SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI

PREDIPLOMSKI STUDIJ
HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Naturalizam
Kumičića i Zole

Kolegij: Hrvatska književnost u prožimanju s drugim književnostima

Mentorica: prof. Sanja Tadić - Šokac
Studentica: Marijana Rebac, apsolventica
Br. indeksa: 14866

Rijeka, 2009.

0
1. Uvod
Problematika ovog seminara odnosi se na Kumičićev odnos prema
Zoli te koliko je uistinu Zola i njegov manifest o naturalizmu utjecao
na Kumičićevo stvaralaštvo. Cilj ovog istraživanja jest odrediti
sličnosti i razlike te poveznice između književnog stvaralaštva
naturalista Eugena Kumičića i Emila Zole. Osvrnula sam se na kritike
njihovih književnih kritičara onoga doba te na njihove reakcije. U
seminar sam unijela citate kritičara i odlomake iz djela ovih dvaju
pisaca kako bih potkrijepila svoje tvrdnje.
U prilog svemu na kraju dodajem i kratki izvještaj o naturalizmu te
kratku biografiju predstavljenih pisaca.

1
2. Zola, Kumičić i naturalizam

2.1. Zolina Nana i Kumičićeva Olga i Lina

Zolin roman Nana izlazi 15. veljače 1880. godine i predstavlja

revolucionarnu prekretnicu u svjetskoj književnosti. Eksperimentalnu
metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi u stvaralački
književni postupak. Smatra da čovjeka treba proučavati s biološko-
fiziološkoga i sociološkog stajališta opažanjem i eksperimentom. Život
je pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima teba otkriti
mehanizam općih zakona. Zato će Zola razotkriti svijet proroka,
pogubnih i tiranskih strasti, nasilničkih nagona, bioloških i animalnih
strana u čovjekovu biću – potpunije i grublje nego itko prije njego u
svjetskoj književnosti. Odmah po izlasku ovog romana književna
kritika se digla protiv Zole i njegove Nane osporavajući mu naturalizam
a kritizirajući njegovu estetiku ružnoće koja je izrazito naglašena u
opisima buržujskog života onog vremena. Glavni nedostaci i osnovne
pogreške Zolinog književnog prikazivanja su proizišli iz njegova
gledanja na društvo i društveni razvoj. Zola je društvo promatrao kao
nešto organsko, zato što je mehanički prenio znanstvene postavke iz
prirodnih znanosti na društveno poprište. Zola je kritizirao građansko
društvo samo zbog njegovih loših strana a ne zbog njegovih krivih
temelja. On je široko bogatstvo ljudskih odnosa i ljudske problematike
pojednostavio i osiromašio svevši ih na uska pitanja psihopatologije i
nasljeđene opterećenosti koja se u njegovom djelu pojavljuje
fatalistički. Svojim zahtjevima da pisac bude samo objektivni
promatrač, da prima utiske i da ih slika, i da ideal umjetnika treba biti
fotografska ploča, Zola je ustvari snizio umjetničko stvaranje od

2
umjetničkog otkrivanja istine na reportersko bilježenje statističkih
podataka. Svojim shvaćanjima i svojim umjetničkim postupcima Zola
nije izišao iz građanske ideologije jer je naturalizam kao umjetnička
metoda imao i odražavao negativan odnos prema mogućnostima
povijesnog razvitka, kao i prema ljudskim moralnim vrednotama.
Roman Nana jedan je od onih romana u kojima je prikazan životni put
glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog
društva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je
ovdje na najgori mogući način, što i jest osnova naturalizma. Nana,
nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem
opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega,
nestanak.
Kumičić je vrlo brzo pao pod utjecaj Zolina naturalizma boraveći u
Parizu u ono doba izlaska Zoline Nane. Ubrzo nakon izlaska Nane,
Kumičić na početku 1881. tiska svoj roman Olga i Lina upravo prema
Zolinom naturalističkom učenju. Uzbudio je hrvatske kritičarske
duhove, prouzrokovao niz pohvala ali i negativnih ocjena, zahvaljujući
svojoj osebujnoj tematici. To je njegovo prvo dijelo iz niza
naturalističkih romana i pripovjedaka. No epitet «naturalista» zaradio
je uglavnom svojim člankom O romanu u kojem iznosi neke misli koje
pokazuju da je dobro poznavao Zolin manifest Eksperimentalni roman
pa se mogu primijeniti gotovo cijele Zoline rečenice parafrazirane u
Kumičićevom naturalističkom manifestu.

