Professional Documents
Culture Documents
(1603-1714) i ovo doba predstavlja posebnu epohu u istoriji ove ostrvske zemlje. 1 Značajne
ekspanzija) ali su vladari ove dinastije bili dovoljno jaki da spreče da posledice ovih
previranja dovedu do socijalnih i političkih potresa većih razmera koje bi ozbiljnije ugrozili
uzrok za destabilizaciju političkog sistema i gradjanski rat istaknu lične osobine vladara iz
porodice Stjuart koji su često prikazivani kao slabe ličnosti, bez smisla za vodjenje realne
politike i dara da oslušnu shvatanja, težnje, interese i želje svojih podanika. Nasuprot ovom,
društvenih kretanja iz XVI veka Tjudori samo delimično sanirali i za kratko vreme odložili
oštra politička trvenja koja su inače bila neminovna a ispoljila su se u onom trenutku kada su
ovaj proces. Ako su vladavinu Tjudora obeležile velike privredne i društvene promene za
političkoj istoriji ovoga vremena tiču se sukoba izmedju kralja i parlamenta koji je na kraju
DžEMS I (1603-1625)
1. Kraljev karakter
Dok su Tjudori bili iz Velsa, Stjuarti su škotska kraljevska porodica. Vladari iz ove
dinastije su sedeli na prestolu Škotske od početka XIV veka. 2 Prvi Stjuart koji je poneo
englesku krunu bio je Džems I (kao škotski kralj bio je Džems VI), sin tragične škotske
kraljice Marije Stjuart i njenog drugog muža Henrija Stjuarta lorda Darnlija. Stupio je na
majke Marije Stjuart i njenog ljubavnika, docnije trećeg muža Džemsa Hepberna erla od
Bodvela. Potom je ogorčeno škotsko plemstvo podiglo ustanak i prognalo kraljicu Mariju
koja je uz to bila katolkinja dok su u škotskoj preovladavali strogi kalvinisti. Marija je svoj
život okončala tragično. Pobegla je u Englesku gde ju je kraljica Elizabeta držala u kućnom
pritvoru. Posle optužbe za zaveru ,1587. godine, odrubljena joj je glava u Taueru. Džems je
proglašen za škotskog kralja 1567. kada mu je bilo samo godinu dana, odmah pošto mu je
majka proterana. Mladi kralj odgajan je pod gotovo tiranskim tutorstvom svojih puritanskih
učitelja - ljudi koji su svrgli njegovu majku, Džordža Bjukenena i Pitera Janga (studirao je u
Ženevi kod čuvenog kalvinističkog teologa Teodora Beze). Stekao je solidno obrazovanje.
Znao je engleski, latinski, francuski i ponešto talijanski. Velika intelektualna opsesija bila su
3 . Rodjen je 19. juna 1566. godine. Elizabeta je umrla 24. marta l603. godine. Džems je
proglašen kraljem u Londonu 8 sati po njenoj smrti. a 10 dana docnije je krenuo na put u
Englesku. U Škotsku se više nikada nije vraćao izuzev kratke posete (maj-avgust 1617).
3
osobine koje će biti kobne po njega kao vladara. Pored toga rastao je u atmosferi stalnih
obračuna oko vlasti izmedju škotskog plemstva koje ga je okruživalo. U surovoj planinskoj
zemlji to nisu bile rafinirane dvorske intrige nego primitivne spletke i krvavi obračuni
klanova. Ljudi koji su stajali na čelu škotske crkve (Kirk), sledbenici strašnog Džona Noksa
nisu imali (kao ni njihov učitielj) poštovanja prema ustanovi monarhije pa ni samom
mladom kralju. Zato je, docnije, kada je stupio na presto Engleske ("obećane zemlje") Džems
tako uporno nastojao na božanskom pravu vladara što nikako nije bilo u skladu sa političkim
tradicijama i stvarnim položajem kralja u ovoj zemlji. Kraljeva taština i predstave o pravima i
provodio je vreme uglavnom izvan prestonice u lovu na jelene, borbama medveda, konjskim
nekoliko dana. Visok, lepe spljašnjosti uživao je u jelu i piću.4 Smatrao je sebe obrazovanim
i želeo da to pokaže i svojoj okolini. Suviše samoljubiv nije shvatao da njegovo hvalisanje -
mešavina prostačkih šala i učenih citata izrečenih tvrdim škotskim naglaskom - ostavlja
napada veštice (pomama lova na veštice zahvatila je Englesku u prvoj polovini XVII veka);
U delima The Trew Law of Free Monarchies (1598) Basilikon Doron (1599) izneo je svoje
5 . "Stanje monarhije je vrhovna stvar na zemlji i kralj sedi pod Božjim prestolom, kraljevi
nisu samo Božji nalogodavci na zemlji nego ih i sam Bog naziva bogovima." Pošto su pape
insistirale na tome da su Hristovi namesnici sa pravom da svrgavaju vladare, teolozi i
pravnici protestantiskih monarhija su morali da ustanove dogmu koja bi to opovrgla. Njihov
stav je bio da je Božje pravo utelovljeno u kraljevima, pribavljeno, ne saglasnošću crkve ili
naroda kako su učili jezuiti, nego nasledjem.
6 . "navika odvratna za oko, mrska za nos, štetna za mozak, opasna po pluća i crnim
smrdljivim parama najbliže nalikuje na užasni stigijski dim bezdane jame."
4
Mada je bio dosta oštrouman lako je podlegao osećanjima i laskanju dvorana. Jedna
od po kralja pogubnih osobina bila je da ljude iz svoje okoline nije birao na osnovu vrlina
nego zbog njihovog šarma. Prerano senilan (verovatno je bolovao od porfirije) Džems I je
dospeo pod snažan uticaj dvojice miljenika - Roberta Kara i Džordža Vilijersa vojvode od
Bakingema."Nikada nisam video nijednog odanog muža koji toliko mnogo i usrdno obleće
oko svoje lepe supruge kao što sam video da kralj Džems to čini oko svojih miljenika,
posebno Bakingema." 7
Džems je bio oženjen (1589) Anom ćerkom Fridriha II, kralja Danske. Brak je počeo
plavuša takodje dovodila u pitanje kraljev ugled posebno kada se obratila u katoličku veru.
pogledu odnos ove dve zemlje predstavljao je u vreme prvih Stjuarta personalnu uniju - bile
su povezane samo ličnošću vladara i ničim više. Džemsova želja bila je da se Engleska i
Škotska bliže vežu i na početku svoju vladavine pokušao je da ovu zamisao ostvari ali bez
Džemsovog stupanja na Engleski presto. Parlament je oba zakonska predloga odbio mada je
7 . "Neka te Bog blagoslovi moja slatka ženo i dete" pisao je kralj pred kraj života
Bakingemu.
8 .Džems je, sebi svojstvenom, kitnjastom retorikom to izražavao sledećim rečima: "Ja
sam muž a celo ostrvo je moja žena. Zato se nadam da nema čoveka koji bi bio toliko
nerazuman da misli da bi ja, hrišćanski kralj pod Jevandjeljem, mogao biti poligamista i muž
dve žene."
5
uprkos tome zakon o naturalizaciji Škota stupio na snagu putem običajnog prava. 9 Ovakvo
držanje parlamenta imalo je više uzroka. Englezi su malo poznavali svoje severne susede.
Zbog čestih pljački i oružanih čarki na granici, Škote su mrzeli i smatrali ih varvarima,
siromašnim i zaostalim poput irskih plemena, što nije u potpunosti odgovaralo stvarnosti.
3. Kralj i parlament
pokazivao malo sluha za političke okolnosti koje su vladale u Engleskoj. Parlament, posebno
donji dom, bio je svestan svoje moći i značaja i još u Elizabetino vreme umeo je da se
njegovog sina čarlsa I). Stjuarti su pokušavali da vladaju sami bez predstavničkog tela što su
u ovo vreme činili i drugi evropski vladari ali to je u Engleskoj smatrano despotskim
poreza ako misli da ne izgubi korak sa savremenom Evropom. Apsolutistički način na koji su
Za vreme svog kraljevanja Džems I je četiri puta sazivao parlament - 1604 -1611;
1614; 1621-22; 1624-25. Iz toga proizilazi da je u toku 21 godine koliko je bio na prestolu
9 . Naime engleski sudovi su u predmetu kraljevog sina Kolvila ( rodj. 1605. godine u
Edinburgu) doneli presudu o priznavanju naturalizacije. To je omogućilo engleskim sudijama
da na osnovu tumačenja običajnog prava prenebegnu odluku parlamenta koji je želeo da
Škoti budu smatrani strancima.
6
Elizabetin prvi sekretar (pod Džemsom i lord riznice) Solzberi. Solzberi nije bio genijalni
državnik ali je bio sposoban i iskusan čovek. Uprkos tome nije mu pošlo za rukom da spreči
sukob izmedju kralja i parlamenta. Prvo nije mogao da kontroliše kraljeve neodmerene izjave
i nesmotrene poteze, drugo, raspre koje su se povlačile još od Elizabetine vladavine nisu više
mogle da budu suzbijane i sada su buknule svom žestinom. Sa svojim prvim parlamentom
kralj se zavadio iz dva razloga: zbog verskih pitanja tj. oko kraljevog nadzora nad crkvom i
krivicom kralja Džemsa. Iza Elizabete ostao je veliki dug ali kao posledica aktivne spoljne
politike i velikih ratova. Pored toga u Džemsovo vreme troškovi vladavine su rasli zbog
oporezivanja. Kralj je bio rastrošan čovek. Raskošno je živeo a neštedimice je darovao svoje
miljenike velikim količinama novca a ovi su opet punili džepove svojih rodjaka. Sa
obrazloženjem da je kraljica Elizabeta manje trošila u vreme rata nego Džems u miru,
mogavši da smanji kraljeve izdatke Solzberi se potrudio da uveća prihode krune tražeći
Exchequer) u Batovom10 slučaju (juli 1606) da vlada može da nametne dodatna carinska
plaćanja bez odobrenje parlamenta ako njihova svrha nije uvećanje prihoda nego regulisanje
kraja Džemsove vladavine. Veoma oštre reči izmenjene su izmedju sučeljenih strana na
zasedanju parlamenta od februara do jula 1610. godine. Solzberi je pokušao da nadje rešenje
ugovor (Great Contract) - kralj je trebao da se odrekne nekih feudalnih prava a zauzvrat
dobije od parlamenta svotu od 200.000 funti godišnje. Parlamentu je ugovor išao u prilog ali
dvomesečnog parlamenta iz 1614) vladao sam. Za to vreme njegov finansijski položaj bivao
je sve teži. Dovijao se prodajući monopole, kraljevske zemlje, službe i plemićke titule. U tu
svrhu ustanovnljena je nova tutula "baroneta" koja je brzo prodavana za 1,095 funti dok
njome "tržište nije zasićeno". Nastavio je da prikuplja namete bez dozvole parlamenta.
Pokušaj da se kraljeve finansije poprave učinio je i bankar sumnjivih sposobnosti ser Vilijem
Kokejn (Kokejnov projekat). Ministar blagajne Krenfild nudio je da reformiše finansije ali
kralj nije imao dovoljno hrabrosti da pristane na neke radikalne mere - reformu je bilo
moguće izvesti jedino na račun Džemsovih miljenika i njihove okoline ogrezle u korupciju.
("Ako bih počeo da kažnjavam one koji uzimaju mito mogao bih uskoro da ostanem bez
ijednog podanika"). Parlament kome se Džems očajnički obraćao (1614) bio je spreman da
izglasa prihode samo ako bi mu se dozvolio nadzor nad ljudima koji ih troše i u koju svrhu se
Raspuštanje parlamenta bilo je nepopularna mera. Da stvar bude još gora, 1612.
godine umro je Solzberi a njegovo mesto su preuzeli kraljevi miljenici čija će politika biti
8
pogubna. Džems I je najpre pao pod uticaj Roberta Kara. Ovaj Škot je kraljevu pažnju
privukao 1607. godine kada je pao s konja i slomio nogu. Kralj ga je posetio i odmah mu mu
postao naklonjen. Kar je bio kovrdžave kose lep i pun života ali neobrazovan i plitkouman.
Uprkos tome brzo je napredovao u državnoj hijerarhiji - 1607. proizveden je u viteza, 1614.
postao je lord kancelar i kraljev lični sekretar. Jako se i obogatio, što od mita što od kraljevih
svome štićeniku kralj je sazvao komisiju biskupa i sudija koja je protivpravno dala
Hauardovoj razvod braka. To je narušilo ugled Džemsa u očima velikog broja podanika.
Stvari su postale još gore kada se Kar oženio Hauardovom, prestao da se ponaša kao kraljev
štićenik i postavio se kao nadmeni vodja partije Hauardovih stvarajući veliki broj
Drugi kraljev favorit, koji je taj položaj zadržao i za vreme njegovog sina Čarlsa I,
bio je Džordž Vilijers, vojvoda od Bakingema. Bakingem je bio lep atletske pojave, vešt i
vrtoglavu karijeru. Potisnuo je struju Hauarda, bogato se oženio i stvorio čitavu mrežu
Jedan od kralju bliskih ljudi - ali ne na isti način kao Bakingem - bio je i Frensis
je jedno vreme (1576-1579) dužnost ambasadora u Francuskoj gde je bio svedok verskih
Njegovi Eseji svojom aforističnom kompaktnošću predstvljaju važan deo engleske književne
9
U razdoblju od jedne decenije dok je Džems I vladao bez parlamenta prava podanika
protiv Džemsa bio je Edvard Kok. Kok je karijeru započeo još za Elizabetine vladavine i
došao do visokih mesta u pravosudnoj hijerarhiji. Kao sudija bio je u poznavanju prava bez
premca ali je zbog svoje loše naravi i okrutnosti bio prilično nepopularan.("Ser Edvard Kok,
slobode"-Treveljan). Kok je prvi nanovo oživeo teoriju da zakoni nisu instrument već okovi
kraljevske moći i da sudije nisu, kako je njegov suparnik Bekon govorio, "lavovi ispod trona"
nego arbitri izmedju kralja i podanika. Bio je uporan u odbrani prava i nezavisnosti
gradjanskih sudova u odnosu na više kraljevske sudove. Kralj Džems je drhtao od gneva kada
mu je Kok saopštio da je sud viši od kralja. Za kaznu je protiv volje postavljen za sudiju
kraljevskog suda (Kings Bench). Kok je i dalje istrajavao u svojim stavovima. Oglušio se više
Kok je otpušten.
dana srazmerno jača u odnosu na zakonodavnu i izvršnu nego u drugim evropskim državama.
11 . Francis Bacon (1561-1626) Rodjen je u Londonu kao osmi sin Niklasa Bekona, lorda
čuvara pečata. Mada je bio sjajnog uma, izuzetne radinost, ambiciozan i posedovao
izvanredne porodične veze nije lako napredovao ka visokim položajima. Zbog pogrešnog
prosudjivanja ljudi, hladne oholosti, sebičnosti, možda i homoseksualnih sklonosti
pobudjivao je nepoverenje i neprijateljstvo u svojoj okolini. Essays su izlazili postupno - u
prvom izdanju (1597) bilo ih je 10; u drugom (1612) 38; u trećem (1625) 58. Njegova dela
Advancement of Learning (1605), Novum Organum (1620) i New Atlantis (1627) izlažu
ambiciozni program naučnih istraživanja u službi čovečanstva. Iako ne sasvim originalna
imala su značajan uticaj na naučnu revoluciju u Evropi u l7. i 18. veku. On sam je bio više
mislilac nego praktični naučnik i propustio je da uvaži neke od najboljih eksperimenata svoga
doba. Umro je pošto je nazebao dok je punio zaklanu živinu snegom ne bi li ustanovio da li
je isto toliko delotvoran kao i so u konzervisanju mesa.
10
se umeša u rat u Evropi (Tridesetogodišnji rat) na strani svoga zeta Fridriha, izbornog kneza
Falačke i za to su mu bila potrebna velika novčana sredstva koja se nije usudio da prikupi bez
podrške parlamenta. Opozicija je u parlamentu bila jaka i njen glasnogovornik bio je Edvard
Kok. Koristeći staru proceduru "sumjičenja" (Ipeachment) koja nije primenjivana od 1449.
Tauer i morao je da plati visoku globu od 40.000 funti. U tamnici je proveo samo jednu noć a
kralj ga je oslobodio novčane kazne. Ipak, Bekonova politička karijera bila je zapečaćena.
mirnim putem povrate Palatinat okupiran od španskih trupa Džemsovom zetu Fridrihu. U
napadao Španiju i Špance "kao da su oni zatvorenici kojima se sudi a on ponovo državni
spoljnoj politici. Poslanici su se pozivali na pravo slobode govora u parlamentu što je bilo
njihovo neosporno pravo ali je isto tako odlučivanje o stvarima spoljne politike bilo
svome pravu da unutar parlamenta o svemu mogu da govore. Knjiga zapisnika je poslata
kralju 30. decembra 1621. - on je sopstvenom rukom iscepio stranicu na koju su se pozivali
poslanici i na sledećoj sednici januara 1622. raspustio parlament. Pošto su prinčev brak kao i
ceo plan izmirenja sa Španijom propali, Džems I se spremao da udje u rat. Posle dve godine,
monopola od strane kralja ocenjeno kao protivpravno osim u slučajevima kada se radilo o
novim izumima. Parlament je sada pokazao svoju snagu ali to još nisu bile odluke koje bi
značile revolucionarne promene u odnosu sa monarhom. Ipak, njima je bio anticipiran odnos
5. Verske raspre
Kralj nije grešio samo u proceni političkih prilika u Engleskoj već i po pitanjima
vere. Puritanci su još za Elizabetine vladavine bili vrlo jaki i imali su uporište u parlamentu.
U Džemsovo vreme bili su još brojniji i uticajniji. Džems je nosio nemile uspomene iz
detinjstva na strogost svojih kalvinističkih staratelja i nije mario za puritance. Sa druge strane
prezviterijanskim učenjem. Želeo je da ostane vrhovni poglavar engleske crkve i zadrži staru
crkvenu hijerarhiju. Bio je i protivnik svih drugih reformi za koje su se zalagali puritanci.
