187 - Mala - Medianali 1

UDK 316.
77 ISSN 1846-436X
070
659.4
broj 1./2007.
Medianali su časopis Sveučilišta u Dubrovniku,
najmlađe visokoškolske ustanove u Hrvatskoj koja
ambiciozno razvija nove studijske programe, pa tako i
aNALI
studij „Mediji i kultura društva“. Profesori,
znanstvenici i medijski stručnjaci koji se okupljaju
oko i uz studij, pokreću časopis kako bi prezentirali
rezultate svojih istraživanja, objavili svoje
a
znanstvene radove te raspravljali o gorućim pitanjima
medija, odnosa s javnostima te masovnog komuniciranja.
MEDI
Časopis će promicati slobodu medija, nezavisnost
novinara, pravo javnosti da zna, i razvijati odnose s
javnostima kako bi se unaprijedilo masovno
komuniciranje, razvila javnost i civilno društvo i to na
temeljima etičnog i odgovornog komuniciranja. MEDI NALI
međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija,

novinarstva, masovnog komuniciranja i
odnosa s javnostima
Godište 1, broj 1, ožujak 2007.

PO0CETAK.indd 1 27.3.2007 13:52:58
MEDI NALIa
međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva,
masovne komunikacije i odnosa s javnostima
Nakladnik: Sveučilište u Dubrovniku

Uređivački odbor:
1. prof. dr. sc. Michael Kunczik, Sveučilište u Mainzu
2. prof. dr. sc. Thomas Bauer, Sveučilište u Beču
3. prof. dr. sc. Najil Kurtić, Sveučilište u Tuzli
4. doc. dr. sc. Marko Milosavljevič, Sveučilište u Ljubljani
5. prof. dr. sc. Damir Boras, Sveučilište u Zagrebu
6. prof. dr. sc. Sherry Ricchiardi, Indiana University
7. doc. dr. sc. Gordana Vilović, Sveučilište u Dubrovniku
8. doc. dr. sc. Milan Kiperaš, Sveučilište u Dubrovniku
9. prof. dr. sc. Stjepan Malović, Sveučilište u Dubrovniku
Glavni urednik: Stjepan Malović

Izvršni urednik: Đorđe Obradović
Lektura: Jasenka Ružić
Prijevod sažetaka: Silvija Batoš
Dizajn naslovnice i časopisa: Marijana Lujo, Sveučilište u Dubrovniku
Grafička i tehnička obrada: Katarina Zec, Sveučilište u Dubrovniku
Tiskara: Tiskara Zelina d.d.
ISSN 1846-436X
UDK 316.77
070
659.4
Adresa uredništva:
Medianali
Sveučilište u Dubrovniku.
Ćira Carića 4, HR-20000 Dubrovnik, Hrvatska
Tel. (385)20/445-744, fax. (385)20/435-590
E-mail: medianali@unidu.hr
Časopis se objavljuje na www.unidu.hr/medianali
PO0CETAK.indd 2 27.3.2007 13:52:58

MEDI NALI a
međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovne
komunikacije i odnosa s javnostima
godište 1, broj 1, ožujak 2007.
PO0CETAK.indd 3 27.3.2007 13:52:58

PO0CETAK.indd 4 27.3.2007 13:52:58
SADRŽAJ
broj 1, ožujak 2007.
ISTRAŽIVANJA
Michael Kunczik i Astrid Zipfel
Mediji i nasilje: aktualno stanje u znanosti 1
Mato Brautović
Zaštita privatnosti kod hrvatskih online medija 27
Đorđe Obradović
Nasilnici stvaraju medijski događaj 45
OGLEDI / RASPRAVE
Sherry Ricchiardi
Iraq: the Deadliest Reporting Assignment 73
Nataša Ružić
Politička ubojstva novinara u Rusiji 83
Derviš Selhanović
Sport - najsnažniji promidžbeni adut 95
Francesco Russo
European Union and Media: an ‘Enlarging Role’ 103
ČLANCI
Thomas Bauer
Zemlja planina 111
Ante Gavranović
U borbi za nacionalni identitet 119
Najil Kurtić
Komunikacijski paradoks 135
PO0CETAK.indd 5 27.3.2007 13:52:58

Maja Žitinski
Demokratski legitimitet nasuprot kvalitativno 149
neprihvatljivoj pokrivenosti
Majda Tafra - Vlahović
Utjecaj novih tehnologija na funkciju odnosa s javnostima 169
Iva Sorta-Bilajac
Bioetika i novinarstvo 179
RECENZIJE
Najil Kurtić: Kôd novinarstva
Izazov semiotike i semantike 195
Srećko Lipovčan: Mediji – druga zbilja? 197
Ante Gavranović, Medijska obratnica: Novi čitatelji traže drugačije novine
Jesmo li u svjetskim trendovima? 200
Igor Kanižaj: Manjine – između javnosti i stvarnosti: nacionalne manjine u
novinama 2001.-2005.
Poboljšati medijsko praćenje manjina 203
PRIKAZI
Patrick Dunleavy
Može i čitko 207
VIJESTI
Treći međunarodni znanstveni skup Dubrovački medijski dani
Uloga odnosa s javnostima u kreiranju javnoga mišljenja 211
Doktorirao Mato Brautović 212
Doktorirala Majda Tafra - Vlahović 212
PO0CETAK.indd 6 27.3.2007 13:52:58

PROSLOV
Masovno komuniciranje određuje suvremene društvene odnose. A masovni

mediji i odnosi s javnostima posreduju informaciju, ali i utječu na stvaranje
javnog mnijenja. Demokracija se ne može razvijati bez pravodobnih i istinitih
informacija, a sva relevantna mišljenja i stavovi moraju doprijeti do javnosti.
Stoga je izuzetno važno poznavati, istraživati, podučavati i razmatrati
što se zbiva u masovnom komuniciranju, kako mediji djeluju i koja je uloga
odnosa s javnostima. Suvremena znanost o komuniciranju i medijima ubrzano
se razvija i pokušava teorijski ustrojiti i objasniti što se zbiva u sustavu javnog
komuniciranja.
Hrvatska ne zaostaje za svjetskim trendovima. Povećava se broj studija
novinarstva i odnosa s javnostima, sve više stručnjaka stječe znanstvena znanja
i titule, sve je više znanstvenih istraživanja i skupova, a broj doktora znanosti
raste.
Sveučilište u Dubrovniku, najmlađe u Hrvatskoj, poklanja veliku
pažnju medijima i odnosima s javnostima, ne samo izvođenjem studija „Mediji
i kultura društva“, već i održavanjem redovitih međunarodnih znanstvenih
kongresa kao što su „Dubrovački medijski dani“ te poticanjem svojih znanstveno-
nastavnih suradnika da svojim istraživanjima doprinesu boljem razumijevanju
medija i odnosa s javnostima u Hrvatskoj i svijetu.
Časopis MediAnali je još jedan doprinos Sveučilišta u Dubrovniku
razvoju suvremene znanosti o komuniciranju, medijima i odnosima s javnostima.
Dva puta godišnje ćemo predstaviti javnosti suvremena dostignuća uglednih i
priznatih znanstvenika u želji da doprinesemo razvitku znanstvenog promišljanja
te da objavimo rezultate znanstvenih istraživanja.
Nadamo se da ćemo u tome uspjeti, zahvaljujući krugu znanstvenika
koji se okupio oko časopisa, te pozivamo sve znanstvenike da podijele s čitateljima
MediAnala svoja razmišljanja i rezultate istraživanja.
Glavni urednik
PO0CETAK.indd 7 27.3.2007 13:52:58

1
ISTRAŽIVANJA
UDK 316.77:316.624
(1-26)
Michael Kunczik i Astrid Zipfel *
Mediji i nasilje: aktualno stanje u

znanosti
Medijsko nasilje može imati negativne učinke posebice pri
izgradnji, odnosno stabiliziranju nasilne ličnosti
Summary
Today’s extensive media consumption, especially by children, is presupposed.

Children consume media of audiovisual characteristics, such as television programming
or computer games—media that oftentimes distinguish themselves with acts of
violence.
In our daily lives, we see spectacular images of real violence. This every-day
reality contributes to the discussion of the connections between media and violence.
Oftentimes, media violence seems to be the main, quick “common sense’’ explanation
for today’s violent acts.
On the basis of existing findings, there is scientific agreement that media
violence can have negative effects, especially in stabilizing the violent structure of
personalities when determined marginal circumstances are present.
The thesis of this paper, however, is that existing studies’ correlations showing
the connections between violence and the media are very weak.
Ključne riječi: mediji, nasilje, agresivnost, mladi, oponašanje
*
Michael Kunczik i Astrid Zipfel su profesori Sveučilišta u Mainzu (Njemačka)
PRIJELOM MASTER1.indd 1 27.3.2007 13:35:31

2 ISTRAŽIVANJA
Uvodne postavke
Rasprava o štetnom djelovanju medija stara je kao i mediji sami i

ne postoji medij, koji nije pobudio sumnju da je upravo on prikazivanjem
nasilja1 potaknuo agresivnost svojih primatelja (usporedi za bolji pregled
Kunczik 1998., stranica 19-41; Kunczik i Zipfel 2006.). Naravno, stariji nalazi
istraživanja, pronađeni u sasvim drukčijim medijskim sredinama, mogu se
prenijeti u današnje vrijeme samo u ograničenom smislu.
Danas je, posebno za djecu, konzumiranje mnogobrojnih medija
samo po sebi razumljivo. Ovdje ubrajamo medije koji se zbog audiovizualnog
karaktera (poput televizije) ili relativno jednostavnih mogućnosti korištenja
(poput kompjutorskih igara), odlikuju posebnom vrstom životnosti i
realističnosti u prikazivanju nasilja. Iz toga proizlazi da je pitanje o štetnom
djelovanju nasilja u medijima nužno rješavati što prije.
U svakodnevnom životu javljaju se spektakularni činovi nasilja,
koji pridonose tome da se u javnoj raspravi pozornost usmjerava na temu
“mediji i nasilje”. Oni stvaraju potrebu za brzim, uvjerljivim, prihvatljivim
objašnjenima, i medijsko nasilje nudi se kao glavni, zdravom razumu (Common
Sense) blizak uzročnik. Mediji se pritom prebrzo i prečesto proglašavaju
dežurnim krivcem, a da se ne prihvaćaju nalazi istraživanja koji, međutim,
tvrde da se pri nasilju radi o mnogo složenijim međusobnim odnosima u
društvu. Predodžba o neupitnoj opasnosti medijskog nasilja podrazumijeva
se, ovako shvaćena, kao vrsta kulturne pojave.
Pojednostavljena predodžba o djelovanju medija nije toliko raširena
samo zato što svi svakodnevno dolazimo u kontakt s medijima i stoga
smatramo da možemo ispravno i “nepristrano” prosuđivati. U vezi s tim
zanimljiv je u raznim studijama ustanovljen i u istraživanju poznat fenomen
“Third- Person Effect” (“učinak treće osobe”). Prema njemu se uvjerenje
o opasnosti medija ne odnosi na dotičnu osobu, nego se samo “drugi
ljudi” nalaze u opasnosti.2 Peter R. Hofstätter (1957., str.8) među prvima je
1
Pod nasiljem (agresijom) smatra se, uostalom, kad jedna osoba namjerno nanosi fizičku i/ili psihičku
štetu drugoj osobi, živom biću i stvarima. Aspekt strukturalnog nasilja – dakle, nasilja ugrađenog u
društveni sustav (nepravda)- ima u novijim istraživanjima nevažnu, odnosno podve marginalnu ulogu.
2
W. Phillips Davidson piše (1983., str.3)u svojem “klasičnom” prilogu “učinka treće osobe”: “Prema
mišljenju onih koji pokušavaju procijeniti efekte komunikacije, njezin najveći utjecaj neće biti na
“mene” niti na “tebe”, nego na “njih- “druge osobe.”

Kunczik, Zipfel 3
upozorio na “osudu mase od strane mase”. Jessica Eisermann (2001., str.

120 ff) dokazuje kako postoje znatne razlike između mišljenja ustanovljenog
u anketama o prihvaćanju nasilja na televiziji (većina ispitanika je za zabranu
nasilja na televiziji), i stvarnog ponašanja (kvote uključenja u televizijski
program). Sredinom 2002. godine Institut za demoskopiju Allensbach
među populacijom starijom od 16 godina proveo je reprezentativnu anketu
i ustanovio kako 71% ispitanika zahtijeva “da masa nasilja na televiziji treba
biti bezuvjetno ograničena ili čak zabranjena”. Stanovništvo nije prema
izvještajima spomenutoga istraživanja (2002. broj 12) otkrilo taj problem tek
nakon bjesomučne pucnjave poremećenog učenika u Erfurtu, “nego misli da
je sveprisutno nasilje u medijima već duže vrijeme na visoko, zabrinjavajuće
i opasno”.3 Helga Theunert i Bernd Schorb (2001., str.295) ustanovljuju u
istraživanju o prihvaćanju zaštite mladih od nasilja u medijima, da velika
većina stanovništva traži tu zaštitu, ali pritom vrijedi pravilo:” Čak i oni koji
zaštitu od nasilja u medijima smatraju nepotrebnom za vlastitu obitelj, misle
da je ona nužna drugim obiteljima”. Čvrsta uvjerenja, koja počivaju na već
navedenim običajima, prepreke su upravo pri prenošenju znanstvenih otkrića
široj javnosti. Čak ni znanost nije nedužna, zbog nedostataka u razumljivoj
komunikaciji svojih rezultata (usporediti s time npr. Glotz 1991.), pogotovo
jer postoje nepotpune spoznaje i nepotpuno prihvaćanje znanstvenih
dokaza. Kada se napokon pojave javne publikacije, one često nisu dorasle
zadatku da razumljivo prenesu rezultate istraživanja, čak ni istodobno da ih
prihvatljivo pojednostave. Tako je Jürgen Grimm (1999., str. 56) ustvrdio
kako je problem istraživanja nasilja u medijima to, “da društvena rasprava
zahtijeva primjenljive recepte, koji se temelje na jednoznačnim, ali metodički
teško dokazivim, uzročno-posljedičnim vezama. Upravo zbog toga
društveno pozitivno angažirani znanstvenik biva zavaran pa ambivalentne
nalaze interpretira pojednostavljeno. Na taj način želi udovoljiti potrebama
političara, pedagoga i drugih zainteresiranih skupina za jasnim izjavama i
praktičnim pravilima kojima se može lako služiti”.
3
Tako je u jednoj anketi provedenoj prije jednog desetljeća, 72% stanovništva zahtijevalo zabranu,
odnosno ograničenje nasilja u medijima. U anketi provedenoj 2002. godine 78% ispitanika mislilo je
da su mediji u visokoj mjeri suodgovorni za nasilje.

4 ISTRAŽIVANJA
Teorijske postavke o djelovanju nasilja u medijima
Različiti mehanizmi i čimbenici su tijekom vremena postali predmet

teorijskih razmišljanja i empirijskih istraživanja o djelovanju nasilja u
medijima. Tako su nastale različite teoretske postavke. U nastavku ćemo ih
predstaviti i uz pomoć postojećih empirijskih istraživanja procijeniti njihovu
valjanost.
Teza o katarzi je empirijski pobijena. Njezini pristaše, koji uglavnom
polaze od zamisli o postojanju urođene agresivnosti, tvrde da, kroz dinamično
uključivanje u mašti, u nasilje promatrano na izmišljenim modelima, pada
spremnost primatelja da se sam ponaša agresivno. Glavni predstavnik ove
teze, Seymour Feshbach, priznaje (1989., str. 71), “da uvjeti koji potiču
katarzu nisu svakodnevni, za razliku od onih koji potiču agresiju”. Međutim,
teza o katarzi nije time nikako prestala biti predmet rasprava. S jedne strane
postoji “meta istraživanja” o toj postavki, to jest istražuje se manifestira
li se vjera u katarzične učinke na nasilno ponašanje primatelja. Studije
koje su proveli Brad J. Bushman i drugi (Bushman, Baumeister und Stack
1999.; Bushman, Baumeister i Phillips 2001.; Bushman 2002.) uglavnom su
osporene (Kunczik i Zipfel 2004.; 2006.) i pokazuju svakako da vjerovanje u
postojanje katarze može čak pojačavati agresiju.
S druge strane se raspravlja o pojmu kao takvom. Katarza je više nego
redukcija agresije. Posebice Burkhard Freitag i Ernst Zeitter (1999., str. 26 f.)
kritiziraju da se isključiva koncentracija na (momentalnu) agresiju ne može
objasniti pročišćujućim djelovanjem medija. Stoga, tvrde Freitag i Zeitter
(1999., str. 27), “medijsko- pedagoški aspekti katarze, učvršćenje moralnog
stava kod gledatelja ili samo njezino oslobađajuće djelovanje ostali su bez
empirijskog tla pod nogama”. Buduća istraživanja bi morala uzeti u obzir
dramatsku kvalitetu. Potrebno je provjeriti ima li neki sadržajno, odnosno
dramatski dobro napravljen film, u usporedbi s lošim filmom sličnog sadržaja
posve drugačije učinke. U ovom bismo se kontekstu također mogli pitati o
vrsti katarze (Freitag/Zeitter 1999., str.27): Dolazi li više do purgativnih ili
pak purifikativnih učinaka4 - ili možda do jednih i drugih?
Inhibicijska teza i teza preokreta grade svaka za sebe alternativnu
mogućnost za izostanak agresije. Predstavnici inhibicijske teze pretpostavljaju
4
Purifikacija znači pročiščavajuće oplemenjivanje, a purgacija olakšavajuće rasterećenje.

Kunczik, Zipfel 5
da promatranje nasilja u medijima - posebice kada su istaknute negativne

posljedice nasilja - ima sputavajući i zastrašujući učinak. U gledatelja se
oslobađa strah od agresije, koja smanjuje spremnost vlastitom agresivnom
djelovanju.
Pojavu da nasilje u medijima može izazvati upravo suprotno
ponašanje, označavamo kao “tezu preokreta” (također “efekt bumeranga”
ili “efekt reaktancije”; Selg 1998., str. 49). Na temelju rečenog može se
pretpostaviti da nasilje u danim uvjetima također može potaknuti izraženo
prosocijalno stajalište. Ekkehard F. Kleiter (1997.), jedan od bitnih osnivača
te teorije, ustanovio je učinak reaktancije u značajnijoj mjeri samo u
djevojčica. Također Grimm (1999.), utvrđuje postojanje protunasilnog
efekta. U njegovim istraživanjima uočio je učinke takozvanog “negativnog
učenja”, to jest nasilnost njegovih ispitanika smanjivala se s promatranjem
filmskog nasilja.
Doduše, mogao se i ovaj učinak preokreta ponovno preokrenuti
– fenomen, koji je Grimm označio kao “Robespierre - Affekt”. Pritom se
preobražava kritički poticaj, odnosno suosjećanje sa žrtvom agresije protiv
počinitelja nasilja. Razlog vidi Grimm u tome da se iz identifikacije sa slabim
i izmučenim osobama izvodi dozvola upotrebe svakog sredstva protiv
“moćnog nitkova”.
Prema tezi navikavanja, stalnim konzumiranjem televizijskog nasilja
smanjuje se opća osjetljivost na nasilje, koje se na kraju smatra normalnim,
svakodnevnim ponašanjem. Metaanaliza, ovdje predočenih nalaza istraživanja
(Fröhlich, Kunczig i drugi 1993.), u kojoj je u razdoblju od 1983. do 1992.
identificirano sveukupno 30 studija, pokazala je da je tezi navikavanja potrebno
još daljnje empirijsko istraživanje. Noviji nalazi istraživanja upozorili su na
moguće stvaranje neosjetljivosti zbog nasilja u medijima. Michael Myrtek i
Christian Scharff (2000.), npr. istraživali su fiziološki mjerenu emocionalnu
angažiranost i u redovitih gledatelja televizije ustanovili nižu emocionalnu
angažiranost, nego u osoba koje su rijetko gledale televiziju. Grimm (1999.)
također u mnogim eksperimentima utvrđuje da se smanjuje moć uživljavanja
zbog konzumiranja nasilnih scena. Međutim, teza navikavanja još se uvijek
ne može potpuno potkrijepiti.
Teza kultiviranja polazi od pretpostavke da visok stupanj konzumiranja
televizije, dugoročno oblikuje sliku svijeta prema “realnosti na TV-u”,
naravno više se to odnosi na redovite gledatelje. U svojoj metaanalizi studija

6 ISTRAŽIVANJA
kultiviranja u posljednjih dvadeset godina James Shanahan i Michael Morgan

(1999., str. 135) zaključuju da je teza kultiviranja sveukupno široko potvrđena.
Oni zapravo dopuštaju (1999., str. 137-141) očito postojanje još nedovoljno
istraženih trećih varijabli, koje vode do veoma različitih učinaka kultiviranja,
a da još nije jednoznačno određena uzročna veza različitih varijabli (tako
je moguće ustanoviti sljedeće: samo konzumiranje TV-a ne uzrokuje strah,
nego bojažljivi ljudi izbjegavaju svijet tako što ostaju kod kuće i puno gledaju
TV).
Uzročna problematika je povezana s metodičkim poteškoćama.
Za Michaela Schenka (2002., str. 565) teza kultiviranja je primjer kako je
teško provesti prihvatljiv teoretski pojam u empirijski dokazivu hipotezu:”
Jedva da će itko opovrgnuti da, upravo u SAD-u, televizija snažno utječe
na gotovo cjelokupno ponašanje primatelja. Postoji čak mogućnost da
pridonese duhovno-političkoj propasti društva. Ipak, za to je teško donijeti
odgovarajući empirijski dokaz.” Metodički instrumentarij društvenih znanosti
nije u stanju dokazati tako složenu uzročno-posljedičnu vezu između
recepcije televizijskog programa i stajališta o njemu.5
Istraživati kultiviranje znači, prema Heleni Bilandžić (2002., str.
67): ”prevladati stadij odgovora preko statističkih odnosa i preispitivati
uzročne utjecaje.” Doduše, provode se jednostavne korelacijske studije,
koje, međutim, premalo koriste i nadograđuju već postignute rezultate
istraživanja (Kunczik i Zipfel 2004.). Postoji ipak razvojni smjer da se u
većoj mjeri uzimaju u obzir ublažene varijable, npr. iskorišteni televizijski
žanrovi (krimići, lokalne vijesti o nasilju), vlastito iskustvo s kriminalitetom
i procesi prerade informacija. To je istraživanje povećalo razumijevanje
procesa kultivacije, a da ga nažalost nije potpuno objasnilo, niti je riješilo
uzročne probleme. Kultiviranje emocija pojavilo se kao novo istraživačko
područje (Winterhoff-Spurk, Unz und Schwab 2001.; Unz, Schwab und
Winterhoff-Spurk 2002.), ali postojeće izjave nisu dovoljne i ostaju tek na
razini pretpostavki (Kunczik und Zipfel 2004.; 2006.).
Jednostavnu pretpostavku o postojanju opće, izravne sugestije
za oponašanje djela putem sredstava javnog priopćavanja možemo u
međuvremenu smatrati prevladanom. To ne znači da u određenim uvjetima ne
bi moglo doći do učinka imitacije. Nešto novija istraživanja odnose se dijelom
5
Constanze Roßmann i Hans Bernd Brosius (2004.) detaljno su ušli u metodičku problematiku
kultiviranja.

Kunczik, Zipfel 7
na realne, a dijelom na fiktivne medijske sadržaje. Sveukupno razlikujemo

tri skupine studija: istraživanja o ubojstvima, masovnim ubojstvima i
bjesomučnu pucnjavu poremećenih osoba, istraživanja o neprijateljskim
kaznenim djelima prema strancima te istraživanja o imitaciji samoubojstava
(Kunczik i Zipfel 2004.; 2006.). U vezi s mogućom imitacijom ubojstava,
masovnih ubojstava, i bjesomučne pucnjave poremećenih osoba, pokazuju
dosad provedene studije - zbog očitih metodičkih problema, s oprezno
predočenom interpretacijom nalaza – da je imitacija posve moguća.
U vezi s kažnjivim djelima prema strancima, istraživanja Hans-
Bernd Brosiusa, Frank Essera i Bertram Scheufele (Brosius i Esser 1995.
a; 1995.b; 1996.; Esser, Scheufele i Brosius 2002.) pokazuju da izvješćivanje
o ključnim događajima preko medija može djelovati kao poticaj (a ne kao
uzrok) “zaraze”, doduše samo kada postoji plodno tlo (primjerice, ako je
stanovništvo opazilo “problem stranaca u zemlji”, spremnost na nasilje
potencijalnih počinitelja kaznenih djela itd.). Nalazi potvrđuju model
eskalacije u autora, čija se razmišljanja temelje na socijalnoj teoriji učenja
i na kratkoročnoj imitaciji. Model ne polazi od reflektirajuće preobrazbe
medijskog u stvarno nasilje i ne promatra medije kao jedini uzrok, nego - u
određenim uvjetima - kao poticaj na nasilna djela. Esser, Scheufele i Brosius
(2002., str. 34) polaze od “uzajamnog djelovanja (1) promijenjenih uvjeta
doseljavanja, (2) zamijećene hitnosti rješavanja problema u stanovništvu, (3)
izvješćivanja preko masovnih medija o doseljavanju i neprijateljstvu prema
strancima i (4) o spremnosti na nasilje društveno problematičnih skupina
i potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Samo kada se svi čimbenici
preklope na prikladan način, moguć je “efekt zaraze” kroz izvješćivanje.”
Autori (Esser, Scheufele i Brosius 2002., str. 35) prednost daju pojmu
“zaraze”, odnosno “sugestije” nad “oponašanjem”, jer mediji ne izazivaju
prisilno oponašanje nasilnih djela, nego oni sugeriraju jednoj već od prije
“opterećenoj” skupini određen način ponašanja, koji, međutim, s njihovoga
gledišta obećava uspjeh.”
Većina studija govori o imitacijskom djelovanju samoubojstava, o
čemu su mediji izvještavali (Kunczik i Zipfel 2004.; 2006.). Tu nalazimo
učinke oponašanja (Werther-efekt6). Znanstveni nalazi svakako pokazuju
da su mediji pritom samo jedan od mnogih, vjerojatno značajnih uzroka,
odnosno poticaj su nekom već duže vremena planiranom samoubojstvu.
6
O Wertherovu učinku, npr. Kunczik 1998., 22f.

8 ISTRAŽIVANJA
Pritom se svakako moraju uzeti u obzir različiti čimbenici, koji su povezani

s dotičnim medijskim sadržajem i primateljem osobno. Osim toga, upravo
je istraživanje samoubojstava opterećeno metodičkim problemima
(nemogućnost, odnosno etička problematika ispitivanja samoubojica, tj.
osoba koje su počinile samoubojstvo ili su mu sklone), koja znatno ograničava
vjerodostojnost postignutih nalaza. Posebno je potrebno istraživati djelovanje
novih medija, npr. interneta .
Predstavnici teze o “transferu stanja uzbuđenosti” (Percy H.
Tannenbaum i Dolf Zillmann; npr. Tannenbaum 1972.; Zilmann 1979.)
polaze od pretpostavke, da različiti medijski sadržaji (nasilje, ali također
erotika, humor, sport itd.) mogu u primatelja izazvati nespecifična
emocionalna stanja uzbuđenosti. Tako se stvara “potencijal nagona”, koji
pojačava buduće ponašanje. Kakvo će biti to ponašanje, ovisi o situacijskom
čimbeniku i nije povezano s kakvoćom televizijskog sadržaja. Teza samo
govori da preostalo, tj. još nesmanjeno stanje uzbuđenja, u situacijama koje
same po sebi ne moraju izazivati uzbuđenje, potiče intenzivniju reakciju.
Tako se događa da, erotični medijski sadržaji, pri situacijski uvjetovanoj
motivaciji, potiču nasilno ponašanje, isto kao što bi nasilnički sadržaji bili u
stanju poduprijeti prosocijalne radnje.
Stanje uzbuđenosti pojedinca i čimbenici situacije imaju važnu ulogu
u tezi stimulacije. Ova se postavka povezuje s imenom Leonarda Berkowitza
(npr. Berkowitz 1969.; 1970.). Berkowitz pretpostavlja da promatranje
određenih (npr. prikazanih kao opravdanih) nasilnih radnji u određenim
okolnostima povećava agresivno ponašanje. Te okolnosti sadržavaju
čimbenike koji se odnose na osobe i čimbenike koji se odnose na situaciju.
Kod čimbenika koji se odnose na osobu radi se o emocionalnom uzbuđenju
prouzročenom frustracijom. Čimbenici koji se odnose na situacije jesu npr.
upozoravajući podražaji koji izazivaju agresiju, a povezuju se s trenutnom
ljutnjom, s prošlim doživljajima ili pak s podražajima koji nas u načelu
povezuju s nasiljem (primjerice, oružje). Neko stanje emocionalnog
uzbuđenja prouzročeno frustracijom, pretpostavlja se, stvara predispoziciju
agresije, odnosno mogućnost za djelovanje, pri kojem predodžbe o nasilju
koje nalikuju stvarnim situacijama izazivaju agresivno ponašanje. Međutim,
zbog metodičkih nedosljednosti u Berkowitzevim studijama, kao i u kasnijim
proučavanjima, nema jednoznačnog dokaza za mehanizam stimulacije.

Kunczik, Zipfel 9
U znanosti su u posljednje vrijeme pozornost pobudile priming- postavke

i skript teorija. One posebno značenje posvećuju promatranju podražaja koji
upozoravaju na izazivanje agresije. Pojam “primings”, koji se nadograđuje na
“Cognitive Neoassociation Theory” (spoznajnu neoasocijativnu teoriju)
Leonarda Berkowitza, (usporediti , npr. Green 1998.) izražava, pojednostavljeno,
da se u mozgu nalaze semantički međusobno povezane spoznaje, osjećaji i
sklonosti određenom ponašanju, a povezani su upravo asocijativnim putovima,
odnosno mrežom neurona. Ako se nekim podražajem (npr. nasilničkim
medijskim sadržajima) pobudi unutar ovog sklopa određeni čvor (priming),
nastaje učinak emisije, kojim se potiču misli povezane s pobuđenim čvorom,
osjećaji i sklonosti određenom ponašanju. Ovaj automatski, odnosno spontani
i nenamjerni proces utječe na interpretaciju novih podražaja i kratkotrajno
povećava vjerojatnost agresivnog ponašanja.
Također se smatra mogućim da određeni konstrukti, preko ponovljenih
podražaja postanu konačno “kronično” aktivirani, tj. pristupačni, tako da su
mogući dugotrajni učinci (usporediti u vezi s time opsežan pregled Todorova i
Bargha 2002.).
Rezultati istraživanja pokazuju postojanje priming-učinka uslijed
nasilnih medijskih sadržaja. Pritom se ne radi samo o kratkotrajnim učincima,
a dugoročni još nisu dovoljno istraženi. Ovo vrijedi, u prvome redu za točno
utvrđivanje procesa koji se ostvaruju pri primingu, o kojima vladaju teoretski
još posve različite pretpostavke. Dosad postojeće studije ne mogu (prvenstveno
zbog za to neprimjerenih operacionalizacija) uvjerljivo objasniti povećano
nasilničko ponašanje preko priminga.
U uskoj vezi s postavkom priminga jest skript-teorija, koja govori o preradi
informacija u primatelja. Pod skript-teorijom podrazumijevamo mentalne rutine
ili programe, koji su pohranjeni u pamćenju i automatski se aktiviraju kada je
potrebno upravljati ponašanjem i rješavati probleme. Skripti sadržavaju podatke
o tipičnom ponašanju (npr. kod liječnika), o oblicima ponašanja određenih
osoba i rezultatima djela. L. Rowell Huesmann (1998.) pretpostavlja da djeca
često izložena nasilju (u realnosti ili preko medija) razvijaju u sebi skripte
kojima pripravljaju strategiju suočavanja i rješavanja problema kada su suočeni s
agresivnim ponašanjem. U pamćenju su pristupačniji skripti koji se ponavljaju.
To može biti ponavljanje radnje u sjećanju, u mašti ili kroz igru. Tako pohranjeni
skripti aktiviraju ključne podražaji povezane s određenom situacijama. Hoće
li, odnosno kojom brzinom skripti biti pronađeni, ovisi prvenstveno o tek

10 ISTRAŽIVANJA
primljenim podražajima, koji na putu priminga aktiviraju s njima povezane

spoznajne strukture u pamćenju i time ih čine lakše pristupačnima. Sadržaji medija
mogu, prema ovoj predodžbi, pridonijeti razvijanju takvih skripti i aktiviranju
već postojećih. Hoće li se u skripti postojeći uzorak ponašanja uistinu i ostvariti,
ovisi svakako o tome u kojoj mjeri se dotični smatra prikladnim i učinkovitim,
odnosno u kojoj mjeri odgovara normativnim uvjerenjima neke osobe.
Skript-teorija govori o dugotrajnim učincima. Njezine postavke su u
različitim studijama iskusile potpunu empirijsku potvrdu. Slično kao i za priming,
vrijedi i za ovu postavku, da se pretpostavke o pojedinostima procesa, koji se
ostvaruju u mozgu primatelja, temelje na empirijski nedokazanima (i vjerojatno
jedva dokazivim) zamislima.
Razmišljanja o teoriji učenja najprikladnija su za klasificiranje srednjih i
dugoročnih nalaza istraživačkog djelovanja o medijima i nasilju. Predstavnici
teorije učenja uvjereni su da ponašanje proizlazi iz stalnog uzajamnog djelovanja
čimbenika pojedinca i čimbenika okoline te da nijedno od ta dva područja ne
možemo razmatrati izdvojeno. Albert Bandura (primjerice, 1979.a; 1979.b)
smatra u svojoj teoriji o učenju promatranjem, da ljudi koji slijede ponašanje
drugih osoba (bilo u životu ili s medija), prihvaćaju oblike djelovanja (učenje po
modelu/uzorku).
Središnji aspekt teorije učenja jesu da samo učenje oblika ponašanja
ništa ne govori o njihovu izvršenju. Teorija učenja tvrdi kako je osoba u stanju
uočiti vezu između izvršenja jedne radnje i njezinih vjerojatnih posljedica.
Normalno, nasilno ponašanje je podložno preprekama, tj. takvim regulativnim
mehanizmima poput društvenih normi, strahu od kazne i osvete, osjećajima
grižnje savjesti i straha koji sprečavaju nasilno ponašanje. Hoće li iz prikrivenih
modela/uzoraka djelovanja, ono i nastupiti, ovisi o raznim čimbenicima.
Ovdje pripadaju, osim sličnosti situacije i postojanja odgovarajućeg sredstva
za imitaciju (primjerice, posjedovanja oružja), prvenstveno posljedice takvog
ponašanja (uspjeh odnosno neuspjeh, nagrada odnosno kazna) kako za model/
uzorak, tako i za promatrača. Promatrač nalazi potvrdu za svoje stajalište ako se
uspio ponašati prema nekom modelu/uzorku. Sveukupno su u teoriju učenja
kao važni čimbenici utjecaja uključeni: obilježja medijskih sadržaja (primjerice,
vrijednost nekog stajališta, jasnoća, mogućnost ponovljene izvedbe nasilja,
učinkovitost, opravdanje, nagrađivanje nasilja), obilježja promatrača (npr.
sposobnost opažanja, razina uzbuđenosti, karakter, interesi, prijašnja iskustva u
sklopu kojih i potvrda usvojenih oblika ponašanja) kao i okolnosti situacije (npr.

Kunczik, Zipfel 11
socijalizacija, norme i oblici ponašanja u poznatom okruženju i u skupinama

koje su samo promatrači). Teorija učenja uzima pritom u obzir da se ponašanje
kontrolira mislima, te da različiti promatrači različito opažaju jednake sadržaje,
pa mogu izvesti posve različite zaključke o posljedicama ponašanja. U vezi s time
kako djeluje predstavljanje nasilja, teorija učenja mora se prilagoditi putem novih
nalaza koji upozoravaju na važnost perspektive žrtve.
Grimm je 1999.godine donio takozvanu kognitivno-fiziološku postavku.
Ona se temelji na nalazima višeslojnog niza istraživanja koja su provedena na
više od 1.200 ispitanika. U svojim istraživanjima prema kognitivno-fiziološkoj
postavci slijedio je Grimm tri perspektive: kao prvo, trebala se ustanoviti
veza između motiva koristoljublja i toga kako djeluje prikazivanje nasilja u
medijima. Druga istraživačka perspektiva sastoji se u zajedničkom ispitivanju
razina uzbuđenosti i spoznaje pri prihvaćanju televizijskog nasilja uz pomoć
kombinacije fizioloških i psihosocijalnih metoda u anketama, ne bi li se
jednim diferenciranim razmatranjem procesa recepcije ispitalo koliko su
uistinu povezani određeni sadržaji s određenim učincima, odnosno zašto
ovdje nema jednoznačnog preklapanja. Kao treće, trebalo bi povezati
psihosocijalne učinke nasilja u medijima s nadređenim varijablama procesa,
tj. trebalo je istražiti tijek procesa uzbuđivanja, objasniti (dugoročnije)
promjene stajališta recipijenta (Grimm 1999., str.216). Prema Grimmu (1999.,
str. 18f), fiziološke varijable izvršavaju “funkciju lončarskoga kola, koje
čvrsto povezuje perspektive koristi i učinkovitosti”. Naime: “S jedne strane
može tjelesno uzbuđenje - u angloameričkoj jezičnoj uporabi “arousal” -
biti čimbenik privlačnosti televizijskog nasilja. S druge strane služi “arousal”
kao transakcijski čimbenik recepcije i time kao varijabla učinka. Gledatelji
preferiraju nasilne sadržaje programa, jer oni “obećavaju” fizičku reakciju,
koja potiče i uzbuđuje osjetila. Svakako među stajalištima djelovanja, arousal
je element koji pri kognitivno-fiziološkoj preradi predodžbe nasilja sudjeluje
u tvorbi psihosocijalnog djelovanja”.
Prema Grimmovoj formulaciji (1999., str.706), glavno otkriće
njegovih pokusa jest “splet učinaka recepcije nasilja u igranim filmovima,
koje se ne da svesti na zvučnu kratku formulu o zbog medija podivljalom
društvu”. Dapače, pruža se otkrivena širina povezanih djelovanja “od
opravdanja do odbacivanja nasilja, od straha do napete zabave, od političkog
otuđenja do povećanog samopouzdanja”. Pritom je većina ustanovljenih
učinaka iskazala “logiku negativnog učenja”. To znači da se kritički razmišlja
o primljenim modelima nasilja i time se prije smanjuje negoli povećava

12 ISTRAŽIVANJA
nasilnost. Grimm (1999., str. 717) pravi sažetak, ”da predodžbe nasilja
u prvom redu proizvode strah, da se potiče reaktancija publike prema
agresivnim i nasilničkim oblicima ponašanja, te se u mnogim slučajevima
podupiru emocionalni rezultati učenja, koji su kritični prema nasilju. U
većine ispitanih recipijenata protunasilni impulsi su neutralizirali ili čak u
većoj mjeri premašili moguće poticaje nasilnog djelovanja”.
Pritom je Grimm, nasuprot dosadašnjim pretpostavkama teorije
učenja ustvrdio da primatelji u prvom redu zauzimaju stajalište žrtve nasilja,
tako da je polazište za sva djelovanja perspektiva žrtve. Ovdje je Grimm na
temelju nalaza svojih pokusa (1999., 626.; 2002., str. 173.) razvio “tročlani
model recepcije stajališta žrtve” 7. Polazeći od sadržajno-dramatskog oblikovanja
nasilja ustanovio je različite učinke drastičnih krvavih scena (“prljavog”
nasilja) i “čistog” nasilja. Nakon recepcije drastičnih krvavih scena,
koje ističu kakve su posljedice za žrtvu nasilja (Grimm 1999., str. 717)”
povećavao se strah ispitanika, a posredovanje agresije je bilo otežano”.
Grimm (1999., str. 514) inzistira da “predodžbe nasilja unutar dramatskog
modula“ prljavo nasilje- čisto nasilje” treba predstaviti tako “da se
pretjerano ne ublažava nasilje, niti da se pretjerano pojačava strah.”
Grimm (2002., str. 162) daje tradicionalnoj teoriji učenja (Bandura)
novu težinu u uvjetima svoje postavke, jer ona “(…) reducira spektar
mogućih učinaka na imitaciju, odnosno imitaciji slične oblike učenja prema
uzoru”. Temeljem svojih dokaza Grimm (2002., str,175) smatra nužnim
proširiti teoriju učenja perspektivom stajališta žrtve prema modelu, koji
je usmjeren na počinitelja. Perspektiva žrtve je u njegovim istraživanjima
nudila bolje objašnjenje medijima induciranim promjenama u agresiji
recipijenta, nego postavke usmjerene na počinitelja. Grimmovi nalazi
se suprotstavljaju tezama imitacije i stimulacije, tj. postavkama “koje
interpretiraju filmske modele nasilja kao uzore za buđenje agresije,
7
Prva varijanta (odnosno prva “staza”) recepcije žrtve jest proizvodnja straha, koja dolazi sa smanjenjem
agresije, odnosno do prepreke. Druga “staza”, koja povećava agresiju, počiva na mehanizmu djelovanja
već spomenute pojave nazvane “Robespierre-Affekts“. Treća staza recepcije žrtve jest “tragični učinak”.
Pritom se (pod uvjetom intenzivnog uživljavanja recipijenta u stanje žrtve) javlja tragična potresenost
(…), koja recipijenta vodi objektivnoj otvorenosti prema svijetu i pojavljuje se uz stabilizaciju
agresivnosti, dakle također u uvjetima smanjenja agresivnosti. Suosjećanje s tragičnim krajem može
primatelju poslužiti i kao olakšanje, koje potiče “pomirbu s nesavladivim svjetskim pojavama i
usmjerava pojedinca u mogućnost otpuštanja, umjesto u slijepu agresiju ili strah. (Grimm 2002., str.
172) Posljedice su također povećanje tolerancije, suosjećanja i optimistična slika svijeta.

Kunczik, Zipfel 13
i pretpostavljaju kao generalni učinak kod primanja predodžbi nasilja

agresivna djelovanja koja su analogna počinitelju”. Ne mogu se “dokazati
ni počiniteljem posredovana povećanja , a niti smanjenja agresije”.
Grimm (1999., str. 723.) tvrdi da su njegovi nalazi predstavili
dosadašnje teorije o učinku “kao jednostrane u pojedinim aspektima”.
To ne znači da su te teorije u osnovi pogrešne, jer su ”pojedini pronađeni
podaci poduprli u određenoj mjeri teorije stimulacije, katarze, inhibicije i
učenja prema modelu”. Problematična je doduše činjenica kako “zahtjev
za izjavom teoretskih pojmova nije bio u potrebnom opsegu relativiziran
na svakom različitom dramatskom uvjetu”. U obzir nisu dovoljno uzete
ni varijable recipienata. Identifikacija varijabli koje su u određeno vrijeme
odgovorne za socijalno podnošljive, odnosno socijalno štetne učinke, ne
može uspjeti “kada istraživač fokusira učinke u određenim odvojenim
postavkama i usmjerava jedne prema drugima”.
Metodički razvoj
U većini studija o nasilju u medijima radi se sada, kao i prije, o

pokusima u laboratoriju ili anketama. U ovom tekstu promatrat će se
posebno zanimljivi rezultati studija, do kojih se došlo uz pomoć rijetko
korištenih i djelomično skupljih metoda.
Najprije o studiji Werner Früha (2001., str. 213), koja nije samo
analiza sadržaja pet državnih televizijskih programa najvećeg dometa
emitiranja (ARD, ZDF, RTL, SAT.1, Pro7) u vremenu od 16 do 24 sata.
Ova analiza provedena je za vrijeme umjetnog tjedna8 1996. i ispituje
također ”recepcijsko-analitično”9, kako različite skupine ljudi kognitivno
8
Svaki dan u tjednu bio je jedanput zastupljen u užem pokusu, a potjecao je iz drugog kalendarskog
tjedna. (Früh 200., str. 185)
9
Kod kuće, tj. u poznatom okruženju 921-nog ispitanika prikazane su različite nasilne scene s
televizije. Sveukupno je uvršteno 345 filmskih scena (svaki primatelj vidio je 27 i 41 scenu), pri čemu
je sustavno varirala vrsta sadržanog nasilja. Scene su primatelji trebali prosuđivati prema različitim
spoznajnim i osjećajnim dimenzijama opažanja (stupanj nasilja, pobuđivanje straha, suosjećanje,
fasciniranost i intelektualna korist).

14 ISTRAŽIVANJA
i emotivno reagiraju na nasilje10. Früh (2001., str. 16) formulira na sljedeći

način temeljne postavke svoje studije “(…) samo kada je sigurno da poticaj
“nasilje” uopće postoji u opažanju publike, može se tvrditi, da televizijski
nasilje proizvodi određene učinke (…)” Drugim riječima (Früh 2001., str.
213): “Nasilje u medijskoj ponudi nastaje tek kada postoji takva interpretacija
recipijenta”. Pokazalo se da žene opažaju nasilje više nego muškarci. Žene,
dakle, više nego muškarci smatraju da identični činovi nasilja u vijestima
jasno pobuđuju strah. Starije osobe opažaju također više nasilja nego mlađe i
činove nasilja uvrštavaju u takve koji uzrokuju strah. Stupanj naobrazbe igra
kod opažanja nasilja samo manju ulogu. Od osobina ličnosti važniji je bio
utjecaj obilježja medija. Tako su recipijentima npr. scene s realnijim i fizičkim
nasiljem izgledale više nasilne, nego scene s fiktivnim, te one s psihičkim
nasiljem. Analiza sadržaja pokazala je veći sadržaj nasilja u udarnom terminu
od 20 do 21 sat. Igrani filmovi su sadržavali, uz zadršku, najviše varijanti
nasilja. Ni dječje emisije nisu bile bez nasilja, ali nisu ni sadržavale nasilje
u većoj mjeri. Prema mišljenju gledatelja, dječje emisije (Früh, 2001., str.
205), uključujući animirane filmove, nalaze se na pretposljednjemu mjestu
ljestvice svih tipova emisija (najmanje nasilja uočeno je u kategorijama
“show” i “quiz”).
Kombinacija analize sadržaja i podataka dobivenih od gledatelja, kao
i kvote uključenja, pokazale su da se najviše nasilno doživljenih scena nalazi
u vijestima. Uočljivo mjesto je zauzeo i “sport”, koji su mnogi ispitanici
klasificirali kao prekomjerno nasilan. Iako su sportske emisije sveukupno
sadržavale malo nasilja, publika ih je ocijenila kao posebno dojmljive.
Früh je usporedio važnost sadržajno-analitički odmjerenih značenja
nasilja s različito procijenjenim značenjem opažanja, i to je obračunao s
kvotama uključenja u različite programe. Tako je ponuda programa Pro 7
sadržavala najviše nasilja, slijedili su RTL, SAT.1, ARD i ZDF. Ovo je prema
Früh (2001., str. 209) vrijedilo također za “uspoređivanje s varijantama nasilja
različite jačine i (…) za daljnje uspoređivanje sa sastavom publike pojedinih
odašiljača”.
10
Früh (2001, str.64 f) razlikuje 13 dimenzija nasilja, npr. modalitet (izravno viđeno, verbalno izvješteno,
zaključeno, tj. kod latentnog nasilja u predstadiju i retrospektivno; poslije u posljedicama nasilja),
veza sa stvarnosti, tip nasilja (fizičko, odnosno psihičko) tip počinitelja kaznenog djela (primjerice,
pojedinac, skupina, država itd.); tip žrtve (pritom također životinje, biljke/priroda, predmeti); jačina;
relativiziranje pravnom legitimnošću; relativiziranje psihičkom legitimnošću; relativiziranje kroz
humor; motivacija čina; sredstva čina; odnos zločinac/žrtva i intenzivnost/okrutnost prikazivanja.

Kunczik, Zipfel 15
Uzmemo li u obzir doseg emitiranja, tada je RTL odašiljač s najviše

posredovanog nasilja. Früh (2001., str.212) zaključuje, “da Pro 7 nudi,
doduše, mnoge scene nasilja, ali u prosjeku manje intenzivne ”. Nadalje
Früh (2001., str. 211) dokumentira, “da je među gledateljima ZDF-a viši
postotak visoko osjetljivih ciljnih skupina, kao što su starije osobe i žene,
nego među gledateljima ARD-a, tako da su oni jednostavno opazili više
nasilja”. RTL ponovno ima veći postotak na nasilje osjetljivih ciljnih skupina
među svojim gledateljima, nego SAT.1. SAT.1, Früh (2001., str. 215), u
usporedbi s ostalim odašiljačima “zauzima umjereni srednji položaj kad je
riječ o nasilju, posebno po sastavu svoje publike, koja izgleda da je u većini
neosjetljiva na nasilje”.
Früh u svojim istraživanjima potvrđuje da nam osamljeni činovi
nasilja ništa ne govore o potencijalu djelovanja nasilja u medijima. Odlučujući
je način doživljavanja nasilja. Früh (2001., str. 215) piše: “(…) kod recipijenta
nema učinka na koji analitičar sadržaja interpretira nasilje, nego, kako ga
doživljava on sam, kao recipijent ”.
Früh je sa svojom sveobuhvatnom studijom postigao pionirski
pothvat, koji također može biti od velike važnosti za programsku praksu.
On se među analizama sadržaja medijskog nasilja jasno izdvaja od ostalih
proširenih studija, koje svoja istraživanja temelje na “brojanju mrtvih”.
Dugotrajna istraživanja predstavljaju važnu metodu, u namjeri da se
odredile kumulativni učinci medijskog nasilja i da bi se bolje izrazile postavke
o smjeru uzročnosti spoja medijskog i stvarnog nasilja. Nažalost, ovdje se
često citiraju kao navodni dokazi studije o opasnosti medijskog nasilja,
koje uopće nisu iznijele takve nalaze11. Bez obzira na ovu žaljenja vrijednu
situaciju, vrijedi da dugoročne studije na terenu u cjelini svakako mogu
poslužiti kao dokaz za opasnost od medijskog nasilja, jer je u gotovo svim
studijama ustanovljena (iako nekad slaba) pozitivna veza između medijskog
nasilja i agresivnosti primatelja. Mora se istaknuti da neka prosječna doista
11
Tako se jedno istraživanje o uvođenju televizije u zabačene krajeve Kanade, uporno citiralo kao
navodan dokaz o opasnosti medijskog nasilja (npr. Kleiter 1997., str. 85f; Potter 1999., str. 168f;
Sparks i Sparks; Weiß 2000., str 99f ; 2002., str. 275; Lukesch između ostalog 2004., str. 202), iako
u tom istraživanju nije bilo naznaka o negativnom učinku medijskog nasilja (Joy između ostalog
1977.; Williams 1986.; usporediti također Kunczik 1998., str. 190 ff). Čak studija temeljena na “logici
klepetanja roda” (gdje ima mnogo roda, ima mnogo djece - dakle rode donose djecu), koju je postavio
Centerwall (1992.), uvijek se ponovno priziva kao dokaz o opasnosti medijskog nasilja (usporediti
ovdje Kunczik 1998., str.193 f; Jensen 2001. također Kunczik i Zipfel 2004.; 2006.).

16 ISTRAŽIVANJA
slaba veza za sve ispitanike određenog uzorka, nekim ispitanicima, odnosno

određenim suppopulacijama može značiti sasvim jaku vezu. Također, novije
studije upozoravaju na taj smjer istraživanja (npr. Singer između ostalog
1999.; Johnson između ostalog 2002.; Gentile, Linder i Walsh 2003.; Slater
između ostalog 2003.).
Samo jedna studija, u kojoj su istraživani učinci uvođenja televizije
na Sv. Helenu, nije mogla ustanoviti nikakvo povećanje nasilničkog djece,
odnosno antisocijalnog ponašanja uvođenjem televizije, iako je opseg
televizijskog nasilja otprilike odgovarao onom u Velikoj Britaniji. Na Sv.
Heleni se ni pet godina poslije nisu mogli uočiti negativni učinci novog
medija. Ovu pojavu svode autori (Charlton, Gunter i Hannan 2002.) na
netaknutu socijalnu strukturu i jaku socijalnu kontrolu u maloj zajednici, koja
se brine da se nasilje s televizije ne potakne u njihovoj zajednici nasilničko ili
neko drugo asocijalno ponašanje. Ne govori se o tome da djeca nisu naučila
nasilničko ponašanje, ali okolina ih sprečava da takvo ponašanje provedu u
djelo.
Najvažniju dugoročnu studiju predočili su Huesmann i drugi (2003.),
koja je promatrala razdoblje od 1977. do 1992. godine. Djeca, koja su na
početku istraživanja imala između 6 i 10 godina, ponovno su ispitana nakon
15 godina, tj. promatralo se kako je na njih utjecalo televizijsko nasilje.
Pokazalo se da konzumiranje televizijskog nasilja u djetinjstvu pogoduje
kasnijem agresivnom ponašanju, i muških i ženskih osoba. Posebice
identifikacija s agresivnim protagonistima i klasificiranje televizije kao
stvarnosti povećavaju mogućnost, prema Huesmannu, nastajanje takve veze.
Autori polaze od teorije učenja promatranjem. Prema njihovu mišljenju,
dugotrajno konzumiranje medijskog nasilja razvija sliku svijeta u kojoj se
agresivno ponašanje shvaća kao normalno.
Nadalje se upozorava na moguće stvaranje “tuposti” prema nasilju
(teza navikavanja). Rano djetinjstvo je, smatraju autori, najvažnije za
učenje promatranjem. Huesmann i ostali (2003., str. 213), sažimaju:”(…)
early childhood exsposure to TV violence stimulates increases in young-
adult aggressive behaviour in both men and women”. Taj odnos nije
ovisio o pripadnosti određenom sloju društva, intelektualnoj sposobnosti i
roditeljskom uzoru. Posebice iznenađujuće djeluje nalaz da roditeljski način
odgajanja djece, koji se “kratkotrajno” poklapao i s agresivnim ponašanjem
djece i s njihovim konzumiranjem nasilja, dugoročno nije pokazao nikakve

Kunczik, Zipfel 17
učinke (time autori ne tvrde da se utjecaj roditelja može zanemariti).

Nebrojene studije o medijima i nasilju i dijelom zbunjujući i
proturječni rezultati metaanalize važna su pomoć pri procjeni istraživanja.
Pritom se radi o opetovanoj statističkoj analizi materijala podataka, odnosno
o kvantitativnom sažetku rezultata istraživanja različitih studija o određenome
predmetu, pri čemu se procjenjivao učinak kroz više studija.
Promatramo li rezultate postojećih metaanaliza, uočavamo da se
oni odnose na nasilno djelovanje gledatelja, i to u rasponu od manjeg do
osrednjeg utjecaja televizijskog nasilja. Udio medijskog nasilja u objašnjavanju
nasilničkog ponašanja iznosi najviše 9%,12 pri čemu se mora uzeti u obzir da
se ovaj nalaz temelji na nekim metodički spornim studijama.13
Spomenuti rezultat ipak ističe da je medijsko nasilje samo jedan od
čimbenika pri ostvarenju agresije. Pritom ne bismo trebali zaboraviti da se u
slučaju ovog rezultata radi samo o prosječnoj vrijednosti i da kod određenih
medijskih sadržaja, odnosno kod određenih posebno ugroženih društvenih
skupina učinak medijskog nasilja može biti znatno snažniji.
U vezi s ovom temom, kao sljedeću važnu metodu spomenut ćemo
analizu problematičnih skupina. U stručnoj anketi (Kunczik 1998., str. 172ff.)
pokušalo se od psihijatara, psihologa, sudaca i državnih odvjetnika dobiti
podatke o učincima medijskog nasilja u rizičnih skupina. Iznenadio je rezultat
ankete, provedene na djeci i mladima, koji su vlastito agresivno ponašanje
pokušali objasniti uzorima iz nasilničkih filmova.14 Također nije rijetkost u
profesionalnoj praksi psihologa i psihijatara, da djeca ili mladi sami od sebe
tvrde da je televizija utjecala na njihovo ponašanje.15 Ovo je jasno upozorenje
da široku javnu raspravu o znatnom utjecaju televizije na nasilje u društvu,
ne odobravaju mladi, nego ju napadaju i nastoje opravdati vlastito ponašanje.
Suci i državni odvjetnici govore također o sličnom ponašanju na sudu.
12
Mjere odnosa variraju između r=0,11 (Hogben 1998.) i r = 0,31 (Paik i Comstock 1994.), što
odgovara objašnjenju variranja između 1% i 9%. Za pregled postojećih meta analiza usporediti
Comstock i Scharrer 2003. kao i Kunczik i Zipfel 2004.
13
Opći problem metaanaliza jest da loše i metodički problematične studije ne dobivaju na
vjerodostojnosti samim time što su uključene u metaanalizu.
14
63% djece i mladih je kod psihologa, a 66% kod psihijatara već često ili povremeno imalo takvo
iskustvo
15
41% psihologa i 42% psihijatara navode da su imali česta ili povremena takva iskustva

18 ISTRAŽIVANJA
Dosad su postojale jake varijacije i relativno nesigurni podaci o

mogućem opsegu kroz medijsko nasilje potencijalno ugroženih suppopulacija
(problematičnih skupina). Franz Petermann (1997., str. 29) tako procjenjuje da
je pet do deset posto sve djece i svih mladih pogođeno agresivnim poremećajima
u ponašanju. Također je ustanovljeno da se nasilno ponašanje i spremnost na
nasilje u djece posljednjih godina javljaju sve ranije. Merek Fuchs, Siegfried
Lamnek i Jens Luedtke (2001.) podnijeli su izvještaj o nalazima dugoročne
studije provedene u Bavarskoj, u kojoj su uzeta u obzir četiri oblika škola
(glavna škola, obrtničko-zanatska, realna srednja škola i gimnazija; promatrani
su učenici od 5. do 13. razreda). Autori (2001., str. 370) sažimlju: “Školska
omladina je bolja nego što se to o njima misli!”
Pojedinačni slučajevi, za koje bi se moglo zaključiti da su spektakularni,
nedopustivo bi se poopćili. Fuchs i ostali pišu (2001., str. 371): ”Sve dok se
problemi mladih, njihove poteškoće u dodiru s njihovom okolinom (…) ne shvate
i ne dotaknu kao (su) uzročnik za probleme s mladima, tako dugo neće se moći na
odgovarajući način pristupiti fenomenu nasilja”. Ovo, međutim, ne treba shvatiti
kao ublaživanje problema nasilja. Nasilje u školama je prema spomenutoj studiji
(2001., str. 372)”(…) sasvim sigurno predmet male ali veoma aktivne “čvrste jezgre
nasilja”(…) “Ta čvrsta jezgra je uključivala 3,4% (1994.), odnosno 3,1% (1999.)
učenika u Bavarskoj. Nadalje postoje “intenzivni slučajevi”. Od 1% učenika, 1/6
njih izaziva nasilje. Nadalje vrijedi da su žrtve samo manjina (ovisno o obliku
nasilja), dakle od 1 do 3% učenika. Autori sažimlju (1999., str. 372):” Također
možemo i moramo sveukupno gledajući opovrgnuti popularnu pretpostavku da
je nasilje u školama “pojava odrastanja”. Ističe se značenje socijalne okoline za
nastajanje nasilja, koje se na taj način unosi u škole (2001.,str. 373).
Studija, koju su prema nalogu Njemačke savezne kriminalističke službe
proveli Friedrich Lösel i Thomas Bliesener (2003.), pod nazivom “Agresija i
delinkvencija među mladima” identificirala je postojanje čvrste jezgre od 5% na
nasilje spremnih, pretežno muških učenika, koji redovito ugrožavaju, psuju ili
tuku ostale učenike. U jednoj dvodijelnoj studiji istraživani su uvjeti agresivnog,
delinkventnog i nesocijalnog ponašanja u školi. Nalazi se temelje na ispitivanju
reprezentativnog pokusa od nekoliko učenica i učenika iz Erlangena i Nürnberga
(N = 1.163).16
16
U drugom dijelu studije, koja je provedena dvadeset mjeseci nakon prvog dijela, ponovno je ispitan
manji broj učenika (N=102), i to nasilnika, žrtvi, neprimjetnih i društveno posebno sposobnih mladih
(Lösel i Bliesener 200, str. 100ff.).