2.2. Hrvatski kritičari naturalizma

Odmah po izlasku njegova romana, kao i u Zolinom slučaju,
reakcija hrvatske književne kritike bila je velika i uglavnom negativna.
Započela je borba u hrvatskoj književnosti između naturalizma i

3
njegovih protivnika a trajala je punih desetak godina. Kritičar Janko
Ibler bio je pobornik naturalizma i držao ga je jednakim realizmu.
Kritičarski rad započinje neumjerenom pohvalom Kumičićeva Jelkina
bosiljka . Kao književni kritičar na početku 1880-ih bio je radikalni
zagovornik naturalizma, a u polemikama oko realizma i naturalizma
pristaša Emila Zole. U Literarnim pismima (»Sloboda«, 1881) zacrtao
je osnovne realističke postulate oblikovavši ih u trima načelima
presudnim za takav pripovjedni koncept: uvjerljivost karaktera radi
postizanja obilježja tipičnosti junaka, tendencioznost (ostvarenje
društvene ideje) i realističnost. S tih je gledišta na poč. 1880-ih
kritizirao Šenou, premda su im polazišta o prosvjetiteljskoj funkciji
književnosti bila slična, a hvalio Eugena Kumičića . No, osjetivši da
Kumičić zapravo stoji pod Šenoinim utjecajem, sve se više okreće
prema Šenoi. Sa stajališta umjetničkog realizma, dokazivao je kako
najveći broj Kumičićeva djela malo vrijedi te da u njegovim
pripovjetkama nema ni traga realizma, jer je u njima prikazano sve
nevjerojatno.
Josip Pasarić je u to vrijeme bio veliki protivnik naturalizma. U
svom članku Hoćemo li naturalizmu? tvrdi da su Zoline postavke –
istina i narav – odnosno postavke naturalizma, varave i lažne.
"Naturalizam uvodi pod krinkom istine samo rugobu i moralnu
iskvarenost. "1 Pasarić u istom članku postavlja i pitanje unosa stranih
elemenata u hrvatsku književnost: " da li će ova tuđa biljka, koju kane
presaditi u naš skromni hrvatski vrt, uroditi dobrim plodom, ili neće
li svojim velegradskim zagušljivim i nezdravim mirisom okužiti svoju
novu postojbinu." Pasarić naturalizam smatra pogubnim na hrvatsku
lijepu knjigu, a ta tvrdnja ostavila je duboki utjecaj i na kasniji
1
Pasarić, J., Hoćemo li naturalizmu?, »Vijenac«, br.52, 1883. god., str. 846. – 847.