Zbog svoje sklonosti anglikanskoj ortodoksiji, prošpanske politike koju je vodio neko vreme,
katolik.13
poznato kao Erastijanizam. Osnovna pretpostavka ove teorije bila je da država ima konačnu
reč u crkvenim stvarima. Ovo učenje je, pogrešno pripisivano Nemcu Erastusu pa je po
odnosa crkve i države udario je, u stvari, Ričard Huker u poslednjoj deceniji XVI veka. U
razmiricama izmedju kalvinista i anglikanaca prednost je dugo bila na strani prvih jer je
ženevsko učenje imalo razradjene i jasne teorijske postavke. Iz tog razloga je Huker i napisao
svoje delo O zakonima crkvenog poretka koje predstavlja klasičnu odbranu umerenog,
elizabetinskog oblika reformacije.15 Kalvinisti su tvrdili da sve što se radi u crkvi mora biti
jasno propisano u Bibliji. Zbog toga su napadali Knjigu opštih molitava i načela
elizabetinskog uredjenja. Huker je polazio od pravdanja razuma u veri. Pored onoga što je
izričito propisano Svetim pismom postoje i stvari u kojima državna i crkvena vlast moraju da
se slože sa prirodnim, Božjim, zakonima. Ljudsko društvo se menja i država ili crkva mogu
narediti bilo šta što je poučno i umesno pod uslovom da njihova zapoved poštuje biblijske
zakone ili je u skladu sa prirodnim zakonima. Država i crkva su sjedinjeni i zato pobožni
vladar ima pravo i dužnost da izdaje zakone, kako na crkvenom tako i na svetovnom polju ali
uvek pod uslovom da ti zakoni budu u skladu sa prirodnim i da nisu u suprotnosti sa Svetim
pismom.
15 . delo je objavljeno u osam knjiga. prve četiri su izašle 1593, peta 1597, šesta i osma
1648. a sedma tek u prvom celokupnom izdanju 1662. godine. (Huker je umro 1600).
13
crkve. Peticija je sadržavala čitav niz zahteva na kojima su Puritanci nastojali još u
Elizabetino vreme: Da se ne upotrebljava znak krsta pri krštenju i ne klanja pri pomenu
uprošćavanje pojanja kako bi što veći broj vernika učestvovao u bogosluženju; sprečavanje
davanja sinekura i držanje više položaja od strane jedne osobe; poštovanje nedelje i
zahteva za ukidanjem episkopalnog uredjenja crkve što jasno govori da su puritanci ublažili
svoje stavove. Glavne tačke u peticiji bile su traženje dozvole da sveštenici po sopstvenom
da se svojim potpisom izjasne da veruju u apsolutnu istinu cele Knjige opštih molitava (time
anglikansko bogosluženje). Ova dva zahteva su po mišljenju Puritanaca bila ključna jer su
stavljala na probu kraljevu dobru volju - povoljan odgovor (čak ako bi ostali zahtevi bili
su bili tolerisani u okviru zvanične crkve ali pod uslovom da bogosluženje vrše po
korenitijoj reformaciji koju su pokazivali neki prelati elizabetinog vremena splasnula je.
Biskupi su sada istupali kao pobornici ideje o nacionalnoj crkvi i suprematiji vladara.
Predvodnik ove struje bio je biskup Londona Benkroft. Puritanski glasnogovornik bio je
14
Najvažniji zahtevi izneti u peticiji trebali su da budu razmatrani drugog dana većanja.
kome je šizmaticima bilo zabranjeno da govore protiv biskupa. Džems je, ipak, dozvolio
pitanja i sam je učestvovao u raspravi. Mada je kralj, tačku po tačku odlučivao na štetu
Rasprava se, medjutim, okončala na sasvim suprotan način. Naime, dr Rejnolds je izjavio da
konsultuju sinode svojih dijeceza. Reč sinod načinila je prelom u razgovoru. Ona je kod
sledbenika, strogih kalvinista škotskog Kirka. Pri pomenu ove reči Džems je prestao da bude
uzviknuo je "on se slaže s monarhijom kao Bog sa djavolom". Grabeći šešir da bi prisutnima
stavio do znanja da je rasprava svršena, Džems je iz sebe istisnuo najdublja lična osećanja
kojima se rukovodio i u verskoj politici - "Kako su koristili jadnu ledi, moju majku, nije
nepoznato i kako su postupali samnom u kao s detetom. Zato dodajem...Nema biskupa, nema
kralja...Dakle, doktore (obratio se Rejnoldsu), imate li još nešto da kažete." "Ništa više, ako
to izvoli vaše Veličanstvo." "Ako je to sve što je vaša stranka imala da kaže, ja ću ih naterati
Milenarijsku peticiju i to je još jedan od uzroka sukoba izmedju kralja i predstavničkog tela.
Kada je u julu 1604. parlament privremeno prekinuo rad, kralj se obratio sveštenstvu
pokoriti postojećim pravilima Anglikanske crkve ili će u protivnom ostati bez službe. Nešto
sveštenika je odbilo da prizna u potpunosti Knjigu opštih molitava i ostali su bez službe.
Tako je izvan zvanične crkve, u statusu sektaša, ostalo mnogo savesnih i uticajnih sveštenika.
Do toga dogadjaja van anglikanske crkve bili su jedino "nezavisni" Braunisti koji su
autorizovani prevod Biblije poznat i kao King James Version. Treba odmah reči da ovo nije
Roterdamskog preveo Novi Zavet na engleski. Knjiga je štampana u Vormsu 1526. godine.
Kako su primerci stizali u Englesku tako ih je londonski biskup palio. Tindl je svoj prevod
Drugi, celovit, prevod Biblije delo je Majlsa Kaverdejla (Myles Coverdale). Priredjen
je 1535. godine na temelju prevoda Tindla, Lutera i latinskog teksta. Biblija je bila posvećena
Godine 1538. pojavila se tzv. Velika Biblija. Taj prevod je autorizovan od strane
kralja Henrija VIII. Štampan je na velikom formatu i postavljan na vidna mesta u crkvama.
beleškama i primedbama. Ova verzija korišćena je i u vreme katoličke kraljice Marije iako je
služba u crkvi ponovo bila na latinskom. Uz ispravke, Velika Biblija ponovo je ozvaničena
1568. godine.
1560. godine. To je tzv. Ženevska Biblija, posvećena kraljici Elizabeti I za vreme čije
vladavine je štampana više od sedamdeset puta.17 U ovom izdanju je više od polovine Starog
Zaveta prevodjeno sa Hebrejskog. Sadržavalo je, takodje, mape i tabele i bilo je prvo izdanje
koji će vršiti katoličku propagandu u Engleskoj. Ovde je 1602. godine izdata tzv. Due Biblija
- standarni katolički prevod. Najznačajniji u timu prevodilaca bio je Gregori Martin. Novi
Zavet se pojavio još 1582. kada je fakultet bio u Remsu. Due Biblija je bila doslovni prevod
"najgora" i da su beleške koje ona sadrži "vrlo pristrasne, neistinite, buntovne i suviše liče na
opasne i izdajničke zamisli." Kralj je, stoga odlučio da izda novi prevod Biblije. Odabrao je
podeljeni u šest grupa od kojih je svaka obradjivala pojedine knjige Biblije. Dve grupe su se
Biskupsku Bibliju iz 1568. godine i da bez potrebe ne menjaju ono što su vernici naučili da
slušaju kao i da ne unose sporne beleške iz Ženevske biblije. Ipak prevodioci su koristili i
Ženevsku i Due Bibliju. Kada je prevod bio gotov, u sva tri središta pregledao ga je odbor od
dvanaest članova a zatim su ga pregledali Bilson, biskup Vinčestera i doktor Majls Smit.
Smit je izvršio završnu reviziju, dodao neke primedbe i napisao predgovor. Napomena na
17 . Ovaj prevod je šire poznat kao "Biblija u pantalonama" zato što u Postanju (3,7) stoji
da Adam i Eva "zašiše zajedno smokvine listove i napraviše sebi pantalone".
naslovnoj strani kaže da je knjiga "namenjena čitanju u crkvama". Izgleda da upotreba drugih
Biblija time nije proglašena nezakonitom. Medjutim, kraljevskom štamparu bilo je dato
isključivo pravo štampe a mogao je da spreči druge štampare da izdaju svoje prevode. Veliki
broj ljudi je i dalje koristio Ženevsku Bibliju. Neki puritanci su sumnjali da su prevod kralja
Džemsa nije verodostojan reči Božjoj nego da su ga napisali visoki crkveni velikodostojnici.
Prevod kralja Džemsa zvanično se koristio 350 godina - Anglikanska crkva ga je revidirala
tek 1870. godine. Sasvim je jasno da je toliko čitana knjiga morala izvršiti veliki uticaj na
ostrvo i odlazili u Holandiju koja je do izbijanja gradjanskog rata u Engleskoj 1642. bila
njihovo glavno stecište. Robert Braun, vodj Indenpendenata pobegao je 1582. sa velikim
veroučenja. Oko 1618. godine,35-orica medju njima odlučili su da odu u Virdžiniju. Prvo su
akcionarsko društvo i zakupili brod Mejflauer. Bilo ih je tačno stotinu (usput je rodjeno još
dvoje) kada su, krajem leta 1620. isplovili iz Plimuta. Bura je skrenula brod sa kursa i
umesto u Virdžiniju stigao je do puste obale rta Kod. Kako su se obreli u divljini a
(Mayflower Contract) po kome su obrazovali jedno "civilno političko telo" i prihvatili načelo
su bili ljudi iz gradova nevični zemljoradnji, lovu i ribolovu i teško su opstajali u divljini.
prvi dan zahvalnosti Bogu što su preživeli - i to je danas jedan od najvećih nacionalnih
Mejflauera ima posebno mesto i postao je deo nacionalnog mita. Za razliku od prethodnih
pokušaja naseljavanja ovaj nije bio organizovan od države, neke moćne trgovačke kompanije
ili veleposednika već od skromnih ljudi koji su ispoljili veliki idealizam, hrabrost i upornost.
Njegova prethodnica Elizabeta je ove progone suzbijala. Već prvi Džemsov parlament doneo
je zakone koji su predvidjali smrtne kazne za žene koje se bave crnom magijom. Predstavnici
vlasti i rulja su poćeli da hvataju (uglavnom stare i ružne) žene za koje se sumnjalo da su
veštice. Mnogo njih oglašeno krivim i pogubljeno. 20 Apeli pojedinih obrazovanih i razboritih
ljudi da je to u pitanju zločin protiv nevinih i unesrećenih žena ostajali su bez odjeka.
delima pisaca i naučnika kao što su Šekspir i Bekon. Kralj Džems je u svom delu
Demonology dao podstrek ovom sujeverju a čuveni pravnik Kok je postavio zakonske osnove
za progon. Pomama lova na veštice dostigla je vrhunac u vreme gradjanskog rata pod
vladavinom strogih i krutih prezviterijanaca, koji su, inače neprestano prebacivali katoličkoj
5.2. Položaj katolika - gradjani drugog reda - globe - varljive nade u novog kralja -
20 . U Engleskoj pogubljenja veštica nisu vršena samo, kako se to često misli, spaljivanjem
već i vešanjem.
21 . Zato je Nova Engleska uobičajeno mesto radnje američkih "horor" filmova koji za
temu imaju veštice.
19
Barutna zavera
Katolička vera u Engleskoj formalno nije bila zabranjena ali je položaj katolika bio
vrlo težak kako zbog zakonskih odredbi koje su ih svodile na gradjane drugog reda tako i
zbog verske netrpeljivosti protestantske okoline. Vladavina Marije "Krvave" produbila je jaz
izmedju protestanata i katolika. Dugotrajni rat sa Španijom uticao je da se, ne bez osnova
Koliko je katolika bilo u Engleskoj teško je reči. Neki su se otvoreno izjašnjavali kao
Drugi, tzv. Crkveni papisti (Church Papists), koji su zvanično bili pripadnici anglikanske
crkve a potajno ispovedali katoličku veru bili su, nesumnjivo, brojniji. Isto tako, veliki broj
ljudi, naročito onih iz nižih slojeva, bio je spreman da u tom pogledu prihvati opredeljenje
"svojih boljih" tj. lendlordova. Jasnu opredeljenost za anglikanizam ili puritansku struju
zabačenim i divljim oblastima na severu, prema škotskoj granici, veliki deo plemstva, inače
protestantsko stanovništvo, nedovoljno verski prosvećeno još uvek se držalo nekih katoličkih
običaja.
Svesna da je broj potencijalnih sledbenika katoličke vere daleko veći nego što se to
čini država se trudila da suzbije katoličanstvo. Katolici su zakonom bili isključeni iz svih
upravnih tela i službi kako centralne tako i lokalne vlasti. Za svako udaljavanje više od pet
milja od mesta boravka morali su da traže dozvolu od lokalnih vlasti. I oni katolici koji su
različitih klasa bili su globljeni na različit način. Najbogatiji su plaćali 20 funti mesečno.
da se iskupe po cenu od dve trećine svojih godišnjih prihoda. 22 Seljaci vlasnici sitnih poseda,
kao i zakupci zemlje bili su kažnjavani tako što im su im poreznici upadali u kuće i praznili
ambare i ostave s tim što je ovaj postupak bio praćen nasiljem i poniženjima. Rimokatoličko
katoličku službu kao i vernika koji ju je pohadjao bilo je predvidjeno da budu pogubljeni kao
izdajnici. Zakon u stvarnosti nije primenjivan - više je služio da suzbije preteranu odvažnost
pojedinih katolika kao i otvorenu propagandu. Misa je držana slobodno u kapelama stranih
ambasada dok su je engleski katolici pohadjali u uskom krugu jednovernika i bili poštedjeni
tamošnji "papisti" suviše digli glavu, kralj Džems je sprečio nastavak ovih progona. Nije ih
stalnom bekstvu pred poterama lutalo zemljom, nije bilo jedinstva. Izmedju Jezuita i mirskog
Pripadnici "Vojske hristove" smatrali su i tražili od pape da uprava nad engleskom crkvom
treba da se poveri njima a ne episkopima što je izazvalo otpor mirskog sveštenstva. U vreme
zavisiti od volje vernika nego će biti izvojevano u političkim i oružanim sukobima. Englesku
treba vratiti u krilo Rimske crkve ne birajući sredstva uključujući tu i pobune, atentate i
22 . Ovi zakoni nisu se svugde dosledno sprovodili. U nekim okruzima vlasti ga nisu
primenjivale. Čak i 1606. kada su progoni katolika kulminirali samo su 162 zemljoposednika
platila dve trećine prihoda. Spiskove onih koje treba kazniti dostavljale su lokalne vlasti.
Zbog naklonosti i popustljivosti jedva da je jedan rekuzant od petorice bio globljen.
21
stranu intervenciju. Imali su autoritet kao papini izaslanici a svoj uticaj i ugled su podigli
je poslužilo kao opravdanje da treba srušiti jeretičku državu. Protestantskog vladara je trebalo
obratiti ili svrgnuti po cenu dovodjenja stranca na engleski presto. Jezuiti su se oslanjali na
podršku Španije što je bio mač sa dve oštrice. Diplomatska, novčana a potencijalno i vojna
podrška još uvek najveće evropske sile davala im je snagu. To im je, medjutim, rušilo ugled
u očima sunarodnika koji su u njima videli agente tudje i posle dugotrajnog ratovanja
omrznute države. Džemsovo stupanje na presto pobudilo je nadu medju katoličkim vernicima
u Engleskoj. Bez obzira na svoje kalvinističko vaspitanje bio je sin Marije Stjuart
Papa i jezuiti nisu se zanosili ovakvim zabludama. Garnet, jezuitski provincijal za Englesku,
je nešto pre Elizabetine smrti dobio uputstva od pape da, ukoliko je to moguće, spreči
Džemsovo stupanje na presto. Španski kralj Filip III je izaslanicima engleskih jezuita, u
Madridu 1602. godine, obećao vojnu pomoć. Medjutim Filip je odustao od vojnog uplitanja u
Engleskoj nadajući se da će sa Džemsom uspeti da sklopi mirovni ugovor i time učini kraj
U prvi mah se činilo da će poločaj katolika biti olakšan. Džems se odlučio za isvesne
vere pod uslovom da se izjasne da su odani kralju a ne papi. Ovo je bio mudro osmišljen
potez jer se time broj katolika ne bi uvećao. Ostvarenje ove zamisli pokazalo se kao
neizvodljivo zbog otpora i jezuita i protestanata. Jezuiti nisu želeli da se zakunu na vernost
zadnjih klupa u crkvama. Isto tako dozvola služenja mise u privatnim kućama dovela je do
većeg okupljanja katolika što je uzbunilo njihove protestantske susede. Zastrašen ovakvim
ishodom, Džems je popustio Sesilu i protestantima. Već februara 1604. godine izdata je
iste godine, bez vladine naredbe, mesne sudije su povešale nekoliko katoličkih sveštenika.
1605. godine, otkrivena je Barutna zavera što je dovelo do oštrih mera protiv katolika.
Organizator Barutne zavere bio je Robert Ketsbi (Catesby) iz Vorika. Okupio je oko
sebe svoje rodjake i prijatelje Tomasa Vintera (Winter), Tomasa Persija (Percy), Džona Rajta
(Wright) i Gaja Foksa (Fawkes). Plan je bio da pobiju kralja i članove parlamenta, podignu
ustanak u Midlendu, dokopaju se kraljeve dece Čarlsa i Elizabete i postave jednog od njih na
engleski presto.23
Zaveru za ubijanje Džemsa skovali su 1604. godine. Bili su svesni da samo uklanjanje
kralja ne bi značilo konačan uspeh već bi možda i otežalo preuzimanje vlasti jer bi se država
našla pod upravom parlamenta u kome su sedeli gorljivi puritanci. Odlučeno je da se pobiju i
24
članovi parlamenta. To su mislili da izvedu tako što će zgrada parlamenta u vreme kada
24 . Uzor je bio atentat na muža škotske kraljice Marije Stjuart, Henrija Darnlija, kada je
razneta kuća u kojoj je on noćio.
prokopali tunel do njenih temelja. Tu su naišli na širok kameni zid koji ih je znatno usporio.
se nalaze pored ostave za drva koja se nalazi tačno ispod Doma lordova. Persi, koji je sam
bio član parlamenta, uspeo je da marta 1605. godine ostavu dobije pod zakup. U tu prostoriju
Foks je dovukao (20) 36 buradi baruta i preko njih naslagao gvozdene poluge kako bi razorio
šest meseci čekajući zasedanje parlamenta. Za to vreme tekle su pripreme za ustanak koji bi
Garneta. Provincijal se držao neodredjeno. Nije se priključio zaveri niti je šta učinio da je
spreči. U medjuvremenu, broj zaverenika se uvećao za još 8 ljudi. Jedan od njih, Frensis
Trešem (Tresham), poslao je pismo upozorenja svome rodjaku, katoliku i članu parlamenta,
lordu Montiglu (Monteagle), ne odajući pri tom svoje saučesnike. Montigl je pismo 26.
oktobra pokazao premijeru Solsberiju a ovaj je o tome obavestio kralja. Dan uoči otvaranja
parlamenta, 4. novembra 1605. godine, dve grupe su pažljivo pretražile zgradu. Jedna je
pronašla Foksa a druga burad sa barutom. Foks je na vreme bio upozoren da je zavera
otkrivena ali je ipak odlučio da ostane i izvede ono što je naumio. Žestoko se borio pre no što
je savladan. Ketsbi i drugovi su bez obzira na to što atentata nije bilo, pokušali da dignu
sa nekolicinom poginuo a ostali su, mnogi teško ranjeni, dovedeni pred sud. Sudio je
Edvard Kok. Trešam je umro u tamnici dok je 8 zaverenika pogubljeno. Barutna zavera
novembar je obeležavan kao dan spasenja nacije koji je, uz svečanosti praćene vatrometom,
praznovan sve do polovine XIX veka. Sa druge strane, kod katolika postoji priča da je
prilikom Garnetovog pogubljenja njegova krv čudotvorno oslikala slamu koju je poprskala. 26
6. Spoljna politika
predstavama o svojoj kraljevskoj ličnosti, zanosio iluzijom da kao veliki evropski vladar
Prvi Džemsov korak bio je sklapanje mira sa Španijom. U sukobu sa ovom državom
Englezi su bili od 60-ih godina XVI veka s tim što je otvoreni rat otpočeo tek u drugoj
parlament i puritanci zagovarali su bez obzira na cenu - na to što je gutao sve materijalne
resurse, krv i snagu nacije. Rat je okončan ugovorom u Londonu avgusta 1604. godine. Mir
postojaće razmimoilaženja izmedju onih koji su za rat sa Španijom i drugih koji su za blisku
U ime zaloge za mir sa Španijom Džems se rešio ser Voltera Ralija (am. Roli), jednog
od poslednjih velikana elizabetinske epohe. Rali je bio pesnik, istoričar, pomorac i ratnik.