Kunczik, Zipfel 19
Zaključeno je sljedeće (2003., str. 173f):” Oko 5% učenika redovito

su bili agresivni ili su maltretirali ostale, tako što su im prijetili, omalovažavali
ih i nazivali pogrdnim imenima (bullying).” Također, 5% učenika bili su često
žrtve - i to neovisno o agresiji koju su sami pokazivali. Što se tiče utjecaja
medija na agresivnost, Lösel i Bliesner (2003., str. 176) smatraju: ”Općenito
konzumiranje medija samo se u manjoj mjeri podudaralo s agresivnim,
delinkventnim i nesocijalnim ponašanjem, dok to nije bio slučaj pri
konzumiranju nasilnih video, kino i televizijskih filmova, gdje je preklapanje
bilo očito. Sklonost slobodnim aktivnostima i medijskim sadržajima, koji
mogu izvršiti i učvrstiti pretpostavke za agresijom i delinkvencijom dio su
općenito zastranjenog životnog stila.” Konzumiranje nasilničkih filmova
podudaralo se sa školskim bullyingom, delinkvencijom i nesocijalnošću.17
Lösel i Bliesener (2003, str. 169) argumentiraju, kako doduše
nije potvrđen uzročno-posljedični odnos između konzumiranja nasilnih
predodžbi i spremnosti na nasilje, ali je vrlo vjerojatan pojačavajući učinak
predodžbi kod mladih spremnih na nasilje.
Rezultati potkrepljuju činjenicu (2003, str. 151) “da mladi koji su
skloni agresiji daju prednost sadržajima koji usmjeravaju i pojačavaju njihove
već postojeće dispozicije (…). Slično kao i kod iskustva s agresijom u obitelji,
i u skupini promatrača može se učvrstiti agresija u vezi sa socijalnom
preradom informacija (…).
Djelovanje medija koji potiču nasilje puno je vjerojatnije kada se radi
o obitelji koja pruža malo emotivne potpore (…).
Ovo se odnosi na agresivne i delinkventne mlade ljude”. Autori
(2003, str. 179) utvrđuju visoku stabilnost agresivnosti i delinkvencije i
vjerojatno “takvo intenzivno problematično ponašanje u mladim danima ne
nastaje samo od sebe.
17
Hijerarhijska regresijska analiza pokazala je da se konzumiranje medija u odnosu prema već
objašnjenoj varijaciji od školskog bullyinga, uzevši u obzir 15 uključenih čimbenika, zadržavalo na 6.
mjestu (od 44,8% sveukupno otkrivenih varijacija otpalo je na konzumiranje medija 3,2%). U odnosu
prema delinkvenciji bilo je na 9. mjestu (2,1% od sveukupno 51,3% cjelokupnog objašnjenja) i u
odnosu prema nesocijalnosti bilo je na 11. mjestu (1,7% / 64,5%) (Löser/Bliesener 2003, str. 81)

20 ISTRAŽIVANJA
Procjena stanja znanosti
Sveukupno stanje u znanosti, vezano za tematiku mediji i nasilje, znatno

se promijenilo u posljednjim desetljećima. Godine 1975., u radu “Nasilje na
televiziji. Analiza potencijalnih kriminogenih učinaka” raščlanjene su dotad
postojeće empirijske studije. Sažetak je glasio (Kunczik 1975., str. 692f.) da
postojeći empirijski nalazi jednoznačno pokazuju: ”Na temelju konzumiranja
violentnih televizijskih emisija ne može se očekivati redukcija agresivnosti. Isto
tako ne mogu se navesti ni empirijski dokazi za povećanje agresivnosti koja bi bila
uzrokovana predodžbama nasilja u zabavnim emisijama na televiziji. Nasilna djela
s televizije nemaju, sasvim očito, utjecaj na spremnost primatelja da sam iskaže
agresivno ponašanje”. Suprotno tvrdnji mnogih autora, tada nije bilo studija koje
bi udovoljavale znanstvenim zahtjevima, a da bi istodobno dokazivale opasnost
od medijskog nasilja. Ono što je postojalo, bile su riskantne kvaziinterpretacije
činjenica. Mnoge studije su bile primjenjivane tako da su morale dovesti do
željenog rezultata - bilo to povećanje agresivnosti kroz medijsko nasilje, redukcija
nasilja ili nedjelotvornost (usporediti s time Kunczik 1998. str. 77ff.). Čak se
mogu dokazati manipulacije činjenicama, tj. izostavljanje činjenica koje su
svjedočile protiv prethodno donesenih mišljenja istraživača. Uzmemo li u obzir
takvu znanstvenu pozadinu, ocrtavala je u to vrijeme teza nedjelotvornosti, koju
je zastupao Kunczik, sasvim korektno tadašnje stanje u znanosti.
I danas istraživanje teme o medijima i nasilju pokazuje mnoge
nedostatnosti. Primjerice, mnoge studije još uvijek istražuju iste tematske
aspekte istim metodama, uz samo neznatne modifikacije. Napredak u spoznaji
istraživanja također je slab. Te studije sve više razvijaju posebno postavljena pitanja
i analiziraju ih pomoću složenih načina istraživanja, čiji su nalazi jedva pogodni
za interpretaciju. Osim toga, premalo se postojeća ispitivanja nadograđuju jedno
na drugo, tako da je teško i djelomice nemoguće heterogeno stanje istraživanja
sklopiti u sveobuhvatnu sliku.
Unatoč svemu, može se ustvrditi da je znanje o uvjetima pod kojima nasilje u
medijima može imati prije svega utjecaj na djecu i mlade ljude, u međuvremenu
znatno napredovalo.
Teza o nedjelotvornosti medijskog nasilja nije više održiva i jedva da
je itko više zastupa.18 Na temelju dosadašnjih nalaza postignuto je u znanosti
18
Jedan zastupnik ove teza je npr. Jib Fowles (1999) u The case for television violence.

Kunczik, Zipfel 21
važno slaganje da, kada su prisutne određene marginalne okolnosti. Može se

pretpostaviti da postoji veza između konzumiranja medijskog predstavljanja nasilja
i realnog agresivnog ponašanja problematičnih skupina. Ovdje zastupana teza,
da medijsko nasilje u određenim marginalnim okolnostima pojačava agresivnost
ličnosti, temelji se na sljedećoj pretpostavci. Naime, mnoge “terenske” veoma
slabe veze (korelacije), koju svaku za sebe inače interpretiramo kao indikatore
za nepostojanje nekog odnosa, kad su prisutne sve skupa, u svojoj cjelovitosti
ipak upućuju na postojanje nekog odnosa. Također, veza koja je prosječno slaba
za sve ispitanike jednog uzorka, može za neke ispitanike, odnosno određene
subpopulacije značiti veoma jaku vezu.
Literatura
Bandura, Albert: Aggression. Eine sozial-lerntheoretische Analyse.

Stuttgart 1979a.
Bandura, Albert: Sozial-kognitive Lerntheorie. Stuttgart 1979b (zuerst
1973).
Berkowitz, Leonard: Roots of aggression. A re-examination of the
frustration - aggression hypothesis. New York 1969.
Berkowitz, Leonard: The contagion of violence. In: Nebraska
Symposium on Motivation 18 (1970), S. 95-135
Bilandžić, Helena: Genrespezifische Kultivierung durch Krimirezeption.
In: Zeitschrift fur Medienpsychologie 14 (2002), S. 60-68.
Brosius, Hans-Bernd/Esser, Frank: Eskalation durch Berichterstattung.
Massemmedien und fremdfeindliche Gewalt. Opladen 1995a.
Brosius, Hans-Bernd/Esser, Frank: Fernsehen als Brandstifter?
Unerwünschte Nebeneffekte der Berichterstattung uber
fremdfeindliche Gewalt. In: Friedrichsen, Mike/Vowe, Gerhard (Hrsg.):
Gewaltdarstellungen in den Medien.Theorien, Fakten und Analysen.
Opladen 1995b, S. 235-257.
Brosius, Hans-Bernd/Esser, Frank: Massenmedien und fremdfeindliche
Gewalt. In:Falter, Jurgen/Jaschke, Hans-Gerd/Winkler, Jurgen
R. (Hrsg.): Rechtsextremismus : Ergebnisse und Perspektiven der

22 ISTRAŽIVANJA
Forschung. Sonderheft 27 der Politischen Vierteljahresschrift. Opladen

1996, S. 204-218.
Bushman, Brad J.: Does venting anger feed or extinguish the flame?
Catharsis, rumination, distraction, anger, and aggressive responding. In:
Personality and Social Psychology Bulletin 28 (2002), S. 724-731.
Bushman, Brad J./Baumeister, Roy F./Philips, Colleen M.: Do people
aggress to improve their mood? Catharsis beliefs, affect regulation
opportunity, and aggressive responding. In: Journal of Personality and
Social Psychology 81 (2001), S. 17-32.
Bushman, Brad J./Baumeister, Roy F./Stack, Angela D.: Catharsis,
aggression, and persuasive influence: Self-fulfilling or self-defeating
prophecies? In: Journal of Personality and Social Psychology 76 (1999),
S. 367-376.
Centerwall, Brandon S.: Television and violence. The scale of the
problem and where to go from here. In: Journal of the American
Medical Association 267 (1992), S. 3059-3063.
Charlton, Tony/Gunter, Barrie/Hannan, Andrew (Eds.): Broadcast
television effects in a remote community, Mahwah, NJ 2002. S. 43-63.
Comstock, George/Scharrer, Erica: Meta-analysing the controversy over
television violence and aggression. In: Gentile, Douglas A. (Ed.): Media
violence and children. A complete guide for parents and professionals.
Wesport, CT/London, 2003, S. 205-226.
Davison, W. Phillips: The third-person effect in communication. In:
Public Opinion Quarterly 47 (1983), S. 1-13.
Eisermann, Jessica: Mediengewalt. Die gesellschaftliche Kontrolle von
Gewaltdarstellungen im Fernsehen. Wiesbaden 2001.
Esser, Frank/Scheufele, Bertram/Brosius, Hans-Bernd:
Fremdfeindlichkeit als Medienthema und Medienwirkung. Deutschland
im internationalen Scheinwerferlicht. Wiesbaden 2002.
Feshbach, Seymour: Fernsehen und antisoziales Verhalten. Perspektiven
für Forschung und Gesellschaft. In: Groebel, Jo/Winterhoff-Spurk,
Peter (Hrsg.): Empirische Medienpsychologie. München 1989, S. 67-
75.
Fowles, Jib: The case for television violence. Thousand Oaks, CA
1999.

Kunczik, Zipfel 23
Freitag, Burkhard/Zeitter, Ernst: Katharsis. In: tv diskurs, Nr. 9, 1999,

S. 18-27.
Fröhlich, Werner/Kunczik, Michael (u.a.): Habituation an Mediengewalt
- eine Metaanalyse. Unv. Forschungsbericht, Universität Mainz 1993.
Früh, Werner: Gewaltpotentiale des Fernsehenangebots.
Programmangebot und zielgruppen-spezifische Interpretation.
Wiesbaden 2001.
Fuchs, Marek/Lamnek, Siegfried/Luedtke, Jens: Tatort Schule: Gewalt
an Schulen 1994-1999, Opladen 2001.
Geen, Russell G./Donnerstein, Edward (Eds.): Human aggression.
Theories, research, and implications for social policy. San Diego, CA
(u.a.) 1998.
Gentile, Douglas A./Linder, Jennifer R./Walsh, David A.: Looking
through time: A longitudinal study of children`s media violence
consumption at home and aggressive behaviors at school. Paper
presented at the Biennial Conference of the Society for Reasearch in
Child Development (April 2003), Tampa, FL.
Glotz, Peter: Das Spannungsfeld Wissenschaft - Politik- Medien. In:
Roß, Dieter/Wilke, Jürgen (Hrsg.): Umbruch in den Medienlandschaft.
München 1991, S. 22- 29.
Grimm, Jürgen: Fernsehgewalt. Zuwendungsattraktivität,
Erregungsverläufe sozialer Effekt. Zur Begründung und praktischen
Anwendung eines kognitiv-physiologischen Ansatzes der Medienre
zeptionsforschung am Beispiel von Gewaltdarstellungen. Opladen/
Wiesbaden 1999.
Grimm, Jürgen: Wirkungsforschung II: Differentiale der
Mediengewalt - Ansätze zur Überwindung der Individualisierungs
- und Globalisierungsfalle innerhalb der Wirkungsforschung. In:
Hausmanninger, Thomas/Bohrmann, Thomas (Hrsg.): Mediale Gewalt,
Interdisziplinäre und ethische Perspektiven. München 2002, S. 160-176
Hogben, Matthew: Factors moderating the effect of televised aggression
on viewer behavior. In: Communication Research 25 (1998), S. 160 -
176.
Hofstätter, Peter R.: Gruppendynamik. Reinbek 1957.
Huesmann, L. Rowell: The role of social information processing

24 ISTRAŽIVANJA
and cognitive schema in the acquisition and maintenance of habitual

aggressive behavior. In: Geen, Russel G./Donnerstein, Edward (Eds.):
Human aggression. Theories, research and implications for social policy.
San Diego, CA (U.a.) 1998, S. 73-109.
Jensen, Gary F.: The invention of television as a cause for homicide. The
reification of a spurious relationship. In. Homicide Studies 5 (2001), S.
114-130.
Johnson, Jeffrey G (u.a.) Television viewing and aggressive behavior
during adolescence and adulthood. In: Science 295 (2002), S. 2468-
2471.
Joy, Lesley A (u.a.): Television exposure and children`s aggressive
behavior, Paper presented at the meeting of the Canadian Psychological
Association, Vancouver 1977.
Kleiter, Ekkehard F: Film und Aggression - Aggressionspsychologie.
Theorie und empirische Ergebnisse mit einem Beitrag zur Allgemeinen
Aggressionspsychologie. Weinheim 1997. (Film i agresija-Psihologija
agresije).
Kunczik, Michael: Gewalt im Fernsehen. Eine Analyse der potentiell
kriminogenen Effekte. Köln/Wien 1975.
Kunczik, Michael: Gewalt und Medien. Köln/Weimar/Wien 1998.
Kunczik, Michael/Zipfel, Astrid: Medien und Gewalt. Befunde der
Forschung seit 1998. Projektbericht für das Bundesministerium für
Familie, Senioren, Frauen und Jugend. Mainz 2004 (als PDF-Dokument
abrufbar unter: http://www.bmfsfj.de/ Kategorien /Forschungsnetz/
forschungsberichte, did= 28078.html).
Kunczik, Michael/Zipfel, Astrid: Gewalt und Medien. Koln/Weimar/
Wien 2006
Lösel, Friedrich/Bliesener, Thomas: Aggression und Delinquenz
unter Jugendlichen. Untersuchungen von kognitiven und sozialen
Bedingungen. München/Neuwied 2003.
Lukesch, Helmut (u.a.): Das Weltbild des Fernsehens. Eine Untersuchung
der Sendungsangebote offentlich-rechtlicher und privater Sender in
Deutschland. Regensburg 2004.
Myrtek, Michael/Scharff, Christian: Fernsehen, Schule und Verhalten.
Untersuchungen zur emotionalen Beanspruchung von Schulern. Bern 2000.

Kunczik, Zipfel 25
Paik, Haejung/Comstock, George: The effects of television violence

on antisocial behavior: A meta-analysis. In: Communication Research
21 (1994), S. 516-546.
Petermann, Franz: Auswirkungen von Medien auf die Entstehung von
Gewalt im Kindes- und Jugendalter. In: Aus Politik und Zeitgeschichte,
B 19-20, 1997, S. 28-33.
Potter, W. James: On media violence. Thousand Oaks, CA/London/
New Delhi 1999.
Roßmann, Constanze/Brosius, Hans-Bernd: The problem of casuality
in cultivation research. In: Communications 29 (2004), S. 379-397.
Schenk, Michael: Medienwirkungsforschung. Tübingen 2002.
Selg, Olaf: Medienwirkung: Hypothesen - Modelle - Theorien.
Kurzübersicht zur Wirkungsweise von Gewaltdarstellungen in visuellen
Medien. In: tv diskurs Nr. 6, 1998, S. 48f.
Shanahan, James/Morgan, Michael: Television and its viewers.
Cultivation theory and research. Cambridge, MA 1999.
Singer, Mark I. (u.a.) Contributions to violent behavior among elementary
and middle school children. In: Pediatrics 104 (1999), S. 878-884.
Slater, Michael D. (u.a.) Violent media content and aggressiveness in
adolescents. A downward spiral model. In: Communications Research
30 (2003), S. 713-736.
Sparks, Glenn G./Sparks Cheri W.: Effects of media violence. In:
Bryant, Jennings / zillmann, Dolf (Eds.): Media effects. Advances in
theiry and research. Hillsdale, NJ. 2002, S. 269-285.
Tannenbaum, Percy H.: Studies in film - and television-mediated arousal
and aggression: A progress report. In: Comstock, George A./Rubinstein,
Eli A./Murray, John P. (Eds.): Television and social behavior. Vol. 5.
Rockville, MD 1972, S. 309-350.
Theunert, Helga/Schorb, Bernd: Praxis und Akzeptanz des
Jugendmedienschutzes Eine Untersuchung aus der Sicht der
Bevölkerung und der Abonnenten des digitalen Fernsehens. In: Medien
und Erziehung 45 (2001), 293-301.
Todorov, Alexander/Bargh, John A.: Automatic sources of aggression.
In: Aggression and Violent Behavior 7 (2002), S. 53-68.

26 ISTRAŽIVANJA
Unz, Dagmar/Schwab, Frank/Winterhoff- Spurk, Peter: Der alltägliche

Schrecken? Emotionale Prozesse bei der Rezeption gewaltdarstellender
Fernsehnachrichten. In: Rössler, Patrick/Gehrau, Volker/Kubisch,
Susanne (Hrsg.): Empirische Perspektiven der Rezeptionsforschung.
München 2002, S. 97-115.
Weiß, Rudolf H.: Gewalt, Medien und Aggressivität bei Schülern.
Göttingen 2000.
Williams, Tannis MacBeth (Hrsg.): The impact of television. A natural
experiment involving three towns. Orlando, FL 1986.
Winterhoff-Spurk, Peter/Unz, Dagmar/Schwab, Frank: “In the mood”-
Kultivierung von Emotionen durch Fernsehen. In: Magazin Forschung
der Universität des Saarlandes, Nr. 2, 2001, S. 20-33.
Zillmann, Dolf: Hostility and aggression. Hillsdale, NJ 1979.
Prevela s njemačkog jezika: Vesna Soko

27
ISTRAŽIVANJA
UDK 316.77:004.738.5(497.5)
(27-44)
Mato Brautović *
Zaštita privatnosti kod hrvatskih

online medija
Hrvatski online mediji, neovisno o vrsti, ne štite privatnost
korisnika i krše zakonske odredbe o zaštiti privatnosti, a
isključivo online mediji prednjače u tome.
Summary
One of the most pressing concerns about Internet use today is the possible
endangerment of a person’s privacy. Technology allows for simple data acquisition
about users via cookies and online site registration. Cookies are used without the
consent of the user, and if a user wants to block cookies, oftentimes sites will not
allow the user access to information. Online-only media use cookies much more than
the online sites of classic media. Mandatory registration of demographic and contact
information gives online users access to newsletters, forums and comment areas.
Online media do not use encryption throughout a user’s registration. In
order to reduce privacy concerns, online media should publish statements on their
sites, explaining users’ personal information is protected; unfortunately, it has been
established very few online media, which use cookies and registration, use privacy
statements.
Ključne riječi: internet, privatnost, zaštita osobnih podataka, sigurnost
*
Dr. sc. Mato Brautović je viši asistent Sveučilišta u Dubrovniku

28 ISTRAŽIVANJA
Uvod
Zaštita privatnosti jedan je od ključnih problema upotrebe interneta.

Naime, postojeće tehnologije omogućile su da se vrlo jednostavno i gotovo
besplatno prikupljaju osobni podaci i nadziru online aktivnosti korisnika,
što je plodno tlo za njihovu zloupotrebu. Zbog toga su korisnici interneta
posebno zabrinuti za zaštitu privatnosti. Mnoge studije1 utvrdile su da je više
od 80 posto korisnika diljem svijeta zabrinuto zbog stupnja zaštite njihove
privatnosti na internetu. Nažalost, ova problematika u Hrvatskoj gotovo
uopće nije istražena. No, prema istraživanju koje je 2000. godine proveo
Carnet2, 78 posto ispitanika reklo je kako je pitanje privatnosti i sigurnosti
korisnika na internetu vrlo važno, dok 70 posto vjeruje kako proizvođači
softvera u svoje proizvode unose kod koji narušava privatnost korisnika.
Takva zabrinutost može se lako primijeniti i na online medije, jer nije jasno
do koje mjere oni štite privatnost korisnika. Problem zaštite privatnosti za
online medije prvenstveno proizlazi iz izmijenjenog odnosa između medija i
korisnika, jer kod online medija komunikacija iz jednosmjerne - masmedijske
prelazi u dvosmjernu – interaktivnu komunikaciju između medija i korisnika.
Kako bi se taj dijalog ostvario, korisnici ne mogu više biti nepoznata
publika. Naime, oni s medijem, odnosno njegovim urednicima, novinarima
razmjenjuju e-mail poruke, komentiraju novinarske napise, razgovaraju
posredstvom chata i drugih oblika internetskih komuniciranja. Kako bi
korisnici mogli obavljati takve oblike komunikacije, nužno je registrirati se,
odnosno dati osobne podatke.
Osim promijenjenog odnosa između medija i korisnika, kod online
medija na smanjenje privatnosti utječe i njihov gospodarski model. Online
mediji moraju imati određen broj korisnika kako bi bili zanimljivi oglašivačima.
Nadalje, ti mediji oglašivačima moraju ponuditi točno definiranu publiku.
Zbog toga upotrebljavaju napredne tehnike za bilježenje ponašanja korisnika,
među kojima su najprisutniji kolačići (cookie), koji omogućuju online mediju
da bez znanja pohranjuje podatke o korisniku.
1
Dorney, M.S.: Privacy and Internet, Privacy and the Internet, Hastings Communications and
Entertainment Law Journal, 1991; 19; str. 635-660.; Hariss, L. i Westin, A.F.: Hariss – Equifax
Consumer Privacy Survey, Equifax, Atlanta, 1999.
2
Carnet: Anketa “Privatnost i sigurnost na Internetu”, 3.7.2000. URL: http://cn.carnet.hr/ankete/
01/index.html. (13.8.2006.)

Brautović 29
Iz prethodnog je vidljivo da postoje dva temeljna aspekta privatnosti

online medija: tajno i dobrovoljno prikupljanje podataka, kojima treba dodati
i treći – pravni, jer je za cjelovito razmatranje problema zaštite privatnosti
nužno uključiti njezine zakonske aspekte.
Naime, postoji niz pravnih pravila koja se temelje na pravu
pojedinca da se njegovi osobni podaci bez njegova pristanka ne smiju
prikupljati, obrađivati niti upotrijebiti. Spomenimo samo Konvenciju 108
Vijeća Europe, Konvenciju za zaštitu osoba glede automatizirane obrade
osobnih podataka i Dodatnog protokola, niza uredbi Europske komisije,
Ustav RH, Kazneni zakona RH, Zakon o zaštiti osobnih podataka… Većina
odredaba tih konvencija i zakona temelji se na preporukama Federal Trade
Commission (SAD). FTC je temeljem istraživanja provedenih 1998., 1999. i
2000. predložio niz preporuka (Fair Information Practices)3 sadržanih kroz
davanje obavijesti (notice), mogućnost izbora (choice), mogućnost pristupa
(access), zaštitu (security) i pomoć (redress). Davanje obavijesti označava
objašnjenje kako i koje podatke internetska stranica prikuplja i njima se
koristi. Izbor podrazumijeva mogućnost da korisnik odbije prikupljanje
podataka, odnosno da odbije koristiti ih u marketinške svrhe. Mogućnost
pristupa označava mogućnost da korisnik provjeri prikupljene podatke i da
ih izmjeni. Zaštita označava upotrebu zaštitnih metoda kako bi se spriječilo
otkrivanje osobnih podataka tijekom prijenosa ili pohrane. Pomoć označava
mogućnost da se korisnik žali na tijelo koje prikuplja podatke, u ovom slučaju
internetsku stranicu, i da poduzme određene mjere protiv njega.
Provedba Fair Information Practices najdirektnije izražena je u
postavljanju posebne Izjave o zaštiti privatnosti na početku internetske
stranice. Utvrđeno je da, osim što je postojanje Izjave uvjetovano
zakonskom odredbom, ona pomaže smanjiti zabrinutosti korisnika za zaštitu
privatnosti4.
Postoji nekoliko načina tajnog prikupljanja podataka online medija,
ali se najčešće koriste upravo kolačići. Iako Robert I. Berkman i Christopher
A. Shumway5 navode kako se kolačići moraju upotrebljavati prema načelu
3
Federal Trade Commision, Privacy Online: A report to Congres, URL: http://www.ftc.gov/reports/
(28.12.2006.)
4
Hong. T. i dr.: Internet Privacy Practices of News Media and Implications for Online Journalism,
Journalism Studies, 1, 2005; 1. str. 19.
5
Berkman. R. I.; Shumway. C. A.: Digital Dilemmas: Ethical Issues for Online Media Professionals,
Ames, Iowa State Press, 2003.

30 ISTRAŽIVANJA
da korisnici, ako se njima žele koristiti, moraju to zatražiti od online medija

(opt in), a to se ne podrazumijeva (opt out), ustalila se praksa da ih se koristi
tajno. To je suprotno pravnim propisima, odnosno Zakonu o zaštiti osobnih
podataka, ako se podaci prikupljaju za marketinške potrebe.
Problem s kolačićima proizlazi iz činjenice da većina web preglednika
(browser) ne upozorava da se pri posjetu odrađenom online mediju na
računalo automatski postavlja tekstualna datoteka (kolačić). Oni se, naime,
upotrebljavaju za ‘prepoznavanje’ korisnika svaki put kad posjeti online
medij, a radi registriranja jer je to posjetio ili pretraživao, odnosno da bi se
sastavio profil svakog korisnika. Na takav način kreirani profili poslije se
koriste za poboljšanje sadržaja, ali također za prodaju trećim stranama – na
prvome mjestu marketinškim agencijama.
Osobni podaci često se prikupljaju otvoreno i uz pristanak korisnika
tako da se od njih traži da se registriraju kako bi pristupili određenom sadržaju,
sudjelovali u nagradnoj igri ili otvorili e-mail adresu. Problem nastaje kad
online mediji ne poštuju propise o načinu vođenja takvih baza podataka ili
podatke prepuštaju trećim stranama, a bez pristanka vlasnika podataka. U
pravilu se skupljaju podaci o imenu i prezimenu, e-mailu, datumu rođenja,
mjestu, državi.
Područje istraživanja ovog rada bit će upotreba kolačića, registracija
korisnika, primjena izjave o zaštiti privatnosti te kako hrvatski online mediji
provode propis. Iz toga proizlazi sljedeća hipoteza rada - hrvatski online
mediji ne štite privatnost korisnika, neovisno o vrsti medija (isključivo
o online mediji vs. online verziji klasičnih medija).
Metodologija
Za potrebe istraživanja koristila se analiza sadržaja koja je provođena

od 11. do 20 kolovoza 2006. godine. Za uzorak je odabran 31 klasični medij
s nacionalnom pokrivenošću, koji ima online izdanje, a nalaze se pobrojani
(svi postojeći) na portalu Net.hr u sekciji hrvatski mediji (http://www.net.
hr/drugimediji/hrvatska/) i 31 isključivo online medij, a pobrojani su u
katalogu hrvatskih online medija HrMediji Online (http://www.hrmediji-
online.com/). Isključivo online mediji su odabrani prema broju posjetitelja

Brautović 31
i nacionalnoj pokrivenosti (kako bi po broju korisnika bili ravnopravni

klasičnim). Potpuni popis analiziranih medija nalazi se u prilogu.
Istraživanje je provedeno u četiri faze. U prvoj fazi posjećeni su
pojedini online mediji i utvrđeno je postojanje kolačića uz pomoć softvera
i internetskog preglednika Mozilla Firefox 1.5.0.7., odnosno njemu
pridruženog softvera za upravljanje kolačićima Cookies. Taj softver bilježi
prisutnost kolačića čim se uđe na internetsku stranicu.
U prvoj fazi jedinicu analize predstavlja početna stranica, odnosno
html stranica u sklopu jedinstvene internetske adrese koja ima naziv index
(.html, .asp, .php….) ili default (.html, .asp, .php). Kako bi se povećala
vjerojatnost za otkrivanje kolačića, na početnoj je stranici otvoreno 10 prvih
poveznica od vrha internetske stranice prema dolje.
Kategoriziranje je u prvoj fazi provedeno kroz kategorije „vrsta
medija“, „postojanje kolačića“, „blokiranje sadržaja ako se ne koriste
kolačići“, „broj kolačića koji se koriste“, „broj trajnih kolačića“, „kolačići
treće strane“, „broj kolačića treće strane“ i „vrsta kolačića treće strane“.
U drugoj fazi utvrđeno je da li je registracija potrebna i koji se
podaci prikupljaju. Svrstavanje je provedeno kroz kategorije „postojanje
registracije“, „zašto je potrebna registracija“, „koji se podaci prikupljaju“,
„mogućnost naknadne izmjene podataka“, „zaštita podataka pri registraciji i
pohrani“, „odbijanje prikupljanja podataka“ i „odbijanje korištenja podacima
u marketinške svrhe“.
Jedinicu analize u drugoj fazi predstavlja html stranica u sklopu
jedinstvene internetske adrese online medija koja sadržava formular u koji
se trebaju unijeti podaci za registraciju. U trećoj fazi provjereno je postojanje
izjave o privatnosti i njezina usklađenost s FTC preporukama. Svrstavanje
je provedeno kroz kategorije „postojanje izjave“, „naziv izjave“, „naslov
izjave“, „jezik izjave“, „zašto se prikupljaju podaci“, „kako se prikupljaju
podaci“, „koji se podaci prikupljaju“, „odbijanje prikupljanja podataka“,
„odbijanje korištenja podacima u marketinške svrhe“, „mogućnost provjere
i izmjene“, „upotreba zaštitnih mjera“, „mogućnost žalbe“. Jedinicu analize
u trećoj fazi predstavlja html stranica u sklopu jedinstvene internetske adrese
online medija koja sadržava elemente izjave o zaštiti o privatnosti.
Četvrta faza uključivala je uvid u Središnji registar evidencija
zbirki osobnih podataka, koji vodi Agencija za zaštitu podataka, a u njega
trebaju biti upisane sve pravne i fizičke osobe koje prikupljaju podatke.

32 ISTRAŽIVANJA
Kategoriziranje je provedeno kroz dvije kategorije „prijava prikupljanja

podataka preko kolačića kod AZOP-a“ i „prijava prikupljanja podatka kroz
registraciju kod AZOP-a“. Jedinicu analize predstavlja html stranica, koja
se generira kao rezultat pretraživanja Središnjeg registra evidencija zbirki
osobnih podataka (http://www.azop.hr/default.asp?ru=127&sid=&akcija
=&jezik=1) temeljem naziva medija, odnosno nakladnika.
Kodiranje je provedeno prema tablici br. 1.
Tablica 1. Sheme kodiranja
Kategorija Objašnjenje Kodiranje

1. faza
Online izdanje klasičnog medija 0
Vrsta medija
Isključivo online mediji 1
Ne koriste se kolačići 0
Postojanje kolačića
Koriste se kolačići 1
Blokiranje sadržaja ako Blokiranje 0
se ne koriste kolačići Nepostojanje blokiranja 1
Broj kolačića koji se
Ukupan broj kolačića Broj kolačića
koriste
Ukupan broj kolačića koji ne sadržavaju
Broj trajnih kolačića pod kategorijom Expires naziv „at end of Broj kolačića
session“
Ne koriste se kolačići koji pod
kategorijom Host sadržavaju URL jednak 0
URL online medija
Kolačići treće strane
Koriste se kolačići koji pod kategorijom
Host ne sadržavaju URL jednak URL 1
online medija
Ukupan broj kolačića koji pod
Broj kolačića treće
kategorijom Host ne sadržavaju URL Broj kolačića
strane
jednak URL online medija
trajan.httpool.com 1
bimoline.insites.be 2
Vrsta kolačića treće
hit.gemius.pl 3
strane
generalturist.com 4
drugi 5
2. faza
Ne može se registrirati 0
Postojanje registracije
Može se registrirati 1

Brautović 33
Zbog pristupa novostima 1

Zbog pristupa forumu 2
Zašto je potrebna Zbog pristupa komentarima 3
registracija? Zbog prijave za Newsletter 4
Zbog sudjelovanja u anketi 5
Zbog pristupa na druge servise 6
Ime i prezime 1
Adresa 2
e-mail 3
Koji se podaci Demografski podaci poput godine
prikupljaju? rođenja, spola, stručne spreme, mjesta 4
rođenja…
Broj telefona 5
Drugi podaci 6
Ne postoji mogućnost naknadne izmjene
0
Mogućnost naknadne unesenih podataka
izmjene podataka Postoji mogućnost naknadne izmjene
1
unesenih podataka
Zaštita podataka Podaci nisu zaštićeni enkripcijom (SSL) 0
prigodom registracije i
pohrane? Podaci su zaštićeni enkripcijom (SSL) 1
Nepostojanje opcije da se pri registraciji
0
Odbijanje prikupljanja ne unesu osobni podaci
podataka Postojanje opcije da se pri registraciji ne
1
unesu osobni podaci
Nepostojanje opcije da se pri
registraciji odbije korištenje podacima u 0
Odbijanje korištenja
marketinške svrhe
podataka u
Postojanje opcije da se pri registraciji
marketinške svrhe
odbije korištenje podacima u 1
marketinške svrhe
3. faza
Nepostojanje stranice koja opisuje
neke od segmenata navedenih u FTC 0
Postojanje izjave o preporukama
zaštiti privatnosti Postojanje stranice koja opisuje neke
od segmenata navedenih u FTC 1
preporukama
Naziv stranice koja opisuje neke
Naziv izjave od segmenata navedenih u FTC Naziv
preporukama
Iz naslova nije jasno da se radi o Izjavi o
0
zaštiti privatnosti
Naslov izjave
Iz naslova je jasno da se radi o Izjavi o
1
zaštiti privatnosti
Jednostavan jezik razumljiv svima Jednostavan
Jezik izjave Zamršen jezik razumljiv samo
Kompliciran
pravnicima ili stručnjacima

34 ISTRAŽIVANJA
Nepostojanje objašnjenja zašto se

0
Zašto se prikupljaju prikupljaju podaci
podaci? Postojanje objašnjenja zašto se
1
prikupljaju podaci
Nepostojanje objašnjenja kako se
0
Kako se prikupljaju prikupljaju podaci
podaci? Postojanje objašnjenja kako se
1
prikupljaju podaci
Nepostojanje objašnjenja koji se podaci
0
Koji se podaci prikupljaju
prikupljaju? Postojanje objašnjenja koji se podaci
1
prikupljaju
Neupozoravanje da je moguće odbiti
0
Odbijanje prikupljanja prikupljanje podataka
podataka Upozoravanje na mogućnost odbijanja
1
prikupljanja podataka
Neupozoravanje da je moguće odbiti
prikupljanje podataka u marketinške 0
Odbijanje prikupljanja
svrhe
podataka u
Upozoravanje na mogućnost odbijanja
marketinške svrhe
prikupljanja podataka u marketinške 1
svrhe
Neupozoravanje na mogućnost provjere
0
Mogućnost provjere i i izmjene
izmjene Upozoravanje na mogućnost provjere i
1
izmjene
Bez prikaza zaštitnih mjera koje se
koriste za zaštitu pri unosu i pohrani 0
Upotreba zaštitnih podataka
mjera S prikazom zaštitnih mjera koje se
koriste za zaštitu pri unosu i pohrani 1
podataka
Nenavođenje kojemu se korisnik može
žaliti ako nije zadovoljan upotrebom 0
njegovih podataka
Mogućnost žalbe
Navođenje kojemu se korisnik može
žaliti ako nije zadovoljan upotrebom 1
njegovih podataka
4. faza
Prikupljanje podataka putem kolačića
Prijava prikupljanja 0
nije prijavljeno Središnjem registru
podataka putem
Prikupljanje podataka putem kolačića
kolačića kod AZOP-a 1
prijavljeno je Središnjem registru
Prijava prikupljanja Prikupljanje podataka preko registracije
0
podatka kroz nije prijavljeno Središnjem registru
registraciju kod Prikupljanje podataka preko registracije
1
AZOP-a prijavljeno je Središnjem registru

Brautović 35
Za izračun stupnja u kojoj se mjeri štiti privatnost korisnika

primijenjena je statistička metoda izračuna postotaka.
Da se utvrdi postoji li statistička značajna razlika u zaštiti privatnosti
između online izdanja klasičnog medija i isključivo online medija te između
pojedinih promatranih kategorija, upotrijebljena je statistička metoda
hi kvadrat. Ta je metoda odabrana zbog toga što su podaci prikazani u
nominalnim skalama.
Da se utvrdi veličina međusobnog utjecaja upotrijebljen je fi
koeficijent. Koeficijent fi može se potpuno svesti na koeficijent korelacije
te je aproksimacija visine povezanosti između dvije varijable provedena na
temelju tablice br. 2. za koeficijent korelacije6.
Tablica 2. Tumačenje koeficijenta korelacije
Koeficijent korelacije r Tumačenje

Od 0,00 do +/-0,20 Nikakva ili neznatna povezanost
Od +/-0,20 do +/- 0,40 Laka povezanost
Od +/-0,40 do +/-0,70 Stvarno značajna povezanost
Od +/-0,70 do +/-1,00 Visoka ili vrlo visoka povezanost
Da bi se utvrdilo postoji li statistički značajna razlika između online

izdanja klasičnog medija i isključivo online medija kod broja kolačića, broja
trajnih kolačića i broja kolačića treće strane, upotrijebljena je statistička
metoda Mann – Whitneyeva test. Ta je metoda odabrana zato što podaci
nemaju normalnu raspodjelu. Naime, upotrebom Kolmogorov-Smirnova
testa utvrđeno je da za „broj kolačića“ D(58)=0,183, p<0.05, za „broj
trajnih kolačića“ D(58)=0,184, p<0,05 i za „broj kolačića treće strane“
D(58)=0,354, p<0,05 podaci nisu normalno raspodijeljeni.
Statistička analiza obavljena je uz pomoć softvera Statistical Package
for Social Scienice (SPSS) verzija 13.0.
6
Petz, B.: Osnovne statističke metode za nematematičare, Jastrebarsko, Naklada Slap, 2002,
str. 211.

36 ISTRAŽIVANJA
Rezultati
Istraživanjem (tablica br. 9) je utvrđeno da čak 98,4 posto (61 od

62) analiziranih online medija prikuplja podatke o svojim korisnicima.
Podaci o broju online medija koje prikupljuju jednak je onima iz FTC
studija provedenih između 1998. i 2000. godine, što pokazuje da hrvatski
online mediji, kad je riječ o zaštiti privatnosti kasne za američkim gotovo 7
godina. Ovaj trend je upozoravajući, pogotovo ako te podatke usporedimo s
onima iz sličnog istraživanja koje su 2005. godine proveli Hong i dr7. Prema
tom istraživanju broj online medija koji prikupljaju informacije o svojim
korisnicima smanjen je za 30 posto u odnosu prema FTC studijama.
Od metoda prikupljanja, najčešće se koriste kolačići 93,5 posto (58
od 62), a potom registracija sa 83,9 posto (40 od 62). Registracijom (tablica
br. 3) najčešće se prikupljaju podaci o e-mailu - čak 97,5 posto (39 od 40),
slijede ime i prezime korisnika - 65,0 posto (26 od 40) te adresa i demografski
podaci - 55,0 posto (22 od 40). O vrsti podataka koji se prikupljaju, hrvatski
online mediji za 30-tak posto više prikupljaju podatke preko kojih se korisnici
mogu izravno identificirati ili kontaktirati, negoli je to utvrdilo istraživanje
iz 2005. godine. Posredstvom kolačića prikuplja se 25 posto više podataka
nego u slučaju spomenutog istraživanja.
Tablica 3. Podaci koji se prikupljaju registracijom
Podaci Broj Postotak*

Ime i prezime 26 65,0
Adresa 22 55,0
e-mail 39 97,5
Demografski podaci 22 55,0
Telefon 15 37,5
Drugi podaci 26 65,0
*Postotak od broja analiziranih medija koji upotrebljavaju registraciju;
moguće više odgovora;
Od analiziranih medija (tablica br. 9) koji postavljaju kolačiće, 20,7

posto (12 od 58) blokira neki dio svojeg sadržaja ako se u internetskom
7
Journalism Studies, 1, 2005; 1. str. 15-28.

Brautović 37
pregledniku isključi njihova upotreba. Trajne kolačiće koristi 67,2 posto

(39 od 58) analiziranih medija. No, prednjače isključivo online mediji, sa
čak 89,7 posto upotrebe trajnih kolačića (26 od 29). Kolačiće treće strane
postavlja 41,4 posto (24 od 40) analiziranih medija, s time da to više rade
isključivo online mediji - 48,2 posto (14 od 29). Od analiziranih medija koji
upotrebljavaju kolačiće, njih 15 posto manje se koristi trajnim kolačićima
negoli je to slučaj u SAD-u (82,4). Kolačići treće strane upotrebljavaju
se gotovo jednako - analizirani mediji 41,4 posto, a mediji u SAD-u 45,5
posto.
Najviše se koristi treći kolačić (tablica br. 4) trajan.httpool.com
(62,5 posto – 15 od 24) – kolačić tvrtke koja je specijalizirana za internetski
marketing.
Tablica 4. Kolačići treće strane
Kolačići Broj Postotak*

trajan.httpool.com 15 62,5
bimoline.insites.be 5 20,8
hit.gemius.pl 5 20,8
generalturist.com 3 12,5
drugi 8 33,3
*Postotak od broja analiziranih medija koji upotrebljavaju kolačiće treće
strane; moguće više odgovora;
Prema broju kolačića (tablica br. 5) prednjače isključivo online mediji

T=1107,50 u odnosu prema online izdanjima klasičnih medija T=603,50.
Jednako, prema broju trajnih kolačića prednjače isključivo online mediji
T=1081,00 u odnosu prema online izdanjima klasičnih medija T=630,00,
kao i u broju kolačića treće strane T=913,50 za isključivo online medije u
odnosu prema online izdanjima klasičnih medija T=797,50. No, utvrđena je
statistički značajna razlika između isključivo online medija i online izdanja
klasičnih medija u broju kolačića U=168,500, z=-3,977, P<0,001 i broju
trajnih kolačića U=195,000, z=-3,596, P<0,001.

38 ISTRAŽIVANJA
Tablica 5. Razlike između vrste medija i broja kolačića
Suma Mann-
Vrsta Srednji
Kategorija N rangova Whitney z P
medija rang
T U
Klas.
29 20,81 603,50
Broj mediji
168,500* -3,977 0,000
kolačića Online
29 38,19 1107,50
mediji
Klas.
29 21,72 630,00
Broj trajnih mediji
195,000* -3,596 0,000
kolačića Online
29 37,28 1081,00
mediji
Broj Klas.
29 27,50 797,50
kolačića mediji
362,500 -1,013 0,308
treće Online
29 31,50 913,50
strane mediji
*Postoji statistički značajna razlika između isključivo online medija i online

izdanja klasičnih medija jer je P<0,05.
Registraciju (tablica br. 9) korisnika radi pristupa dijelu sadržaja

prakticira 64,5 posto online medija (40 od 62), a prevladavaju isključivo
online mediji sa 83,9 posto (26 od 31). Hrvatski online mediji 3 puta više
upotrebljavaju tu metodu prikupljanja podataka nego što je to slučaj u SAD-
u (20,5 posto)8. Izmjenu podataka prikupljenih registracijom omogućava
75,0 posto analiziranih medija (30 od 40), ali prednjače isključivo online
mediji sa 76,9 posto (20 od 26). Zaštitu podataka upotrebom neke od vrsta
enkripcije (SSL) tijekom registracije, ne koristi nijedan analizirani medij.
Odbijanje prikupljanja podataka pri registraciji omogućava samo 35,5 posto
(14 od 40) analiziranih medija. Odbijanje korištenja podataka u marketinške
svrhe omogućava samo 10 posto analiziranih medija (4 od 40).
Najčešći servisi (tablica br. 6) za koje je nužna registracija jesu
newsletteri (52,5 posto – 21 od 40), forumi (47,5 posto – 19 od 40) i
komentari (27,5 posto - 11 od 40).
8

Brautović 39
Tablica 6. Servisi za koje je nužna registracija
Servis Broj Postotak*

Novosti 1 4,2
Forum 19 79,2
Komentari 11 45,8
Newsletteri 21 87,5
Anketa 2 8,3
Drugo 19 79,2
*Postotak od broja analiziranih medija koji upotrebljavaju registraciju; moguće
više odgovora.
Prikupljanje podataka putem kolačića (tablica br. 9) prijavilo je Agenciji

za zaštitu osobnih podataka samo 1,7 posto analiziranih medija (1 od 58), dok
ostali krše Zakon o zaštiti osobnih podataka „jer su online mediji koji prikupljaju
osobne podatke o korisnicima putem kolačića dužni sastaviti evidenciju o
postojećim zbirkama osobnih podataka i dostaviti ih AZOP-u“9. To proizlazi iz
članka 16. Zakona. Prikupljanje podataka preko registracije prijavilo je 12,5 posto
analiziranih medija (5 od 40).
Izjavu o zaštiti privatnosti (tablica br. 9) upotrebljava samo 32,8 posto
(20 od 61) analiziranih medija, po čemu su hrvatski online mediji jednaki onima u
SAD-u (38,0 posto). Međutim, to također znači da 67,2 posto online medija krši
Zakon. Naime, „online mediji koji skupljaju osobne podatke o korisnicima putem
kolačića (za marketinške svrhe), dužni su ih unaprijed obavijestiti o namjeravanoj
obradi u svrhe marketinga, o trećim osobama kojima prosljeđuju njihove podatke
te o pravu da se takvoj obradi suprotstave“10.
Da se radi o izjavi, vidljivo je samo iz 25,0 posto (5 od 20) naslova koje
vode do html stranice, a ona sadržava tekst izjave. Objašnjenje (tablica br. 7) zašto
će se koristiti podaci daje 55,0 posto (11 od 20) analiziranih medija, dok objašnjenje
kako se prikupljaju podaci daje njih 30,0 posto (6 od 20). Objašnjenje kako se
podaci mogu izmijeniti i mogućnost odbijanja da se oni koriste u marketinške
svrhe evidentirana je kod 25,0 posto (5 od 20) analiziranih medija. Žalba (tablica
br. 9) na način prikupljanja podataka, njihovu ažurnost i dr. naznačena je samo
u 10,0 posto (2 od 20) izjava. Objašnjenje metoda za zaštitu prikupljenih
podataka (tablica br. 7) daje 10,0 posto analiziranih medija (2 od 20).
9
Mišljenje Agencije za zaštitu osobnih podataka Ur. broj 567-4/02-06-02 od 11. kolovoza 2006.
10
Mišljenje Agencije za zaštitu osobnih podataka Ur. broj 567-4/02-06-02 od 11. kolovoza 2006.

40 ISTRAŽIVANJA
Tablica 7. Sadržaj Izjave o zaštiti privatnosti
Da Ne
Kategorije
Broj Postotak* Broj Postotak*
Objašnjenje zašto će se
11 55,0 9 45,0
koristiti podaci
Objašnjenje o načinima
6 30,0 14 70,0
prikupljanja podataka
Navedena mogućnost
odbijanja korištenja podacima 5 25,0 15 75,0
u marketinške svrhe
Objašnjenje kako korisnik
može provjeriti ili izmijeniti 5 25,0 15 75,0
prikupljene podatke
Objašnjenje metoda za zaštitu
2 10,0 18 90,0
prikupljenih podataka
Utvrđeno je da postoji statistički značajna povezanost X²(1)=15,768,

P<0,001 između upotrebe kolačića i upotrebe registracije, odnosno
analizirani mediji koji upotrebljavaju kolačiće koristit će i registraciju
korisnika (tablica br. 8). No, budući da je fi=0,357 (laka povezanost), očito
postoje još neki čimbenici koji utječu na upotrebu kolačića i/ili registracije
pojedinih medija.
Statistički značajna povezanost X²(1)=49,904, P<0,001 postoji i
između upotrebe kolačića i upotrebe izjava. No, fi=-0,634 kaže kako je ta
povezanost stvarno značajna, ali negativno usmjerena, tj. analizirani mediji
koji upotrebljavaju kolačiće vjerojatno se neće koristiti izjavama o zaštiti
privatnosti.
Upotreba registracije statistički je značajno povezana X²(1)=12,917,
P<0,001 s upotrebom izjava. Iz fi=-0,323 vidljivo je da je povezanost
negativno usmjerena, tj. analizirani mediji koji se koriste registracijom
vjerojatno neće upotrijebiti izjave o zaštiti privatnosti. Budući da fi predstavlja
laku povezanost, još neki faktori utječu na upotrebu registracije i/ili izjava.
Prema istraživanju iz 2005. godine, online mediji koji prikupljaju
više podataka ujedno provode više FTC mjere11, što za analizirane medije u
Hrvatskoj nije slučaj.
11

Brautović 41
Tablica 8. Povezanosti između prikupljanja podataka i zaštite privatnosti
Kategorija Hi kvadrat (X²)

Upotreba Upotreba
kolačića registracije X² Ss P fi
Da Ne Da Ne
58 4 40 22 15,768* 1 0,000 0,357
Upotreba
Upotreba izjava
kolačića
Da Ne Da Ne
58 4 20 42 49,904* 1 0,000 -0,634
Upotreba
Upotreba izjava
registracije
Da Ne Da Ne
40 22 20 42 12,917* 1 0,000 -0,323
*Razina značajnost za P<0,001.
Nije utvrđena statistički značajna povezanost između vrste medija

i zaštite privatnosti (tablica br. 9). Međutim, za kategorije upotrebe trajnih
kolačića, upotrebe registracije i odbijanja prikupljanja podataka utvrđena je
statistički značajna povezanost.
Isključivo online mediji X²(1)=13.228, P<0,001 prije će se koristiti
trajnim kolačićima nego online izdanjima klasičnih medija. Iz fi=0,478
vidljivo je da postoji stvarno značajna povezanost između vrste medija i
korištenja trajnih kolačića.
Isključivo online mediji X²(1)=10,145, P<0,01 prije će koristiti
registraciju nego online izdanja klasičnih medija. Tako, fi=0,405 označava
stvarno značajnu povezanost između vrste medija i korištenja registracije.
Sličnu praksu, kao u prethodne dvije kategorije, imaju isključivo online
mediji u SAD-u12. Online izdanja klasičnih medija X²(1)=8,12, P<0,01, fi=-
0,451 razlikuju se u mogućnosti da se odbije prikupljanje podataka tijekom
registracije od isključivo online medija. Naime, iz negativnog fi vidljivo je
kako se online izdanja klasičnih medija manje koriste tom opcijom, u odnosu
prema isključivo online medijima.
12

42 ISTRAŽIVANJA
Tablica 9. Prikaz povezanosti vrste medija i razine zaštite privatnosti
Broj Postotak (%)

Ukupni
Online Hi kvadrat (X²)
Kategorija Klas. mediji Online mediji Klas. mediji posto. (%)
mediji
Da Ne Da Ne Da Ne Da Ne Da Ne X² Ss P fi
Postoj.
29 2 29 2 93,5 6,5 93,5 6,5 93,5 6,5 -** - - -
kolačića
Blokira.
9 20 3 26 31,0 69,0 10,3 89,7 20,7 79,3 3,783 1 0,52 -0,255
sadržaja
Trajni
26 3 13 16 89,7 10,3 44,8 55,2 67,2 32,8 13,228* 1 0,000 0,478
kolačići
Kolačići
14 15 10 19 48,3 51,7 34,5 65,5 41,4 58,6 1,137 1 0,286 0,140
treće strane
Registracija 26 5 14 17 83,9 16,1 45,2 54,8 64,5 35,5 10,145* 1 0,001 0,405
Izmjene
20 6 10 4 76,9 23,1 71,4 28,6 75,0 25,0 -** - - -
podataka
Zaštita
26 0 14 0 100,0 0,0 100,0 0,0 100,0 0,0 -** - - -
podataka
Odbijanje
5 21 9 5 19,2 80,8 64,3 35,7 35,0 65,0 8,120* 1 0,004 -0,451
prikupljanja
Odbijanje
korišt. u
2 12 2 24 7,7 92,3 14,3 85,7 10,0 90,0 -** - - -
market.
svrhe
Izjava 11 20 9 21 35,5 64,5 30,0 70,0 32,8 67,2 0,208 1 0,648 0,058
Naslov
2 9 3 6 18,2 81,8 33,3 66,7 25,0 75,0 -** - - -
izjave
Mogućnost
0 11 2 7 0,0 100,0 22,2 77,8 10,0 90,0 -** - - -
žalbe
Kolačići
1 28 0 29 3,4 96,6 0,0 100,0 1,7 98,3 -** - - -
AZOP
Registracija
AZOP 5 21 0 14 19,2 80,8 0,0 100,0 12,5 87,5 -** - - -
*Razina značajnost za P<0,01 i P<0,001.

**Nije moguće primijeniti metodu hi kvadrat, jer je barem jedna od frekvencija
manja od 5.

Brautović 43
Zaključak
Korisnici hrvatskih online medija imaju pravo tražiti zaštitu svoje

privatnosti. Gotovo svi analizirani mediji prikupljaju osobne podatke i
sadržajne preferencije posredstvom kolačića i registracije. Upotreba kolačića
je tajna, a online mediji omogućuju da na korisnička računala kolačiće
postavljaju i treće strane – u pravilu marketinške tvrtke. Registracijom se
prikupljaju podaci na temelju kojih se korisnici mogu izravno identificirati.
Bez upotrebe kolačića ili registracije korisnici će često biti uskraćeni barem
za dio sadržaja koji nude online mediji.
U upotrebi metoda koje narušavaju privatnost korisnika postoje
znatne razlike između isključivo online medija i online izdanja klasičnih
medija. Niti isključivo online mediji, niti online izdanja klasičnih medija ne
koriste se metodama za zaštitu korisničkih podataka. Jednako tako, obje
kategorije online medija ne poštuju zakonske obveze za obavještavanje
korisnika o bilježenju podataka, ali i ne provode zakonsku obvezu da prijave
prikupljanje podataka Agenciji za zaštitu osobnih podataka.
Na temelju navedenog možemo zaključiti kako hrvatski online
mediji, neovisno o vrsti, ne štite privatnost korisnika i krše zakonske odredbe
o zaštiti privatnosti, a u tome prednjače online mediji.
Literatura
Berkman. R. I.; Shumway. C. A.: Digital Dilemmas: Ethical Issues for Online
Media Professionals, Ames, Iowa State Press, 2003.
Carnet: Anketa "Privatnost i sigurnost na Internetu", 3.7.2000. URL: http://
cn.carnet.hr/ankete/01/index.html. (13.8.2006.)
Dorney, M.S.: Privacy and Internet, Privacy and the Internet, Hastings
Communications and Entertainment Law Journal, 1991; 19; str. 635-660.;
Federal Trade Commision, Privacy Online: A report to Congres, URL:
http://www.ftc.gov/reports/ (28.12.2006.)
Hariss, L. i Westin, A.F.: Hariss – Equifax Consumer Privacy Survey, Equifax,
Atlanta, 1999.

44 ISTRAŽIVANJA
Hong. T. i dr.: Internet Privacy Practices of News Media and Implications

for Online Journalism, Journalism Studies, 1, 2005; 1, str. 15.-28.
Petz, B.: Osnovne statističke metode za nematematičare, Jasterabrarsko,
Naklada Slap, 2002
Prilog
Popis analiziranih medija
www.vecernji.net www.online.hr
www.jutarnji.hr www.sportnet.hr
www.24sata.hr www.plivazdravlje.hr
www.slobodnadalmacija.hr kosarka.hr
www.vjesnik.hr www.vip.hr
www.glasistre.hr www.moda.hr
www.novilist.hr www.gamer.hr
www.poslovni.hr www.glas-koncila.hr
www.glas-slavonije.hr www.nacional.hr
www.zarez.hr www.globus.com.hr
www.rtl.hr www.muzika.hr
vijesti.hrt.hr www.mojblog.hr
www.dnevnik.hr www.blog.hr
www.voanews.com www.pcekspert.com
www.danas.org www.odlikasi.hr
www2.dw-world.de www.vidiauto.com
www.radio101.hr www.tulumarka.com
www.hkr.hr www.moj-posao.net
www.gloria.com.hr www.teen385.com
www.business.hr info.croatiabiz.com
www.liderpress.hr www.lupiga.com
www.narodni.hr www.coolinarika.com
www.otvoreni.hr www.crogsm.com
www.bankamagazine.hr www.hic.hr
www.nationalgeographic.com.hr www.automanija.com
www.matica.hr/Vijenac www.gay.hr
www.morsko-prase.hr www.autoweb.hr
www.net.hr www.geografija.hr
www.tportal.hr www.student.hr
www.monitor.hr www.kriz-zivota.com
www.index.hr www.feral.hr

45
ISTRAŽIVANJA
UDK 175:070:316.624
(45-72)
Đorđe Obradović *
Nasilnici stvaraju medijski događaj

Etičnost pisanja o nasilju na nogometnim utakmicama
Summary
Through analysis of newspaper articles, which covered specific Croatian

soccer matches, this paper shows journalists’ creation of pseudo-events that misled
readers about incidents, especially those concerning violence.
The paper, through qualitative and content analyses, provides evidence that
the news media abused their positions by creating these pseudo-events, therefore,
misleading the public through their stories and photos. The study’s findings show
defects in sports journalism—faults already noticed in similar studies as long as seventy
years ago; problems include distortion, exaggeration, and misinterpretation of facts.
Balanced and unbiased reporting is sorely missing. Also noted is the poor
reporting about troublemakers at the matches; these spectators were given more
coverage than deserved, which is both a sensational and harmful practice. The study
concludes that the above behaviors by journalists create a negative, instead of positive,
role in society.
Ključne riječi: novine, nasilje, nogomet, etika, pseudodogađaj
*
Đorđe Obradović je asistent Sveučilišta u Dubrovniku

46 ISTRAŽIVANJA
Sport je društveni fenomen koji zaokuplja milijune ljudi, aktivne

profesionalne i rekreativne sportaše, i mnogostruko više milijuna tek
zainteresiranih promatrača i manje ili više zagriženih navijača. O društvenom
utjecaju sporta provedena su brojna istraživanja, napisane studije i knjige. I nasilje
je društveni fenomen koji, srećom, ne obuhvaća ni približno aktivnih sudionika
kao sport, ali izaziva pozornost barem onoliko ljudi koliko i sport. Mediji zbog
velike informacijske vrijednosti tih događaja, prate i sport i nasilje, a o učincima
prikaza nasilja na sportskim igralištima i gledalištima, također su objavljene
mnoge znanstvene studije.
Zaključujući o rezultatima tih studija, Michael Kunczik i Astrid Zipfel
ističu kako nazočnost novinara sukobima između gledatelja na sportskim
stadionima „može dati poticaj za samoisticanje nasilnim ponašanjem“. Oni,
doduše, ističu kako taj aspekt medijskog djelovanja nije moguće dovoljno jasno
izdvojiti, ali upozoravaju da izvještaji o nasilju mogu u nekih sudionika nasilja
stvoriti “pogrešnu predodžbu o stvarnosti, koja onda utječe na stavove i ponašanje
recipijenata prema tom stvarnom stanju“. Tako jednostranim izvješćivanjem
mogu nastati, navode Kunczik i Zipfel, „proročanstva koja sama sebe ispunjavaju“
i to objašnjavaju rezultatima istraživanja provedenim u Njemačkoj, prema kojima
njemačke navijačke skupine „svoju važnost mjere time koliko su često spomenuti
ili koliko su se često pojavili u tisku, odnosno na televiziji“.1
Povod da se provede ovo istraživanje, ujedno i početna hipoteza, bio
je da su hrvatski dnevni listovi divljanje hrvatskih navijača na Malti tijekom
nogometne utakmice između Malte i Hrvatske, koja je odigrana 7. rujna 2005.
godine, iskoristili kako bi mogli pisati o eventualnom novom nasilju, najavljujući
susret između Dinama i Hajduka 11. rujna 2005. godine. Prva pomoćna hipoteza
glasi da su dnevne novine namjeravale prouzročiti stvarno nasilje i sukobe
navijača, kako bi imale o čemu pisati još danima, dok druga pomoćna hipoteza
ima drukčije polazište te smatra kako cilj listova nije bio proizvoditi nasilje, nego
tek medijske pseudodogađaje, kako bi se više čitale najave nogometne utakmice.
Da bi istraživanje potvrdilo jesu li glavna i pomoćne hipoteze utemeljene, uz
analizu sadržaja hrvatskih dnevnih listova između 5. i 13. rujna 2005. godine,
provedena je analiza sadržaja istih novina između 12. i 17. travnja te 10. i 15.
svibnja 2006. godine, kada su također objavljivani napisi sa susreta Dinama i
Hajduka.
1
Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid: Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich
Ebert, Zagreb, 1998., str. 172. i 173.