4
neposredni razvitak hrvatske književnosti. Za ovakav novi stil i vrstu
književnog stvaralaštva zaključuje: " Proučavanje ćudi prostih
zločinaca, ubojica i moralnih propalica ostavimo sudačkim i
liječničkim vještacima; oni će im dosuditi lijek i popravak, a vila
umjetnica nije još postala milosrdnom sestrom. Estetiku rugobe
nagovješta naturalizam." Držao je da djela poput Olge i Line mogu
djelovati samo pogubno jer će svaka djevojka pročitavši taj roman
zaključiti da dobre i skromne Olge stradaju a pokvarene Line u životu
uspjevaju. Zato hrvatski pisci ne trebaju tražiti uzore u piscima
naturalističke škole koji propagiraju estetiku rugobe već se trebaju
držati 'zdravog realizma' i Šenoinih djela realističkih obilježja. Pasarić
stavlja akcent na etičku komponentu i traži, tragom Šenoe, ‘pravi’ i
‘zdravi’ realizam. Pobornici ‘zdravog realizma’ su nastavljači šenoinske
literarne koncepcije koji pridaju važnost prosvjetiteljskom i odgojnom
elementu funkcije književnosti.
U svom članku O modernom realizmu ponovio je svoje poglede na
naturalizam i Zolu a za uzor daje Ohneta u kojem vidi pravu i čistu
umjetnost.
Kao i Pasarić, i Milivoj Šrepel 2 je kritizirao Kumičićevo stajalište
prema književnosti za koju su potrebne zdrave oči već ističe potrebu
ljudskog stvaralaštva. Za naturaliste tvrdi da je žalosno što prikazuju
samo najogavnije ljude i najružnije strasti, kao da uz to u ljudskom
društvu nema ni traga dobrote. Kasnije potpuno mijenja svoj stav
prema naturalizmu i Zoli i naglašava da je istina princip moderne
beletristike.
Čedomil Jakša u svom članku O romanu traži kompromis između
krajnjeg naturalizma i umjerenog realizma. Zoline naturalističke
2
Usp. Šrepel, M., O impresionizmu , »Vijenac«, 1884.; Pasarić, J., Hoćemo li naturalizmu?, »Vijenac«, br.52,
1883.

5
romane nazivao je pesimističnom epopejom ljudskog živinstva. Smatra
da je Zolin naturalizam u francuskoj književnosti sasvim logična pojava
ali u hrvatskoj književnosti on nema smisla ni razloga za postojanje i
razvoj. Kumičić nije Zolin nasljednik jer u svojim djelima ne promatra
čovjeka u vezi s njegovim genetskim nasljedstvom i miljeom,
Kumičićevi likovi su odgovorni za svoja djela a fabule su mu
jednostavne i naivne, kao i Šenoine. Sve fabule su mu u biti jednake,
istog početka i kraja: nastanak jedne ljubavi i njezin završetak.
Kumičič nije bio nostitelj velikih umjetničkih Vrijednosti već samo
Šenoin nastavljač. Prema Jakšinom mišljenju, Kumičić nije ni
naturalist ni realist, već romantik.

2.3. Zolin utjecaj u Kumičićevim djelima

Kao i Zola, Kumičić je na napade svog romana Olga i Lina

odgovorio člankom koji je velikim djelom inspiriran Zolinim člankom
Eksperimentalni roman. Primjerice, Zola u svom manifestu
naturalizmu navodi: "Glavna osobina romanopisca je smisao za
stvarnost"3. Kumičić ga parafrazira ovako: "Temelj romanu mora biti
shvaćanje istine, poimanje realnosti."4 Zola za velike uzore navodi
Balzaca i Stendhala te za njih tvrdi: "Oni su veliki jer su opisali svoje
vrijeme , a ne što su izmislili priče." a Kumičić ga parafrazira navodeći
za uzor samo Balzaca: "Kad se oglasio genijalni Balzac, silna bijaše
nastala graja...no on je danas silan i svijež, jer je opisao svoje vrijeme
naravno i istinito...velik je jer mu romani nisu puke priče".

3
Zola,E., Eksperimentalni roman, u: Miroslav Beker (ur.), Povijest književnih teorija, Sveučilišna naklada
Liber, Zagreb, 1979.
4
Kumičić, Eugen, O romanu, PSHK, knj. 62, Zora, Zagreb, 1976.

