FINANCIJSKE INSTITUCIJE – POJAM

Financijske institucije su intermedijari na financijskom tržištu, one prikupljaju novčana sredstva,

usmjeravju ih u financijske plasnmane i obavljaju financijske usluge. To su sva ona poduzeca koja
sudjeluju u financijskim transakcijama kao financijski posrednici, kao borkeri, dealeri ili investicijski
bankari.
Novčana sredstva prikupljaju:
- primanjem ročnih depozita
- uzimanjem kredita
- emisijom vrijednosnica
- udjela
- uplatom članarina
- prodajom polica osiguranja
Tako prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, kupnjom vrijednosnica ili ulaganjem u realna
dobra.

Financijske institucije dijelimo na:

1. depozitne: banke, štedionice, kreditne unije i štedno-kreditne zadruge, stambena društva,
hipotekarne štedionice, poštanske štedionice, blagajne uzajamne pomoći...
2. nedepozitne: državni i privatni mirovinski fondovi, osiguravatelji života i imovine, institucije
socijalnog osiguranja, investicijski fondovi, financijske kompanije i konglomerati, državne
agencije, investicijske banke, brokeri i dealeri itd.

Financijske se institucije dijele na centralnu banku, banke i nebankovne financijske institucije

ili generalnija podjela na depozitne i nedepozitne.
Depozitne primaju transakcije na depozitne račune i plasiraju ih kao kredit – to nije i monetarna
institucija jer ona i multiplicira depozit.
Pojam je vrlo širok i obuhvaća sva ona poduzeća koja sudjeluju u fin transakcijama kao fin posrednici,
brokeri, dealeri ili investicijski bankari.
Najvažnija fin institucija je banka a ostale fin institucije uobičajeno nazivamo nebankovnim fin
inst. One ne primaju depozite i ne odobravaju kredite javnosti istodobno iako su često slične
bankama.

DEPOZITNO-KREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FINANCIJ. INSTITUCIJE

Teško je povući granicu između depozitnih i nedepozitnih financijskih institucija jer depozitne
ulaze i u investicijsko poslovanje, a nedepozitne ulaze u čisto bankovno poslovanje.
U užem smislu, depozitno-kreditni kompleks su banke i štedionice, a karakteristika ima je da
simultano primaju depozite i odobravaju kredite.

Postoje 4 vrste depozitnih sredstava:

1. sredstva na transakcijskim računima
2. depoziti a vista (po viđenju)
3. oročeni depoziti,
4. depoziti posebnih namjena, a mogu biti: a) vezani uz kredit
b) preduvjet za obavljanje određenog posla
Depozitne institucije moraju posebnu brigu voditi o likvidnosti s obzirom da imaju funkciju
multiplikacije novca. Glavni instrument plasiranja depozita je kredit.

Postoje razne vrste kredita:

1. lombardni,
2. kontokorentni,
3. avalni,

1
4. akceptni,
5. hipotekarni,
6. potrošački,
7. kredit po gospodarskim sektorima.

Nedepozitne institucije sve su interesantnije financijske institucije koje se bave financijskim

derivatima (fortfaiting, leasing i faktoring tvrtke, institucije koje su izdavači kreditnih kartica, clearing
institucije, garantne agencije). Nedepozitne institucije ulaze u čisto bankarsko područje, ali ne smiju
kreirati obveze primanjem depozita.

DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKA

Banka je najvažnija financijska posrednička institucija. Novčana sredstva banka prikuplja

primanjem depozita i plasira ih uglavnom u kredite, baveći se uz to i financijskim uslugama
(posredovanje u domaćem i međunarodnom platnom prometu, na fin. tržištima itd.). Na prikupljene
depozite banka plaća pasivnu, a na odobrene kredite naplaćuje aktivnu kamatu. Općenito, banka se
definira kao financijska institucija koja u pasivi bilance ima depozite koji su po svojoj prirodi novac, a u
aktivi uglavnom ima kredite. Banka je ono poduzeće koje dobije odobrenje za rad u skladu s posebnim
zakonom o bankama. Hrvatski zakon o bankama određuje banku kao “dioničko društvo čiji je predmet
poslovanja primanje novčanih depozita i davanje kredita i drugih plasmana”. 3 temeljna postulata
bankovnog poslovanja su likvidnost, sigurnost i rentabilnost, iz kojih se izvodi profitabilnost.

Vrste banaka:
a) centralne banke (emisijske, kontrolne),
b) komercijalne banke (depozitne, kreditne),
c) investicijske banke,
d) razvojne banke (hipotekarna, poljoprivredna, građevinska),
e) poslovne banke,
f) multinacionalne banke i
g) ostale banke (trgovačke, klirinške itd.).
h)
RH nema investicijskih banaka, sve su univerzalnog oblika.
Banka je financijska institucija koja je od HNB dobila odobrenje za rad i koja je osnovana kao dioničko
društvo u RH.Riječ banka i njenu izvedenicu može koristiti samo tvrtka koja je dobila odobrenje od
HNB.Banka obavlja usluge, prima depozite, odobrava kredite u svoje ime i za svoj račun te izdaje
elektronski novac. Kredit, depozit i električni novac su bankovna usluga, osim njih banka može
obavljati i financijske usluge:
 izdavanje garancije i jamstva
 factoring
 leasing
 terminski ugovori i opcije
 platni promet...
Dio zakona o bankama regulira Zakon o trgovačkim društvima.

KOMERCIJALNE I RAZVOJNE BANKE

Komercijalne banke su banke kratkoročnog financiranja tekuće proizvodnje i prometa. Prikupljaju

depozite koji su depozitni novac pa kroz kreditnu aktivnost umnožavaju novac, zbog čega su pod
čvrstim nadzorom središnje banke. U izvorima sredstava najviše imaju kratkoročne depozite, sredstva
na računima plaćanja, kratkoročne vrijednosnice i pozajmice, a odobravaju kratkoročne kredite za
financiranje tekuće proizvodnje i obrta, trgovine, potrošačko kreditiranje. Nosioci su domaćeg i
međunarodnog platnog prometa, a sudjeluju i u financiranju međunarodne razmjene.

2
 Razvojne banke su banke dugoročnog kreditiranja privrednog razvoja. Prikupljaju dugoročno
slobodna sredstva štednje – akumulacije i dugoročnim ih kreditima usmjeravaju poduzetnicima za
ulaganja u osnovna sredstva i kapitalnu izgradnju. Razvojne banke mogu biti specijalizirane, privatne
poslovne banke, posebne državne banke, regionalne ili međunarodne banke. Ove banke sredstva
pribavljaju oročavanjem depozita, emisijom obveznica na nacionalnom i međunarodnom tržištu
kapitala, uzimanjem dugoročnih kredita, emisijom dionica i formiranjem vlastitog trajnog kapitala,
formiranjem i disponiranjem sredstvima investicijskih fondova, a često raspolažu i sredstvima javnog
sektora, razvojnih fondova države, međunarodne pomoći, kreditima međunarodnih razvojnih
institucija.

OBLICI OKRUPNJAVANJA BANAKA

Do udruživanja banaka dolazi zbog ostvarivanja više profitabilnosti, zbog lakšeg obavljanja
poslova, boljeg poreznog tretmana, lakšeg obavljanja međunarodnog poslovanja, izbjegavanja
zakonskih propisa i sl. Oblici okrupnjavanja banaka su: bankovni holding, bankovni konzorcij,
mulitnacionalna banka i kupovni ili bankovni sindikat.

BANKOVNI HOLDING je oblik okrupnjavanja banaka u kojem jedna banka kupuje udjel u drugoj banci.
Ona koja kupuje udjel naziva se banka “majka” ili “vršna” banka, a banka koju kupuju naziva se banka
“kćer”, podružnica ili subsidijarija. Banka kćer zadržava pravnu samostalnost. Cilj preuzimanja je
kontrola porezne politike i to preko organizacije i top managementa.
Holding može biti:
1. jednobankovni (npr. PBZ – podružnica Krapina, Dubrovnik) i
2. multibankovni.
Jednobankovni holding nastaje kada banka “majka” kontrolira jednu banku i više nebankovnih
financijskih podružnica.
Multibankovna holding grupa nastaje kada jedna banka ili nebankovna tvrtka posjeduje više
banaka i nebankovnih financijskih institucija.

BANKOVNI KONZORCIJ je ugovorno povezivanje banaka koje dolazi slobodnom voljom banaka radi
određenog posla kojeg nisu u stanju obaviti pojedinačno (kreditiranje nekog investicijskog projekta).
Banke udružuju samo dio svog poslovanja. Ciljevi konzorcija mogu biti kratkoročni (npr. odobravanje
kredita) ili trajni (održavanje likvidnosti). Za trajanja konzorcija banke zadržavaju pravnu
samostalnost, a konzorcijem rukovodi “vršna” banka koja se naziva gestor. Npr. da bi se pokrio dug
Privredne banke, sve banke su ušle u konzorcij koji se zvao Udružena banka RH i sve su morale davati
dio svojih depozita.

MULTINACIONALNA BANKA je ona koja obavlja sve bankovne poslove. U internacionalnom je

vlasništvu i posluje na međunarodnom tržištu. Profit zarađuje na razlici tečajeva i na razlici cijena na
pojedinim financijskim tržištima.

KUPOVNI ili BANKOVNI SINDIKAT je grupa investicijskih banaka koja prema sporazumu upisnika
kupuje novo izdanje vrijednosnica velike vrijednosti od emitenta s ciljem raspodjele investitorima na
primarnom financijskom tržištu.

NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Nebankovne financijske institucije se razlikuju od banaka po tome što ne obavljaju depozitno-

kreditne poslove kao svoju osnovnu djelatnost, obavljaju ih za ograničeni segment tržišta (kao npr.
štedne depozitne institucije), obavljaju samo jedan od tih poslova (kao npr. odobravaju kredite) ili
naprosto nisu odgovarajućim zakonima uvrštene u skupinu institucija koje se mogu nazivati bankama.

3
 Najvažnije nebankovne institucije su:
1. štedne depozitne institucije (štedionice,štedno-kreditne zadruge, štedne banke, kreditna
udruženja, blagajne uzajamne pomoći),
2. ugovorne štedne institucije (osiguravatelji života i imovine, državni i privatni mirovinski fondovi),
3. investicijski fondovi,
4. financijske kompanije,
5. investicijske banke,
6. brokeri i dealeri,
7. stambena društva,
8. fortfaiting, faktoring i leasing institucije,
9. raznovrsni fondovi,
10. državne agencije (poljoprivredne, razvojne stambene) itd.

ŠTEDNE DEPOZITNE INSTITUCIJE

Jedan od tradicionalnih oblika ulaganja stanovništva je i ulaganje kod raznovrsnih depozitnih

štednih institucija. Štedne depozitne institucije nadziru isti organi kao i banke. Nakon 1980. godine u
većini zemalja mogu uzajmljivati od središnje banke, ali su isto tako dužne i izdvajati obveznu rezervu.
Depoziti su im do određenih limita osigurani kod posebnih državnih institucija. U štedne depozitne
institucije ubrajamo: štedionice, štednokreditne zadruge, kredittne zadruge, poštanske štedionice.

ŠTEDIONICE se javljaju prije 200 godina. Temelje se na principu uzajamnosti i međusobne

pomoći. Osnivaju se na kapitalskoj osnovi i sudionici su financijskog tržišta. Zbog zaštite malih štediša
pod kontrolom su države. Centralna banka kontrolira štedionice, te one moraju izdvajati obveznu
rezervu, a negdje i osigurati depozite.
Izvori sredstava su:
a) imovinsko štedni računi,
b) depoziti po štednim, tekućim i žiro računima,
c) udjelni računi i
d) štedni planovi.
U aktivi su najčešće stambeni i osobni krediti. Odobravaju uglavnom potrošačke, stambene i
osobne kredite građanima članovima. Neuposlene viškove ulažu u različite plasmane, sve do
financiranja izvoza. Udružuju se u sustave  sustavi štedionica su moćni financijski posrednici. Kod
nas su marginalizirani (moraju se reorganizirati u poslovne banke).

ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE osnivaju se radi dodjele kredita članicama zadruge. Sredstva

prikupljaju štednim ulozima, pozajmicama i emisijom vrijednosnica. Najčešće su stambene štedno
kreditne zadruge. Krediti su osigurani hipotekom. Osnivaju se na lokalnoj razini, u prvo vrijeme unutar
određenih zajednica ili prema djelatnosti članova, na načelu uzajamnosti, a danas šire strukturu
svojih komitenata pretvarajući se u kapitalske organizacije koje svojim dioničarima dijele dividendu.
Nisu sudionici financijskog tržišta. Kao zadruge se najčešće registriraju poduzeća koja se bave
financijskim posredovanjem.

KREDITNE ZADRUGE su manje štedne institucije u vlasništvu članova štediša. U pravilu uživaju
porezne olakšice i neprofitne su institucije. U njih se udružuju stanovnici nekog sela, grada, četvrti,
radnici tvornice, studenti sveučilišta i dr. Odobravaju kredite samo članovima. Računi štednje u njima
nazivaju se udjelni računi na temelju kojih se stječe pravo upravljanja, ali ne dijele dividendu, već je
korist članova u višim kamatama na štednju i nižim na kredite. Svojevrsne su blagajne uzajamne
pomoći kakve postoje i kod nas u pojedinim poduzećima i institucijama.

POŠTANSKE ŠTEDIONICE u pravilu ne kreditiraju svoje članove, već se prikupljena sredstva

usmjeravaju u programe komunalne infrastrukture na području gdje je štednja prikupljena. Uspjeh im
se temeljio na raširenosti i dostupnosti poštanskih šaltera, sigurnosti za malog štedišu i čekovnom

4
platnom prometu za široki krug građana. Danas se preko njih građanima plasiraju i različite državne
zadužnice. U zadnje vrijeme gube na značenju. U RH ne postoji kao posebna štedna institucija.

STAMBENA DRUŠTVA (BUILDING SOCIETES)

Stambena društva imaju osobine štedno-kreditne institucije, hipotekarne banke, ali i fonda
zajedničkog investiranja. Prikupljaju kratkoročne oblike osobne štednje i plasiraju ih u dugoročne
stambene kredite osigurane hipotekom.

Sredstva prikupljaju:
a) raznovrsnim štednim planovima namijenjenim fizičkim osobama – običnim i posebnim udjelnim
računima,
b) štednim depozitima,
c) posebnim planovima s poreznim olakšicama,
d) emisijama certifikata o depozitu namijenjenih poduzećima
e) pozajmicama većih iznosa na financijskom tržištu.

Osim odobravanja stambenih kredita članovima, zbog čega se i osnivaju, financiraju i farmerske
objekte i industriju, ulaze u poslovanje s kreditnim karticama, putničkim čekovima i ulažu u likvidne
državne vrijednosnice. Uživaju porezne olakšice.
Pod nadzorom su države koja im povremeno daje i financijsku potporu. RH je Zakonom o fondu
za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države i Zakonom o stambenoj štednji i državnom
poticanju stambene štednje (1997. godine) omogućila osnivanje “stambenih štedionica” koje bi uz
predviđenu državnu potporu trebale ispunjavati one ciljeve koje su u nekim zemljeme u prošlosti
uspješno ostvarivala stambena društva.

UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE (Mirovinski fondovi i osiguravatelji)

MIROVINSKI FONDOVI su institucionalni investitori, neprofitne organizacije, vrsta ugovorne štedne

organizacije. Ulažu sredstva da bi svojim članovima kad odu u mirovinu povečali prihode. Najznačajniji
kreditori države i privrede. Tvrtke ulaganjem u njih izbjegavaju porezna ograničenja i ograničenja u
isplačivanju nadnica. Pribavljaju sredstva iz doprinosa članova za vrijeme radnog vijeka u zamjenu za
obećanja isplate mjesečne mirovine po odlasku u mirovinu. Likvidnost im nije problem jer mogu
precizno predvidjeti budući priljev. Mirovinski fondovi su neprofitne institucije što znači da stečenim
prihodima povećavaju uplate. Mirovinskim fondovima upravljaju ili banke ili financijske kompanije.

Primarna ulaganja mirovinskih fondova su:

a) dugoročne korporacijske obveznice
b) sigurne obične dionice
c) dugoročne hipoteke
d) depoziti kod banaka.

Prvi fond nastao je 1875. (SAD) na željeznici - American Express Company.

Kod američkih mirovinskih fondova postoje dvije značajke:
1.) mogu svoja sredstva prenijeti na drugu osobu,
2.) kod napuštanja poduzeća zadržavaju pravo na uplaćeni iznos.
Podjele:
1.) privatni i državni-privatni se javljaju u indust., trg. i uslugama, a državni u vojsci, policiji, upravi
itd.
2.) funded i unfunded- funded stječu sredstva dobrovoljnim doprin. učlanjenih u fond i njima najčešće
upravljaju banke, a unfunded stječu sred. iz obveznih doprinosa zapo. i najčešće su to drž. mir.
fondovi

5
Mirov. fondovima može upravljati jedan ili više managera. Kao man. se najčešće javljaju trust
departamenti posl. banaka ili osig. društva. Najčešće ulažu u dugor. korporacijske i državne obveznice
(mali prinosi, mali rizik). Oko 25 % portfelja ulažu u dionice na hipotekarnom trž., na trž. opcija...

OSIGURAVATELJI ŽIVOTA I IMOVINE prikupljaju sredstva dugoročnim ugovornim aranžmanima i

plasiraju ih na tržištu kapitala.
Osiguravatelji imaju 3 velika značenja:
a) gospodarsko
b) socijalno
c) psihološko.
Osnovna svrha osiguravatelja je disperzija velikih i kumuliranih rizika. Osiguravatelji također
akumuliraju sredstva za razvoj gospodarstva.
Postoje 3 vrste osiguranja:
1. životna i imovinska
2. dobrovoljna, obvezna, individualna i socijalna
3. granska osiguranja – gdje se opasnosti uključuju u jednu grupu ili granu

Osiguravatelji po zakonu mogu ulagati:

a) odobravati zajmove pravnim i fizičkim osobama
b) ulagati u vrijednosne papire
c) ulagati u zemljišta i građevinske objekte
d) ulagati u depozite banaka.
Sva ova ulaganja su jako restriktivna (samo 20% premije mogu ulagati u zajmove). Jedino je
slobodno ulaganje u 100%-tnom iznosu u državne vrijednosne papire. U RH ima 27 osiguravajućih
društva, gro njih su mala osiguravajuća društva (15 društva ima udjel u ukupnoj premiji manji od 3%,
a 12 društva manje od 1%).