Obradović 47
Metodologija istraživanja
Komparativnom i deskriptivnom metodom ukratko je donesen sažet

teorijski pregled o tome kakvo bi izvješćivanje o sportu i nasilju trebalo biti.
Istraživanje je provedeno kvantitativnom i kvalitativnom metodom analize
sadržaja, da bi konačni rezultati bili svedeni na brojčano jednako valjane
parametre i u konačnici su prikazani kao ukupnost tih dviju metoda analize
sadržaja.
Mjerna jedinica u kvantitativnoj analizi sadržaja je ponderirani
četvorni centimetar površine novina.
Ponderi: sportske stranice = 1,0
naslovna stranica = 2,0
zadnja stranica = 1,6
ostale stranice = 1,3
(Primjer: 10 cm²na zadnjoj stranici je 10 x 1,6 = 16 cm² itd.)
Kako bi se mogli usporediti rezultati kvantitativne i kvalitativne
analize sadržaja i dobio zajednički rezultat, nužno je svesti rezultate u
četvornim centimetrima na parametre od 1 do 5. Svođenje površina na
parametre od 1 do 5 provedeno je prema pravilu: Ako je količnik (rezultat
dijeljenja) površine napisa o sportskom susretu s površinom napisa o nasilju
1 ili više od 1, ocjena je 5 (opisno rečeno, više je novinskog prostora dano
sportskom događaju, nego nasilju). Ostali parametri su izračunati su prema
istome kriteriju:
1,0 = 5,0
0,9 = 4,5
0,8 = 4,0
0,7 = 3,5
0,6 = 3,0
0,5 = 2,5
0,4 = 2,0
0,3 = 1,5
0,2 = 1,0
0,1 = 0,5

48 ISTRAŽIVANJA
Dijeljenjem površina napisa o sportskim susretima s napisima o

nasilju za svaki analizirani list, ujedno se postiže ujednačavanje različitosti u
formatu, broju stranica i broju izdanja koja su predmet istraživanja.
Mjerna jedinica u kvalitativnoj analizi jest napis s naslovnom cjelinom
i ilustracijama. Kategorije koje se ocjenjuju od 1 do 5 prema načelu više je
bolje jesu:
1. istinitost zajamčena dokumentarnošću;
2. poštenje u pristupu i vjerodostojnost izvora;
3. točnost u opisima i navođenju podataka;
4. uravnoteženost nasuprot preuveličavanju;
5. nepristranost.
Izračun ukupnog rezultata spojem kvantitativne i kvalitativne analize
sadržaja moguć je jer su i jedni i drugi rezultati na kraju svedeni na parametre
od 1 do 5 prema načelu više je bolje, pa se konačni rezultat (R) dobije
jednostavnim zbrojem rezultata kvantitativne (nKN) i kvalitativne (nKV)
analize za svaki list posebno te dijeljenjem sa 2, što izraženo formulom
glasi:
(nKN + nKV): 2 = R
Premda teorijske postavke metode analize sadržaja dopuštaju

uporabu i deskriptivne metode u postupku dobivanja konačnih rezultata,
ona u ovom dijelu istraživanja, koje daje egzaktne brojčane pokazatelje, nije
korištena kako bi se izbjegle moguće proizvoljne ocjene.2
2
Više o metodološkom postupku u:
Stojak, Rudi: Metoda analize sadržaja, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa, Sarajevo, 1990.,
str. 58. do 198.
Halmi, Aleksandar: Temelji kvantitativne analize u društvenim znanostima, Alineja, Zagreb, 1999.,
str. 37. do 45.
Halmi, Aleksandar: Strategije kvalitativnih istraživanja u primijenjenim društvenim znanostima,
Naklada Slap, Zagreb, 2005., str. 379. do 388.

Obradović 49
Medijska slika sporta
Specifičnost sportskog novinarstva ističu i novinari i znanstvenici. To

katkad ide toliko daleko da je i u znanstvenim radovima moguće naći pretjerane
ocjene, u skladu s pretjerivanjem, kao (nepoželjnom) odlikom u sportskom
novinarstvu. Tako Jonas Bjork navodi: „Od svih područja o kojima novinari
izvješćuju, sport se izdvaja kao posebno područje, jer ga prate novinari koji
istinski vole ono o čemu pišu. Posebno je i po tome što sportske novosti, kao i
one o umjetnosti i zabavi, nisu bitne za svakodnevni život. Njih čitaju iz čistog
užitka.“3 Rečene tvrdnje nije moguće pobiti kao neistinite, ali valja istaknuti da ima
novinara koji prate neka druga područja društvene zbilje (kazališnu umjetnost,
međunarodnu politiku, financije, kulinarstvo itd.) i da oni „istinski vole ono o
čemu pišu“, koliko god to nekomu drugom moglo biti nezanimljivo pa i čudno.
No, Bjork na kraju rada o sportskom novinarstvu ističe kako sportski novinari,
kao i svi drugi novinari, moraju uvijek poštovati načelo nepristranosti i neovisnosti
u izvješćivanju.
Opisujući rad sportske rubrike, Stjepan Malović ističe kako je, usprkos
specifičnom stilu koji smije obilovati stilskim figurama, ali do granice da ne ugroze
jasnoću poruke, „striktno poštivanje zanatskih pravila više je negoli potrebno
u sportskom novinarstvu“.4 Objašnjavajući veliko zanimanje medija za
sportska zbivanja, Malović navodi kako je to prouzročeno interesom ljudi:
„Vrhunska natjecanja u izravnim prijenosima gledaju stotine milijuna ljudi
diljem svijeta. Olimpijske igre, svjetsko nogometno prvenstvo i slična
vrhunska natjecanja prekidaju redovite djelatnosti.“ Potom, tumačeći kako
izvješćivati, navodi pravila koja su osmislili Itule i Anderson iz kojih je očito
da i sportsko novinarstvo, bez obzira na veliku slobodu u sredstvima i
oblicima izražavanja, mora biti utemeljeno na predočavanju točnih činjenica,
imena, citata, statističkih podataka i analiza.5
3
Bjork, Jonas: Područno izvješćivanje, Ricchiardi/Malović: Uvod u novinarstvo, Izvori, Zagreb,
1996., str. 89.
4
Malović, Stjepan: Novine, Drugo izdanje, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2003., str. 148.
5
Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 306.

50 ISTRAŽIVANJA
Sportske novosti o noći užasa i uhićenjima „nedužnih“

Obradović 51
U priručniku Mogu ja i bolje namijenjenom sportašima, sportskim

djelatnicima, ali i sportskim novinarima, Darko Draženović upozorava
na često preuveličavanje i nepotrebnu, nejasnu pa i pogrešnu uporabu
stručnih izraza koji nisu razumljivi primateljima poruka.6
„Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima“, koji je
donio Hrvatski sabor 15. srpnja 2003. godine u dva članka spominje i
glasila, doduše u teoriji novinarstva pod prevladanim nazivom „sredstva
javnog priopćavanja“. Zakon nalaže da „sredstva javnog priopćavanja ne
smiju iznositi ili objavljivati stavove uredništva ili svojih novinara, koji
izražavaju rasistički ili drugi nesnošljiv pristup prema nekom športskom
klubu, njegovim športašima i njegovim navijačima. Sredstva javnog
priopćavanja ne smiju iznositi ili objavljivati stavove drugih osoba, koje
izražavaju rasistički ili drugi nesnošljiv pristup prema nekom športskom
klubu, njegovim športašima i njegovim navijačima, osim ako istovremeno
na nedvojben način osuđuju društvenu i zakonsku neprihvatljivost takovih
stavova.“7 Premda je izraz „nesnošljiv pristup“ neodređen, posve je jasno
da Zakon ne dopušta glasilima poticati navijačke skupina na sukobe ili
izazivanje nereda.
U prigodnom izdanju koje donosi pregled pedeset godina djelovanja
Hrvatskog zbora sportskih novinara, navodi se kao jedan od važnih
svjetskih događaja koji su usmjeravali sportske novinare i snažili njihovu
međunarodnu organizaciju, okrugli stol o temi „Borba protiv diskriminacije
u sportu“, koji je održan 1963. godine u Gautingu (Njemačka). „Predstavnici
sportskih novinara bili su suglasni da u listovima, časopisima, putem radija
i televizije treba uporno pomagati napore svih svjetskih institucija u borbi
protiv diskriminatorskih odnosa u sportu, protiv rasizma i šovinizma,
za korektnost i objektivnost u sportskim natjecanjima i izvješćivanju o
njima.“8
U međuvremenu je, u skladu s novim svjetskim spoznajama i naša
etika novinarstva pojam objektivnost zamijenila poštenjem, a ukupnost
izraza „korektnost i objektivnost“ načelima istinito, pošteno, točno,
6
Draženović, Darko i Hižak, Marijan: Mogu ja i bolje, TIVA, Varaždin, 2005., str. 13.
7
Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, Narodne novine 117/03, Zagreb, 2003.
8
Drpić, Ante, Kovačević, Zoran i Susić, Žarko (urednici): 50 godina, Hrvatski zbor sportskih
novinara, Zagreb, 1999., str. 10.

52 ISTRAŽIVANJA
uravnoteženo i nepristrano izvješćivanje, ali to nimalo ne umanjuje obvezu

sportskih, kao i svih ostalih novinara, da im činjenice moraju biti svete.9
Večernji list uz fotografiju na kojoj se vidi kako uhićeni navijač razgovara mobitelom piše
da su im policajci oduzeli baterije pa se nisu mogli javiti kući
Shvaćaju li svi novinari da je osnovno načelo njihove struke

iznositi točne i istinite činjenice, onoliko koliko to poštenim,
uravnoteženim i nepristranim pristupom mogu, kao i to da njihovi
komentari također moraju biti utemeljeni na činjenicama? Svi ne
shvaćaju ili ne žele prihvatiti osnovna etička načela zvanja od kojeg
žive. Svjedoči to praksa čiji djelić donosi i ova studija slučaja, a i mnoga
provedena istraživanja. Miroslav Vujević, kojemu teorija komuniciranja
9
Podrobno objašnjenje ove tek navedene konstatacije zbog ograničenog opsega rada moguće je naći u:
Malović, Stjepan, Ricchiardi, Sherry i Vilović, Gordana: Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998., str.
39. do 43.
Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 16. do 46.

Obradović 53
nije u središtu pozornosti znanstvenog djelovanja, nego metodologija i

metode društvenih istraživanja, obradio je na osnovi ispitnih upitnika
na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu temu „Istina i novinski
komentar“. Studenti su usvojili „pogrešno i kontradiktorno shvaćanje
komentara pod pritiskom općenitog shvaćanja komentara koje je nastalo
pod utjecajem politike“, piše Vujević i ističe kako je 95 posto studenata
novinarstva na FPZ-u u Zagrebu na kraju druge godine studija shvatilo
da je komentar subjektivan, što je pogrešno jer „sadržaj profesionalnoga
novinarskog komentara treba ovisiti o obilježjima predmeta o kojemu
se govori, a ne o obilježjima osobe koja komentira.“
Jutarnji list je od pojedinih navijača stvarao „heroje ulice“
Vujević zaključuje: „U komentaru misao mora nadvisiti

činjenice. U područje mišljenja pripadaju sve istine, zablude, predrasude
i laži. Svaka misao nije iznad činjenica, već je to samo istinita misao.
Istinita se misao izvodi iz reprezentativnog broja točnih činjenica i ima
veću informativnu vrijednost od svih činjenica na koje se odnosi jer
misao objašnjava stvarnost na kvalitativno nov, uopćen način, tako da

54 ISTRAŽIVANJA
u ograničenom broju (reprezentativnom uzorku) iskustvenih, pojedinačnih

informacija otkriva zajednička obilježja činjenica određene vrste. Put od činjenica
prema istinitome mišljenju nije proizvoljan, već je definiran sofisticiranim
postupcima znanstvenog istraživanja.“10
Novinari, osim rijetkih iznimaka, nisu znanstvenici. Ne moraju
komentare pisati uporabom znanstvenih metoda, ali ih moraju temeljiti na
činjenicama i truditi se da imaju što je moguće reprezentativniji uzorak kako
bi došli do pravog zaključka. To posebice vrijedi za sportske novinare koji
često komentiraju zbivanja. Ako se u tome oslone samo na svoje mišljenje,
koje ne mora biti daleko od navijačke strasti, rezultat je ono na što Vujević
upozorava: „Izjednačavaju se istina i zabluda, a neprofesionalno orijentirani
novinar ponavljanjem i kvaziznanstvenim postupcima pretvara laži i predrasude
u zablude“.
Poslije ovih prilično strogih, ali utemeljenih ocjena, može se postaviti
pitanje ima li i u svijetu poteškoća u poštovanju osnovnih novinarskih načela kad
se izvješćuje o sportu? Sudeći prema već šestoj knjizi o sportskom novinarstvu
Raymonda Boyla, profesora i istraživača na Sveučilištu Stirling u Velikoj
Britaniji, i u svijetu sportsko novinarstvo pati od sličnih slabosti. Ne, ne radi se,
kao ni kod nas, o svim sportskim novinarima, ali o dovoljnom broju onih koji
predstavljaju navijače s perom ili mikrofonom u ruci. Umjesto da svoja navijačka
stajališta i ocjene izriču u obiteljskom krugu, na ulici ili kafiću, što navijači
obično rade, oni ih nameću javnosti posredstvom glasila. Mnogi od njihovih
priloga spadaju u tabloidno i senzacionalističko novinarstvo, u kojem veliku
ulogu imaju glasine i nepostojeći događaji. Sve više vijesti pripremaju djelatnici
za odnose s javnostima pojedinih sportaša i klubova, kojima je jedini interes
pružiti povoljan publicitet onima koji ih plaćaju, neovisno o stvarnoj vrijednosti
njihovih rezultata na sportskom igralištu. Kad je riječ o izvješćivanju o stvarnim
sportskim natjecanjima, Boyle upozorava da pojedini sportski izvjestitelji, a
posebice komentatori, preuveličavaju ono što se zbilo, žale i likuju pa nekad u
napisu prevladavaju opisi atmosfere i osjećaji novinara na štetu informativne
vrijednosti i iznošenja osnovnih činjenica – tko je pobijedio, s kojim rezultatom
i što to znači u odnosu prema suparnicima i nastavku natjecanja.11
10
Vujević, Miroslav: Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, Školska knjiga, Zagreb, 2001., str. 208.
i 209.
11
Boyle, Raymond: Sports Journalism, Sage Publications, London/Thousand Oaks/New Delhi,
2006., str. 7. do 29.

Obradović 55
Boyle upozorava na sve više događaja koji to nisu, a nalaze mjesto

na sportskim stranicama i u emisijama. Neke stvaraju djelatnici za odnose s
javnostima, a neke sami sportski novinari, kako bi privukli što više čitatelja.
Takvi patvoreni, lažni, ili u svijetu već usvojeni pod nazivom pseudodogađaji
(pseudo-events) ni u sportskom novinarstvu se ne razlikuju od onih u svijetu
mode, filma, glazbe, politike, kako ih analizira Daniel Boorstin. Nastali
iz intervjua, pretvorili su se u svoju suprotnost. „Slobodu govora i tiska
preplavila je sloboda stvaranja pseudodogađaja.“12 Međutim, novinari i
uredništva su ti koji trebaju izabrati ono što će se objaviti, ali oni sve više
podliježu niskim strastima jer su, kako piše Boorstin, „lažni događaji često
dramatičniji od stvarnih“.
Za Vjesnikova novinara „Hrvati su poraženi“ premda su igrali neodlučeno
Uz ovaj sažet pregled osnovnih načela prema kojima se stvara ili bi se

morala stvarati medijska slika sporta u današnjoj Hrvatskoj ili svijetu, povratak
u prošlost, pokazat će da su se neka osnovna pitanja koja se postavljaju danas
potaknuta medijskim praćenjem sporta, postavljala i prije sedamdeset godina.
Kvantitativno istraživanje provedeno 1933. godine o zastupljenosti pojedinih
tema u pet tadašnjih vodećih dnevnih listova (Politici, Vremenu, Pravdi, Novostima
i Jutarnjem listu) pokazalo je da najviše novinskog prostora zauzimaju oglasi (17
do 27 posto), crna kronika (tada je bila podijeljena na dvije rubrike – nesreće i
kriminal, 13 do 25 posto), zabavu (4 do 12 posto), književnost (6 do 9 posto),
12
Boorstin, Daniel: The Image – A Guide to Pseudo-events in America, Vintage Books, New York,
1992., str. 29. do 72.

56 ISTRAŽIVANJA
vanjsku politiku (4 do 9 posto), međunarodne političke i gospodarske odnose (1

do 8 posto), nogomet (3,5 do 6 posto). Istraživač Dževad Sulejmanpašić donosi
i postotke zastupljenosti tema koje su, kako smatra, neusporedivo važnije za
javnost: rad narodnog predstavništva i vlade (0,7 do 1,8 posto), obrazovanje (0,3
do 1,2 posto), radnička pitanja (0,2 do 0,3 posto), religija (0,1 do 0,9 posto), Sokol
(rekreativni sport, 0,0 do 2,0 posto), gospodarstvo u zemlji (0,1 do 2,5 posto) te
društveni život (0,3 do 4,6 posto).13
Sulejmanpašić se pita zašto kriminal ili nogomet dobivaju po deset puta više
prostora od obrazovanja ili radničkih prava? Potom, ne želeći prihvatiti činjenicu
da za nogomet postoji veliko zanimanje javnosti, dio knjige posvećuje analizi
medijskog prikazivanja nogometa. Piše da je „nogomet je mezimče žurnalizma“
premda „s obzirom na psihička djelovanja i sav kompleks njegovih utjecaja kod
svih koji su njime obuzeti bilo aktivno (kao igrači), bilo pasivno (kao navijači,
simpatizeri, čitatelji izvještaja itd.) predstavlja težak socijalni minus.“ Sulejmanpašić
navodi dio izvještaja s nogometne utakmice objavljenog u Novostima 20. lipnja
1934. godine, kojim želi pokazati kako novinari koji prate sport, nisu ništa drugo
nego navijači: „Stevović oduzima loptu od Bakotića , ali ga nenamjerno udara u
petu… Mikačić trči prema Stevoviću i udara ga šakom u vilice (tehnički knock
out)…. U isto vrijeme pritrčavaju naši igrači Arsenijević i Petković onesviještenom
Stevoviću… Sada Marušić i Kragić udaraju ostale naše igrače, koji se povlače do
onesviještenog Stevovića.“ Iako se i danas može pročitati kako novinar za igrača
kluba za koji navija kaže da je „nenamjerno udario suparnika“, gotovo je iščezlo
pisanje u prvom licu i javno izrečena podjela na naše i njihove, osim kada je riječ
o nacionalnim vrstama.
Možda je i oštra Sulejmanpašićeva kritika takvog načina pisanja pomogla;
on, naime, kaže i ovo: „Žurnalizam pravi s nogometom tako dobar posao da
njegovo zadovoljstvo i uživanje zbog toga jasno izbija na javu. On daje mjesta u
svojim stupcima i takvim nogometnim riječima kojima se tričavost i beznačajnost
ne daju ni izmjeriti. Međutim, žurnali te stvari ipak ne donose posve bez računa:
i one mora da imaju svojih čitatelja, koliko god izgledale idiotske jednom
nenogometnom i nenavijačkom čovjeku. U nogometu žurnalizam ima odličnog
pomagača, koji mu njegova vjerna stada koja, kad im se oči katkada i previše zamute
od žurnalističkog crnila, te kad ih prekruta životna borba previše pritišće, izlijeću
iz tog tora, opet ugoni u tor time što im svojom loptom daje zaborav i strasnu
13
Sulejmanpašić, Dževad: Žurnalizam razarač čovečanstva i novinstvo sa najmanjom merom
žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb, 1936., str. 30. i 31.

Obradović 57
zabavu… Fantazija i misaoni rad čitatelja žurnala i ujedno gledatelja nogometnih

utakmica potpuno su ispunjeni predstavama od kojih ne vodi nikakva asocijacija
do umnih i etičkih predstava o žurnalizmu. Preživljavanja onog divljanja igrača i
publike kroz sat i pol dovoljno je da opsjednu život mašte kroz taj tjedan dana do
sljedeće utakmice.“14
Izrazito kritičko promatranje tadašnjeg sporta, ali i novinarstva, ponetko
bi mogao zamjeriti Sulejmanpašiću, ali da nije lako pobiti njegove tvrdnje, svjedoči
navod sportske novinarke Susan V. Hands, prve žene koja je izvješćivala za The
Charlote Observer: „Shvatila sam kako ljudi drugo jutro kupuju novine da pročitaju
izvještaj o natjecanju koje su sinoć uživo gledali. Oni žele čitati o sportskom
događaju, iako su ga više puta vidjeli, jedanput u prijenosu, drugi put u raznim
ponavljanjima.“15 Ovo je, neovisno te s golemim vremenskim i prostornim
odmakom, samo drugim riječima izražena Sulejmanpašićeva misao o opsjedanju
života mašte navijača tijekom cijelog tjedna do sljedeće utakmice.
Jesu li hrvatski dnevni listovi poslije divljanja navijača na Malti iskoristili
to nasilje kako bi stvorili pseudodogađaj i napisima o mogućem novom nasilju
podgrijavali maštu čitatelja najavljujući utakmicu između Dinama i Hajduka?
„Razbijena stakla“, kako piše 24 sata ili tek prekrivena, što pokazuje fotografija
14
Sulejmanpašić, Dževad: Žurnalizam razarač čovečanstva i novinstvo sa najmanjom merom žurnalizma,
Štamparija Gaj, Zagreb, 1936., str. 158. do 262.
15
Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 306.

58 ISTRAŽIVANJA
Nasilje i pseudonasilje
U najavama nogometne utakmice između Malte i Hrvatske na Malti,

u hrvatskim dnevnicima: Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Sportskim novostima,
Večernjem listu, Vjesniku i 24 sata od 5. do 7. rujna 2005. godine nasilje se i ne
spominje. Nije za to niti bilo razloga. Piše se o važnosti utakmice za nastavak
natjecanja, objavljuju se optimistične izjave hrvatskih reprezentativaca,
trenera i dužnosnika, a u tom su tonu također novinarski osvrti i komentari.
Tek u Slobodnoj Dalmaciji i 24 sata, koji pišu i o organiziranom odlasku
navijača, spominju se izrazi: moguće slavlje s bakljadom, poznati hrvatski
štimung, letjet će papirići, ledit će se krv u žilama Maltežana kad se zaori
pjesma Hrvata.
Grafički prikazan ukupan rezultat analize sadržaja u najavama
utakmice između Malte i Hrvatske u odnosu prema omjeru spominjanja
nasilja i sporta, može se ocijeniti izvrsnim:
Slobodna Sportske
Jutarnji list Večernji list Vjesnik 24 sata
Dalmacija novosti
5 4,8 5 5 5 4,7
Na utakmici između Malte i Hrvatske, hrvatski su navijači izazvali

nerede i sukobili se s policijom. Analizirani dnevni listovi su na naslovnim
stranicama najavili napise o divljanju navijača, a kako su popratili taj događaj
i koliku su pozornost posvetili nasilju u usporedbi s utakmicom, pokazuju
rezultati kvantitativne, kvalitativne i ukupne analize sadržaja.

Obradović 59
Slobodna Dalmacija širi moguće nasilje s navijača na sve dalmatinske studente u Zagrebu
Kvantitativna analiza sadržaja utakmice između Malte i Hrvatske 7.

rujna 2005. godine:
Slobodna Sportske
Dalmacija novosti
3,25 1,5 3 2,75 4,5 1

60 ISTRAŽIVANJA
Kvalitativna analiza sadržaja utakmice između Malte i Hrvatske 7.rujna 2005.

godine:
Slobodna Sportske
Dalmacija novosti
3,62 3,44 2,98 2,91 3,87 1,82
Ukupni rezultat kvantitativne i kvalitativne analize sadržaja objavljenih

napisa o utakmici između Malte i Hrvatske 7. rujna 2005. godine:
Slobodna Sportske
Dalmacija novosti
3,44 2,47 2,99 2,83 4,19 1,44

Obradović 61
Paljenje dresa ili poziranje za Sportske novosti?

62 ISTRAŽIVANJA
Napisi o neredima koje su izazvali hrvatski navijači dospjeli su

na naslovnu i prednje stranice novina. Sam sportski susret ostao je u
drugome planu. Dok je pet listova izvijestilo, pozivajući se na službene
policijske izvore, kako su uhićena i sutradan protjerana 103 hrvatska
navijača, 24 sata je objavio: „Nakon utakmice privedene su 94 osobe,
prema podacima malteške policije“. Zajedničko za sve listove je što
novinari ističu kako su uhićeni i oni koji nisu sudjelovali u neredima, a
huligani su se izvukli. Također, objavljene su velike fotografije izgrednika
i uhićenika, na kojima se mnogi od njih smiju i gledaju prema kameri.
Jutarnji list 10. rujna preko dvije trećine šeste i sedme stranice donosi
razgovor s trojicom uhićenih navijača s njihovim životopisima i velikim
fotografijama, a u okviru ističe kako su među uhićenima profesori,
odvjetnik, novinar i pilot, kao da je zvanje samo po sebi dokaz da oni
ne mogu biti nasilnici.
Slobodna Dalmacija 9. rujna u okviru donosi izjavu hrvatskog
političara Ante Đapića naslovljenu „Batinaju nas po 15 minuta“, što je
pročitao iz SMS poruke uhićenika upućene neimenovanoj djevojci. Što
je svrha tako istaknute izjave? Izazvati sažaljenje prema sudionicima
nereda samo zato što su „naši“. Te se podjele na „naše“ i „njihove“ (u
ovom slučaju huligane, ali je primjenljivo i na sportaše, političare itd.)
grozio Dževad Sulejmanpašić još prije sedamdeset godina i novinarstvo
je nazvao „suštom negacijom morala i duha“.16
Večernji list 10. rujna sažalijeva uhićenike i da bi prikazao
okrutnost malteških vlasti, navodi u zapisu uz sliku „Policajci su
zatočenim navijačima oduzeli baterije iz mobitela pa se nisu mogli javiti kući
niti doznati za što ih se tereti“. A na slici je prikazan navijač koji razgovara
s mobitelom?! I sve je to objavljeno na zadnjoj stranici dnevnog lista
visoke naklade. Čak ni Vjesnik, čiji su novinari najmanje podlegli euforiji,
nije izbjegao preuveličavanje i zbunjivanje čitatelja. Komentar „Hrvati sada
postaju gorljivi navijači Armenije“ objavljen 9. rujna počinje rečenicom:
„Posramljeni i poraženi, hrvatski su nogometaši napustili Maltu“. Ako
izrazom „posramljeni“ novinar koristi svoje pravo da komentira činjenice,
to nikako ne uključuje i pisanje da su „poraženi“, jer je utakmica završila
neodlučeno 1:1. Sloboda izražavanja ne smije mijenjati činjenično stanje.
16
Sulejmanpašić, Dževad: Žurnalizam razarač čovečanstva i novinstvo sa najmanjom merom
žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb, 1936., str. 22.

Obradović 63
Slobodna Dalmacija se opredijelila za ratničke izraze

64 ISTRAŽIVANJA
Prema toj bi logici, da je Hrvatska igrala s nekom nogometnom

velesilom poput Brazila, Njemačke ili Francuske i izgubila s dva pogotka
razlike, neki novinar mogao napisati da je pobijedila. Samo zato što je njegov
dojam da je poraz od jakog protivnika zapravo pobjeda.
Novinari su učinili upravo ono na što Michael Kunczik upozorava
da ne bi smjeli: „Medijska pozornost za počinitelje nasilja može djelovati kao
nagrada i potvrda te, pogotovo za pojedince kojih su osjećaji uspjeha na drugim
područjima uglavnom rijetki, predstavljati iskustvo svemoći. Iz tih razloga
Hans Mathias Kepplinger i Stefan Dahlem plediraju za samoograničavanje
novinara, prije svega kad se izvješćuje o nasilju. Opsežan prikaz nasilnih
činova trebalo bi izostaviti, jer nazočnost novinara pri izgredima može dati
poticaj za samoisticanje putem nasilnog ponašanja.“17
Rezultati kvantitativne analize napisa o utakmici između Dinama i

Hajduka 11. rujna 2005. godine:
Slobodna Sportske
Dalmacija novosti
2,88 1,79 2,25 2,63 4,18 0,80
17
Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid: Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich
Ebert, Zagreb, 1998., str. 172.

Obradović 65
Rezultati kvalitativne analize napisa o utakmici između Dinama i Hajduka

11. rujna 2005. godine:
Jutarnji Slobodna Sportske

Večernji list Vjesnik 24 sata
list Dalmacija novosti
2,44 1,54 2,78 2,51 3,97 1,29
Ukupni rezultati kvantitativne i kvalitativne analize napisa o utakmici između

Dinama i Hajduka 11. rujna 2005. godine:
Jutarnji Slobodna Sportske

Večernji list Vjesnik 24 sata
list Dalmacija novosti
2,66 1,67 2,52 2,57 4,08 1,05
Na temelju raščlambe sadržaja najava utakmice između Dinama i

Hajduka 11. rujna 2005. godine, nije moguće naći poveznicu s neredima
hrvatskih navijača na Malti da bi se isto moglo ponoviti i u Zagrebu. Niti su se

66 ISTRAŽIVANJA
na Malti sukobili navijači Dinama i Hajduka, niti su najavili sukob. Naprotiv,

prema njihovim objavljenim izjavama „sve navijačke skupine su se zajedno
borile protiv malteške policije“. Kako onda protumačiti da su hrvatski dnevni
listovi najavljujući utakmicu, više pozornosti posvetili mogućim neredima,
nego samom sportskom susretu? Analiza daje samo jedan odgovor –
postignuta je velika čitanost napisa o sukobima navijača s policijom na Malti,
što potvrđuje i njihovo iznadprosječno brojno komentiranje u elektroničkim
izdanjima; dakle, potreba za čitanošću potaknula je uredništva da stvore
događaj koji se nije zbio, pseudodogađaj o nasilju navijača u Zagrebu, ili
kako ga Michael Kunczik u već citiranom djelu u uvodu ovog rada naziva
„proročanstvo koje samo sebe ispunjava“.
Naslovnica Večernjeg lista šalje poruku: „Naši“ pjevaju, a „njihovi“ divljaju
Vjesnik ne najavljuje utakmicu na naslovnici, a u najavama se tek

dotiče mogućih nereda. Jutarnji list na zadnjoj stranici 11. rujna izdvaja

Obradović 67
podnaslov „Mogu nam štetiti i mogući neredi na derbiju u Maksimiru“

ispod velike fotografije sukobljenih policajaca i navijača. Slobodna Dalmacija
naslovnu stranicu posvećuje nogometnom susretu u Zagrebu s glavnim
naslovom „Tempirana bomba u Maksimiru“, drugom najavom koja glasi
„Dalmatinski ZG studenti na oprezu“, čime mogući sukob širi s navijačkih
skupina na sve dalmatinske studente, od kojih mnogi i ne idu na utakmice,
a ne zaboravlja ni navijačke udruge, nego najavljuje „BBB-i se oštre na
Torcidu“. Sportske novosti 10. rujna pišu o ideji odijevanja životinja u dres
suparničkog kluba i mogućim uvredljivim transparentima koji neće biti
dopušteni, među kojima je i „Svinjo debela“. Točno u tu rečenicu sa slike
stavljene ispod, prstom upire bivši Dinamovac koji je prešao u Hajduk Niko
Kranjčar. Je li to samo slučajno ili pokazuje nisku razinu ukusa urednika
koji su htjeli nimalo duhovitim prijelomom stranice pokazati na koga bi se
trebao odnositi transparent „Svinjo debela“?
Bez obzira na to što bi mogao biti uzrok takvom prijelomu stranice
– slučaj, neznanje ili namjera, rezultat svakako odudara od uravnoteženog
i nepristranog novinarstva. Večernji list 11. rujna 2005. godine također
naslovnu stranicu posvećuje utakmici između Dinama i Hajduka velikom
fotografijom na kojoj su prikazani raspjevani Dinamovi navijači sa zastavama
u rukama, i u njezinu dnu, dvanaest puta manjom fotografijom navijača
Hajduka s upaljenim bakljama i prijeteći stisnutim šakama. Što su urednici
htjeli postići? Pokazati kako su „naši“ pristojni i pjevaju, a od „njihovih“ se
može očekivati sve najgore? Bilo slučajno, iz neznanja ili namjerno, i to je
daleko od uravnoteženog i nepristranog novinarstva.
24 sata je promovirao udrugu građana koja nudi novac za snimke
policajaca koji prekomjernom uporabom sile protiv navijača krše zakon. Za
videosnimku daju 1000, a za fotografiju 500 kuna, ali žale što se za vrijeme
derbija nije dogodilo ništa za što bi se mogla dobiti nagrada. Izostanak nereda
nije pokolebao 24 sata da umjesto o utakmici, pod naslovom „Policijski
derbi“ pišu o sigurnosnim mjerama „Zagreb je bio pod opsadom, navijači
bježali od privođenja, Torcidu pratio i helikopter“. Nema fotografija navijača
koji bježe, ali je zato 12. rujna objavljena fotografija nasmiješenog novinara
njihova lista kojemu navode ime i prezime. Novinar pozira pokraj automobila
čije su zadnje staklo i dio krova prekriveni krpama. Uz sliku piše „Žarko
kraj svog razbijenog ‘jugića’, dan nakon vandalskog razbijanja“. Fotovijest
ima naslov „Stradao ‘jugić’ ST pločica” te dalje u vijesti piše: „Razbijena
stakla, udubljenja na karoseriji, potrgani retrovizori najavljivali su kako ni

68 ISTRAŽIVANJA
ovaj derbi neće biti pametniji od prethodnih“. Tko bi mogao povjerovati

da je staklo razbijeno, a platno na njemu je napeto? Vjerojatno malo tko, pa
čak ni vlasnik vozila koji se sretno smije. Ali, morali su nešto objaviti pa su
osmislili „razbijeni“ automobil na kojemu se ne vidi da je oštećen.
Tabloidi u svijetu, kad nešto izmisle, uvjerljivost postižu boljom
fotografijom. Za istinito izvješćivanje ne bi bilo bolje da su novinari sami
razbili stakla na vozilu, ali bi fotografija djelovala vjerodostojnije. Lagali
bi uvjerljivije. Ovako, ispada da se rugaju vlastitim čitateljima. Kako god
bilo, dok je takvih izmišljenih događaja u novinama, bit će i vrlo oštrih
kritika novinarstva, poput ove Vujevićeve: „Relativizacija istine odražava
se na shvaćanje novinarstva u cjelini, kao i na shvaćanje ključnih pojmova
novinarskog zanimanja. Novinarska praksa nije dovoljno utemeljena
na preciznim stručnim kriterijima, niti je lako precizirati etički kodeks
i sankcionirati ponašanje novinara koji se ne pridržavaju profesionalnih i
etičkih načela.“18
Ukupni rezultati kvantitativne i kvalitativne analize napisa o utakmici

između Dinama i Hajduka 15. travnja 2006. godine:
Slobodna Sportske
Dalmacija novosti
4,22 3,95 4,54 4,07 4,86 3,79
18
Vujević, Miroslav: Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, Školska knjiga, Zagreb, 2001., str. 204.
do 207.

Obradović 69
Ukupni rezultati kvantitativne i kvalitativne analize napisa o utakmici

između Dinama i Hajduka 13. svibnja 2006. godine:
Slobodna Sportske
Dalmacija novosti
4,32 4,12 4,67 4,14 4,65 3,64
Hajduk i Dinamo igrali su i 15. travnja 2006. godine u Splitu te 13. svibnja
2006. godine u Zagrebu. Analiza sadržaja napisa o ta dva susreta pokazuje
posve drukčiju sliku od izvješćivanja o utakmici koja je odigrana 11. rujna
2005. godine. Kako prije tih utakmica nije bilo navijačkih nereda koje bi
mediji mogli iskoristiti kao polazišnu točku u proizvodnji novog nepostojećeg
događaja, nisu niti pisali o nasilju, nego o nogometu. Tek su se dijelom doticali
publike i njezinog ponašanja, a to pokazuju rezultati analize sadržaja.
Zaključak
Početna hipoteza da su hrvatski dnevni listovi divljanje hrvatskih

navijača na Malti tijekom nogometne utakmice između Malte i Hrvatske,
koja je odigrana 7. rujna 2005. godine, iskoristili kako bi mogli pisati o
mogućem novom nasilju, najavljujući susret između Dinama i Hajduka 11.
rujna 2005. godine, potvrđena je analizom sadržaja novinskih napisa u šest
hrvatskih dnevnih listova. Usporedba s još dva susreta istih nogometnih
momčadi, kada u najavama listovi nisu isticali nasilje nego nogomet, tu
hipotezu još osnažuje. Prva pomoćna hipoteza, prema kojoj su dnevne

70 ISTRAŽIVANJA
novine imale namjeru prouzročiti stvarno nasilje i sukobe navijača, kako bi

imale o čemu pisati još danima, nije potvrđena ovim istraživanjem. Druga
pomoćna hipoteza, prema kojoj cilj listova nije bio proizvoditi nasilje, nego
tek medijske pseudodogađaje, kako bi se privukla pozornost na čitanje najava
nogometnog susreta, potpuno je potvrđena.
Pojedini primjeri iz novina pokazuju kako je stvoren pseudodogađaj,
ali oni nisu utjecali na konačan zaključak koji je proizvod egzaktnih brojčanih
pokazatelja kvantitativne i kvalitativne analize sadržaja. Sportsko novinarstvo
se, kad je riječ o pravilima struke i etičkim načelima, ne smije razlikovati od
novinarstva uopće, pa istinito, pošteno, točno, uravnoteženo i nepristrano
izvješćivanje javnosti moraju biti i njegov cilj i uzrok.
Stvaranje medijskog događaja davanjem prevelike pozornosti
izgrednicima i nasilničkim skupinama, suprotno je osnovnim pravilima
struke i novinarske etike. Lažno prikazivanje stvarnosti, preuveličavanje i
pogrešno tumačenje činjenica, štete ugledu novinarstva u cjelini, čak i kad
se radi o malom djeliću životne zbilje poput jedne nogometne utakmice,
kakvih je bilo mnogo u prošlosti i bit će ih još više u budućnosti. Ili, drugim
riječima, u stvarnosti nasilnici ipak stvaraju medijske događaje. I to ne samo
nasilnici na tribinama, nego još više oni u medijima.
Literatura
Bjork, Jonas: Područno izvješćivanje, Ricchiardi/Malović: Uvod u

novinarstvo, Izvori, Zagreb, 1996.
Boyle, Raymond: Sports Journalism, Sage Publications, London/Thousand
Oaks/New Delhi, 2006.
Boorstin, Daniel: The Image – A Guide to Pseudo-events in America,
Vintage Books, New York, 1992.
Draženović, Darko i Hižak, Marijan: Mogu ja i bolje, TIVA, Varaždin,
2005.
Drpić, Ante, Kovačević, Zoran i Susić, Žarko (urednici): 50 godina, Hrvatski
zbor sportskih novinara, Zagreb, 1999.

Obradović 71
Halmi, Aleksandar: Temelji kvantitativne analize u društvenim znanostima,

Alineja, Zagreb, 1999.
Halmi, Aleksandar: Strategije kvalitativnih istraživanja u primijenjenim
društvenim znanostima, Naklada Slap, Zagreb, 2005.
Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid: Uvod u publicističku znanost i
komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998.
Malović, Stjepan: Novine, Drugo izdanje, Sveučilišna knjižara, Zagreb,
2003.
Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga,
Zagreb, 2005.
Malović, Stjepan, Ricchiardi, Sherry i Vilović, Gordana: Etika novinarstva,
Izvori, Zagreb, 1998.
Stojak, Rudi: Metoda analize sadržaja, Institut za proučavanje nacionalnih
odnosa, Sarajevo, 1990.
Sulejmanpašić, Dževad: Žurnalizam razarač čovečanstva i novinstvo sa
najmanjom merom žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb, 1936.
Vujević, Miroslav: Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, Školska knjiga,
Zagreb, 2001.
Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, Narodne novine
117/03, Zagreb, 2003.

73
OGLEDI / RASPRAVE
UDK 070:355>(567)
(73-82)
Sherry Ricchiardi *
Iraq: the Deadliest Reporting

Assignment
Since the beginning of the war in March 2003, at least 139
correspondents and media assistants have died while try to
do their jobs, more than double the number killed during
20 years of war in Vietnam.
Sažetak
Irak je najsmrtonosnije mjesto za novinare na svijetu. Prema podacima

nevladine organizacije „Reporteri bez granica“ od ožujka 2003. do kraja 2006. u Iraku
je poginulo najmanje 139 novinara iz cijelog svijeta.
Autorica, novinarka i profesorica novinarstva na Indiana University u SAD,
koja je česti gost hrvatskih novinara i gostujuća profesorica na hrvatskim studijima
novinarstva, analizira profesionalne aspekte izvještavanja s ratišta, poglavito iz tako
specifičnog kao što je to Irak. Novinari su izloženi životnoj opasnosti, pa je upitna
kvaliteta izvještavanja i podataka koje prikupljaju. Autorica u razgovorima s iskusnim
američkim izvjestiteljima ukazuje na probleme kojima se suočavaju.
Ključne riječi: Irak, novinari, rat, hotelsko novinarstvo
*
Prof. dr. sc. Sherry Ricchiardi profesorica je novinarstva na School of Journalism Indiana University,
SAD

74 OGLEDI / RASPRAVE
Editor’s note: The war in Iraq has become the deadliest for journalists since World War
II, according to the Paris-based group Reporters without Borders. Since the beginning
of the war in March 2003, at least 139 correspondents and media assistants have died
while try to do their jobs, more than double the number killed during 20 years of war in
Vietnam.
For the fourth year in a row, Iraq remained the most dangerous country for the media,
with 39 journalists killed there compared to 24 in 2005.
Correspondent Sherry Ricchiardi talked to journalists in Iraq about what they do
to survive in this hostile environment. The original version of this story appeared in
American Journalism Review magazine.1
For Deborah Amos of National Public Radio, headquartered in

Washington, D.C., survival begins with a glance in the mirror. Checking her
appearance before she ventures outside the protective walls of her living
quarters into the wilds of Baghdad has become a ritual: Are the eyeglasses
she’s wearing too foreign-looking? Maybe it’s best to take them off. Could
the western-style shoes give her away? Better to change into something more
“Iraqi.” Does the scarf hiding her hair and the long, traditional black robe
provide enough cover?
Once she is satisfied the look is right, the veteran reporter for NPR
slips into the back seat of the car, reminding herself that a conservative
Muslim woman stares straight ahead, avoiding direct eye contact with drivers
on the road or passers by. The demeanor is part of the disguise as she heads
to an assignment in the heavily guarded Green Zone, home of the United
States Embassy and the Iraqi government.
As the car slowly pulls into the street, Amos’ eyes dart back and forth
to see if any vehicles are following. She knows spotters can be anywhere the
beggar in a squalid alleyway, a cigarette vendor who rushes up at a stoplight,
the young boys hawking newspapers on the side of the road.
Anyone can punch a number into a cell phone and report to would-
be assailants that a “soft target” is on the move.
“Is that BMW still with us?” she nervously asks the driver as they
move along a carefully planned route. Using a two-way radio, Amos stays in
1
Tekst je objavljen u American Journalism Review (AJR) a skraćenu verziju objavljujemo uz
dopuštenje autorice i uredništva

Ricchiardi 75
touch with her safety net a follow-up security vehicle, popularly known as a
“chase car”, that is ready to intervene in case of an ambush. Traffic jams are
especially unnerving. Anyone who comes near the car or attempts to peer
into the back window is a potential threat.
At the entrance to the Green Zone, the reporter does not breathe
easier.
One considered an island of safety, the fortress in the heart of
Baghdad has been hit dozens of times by rocket fire and suicide bombers.
“You are on guard every step of the way . . . and pray you make it back,”
Amos wrote in an e-mail message.
Every day, dozens of journalists covering Iraq face a gut-wrenching
decision: do they venture out in pursuit of stories despite the high risk or
remain under a form of self-imposed house arrest, working the phones
and depending on Iraqi stringers to act as surrogates? A constant feeling
of vulnerability adds to their anxiety. They know once they leave heavily
guarded hotels or walled compounds they could end up in the hands of
masked gunmen, pleading for their lives in a grainy video posted on the
Internet.
Or, in a stroke of bad luck, be within striking distance of an IED
improvised explosive device a major killer in the Iraqi countryside.
The situation took a turn for the worse in 2004 when insurgents
kidnapped 22 media workers and beheaded one of them, Italian
correspondent Enzo Baldoni.
With the brutal murder and mutilation of four American contract workers in
Fallujah that same year, open season on foreigners had begun. Increasingly,
journalists found themselves in volatile situations viewed at any given time
as collaborators, infidels or Coalition spies.
The pressure to lay low has spawned terms like “hotel journalism”
and “rooftop reporting” as correspondents struggle to cover the biggest story
of our time without being kidnapped or killed. During Vietnam, the press
corps was relatively free to roam, producing a daily diet of human drama
that helped shape the public conscience on the war. In Iraq, the stranglehold
on boots-on-the-ground coverage has kept the press corps from developing
that kind of highly telling narrative. Reporters simply cannot risk wandering
into Baghdad’s seething slums, a breeding ground for the resistance, or the
war-plagued villages.

“When news coverage is impacted this way, it limits the national

debate,” says Sydney Schanberg, who covered wars in Vietnam and Cambodia.
This comes as the conflict is heating up and threatening to further destabilize
the volatile Middle East.
Some media companies with a strong presence in Iraq, such as the
New York Times, CNN, ABC News and the BBC, have spent millions of
dollars to build elaborate compounds that provide a small amount of safety
so their staffs can continue to operate. Concrete blast walls topped by coils of
razor wire protect offices and living quarters. They hire security consultants,
many of them former military commandos who teach journalists tactics
like “surveillance hindrance.” Round-the-clock bodyguards carry AK-47
automatic rifles. Correspondents move around in armored vehicles that cost
upwards of $100,000.
Before cars enter these compounds, guards search under the hood,
in the trunk and run a mirror underneath in search of bombs. Every one
who comes in is patted down. One media company keeps two belt-fed
machine guns ready to fire from the roof. Those with lesser resources reside
in heavily fortified hotels or guarded apartment houses around Baghdad.
Despite all these efforts to keep them safe and working, journalists
in Iraq say that many important stories still remain out of reach. What is
possible to cover is eroding over time. Amos, for instance, no longer goes
out to mosques, hospitals or certain Baghdad neighborhoods. Social life
has been shut down; there is little interaction among journalists, except in
their self-contained bureaus. The reporter recalls a time before the rebellion
turned ugly when, “We were free to roam the country . . . we could talk to
anyone. There is simply no comparison to those earlier days.”
In January 2006, the kidnapping of American freelance reporter
Jill Carroll and the explosion of a roadside bomb that seriously wounded
ABC News anchor Bob Woodruff and cameraman Doug Vogt, stunned
the American press corps. At the time of their mishaps, the journalists were
operating in dramatically different modes.
Carroll, 28, who often worked for the Christian Science Monitor,
chose the “soft option,” maintaining a low profile, traveling in regular cars
without bodyguards, and wearing traditional garments to blend in. She had
visited a Sunni area for an interview the day she was kidnapped in western
Baghdad. Her translator was murdered during the incident.

Ricchiardi 77
Woodruff, 44, and Vogt, 46, were embedded with the military and
standing in the open hatch of an armored vehicle when they were hit in
Taji, 12 miles north of the capital. Both were wearing body armor that likely
saved their lives.
For the press corps in Iraq, assessing risk has become an obsession.
Bureau chiefs tell of grueling daily meetings to determine priority for
coverage and the safest way to approach it. E-mails, phone calls and instant
messages fly back and forth to foreign editors at home who weigh in on
decisions. At CNN and ABC News, senior management must sign off on all
trips outside of Baghdad. At the New York Times, the bureau chief makes
the call.
Chris Cramer, managing director for CNN international, refuses to
send in correspondents who have not had Iraq experience and insists on a
hazard assessment before every assignment. “It is the most dangerous place
on God’s earth it is awful. There is something potentially alarming around
every corner,” says Cramer.
As the occupation has dragged on, the press corps dwindled. In
January 2006, CNN reported that around 70 foreign correspondents cover
the story on a regular basis, a far cry from the rush of news hounds at
the start of the war. At that time, according to the Pentagon, more than
600 were embedded with coalition forces; hundreds more operated on their
own. With fewer watchdogs on the scene, the inevitable question is raised:
what stories are journalists missing?
For the most part, the Sunni-led insurgency remains a mystery and
is the hardest story to crack, says John Burns, Baghdad bureau chief for
the New York Times. Burns has won Pulitzer Prizes for his reporting in
Bosnia and Afghanistan. Instead, reporters are forced to rely on Sunni
intermediaries and politicians or Islamic religious leaders who may or may
not actually speak with authority for the insurgents.
Among unanswered questions about resistance forces: How much
support is there in the countryside for foreign fighters linked to Al Qaeda?
How do insurgents go about recruiting men and boys in villages? Who’s
footing the bill for weaponry? Who hides them out when American soldiers
show up?
Last January, New York Times’ reporter Dexter Filkins turned to a
trusted source to set up meetings in Baghdad with insurgents in an effort to

document a rift between local resistance fighters and Al Qaeda’s forces.

His story included detailed accounts of the clashes provided by men
claming to be part of the action. Even then, he wrote this disclaimer: “While
their membership in the insurgency could not be independently verified,
the descriptions the four men offered of themselves and their exploits were
lengthy, detailed and credible.” Was he worried about being betrayed?
“I knew the person who set up these interviews and I trusted
that person. And he trusted the insurgents he knew. That’s not an iron-
clad guarantee,” admits Filkins, who won a George Polk award for his Iraq
reporting in 2004.
“In a society like this where a person’s word counts for a lot, you can
still do a story like this even now. Could it have gone wrong? Yes, it could
have. I was interviewing sources that hang out with people who kill people
who look like me.”
The violence also has kept reporters from documenting more
about how ordinary Iraqis are faring under occupation and reconstruction
NPR’s Amos recalls a time in 2003 when she roamed villages and Baghdad
neighborhoods checking what was on grocery stores shelves and in outdoor
bazaars, noting how long gasoline lines were, and talking to people about
their hopes and fears. “It is now impossible to get any feel for daily life. That
avenue is shut,” says Amos, who lists the Sunni neighborhoods and cities
outside of Baghdad as the most glaring gaps for news coverage.
More western news organizations are turning to Iraqis to act as
eyewitnesses in the field. During an assignment in Baghdad for New York
Times Magazine in 2006, Orville Schell described what he calls “a whole
new ecology of reporting.”
“Iraqi translators, stringers, even drivers have become the seeing eye
dogs for those who write the story,” says Schell, the former graduate dean
of journalism at the University of California, Berkeley. The out-sourcing of
assignments to Iraqis, he says, has become common practice.
NPR foreign editor, Loren Jenkins, says that Iraqis serve a critical
role in the reporting process for his company. “We basically have trained
a whole cadre of local reporters who are our eyes and ears in places we
can’t go,” says Jenkins. That, too, takes a certain amount of juggling. Shiite
reporters cannot enter Sunni territory without the risk of being shot.

Ricchiardi 79
Instead, that reporter would be assigned to Shiite cities like Najaf or

Karbala, says Jenkins.
Iraqis media workers often have been in the line of fire. Some,
employed by local publications, were murdered because of an anti-
insurgency editorial stance or other political disputes. Those attached to the
international press corps may have been perceived as collaborators.
In September 2005, men claiming to be police abducted New York
Times reporter Fakher Haider, an Iraqi, from his home in Basra. His body
was found days later with a gunshot to the head. In 2004, two of CNN’s
local staff, a driver and a producer, were killed in an ambush on the outskirts
of Baghdad. That same year a driver for the Associated Press was killed by
gunmen near his Baghdad.
On February 22, 2006, three journalists for Al-Arabiya television,
including a high-profile female correspondent, were kidnapped and killed
while covering sectarian violence in Samarra, the site of an explosion that
destroyed one of Shiite Islam’s holiest shrines. One crew member escaped
and reported the kidnapping to police. Al-Arabiya, based in Dubai, already
had lost eight correspondents in Iraq, including five who died in a car
bombing of their Baghdad bureau in October 2004.
The threat to Iraqi staffers also has increased greatly as the level
of civil conflict has worsened over the past year says Ellen Knickmeyer,
Baghdad bureau chief for the Washington Post. Translators, guards, drivers,
house cleaners and reporters face greater danger from thugs, some of them
wearing Ministry of Interior uniforms, at checkpoints and neighborhood
sweeps.
“Living for [Iraqis] is more difficult and more dangerous,” the
bureau chief said.
To deflect risk, some western journalists have given in to being embedded
with the military despite limitations. San Francisco Chronicle reporter Anna
Badkhen has worked both sides as an independent and an embed. She recalls
a time in fall 2003 when she could jump in a car and make the 30-minute
drive from Baghdad to Fallujah unescorted to report on the bombing of
civilians. She went with an interpreter into homes, talked to victims, called
a military spokesperson to get a comment, wrote the story and went out
to dinner back in Baghdad. Today, that scenario would be impossible, she
says.

When the reporter returns to Iraq later this year she reluctantly will
embed. “You have to go where the unit takes you. If you happen to be at a
raid in a village, you can’t say, `I’m going to stay behind and talk to families
to see how they feel about this.” says Badkhen who was embedded three
times in 2005. “That is the big gap in coverage we can’t provide the full story
of what it’s like to be an Iraqi in Iraq.”
Photojournalists also find themselves facing a dilemma: to do their
job, they have to be on the scene with equipment in full view, making them
highly visible and provocative targets. A camera, positioned to make a picture,
could be mistaken for a weapon, says Detroit Free Press photographer David
Gilkey, who has had several close calls.
He was operating on his own in late summer 2004 when he was
attacked by a gun-wielding mob in Sadr City and “beaten to a pulp.” His
translator frantically dialed the number of a local cleric who rushed to the
rescue. As attacks against foreigners escalated, Gilkey, who describes himself
as a “bald white guy with a goatee,” felt increasingly vulnerable.
For freelance journalists operating in Iraq, the stakes are even
higher.
Most enter the country with little logistical support, such as safe ride along
the dangerous road from the Baghdad airport or a hotel with proper security.
They bear their own expenses for an interpreter, car and driver.
If they are wounded, they most likely are uninsured. The high cost
and risks cause some, like David Axe, to opt out.
Back home in U.S., Axe says he has no plans to return. “To be
honest, trying to get there just isn’t worth it anymore. Except for a handful
of major media, journalists are getting out,” says Axe, who believes there is
a declining demand for news out of Iraq. His stories have been published in
the Washington Times, The Village Voice and Salon.com. He went to cover
the war, he said, because “It is the biggest story in the world . . . but I also
don’t want to die.”
Award-winning war reporter Sydney Schanberg, who covered
Vietnam and Cambodia, sees vast differences in how the press corps in
Iraq is forced to operate. He explains that in Vietnam, there was a strong
nationalist movement led by Communists from the North, a clear-cut
enemy fighting for independence from foreign powers. In Iraq, there are any
number of insurgent groups, some home grown and some foreign based.

Ricchiardi 81
In Vietnam, Schanberg didn’t worry about going down a road

unless it was completely deserted. He talked to peasants and villagers who
knew where the fighting was. “There, you weren’t scared all the time,”
says Schanberg, who won a Pulitzer Prize for his war reporting. “In Iraq,
journalists are wandering into a snake pit. They don’t know whether they
are going to get bitten by a cobra or a mamba snake. In both cases, it is
deadly.”
None of the media managers interviewed for this story even vaguely
hinted of closing down their operations or seriously scaling back coverage.
What they did talk about was a constant re-assessment of the hazards,
re-evaluation of safety measures and efforts to mainstream Iraqis into
newsgathering with their western staffs.
“We are all assuming it is going to get much worse,” said John Burns
of the NYT. Despite that grim prediction, he is betting that some journalists
would have more difficulty deciding to leave Iraq than to stay if matters
worsen.
“I would know I was giving up the most compelling story of our
time. That’s a very hard thing to do. Besides, this is an American war; we
have to be here. We have no choice,” says Burns, who is in his fourth year
on duty in Iraq.

83
OGLEDI / RASPRAVE
UDK 32:179.7:070>(47)
(83-94)
Nataša Ružić *
Politička ubojstva novinara u Rusiji

Ubojstvo Ane Poltikovske dokazuje kako su se krvave 90-te
vratile u Rusiju
Summary
The murder in 2006 of well-known Russian journalist Ana Politkovska is the

motive for this article. The international organization Reporters Without Borders lists
Russia as one of the most dangerous countries for the journalism profession. Many
political analysts agree the murder of Politkovska has opened a new page in the history
of modern Russia: Russia has returned to the bloody 1990s.
According to data from the Russian Federation of Journalists, in the last 15
years, more than 250 journalists have been killed in Russia. However, the International
Herald Tribune reports this figure is too low and quotes data that 36 journalists, not 13,
were killed in 2003, and in 2006, nine were killed instead of the reported two.
The motives for the journalists’ murders differed. Some were killed because
they criticized government policy, some died because they fought against corruption,
and others wrote against racism. This article, however, focuses only on the deaths that
were political.
Ključne riječi: Rusija, politička ubojstva novinara, senzacionalizam

*
Nataša Ružić je magistar novinarstva i koordinator Odsjeka za novinarstvo Fakulteta političkih
nauka Univerziteta Crne Gore

Poznati američki novinar Joseph Pulitzer smatra da se novinar mora

boriti za napredak i promjene, nikada ne smije tolerirati nepravdu i korupciju,
te se uvijek treba boriti protiv demagoga svih stranki, stalno oponirati
privilegiranim i javnim pronevjeriteljima, uvijek suosjećati sa siromašnima,
podupirati javno dobro, nikada biti zadovoljan samo objavljivanjem vijesti,
uvijek biti neovisan, ne bojati se napasti zlo, bez obzira na to da li ga je
uzrokovala plutokracija ili centri moći.1
Nažalost, razvojni smjerovi u suvremenom novinarstvu su daleko
od toga ideala. Današnja sredstva javnog priopćavanja zbog sve veće
dobiti, sve se manje bave ozbiljnim problemima, a novinarstvo se sve
više svodi na zabavu. «Tabloidi, žutilo u novinama i časopisima, naglašeni
senzacionalizam, razgolićavanje osoba i događaja, narušavanje moralnih
normi i standarda sve su češće pojave. Novine danas svoj tržišni položaj
uglavnom temelje na elementima- seks, sport i skandal- što zacijelo utječe na
naklade novina, ali ne pridonosi razvoju kvalitetnog novinarstva, stvaranju
potrebne vjerodostojnosti novinara kao društvenih zaposlenika koji stvaraju
ili bitno utječu na stvaranje javnog mnijenja».2
No, još uvijek ima pravih novinara, koji pišu o problemima u svojoj
zemlji, često i protiv aktualne vlasti. Nažalost, u sadašnje vrijeme takvi
novinari ne žive dugo.
Nedavno ubojstvo poznate ruske novinarke Ane Politkovske povod
je za pisanje ovog članka. Za početak malo statistike.
Prema podacima Ruske federacije novinara u posljednjih 15 godina
ubijeno je više od 250 novinara. Izdvojila sam podatke od 2000. do 2006.
godine.
Kao što se vidi iz navedenih podataka – 2000. god. ubijeno je 18 novinara
2001.- 3
2002.- 8
2003.- 13
2004.- 12
2005.- 2
2006.- 2
1
Stjepan Malović Osnove novinarstva, Golden marketing, Zagreb, 2005, str. 88
2
Ante Gavranović Medijska obratnica, ICEJ, Zagreb, 2006., str. 15

Ružić 85
Međutim, International Herald Tribune tvrdi da je ta brojka znatno

umanjena te navodi da 2003. npr. nije ubijeno 13 novinara, kako tvrdi Ruska
federacija novinara, nego njih 36, a 2006. godine 9, a ne 2 novinara. Motivi
ubojstava tih novinara su različiti. Ali, zadržat ćemo se samo na političkim
ubojstvima, zato što nijedno od njih nije razjašnjeno. Na temelju te
činjenice logično se može zaključiti da to nije bilo u interesu državne vlasti.
Međunarodna organizacija Reporteri bez granica svrstava Rusku Federaciju
u jednu od najopasnijih zemalja za novinare.
Prošlo je više od 10 godina od raspada Sovjetskog Saveza, ali ruski
novinari i dalje rade u uvjetima cenzure, nasilja i smrti. Tako je položaj
novinara ocijenila ta ugledna organizacija.
Većina ubijenih novinara kritizirali su državnu politiku, borili se
protiv korupcije, pisali protiv rasizma.
Koordinator Komiteta za zaštitu novinara u Europi i Srednjoj
Aziji, Aleks Lupis u intervju Glasu Amerike izjavio je: « Nažalost, položaj
novinara na području bivšeg Sovjetskog Saveza pogoršava se iz godine
u godinu. Naročito se to odnosi na Uzbekistan i Bjelorusiju. U Rusiji su
praktički svi mediji pod kontrolom Kremlja, nastavljaju se ubojstva novinara,
samocenzura se povećava, što je i razumljivo jer nisu svi novinari spremni da
se suprotstave vlasti. U Rusiji je i sada zvanje neovisnog novinara ozbiljno
ugroženo. Kriminalci znaju da mogu nekažnjeno ubijati novinare.»
Rusija: mjesto opasno za novinare
Njegovo mišljenje dijeli i Olga Panfilova, direktorica ruskog Centra

za ekstremno novinarstvo, koja također ističe da je Rusija opasno mjesto
za bavljenje novinarstvom. Protiv desetak novinara podignute su krivične
prijave. Situacija sa slobodom riječi iz mjeseca u mjesec sve je gora. Po
slobodi medija, Rusija zauzima 168 mjesto. Zašto? Prije svega zbog ubojstava
novinara, zatim zbog nasilja i prijetnji od državnih tijela, cenzure i uhićenja
novinara za uvredu i klevetu, miješanja države u uređivačku politiku.
Novinari koji se nisu bojali objektivno prikazati stanje u Rusiji, ne
obazirući se na zastrašivanja i prijetnje, bili su okrutno ubijeni.
Navest ćemo primjere političkih ubojstava koja su dobila publicitet.