6
 Kumičić je uzimao i razvijao pojedine Zoline misli, od jedne Zoline
rečenice, teze stvorio bi čitav dijalog u svom članku. Tako kad Zola
tvrdi da imaginacija više nije vrlina kod spisatelja već zdrav vid,
Kumičić stvara raspravu na temelju te teze i postavlja pitanje romana
te uspostvavlja istu tvrdnju da za pravi kvalitetan roman nije bitna
imaginacija već "zdrav naravni razum i posve zdrave oči"5. Kumičić
kao i Zola uspoređuje pisce sa slikarima a boje kojima slikari iskazuju
svoj doživljaj viđenog sa spisateljskim individualnim stilom
zapisivanja viđenog.
U želji da se dokaže zavisnost Kumičićeva od Zole, mnogi su
hrvatski književni kritičari uspoređivali Olgu i Linu sa Zolinom
Nanom, ali baš taj primjer dokazuje velike razlike između njih: Nana je
lijepa, ali glupa, a u duši dobra; ona je organski izdatak pariškog
društvenog života, svojom ljepotom osvećuje se eksploatatorima šireći
među njima veneričku zarazu. Lina je, naprotiv, inteligentna i
pokvarena žena koja iz tuđine dolazi u Hrvatsku te svjesno uništava
naivnog i glupog hrvatskog aristokrata. Nana umire mlada, u
devetnaestoj godini, zaražena kozicama svog vanbračnog djeteta
Louiset dok Lina doživi duboku starost kao vlasnica javne kuće u kojoj
radi i njena kćerka Ida koju ubije njen polubrat Milan jer je tek nakon
provedene noći s njom saznao da imaju istog oca, Alfreda.

Po mom mišljenju, velika sličnost između ova dva djela se nalazi

u opisima raspadnutih tijela Olge i Nane što ustvari prikazuje i
truljenje njihovih pokvarenih duša pa tako i cijele njihove društvene
sredine i vremena. Zola opisuje Nanino gnojno i raspadnuto tijelu kad
je već pronađu mrtvu :

5
Ibid.

7
 “To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog
mesa, bačena tu na jastuke. Gnojane bubuljice raširile su se po
cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one
su već ličile na neku plijesan zemlje, na ovoj bezličnoj koži gdje se crte
više nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju
gnojiva, drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je još
curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pružala se od jednog obraza i
prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan smijeh. I na ovu užas i
grotesnu masku ništavila, kosa, lijepa kosa, sadržavši svoj plemeni
sjaj sunca, klizala je, prelijevajući se kao zlato. Venera se raspadala.” 6

a Kumičić opis crvljivog tijela svoje Line smiješta u san njenog

ljubavnika Artura:

" Lina bi mu se prikazala, on je zapanjeno gleda, dršće i boji se

njezinih velikih i modrih grudi, njezinih bokova, njezina stegna,
cijeloga njezina tijela koje kao da gnjije, koje se širi i raste, sve više i
više, a po njemu plaze otrovne zmije i prskaju ga crnim i krvavim
otrovom. Lina ga hvata za grlo, grčevito ga guši, a on se brani
objeručke. Njeno se tijelo trese, rastavi, raspe. Komadi toga tijela,
pomiješani s krvlju, padaju na njega, pokrivaju mu već i cijelu
postelju, a veliki, nabreknuti crvi plaze i gmižu po njemu, on ih davi i
gnječi, no oni se uvijek množe i množe, ruke su mu već okrvavljene,
otresa sa sebe taj smrad, ali se ne može ni maknuti, svuda krv, svuda
crvi."7

6
Zola, Emile; Nana, Naprijed, Zagreb, 1965
7
Kumičić, Eugen; Olga i Lina,, Matica hrvatska, Zagreb, 1965

8
Ujedno su ti odlomci i pravi reprezentativni primjeri naturalističkih
opisa, vjerodostojni i detaljistički, kao fotografije.
Kumičić je nastojao slijediti Zoline koncepcije o romanu i njegov
način opisivanja društvene stvarnosti a ujedno je na taj način hrvatsku
književnost približio suvremenim strujanjima europske, odnosno,
francuske književnosti.