Policom osiguranja života osiguravateljna tvrtka obećava platiti određenu odštetu korisnicima u
slućaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku iznos osiguranja ako doživi dospijeće police.
Zdravstveno osiguranje omogućava nadoknadu ekonomskog gubitka zbog rizika gubitka zdravlja.
Uplaćuju ga obično tvrtke za svoje zaposlene, ali ga mogu uplaćivati i pojedinci. U slučaju bolesti,
osiguravatelj nadoknađuje troškove bolničkog liječenja i slične troškove, što ovisi o opsegu
zdravstvenog osiguranja.
U RH djeluje 25 društava za osiguranje i reosiguranje i sva su dionička. U BDP-u sudjeluju sa 3 %. 10
društava pokriva 90 % osiguravateljskog tržišta od čega Croatia osiguranje 50 %. Zakonom iz 1999.
omogućeno je strancima slobodno otvaranje osiguravajućih kuća u RH. Osiguravajuće društvo mogu
otvoriti fizičke i pravne osobe s tim da nijedna ne može imati više od 15 % dionica. Imovinski cenzus
za osnivanje tvrtke je 15 mil kn za životna osiguranja, a 6 mil kn za neživotna (pojedinačno).

INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO

1933. g. odvojene su investicijska i komercijalna banka. Investicijske banke su financijski

specijalisti koji pomažu emitentima vrijednosnica pri njihovoj emisiji i rasprodaji na primarnom
financijskom tržištu.

Investicijske banke obavljaju 6 poslova:

1. otkup cjelokupne emisije, pri čemu banka preuzima rizik
2. rasprodaja emisije preko dealera
3. savjetovanje emitenta i investitora (kupca) o mogućnostima prodaje emisije
4. usluge klijentima na sekundarnom tržištu
5. akvizicije ili stjecanje kontrole nad drugim poduzećem, fuzije i druge operacije imovinsko-
financijskog restrukturiranja
6. operacije za vlastiti račun. Investicijska banka nije depozitna institucija, ne obavlja multiplikaciju
depozita, nema primarnog novca, ima posredničku ulogu.

6
 U RH ne postoji niti jedna investicijska banka, ali sve naše banke imaju sektore za investicijsko
bankarstvo. Ti sektori obavljaju ovih 6 poslova. Taj proces je počeo 1975.g. i prva banka koja je
stvorila nukleus bila je Privredna banka – formiran je odjel za trgovanje vrijednosnim papirima.

BROKERI I DEALERI

Brokeri i dealeri su specijalisti za prodaju i kupnju vrijednosnica na sekundarnim financijskim

tržištima. Najveći dio sredstava potrebnih za poslovanje brokera i dealera osigurava se kreditima od
banaka i sredstvima klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju vrijednosnica.

Dealeri nastupaju kao principali, kupujući i prodajući vrijednosnice za vlastiti račun, očekujući
dobit i preuzimajući rizike promjena cijena i kamatnih stopa.

Brokeri su posrednici između kupaca i prodavača koji posluju za njihov račun i naplaćuju
posredovanje u obliku provizija – naknada. Brokeri su tržišni posrednici, mešetari koji pružaju tržišnu
uslugu ne preuzimajući rizike. Posluju sa širokom javnošću, ali i sa dealerima. Osim brokera
vrijednosnica postoje i specijalizirani brokeri za određena tržišta, kao npr. hipotekarni brokeri.

Tvrtke za potpunu brokersku uslugu posluju sa širokim krugom investitora, u kontaktu su s

većinom sudionika tržišta, bave se savjetovanjem i strukturiranjem portfelja svojih klijenata.

Diskontni brokeri su brokerske kuće američkog financijskog tržišta koje, za razliku od ostalih
brokera, klijentima pružaju uži obujam usluga i uz znatno nižu cijenu od uobičajene. Obično ne posluju
uz proviziju, već sa klijentom ugovaraju fiksni iznos naknade. Posluju na veliko i specijaliziraju se za
manji broj vrijednosnica ili usluga.

FINANCIJSKE KOMPANIJE

Financijske kompanije osnivaju velike proizvođačke i trgovačke korporacije, banke,

osiguravateljna društva i druge financijske institucije.

Banke osnivaju financijske kompanije da bi ulazile u nebankovne financijske poslove koji su im

obično zabranjeni ili ogrničeni. Financijske kompanije ne uzimaju depozite od široke javnosti, već
sredstva pribavljaju “na veliko” emisijama komercijalnih papira i dugoročnih obveznica (3/4 izvora),
uzimanjem kredita od banaka i emisijom dionica. Tako pribavljene izvore plasiraju “na malo” u obliku
kredita stanovništvu i poduzećima. Glavni im je zadatak da kao specijalisti osiguraju kratkoročne i
srednjeročne kredite potrošnji i poduzećima.

Velike korporacije osnivaju financijske kompanije da bi ušle u financijske poslove. Motiv osnivanja
im je financiranje prodaje proizvoda korporacije (osnivača) kreditiranjem kupaca, financiranje vlastite
proizvodnje ili zarada na financijskim transakcijama. Sve više preuzimaju i poslove leasinga, kreditnih
kartica, financiranja obnove kuća i sl. Pri tom su financijske kompanije odvojene od poslovanja
korporacije koja ih osniva, ali ostvaruju njezine interese.
Kroz financijske kompanije, poduzeća odvijaju financiranje od proizvodnje ili prodaje, osiguravaju
novčani kapital za vlastite potrebe, ali obavljaju i one profitabilne financijske poslove koje inače ne bi
obavljala kao proizvođačka poduzeća.
Financijske kompanije često se nazivaju korporacijskim bankama, kućnim banakma, a u nas bi im
odgovarao naziv interne banke.

7
 Vrste financijskih kompanija su:
1. Potrošačke financijske kompanije izravno odobravaju kredite potrošačima uglavnom za kupnju
robe. Takve kompanije obično su vlasništvo zainteresiranih proizvođača ili trgovaca, a mogu biti i
u vlasništvu banaka.
2. Prodajne financijske kompanije financiraju kupce uglavnom otkupom kreditnih ugovora od
maloprodaje ili dealera koji prodaju proizvode tvrtke osnivača.
3. Poslovne financijske kompanije financiraju posebne potrebe poduzeća kao npr. leasing ili kupnju
potraživanja uz diskont – faktoringom. Najčvršća interesna veza uspostavlja se internim
ugovorima korporacija i internih financijskih podružnica koje financiraju veleprodaju i otkupljuju
potraživanja korporacija.

FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA - INVESTICIJSKI FONDOVI

Fondovi zajedničkog investiranja su institucionalni investitori, registrirani kao tvrtke, koji

prikupljaju novčana sredstva široke javnosti (individualnih investitora), ali manjim dijelom i poduzeća i
financijskih institucija – i plasiraju ih u dugoročne, nekad i kratkoročne financijske instrumente.

Novčana su sredstva članova udjeli u fondu pa članovi ulaganjem stječu udjelne certifikate. Udjeli
se razlikuju od dionica jer daju pravo na dobit iz plasmana fonda, ali ne daju pravo upravljanja ili je to
pravo ograničeno. Osnivači fonda preuzimaju na sebe profesionalno upravljanje.

Pojedinačnom investitoru fondovi pružaju mogućnost:

a) širenja portfelja i izbjegavanja rizika,
b) smanjuju prometne troškove transakcija na veliko,
c) osiguravaju likvidnost i odgovorno profesionalno upravljanje
d) omogućavaju porezne olakšice.

Interes organizatora fonda je u naknadama koje ubire, u mogućnostima da u fond ukomponira

vrijednosnice koje sam posjeduje, u vezivanju depozita kod sebe i sl.

Fondova ima više vrsta. Razlikuju se po pravnom statusu, organizaciji, naknadama organizatoru,
pravima članova, motivima ulaganja, osnovnoj strukturi ulaganja, metodama kupnje i prodaje udjela.
Neki fondovi ulažu u opće dionice, neki strukturiraju portfelj kombinirajući dionice i obveznice, neki
nose fiksni prihod i sl. Osnovna podjela razlikuje otvorene i zatvorene fondove.
Investicijski fondovi nove su financijske institucije u hrvatskom financijskom sustavu i od njih se
očekuje brz i uspješan razvoj. Usporavajući čimbenici mogli bi biti plitkoća, nerazvijenost i
netransparentnost sekundarnog tržišta.
Odobrenje za osnivanje fonda mora dati Komisija za vrijednosne papire. Investicijske fondove
mogu osnivati i njima upravljati samo posebna društva za upravljanje fondovima, koja se osnivaju kao
d.d. ili d.o.o, osiguravajuća društva, banke i investicijske kuće.
Temeljni kapital društva mora iznositi 1 milijun kuna kod otvorenog fonda, a kod zatvorenog 4
milijuna kuna. Do sada su u RH osnovani samo Hrvatski domovinski fond i Proinvest fond Kaptol
banke Zagreb.
Javljaju se u V. Britaniji 1868., a u SADu 1924. Najznačajniji igrači na financijskom tržištu, njihov
kapital iznosi oko 8000 mlrd $, njihov rast je progresivan.
Razlozi ekspandiranja investicijskih fondova:
1.štediše su u njima prepoznali osiguranje štednje za starost
2.mali investitori su u njima prepoznali diverzifikaciju portfelja
3.smanjivanje rizika
4.nepoznavanje tržišta
5.smanjivanje transportnih troškova
6.porezne olakšice

8
Oni su instit. investitori koji sred. prikupljaju od malih ulagača i plasiraju u razl. fin. instrumente da bi
ostvarilli dva cilja: efikasnost upravljanja i diverzifikaciju portfelja.
Ulagač koji kupuje udio u fondu, postaje neposredni njegov vlasnik, a posredni je vlasnik VP u koji
ulaže fond. Osnivači su društva za upravljanje fondom koja su u Americi poduzeća kćeri investicijskih
banaka, a u Europi univerzalne banke i osiguravajuća društva.

