Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Save to My Library
Look up keyword
Like this
0Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
HRVATSKI PRAVOPIS

HRVATSKI PRAVOPIS

Ratings:

5.0

(1)
|Views: 4,245 |Likes:
Published by Prometheus Phos
Politicka dimenzija sporova o hrvatskom pravopisu od 1864. do 2007.
Politicka dimenzija sporova o hrvatskom pravopisu od 1864. do 2007.

More info:

Published by: Prometheus Phos on Jan 19, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

08/08/2013

pdf

text

original

 
 
HRVATSKI PRAVOPIS
O hrvatskome pravopisu lege artis raspravlja se, odprilike, stolje
ć
e i pol. To, za jezikoslovlje marginalno, no za vanjsku fizionomiju jezika prevažno pitanjerazvla
č
i se i u hrvatskoj javnosti raspaljuje nevjerojatne strasti poglavito zbog politi
č
ke dimenzije koja prati pravopisne promjene, te simboli
č
ko-nacionalneoznake koju je, silom povijesti, poprimila pravopisna problematika. S tim usvezi valja navesti nekoliko pristupnih pripomenaka:1.1. hrvatski i srpski jezici kona
č
no su se standardizirali tijekom 19. stolje
ć
a,oba- iako na razli
č
ite na
č
ine- u ozra
č
 ju panslavenske ideologije i ideologema južnoslavenske uzajamnosti. Ta vrjemenska izmjera i «bratstvojedinstvujuš
č
 južnoslavenska ideologija su, jednako kao, a i možda i više od štokavskenarje
č
ne osnovice obaju jezika, dovele do pravopisnih srazova, sukoba i pokušaja ujednake dvaju pravopisnih tradicija, jer je trjebalo ostvarivati, svimsredstvima, proklamaciju iz Be
č
koga «dogovora» iz 1850: «Jedan narod jednuknjiževnost treba da ima» ! To, što se nije radilo o jednom narodu, a ni o jednojknjiževnosti- to gore po jezike.1.2. hrvatski je jezik, za razliku od srpskoga, povijesni jezik, tj. jezik natopljen povijesti svoga nastajanja i oblikovanja. U njem nema radikalnih rezova kao što bijaše onaj Vuka Karadži
ć
a u srpskom; tako
đ
er, u njem su pohranjene zna
č
ajke po kojima se razlikuje od srpskoga: povijest jezika kao instrumenta pismenosti iknjiževnosti, njegova tronarje
č
nost i prožimanje te tronarje
č
nosti u gradnjiidioma i, kao možda najvažnija razlu
č
nica, jezi
č
ni purizam rasplamsavši se u 19.stolje
ć
u, no vuku
ć
i korijen još iz doba renesansne regionalne dubrova
č
keknjiževnosti (kao što je ilustrirao akademik Kati
č
i
ć
na primjeru pogrješaka uZlatari
ć
evu prijevodu Tassovoga «Aminte»). U pravopisu se to odražava u pokušaju dijela hrvatskih jezikoslovaca da njeka pravopisna rješenja svjesno«naslone» na primjere iz djela hrvatske književnosti i filologije iz 16. i 17.stolje
ć
a, kao i u ilustracijama iz hrvatske pismenosti stare 10 stolje
ć
a koja bi-mišljenje je pravopisnih polemi
č
ara-trjebala poslužiti kao završni udarac uafirmaciji jednih i potiskivanju drugih pravopisnih rješidaba. Srpska filologija,razvidno je, nema takav polemi
č
ki aparat ni stil argumentacije: za nju sve po
č
inje od Vuka i narodne pjesme koju je ovaj zabilježio.1.3. suvrjemene pravopisne polemike posljedak su sva
đ
a i nesuglasica okooblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti ušezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stolje
ć
a, a koje su se manifestirale u
 