9
3. Zaključak

Iako je Kumičić do najsitnijih detalja poznavao Zolin manifest

naturalizmu, to nije bilo dovoljno da i shvati samu srž i smisao Zoline
poetike naturalizma. On je od Zole samo teorijski prihvatio naprimjer
tezu o intelektualnom (racionalnom) pristupu fenomenu ljudskog
života; o ovisnosti čovjekove sudbine o sredini (miljeu) te o povijesnoj,
društvenoj socijalnoj njegovoj odrednici; o spajanju tzv. spoznajne
funkcije s određenom društvenom porukom, o tome da književno djelo
ne smije nastati iz mašte nego iz autentičnog, istinitog bilježenja
stvarnosti kojom je pisac okružen. Kumičić teorijski prihvaća Zolin
glavni i temeljni postulat : » Realne ličnosti i njihova povijest, i
relativnost svakidašnjeg života, dokumenti o ljudima u njihovom
logičkom redu postaju tema naturalističke književnosti. « No i sam
Zola je paradoksalan u svojim pogledima: s jedne strane inzistira na
tome da pisac ne smije biti moralist već anatom, a s druge strane
smatra da je njegova dužnost raditi na poboljšanju i ozdravljenju
građanskog društva što je očigledno moralna kategorija. No Zola
svojim djelom prevladava vlastite teorijske paradokse zato što je
izniman talent i zahvaljujući tradiciji Balzaca i Flauberta gdje praktički
gledano, između Balzacova realizma i Zolina naturalizma teško
možemo postaviti granicu.
Eugen Kumičić u tradiciji vlastite nacionalne književnosti ima
jedino Augusta Šenou. Umjesto odupiranja, suprotstavljanju Šenoinoj
romantičarskoj koncepciji književnosti, Kumičić polazi upravo od nje
pa će tako sam sebe dovesti do raskoraka između vlastite teorije i
prakse. Upravo to što Kumičić nema izbora i mora krenuti od Šenoe
dovodi ga u sukob s naturalističkom metodom pisanja. Umjesto da je

10
promatrač i zapisničar života prema naturalističkom pravilu, vezan uz
činjenice, Kumičić se upušta u deskripciju , epsko pričanje , u
gomilanje događanja ispunjenih svladavanjem prepreka te u opise
junaka koji su zapravo tipovi a ne prosječni individualni likovi kako to
nalaže Zola.

Kumičićeva odluka za naturalizam, koji je upoznao na samome

izvoru, u Parizu, a potom ga predočio u traktatu O romanu (1883), nije
otišla dalje od puke deklaracije, budući da njegovi romani nastaju u
prvome redu ugledanjem na trivijalnu, tzv. niskoromantičku literaturu.
Kumičić je samo u teoriji tražio od pisaca sa proučavaju životne
pojedinosti i da na osnovu njih izgrađuju djelo jer u svojoj praksi nije u
potpunosti slijedio to načelo. Glavna pažnja mu se kreće oko
pripovijedanja. Nastojao je čitaoce iznenaditi neobičnim događajima,
velikim kontrastima. Kao i Dumas, Sue, Montepin, Ohnet, i Kumičić je
nestojao čitaoce zabaviti intrigama i spletkama, neočekivanim
obratima te je tako pustio iz vida objektivnost koja je jezgra
naturalizma.

11
4. Literatura

 Barac, Antun; Hrvatska književna kritika, Zagreb 1938., Djela

Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti = Opera
Academiae scientiarum et artium Slavorum meridionalium ; knj.
34
 Kumičić, Eugen; Olga i Lina,, Matica hrvatska, Zagreb, 1965
 Kumičić, Eugen; O romanu, PSHK, knj. 62, Zora, Zagreb, 1976,
str. 355-365.
 Nemec, Krešimir; Povijest hrvatskog romana od početaka do
kraja 19. stoljeća. Zagreb 1994
 Šicel, Miroslav; Eugen Kumičić , u knjizi: Povijest Hrvatske
književnosti 19. stoljeća; Knjiga II.; Realizam, Zagreb 2005., str
131.-148.
 Tomić, Josip; Kumičić i Zola, u Hrvatska književnost prema
europskim književnostima - od narodnog preporoda k našim
danima, ur. A. Flaker i K. Pranjić, Liber, Zagreb, 1970, str. 281-
291.
 Ujević, Tin; Emile Zola i naturalizam, pogovor romanu
Germinal, Emila Zole; » Prosvjeta «, Bjelovar 1989.,str 425.- 433.
 Zola, Emile; Nana, Naprijed, Zagreb, 1965
 Zola, Emile; Eksperimentalni roman, u: Miroslav Beker (ur.),
Povijest književnih teorija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb,
1979.