Zadaci društva za upravljanje investicijskim fondom:

1.) investicijska analiza i politika
2.) izdavanje udjela i reotkup emitiranih udjela
3.) osiguranje isplate dividendi

Vlasnik društva zove se skrbnik fonda i skrbnik fonda ima slijedeće zadatke:
1.) čuvanje imovine fonda
2.) dnevno izračunavanje cijena udjela
3.) nadzor nad politikom društva

Komisija za VP daje licencu za osnivanje fonda. Dokumenti za izdavanje licence su:

1.) statut
2.) ugovor s depozitnom bankom (skrbnikom)
3.) zahtjev za odobrenje osnivanja
4.) dokument o udjelu

Svaki fond ima troškove:

1.) troškovi društva: naplaćuje naknadu za upravljanje fondom (0,2 % od imovine fonda
godišnje, a zna se popeti i do 5 %)
2.) trošak depozitne banke: 0,3 % od imovine fonda godišnje
3.) trošak stjecanja i prodaje fondova: brokerske provizije naplaćuju se u stvarnoj visini
4.) trošak tiskanja: u stvarnoj visini
5.) trošak revizora: u stvarnoj visini
Naknada za upravljanje fondom je izuzeta od poreza, porezi se ne plaćaju na prihode dobivene
investiranjem u fond.

OTVORENI I ZATVORENI INVESTICIJSKI FONDOVI

Zatvoreni fondovi – kod osnivanja fond izdaje dionice, tim dionicama se trguje na sekundarnom
tržištu, ne izdaje dodatne dionice i ne otkupljuje vlastite dionice na zahtjev ulagača. Dionica donosi
vlasniku 2 prava:
1.) vlasničko pravo
2.) pravo sudjelovanja u dobiti
Vrijednost zatvorenih investicijskih fondova se računa dnevno: NAV (neto vrijednost imovine) =
ukupan broj VP u portfelju × tržišna cijena tih papira + ostala aktiva (novac na računima, odobreni
krediti i dati depoziti) – obveze fonda
NAV = VP × cijena + ostala aktiva – obveze fonda
Povijesno gledano, vrijednost zatvorenih investicijskih fondova na sekundarnom tržištu je 5 do 20 %
manja nego po formuli.

Otvoreni fond – prilikom osnivanja on ne izdaje dionice nego udjele, udjel daje vlasniku samo pravo
sudjelovanja u dobiti, spreman je u svakom trenutku prodati ili otkupiti svoje udjele po tržišnoj cijeni,
cijena udjela: NAV ÷ broj udjela.
U RH su najznačajniji zatvoreni fondovi PIFovi (Privatizacijski investicijski fondovi), nastali su u
procesu privatizacije, imovinu su stekli dobivanjem udjela u poduzećima, a rad im se svodi na prodaju
te imovine jer je to nelikvidni portfelj i kupnju inozemnih i domaćih VP. PIFovi su do danas prodali oko
50 % nelikvidnog portfelja.
Otvoreni investicijski fondovi su ZB invest (ima 4 fonda), PBZ invest (2 fonda), Erste invest i TT invest.

9
Fondovi koji su usmjereni isključivo na ulaganje u domaće VP nemaju budućnosti. Tu je prednost
PIFova jer oni imaju mogućnost ulaganja na stranom tržištu neograničeno, a mirovinski fondovi do 15
% svoje imovine. Prinos hrvatskih otvorenih investicijskih fondova kod PBZ se kreće 12 – 15,5 %, a
kod ZB 6 – 7,7 %.

DRŽAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Državne financijske institucije preuzimaju financiranje sektora ili grana koje su od interesa za
državu. Ti sektori ne nailaze na potporu privatnog kapitala. To su: stambena izgradnja, izvoz,
poljoprivreda, stipendije studenata. Svrha ovih institucija je da se ovi sektori ne financiraju isključivo iz
proračunskih sredstava već da se pokuša uključiti i privatni kapital.

Izvori financiranja u zatvorenima sustavima su:

a) proračunska sredstva
b) selektivni krediti centralne banke
c) doprinosi poduzeća.

U otvorenim sustavima osim državnih sredstava privlače se i sredstva iz privatnih izvora.

1. izvozne financijske institucije i osiguravatelji:
a) državne institucije (EXIM banka-SAD, KfW-Njemačka)
b) privatne institucije u vlasništvu banaka (AKA-Njemačka)
c) javno-privatna udruženja (Francuska,HERMES-Njemačka osigur. izvoz. poslova)
 Izvori sredstava su proračun, središnja banka, pozajmice od poslovnih banaka, emisija obveznica,
pozajmice na eurotržištu. Osim osiguranja, kreditira inokupce, domaće izvoznike, refinancira
izvozna potraživanja,
2. financijske institucije s potporom države bave se kreditima, garancijama, sekuritizacijom, otkupom
potraživanja i emisijom obveznica. Najzačajnije su u SAD-u GSE (1996. godine su imale preko
1600 mlrd. sredstava)

EXIM banka provodi financijsku politiku na području izvoza i uvoza. Sredstva joj osigurava država.
Kreditira zajmoprimce izvan SAD-a (poduzeća, vlade). Osigurava izvozne kredite na rok od 181 dan do
5 godina. Da bi dala kredit zajmoprimcu traži ispunjenje dva uvjeta: a) zajmoprimac mora osigurati
15% sredstava od izvoznog posla, i b) od zajmoprimca za preostalih 85% traži pokriće u mjenici ili
promesi. Kamatna stopa na njene kredite je 1% manja od kamate komercijalnih banaka. Uobičajena
konstrukcija kod financiranja izvoznog posla: 15% financira kupac, 65% EXIM banka, 20 %
komercijalna banka. HABOR je Hrvatska banka za obnovu i razvoj.
AKA je privatna kompanija sa ograničenom odgovornošću. Vlasnici su 28 njemačkih banaka.
Osnovna djelatnost je financiranje izvoza kapitalnih dobara. Izvori sredstava: 70% osiguravaju
osnivači, a 30% pribavlja reeskontom mjenica kod centralne banke. Financira privatne kredite s rokom
dužim od jedne godine. Traži 10 – 15% sudjelovanja kupca u poslu. Posebno forsira kredite izravno
inozemnim kupcima.

KONKURENCIJA BANAKA I NEBANKOVNIH INSTITUCIJA

Od 70-ih godina, pojava novih konkurenata (direktnog tržište i financijskih posrednika) dovodi do
despecijalizacije banaka i njihovog preoblikovanja ne samo u univerzalne banke već i u financijske
institucije “potpune usluge”, kakve nastoje postati i sve druge financijske institucije.
Na tom su području dva velika konkurenta:
a) mirovinski fondovi
b) osiguravatelji života i imovine.
c)

10
 Razlozi despecijalizacije banaka su:
1. zbog regulacije su u nepovoljnijem položaju  bankama se administrativnim mjerama limitirala
visina kamatnih stopa
2. banka ovako rigidnom definicijom svojih poslova nije mogla zadovoljiti sve zahtjeve svojih
komitenata i zahtjeve tržišta  banke se počinju okretati novim financijskim proizvodima
 Taj trend rezultira da je u SAD-u 1946. g. tržišni udjel banaka bio 57%, a koncem 90-ih 25%.
 U Francuskoj 1960. g. je udjel aktive banaka u ukupnoj iznosio 60%, a početkom 90-ih 27%.
 Takav trend smanjenja udjela banaka u financijskim tržištima prati trend nestajanja banaka s
financijskog tržišta (zatvaranje).
 1975. g. u strukturi 300 najvećih financijskih institucija banke su činile 41%, 1990. g. samo
19,6%.

FINANCIJSKA TRŽIŠTA – ULOGA I FUNKCIJE

Financijska tržišta čine osobe, financijski instrumenti, tokovi i tehnike koji na posebnim mjestima
ili u uređenim sustavima trgovanja omogućuju razmjenu novčanih viškova i manjkova, tj. novca,
kapitala i deviza i određuju cijene po kojima se ta razmjena obavlja.
Financijska tržišta dijelimo na:
1. kreditna tržišta na kojima se trguje zadužnicama i kreditima
2. tržišta vlasničkih udjela na kojima se trguje dionicama i od njih izvedenim oblicima.
Najčešća podjela financijskih tržišta je na:
1. tržište novca i kratkoročnih vrijednosnih papira,
2. tržište kapitala,
3. devizno tržište.

U praksi postoji niz tržišta: a) tržišta dionica, b) obveznica, c) državnih vrijednosnih papira, d)
kredita, e) opcija, f) futures tržišta, g) potraživanja po kreditnim karticama, h) leasing, i) izvozna
potraživanja...

Uloga financijskog tržišta je:

1. rastresanje imovine – imovinsko financijsko restrukturiranje (financijsko tržište omogućuje da iz
svoje aktive i pasive izbacimo sve rizično, nekamatonosno)
2. brisanje granica između likvidnih i nelikvidnih sredstava (blagajnički zapis se može trenutno
pretvoriti u gotovinu na Zapadu, kod nas za 93 dana)
3. disperzija rizika kroz strukturiranje portfelja (krediti stanovništvu, državi, poduzećima)
4. prilagođavanje ročnosti izvora i plasmana (mora posojati ročna usklađenost između kratkoročne
aktive i pasive i dugoročne aktive i pasive)
5. dezinvestiranje odnosno bijeg iz određenih plasmana
6. mijenjanje oblika imovine prema prinosima
7. vrednovanje sudionika tržišta
Tržišta su mjesta, instrumenti, tehnike, tokovi i osobe. Služe razmjeni financijskih viškova i manjkova i
određivanje cijene po kojoj se ta razmjena obavlja.
Podjele:
1.) na primarno i sekundarno tržište kapitala koje u sebi uključuje hipotekarno,
novčano i devizno tržište
2.) prema instrumentima na tržište dionica, tržište obveznica, kredita, opcija,
kreditnih kartica itd.
3.) Na tržište koje se bavi kreditnim instrumentima i tržišta vlasničkih udjela

Financijska tržišta imaju slijedeće funkcije:

1.) rastresanje imovine
2.) brisanje granice između likvidnosti i nelikvidnih instrumenata
3.) disperzija rizika
4.) usklađivanje ročne transformacije

11
 5.) dezinvestiranje
vrednovanje sudionika na tržištu

ŠTEDIŠE, INVESTITORI, INSTITUCIONALNI I INDIVIDUALNI INVESTITORI

Štediše svoja sredstva ulažu najčešće u obliku depoozita. Činom ulaganja oni ne biraju plasman
svojih sredstava, a to je temeljna razlika štediše od investitora. Depoziti se pretvaraju u depozite a
vista i nose kamatu.