Borio se u redovima francuskih hugenota i gusario protiv Španaca. Pod njegovim vodjstvom
26 . Garnet je uhvaćen nešto kasnije od ostalih zaverenika u proleće 1605. iza jednog
dimnjaka.
smrt.
reči prvi veliki evropski rat jer su u njemu, kraće ili duže vreme, učestvovale sve države na
starom kontinentu. Džems je sve vreme vodio nerealnu politiku pomiritelja medju
savez sa protestantskom Unijom 1612. a svoju ćerku Elizabetu udao je 1613. za vodju ovog
Džemsov stariji sin Henri se protivio ovom braku ali on je mlad umro. 28 Novi
narod bili su protiv ovog braka. Strahovali su da bi to otvorilo vrata katoličkom uticaju i
španskoj politici. Imali su pred očima primer Francuske i njenog kralja Anrija IV, bivšeg
tolerisane manjine koja se osipala. Englezi su doživljavali svoju zemlju kao glavno uporište
prestolonaslednika postali su najaktuelniji kada je u Evropi rat već buknuo. Naime, Fridrih
V, Džemsov zet bio je proglašen za češkog kralja. Njegovo nesrećno, kratkotrajno "zimsko
kraljevanje" okončano je porazom Čeha od strane carske vojske i trupa Katoličke lige u bici
na Beloj Gori, novembra 1620. godine. Španci su u toku 1620-22. osvojili Falačku. Fridrih se
sa svojom ženom Elizabetom potucao od Češke preko Falačke do Holandije. Džems je mislio
da će Čarlsovom ženidbom uspeti da ubedi Špance da Fridrihu vrate Falačku. čak je nudio
Špancima podelu Ujedinenih provincija koje su bile simbol borbe protiv katoličanstva i
se posle progona izazvanih Barutnom zaverom popravio. Prihod od globa se smanjio. Kralj je
glavni zaštitnik engleskih katolika, sada je postao vrlo uticajan. 29 Pitanje spoljne politike je
bio ključni razlog za sukob izmedju Džemsa i parlamenta o čemu je već bilo reči. Parlament
je raspušten januara 1622. godine. Februara 1623. prestolonaslednik Čarls je krenuo na put u
pratnje na čelu sa nadmenim Bakingemom, nisu vodili mnogo računa o strogoj dvorskoj
etikeciji što je vredjalo dostojanstvene Špance. Obećanjima da će biti ukinuti zakoni protiv
katolika i da će Čarlsova deca biti vaspitana u katoličkom duhu Španci nisu verovali. Ser
Edmund Verni, "dobar vitez bez straha i mane", udario je šamar jezuiti koji je ubedjivao
jednog od Engleza da predje u rimsku veru. 30 Španski hidalgoi nisu krili mržnju prema
oholim jereticima i govorili su da će "princezu radije gurnuti u bunar glavom na dole nego u
njihove ruke". Tako se Čarls vratio u domovinu "živ, protestant i neženja". U Londonu je
dočekan sa takvim oduševljenjem kao da je "uz Temzu kao plen doterao celu špansku flotu".
Odjekivala su zvona, gomila sveta se tiskala oko kočije kličući, oslobadjani su zatvorenici i
paljene vatre.
ČARLS I (1625-1649)
Džems je umro 27. marta 1625. godine u 59. godini. Nasledio ga je 25-godišnji sin
31
Čarls. Čarls I je vaspitan na dvoru u slobodnom, amoralnom i intelektualnom okruženju
koje nije odgovaralo njegovoj stidljivoj, duhovno tromoj prirodi. Govorio je zamuckujući, sa
škotskim akcentom i nije voleo javne nastupe. Svoju povučenost prevladao je zahvaljujući
pomoći veštog Bakingema koji je sada uticaj koji je imao na Džemsa zadržao i u vreme
Čarlsove vladavine. Čarls je bio veliki ljubitelj umetnosti i iza njega je ostala zbirka
skultpura i slika kojoj nema ravna u istoriji engleske krune. Bio je oženjen francuskom
sedmoro dece od kojih su dvojica sinova kasnije vladali - Čarls II i Džems II.
Bakingema na vodjenje državnih poslova; 2) 1629-40. Čarls je, pošto je raspustio parlament,
vladao sam uz pomoć Loda i Straforda. Lična vladavina je okončana po izbijanju rata sa
Škotskom kada je kralj morao da ponovo sazove parlament; 3)1640-42. Tzv. Dugi parlament
prinudio Čarlsa da prihvati ozbiljna ograničenja svoje vlasti. Postavila su se pitanja reforme
crkve i u kojoj meri kraljeva vlast treba da podleže nadzoru parlamenta i po tome su se
podelile pristalice kralja i parlamenta što je dovelo do gradjanskog rata; 4) 1642-46. U prvom
gradjanskom ratu pobedio je parlament koji je imao bolje pozicije za vodjenje dugotrajne
borbe, Škota za saveznike tzv. Armiju novog tipa koju je predvodio sposobni Oliver
pokušali da povrate vlast. Posle poraza kralj je uhvaćen, sudjeno mu je i pogubljen je 1649.
godine.
2.1. Spoljna politika - neuspeli rat sa Španijom - kraljev brak - rat sa Francuskom -
ubistvo Bakingema
engeskoj istoriji njeni vojnici se nikada nisu tako slabo pokazali kao u ovih nekoliko godina.
Posle pobede katolika u prvoj fazi tridesetogodišnjeg rata (1618-25) na scenu je,
podstrekivan od Engleske, Francuske i Holandije, stupio danski kralj Kristijan IV. Englezi su
marta 1625. godine na kontinent poslali jedan korpus od 12.000 ljudi koji je trebao da se bori
vrbovani civili, loše uvežbani, odeveni i naoružani, snabdeveni provijantom za samo 5 dana i
bez novca. Hladnoća, glad i zaraze prouzrokovali su smrt i dezertiranja tako da je posle
kratkog vremena engleska ekspedicija ostala bez devet desetina ljudi a da nije učestvovala u
29
borbi. Za to vreme je Bakingem, vinovnik ovog zlosrećnog pohoda, ugovarao kralju još
jedan nepopularan brak. Ovaj put se kralj oženio a nevesta je bila 15-godišnja francuska
princeza Anrijeta-Marija. Nova kraljica je stigla u pratnji francuskih dvorskih dama naviklih
jereticima. Venčanje je obavljeno u vreme dok se parlament, koji bi se tome suprotstavio, još
nije sastao. Kraljičina uloga u budućem sukobu sa parlamentom, koji je do kraja Čarlsa
koštao života, nije bila presudna ali ni bez značaja. 32 Da stvar bude još gora, brak je izazvao
je oktobra 1625, samo pola godine posle katastrofe u Holandiji, preduzeo neuspelu
ekspediciju na Kadiz. Ovu važnu špansku luku su morski vukovi iz Elizabetinog vremena-
Drejk, Reli i Eseks uspešno napadali. Bakingemovu flotu predvodili su slabi kapetani.
Brodovi su bili u lošem stanju a hrana pokvarena. Posada sastavljena od na brzinu i prisilno
sakupljenih ljudi raznih zanimanja, najmanje pomoraca, bila je bolesna i gladna. Bakingem
je očekivao da Francuska zagazi u rat sa Španijom i ljutio se što ova to ne čini. Rišelje je bio
suviše mudar državnik da Francusku odmah uvede u rat na zahtev tako lakomislenih
francuskoj kraljici nije bila nikakva tajna što je pojačavalo neraspoloženje Luja XIII. 33 Za
konačnu katastrofu - rat sa Francuskom - krivicu ipak snosi Čarls. Prema svojoj nevesti držao
se prilično hladno. Razjurio je i Francuze iz njene pratnje što je dodatno vredjalo ponos
Protestantski podanici Luja XIII su bili naoružani, još uvek uživali sve povlastice koje im je
pristajali već pola veka i bili dočekivani srdačno kao jednovernici. Bakingem je maja 1627.
godine lično poveo ekspediciju koja je trebalo da zauzme ostrvo Re nadomak ove luke koje
je bilo od velikog strateškog značaja kao baza za engleske trgovačke i gusarske brodove.
Vojvoda je pokazao veliku marljivost, ličnu hrabrost i komandnu sposobnost ali mu političke
okolnosti nisu išle na ruku. Zbog sukoba izmedju kralja i parlamenta ceo državni sistem je
loše funkcionisao. Trupe su bile buntovnički raspoložene, snabdevanje loše. Flota koja je
trebala da doveze pojačanje vojsci na ostrvu Re, nije se pojavila. Francuzi su prešli sa kopna i
napali Engleze koji su se ukrcavali i bez otpora ih masakrirali - četrdeset engleskih zastava je
izvešano u Notr Damu. Bakingem se vratio kući sa polovinom od 8.000 ljudi koliko ih je
poveo u rat i sada se na njega survao gnev nacije koja je već bila u sukobu sa vladom. Razdor
opsednuti La Rošel. Flota se okupljala u Portsmautu. Vojska je bila opet neplaćena, gladna i
malodušna. Džon Felton, plemić iz Safoka koji je učestvovao u dva tragična pohoda, na
Kadiz i ostrvo Re je 23. avgusta 1628. Bakingema u njegovoj kući izbo nožem i usmrtio.
Londona ljudi su pili u čast ubice a odmah su se pojavile i pesme u kojima je slavljeno
sahranjen a sledećeg dana je organizovana lažna pogrebna povorka. Gradska milicija koja je
bila u pratnji stupala je uz zvuke doboša kao da ide na krunisanje a ne na sahranu. Kralja je
smrt njegovog miljenika i družbenika potresla. Posle toga služili su ga mnogi sposobni i
napravili mol (nasip) dug 1455 m koji je preprečio ulazak u luku. Nasip su branili dobro
obučeni francuski vojnici. La Rošel se predao na očigled buntovne engleske flote. Od 18.000
stanovnika samo 5.000 je preživelo opsadu. "Tako je okončan najnedostojniji period u našim
vojnim analima (...) Ostrvo koje je posedovalo najbolji materijal za vojsku slalo je u stvari
najgore trupe u Evropi" kaže Treveljan. Engleska kopnena vojska je još od vremena Tjudora
bila slaba. Stajaća vojska bila je skupa a parlament i poreski obveznici vrlo osetljivi na svaki
novi namet. Vojnici su po potrebi na brzinu i silom sakupljani i uglavnom se radilo o slabom
je prestala da se aktivno upliće u rat u Evropi. Mir sa Francuskom sklopljen je u Suzi aprila
snagu opozicije. Kok je učinio kraj političkoj karijeri Bekona, Mompsona, Mičela a Džems je
koje je prethodilo prelasku Čarlsa I na lični režim 1625-29. parlament se sastao tri puta.
Čarlsov prvi parlament (jun-avgust 1625) odbio je da izglasa sredstva za rat mada ga je
godinu dana ranije zagovarao. Bilo je više uzroka ovoj promeni stava poslanika: Smatrali su
da ih kralj nije sazvao prošle godine kada je za to bila preka potreba kako bi odlaganjem
dobio vremena da ostvari svoj brak sa katolkinjom; da je Bakingem (što se pokazalo marta
garantuje gde će ona biti usmerena Čarls ga je raspustio. Drugi parlament (februar-jun 1626)
sazvan je posle šest meseci. U medjuvremenu se desila katastrofa kod Kadiza a odnosi sa
Felips (Phelips) Džon Kok (Coke) i Džon Eliot. Ser Džon Eliot vlastelin iz Devona
prisustvovao je polasku i povratku ekspedicije na Kadiz. Video je lošu hranu, trule brodove,
engleske mornare kako gladuju i vojnike kako pljačkaju farme u sopstvenoj zemlji. Odlučio
je da, uprkos tome što je imao ličnih veza sa Bakingemom ovog u parlamentu napadne u
35
ukloni sa položaja. Vojvoda je podvrgnut istrazi pred Domom lordova. Cilj je bio da se
Pošto se 1627. upleo u rat sa Francuskom i bio bez novca kralj je odlučio da pribegne
Medjutim onima koji bi to odbili kralj je nametao Prinudne zajmove (Forced Loan) koji su se
od običnih poreza razlikovale samo po imenu. Da bi sproveo ove mere Čarlsu je bio potreban
monarhija, nije imala. Komesari koji su trebali da uteruju prinudne zajmove delovali su
mlako ne želeći da progone svoje susede sa kojima su imali zajedničke interese. Vrhovni
sudija Randolf Kru (Crew) odbio je da prizna zakonitost prinudnih zajmova. Uhapšeno je 76
plemića koji su odbili da daju novac. Petorica uhapšenih plemića su podnela žalbu najvišem
kraljevskom sudu (Kings Bench) zahtevajući da se sudijama podnesu razlozi za hapšenje. Sud
razloge nije prihvatio kao zakonite i kralj je morao da pusti uhapšene. Finansijski učinak
stanovništvom. Kralj se našao pred odlukom - ili da opet sazove parlament ili da promeni
parlamentom.
Čarlsov treći parlament (mart 1628 - mart 1629) protekao je u znaku smelih i
uspešnih istupa opozicije čiji je glasnogovornik bio Ser Džon Eliot. 36 Kralju je predana
predstavka poznata kao Peticija prava (Petition of Right). Pozivajući se na osnovne odredbe
Velike povelje sloboda iz 1215. koju je upravo otkrio Edvard Kok sastavljaći peticije su
da kralj ne šalje vojnike na kantonovanje i na taj način ne prinudjuje podanike damu plaćaju
dačbine 3) da se ne vrše proizvoljna hapšenja i zatočenja u tamnici bez suda. Čarls je nedelju
dana oklevao a onda je potpisao Peticiju koja je na taj način postala zakon kraljevine. To je
posebnoj predstavci od juna 1628. donji dom je kralju ukazivao na Vojvodine nedostatke i
Čarls pokušao da pribira mimo parlamenta. Na Elitov predlog parlament je doneo čuvene Tri
rezolucije u kojim je rečeno da će "biti smatran kao vrhovni neprijatelj ove zemlje i
zajednice" : 1) Svaki onaj ko pokušava da unese novotarije u religiju čeleći da uvede ili širi
papinstvo i Arminijanizam ili druga mišljenja koja se ne slaču sa istinskom crkvom 2) onaj
koji bude tražio ili savetovao uvodjenje poreza koje nije odobrio parlament; 3) svaki trgovac
ili osoba koji dobrovoljno budu platili namete koje nije odobrio parlament. Kralj je naredio
Sutradan su Eliot i još osmorica članova parlamenta uhapšeni i zatvoreni u Tauer. Eliot je
osudjen na 2.000 funti globe i da bude zatvoren sve dok bude odbijao da prizna svoju krivicu
i obeća da će se ubuduće dobro vladati. 37 Čarls je raspustio parlament i počeo da vlada sam.
3. Lični režim
Prvi kraljeva briga pri uvodjenju ličnog režima bila je kako obezbediti novac bez
pomoći parlamenta. Rezolucija parlamenta, mada je nepotvrdjena od kralja bila bez zakonske
snage, imala je velikog odjeka medju Englezima. Poslednji član je žigosao kao izdajnike sve
37 .Elitov snažan duh je dobro podnosio teške uslove tamnovanja ali mu se zdravlje
narušilo i umro je 1632. godine u zatvoru. Njegov sin je zamolio da mu se dozovoli da očevo
telo odnese kući i tamo sahrani ali je odbijen. "Nek ser Džon Eliot bude sahranjen u onoj
parohiji u kojoj je umro" bio je kraljev odgovor. Nekoliko dana pre Eliotove smrti jedan
slikar je naslikao njegov portret koji je odnet u zavičaj.
35
gubitaka pridržavali ove odredbe. Jasno je da trgovci nisu mogli dugo da istraju u ovom
otporu - odupirali su se oko pola godine - ali je bio opšte prihvaćen što je govorilo o svesti
nacije. Ubrzo je sve krenulo uobičajenim tokom. Rat izmedju Španije i Holandije išao je u
korist engleskih trgovaca, koji su na svojim brodovima prevozili špansku robu. Engleski
Da bi došao do novca kralj je stavio na snagu namete od kojih su neki datirali od pre
nekoliko stotina godina i već par vekova nisu sakupljeni jer su potpuno nestali razlozi zbog
kojih su uvedeni. Uveden je 1630. porez na plemiće koji su nasledili vojne feude u vrednosti
tako je sakupljeno preko 100.000 funti. Tračio se povraćaj šuma koje su od plantagentskih
vremena bila kraljevo vlasništvo ali gde su već dva-tri veka stajala sela i žitna polja -
razumljivo da su vlasnici platili visoku naknadu. Brodski porez (Ship monney) uveden je
1635. a datirao je još iz XI veka kada se sakupljao u priobalnim oblastima na ime odbrane od
upada vikinga. Kralj je u ekonomskoj politici ponovo uveo još jednu meru nepopularnu u
korporacijama. Uživaoci ove monopola imali su čitav niz povlastica i prava kao npr. da
konkurenciju.38
U vodjenju države Čarls se oslanjao na uzak krug savetnika medju kojima su vodeću
ulogu imali Tomas Ventvort erl od Straforda i kentreberijski nadbiskup Lod. Na početku
karijere Ventvort je bio jedan od vodja opozicije - bio je medju 76-oricom plemića uhapšenih
38 . Tako je npr. monopol na proizvodnju sapuna dat jednoj katoličkoj korporaciji što je
izazvalo ogorčenje ali i strah u zemlji - neki su verovali da "papistički sapun" šteti telu a
možda i duši.