12
5. Prilozi

5.1. Naturalizam

Naturalizam se javlja sedamdesetih godina XIX stoljeća i traje do 1890.

g. Pojavljuje se u Francuskoj, odakle se širi u druge europske zemlje
(Švedsku, Norvešku, Njemačku). Početak naturalizma u Francuskoj
povezuje se uz imena braće Goncourt (Julesa i Edmonda) i njihov
roman Germinie Lacerteux (1864.). Teoriju naturalizma oblikovao je
Emile Zola u raspravama Romanopisci naturalisti, Eksperimentalni
roman i predgovoru romana Therese Raguin.   Svoju teoriju Zola
utemeljuje na učenju prirodoslovca (fiziologa) Claudea Bernarda i
Hippolytea Tainea. Prema njemu, tri temeljne značajke određuju lik u
književnom djelu: sredina, naslijeđe i trenutak. Književnost se
približava znanosti, a romanopisac je eksperimentator.

Naturalizam je nastao iz realizma, nastavlja se na realizam,

potvrđuje ga ali se od njega i razlikuje sklonošću da neobičnom
žestinom prikazuje prirodu i čovjeka u njihovim najvulgarnijem i
najsramnijem očitovanju. Naturalisti prikazuju ljude iz svih društvenih
slojeva, otkrivaju tamne i ružne životne pojave. To je »estetika
ružnoće«. U djelima naturalističkih pisaca razotkriva se socijalna i
moralna izopačenost, zločin, duševna bolest, gruba seksualnost,
nastranost i društvena degeneriranost. Naturalizam razvija detaljne
opise sredine. U opise unosi autentične pojedinosti. Likove oblikuje u
njihovoj životnoj pojavnosti, socijalnoj i biološkoj određenosti. Oni se
sami predstavljaju, pisac je »skriveni režiser drame«, tj. nije
»sveznajući pripovjedač«. Za razliku od realista, naturalisti uvode
mnoštvo (masu) kao književni lik, tj. masa postaje književnim junakom
(Germinal).

13
 Kronologija naturalizma

Godina Pisac Naslov djela

1864 Jules ( 1830-1870 ) i EdmondGerminie Lacerteux
(1822-1896) Goncourt
1867 Emile Zola, ( 1840-1902 ) Therese Raguin
1871 Emile Zola Rougon - Macguart
(ciklus romana)
1877 Emile Zola Jazbina
Henrik Ibsen (1828-1906) Stupovi društva
1879 Emile Zola Nana
Henrik Ibsen Nora
1880 Guy de Maupassant (1850-1893)Naša Dunda
Emile Zola Eksperimentalni roman
1881 Henrik Ibsen Sablasti
1884 Henrik Ibsen Divlja patka
1885 Emile Zola Germinal (Žerminal)
1887 August Strindberg (1849-1912) Otac
1888 August Strindberg Gospođica Julija
1889 Gerhart Hauptmann(1862-1946 ) Pred zoru
1892 Gerhart Hauptmann Tkalci

5.2. Emile Zola

Emil Zola rodio se 2. travnja 1840 u Parizu, u obitelji koja potječe iz

Zadra. Zauzima istaknuto mjesto među velikim romanopiscima 19.
stoljeća ne samo po svojim mnogobrojnim djelima nego i po tome što
se smatra osnivačem naturalizma, njegovim teoretičarem i