Institucionalni investitori obuhvaćaju institucije koji kupunu najveći dio vrijednosnica na tržištu. Za
razliku od individualnih investitora disperziraju rizik i to tako da formiraju različitu strukturu ulaganja.
Institucionalni investitor kupuje najveći dio vrijednosnih papira na financijskom tržištu, a veličinom
utječu na cijene i uvjete na tržištu. U užem smislu instit. invest. smatraju se invest. fondovi i ugovorne
štedne organiz. u koje se udružuju individualni investitori – pojedinci i kućanstva. Institucionalni
investitori mogu imati različite organizacijske oblike, to mogu biti:
a) banke,
b) mirovinski fondovi,
c) osiguravatelji,
d) zaklade,
e) sindikalni fondovi i
f) trust institucije  one prikupljaju udjele i štednju od velikog broja malih investitora, i onda te
male unite zajednički plasiraju na tržište kao “pool”.

PRIMARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTE

Primarno (emisijsko) tržište je ono na kojem se prodaju nova izdanja vrijednosnica. Prodajom
emisije vrijednosnica prikuplja se nova novčana štednja ili trenutno nezaposleni novac. Novom
emisijom dionica povećava se kapital izdavatelja, a novom emisijom obveznica uzajmljuju se dodatna
dugoročna novčana sredstva. Izdavanjem vrijednosnica i njihovom rasprodajom završava život toga
instrumenta na primarnom tržištu, a sve ostale prodaje odvijat će se na sekundarnom tržištu.
Sve poslove za poduzeće na primarnom tržištu obavljaju investicijske banke:
1. analiza tržišta,
2. ocjena,
3. određivanje uspjeha emisije,
4. vrste i cijene vrijednosnih papira,
5. registracija emisije,
6. raspisivanje poziva na upis,
7. distribucija.
Velike investicijske banke najčešće otkupljuju emisiju i tako preuzimaju rizik, a emisiju prodaju na
sekundarnom tržištu.
Posebno značenje na primarnom tržištu imaju informacije:
a) bonitetu emitenta vrijednosnica i
b) rejtingu tvrtke.

Bonitet je izraz koji sintetički izražava vrijednost, pouzdanost, poslovnu i kreditnu sposobnost.
Ocjene o bonitetu i rejtingu emitenta služe investitorima pri ocjeni rizika, a emitentima pri utvrđivanju
tržišne pozicije, a time i cijene vrijednosnice na emisijskom tržištu.

12
SEKUNDARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTE

Na sekundarnom financijskom tržištu se odvija stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnih

papira koji su u ruke investitora došli prethodnom rasprodajom na primarnom tržištu. Tu se mijenjaju
vlasnici već emitiranih vrijednosnica, odnosno vrijednosnice se prodaju prije njihovog dospijeća. Zato
se ovo tržište zove i transakcijsko tržište, ili tržište “druge ruke”.
Sekundarno tržište je posebno organizacijski i pravno regulirano da bi se zaštitili sudionici.
Funkcija sekundarnog financijskog tržišta je održavanje likvidnosti sudionika i oslobađanje novčanih
sredstava za plasmane. Transakcije se obavljaju najčešće u bankama, na burzama, na OTC tržištu, i
“iz ruke u ruku”.

BURZA VRIJEDNOSNICA

Burza vrijednosnica je organizirano i centralizirano fizičko mjesto trgovanja dionicama i

obveznicama na kojem članovi burze trguju prema specifičnom skupu pravila i regulacije i to kao
posrednici (brokeri) ili za vlastiti račun (dealeri, traderi). Organizacijska struktura je organizirana kao
udruženje članova. Trguje se samo listiranim – uvrštenim vrijednosnicama.

Dokaz o ispunjavanju uvjeta za uvrštenje:

1. godišnja dobit,
2. broj dionica ponuđenih javnosti,
3. broj krupnih dioničara,
4. neto-aktiva,
5. minimalne tržišne vrijednosti,
6. minimalni broj vlasnika po 100 dionica i sl.

Tvrtka mora podnositi godišnja i periodična izvješća, organizirati skupove dioničara i iznositi u
javnost financijske informacije. Najveći promet na sekundarnom tržištu ostvaruje se preko burzovnog
tržišta. Pri tome se na burzi najviše trguje običnim dionicama, obveznicama, a ponešto i
preferencijalnim dionicama. Burza je pokazatelj stanja i kretanja privrede. Burzovni indeksi i prosjeci
pokazatelji su stanja na burzovnim tržištima. Indeksi su: DJIA, S&P 500, NASDAQ i Nikkey.
Za kupnju ili prodaju vrijednosnice mora se otvoriti račun kod brokerske kuće.

Osim otvaranja računa broker mora dobiti i naloge, tih naloga ima više vrsta:
1.) tržišni nalog – nalog bez ograničenja, obavlja se po trenutnoj cijeni na tržištu
2.)limitirani nalog – transakcija se obavlja kad cijena dosegne određenu vrijednost
3.) stopirajući nalog – kupnja ili prodaja vrijednosnice po cijeni iznad ili ispod tržišne
4.)nalog do opoziva
5.) sve ili ništa nalog – prodaja ili svih ili niti jedne dionice
6.) nalog za prodaju ili kupnju određenog lota – lot ima 100 dionica
7.) nalog za kupnju dijela lota

Prednosti burze:
1.) omogućava pristup vanjskim izvorima financiranja
2.) lakše je dobivanje bankarskih kredita
3.) fleksibilnija je kapitalska struktura
4.) burza može poslužiti za realizaciju dijela vlastite imovine
Nedostaci burze:
1.) obveza objavljivanja informacija o poduzeću
2.) strah od javnosti i pritisak investitora
3.) opasnost od stjecanja od strane drugog poduzeća
opasnost odavanja povjerljive informacije

13
OTC FINANCIJSKO TRŽIŠTE

OTC tržište (over the country) drugi je važan oblik organiziranog sekundarnog tržišta. Na njemu
se trguje dionicama i obveznicama manjih ili novijih tvrtki koje najčešće nisu, ali mogu biti uvrštene i
na burzama. U svijetu ga je 1971. godine formiralo udruženje američkih dealera kao sustav
automatskih kotacija na mreži spojenih računala (dealeru je u svakom trenutku ostvarena mogućnost
da sazna ponudbenu i kupovnu cijenu). Posao se zaključuje telefonom, telefaksom ili teleksom, bez
fizičkog susreta sudionika. Na američkom OTC tržištu kotira 40.000 vrijednosnih papira, od kojih je
aktivno 15.000, a dnevno se trguje sa oko 3.000 vrijednosnih papira.

Ovo tržište se dijeli na podtržišta, kao što su:

a) tržište certifikata o depozitu,
b) tržište bankarskih akcepata
c) tržište federalnih fondova.
To je dealersko tržište. Svaka kupovina na tržištu trenutno mijenja odnos ponude i potražnje.
Varaždinsko trž. vrijednosnica u RH ims 10 ino. izdanja obveznica – 2 prema londonskom klubu u
USD, 5 u EUR, 3 u JPN jenima. Na domaćem tržištu ima 7 obveznica i sve su nominirane u EUR –
vrijednosti 1 mlrd USD kam. stopa 6.5%.

NOVČANO TRŽIŠTE: SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSPODARSKE FUNKCIJE

Temeljni zadatak novčanog tržišta je svakodnevna opskrba banaka novcem, a cilj je ostvarenje
likvidnosti koja omogućuje tekuća plaćanja komitenata. Na ovom tržištu se trguje bankovnim likvidnim
rezervama i kratkoročnim vrijed. papirima. Dospijeće likvidnih rezervi banaka je od jednog do 1
godine. Centralna banka može, a i ne mora sudjelovati na ovom tržištu. U inozemstvu na ovom tržištu
sudjeluju i nebankovni subjekti (fondovi, osiguravatelji...). Dospijeće kratkoročnih vrijednosnih papira
koji kotiraju na ovom tržištu je od nekoliko dana do 1 godine.

To su ovi instrumenti: a) blagajnički zapisi, b) certifikati o depozitu (CD), c) komercijalni papiri

(CP), d) bankovni akcepti (B/A), e) sporazumi o reotkupu (REPOS).

Novčano tržište je nepersonalno, veleprodajno, posluje se “na riječ” – telefonom, teleksom,

telefaksom. Osim održavanja likvidnosti, omogućava i ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca,
smanjujući oportunitetni trošak njihovog držanja u likvidnom (novčanom) obliku.
Gospodarska funkcija je prilagodba likvidnosti banaka i ostalih sudionika tog tržišta.

Ima dva osnovna oblika:

1.) tržište bankarskih kratkoročnih likvidnih rezervi
2.) tržište novčanih instrumenata

TRGOVANJE NOVCEM: Trgovanje terminskim novcem – banka se odlučuje na takav oblik ukoliko je
kamatna stopa koju plaća na pasivu niža od kamatne stope koju dobiva od kratkoročnih ulaganja.
Sustav trgovine novcem u SAD je automatiziran – viškovi malih banaka se automatski uključuju u
salda velikih banaka.