36
zbog toga što su odbili prinudni zajam. 39 Podržavao je Peticiju prava. Za razliku od većine
drugih opozicionara nije bio puritanac i stoga se razmimoilazio sa njima po pitanju verske
stranu Čarlsa. Arogantan, bezobziran ali sposoban upravljač radio je jednako i u svoju i u
kutku zemlje. Napravio je nekoliko poteza i u cilju poboljšanja poločaja nižih slojeva - zakon
3.2. Verska politika - nadbiskup Lod - Jačanje anglikanske crkve - progoni puritanaca
U okviru jačanja ličnog režima Čarls se odlučio i za tvrdu liniju u verskoj politici.
ostvari kentreberijski nadbiskup Vilijem Lod. Lod je bio beskompromisan borac "za njega
crkva nije bila toliko hram Duha živoga koliko palata nepobedivog kralja. 40 "Čišćenje"
puritanizma.
komisiju i Zvezdanu dvoranu. Visoka komisija (High Commission) bila je telo sastavljeno od
Mada su u komisiji glavnu reč vodili biskupi njeni članovi bili su u bliskom dodiru sa
političarima na dvoru. "Bila je dugo i zasluženo omrznuta. čak i pod Elizabetom je "Mirisala
Visoka komisija je imala nadzor nad štampom i sudsku nadležnost u slučajevima koji su se
ticali kršenja morala. Još u vreme Elizabetine vladavine Sud Zvezdane dvorane je odlučio da
se ni jedna knjiga ne može štampati bez dozvole nadbiskupa ili londonskog biskupa. Shodno
ovom zakonu Lod je, primenjujući i kazne, zaustavio dotok kalvinističke literature sa
kontinenta. Negde su kazne bile krajnje stroge i okrutne. Aleksandar Lentok je zbog knjige
protiv episkopalne crkve osudjen na globu od 10.000 funti i doživotni zatvor, sem toga su mu
rasporene nozdrve, odsečene uši i na obraze utisnut žig robijaša. Advokat Prin, sveštenik
Barton i naučnik Bestvik su zbog napisa protiv biskupa osudjeni, juna 1537. godine, na stub
srama, sečenje ušiju i doživotnu tamnicu. Masa sveta provalila je u dvorište dvora gde su
kazne vršene pa se ceo dogadjaj pretvorio u puritanski skup. Osudjeni su se, glava i ruku
uklještenih u sramni stub, obraćali narodu govoreći o veri u boga i starim slobodama
ratu je kao mladić od 21 godine uhapšen zato što je u Holandiji štampao zabranjene knjige i
postavljena pitanja. Iako je bio plemić, bičevan je i vezan za stub srama pre no što je bačen u
zatvor.
učinili su da se kultu vrati stara raskošna i sjajna forma 42. Zabranjeno je korišćenje crkava u
druge svrhe sem verske. Crkve su se do tada, po navici koja je vukla korene još iz srednjeg
veka, služile kao tvrdjave, mesta za šetnju i sastanke, čak su u njima trgovci sklapali i
potpisivali ugovore.
Marija bila je katolkinja. Koliko su odnosi izmedju nje i kralja bili u početku hladni toliko je
kasnije Čarls pao pod njen uticaj. Biti katolik postalo je u dvorskim krugovima i moda - tako
da su bogati ljudi i dvorjani napuštali protestantizam. Čak se i Džemsov unuk, sin Elizabete i
protestantskog vodje, falačkog izbornika Fridriha V, princ Rupert, na zgražanje svoje majke,
obratio u katoličanstvo.Lod je, doduše nedovoljno uporno, pokušao da ponovo stavi na snagu
zakone protiv katolika ali je protivnika imao u ličnosti kraljice. Papa je Lodu nudio
kardinalski šešir kada je ovaj postao Kentreberijski nadbiskup. Sve je to u narodu budilo
sumnju da Čarls I i njegova okolina žele da zemlju vrate u krilo Rimske crkve.
Već posle nekoliko godina, u drugoj polovini 30-ih Džemsova politika počela je da
nailazi na otpor. Upad londonske mase prilikom izvodjenja kazne nad Prinom, Bestvikom i
Bartonom je bio odraz neraspoloženja. U toku 1637-38. usledio je tzv. Hempdenov slučaj.
od njih, Džon Hempden predao je stvar sudu (Exchequer Court - finansijski sud) tvrdeći da je
Brodski novac nezakonit. Sudije su sa sedam naprema pet glasova odlučile u korist kralja.
Medjutim parnica je imala velikog odjeka u javnosti tako da je dalje sakupljanje brodskog
susedno "Zeleno ostrvo" osvojili u vreme vladavine Henrija II Plantageneta (1169-1172) koji
39
je formalno priznat za kralja Irske. U toku četiri veka engleski vladari su manje-više uspešno
slamali otpor irskog stanovništva nihovoj vlasti.43 Irska je bila podeljena izmedju engleskih
plemića i lokalnih plemenskih satrešina. Bila je to zaostala, divlja zemlja. Dve trećine od
uvedu reformaciju jer je gotovo celokupno stanovništvo istrajalo u svojoj odanosti katoličkoj
kolonizacije bio je 1609. godine kada je protestantima naseljen severni deo ostrva - Alster
većina trgovaca bili su katolici a katolički zemljoposednici držali su najveći deo zemlje.
propovednici nisu znali jezik domorodaca a crkve su bile stare i ruševne. U svakom slučaju
englesko sveštenstvo u Irskoj je vodilo više računa o ličnom bogaćenju. Engleski upravni i
protestanata. Sistem porote bio je samo farsa. Engleski porotnici nikada nisu donosili
pravedne presude u korist Iraca a Irski porotnici su sami, u strahu od plemenskih glavara i
krvne osvete, isto tako bili pristrasni na štetu svojih sunarodnika. U toku sedam godina
koliko je boravio u Dablinu (1633-1639), Straford je zaveo čvrst režim i uspešno upravljao.
Stavio je parlament pod kontrolu i uklonio protivnike iz redova engleske aristokratije. Uspeo
43 . Kada su Škoti pobedili Engleze kod Benkoberna (1314) Irci su se digli na ustanak i
pozvali Škote u pomoć ali su tučeni kod Etenraja (Athenry) 1315. i Fogarta (Faughart) 1318.
godine. Engleski kralj Ričard II (1377-1399) dva puta je upadao u Irsku da bi ugušio ustanak
Art Mekmeroa (Art MacMurrough).
tako da je sada Irska postala izvor zarade za krunu umesto da iscrpljuje englesku blagajnu
kako je to bilo ranije. Medjutim svi ovi uspesi bili su privremeni - sve je propalo po
drugoj polovini XVI veka predvodjena Džonom Noksom. Škotska reformisana crkva Kirk
skupštini u Pertu iznet je zahtev da Škoti usvoje pet komponenti engleskog bogosluženja -
klečanje kod pričesti, privatnu pričest bolesnika, krštenje u kući u slučaju potrebe, krizmanje
dece od strane biskupa, praznovanje Božića, Velikog petka, Uskrsa, Vaznesenja i Duhova.
Mada je skupština usvojila ove zahteve sa 86 prema 41 glas oni su u većini parohija ostali
mrtvo slovo na papiru. Već dva naraštaja Škota učila su da je klečanje kod pričešća
nebiblijsko možda čak i idolopoklonstvo. Pored čisto verskog postojala je i važna ekonomska
strana problema. Veliki deo škotskog plemstva je prisvojio crkvene posede i strahovao od
liturgija ličila je Škotima isuviše na katoličku. Biskupi su 1633. doneli kanone za Škkotsku
crkvu. Kanon I proglasio je ekskomuniciranim sve one koji proreknu kraljevu vrhovnu vlast
boglsluženjima, zamenili časne trpeze oltarima, a uopšte nisu pominjali Vrhovnu skupštinu,
crkvena sudišta, prezviterije, niti starešine. Čarls I i Lod su hteli da Škotskoj crkvi nametnu
Knjigu opštih molitava i tako uvednu jednoobrazono bogosluženje u celoj kraljevini. Bilo bi
Knjiga opštih molitava pa je ova posebno izradjena od strane biskupa Rosa i Danblejna.
knjiga opštih molitava jedini dozvoljeni oblik bogosluženja u Škotskoj i da svaka parohija
mora kupiti dva primerka pre Uskrsa. Zbog nezadovoljstva koje je vladalo u narodu štotski
biskupi su odgodili uvodjenje Knjige. Na insistiranje kralja novi oblik bogosluženja održan je
u crkvi Sv. Andrije u Edinburgu krajem jula 1637. Sveštenika je prekidao žagor
drugim predmetima. Džems koji je rodjen u Škotskoj bolje je poznavao narav svojih
sunarodnika i prilike u zemlji i bio je vrlo obziran u uvodjenju episkopalnog poretka. Čarls i
plemstvo koje je strahovalo za svoje posede. Škoti su obrazovali nacionalni savez tzv.
prisili na pokornost.
Tako je počeo prvi Biskupski rat 1639. godine. Kralj uz sebe nije imao sposobnog
42
Straforda koji se nalazio u Irskoj gde je gušio ustanak. Engleska vojska je kao i prethodnih
godina bila loša. činili su je pripadnici na silu sakupljeni milicije loše opremljeni čija je želja
bila da sačuvaju živu glavu i što pre se vrate poljskim poslovima. Deo engleskog plemstva
koje je predvodilo vojsku, činili su puritanci ili ljudi razočarani kraljevom politikom i
potajno priželjkivali neuspeh protiv Škota. Nasuprot njima škotski gorštaci su još uvek bili
ratnički, plemenski narod, ostrašćen željom da brani svoju veru. Predvodili su ih plemenski
mudri da ne izazivaju gnev veće kraljevine i pristali na pregovore juna 1639. na kojima su
ostavili vrlo povoljan utisak na englesko plemstvi i tako utrli put budućem savezu sa
britanskim puritancima. Kralj je bio prisiljen da popusti i vrati se sa vojskom kući. Tako je
4. Dugi parlament
4.1. Sazivanje kratkog parlamenta poraz u ratu sa Škotskom - mir u Riponu - ustanak u
Irskoj
shvatio da mu je, ako želi da ratuje i pokori Škote, neophodna podrška parlamenta. Tako je
sazvan tzv. Kratki parlament koji je zasedao samo nešto više od dve sedmice (13. april - 5.
maj 1640). Kralj je pokušao da apeluje na nacionalna osećanja Engleza optužujući Škote za
režim. U neuobičajeno dugom govoru koji je trajao dva sata Pim je pobrojao sva bezakonja i
zloupotrebe koja je počinila vlada Čarlsa I u toku upravljanja državom bez parlamenta. Pim
sprovesti reforme ali je unapred tražila izglasavanje novca za nastavak rata sa Škotskom.
Medjutim Pim je već pripremao peticiju protiv rata i kralj je raspustio parlament.
1640. otišao u Irsku kako bi tamo sakupio vojsku. U irskom parlamentu postojala je
rat protiv škotskih prezviterijanaca uspeo da dobije novac uz pomoć kog je podigao vojsku u
Irskoj. Vojsku je trebalo sakupiti i u Engleskoj. Ostavši bez podrške parlamenta ovde je
pasivni otpor poreskih obveznika. Kako zbog toga nije sakupljeno dovoljno novca
mobilisana je milicija na severu zemlje a na jugu engleske su posebne družine vršile nasilno
južnjački regruti opasnim po kralja."46 Škoti su prešli granicu potukli englesku prethodnicu
kod Njuberna (Newburn) zauzeli Njukasl koji im je postao štab i okupirali severne grofovije
strani, Škoti su zaustavili dalje napredovanje i otpočeli pregovore. Mir je sklopljen u Riponu
oktobra 1640. godine. Po ugovoru Škoti su zadržali pod svojom kontrolom severne engleske
Da stanje bude još gore irska vojska koja je trebala da umiri Škotsku okrenula se
protiv Engleza. Ustanak u Irskoj izbio je 1641. kao rezultat teškog stanja i ozlojedjenosti
imala vezane ruke zbog rata sa Škotima i unutrašnjih problema. rukovideću ulogu u ustanku
imali su vojnici irske vojske koja je demobilisana na zahtev parlamenta. Irski parlament je
46 . Puritanska agitacija bila je vrlo jaka medju regrutima na jugu. Medju vojnicima se
raširilo uverenje da su im svi zapovednici "papisti": Jedan oficir piše kako je po ceo dan u
toku marša morao da peva psalme kako bi razuverio svoje vojnike da je katolik.
44
slobodan narod kojim treba vladati na osnovu opšteg prava Engleske i irskih statuta i običaja.
4.2. Dugi Parlament - sastav - ukidanje Zvezdane dvorane i Visoke komisije - ukidanje
nelegalnih poreza
srednje agrarno plemstvo. Predstavnika gradjanstva bilo je malo. Ne samo u grofovijama već
novembra 1640. godine. Prvo razdoblje rada trajalo je do izbijanja gradjanskog rata - januara
1642. godine. Treba odmah reći da su vodji opozicije na čelu sa Pimom još nisu imali u vidu
kakav će biti konačni ishod njihove borbe. Želeli su da vrate parlamentu prava i uticaj kakav
je imao pre uvodjenja ličnog režima i ograniče kraljevu vlast. O tome da će doći do transfera
vlasti sa suverena na podanike čiju će volju oni zastupati nisu imali predstave. Odmah su
oslobodjeni Prin, Bestvik, Barton, Lilbern i ostale žrtve sudova Zvezdane Dvorane i Visoke
47 . Poslanika u Donjem domu bilo je oko 500. Medjutim, kako je dvorana bila vrlo tesna
mali broj ih je prisustvovao sednicama čak i prilikom izglasavanja tako presudnih
dokumenata kakvi su Velika Remonstransa (307) i Bill of Attainder (205 protiv 59). Sednice
su počinjale u osam ili devet ujutru. U podne je veći broj poslanika istrčavao na ručak u
susedne krčme "ostavljajući predsedavajućeg da gladuje u stolici i s njim šačicu patriota koji
su u hodniku gutali nešto hleba i sira..." Sednice bi se nastavljale neki put i posle zalaska
sunca pod svetlošću sveća.
45
tri godine 2) akt protiv raspuštanja Dugog parlamenta bez njegove sopstvene saglasnosti; 3)
akt o carinama (Tunnage and Poundage) koje je kralj mogao sakupljati samo dva meseca 3)
Ukinuti su (jula 1641) sud Zvezdane dvorane i njemu srodni Veće za Sever i Veće za Vels kao
i Visoka komisija koji su predstavljali okosnicu kraljeve vlasti i uticaja Anglikanske crkve; 5)
zatim, decembra, i Lod. Većina ostalih minstara je spas potražila preko granice. Istraga i
Kralj mu je garantovao da neće biti oštećen u "ličnosti, časti i bogatstvu". Straford je marta
50
1641.podvrgnut parlamentarnoj istrazi (impeachment). Optužen je za izdaju, izvrtanje
zakona i nameru da kraljevu Irsku vojsku upotrebi u Engleskoj. Straford se branio rečito i
jakim argumentima. Optužbu je stvarno bilo teško dokazati pošto su po engleskim zakonima
pod pojmom izdaje podrazumevana dela uperena protiv kralja a Straford je, nesumnjivo radio
u korist Čarlsa I. Pim je kao vrstan pravnik uvidjao da Dom Lordova koji je sprovodio
istragu ne može proglastiti Straforda krivim. Sudjenje je imalo političku pozadinu. Straford
49 . Škotski izaaslanici su se slobodno šetali Londonom uživajući naklonost masa sve dok
nisu počeli da savetuju ukidanje episkopalne crkve.
da ugrozi borbu parlamenta. Tada je parlament pribegao krajnjoj meri - "preneo je bitku sa
polja pravosudja na polje zakonodavstva." Izglasan je zakonski akt Bill of Attainder preme
kome je Straford proglašen izdajnikom "kao čovek koji je pokušao da obori osnovne i stare
Antoaneta je po izbijanju sukoba sa Škotskom stala da na svoju ruku vodi politiku. Počela je
da sakuplja novac od engleskih katolika i obraća se papi tražeći vojnu pomoć. Kada je Dugi
Rišeljeu.52Potom se postarala da pridobije naklonost Oranske kuće udajom svoje ćerke Marije
posrednika da huška vojsku protiv parlamenta. Vojska koncentrisana u Jorku, prema Škotim
Oficiri su bili odani kralju a njihova netrpeljivost prema parlamentu je rasla. Bili su spremni
da krenu na London, oslobode Straforda i raspuste parlament. To nije bila tajna. Oficiri u
Jorku nisu krili svoja osećanja. London je zahvatila panika. Ljudi su počeli da se okupljaju i
prete kao izdajnicima članovima donjeg doma koji su glasali protiv Bill of Attainder. U
takvoj atmosferi zakon je trebao da bude usvojen u Domu Lordova što se i desilo 8. maja.
Ostalo je da to potvrdi kralj potvrdi svojim potpisom. Mase su se sakupljale oko dvora
(Whitehall). Uzbudjeni kralj je konsultovao sudije i biskupe koji su bili podeljenog mišljenja.
Na kraju je ustuknuo i potpisao dokument koji je slao njegovog odanog i sposobnog ministra
na gubilište. U nedelju ujutru 12. maja 1641. godine 200.000 ljudi prisustvovalo je egzekuciji
4.4. Versko pitanje - Peticija korena i grana - Velika remostransa - obrazovanje stranaka -
kavaljeri i obloglavi
raspre trajale su gotovo ceo vek i uticale i na političke podele. Monarsi su štitili anglikansku
crkvu a u parlamentu je bilo mnogo puritanaca što je od elizabetinskog vremena bio jedan
protiv puritanaca biskupi su bili omrznuti. Puritanci nisu bili složni po pitanju uredjenja
protestante. To je praktično bila anglikanska crkva s tim što bi kralja i biskupe smenili
shemom konzistorija, prezviterija i sinoda. Ovaj vid uredjenja je odbijen je 1641-2. ali je
prihvaćen zbog saveza sa Škotima 1643. godine kada je revoluciji pretila opasnost.
Treća struja abili su Indenpendenti ili sektaši. Oni su zahtevali sistem nezavisnih
Grupa gradjana je 11. decembra 1640. uručila Donjem domu peticiju potpisanu sa
15.000 imena u kojoj se tražilo ukidanje episkopata sa "svim njegovim korenima i granama".