sukobu pristaša Zagreba
č
ke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ilidani
č
i
ć
evaca. Jedno od naju
č
enijih djela o hrvatskome pravopisu, «Naš pravopis» Vatroslava Jagi
ć
a, objelodanjeno je 1864. i tu bismo godinu, ilidesetlje
ć
e, mogli uzeti kao polaznicu modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika dalekostarija: u njoj nalazimo djela poput
Đ
amanji
ć
evog (1639.), Gajeva (1830.) ,Star 
č
evi
ć
evoga protivljenja «organi
č
kom» zagreba
č
kom (ilirskom) pravopisu i«rogatim» i «osedlanim» slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematicispadaju u predpovijest modernih raspri o pravopisu jer su njihove prijeporniceodavno prihva
ć
ena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.
ARGUMENTI I PRIMJEDBE O NARAVI HRVATSKOGA PRAVOPISA
2.1. U pravopisnim se polemikama o hrvatskome pravopisu uglavnomsuprotstavljaju dva na
č
ela: fonološko (izgovorno, fonemsko, «foneti
č
ko»,glasovno, zvu
č
no) i morfonološko (morfemsko, morfološko, morfofonološko,tvorbeno, kori(j)ensko, «etimološko»). Mi
ć
emo rabiti pojmove izgovorno itvorbeno na
č
elo. Nakon radoblja prevlasti pretežito tvorbenoga pravopisa, koji je dominirao u hrvatskoj pismenosti do kraja devedesetih godina 19. stolje
ć
a,izgovorno, propisano «Hrvatskim pravopisom» Ivana Broza iz 1892., postaje,stjecajem mješavine društvenih, nacionalnoideoloških i politi
č
kih okolnosti, prevladavaju
ć
e na
č
elo hrvatskoga pravopisanja-uz kratak prijekid u doba NDH,1941./1942.-1945.- do danas.2.2. Budu
ć
i da je izgovorni pravopis- uz prakti
č
ki nikakav odpor- nametnulamadžaronsko-khuenovska vlast, a njegovi su oblikovatelji i promicatelji bili jugounitarnom ideologijom zadojeni jezikoslovci, taj je pravopis, u o
č
ima nekih(valja re
ć
i manjine) hrvatskih kulturnih djelatnika (p)ostao simbol nasilja nadhrvatskim jezikom i savijanja i uguravanja hrvatštine u jezik što ga je stiliziraosrpski filolog, etnograf i ideolog Vuk Karadži
ć
, a koji bijaše oblikovateljemmoderne velikosrpske ideologije s dalekosežnim pretenzijama na hrvatsku jezi
č
nu i op
ć
ekulturnu baštinu. U tom je mentalnom sklopu izgovorni pravopisizjedna
č
en sa «srpskim» (pa
č
e, oktroiranjem «vukovskoga» jezika koji je dobioekskluzivno srpsku i velikosrpsku ekspanzionisti
č
ku boju), a tvorbeni s izvorno«hrvatskim» jezikom (iako je izgovorno na
č
elo nazo
č
no, pa i prevladavaju
ć
e u predpreporodnoj, napose uzornoj dubrova
č
koj hrvatskoj književnosti, a sam suhrvatski tvorbeni pravopis njegovi tvorci (Bogoslav Šulek, Adolfo Veber Tkal
č
evi
ć
) «opravdavali» panslavenskim i op
ć
ejužnoslavenskim ideološkimobrascima).
 