14
INSTRUMENTI NOVČANOG TRŽIŠTA

Instrumenti novčanog tržišta:

1.) blagajnički zapisi
2.) certifikat o depozitu – izdaju ga poslovne banke, a kupuju ga velike korporacije ili ministarstva
financija u Europi, a u SAD pojedinci. Dospijeće mu je od 30 dana do 6 mj., lako se
konvertiraju.
3.) Državne obveznice (kratkoročne, dugoročne), atraktivne su jer su najsigurniji instrumenti na
novčanom tržištu.
4.) Bankarski akcept – obveza banke da isplati određenu svotu u budućnosti, takvim papirom se
trguje uz diskont a dospijeće mu je do 6 mj.
5.) Municipalne note – rok od 1 mj do 1 godine, izdaju ga lokalne zajednice za financiranje svojih
potreba.

Instrumenti eurovalutnog tržišta:

1.) oročeni depoziti s fiksnom kamatnom stopom
2.) euronote – dospijeće 1, 3 ili 6 mj.
3.) preferencijalne dionice – kupuju ih kompanije jer dobivaju porezne olakšice
4.) komercijalni zapisi – izdaju ih poduzeća da bi došla do gotovine, poduzeće mora imati
dobar kreditni rejting kojim će garantirati otkup VP s obzirom da ga ne odobrava
komisija za VP
5.) REPO poslovi – poslovi najvišeg stupnja likvidnosti, najčešće na 24 sata. Sudionik
dobiva REPO kredit na temelju prodanih vrijednosnica i dužan ih je reotkupiti i vratiti.

TRŽIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI

Tržište kapitala je skup institucija, financijskih instumenata i mehanizama pomoću kojih se

dugoročno slobodna sredstva štednje prenose od suficitarnih deficitarnim jedinicama koje ulažu u
fiksne fondove i opremu. Mnoge institucije na ovom tržištu su posrednici koji povezuju kratkoročna i
dugoročna tržišta.
Sudionici su: investicijske banke, ustanove kreditnog rejtinga, regulatorne i nadzorne institucije,
brokerske i dealerske institucije, centralna banka, poslovne banke.

Na ovom tržištu kupuju se i prodaju instrumenti s dospijećem preko 1 godine. a to su:

a) korporacijske obveznice,
b) državne obveznice,
c) obveznice lokalnih vlasti,
d) hipotekarne obveznice i note,
e) korporacijske dionice,
f) dugoročni krediti banaka (pojavljuju se kao predmet trgovanja sitnih investitora).

Dužničke instumente kupuju kućanstva i pojedinci direktno preko institucionalnih investitora. Na

ovom tržištu se pojavljuje i komisija za odobravanje izdavanja vrijednosnih papira. Njena uloga je
važna jer komisija izdaje certifikat da određeni vrijednosni papir ispunjava uvjete kotacije na burzi.

HIPOTEKARNI KREDIT

Hipotekarni kredit posebna je vrsta izrazito dugoročnog kredita. Banke, štedionice i specijalizirane
hipotekarne institucije odobravaju ga građanima i poduzećima na osnovi pokrića u nekretninama.
Vraćanje kredita osigurano je realnim pokrićem dužnika: a) stambenim i gospodarskim
zgradama, b) poslovnim prostorom, c) skladištima, d) zemljištem.

15
Sigurnost vraćanja kredita nije u bonitetu dužnika već u vrijednosti nekretnine. Kredit se odobrava u
iznosu nižem (50 – 70%) od prometne ili procijenjene vrijednosti nekretnine, što kreditoru osigurava
da će, ako dužnik ne izvršava uredno svoje obveze po kreditu, moći iz prodajne vrijednosti nekretnine
naplatiti svoje potraživanje. Na temelju tih potraživanja se izdaju VP, privatni i udjelni certifikati,
hipotekarne obveznice i note. Tu se javlja sekuritizacija.

Rokovi vraćanja ovih kredita su od 10 do 20, a izuzetno i do 30 godina. Moguće je uspostaviti i

više hipoteka na istoj nekretnini pod uvjetom da su pravno uređeni redoslijed i prioriteti kreditora.
Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih (prometnih) sredstava velike vrijednosti, kao
što su brodovi i avioni. Zbog jednostavnosti hipotekarni su krediti u svijetu u širokoj primjeni.

HIPOTEKARNO TRŽIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH POTRAŽIVANJA

Hipotekarno tržište je podvrsta tržišta kapitala, ali i jedan od njegovih najvažnijih pojedinačnih
oblika u razvijenim zemljama.

Visoki iznosi i dugi rokovi hipotekarnog kredita imobiliziraju aktivu kreditora. Zato se
potraživanjima osiguranim hipotekom sve češće trguje na sekundarnom tržištu hipoteka. To se odnosi
na standardne hipotekarne kredite, a još više na raznovrsne sekuritizirane oblike hipotekarnog kredita.
Razvoju ovog tržišta kroz sustav garantiranja i osiguranja hipotekarnih kredita znatno potpomaže
država.

Na osnovi odobrenih hipotekarnih kredita i budućeg priljeva po otplatama glavnice i kamata,

hipotekarne institucije ili posebne državne hipotekarne agencije emitiraju dugoročne dužničke
vrijednosnice (obveznice i note) ili udjelne certifikate i rasprodaju ih javnosti.

Nagloj sekuritizaciji i razvoju sekundarnog tržišta pridonosi pravno reguliranje, državna potpora i
nadzor i osiguranje hipotekarnih kredita od strane države, što i kredite i hipotekarne zadužnice čini
nerizičnima. Važno je napomenuti da hipotekarna institucija i dalje ostaje vlasnikom hipoteka koje je
stekla na osnovi dodijeljenih hipotekarnih kredita, a isplata kamata i glavnice obveznica osigurana je
otplatama iz prethodno odobrenih hipotekarnih kredita. Rokovi i dinamika isplata po obveznicama
usklađeni su sa rokovima i dinamikom otplata hipotekarnih kredita koji im služe kao kolateral.

DEVIZNO TRŽIŠTE

Devizno je tržište dio ukupnog financijskog tržišta, a na njemu se prema utvrđenim uvjetima i
pravilima trguje stranim valutama, odnosno razmjenjuju devize. Temeljni mu je zadatak opskrbiti
sudionike stranim sredstvima plaćanja za plaćanje uvoza. Devizni tečaj formira se pod utjecajem
ponude i potražnje i predstavlja cijenu 1 jedinice strane valute izraženu brojem jedinica domaće
valute. Devizno tržište nije centralizirano već ga čini svjetska mreža sudionika međusobno povezanih
suvremenim komunikacijskim sredstvima.

Dijeli se na: a) devizne burze u svjetskim centrima i b) interbankovno devizno tržište. Trgovanje
se odvija na specijaliziranim deviznim burzama i u sutavu povezanih banaka.
Sudionici su: komercijalne banke, brokeri i dealeri, komercijalni kupci deviza (kompanije) i
centralne banke. Na tržištu postoje velike komercijalne banke (market makersi) koje su u svakom
trenutku spremne prodati i kupiti devize.

Ne sudjeluju: manje banke, filijale stranih banaka, poduzeća.

V

16
 eliki centri su:New York, London, Zurich, Tokio, Frankfurt, Singapore. Devizno tržište je tržište
potpune konkurencije što znači da ni jedan sudionik ne može utjecati na cijenu, tj. na veličinu ponude
i potražnje za devizama.

Transakcije na deviznom tržištu odvijaju se na relaciji: 1. poslovne banke – komitenti, 2. između

poslovnih banaka u zemlji, 3. između komercijalnih banaka i njihovih filijala u inozemstvu ili s
korespondentima u inozemstvu, i 4. između centralnih banaka.

Cijene koje se formiraju na devizno tržištu su: a) ponuđene (bid)  cijene po kojima je kupac
spreman kupovati devize i b)zahtijevane (offered ili asked)  cijene po kojima je prodavalac spreman
prodati devize.

Devizno tržište može se podijeliti na 2 podtržišta: promptno (spot) devizno tržište zadovoljava
funkciju devizne likvidnosti transaktora, a predstavlja devizne aranžmane s dnevnom cijenom i
izvršenjem zaključene transakcije u roku 2 radna dana, i terminsko (forward) devizno tržište obuhvaća
transakcije s isporukom deviza preko 2 dana, s efektivnom realizacijom u standardnim ugovorenim
rokovima od 30, 90 ili 180 dana.

Kanali transakcija na deviznom tržištu:

1.) poslovne banke i komitenti
2.) poslovne banke unutar zemlje
3.) poslovne banke i korespodenti u inozemstvu
4.) CB

Na deviznom tržištu se formiraju dvije vrste cijena:

1.) ponudbene (ponuđene) cijene
2.) zahtjevane cijene

Razlika između ove dvije cijene je SPREAD ili devizna marža.

Devizno tržište ima i funkciju zaštite od deviznog rizika za što se koriste 3 vrste instrumenata:
1.) eliminiranje ili swap
2.) hedging ili zaštita
3.) pokrivanje ili covering

SUVREMENE POJAVE U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA

Promjene u financijskim sustavima uočavaju se:

a) na primjenjivanim financijskim instrumentima
b) u tehnikama i tehnologiji financiranja
c) u pojavi novih financijskih institucija
d) u regulaciji
 Poseban poticaj brzim promjenama daje računalna tehnologija

Opći činitelji promjena u financijskim sustavima bili su:

a) porast vjerovanja u snagu tržišta u postizanju ekonomskih i socijalnih ciljeva
b) naftna kriza 70-ih godina
c) povećana štednja kao rezultat razdoblja stabilnoosti i rasto u nerazvijenim zemljama
d) smanjenje stopa inflacije u 80-im godinam i rast povjerenja u vrijednosnice
e) nova financijska tržišta i instrumenti uvedeni zbog prevladavanja nesigurnosti u razdobljima
inflacije i plivajućih tečajeva
f) razvoj tehnologije i dostupnost jeftinih računala

Posljednjih četvrt stoljeća donijelo je brojne promjene u financijama razvijenih zemalja. Promjene su
rezultat više činitelja od kojih su neki opće prirode jer su proizišli iz razvoja svjetske ekonomije.