14
najplodnijim stvaraocem. Iako je u književnost ušao kao romantičar, u
svojim djelima se ne zadovoljava metodama objektivnog realizma, već
pod utjecajem naglog razvoja prirodnih nauka pokušava i u literaturu
uvesti znanstvene metode. To je došlo do izražaja već i u prvom
njegovom romanu Therese Raquin (1867.) i što će se poslije razviti u
teoriju tzv. eksperimentalnog romana. Kritizira Balzacovo i
Stendhalovo stvaralaštvo jer oni u svojim djelima prikazuju uzvišene,
titanske likove. Zola je sa naturalizmom htio književni rad postaviti na
tzv. znanstvene temelje.
1897. hrabro je izašao na političku scenu kako bi obranio istinu
povodom afere Dreyfus koja je tada uznemirila cijelu Francusku. Alfred
Dreyfus, Židov i kapetan franc. Generalštaba bio je bez ikakvih dokaza
optužen za špijunažu. Zola je čuvenim člankom Optužujem (J'accuse)
stao u obranu Dreyfusa te je smiono i neustrašivo istupio protiv režima
i reakcije u zemlji. Prema njegovom članku ustanovljena je Dreyfusova
nevinost te da su generalštab, ministar vojske i sud krivi za svijesnu laž
i klevetu.
Umro je u toku rada i stvaralačkih priprema od nehotičnog
otrovanja ugljikom u Parizu zajedno sa svojom ženom 28.09.1902.

5.3. Eugen Kumičić

Rodio se 11.1.1850. godine u Brseču, u Istri. Bio je najmlađi od

desetero djece. Pučku školu završio je u Kastvu, a od 1861. pohađao
hrvatsku i talijansku gimnaziju u Rijeci, Kopru i Zadru. Studij medicine
upisao 1870. u Pragu, ali se već iduće godine prebacio na bečki

15
filozofski fakultet, gdje upisuje zemljopis, povijest i filozofiju. Nakon
diplomiranja 1873. postaje gimnazijskim suplentom u Splitu, a 1875.
odlazi na dvogodišnji boravak u Pariz. U Beču 1877. uči francuski i
talijanski jezik i romansku književnost. Iduće je godine boravio u Bosni
u službi austrijske vojske. Profesorom na zagrebačkoj realnoj gimnaziji
postaje 1879, a 1883. napušta državnu nastavničku službu te se bavi
samo političkim radom i književnošću. Kao zastupnik biran je u
Hrvatski sabor 1884. i 1885. u Varaždinu, 1893. u Brodu na Savi, bio je
urednikom Hrvatske vile (1883) i Hrvatske (1866-89), zagrebačkim
gradskim zastupnikom 1892. i jednim od najbližih suradnika A.
Starčevića, prvo u Stranci prava, zatim nakon pravaškog raskola 1896.
u Čistoj stranci prava. Objavljivao je pod pseudonimom Jenio Sisolski.

Kumičićeva se pripovjedna proza, s obzirom na iskazana

tematska obilježja i s obzirom na sredinu u kojoj djeluju protagonisti,
redovito dijeli na istarski [Jelkin bosiljak (1881), Primorci (1882),
Začuđeni svatovi (1883), Sirota (1885), Teodora (1889) i Preko mora
(1889) te novela Ubilo ga vino (1884)] i zagrebački krug [Olga i Lina
(1881) Gospođa Sabina (1884), Otrovana srca (1890) i Pobijeljeni
grobovi (1896), te novela Saveznice (1889) i Mladost-ludost (1891). ],
kojima se kao treća, ali i žanrovski određenija pripovjedna skupina,
pridružuju povijesni romani [Urota zrinsko-frankopanska (1893) i
Kraljica Lepa (1902)], te reportažni zapisi o ratovanju u Bosni Pod
puškom (1886), zanimljivim i spretnim spojem dnevničkoga diskursa,
putopisa, pripovjedne proze i lirskoga nadahnuća.

Kumičić je napisao i nekoliko drama (Sestre, 1890; Obiteljska

tajna, 1890; Petar Zrinski, 1900).

16
 Kao prvi pravi pokušaj takozvane brutalne literature u nas (M.
Kombol), Kumičić je svojim romanima iz zagrebačkoga života prvi
među hrvatskim realistima usmjerio stvaranje romana prema
realističkome i naturalističkome prikazu zbilje, tj. među prvima je
pripovjedno fiksirao aktualne društvene događaje, što je otvorilo put
kasnijim sustavnijim društvenim analizama i zrelijemu kritičkomu
realizmu u djelima Josipa Kozarca, Ksavera Šandora Gjalskog i
Vjenceslava Novaka.

17