A koliko je bilo još ubojstava koja su prošla neopaženo!

Dmitrij Holodov - ubijen 17. listopada 1994. godine. Poginuo je od
eksploziva podmetnutog u njegovu aktovku. Imao je samo 27 godina. Radio
je u novinama Moskovskij komsomolec. Holodov je pisao o zloupotrebi u vojsci.
Ne samo da je pisao protiv Ministarstva obrane, nego je svojim člancima uništio
karijeru sina Pavla Gračeva. Znao je previše i zato je uklonjen. Prema službenoj
verziji smatra se da je njegovo ubojstvo naručio bivši ministar odbrane Pavel
Gračev, ali to nije dokazano. Sam Pavel Gračev je tijekom istrage priznao da je
skinut s dužnosti «zahvaljujući» Holodovu, ali ga nije ubio. Na optuženičkoj klupi
za ubojstvo Holodova našli su se vojnici Vladimir Morozov, Aleksandar Soroka,
Konstantin Mirzajanc, Aleksandar Kapuncov, Konstantin Barkovskij na čelu s
bivšim šefom obavještajne službe Pavlom Popovskim. Istraga je trajala 4 godine,
ali 2000. godine svi su pušteni na slobodu.3 Roditelji Holodova su se obratili
Europskom sudu prava čovjeka, ali je Sud odbio razmatrati ti djelo. Odluku su
opravdali činjenicom da se ubojstvo dogodilo prije nego što je Rusija 1998. god.
ratificirala Europsku konvenciju prava čovjeka.4
Vladislav Listjev - ubijen hicem iz pištolja 1. ožujka 1995. godine na
ulazu zgrade u kojoj je stanovao. Imao je samo 39 godina. Bio je prvi televizijski
producent u Rusiji. Idol mnogim mladim novinarima. Radio je na televiziji ORT.5
Prema prvoj verziji, njegovo ubojstvo naručio je ruski tajkun Boris Berezovski, koji
je bio vlasnik telekompanije ORT, a Listjev generalni direktor. Prema službenoj
verziji, Listjev je ubijen jer je odlučio zabraniti reklamiranje na toj televiziji, koja
je od toga imala veliki prihod. Ova verzija je malo naivna, jer Berezovski nije
morao likvidirati Listjeva, mogao ga je otpustiti. Rusko tužiteljstvo je nakon
istrage ustvrdilo da je Listjev stradao zbog svoje profesionalne djelatnosti. On je
u svojim člancima kritizirao pojedine političare i zato je uklonjen.
Larisa Judina - zvjerski ubijena u svom stanu 6. lipnja 1998. godine. Bila
je urednica novina Sovjetska Kalmikija danas, koje su osnovane 1920. godine. Poslije
kolovoza 1991. godine, kada je promijenjena vlast Gorbačev- Jeljcin, te su novine
prestale izlaziti, ali je Judina došla na mjesto urednice krajem 1991. i pokrenula je
novo izdanje.6
3
Демченко, Владимир: «Убийцы Дмитрия Холодова на свободе», (www.izvestia.ru, 20 oktobar 2006)
4
«Страсбургский суд рассмотрит дело Холодова», (www.grani.ru, 23 oktobar 2006)
5
Власова, Ирина: «Он делал честное телевидение. 10 лет как нет Влада Листьева», (www.new.
izv.ru, 21 oktobar 2006)
6
Дубинская, С: « Памяти Ларисы Юдиной», (www.novayagazeta.ru, 2. studenog 2006.)

Ružić 87
U svojim člancima Judina je kritizirala predsjednika Kalmikije

Iljumžinova, koji je tijekom javnih nastupa redovito ponavljao svoje zasluge
i zauzimanje za bolji život naroda Kalmikije te je isticao kakav će procvat
postići republika ako ga izaberu za predsjednika u trećem mandatu. Kao
odgovor na njegove nastupe Judina je prva objavila podatke državne komore
Ruske Federacije prema kojima Kalmikija spada u sedam najsiromašnijih
regija Rusije. Tijekom predizborne kampanje u proljeće 1993. godine
Iljumžinov je izjavio: «Upravljat ću republikom kao korporacijom.» Judina
je u vezi s time napisala: «Kada čovjek traži posao, njega pitaju želi li raditi.
Ja u korporaciji Iljumžinova neću raditi».
U istrazi je dokazano da su 6. lipnja u stanu novinarku pričekali brat
predsjednika Kalmikije Vjačeslav Iljumžinov i predsjednik Nacionalne banke
Darbanov. Oni su ponudili Judinoj da prestane istraživati financijsku politiku
vrha vlasti i da se preseli u Moskvu, gdje joj je već bio kupljen stan. Judina
nije pristala i to je platila životom. Svi dokumenti financijske djelatnosti
Nacionalne banke, predsjednikova fonda i agencije za razvoj i suradnju, to
jest svi dokumenti koje je proučavala Judina uništeni su, a svjedok ovoga
razgovora Dodgaev «poginuo» je pod nerazjašnjenim okolnostima.7
Poznati američki novinar ruskog porijekla Pol Hlebnikov -
ubijen na ulici 9. srpnja 2004. godine. Bio je urednik ruskog izdanja časopisa
Forbes. Zašto je ubijen Pol Hlebnikov? Napisao je knjigu Kum Kremlja
u kojoj je razotkrio djelatnost mnogih moćnika. Tako je npr. pisao da je
Jeljcinov režim jedan od najkorumpiranijih u svijetu. Berezovskog je nazvao
utjecajnim vođom bande, koji je odgovoran za mnoga ubojstva. Likvidacija
američkog novinara privukla je pozornost javnosti ne samo u Rusiji, nego i
na Zapadu.
Novine Washington Post tvrdile su da je Berezovski ubio Hlebnikova.
Berezovski je tužio novine, dobio parnicu i novinar mu se ispričao.8
Poslije se govorilo da je ubijen zbog knjige Razgovor sa barbarom.
Ispovijest čečenskog bandita. Knjiga je napisana na osnovi intervjua s Ahmedom
Nuhaevim – negativnom i odbojnom ličnošću. Budući da je Hlebnikov bio
američki državljanin, učinjen je pritisak na rusko tužiteljstvo da što prije
7
Редакция: «Глава Калмыкии продолжает уничтожат убитого журналиста»,
(www.novayagazeta.ru, 2. studenog 2006.)
8
Гюльнар, Бек- Мухамед: «Кому мешал Пол Хлебников» (www.news.bbc.co.uk, 24 oktobar
2006)

otkriju ubojicu, i upravo je knjiga bila povod da se Ahmed Nuhaev optuži

za Hlebnikovo ubojstvo.
Ipak, tužiteljstvo Ruske Federacije nikada nije objasnilo kakve dokaze
imaju da je Nuhaev naručio ubojstvo, a slučaj je zatvoren nakon 4 mjeseca
istrage, što je najblaže rečeno čudno.9
Ubojstvo Ane Politkovske dopunilo je popis likvidiranih novinara u
Rusiji od Putinova dolaska na vlast. Ubijena je 7. listopada 2006. godine u
dizalu zgrade u kojoj je stanovala.
Ana Politkovska - rođena 1958. godine u New Yorku u obitelji
sovjetskih diplomata. Godine 1980. završila je fakultet novinarstva - MGU.
Od 1982. do 1993. godine radila je u novinama Известия, Воздушный
транспорт, Мегаполис экспресс. Od 1994. do 1999. bila je komentatorica u
novinama Общая газета, a od srpnja 1999. godine specijalna dopisnica i
politička komentatorica Nove gazete.
Nova gazeta u kojoj je radila Politkovska bilo je jedno od malobrojnih
izdanja koja su uspjela sačuvati svoju neovisnost. Zanimljivo je da 49% akcija
pripadaju poslaniku ruske Dume i bankaru Aleksandru Lebedevu i bivšem
predsjedniku Mihailu Gorbačevu, dok 51 % akcija pripada redakciji. Za
ovo izdanje karakterističan je kritički pogled na politiku ruske vlade prema
Gruziji, kao i rat u Čečeniji. Upravo zbog svoje politike te se novine nalaze
pod stalnim pritiskom vlasti.
Politkovska je napisala knjige Putovanje u pakao. Čečenski dnevnik i
Putinova Rusija.
Dobitnica je mnogih nagrada, npr. Zlatno pero Rusije i Zlatni gong.
Na Zapadu su često objavljivali njezine članke, pa su je optužili da špijunira
za zapadne obavještajne službe. U New Yorku je dobila nagradu za reportaže
iz Čečenije. Bavila se i humanitarnim radom, pa je od Saveza novinara Ruske
Federacije dobila nagradu za dobro djelo.
Za vrijeme tragedije u kazalištu na Dubrovki vodila je pregovore o
oslobođenju talaca, jer su teroristi vjerovali samo njoj. U Londonu je na sudu
branila Ahmeda Zakaeva kada je njegovu ekstradikciju tražilo tužiteljstvo u
Rusiji.
9
Власова Екатерина, Добрынина Екатерина: «За что убили Пола Хлебникова», ( www.rg.ru,
25. listopada 2006.)

Ružić 89
Politkovska se 10 godina bavila aktualnom problematikom. Pisala

je o korupciji u vojsci, o tome kuda je nestao novac namijenjen obnovi
Čečenije, o mučenju i zlostavljanju nedužnog stanovništva. U biti pisala je
o onome što su svi znali, ali se nitko nije usuđivao glasno reći. Pisala je
oštro, nije se ustručavala prozvati krivca, neovisno o tome da li je to neko na
položaju ili je običan građanin.10
Optuživali su je da simpatizira čečenske teroriste, jer je u člancima
prozivala ruske oficire, koji su mučili čečensko mirno stanovništvo. Tako je u
članku «Ljudi, koji nestaju» pisala o sudbini Čečenca Zelimhana Murdalova,
kojega je ubio ruski oficir Sergej Lapin. Zahvaljujući njoj, Lapin je uhićen.
Politkovska je pisala o ratu u Čečeniji na drugi način. Pisala je protiv
ruske propagandne mašinerije, člancima se suprotstavljala službenoj verziji
o ratu.
Uzburkala je rusku javnost kada je napisala članak o rupama u kojima
ruski vojnici drže čečenske zarobljenike i iživljavaju se nad njima. Nakon
toga sastavljeno je povjerenstvo koje je utvrdilo da tih rupa u Čečeniji nema.
Politkovska je optužena da je sve izmislila. Ali, novinarka je otišla u Čečeniju
i dokazala da ne laže, jer su te rupe zakopali ruski vojnici neposredno prije
dolaska povjerenstva. A Nova gazeta je provela akciju «Антияма».
U članku «Tortura na brdu» ona piše da umjesto večernjeg filma,
za desert ruski oficiri u Čečeniji muče ljude. Politkovska je okrivila rusku
politiku, zahvaljujući kojoj Čečeni smatraju da svakog Rusa koji nosi pušku
u rukama, treba ubiti.11
Njezini najpoznatiji članci jesu «Novi tip ruske države: selo-
koncentracijski logor», «Čečenija je dio Rusije, a Čečeni nisu». Otvoreno je
optuživala Putina i Kremlj da stvaraju rat u Čečeniji.
«Jeste li primijetili da su prije predsjedničkih izbora u «našem carstvu»
prestali pisati o izbjeglicama iz novog čečenskog rata? Kao da je 300 000
gladnih ljudi, koji su ostali bez svojih domova, nestalo u vremenu i golemom
prostranstvu.
Kremlj nastavlja poticati rat u Čečeniji. Predsjednik je 8. lipnja
postavio Ahmeta Hadži Kadirova da upravlja Čečenijom. To ime običan
10
Политковская, Анна: «Чечня- часть России, а чеченцы- нет», (www.novayagazeta.ru, 6.
studenog 2006.)
11
Политковская, Анна: «Пытки на горе», (www.novayagazeta.ru, 28. listopada 2006.)

čečenski narod povezuje s ratom i sukobom»- pisala je Politkovska.12

Novinarka Nove gazete bavila se i humanitarnim radom. Nekoliko
puta je boravila u logorima za izbjeglice u Dagestanu, Ingušetiji i Čečeniji.
U prosincu 1999. godine uspjela je iz staračkog doma u Groznom izvesti 89
staraca. Ali, u ljeto 2000. godine njih dvadeset dvoje bili su vraćeni u Grozni,
čime se provodila propaganda da se život u Čečeniji nastavlja. Ana je skupila
pomoć i otišla u Grozni, gdje nije bilo ni vode, ni lijekova, ni hrane, a ni
odjeće. O tome je pisala u članku «Moskva, Grozni starački dom».13
Prvi pokušaj ubojstva Politkovska je preživjela 2004. godine, kada
je išla u Beslan pregovarati s teroristima koji su kao taoce držali djecu. U
avionu joj je nakon posluženog čaja pozlilo. Poslije se pokazalo da je to bio
pokušaj trovanja.
Postoji nekoliko verzija o ubojstvu Ane Politkovske. Smatra se da
je čečenski premijer Ramzan Kadirov naručio njezino ubojstvo jer ga je u
posljednjem članku «Kazneni dogovor» nazvala «kukavicom naoružanom
do zuba». Ili da neko želi okriviti Kadirova pred predsjedničke izbore.
Jedna od verzija jest da je sam Putin naredio da je uklone ili ju je ubio
netko tko mu je na taj način želio čestitati rođendan. Naime, ubijena je 7.
listopada na 54. Putinov rođendan.
Ubojstvo Politkovske je uzburkalo javnost i državna tijela nisu mogla
ostati po strani.
Putin priznaje da je novinarka kritizirala politiku Kremlja, ali misli
kako je njezin utjecaj na politički život Rusije minimalan.
«Ubojstvo Politkovske je odvratno po svojoj okrutnosti. Nitko
tko ju je ubio, neće proći nekažnjeno. To ubojstvo čovjeka, žene i majke
upereno je protiv naše zemlje, protiv ruske vlade i Čečenije. Ovo ubojstvo
je donijelo više štete nego članci koje je Politkovska pisala. Istragu o
ubojstvu vode profesionalci i postoje određeni rezultati. Koliko mi je
poznato, rođaci pokojne novinarke su zadovoljni istragom» - rekao je
Putin.
Postoji još jedna verzija – naime, da su ju smaknule obavještajne
12
Политковская, Анна: «Супермаркет война», (www.novayagazeta.ru, 6. studenog 2006.)
13
Политковская, Анна: «Москва- Грозный, дом престарелых», (www.novayagazeta.ru, 28.
listopada 2006.)

Ružić 91
službe. Odgovarajući na optužbe, predstavnici obavještajne službe rekli su

da ako su oni željeli ukloniti Politkovsku, lakše bi to učinili na području
Sjevernog Kavkaza.
Ruski analitičari tvrde da je ubojstvo Ane Politkovske zapravo
zagorčalo život i Putinu i Kadirovu. Ali, to što je Politkovska ubijena
neposredno prije Putinova posjeta Njemačkoj svjedoči da se radi o političkoj
provokaciji, usmjerenoj protiv Putina i Kadirova. Rusko javno mnijenje i
politička elita Zapada imaju površnu logiku, na koju su računali naručitelji
ubojstva. Na konferenciji za novinstvo o sastanku Rusija – Europska
unija Putin je izjavio kako treba pamtiti i druga ubojstva novinara, npr.
ono američkog novinara ruskog podrijetla Pola Hlebnikova. On je izrazio
žaljenje što je Vrhovni sud Ruske Federacije opravdao osumnjičene Kazbeka
Dukuzova i Muza Vahaeva, ali nema pravo miješati se u rad suda. Ruski
analitičari su zaključili da se sva sablažnjiva ubojstva događaju prije važnih
svjetskih susreta, samita i sličnog.
Početkom studenog Rusija se ponovno našla u središtu skandala.
Bivši obavještajac Aleksandar Litvinenko umro je u londonskoj bolnici od
trovanja polonijem 210. Jedno od objašnjenja njegova ubojstva jest da je
znao tko je ubio Anu Politkovsku, jer se prethodnog dana sastao s Marijem
Skaramelijem kojemu je predao papire o novinarkinom ubojstvu.
Pomoćnik predsjednika Ruske Federacije Igor Šuvalov izjavio je da
su ubojstva novinarke Ane Politkovske i bivšeg oficira FSB-a planirana i
usmjerena protiv Rusije i ruske vlasti. Međutim, ti tragični događaji neće
utjecati na primanje Rusije u svjetsku trgovinsku organizaciju.
Ruski deputat partije «Единая Россия» Aleksandar Hinštejn tvrdi
kako postoji plan na Zapadu, kojemu je svrha diskreditirati rusku vlast i
obavještajne službe kao i predsjednika Putina te da na taj način likvidira
predstavnike i ideologe liberalnog dijela ruske politike. Naime, više je nego
očito da su trovanje Gajdara u Dublinu, kojem je pozlilo na gospodarskom
forumu te ubojstva Litvinenka i Politkovske povezani.
Ali, javno mnijenje u Rusiji je podijeljeno. Prema istraživanjima ruske
službe BBC, 64% ispitanika smatra da ubojstvo Politkovske odražava stanje
u sadašnjoj Rusiji, dok 6% ispitanika smatra da je to siguran znak nemoći
vlasti.
Ono što povezuje spomenuta ubojstva jest da počinitelji nisu
pronađeni. Osumnjičeni su prije ili poslije bili pušteni na slobodu. Ali, kakva

ironija, poslije smrti svaki od ovih novinara je dobio medalju za hrabrost.

Većina nagrada za mlade i talentirane novinare nazvana je njihovim
imenima.
Ruska Federacija novinara je pozvala UN da stane na čelo kampanje
koja traži da se kazne počinitelji tih zločina.
Godine 2007. u Velikoj Britaniji trebala je biti objavljena knjiga
Ane Politkovske Drugo nebo. U njoj je Ana napisala: «Prije nekog vremena
Vladislav Surkov, zamjenik administracije predsjednika, rekao je da postoje
neprijatelji, do čijeg saznanja možemo doprijeti, a postoje neprijatelji s kojima
se nemoguće dogovoriti». Zato moraju očistiti političku arenu - komentirala
je Politkovska. Oni ju pokušavaju očistiti od mene i onih koji su mi slični.
Većina političkih analitičara slaže se u jednom - da je ubojstvo Ane
Politkovske otvorilo novu stranicu u povijesti suvremene Rusije. Nažalost,
možemo zaključiti da se krvave 1990-te vraćaju u Rusiju.
Bibliografija
Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing, Zagreb, 2005.

Gavranović, Ante: Medijska obratnica, ICEJ, Zagreb, 2006.
Политковская, Анна: Чечня- часть России, а чеченцы- нет, (www.
novayagazeta.ru, 6 novembar 2006)
Политковская, Анна: Москва- Грозный, дом престарелых, (www.
novayagazeta.ru, 28 oktobar 2006)
Политковская, Анна: «История одной свастики», (www.novayagazeta.ru,
28. listopada 2006.)
Политковская, Анна: «Пытки на горе», (www.novayagazeta.ru, 28.
listopada 200.)
Политковская, Анна: «Село- концлагерь», (www.novayagazeta.ru, 6.
studenog 2006.)
Политковская, Анна: «Супермаркет война», (www.novayagazeta.ru, 6.
studenog 2006.)
Политковская, Анна: «Солдат продали в рабство», (www.novayagazeta.
ru, 6. studenog 2006.)

Ružić 93
Политковская, Анна: «Клетка для беженца», (www.novayagazeta.ru, 6.

studenog 2006.)
Смирнова, Мария: «Мемориал погибших журналистов», (www.memorial.
marshpamyati.org, 20. listopada 2006.)
Демченко, Владимир: «Убийцы Дмитрия Холодова на свободе», (www.
izvestia.ru, 20. listopada 2006.)
Буторина Екатерина, Шварев Александр: «Убийство Дмитрия Холодова
вновь признано нераскрытим», (www.vremya.ru, 20. listopada 2006.)
«50 лет назад родился Влад Листьев», (www.1tv.ru, 22. listopada 2006.)
«Суд оправдал всех обвиняемых в убийстве Дмитрия Холодова», (www.
lenta.ru, 20. listopada 2006.)
«Страсбургский суд рассмотрит дело Холодова», (www.grani.ru, 23.
listopada 2006.)
Гюльнар, Бек- Мухамед: «Кому мешал Пол Хлебников» (www.news.bbc.
co.uk, 24. listopada 2006.)
Власова Екатерина, Добрынина Екатерина: «За что убили Пола
Хлебникова», (www.rg.ru, 25. listopada 2006.)
Агентсво ИТАР-ТАСС: «Присяжные оправдали троих обвиняемых в
убийстве журналиста Пола Хлебникова» ( www.izvestia.ru, 28. listopada
2006.)
Пыльнова Дарья, Шкрылев Дмитрий: «Расплата за достоверность»,
(www.novayagazeta.ru, 29. listopada 2006.)
Полежаев, Николай: «Пол Хлебников умер в застявшем лифте», (www.
utro.ru, 30. listopada 2006.)
Дубинская, С: «Памяти Ларисы Юдиной», (www.novayagazeta.ru, 2.
studenog 2006.)
Михалыч, Сергей: «Ниточка для прокуратуры», (www.novayagazeta.ru,
2. studenog 2006.)
Редакция: «Глава Калмыкии продолжает уничтожат убитого
журналиста», (www.novayagazeta.ru, 2. studenog 2006.)
Скворцова, Елена: «Смерть поджидала на лестнице», (www.novayagazeta.
ru, 5. studenog 2006.)
24. Власова, Ирина: «Он делал честное телевидение. 10 лет как нет
Влада Листьева», (www.new.izv.ru , 21. listopada 2006.)

95
OGLEDI / RASPRAVE
UDK 796:32.019.5(497.16)
(95-102)
Derviš Selhanović *
Sport – najsnažniji promidžbeni adut

Međunarodna promocija nove države Crne Gore najbolje
se može ostvariti kroz sport
Summary
Internationally recognized sport achievements, supreme sportists, and top

results in world championships and tournaments give added value to a state’s image.
Therefore, young states should develop on the macro-level a marketing management
plan, which will enable bigger investments in sport; this is the best way for developing
the psychosocial conditions for promoting such needed backing. Bigger investments
mean more sportists, more sporting events, more viewers, more results, and, therefore,
more sponsors for sport.
The above conditions are essential for the development of the sport industry,
shopping, and tourism. Top sport results and top athletes are the best promoters of
their countries at the most important sporting events. Recognizable top sportists are
much more valuable in the promotion of a newly established country than even the
most successful diplomat.
Ključne riječi: promocija nove države, sport, politički marketing,

image
*
Derviš Beli Selhanović, magistar znanosti, direktor je Zavoda za međunarodnu naučnu, prosvjetno-
kulturnu i tehničku suradnju Vlade Crne Gore, član Odbora za pravne i političke nauke Crnogorske
akademije nauka i umjetnosti

«A što mi mislimo o mladima i kako prema njima postupamo čim počnu

razlikovati bolje od gorega, i tijelom jačati, odolijevati naporima, to ću ti sada izložiti, da
shvatiš zbog čega ih prisiljavamo da vježbaju svoje tijelo. Nije to samo zbog natjecanja,
kako bi osvajali nagrade, jer dobiju ih vrlo rijetki, nego time istodobno namjeravamo
postići veće dobro i za cijelu državu i za njih same. Naime, sve dobre građane očekuju
neko drugo zajedničko natjecanje i vijenac, i to ne od omorike, ni od dvije masline, ni od
selena, nego vijenac koji obuhvaća u sebi svu ljudsku sreću, a pod tim podrazumijevam
slobodu svakog pojedinca i cijele domovine uopće, i bogatstvo, i slavu, i uživanje svetih
svetkovina naslijeđenih od predaka, i spas porodice, jednom riječju: sve najljepše što čovjek
od bogova želi postići.»
Solon prema Lukijanu
Sport kao djelatnost od javnog interesa zauzima značajno mjesto

u gotovo svakoj europskoj državi. Financijski i drugi udjel države u sportu
kroz proračune na svim razinama, određivanje pravnih osoba u sportskoj
djelatnosti, porezne olakšice i drugo - značajna su i važna pitanja u svim
zemljama. Bez obzira na status i odnose vladinih i nevladinih sportskih
organizacija, ali i partnerstva, u svijetu je utjecaj države općeprihvaćena
pojava.
Polazeći od značenja sporta za zdravlje nacije, socijalnu integraciju,
međunarodni ugled i afirmaciju, nacionalni ponos, osjećaj pripadnosti, moral
i druge vrijednosti od općeg interesa u želji da, ne samo održi nego da također
potakne nove mogućnosti razvoja sporta, nužno je da država sudjeluje u
njegovu stvaranju. Razlog je i što dobro osmišljenim sustavom uređivanja
stručnih, organizacijskih i upravljačkih zadataka, na lokalnoj i državnoj
razini, sport mora postati važan u svijesti pojedinca o zdravlju, odnosno
važan u prevenciji zdravlja i sociopatoloških pojava među mladima. Također
treba istaknuti da postizanje međunarodno priznatih rezultata predstavlja
državu u svijetu, odnosno vrhunski sportski uspjeh u razvijenom svijetu ima
posebnu proizvodnu cijenu. Riječ je, dakako o tzv. sportskoj i kulturnoj
diplomaciji, te o stvaranju imidža države, kao (velike, osrednje, male ili
nikakve) „sportske sile“.
Zato bi svaka zemlja morala na makroplanu u svojem državnom
marketinškom menadžmentu (State Marketing Management) stvarati uvjete i
pozitivne psihosocijalne prilike koje potiču veća ulaganja u sport. Na taj se

Selhanović 97
način održava i poboljšava razina sportskog rezultata. To povećava masovnost

svih oblika sportskog sudjelovanja (sportska aktivnost, gledanost, prisutnost,
svakovrsna potpora i sponzoriranje pojedinačnih sportskih disciplina i sporta uopće),
razvoj sportske industrije, upotrebu sportskih proizvoda, trgovine, turizma i
svih ostalih djelatnosti koje su povezane sa sportom. Posljedično tome bi se
otvarala i nova radna mjesta, a u svijetu dolazi do boljeg poznavanja države
i njezinih resursa.
Sport sudjeluje u oblikovanju osobnosti, pridonosi stvaranju
ravnoteže između rada i slobodnog vremena, jača zdravlje i potiče kreativnost
pojedinaca. Poštujući pravila i korektan odnos svih sudionika u sportu, stvara
se međusobno poštovanje i pravilan odnos između pojedinaca i skupine.
U pojedinim područjima sportaši Crne Gore postizali su i postižu
međunarodno priznate rezultate, što je za građane (sada samostalne države)
još značajniji čimbenik državnog identiteta (Montenegro State Identity). Tako
su crnogorski sportaši, posebno u borilačkim vještinama, pridonosili i, ako
država Crna Gora strateški stane iza njih, još će više pridonositi njezinoj
međunarodnoj promociji. Pogotovo sada, kada gradi vlastiti identitet.
Razvoj sportske kulture u praksi jedan je od važnih zahtjeva vremena
u kojem živimo. Nedovoljna sportska aktivnost može biti velik nedostatak u
životu pojedinih generacija.
Sport je također dio institucijskog odgoja i obrazovanja. On potiče razvoj
turizma, trgovine, sportske industrije i tako sve više povećava mogućnost
zapošljavanja.
Crna Gora je oduvijek, osim u nogometu, košarki i rukometu, bila
jaka također u manje atraktivnim i ne toliko masovno popularnim borilačkim
sportovima. Borilački sportovi spadaju među sportove koji su manje
popularni, a time i manje privlačni kao prenositelji poruka o sponzorima.
Generičko svojstvo čovjeka da se natječe i bavi sportom, preko
organizirane aktivnosti sportskih i društvenih/državnih organizacija, prevodi
se u obilježje zajednice, a sportska načela, norme i vrijednosti postaju njezini
imanentni sadržaji.
Borilački sportovi u Crnoj Gori naišli su na iznimno plodno tlo jer
su duboko ukorijenjeni u etičkom kodeksu crnogorskoga naroda. Stoljetna
borba za slobodu protiv različitih osvajača utjecala je da se crnogorski
etnikum konstituira u najvećim moralnim kategorijama crnogorskog bića.

«Junaštvo je car zla svakojega» (Njegoš: Gorski vijenac)1

« ... mi smo šaka malena naroda bogu hvala opita slobodom» (Njegoš:
Gorski vijenac)2
Na taj se način dobrim dijelom može objasniti sklonost i darovitost
crnogorskih sportaša borilačkim sportovima. Među borilačkim sportovima
(boks, džudo, karate, kung fu, aikido, džiudžica), čija je domovina Daleki istok,
osim boksa, čija je kolijevka Engleska, kik boks zauzima zasebno mjesto kao
i sport općenito. Spiritualno-meditativna osnova sportova Dalekog istoka
(Japana, Kine, Indije, Koreje) jest bušido kodeks, koji je prema moralnoj
profilaciji veoma sličan crnogorskom etnikumu, što je svakako i razlog
njegove popularnosti u Crnoj Gori.
U razdoblju masovnih komunikacija, kada su nagli razvoj klasičnih
medija i posebno pojava interneta svijet učinili McLuhanovim globalnim
selom, mediji su ujedno postali najbolji „trgovci na daljinu“ te kreatori
dobrih dojmova, predstava i imidža. Potreba svakog subjekta da komunicira
s najširom javnosti, bez koje ne može ili zbog koje i postoji, postavlja
zahtjeve i pred svaki sportski subjekt, sportsku priredbu, ali i pred gradove
i državu da na konkurentan način, identičan svakoj privrednoj korporaciji,
komunicira sa subjektima, nužnim za njihov opstanak.
To znači da sve stručne, znanstvene i iskustvene predloške PR
komuniciranja moramo primjenjivati u sportu i sportskom marketingu,
posebno u manje popularnim i marketinški za druge subjekte nezanimljivijim
sportovima.
Kada je riječ o Crnoj Gori s iznimnim potencijalima i ljudskim
kapacitetima za borilačke vještine i sportove, treba lobirati kod državnih
i općinskih tijela za dodjelu sportu (pa i sportskoj rekreaciji) posebnog,
strateški važnog statusa.
Društvena zajednica, dakle država, mora se pobrinuti za odgovarajuće
školovanje vrhunskih kadrova za sportski marketinški menadžment i sportski
PR, jer osim izobrazbe u menadžemntu, sportski menadžeri i PR-ovci
moraju dobro poznavati sport općenito i konkretne sportove, koje trebaju
voditi, afirmirati i razviti do vrhunskih rezultata.
1
Petar II Petrović Njegoš: Gorski vijenac, stih 312 Grafički zavod, Titograd 1964.
2
Petar II Petrović Njegoš: Gorski vijenac, stih 302 Grafički zavod, Titograd 1964.

Selhanović 99
Razvoj sporta i odgajanje dobrih sportaša spada također u područje

socijalnog, kulturnog i političkog marketinga države, jer su vrhunski sportaši
(uz kulturne poslanike i vrhunske umjetnike) ujedno najbolji ambasadori
svake države, pa i Crne Gore. To je također razvojni smjer i imperativ tzv.
sportske diplomacije.
Da bi sve funkcioniralo kako treba, sportski PR države, glavnoga
grada i konkretnih sportskih subjekata ne smije biti stihijski, sporadičan,
nego se mora pretvoriti u kontinuiran sustav, sa svojim materijalnio-
tehničkim, organizacijskim, normativno-pravnim i (vrhunski osposobljenim)
kadrovskim premisama. Naime, konkurencija svih sportskih subjekata i
država u sportu golema je i nije se lako izboriti za svoj položaj, za svoju
poznatost i ugled.
Prof. dr. Stjepan Malović analizira pojam image sljedećim riječima:
„Pojam image duboko se uvriježio u naš govor i koristimo ga u svim mogućim
situacijama, često i u posve suvišnom kontekstu. Možda je to i stoga što je ova
riječ, poput brojnih drugih, dospjela u naš jezik iz engleskog jezika a naširoko
se koristi u Americi... Image je alat kojim komunicirate i otkrivate drugima
svoje kvalitete, kompetentnost, mogućnosti i sposobnosti. To što vrijedi za
pojedince, nije nebitno ni za širu društvenu zajednicu, narod ili državu“3
Ukratko, image odgovara na pitanje – tko su oni? Odnosno - kakvi su
oni? (Dakle, mišljenje drugih o nama ili nas o drugima.) Istodobno, identitet
daje odgovor na pitanje – tko smo mi? (Dakle, kako se sami doživljavamo i
određujemo.)
Isti rječnik navodi da postoji uzročna veza između imagea i identiteta:
identitet djeluje na formiranje imagea, ali osoba, stvar ili organizacija bez imagea
nema ni svojeg identiteta.
Crna Gora je kroz sport nekoliko puta doživjela planetarnu popularnost,
a mnogi su za Crnu Goru doznali isključivo preko crnogorskih sportaša (što je
bilo moguće vidjeti u različitim anketama).
Prema nekim teoretičarima – kad je u pitanju promocija kroz sport,
pogotovo kroz masovne sportske manifestacije – riječ je o najčešćem i izrazito
pozitivnom predstavljanju, jer su u sportu izjednačene šanse svih zemalja, a svi
natjecatelji imaju jednaku mogućnost za uspjeh. Još je George Orwel govorio
kako je sport na državnoj razini samo oponašanje ratovanja. Mogli bismo
3
Malović Stjepan: Image hrvatskih medija u svijetu, Doktorska disertacija, Fakultet organizacije i
informatike, Varaždin,1993. str.

dodati da je to nadoknada ratnog suparništva u mirnodopskom razdoblju.

Sve češće čitamo kako upravo sport postaje moderni oblik nacionalizma
ili jasna odrednica državnog identiteta. John Street smatra da sport stvara
drugačiji identitet i drugačiju politiku, pa ističe kako sport ima golemu kulturnu
i državnu važnost pa, kao takav, ima znatno političko značenje. Dodaje kako
sport igra važnu ulogu u stvaranju nacionalnog identiteta i označavanju granica
kako bi neke ljude uključili a neke isključili.
Donedavni aktivni sportaši - nogometaši Dejan Savićević i Peđa
Mijatović bili su najviše prepoznatljiv crnogorski trade mark u inozemstvu.
U artikulaciji sport ima veliku ulogu. Sličnu tezu zastupa i Slavko Kulić:
„Sport je najviše autentičan izraz nekog identiteta jer počiva na prirodnoj,
antropološkoj moći, koja je uz zdravlje i slobodu, elementarna ljudska
kvaliteta“.4 Jedan od najvećih sportaša dvadesetog stoljeća, devetostruki
olimpijski pobjednik Carl Lewis znao je reći kako svi svjetski prvaci s
ponosom trče počasni krug sa zastavom svoje države identificirajući se i
ponoseći svojom nacijom. Samir Usenagić, jedan od najvećih crnogorskih
sportaša svih vremena, svoj doživljaj sporta u promociji zemlje opisuje ovako:
„Nema ljepšeg osjećaja od gledanja kako se diže crnogorska zastava i odjekuje
crnogorska himna“.5
O tome svjedoči i uspjeh Dejana Savićevića i Peđe Mijatovića, koji su
proslavili Crnu Goru, kao o posebno zahvalnom mediju u procesu promocije.
Nogomet privlači najviše publike i zato je najprimjerenije sredstvo sponzorima
za ulaganja u reklamu. Velika gledanost svrstava ga među sportove koji privlače
sve demografske slojeve stanovništva. Kolektivni background izgrađuje se preko
slike koju doživljava pojedinac, a nogomet simbolom svih ostalih sportova
(natjecateljski duh, dinamičnost, napor, ozbiljnost).
Pri procjeni sportskih uspjeha Crne Gore na globalnoj razini treba
imati na umu činjenicu kako je riječ o zemlji sa oko 700 000 stanovnika, što nam
daje veliku prednost pri uspoređivanju s većim, mnogoljudnijim i razvijenijim
zemljama (broj talenata u odnosu prema ukupnom broju stanovnika). Uz
to, budući da se radi o prilično nepoznatoj zemlji u globalnim okvirima,
takva vrsta promocije ima dodatnu vrijednost ako se uspoređuje, primjerice
5
Samir Usenagić: Pobjeda str.12, Podgorica 1991.
4
Slavko Kulić: navod iz knjige Hrvatska (Identitet, image i promocija) Božo Skoko: -magistarska teza str.
284 Školska knjiga, Zagreb 2004.

Selhanović 101
s većim i poznatijim državama kojima takvo predstavljanje (zbog postojeće

prepoznatljivosti) ne znači puno.
A nema pozitivnije promocije za jednu zemlju od sportske. A nema
ni tog stručnog tima, agencije za odnose s javnošću ili pak odvjetnika koji
Crnoj Gori može izboriti naslovnu stranicu sportskog priloga Washington
Posta i godišnjaka WAKO. A Ivan Strugar ju je svojim borilačkim umijećem s
lakoćom osvojio.
O važnosti sporta za promociju Crne Gore možemo govoriti i s
drugog aspekta. Usporedimo li broj pojavljivanja imena odabranih crnogorskih
sportaša s brojem imena političara, znanstvenika ili umjetnika na različitim
internetskim stranicama, shvatit ćemo koliki marketinški potencijal imaju
crnogorski sport i vrhunski crnogorski sportaši kao predstavnici proizvoda i
djelatnosti s obilježjem – Made in Montenegro.
Hall of Fame najpoznatiji je i sigurno najbolji sportski muzej u svijetu, a
u njemu su – uz povijest košarke, predstavljeni i najbolji košarkaši svijeta.
Osim uspjeha crnogorskih sportaša u svijetu, predstavljanju Crne
Gore kroz sport izravno pomažu i velike sportske manifestacije i priredbe.
One su omogućile da se Crna Gora predstavi kao izvrstan domaćin i
organizator, te da iskaže zavidne državne, odnosno marketinške mogućnosti
i sposobnosti.
Valja napomenuti kako su važni promotori Crne Gore kroz sport – i
strani sportaši koji su nastupali ili nastupaju u Crnoj Gori, crnogorski klubovi
u svijetu koji najčešće nose ime Montenegro te strani sportaši crnogorskog
porijekla.
Uz ekonomiju, sport je uvijek bio stup i pokretač društva. Znali
su to i stari Grci, koji su od sporta u najširem značenju riječi napravili
najunosnije zanimanje i smisao postojanja. Nisu izvozili samo nadaleko
poznate masline, maslinovo ulje i sir, nego prije svega ideje koje su se rađale
na grčkim trgovima i u grčkim kazalištima. Izmislili su nadaleko poznate
Olimpijske igre, u kojima su udruženim snagama trijumfirali pojedinac i
kolektiv. Fizičko i duhovno za njih je imalo isto značenje i jedno bez drugog
nije moglo.
Možemo zaključiti da je sport značajno javno dobro te da je istodobno
gospodarska kategorija i zato je logično da ga država podupire i sufinancira,
odnosno da intenzivniji razvoj sporta općenito i elitnih sportskih disciplina
ugradi u strateške ciljeve izgradnje svojega unutarnjeg i vanjskog imidža

(Interior & Exsterior Montenegro State Image). Za ostvarivanje javnog interesa

u sportu, na razini države se osigurava realizacija zadataka od zajedničkog
značenja, a na razini lokalne zajednice osigurava se neposredna provedba
zadataka koji su od javnog interesa. A sve to skupa ne može se postići bez
javnosti i javne potpore, odnosno bez primjene multilateralnih odnosa
s javnostima (Public Relations) u afirmaciji sporta ili pojedinačnih (strateški
izabranih) sportskih disciplina, i na makro i na mikrorazini.
Sportskog ugleda u inozemstvu nema bez vrhunskih rezultata jedne
države. Stoga je internim PR akcijama potrebno stvarati uvjete za razvoj
sporta, sportske infrastrukture, vrhunskih sportaša. No, ne smije se samo
oslanjati na državni proračun, nego marketinški povezati i u razvoj sporta
uključiti i privatni sektor, koji će svoj imidž graditi kroz sport, a poslovne
rezultate izvan zemlje, na osnovi sveukupnog ugleda (imidža) države, kojemu
umnogome pridonose (ili ga dopunjavaju) sport i vrhunski sportaši.

103
OGLEDI / RASPRAVE
UDK 316.77(4-67 EU)
(103-110)
Francesco Russo *
European Union and Media: an

‘Enlarging Role’
The International Institute Jacques Maritain, which is
today present in fifteen countries on four continents, was
first set up more than thirty years ago with the aim of
contributing to the discussions on the important issues of
contemporary society
Sažetak
Međunarodni institut “Jacques Maritain” danas djeluje u 15 zemalja na 4

kontinenta, a osnovan je prije 30 godina sa željom da se doprinese raspravama o
suvremenom društvu u skladu s učenjem toga znanstvenika.
Mediji su značajan čimbenik u razvoju integrirane Europe, ali i zemalja u
tranziciji. Zadaća civilnoga društva, te nacionalnih i europskih institucija jest promovirati
i ohrabrivati kritičko razmišljanje među ljudima, kako na Istoku, tako i na Zapadu, i to
koristeći se novim informacijskim tehnologijama.
Obrazovanje novinara je ključno kako bi se razvila svijest o ulozi medija u
proširenju EU-a.
Ključne riječi: mediji, europska integracija, civilno društvo
*
Francesco Russo je izvanredni profesor povijesti pedagogije Sveučilišta u Udinama i predaje na
Sveučilištu u Trstu

The International Institute Jacques Maritain, which is today present in

fifteen countries on four continents, was first set up more than thirty years
ago with the aim of contributing to the discussions on the important issues
of contemporary society, in line with Jacques Maritain’s thought which
considers the person, his/her need to live in a community and his/her
aspiration to freedom at the centre of all social and economic development
processes.
In this framework Institute has been working between Western and
Central and Eastern Europe and the Balkans for ten years now, promoting
studies, research work and debates favouring meetings and dialogue between
what John Paul II defined “the two lungs of Europe”, trying to find a way
by means of political, economic cultural and religious tools to create the
conditions for a society thriving on its diversities.
It goes without saying that the media system, which is one of these
tools, plays a vital role in this process.
This is an age in which parties and traditional forms of political
involvement are becoming less and less important while the role of the
national and international public opinion is indeed growing and becoming
more delicate, all the more so in countries which after forty years are now
experiencing a transition period towards a system fully based on freedom
and democracy.
Therefore, as we will see, what is of fundamental importance today
is to monitor the effective autonomy of this system and to promote the
training of professional operators, free from conditionings and with strong
European views.
The recent past
To better understand the importance of this process and to what

extent the prospects for transition towards a real European cultural identity
passed and pass through a radical change in the media, we should take a step
back.
The analysis of the conflicts and the recent history of Eastern Europe
and the Balkans teaches us that, together with education, communication and

Russo 105
mass-media have been an exceptional instrument of social manipulation, a

key to divisions, a way to sharpen historical differences and intensify hatred
to such an extent that families, communities, whole countries were ripped
and torn.
“Had it not been for the mass media and the television in particular,
the war in former Yugoslavia would not have been possible”: this was the
terrible verdict pronounced by the former director of “Sarajevo TV”.
This sentence dramatically introduces the reflection on the role of
those extraordinary instruments which shape public opinion (and therefore
culture): that is the means of mass communication. Tadeusz Mazowiecki,
author of a special report on mass media for the UN Commission on
Human Rights wrote in the Nineties: “the means of mass communication
in former Yugoslavia have been one of the most important instruments
contributing to the propagation of the military conflict in this region. They
actively participated in the conflict, causing numerous violations of human
and humanitarian rights”.
Of course, not everybody conformed in those years. Some paid for
their courage with exclusion, by losing their freedom, or with their lives.
Especially under Milosevic, the regime carried out the systematic control or
the elimination of those who voiced their opposition and only a very few
exceptions (just think of the extraordinary experience of radio B-92 which
is now a multimedia network) managed to survive, but at an extremely high
price. And let us not forget what happened to the television building in
Belgrade on April 23 1999 when those who were killed under the bombings
were certainly not the journalists of the regime but rather the young and
inexperienced who were guiltily left there as targets.
The challenges of today
So, today we are facing two parallel challenges: for a modern and
pluralist mass media system and for a Europe “united in its diversity”.
Territorial, linguistic, cultural and religious differences need to be safeguarded
within a network of local public and private bodies operating also in a truly
European context, sharing and promoting a common European project.

This challenge which Europe faces, a continent representing a world

model, capable of promoting at the same time economic development
and social cohesion, will pass also through the image that communication
operators will give it. Also the recent referendums on the European
Constitution, for example, highlighted the difficulties in providing correct
information to European citizens on the choices they are called upon to
make in the near future, and on their repercussions.
So, the objective of civil society and national and European
institutions is to promote and encourage a critical attitude in the population,
of both East and West, also through the new tools of recent technology.
In fact, the internet and access to satellite platforms have made it
possible for a large number of citizens (especially Eastern Europeans) to
exponentially increase the amount of information at their disposal in a few
years and at a low cost. The objective that has still to be reached is to make
it possible to make a selection within this large amount of information:
make citizens able to chose the most useful information in a balanced and
objective way.
A decisive subject for these tools is certainly the enlargement of the
EU (still unaccomplished if you think of the Western Balkans) as well as
the cultural integration of geographical areas which have been divided for
too long.
Particular attention has to be paid to a special target, young people,
in this process of enlargement of the EU. In fact, I would like to stress
that this generation of young people is the first one that can be considered
fully European (even if, often, they have not yet got common cultural and
communication tools).
In this context, any training process (also those specifically targeted
on journalists’ professional skills which we are talking about today) needs to
offer tomorrow’s citizens (and journalists) an overall vision of the future of
a united Europe, the means to reach stable conditions in diversity, and an
occasion for a debate on how to shape a common European identity.

Russo 107
What kind of professional competence is needed for

the enlargement?
For these reasons in our courses we stress that the journalists should
report the European enlargement process taking into consideration all the
different aspects: political, economic, social, cultural and historical.
In fact, although politics and economics are important, covering EU
enlargement from these angles only is not sufficient. It is also up to the media
to launch a public debate about the responsibility and future of Europe in
a more general sense. This debate should stress that EU enlargement is not
just a mechanical process that depends very much on the results of the
scrutiny of the legal framework or the condition of applicant countries’
economies - it is also an important cultural and historical long-term process,
without which it is impossible to create a common European identity.
Flat, simplified coverage of European integration will result in an
artificial Europe, based not on values coming from our civilisation, but on
the lack of any culture. Such a construction of Europe, even armed with the
euro currency, will have no chance to become a solid structure, which can
survive in times of crisis.
The media’s role is not only to report on a daily basis what is happening
in Brussels, but also to constantly raise both difficult and in another sense,
simple questions such as: How can we define Europe? Is Russia part of
Europe? What does Europe have to do with the Balkans? Does the EU
mean the new division of Europe or unification of the continent? What are
the full objectives of the EU?
The politicians have still not answered these questions in a sufficient
way. By asking questions, journalists should reach for the principle answers
and help people of the different countries to look for what they have in
common. Mirroring the expectations of the people, journalists have
to keep in mind that the nations of central and eastern Europe differ in
their expectations from the West. For eastern and central Europeans, who
suffered for years under a totalitarian system, entering the EU means in the
very first place securing their young democracies and, in some cases (e.g. the
Baltic countries), newly established independence.
But people of the former Soviet bloc countries have also different

fears regarding the access of their countries to the EU: they are afraid they
will lose what they have gained in the years following the collapse of the
Soviet Union - their rediscovered national traditions and national identity
which is often overestimated and mythologized in the national media.
Journalists should be prepared to explain that the EU is not a
monolithic and authoritarian structure which dictates to the applicant
countries the preconditions of their entry into the EU as it is often pictured
in candidate countries’ media, but rather a flexible, democratic organisation,
which negotiates the deal on the partnership level and expects from the
prospective candidates an active role in creating the global policy of the EU
- especially toward Russia, Ukraine and Belarus. It is important to stress in
the media, that central and eastern European applicant countries can give a
valuable input in constructing a new way of thinking about the East which
might enrich western European culture with the preserved elements of their
traditions and value systems.
Should the media educate people about the EU or should they just
inform? To be frank - informing also means education. Journalists should
play the role of teaching people about present day Europe and its problems,
problems which are often deeply rooted in the past. They should combat the
national stereotyping and hatred, which only leads to conflict and violence.
They should, as actively as possible, assist their audience in meeting the
challenges of the new millennium - a stabile, safe and peacefully united
Europe, which for centuries has been one of the world’s trouble-makers,
starting wars and inventing communism, fascism and ethnic cleansing.
It will be the role of the journalistic initial or mid-career training
projects like AEMT in the East and the West to assist journalists to conduct
their duties in a proper and professional manner. Therefore, these projects
must stimulate interactive contacts on various levels between the journalists
from the old and the new member states of the EU and initiate training
activities based on the needs and problems (probably some of the greatest
challenges for Europe) which have been discussed and identified during this
conference.
In conclusion, just a few words on the weaknesses of the media
system in the New Europe. We can see that with deregulation of the media
market, the role of market forces and institutions driving liberal economics
has been increasing in importance. On the one hand, numerous publications

Russo 109
and television and radio programmes which appeared during the heyday of
early democracy in 1989-91 turned out to be economically non-viable and
simply could not live up to expectations of an increasingly more objective
and versatile media.
On the other hand, with the survival and consolidation of some
large Eastern European press and broadcasting companies and the arrival
of even larger Western ones, there are still lingering fears that the tyranny
of the State may easily be substituted by the tyranny of the market (also
with the consequent risk of a drop in quality). Although competitive and
private media may not always be at ease with the democratic process, diverse
and independent media undoubtedly contribute to the consolidation of
democracy. The media can play the role of the “Fourth Estate” alongside
other state governance institutions. However the media can perform this
function only if it is endowed with several key characteristics and is able to
satisfy certain societal needs.
Most importantly, the media should:
1. be pluralistic and free of excessive governmental or private
ownership control and censorship;
2. provide citizens with information about political candidates and
events;
3. be vigilant against corrupt practices and tendencies;
4. keep public figures accountable in the public realm;
5. scan information and set the agenda for politicians and citizens
in the domestic and international arena;
6. open communication channels and organise a dialogue among
the various elements of society concerning everyday problems,
chiefly with respect to the protection of ethnic and minority rights.
Finally, with the rapid professionalization of, and exposure to,
foreign know-how and capital, both the printed and broadcast media in
post-communist Europe have shifted their attention from the needs of the
population to the strict requirements of the global media market. Although
it is difficult to combine the public interest with the competitive market
element in the content of media programmes even in established Western
societies, it is nevertheless crucial to aim towards this goal if one is to
maintain a high-quality democratic regime.

111
ČLANCI
UDK 316.7:37>(436)
(111-118)
Thomas Bauer *
Zemlja planina
Skica medijske pedagogije u Austriji
Summary
The author analyzes the Austrian development of media pedagogy, which was
first taught under the influence of religious circles; evenutally, it became established at
respectable universities. Placed within the context of communications, media pedagogy
today addresses both the society of communication and the communication of society
from a third-person point of view.
However, the study of media has become the study of technology. A
thorough media pedagogy should include more than the discussion of today’s tools
of communication. Those studying the media should also be media literate—in other
words, the pedagogy needs to move beyond the practical and include the theoretical.
Platforms of discourse that represent universal, theoretical development in
education throughout Europe can be rooted in Austria, too. Through pedagogy, and
not just media pedagogy, Austria can discuss the media through many points of view.
Ključne riječi: medijska pedagogija, fobije, kultura, društvo,

komunikacije
*
Dr. sc. Thomas Bauer je redovni profesor na Sveučilištu u Beču

112 ČLANCI
Metaforična slika Austrije
Da počnemo metaforom: zemlja planina ima – upravo zbog toga

– i puno dolina. Takva topografija – promatrana iznutra – odjeljuje, izolira,
stvara autogene klimatske zone, te potpomaže autohtonim kulturnim
zonama; no promatrano izvana takav topomorfem se zbog manjine i
jednostavnosti, razumijeva (rado) kao suvisao i u sebi zatvoren, doduše kroz
granice prema drugim područjima, očito kao priključena tvorevina. Slika se
može mnogostruko prenositi – čak na povijest i status medijske pedagogije u
Austriji: puno pojedinačnih aktiviteta, slaba povezanost, tvrdokorna stajališta i
u pojedinačnim slučajevima duboko ukorijenjene religiozno-moralne fobije, ne
postoje površine dostižnih razvitaka u pogledu profesionalizacije i didaktizacije,
još uvijek je usmjerena na medije i njihovo pretpostavljeno djelovanje, umjesto
na korisničke kulture i njihove ambicije, još uvijek je fokusirana na recipijente
i odlučna je proces socijalizacije izložiti prema ulogama umjesto kulturno-
teoretski. Naime, tu se može djelotvornije intervenirati, između ostalog je i u
(moralnom) sukobu s programskim poduzećima, te se još uvijek iznova brani
poštovanje tradicije, što se smatra austrijskim kulturnim dobrom – i ipak sve
je to opet suprotstavljeno neobičnim projektima1 s ambicijama otvorenog i
upravo stoga samog u sebi komunikacijski okrenutog društva.
Počeci, pokušaji, usponi, padovi
U Austriji se relativno rano (1960-ih godina) razvila medijsko-

pedagoška radna scena, koja je prvenstveno (prije svega od vjerski usmjerene
pedagogije)2 bila orijentirana na film, a poslije na vodeći medij, televiziju, te
se tijekom teoretskog razvitka i didaktičnog preokreta medijske pedagogije
ipak počela usmjeravati na sve medije i medijske formate. Postoji više razina
na kojima se korak po korak razvijala takva veza tematizacije i radnje: prije
1
Kao primjeri u ovom kontekstu su spomenuti: Ured za posredovanje kulture grada Beča, aktivnosti
Medijskog centra grada Beča, projekt „Offenes Community Fernsehen“ u Beču
2
Usporedba Zöchbauer, Franz (1974): Von der Medienerziehung zur Kommunikationserziehung.
In: Jugend, Film, Fernsehen (1): 9 -13. Usporedba više puta prerađenih medijskih odluka austrijskog
Ministarstva za izobrazbu iz 1973. godine

Bauer 113
svega na razini pedagoške prakse, vjerski orijentirano, čak i izvanškolski

angažirano (filmski odgoj, medijski odgoj), poslije pak na razini školske prakse,
orijentirano na načela nastave3 (medijska didaktika, medijska analiza), zastalo
u različitim pokušajima profesionalizacije (medijsko poznavanje, medijsko
učenje)4, te na kraju i na akademskoj razini, u izobrazbi (pojedinačno kao
medijska pedagogija) i istraživanju (rudimentarno) relativno jako povezano
za «mainstream» njemačkoga govornog diskursa – i ipak ponešto provincijski
diferencirano, na primjer u težnjama za participativnom televizijom5. Medijsko-
pedagoški «mainstream» razvio se iz dugo zadržanih pedagoški očuvanih6
osnova u kritički-analitičke7, zatim u (nešto više euforično komentirane)
koncepcije koje se odnose na radnju8, preko kompetentno-teoretskih vizija9 pak
u kulturno-teoretski integrirane, ne više samo na medij kao objekt fokusirane
studije, nego u one koje tematiziraju kulturnu uporabu medija10.
Kada se dođe do ove točke – prije svega samo konceptualno11 –
postaje jasno da je potrebno radikalno promišljanje u teoriji i praksi, kako
3
Na primjer: Bauer, Thomas A. (1979/80): Medienpädagogik. Einführung und Grundlegung. 3 Bde. Wien-
Graz-Kön.
4
Na primjer: Massenmedien spontan (1978): Die Zuschauer machen Programm. Magazin Brennpunkte.
Frankfurt. Fabris, Hans Heinz (1979): Journalismus und bürgernahe Medienarbeit. Formen und Bedingungen
der Teilhabe an gesellschaftlicher Kommunikation. Salzburg. Baacke, Dieter/Kluth, Theda (Hg.) (1980):
Praxisfeld Medienarbeit. Beispiele und Informationen. München. Projektbericht (1974): Arbeiter machen
Fernsehen, Wien
5
Kölblinger, Josef/Geretschläger, Ingrid (1977): Massenmedien. Medienerziehung ab der Grundschule.
Berufspädagogisches Institut des Bundes in Salzburg. Salzburg. Kunczik, Michael (1978): Brutalität aus
zweiter Hand. Köln
6
Schwarz, R. (Hg.) (1971): Didaktik der Massenkommunikation, Bd. 1: Manipulation durch Massenmedien
– Aufklärung durch Schule? Stuttgart. Wodraschke, Georg (Hg.) (1979): Medienpädagogik und
Kommunikationslehre. München. Sturm, Herta (1968): Masse – Bildung –Kommunikation. Stuttgart
7
Baacke, Dieter (Hg.) (1973): Mediendidaktische Modelle: Fernsehen. München
8
Hipfl, Brigitte (2001): Medien-Identitäten. Identifikationen, Imaginationen, Phantasien. In: Busch, Brigitta,
Hipfl, Brigitte, Robins, Kevin (Hg.) (2001): Bewegte Identitäten. Medien in transkulturellen Kontexten.
Klagenfurt, 47 – 70.
9
Schludermann, Walter (2002): Medienmündigkeit als gesellschaftliche Herausforderung. In: Paus-Haase,
Ingrid/Lampert, Claudia (Hg.), a.a.O.
10
z.B. Hipfl, Brigitte (1996): Medienmündigkeit und Körpererfahrung. Medienkompetenz aus der Perspektive
der Cultural Studies. In. Medien Praktisch 20 (3): 32-35
11
Usporedba Bauer, Thomas A. (1996): Medienpädagogik. Ein umzuschreibendes Programm. In: Medien
Journal/3): 3 – 6. Paus-Haase, Ingrid/Lampert, Claudia (Hrsg.) (2002): Medienpädagogik in der Kommuni
kationswissenschaft. Positionen, Perspektiven, Potenziale. Wiesbaden.