To je tzv. Peticija korena i grana (Root and Branch Petition). Peticija je postala jabuka
razdora oko koje će se izvršiti konačne verske i političke podele medju članovima Donjeg
doma. Obrazovana je stranka umerenih, "kavaljeri" buduće pristalice kralja koja je želela
Knjige opštih molitava. Iako je prva debata o peticiji protekla je kao prijateljska razmena
mišljenja medju braćom koja su se zajednički borila za zakon i slobodu svaki onaj koji je
govorio u njenu korist ili protiv njenog usvajanja borio se na suprotnoj strani u skorašnjem
gradjanskom ratu. Peticija je usvojena posle šest meseci, jula 1641 godine malom razlikom
pri glasanju. Peticijom je bilo predvidjeno da se uprava nad crkvom predaje komitetu od
devet svetovnjaka koje imenuje parlament. Sveštenicima nije bio dozvoljeno članstvo u
Osim po verskom ove dve stranke su se sučeljavale i oko toga koliko daleko treba ići
ustavne istorije. U njoj su se nabrajali svi prekršaji političkih i crkvenih prava koja je učinio
apsolutizam i zahtevalo se da se na važna državna zvanja postave lica koja uživaju poverenje
parlament zauvek prestao da bude jedna stranka i pretvorio se u bojno polje." Donji dom je
U vreme ovih rasprava u parlamentu kralj se, od avgusta do novembra 1641. nalazio
pogubljenja činio je sve ustupke koje je parlament traži i istovremeno razmatrao svaki plan
49
katoličkim agentima i oficirima a uveče potpisivao zakone koji su rušili moć monarhije.
"Ovakvo njegovo ponašanje koje je bacalo u očaj i prijatelje i neprijatelje je bilo izraz
Džona Noksa i jezuite Parsonsa zaboraviti svoje svadje i lične interese kako bi mogli da
zavadjena tabora je raslo. Oficiri Strafordove vojske koja je raspuštena u Jorkširu čekali su
nameštenja u pohodu protiv ustanika u Irskoj i okupljali se oko dvora da pruže kralju
podršku. Njima su se pridružili i mnogi mladi plemići. Dobili su nadimak kavaljeri koji se
kasnije preneo na sve kraljeve pristalice. Sukobljavali su se sa kalfama iz okolnih radnji koji
su nazivani obloglavi zbog načina na koji su bili ošišani. Radnje su bile zatvorene a obe
strane su se naoružavale.
Kralj je već počeo da uzvraća udarac - 3. januara 1642. je državni tužilac podigao
doma: Pima, Hampdena, Hezleridža (Hazlreigg), Holsa (Holles) i Stroda, pod optužbom da
su izdali državu i podržavlali škotske odmetnike. Zahtev nije bio zakonit i dom lordova je
odbio da izda nalog za hapšenje. Kralj je sledećeg dana pokušao da ih uhapsi. Sa pratnjom do
400 naoružanih ljudi krenuo se u Vestminster gde je zasedao parlament. Medjutim jedna od
petoricu opozicionara. članovi parlamenta su čuli tutnjavu brojnih koraka i zveket mačeva.
Čarls je lično na čelu odreda ušao u dvoranu u kojoj su poslanici zasedali. Sledio ga je sestrić
princ Rupert Prošao je izmedju redova poslanika koji su ustali i ćutali i zaključio da su
"ptičice odletele". Dok je koračao ka izlazu za njim su se čuo uzvik privilegije, privilegije.
50
Sve to vreme vrata dvorane su bila otvorena tako da su poslanici mogli da u holu vide gomilu
vojnika, do zuba naoružanu, kako zateže kokote na pištoljima i preti pokoljem. Pim,
oružjem zaštiti od hapšenja. Okupilo se oko 4.000 naoružanih plemića i slobodnih seljaka iz
ratne mornarice i stavili parlamentu na raspolaganje skladišta. Posle nedelju dana vratili su se
5.1. Karakter gradjanskog rata - teritorijalne, verske i socijalne podele u Engleskoj - vojska
Čarls I je 10. januara napustio London. Tako je otpočeo gradjanski rat mada će
oružani sukobi početi tek u jesen 1642. kada obe strane konsoliduju svoje vojne snage.
zatim velike luke, trgovački i industrijski centri i prestonica, London, koji je bio glavna
uglavnom sedišta biskupija - redje trgovačka mesta. Suknarski centri na severu (Hul,
nastanjeni puritancima kao i lučki gradovi stali su na stranu parlamenta. Od 29. oktobra
1642. glavno sedište rojalista postao je Oksford gde se smestio kralj sa dvorom, štab i
arsenal.
u Londonu. U vreme bitke kod Edžhila, u jesen prve ratne godine ni polovina nacije, čak ni
51
polovina plemstva još nije stala na stranu kralja ili parlamenta. U svakoj grofoviji i gradu su
postojale dve stranke koje su vodile lokalne ratove više ili manje nezavisno od glavnih vojnih
operacija. često bi jedan jedini odvažan čovek odredio stranačku pripadnost čitavom okrugu
jer je neutralaca bilo mnogo. Ipak, srednja struja nije dugo opstajala i neki krajevi su zalud
pokušavali da ostanu neutralni sklapajući medjusobne ugovore koji nisu potrajali više od
svi Englezi direktno ili posredno budu umešani u rat na jednoj od strana.
"Uzroci rata nisu bili ekonomske prirode a samo su posredno bili socijalne" pa i
zaraćenih strana. I u vojsci kralja i u vojsci parlamenta bilo je ljudi svih društvenih slojeva.
Doma Lordova još uvek zasedao u Vestimnsteru da upotpuni Pimov parlament a velikaši kao
53
grofovi Eseks, Mančester i Bruk su zapovedali vojskom parlamenta. Glavna snaga
kraljevske stranke dolazila je od ponešto poseljačenih seoskih plemića iz starih porodica koji
su manje povezani sa trgovačkim svetom dok je parlament dobijao svoje pristalice iz redova
seoskih plemića koji su bili jače povezani sa buržoazijom. Ekonomski jaki slobodni seljaci -
farmeri i Jomeni borili su se na obe strane. Oni iz istočnih delova zemlje Ist Anglije i
ostali verni kralju. Seljaci-zakupnici su sledili svoga feudalnog gospodara u jedan ili drugi
uticaj verske komponente. Razmimoilaženja po pitanju vere su bitan uzrok sukoba izmedju
Čarlsa I i parlamenta tako da gradjanski rat u Engleskoj ima i odlike verskog rata. Obično se
može prihvatiti uz izvesne rezerve. Borba sa verske ideale posebno je nadahnjivala stranku
parlamenta mada ona u tom pogledu nije bila jedinstvena - podela na erastijanace,
Indenpendenti ili "sektaši", najgorljiviji vernici, dali su najbolje borce i zapovednike vojsci
Udruženju istočnih sektaša čije je središte bilo u Kembridžu. U kraljevom taboru nije bilo
verski indiferentni.54 Pored anglikanaca Čarlsu I se pridružio deo puritanskog plemstva ponet
viteškim idealom vernosti kruni. Listom su ga podržali katolici, koji su do izbijanja rata,
stajali po strani političkih i verskih sporova. Oni su posebno bili odani kraljici Anrijeti-
Mariji koja je bila njihova zaštitnica. Severni delovi zemlje koji su podržavali kralja bili su
ekonomski zaostali ali u manjoj meri zahvaćeni reformacijom. Medju plemstvom bilo je
otvorenih katolika ali i anglikanaca koji su naginjali katolicizmu. Seljaštvo je bilo verski
besneo je, tako, pravi lokalni gradjanski rat izmedju katolika i puritanaca.
moć i verski žar bili su na strani parlamenta. Sam London bio je destostruko nastanjeniji i
imao preko deset puta više gotovog novca nego bilo koji drugi grad u Engleskoj. U rukama
parlamenta bio je upravni i administrativni aparat, luke, trgovački i finansijski centri što mu
bi mogao da plaća ratne troškove Dugi parlament je izglasao niz poreskih reformi. Uvedene
su, po holandskom uzoru, akcize (trošarine) na raznu robu. Izmenjen je i sistem direktnog
oporezivanja. U vreme Elizabete procenjen su "subsidije" pri čemu je svaki okrug plaćao
70.000 funti i svota nije povećavana srazmerno rastu bogatstva u zemlji. To je Donjem domu
odgovaralo dok je taj porez išao u kraljevu blagajnu. Medjutim, kada je rat počeo uveden je
trgovina Engleske uvećavala je bogatstvo pobunjenika dok je Čarls imao muke i sa uvozom
daleko nepovoljniji. Klase koje su podržavale parlament nisu bile rade da plaćaju ali su imale
gotovog novca. Kraljeve pristalice, uglavnom feudalno plemstvo čije se bogatstvo sastojalo u
zemlji, bile su širokogrude ali nisu imale gotovog novca. 55 Ponudili su kralju svoje mačeve,
konje, srebro ali zemlja se nije mogla lako unovčiti.Trgovački i bankarski centri gde bi se
novac mogao dobiti na zajam nisu bili pod kraljevom kontrolom. Kralj je morao da vodi rat
oslanjajući se na poklone i pljačku. Krupne svote za podizanje kraljeve vojske dali su Henri
Somerset erl od Vustera i Viljem Kevendiš erl od Njukasla koji su za priložili preko milion i
po funti. Katolici koji su u vreme Čarlsovog autokratskog vladanja bili poštedjeni novčanih
kazni sada su mu se odučili puneći njegovu blagajnu. Katolik, erl od Vustera koji je važio za
najbogatijeg čoveka u Engleskoj imao je godišnji prihod od 24.000 funti i gotovo ga je celog
predmete, kojih je bilo u dosta velikim količinama, od posudja do nakita. Tako su pretopljena
neka od najlepših dela Renesanse. Ako je kralj dobijao poklone, dobijao ih je i parlament jer
gradjanskog rata nikada nije angažovano više od 140.000 ljudi. Nijedna od zaraćenih strana
nije vodila bitku sa više od 9-15.000 ljudi. Izuzetak je bitka kod Marston Mura kada se oko
Sve do uvodjenja vojnih reformi od strane Parlamenta tzv "New model Army" na obe
strane su vojne jedinice sakupljala i vodila privatna lica. Neki od pukova su bili plaćani od
lokalnih neki od opštih poreza, neke su plaćali direktno kralj ili parlament, neki put okruzi
ili savez okruga. Bio je čest slučaj da je komandant sakupljao i vodio vojsku o sopstvenom
trošku pa je tako odlučivao gde i kako će ona biti upotrebljena. Pojedini pukovi su bili stalno
angažovani a neki su sakupljane za odredjeni pohod. Ova privremena regrutacija bila je vrlo
loše rešenje. Ostavši bez posla i plate vojnici su prelazili od "Obloglavaca" "Kavaljerima" i
obratno - bilo je onih koji su više puta menjali stranu. Plate ako ih je bilo, kasnile su i vojske
Na obe strane su pukovi bili odeveni u crveno, plavo, belo, zeleno u zavisnosti od
volje i ukusa komandanta - najčešće je bila boja njegove livreje. Kada je uvedena "Vojska
novog tipa" počela je da u trupama parlamenta preovladjuje crvena boja - omiljena boja
kralja!" i po značkama posebno odredjenim uoči bitke. 56 I zastave su bile raznolike. Neki su
56 . Kod Njuberija "Obloglavi" su nosili zelene grančice a kod Marston Mura bele
maramice ili komad papira za šeširom.
55
nosili grb pukovnika ili grada, moto, političke karikature "koje su uveseljavale srca vojnika
takvim ljudskim materijalom koji se brzuo mogao pretvoriti u dobre vojnike. Plemiće vične
jahanju, njihove lovce i konjušare trebalo je samo obučiti u taktici i da se dobije odlična
konjica . Kraljev nećak princ Rupreht, mladić od 22 godine obučio je po švedskom uzoru
kraljevsku konjicu kojoj u prve dve godine rata parlamentarna vojska nije mogla da odoli.
sitni plemići skvajri i slobodni seljaci jomeni - i po taktici konjica je bila glavni rod vojske u
Engleskom gradjanskom ratu. Ona je dobila sve odlučujuće bitke. Konjanici su nosili grudne
oklope i metalne šlemove ili šešire. Borili su se po sistemu koji je ustanovio veliki umetnik i
inovator na polju ratne veštine, švedski kralj Gustav Adolf. Pre Tridesetogodišnjeg rata
šest redova po dubini i delovala je više pištoljem nego hladnim oružjem. 58 Po švedskom
sistemu konjica je opet prešla na juriš sabljama (sada u tri kolone) i tako razbijala
neprijatelja.
kvaliteta. Kraljeva pešadija je bila bolja od puritanske jer ju je sačinjavala žilava sirotinja iz
velških brda i Kornvola.59 Pešaci su se borili u zbijenom poretku od šest redova u dubinu. U
57 . Na zastavi "Obloglavih" bio je mali pas Pim koji je ujedao lava za rep.
od konjice medjutim na otvorenom polju nisu bili kadri da izdrže njen udar.
Parlament nije mogao da svoju ekonomsku prednost pretvori u vojne uspehe jer su
borbeni kavaljeri bili veštiji borci od "iscrpenih sluga i krčmara" pa je vojska parlamenta u
prve dve godine rata trpela poraze. Tada je stupio na scenu Oliver Kromvel skvajr i budući
Asocijacija istočnih grofovija. Uspeo je da obezbedi svojim ljudima redovnu platu kao prvi
preduslov za svaku reformu vojske. Kao vodeći puritanski svetovanjak u Ist Angliji lično je
privlačio ljude kojima privrženost puritanizmu nije predstavljala partijsku opredeljenost nego
način života. Pri prijemu ljudi u svoj puk proveravao je njihova verska uverenja i podvrgao
koji su u rat pošli sopstvenim konjima. Izvežbani su u švedskom načinu napada po uzoru na
njega disciplinovani. Tako je nastao soj strogih, fanatičnih puritanskih ratnika prozvanih
pitanja pozivajući se na Bibliju kao dokaz i pre bitke se sa svojim drugovima dugo molio i
pevao psalme krećući u okršaj. Sa druge strane bio je kavaljer nagizdan, duge kovrdžave
kose, sa šeširom sa koga se vijorila raskošna perjanica, prezaduženi kockar, bekrija i galantni
57
ljubavnik , bezbrižno odvažan i nedisciplinovan borac koji "zato što dama beše okrutna ili
muž previše sumnjičav galopom stiže u sred pohoda"60. Ako su Kromvelovi konjanici
5.2. Prva godina rata - kralj na severu - neuspeli pregovori - bitka kod Edžhila - štab u
Oksfordu
Kako je već rečeno, kralj je januara 1642. u pratnji malog broja svojih pristalica
napustio London i uputio se ka severu i stigao u Jork gde je dobio podršku tamošnjih
plemića. Njegovi prvi pokušaji da organizuje vojsku za borbu protiv parlamenta završili su se
neuspešno. U dva navrata probao je da osvoji Hul gde su se nalazile velike zalihe vojne
opreme.
mu u leto 1642. "devetnaest predloga" - ukoliko bi se s njima saglasio Čarls bio mogao da se
vrati na presto. Parlament je tražio da članovi tajnog saveta, viši činovnici i načelnici
Novopostavljeni perovi smeli su da udju u Dom lordova jedino u saglasnosti oba doma
septembra, izdao deklaraciju kojom je izjavljivao da naoružane snage parlamenta neće biti
60 . Nisu ih svi tako romantično videli "Gotovo sve ove pijandure" kako su sa
zadovoljstvom primećivali njihovi susedi" biće uskoro pobijene tako da će teško i jedan od
njih preživeti rat i vratiti se kućama".
58
izdržavanja vojske, pri čemu će se na račun tih imanja otplaćivati dugovi licima koja budu
Posle neuspešnih napada na Hul kralj je raspustio odred jorkširskih plemića i krenuo
ka jugu. Stigao je avgusta u Notingem sa malim odredom od 800 konjanika i 300 pešaka. Tu
je 22. avgusta objavio rat parlamentu. Iz Notingema je otišao u Vels koji je zbog vekovnog
takodje podigao armiju na čijem su čelu bili Eseks, Mančester i Voler (Waller). Robert Eseks
pripadnik visokog plemstva i popularan zbog toga što je ostao odan stvari parlamenta
oklevao sa napadom na kralja u Notingemu koji je u to vreme još imao slabu vojsku.
Do prve veće bitke u gradjanskom ratu došlo je 23. oktobra 1642. kod Edžhila
((Edgehill) severno od Oksforda. Na obe strane bilo je po 14.000 ljudi. Mada je pešadija
Čarlsovu korist. Šest dana docnije kralj je ušao u Oksford i tu smestio svoj štab i dvor. Odatle
5.3. Ofanziva rojalista u toku 1643 - napad sa severa, iz Jorka, opsada Hula - napad sa
Njukasla pregazila je Jork. Pali su Šefild i Lids ali nisu uspeli da osvoje Hul koji je ostao
pomoć flote. Severnjaci su ugrozili avgusta 1643. Istočne grofovije. Parlament je poslao
tamo Mančestera da uz pomoć Olivera Kromvela podigne vojsku od 10.000 pešaka i 5.000
59
konjanika što je bilo nemoguće pre svršetka žetve. Medjutim Kromvelove trupe, koje je on
Njukaslovu vojsku. Njukaslovi oficiri su odbijali da krenu ka jugu i Londonu sve dok im je
garnizon u Hulu stajao za ledjima kao pretnja njihovim imanjima na severu. Da bi opseo Hul
Njukasl se vratio u Jork pre kraja avgusta. U jesen su Kromvel i Mančester sa velikom
vojskom krenuli ka severu osigurali Hul. Na zapadu su rojalisti osvojili Devon, Dorset pali su
gradovi Bristol, Ekseter ali se Plimut, kao i Hul na severu, držao uz pomoć flote. Trupe iz
Velsa su odbijale da krenu na London sve dok ne padne Gloster. Tako je napad na London iz
tri pravca zaprečen Hulom, Plimutom i Glosterom pred kojim je bio lično kralj. U Glosteru je
Jedan dan je grupa demonstranata tražila predaju a drugi dan druga grupa gradjana borbu do
kraja. Stalni porazi i materijalni problemi učinili su da deo stanovništva Londona zagovara
mir po cenu predaje. Deblokada Glostera nametala se kao krstaški rat. U prestonici je
Milicija je promaršila gradom dok su sve radnje stajale zatvorene i krenula na bojište. Na
vest da opsednutima stiže pomoć, knez Rupreht se sa konjicom uputio da je zaustavi dok su
artiljerija i pešadija i dalje držale grad u okruženju. Medjutim Eseksova vojska bila je jaka.