2.3. Hrvatski je jezik u više od stotinu godina i u svojoj vanjskoj fizionomiji polu
č
io gipku postojanost/elasti
č
nu stabilnost što je odlika standardnih jezika;na njemu (kao i ostalim standardnim jezicima) opstoji nacionalna civilizacija nasvim poljima života (pravo, mediji tiskani i elektronski, vojska, beletristika,školstvo na svim razinama,..), pa je stoga nepotrjeban (i nemogu
ć
) radikalnijizahvat u jezi
č
nu materiju na bilo kojem polju, uklju
č
iv i pravopisno. To zna
č
i da je odklon od pravopisnih propisa danih u službenim hrvatskim pravopisima(Babi
ć
-Finka-Moguš: Hrvatski pravopis, 1994.; Babi
ć
-Ham: Hrvatski školski pravopis, 2005.) mogu
ć
jedino u vrlo malim postotcima- recimo 3% ili 5%, nonikako u 20 ili 30% pravopisnih pravila.2.4. Sama je dilema «izgovorni ili tvorbeni» (ili, po starom, emocijamanabijenom ideologemu: «foneti
č
ki ili etimologi
č
ki», «zvu
č
ni ili kori(j)enski») jednostavno- bespredmetna. Hrvatska je dopreporodna pravopisna tradicija bogata ilustracijama i jednoga i drugoga na
č
ela, a uzev ju kao polazište pravi jezadatak zapravo jednostavan: dotjerati postoje
ć
i pravopis do ve
ć
efunkcionalnosti i logi
č
nosti koja ne
ć
e i
ć
i na uštrb izražajnosti i «povijesnosti».2.5. Njekoliko je argumenata i silnica mogu
ć
e navesti kod dopune pravopisnih pravila:a) bilo bi dobro da pravopis odslikava cjelokupnu hrvatsku pismenost u zadnjihdesetak stolje
ć
a, na sva tri narje
č
 ja i tri pisma (glagoljica, bosan
č
ica/hrvatska
ć
irilica, latinica). Iako je dosta ura
đ
eno na tekstološkoj obradbi hrvatske jezi
č
ne baštine, a imamo i fundamentalno-iako tezi
č
no-djelo Tome Mareti
ć
a: «Istorijahrvatskoga pravopisa latinskijem slovima», 1889. (pokriva razdoblje od 1495.do 1835.)- svakomu je razumnomu jasno da takav pristup ne vodi nikamo. Naime, u hrvatskoj pisanoj rije
č
i nalazimo podkrjepu za bilo koju tezu ili protutezu. Sva su rješenja, bilo ona na crti tvorbenog, bilo izgovornog pravopisa, prisutna i dobro zastupljena u korpusu hrvatske pismenosti i književnosti.Dapa
č
e, lucidna primjedba Vatroslava Jagi
ć
a, izre
č
ena o Mareti
ć
evoj «Istoriji»i dalje stoji: auktor je, po Jagi
ć
u, pokušao cjelokupnu hrvatsku latini
č
nu pismenost od 15. do 19. stolje
ć
a prikazati kao borbu izme
đ
u izgovornog itvorbenog («foneti
č
kog» i «etimologi
č
kog») na
č
ela, dok u stvarnosti to uop
ć
enije bilo pitanje koje je postojalo u svijesti hrvatskih pisaca i leksikografa.Oprjeka «izgovorni»-«tvorbeni» nametnula se tek u drugoj polovici 19. stolje
ć
akao jedna od razlikovnica me
đ
u dvjema školama koje su se borile za kona
č
nustilizaciju hrvatskoga književnoga jezika: Zagreba
č
ke škole ivukovaca/dani
č
i
ć
evaca (obje, uostalom, natopljene južnoslavenskom iop
ć
eslavenskom ideologijom), pa je projiciranje onodobnih filoloških borbi na profil pisanja njekog štokavskog pisca iz Bosne u 17. stolje
ć
u ili kajkavskog u18. stolje
ć
u ahistorijski i nebulozno. Sužavanje pak na korpus istaknutijih autora(Maruli
ć
, Drži
ć
, Kaši
ć
, Gunduli
ć
, Ka
č
i
ć
) ništa bitno ne bi promijenilo- jedino bi

Activity (0)

You've already reviewed this. Edit your review.
1 hundred reads
1 thousand reads
mkluk48 liked this
kata_tomic9369 liked this
Lejla Bušatlić liked this
kontaktbl liked this
skutorka59 liked this
podravec62 liked this

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->