114 ČLANCI
bi se prevladala već kompetentna slabost (ne samo austrijske) medijske

pedagogije.
Rastanci
Gdje god se u tom smislu postavljaju zahtjevi za novim preokretima – u

svakom slučaju oni bi morali biti u nukleusu jedne nove programatike: na razini
pedagoških i/ili komunikacijski-znanstvenih primjera. Osloboditi pogled značilo
bi onda u prvoj liniji svjesno-kreativno mijenjati stajališta:
- Rastanak od kompenzacijskih ciljnih modela (medijske) pedagogije i od
(povrh svega zamišljene kao unilinearne i unidirektivne strategije) modela
socijalizacije na koje se ona oslanja, kroz što bi se dala šansa mladeži da
izjednači moguća oštećenja (kroz kulminaciju znanja).
- Rastanak od na pojedinca orijentiranih, te pak istodobno svakog
pojedinačno prema istoj shemi obrađenih modela pedagoških intervencija,
zbog čega svaka pedagogija bude osumnjičena da želi dileme društva
iznositi na leđima mladeži.
- Rastanak od predodžbe da društveno umetanje prvenstveno održava
društvo na životu, a kao drugo da je ono dobro, koje bi bilo dokučivo
samo ili prvenstveno preko kognitivne racionalnosti. Zbog toga se već
po tko zna koji put vrijednost društva argumentira ekstrinistički: Čovjek
treba znanje kako bi postigao društvene i/ili individualne ciljeve.
- Rastanak od onih «Know-How» znanja otkrhnutih teoretskih tvorevina,
koncipiranih na teorijama radnje (jer se u biti zanimaju za tehničke
učinke) i/ili na teorijama uloga (jer se u biti zanimaju za homogenost).
To s jedne strane znači odvojiti medijsku pedagogiku od empirijsko-
analitičkog (često jednostrano psihološki usmjerenog) istraživanja
djelovanja. S druge strane to znači osloboditi od teoretskih pojmova (na
primjer pojma socijalizacije), koji sugeriraju da je pedagogija društveno
racionaliziran i eksplicitan program postupka, kroz koji bi donekle
u kulturno oblikovanje društva bio unesen jedan bez toga prirodni
postupak bez ikakvih obmana.
Pedagogija je društveno konvencionalna kulturna intervencija i kulturna
rekonstrukcija sa sredstvima kulturnih potencijala. Ni socijalizacija – čak i kada

Bauer 115
bude tako usko povezana s predodžbama o nasljednim faktorima – nije prirodni

događaj, nego kulturni pojam (kulturno određeno promatranje) kulturnog
događaja. Čak i učinci (na primjer medija) kulturni su pojmovi (eksplicitno
promatranje) kulturnog – i ne samo prirodnog – događaja, koji upravo zbog
pripajanja kulturnih programa otvara modele stvarnosti i znanja preko puta
«priča i diskursa»12. U tom smislu pedagogija – čak i kada bude tako zatvoreno
institucionalizirana – nije više, ali ni manje nego jedan među ostalima insceniran
diskurs o smislu bivanja u svijetu i sa svijetom.
Mjesta novih vidika
Znači ako pedagogija – kao, u tom smislu, pedagoški samo-promatranje

društva i njegove medijske kulture – svoju kompetentnost razvija na putu diskursa
(koji je jednak podjeli društvenosti), i ako mi (prije svega) ostanemo pri tome da
su mediji kulturno oblikovane veze socijalne prakse (i da samo u tom smislu
uopće imaju nešto s našom predodžbom o komunikaciji), onda ona to može
učiniti vjerodostojnim samo kroz (teoretsku, metodološku i didaktičku) uporabu
pojmovnih potencijala, koji odgovaraju društvenoj stvarnosti komunikacije (koja
isto nije prirodni, nego kulturni događaj o uporabi prirodnih sredstava) – a koja je
sama po sebi dovoljno složena. Racionalnost (kulturna razboritost) komunikacije
u tom je smislu kulturna, legitimira se kroz genezu kulture. Stoga što je kulturna
razboritost kulture ta koja bivanju u svijetu i sa svijetom sva značenja ovog
svijeta otvara (izmišlja), racionalnost kulture može biti samo program različitosti
(«diversity»)13.
Na taj način postavljena u kontekstu koncepcije autokonstrukcije
kulture i komunikacije14, medijska pedagogija predstavlja se kao hermeneutski
posredovana perspektiva otvaranja (promatranje treće razine) za kritično
promatranje komunikacije društva i društva komunikacije. No, tako dugo koliko
pedagogija kao i komunikacijsko znanje (znanje zabunom tako i tako) budu bili
kreirani i primjenjivani kao alat (tehnologija, sic!), ti programi neće ništa drugo
12
Schmidt, Siegfried J. (2003): Geschichten & Diskurse. Abschied vom Konstruktivismus. Reinbeck
13
Bauer, Thomas A. (2004): Culture of Diversity. A Theoretical Orientation for the Cultural Practice
of Social Cooperation. www.thomasbauer.at/ Artikel
14
Schmidt, Siegfried J. (2003): Geschichten und Diskurse, a.a.O., S. 38 ff

116 ČLANCI
tematizirati (objašnjavati, propagirati), osim mehanizama korištenja moći, čak ako

će oni kroz eufemizme kao kompetentnost (medijska pismenost, «media literacy»)
biti pojmovno filtrirani. U tom smislu konačno se mora jasno reći: medijska
pedagogija nije kutija za alat društva usmjerenog na optimalnu samoelaboraciju
subjekta, nego je ono samo po sebi gradilište društva – u smislu objektivnosti
tog obrata. A to znači da si jedno, samo za sebe zainteresirano društvo, može
priuštiti medijsko-pedagoški (pa čak i institucionalizirani) diskurs, kako bi se kroz
njega ne samo kritički aktivno i pasivno promatralo, nego i samo sebe pronašlo
u kulturnoj različitosti.
Da to i u ovom smislu još jedanput jasno kažemo15: takva se opcija ne
može postići kroz pedagoški (gdje god da jest) socijalizirano, nego samo kroz
pedagoški podupirano socijalno medijsko korištenje. Socijalna medijska uporaba
je ciljna formula, koja se teoretski, praktički i didaktički gradi na otvorenim i
učenim koncepcijama. U vezi s medijski-društveno utemeljenim strukturama
znanja i iskustva s jedne strane i oblicima društvenog spajanja, koji se sve
više usmjeravaju na individualnost i neposredno susjedstvo16 s druge strane,
komunikativno zamišljene medijske kulture važnije su nego ikad prije, jer se u
njih sve više pohranjuju kulturni događaji priopćavanja značenja (medijske škole,
medijska religija, medijska demokracija, medijska kultura, i drugo). Znači sve
je češći izazov široko posredovane kulture socijalne medijske uporabe, koja se
treba (civilno-) društveno usidriti, zahtjev koji do sada teoretske koncepcije o
komunikaciji i medijima umiješani u medijsko-pedagošku praksu, nisu mogli
pravedno ispuniti, jer su:
- korišteni za modele pozadine, koji su previše trivijalni (prijevoz, transfer,
proaktivno djelovanje),
- usmjereni jednostrano na psihološke, kao i jednostrano na psihičko-
kognitivne potencijale kompetentnosti,
- nedovoljno polagali na potencijal sporazumijevanja različitosti (kroz)
komunikacije/u, već na tradicionalne ciljne modele (sporazumijevanje
suglasnosti).
U tom smislu se vjerojatno i «medijska pedagogija usmjerena na radnje»
mora promatrati kritički: da se smatralo, da se kroz to i na taj način učenicima
15
Poredba Bauer, Thomas A.: Zweitwissenschaft oder Erschließungsperspektive? Zur Relevanz der
pädagogischen Intervention in der Kommunikationswissenschaft. In. Paus-Haase, Ingrid/Lampert,
Claudia, a.a.O. S. 21 -33
16
Taylor, Charles (2002): Formen des Religiösen in der Gegenwart. Frankfurt

Bauer 117
i mladeži može prenijeti komunikacijska i medijska kompetentnost, da im se

obećava opcija za novinarske tehnike, ne jednači samo uvježbavanjem klišeja
uloga i totaliziranjem novinarske prakseologije, nego čini i općepoznatom
sužavanje (medijsko-) pedagoške koncepcije, koja se zadovoljava time da (po
mogućnosti) preporučuje društveno konvencionalizirane (socijalizirane) i sustavu
lojalne uzorke medijske uporabe.
Dovoljno dugo je medijska pedagogija u Austriji bila – u teoriji i didaktici
uvijek iznova usmjerena na organizacijske uzorke njemačkoga govornog stručnog
diskursa – jedan između spoznaja empirijsko-analitičkog medijskog istraživanja,
kritički-normativno usmjerene znanosti o komunikacijama i pragmatski
usmjerene znanosti o odgoju (intencionalan socijalizacijski rad) određen diskurs
o kratkoročnim i dugoročnim djelovanjima medija (vertikalna dimenzija) i njihova
straha od difundiranja (rastapanja) u individualne i kolektivne životne arhitekture
(stajališta, držanja, provođenje svakodnevice i životne kulture – horizontalna
dimenzija). Tijekom rastuće lingvističke, ali i akademske propustljivosti u jednoj
sve više povezanoj i umreženoj Europi čovjek se može nadati da će provincijska
oholost (praktična medijska pedagogija kao kulturno distanciranje od austrijskog
dnevnog lista «Krone») također postati anegdota kao i izrezivanje «za mlade
nepodobnih» scena iz filmova. Možemo se samo nadati da će se na njezinome
mjestu razviti medijsko-pedagoški diskurs, koji će s jedne strane otvoriti pogled
za mogućnosti medijski posredovane socijalne prakse, dok će s druge strane
posredovati između obitelji, škola, znanosti i obrazovne politike.17
Osim toga bi prije svega i postavljanje problema medijske pedagogije
moralo biti integrirano u teoretsku i akademsku znanost o komunikacijama. Da li
je (austrijska) znanost o komunikacijama spremna na to, ne ovisi samo o dobroj
volji i katkada zamašnoj uviđavnosti ljudi koji rade studijske programe, nego na
kraju o složenosti teoretskih programa koji se trenutačno koriste. Univerzalno-
teoretski predstavljene platforme diskursa, koje se u europskom kontekstu
razvoja obrazovanja tu i tamo razvijaju, počele su se zaustavljati i u Austriji. U
tom smislu je zemlja planina – upravo zbog toga – zemlja (kulturnog) uspona. Na
kraju čovjek dostiže puno mjesta s vidikom (promatračnice), što je – ne samo za
medijsku pedagogiju – dobitak.
Prevela s njemačkog jezika: Kristina Benkotić

17
Poredba novih studijskih programa instituta za publicistiku i znanost o komunikacijama na
univerzitetima u Klagenfurtu, Salzburgu i Beču

119
ČLANCI
UDK 070(497.5)
(119-134)
Ante Gavranović *
U borbi za nacionalni identitet

Kratka povijest hrvatskog tiskanog novinstva
Summary
‘’In the written histories of (Croatian) politics and literature, journalism is not
well represented. Journalism in our region has often been a bit of an abject profession.
In the past, other professions would eye journalists as unfinished scholars, impractical,
and a bit too adventurous—the exact opposite of positions in civil callings, prestigious
in rank and file.’’1
Of the little research done on the history of the Croatian press, Josip Horvat2
and Boždar Novak3 have been the most thorough; they have shown many of the
complexities of Croatian press history. Through its development, journalism in many
countries - including Croatia - has become the “Fourth Estate,’’ but the path taken to this
designation has not been an easy one. Croatian’s young people who choose journalism
as a profession today do not know about these struggles. This paper attempts to briefly
explore the historical movements and roots of Croatian journalism.
Ključne riječi: povijest novinstva, nacionalni identitet, sloboda

izražavanja
*
Ante Gavranović, doajen hrvatskoga novinarstva
1
Horvat, Josip: Isto, Predgovor, str. 17
2
Horvat, Josip: Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939., Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.
3
Novak, Boždar: Hrvatsko novinarstvo u 20. stojeću, Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.

120 ČLANCI
Političarima nikako ne ide u glavu da novine ne postoje zato da bi oni svoje dvojbene mudrosti
priopćavali narodu nego da iz njih doznaju što misli narod.
Krešimir Džeba
Uvod
Bez razvoja novinstva danas je gotovo nezamislivo pratiti događanja u našoj

prošlosti. Mnogi se možda neće složiti s tezom da je upravo novinstvo pridonijelo
ostvarenju jedinstvenog pravopisa i zajedničkog književnog hrvatskoga jezika.
Upravo je novinstvo kroz posljednja dva-tri stoljeća bilo ona snažna, nezaobilazna
poluga političke misli, borbe za samostalnost i nacionalni identitet, bez obzira na
to kroz koje je faze prolazilo. U svim značajnim povijesnim trenucima u razvoju
hrvatske nacionalne povijesti, novine su bile posljednji branik interesa i stup oko
kojega se okupljala narodna inteligencija i koje su tražile promjene u društvenim
kretanjima.
To su ostale do danas.
Dugački put do slobodnog tiska
Zagrebački tjednik Ephedmerides Zagabrienses (1771.) prve su stalne novine

na hrvatskom području. Slijedio je drugi tjednik, Agramer Deutsche Zeitung (1786.)
i treći zagrebački list (opet na njemačkome jeziku) Chroatischer Korrespondent
(1789.).
U Zadru se (1806.) pojavio list Il Regio Dalmata – Kraljski Dalmatin, na
talijanskom i hrvatskom jeziku. Prve jezikom i duhom hrvatske novine su Gajeve
Novine Horvatske (političko informativno glasilo) i Danica horvatska, slavonska i
dalmatinska (književno-kulturni, ideološko-propagandistički prilog listu). Tiskane
su početkom 1835. godine. Već sljedeće godine mijenjaju ime u Novine Ilirske i
Danica Ilirska. Budući da su, međutim, ilirsko ime te svaka politička i kulturna
djelatnost u duhu ilirizma zabranjeni (1843.) dobivaju novo ime Novine, a Danica
opet postaje Danica horvatsko-slavonska-dalmatinska. Novine uskoro postaju
Narodne novine. Pod tim imenom izlaze i danas i upravo su nedavno obilježile
170. godišnjicu izlaženja4.
4
Narodne novine danas su službeno glasilo Republike Hrvatske

Gavranović 121
U doba hrvatskoga narodnog preporoda Novine horvatske i Danica svakako

su najvrednija žarišta novinarskih, književnih i domoljubivih nastojanja i oko
kojih se okupljaju svi građanski preporoditelji – tvorci suvremene Hrvatske.
Zabilježeno je da potkraj 1838. u Hrvatskoj izlaze četiri lista: Novine,
Danica, Agramer Zeitung i Luna. Od 1839. izlazi i mjesečnik Croatia.
Pojava Zore Dalmatinske (1844.) označava izlaženje prvog izrazito
hrvatskoga lista u Dalmaciji.
Već 1842. javlja se u Hrvatskoj prvi specijalizirani list za gospodarstvo
– Priobćenje članovima horvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, preteča današnjeg
Gospodarskog lista, koji se također još uvijek objavljuje.
Velika Narodna skupština je (1848.) prihvatila Zahtijevanje naroda
u 30 točaka. Riječ je o cjelovitom političkom, društvenom i gospodarskom
programu, kojim su postavljeni temelji moderne građanske Hrvatske. Zahtjev
pod brojem 9 proklamira «Slobodu štampe, vjere, učenja i govora», a pod
brojem 11 «Jednakost svih bez razlika stališa i vjera pred sudom».5 Hrvatski
državni sabor inicira pokretanje Saborskih novina – prvog hrvatskoga dnevnika,
a to su ujedno i prve stranačke novine u nas. Slavenski jug (1848.) najradikalniji
je list u Austrijsko-Ugarskoj Monarhiji, s posebnim prilogom Prijatelj puka. To
je bio i prvi list u nas koji se obraćao seljaštvu. Zabilježen je i kao prva žrtva
zakonskih ograničenja u novinstvu (1850.). Godine 1849. pokreće se i prvi
domaći list na njemačkome jeziku, Suedslawische Zeitung, koji je trebao pojasniti
svijetu hrvatska politička stajališta, interese i zahtjeve. Prestao je izlaziti 1852.
godine.
To je i vrijeme nastanka novih listova u pokrajinskim središtima.
U Varaždinu se pojavljuje list Lucifer; u Osijeku Volksredner fuer Vaterland; u
Dubrovniku Rimembranza della Settimana i, nešto poslije, hrvatski tjednik
na talijanskom jeziku L’Avenire; u Zadru tjednik Dalmazia Constituzionale i
Observatore Dalmato – Smotritelj dalmatinski.
Prema nekim naznakama, hrvatsko je novinstvo 1848. i 1849. bilo
među najslobodnijima u Europi. Zabilježeno je da je u «tiskovnim deliktima»
neovisno hrvatsko sudstvo uvijek štitilo novinare i nakladnike od progona.
Već tada se pokazalo da neovisno sudstvo i neovisno novinstvo idu ruku po
ruku.6
5
Zasjedanje Hrvatskog sabora 25. ožujka 1848.
6
Novak, Božidar: isto, str. 35

122 ČLANCI
U doba Bachova apsolutizma (1851.-1860.) bila je praktički spriječena

svaka novinska i publicistička djelatnost u Hrvatskoj. Većina novina iz
preporodnog razdoblja je zabranjena, a u deset godina apsolutizma javilo se
samo deset novih glasila.
Usprkos teškoćama, nisu ugašene ideje o stvaranju neovisnih
novina. Tako Imbro Tkalec (1861.) pokreće list Ost und West, najprije kao
dnevnik, zatim kao tjednik i polutjednik. Ivan Vončina7 pokreće dnevnik
Svijet (1866.) Na tržište stižu i novi listovi izvan Zagreba. U Karlovcu se tiska
prvi izvanstranački ilustrirani časopis Glasonoša s posebnim prilogom Posao i
promet. U Karlovcu izlazi i prvi obiteljski zabavnik Naše gore list (1861.-1866.),
a nakratko izlazi i Karlovački viestnik (1861.). U Varaždinu se pojavljuje naš
prvi humoristički list Podravski jež.
Nakon Bachova apsolutizma u Hrvatskoj se osnivaju četiri političke
stranke i počinje razdoblje stranačkog novinarstva. Postaje praksa da političari
preko svojega tiska komuniciraju s narodom. Pozor-Obzor postaje tada glasilo
vodeće Narodne liberalne stranke pod vodstvom J. J. Strossmayera. Banska
vlast pokreće dnevnik Domobran (1864.), a ban Rauch glasilo Mađaronske
narodno ustavne stranke Hrvatske novine (1867.). Nezavisna narodna stranka
pokreće list Prijatelj naroda (1888.), a Unionistička stranka Pravi prijatelj naroda
(1891.). I druge stranke su aktivne: August Šenoa pokreće Humoristički
list (1877/78.), a Milan Grlović Svjetonazor, naš prvi informativni tjednik
(1877.).
Utjecaj Obzora na hrvatsku inteligenciju
Značajna godina za hrvatsko novinstvo je 1860., kada je pokrenut

Pozor, glasilo Strossmayerove Narodne liberalne stranke, koji od 1867. izlazi
pod imenom Novi Pozor, a od 1869. pod imenom Zatočnik i, nešto poslije,
Branik. Od 1871. izlazi kao Obzor i postaje najutjecajniji dnevnik hrvatske
liberalne građanske inteligencije. Osnivači Pozor-Obzora bili su Bogoslav
Šulek (prvi profesionalni hrvatski novinar), Mojsije Baltić i Edvard Vrbančić.
Zanimljivo je da je prvi broj objavljen 20 dana prije tzv. Oktobarske diplome,
7
Horvat, Josip: isto, str. 277 – «Ivan Vončina je promijenio novinski izraz u Hrvatskoj, uveo u njega
dnevni govor, ritam svagdašnjice, uličnu riječ».

Gavranović 123
kojom je Ugarskoj i Hrvatskoj vraćen ustav i formalno obnovljena politička

aktivnost.
Obzor je odigrao iznimno važnu ulogu u hrvatskome novinstvu. Josip
Horvat u svojem djelu Živjeti u Hrvatskoj – Zapisi iz nepovrata 1900.-1941. piše
da su «pokretači Pozor-Obzora bili ljevičari nekadašnje Ilirske narodne stranke,
stvarno skupina pojedinca, živ kontinuitet najzvučnijih ideja 1848.8».
U to se vrijeme hrvatska građanska inteligencija napajala zapadnjačkim
političkim pojmovima: ustavnost, parlamentarizam, demokracija, federalizam.
Ti pojmovi postaju temeljni ciljevi političkih težnji. Posebna vrijednost je u
činjenici da je Pozor-Obzor uspio u početku svojeg djelovanja oživotvoriti
koncentraciju većine hrvatske inteligencije. No, istini za volju, treba istaknuti
da je ta koncentracija uspjela prvenstveno na negaciji: sva je inteligencija
protivnik habsburškog birokratskog centralizma, koji je ugrozio i nacionalne
i gospodarske interese Hrvatske. Pozor-Obzor je tako govornica veoma
heterogenih elemenata: nekadašnjih ljevičara Kušlana, Šuleka i Vrbančića;
novih nacionalnih radikala Ante Starčevića i Eugena Kvaternika; umjerenih
unionista-racionalista Bogovića i baruna Hellenbacha (koji upravo u Pozoru
objavljuje raspravu o socijalnim problemima, prvu takve vrste u hrvatskoj
publicistici). Konačno, oko Pozora okuplja se i najmlađe godište inteligencije,
koje je dozrelo pod apsolutizmom i koje se tek postupno formira.
Sa stajališta profesije važno je zabilježiti da je Pozor zabranjen
početkom siječnja 1864., a tadašnji urednik i vlasnik Ivan Perkovac9 strpan
je u zatvor.
Nema spora: nekoliko je desetljeća Obzor stvarao mentalitet hrvatske
inteligencije. Njegovoj popularnosti, kao «prokušanog patriotskog lista»,
pridonio je i surov režim Khuena Hedervaryja: u Habsburškoj Monarhiji
zauzimao je prvo mjesto prema broju pljenidbi listova – u 15 godina
zaplijenjen je više od 900 puta.
Novu dimenziju Obzoru dao je dr. Milivoj Dežman, koji uređuje
list od 1906. do kraja njegova postojanja. Čim je postao urednik, proveo je
pravu revoluciju u listu: izveo je Obzor iz sprege tradicije štrosmajerovskog
liberalnog klerikalizma i pretvorio ga u kulturno naprednjački list. Obzor je, u
8
Horvat, Josip: Preživjeti u Zagrebu – Povrat iz nepovrata 1900.1941,
9
Perkovac je tako prvi novinar u Hrvatskoj osuđen na zatvor u 19. stoljeću. Njegovu sudbinu poslije
će podijeliti mnogi drugi.

124 ČLANCI
tome se slažu povjesničari, otvarao Hrvatima europske obzore. Kao potvrdu

te činjenice, opet se pozivamo na Josipa Horvata, koji napominje da je 60
posto zagrebačkih novinara prošlo svoje školovanje upravo kroz redakciju
Obzora. Do 1914, pod uređivanjem Dežmana, Obzor je izvanstranačko glasilo.
Takvo stajalište mijenja se 1919., kad je list (č. Dežman) ozbiljno zaplovio u
stranačke vode i traje do istupa iz Hrvatske zajednice i Hrvatskog bloka, u
kojima je Dežman vodio glavnu riječ. Obzor opet dobiva širu slobodu akcije
i karakter politički neovisnoga lista. Iako u početku pristaša šestojanuarske
diktature, ubrzo se vraća na pozicije lista umjerene građanske inteligencije
i to stajalište zadržava do raspada Kraljevine Jugoslavije. Posljednji broj
Obzora izašao je 10. travnja 1941., nakon 80 godina neprekidnog izlaženja10.
Od početka ustavnog razdoblja u hrvatsku politiku ulazi nova
generacija političara i novinara koji se naglašeno prihvaćaju nacionalni i
državotvorni program. Pobornik i pokretač tih ideja je dr. Ante Starčević,
koji svoje pravaške zamisli pokušava najprije predstaviti kroz humorističko-
satirički list Zvekan (1867.). Taj list je bio začetnik pravaškoga novinstva, koje
je u Hrvatskoj sljedećih nekoliko desetljeća imalo snažan društveni i politički
utjecaj.
Poslije Zvekana Stranka prava izdaje polumjesečnik Hervat (1868.),
koji pod imenom Hervatski list izlazi do srpnja 1869. godine. Publicistička
djelatnost pravaša obnovljena je 1878. listom Sloboda u Sušaku. Godine 1884.
Sloboda seli u Zagreb i prihvaća ime Hervatska (1886). Razdvajanjem Stranke
prava skupina ‘domovinaša’ osniva dnevnik Hrvatska domovina (1896.), dok
druga, skupina pravaša, poznata pod imenom «frankovci», izdaje dnevnik
Hrvatsko pravo (1895.).
Pravaši objavljuju mnoge satiričke političke listove: Vragoljan u Bakru
(1881.-1886.); Bič i Novi bič (1883.-1886.), Komarac, Brico, Muha, Stršen (1889.-
1890.) i Satir (1901.-1902.).
Budući da su pravaške novine odigrale iznimno značajnu ulogu
u stvaranju javnog mnijenja, potrebno je spomenuti neke značajke toga
novinarstva. To se ponajprije odražavalo u otporu protiv Austrije i naglašenom
pristupu balkanskom rješenju hrvatskog, odnosno jugoslavenskog pitanja.
Starčević i pravaško novinstvo unijeli su nov duh u hrvatski javni život i
novinarstvo. Nije tu bilo riječi samo o afirmaciji hrvatstva, idejama o
samostalnoj državi i hrvatskom suverenitetu, nego je pravaško novinstvo
10
Horvat, Josip: isto, str. 244-245

Gavranović 125
zastupalo ideje o neograničenoj slobodi tiska i izražavanja kao bitnog

preduvjeta za stvaranje suvremene hrvatske nacije11.
Opsežno pravaško novinstvo iscrpljivalo se u nizu stranačkih raskola.
Ipak, dva pravaška lista – Hrvatska i Hrvatsko pravo - spajaju se (1903.) u glasilo
svih pravaških frakcija pod imenom Hrvatsko pravo. List je zabranjen 1910., pa se
pokreće novi – Hrvatska. Nakon ponovnog raskola skupina pravaša okupljena
oko dr. Mile Starčevića izdaje dnevnik Hrvat (1913.)
Buđenje nacionalne svijesti
I u Dalmaciji je novinstvo pokretna snaga narodnoga preporoda.

Najvažniju ulogu ima list Il Nazionale i njegov prilog na hrvatskom jeziku Narodni
list (1862.). List od 1885. nosi samo ime Narodni list.
U Istri prvi list za Hrvate pokreće biskup Juraj Dobrila (1870.) pod
imenom Naša sloga. Najprije izlazi u Trstu, poslije u Puli (1899.) – sve do lipnja
1915. godine. U Puli izlazi i tjednik Il diritto Croato (1888.).
U Rijeci za vrijeme hrvatske uprave izlazi pet listova, nijedan na
hrvatskome jeziku: prvi riječki dnevnik L’Eco di Fiume (1857.-1860.), Gazetta di
Fiume (1860.-1862.), Giornale di Fiume (1865.), Gazetta di Fiume – Fiumaner Zeitung
(1867.) i La Bilancia (1867.-1919.).
Srpsko-dalmatinski magazin prvi je periodik tiskan na slavenosrpskom
jeziku (1836.-1848.). Srpska narodna stranka u Dalmaciji pokreće Srpski list
(1880.), zatim Srpski glas (1887.-1904.), pa Glas dubrovački. Od 1884. u Zagrebu
izlazi Srbobran (1884.), glasilo Srpske samostalne stranke. Ukinut je 1902., da bi
krajem godine bio pokrenut Novi Srbobran.
Počeci radničkoga tiska javljaju se s listom Radnički prijatelj – Der
Arbeiterfreund (1874.). Slijede Tipografija (1877.), Radnički glasnik, u Dubrovniku
list Radnik. Prvo glasilo socijalne demokracije Sloboda izlazi 1992. Zanimljivo je
napomenuti da su od ukupno 24 objavljena broja, čak 23 zaplijenjena. Crvena
sloboda (1906/07.), pa Razredna borba, Naprijed, Slobodna riječ, prvi socijaldemokratski
dnevnik u nas koji izlazi do 1914., samo su dio naslova radničkih novina. Do
1918. godine izlazilo je u Hrvatskoj 19 socijalistički usmjerenih listova, zatim
osam sindikalnih i šest radničkih.
11
Bogdanov, Vaso: Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, NIP, Zagreb, 1958., str. 729-769

126 ČLANCI
Hrvatsko oporbeno novinstvo izloženo je krajem 19. stoljeća

snažnom udaru vladajuće stranke. Spomenimo samo činjenicu da je za
vrijeme 20-godišnjeg banovanja Khuena Hedervaryja bilo više od 5000
zapljena oporbenih listova, pa je ocijenjeno da je to najokrutnije razdoblje
odnosa prema tisku u Europi, nazvano ‘ruglom 19. stoljeća’12.
U 20. stoljeće hrvatsko novinstvo ulazi s novim težnjama. Braća
Antun i Stjepan Radić pokreću Dom (1899.) i Hrvatski narod (1904), Supilo
Novi list (1900.) (poslije Riječki novi list). U Zagrebu izlazi socijalistički dnevnik
Slobodna riječ (1902.), u Osijeku dnevnik Narodna obrana (1902.). Milivoj
Dežman pokreće tjednik Pokret (1904.), koji poslije izlazi kao dnevni list.
Napredna omladinska generacija izdaje od 1902. polumjesečnik Hrvatska
misao.
Dolaskom u Obzor Milivoja Dežmana (1906.), koji će u tome listu
ostati do 1940. godine, rađa se u Hrvatskoj informativno novinarstvo i
uvodi u većoj mjeri profesionalizam. Godine 1907. izlazi prvi broj Novosti,
zatim Hrvatske novosti (1909.), a 1910. Male novine. Godine 1912. tiskan je i
prvi broj Jutarnjeg lista. U Zagrebu izlazi i Dnevni list (1905/06.), a od 1906. i
satirički list Koprive.
U povećanoj se mjeri javlja i tisak u drugim dijelovima Hrvatske. U
Zadru Hrvatska riječ i Pučki glas (1906.); u Splitu Sloboda (1905.), zatim Velebit;
u Trstu dnevnik Balkan (1907.). U Varaždinu izlaze Varaždinac (1906.),
Hrvatske pravice (1907.-1911.) i Naše pravice (1908.-1914.). U Dubrovniku
izlazi Crvena Hrvatska (1906.-1918.); u Puli Omnibus (1904.-1912.) i Polaer
Tagblatt (1906.-1918.); u Rijeci katolički dnevnik Riječke novine (1912.).
Dana 18. prosinca 1910. osnovano je i Hrvatsko novinarsko društvo,
koje je okupilo 53 profesionalna novinara. Pokretač i prvi predsjednik HND-
a bio je Milan Grlović13. Valja zabilježiti da je 1911. u Hrvatskoj izlazilo 11
dnevnika i 51 tjednik.
Početkom Prvog svjetskog rata suspendiran je postojeći zakon o
tisku i svi su listovi podvrgnuti preventivnoj cenzuri. Zabranjene su mnoge
novine, a zabranjen je i rad HND-a. No, povećane potrebe za novinama
uskoro prevladavaju sve zapreke: godine 1915., nakon što je zabranjena Naša
12
Novak, Božidar, isto, str. 62
13
Uz Milana Grlovića, predsjednika, članovi Privremenog društvenog odbora bili su: Ivan Peršić,
Toni Schlegel, Većeslav Vilder, Ferdinand Pajas, Zvonimir Vukelić i Marija Jurić-Zagorka.

Gavranović 127
sloga, u Puli izlazi dnevnik Hrvatske novine; u Sušaku se tiskaju Primorske novine
(1916.). U Zagrebu se javlja Hrvatski pokret, zatim Hrvatska država, obnavlja
se Sloboda. Početkom 1918. izlazi Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, a iste godine
se Male novine pretvaraju u Novo vrijeme. U Splitu počinje izlaziti Novo doba.
Rat su preživjele službene Narodne novine, Radićev Dom, zadarski Narodni list
te Hrvatska – list Čiste stranke prava.
To razdoblje označava i kraj velikoga procvata hrvatskoga
novinstva.
Razdoblje «olovnih novinarskih godina»
Razdoblje od 1918. do 1941. obilježeno je izrazitom velikosrpskom,

antihrvatskom i antidemokratskom politikom. Prati je sustav ograničenja
slobode izražavanja te progon nacionalnog i lijevog hrvatskog tiska. Ipak,
razvoj informativnog novinstva teško se zaustavlja.
Uz Novo doba u Splitu izlaze dnevnici: u Osijeku Hrvatski list (1922.),
u Sušaku Primorske novine (1921.), Straža i Hrvatska obrana. Komunisti pokreću
u razdoblju od 1918. do 1920. čak 17 listova, među kojima se ističu Istina,
Nova istina, Borba, Književna Republika, Mlada garda. Stranka prava objavljuje
Hrvatsku misao (1922.-1932.); konzervativni dio hrvatsko-srpske koalicije
listove Život i Pokret (1921.-1924.); socijalisti izdaju Slobodu (od 1917.), a
socijaldemokrati Pravdu (1923.). HSS nastavlja tiskati tjednik Dom. Godine
1936. pokreće i svoje glasilo Hrvatski dnevnik, a njegov je prvi broj tiskan
u više od 100 000 primjeraka. Godine 1939. izlazi novi dnevnik Zagrebački
list.
Stranačko novinstvo postupno gubi širu čitateljsku publiku, a
informativni tisak bilježi uspon. Informativni listovi dio su nakladničke
kuće Tipografija, koja nastavlja tiskati Jutarnji list i Obzor, a pokreće i dnevnik
Večer (1920.) i ilustrirani tjednik Svijet (1926.), našu prvu reviju u bakrotisku.
Novinski koncern Jugoštampa nastavlja tiskati dnevnike Novosti, Riječ i
Der Morgen, poslije Morgenblatt. Početkom 1939. pristaše dr. Ante Pavelića
objavljuju tjednik Hrvatski narod. Oživljava legalni i ilegalni lijevi tisak. Krleža
izdaje Pečat (1940.), tjednik Radnik bilježi nakladu od 80 000 primjeraka.
Novinsku pozornicu obogaćuje Politički vjesnik (lipanj 1940.), koji se nastavlja

128 ČLANCI
kao Vjesnik radnog naroda, preteča današnjeg Vjesnika.

Prema podacima Referade za štampu pri kabinetu bana na području
Banovine Hrvatske izlazilo je 1940. godine 487 listova, od kojih je 15
dnevnika (samo u Zagrebu ih je deset). Ukupno se u Zagrebu tiskaju 373
lista, u Splitu 23, Dubrovniku 15, Osijeku 13, Šibeniku 8, Varaždinu 4, a u
Vinkovcima i Virovitici po dva lista. Izlazi 58 vjerskih listova, od kojih u
Zagrebu 40. U prodaji je 29 gospodarskih listova, 8 staleških i 25 kulturno-
umjetničkih.
Travanjskim ratom, okupacijom Jugoslavije i uspostavljanjem
Nezavisne Države Hrvatske (1941.) ukinut je hrvatski građanski tisak.
Glavno glasilo ustaškog pokreta je Hrvatski narod. Drugi dnevnik, Novi list,
mijenja ime u Nova Hrvatska. Narodne novine nastavljaju izlaziti kao službeni
list NDH. U Osijeku izlazi Hrvatski list; u Splitu Novo doba, koji ukidaju
Talijani i pokreću dnevnik San Marco, a poslije Il Popolo di Spalato. Novo doba
ponovno izlazi nakon kapitulacije Italije.
Iz službenog popisa listova (24. studeni 1942.) proizlazi da je na
području NDH tiskano 8 dnevnika, 25 tjednika i 19 mjesečnika u Zagrebu
te 17 tjednika i 14 mjesečnika u pokrajini.
Utjecaj antifašističkoga tiska
Sve je prisutniji antifašistički tisak. Glavni je list Vjesnik Jedinstvene

narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske, zatim Omladinski borac i Pionir (1942.), Žena
u borbi (1943.), Naprijed (1943.), Slobodni dom – glavno glasilo Hrvatske seljačke
stranke, Srpska riječ. Zabilježena je 151 tiskovina antifašističkoga usmjerenja.
Najznačajniji listovi su Slobodna Dalmacija (1943.), Glas Istre (1943.), La Voce
del Popolo (1943.), Glas Slavonije (1943.), Primorski dnevnik od kojega se stvara
Riječki list – Novi list (1943). U Zagrebu izlazi ilegalna Narodna borba, preteča
poslijeratnog Narodnog lista. Veoma je raširen antifašistički tisak vezan za
HSS, zatim za Press službu izbjegličke vlade i hrvatski zbjeg u El Shatu.
Od 1943. pri ZAVNOH-u se osniva Odjel za informacije, koji usmjerava
antifašistički tisak.
Nakon svršetka rata prestaju izlaziti svi listovi NDH. Obračun s
novinarima koji su djelovali u tiskovinama NDH bio je drastičan. Prema

Gavranović 129
nepotpunim podacima 131 novinar je napustio zemlju, stotini je bilo

onemogućeno svako novinarsko djelovanje, oko 30 novinara nastavilo je
raditi u novim listovima, a na smrtnu kaznu osuđeno je više od 40 novinara
i vodećih ličnosti propagandnog sustava NDH. Isto tako, u ratu je ubijeno
165 novinara-antifašista14.
Tijekom druge polovice 1945. dnevnici postaju: Vjesnik, Slobodna
Dalmacija, Riječki list, La Voce del Popolo, Glas Slavonije, Narodni list, Narodni
sport, zagrebačko izdanje Borbe. Nastavljaju izlaziti listovi Naprijed, Slobodni
dom, Srpska riječ, Omladinski borac, Pionir i Žena u borbi, a novi tjednici su Glas
rada, Kerempuh i Gospodarski list (čije je izlaženje ponovno uspostavljeno).
Godine 1948. u Hrvatskoj izlazi 113 listova.
Komunistička partija uvodi jednostranački sustav i primjenjuje model
sovjetskog medijskog sustava. Novinstvo postaje ‘dio partijske propagande
i obrazovanja masa u duhu socijalizma’15. Novinske vijesti su ograničene,
komentari dirigirani. Iako je prvim Zakonom o štampi (1945.) i Ustavom
Demokratske Federativne Jugoslavije (1946.) ukinuta cenzura i proklamirana
puna sloboda tiska, u praksi vlada potpuni politički monopol. Tome je
pridonijelo i represivno zakonodavstvo u odnosu prema novinarima.
Godina 1952. obilježava svršetak razdoblja boljševizacije. Upravo u
to vrijeme javlja se Vjesnik u srijedu, tjednik koji će imati golem utjecaj na
razvoj novinstva u Hrvatskoj16. Počinje razdoblje razvijanja informativnih
listova, okrenutih tržištu i čitateljstvu. Javlja se novi dnevnik – Večernji vjesnik,
a kasnijim spajanjem Narodnog lista i Večernjeg vjesnika nastaje – današnji
Večernji list.
Riječki list (1954.) postaje Novi list, a spajanjem s tjednikom Glas Istre
izlaze dva dnevnika – Novi list i Glas Istre. Narodni sport prerasta u Sportske
novosti.
Do 1971. traje razdoblje snažnog razvoja medijskih kuća i novih
novinskih naslova. Prednjači koncern Vjesnik, koji prerasta u najveću
novinsko-izdavačku kuću u jugoistočnoj Europi. Brojna su njegova izdanja:
Vjesnik, Vjesnik u srijedu, Arena, Plavi vjesnik, Svijet, Start, Studio, Vikend, Tina
i Sve oko nas. U Slobodnoj Dalmaciji startaju s Nedjeljnom Dalmacijom (1971.).
14
Novak, Božidar: isto, str. 412
15
Novak, Božidar, isto , str. 460-461
16
isto, str. 567-574

130 ČLANCI
Ponovno izlazi Telegram, pokreću se Privredni vjesnik i Informator (1953.) te

Hrvatski gospodarski glasnik (1971). Hrvatski tjednik (1971.) unio je revoluciju u
hrvatsko novinstvo, iako je ubrzo prestao izlaziti.
Slobodno se razvija vjerski tisak, poglavito katolički: Glas koncila
(1963.), Mali koncil (1966.), Kana (1970.)17.
Vrlo snažan pečat razvoju novinstva daje omladinski tisak: Tlo,
Omladinski tjednik, Pitanje, Studentski list, Naše staze (u Splitu), Zoranić (u
Zadru).
Razdoblje liberalizacije i reformi bilo je nasilno prekinuto u
Karađorđevu (1. prosinca 1971.). Ugušen je liberalni, pluralistički hrvatski
medijski sustav, proglašen nacionalističkim i kontrarevolucionarnim. Na
udaru Suda časti Novinarskog društva Hrvatske naći će se 50 novinara, a
njih 170 završava na crnim listama. Nekima je trajno zabranjeno baviti se
novinarstvom. Nasilno su ukinuti Hrvatski tjednik, HGG, omladinski listovi,
Hrvatsko sveučilište i časopisi Matice Hrvatske. Bio je to radikalan obračun vlasti
nakon kojega slijedi desetak hrvatskih i novinarskih olovnih godina18.
U tom se razdoblju javlja relativno malo novih izdanja: Fokus (1973.),
CAK (u Splitu 1973.), Sam svoj majstor (1975.), revija Sprint (1976.), Omladinski
zabavnik (1973.). Zanimljivi su medijski projekti tjednik OKO (1973.) te Polet
(1976.). Vjesnik u srijedu prestaje izlaziti 1977. godine.
Najvažniji i svakako najsnažniji prodor i povratak u suvremeno
novinarstvo predstavlja pokretanje tjednika Danas u obliku njusmagazina
(1982.)19.
Prema raspoloživim podacima, Hrvatska je 1960. godine imala
223 tiskovine novinskog obilježja; 1970. bilo ih je 337, 1980. njihov je broj
dosegnuo 667, a 1985. zabilježen je 681 naslov.
17
Novak, Božidar, isto, str.597-600
18
isto, str. 762-772
19
isto, str. 895-902

Gavranović 131
Novinstvo u slobodnoj Hrvatskoj
Novo razdoblje hrvatskoga novinstva počinje stvaranjem samostalne

i neovisne Hrvatske. Na novinskoj pozornici događaju se krupne promjene
i repozicioniranje pojedinih listova. Pokreću se novi naslovi, prije svega
Slobodni tjednik, koji u Hrvatsku uvodi žuto novinarstvo, zatim Globus. Počinje
privatizacija u novinarstvu. Novi list, Glas Istre, Slobodna Dalmacija, pa tjednici
Arena, Privredni vjesnik i neki drugi koriste pogodnosti Zakona o privatizaciji.
Vladajuća stranka, međutim, veoma brzo većinu listova stavlja pod svoj
nadzor. Čvrsti monopol uspostavlja se nad Večernjim listom, Vjesnikom,
Hrvatskom tiskarom i poduzećem za distribuciju novina – Tisak. Glas Slavonije
preuzima se nasilnim putom; Slobodna Dalmacija se manipulacijama i pravnim
smicalicama otima novinarima i prodaje, praktički poklanja tajkunima.
Raspada se sustav Vjesnika. Svaki se dnevnik i tjednik osamostaljuju.
S tržišta nestaju Danas i Start. Pojavljuju se novi medijski vlasnici: EPH s
nizom novinskih i revijalnih izdanja. Uz pomoć stranog kapitala EPH uskoro
prerasta u najznačajniju novinsku medijsku kuću u Hrvatskoj. Nacional, Feral
Tribune, Vijenac, Zarez, Hrvatsko slovo samo su neki od novih naslova koji
se javljaju kao relevantni čimbenici na hrvatskom medijskom tržištu. Tu su
još Glorija, Svijet, Zaposlena, Mila, Auto klub, Arena i mnogi drugi. Zapaža se
‘bijeg’ od političko-informativnih glasila prema zabavnom štivu, što će biti
dominantna odrednica hrvatskog novinstva sljedećih nekoliko godina.
Pojavom Jutarnjeg lista (u sklopu EPH-a) slika se radikalno mijenja
(1998.). Javlja se treći nacionalni političko-informativni dnevnik. Počinje
nemilosrdna borba za politički utjecaj i položaj na tržištu. U EPH ulazi
njemački kapital (WAZ – Westdeutsche Allgemeine Zeitung), a u Večernji list
Styria iz Graza (nakladnik Die Kleine Zeitung i Die Presse).
U 21. stoljeće hrvatsko novinstvo ulazi s oko 500 medija, od kojih
je 14 dnevnika, prisutni su brojni kvalitetni pluralistički tjednici, relativno
razvijeni lokalni dnevnici (Karlovac, Zadar) i tjednici; postoji razvijen
sustav lokalnih radiopostaja i raširen sustav Hrvatske radiotelevizije i
nekoliko komercijalnih televizijskih postaja. Na tržištu dnevnika javlja se
prvi kompaktni list – tabloid 24 sata (2005.), čime počinje novo razdoblje u
hrvatskome novinstvu. Javljaju se i prve hrvatske poslovne dnevne novine
– Poslovni dnevnik. U Hrvatsku ulazi švedski kapital, preko tjednika Business.
hr (2005.), javlja se novi poslovni tjednik Lider. EPH pokreće (2006.) prve

132 ČLANCI
besplatne dnevne novine – Metro. Ukratko, tržište novinskih tiskovina stalno

se obogaćuje novim naslovima. Nastaje novo razdoblje u kojem se novine
bore za golo preživljavanje.
Neprekidna borba za slobodu
Ovo su, jasno, samo naznake iz povijesti hrvatskog novinstva, bez

pretenzija da budu cjeloviti prikaz, a naročito ne i ocjena stanja. Uz ostalo,
nedostaje prikaz hrvatskog novinstva u inozemstvu, hrvatskoj dijaspori, koje
čini značajan dio te povijesti.
Međutim, stalno je prisutno obilježje i zajednička poveznica za cijelo
vrijeme razvoja hrvatskoga novinstva, od kraja 18. stoljeća do danas. Riječ
je o neprekidnoj borbi da se, najprije kroz novinstvo, osiguraju nacionalni
identitet i sloboda izražavanja, odnosno sloboda i pravo na drugačije
mišljenje. Tu dimenziju hrvatskom novinstvu, bez obzira na povremena
lutanja u stranačkim vodama ili totalitarizmu, nitko ne može oduzeti. Ta
borba i nastojanja traju do današnjih dana…
U tu se borbu potpuno ‘uklapaju’ misli nekolicine istaknutih
novinarskih bardova, koji su u različito vrijeme ocjenjivali ulogu novinara u
hrvatskom društvu. Vrijedno ih je zabilježiti:
• Milan Grlović, prvi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva: «Da
uzmogne vršiti svoju uzvišenu misiju u narodu, štampa mora biti neodvisna; ona
mora biti poštena, da bude ugledna; mora biti složna da bude jaka i uplivna».
• Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska novinarka: «Novinar je vječni borac
koji mora u sebi imati duboko razvijen nagon da uvijek maršira naprijed, da,
uvijek naprijed, nikada da sustane».
• Antun Gustav Matoš: »Novinar, dakle po zanatu (je) borac proti
nepravdi».
• Ive Mihovilović – Spectator: «Novinari koji pišu svaki dan, na ispitu su
pred ogromnom ispitnom komisijom koja je vrlo sklona da im dodijeli ‘kolac’».
• Veselko Tenžera: «Kritičar sam u sredini koja više cijeni bilo kakav rad nego
kritiku toga rada».
• Krešimir Džeba: «Političarima nikako ne ide u glavu da novine ne postoje

Gavranović 133
zato da bi oni svoje dvojbene mudrosti priopćavali narodu nego da iz njih doznaju
što misli narod».
• Božo Novak,: «Čak ni najokrutniji totalitarizmi XX. stoljeća nisu uspjeli
ugušiti vjekovnu težnju hrvatskog novinarstva prema istini, pravdi i slobodi».
Literatura
Horvat, Josip: Hrvatsko novinstvo 1771-1939, Golden Marketing – Tehnička

knjiga, Zagreb, 2003.
Horvat, Josip: Hrvatski panoptikum, Zagreb, 1965
Novak, Božidar: Hrvatsko novinarstvo 20. stoljeća, Golden Marketing –
Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.
Bogdanov, Vaso, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, NIP, Zagreb,
1958.

135
ČLANCI
UDK 316.77:327.39(497.6)
(135-148)
Najil Kurtić *
Komunikacijski paradoks
Masovni mediji i reintegracija bosansko-hercegovačkog
društva
Summary
The author describes today’s deeply divided media positions in Bosnia and
Herzegovina. Reporting on “otherness” is seriously lacking if not completely prevented.
Reporting on the realities of others - their religion or nationality - is suppressed.
The need for Bosnian-Herzegovinian discourse is extremely important for
the reconstruction of Bosnian society. Better communication by the news media,
which would reaffirm intercultural, international and intersocial connections, should
replace the current state of unappeasable diversity. The unique Bosnian story needs to
be reported; the mass media should be responsible for telling this story.
Through analysis of the Bosnian-Herzegovinian public’s state of pluralistic
ignorance, this study shows in reality, even though the society is segregated, there are
areas of considerable agreement among citizens.
Ključne riječi: mediji, komunikacijske subzajednice, nacionalne

podjele, javni servis
*
Prof. dr. sc. Najil Kurtić predaje na Odsjeku za žurnalizam Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli

136 ČLANCI
Bosansko-hercegovačko društvo je, i deset godina nakon prestanka

oružanih sukoba, duboko podijeljeno. Degradirano je na nacionalno i vjerski
homogenizirane publike zarobljene unutar komunikacijskih subzajednica.
Zanemarujući stvarnosti drugih i prešućivanjem njihovog postojanja u svijetu
medijskih izvještaja i predstava, ograničena je, ako ne i potpuno spriječena,
percepcija vanjskog.
Pod nadzorom su mehanizmi utvrđivanja tematskih prioriteta u
javnom diskursu. Spriječena je mogućnost svake antiteze samoprezentirajućim
i samointerpretirajućim porukama nacionalnih elita. Tabuizirani su vanjski
izvori informacija.
Glasovi koji promiču osnovne sastojke «bosanskog duha» i bitnih
vrijednosti na kojima se stoljećima temeljio suživot različitih vjera i kultura
i ethos komšiluka ne uspijevaju probiti se preko bedema kojima su se
ogradile komunikacijske subzajednice. Društvena interakcija je ograničena
na nacionalne separatume.
Nametnute su i hipertrofirane različitosti i nespojivosti u odnosu
prema drugima. Stvorena isključivost ciljeva, utemeljena ne toliko na
različitosti vrijednosti koliko na oktroiranim različitim definicijama situacije,
sredstvo je strategije kojom se za separaciju nastoje pridobiti i najodaniji
pristaše sinkretizma.
Dijeljenje političkog i socijalnog bića Bosne i Hercegovine, potaknutu
od politike, dovršavaju i petrificiraju masovni mediji ujednačujući semiotičku
i semantičku kompetenciju zarobljenika nacionalnih separatuma. To je način
na koji će pripisivati značenja konkretnim simboličkim strukturama, a potom
će i praktično reagirati na njih. Cilj je potaknuti visoke preferencije «svojega»
(svoje nacionalne skupine) te izazvati opću ravnodušnost, ako ne i otpor
prema «drugome». Mediji su sredstva homogenizacije komunikacijskih
subzajednica.
Bosansko-hercegovački komunikacijski paradoks
Tvrdo strukturiranje komunikacijskih subzajednica rastače i

samu mogućnost konstituiranja bosansko-hercegovačke komunikacijske
zajednice.

Kurtić 137
Na djelu je svojevrsni komunikacijski paradoks. Umjesto da pomažu

ljudima da se razumijevaju te da razvijaju uzajamnu naklonost tako što
će smanjivati i otklanjati neizvjesnosti o drugom, 39 televizijskih stanica
/18 javnih i 21 privatna/ i 142 radijske stanice /66 javnih i 76 privatnih/
perpetuira nerazumijevanje, strah i dramu unutar političke strukture društva.
Tek sporadično poruke uspijevaju prodrijeti preko granica separiranih,
primarno nacionalno i konfesionalno određenih skupina, ali ne uspijevaju
izazvati bosansko-hercegovački diskurs1.
U komunikacijske subzajednice zarobljen je potencijal bosansko-
hercegovačkog diskursa, bez kojeg nije moguća rekonstrukcija bosanskog društva
u smislu reafirmacije sinkretičkih interkonfesijskih, interkulturnih, internacionalnih
i intersocijalnih veza, koje bi zamijenile sadašnje stanje nepomirljive različitosti
i u najpovoljnijem slučaju usporedne ravnodušnosti.
U zatvorenosti komunikacijskih subzajednica unutar nacionalno
određenih prostora ključni je utjecaj masovnih medija s emisijskim središtima
izvan Bosne i Hercegovine. Prodor tih medija u bosansko-hercegovački
komunikacijski prostor olakšan je nepostojanjem jezičnih i kulturoloških
prepreka i jedinstvenom ontogenezom stanovništva.
Glavni prezentatori i interpretatori bosansko-hercegovačke stvarnosti
jesu redakcije iz Beograda i Zagreba. Na razini Bosne i Hercegovine 32,3 %
gledatelja, u dobi između 12 i 69 godina gleda pretežito programe nacionalnih
televizija Srbije i Hrvatske, dok programe BHT1 prati samo 8,6 %, programe
FTV 12,6 %, a programe RTRS 4,1% gledatelja.2
Slično je i u tiskanim medijima, čija je opća karakteristika da nisu
razvijeni, pa su prema tome i bez značajnijeg neposrednog utjecaja na glavne
tokove mišljenja. Procjenjuje se da manje od 5 % stanovništva u Bosni i
Hercegovini kupuje novine.3 Na inače malom tržištu dnevnih novina 38 %
udjela pripada tisku iz Beograda i Zagreba. Dok Oslobođenje ima 10 %-tni
1
Ništa se bitno ne mijenja ni zauzimanjem političke perspektive s obzirom na nacionalno i vjersko kao
prevladavajuće načelo političkog organiziranja i gotovo marginalnu građansku i socijal-demokratsku
opciju, koje se ne uspijevaju nametnuti kao relevantan «drugi», kako u stvarnom svijetu tako ni u
svijetu koji svakodnevno stvaraju masovni mediji.
2
Izvor; Mareco Index Bosnia – BiH Gallup International; Mjerenje gledanosti TV stanica, Krug:
9/12 2005/
3
Dušan Babić: Bosna i Hercegovina – ekonomski pritisci na medije u BiH, Ekonomski pritisci
instrument postizanja političkih ciljeva, u zborniku: Medijska spoticanja u vremenu tranzicije, Media
plan institut Sarajevo, 2005., str. 33.

138 ČLANCI
udjel u ukupnoj prodaji dnevnog tiska u Bosni i Hercegovini, beogradske

Večernje novosti imaju 12%, a zagrebački Večernji list 8% udjela. Od domaćih
novina jedino je naklada Dnevnog avaza respektabilna, 40 %. Međutim, njegov
udjel na tržištu dnevnih novina Republike Srpske je samo 3,2%. Taj postotak
približno odgovara sudjelovanju bošnjačkog stanovništva u ovom bosansko-
hercegovačkom entitetu. Udjel Nezavisnih novina je 7,5 %, isto toliko i Glasa
Srpske, Jutarnjih novina 4 % i Dnevnog lista 4%.
Među tjednicima situacija je sljedeća: 41,5 % udjela na tržištu BiH
zauzimaju tjednici iz Zagreba i Beograda. Autohtoni časopisi Slobodna Bosna i
Dani, koji slove za najutjecajnije tjednike sudjeluju u ukupnoj prodaji sa 8%,
odnosno sa 9 %. Slično kao i u slučaju Dnevnog avaza, prodaja ta dva tjednika
gotovo se može zanemariti na područjima s većinskim srpskim i hrvatskim
stanovništvom4. Iako su ti podaci izvedeni posredno (anketiranjem građana),
jer se u Bosni i Hercegovini čuvaju kao najveća poslovna tajna, mogu se uzeti
kao indikatori dvije glavne odlike bosansko-hercegovačke medijske situacije:
1. Gotovo da se i ne može faktički govoriti o autohtonim bosansko-
hercegovačkim mainstream medijima, jer su svi dosadašnji pokušaji
završavali na granicama nacionalno određenih komunikacijskih
separatuma.
2. Mainstream mediji, i elektronički i tiskovine, koji snažno utječu na
glavne struje mišljenja u dvije od tri komunikacijske subzajednice u
Bosni i Hercegovini imaju emisijske pa i interpretativne centre izvan
Bosne i Hercegovine, konkretno u Beogradu u Zagrebu.
Bosansko-hercegovački komunikacijski separatumi
Bosna i Hercegovina je podijeljena na tri komunikacijske subzajednice.

One su definirane djelovanjem autohtonih i eksternih masovnih medija iz
perspektive nacionalno i konfensionalno strukturiranih okvira selekcije i
interpretacije činjenica.
Prvu komunikacijsku subzajednicu određuje značajan utjecaj federalne
televizije (sa 22, 3% gledanosti), izvjestan utjecaj BHT1 (13,4% gledanosti),
4
Izvor: Vijeće za štampu u Bosni i Herecgovini, USAID, Sarajevo, 2005.

Kurtić 139
nezanemariv utjecaj komercijalnih (privatnih) medija kao što su OBN (sa

7,9% gledanosti), NTV Hayat (9,0%) gledanosti te regionalni i općinski javni
mediji i zanemarivo prisustvo radija i televizije Republike Srpske.
Značajan je, u toj subzajednici, i utjecaj elektroničkih medija čiji
programi dolaze iz Zagreba i Beograda. Njihova se gledanost procjenjuje
na 20%.
Od tiskovina u toj komunikacijskoj zajednici glavnu ulogu imaju
mediji čije je sjedište u Sarajevu; prvenstveno Dnevni avaz, Oslobođenje, Dani
i Slobodna Bosna. Očito je i prisustvo tiskanih medija koji izlaze u Banjaluci,
Zapadnom Mostaru, Beogradu i Zagrebu, ali ono nije takvo da bi određivalo
glavnu struju mišljenja.
U političko prostornom smislu ova subzajednica korespondira
s većim dijelom Federacije Bosne i Hercegovine, točno s nacionalno
mješovitim područjima i područjima nastanjenim bošnjačkom većinom. U
sadržajnom smislu tu subzajednicu karakterizira probosanski informativno
politički program intencionalno i semantički definiran sa stajališta bošnjačkih
političkih stranaka, koje se ostvaruje intencionalnim strukturiranjem izvora
informacija, s dominacijom Bošnjaka i bošnjačkih institucija te njihovih
interpretacija bosanskog bića i bosanskog interesa.
Drugu komunikacijsku subzajednicu čine nacionalno homogena područja
Federacije Bosne i Hercegovine s hrvatskim stanovništvom. U nedostatku
opsežnijih istraživanja kao znakovit primjer stanja u toj subzajednici uzet
ćemo slučaj općine Široki Brijeg, u kojoj je gledanost HRT-a 93 %, a ostatak
od 7 % dijeli se podjednako na satelitske kanale i domaće (regionalne i
lokalne) televizijske stanice5. Gledanost BHT1, federalne televizije i TV RS
nije zabilježena. Predodžba o drugom i drugačijem medijski je posredovana
iz zagrebačkog studija, koji je vođen svojim selekcijskim i interpretativnim
kriterijima i vrijednostima, u velikoj mjeri određenim dnevno-političkim
interesima centara političke i gospodarske moći. Razumljivo je da u njoj
nema dovoljno prostora za «bosanske teme» kao ni za zagovornike izvornog
«bosanskog» interesa iz hrvatskog nacionalnog korpusa, kojih je u stvarnom
životu mnogo više nego u stvarnosti medija.
Treću komunikacijsku subzajednicu, koja prostorno i politički
korespondira s entitetom Republika Srpska, okupljaju oko sebe Televizija
5
Citirano istraživanje gledanosti Mareko index

140 ČLANCI
Srbije, sa 45,9 % gledanosti, TV BN sa 13,2% gledanosti, RTV Republike

Srpske sa 7,9% gledanosti, beogradske Večernje novosti, Blic, Svet plus, Glas
Srpske i Politika.
Utjecaj BHT1 (3,4% gledanosti) i federalne televizije sa 1,9%
gledanosti na ovom prostoru gotovo da je zanemariv. Prisustvo Dnevnog
avaza (na tržištu dnevnih novina Republike Srpske sudjeluje sa samo 3,2 %)
i ostalih sarajevskih novina (Oslobođenja, Jutarnjih novina, Dana, Slobodne Bosne)
zanemarivo je, jednako kao što je zanemariv i njihov utjecaj na obaviještenost
građana i glavnu struju javnog mišljenja u toj komunikacijskoj subzajednici.
Znakovita je veća gledanost TVBN, privatne televizije koju iz
Bijeljine emitira program s neskrivenim ambicijama da izrazi opće mišljenje
u srpskom nacionalnom korpusu (13,2%), od gledanosti TV Republike
Srpske (7,9%). Televizija Republike Srpske samim time što je javna, ne
može radikalno problematizirati egzistenciju srpskog nacionalnog korpusa
u bosansko-hercegovačkoj političkoj zajednici niti smije osnivati televizije
koje se otvoreno zauzimaju za priključenje Srbiji, što čini privatna TV BN.
Izbjegavajući uspješno sankcije Regulatorne agencije (CRA), skrivajući se
iza gospodarskih interesa i borbe za oglašivačima, ova je televizija zapravo
domaći mainstrea medij u Republici Srpskoj. Interpretira bosansko-
hercegovačku stvarnost iz perspektive radikalne nacionalističke i šovinističke
ideje konačnog raspleta na Balkanu, koja, sudeći prema istraživanjima
gledanosti još uvijek ima značajnu potporu.
Sprečavanje bosansko-hercegovačkog diskursa
Činjenica da je mas-medijska komunikacija ograničena na nacionalne

separatume (komunikacijske subzajednice), presudno utječe na nemogućnost
nastanka BH javnog mišljenja. Autarkičnost komunikacijskih subzajednica
sprečava konsenzus o dnevnom redu, a kada se u isto vrijeme u pojedinačnim
komunikacijskim subzajednicama razgovara o jednoj temi, ona je nametnuta
izvana (kao uvjet uključivanja u globalne, odnosno regionalne političke
i gospodarske integracije) ili su je iznutra nametnule nacionalno-političke
oligarhije.
Diskurs, u svakom slučaju, ostaje u značenjskom polju omeđenom

Kurtić 141
selekcijskim i interpretativnim okvirima parcijalnih interesa s binarno

definiranim (zadanim) evaluacijskim dimenzijama u rasponu disjunkcije za
ili protiv.
Sprečavajući uvid u različita stajališta, sustavnim zanemarivanjem
drugačijih mišljenja, i poticanjem spirale tišine, odvraćanjem onih koji zaista
osjećaju i misle drugačije od javnog oglašavanja, namećući im percepciju
manjine, interesi nacionalno-političkih oligarhija konačno se uzdižu u rang
definicije društveno prihvatljivog ponašanja. U svemu tome mediji imaju
značajnu ulogu. Iz, u centrima političke moći oblikovanih definicija društveno
prihvatljivog mišljenja i ponašanja, za pripadnike svojih nacionalnih
separatuma, masovni mediji deduciraju interpretacije svake nove situacije,
iskazuju ih agresivno glasno, ilustriraju ih zvučnim isječcima, potiču na
prihvaćanje, ponavljanje i ponovno glasno iskazivanje, stvarajući prvo privid
opće prihvaćenosti, a potom te interpretacije i podupiru.
Budući da zajedničko mišljenje, općenito uzevši, često rezultira
zajedničkim djelovanjem, razumljivo je da glavna strategija komuniciranja,
inspirirana održanjem status quo postaje prepreka instaliranju i razvoju
komunikacijske infrastrukture, na kojoj bi se mogla utemeljiti bosansko-
hercegovačka komunikacijska zajednica. Ona, svima je jasno, nije isto što i
politička zajednica ali jedna je od njezinih bitnih konstituenata6. Sprečavajući
stvaranje komunikacijske zajednice na razini Bosne i Hercegovine znači
zapriječiti mehanizme prelaska latentne bosanske javnosti u aktivnu
komunicirajuću, a potom, vjerojatno i u djelatnu javnost. Sve se vrti oko
onemogućavanja percepcije (definiranja) parcijalne situacije kao zajedničke
bosanske situacije, odnosno oko sprečavanja suorijentacije.
Svako angažiranje na samozatvaranju komunikacijskih subzajednica
u osnovi je inspirirano produžetkom takvog stanja. Na drugoj strani
svako angažiranje na uspostavljanju Bosne i Hercegovine kao istinske
komunikacijske zajednice različitosti, vodi prema točnim percepcijama
drugog, koji i nije toliko različit i nepomirljivo suprotstavljen kako se nastoji
predstaviti, kao nužnom uvjetu za javni diskurs s vjerojatnošću na sintezu7.
6
Iz ove perspektive sasvim objašnjiva postaje grčevita politička borba nacionalnih oligarhija da se
spriječi donošenje zakona o javnim emiterima u Bosni i Hercegovini.
7
U tom smislu ne bi bilo produktivno definirajući misiju javnog servisa BiH, ali ostalih medija s
probosanskom legitimacijom, artikulirati ciljeve tipa «ishoditi suglasnost».