17
DISINTERMEDIJACIJA

Disintermedijacija je pojava preseljenja novčanih sredstava s indirektnog na direktno i

neposredovano tržište, čime se zaobilazi posrednička uloga financijskih institucija, a krajnji zajmodavci
i krajnji zajmoprimci posluju izravno.

Uzroci pojave disintermedijacije su:

1.) čitav niz zemalja koncem 70-ih uvodi administrativna ograničenja kamatnih stopa, koje banke
obračunavaju na depozite primljene od javnosti
2.) mnoge velike tvrtke su imale bolji bonitet od banaka, pa se novčana potraživanja prema takvim
velikim financijskim kompanijama prihvaćaju bez rezervi
3.) velika dužnička kriza 80-ih godina i kriza štednih institucija (štedionica)

- FINANCIJSKE INOVACIJE
a) PROIZVODI – proizvodi su prodaja vrijednosnica uz diskont, poslovi zamjene ili swap
poslovi, junk bonds se javljaju, nul kupon obveznice
b) PROCESI – novi procesi su automatski kliring, drive-in bankarstvo, poslovanje putem
terminala itd.
- i proizvodi i procesi imaju svrhu povećanja kompetitivnosti i zadržavanja tržišnog udjela
- proces disintermedijacije slabi u 90-im i danas čini 70-85 % eksternog financiranja, a 20 %
neposredno
Proces disintermedijacije primjetan je i kao preseljavanje novčanih fondova iz financijskih posrednika s
ograničenjima kamatnih stopa u one čija djelatnost nije podvrgnuta takvim ograničenjima.

INTERNACIONALIZACIJA FINANCIJA

Nakon 70-ih godina nastupa razdoblje naglog rasta međunarodnog financiranja. Zbog nacionalnih
interesa, sporazumijevanja u trokutu SAD, EU, Japan i zbog harmonizacije propisa unutar regionalnih
zajednica (npr. EU) liberalizirani su propisi i omogućena sloboda međunarodnoga kolanja novca i
kapitala. Posebno snažno internacionalizaciji pridonosi razvoj tehnologije.

Nacionalna tržišta su internacionalizirana, a svjetsko tržište postalo je složen spoj nacionalnih i

posebnih međunarodnih financijskih tržišta:
a) eurotržišta
b) offshore tržišta
c) tržišta državnog duga
d) deviznog tržišta.

Dionice i obveznice kotiraju i na više burzi u inozemstvu, kamate i dividende isplaćuju se u više
valuta i u više zemalja za istu vrijednosnicu. Nacionalna OTC tržišta uvrštavaju i inozemne
vrijednosnice. Instrumentima državnog duga trguje se na svim važnijim tržištima. Svaki subjekt u
skladu s vlastitim motivima premješta se sa tržišta na tržište, a osnovni pokretački činitelj im je razlika
u prinosima.

Međunarodni sustav financiranja donosi rizike tečajnih razlika, likvidnosti i promjena kamatnih
stopa, ali je već stvorio i zaštitne mehanizme. Međunarodno financijsko tržište je veleprodajno tržište.
Off-shore kompanije osnivaju svoje podružnice koje nisu zahvaćene strogim propisima koji za osnivače
vrijede u njihovim sjedištima. Uvođenje jedinstvene europske valute (Eura) još je jedan značajan
korak k integraciji i internacionalizaciji financijskih tržišta.

Ukratko, do internacionalizacije financija dolazi početkom 70-ih zbog 9 razloga:

1.) uvoznice nafte traže mogućnost plasmana svojih manjkova na financijsko tržište kako bi se
srele s financijskim viškovima izvoznica nafte
2.) multinacionalne kompanije šire mrežu supsidijara

18
 3.) banka raspodjeljuje svoje depozite širom svijeta
4.) devizne rezerve se raspodjeljuju u više zemalja
5.) na međunarodnom tržištu nema obvezne rezerve na depozite niti devizne kontrole na
financijske transakcije
6.) liberaliziraju se propisi u trokutu SAD – Japan – EEZ
7.) nacionalna tržišta intervencionaliziraju
8.) svjetsko financijsko tržište specijaliziralo se prema instrumentima pa imamo tržište javnog
duga, euro tržište, off shore tržišta
9.) da bi se izbjegla porezna opterećenja i ograničenja kamata na depozite osnivaju se off shore
kompanije

SEKURITIZACIJA AKTIVE

Sekuritizacija je pozajmljivanje na otvorenom tržištu putem vrijednosnih papira. To je proces kreiranja

utrživih vrijednosnih papira na temelju neutržive aktive. Takvo se financiranje naziva “financiranje na
osnovi aktive”, a takve vrijednosnice su vrijednosnice osigurane aktivom. Sekuritizaciju su razvile
financijske organizacije i velike korporacije da bi iz bilance izvukle potraživanja podložna promjenama
kamatnih stopa, kreditnom riziku i dr.

Da bi aktivu učinili nerizičnom, kompletnu aktivu stavljamo na hrpu, sastavljamo “pool”, na temelju
njega emitiramo udjelne vrijednosne papire ili obveznice. Ti papiri moraju imati iste iznose visine
anuiteta i datume dospijeća kao i potraživanja u aktivi kompanije. Taj POOL se povjerava trećoj osobi
na čuvanje koja se brine o naplati potraživanja, a POOL se briše iz bilance.
Za uspješnu primjenu sekuritizacije nužna je računalna tehnologija, koja omogućava uredne
evidencije, snižava troškove i omogućava “krojenje” raznovrsnih skupova potraživanja, angažman
države (kroz sustav kupovine ili jamčenja hipotekarnih kredita) i odgovarajuća porezna politika.

Sekurizizacija je jedna od financijskih inovacija, javlja se početkom 80-ih i naročito se javlja kod velikih
financijskih korporacija. Rabi se isključivo kod hipotekarnih kredita, stambenih kredita, kredita za
izgradnju brodova. Javlja se u 2 slučaja, jedan je kad je aktiva zdrava, a drugi kad je aktiva
kontaminirana – ne donosi nikakav prinos.

Shema: Internacionalna sekuritizacija klasično internaciono depozitno kreditno financiranje

SEKURITIZACIJA

Poduzeće u Banka u Banka u internacionalnom Banka u Poduzeće u

zemlji A zemlji A financijskom centru zemlji B zemlji B

FAZA 1 FAZA 2 FAZA 3

INTERMEDIJACIJA

19
REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMA

U skladu se liberalističkim shvaćanjem tržišta i njegovih samoregulirajućih mogućnosti, od 80-ih

godina primjetan je proces deregulacije, tj. uklanjanja brojnih regulatornih odredbi koje su određivale
osnivanje i poslovanje banaka ali i drugih financijskih institucija.

Regulacija ima za svrhu pružiti javnosti osjećaj povjerenja u bankovni sustav, spriječiti banke u
preuzimanju prevelikih rizika, osigurati konkuriranje na tržištu i spriječiti stvaranje monopola, podržati
stabilan razvitak i slično.

Polazeći od shvaćanja da je banka javno dobro i da od propadanja banaka veću štetu trpi
zajednica nego njihovi vlasnici, država poslovanju banaka postavlja čvrst regulatorni okvir. Pored toga,
država preko financijskog sustava nastoji ostvariti i gospodarskopolitičke ciljeve.

Do 80-ih država je izravno ili preko CB provodila izravnu kreditnu kontrolu, regulirala kamatne
stope, određivala koje poslove banke mogu obavljati i utjecala na strukturu aktive banaka, a preko CB
provodila je novčanu politiku. Nakon toga ipak ne dolazi do prestanka regulacije već je točnije da kroz
reregulaciju – zamjenu jedne grupe pravila drugima – regulacija dobiva drugačije osobine.
Nova regulatorna pravila više pozornosti obraćaju na zaštitne mehanizme i preventivno djelovanje, na
organizacijske aspekte i na tzv. prudencijalnu kontrolu. Posebna pozornost posvećuje se zaštiti malog
štediše i investitora.

Posebne kontrolne institucije ili CB provode stalni nadzor nad bankama i dr. fin. Inst. (bonitetna i
prudencijalna kontrola) kojom se osigurava njihovo razborito poslovanje.

Regulacija je proces koji se odvija u najrazvijenijim sustavima i na međunarodnom planu, a odnosi

se uglavnom na banke i štedionice, čime se omogućava slobodnije poslovanje u skladu s tržišnim
uvjetima i uspješnije konkuriranje ostalim financijskim inst. Najveći stupanj deregulacije doživio je fin
sustav SAD-a.

TEHNOLOŠKA REVOLUCIJA U FINANCIJAMA, UTJECAJ ELEKTRONIKE

Razdoblje nakon 1970. godine smatra se razdobljem tehnološke revolucije u financijama koja još
traje. Uvođenje “elektroničkog bankarstva” je smanjilo troškove i ubrzalo bankarske poslove.
Tehnologija je bankama omogućila uvođenje novih proizvoda i obavljanje onih poslova koje do tada
nisu radile. Elektronika je omogućila bankama poslovanje sa milijunima građana (retail banking –
maloprodajno bankarstvo), prihvaćanje i najmanjih poslova i servisiranje malih štediša.

