi se na svesrpstvo; vjera je elemenat ujedinjenja, Đikić
Boga vidi kao ujedinitelja:
Ustraj, ne očajavaj, sveta j' staza ova,
Allah vječni daće i braća trivjerna
 2
Vjerom razbraćena, zbratiće se s' nova
I vinuće srpskim kolom zagrljena... (San)

- Bog ima «zadaću» da zaštiti domovinu i naciju (srpstvo); pravda i prošlost su središnji
pojmovi nacionalnog romantizma/romantičnog nacionalizma;
- ljubavni tematski niz počinje još u Pobratimstvu u pjesmama Prvi poljub, Emini, U ponoći,
Moja ruža, Noćas sam te opet snivo;
- dovršio se u zbirci Ašiklije; ovdje je lirski subjekt stišaniji nego u prethodnoj zbirci;
- forsiranje istočnjačkog senzibiliteta; Đikićev orijentalizam ima ishodište u lektiri: srpski
romantizam (V. i Drag. Ilić, Zmaj); formalna struktura njegovih pjesama je sevdahlijska;
- pobožni niz u zbirci Muslimanskoj mladeži; ko je implicitni čitalac – Ljubica Tomić-Kovač:
religiozni obrazovani čitalac;

Vedad Spahić
ROB I SLAVUJ KANONA

- rodoljubiva ili politička poezija; tri teme: u boj na dušmanina, stara slava i bratska sloga;
- poezija političkog programa; prevlast retoričke funkcije; sirova politička parola;

Ne, nikad neće, ko se Srbom zove,

Pred vama strepit', nit se molit vama,
Nećete prepast' oči sokolove
Ovoga sv'jeta najžešćim mukama

(Dušmanima)

Al' kad jeknu stjenjem tvojim

Bojne trube, mila mati,
Eto sina, da za zajam,
Tvom dušmanu zajam vrati

(Oproštaj)

Kad će braća ista

Vjerom razbraćena
U jednom se kolu
Naći zagrljena.

(Pozdrav braći i 'Srpskoj domaji')

Sedžde čineć Tvojoj Sili,

Molim Ti se, Bože sveti,
Blagoslovi moj zavičaj –
Ovo st'jenje i vrleti!

(Molitva)
 3
Mojim brdima

O, vas ja ljubim, moja brda sura,

Studeni stanac, na kom cvijet ne cvjeta.
Orlova sijelo, ročište bura,
Gdje munja munju s gromovima sreta! …

A duša moja u zanosu milu

Svijetle slike pred okom mi stvara:
Ja vidim ponos, gospodstvo i silu
Vlastele naše i naših vladara!

Ja vidim divne vitezove one,

Muškog oka i mišice čile,
Oči mi suze radosnice rone,
A duša hrli ljubi slike mile.

- ljubavna lirika je depo konvencionalnih toposa romantičarske orijentalističke egzotike iz

druge i treće ruke; preuzimanje tema, motiva, simbola, stilskih sredstava iz srpske
romantičarske poezije, evropske (Gete, Hajne) i bh (Šantić, Bašagić); dekorativna namjena
tih elemenata;

Sve sevdahom živo gori,

Ljubovanju sve se dalo,
Samo moje srce nije
Premaljeće razigralo.

(Behar geldi)

Dok odaju nađem tvoju,

U njoj tebe, tugu moju,
Izgrišću ti usne rujne
Sva ti vrata porazbiti

(Bre đavole, kono more!…)

Milo lane
Pa kada je Allah htio tako,
Ja ću uv’jek poslušan mu biti,
I mirisnim njegovijem darom
Uv’jek ću se gizdat’ i kititi

Uv’jek ću se gizdat’ i kititi,

I mirisom napajati grudi;
A srce će moje razdragano
U sevdahu pjesme da razbudi
 4

Gle, zvjezdicu...
Gledaj, rujnu zoru, kada
Sa istoka pomalja se;
I svodovi neba plava
U grimizu kad se krase.

- Onako se rumen prospe,

Đul-obrazom mile moje,
Kad stidljivo na moj obraz
Spusti slatke usne svoje.

Ašik bulbul
U haz-bašči đul đulio,
Đžanum, kuzum,
Đul đulio, mirisao,
Tatli benum!

Na tom đulu bulbul vij'o

Kajde jasne,
U sevdahu provodio
Čase krasne.

Ali dođe sauk-bura

Jednog dana
I potrga gondža-cv 'jetke
Đulu s' grana

Tužio je bulbul mali,

Suze lio,
Al' izvidat' đula nije
Kader bio!

U haz-bašči đul venuo,

Đanum, kazum!
Kraj njeg bulbul izdisao,
Tatli benum!

Dvije žrtve
1.
Sabah zora … sunce iza gora,
Haber pade iz pašinih dvora:
Sinoć prosci stigli iznenada,
Iznenada iz daleka grada,
Zaprosili jedinicu Zlatu.
Babo dao, nije ni pitao,
Majka dala, druge ne imala,
I ako je ćerkin sevdah znala.
Amanete uzeli i dali,
I kićenu svadbu zakazali
 5
2.
Sabah zora … sunce iza gora,
Kara-haber iz pašinih dvora:
Sinoć svati svu noć šenlučili,
Jutros s plačem razbuđeni bili.
Dilber Zlate niđe ne imade,
Niti iko štogod za nju znade.
Samo mutni Neretvini vali,
To rekoše Čelebiji-Ali
I svoja mu njedra otvoriše
Dvoje milih tuna sastaviše

- religiozno-didaktički niz; apsolut vjere kao temeljno obilježje bošnjačke knjževnosti

austrougarskog razdoblja; vjera je, zapravo, bila najsigurniji put do čitateljstva; podilaženje
čitalačkim ukusima, zahtjevima, očekivanjima;

Njegovo usahlo oko, što samrt pred sobom gleda,

Ni jednom ne planu gnjevom nit’ usna njegova kada
Pohuli Svevišnjeg Boga; s opekla lica mu bl’jeda
Pročitat nije se mog’o nijedan izražaj jada. Derviš