142 ČLANCI
Bosansko-hercegovačka komunikacijska zajednica u

nastajanju
Mogućnost je u slobodnom protoku informacija, pristupu nizu

relevantnih izvora informacija i slobodnom pristupu masovnim medijima,
što bi sve skupa trebalo utjecati na točnost percepcije drugog, prekidanje
spirale tišine i pojačavanje glasa drugačijih, a sve u granicama jednog novog
(starog) selektivnog i interpretativnog okvira izvedenog iz povijesne vertikale
multilateralizma i sinkretizma Bosne i Hercegovine kao životnog prostora
različitosti. Za sada je to samo pokušaj vođen probosanskom idejom, koja
više ili manje korespondira s građanskom socijaldemokratskom vizijom
bosansko-hercegovačkog društva i bosansko-hercegovačke političke
zajednice.
Komunikacijska infrastruktura koja bi poduprla proces stvaranja
«bosanskog» javnog mišljenja nije dostatna, s komunikacijskim kanalima koji
uglavnom ne dopiru preko granica nacionalno određenih komunikacijskih
subzajednica (separatuma) tako da praktički nije moguće sve građane
Bosne i Hercegovine izložiti istoj informaciji (ideji) a kada se to i dogodi
posredovanjem međunarodnih medijskih projekata, izostaje diskurs
unutar kojega bi se prilagođavale i usklađivale parcijalne definicije situacije
(objektivna evalvacija), što je motivirano zajedničkim određenjem strateškog
smjera djelovanja.
Ipak, iako je još uvijek više virtualna nego stvarna, pojavljuje se nova
komunikacijska zajednica, nažalost još uvijek određena više negativnim nego
pozitivnim ciljevima, više porukom protiv čega su komunikatori (urednici,
novinari i dominantni izvori informacija i autori zvučnih isječaka), nego za
što jesu.
Glavni tematski okvir diskursa unutar ove zajednice jest
suprotstavljanje nacionalnom kriteriju političkog i komunikacijskog
udruživanja, pa i nacionalnim institucijama uopće, koje, u objektivnoj
interpretaciji, u pravilu imaju značenje nacionalističkih institucija8. Izostaje
jasno artikuliranje i pojašnjavanje ideje građanske Bosne i revitaliziranog
bosanskog društva u prožimanju različitosti, kao selekcijskog i interpretativnog
8
To po sebi izaziva disonancu pa i odbacivanje većine recipijenata zatečenih u nacionalno određenoj
situaciji percepcije, a koji za sebe ne misle da su nacionalisti.

Kurtić 143
okvira ovih medija. Zbog toga komunikacijska zajednica, koja se okuplja

oko njih, sa svojim diskursom, ostaje na margini glavnih struja mišljenja
koje se ostvaruju unutar nacionalno određenih komunikacijskih separatuma.
To je glavni razlog zbog kojeg su serije tekstova o zločinima koje su počinili
pripadnici vlastitog naroda, objavljeni u Danima, Slobodnoj Bosni i Nezavisnim
novinama naišli na zid šutnje i nisu izazvali kolektivnu katarzu, koja ostaje
uvjetom završetka rata u Bosni i Hercegovini i uvjetom konačne pomirbe.
Glavna priča se ne uspijeva temeljiti na klasičnom ideološkom
sukobu (bogatih i siromašnih, eksploatatora i eksploatiranih, vlasnika i
nevlasnika, građana i birokracije) koji potiče političko grupiranje lijevo ili
desno od centra. Propadaju pokušaji da se javni diskurs u komunikacijskim
separatumima, kao antiteza opsjednutosti nacionalnim, usmjeri na socijalne
teme i kriminalizirane nacionalno-političke vrhove, kao nešto što je
zajedničko svima, bez obzira na nacionalni identitet, i na toj osnovi treba se
potaknuti nova bosansko-hercegovačka sinteza. Ti pokušaji dolaze uglavnom
iz Oslobođenja, koje ima malu nakladu, ostavljenog od oglašivača, što opet nije
neobjašnjivo s obzirom na to da je glavnina procesa privatizacije gospodarski
snažnih poduzeća strogo kontrolirana i upravljana iz centara nacionalno-
političkih oligarhija te novi vlasnici imaju posebno razvijen smisao za
više (nacionalne) interese. Oslobođenje, koje je svojedobno dobilo svjetsku
nagradu za objektivno i otvoreno novinarstvo primjer je kako je indirektnim
gospodarskim pritiscima moguće iscrpiti profesionalne resurse jednog medija
i potaknuti odustajanje čitatelja, koje se potom uzima kao krunski dokaz za
neoglašavanje vlade i vladinih institucija i velikih javnih poduzeća u njemu.
Slično je i s banjalučkim Nezavisnim novinama, čiji je vlasnik Željko Kopanja
platio doživotnom invalidnošću pokušaj poticanja kolektivne katarze u
srpskom nacionalnom korpusu. Činio je to pričama o ratnom zločinu i
verzijom probosanskog usmjerenja koje je u srpskoj zajednici bogohulno,
a sa stajališta zastupnika nove bosansko-hercegovačke sinteze nedostatno.
Zanemaren od najmoćnijih oglašivača i ostavljen od međunarodnih
sponzora, koji su inače u fazi izvlačenja iz Bosne i Hercegovine, Kopanja je
s Nezavisnim novinama ostavljen na «brisanom prostoru» s oko 4% ukupnog
udjela bosansko-hercegovačkih dnevnih tiskanih medija i marginalnim
utjecajem na glavni tok javnog mišljenja.
Ništa uspješniji nije ni politički magazin «60 minuta», koji federalna
televizija emitira jedanput tjedno, a prema istraživanjima najgledanija je
emisija te vrste u Bosni i Hercegovini. Doduše, gotovo u cijelosti gledatelji su

144 ČLANCI
građani Federacije i to njezinog dijela s većinskim bošnjačkim stanovništvom.

Koristeći se pojednostavljenom selektivno-interpretativnom shemom
reprezentacije bosansko-hercegovačke stvarnosti, autor ostavlja dojam ideološke
pristranosti. Prema toj stvarnosti na jednoj su strani domaći i međunarodni
korumpirani kriminalizirani politički moćnici, na drugoj pauperizirani građani
(bez obzira na nacionalnost), bez bilo kakvih mogućnosti i jako prestrašeni,
a negdje u pozadini je sveprisutni i podrazumijevajući vođa SDP-a kao
jedina alternativa, samim time što se o njemu već u stotinu emisija ništa
loše ne kazuje, nego se njeguje posebna semantika obojenih riječi, teških
pridjeva i atributa, u medijski već određenim nacionalnim separatumima,
i izaziva se iskrivljavanje, nijekanje i uglavnom odbijanje poruke i od onih
koji se ne osjećaju nacionalistima. U situaciji u kojoj su iste osobe u jednom
nacionalno određenom okviru junaci, a u drugom zločinci, objavljivanje
priča o ratnoj prošlosti pojedinaca visoko pozicioniranih u državnoj
nomenklaturi, ne može rezultirati konsenzusom, pogotovo ne kolektivnom
katarzom, kao preduvjetom za metamorfozu nacionalnih subzajednica u
političku zajednicu.
Međunarodni medijski projekti tipa Radio slobodna Europa, Glas
Amerike, TV liberti, Radio 27 suptilno promiču ideju o reintegraciji
balkanskog prostora, doduše prvo kao komunikacijske, kulturne i
gospodarske zajednice, ali sve više očito i kao političke zajednice, što je razlog
više za odbijanje njihovih poruka, pa čak i u nenacionalističkim krugovima. Zato
nemaju praktičnog utjecaja na otvaranja nacionalno i religijski definiranih
separatuma. Ti su projekti ohrabrili sve one koji nisu prihvaćali skučenost
nacionalnih komunikacijskih separatuma da se odupru spirali šutnje,
ali generalno nisu uspjeli izazvati otvaranje za drugog i drugačije niti su
potaknuli svebosanski diskurs.
Javni radiotelevizijski servis Bosne i Hercegovine, normativno-
pravno i ekonomski nedefiniran, bez jasne uređivačke koncepcije i bez
unutrašnjeg konsenzusa o bosanskoj priči i bosanskom snu kao o selektivno-
interpretativnom okviru zaokupljen je formalnom brigom o uputama o
uređivanju elektroničkih medija i o uravnoteženoj zastupljenosti izvora vijesti
oba entiteta. Sa 8,6 % gledanosti na razini Bosne i Hercegovine, a samo 3,4
% na razini Republike Srpske ovaj kanal zapravo ostaje samo medij uvjeravanja
već uvjerenih, još uvijek bez većih mogućnosti da prodre nekom integrirajućom porukom
u nacionalne komunikacijske separatume.

Kurtić 145
Posebna pojava unutar ove nastajuće komunikacijske zajednice je

TV Pink BH. Ta televizija je jedina uspjela postići podjednaku gledanost u
oba entiteta Bosne i Hercegovine; na području Bosne i Hercegovine 11,1
%, na području Federacije 10,1 %, a u Republici Srpskoj 12,3%. Uzmemo li
u obzir da joj je gledanost na područjima Federacije s hrvatskom većinom
zanemariva, možemo slobodno zaključiti da taj mediji ima izjednačenu
gledanost u bošnjačkom i srpskom nacionalnom korpusu.
Iako nije upitna veza TV Pink BH s beogradskim TV Pinkom,
u informativnom programu nema naznaka «beogradskog selekcijskog
i interpretativnog okvira». Zapravo, bliže smo zaključku da TV Pink BH
ne pokazuje ozbiljnije ambicije da stvara dnevni red političkog javnog
diskursa u Bosni i Hercegovini. Informativni program je ograničen na četiri
emitiranja emisije Infotop (fleš vijesti od po tri minute) u kojima dominira
faktografska struktura s uravnoteženim učešćem vijesti iz oba entiteta i vijesti
koje pokrivaju centralna (državna) tijela i institucije. Da se udovolji zahtjevu
uravnoteženost, nerijetko ostavlja dojam usiljene nepristranosti koja se, iz
perspektive strateškog komuniciranja, može razumjeti kao nastojanje da
se savladaju perceptivna ustezanja nesrpskog nacionalnog korpusa, prema
simboličkim strukturama koje dolaze iz Srbije.
Program TV Pink BH usmjeren je prema stvaranju estradnog tržišta
za nekoliko velikih glazbenih tvrtki sa sjedištem u Srbiji, koje se pretežno
bave turbofolkom. To će, vjerojatno, imati dugoročne kulturološke pa i
političke posljedice i izvjesno približavanje, ako ne i okupljanje različitosti
oko zajedničkih turbofolk zvijezda.
Ispričati bosansku priču
Tek ako uspiju ispričati jedinstvenu «bosansku priču», koju će

imati prigodu čuti i razumjeti svi građani Bosne i Hercegovine, masovni
mediji će konačno potaknuti ireverzibilni proces otvaranja komunikacijskih
nacionalnih separatuma i obnove bitnih vrijednosti bosansko-hercegovačkog
društva; multilateralizma i sinkretizma.
Glavno pitanje medija vođenih idejom o reintegraciji bosansko-
hercegovačkog društva jest pitanje nametanja dnevnog reda (agenda setting)

146 ČLANCI
javnog diskursa; prepoznavanja tema koje će podjednako privući pozornost

u svim komunikacijskim subzajednicama te ih učiniti sadržajem općeg
interesa i komuniciranja. U medijima svih triju komunikacijskih subzajednica
neke teme se ponavljaju, npr. ulazak u europsku zajednicu, opasnost od
međunarodne izolacije, reforma odbrane, reforma policije, ustavne promjene,
kriminalizirane i korumpirane društvene strukture. Međutim, diskurs koji se
o tim temama vodi ne prekoračuje granice komunikacijskih subzajednica,
tako da javnost i javno mišljenje ostaju separirano i bitno nacionalno obilježeni. To je
u najvećoj mjeri posljedica dominacije političkih organizacija i konfensijskih
struktura, koje često i ne skrivaju uzajamnu simbiozu.
I kada su prisiljeni ultimatumima međunarodne zajednice, suorijentirati
se na neki zajednički predmet mišljenja, na primjer na uvjete istaknute u karti
puta za pridruživanje europskoj zajednici, politički kontrolori mas-medijske
komunikacije sprečavaju suorijentaciju komunikatora jednih na druge kao
opasni virus uspostavljanja reintegrirajućeg društvenog odnosa. Zapravo,
to je čin koji je prethodno već potpuno dovršen na razini suorijentiranja
unutar komunikacijskih subzajednica, kao usklađivanje individualnih
percepcija s percepcijom višeg nacionalnog interesa. Nakon toga postaje
suvišno i izdajnički uzimati u obzir i procjenjivati stajališta drugih jer su i
ona ishod iste spirale tišine i samoprezentirajućih komunikacija osmišljenih
u nacionalno-političkim središtima moći, a podržanih i ostvarenih u
«nacionalno osviještenim» medijima.
Mediji u načelu trebaju omogućiti neposredan doživljaj drugog
(ne posredovan interpretacijama nacionalno-političkih oligarhija) te tako
percepciju konsenzusa koja više utječe na javno ponašanje od stvarnog
konsenzusa, učiniti istinitom9. Međutim, to nije realno očekivati u skorije
vrijeme.
Unutar bosansko-hercegovačkog prostora (o BH komunikacijskoj
zajednici teško je govoriti) prikladno javno komunicirati znači zauzimati
suprotstavljen, isključiv i na najmanji zajednički nazivnik nesvodljiv stav10 te
pretvarati pitanje o kome se raspravlja iz pitanja od općeg interesa u pitanje
od interesa za sve strane. U takvim komunikacijskim uvjetima slaganje u
9
U tom smislu korisno bi mogla poslužiti kvalificirana istraživanja javnog mišljenja i poštene
prezentacije njihovih rezultata u masovnim medijima.
10
Pozitivno izjašnjavanje o nekom pitanju u državnom parlamentu jednog nacionalnog kluba
poslanika uzima se kao dovoljan razlog za negativno izražavanje drugog nacionalnog kluba.

Kurtić 147
smislu dijeljenja sličnih prosudbi o konkretnom pitanju (koje podjednako

zanima «sve strane», a koje se i ne mora na kraju razriješiti u interesu svih), ne
može doći do izražaja. Naime, u slučaju komunikacije, razgovarat će sudionici
već usmjereni na razini diskursa komunikacijske subzajednice. Nesporazum
nastaje već na razini kategorije, pri određivanju ključnih pojmova, kao što su:
Bosna i Hercegovina, bosansko-hercegovačko društvo, bosansko-hercegovačke
vrijednosti i sl. Nesporazumi se javljaju u percepciji definicije drugog, koja je
upravo zbog zatvorenosti u komunikacijske subzajednice uvijek više nagađanje
nego saznavanje, opterećeno nepovjerenjem i sumnjom.
Glavna prepreka da se postigne bosansko-hercegovački diskurs jest
redukcija komunikacijske zajednice na političku zajednicu, koja istodobno
u jednih podgrijava težnje da će svaki konsenzus o dnevnom redu i nužnosti
određenja cilja zajedničkog («bosanskog») djelovanja potvrditi nužnost jedne
jedine političke forme unutar koje se to zajedničko treba ostvariti. Istodobno, kod
drugih, koji su se već prilagodili autarhiji vlastitih separatuma, izaziva strah od
suočavanja s drugačijim pa i od redefiniranja društveno prihvatljivog ponašanja.
U tom smislu treba razumjeti otpore nacionalnih oligarhija, zaogrnutih u različite
političke orijentacije i ideologije, da se instalira bosansko-hercegovačka medijska
infrastruktura. Ona bi bila u stanju ispričati «bosansku priču» i oko nje okupiti
bosansko-hercegovačku komunikacijsku zajednicu. To bi imalo dalekosežne
posljedice:
1. Omogućilo bi se zarobljenicima nacionalno-političkih medijskih
separatuma da saznaju što se događa izvan njihovih granica (dvorišta)
i da se to njih neposredno tiče; i jednostavno rečeno pokazalo bi se da
postoji zajednički dnevni red.
2. Postavile bi se na dnevni red bosansko-hercegovačke teme, koje iziskuju
bosansko-hercegovački diskurs.
3. Potaknula bi se unutarbosanska interakcija olakšavajući pristup izvorima
informacija izvan vlastitih nacionalnih i komunikacijskih separatuma,
koji bi mogli biti semantička podloga za integrirajući diskurs.
4. Omogućio bi se realan uvid u distribuciju mišljenja o društveno-
relevantnim neizvjesnostima i oslobodilo bi se javno mišljenje kao agens
političke strukture društva. Takav uvid bi neumoljivo identificirao javno
mišljenje o zajedničkom dnevnom redu u svim važnim dimenzijama;
po smjeru, intenzitetu, stabilnosti, obaviještenosti te snazi percepcije
društvenog odobravanja ili neodobravanja.

148 ČLANCI
Nakon svega logično je zapitati se o mogućnosti izlaska iz

začaranih suorijentacijskih krugova nacionalnih separatuma i realizacije
suorijentacijskog konsenzusa u Bosni i Hercegovini.
Stanje pluralističkog neznanja će vjerojatno ostati glavna odrednica
bosansko-hercegovačkog javnog diskursa. Monolitni konsenzus je moguć
još uvijek samo unutar separatnog diskursa komunikacijskih subzajednica, a
disenzus, barem javno demonstriran, jednostavno nije probitačan.
Dijagnosticiranje stanja bosansko-hercegovačke javnosti i javnog
diskursa kao stanja pluralističkog neznanja optimistična je varijanta odgovora
na ovo pitanje jer ostavlja mogućnost da unutar bosansko-hercegovačkog
društva, koliko god ono bilo dezintegrirano, postoji znatno slaganje o
mnogim pitanjima. No, sustavno su ga prikrivali i sprečavali nacionalistički
interesi, artikulirani izvan Bosne i Hercegovine. A to je već drugo pitanje.
Literatura
Tolerancija i tradicija, uredili Adam B. Seligman i Rusmir Mahmutčehajić,

Međunarodni Forum Bosna; Sarajevo, 2004.
Bosna i Balkan, mogućnosti i uslovi oporavka, Žarko Papić, Forum Bosna,
Sarajevo, 2002.
Bosanski duh; zbornik, uredio Sadudin Musabegović, Sarajevo, 1999.
Nacionalni antimarketing ex-yu i bh naroda: Besim Spahić, Sarajevo, 2001.
Demokratija, mediji i javnost, Asad Nuhanović, Sarajevo, 2005.
Doba gomile, Serž Moskovisi, Beograd, 1997.
Masovni mediji, politika i demokracija, John Street, Zagreb, 2003.
Postmetafizičko mišljenje, Jirgen Habermas, Beograd, 2002.
Jezične promjene u javnim medijima BiH i multikulturna komunikacija,
Ahmet Kasumović i Najil Kurtić, Tuzla, 2005.

149
ČLANCI
UDK 314.18:172
(149-168)
Maja Žitinski *
Demokratski legitimitet
nasuprot kvalitativno neprihvatljivoj
pokrivenosti
Summary
Although in today’s media age, the average citizen can acquire knowledge
about important political, economic and social issues, it means nothing if journalism
professionals don’t acknowledge their responsibilities and principles.
Journalism needs to be accountable to the public, and journalists need to seek
the truth because this is part of the public’s right to know. Public enlightenment is the
forerunner of justice; hence, without responsible and principled journalism, democracy
is not possible.
This article supports journalists remaining impartial, particularly when
politicians attempt to control the media and advance their agendas, which serves
only the politicians’ interests and not the public’s. If the quantity of communicated
information is high, but the quality is low as a source for political decision-making, the
citizens will only be passive witnesses to a media spectacle beyond its control.
Ključne riječi: mediji, tranzicijsko društvo, vlast, javnost, etika
*
Maja Žitinski je izvanredna profesorica Sveučilišta u Dubrovniku

150 ČLANCI
Uvod
Nikada prije u povijesti, informacije nisu toliko ekstenzivno utjecale na

društveni i ekonomski život kao danas. Zato treba reći da živimo u doba kad
dužnost i odgovornost medija podrazumijeva obećanje da će novinarstvo - kao
javni servis – osiguravati precizne i pouzdane izvještaje o svim pitanjima koja
dotiču druge ljude. Osnovni pojmovi kao što su istina, sloboda, prava, dužnosti,
vrline, objektivnost, dobrobit itd., nisu stoga zanimljivi samo znanstvenicima,
nego jednako tako i novinarima, koji moraju biti dorasli demokratskim zahtjevima.
Taj je zadatak osobito potreban tradicionalnim društvima, čija tranzicija prema
demokraciji pretpostavlja osnaženje autoriteta legitimno objektiviziranoga
javnog mnijenja. Poštovati pravila prema kojima moderno društvo djeluje znači
biti prisutan u raznolikim visoko natjecateljskim političkim okruženjima, gdje
gospodarski ciljevi i integritet javnosti i u mirnome danu i u danima krize postaju
podjednako važni. Stoga, odgovorno novinarstvo, dok podupire demokratsku
kulturu u kojoj se traže formalni argumenti i očekuju objašnjenja svakog
postupka, istodobno stvara mjesto medija u modernome društvu.
Tranzicijsko društvo i mediji
Proces tranzicije, prema demokraciji, može se oplemeniti i ubrzati

u tradicionalnim društvima koja svrhu medija shvate ozbiljno. Budući da
tradicionalna društva počivaju na kombinaciji autoritarnih1 i autoritativnih
vrijednosti, ona funkcioniraju prema vertikalnome komunikacijskom uzorku,
koji je jednosmjeran, pa se vlast i ne trudi biti odgovorna običnim ljudima. Pritom
se smatra nepotrebnim u građanima poticati “kulturološko razumijevanje samih
sebe koje bi bilo konzistentno načelima što stoje u pozadini autoriteta vlasti.”2
Tradicionalna društva drže da su obiteljski, nacionalni i rodni identiteti
1
Autoritarne vrijednosti valja razlikovati od autoritativnih. Autoritarne “vrijednosti” se odnose na
hirovite, sebične prohtjeve onih koji uzimaju svu moć i svu vlast u svoje ruke, pa provode samovolju
kojoj nedostaje univerzalno prihvatljivo opravdanje. Nasuprot tomu, autoritativne vrijednosti se
odnose na neku ekspertizu, na sadržaj koji je iz motrišta kvalificiranog znalca (za pojedino područje
ljudskog znanja) opravdan, ali takve vrijednosti također mogu biti samo instrumentalne.
2
Civic Culture - What It Is, Essay 1: The Cultural Creation of Citizens, http://www.civsoc.com/whatclt1.
htm, str. 2. od 4

Žitinski 151
potpuno dostatni za održavanje postojeće socijalne dinamike, iako obiteljski,

nacionalni i rodni identiteti ni u kojem pogledu nisu uvjetovani čovjekovim
autonomnim izborom. Nitko nije sam izabrao u kojoj obitelji i naciji će biti
rođen, niti hoće li biti muškoga ili ženskog spola. U tradicionalnim društvima
smatra se kako je odmak od postojeće, prirodne društvene stratifikacije
suvišan, te da demokracija samo narušava prirodnost postojećega poretka.
Demokracija pak poprima moralno obilježje čim se suprotstavi
takvoj vrsti političkoga naturalizma. Zato treba reći da su sva kastinska i
aristokratska društva nepravedna, jer prirodne, jednako kao i askribirane
razlike čine osnovu na kojoj “jednima” dodjeljuju privilegije bez dužnosti,
a drugima, deprivaciju prava i nametnute dužnosti. Temeljna struktura
takvih društava nije moralna jer sirovu, prirodnu (tj. slučajnu) nejednakost
smatra opravdanim temeljem na kojemu ljude razdvaja, a ista prava i iste
dužnosti različito vrednuje. Ali, budući da civilizacijski standardi liberalne
demokracije pravednost ponajprije čine distributivnom kategorijom, subjekt
koji uzima pravdu “u svoje ruke”, drugima također mora priznati isto pravo
koje uzima sebi. Zato mediji dobivaju iznimnu ulogu u modeliranju morala
kao progresivnoga, kulturom stečenog postignuća, koje traži integraciju
interesa svih upletenih subjekata, a ne obično zbrajanje interesa moćnih.
Interesi se u suvremenoj civilizaciji, koja priznaje vladavinu prava, integriraju
refleksijom a ne nasiljem.
Iako se smatra da demokratska kultura, tržišno gospodarstvo i
slobodni mediji građanima pružaju sve poželjne nepolitične dobrobiti,
međuodnos spomenutih segmenata ni u jednoj kulturi nije posve jednostavan.
Proces socijalizacije željenih vrijednosti ovisi o tome hoće li mediji precizno
i pouzdano iznijeti u javnost informacije koje su običnim ljudima korisne.
Prosječan građanin danas stvarno stječe znatno obuhvatniji uvid u sva
društvena zbivanja nego što je to mogao nekoć bez medija. Ipak, postavlja
se pitanje: Postajemo li (kako kaže Belsey) “pasivni svjedoci medijskoga
spektakla izvan vlastite kontrole, s obzirom na to da je kvantiteta komunicirane
informacije visoka, ali je njezina kvaliteta u pogledu oblikovanja mišljenja i
političkog odlučivanja, niska?”3
Od političara se u demokraciji očekuje eksplicitno pojašnjenje
3
Brian McNair: Journalism, politics and public relations - An ethical appraisal (Iz: Media Ethics,
Edited by Matthew Kieran, Routledge, London, 1998.), str. 49.

152 ČLANCI
vlastitoga programa. Međutim, ako novinarstvo podlegne pritiscima posla

pa težnju pojedinoga političara za potporom javnosti (što je dvosmjerno
komuniciranje) zamijeni težnjom za publicitetom (što je jednosmjerno
komuniciranje), dogodit će se takozvana pasivna “potrošnja simbola”. Tada
će se, kao što navodi Brian McNair4, “argumenti pretvoriti u simbole prema
kojima se ne reagira kritički nego navijački”. Obični ljudi će umjesto otvorenih
javnih rasprava radije prihvaćati pasivnu aklamaciju, neće se dubinski unositi
u rasprave, nego će se radije povlačiti iz javnoga života. Političarima pogoduje
takva apatičnost javnosti, jer će izvan demokratskih pravila lakše povećavati
osobnu moć te iskorištavati strahove i predrasude podređenih. Neravnoteža
između moći i kontrole sve će više narušavati integritet građana. To je znak
kako moć bez etičnosti nije moć, nego nasilje.
Osjetljivost javnosti za svoj zbiljski demokratski interes različita
je u kolektivističkim, od one u individualističkim kulturama. Proces
individualizacije je u kulturama Zapada počeo još u renesansi, pa se pitanje
slobode tiska u tim kulturama nametnulo još u najranijim vremenima pojave
prvih novina. U literaturi postoje razlike u historiografskim5 podatcima
o tome koje su prve novine ikada objavljene. U Americi prve novine s
naslovom: Publick Occurrences both Foreign and Domestick6 izišle su na kraju
sedamnaestoga stoljeća, i to 1690. godine u Bostonu. Objavio ih je Benjamin
Harris, tematizirajući epidemiju smrtonosnih ospica, slučaj samoubojstva,
vijesti o ratu u Europi, te navodnu aferu francuskoga kralja sa suprugom
njegova sina. Sve to je razjarilo puritanske dužnosnike Bostona, nisu željeli
skandalizirati građane sumnjom u integritet kršćanskoga kralja, pa je list
nakon prvoga broja prestao izlaziti. To je bio snažan indikator realnosti o
tome kako se Amerika tek treba suočiti sa slobodnim tiskom. Većina ljudi je
4
Brian McNair: Journalism, politics and public relations - An ethical appraisal (Iz: Media Ethics, Edited by
Matthew Kieran, Routledge, London, 1998.), str. 52.
5
Gotovo do sredine devetnaestoga stoljeća u Europi dominantni oblik komuniciranja prema
makrogrupama, bio je bazično oralni. Radio i televizija nisu postojali, a novine su bile beskorisne za
nepismenu masu. Pojava masovnih medija vezana je za nekoliko kulturoloških odrednica, praćenih
gospodarskim razvojem. Prvi je korak bilo opće opismenjavanje (koje je sredinom devetnaestoga
stoljeća u Europi i Americi provedeno u sklopu sustava državnoga javnog školstva). Paralelno se
morala razviti urbana srednja klasa, koja priznaje političku i gospodarsku snagu običnim ljudima.
Masovna publika je morala razviti senzibilitet koji će reagirati na masovni tisak. Istodobno, tiskarski
stroj je morao proizvoditi nekoliko tisuća kopija na sat na dovoljno jeftinome papiru.
6
Joseph R. Dominick: The Dynamics of Mass Communication, Sixth Edition, McGraw-Hill Companies,
Inc., New York, 1999., str. 86.

Žitinski 153
tada vjerovala kako list mora pribaviti kraljevsko odobrenje da bi bio tiskan.
Godine 1704. John Cambell objavljuje list Boston News Letter. No, budući da je
svoje mjesto poštanskoga službenika dugovao lokalnim dužnosnicima, nije ih
želio uvrijediti. Zato su te novine bile zaštićene od zabrane izlaženja, ali su bile
dosadne i beživotne, nitko ih nije htio kupovati.
Liberalna demokracija i novinarstvo
Politička proturječnost liberalne demokracije prema autoritarizmu

ogleda se upravo u pitanjima vezanim za ljudska prava. Neki autori7 će
pokazati kako obje vrste vladavine (i demokratska i autoritarna) sebe smatraju
opunomoćenim čuvarima tih prava, približavajući se jedna drugoj upravo u
kršenju ljudskih prava. Ali, prema mišljenju Rosenstiela8, zapadna civilizacija
nudi jednu od najsvjetlijih ideja koje je svijet ikada upoznao. To je zamisao da
se od ljudi ne zahtijeva da teže paternalizmu, jer oni mogu vladati sobom, ljudi
nisu članovi stada; oni su pojedinci, obdareni racionalnim potencijalom što im
pomaže steći integritet vlastite osobnosti. Tu je zamisao moguće promicati
preko profesionalnoga novinarstva, jer ju ono čini mogućom. Profesionalno
novinarstvo upravo počiva na preciznim i pozitivnim informacijama koje
ljudima pomažu odlučivati na stručan način. U uvjetima sve većega protoka
podataka ljudi imaju sve veću potrebu da sami prosuđuju događaje. U skladu
s time, oni ovise o preciznoj i pouzdanoj informaciji kako bi mogli odlučivati
racionalno i svoje glasove usmjeravati mudro. Profesionalno novinarstvo treba
snažno podupirati informacije koje su građanima vrijedne za stjecanje cjelovite
prosudbe o događajima i zato važne u donošenju stručnih odluka. Sloboda
informiranja postaje demokratska potreba jedino kada obični ljudi znaju da
će njihove osnovane primjedbe biti prihvaćene! Takva demokratska potreba,
kako je shvaća Belsey9 transformira se u ljudsko pravo. To je razlog zašto
demokracija nije moguća bez profesionalnoga novinarstva. Demokracija
7
Peter Schneider: Social Rights and the Concept of Human Rights (Iz: Political Theory and the Rights of
Man, Edited by D. D: Raphael, Macmillan, London, 1967.), str. 81.
8
Tom Rosenstiel: Snob Journalism: Elitism Versus Ethics for a Profession in Crisis, Ruhl Symposium Speech,
Eugene, Oregon, 22. svibnja 2003., str. 8.
9
Andrew Belsey: Journalism and Ethics – Can they co-exist? (Iz: Media Ethics, Edited by Matthew
Kieran, Routledge, London, 1998.), str. 10.

154 ČLANCI
raste i pada zajedno s novinarstvom.

Segmenti vlasti koji tajnovitost drže važnim oružjem, pokušavaju
održati autokratsku, tj. neopravdanu moć nad običnim ljudima. U liberalnoj
demokraciji snaga vlade nije u autoritarnome izvoru nego upravo u samim
građanima, koji imaju pravo znati što se bitno zbiva. Stoga profesionalno
novinarstvo snažno podupire informacije koje su građanima vrijedne.
Tako sloboda informiranja postaje demokratska potreba (kako kaže
Belsey10) transformirana u ljudsko pravo. Demokracija nije moguća bez
profesionalnoga novinarstva, zainteresiranoga da štiti građane. To znači da
informacija koja je nekoć bila dostupna povlaštenima, stiže u ruke mnogih
kako bi svi mogli autonomno promovirati prave vrijednosti, te biti priznati
kao moralno jednaki. Bez demokracije novinarstvo ne pronalazi razlog da se
cijene etički vrijednosni kriteriji, jer u totalitarizmu samovolji moćnika ne stoji
na putu nikakav mehanizam koji bi štitio od kršenja humanih standarda.
Demokraciju konstituira specifičan oblik političke kulture koji
podupire slobodu i jednakost pojedinca, držeći da se nikoga ne smije
segregirati ni po prirodnim različitostima (kao što su rod, spol, rasa), ni po
kulturnim različitostima (kao što su etnička, klasna ili vjerska pripadnost).
Civilna politička kultura usmjerava se na širu ljudskost svojih građana i
određuje ih kao slobodne pojedince, koji samo slučajno jesu ovoga ili onog
roda, spola, narodnosti, klase, vjere itd.!
Svakome čovjeku je važno biti priznat i tretiran kao jedinstven
pojedinac koji ima intrinzičku ljudsku vrijednost. U tome pogledu demokracija
ima prvorazredno moralno značenje, jer vjeruje da pojedinac treba uživati
autonomnost zato što je pripadnik ljudskoga roda, a ne zbog kakvih drugih
pripisanih ili privilegiranih obilježja. Dakle, sva ljudska bića imaju pravo
živjeti vrijednosti, konzistentne s pojmom građanina, bez miješanja države,
ali sa slobodom sudjelovanja u državnim pitanjima.
Ako demokratska vlada ne postupa prema svojim građanima
kao prema odgovornim odraslim ljudima, nego umjesto toga nameće
paternalistički oblik vladavine, ljudi neće uspijevati očuvati vlastiti integritet.
Poboljšanje takve situacije ne tiče se neposrednoga rješenja nekog vidljivog
problema, nego se više odnosi na razumijevanje konteksta u kojemu problem
nastaje. Jedino ljudi s integritetom, tj. oni koji su moralno autonomni, bit
10

Žitinski 155
će sposobni za dobru prosudbu, pa će slijediti ono što je ispravno a da

nisu na to prisiljeni. Pojedinci kojima nedostaje integritet, neće znati učiniti
relevantan politički izbor zato što upravo integritet na najizravniji način dotiče
ljudsku dobrobit. Ideje onoga tko ne razlikuje cinični (negativni pojam dobra)
od racionalnog egoizma (kao istinskoga ljudskog dobra), potražuju korekciju,
a nikako gratifikaciju. Krajnji cilj relevantnoga političkog izbora jest promocija
samoga života. Tko to sprečava, sam nameće antiživotnu doktrinu, ili, još
preciznije, u korijenu negira moralnost.
U medijsko doba, informacija postaje najmoćnijom snagom pa su
vijesti vrlo tražena “roba”. Pritom novinarstvo stvara informaciju za javnost i
nudi uvid u događaje kojima je obilježena stvarnost. Ali, prije nego što jedna
informacija postane vijest, ona se mora transformirati! Zbog toga smo svjedoci
(kao što napominje Dominick11) kako tradicija, tehnologija, organizacijska
politika, te osobito gospodarstvo, oblikuju uvjerljiva motrišta o tome koja
informacija je vrijedna toliko da je treba pretvoriti u vijest.
Osvijetliti neke teme vrlo je skupo, naime poslati novinara na
sjednicu gradskoga vijeća mnogo je jeftinije nego zadužiti cijeli tim novinara
neka istražuju korupciju unutar gradskog vijeća. Nikada nije dovoljno samo
vjerovati da zaposlenici u državnim službama, vijećnici, političari ili članovi
vlade razumiju kako se od njih očekuje da će djelovati moralno, s integritetom.
U gospodarstvu osigurati12 stvarno etično ponašanje unutar pojedine tvrtke
znači svim zaposlenicima stalno ponavljati kako im dužnost nije samo gledati
interni etički kodeks, nego upravo izvijestiti o tome gdje su prekršena moralna
načela. Isto je i u medijima! Treba razviti proceduru koja će osigurati stvarno
poštivanje etičkih načela tako što će se nadzirati njihovo moguće kršenje na
svim područjima javnog života koja su vitalna za život običnih građana! Stoga
menadžeri na raznim razinama moraju posvetiti ozbiljnu i trajnu pozornost
objašnjavanju načina na koje se vrijednosti i moralna načela primjenjuju, npr. u
medijima. Etički standardi moraju postati načinom življenja, zato što u zvanje
ugraditi zahtjeve za visokim standardima izvedbe znači osigurati kvalitetu
izvrsnosti. Takva organizacijska kultura je usmjerena prema rezultatima upravo
po tome što se koristi iskustvima onih organizatora koji umjesto straha i mržnje
u zaposlenicima znaju potaknuti entuzijazam te ih motiviraju da rade vrhunski.
11
Inc., New York, 1999., str. 352.
12
Arthur A. Thompson & A. J. Strickland: Strategic Management – Concepts and Cases, Twelfth Edition,
McGraw-Hill Irwin, Boston, 2001., str. 435.

156 ČLANCI
Ako u medijima ne želimo samo rutinske priče sažete u nekoliko stupaca,

onda će se u njima pojavljivati i autori kojima ponekad treba više mjeseci da
istraže zahtjevnu temu i onda će o njoj pisali dubinski. Tzv. dubinski (“an in-depth
article”) članak13 nastaje na temelju obuhvatnih istraživanja i mnogih intervjua,
pa nudi izvještaj koji znatno premašuje temeljne vijesti. Osim vijesti, dubinski
članci nude i potanke informacije, koje ljudima omogućuju voditi zadovoljniji i
sigurniji, bolje obaviješten život.
Vijesti se obično dijele na tvrde (hard), meke (soft), te na istraživačke
izvještaje.
Tvrde vijesti se sastoje od temeljnih činjenica o javnim događanjima, kao
što su: aktivnost vlade, međunarodna zbivanja, društveni uvjeti, gospodarstvo,
kriminal, okoliš, znanost.
Meke vijesti se pozivaju na ljudsku znatiželju, simpatije, sumnjičavost,
zabavu.
Istraživački izvještaji označavaju glavni smjer odnosa s javnostima
zato što razotkrivaju važne podatke o pitanjima od javnoga značenja, čineći to
izvanrutinskim metodama prikupljanja informacija. Takav posao zahtijeva dosta
novca i vremena.
Premda novinarstvo ponekad postaje trivijalno, njegova temeljna,
virtualna svrha upravo je u tome da bude vrijedan servis javnosti, koji će običnim
ljudima nuditi “trodimenzionalno”, interaktivno iskustvo o važnim zbivanjima.
Kako se vijesti brzo šire, osobito one koje privlače opću pozornost (jer se
odnose na ekološke katastrofe, industrijske incidente i slično), ako novinari ne
izvješćuju časno, glasine će biti snažnije pa će javnost pomisliti kako je situacija
puno gora nego što uistinu jest. Javnost može posumnjati kako bilo vlada, bilo
pojedina tvrtka, žele nešto važno skriti! Zato novinari moraju dobrim vijestima
izbjeći neutemeljene sumnje! Naravno, nije uvijek moguće naći dobre vijesti,
ali kako učinkoviti14 odnosi s javnostima proizlaze iz kontinuiranih, dobro
organiziranih obuhvatnih procesa, a nikako iz samo odabranih događaja,
konzistentno poštovanje nepristranosti bit će zalog uvjerljivosti i povjerenja
javnosti u medije.
Budući da se javnost danas koristi informacijama i iz tiska, s radija
i televizije, s interneta, običan čovjek, osim usporedbe raznolikih izvora
13
Bruce D. Itule & Douglas A. Anderson: News Writing and Reporting for Today’s Media, Fourth Edition,
The McGraw-Hill Companies, Inc. New York, 1997., str. 380.
14
Courtland L. Bovée & John V. Thill: Marketing, McGraw-Hill; Inc., New York, 1992., str. 576.

Žitinski 157
te vrste, može iskoristiti interaktivnu grafiku i hipertekst-linkove koji u

tradicionalnome novinarstvu nisu postojali. Tako je online časopis Word15
kreirao grafiku koja pokazuje različite položaje više očevidaca, zatečenih
pred jednom kriminalnom scenom. Čitatelj može promotriti scenu iz svakog
pojedinog položaja tih očevidaca te iz sudskih transkripata pročitati o statusu
okrivljenika. Ali, zaključke o svemu što se dogodilo može izvesti potpuno
sam.
Prednost takvoga iznošenja vijesti jest što se povećava i proširuje
razina javnoga razumijevanja važnih pitanja. Prema tome, svaku misao i
svaku informaciju ne oblikuje jedino njezin odašiljatelj, nego je promatra
i interpretira i njezin primatelj. Ako komuniciranje definiramo samo kao
proces, onda u stvarnosti nikada ne dopiremo do važnih pitanja, niti
razmjenjujemo relevantna značenja takvih pitanja.
Odgovornost novinarstva u liberalnoj demokraciji
U svakom zvanju smatra se da je kvalificirani stručnjak onaj tko

nudi istinski vrijednu i traženu uslugu. Istinski vrijedna i tražena usluga
novinarstva sastoji se u misiji da se objavljuje istina. Ali, budući da u
tržišnome gospodarstvu koje teži za profitom, novinari i svi ostali zaposlenici
pomoću medija teže dominirati mišljenjem i djelovanjem mnogih izvršitelja,
novinarstvo je industrija. Međutim, kad bi se novinarstvo stvarno sastojalo
jedino od onoga što novinari uopće rade, onda bi novinari mogli pomisliti
da etički zahtjevi u vezi s njihovim radom nisu opravdani.
Prvi korak u razlikovanju neispravnoga od ispravnog novinarskog
ponašanja jest ne pobrkati novinarsku tehniku s načelima novinarstva. Ako
te dvije funkcije nedovoljno jasno razlikujemo, umanjujemo sposobnost
novinarstva da nadzire pojedince čiji moć i položaj najviše utječu na građane.
Ljudima ne treba priča koja dobro izgleda, a po važnosti je prazna.
Cjelovita informacija običnim ljudima treba biti dostupna kao dio
demokratskoga procesa upravo iz potrebe da se javnostima “položi račun”.
15
Inc., New York, 1999., str. 370 – 371.

158 ČLANCI
Industrijsko novinarstvo u stvarnosti potpuno zanemaruje vijesti koje za

građane imaju najveću vrijednost i ponaša se kao da su etičnost i medijska
politika dvije, posve različite stvari. Pritom se područje političkih tajni
ponekad namjerno brka s područjem privatnosti. Ali, budući da privatnost
može imati samo pojedinac, takva definicija jasno razlikuje što se legitimno
smije skriti. Zato je industrijsko novinarstvo sklono, kao što tvrdi Belsey16,
podilaziti moćnicima, a zadirati u privatnost onih koji to ne zaslužuju.
Industrijsko novinarstvo uvijek inzistira na tezi da je novinarstvo vještina.
Kad bi takvo stajalište u javnosti prevladalo, još više bi poraslo nepovjerenje u
medije, a središnji problem novinarstva: gubitak čitateljstva, bi se povećao.
Profesionalno novinarstvo svoju demokratsku funkciju može
ispuniti kada iznosi primjere o kršenjima načela moralne jednakosti ljudi i
tako pokazati koliko se moralni poredak razlikuje od nasilničkoga sustava.
Stoga, ako hoće služiti javnome interesu, profesionalno novinarstvo mora
ljude dobro obavijestiti o političkim, gospodarskim i drugim pitanjima, iako
mnogi pojedinci upleteni u afere ne bi željeli da se to objavi. Zato treba uzeti
u obzir činjenicu da se ono što je stvarni interes javnosti, uvijek ne podudara
s onime za što je javnost zainteresirana.
Današnje društvo liberalne demokracije od novinara očekuje
da građanima budu odgovorni za ispunjenje bitne funkcije masovnoga
komuniciranja. Pritom, građanin nije jednostavno stanovnik grada, građanin
je svaki pripadnik konkretnoga političkog sustava. U liberalnoj demokraciji
autoritet vlasti ne vlada u vlastito ime, niti za svoj račun. On vlada u ime
građana, koji konstituiraju taj autoritet. Zbog toga građani mogu autonomno
stvarati osobne ciljeve, a da ih se pritom ne smatra čudnima ni opasnima za
ostatak društva. To znači da pojam građanina najprije treba kreirati pomoću
“kulturološkoga samorazumijevanja” onih kojima se vlada.
Pojam građanina nije nastao djelovanjem metafizičkih sila ili
prirodnoga zakona, on proizlazi iz antropološkoga pojma kulture tako što
“povijesni napredak ljudskoga roda sve više poprima jedinstven oblik”17.
Liberalna demokracija pruža obzor, slobodan od restriktivnih ideologija i
srednjovjekovnih modela društvene stratifikacije zato što relativnu vrijednost
16
17
Abraham Edel: Method in Ethical Theory, Edited by A. J: Ayer, Routledge & Kegan Paul, London,
1963., str. 194.

Žitinski 159
razlika u hijerarhijskoj strukturi i statusu više ne uzima za kriterij prema

kojem se razlikuje ono što jest, od onoga što nije ispravno.
Ako profesionalno novinarstvo stvarno izbjegava stereotipe na osnovi
rase, roda (spola), dobi, vjere, etničke pripadnosti, seksualnog usmjerenja,
invaliditeta, izgleda, društvenoga statusa itd., onda svaki pojedinac koja bi
mogao biti zahvaćen neprihvatljivim političkim standardima, može djelovati
protiv svega što smatra neispravnim. Kulturološka kreacija građanima
predstavlja pravu suprotnost modelima političkog naturalizma koji bilo
prirodne, bilo askribirane osobine drže legitimnim parametrom pomoću
kojeg ljude diskriminiraju bio pozitivno, bilo negativno. Naime, ispravna od
neispravne politike ne mora se legalno razlikovati, ali se razlikuje pomoću
deontoloških načela.
Informacija ima snažan i složen utjecaj na ljude, relevantna
informacija uvijek proširuje razumijevanje svijeta ne samo u pogledu zaštite
od propagande, nego još više u proaktivnoj ulozi promicanja “infrastrukture
otvorenosti”. Pritom nije riječ jedino o površnim promjenama, nego o
načinu kojim ćemo steći dubinsku informaciju o bitnim pitanjima.
U tradicionalnome18 novinarstvu odluke se provode od vrha
prema dolje tako što izdavači sami odlučuju o čemu će se pisati i kamo
treba uputiti novinare neka istražuju. Internetom medijsko iskustvo postaje
interaktivno, a to znači da vijesti nastaju “odozdo”. Poruke se odašilju
trenutačno, pa svatko tko se zanima za pojedinu temu, može sudjelovati.
Takav komunikacijski način mijenja sudionike, jer su oni znatno manje pod
utjecajem propagande.
Odgovoran građanin želi biti obaviješteni član zajednice koji će moći
razumjeti složena pitanja suvremenoga svijeta. Pritom područje vrijednosnih
prosudbi postaje osobitim mjerilom medijske pismenosti zato što “današnja
tehnologija predstavlja fuziju slike i zvuka, a to otežava razlikovanje iluzije
od realnosti i činjenica od fikcije”19. Zbog toga model kritičkoga mišljenja u
medijima običnim ljudima može pomoći da učinkovitije koriste medije.
Mediji nisu sami sebi svrha jer sa stalnim povećavanjem protoka
podataka novinarstvo mora ponuditi obuhvatan uvid u stvarne događaje.
18
Saundra Hybels & Richard L. Weaver II: Communicating Effectively, Sixth Edition, McGraw Hill,
Boston, 2001., str. 608.
19
Boston, 2001., str. 616.

160 ČLANCI
Medijska se odgovornost ne proteže samo na ono o čemu se već piše,

nego i na ono o čemu treba pisati a dovoljno se ne piše. Pritom promjene
u industrijskome i profesionalnom uzorku novinarstva, jednako kao i
promjene čitateljstva predstavljaju velik izazov. Ako novinari žele sačuvati
svoj identitet, moraju pomno preispitivati sve relevantne čimbenike prijetnji
koje bi mogle nauditi njihovoj misiji. Prvenstveno, novinari postaju predmet
pozornosti političara, raznih tragača za publicitetom, lobista, vlasnika medija
i ostalih koji imaju moć. Dotični moćnici ne žele jedino nametnuti javnostima
svoju verziju priče, oni osobito žele pojedine informacije skriti od javnosti,
premda je upravo javnost izvor kojemu treba biti odgovoran.
Bez obzira na to u kojoj mjeri je pojedino društvo spremno poduprijeti
neovisnost medija, etično novinarstvo treba služiti protoku informacija
i mišljenja kako bi kvalitetu informacije učinilo vitalnim pitanjem. Ta se
kvaliteta ne treba odnositi na naivno-empirijski pogled na svijet, koji vjeruje
da su uvjerenja neovisna o činjenicama i vrijednostima. Zato u liberalnoj
demokraciji u slučajevima kad mediji razdvajaju etičnost od politike medija,
i ne ispunjavaju obvezu prema društvenoj odgovornosti, “država može
istupiti i osigurati javni servis”20.
Budući da upravo odgovornost prema javnostima svaku struku
pretvara u profesiju, tako je i u novinarstvu. Novinari koji svoje priče
povezuju s pravim interesima građana, zapravo njima pomažu lakše
prepoznati zašto im je novinarstvo važno. U tome pogledu - kao što tvrdi
Rosenstiel21 - novinarski profesionalizam nalikuje vrsti populizma. Ipak,
novinarski profesionalizam nikada nije populistički zato što se neovisnost
duha i mišljenja ne temelji na neutralnosti. Neovisnost duha i mišljenja u
novinarstvu počivaju na intelektualnoj sposobnosti novinara da obavijeste, a
da se ne podrede djelomičnom cilju ili interesu pojedine skupine. Osim toga,
neovisnost nije isto što i neutralnost. Naime, novinarstvo ne može ispuniti
svoju svrhu ako ostane potpuno neutralno i prema dobru i prema zlu. Ako
novinar zamijeni pojmove neovisnosti i neutralnosti, postat će promicatelj
zla. Neovisnost treba biti branik protiv samovolje, a nikako štit koji građane
brani od prava na informaciju. Zato novinarstvo mora osiguravati informacije
20
Kieran, Routledge, London, 1998.,), str. 7.
21
Tom Rosenstiel: Snob Journalism: Elitism Versus Ethics for a Profession in Crisis, Ruhl Symposium Speech,
Eugene, Oregon, 22. svibnja 2003., str. 6.

Žitinski 161
o pitanjima koja ljudi žele, ali i o onima koja ljudi ne mogu anticipirati, a
potrebna su im. Novinarstvo na svojem području treba promicati vrijednosti
i ne smije zauzimati neutralno stajalište prema vrijednostima. Etičnost u
novinarstvu dio je primijenjene normativne etike, pa nikakvo ograničavanje
prava građanina na informaciju ne može biti moralno opravdano.
Dakle, novinarstvo je profesija utemeljena na etičkim načelima,
shvaćena “kao dužnost služenja istini”22. Budući da novinarstvo nije samo
posao, njegova je bit “u pozadini” načina na koji ga javnost obično shvaća.
Novinarstvo ima drugu realnost, posvećenu potpunoj obaviještenosti u
javnostima, i to o svim delikatnim pitanjima koja su ljudima potrebna da
bi mogli funkcionirati u slobodnome društvu. Ljudi moraju legitimno biti
zainteresirani za vijesti koje otkrivaju što se zbiva, ili što im se može dogoditi.
Zbog toga su moralna načela nešto od čega se novinarstvo treba sastojati.
Liberalna demokratska kultura i sukob
Mediji u našim životima postaju sve više prisutni, pa raste i potreba da

se navedu pojedina pitanja s kojima se mediji suočavaju. Riječ je o optužbama
za dvostruka mjerila, o problemima cenzure, optužbama za cinizam u tisku, i
osobito o stajalištu o sukobu. Autoritarna se kultura sa svojim totalizirajućim
pogledom na svijet prema sukobu postavlja jedino nasilnički. Alternativa ne
postoji, pa se posao medija svodi samo na ideološku potporu vladajućoj
praksi. Takvo medijsko ponašanje nikoga ne motivira niti išta mijenja.
U liberalnoj demokraciji sukob interesa je zakoniti dio dnevnoga
radnog i životnog okruženja. Zato23 demokratska civilna kultura ima golem
potencijal kojim uklanja brigu iz ljudskih glava tako što čovjeku omogućuje
živjeti bez straha barem od svojih neprijatelja, ako ih već ne može voljeti. Ta
vrsta međusobnoga povjerenja ono je što autoritarizam ruši. Demokratski
sustav priznaje činjenicu neslaganja normalnim aspektom životnoga i radnog
okruženja. Ali, da bi se učinkovito rješavali sukobi, što je trajni problem
22
Peter Y. Windt; Peter C. Appleby; Margaret P. Battin; Leslie P. Francis; Bruce M. Landesman: Ethical
Issues in the Professions, Prentice Hall, Englewood Clifs, New Jersey, 1989., str. 553.
23
Charles Frankel: Why Choose Democracy? (Iz: Philosophy - Contemporary Perspectives on Perennial Issues,
Fourth Edition, Edited by E. D. Klemke, A. David Kline, Robert Hollinger, St. Martin’s Press, New
York, 1994.), str. 533 – 542.

162 ČLANCI
politike, sustavu je potreban iznimno sofisticirano humano stajalište

– lojalna oporba. Sukobi24 su posvuda, samo ako znamo u kojem smjeru
treba gledati. Iz popularnih medija stalno primamo sliku o tome kako jedna
strana svoje ciljeve postiže tako što blokira ciljeve druge strane. Među nama
stalno postoji takva kultura sukoba u kojoj su ljudi trajno izloženi raznim
vrstama nasilničkoga pristupa. Promoviraju se nasilje i agresivnost, i to u
obliku fizičke snage, prisile, statusa, pozicije ili čak profesionalne moći. To je
loše zato što crno-bijeli pristup sukobu antagonizira suprotstavljene strane i
uvijek proizvodi dobitnike i gubitnike.
Nasuprot tomu, svijest o više ili manje pozitivnom načinu da se
nešto kaže ili učini promiče transformacijske mogućnosti, prisutne u
svakome sukobu. Sukob je uvijek rezultat našega aktivnoga ili pasivnog25
sudjelovanja. Zaviriti u značenja i pozitivnih i negativnih misli koje nam u
trenutku sukoba naviru u glavu, znači identificirati ideje i osjećaje koji dolaze
iz podsvijesti. Ako smo sposobni misliti pozitivno umjesto negativno, onda
nam je dostupna i promjena stajališta o sukobu. Pozitivne misli pokazuju
kako u svakom sukobu postoji pozitivni transformacijski potencijal. Ako
se ne usmjerimo jedino na dnevne ciljeve, nego se okrenemo prema
pozitivnim, pozadinskim interesima, lako ćemo prakticirati kulturu u kojoj
se cijene rasplet i promjena nabolje. U vezi s rečenim Smith & Greenberg26
ističu: “Najbolji pjesnici grade nove odnose između iskustva i jezika.” To
znači da poezija primarno nije komuniciranje, nego transakcija između pisca
i jezika. I u novinarstvu transakcija onoga tko piše i onoga o čemu piše nosi
u sebi izbor načina na koji će situacija biti viđena, a izbor je naš. Riječima
nikad ne obuhvaćamo ukupnu stvarnost, izborom riječi pokazujemo svoju
senzibiliziranost za problem, ili svoju moguću slabost.
24
Roy J. Lewicki & Alexander Hiam: The Fast Forward MBA in Negotiating and Deal Making, John Wiley
& Sons, Inc., New York, 1999., str. 1.
25
Iako agresivno djelovanje izgleda vrlo aktivno, ono je u biti pasivno. Naime, najlakše je biti agresivan,
nikakvi veliki napori nisu potrebni za to da se ustraje u sirovome, egocentrističnom djelovanju kao
primjeru “negativnoga” pojma dobra.
26
Michael C. Smith & Suzanne Greenberg: Everyday Creative Writing, NTC Publishing Group, Chicago,
2000., str. 189.

Žitinski 163
Asertivni nasuprot agresivnome komunikacijskom stilu
Tijekom povijesti ljudskoga roda sukobi su redovito razrješavani nasiljem.

Ali, kako je zapadna civilizacija iskustvom liberalne demokracije ušla u procese
gospodarske, kulturalne, duhovne, mentalne, političke i vjerske preobrazbe,
procesi utemeljeni na nasilju polako ustupaju mjesto procesima utemeljenim na
pravima. Prava (Cloke & Goldsmith27) su shvaćena kao ograničavajući faktor u
primjeni sile. Ovaj uvid o bitnoj moralnoj jednakosti ljudi u liberalnoj je demokraciji
rezultirao razlikovanjem asertivnoga od agresivnog stajališta o sukobu. Agresivni28
komunikacijski stil je ocijenjen kao neprihvatljivo, arhaično ponašanje zato što se
(bez obzira na to je li ljubazan i blag, ili neljubazan i sirov) iskazuje u egocentričnoj
brizi samo za sebe, a na štetu drugih. Takvo jednosmjerno komuniciranje je u
postindustrijskome društvu smatrano anakronim jer se stalno razvija građanska
svijest o pravima. Istodobno se i gospodarstvo usmjerava prema razumijevanju
kvalitete i sigurnosti, inspirirane interesom, potrebama i očekivanjima korisnika.
Agresivni komunikator smatra se sebičnjakom koji neprijatelja želi uništiti, a cilj
namjerava postići po svaku cijenu. Agresivni novinar će prezreti alternativno
referentno motrište, podcijenit će inteligenciju čitatelja, a svoje pravo na vlastiti
izraz razvijati do ekstrema.
Asertivni pristup sukobljenome interesu podrazumijeva činjenicu kako se
situacija sukoba može iskoristiti na dobrobit svake strane. Asertivni komunikator
će ući u nadmetanje, a da pritom ne pokuša uništiti suprotnu stranu. Asertivnost29
se ogleda u preuzimanju odgovornosti za izražavanje potreba, misli i osjećaja na
neposredan, jasan način, s poštovanjem prema potrebama, mislima i osjećajima
suprotne strane.
Kao što vrlinu pojedinca promatramo kroz integritet, tako vrlinu društva
predstavlja tzv. organizacijsko ponašanje (sastoji se od interpersonalnoga30
komuniciranja), koje se kolektivizira. Takva dvosmjernost komunikacije postaje
27
Kenneth Cloke & Joan Goldsmith: Resolving Conflicts at Work, Jossey-Bass Publishers, San Francisco,
2000., str. 142.
28
Billie J. Wahlstrom: Perspectives on Human Communication, WCB Wm.C.Brown Publishers, Dubuque,
IA, 1992., str. 139.
29
Boston, 2001., str. 228.
30
Interpersonalnim komuniciranjem naziva se asertivni, “horizontalni” komunikacijski stil, utemeljen
na načelu moralne jednakosti svih ljudi.