Uprkos tome što se kretala na otvorenom zemljištu odbila je ogorčene napade Ruprehtove
konjice. Kada su stigli na mesto odakle su se mogli uočiti krovovi i tornjevi Glostera videli
su i kolone kraljeve vojske kako se povlače. Time pohod londonske milicije nije bio okončan
- trebalo se vratiti kući. Put je preprečila kraljeva vojska kod gradića Njuberija. Eseksov
odred kome su zalihe bile na izmaku mogla je da bira izmedju osvajanja Njuberija ili predaje
60
u roku od nekoliko dana. Kako su polja oko Njuberija bila ispregradjivana prva bitka se (20.
septembar 1643) vodila po žbunju i jarkovima ceo dan sve dok u sumrak kada se neprijatelj
mogao razaznati samo po plamenu iz puške. Tada su obe strane pošle na počinak - svaki puk
na zemljištu koje je držao. Kako nisu zauzeli Njuberi "Obloglavi" su praktično to smatrali
porazom - na njihovu sreću kralj nije više imao municije pa se u zoru povukao i oslobodio
Holandjanima, Dancima, Francuzima, Papom i irskim katolicima ali ništa nije postigao.
Parlament se za pomoć obratio Škotima. Pregovori su vodjeni u toku avgusta i septembra dok
Škotske. To je bio Pimov poslednji politički potez - umro je decembra 1643. godine.
5.5. Vojni uspesi parlamenta 1644 - bitka kod Marston Mura - poraz kod Lostvitela - sukob
Jorkšir. Maja iste godine Škoti i vojska Udruženja istočnih grofovija opsele su zajednički
Jork. Ka opsednutom gradu krenuo se knez Rupreht. Prošao je kroz Lanakšir gde se vodio
žestok verski rat izmedju stanovnika suknarskih puritanskih gradova i okoline koju su činila
katolička sela. Ruprehtov dolazak dao je snage katolicima. Zauzet je i opljačkan Bolton što je
redak slučaj tako surovog pustošenja u engleskom gradjanskom ratu. Kraljeva vojska je
prodrla u ravnicu Jorka i uspela da izmanevrše svoje protivnike i prinudi ih da dignu opsadu.
61
Rupreht ih je sledio i 2. jula 1644. došlo je do jedne od presudnih bitaka u ratu. Odigrala se
oko 12 kilometara od Jorka kod Marston Mura. "Obloglavi" su imali tri armije - Jorkširsku
pod Tomasom Ferfaksom, Škotsku pod Dejvidom Leslijem i Ist anglijsku kojom je
zapovedao Oliver Kromvel - 20.000 pešaka i 7.000 konjanika. Rupert i erl od Njukasla vodili
su 11.000 pešaka i 7.000 konjanika koji su do te letnje večeri smatrani nepobedivim. Sunce
je već zalazilo. Puritanci su pevali večernji psalm. Rupert se povukao da večera a Njukasl u
svoju kočiju da puši kada su se, iznenada, tri armije "Obloglavih" sručile na njih. Džordž
pešake. Medjutim Kromvel i škotski zapovednik Dejvid Lesli su sa 2.500 Engleskih i 800
škotskih konjanika odlučili bitku u korist parlamenta. Marston Mur je značio prekretnicu u
gradjanskom ratu. "Kavaljeri" još nisu bili sasvim poraženi - do toga će proteći još dve
pokušao da osvoji Kornvol čije je stanovništvo još uvek podržavalo kralja. Medjutim rojalisti
pomorskim putem Eseks je sa svojim izgladnelim trupama krenuo je duž rečice Fovi (Fowey)
koja je bila okružena šumama i močvarama u koje su često uplovljavali engleski trgovački
brodovi tražeći utočište od bura i gusara u La Manšu. Kralj i Kornvolci su čitavom mrežom
ostavljajući svoje trupe. Konjica je kod Lostvitel (Lostwithiel) uspela da noću probije
Medjutim parlament je oklevao sa sprovodjenjem vojnih reformi jer su one bile u tesnoj vezi
trebali da sačinjavaju jezgro stajaće "Vojske novog tipa" bili su iz redova "sektaša". Još u
protiv državne crkve i zalagali se za slobodu veroispovesti. Protiv njih stajala je anglikanska
crkva ali i većina umerenih puritanaca. U toku 1641. većina u parlamentu, predvodjena
slediti primer škotskog Kirka "najbolje reformisane crkve". Medjutim parlament se ipak nije
odricao državnog nadzora nad crkvom. U toku 1644. parlament još nije odlučio o pitanju
ustrojstva crkve ali je bilo jasno da pri uvodjenju prezviterijanskog uredjenja neće činiti
tome što su u svim okruzima kandidati za javnu službu prolazili proveru verske ispravnosti.
Nešto drugačije bilo je u Udruženju istočnih grofovija gde su "sektaši" dobijali unanpredjenja
službenici su bili protiv njih. Otpuštane su starešine zbog svojih verskih uverenja što je
povlačilo i dezertiranje vojnika i smanjenje borbene gotovosti vojske. članovi donjeg doma
sudovima nego prema verskoj toleranciji koju su zagovarali indenpendenti. Od dva zla
devedeset devet puta poutčemo kralja, on će ipak ostati kralj i to će ostati i njegovi potomci,
a ako kralj potuče nas ma i jedanput mi ćemo svi biti povešani a naši potomci će postati
robovi" - branio je svoje kunktatorstvo Mančester. "Milorde ako je tako, zašto ste se uopšte
latili oružja. To govori portiv produženja borbe. Onda treba sklopiti mir pa ma koliko
ponižavajući on po nas bio."Ako vojska ne bude drugačije organizovana i ako se rat ne bude
energičnije vodio, narod neće moći dalje da je izdržava i prinudiće nas na sraman mir" -
parlament. Pošto je bio bolji vojnik poslanici su ipak stali na njegovu stranu protiv
su svi poslanici morali da se odreknu položaja u vojsci. Tom merom je smenjena ranija
prezviterijanska komanda pošto su Eseks i većina komandanata bili članovi parlamenta. Plan
o reformi vojske Donji dom je prihvatio 28. januara 1645. godine. Mesto posebnih odreda
koje je izdržavala sopstvenim sredstvima svaka grofovija ili sam komandant organizovana je
Uprkos svom odmerenom ponašanju, povučenoj prirodi i čestim napadima reume bio je
Treba reći da je "Vojska novog tipa" bila samo elitno jezgro armije - 22.000 od oko
80.000 ljudi koliko ih se 1645. borilo u redovima "Obloglavih". U okviru "Vojske novog
tipa" bilo je opet muke sa pešadijom. Više od polovine pešaka činilo je prisilno mobilisani
ljudstvo koje nije bilo sklono "sektašima" - ceo pešadijski puk se pobunio kada je pukovnik
podršku u konjici koju su i dalje većinom činili pristalice gradjanskih i verskih sloboda.
Mada je 1645. prezviterijanizam proglašen zvaničnom verom "Vojska novog tipa" je ostala
5.6. Vojna pobeda parlamenta - bitka kod Nejzbija 1645. - završne vojne operacije - pad
Dok je vojska parlamenta jačala "Kavaljeri" su bivali sve slabiji. Hronična nestašica
odavali pljački u čemu je posebno na zao glas izišao general Goring. Kralju i dalje želeo da
zauzme London i operacije su vodjen shodno tom cilju. Kromvel i Ferfaks su uveli novu
strategiju. Shvatili su da zauzimanje Oksforda ili bilo kog drugog grada ili teritorije ne bi
ništa odlučilo jer bi se kralj sa dvorom jednostavno povukao. Odlučili su stoga da vojno
slabijim "Kavaljerima" po svaku cenu nametnu odsudnu bitku i unište ih. To se i desilo 14.
juna 1645. kod Nejzbija. Brojno i organizaciono nadmoćna vojska parlamenta je odnela
pobedu. Kraljeve trupe bile su razbacane širom Engleske bez mogućnosti da se koncentrišu.
63 . Sir Thomas Fairfax baron od Kamerona i škotski per (1612-1671) Njegov otac
Ferdinando je bio član parlamenta i jedan od vodećih opozicionara u Jorku i imao veliku
klijentsku mrežu - u početku rata zapovedao je parlamentarnim snagama u Jorku. Tomas
Ferfaks je obrazovan na Kembridžu. Pod slavnim ser Horasom Verom (čiju je ćerku oženio)
borio se kao 17-godišnjak u Nizozemskoj (1629-31). U "Biskupskim ratovima " komandovao
je odredom dragona koji je sam podigao. Po izbijanju rata bio je zapovednik konjice u Jorku.
Uspešno je komandovao pri deblokadi Hula, sa Mančesterom i Kromvelom tukao rojaliste
kod Vinsbija (okt. 1643). Komandovao je desnim krilom kod Marston Mura.
65
Sam kralj je sa velikom konjičkom telesnom gardom godinu dana tumarao zemljom.
Poslednja veća bitka odigrala se mesec dana posle Nejzbija - 10. jula 1645. kod Langporta.
posle samo kratke borbe razbežale pred jurišem konjice "Obloglavih". Verskim žarom
nadahnuti Ferfaksovi vojnici su u tome videli prst providjenja - sam Bog je usadio strah u
Kod Langporta je nestala poslednja armija kojom je kralj raspolagao. Ostatak rata
imanjima savladani su za nekoliko nedelja. Pri zauzimanju gradova stanovnici kojima je bilo
dosta rata i u želji da izbegnu razaranja i napore opsade često su sami prisiljavali guvernera
na predaju. Stari zamkovi i neutvrdjeni majuri padali bi ubrzo pošto bi pucanj iz topa
"kavaljera" ali ga je tako savetovao i princ Rupreht. Oksford je pod velikodušnim uslovima
pobednika kapitulirao 20. juna 1646. godine. Tako je okončan prvi gradjanski rat.
Engleski parlament koji je odlagao da isplati škotsku vojsku za pomoć u ratu sada je odlučio
da počene sa isplatom u iznosu od 400.000 funti sterlinga. Zauzvrat su Škoti izručili kralja. U
Sada kada je rat okončan, verski i socijalni sukobi unutar pristalica parlamenta, koji
su za vreme borbi potiskivani, buknuli su svom snagom. U jesen 1645. godine izvršeni su
naknadni izbori za "Dugi parlament" - radilo se o 235 od ukupno 500 poslaničkih mesta, koja
kažnjeni smrću a baptisti i drugi "sektaši" doživotnom robijom. Izglasana je, takodje,
natrag u planine da bi tamo ostavili zadobijeni plen. Montrouza je 13. septembra kod Filipoa
(Philiphough) porazio Dejvid Lesli.
66 . U tome je svoju ulogu odigrao i izborni sistem - tzv. "trula mesta", gradovi koji su
odavno izgubili svaki značaj i davali su poslanike a neki novi razvijeni trgovački i
industrijski centri nisu. U "trulim mestima" presudan uticaj na izbore imali su tamošnji
aristokrati.
Ne odobrivši slobodu vere parlament je pokazao vrlo malo političkog sluha i obzira
netaktičnosti parlament je otišao još dalje. Postavilo se pitanje šta raditi sa vojskom.
Predlagano je da se jedan deo uptorebi za borbu protiv ustanka koji je buktao u Irskoj a drugi
otpuste kućama - ali bez plate koju im je parlament dugovao. To je bio deo zavere koju je
eliminišu "sektaše". Trebalo je da budu raspuštene samo trupe "Armije novog tipa" dok su
ostale jedinice koje je plaćao parlament trebale da ostanu pod oružjem - u jedinicama na
ali su vojnici odbijali da se demobilišu. . Armija novog tipa bila je još od ranije
zalagala se struja tzv Levelera ("uravnjivača"). Bili su to, uglavnom, kalfe, zanatlije, sitni
trgovci. Njihov vodja bio je Džon Lilbern. 68 Mada je bio poreklom iz stare aristokratske
vezivanje za stub srama i zatvor nisu slomili. Njegova politička doktrina počivala je na
prirodnom pravu - da se ljudi radjanju slobodni i da je izvor svake zakonite vlasti "narodni
sporazum" . Cilj njegove političke borbe bio je opšte pravo glasa, da se parlament saziva
svake godine kako bi se obezbedio nadzor poslanika od strane birača. U verskom pogledu
osudio na visoku novčanu globu od 4.000 funti, sedam godina zatočenja u Taueru i
doživotno lišenje prava na na vršenje gradjanske ili vojne funkcije. Lilbern je nastavio da
pukova a zatim i u ostalim jedinicama vojske novog tipa kojom je zapovedao Ferfaks
izabrani vojnički poslanici ili agitatori. Oni su zajedno sa oficirima izabrali veće vojske koje
je trebalo da zastupa njene interese. Medjutim veće nije razmatralo samo problem isplate
sloboda. "Ljudi za koje su se borili odricali su im sve stvari, materijalne i duhovne za koje su
oni i njihovi mrtvi drugovi rizikovali živote na bojnom polju. Braneći sebe od vešala i
druge da privoli parlament na razboritiji odnos prema vojnicima. U parlamentu nije naišao na
biti isplaćene sve zaostale prinadležnosti iz vremena gradjanskog rata. Kromvelov govor
6.3. Veze parlamenta sa kraljem Čarlsom - sukobi unutar vojske - Glave predloga i
nameravajući da uz pomoć rojalista ukloni protivnike i smiri vojsku. Kralj se, takodje
uredjenja kao i da sve oružane snage budu pod kontrolom parlamenta dvadeset godina. Kralj
Činjenica da je sve ono zašta se borio bilo dovedeno u pitanje prelomila je Kromvela
na stranu njegovih vojnika. Već 31. maja odaslao je zastavnika Džojsa i 500 konjanika na
poseban zadatak. Najpre je trebao da ode u Oksford i spreči agente parlamenta da uzmu
artiljeriju koja je tamo bila smeštena. Potom je imao da ode u Holmbi i stavi kralja pod
Kralj je pod pratnjom stigao u Njumarket gde je bio logor Vojske novog tipa. Kromvel je
napustio London i priključio se Ferfaksu i vojsci. Stavljanjem kralja i topova pod kontrolu
Kromvel je računao da će privoleti parlament na sproazum bez da naruši integritet ovog tela.
redova vojske čišćeni oficiri i vojnici odani parlamentu a iz Londona su neki od poslanika
prebegli vojsci.
Na vojnom skupu održanom 4-5. juna u Njumarketu članovi vojnog veća su potpisali
"slobodnorodjeni engleski narod" kao i biviši vojnici neće posle demobilizacije vojske biti
izloženi bilo kakvim nepravdama i uvredama. Bez zadovoljenja tih zahteva i dobijanja
Istovremeno je vojno veće izjavilo da vojska ne teži obaranju postojećeg poretka i da u njene
Londonu. Vojno veće je 14. juna izdalo novu deklaraciju koja je imala da opravda
približavanje vojske glavnom gradu koje je u prestonici izazvalo veliki strah. U deklaraciji su
se tražili novi izbori za parlament odredjivanje njegovih sednica i čišćenje parlamenta od 11-
storice njegovih članova koji su se najviše zamerili vojsci, kao i proglašenje amnestije.
Misao o vojnoj okupaciji Londona bila je sve prisutnija. Sredinom jula agitatori su
neće dovoditi strane trupe u zemlju. Kromvel i Ajreton su oklevali. Na njihov predlog
razdoblje od dve godine; vojska i mornarica treba 10 godina da budu pod kontrolom
parlamenta; spoljnom politikom treba da rukovodi poseban organ - državno veće, koje bi
činovinike. Dalje, prema tom projektu trebalo je da se ukinu svi akti koji su propisivali
obavezno korišćenje utvrdjenog teksta engleske liturgije. Sa druge strane ni od koga se nije
smelo tražiti da prihvati konvenant. Rojalisti se u roku odpet godina ne smeju postavljati na
državne položaje ni birati u parlament. Bila im je, doduše, ostavljena mogućnost da se otkupe
medju njma i trupama koje su se nalazile na severu a kojima je ranije, do svog hapšenja
Trgovačke kalfe su provalile na sednicu parlamenta i počele da prete. Parlament je sada radio
pod diktatom londonskih masa. Londonska milicija, glavno uporište prezviterijanaca, bila je
pod oružjem. Neki od članova parlamenta su pobegli pod zaštitu Kromvela i Ferfaksa.
1647. našao pod okupacijom vojske. Sada su vojni agitatori zahtevali sprovodjenje svog
zgrade parlamenta i ušao na sednicu. Tražio je da parlament izglasa ukidanje odredaba koje
je doneo od 26. jula do 6. avgusta pod pritiskom spolja. Mnogi od prezviterijanaca prilaze
indenpendentsku većinu.
72
Sada kada je trebalo ostvariti političke ciljeve došle su opet do izražaja podele u
bilo je opšte pravo glasa. Kromvel i Ajreton su se sada našli pred dvosturkim zadatkom - da
niži oficiri, vojni agitatori ali i neki civili koji su došli iz londona. Vajldman, Seksbi i drugi
leveleri su insistirali na pravu stečenom rodjenjem (birth right) na osnovu koga svaki
punoletan Englez treba da ima pravo glasa.71 "Prirodnim zakonima" za koje su se zalagali
izvesne korekcije izbornog sistema ali su bili protiv opšteg prava glasa. 72 Posle burnog
zasedanja vojnog veća, 29. oktobra 1647. obrazovana je komisija sa ciljem da uskladi
se uopte ne izlazi sa predlogom o opštem pravu glasa. Vojnicima se izašlo u susret na taj
način što je predloženo da se biračko pravo proširi na sve one koji su se u gradjanskom ratu
veće je odlučilo da se sazove opšti skup vojske na kome je čitava armija trebala da odluči o
prihvatanju Narodnog ugovora. Sazivanje ovakvog skupa pretilo je da unese nered u vojsku i
novembra Kromvel je oštro napao vodje levelera iptužujuć ih da unose nemir u vojsku i
kritikovao zatev za opštim izbornim pravom. Umesto opšteg skupa čitave vojske komandanti
su odlučili da održe smotru vojske po jedinicama u tri vremenska roka na tri različita mesta.