Elektroničko bankarstvo je ukinulo teritorijalna ograničenja, te omogućilo internacionalizaciju u

financijama. Elektronski prijenos novca (EFT ili EPT) odvija se preko bankomata kao kompjuterizirane
zamjene za blagajničke poslove (ATM strojevi) ili jednostavnijih varijanti “isporučitelja gotovine” (Cash
Dispenser), POS teminala i sustava plaćanja računa telefonom. POS terminali (point of sale) instalirani
su na prodajnom mjestu i omogućuuju plaćanje karticom.

U međunarodnim plaćanjima dominantnu ulogu preuzela je mreža SWIFT koju je osnovalo

udruženje za međunarodne međubankovne financijske telekomunikacije 1973. godine, preko koje se
najbrže, najsigurnije i najjeftinije obavljaju međunarodna plaćanja. Temeljena je na kompjuterkom
sustavu u kojem svaka banka ima svoj kod. U mrežu je uključeno 4000 banaka. Putem SWIFT naloga
se obavljaju sve financijske transakcije jedne banke sa bankama u inozemstvu. Kod je razdijeljen na 3
dijela, tehnološki je onemogućeno da jedan čovjek da SWIFT nalog.

20
 Telebanking je obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili iz ureda terminalima koji ih povezuju s
bankovnim računalima. Na taj način je moguće otplaćivati kredite, plaćati račune, prenositi sredstva s
računa na račun, otvarati depozitne račune, pribavljati izvode, informacije i sl.

FINANCIJSKE INOVACIJE

Brojne financijske inovacije javljaju se iz 2 razloga:

a) to je zadržavanje postojećeg tržišnog udjela
b) povećanje postojećeg tržišnog udjela.

Inovacije se pojavljuju kao novi proizvodi:

1) nul-kupon ili zero-kupon obveznice
2) junk bonds
3) debt-equity i druge zamjene (swap)
4) prodaja vrijednosnica uz duboki diskont
5) štednotransakcijski računi...

Inovacije se pojavljuju kao novi procesi:

a. ATM
b. POS terminali
c. automatski kliring (ACH)
d. drive-in bankarstvo
e. SWIFT...

Uzroci inovacija su:

a) u promjenjivoj inflaciji i kamatnim stopama,
b) regulaciji,
c) poreznim propisima,
d) napretku tehnologije i znanosti.

Temeljne posljedice su što:

A. financijska tržišta postaju konkurentnija i djelotvornija
B. marže financijskog poslovanja su niže
C. fininancijske usluge su jeftinije.

1.) SWIFT MREŽA je najveća bankarska mreža na svijetu, osnovana 1973. Koriste ju centralne i
poslovne banke, dnevno kroz nju prođe 3 mil poruka. Ima nekoliko karakteristika:
1. sigurnost
2. neograničeni kapacitet
3. stroga podjela odgovornosti
4. niska cijena
Nema isplata dividendi jer se sva dionička dobit ulaže u tehnološki razvoj.

2.) EDIFACT PORUKE

- mogu se slati swift mrežom
- uključuju obavijest o odobrenju, obavijest o zaduženju, novčana doznaka i nalog za izravno
zaduženje u drugoj instituciji

3.) BANKOMAT
- možemo saznati stanje na računu i podići gotovinu s računa
- skup uređaj ali njegovim instaliranjem imamo čitav niz koristi:
1. povećana štednja (da bi koristili bankomat treba imati deponirana sredstva u banci)
2. veće zadovoljstvo komitenata što rezultira većom štednjom
3. smanjena potreba za živim radom

21
4. manja je mogućnost pogrešaka i zlouporabe

4.) ELEKTRONSKA POSLOVNICA

- radno vrijeme 0 – 24
- nema konvencionalne gužve na šalterima
- nije potreban prostor
- radi uplate, isplate, mjenjačnica, izdaje izvatke, čekovne blankete itd.
- trošak jedne elektronske poslovnice je 12500 eura

5.) POS TERMINALI (POINT OF SALE)

- omogućuju plaćanje roba i usluga debitnom ili kreditnom karticom, na način da se zadužuje račun u
banci, a odobrava račun prodajnog mjesta

6.) TELEBANKING
- daljinsko bankarstvo za račun klijenata
- transakcije se obavljaju uz pomoć telefona ili računa
- usluge koje pruža su: stanje računa, izvodi, tečajevi valuta, trajni nalozi, blokiranje kartica,
naručivanje čekova.
- glavni problem je sigurnost, što se zasada rješava PIN-om
- koristi su kao i kod prošlih – ne treba poslovni prostor, osoblje, banka time sebi diže rejting

7.) INTERNET BANKARSTVO

- velika ušteda u bančinim procesima

8.) ELEKTRONIČKE BANKE

- banke koje isključivo posluju na Internetu
- kreditiraju klijente, plačaju za račun klijenta, a klijent im doznačuje ili gotovinsku uplatu ili
bezgotovinsku doznaku
- glavni problem digitalnog plaćanja je sigurnost

SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA ILI ŠTEDNIH ULOGA

Sustav osiguranja depozita polazi od pretpostavke da prosječni štediša nije u stanju procijeniti
bonitet banke ili štedionice. Sustav osiguranja depozita nadvladao je sustav jamčenja od strane države
ili CB. Smatra se da država ne smije besplatno jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time potiče
neracionalne ili nesigurne plasmane takvih sredstava. Moralni hazard je situacija u kojoj se bančina
uprava počinje osjećati presigurnom jer zna da će njene probleme sanirati država. Zbog toga se
osigurava jedan dio štednih uloga. Štedni ulozi su kunska i devizna novčana sredstva fizičkih osoba,
oni ne uključuju žiro i tekuće račune.

DRŽAVNI VRIJEDNOSNI PAPIRI I NJIHOVO TRŽIŠTE

Državni vrijednosni papiri su vrijednosnice koje izdaje država kako bi došla do sredstava
potrebnih za financiranje javnih potreba ili za pokriće proračunskog deficita. Na financijskom tržištu su
instrument ulaganja najmanjeg rizika jer za njih jamči država, a često se nude i porezne olakšice. U
potražnji za financijskim sredstvima država izdaje vrijed. papire na tržištu kapitala i tržištu novca gdje
se natječe s ostalim sudionicima tržišta.

Postoje dvije vrste državnih vrijednosnih papira:

a) utrživi  kojima se može trgovati na sekundarnom tržištu
b) neutrživi  koji se izdaju neposredno državnim agencijama, a otkupiti ih može jedino država.

22
 Državni vrijednosni papiri su:
1. GILT EDGED SECURITIES  obveznice, vrijednosni papiri sa “zlatnim rubom”, sinonim ulaganja u
vrijednosne papire visoke kvalitete, maksimalne sigurnosti, visoka prihoda, oslobođene poreza na
prinos i sl.
2. TREASURY BILL  trezorske mjenice, blagajnički zapisi u Americi. Dospijeće im je 1 godina,
kotiraju na treasury marketu (specijalno tržište za te vrijednosne papire)
3. BOT  su državne vrijednosnice Italije. To je nerizični plasman niskog prinosa, likvidne su i njima
se trguje na svjetskom tržištu
4. TREASURIES  su zadužnice države. To su nerizični plasmani niskih prinosa; indikator su kretanja
na tržištu; izdaju ih ministarstva financija ili državne agencije; kotiraju na Treasury marketu u
SAD-u; njihov najveći izdavatelj je SAD jer je to najveći transfer za pokriće duga SAD-a; 45%
javnog duga pokriva se zadužnicama

ULOGA DRŽAVE NA FINANCIJSKOM TRŽIŠTU

Država je najvažniji regulator financijskog sustava. Ona zakonima regulira monetarno područje,
poslovanje banaka, kreditni i novčani sustav, uvjete emisije vrijednosnih papira i funkcioniranje
financijskog tržišta. Država obavlja nadzor monetarnom i prudencijalnom kontrolom putem centralne
banke ili posebnih državnih agencija. Osim toga, država se javlja na fin. tržištu kroz politiku javnog
duga  da bi nabavila dodatna sredstva ona može povećati poreze ili emitirati vrijed. papire kao što
su blagajnički zapisi, dugoročne obveznice, štedni certifikati, može prodavati fin. aktivu (čisti swap),
zaduživati se kod banaka i kod centralne banke.

Poseban sudionik fin. tržišta je ministarstvo financija koje izdaje: blagajničke zapise (do 1 godine,
prodaje se s popustom ili diskontom), note (1-10 godina) i obveznice (preko 10 godina, one kao i note
donose polugodišnju kamatu koja se oporezuje). Državni vrijed. papiri su začajni jer se po njima
određuju referentne stope novčanog tržišta. Osim državnih vrijed. papira su izuzetno značajne
municipalne note (vrijed. papiri lokalne samouprave). Država se na fin. tržištu javlja i preko
izvanproračunskih agencija za poticanje izvoza, razvoj poljoprivrede, stanogradnje itd.

Država
1.) regulira bankovni, novčani, kreditni sustav i uvjete emisije vrijednosnica
2.) druga je funkcija države nadzor – to je unutarnja kontrola putem CB i prudencijalna
kontrola koja može biti dislocirana
3.) država dalje može izravno sudjelovati na financijskom tržištu kroz načela javnog duga,
kroz emisiju blagajničkih zapisa i obveznica, izdavanjem municipalnih nota,
zaduživanjem kod bankara ili prodajom vlastite aktive
Država se može na financijskom tržištu uključiti putem izvanproračunskih agencija ili institucija za
financiranje posebnih namjena.

23