164 ČLANCI
zalog o tome da se demokracija ne odnosi na specifičan instrumentarij, nego

upravo na odgovornost vlade da očuva proces izbora ciljeva i zadataka koji
bi građanima pružali vrijednosti. Demokracija i postoji zato da bi osigurala
vrijednosti svojim “klijentima”, a klijenti su obični ljudi, građani. Ako
mediji informacije doista čine dostupnima običnim ljudima, onda samo o
tim običnim ljudima ovisi hoće li te informacije interpretirati na moralan
način31. U tome smislu demokracija nije jedino politički poredak, ona postaje
moralnim poretkom koji će građane štititi od neograničene, “libertarijanski”
shvaćene slobode, pod kojom “autoriteti” čine sve što samovoljno žele. To
je osobito aktualno u tradicionalnim društvima, gdje autoritarne vrijednosti
stalno stvaraju neravnotežu moći i kontrole te tako narušavaju integritet
građanina. Obični ljudi u spomenutim okolnostima postaju bezvoljni i
najradije ne sudjeluju u javnome životu. Masovna ravnodušnost stvara
negativnu selekciju, što političarima omogućuje da izvan demokratskih
pravila dobiju gotovo neograničenu moć. Svaka neograničena moć narušava
moralnu jednakost ostalih ljudi kao racionalnih bića. Budući da moć bez
etičnosti nije moć, nego nasilje, vidljivo je koliko se moralni poredak razlikuje
od nasilničkoga.
Kako mediji štite pojedinca i javnost
Poslovni svijet uvijek teži privući pozornost javnosti, ali u težnji za

svojim najužim ciljem ponekad zapostavlja interese te javnosti. Zahvaljujući
“tvrdim” vijestima i istraživačkim izvještajima profesionalnoga novinarstva,
lako je otkriti svaku beskrupuloznu poslovnu praksu, industrijsku korupciju,
ili grubu poslovnu taktiku. Poštivati novinarski profesionalizam u tome je
pogledu dragocjeno, zato što će tvrtke, okružene profesionalnim novinarima
povećati otvorenost i poštenje kako bi potisnule negativni publicitet o sebi i
umanjile neprijateljski odnos javnosti. Istodobno, veća otvorenost i poštenje
povećavaju potrebu da tvrtke uvedu inovacije koje će dodatno humanizirati
poslovanje. Ako novinarski profesionalizam stvarno postane otvoren prema
potrebama javnosti (a to znači prema potrebama običnih ljudi), te novinari
31
Obrazovanje običnim ljudima može pomoći u odabiru takvog smjera akcije koji će biti ispravan i
zato dobar.

Žitinski 165
prestanu uzimati u obzir jedino organizacijske interese pojedinih tvrtki,

na duge staze taj profesionalizam znatno pridonosi objema stranama: i
poslovanju i javnosti!
Profesionalno novinarstvo mora počivati na preciznim i pozitivnim
informacijama koje ljudima pomažu odlučivati na kvalificiran način.
Naime, u okolnostima sve većega protoka podataka, ljudi imaju sve veću
potrebu da sami prosuđuju događaje. U skladu s time oni ovise o preciznoj
i pouzdanoj informaciji kako bi mogli odlučivati na odgovarajući način,
te kako bi svoje glasove usmjeravali mudro i razumno. Kako bi javnosti
dopustilo da stekne osnovu za cjelovitu prosudbu događaja, profesionalno
novinarstvo treba odlučno podupirati vijesti koje su građanima vrijedne i
važne u donošenju kvalificiranih odluka. Sloboda priopćavanja postaje
demokratskom potrebom jedino kada obični ljudi znaju da će njihove
osnovane primjedbe biti prihvaćene! Takva demokratska potreba, kako
je shvaća Belsey32, transformira se u ljudsko pravo. Zato demokracija nije
moguća bez profesionalnoga novinarstva. Demokracija raste i pada zajedno
s novinarstvom.
Tipične prepreke koje stoje na putu profesionalnome novinarstvu
odnose se na jednosmjerni komunikacijski stil. Taj je način duboko ukorijenjen
u kolektivističku kulturu s tradicijom autoritarnoga menadžmenta, kojemu
nedostaje znatna briga za ljude. Autori Siebert, Peterson i Schram33 grupirali
su svjetske medijske sustave tako što su upozorili na razlike među načelima
priznatim u autoritarnome sustavu, u libertarijanizmu, te u teoriji društvene
odgovornosti.
1. U autoritarnome sustavu nije prihvatljivo kritizirati vladu. Čak ako
postoje privatni mediji, njihov sadržaj nadzire država pomoću odobrenja
koja privatnik mora dobiti. Ako list želi opstati, objavljivat će ono što država
želi.
2. U libertarijanizmu koji se pojavio još početkom devetnaestoga
stoljeća daje se puna potpora pojedincu, ali se potpuna neodgovornost,
beskrupuloznost i nekompetentnost tolerira u toj mjeri da uloga medija
postaje destruktivna.
32
33
Bruce D. Itule & Douglas A. Anderson: News Writing and Reporting for Today’s Media, Fourth Edition,
The McGraw-Hill Companies, Inc. New York, 1997., str. 439.

166 ČLANCI
3. Sustav društvene odgovornosti u svijetu se pojavio nakon Drugoga

svjetskog rata. Prema ovome motrištu posao medija nije samo izlagati razne
poglede na događaje, nego osobito interpretirati ih na odgovoran način,
cijeneći pojedinca te povezujući odgovornost sa slobodom. Mediji svakome
moraju biti dostupni, ali svatko se mora i ponašati sukladno moralnim
načelima kako ni jednoj od upletenih strana ne bi štetio te bi svaka strana
ostvarila dobrobit.
Zaključak
Ako bi novinarstvo obuhvatilo samo komercijalne interese, a

zanemarilo dužnosti prema javnostima, ono ne bi moglo ispuniti svoju svrhu.
Istinska bit novinarstva ne može biti shvaćena ako se banalizira društveni
život; novinarstvo se mora proširiti do djelovanja koje je u funkciji javnoga
interesa. Pojam neovisnosti u novinarstvu ne smije se zamijeniti pojmom
neutralnosti zato što je upravo neovisnost duhovni i mentalni štit protiv
samovolje. Neutralnost je loša jer propušta promicati vrijednosti. Prema
tome, neutralnost dopušta da se zlo širi. Ljudi će prepoznati pravi doprinos
novinarstva kada ono bude rasvjetljavalo važne događaje i nudilo cjelovit
kontekst važnih situacija. Ako novinarstvo može poduprijeti važne odluke u
svakodnevnome životu, te ljudima pomoći u prosudbama koje će ih voditi
prema stvaranju humanijega društvenoga okruženja, ono postaje zvanjem.
Premda profesionalno novinarstvo ne može posve potisnuti industrijsko
novinarstvo, profesionalizam predstavlja pravi razborit izazov različitim
pogrešnim dojmovima o novinarstvu. Ako novinari prate društvena zbivanja
kao što su korupcija, nekompetentnost, kriminalne radnje, hipokrizija itd.,
ta djela će biti puno teže počiniti. Dužnost novinarstva jest istraživati istinu
na način lojalan prema građanima. Napor da se važna informacija učini
zanimljivom i relevantnom temelj je povjerenja u novinarstvo. Kvaliteta
novinarske pokrivenosti ovisi o tome koliko su novinari sposobni otkriti
koje informacije su građanima najvrednije i u kojem obliku. Očito je kako taj
postupak olakšava etika zato što vrijednosti i vrline novinarstvu daju pravo
značenje i čine ga vrijednim bavljenja.

Žitinski 167
Literatura
Bovée, Courtland L. & Thill, John V.: Marketing, McGraw-Hill; Inc., New
York, 1992.
Civic Culture - What It Is, Essay 1: The Cultural Creation of Citizens,
http://www.civsoc.com/whatclt1.htm
Cloke, Kenneth & Goldsmith, Joan: Resolving Conflicts at Work, Jossey-
Bass Publishers, San Francisco, 2000.
Dominick, Joseph R.: The Dynamics of Mass Communication, Sixth
Edition, McGraw-Hill Companies, Inc., New York, 1999.
Edel, Abraham: Method in Ethical Theory, Edited by A. J: Ayer, Routledge
& Kegan Paul, London, 1963.
Hybels, Saundra & Weaver II Richard L.: Communicating Effectively, Sixth
Edition, McGraw Hill, Boston, 2001.
Itule, Bruce D.; Anderson, Douglas A.: News Writing and Reporting for
Today’s Media, Fourth Edition, The McGraw-Hill Companies, Inc. New
York, 1997.
Lewicki, Roy J. & Hiam, Alexander: The Fast Forward MBA in Negotiating
and Deal Making, John Wiley & Sons, Inc., New York, 1999.
Media Ethics, Edited by Matthew Kieran, Routledge, London, 1998.
Philosophy - Contemporary Perspectives on Perennial Issues, Fourth
Edition, Edited by E. D. Klemke, A. David Kline, Robert Hollinger, St.
Martin’s Press, New York, 1994.
Rosenstiel, Tom: Snob Journalism: Elitism Versus Ethics for a Profession in
Crisis, Ruhl Symposium Speech, Eugene, Oregon, May 22, 2003.
Smith, Michael C. & Greenberg, Suzanne: Everyday Creative Writing, NTC
Publishing Group, Chicago, 2000.
Thompson, Arthur A. & Strickland A. J.: Strategic Management – Concepts
and Cases, Twelfth Edition, McGraw-Hill Irwin, Boston, 2001.
Wahlstrom, Billie J.: Perspectives on Human Communication, WCB
Wm.C.Brown Publishers, Dubuque, IA, 1992.
Windt, Peter Y.; Appleby, Peter C.; Battin, Margaret P.; Francis, Leslie P.;
Landesman, Bruce M.: Ethical Issues in the Professions, Prentice Hall,
Englewood Clifs, New Jersey, 1989.

169
ČLANCI
UDK 659.4:004.738.5
(169-178)
Majda Tafra - Vlahović *
Utjecaj novih tehnologija na funkciju

odnosa s javnostima
Danas su internetske stranice neizbježna potreba za
organizacije svih veličina (i pojedince) – od poslužitelja
osnovnih informacija do sofisticiranih stranica korporacija
s mogućnostima elektroničkog trgovanja
Summary
New communication technologies are being developed very fast which is of

great influence on the public relations profession. The options but also the risks of
the profession have multiplied. Internet is one of the most important areas. For areas
of management are directly related to public relations via Internet: the richness of the
content, the access, the clients and the empathy. The productivity and effectiveness are
particularly important factors. Thanks to the new technologies, easier access and lesser
costs have prompted PR professionals to deal more with research and evaluation.
Internet and online data base enable “practitioners” to collect more
information, with more details, faster and cheaper than ever before. Internet enables
PR practitioners to monitor uncensored communication, which was once strictly
private. That is vitally important for understanding of beliefs and attitudes of people
which would traditionally be considered “latent” public or “non-public”.
Ključne riječi: internet, elektroničko trgovanje, komunikacije

*
Majda Tafra-Vlahović, doktor znanosti, predaje na Sveučilištu u Dubrovniku, a zaposlena u tvrtki
Coca Cola Beverages Hrvatska

170 ČLANCI
Svakodnevnom upotrebom elektroničke komunikacije preko

računala, prije svega preko elektroničke pošte i interneta, posao PR
praktičara u organizacijama (privatnim, u vladinim službama ili civilnom
sektoru) postao je još složeniji i osjetljiviji nego do sada. Direktor odnosa
s javnošću odgovoran je za barem tri razine virtualnog svijeta, koje imaju
sasvim konkretne posljedice na poslovanje tvrtke ili neke organizacije.
Na strateškoj razini, novo je područje e-strategija, razvojna strateška
interdisciplinarna komponenta, koja je nerazdvojiv dio organizacijske
misije i ciljeva. e-PR menadžment se odnosi na upravljanje reputacijom kao
integralnom komponentom odnosa upravljanja i strateškog smjera, koji su
izravno pod utjecajem interneta.
Najočitija promjena jest prednost u iznimno povećanim
mogućnostima svekolike komunikacije s različitim sudionicima, ali i potreba
da se kontrolira rizik sadržan u transparentnosti i pozornosti, koje donosi
upotreba interneta. Treća razina je e-PR praksa, sudjelovanje PR-a u nabavi
i ostalim sektorima na koje internet i nove informacijske tehnologije izravno
utječu.
Nove komunikacijske tehnologije vrlo se brzo razvijaju, što omogućuju
brz razvoj računala i njihova sve veća dostupnost globalnoj populaciji.
Tijekom prošlih 20 godina, osobe koje se profesionalno bave odnosima
s javnošću suočene su, zahvaljujući spomenutom napretku, s mnogim
mogućnostima ali i opasnostima. Primjerice, istraživanje je znatno olakšano
i više isplativo, no istodobno je komunikacijska tehnologija pokrenula snage
koje su u stanju djelovati protiv organizacija dosad nezamislivom brzinom
i dosegom.
Tehnologije koje utječu na PR praktičara jesu elektronička pošta
(e-mail); stolno izdavaštvo, online mediji, vanjske i online baze podataka,
sustavi telekonferencija, CD-Rom/DVD, trenutne poruke, internet i WWW,
mobilni telefoni/tekstualne poruke, medijski sustavi praćenja, interna
komunikacija – intranet, baze podataka, elektronička pošta itd.
Edward J. Lordon (2001.) navodi šest međusobno povezanih
područja zbog kojih je PR prihvatio nove tehnologije:
1. broj dostupnih medija
2. brzina prijenosa informacija
3. količina dostupnih informacija

Tafra - Vlahović 171
4. veličina organizacija koje se koriste odnosima s javnošću

5. veličina organizacija za odnose s javnošću
6. količina i raznolikost novih tehnologija primjenjivih u industriji.
Internet je jedno od najvažnijih područja. David Philips (2001.)
prepoznaje četiri područja upravljanja vezana za odnose s javnošću preko
interneta:
1) Bogatstvo sadržaja – kvaliteta, pouzdanost i dostupnost informacija
jamče vrijednost internetske stranice. Bogatstvu vaše stranice mogu
pridonijeti i drugi ljudi preko linkova i preporuka.
2) Doseg - bitno je osigurati da vaša stranica dopire do ljudi i da ispunjava
njihove potrebe. Međutim, internet je «vučni» oblik komuniciranja
(informaciju traži primatelj), te svaki pokušaj «guranja» informacije
može djelovati iritantno. Pozornost je dragocjena; ljudi će posjećivati
(i preporučiti) stranice koje poznaju i u koje imaju povjerenja.
3) Klijentela - umjesto svrstavanja ljudi pomoću tradicionalne
marketinške raspodjele ili Grunigove «javnosti», Philips se koristi
nazivom «online klijenti», koje se smatra pojedincima.
4) Empatija – zajednička uvjerenja, interesi i potrebe utječu na odnose
između organizacije i njezinih klijenata. Za izgradnju povjerenja
i obostrano kvalitetnog odnosa potrebna je određena razina
empatije.
Springston (2001.), na prvo mjesto po važnosti stavlja produktivnost
i učinkovitost novih tehnologija. Pristup elektroničkoj pošti, elektronički
kalendari, baze podataka itd. povećavaju brzinu i djelotvornost komunikacije.
Međutim, preopterećenost informacijama rastući je problem ne samo za
PR praktičare, nego također za njihovu klijentelu, medije i ostale sudionike.
Druga problematika obuhvaća ažurnost novih tehnologija u smislu nabavne
cijene i poduke.
Lakši pristup i manji trošak istraživanja potaknuli su PR stručnjake da
se zahvaljujući novim tehnologijama, više bave istraživanjem i vrednovanjem.
To je povećana mogućnost da procijene te tehnologije radi potpore svojih
aktivnosti – te da dokažu koliko su one vrijedne jednoj organizaciji. Medijske
liste dostupne su putem kućne ili komercijalne baze podataka, informacije
se mogu distribuirati preko elektroničke pošte, na internetskoj stranici
organizacije mogu se ponuditi informacije koje traže mediji (i ostali), moguće

172 ČLANCI
je procijeniti medijski auditorij te utvrditi online i uobičajenu pokrivenost.

Preko interneta je dostupna arhiva informacija online medija, telegrafske
usluge i druge internetske stranice.
Pronalaženje i širenje informacija su među najčešćim aktivnostima
PR stručnjaka. Springston citira anketu američkog Instituta za istraživanje
odnosa s javnošću i obrazovanje iz 1998. godine. Prema toj anketi više od
90% direktora za odnose s javnošću ocjenjuje elektroničku poštu temeljnim
sredstvom za unutarnju i vanjsku komunikaciju. Mediji mogu dobiti
informaciju o udarnoj vijesti od organizacije ili preko telegrafskih usluga.
Također mogu potražiti arhivsku informaciju – koja može biti sumnjiva
podrijetla ili netočna. Informaciju je moguće pohraniti u različitim oblicima,
kao tekst, grafički prikaz, sliku, video, Webcast i zvučni zapis.
Zbog veće dostupnosti informacijama, služba za odnose s javnošću
poprima funkciju «premošćivanja granica» unutar organizacije. Problemima
se mnogo lakše upravlja, jer ih je moguće prepoznati i usmjeriti mnogo lakše
nego dosad.
Upotreba novih medija za upravljanje kriznim stanjima već se dokazala
učinkovitom (posebice nakon globalne krize kao što je bio teroristički napad
11. rujna). Možemo zaključiti da PR svakako zaslužuje središnje mjesto u
organizaciji internetskih stranica.
Pitanja poput informacijske sabotaže, privatnosti i autorskih prava,
financijske sigurnosti i protoka sumnjivih informacija zacijelo su narušila
predodžbu o internetu i predstavljaju veliki izazov za funkciju odnosa
s javnošću. Praćenje dostignuća nove tehnologije, poduka i oslonac u
stručnjacima – kompjutorskim tehničarima ili projektantima radije nego
komunikatorima, izazovi su na koje će PR praktičari nailaziti u virtualnom
prostoru.
Kako primatelji imaju sve veći nadzor nad procesom komuniciranja,
zamjećuje se pomak u raspodjeli moći. Stajališta neovisnih medija ljudima su
lako dostupna, poput uobičajenih masovnih televizijskih ili radijskih prijenosa
ili nakladničkih poduzeća. Internet omogućuje filtriranje informacija, tako da
postoje njihovi izvori koje osobno smatramo vjerodostojnim i pouzdanim.
Vrlo je vjerojatno da će ljude manje zanimati stajališta koja su suprotna
njihovima.
Tehnologija prati razvoj televizije, radija i online medija na globalnoj
razini, te istodobno omogućuje da se razvijaju specijalizirani interesi ili usko

lokalizirano programiranje na najnižoj razini.

Zamjetan je razvojno smjer koji se odnosi na «spajanje programiranja
informacija i razonode kao i na međusobno spajanje medija» (Lordan, 2001).
Sve je više integracija kod medija koji dijele vlasništvo nad online uslugama,
televizijskim i radijskim prijenosima i tiskarskim uslugama.
Vode se ozbiljne rasprave o prirodi interneta. Springston (2001.)
citira stajalište Morris i Ogana iz 1996: «Ako se internet konceptualizira kao
masovni medij, jasno je da nije moguće precizno definirati masu niti medij
za sve situacije, nego ih treba neprestano i ponovno artikulirati ovisno o
situaciji. Internet je masovni medij s mnogo lica; tj. sadržava mnogo različitih
konfiguracija komunikacije. Njegovi različiti oblici pokazuju na povezanost
osobne i masovne komunikacije».
Važni aspekti komunikacijskih modela jesu izvor informacija i
metoda pronalaženja informacije.
Informacija se može prenositi na nekoliko načina (Springston,
2001):
Od točke do točke – jedan korisnik do jednog primatelja
- Od točke do mnogo točaka – jedan korisnik šalje poslužitelju koji je
dostupan svima
- Od točke do poslužitelja ograničene transmisije – jedan korisnik šalje
poslužitelju koji je dostupan određenoj skupini korisnika s lozinkom
i log-in imenom
- Prijenos s poslužitelja – poslužitelj sadržava pohranjene informacije
dostupne svima
- Ograničeni prijenos s poslužitelja – poslužitelj sadržava pohranjene
informacije dostupne određenoj skupini ovlaštenih korisnika.
Tehnologija također prati razvoj informacija u «realnom vremenu» s
kanalima aktivnim 24 sata, a sve to prate još veće mogućnosti pohranjivanja
i dostupnosti informacija. Lordon (2001) objašnjava da je ukupna baza
svjetskog znanja iz 1600. udvostručena do 1950., te ponovno 1980. Danas
bilježimo udvostručenje svakih 7 godina dok će se do 2010. godine taj proces
ostvarivati svakih 35 dana.
Intenzitet takovog razvoja pritisak je na sposobnost organizacija da
skupe, organiziraju i svrstaju informacije prema prioritetu.
Internetske i online baze podataka omogućuju «praktičarima da

174 ČLANCI
skupe više informacija, s više pojedinosti, brže i jeftinije nego ikada prije»
(Lordon, 2001).
Informacije je lakše prikupiti i analizirati ako je moguće razumjeti
procese razmišljanja i ponašanja auditorija.
Među poteškoće spadaju resursi (vrijeme, ljudi i novac) nužni za
skupljanje i analizu informacija, osiguranje točnosti i pouzdanosti informacija,
te usklađenost s različitim zakonskim ograničenjima.
Razvijeni su veoma napredni sustavi za praćenje izvora vijesti i
elektroničku dojavu relevantne informacije izravno PR praktičaru unutar
nekoliko sekundi od njezina objavljivanja.
PR praktičari su najčešće svjesni da uz informaciju «objavljenu»
online, razgovori u pričaonicama (chatrooms) ili primjedbe na oglasnim
pločama mogu također pružiti informacije o njihovoj organizaciji. Takvi
razgovori uglavnom nisu pouzdani, organizirani i niti usredotočeni.
Razvojem paketa stolnog izdavaštva proizvodnja visokokvalitetne
informacije postala je ekonomičnija i brža. Građa može sadržavati slike,
zvuk, videozapis i riječi. Može se pohraniti tako da bude trenutno dostupan
medijima i drugim auditorijima preko elektroničke pošte ili online.
Nedostatak jest nedovoljna uvježbanost većine PR praktičara u vezi
s grafičkim dizajnom, vrijeme potrebno za izradu profesionalnih materijala,
te površna usmjerenost na izgled umjesto na sadržaj.
Internetske stranice i elektronička pošta omogućuju pravodobno i
ekonomično širenje velike količine informacija. Moguće je ažurirati njihovu
točnost i omogućiti auditorijima pristup prema njihovoj želji. Stranice moraju
biti pažljivo dizajnirane kako bi ih lagano našli «surferi» i kako bi se olakšao
povrat informacije.
Ostala dostignuća komunikacijske tehnologije uključuju mogućnost
širenja interaktivnih materijala. Videosnimke novosti ili CD-ROM-ovi mogu
se slati medijima kako bi im se omogućilo da vaše stajalište predstave na
kvalitetniji način.
Na sličan način održavanje telekonferencija omogućuje širok prijenos
sastanaka, čak i preko interneta.
Zahvaljujući istraživanju preko interneta PR praktičari dolaze lakše
do veće količine informacija o drugim organizacijama. Problematiku se
može pratiti kroz skupine vijesti, pričaonice (chatrooms) i online medije.

Unatoč brojnim prednostima, Gaddis (2001.) spominje sljedeća

ograničenja online istraživanja:
• Pristup online medijima nije reprezentativan za svu populaciju –
osjeća se naklonjenost mladim, dobrostojećim muškarcima.
• Ispitanici u online anketama samoodabirom omogućuju pristranost
uzoraka.
• Zbog mogućnosti višekratnog ispunjavanja online anketa, vjerojatne
su pogreške pri uzorkovanju (osobito kad se ispitanike potiče da
ispunjavaju ankete).
• Sumnjiva je pouzdanost podataka skupljenih od anonimnih
pojedinaca.
Nove tehnologije omogućuju trenutnu provjeru mišljenja unutarnjih
i vanjskih auditorija (domaćih, državnih i međunarodnih). Tehnike online
istraživanja (Gaddis, 2001) obuhvaćaju online razgovore, ankete preko
elektroničke pošte, ankete preko internetskih stranica i online fokusne
skupine.
Ankete se mogu izraditi na internetskim stranicama. Te stranice
omogućuju grafičke prikaze, zvuk i ostale alate kojima se potiče i olakšava
odgovaranje na pitanja.
Gaddis (2001.) predlaže sljedeće elemente za internetske ankete:
• Jasan naslov koji pojednostavljuje pronalaženje ankete putem
različitih tražilica (search engines).
• Pitanja kojima se provodi selekcija ispitanika koji ne
zadovoljavaju.
• Kratak uvod o povjerljivosti, broju pitanja, vremenu potrebnom za
ispunjavanje ankete, svrhe ankete.
• Mogućnost brisanja odgovora ako ispitanik tijekom ispunjavanja
ankete promijeni mišljenje.
• Mogućnost da se preskoči odgovor (npr. ako je odgovor na pitanje
negativan, odmah prelazite na sljedeći relevantni dio ankete).
• Izbornike (menus) koji omogućuju da ankete izgledaju kraće i nude
nekoliko mogućih odgovora.
• Korištenje jednostavnih anketa na temelju jednog pitanja kao
sredstva da se dobije trenutno mišljenje.

176 ČLANCI
Fokusne skupine pružaju prije kvalitativnu nego kvantitativnu

informaciju. Rasprave su obično neslužbene i uklapaju se u razmišljanja
sudionika. Gaddis (2001.) citira istraživanje koje je provodio Jacobson
ističući kako su online fokusne skupine mnogo učinkovitije ako je predmet
razgovora racionalan i jednostavan, dok je učinkovitost manje izražena ako
su teme emotivne ili psihološke.
Pripadnike fokusnih skupina moguće je naći online pretraživanjem
(pričaonice /chatrooms/, e-mail odgovori na stranicama itd.) ili organiziranjem
osoba koje su voljne redovito sudjelovati u panel-raspravi. Do takve skupine
sudionika moguće je doći preko specijaliziranih internetskih stranica ili
agencija za istraživanje tržišta koje također mogu pojednostaviti sastavljanje
skupine sudionika.
Rasprave «uživo» ne bi smjele trajati više od 90 minuta (Gaddis,
2001) kako bi se održala visoka kvaliteta odgovora. Gaddis također navodi
Jacobsonovo iskustvo da ograničene rasprave smanjuju zamor, a u njima bi
trebalo sudjelovati 6 do 8 sudionika kako bi se dobilo «istinitije i uravnoteženo
stajalište».
«Usenet» obuhvaća više od 15 000 skupina organiziranih prema
predmetu interesa, a unutar tih skupina ljudi mogu čitati, odgovarati ili
slati poruke. Posjetitelji mogu imati aktivnu ili pasivnu ulogu. Neznatna je
kontrola sadržaja skupina koje diskutiraju, a točnost informacija često je vrlo
loša.
Redoviti sudionici su svjesni da «špijuni» iz organizacija znaju
umetnuti određene rasprave radi predstavljanja određenog stajališta ili čak
predstavljanja proizvoda.
U vezi s određenim temama ili problematikom mogu se izraditi
posebne poštanske liste. Da bi se sudjelovalo u raspravama, nužno je
učlanjenje, i to preko elektroničke pošte. Tako je moguće razgranati mrežu,
prepoznati odgovarajuće sudionike za ankete ili skupljati informacije.
Grunigovu teoriju o situacijskoj javnosti treba razmotriti u uvjetima
novih komunikacijskih tehnologija. Cozier i Witmer (2001.) navode da PR
praktičari ne smiju nove tehnologije smatrati jednostavnom mogućnošću
stvaranja obaviještene javnosti. Polazeći od pristupa temeljenog na
informaciji, sudjelovanje javnosti pojavljuje se tek na kraju komunikacijskog
procesa. Oni vjeruju da je stvarno pitanje zapravo sudjelovanje javnosti, te
upotreba i reagiranje na nove komunikacijske tehnologije.

Primjerice, internet omogućava stvaranje, održavanje i izbjegavanje

odnosa s drugim ljudima. Cozier i Witmer smatraju da se takvi odnosi ne
stvaraju uvijek o određenoj problematici, nego kroz «osjećaj zajedničkog
iskustva, odnosno kroz stvaranje zajedničkog iskustva».
Online društvene organizacije stvaraju se i održavaju s publikom
i interesnim skupinama koje su aktivni sudionici, ali nužno ne djeluju u
javnoj politici ili u društvenom životu. Cozier i Witmer (2001.) nazivaju te
diskurzivne kolektivitete «novom javnošću». Protive toga su da se prema
online publici odnosimo kao prema protivnicima ili pasivnim primateljima,
nego ih smatraju «kolektivitetima pojedinaca koji razmišljaju».
Također kritiziraju stajališta koja online javnost predstavljaju kao
pojedince koje treba obrazovati ili naivce koje treba zaštititi. Primjerice, online
javne rasprave otkrivaju kako pojedinci međusobno aktivno komuniciraju
da bi podijelili znanje i iskustva, odnosno aktivno tražili informaciju ili
mišljenje.
Cozier i Witmer smatraju da su iznimno zanimljivi «prikriveni»
promatrači (koji nisu sudionici). Nema znakova njihove nazočnosti kada,
primjerice, samo prate rasprave, no mogu online ili offline prenijeti drugim
osobama informacije koje otkriju.
Upozoravaju da se sadržaj komunikacije ne smije analizirati
jednostavno kao informacija pošto to neće pomoći PR praktičarima da
shvate kako se javnost mobilizira, odnosno suzdržava. Nužno je raščlaniti
dinamiku rasprava tijekom vremena kako bi se shvatilo gledanje i priroda
komuniciranja «nove javnosti».
Internet omogućava PR praktičarima da prate necenzuriranu
komunikaciju koja se nekada vodila u privatnosti. To je presudno za
razumijevanje uvjerenja i stajališta ljudi koje bi tradicionalno smatrali
«latentnom» ili «ne-publikom». Time bi PR praktičari mogli razviti strategije
kako bi se preteklo stvaranje aktivnih skupina. Na taj način skupine ne
trebaju nužno djelovati ili se javno baviti problematikom koja je značajna za
organizaciju.
Internet omogućava izravno komuniciranje (s vlastite internetske
stranice) ili preko drugih stranica (kao medija). Moguća je trenutna dvosmjerna
komunikacija – ciljajući na stranice dostupne «samo članovima».
Danas su internetske stranice neizbježan imperativ za organizaciju svih
veličina (i pojedince) – od poslužitelja osnovnih informacija do sofisticiranih

178 ČLANCI
stranica korporacija s mogućnostima elektroničkoga trgovanja.

Tradicionalne organizacije priznale su potrebu za čvrstom prisutnošću
na internetu, iako je za neke relevantnost internetskih stranica upitna. Povećat
će se pritisak na web stranice poduzeća da prikažu društvenu odgovornost
i upravljaju učinkovitije u slučaju komunikacijske krize. Također će morati
pokazati svoju suradnju s interesnim društvenim skupinama i osigurati da
budu relevantni svim mogućim korisnicima.
Literatura
Chaffey, D., Mayer, R., Johnston, K., Ellis-Chadwick, F., Internet Marketing,
Pearson Education, 2000
Cozier, Z. R. and Witmer, D. F., The Development of a Structuration
Analysis of New Publics in an Electronic Environment, In Heath, R. L.,
Editor: Handbook of Public Relations, Sage, 2001
Gaddis, S., E., On-Line Research Techniques for the Public Relations
Practioner, In Heath, R. L., Editor: Handbook of Public Relations, Sage,
2001
Lordan, E. J., Cyberspin: The Use of New Technologies in Public Relations,
In Heath, R. L., Editor: Handbook of Public Relations, Sage, 2001
Moloney, K., Rethinking Public Relations: The spin and the substance,
Routledge, 2000
Phillips, D., Online Public Relations, Kogan Page, 2001
Springston, J. K., Public Relations and New Media Technology: The Impact
of the Internet, In Heath, R. L., Editor: Handbook of Public Relations,
Sage, 2001

179
ČLANCI
UDK 179:61]:070
(179-194)
Iva Sorta-Bilajac *
Bioetika i novinarstvo
I novinari - uz filozofe, teologe, liječnike, pravnike i druge
- iznimno su zaslužni za nastanak i nagli razvitak bioetike
Summary
Journalists - just like philosophers, theologians, doctors, lawyers and others

- are responsible for the origin and quick development of bioethics. Having reported
and written for Life magazine in 1962 on the ethical doubts (such as the “three who’s’’
- who will live, who will die, and who will decide), Shana Alexander has been declared
the originator of bioethics.
A natural connection exists between journalism and bioethics; it has been
developing since the media’s first superficial interest to the current journalism, which
includes a model of permanent interaction where journalists function within the role
of bioethics professional and vice versa. From the racing developments in science and
technology comes a new branch of journalism, bioethical journalism, which may play
a significant role in the popularization of bioethics.
Ključne riječi: mediji, bioetika, izobrazba, medicinski pokusi
*
Iva Sorta-Bilajac, magistar znanosti, dr.med., predaje na Katedri za društvene znanosti Medicinskog
fakulteta Sveučilišta u Rijeci

180 ČLANCI
Uvod
I novinari - uz filozofe, teologe, liječnike, pravnike i druge - iznimno

su zaslužni za nastanak i nagli razvitak bioetike. Poglavito su zaslužni za
pojavu bioetičkog pokreta, koji je prethodio rođenju akademske bioetike u
SAD-u ‘60-ih. Tada su se mnogi Amerikanci, potaknuti novinskim napisima i
TV emisijama o zastrašujućim dostignućima znanosti i tehnologije, posebice
o skandaloznim postupcima istraživača u biomedicini, počeli pitati kuda ide
suvremena znanost i kuda vode moralno dvojbena medicinska istraživanja?
Iz te početne veze novinarstva i bioetike, proizašle iz najvažnije
karakteristike novinarstva - a to je posredovanje između događaja i zbivanja
s javnošću - u najnovijoj razvojnoj fazi bioetike, pojavila se njihova dublja,
šira i svestranija veza. Čak se danas ne bi moglo govoriti samo o stanovitom
prožimanju novinarstva i bioetike, nego također o bioetičkome novinarstvu,
kao njegovoj supspecijalnosti. To ne potvrđuju samo sve brojnije bioetičke
teme u medijima i stalne bioetičke rubrike u nekim novinama, nego i modeli
za bioetičku izobrazbu novinara te njihova profesionalna specijalizacija za
bioetička pitanja.
Za spomenutu suvremenu vezu bioetike i novinarstva britanski
filozof Martyn Evans (radi u Centru za filozofiju i zdravstvenu skrb u
Swanseanu, u Walesu, i predaje bioetiku na Sveučilitu u Walesu) smislio je
sintagmu “konstruktivno partnerstvo”. On je 1999. u uglednom američkom
časopisu za medicinu i filozofiju Journal of Medicine and Philosophy (1) objavio
zanimljiv članak o bioetici i novinama (Bioethics and the Newspapers) u kojem
govori upravo o spomenutom “konstruktivnom partnerstvu između medija
i akademske bioetike”1.
Evans doduše u svojem članku prvenstveno raspravlja o stanovitim
ograničenjima medija i novinara da budu “sudionici u bioetičkom
promišljenom razgovoru” zbog njihove sklonosti da bioetičkim pitanjima
o kojima pišu pristupaju “površno” i “bez filozofskih dimenzija koja ona
uključuju” (1). No, potvrđuje ono što je u ovoj prigodi najvažnije istaknuti,
a to je da su mediji i novinari postali utjecajan čimbenik bioetičkih dijaloga.
Što se bioetike tiče, pod tim pojmom u ovome radu misli se na mladu
međudisciplinarnu i višedisciplinarnu znanost, koja se zanima za sva aktualna
1
... a constructive partnership between the media and academic bioethics ...

Sorta - Bilajac 181
i etički relevantna pitanja suvremenog svijeta, posebice u biomedicini. To je

zapravo široko područje na kojem se isprepliću etička pitanja i problemi
ne samo medicine i zdravstva, nego također pitanja ekologije, populacijske
politike, zaštite životinja, tehnologije i znanosti općenito. Glavni konstitutivni
dijelovi bioetike od začetka su bili filozofska, teološka i medicinska etika, a u
novije vrijeme i farmakološka etika, “ekoetika”, odnosno ekologijska etika,
politička etika, „biopravo“ i sl.
Bioetika se pojavila u Americi prije tridesetak godina, najprije kao
jedan od društvenih pokreta, a zatim i kao nova grana znanosti. Od tada ona
bilježi gotovo neviđen uspon, o čemu svjedoči brojna bioetička literatura
- knjige, časopisi, newsletteri, pa čak i tri enciklopedije, čime se, inače, ne
mogu pohvaliti ni neke znanosti mnogo starije od bioetike. Tu su također
brojni instituti, centri, katedre za bioetiku, mnoga profesionalna nacionalna i
internacionalna udruženja za bioetiku, različite bioetičke institucije kao što su
etička komiteti, etičke komisije i etički odbori, među kojima su i “nacionalni”,
“bolnički”, “istraživački”, “lokalni” itd., pa čak i “privatni” etički komiteti,
te na kraju brojni svjetski, kontinentalni, regionalni i nacionalni bioetički
kongresi, konferencije, simpoziji, okrugli stolovi itd. (2). Bioetičkim temama
ne bave se samo u novine i TV nego one također ulaze u romane, kazališne
predstave, filmske priče, televizijske serije itd. (3). Zbog toga bi se moglo
reći da je već nastupilo “bioetičko doba“ (4). Tu perspektivu bioetike, koja je
par exellence interdisciplinarno znanstveno područje, uvelike podupire snažan
smer interdisciplinarnog razvitka znanosti općenito, čak se u najnovije
vrijeme kao kriterij razvijenosti pojedinih znanstvenih grana i područja
uzima upravo njihova povezanost s ostalim disciplinama.
Bioetičko novinarstvo
Uz sportsko, političko, gospodarsko, znanstveno i drugo novinarstvo,

za koja inače znamo iz uobičajenih profesionalnih i komunikoloških podjela,
danas postoji, kao što je već rečeno, i - bioetičko. O njegovu razvoju svjedoči
jedan od pionira toga novinarstva, Amerikanac Albert Rosenfeld. On je
zapravo, uz slavnu Shanu Alexander, i najzaslužniji za nastanak te vrste
novinarstva i danas se s pravom smatra i novinarem i bioetičarem. Evo kako
je on otkrio bioetiku i utemeljio spomenutu novu vrstu novinarstva.
Kasnih ‘50-ih i ranih ‘60-ih, kada se u Americi počeo razvijati jedan

182 ČLANCI
od novih društvenih pokreta, koji će tek pojavom riječi bioetika dobiti svoje
ime, Albert Rosenfeld je radio u redakciji Lifea. Bio je urednik znanstvene
rubrike. Imao je deset vrsnih suradnika, koji su zapravo bili jezgra američkog
znanstvenog novinarstva (science journalism), a njima se 1961. pridružila i
novinarska početnica Shana Alexander.
„Pokrivali smo“ - sjeća se tih dana Rosenfeld – „cijelu znanost,
uključujući medicinu. Sva sam područja podjednako volio, iako mi je nekada
znanost bila dosta strana, no s vremenom me medicina počela najviše
privlačiti. Saznavao sam novosti u koje je bilo teško vjerovati. Na primjer, s
područja molekularne genetike, imunologije i neurobiologije ili, pak, s područja
reproduktivne biologije i transplantacije, gdje su se pojavile nove zapanjujuće
tehnike. Sve se to zajedno počelo nazivati biomedicinskom revolucijom„ (5).
U nastavku svoje autobiografske ispovjedi Rosenfeld dolazi na ključni
razlog nastanka bioetičkog novinarstva, nesvjestan da je to zapravo i glavni
razlog nastanka bioetike. A to je - strah. Strah od neljudske budućnosti koja
će stići ako znanosti izmakne etičkoj kontroli. Evo što o tome kaže Rosenfeld:
„Bio sam uplašen nizom mogućih posljedica. Sigurno je da fizika i njezine
grane nisu bile pošteđene etičkih posljedica, osobito ne u nuklearnom dobu,
ali ono što se počelo zbivati u biomedicini, bilo je ne samo zadivljujuće nego
i zastrašujuće. Počevši gospodariti molekularno-genetičkom pismenošću,
primicali smo se preuzimanju skrbi nad vlastitom evolucijom, čime bi se
sudbina sveukupnog života na ovome ne baš prijateljskom svijetu našla u
našim nepouzdanim rukama“ (5).
Zacijelo ponesen tim strahovima, Rosenfeld je počeo razmišljati
o novoj vrsti znanstvenog novinarstva, koje tada još nije mogao nazvati
bioetičkim, jer se riječ bioetika još nije bila pojavila, ali je naslutio rađanje nečeg
takvog. „Počeo sam“ – rekao je poslije Rosenfeld – „razmišljati o budućoj ulozi
novinara u znanosti, iako bioetika nije bilo ime koje bih tada mogao upotrijebiti,
smatrajući da bi ta uloga trebala biti vrsta “rano upozoravajućeg sustava” (EWS)2,
koji uzbunjuje javnost čim se u biomedicinskim laboratorijima i klinikama
pojavi nešto što bi moglo dramatično utjecati na ljudsku budućnost. Mislio
sam da bi dobar znanstveni novinar ubuduće trebao pisati s jednim novim
dodatkom, u kojem bi prepoznatljivo istaknuo sve moguće etičke, pravne,
religijske, političke, socijalne i druge dimenzije i dvojbe znanstvenih pitanja o
kojima piše.“ (5).
2
Early Warning System

Sorta - Bilajac 183
Iz ovog se iskaza jasno vidi da je Rosenfeld još ranih ‘60-ih, kada

su mu kao znanstvenom novinaru i uredniku znanstvene rubrike u Lifeu
bile dostupne mnoge znanstvene tajne, koje su ga zbunjivale, često puta
zaprepastile i zastrašivale3, počeo misliti o potrebi interdisciplinarnog
pristupa znanstvenim temama, što je inače bitna karakteristika bioetike (6,
7). To ga je, vjerojatno, čim se bioetika 1971. godine pojavila i kao pojam i
kao nova znanost, s njom najčvršće povezalo.
Upravo je Rosenfeld bio taj koji je u New York Timesu zapazio člančić
o etičkim problemima u novootvorenom Centru za bubrežnu dijalizu u
Seattleu te u djelovanju tamošnjeg upravo osnovanog “Božjeg komiteta”
i kao urednik poslao u Seattle mladu novinarku Shanu Alexander da vidi
o čemu se radi i da napiše članak. Ona je, pak, naslutivši veliku novinarsku
priču, umjesto da se već za nekoliko dana vrati u redakciju, produživala svoj
boravak u Seattleu te konačno, nakon 6 mjeseci, zatvorila svoj putni nalog4.
Uredniku je donijela zadivljujući članak koji ju je ubrzo proslavio te poslije
uvrstio među utemeljivače bioetike. Life ga je objavio 1962. pod naslovom
“Oni odlučuju tko živi a tko umire”, a za mnoge je, pa i samu autoricu, to
najbolji članak u njezinoj karijeri (8).
U tom je članku autorica opisala dramatične etičke dvojbe u Centru
za bubrežnu dijalizu u Seattleu te funkcioniranje tamošnjeg prvog bioetičkog
komiteta u Americi, neslužbeno nazvanog “Božjim” zbog ingerencija koje je
taj komitet sebi dodijelio. Naime, njegovi su se članovi na neki način “igrali
bogova” jer su zapravo odlučivali tko će od velikog broja pretendenata na
sama dva aparata za dijalizu (a bilo ih je oko 15 000) biti osuđen da živi, a
tko da umre. No, kriteriji im nisu bili samo medicinski nego i bioetički, jer
su uz medicinare u komitetu bili i tzv. laici - filozof, teolog, pravnik i drugi
(oni su čak prevladavali jer ih je od ukupno 9 članova bilo 7, a bila su samo
2 liječnika).
Objavivši priču o tome i etičke dvojbe koje ona podrazumijeva (“tri
tko” - tko će živjeti, tko umrijeti i tko će o tome odlučiti), Shana Alexander
je u američkoj javnosti pobudila veliko zanimanje za bioetičke teme, pa su ju
neki povjesničari bioetike proglasili začetnicom bioetičkog pokreta, a 1962.
3
“Jednom riječju, bio sam iznenađen, zapanjen i stvarno uplašen. Imao sam poseban osjećaj da
raspolažem tajnama. Ali, nisam ih htio zadržati samo za sebe nego što više podijeliti s drugima…”.
4
“Radila sam” - objasnila je trideset godina poslije – “za bogati magazin koji me je mogao plaćati za
sve to vrijeme dok sam bila u Seattlu”.

184 ČLANCI
godinu, kada je objavljen njezin članak u Lifeu, proglasili su rođendanom

bioetike (9).
Danas, međutim, bioetici više nije potrebno novinarstvo koje će
samo dokazivati da je ona rođena i da postoji, nego kreativno novinarstvo
koje će kvalificirano pisati o bioetičkim temama. S druge strane, i današnje
novinarstvo traži od svojih sudionika da bioetičkim pitanjima pristupaju
znalački i dubinski, te da sami otkrivaju bioetičke teme, postavljaju prava
bioetička pitanja i da zajedno s bioetičarima raspravljaju o tim pitanjima
tražeći prave odgovore. A za tu vrstu novinarstva više nije dovoljno biti samo
znanstveni novinar, a još manje “novinar opće prakse”, o kojem se nekad
govorilo kao o “univerzalnom neznalici”. Potrebno je biti kompetentan
novinar, koji je bioetički izobražen i u stanju je baviti se ne samo općim
nego i užim pitanjima bioetike.
Znakovito je da se svijest o toj potrebi u zadnjih nekoliko godina
ubrzano širi iz Amerike u ostale dijelove svijeta. Na primjer, još 1995. na
međunarodnom bioetičkom seminaru Instituta za bioetiku “Kennedy”
u Georgetownu nije bilo nijednog novinara, pa se vijest o prvoj legalnoj
eutanaziji u povijesti medicine, provedenoj u Australiji, o kojoj je bilo govora
na tome seminaru, nije pročula izvan kruga prisutnih bioetičara, nego se u
agencijskim vijestima pojavila tek nakon godinu dana (10). Isto tako nijednog
novinara nije bilo ni na IV. svjetskom bioetičkom kongresu u Tokiju, pa
svijet nije mogao saznati tko je zapravo “otac bioetike”, kojem je taj kongres
bio posvećen5.
Na kraju, važno je napomenuti da su se i novinari u Hrvatskoj -
zahvaljujući opatijskom Centru za obrazovanje novinara Središnje i Istočne
Europe (ICEJ) - počeli zanimati za svoju bioetičku izobrazbu. Taj je Centar ,
naime, u lipnju 2000. organizirao međunarodni seminar o znanosti i medijima
u koji je uvrstio i temu o bioetici, dok je u listopadu 2002. organizirao
novinarsku radionicu pod nazivom „Kako izvještavati o AIDS-u“. Institut
MEDILS je, pak, u svibnju o.g. organizirao trodnevni seminar „Znanost u
medijima“.
5
Riječ je o američkom onkologu Van Rensselaeru Potteru II., koji je prije smrti bio više puta
kandidiran za Nobelovu nagradu u Japanu je, pak, bio kandidiran za Kyoto price, koja je istočnjački
pandan Nobelovoj nagradi i vjerojatno bi ju dobio da smrt (umro je 2001.) nije bila brža. Prvi je
put pojam “bioetika” upotrijebio 1970. u članku «Bioethics, the Science of Survival» objavljenom u
američkom časopisu za biologiju i medicinu «Perspective Biology and Medicine». Godinu dana poslije
objavljuje knjigu Bioetika – most prema budućnosti, koja je i danas temelj bioetičke literature.

Sorta - Bilajac 185
Novinari i biomedicinski skandali
U povijesti bioetike novinari su posebnu ulogu odigrali u javnom

razotkrivanju nekih biomedicinskih istraživanja i pokusa na ljudima u
Americi, koji su zbog svoje neetičnosti izazvali oštru reakciju javnosti
i prerasli u tzv. „bioetičke skandale“. Ti skandali su znatno utjecali na
društveni pokret o pravima pacijenata, iz kojeg se izrodio masovan
bioetički društveni pokret, a iz njega pak bioetika kao novo znanstveno
područje. Zato Amerikanac E. Haavi Morreim, profesor etike sa
Sveučilišta Tennessee, u mnogome ima pravo kad kaže da je “bioetika kao
grana znanosti rođena u skandalima koji prate medicinska istraživanja”
(11). Ovdje će biti spomenuti samo najznačajniji skandali.
Godine 1964. američki su novinari otkrili da su liječnici u
Židovskoj bolnici za kronične bolesti u Brooklynu za potrebe svojeg
istraživačkog projekta o raku ubrizgavali starim, nemoćnim i senilnim
bolesnicima žive stanice raka. Istraživače je zanimalo preživljavaju li
navedene stanice u oboljelome tijelu. Oni su pošli od hipoteze, za koju
su navodno imali osnova, da stanice neće preživjeti. No, za pokuse s
ljudima to u etičkom smislu nikako ne može biti dovoljno. Problem je
u tome što su oni pacijente izložili riziku bez njihova znanja i što nisu
tražili ni njihovu ni ičiju drugu suglasnost. Zbog burne reakcije javnosti,
istraživači su bili odmah suspendirani, ali u javnosti nije otklonjen strah
od moguće zloupotrebe pacijenata u znanstvene svrhe.
Tri godine poslije (1967.) novinari su ponovno uznemirili
američku javnost otkrivši novi skandalozni slučaj nepoštivanja liječničke
etike. I to se dogodio u New Yorku, a žrtve su bila djeca. Naime, u
Državnoj bolnici Willowbrook istraživan je hepatitis. Ispitanici - a radilo
se o mentalno retardiranoj djeci - bili su namjerno u istraživačke svrhe
zaraženi virusom hepatitisa. Za razliku od prethodnog istraživanja, ovdje
je tražena stanovita suglasnost, no dubiozno je bilo je li ta suglasnost
bila utemeljena na bitnim etičkim pretpostavkama, kao što je prethodna
obaviještenost ispitanika ili nije? U vezi s time otvorilo se i novo bioetičko
pitanje: Na koji se način uopće može tražiti i dobivati suglasnost kada
se radi o ispitanicima iz posebno osjetljivih društvenih skupina, tzv.
„vulnerabilnih skupina“, kao što su djeca, zatvorenici, psihijatrijski
bolesnici, vojnici i studenti medicine. Sumnja da se pristanci takvih

186 ČLANCI
skupina dobivaju uz pomoć prikrivenih elemenata prisile pokazala se u

ovom, kao i u nekim drugim slučajevima opravdanom.6
No, zacijelo su najveću aferu u biomedicini novinari razotkrili 1972.
kada su počeli pisati o skandalu kakav nije zapamćen u povijesti medicine.
Riječ je o istraživanju sifilisa u Alabami, koje je financirala američka vlada
preko svoje Službe za javno zdravstvo (U.S. Public Health Service). To je
istraživanje započelo još 1931. a završeno je 1971. godine. Trajalo je, dakle,
četrdeset godina. Godine 1972. za to se istraživanje saznalo u javnosti i
izbio je tzv. “Tuskegee skandal”. Otkrilo se da ispitanici u tome projektu
namjerno nisu liječeni od sifilisa kako bi znanstvenici mogli pratiti “prirodni
tijek bolesti” i otkriti “sve posljedice” koje ona donosi ako se ne liječi.
Ispitanici su bili neuki i siromašni crnci iz savezne države Alabame, gdje je
sifilis bio najrasprostranjeniji, te iz grada Tuskegeea, koji je prednjačio po
broju oboljelih. Projektom je bilo obuhvaćeno oko 600 ispitanika, od kojih
je njih 400 imalo sifilis. Mnogi nisu ni znali od čega zapravo boluju, niti im je
to ikad bilo rečeno, pa su neki nehotice širili zarazu, čak i na vlastitu obitelj.
Projekt je vodila spomenuta američka državna ustanova za javno zdravstvo
(U.S. Public Health Service), koja je ispitanicima ponudila besplatno liječenje i
hranu te im obećavala i pokop na državni račun. Ispitanicima, pak, nije bilo
dopušteno da izvan bolnice u Tuskegeeju, u kojoj su bili istraživači, traže
liječničku pomoć, a intervencijama preko komisija za novačenje bilo im je
čak onemogućavano da za Drugog svjetskog rata idu u vojsku, kako ih ne
bi liječili vojni liječnici, koji bi tako mogli štetiti ciljevima istraživanja. Ni
poslije 1945., kada se već pouzdano znalo da pencilin učinkovito liječi sifilis,
ispitanicima namjerno nije davan taj lijek (12).
Zanimljivo je kako je za taj slučaj uopće doznala američka javnost.
Nije se radilo o samostalnom novinarskom otkriću, nego su njihovu pomoć
tražili istraživači koji su uvidjeli da se radi o etički neprihvatljivom projektu,
ali su sami bili nemoćni da učine išta unutar svojih medicinsko-istraživačkih
krugova.
Godine 1965. kada se spomenuto istraživanje provodilo već 34.
godinu, na Odjelu za venerične bolesti Američke javne zdravstvene službe
6
U oba se slučaja radilo - kako to dobro ocjenjuje hrvatski bioetičar Tonči Matulić - “o zloupotrebama
medicine sa svrhom stjecanja novih znanstvenih spoznaja, i o krivom shvaćanju liječničkog zvanja,
koje nije prezalo od eksperimentiranja ljudskim bićima bez prethodno dobivenog pristanka, pri čemu
su tretirani kao objekti (‘pokusni kunići’)”.

Sorta - Bilajac 187
(US PHS) u San Franciscu zaposlio se stanoviti Peter Buxtum. Profesionalno

je brzo napredovao i stekao uvid i u istraživanje o sifilisu u Alabami. Shvatio
je da je to etički promašen projekt i pokušao ga je zaustaviti, ili barem
revidirati. No, nitko ga nije htio slušati. Njegovi bezuspješni pokušaji trajali
su čak šest godina a onda je, već posve nezadovoljan, potražio pomoć svojeg
prijatelja koji je radio u poznatoj novinskoj agenciji Associated Press. Taj ga
je prijatelj povezao s iskusnim novinarom Jeanom Hallerom, koji je odlučio
“cijelu stvar temeljito istražiti”. To je učinio te napisao članak koji je 25.
srpnja 1972. objavljen u Washington Staru. Izbila je afera koja je godinama
potresala američke zdravstvene i istraživačke krugove i na kraju je 1997.
godine prisilila američkog predsjednika Billa Clintona na javnu ispriku i
milijunsku odštetu preživjelima (13). No, u Americi se i nakon te isprike
strahuje od novih Tuskegeeja, što potvrđuje činjenica da je na petoj godišnjoj
skupštini Američkog udruženja za bioetiku (ASBH), održanoj u Baltimoreu
24.-27. listopada 2002. bio podnesen referat: “Can Tushegee Happen Again?
(Može li se ponoviti Tuskegee?)“
Valja spomenuti još jedan američki bioetički skandal, a otkrili su ga
sami novinari. On je još više od projekta o sifilisu iz Tuskegeeja šokirao američku
javnost, ali izvan Amerike gotovo nije nepoznat. Riječ je o plutonijskim
pokusima (The Plutonium Experiments), koji su izazvali skandal kada je o njima
u The Albuguergue Tribunea članak napisala novinarka Eileen Welsome. Ona
je 1987. istraživala kako se u jednom vojnom laboratoriju američkih zračnih
snaga eksperimentira sa životinjama. Čitajući materijale o tome, pozornost
joj je privukla fusnota o plutonijskim pokusima na ljudima. Šest godina je
skupljala podatke i tragala za ispitanicima na kojima se eksperimentiralo i
otkrila šokantne pojave koje je objavila u svojem listu 1993. u seriji članaka
za koje je dobila Pulitzerovu nagradu. Pronašla je pet preživjelih pacijenata,
koje su istraživači jednostavno prevarili i uštrcavali im bez njihova znanja i
dopuštenje radioaktivni plutonij. Na taj su način željeli ispitati kako na takve
injekcije reagira ljudsko tijelo. Radilo se o otrovnoj supstanciji kojom su
praktički istraživači ispitanike izložili patnjama i smrtnoj opasnosti. Naime,
smrt se u takvim slučajevima može javiti deset godina nakon pokusa, a za sve
to vrijeme ispitanici pate od raznih bolesti ne znajući njihovo podrijetlo.
Iako krajnje uporna u svojim istraživanjima, novinarka ipak nije
uspjela otkriti tko je odgovoran za te pokuse, no njezini su članci ipak imali
veliki odjek u javnosti. Na kraju je američki predsjednik Clinton još jedanput
morao intervenirati i sastaviti Istražno povjerenstvo da ispita taj slučaj.

188 ČLANCI
Povjerenstvo je ustanovilo da se u Americi već tridesetak godina provode

razni pokusi s radioaktivnim supstancijama i na ljudima i na životinjama, te
da je pokus s plutonijem samo jedan od njih, a da sve financiraju vladine
agencije. Kroz te pokuse prošlo je više tisuća ljudi, a među ispitanicima su
bila djeca, zatvorenici i pacijenti u završnom stadiju raka. Nikome od njih
istraživači nisu govorili o čemu se radi, a lagali su i obiteljima ispitanika da bi
otklonili opasnost od sudskih tužbi i nepovoljnih reakcija javnosti (5).
U Japanu je, pak, ‘90-ih jedan novinar objavio članak o liječničkoj
samovolji u odnosu prema pacijentima i o njihovom odbijanju transfuzije
krvi. Bio je to “slučaj Takado”, koji je uvelike otvorio japanska vrata
bioetičkoj doktrini Informed Consent i bioetici uopće.
U Japanu je sve do pojave bioetike vladala vrlo snažna tradicija
liječničkog paternalizma, prema kojem liječnik ne traži od pacijenta
suglasnost za tretman, nego ga čak o bitnim pitanjima njegove bolesti i ne
obavještava. “Slučaj Takado” bio je vrsta prekretnice. Povezan je sa 63-
godišnjom Japankom Misae Takado, koja je ležala u tokijskoj Sveučilišnoj
bolnici s dijagnozom malignog tumora jetre. Trebala je biti operirana, no
izjasnila se kao Jehovina svjedokinja, i kao takva, željela je “beskrvni kirurški
zahvat” koji isključuje transfuziju krvi. Liječnici su obećali ispuniti njezin
zahtjev pod uvjetom da potpiše dokument koji njih i bolnicu oslobađa
moguće odgovornosti za negativne posljedice pacijentičine odluke. Ona
je to učinila i nakon operacije bila je uvjerena da nije primila transfuziju.
Međutim, njoj je transfuzija ipak bila dana, što bi vjerojatno ostala bolnička
tajna da jedan bolničar tim slučajem nije potkrijepio svoju tvrdnju kako
liječnici varaju bespomoćne bolesnike. To je ispričao svojem znancu. No,
taj je znanac bio novinar i tu je priču objavio u jednim japanskim novinama
s visokom nakladom. Tako je spomenuta Japanka - kao i pripadnici njezine
vjere - iz novina doznala o svojoj operaciji te je “kao uvjerena kršćanka bila
shrvana tim saznanjem”. Smatrala je da su joj liječnici doduše “spasili život,
ali ubili dušu” i odlučila je “slučaj predati sudu”, što je na i učinila (14).
Njezini su se odvjetnici pozivali na doktrinu Informed Consenta, no
sud se izjasnio protiv te doktrine i stao je na stranu liječnika, ističući da je
njihova prvenstvena dužnost pacijentu spasiti život kako najbolje znaju, bez
obzira na pacijentove zahtjeve. U tom slučaju liječnik se ne mora izjašnjavati
namjerava li ili ne davati transfuziju...
Pristaše Informed Consenta, kojih je danas u Japanu sve više, bili su

Sorta - Bilajac 189
šokirani takvom sudskom presudom. Njihove javne reakcije u stručnim

etičkim i pravnim časopisima upozoravale su da se takvom presudom
Informed Consentu u Japanu piše sudbina “tinjajuće svijeće na vjetru”, pa je u
žalbenom postupku Vrhovni sud Japana 9. veljače 1998. poništio presudu
tokijskog suda i stao na stranu tužiteljice (koja je u međuvremenu umrla).
Tako se u Japanu pojavila pravna prekretnica, koja je okrunila nastojanja
prvih japanskih bioetičara školovanih u SAD-u da se Informed Consent “useli”
i u njihovu Zemlju Izlazećeg Sunca (15).
Uloga bioetičkih novinara
Novinarstvo ima višestruku ulogu u vezi s bioetikom. Ono s jedne

strane ima ulogu „dvorišnog pijetla“ koji najavljuje zoru (odnosno otkriva
neočekivana i skrivena moralna pitanja koja donose nova znanstvena
otkrića i nove tehnologije). S druge strane, ono je detektiv koji razotkriva
zloupotrebe znanosti i tehnologije u odnosu prema ljudima kao pacijentima
i ispitanicima koji su žrtvovani u ime “viših ciljeva”. No, u obje ove uloge
novinarstvo nije imuno na pogreške. U prvom slučaju može proizvoditi
“lažne uzbune” koje vode olakom optuživanju i pretjeranom sumnjičenju i
zabranama. U drugom slučaju reakcije mogu biti prikazane post festum, kada
se ništa više ne može promijeniti, pa će se u javnosti neproduktivno trošiti
energija na “svršene činjenice”, od čega također nema velike koristi. Zbog
svega toga, javlja se treća uloga - uloga stvaralačkog bioetičkog novinarstva
zahvaljujući kojoj novinarstvo postaje jedan od ravnopravnih sudionika u
razvitku bioetike, jer istraživački i odgovorno traži nove putove bioetici
(1). To je zapravo kreativno i odgovorno novinarstvo koje je svjesno i
svoje moći i povijesnog značenja bioetike kao novog interdisciplinarnog i
višedisciplinarnog znanstvenog područja koje će vjerojatno obilježiti ovo
stoljeće, a kako tvrdi istaknuti japansko-američki bioetičar Rihito Kimura,
možda i cijeli ovaj milenij (4).