Leveleri su pokušali da na smotru 5 pukova u Veru zakazanu za 15. novembar dovedu još
poskidaju cedulje sa tekstom narodnog ugovora. Odmah je sazvan vojni sud koji je trojicu
vojnika osudio na streljanje. Presuda nad jednim vojnikom je izvedena na licu mesta pred
celim pukom. Smotre drugih pukova su prošle mirno. U Vindzoru je zasedalo vojno veće
streljanje je osudjen još jedan kaplar 6-7 ih je proterano kroz šibe. To je bilo sve. U
Još dok je trajala konferencija u Petniju, kralj Čarls je 15. novembra pobegao u
zamak Karisbruk (Carisbrooke) na ostrvu Vajt i tu počeo da sprema pobunu. Njegovi raniji
indenpendentski pokret u Englskoj. Marta 1648. počeli su ustanci rojalista u Velsu, Kentu i
nekoliko drugih grofovija. Jedna četvrtina mornarice stala je na kraljevu stranu i otišla u
Holandiju i stavila se pod komandu Čarlsovog sina. Sa severa se kretala vojska od 20.000
Škota. U Irskoj se takodje spremala kraljeva vojska. Medjutim već u toku maja-juna Kromvel
se. Pobunjeni garnizoni su se jedan za drugim predavali. Ipak sa severa je, kao glavna
Kromvel je sa 9.000 ljudi krenuo u susret kraljevoj vojsci. Do odsudne bitke došlo je kod
Prestona u Lankaširu. Posle bitke u susretu koja je trajala tri dana (17-19. avgust 1648) Škoti
Kentu. Flota rojalista je potusnuta u Holandiju. Time je i drugi gradjanski rat okončan. 76
7. Republika i protektorat
76 . Tvrdjava Pontifrekt (Pontfrakt) kod Lidsa predala se tek 22. marta 1649.
75
Pošto je vojska bila izvan Londona prezviterijanci su opet digli glavu. Stupili su septembra
1648. u pregovore sa kraljem koji su se novembra bližili povoljnom završetku. Zakoni protiv
"jeretika" su prošli oba doma što je jasno stavljalo do znanja Kromvelu i vojsci čemu mogu
da se nadaju.
njihove pobede. Pri povratku pobednička armija se zaustavila u Sent-Olbensu dan putovanja
parlamenta sve protivnike indenpendenata - njih 140. Ostatak "krnji (rump) parlament"
Svu vlast imao je po ustavu narod i od njega izabrani Donji dom - Dom Lordova 6. februara
Obrazovan je naročit sud od 135 ljudi koji je sudio kralju Čarlsu. U njega su ušli
čanovi oba doma, istaknuti pravnici, viši oficiri vojske i članovi londonskog veća. Sudjenje
je održano u Vestminsteru od 20. do 27. januara 1649. Čarls je odbijao da prizna sud
smatrajući ga nelegalnim i izjavljujući da brani slobodu engleskog naroda "jer ako sila bez
zakona može donositi zakone... ne znam ko od podanika može biti siguran za svoj život ili
išta što naziva svojim." Kralju je 30. januara bila odrubljena glava. 78 Monarhisti u Škotskoj i
"Dugi parlament" koji je sazvao Čarls I novembra 1640, naravno sada posle brojnih čišćenja
on svojom aktivnošću uneti razdor u redove vojske i u krajnoj liniji ustati protiv Kromvela.
Proglašenjem republike zadovoljen je jedan od levelerskih bitnih zahteva ali su oni išli i
dalje. Lilbern je već februara-marta 1649 izdao jedan za drugim dva pamfleta u kojima je
napadao uredjenje republike kao "Nove okove za Englesku" i Ugovor slobodnog naroda
radikalno opredeljenih vojnika streljan je aprila 1649. pred vratima crkve Sv. Pavla u srcu
79 . Njihovi zahtevi su sledeći: da biračko pravo dobiju svi Englezi koji navrše 21 godinu
izuzev prosjaka i slugu dok je rojalistima pravo glasa uskraćeno na 10 godina. Parlament je
trebao da se bira svake godine s tim što niko nije mogao naredne godine biti izabran; da se
obustave svi progoni zbog verskih razlika i da se ukinu svi zakoni koji su to omogućavali; da
nema prisilne vojne službe - svaki čovek treba da ubuduće sam odluči da li je pravedna stvar
za koju se bori; U cilju sprečavanja vojne diktature, predvidjalo se da se vojska ravnomerno
raporedi po grofovijama i gradovima. Parlament će postavljati komandante vojske i više
oficire. Komandante pukova, eskadrona i četa biraće birači svake grofovije koji imaju pravo
pri izborima za parlament. ukidanje monopola i davanje prava svim Englezima da se bave
prekomorskom trgovinom; ukidanje trošarina, carina i desetine; ublažavanje krivižnog
zakona itd.
pobunjenike u ponoćnom napadu na Barford (Burford) maja 1649. razbio Ferfaks. Lilbern je
81
marta 1649. izveden na saslušanje državni savet ali je razgovor bio bez rezultata. Potom je
vodji levelera sudjeno u dva navrata, oktobra 1649. i 1653. godine. Ovi procesi su postali
legendarni. Oba puta ga je porota uprkos tome što je bio kriv oslobodila optužbe. 82Ipak, posle
gušenja ustanka u maju 1649, leveleri više nisu predstavljali neku političku snagu i tonuli su
u zaborav.
Drugi problem sa kojim je republika već na samom početku morala da reši bili su
pogubljenju Čarlsa I za kralja je proglašen njegov sin Čarls II kome je tada bilo 19 godina.
mnogo žrtvovao za njega i njegovog oca. Montrouz je bio protivnik škotskih prezviterijanaca
81 . Lilbern je odbio da skine šešir u iznoseći primedbu da "prisustna gospoda nemaju više
zakonitog autoriteta nego on". Na trenutak je poslan u susednu sobu i čuo Kromvela kako
povišenim glasom izjavljuje"Ja vam kažem gospodine nemate drugog načina da postupate sa
ovim ljudima nego da ih slomite ili će oni slomiti vas."
Potukao 3. septembra Škote i rojaliste kod Danbara, zauzeo Edinburg ali dalje nije mogao
da napreduje. Kralj je odlučio da iz drugog pravca, preko Lankašira krene na London. Škoti
nisu hteli da slede rojaliste. U Engleskoj nije naišao na podršku stanovništva - prezviterijanci
katolici nisu hteli da slede kralja koji se zvanično opredelio za konvenant. Do Bitke izmedju
njegovo gušenje odlagano zbog gradjanskog rata u Engleskoj. Na čelu ovog pokreta bio je
odlučio 1649. da pokori Irsku. Nadao se, izmedju ostalog da će irskom zemljom isplatiti
svoje poverioce.
1649. i uputio ka severu ka Drogedi koju je poselo 3.000 Iraca. Irci su pružili herojski otpor
ali su Kromvelovi vojnici na juriš zauzeli tvrdjavu i potom počinili neverovatne zločine nad
irskim "varvarima i nitkovima". Raspao se labavi savez koji je Ormond uspostavio izmedju
Škotske i Kromvel je napustio Irsku prepustivši komandu svojim oficirima. Englezi su,
postpeno slamajući gerilski otpor, ovladali celim ostrvom. U maju 1652. su operacije
uglavnom okončane i Englezi su pristupili podeli irske zemlje. Odluke Dugog parlamenta o
podeljeni su na više kategorija - prema stepenu krivice, tj. učešća u ustanku iz 1641. pa
nadalje. Na osnovu toga je vršena delimična ili potpuna zaplena imovine. Na osnovu akta o
irskog stanovništva koje se nije zaustavila samo na konfiskaciji zemljišta i imovine. Irci su
nasilno preseljavani na zapadni deo ostrva ili na kontinent ili slati na prinudni rad u Zapadnu
Indiju, Barbados i Karipska ostrva. Na kontintentu je veliki deo Iraca tražeći načina da
izdvojena zemljišta u još 11 grofovija. Pomoću irske zemlje vlada republike je najpre
isplatila vojne liferante kojima je država bila dužna preko dva miliona funti. Zatim je
vojsci. Demobilizacija vojske bila je izvršena u tri roka i bila praćena emisijom obveznica
(debentures) koje su davale pravo na dobijanje zemljišnih parcela u Irskoj. Vojnici su često
obveznice prodavali u bescenje obveznice oficirima, avanturistima i trećim licima koja nisu
prodavane po ceni od 4-5 šilinga iako je njihova nominalna vrednost iznosila 1 funtu.
zemljišni špekulanti vojni liferanti i čitav niz oficira medju kojima i sam Kromvel postali
zamkova nekadašnje irske aristokratije i parkova sa divljači za lov. U Irskoj nije došlo do
stvaranja sitnih vojničkih zemljoposeda. Nije se, takodje, učvrstio sistem lendlordizma i
krupnih kapitalitičkih farmi, obradjivanih radom poljoprivrednih radnika - sistem koji je bio
zakupaca.
Polovinom XVII veka američke kolonije razvile su se usled progona kojima su bili
oslabila je veza izmedju kolonija i metropole. U Novoj Engleskoj stanovništvo je zbog svojih
odlobodio uvoznih i izvoznih carina Masačusets je to sproveo kao svoj sopstveni zakon
negodovanjem. U Virdžiniji su svi oni koji su odbili da osude kraljeubistvo i koji nisu
priznali Čarlsa II za kralja bili proglašeni za izdajnike. Slično su reagovale i ostale južne
kolonije. Parlament je proglasio 1650. sve koloniste koji nisu priznali republiku izdajnicima i
stanoništva i dozvljena je slobda trgovine sa svim državama koje nisu u ratnom stanju sa
pod komandom princa Ruperta ozbiljno ugrožavala englesku trgovinu. Slavni dani engleskog
engleskoj floti snagu i ugled koji su izgubljeni u prvoj polovini XVII veka i udari temelje
pomorskoj moći do tada nevidjenoj u istoriji. Našao se dostojni naslednik Drejka i Hokinsa -
admiral Robert Blejk.86 On je bio jedan od od tri "Generala mora" koji su komandovali
usvojen program za izgradnju velikih i teško naoružanih bordova i razvijena nova pomorska
taktika.87 Blejk je progonio Ruperta od Irske do obala Portugalije a potom u Mediteranu gde
je kod Kartagene, novembra 1650. uništi veći deo rojalističke flote. U toku 1651. su od
provincije) koja je u to vreme doživljavala svoj "Zlatni Vek". Holandija je raspolagala sa oko
16.000 trgovačkih brodova dok su sve ostale pomorske sile zajedno imale oko 4.000 -
Engleska svega 570 brodova. Holandija je imala potpuni monopol u lovu na haringe u
Severnom moru, znatan udeo u lovu na kitove (3.000 ribarskih brodova i dohodak od 60
miliona guldena).
dopirala duboko u Evropu. Gomilajući ogromna bogatstva iz svih krajeva sveta i isključujući
bezobzirno svoje pomorske takmace, Holandija je najviše ugrožavala Englesku jer je držala u
rukama devet desetina engleske spoljne trgovine. Otuda je Engleska posle revolucije 1648.
godine pristupila merama nacionalizacije svog tržišta. Najvažnija je bila mera o plovidbi tzv.
Navigacioni akt od 9. 10. 1651. godine čije su odredbe drastično pogadjale holandsku
trgovinu. Navigacioni akt je "zabranjivao uvoz proizvoda iz bilo koje zemlje Azije, Afrike ili
Amerike u bilo koje područje engleske republike osim na brodovima koji su vlasništvo
Engleza ili stanovnika engleskih kolonija te imaju posade od kojih više od polovine moraju
biti Englezi po narodnosti. Uvoz iz bilo kog dela Evrope mogao se vršiti jedino na engleskim
brodovima ili brodovima čiji vlasnici pripadaju onom narodu koji je robu izradio i
proizveo."Iz sadržaja se sasvim jasno vidi da je zakon usmeren protiv Holandjana, "morskih
Situacija se razvijala u pravcu rata. Ali, holandska ratna mornarica nije odgovarala ni
približno jačini, zadacima i zamahu trgovačke mornarice. Istina, Holandija je bila geografski
najbolje postavljena za prevoženje prekomorske robe u Evropu, ali joj je Engleska svojim
položajem mogla zatvoriti oba morska prilaza - kroz kanal i Severnim morem.
snaga. Od oko 140 brodova njena ratna mornarica je svedena na svega 40. Ukidanjem
obuci. Zbog hidrografskih prilika u holandskom primoriju holandski ratni brodovi bili su
nepodesni za otvoreno more (malog gaza, prilično ravnog dna, široki, spori i slabog
opremila novih 36 ratnih brodova a marta 1652. počela je da gradi novih 150. Jula iste
godine flota je imala 92 broda od kojih 1 sa 56 topova, 19 sa 30-40 topova, 12 sa 8-10 topova
Engleska se od 1649. ubrzano pripremala za rat izgradjujući planski svoju mornaricu. Flotom
na moru". Generali su zaveli u mornarici strogu disciplinu i vojnički duh. U martu 1651.
83
40-46 topova a 24 sa po 34 topa i manje. Ratni brodovi bili su veći od holandskih (imali su
dve palube), čvršći, brži, okretniji, sa većim gazom i znatno jači po broju i kalibru teških
topova. I engleski trgovački brodovi su bili bolje naoružani od holandskih. Tako su Englezi
brodove. Holandjani su na ovo odgovorili istom merom, a osim toga, u britanskim morima
prestali su da odaju pozdrav engleskoj zastavi pri susretu i uskratili Englezima pravo
suparništvo izazvali su, gotovo spontano, prvi boj ispred Dovera 29. maja 1652. kojim je i
počeo Anglo-holandski rat - objavljen je 28. jula iste godine. Robert Blejk je otplovio u
Severno more i zarobio 12 manjih ratnih i oko 100 ribarskih brodova. Marten Tromp je
Iako brojno slabiji, napao je avgusta 1652. englesku eskadru pod Džordžom Ekjuom kod
Holandjani su u jesen 1652. pokušali da uzvrate udarac. Iako su bili brojno i po kvalitetu
brodova slabiji napali su Engleze kod Kentiš Hoka. Nisu uspeli da iskoriste početnu prednost
jer je 20 brodova samovljno napustilo bojište i otplovilo za Holandiju a potom je i cela flota
84
napustila kanal.
Kanal ogroman konvoj od 300 trgovačkih brodova koji su krenuli u prekomorske zemlje i da
bi sačekao trgovački konvoj koji se vraćao u Holandiju. Uspešno je preplovio Kanal. Engleze
je iznenada napao i potukao kod Dandžesa. Kada se vraćao iz pravca La Rošela, Englezi su
pokušali da ga zaustave. Tromp je udario prvi i 28. februara 1653. kod Portlenda se
rasplamsala trodnevna bitka. Tromp je sa većinom flote uspeo da se probije kroz Kanal.
Najveća bitka prvog anglo-holandskog rata odigrala se 12. juna 1653. kod Nort
Forlend - Njuporta kada su se prvi put obe flote sudarile u punoj jačini. Pobedu su slavili
Englezi. Blejk je pristupio uskoj blokadi holandske obale. Holandjani su pokušali da razbiju
blokadu i u razmaku od dva dana, 8. i 9. avgusta 1653, vodjene su dve oštre bitke - kod
berberskih gusara - prvi oko 30 ratnih brodova rasporedjenih na više mesta a drugi 6 ratnih i
dva naoružana trgovačka broda. Odmah po izbijanju sukoba Holandjani su blokirali deo
engleske flote u Livornu, a ratne brodove koji su pratili konvoj napali su 6. septembra kod
ostrva Elbe i posle višečasovnog boja prisilili ih da uplove u Porto Longone na Elbi. Pri
Holandiju je rat teško pogadjao. Njena pomorska trgovina je gotovo sasvim zamrla.
85
Smatra se da su Englezi u toku rata zaplenili 1.700 holandskih trgovačkih brodova, što je po
Vestminsteru, 15. aprila 1654, Holandija je priznala Navigacioni akt, pristala na pozdrav
engleskoj zastavi u britanskim morima i platila ratnu odštetu od 900.000 funti. Anglo-
holandski rat 1652-1554. bio je privi od tri oružana sukoba ove dve zemlje za prevlast na
svoj udeo u svetskoj pomorskoj trgovini, ušla je u rat sa Španijom s ciljem direktnog napada
na španske kolonije. Leti 1654. opremljene su dve eskadre. Prva, od 25 brodova, upućena je
krajem septembra iste godine u Sredozemno more pod Blejkovom komandom. Blejk je
prisilio papu Aleksandra VII i velikog vojvodu od Toskane da plate odštetu zbog pomaganja
princa Ruperta i Holandjana u anglo-holandskom ratu. Pošto je bej Tunisa odbio da garantuje
bezbednost engleskih brodova i gradjana od napada tuniskih gusara, Blejk je 9. aprila 1655.
unutrašnju luku i spalili 9 tuniskih ratnih brodova. Početkom juna Blejk je stigao pred Kadiz
i otpočeo blokadu luke i španske južne obale radi hvatanja srebrne flote ali se u septembru
povukao. Blokada španske obale nastavljena je marta 1656. a septembra iste godine Blejk je
presreo srebrnu flotu koja se vraćala iz Meksika i posle žestokog boja zarobila i i potopila
većinu brodova. Drugu špansku flotu Englezi su potpuno uništili aprila 1657. u luci Santa
Zapadnoj Indiji (Amerika). Ovo je bio jedan od Kromvelovih najvećih vojnih neuspeha.
za tropsku klimu. Veliki broj vojnika je oboleo. Englezi su se aprila 1655. iskrcali 7.000
potuklo. Da bi umanjio Bruku Pen je krenuo na slabo branjenu Jamajku koju je osvojio 10-
7.5. Verski život u republici - verske slobode - veliki broj verskih fanatika - peta monarhija -
kvekeri
Nadzor nad verskim životom poveren je odboru istražnih sudija koji je imao
najrazličitijim malim verskim zajednicama ali i pojedincima - često bi prorok bio praćen sa
svega desetak sledbenika. Čudaci, bogomoljci ili nastrani zanesenjaci koji bi u nekom
vizijama. Pripadnici "Petog carstva" su nameravali da što hitnije obrazuju državu Božju u
87
tvrdio da su on i njegov rodjak dvojica svedoka iz Otkrovenja (gl. 11). Oni su odbacivali
stražar Ričard Sejl išao je ulicama Darbija, bos, odeven u prtenu odeću posut pepelom po
glavi, sa mirsnim cvećem u desnom i smrdljivim korovom u levoj ruci. U novembru 1652.
godine, krojač i Fernisa po imenu Džordž Milner je posle dvonedeljnog posta prorekao da će
u četvrtak 2. decembra 1652. biti dan novog stvaranja kada će se s neba spustiti
prerasla tu početnu bizarnost i stekla poštovanje naroda i države. To je bilo društvo prijatelja
koje je osnovao Džordž Foks koje če sto godina kasnije dobiti ime po kome će biti poznato
-Kvekeri.