190 ČLANCI
Modeli
U novije vrijeme sve se češće govori o “modelima odnosa bioetike i

novinarstva” (models of relationship of bioethics to the press), što potvrđuje da je
između bioetike i novinarstva uspostavljena dublja i svestranija veza, koja je
na kvalitativno višoj razini od dosadašnje.
James Lindemann Nelson, filozof i bioetičar iz centra Hastings u
New Yorku smatra da postoje tri takva modela (16). Prva dva su manje-više
poznata, dok je treći potpuno nov i kao takav zasad je više teorijski nego
praktičan.
U prvome modelu novinari obično interpretiraju bioetičare, služe
se njihovim tezama i svoje napise potkrepljuju njihovim kratkim citatima.
Od takvog modela bioetičari najviše zaziru, jer se pribojavaju da se citati
koriste izvan konteksta, a zabrinjava ih i pretjerano pojednostavljivanje misli,
jednako kao i svjesno manipuliranje njihovim porukama.
Primjer za to navodi i sam Nelson: „Jednom sam imao privilegij čuti
vrlo iskusnog bioetičara, koji je za ‘okruglim stolom centra Hastings govorio
o odnosima s tiskom. Rekao je da novinaru koji od njega zatraži razgovor
o nekoj temi, po prilici kaže: ‘Čujte, vi ćete ionako od svega što vam kažem
objaviti jednu rečenicu. Hajdemo se idućih pola sata, koliko bi trajao naš
razgovor, dogovarati koja bi to rečenica trebala biti’.” (16).
U drugome modelu ulogu bioetičkog novinara preuzima
sam bioetičar, koji zadanu ili izabranu temu nastoji, ovisno o svojem
“backgroundu” - filozofskom, teološkom, medicinskom itd.- na novinarski
način predstaviti široj javnosti kroz neki od medija, uglavnom tiskovnih,
radi popularizacije bioetike. U tome modelu bioetičari imaju mogućnost
da šire te dublje razviju i predstave svoju misao od novinara, koji ih inače
samo kratko citiraju. Također se mogu poslužiti argumentacijom koja će
zadovoljiti i njihove kolege, a ne samo bioetičke laike.
No, tu se kao prvi problem javlja sposobnost žurnalističkog
izražavanja koja, osim predispozicija podrazumijeva i vještinu, a ona se ne
stječe u spomenutim teorijskim strukama, nego u praktičnom novinarstvu.
Zato je vrlo malo medicinara, teologa, filozofa i drugih stručnjaka koji mogu
uspješno oponašati novinare, osobito kada bi bili u situaciji da misle i pišu na
brzinu. („Nemam dovoljno vremena da ti napišem kratko.“)

Sorta - Bilajac 191
No, uz sva spomenuta ograničenja, ovaj se model za bioetičare

pokazao boljim od prvog i uvelike je koristio za popularizaciju bioetike u
široj javnosti. On je potvrdio da članci o bioetici, objavljeni u sredstvima
javnog priopćavanja više koriste bioetici nego oni objavljeni u stručnim
časopisima. To se zacijelo događa i u Hrvatskoj, gdje su prvi bioetičari počeli
pisati opširnije članke za novine (na primjer, Novi list i Vjesnik), a u nekim
novinama dobili su i svoju kolumnu7.
Ta dva modela pokazuju da bioetičari mogu novinarstvu dati
odgovarajuće ideje i teme o moralnim pitanjima. No, oba - tvrdi dalje Nelson
- imaju stanovita ograničenja i slabosti zbog kojih bi trebalo razviti treći -
interakcijski model, u kojem bi bioetičari i novinari neprekidno izmjenjivali
svoje uloge djelujući i kao bioetičari-novinari i kao novinari-bioetičari.
Taj je model osmislio Nelson smatrajući da je i novinarstvu i bioetici
potrebna drukčija interakcija od dosadašnje. To je on nazvao “trećim
modelom” u odnosima bioetičara i novinara, kojem je cilj prevladati medijska
ograničenja, kako u pogledu izbora bioetičkih tema, tako i u pogledu njihova
(prostornog i vremenskog) predstavljanja u javnosti. Naime, i jedni i drugi
slažu se da su mediji “premali izlog za svu bioetičku robu” te da u njemu treba
izlagati ono najbolje što bioetika nudi, no ne slažu se u najvažnijem - koja
je to “najbolja roba”? Jesu li to samo senzacionalističke teme, ili su to i neke
druge bioetičke teme koje je potrebno filozofski uokviriti i promišljati.
Da bi novinari bili u stanju svoj „izlog“ opremati najkvalitetnijom
bioetičkom „robom“, oni moraju biti u stalnoj interakciji s bioetičarima
i bioetički se educirati. S druge strane da bi bioetičari sa svojim idejama
uspješno prodirali do najšire publike, oni od te raznovrsne publike moraju
učiti te biti s njom i medijima, koji joj služe u stalnoj interakcijskoj vezi. Na
taj način, smatra Nelson, prevladavaju se spomenuta medijska ograničenja i
otvara se mogućnost za nove i potencijalno važne oblike pisanja o bioetici.
Nelsonov model zapravo podrazumijeva zajedničko uređivanje i
pisanje novinara i bioetičara u mediju koji je istodobno otvoren i za povratnu
komunikaciju s publikom. U tome mediju bioetičari mogu dublje i opširnije
objašnjavati svoja (filozofska) mišljenja, a novinari ne moraju u svoje „izloge“
trpati samo „robu za jeftino tržište“.
7
Riječ je o kolumni “Etički pogledi” u Novom listu, u kojoj uglavnom dominiraju bioetičke teme. a
autori su filozofi Snježana Prijić-Samardžija, Elvio Baccarini i Nenad Mišćević.

192 ČLANCI
U tome modelu svi uče od svih: bioetičari od novinara i publike,

novinari od bioetičara i publike, a publika od bioetičara i novinara. Publika,
tj. javnost, u tom se modelu “smatra ozbiljnim partnerom u razmatranju
moralnih pitanja”, pa joj se ne nude samo lagane novinarske priče prožete
citatima bioetičkih stručnjaka, nego se temeljito objašnjavaju problemi o
kojima se raspravlja.
Mogli bismo reći da je s tim modelom interdisciplinarnost bioetike
proširena i na novinarstvo te da zahvaljujući tome modelu bioetika postaje
“viša razina novinarstva” (bioethics as higher journalism).
Veza između novinara i bioetičara danas je postala nužnost, jer su i jedni
i drugi informatori i interpretatori ideja kojima pripada središnje mjesto
u životu suvremenog čovjeka. Jedni - bioetičari - stručni su i uvježbani
za analitičko promišljanje i primjenu etičkih načela u realnim ljudskim
situacijama, dok drugi - novinari - imaju drugu vrstu stručnosti i uvježbanosti
te imaju slobodniji pristup javnosti, za koju su opremljeni odgovarajućim
tehnikama, strategijama i jezikom za komuniciranje. Za većinu onoga što
rade novinari, bioetičari ih ne trebaju, ali budući da su bioetičari u svojem
poslu okrenuti općoj javnosti, mediji su im često prolaz kroz koji moraju
proći da bi sa svojim porukama doprli do te javnosti.
Zaključak
Između novinarstva i bioetike postoji prirodna veza. Ona se razvijala

od početnog površnog zanimanja medija za bioetiku i njezina promišljanja
o životnim temama do najnovijeg neposrednog uključivanja novinarstva u
bioetičku produkciju preko tzv. modela permanentne interakcije u kojem
novinari djeluju u ulozi bioetičara, a bioetičari u ulozi novinara. Iz te veze
rađa se bioetičko novinarstvo kao posebna grana novinarstva, koja će
vjerojatno odigrati značajnu ulogu, kako u popularizaciji bioetike za koju
su bioetičari postali vrlo zainteresirani, tako i u primjerenijem novinarskom
pristupu i obradi bioetičkih tema, koje proizlaze iz galopirajućeg razvitka
znanosti i tehnologije.
No, u tom novom novinarsko-bioetičkom intergracijskom procesu
odgovarajuća izobrazba sudionika postaje ključno pitanje. Na jednoj strani

Sorta - Bilajac 193
novinara na području bioetike, a na drugoj bioetičara na području novinarstva.

Naime, bioetika nije samo stvar “visoke teorije”, nego i konkretnog načina
moralnog razmišljanja o životnim pitanjima, a u tome bioetičari imaju -
kao što kaže James Lindemann Nelson - “što učiti od upornih nastojanja
novinarstva da ostane s obje noge čvrsto na zemlji, te da oblikuje i prenese
svoje poruke jasno i točno, a također živo, jednostavno pa ponekad čak i
senzacionalistički.” (16)
Literatura
Evans M. Bioethics and Newspapers. The Journal of Medicine and

Philosophy 1999;24(2):164-80.
Šegota I. Nova definicija bioetike. U: Čović A, urednik. Izazovi bioetike.
Zagreb: Pergamena d.o.o.; 2000, 11-24.
Šegota I. Bioetika konkurira Shakespeareu. Novi list, 07.06.1998. str. 29.
Kimura R. Bioetika kao nadinterdisciplinarna znanost. Društvena istraživanja
1996;23-24:589-597.
Rosenfeld A. The Journalist’s Role in Bioethics. The Journal of Medicine
and Philosophy 1999;24(2):108-129.
Šegota I. Nova definicija bioetike. Bioetički svesci br. 1. Rijeka. Katedra za
društvene znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci; 1999.
Šegota I. Kako definirati bioetiku? Bioetički svesci br. 4. Rijeka. Katedra za
društvene znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci; 1999.
Alexander S. Thirty Years Ago. Hastings Center Report 1993;6(6)
(Supplement).
Jonsen AR. The Birth of Bioethics. Hastings Center Report 1993; Special
Suppl.
Šegota I. Hipokrat na umoru. Novi list, 17.03.1996.
Morreim EH. Bioethics and the Press. The Journal of Medicine and
Philosophy 1999;24(2):103-7.
The Tuskegee Syphilis Study. Biomedical Ethics in U.S. Public Policy.
Washington D.C. OTA; 1993.

194 ČLANCI
Clinton’s apology for Tushegee. Buletin of Medical Ethics 1997;128:6-7.

Odluka u korist izbora. Kula stražara 1998;2.
Šegota I. Japan - zemlja izlazeće bioetike. Novi list, 22.11.1998.
Nelson JL Bioethics as Several Kinds of Writing The Journal of Medicine
and Philosophy 1999;24(2):148-64.

195
RECENZIJE
UDK 070
(195-197)
Najil Kurtić: Kôd novinarstva

Media Plan Institut, Sarajevo, 2006
Izazov semiotike i semantike

Knjiga Kôd novinarstva novost metod način teorijsko-praktičnog sticanja,
je u znanstvenom promišljanju provjeravanja i razvitka naučnog saznanja,
novinarstva i masovnih medija novinski metod možemo definirati
u suvremenoj znanosti o kao način sticanja predodžbi (saznanja) o
masovnim medijima te masovnom događajima i njihovog javnog prezentiranja
komuniciranju. Najil Kurtić se kanalima masovnog komuniciranja.“
odvažio na posve nov diskurs, Djelo je dobro strukturirano,
nezabilježen u recentnoj domaćoj pregledno i logički se razvija u
znanstvenoj produkciji te se prihvatio 7 poglavlja, a vrlo je opsežno
analize medija, novinarstva i opremljeno odgovarajućom i veoma
masovnog komuniciranja sa stajališta bogatom referentnom literaturom,
semiotike i semantike. Malo je autora brojnim i relevantnim citatima te
i u svjetskim razmjerima odlučilo indeksom pojmova, pa se time posve
analizirati novinarstvo na toj razini, uklapa u standarde znanstvenog
što ne govori samo o autorovoj rada.
originalnosti i specifičnom shvaćanju Kurtić se u prvom poglavlju
novinarstvu, nego također o njegovoj bavi informacijom, i to od
zrelosti, koja je plod višegodišnjeg konceptualizacije do njezina smisla i
znanstvenog i istraživačkog rada, ali i značenja. Upozorava na perspektive
izvrsnog poznavanja novinarstva kao matematske teorije informacije, ali
struke. također na informacijske vrijednosti
Kurtić već u uvodnim (sa)znanja. Kurtić ističe kako je korisna
rečenicama uspoređuje znanost i informacija ako haotične razmještene
novinarstvo, pa kaže: „Ako je naučni činjenice nekog stanja (entropiju) dovodi

196 RECENZIJE
u neku vrstu reda (mentalno ili stvarno). ili našeg saznanja, vodi nužno
Kurtić dobro uočava kako „Podražaji prema pretpostavljanju i otkrivanju
(novosti) koje nije moguće uklopiti ne samo određenih empirijskih
u predtipizirane slike izvjesnosti činjenica (očekivanih) nego i odnosa
jednostavno se odbacuju i odriče im među njima“. Tako Kurtić uvodi u
se svojstvo informacije“ Time je razumijevanje semiotike i semantike
odredio i bit uređivanja masovnih te njihova značaja u novinarstvu.
medija, jer urednici intuitivno Sljedeća poglavlja,
odbacuju informaciju koja se ne „Imperativ znanosti“ i „Logička
uklapa u davno stvorene stereotipe. struktura mas-medija“ logično se
To je ključno mjesto za razumijevanje izvode na temelju zadanih teorijskih
suvremenog novinarstva koje je pretpostavki. Znanstveni je doprinos
Kurtić vrlo jasno i nedvosmisleno u tim, ključnim poglavljima,
odredio. nedvosmislen. Ali, Kurtić daje i
Drugo i treće poglavlje bave empirijsko tumačenje pojmova koje
se događajem, ali ne simplificirano, u bi moglo utjecati na razumijevanje
smislu praktičkih uputa novinarima suvremenog novinarstva i objašnjenje
o tome kako izvještavati, nego nekih pojava koje su karakteristične
upozorava na informacijsku za masovne medije.
vrijednost događaja i implikacije Zaključna poglavlja, „Izvori
različitih konceptualizacija. Kurtić podataka i informacija“ te „Diskurs
ističe vrijednost vijesti te podvlači: novinarstva“ logično zaokružuju
„Ovisno od intenziteta pojedinih Kurtićevo razumijevanje novinarstva.
vrijednosti vijesti fokusirat će Završna rečenica je paradigmatična i
se mas-medijska prezentacija može se koristiti kao moto svekolikog
događaja“. Time se objašnjavaju diskursa: “Istina je smislena tek ako
temelji selekcije vijesti, koje daleko se ima kome saopštiti.”
detaljnije razrađuje u poglavlju Najil Kurtić time snažno
„Razumijevanje događaja“. Govoreći poentira Kôd novinarstva i uvrštava se
o kodu i dekodiranju stvarnosti, autor u malobrojnu skupinu autora koji su
ulazi u bit razumijevanja masovnog novinarstvu pristupili na specifičan,
komuniciranja. „Kada kod shvatimo ali vrlo značajan teorijski način.
kao pravilo kombiniranja konkretnih
elemenata u tipskim situacijama, Knjiga Kôd novinarstva
tada razumijevanje određenih iznimno je značajan doprinos
situacija prepoznatih kao sličnih znanstveno utemeljenom
ili ponovljenih iz našeg iskustva razumijevanju novinarstva u

Lipovčan 197
Bosni i Hercegovini, ali i na širem je takvom interpretacijom pružio

području Jugoistočne Europe gdje nov, suvremen pogled na masovno
jezično dopire. Odlikuje se jasnim komuniciranje te na novinarstvo i
i prepoznatljivim autorskim stilom, medije. Posebno je vrijedan doprinos
koji počiva na provjerenim i točnim u definiranju pojmova te specifičnog
činjenicama, dokumentiranosti, tumačenja diskursa novinarstva, što
te na originalnoj, zanimljivoj do sada nije bilo dovoljno prisutno
znanstvenoj analizi. Kurtić je na u teorijskom pristupu medijima ne
poseban i originalan način upozorio samo u Bosni i Herecegovini, nego
na vrijednosti semiotičke analize te i znatno šire.
Stjepan Malović
UDK 070(497.5)
316.77(497.5)
(197-200)
Srećko Lipovčan: Mediji – druga zbilja?

Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.
Zapažen doprinos teoriji novinskih

vrsta
Knjiga „Mediji – druga poslužiti generacijama znanstvenika
zbilja“ jedno je u nizu novih i studenata novinarstva kako bi
znanstvenih promišljanja o produbili svoja znanja. Spomenimo
hrvatskom novinarstvu i o masovnim djela Bože Novaka, Gordane Vilović,
medijima. Očito je sazrela generacija Danka Plevnika, Živka Grudena,
novinarskih djelatnika koji su, Inoslava Beškera i Orlande Obad, te
obogaćeni teorijskim znanjem a na Geze Stantića i Tene Perišin. U toj
temelju svojih praktičnih novinarskih plejadi javlja se novo djelo, koje se po
iskustava, svoja znanja i istraživanja mnogo čemu izdvaja iz te produkcije
pretočili u knjige. A te će knjige i daje joj novu dimenziju.

198 RECENZIJE
Srećko Lipovčan na najbolji definicija McLuhana da je „medij

mogući način spaja svoja novinarska poruka“. Lipovčan argumentira kako
znanja, znanstvena istraživanja i je medij posrednik i objava nečega.
teorijske pristupe u specifičan i jasno „Naime“, kaže Lipovčan „da bi
prepoznatljiv diskurs. Istražujući mogla biti posredovana, poruka se
povijest hrvatskog novinarstva mora „materijalizirati“, a to je – sve
Lipovčan ukazuje na njezinu do pronalaska elektronskih medija .
sadašnjost, uočava trendove i stavlja značilo: objaviti (u izvornom smislu
ih u kontekst svjetskih medijskih publicirati)“
pojava. Posebna je vrijednosti analiza Analizirajući podjelu medija
tekstova, kakvih bi poželjeli više a i na Lipovčan ukazuje i argumentira
suvremenim novinskim tekstovima, neprijepornu činjenicu, koju su
ne samo na povijesnim. mnogi zanemarivali: „zajedničko
Lipovčanov doprinos teoriji (gotovo) svim medijima jeste jezik,
novinskih vrsta je zapažen, jer u što implicira nekoliko činjenica,
manjkavoj terminologiji definira među kojima je najvažnija da
neke novinske vrste i oblike koji nisu tekstove valja proučavati kako ono
bili precizno određeni u hrvatskoj što jesu, dakle kao tekstovne vrste,
znanosti o novinarstvu, niti u žanrove, oblike“. Time se vraćamo
novinarskoj praksi. suštini, vrlo često zanemarenoj u
Djelo je podijeljeno u dva našoj teoriji, pa i praksi. Rukopisom
osnovna dijela: prvi, Teorijski se sve manje bavimo, već istražujemo
aspekti, kako i naslov kaže, bavi se neke druge medijske aspekte. A bez
nekim teorijskim aspektima medija dobrog rukopisa nema ni dobrih
i novinarstva. U četiri poglavlja novinskih, radijskih i TV priloga.
obrađuju se teme kao što su medijske Tu je Lipovčan beskompromisno
industrije na početku novog tisućljeća, novinarstvo vratio svojim izvorima.
analiza temeljnih odnosa medija i Loš tekst ne može spasiti ništa, pa
kulture u hrvatskom društvu, literarni ni izvrsna medijska prezentacija.
uporabni oblici medijskog izražavanja Današnji urednici trebali bi slijedom
i nacrt za novu samostalnu filološku Lipovčanovih analiza uvidjeti
disciplinu: hrvatska publicistika. važnost teksta.
Teorijski diskurs je originalan. Lipovčan ide i korak dalje
Lipovčan se upušta u neke rasprave koje u vrednovanju rukopisa, pa donosi
suštinske za razumijevanje medijske u poglavlju „Literarni uporabni
industrije. Propituje se čuvena oblici medijskog izražavanja“
definicije novinskih oblika kao što

Lipovčan 199
je to izvještaj, prikaz, rasprava, stilske, ali i novinarske aspekte

traktat, dijalog, intervju, panel- tekstova. Opisano je i što i kako
rasprava, reportaža, vijest i druge. je Zora Dalmatinska pisala o našoj
Naglašavamo kako suvremena godini „Osamstočetrdesetosmoj“.
medijska literatura u hrvatskoj nema Posebno poglavlje posvećeno
jasno definirane novinske oblike, je novim knjigama o hrvatskom
pa je to zaista značajan doprinos novinarstvu i publicistici, gdje
boljem i jasnijem razumijevanju izdvajamo tekst „Nisu svi anonimni
novinarstva. Mladi novinari koji pod – anonimni“. Lipovčan nam otkriva
utjecajem sveopće tabloidizacije neke nepoznate detalje iz slavnih
pišu samo vijesti i izvještaje mogu dana Hrvatskog tjednika.
samo razmišljati o bogatstvu Svako poglavlje obiluje
novinskih oblika koje tako jasno i bogatom referentnom literaturom
precizno definira Lipovčan. i brojnim referencama koje nam
Autor koji toliko pažnje potvrđuju kako je Lipovčan duboko
posvećuje rukopisu mora se i sveobuhvatno istražio teme. Spisak
pozabaviti i publicistikom. Čvrsti literature bit će i svojevrsni putokaz
stav glasi: „Hrvatska je publicistika, za čitanje dodatne literature.
oblikujući nacionalnu svijest, su- Treći dio knjige posvećen
konstituirala modernu hrvatsku je servisnim podacima: kazalo
naciju“. Ovu tvrdnju Lipovčan pojmo, imena, napomena autora,
potkrijepljuje spiskom petnaest bibliografski podaci prvoobjava i
ponajboljih hrvatskih publicističkih bilješka o autoru.
djela. Spisak je impozantan i Time je knjiga definitivno
preporučili bi ga svima kojima su zaokružena kao pažljivo, pedantno,
usta puna velikih riječi o hrvatstvu, analitično i produbljeno djelo.
ne pročitavši većinu od navedenih
publicističkih djela. Knjiga „Mediji – druga
zbilja“ izuzetno je značajni
Drugi dio je posvećen doprinos znanstveno utemeljenom
praktičkim aspektima. Lipovčan razumijevanju novinarstva u
obrađuje velikane hrvatske poviejsti Hrvatskoj. Odlikuje se jasnim i
koji su se bavili i novinarstvom: prepoznatljivim autorskim stilom
Tin Ujević, Ljudevit Farkaš koji počiva na provjerenim i točnim
Vukotinović, Antun Gustav Matoš činjenicama, dokumentiranosti, i
i ostale. Posebna značajka ovih otkrivanju nepoznatih podataka.
analiza je rukopisa. Lipovčan Lipovčan je na osebujan i originalan
ide redak po redak i ukazuje na

200 RECENZIJE
način analizirao novinske tekstove doprinos u definiranju pojmova

te takvom interpretacijom pružio novinski vrsta i oblika, što je do
novi, suvremen pogled na novinsku sada bilo nedovoljno prisutno u
produkciju. Posebno je vrijedan teorijskom pristupu medijima.
Stjepan Malović
UDK 316.77
070
(200-202)
Ante Gavranović, Medijska obratnica: Novi čitatelji traže drugačije novine,

ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2006, 222 stranice, ISNB 953-7015-26-2
Jesmo li u svjetskim trendovima?

Svaka knjiga s područja „Inovacije se neodoljivo nameću.
medija i novinstva poseban je događaj Napredak se ne može zaustaviti.
za hrvatsku publicistiku kojoj još Otpor je uzaludan“, mogao bi
uvijek manjkaju izdanja poput biti i moto autorova stajališta o
ovoga, autora Ante Gavranovića, promjenama s kojima se sučeljava
novinara, urednika, izdavača, moderno novinarstvo. Začaran
medijskog analitičara i vrijednog krug: vijest – oglašivači – profit =
kroničara promjena koje se događaju komercijalnost, zabava i svakodnevni
u novinstvu i suvremenim medijima. izazov da se proizvod što bolje proda
Otuda i pojava Medijske obratnice bitno te da se postigne što bolji položaj i
pojašnjava što se dogodilo, i što potvrđivanje na tržištu.
se trenutačno događa u svjetskom „Novine su“, piše Gavranović
novinstvu i medijima uopće. Gdje je „izložene mnogim pritiscima: novi
Hrvatska u svemu tome?! Kasnimo li, format, novi cjenovni modeli, novi
i koliko pratimo svjetske trendove? čitatelji i, konačno, nova tržišta.
Citat koji Gavranović Istodobno, internet i bežične
preuzima iz New York Timesa komunikacije postaju profitabilni

Gavranović 201
dijelovi uspješnih inovativnih smo samo čitali i slušali o tome kako

kompanija u kojima novinski izdavači su takve novine u većini europskih
traže svoje mjesto pod suncem.“ A metropola pronašle siguran put
nalaze li ga, i gdje su novi čitatelji: do čitatelja. Danas imamo prigodu
koja je razlika između podataka svjedočiti kakav trag će ostaviti na
koje potvrđuje Svjetsko novinsko čitateljstvo novina u Hrvatskoj.
udruženje i onoga što se (ne)pokazuje „Metro je postao sinonim za
u našim lokalnim uvjetima. koncepciju besplatnih novina. Iako se
Na dvjestotinjak stranica te novine primaju s velikom rezervom
jasnog, čitkog i zanimljivog štiva, i izraženom dozom nepovjerenja,
autor pruža niz stajališta o gotovo nitko ne može poreći bitan utjecaj na
svim pojavama novinske industrije, mnoge mlade ljude, koji tek počinju
koje dokumentira mnoštvom čitati novine“. Zagrebački gradski
recentnih, široj publici, manje prijevoz odnedavno je ogledalo
poznatih podataka. Mnoge od tih upravo ovoga o čemu Gavranović
tema Gavranović je već otvorio piše: Nakon dugo vremena u
u svojim istupima i sudjelujući na tramvajima – većinom mladi čitaju
stručnim i znanstvenim skupovima dnevne novine, makar i besplatne.
posljednjih nekoliko godina u Preuzimajući stajalište strateških
Hrvatskoj i Europi. Skupljene i izvještaja iz World Association of
dorađene ovako sustavno, prilog Newspapers, Ante Gavranović navodi:
su za buduća praćenja promjena u „Iako ih preziru mnogi klasični
novinstvu, koja će očito tek slijediti. mediji, besplatne novine nisu grijeh.
Knjiga zato nije zanimljiva samo Možda njihova koncepcija i nije
novinarima, urednicima, novinskim popularna kod onih koji su naučili
vlasnicima i medijskim stručnjacima, cijeniti vrijednosti medija i plaćenog
nego i mladim ljudima, studentima sadržaja. Poneki od nas ne vole
novinarstva i komunikacijskih siromašnu ponudu u tim novinama
znanosti, koji se tek trebaju okušati i pomanjkanje istraživačkog,
u novinarskom zvanju i proizvodnji analitičkog novinarstva. Ali, s jasnom
novina, a koji već jesu nova publika. sposobnošću da zadrže pozornost
Gavranovićeva knjiga stiže u publike i zadovolje potrebe rastućeg
pravo vrijeme kad se i u Hrvatskoj zanimanja oglašivača, besplatne
profiliraju besplatne, tjedne i dnevne novine ne samo da kreiraju nov
novine. Medijska obratnica dosta tržišni segment nego također unose
prostora ostavlja razmišljanjima o u praksu i nov način vrednovanja
ulozi besplatnih novina. Donedavno samog čitanja novina.“

202 RECENZIJE
Ignacio Ramonet, urednik nekoliko tekstova Medijske obratnice,

francuskog izdanja Le Monde autor zapravo otvara pitanje odgoja
Diplomatique, u svojem siječanjskom mladih za medije u Hrvatskoj, koje
uvodniku, kao da nastavlja bi trebalo biti postavljeno prema
Gavranovićevo objašnjenje o uzoru na provjerena svjetska
promjenama koje su donijele iskustva. Naime, Hrvatska svakako
besplatne novine, pa na temelju ima uvjete za to, ali je drugo pitanje
francuskog dvogodišnjeg iskustva postoji li volja da se slični programi
piše: „[Naziv besplatne novine] primjenjuju u obrazovnom sustavu.
dovodi u zabludu čitatelje koji Ante Gavranović daje niz
vjeruju da proizvodnja informacija suvremenih promišljanja o svjetskim
ne stoji ništa, a zapravo ih plaćaju novinskim trendovima, ali nas
u obliku naknade za promidžbu jednakom analitičnošću vraća četiri
uklopljenu u cijenu svakog proizvoda stotine godina unatrag na početak
koji kupuju….(…) Posljedice su izlaska prvih suvremenih novina i
višestruke: mnogi su ljudi prestali otkrit će kada su se zaista pojavile
kupovati novine, a oglašivači su se prve dnevne novine. I unatoč svemu
počeli okretati ‘besplatnima’“. – prije svega razvoju tehnologije i
Toj novoj generaciji elektroničkim novinama, i napose
čitača novina – onih besplatnih milijunima internetskih stranica,
ili tzv. internetskih i blogovskih 400 se godina novine održavaju
– Gavranović pridaje posebnu i žilav su proizvod koji će, kako
pozornost. Kako, dakle, prema piše Gavranović, doživjeti još koju
uzoru najrazvijenih europskih visoku obljetnicu.
zemalja, i hrvatsko društvo može Knjigu Medijska obratnica
sudjelovati u odgoju novih čitatelja, dobrodošla je različitim skupinama
te kako privući nove naraštaje, korisnika: onima koji dan još uvijek
prvenstveno mladih ljudi. Naime, počinju staromodnom navikom
uobičajeno je mišljenje da današnji – čitanjem svojih novina, studentima
mladi ne odrastaju uz čitanje novinarstva i/ili medijskim
novina i nisu razvili lojalnost prema analitičarima koji istražuju trendove
lokalnim ili drugim listovima. U u novinarstvu.
Gordana Vilović

Kanižaj 203
UDK 323.15:070(497.5)”2001/2005”
(203-206)
Igor Kanižaj
Manjine – između javnosti i stvarnosti: nacionalne manjine u novinama 2001.-2005.
ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2006., 142 str.
Poboljšati medijsko praćenje manjina

Knjiga Igora Kanižaja Obraćajući se širokoj publici, razina
Manjine – između javnosti i stvarnosti medijske poruke postaje sve niža, a
rezultat je autorova višegodišnjeg upotreba stereotipa sve češća.
znanstveno-istraživačkog rada na Autor nas u temu uvodi
temu izvještavanja hrvatskih dnevnih kroz pet poglavlja (13-38), u kojima
novina o nacionalnim manjina. Riječ teorijski problematizira ulogu medija
je o temi iznimno važnoj za hrvatski u izvještavanju o manjinama, ističući
medijski prostor, koji se tek posljednjih specifičnost hrvatskih društvenih
desetak godina počeo formirati kao uvjeta obilježenih ponajprije ratom
demokratski i pluralistički. No, upravo i međuetničkim sukobima. Kanižaj
kao što sam autor ističe, na hrvatskom uvodno ide mnogo šire od teme,
primjeru se potvrdilo da liberalizacija smještajući hrvatske dnevne novine
medijskog tržišta i pluralizam istodobno u širi društveno-političko-ekonomski
ne jamče i sadržajnu raznolikost. kontekst. U poglavlju “Razorni utjecaj
Budući da je riječ o relativno tržišta” sažeto, zanimljivo i pregledno
malom medijskom tržištu, neovisno prikazuje stanje na tržištu dnevnih
o brojnosti dnevnih i tjednih novina, novina od završetka rata 1995. godine
njihovi sadržaji su vrlo slični, a obraćaju do današnjih dana, objašnjavajući kako
se zajedničkoj većinskoj publici. Takvo su liberalizacija i privatizacija utjecale
tržišno natjecanje, ističe autor, „ne na njegove promjene.
vodi samo do nadpredstavljenosti Kao ključne čimbenike u
većine u medijskim proizvodima tome procesu ističe povezanost
nego i do lošije kvalitete izvještavanja političkih struktura i medijskih
u cijelosti, što se najviše odražava u vlasnika, medijsko okrupnjavanje i
izvještavanju o manjinama i društveno nedopuštenu koncentraciju vlasništva.
marginaliziranim grupama“ (21). Kao dodatnu negativnu posljedicu

204 RECENZIJE
tržišnog natjecanja (nezadovoljavajuće i formalnu raščlambu pojedinog

reguliranog u odnosu prema javnom članka, razumijevajući ih u širem
interesu) autor ističe tabloidizaciju čija društveno-političkom, povijesnom i
je temeljna značajka da se „relevantne, ekonomskom kontekstu, a dijelom se
vrijedne vijesti počinju prezentirati na upušta i u analizu medijskog diskursa.
lakši način, s više ilustracija i većim Kanižaj sustavno problematizira
fotografijama, s više kraćih a sve manje izvještavanje tiskanih medija o
duljih, temeljitih i analitičnih tekstova“ nacionalnim manjinama, stavljajući
(22). Objašnjavajući kako funkcioniraju ga u kontekst hrvatskoga društva te
novine i koji sve faktori utječu na pritom upozorava na informacijsko-
selekciju te način obrade i opreme komunikacijsko značenje i ulogu medija
vijesti, a posebno pojašnjavajući te upozorava na stereotipe, postojeće
pojmove medijskog diskursa i poteškoće i razvojne smjerove.
kontekstualizacije (uokvirivanja ili Metodološki gledano,
framinga), autor donosi osnove za nekoliko je temeljnih razina usporedbe
bolje razumijevanje teme i čitateljima analiziranih tekstova. Prva je usporedba
kojima problematika funkcioniranja članaka iz različitih izvora (pet dnevnih
medijskog tržišta, novinarstva i novina), druga razina se odnosi na
uređivanja dnevnih novina možda i nije usporedbu tijekom razdoblja od 2001.
bliska. Međutim, zamjerka je što autor do 2005., treća se odnosi na usporedbu
kao istoznačnice upotrebljava termine članaka iz istog izvora u različitim
„nacionalne manjine“ i „manjine“, što razdobljima i društvenim uvjetima.
pri površnom čitanju može zbuniti Takva komparativna analiza pokazuje
čitatelja. kako promjene konteksta izravno
U drugom dijelu knjige, koji utječu na način izvještavanja o pojedinoj
obuhvaća osam poglavlja (39-129), nacionalnoj manjini (najviše je takvih
predstavljeni su i objašnjeni rezultati primjera u izvještavanju o pripadnicima
analize tekstova o nacionalnim srpske nacionalne manjine). Nadalje,
manjinama objavljivani u pet hrvatskih analizirajući sadržaje tekstova, njihove
dnevnih novina od 2001. do 2005. naslove, novinarske vrste, rubrike u
godine. Rezultati su dobiveni metodom kojima su objavljeni, smještaj unutar
analize sadržaja tijekom četiri odvojena stranice i opremu, istraživanje je
razdoblja istraživanja. Analizirano upozorilo na značenje i ulogu novinara
je ukupno 600 članaka. No, autor i urednika u stvaranju medijske slike
se ne oslanja isključivo na rezultate o pripadnicima pojedine nacionalne
kvantitativne i kvalitativne analize manjine. Kao posebne studije slučaja
sadržaja, nego dublje zadire u tematsku autor je izdvojio analizirane tekstove

Kanižaj 205
koji se tiču srpske, romske i židovske provedenih u Nizozemskoj, Velikoj

nacionalne manjine Britaniji, Srbiji i Crnoj Gori, kao i
Autor zaključuje da brojnost povezujući manjinsku problematiku
manjine ne jamči jednaku medijsku s primjerice rodnim pitanjima, autor
predstavljenost; teme koje se tiču je svojem istraživanju dao i širi
nacionalnih manjina u hrvatskim društveni kontekst. Time je otvorio
dnevnim novinama dominantno su teme budućim komparativnim
prisutne u političkim rubrikama, na istraživanjima o manjinama u
gradskim stranicama te u crnoj kronici; medijima.
dominantno je izvještavanje o Srbima, Nacionalne manjine značajna
a sve je više tekstova o Romima. su manjinska skupina hrvatskoga
Važan je zaključak kako ne postoji društva1. Tematika medijskog
sustavna marginalizacija nacionalnih izvještavanja o nacionalnim
manjina u dnevnim novinama. Autor manjinama, iako istraživana i
također zaključuje da u razdoblju od promišljana u Hrvatskoj, često ostaje
2001. do 2005. godine nisu uočene nedostupna izvan krugova akademske
veće promjene u uređivačkoj politici, zajednice. Zato je ova knjiga doprinos
što pokazuje i nedostatak strategije znanstvenoj, ali i široj javnoj raspravi
izvještavanja o manjinama općenito. o manjinskim pitanjima u hrvatskom
Ipak, odgovornost za kvalitetu pisanja dr uštveno-komunikacijskom
o nacionalnim manjinama u Hrvatskoj kontekstu. Namijenjena je studentima
autor ne pripisuje isključivo urednicima novinarstva, novinarima i urednicima,
i novinarima, nego i predstavnicima predstavnicima nacionalnih manjina,
nacionalnih manjina, posebice onima nevladinih organizacija koje se bave
udruženima u nevladine organizacije, manjinskim pitanjima, predstavnicima
koji bi trebali poboljšati odnose s međunarodnih organizacija koji
medijima tako da ih pravodobno se bave monitoringom izvještavanja
obavještavaju o političkim, društvenim o manjinama, te široj javnosti. U
ili kulturnim aktivnostima svojih svakom slučaju, ova je knjiga doprinos
članova. boljem razumijevanju odnosa medija
Uspoređujući svoje nalaze prema nacionalnim manjinama te
s rezultatima sličnih istraživanja pokazuje kako poboljšati medijsko
praćenje manjinskih skupina.
Viktorija Car
1
Prema Popisu stanovništva iz 2001. godine pripadnici 22 manjinske zajednice u Republici Hrvatskoj
čine ukupno 7,47% stanovništva .

207
PRIKAZI
UDK 001.8:378.245>(035)
(211-214)
Patrick Dunleavy
Kako napisati disertaciju
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2005., 260 str.
Može i čitko
Knjiga Kako napisati disertaciju okviru. Ipak, prijedlozi koje autor
profesora Dunleavyja, predavača izvodi ne nameću se autoritarno
političke znanosti na LSE-u, nego je razvijen pristup koji
iznimno je zanimljivo, značajno i snažno ističe personalizaciju i moć
poticajno djelo. Ono je novost na identiteta svakog autora, s posebnim
tržištu koje je siromašno prikazom naglaskom na središnji osjećaj
detaljne analize planiranja, skiciranja rafiniranosti za vrstu teksta i građe,
i pisanja doktorske disertacije. Takve osjećaj koji treba biti misao vodilja u
zadaće, smatra autor, predugo su primjeni općih uputa.
pratili nedovoljno diferencirani i Početno poglavlje “Kako
nekvalitetni modeli poučavanja i postati” autor tematizira ključni
obrazovanja, koji nužno trebaju biti element uspjeha doktorata, a to je
ispravljeni. Doktorat je u središtu razvijanje umijeća autorskog rada.
zanimanja jer je glavno sredstvo To su vještine o kojima studenti
razvijanja novog i izvornog mišljenja nisu dovoljno obaviješteni niti su
u društvenim i humanističkim ih imali prigodu razvijati jer sustav
znanostima, pa se njegova geneza postavlja druge prioritete, a drži
danas ponovno treba preispitati. da je autorski rad na doktoratu
Negativnosti koje diskreditiraju fragmentirana djelatnost koju nije
takvu odgovornu zadaću, a koje korisno studirati. Tako se previđa
se često manifestiraju, trebaju sva specifičnost autorskog rada koji
ustupiti mjesto jasnoći, preciznosti, je fundamentalan za razvoj nove,
konzistenciji, dakle generalnom dodane vrijednosti jer je katalizator

208 PRIKAZI
izvornosti, prepoznatljivosti i uvijek student davao odgovore, ali

akademskog pozicioniranja na na tuđa pitanja. On mora pokazati
temeljima koherentne i čvrsto ozbiljnost pitanja i njegovo
argumentirane strukture. Postoje predstavljanje legitimnog žarišta
dva modela doktorata; klasičan i znanstvenog istraživanja. Treba znati
nastavni doktorski model. ploviti između Scile nesavladivog
Osnovna je razlika u tome ili prezauzetog pitanja i Haridbe
što se klasičan model potpuno kronično dosadne i nezanimljive
usmjerava na pisanje radnje, dok teme. Kalkulantski i previše
se drugi pristup odnosi na pisanje oprezan pristup koji teži tek ulazu u
članaka koji integriranjem čine akademski krug treba biti napušten
disertaciju, a ona nastaje u drugoj i zamijenjen istinskim znanstvenim
fazi. Izvode se komparativne erosom, koji teži spoznaji. Alati
prednosti i nedostaci obaju pristupa, trebaju biti kreativnost i nadahnutost,
ali se ujedno ističe da je odlučujuće ali i kumulacija prethodnog znanja
važno ispuniti očekivanja čitatelja. koje stvara pripremljen um. Ideje
To je glavna zadaća autora, koji treba koje naviru su poput skice koju
čitatelju pružiti potrebne podatke i kipar ima prije nego što se upusti
na temelju njih kontrolirano iznositi u dugotrajno djelo izvedbe. Uvijek
informacije. Razumjeti čitateljev treba riskirati i slijediti ideju, a
položaj i način razumijevanja ona pogotovo se to odnosi na mlade
je crta demarkacije koja odvaja ljude koji su platonovski “bliži
dobre autore od prosječnih. Ovakav idejama”. Oni trebaju biti ta toliko
doprinos jasnoći misli i izražavanja potrebna “svježa krv” koja će razbiti
je nemjerljiv na mjestima na kojima amalgam birokratske rutinizacije
se čitatelj shvaća kao partner čije znanosti. U svojem putovanju autor
osjećaje i nade treba uzeti u obzir. mora zadržati vjeru i etablirati se kao
Temeljnim pitanjima disertacije vrsta junaka koje se izdiže iznad svih
i njezinim doprinosom bavi se problema i ograničenja okoline.
poglavlje “Zamišljanje radnje kao Poglavlja “Planiranje radnje
cjeline”. To su pitanja koja trebaju kao cjeline: makrostruktura” i
stalno biti prisutna kao putokaz “Organiziranje poglavlja ili članaka:
radnje, koji nas prati sve vrijeme i mikrostruktura” prijelaz su prema
od kojeg ne smijemo odustati. Do više izvedbenim dijelovima knjige.
izražaja treba doći načelo prema Potrebno se upoznati sa svom
kojemu autor određuje pitanje, ali i normiranošću koju autorski radovi
odgovor, što je nov oblik jer je prije trebaju poštovati. Tijekom izlaganja

209
poželjno je izdvojiti jezgru rada bitnih informacija kao i često

kao jasno prepoznatljivu cjelinu s larpurlartističko korištenje jezika
obilježjem originalnosti i visokom struke. Načela “manje je više” i “kaži
dodanom vrijednošću, dok uvod to jednom, ali kako treba” najbolje
i zaključak trebaju imati sporednu su smjernice kojima se izbjegava
ulogu. U svakom slučaju poželjno je fragmentiranje i ponavljanje, a koje
izbjeći izlaganje poglavlja u doktoratu moramo jasno odvojiti od škrtosti
koje će tek efemerno proučiti početni izričaja, koji je često poguban. Tome
nacrt radnje koja je zbog propusta u mogu pridonijeti pravilan odabir
organizaciji rada i vremena završila rječnika, sastavljanje ulomaka i
tragično. Dva ključna elementa pisanje riječi. Ti elementi trebaju
oblikovanja unutarnje strukture graditi radnju, a nikako ju zamagljivati
jesu smišljanje naslova kako bismo ili nagrizati. Priznati utjecaje koji se
istaknuli organizacijski uzorak te navode u literaturi pokazuje koliko
pisanje početka i kraja poglavlja, kao je autor intelektualno pošten, a
i njegovih odjeljaka. Naslov mora to jača njegovu vjerodostojnost i
biti sadržajan, točan, ne smije se ugled. Samo pisanje je proces koji
ponavljati niti biti u obliku upitnika. prolazi nekoliko faza, a najvažnije
Ovdje se mora dobiti bitka s tonom i je ne posustati i misliti da ne postoji
identitetom djela, ali i s publikom koju nikakav summum bonum koji se negdje
se ne smije iznevjeriti. Dojmljivost, skriva i koji treba otkriti. Riječ je
ali i referentan okvir jamče uspjeh, zaista o putovanju, više teškom
jer su struktura, preciznost i način nego laganom, ali koje ima svoje
izlaganja odlučujuće odrednice zakonitosti i njih treba poštovati.
kvalitete i odgovornosti nas samih i Pisanje je čin predanosti, potrebno
naših djela. je da se autor suživi sa svojim
Umijećem pisanja i pravim radom, ali revidiranje, poboljšavanje
malim romanom toka svijesti autor i preuređivanje dijelovi su koje je
se bavi u sljedeća dva poglavlja: potrebno prihvatiti što prije; oni su
“Pisati jasno: pitanja stila i upućivanja pravilo, a ne iznimka.
na literaturu” te “Razvijanje teksta Načinom izlaganja u naše
i upravljanje procesom pisanja”. informatičko doba bavi se autor u
Želi izdvojiti obilježja dobrog poglavlju “Postupanje s točkama
stila upotrebom parametara nove pozornosti: podaci, dijagrami i
vrijednosti i razumljivosti. Stil mora grafikoni”. Prijeko je potrebno
biti uvjerljiv i primjeren disciplini te svladati navedena umijeća. O tome će
treba izbjegavati gomilanje previše ovisiti koliko ste spremni ići ukorak

210 PRIKAZI
s vremenom te pokazati koliko ste Autor prvenstveno

prilagodljiv autor i koliko držite ističe stvaralačku autonomiju i
do sebe. Posljednja dva poglavlja samorefleksiju pojedinaca. Pravila
“Završnica: dovršavanje doktorata” se uče da bi bila sredstvo stvaranja,
i “Objavljivanje istraživanja” finale a nikako da bi se mehanicistički i
su rada. Dolazi se u fazu kada doslovno provodila. Takva forma
cijeli rad usmjeravamo prema mentis jest lajtmotiv koji se provlači
konsolidaciji i dovršavamo ga kao cijelim djelom. To je autorova verzija
integriranu cjelinu. Sva prethodna izlaska čovjeka iz samoskrivljene
razmišljanja i upute dobivaju nov nedozrelosti, pri čemu se vjerno
oblik, uz paralelno ispravljanje svih pridržava mišljenja Saint de
nedostataka i analizu strukture djela. Exuperya: “Čovjeka može spasiti
Autor razvija plan o tome kada samo prvi korak, nakon toga onaj
odrediti pravi trenutak za predaju sljedeći.” Takav korak jest stvaranje
radnje i kako odabrati ispitivača. doktorskog rada, čina koji predstavlja
Ključne su stavke asertivnost, svojevrsnu inicijaciju kojom se
proaktivnosti i inicijativa. Morate postaje istinskim intelektualcem.
nastojati da sve vrijeme imate Iako autor nastoji umanjiti svoj
događaje pod kontrolom. Riječ je doprinos pokušavajući se sakriti
o kruni višegodišnjih nastojanja i ispod lažnog cinizma, ne možemo
egzistencijski bitnom događaju tako se oteti dojmu kako ponosno
da je odlučnost možda važnija nego pledira na položaj mentora koji će
ikad. Samo objavljivanje djela u majeutikom otkriti najbolje u nama.
časopisima ili u obliku monografije Njegovo djelo je kapitalan doprinos
labirint je u kojem morate voditi razvoju znanosti, i u njemu se
računa o tržištu, normama i ispod, na prvi pogled formalističkog
konvencijama. Morate se obavijestiti sadržaja, naziru sve filozofske i
o svim pojedinostima i nastojati epistemološke struje, koje su snažan
se maksimalno zaštiti ili osigurati poticaj otkrivanju istinskih ljudskih
dobit. Bitno je shvatiti realpolitiku mogućnosti, razvoju kreativnosti
nakladničkih kuća, ali i biti spreman i snažnoj borbi protiv bilo kakvih
učiniti male ustupke i obrade teksta predrasuda i ograničenja, napose
radi njegova objavljivanja. mentalnih.
Saša Čvrljak

211
VIJESTI
Treći međunarodni znanstveni skup koje potječu iz različitih služba za

Dubrovački medijski dani informiranje, a sve je manje izvornih
novinarskih radova. Mediji tako
ULOGA ODNOSA stvaraju sliku svijeta kojoj nedostaje
S JAVNOSTIMA U propitivanje druge strane, što utječe
KREIRANJU JAVNOGA na uravnoteženost i nepristranost
MIŠLJENJA informiranja. Zato će sudionici skupa
analizirati utjecaj odnosa s javnostima
na izvore informiranja i stvaranje
Sveučilište u Dubrovniku javnog mišljenja.
organizira treći međunarodni
Prošli, drugi međunarodni
znanstveni skup Dubrovački medijski
znanstveni skup Dubrovački medijski
dani, koji će se održati od 8. do 11.
dani uspješno je održan od 9. do 11.
studenoga 2007. u prostorijama
studenog 2006. godine u prostorijama
Sveučilišta u Dubrovniku, Ćira Carića
Sveučilišta u Dubrovniku. Kvaliteta
4. Pokrovitelj je predsjednik Republike
izlaganja, ugledni sudionici i aktualne
Hrvatske Stjepan Mesić. Skup će
teme bili su osnovno obilježje skupa.
se održati uz potporu Ministarstva
Sudjelovao je 31 znanstvenik iz 8
znanosti, obrazovanja i športa
zemalja i 17 različitih institucija,
Republike Hrvatske, a glavni medijski
uglavnom sveučilišnih. Među mnogim
pokrovitelj je Vjesnik.
uglednim imenima bili su prof. dr.
Tema je skupa «Uloga odnosa Michael Kunczik sa Sveučilišta u
s javnostima u kreiranju javnog Mainzu, čije se knjige koriste kao
mišljenja», a sudjelovat će istaknuti obvezna literatura na svim studijima
stručnjaci za odnose s javnostima i novinarstva i odnosa s javnostima u
medije, profesori studija novinarstva regiji, i prof. dr. Thomas A. Bauer,
i odnosa s javnostima te menadžeri sa Sveučilišta u Beču, koji osim na
za odnose s javnostima i novinari iz matičnom sveučilištu, predaje u
različitih država. Brazilu, Kini i Dubaiju, a u Hrvatskoj
Prema dostupnim analizama je ugovaratelj velikog Tempus
izvora informacija, u današnjim projekata JETiC.
medijima prevladavaju vijesti Razina radova bila je

212 VIJESTI
visoka i uglavnom su se temeljili na u Dubrovniku, a u komisiji su bili i

rezultatima znanstvenih istraživanja. prof. dr. sc. Damir Boras i prof. dr.
Rezultati skupa utjecat će na razvoj sc. Nenad Prelog sa Sveučilišta u
znanosti o medijima i odnosima s Zagrebu.
javnostima, a bit će više nego korisni Studij „Mediji i kultura
u izvođenju nastave na studiju „Mediji društva“ Sveučilišta u Dubrovniku
i kultura društva“. Vrlo je važno što jedini od studija novinarstva u
se čak 12 znanstvenika s mladog Hrvatskoj ima i teorijske i praktične
Sveučilišta u Dubrovniku aktivno predmete na kojima se sustavno
uključilo i iznijelo rezultate svojih proučavaju novi mediji, pa dr. sc. Mato
istraživanja. Time se ugled znanstvene Brautović izvodi nastavu iz kolegija
djelatnosti dubrovačkog Sveučilišta „Online izvješćivanje“, „Uređivanje
znatno povećava, a studenti mogu online medija“, „Primjena računala u
zorno uspoređivati vrijednost svojih novinarstvu i odnosima s javnostima“
nastavnika u snažnoj međunarodnoj i „Web dizajn“.
konkurenciji. Mato Brautović je
dugogodišnji urednik internetskog
glasila www.dubrovnikportal.
com, sudjeluje na međunarodnim
DOKTORIRAO MATO znanstvenim skupovima i objavljuje
BRAUTOVIĆ znanstvene i stručne radove. Autor
je knjige Novine u graničnom području
Boka Kotorska – Dubrovnik – istočna
Asistent na studiju „Mediji Hercegovina i s Julijanom Brautović
i kultura društva“ Sveučilišta u suautor knjige Povijesno-umjetnička
Dubrovniku Mato Brautović topografija Konavala.
obranio je doktorsku disertaciju
„Karakteristike novih medija u funkciji
online novinarstva“ na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 11.
rujna 2006. godine. Brautović je DOKTORIRALA MAJDA
postao doktor znanosti na području
TAFRA-VLAHOVIĆ
društvenih znanosti, znanstvenom
polju informacijskih znanosti. Mentor
dr. sc. Mate Brautovića u postupku Direktorica odnosa s javnošću
stjecanja doktorata bio je prof. dr. Coca-Cole Beverages Hrvatska
sc. Stjepan Malović sa Sveučilišta i članica HUOJ-a, Majda Tafra-

213
Vlahović, doktorirala je na temu o Instituta za odnose s javnostima u

odnosima s javnostima društveno Londonu, čija je članica. U travnju
odgovorne tvrtke na doktorskom 2007. godine završava i trogodišnji
studiju informacijskih znanosti u stručni program Instituta za titulu
Zadru 26. veljače 2007. godine. akreditiranog praktičara odnosa s
Ispitno povjerenstvo činili su prof. dr. javnostima.
sc. Mario Plenković, mentor, prof. dr. Ima više od trideset
sc. Željko Panian i prof. dr. sc. Stjepan godina radnog iskustva, najprije u
Malović. novinarstvu, a potom u neprofitnom
Majda Tafra-Vlahović sektoru i gospodarstvu, a kao vanjska
diplomirala je i magistrirala na suradnica angažirana je u nastavi na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, studiju „Mediji i kultura društva“
te je završila poslijediplomski studij Odjela za komunikologiju Sveučilišta
u Dubrovniku.

UPUTE AUTORIMA
Medianali izlaze dva puta na godinu u veljači i studenom i objavljuju recen-
zirane autorske priloge s područja znanosti o medijima, novinarstva, masov-
nog komuniciranja i odnosa s javnostima.
JEZIK: Objavljivat će se tekstovi na hrvatskom ili na engleskom jeziku.
PODACI: Prva stranica znanstvenog članka treba sadržavati ime, radno

mjesto i znanstveni stupanj, naziv i adresu institucije, broj telefona, telefaksa
i e-mail.
SAŽETAK: Sa 250 do 300 riječi napisan na jeziku suprotnom od jezika na

kojem je članak.
DUŽINA: Članci ne smiju imati više od 27 000 slovnih znakova (otprilike

15 stranica A4), uključujući priloge.
CITIRANJE: Za citiranje se treba koristiti europski sustav pozivnih bilješki

ispod teksta (u podnožju stranice). Citiranje tuđih dijela i spoznaja obavlja
se tako da se na kraju rečenice napiše arapski broj, koji se zatim ponovi na
dnu stranice ispod crte koja se stavlja ispod teksta, a iza njega se navode bitni
elementi bibliografske jedinice (Footnote u Microsoft Word)
LITERATURA: Navedite samo citirana djela.

• Knjige pišemo na sljedeći način: Prezime autora zarez ime autora
dvije točke naslov knjige zarez izdanje knjige ako se ne radi o pr-
vom zarez nakladnik zarez mjesto sjedišta nakladnika zarez i godina
izdanja točka. Ako su knjigu napisala do tri autora, svi se navode, a
ako ih je više od tri, navede se prvi i doda se skraćenica i dr. Isto se
pravilo primjenjuje i za nakladnike.
• Članci: Prezime autora zarez ime autora dvije točke naslov rada zarez
ime časopisa zarez nakladnik zarez mjesto sjedišta nakladnika zarez

215
volumen ili godište zarez godina izdanja točka zarez broj časopisa
točka. Članci iz enciklopedija i leksikona navode se s dodatnom
napomenom o natuknici ili odrednici. Primjer: KLAIĆ, Bratoljub:
Natuknica tehnologija, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1990., str. 1333.
• Internet: Bibliografija kao za knjige ili članke plus URL: puna web
adresa do dokumenta na internetu u nastavku u zagradama () datum
pristupa dokumentu.
RECENZIJE: Članci će biti upućeni na dvije anonimne recenzije. Ako

recenzenti traže izmjene, autori su dužni popraviti članak u roku 8 dana od
primitka recenzije.
DOSTAVA: Prilozi trebaju biti poslani ili elektroničkom poštom

mediaanali@unidu.hr ili na CD-u na adresu: Za Medianali, Sveučilište u Du-
brovniku, Ćira Carića 4, 20 000 Dubrovnik
OBJAVA: Časopis se, osim u tiskanom obliku, u cijelosti objavljuje na inter-

netskoj stranici www.unidu.hr/medianali
Rukopisi se ne vraćaju.
Narudžbe i pretplata: Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, Ćira Carića 4,

20 000 Dubrovnik
Žiro-račun: 2340009-1110135015 kod Privredne banke Zagreb d.d.
Pretplata za 2007. godinu iznosi 200,00 kuna. Cijena pojedinačnog primjerka
je 100,00 kuna. Godišnja pretplata za inozemstvo je 30,00 eura.


187 - Mala - Medianali 1

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

187 - Mala - Medianali 1

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDK 316.

međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija,

Godište 1, broj 1, ožujak 2007.

Nakladnik: Sveučilište u Dubrovniku

Glavni urednik: Stjepan Malović

PO0CETAK.indd 2 27.3.2007 13:52:58

godište 1, broj 1, ožujak 2007.

PO0CETAK.indd 3 27.3.2007 13:52:58

PO0CETAK.indd 5 27.3.2007 13:52:58

PO0CETAK.indd 6 27.3.2007 13:52:58

Masovno komuniciranje određuje suvremene društvene odnose. A masovni

PO0CETAK.indd 7 27.3.2007 13:52:58

Michael Kunczik i Astrid Zipfel *

Mediji i nasilje: aktualno stanje u

Today’s extensive media consumption, especially by children, is presupposed.

Ključne riječi: mediji, nasilje, agresivnost, mladi, oponašanje

PRIJELOM MASTER1.indd 1 27.3.2007 13:35:31

Rasprava o štetnom djelovanju medija stara je kao i mediji sami i

PRIJELOM MASTER1.indd 2 27.3.2007 13:35:31

upozorio na “osudu mase od strane mase”. Jessica Eisermann (2001., str.

PRIJELOM MASTER1.indd 3 27.3.2007 13:35:31

Teorijske postavke o djelovanju nasilja u medijima

Različiti mehanizmi i čimbenici su tijekom vremena postali predmet

PRIJELOM MASTER1.indd 4 27.3.2007 13:35:32

da promatranje nasilja u medijima - posebice kada su istaknute negativne

PRIJELOM MASTER1.indd 5 27.3.2007 13:35:32

kultiviranja u posljednjih dvadeset godina James Shanahan i Michael Morgan

PRIJELOM MASTER1.indd 6 27.3.2007 13:35:32

na realne, a dijelom na fiktivne medijske sadržaje. Sveukupno razlikujemo

PRIJELOM MASTER1.indd 7 27.3.2007 13:35:32

Pritom se svakako moraju uzeti u obzir različiti čimbenici, koji su povezani

PRIJELOM MASTER1.indd 8 27.3.2007 13:35:32

U znanosti su u posljednje vrijeme pozornost pobudile priming- postavke

PRIJELOM MASTER1.indd 9 27.3.2007 13:35:32

primljenim podražajima, koji na putu priminga aktiviraju s njima povezane

PRIJELOM MASTER1.indd 10 27.3.2007 13:35:32

socijalizacija, norme i oblici ponašanja u poznatom okruženju i u skupinama

PRIJELOM MASTER1.indd 11 27.3.2007 13:35:32

PRIJELOM MASTER1.indd 12 27.3.2007 13:35:32

i pretpostavljaju kao generalni učinak kod primanja predodžbi nasilja

U većini studija o nasilju u medijima radi se sada, kao i prije, o

PRIJELOM MASTER1.indd 13 27.3.2007 13:35:33

i emotivno reagiraju na nasilje10. Früh (2001., str. 16) formulira na sljedeći

PRIJELOM MASTER1.indd 14 27.3.2007 13:35:33

Uzmemo li u obzir doseg emitiranja, tada je RTL odašiljač s najviše

PRIJELOM MASTER1.indd 15 27.3.2007 13:35:33

slaba veza za sve ispitanike određenog uzorka, nekim ispitanicima, odnosno

PRIJELOM MASTER1.indd 16 27.3.2007 13:35:33

učinke (time autori ne tvrde da se utjecaj roditelja može zanemariti).

PRIJELOM MASTER1.indd 17 27.3.2007 13:35:33

Dosad su postojale jake varijacije i relativno nesigurni podaci o

PRIJELOM MASTER1.indd 18 27.3.2007 13:35:33

Zaključeno je sljedeće (2003., str. 173f):” Oko 5% učenika redovito

PRIJELOM MASTER1.indd 19 27.3.2007 13:35:33

Procjena stanja znanosti

Sveukupno stanje u znanosti, vezano za tematiku mediji i nasilje, znatno

PRIJELOM MASTER1.indd 20 27.3.2007 13:35:33

važno slaganje da, kada su prisutne određene marginalne okolnosti. Može se

Bandura, Albert: Aggression. Eine sozial-lerntheoretische Analyse.

PRIJELOM MASTER1.indd 21 27.3.2007 13:35:34

Forschung. Sonderheft 27 der Politischen Vierteljahresschrift. Opladen

PRIJELOM MASTER1.indd 22 27.3.2007 13:35:34

Freitag, Burkhard/Zeitter, Ernst: Katharsis. In: tv diskurs, Nr. 9, 1999,