Džordž Foks (1624-1691) bio je sin pobožnog tkača iz jednog gradića u Lesterširu i
ali je sa 19 godina, kada je počeo gradjanski rat, postao lutajući verski zanesenjak. Odbijao je
89
da ide u crkvu "kuću sa zvonikom" nego je sa Biblijom lutao po poljima i voćnjacima. Od
odbacivanje zakletvi i vojne službe, krajnju nepoverljivost prema spoljnim formama vere.
Biblije ne daju mogućnost njenog boljeg tumačenja. čoveku nije potreban autoritet i vodič u
vidu sveštenika ili propovednika jer svako poseduje neposrednu spoznaju Hrista u samom
sebi "unutrašnje svetlo" "seme Božanstva u samoj duši". Ovo učenje o mističnoj prisutnosti u
duši propovedali su i neki radikalniji reformatori. Zagovarao je molitvu u sebi što je već bilo
uobičajeno medju menonitima. Propovedao je, takodje, da se ne treba klanjati ili skidati kapu
ni pred kim da se treba sa ti obraćati svakom čoveku ili ženi bili oni bogati ili siromašni, da
nikad ne treba reči dobro veče, niti nazivati dane u nedelji ili mesece u godini po imenu nego
7.6. Vlast u republici - državni savet - Berbonov parlament - otpor sledbenika Pete
Engleska republika bila je kombinacija civilne i vojne vlasti - na njenom čelu stajali
su parlament i državni savet. Parlament, koji je sada činio samo donji dom bio je produžetak
Dugog parlamenta koji je sazvao kralj Čarls 1640. godine - u njemu je bilo tek pedesetak od
oko 500 poslanika izabranih 1640. Vojska koja je imala ogroman uticaj u državi bila je
neprijateljski raspoložena prema predstavničkom telu u kome su još uvek sedeli pravnici
skloni uzimanju mita i promovisanju putem ličnih veza. Državni savet stojao je kao
ravnoteža izmedju vojske i parlamenta jer su u njega ulazili najbolji ljudi s obe strane tako da
je Savet nasuprot parlamentu bio oličenje republikanske vrline. Kromvel je 20. aprila 1653.
raspustio "Krnji parlament". Medjutim nisu održani izbori već su su poslanike izabrale
zasedala je od jula do decembra 1653. godine. Levo krilo, koje je svojom aktivnošću
obeležilo petomesečni rad parlamenta, činili su sledbenici tzv. "Pete monarhije" (Fifth
Ova grupa verskih fanatika ("Sveci", "Božji ljudi") propovedala je, da, "Peta monarhija" -
"Država Božja na zemlji" koja treba da otpočne drugim Hristovim dolaskom - samo što nije
92
nastupila. Njihov glasnogovornik bio je Major Tomas Harison, sin kasapina, istakao se u
ratu što je pothranjivalo njegovo uverenje da vrši misiju po Božjem nalogu. U cilju pripreme
zakupcima. Izdat je niz strogih akata o zavodjenju odgovornosti za državni dug i poreze.
za upravljanje državom. Iako u manjini pripadnici "Pete monarhije" su dosta uticali na rad
parlament i vlast predaju Kromvelu na koga su se sada sveci obrušili nazivajući ga "Starom
Aždajom" (Old Dragon - Sotona) i "čovekom greha". Posle nekoliko dana, savet oficira je
podneo nov projekat ustava pod naslovom Orudje uprave (Instrument of Goverment) po
Ostalo je još da se sazove novi Parlament. U orudju uprave zacrtan je i novi izborni
mnoga "trula mesta" izgubila pravo da daju poslanike. Prema tome nova izborna podela
novi izborni zakon je bio daleko od želja vojske iz vremena gradjanskog rata. Ne samo da
nije uvedeno opšte pravo glasa nego je izborni cenz znatno povećan - sa 40 šilinga na 200
funti godišnje. Prema tome iz biračkog tela su isključeni srednja i sitna buržoazija.
godine. Mada su u njemu bili predstavnici svojine i reda - plemstvo, krupna a delom i srednja
zemlji i dalje postojala opasnost od pobune rojalista i socijalnih nemira nižih slojeva
vojnu inkviziciju. Borbe petlova, igre medveda, konjske trke, pozorišne predstave i javne
Kromvel ga je sazvao zbog finansijskih problema a i zato što se ovakav način vladavine nije
Kromvela. Doneo je akt Ponizna peticija i savet (Humble Petition and Advice) po kome je
krunu ali je ovaj to, posle oklevanja i verovatno pod pritiskom vojske ,27. maja 1657.odbio.
Ponovo je uspostavljen Gornji dom sada pod nazivom Drugi dom u koji je ušlo 30
radu parlamenta. Donji dom se usprotivio vojnoj diktaturi i počeo sa napadima na Gornji
istorijske scene jedna od najvećih ličnosti engleske prošlosti. Kromvelov svakodnevni lični
život, političko delovanje i komandovanje u borbi bili su prožeti dubokom religioznošću. Sve
što je činio bilo to plemenito ili svirepo poput obračuna sa Ircima činio je sa verom da ga
Bog vodi i štiti. "Ako je stremio ka nebu, bio je duboko ukorenjen u zemlju". Kromvel je bio
razborit i odmeren čovek u svemu što je radio. Nije naginjao krajnostima. Iako je kao pravi
puritanac vladao svojim osećanjima i postupcima nije bio mračne, krute naravi - imao je
ljudima.
7.7. Stanje posle Kromvelove smrti - Ričard Kromvel - Džordž Monk - sporazum u Bredi -
92
restauracija monarhije
Kromvela je na mestu protektora nasledio sin Ričard - bleda senka očevih vrlina i
sposobnosti i istorijska ličnost bez značaja. Njega je smenio ubrzo gornji sloj oficirskog kora
- oficirski savet - Savet bezbednosti (Committe of Safety) kome je faktički pripala vlast u
zemlji. Najuticajnija ličnost u Savetu bio je general Džon Lambert. On je bio sposoban
gradjanskog rata. Pošto je bio jedna od ličnosti najbližih Kromvelu mnogi su u njemu videli
protektorovog naslednika a i sam ambiciozni Lambert se nosio tom mišlju. 95 Zbog svojih
prinudio da podnese ostavku na sve položaje i povuče se u privatni život. U pometnji koja je
nastala posle protektorove smrti Lambert je iskoristio priliku i postao jedan od najuticajnijih
preovladjuju. Medjutim Lambertu i Savetu bezbednosti nije pošlo za rukom da uvedu čvrstu
vlast. Nestankom Kromvela sa scene nije više bilo ni ličnosti ni ustanove koja bi stabilizovala
republiku. Civili su bili siti vladavine "kapetana, oklopnika i kopljonoša". U samoj vojsci
stanje nije bilo sredjeno -vladalo je suparništvo izmedju veterana i novih pukova, pešadije i
trgovci su se opet žalili na konkurenciju holandjana i na štetu koju su trpeli od napada gusara
medju kojima je bilo mnogo rojalista. Zemljišni fond kojim je država raspolagala istopio se i
državna kasa nije više bila solventna. Viši slojevi stanovništva su sve više izlaz iz situacije
Sada je na scenu stupio general Džordž Monk, guverner Škotske. Ovaj sredovečni
vojnik od zanata, duhovit i lepe fizičke pojave, imao je zapaženu i burnu karijeru iza sebe. 96
ekspedicijama na Kadiz La Rošel (1625, 1627). U toku 30-ih godina se u okviru engleske
gradjanskom ratu borio se na strani kralja predvodeći Irski puk. U bici kod Nantviča januara
97
1644. potukao ga je i zarobio Ferfaks i Monk je proveo dve godine u tamnici u Taueru.
53). U ratu sa Holadjanima bio je jedan od Generala na moru. Bio je protivnik vojne vlasti.
Njegova škotska vojska je za razliku od trupa u Engleskoj bila disciplinovana. Sada su neki
vojske buntovnike i politički nepouzdane ljude. Najkasnije 1659. stupio je u vezu sa kraljem
1660. godine.98 Podršku mu je pružio slavni komandant Vojske novog modela Tomas Ferfaks
koji je zauzeo Jork dan ranije. Miroljubivo, bez otpora, Monkove trupe su, po dubokom
snegu, stigle u London 3. februara. U početku je Monk bio spreman da se povinuje civilnim
vlastima ali je postepeno, pod uticajem svoje ambiciozne žene i nekih političara, preuzeo
stvar u svoje ruke. Dozvolio je povratak u Krnji parlament svim članovima Dugog
parlament je doneo marta 1660. odluku o svom raspuštanju i odredio ponovne izbore. Za to
96 . George Monck (Monk) (1608-1670)
98 Trupe koje je vodio Monk iz škotske su postale kraljeva garda - i danas najcuveniji
engleski gardijski puk Koldstrim (Coldstream - selo kroz koji su Monkovi vojnici prošli
uprkos ogromnom snegu)
94
Bredu u Holandiji. Tu je aprila 1660. kralj izdao tzv. Bredsku deklaraciju u kojoj je izneo
uslove pod kojim će se vratiti na presto. Svestan da će restauracija biti vrlo lako prihvaćena
od većine stanovništva ako ne bude dirao u neke tekovine revolucije, Kralj je načinio vrlo
mudre i neophodne ustupke - opšta amnestija, da novi vlasnici zadrže zemlje konfiskovane
rojalistima, kruni i crkvi, koje su na razne načine prešle u svojinu novih vlasnika, sloboda
sporazum sa kraljem. Novi parlament (Konvencijski) sastao se 25. aprila 1660. i 8. maja
proglasio Čarlsa II kraljem Engleske. Čarls II je stigao u Dover dve nedelje docnije, 25. maja
1660. godine. Na obali ga je dočekao Monk koji je za ulogu koju je odigrao obasut
počastima.
ČARLS II (1660-1685)
1. kraljeva ličnost
preživeli sin Čarlsa I i francuske princeze Anrijete-Marije. Proveo je teško dečaštvo i mladost
razvije u samopozdanu ličnost. Umeo je da proceni ljude i upravlja njima. Bio je visok,
atletske pojave i duge crne kose i malo je ličio na tipičnog Engleza. Kao i njegovi prethodnici
na prestolu bio je sklon uživanjima i na dvoru se vodio raskalašan čivot koji je jako odudarao
od puritanske strogosti koja je vladala u vreme revolucije. Čarls II je državne poslove radije
prepuštao svojim savetnicima. Kada bi ga nekako ulovili izmedju šetnji, kuglanja, tenisa i
nije imao potomstva. Uživao je u čitavom nizu ljubavnica i s njima izrodio 14-storo
vanbračne dece od kojih je najznačajniji bio Monmaut koji će načiniti više pokušaja da se
dokopa prestola.100
pokatoličavanju Engleske
Sam proces restauracije monarhije imao je dva perioda. Tzv. Prvu restauraciju (april-
decembar 1660) sprovodio je u delo prezviterijanski parlament izabran pod Monkom a Druga
100 . Kraljeve ljubavnice bile su Lusi Volter, Barbara Palmer - vojvotkinja od Klivlenda;
Nel Gvin i Lujsa de Keruil- vojvotkinja od Portsmauta.
96
amnestiju. Medjutim za one koji su osudili njegovog oca Čarlsa I nije bilo oproštaja. Njih 11-
oro je pogubljeno.101
Monkovom parlamentu još uvek je sedela prezviterijanska večina koja je uspela da ove
republikanske vlade ostali su kratkih rukava. Tako je izvršena "socijalna restauracija". Ostalo
je još pitanje anglikanske crkve tj. "verske restauracije". Prezviterijanski parlament je ovo
pitanje odložio u varljivoj nadi da neće doći do ponovnog uspostavljanja episkopalne crkve.
Mere parlamenta nisu naišle na otpor izuzev neuspelog ustanaka koji su pokušali da
dignu sledbenici "Petog carstva" januara 1661. godine. To je poslužilo vladi kao izgovor da
pobije više republikanskih veterana koji nisu prihvatali novi poredak -time je zapečaćena
"kavaljerski parlament" u koji su ušli pripadnici porodica lojalnih dinastiji. To su bili vrlo
mladi ljudi koji će tek posle decenije sedenja u parlamentu steći punu političku zrelost. 102
Ovaj parlament je zadao odsudan udarac puritanizmu. Najpre je raspuštena vojska. Kralj
Čarls II je po prirodi bio apsolutista i militarista ali mu je smetala velika stajaća vojska
snažno zadojena puritanskim i "sektaškim" idejama. Mornarica "plavi kaputi" je ostala jaka -
čak 100.000 ljudi ali je kralju više smetalo 10.000 "crvenih kaputa" kopnene vojske koja je
raspuštena.
Tada je usledio drakonski Klarendonov zakon (Clarendon Code). To je bio čitav niz
engleske revolucije. Treba reći da je naziv sasvim neopravdan jer je Klarendon kao i kralj
1)Akt o Korporaciji (Corporation Act) iz decembra 1661. kojim su sve službe u lokalnim
organima vlasti bile poverene samo onima koji pripadaju anglikanskoj crkvi.
2) Akt o jednoobraznosti (Act of Uniformity) iz maja 1662. ponovo je stavio na snagu Knjigu
opštih molitava i otpušteno je iz službe 2.000 puritanskih sveštenika i upravnika škola koji su
3) Akt o Konventu (Conventicle Act) iz maja 1664 . predvidio je kazne za sve one koji
103 . Edward Hyde 1st earl of Clarendon (1609-1674) otac mu je bio seoski plemić koji se
posvetio pravničkoj karijeri. Klarendon je takodje školovan za pravnika na Oksfordu. Bio je
član Dugog parlamenta. Spočetka je podržavao sve odluke koje su ograničavale kraljevski
apsolutizam. Protivio se prezviterijanskom uredjenju crkve i zalagao za umereni
episkopalizam. Postao je 1641. kraljev savetnik i bezuspešno pokušavao da ubedi čarlsa I da
sklopikompromis sa parlamentom. Nije bio bez ostatka rojalista i u kraljevom taboru je za
vreme gradjanskog rata predstavljao umerenu struju. Postao je pretsednik saveta mladog
čarlsa II koga je sledio u emigraciji. Pregovarao je sa Monkom pri donošenju deklaracije u
Bredi i na taj način obezbedio čarlsu povratak na presto bez prolivanja krvi. Postao je
kancelar juna 1660. Bio je visokih-načela i nepodmitljiv ali krut, nepristupačan i strog.
Njegova ćerka Ana Hajd postala je ljubavnica a potom i žena kraljevog brata Džemsa
(budućeg kralja Džemsa II). U toku njegove vlade desio se čitav niz krupnih političkih
nepovoljnosti po Englesku - prodaja Denkerka Francuskoj, drugi rat sa Holandijoj kuga i
požar u Londonu. Pao je u nemilost i pobegao iz zemlje kako bi izbegao parlamentarnu
istragu. Napisao je dva važna dela: Istoriju pobune (History of the Rebellion) i memoare
Život (Life) koja su objavljena 1702-4. i 1759.
98
pohadjaju bilo kakav verski skup izvan Anglikanske crkve, propovedaju na takvom skupu ili
iznajme zgradu za njegovo održavanje. Prvi i drugi put se za onoga ko načini ovakav prestup
4) Akt o pet milja (Five Mile Act) oktobar 1665. Po ovoj odredbi se sveštenik ili učitelj nisu
smeli približiti u krug od 5 milja od nekog grada pre no što se izjasne da neće nikada
zagovarati mogućnost promene uredjenja u državi ili crkvi. Pošto su puritanske zajednice bile
Sve do Slavne revolucije 1688. Klarendonov zakon je do kraja sprovodjen. 104 Njegovi
izvršioci bili su lokalni magistrati koje su sada činili anglikanci ogorčeni postupkom prema
njima u Kromvelovo vreme - mnogi mesni upravljači su provodili dobar deo svog
propovednike. Veliki broj plaćenih doušnika je radio isti posao. Stotine propovednika i
Prezviterijanci su, izgubivši status državne crkve postali samo jedna u moru
crkvi ne želeći da izgube politička prava i društveni položaj. Odani su ostali jedino sitni
buržuji. Da bi izbegli progone mnogi prezviterijanci ali i pripadnici drugih sekti poput
prirodi ljudi, samoinicijativi u privrednim pothvatima. Puritanske ideje će ponovo oživeti tek
104 . Progoni su nešto ublaženi Aktom o oproštaju (Akt of Indulgence) 1672. godine
99
u XIX veku.
Kao reakcija na dugotrajni i burni period verskog zanesenjaštva i raspri oko religije
državnicima neće biti više duboko religioznih ljudi poput Kromvela i njegovih savremenika.
Racionalizam i odsustvo verskog fanatizma biće jedan od činilaca koji će omogućiti razvoj
raspusnijem životu.
uspeha. Kralj je bio kivan na njega zbog braka sa Katerinom Braganca. Pošto je
Klarendonova ćerka bila udata za Džemsa svi su u njemu videli budućeg kraljevskog tasta i
promene u državnoj upravi. Kraljev Lični savet (Privy Council) iz vremena Tjudora zadržao
je svoju izvršnu vlast ali je počeo da gubi na značaju. Obrazovan je jedan uži krug ministara
nazvan Kabala.105To je bio tek korak ka pravom kabinetu. To nije bilo jedinstveno telo gde
pojedini članovi nisu bili odgovorni za delatnost svojih kolega. Parlamentu nisu uopšte
odgovarali za svoj rad sem u slučaju neposrednog i ličnog napada - postupkom istrage
U verskom pogledu kralj je naginjao katolicizmu. Njegova majka Anrijeta Marija bila
je odana katolkinja i pokušavala je da ga obrati u rimsku veru dok je bio u izbeglištvu. To joj
nije pošlo za rukom prvenstveno zaslugom Klarendona i drugih ljudi iz njegovog kruga koji
su shodno želji Čarlsa I mladog kralja čvrsto držali u anglikanskoj veri. Kraljeva sestra
Anrijeta vojvotikinja od Orleana, koju je mnogo voleo, bila je katolkinja. Kralj bi verovatno
načinio ustupke engleskim katolicima ali je morao da odustane od toga jer bi ga to dovelo u
crkve trebao je da bude izjednačen sa rimokatoličkim s tim što će u misu biti uključene u
misu i što će se pričest deliti u oba vida. Engleska crkva priznala bi papu za poglavara s tim
što bi uživala izvesnu autnomiju sličnu galikanskoj crkvi u Francuskoj. Od Luja XIV
Pregovori su vodjeni u strogoj tajnosti i otegli su se nekoliko godina. Papa nije imao
ugovorom u Doveru (1670) obećao je Luju XIV da će se obratiti i sebe i svoje podanike u
katoličanstvo i povesti rat sa Holandijom. U rat je ušao 1672. godine. Verovatno se tajno
106
pokrstio. Antikatoličko raspoloženje u zemlji bilo je trajno i veliko. Čarls je pod vidom
Akta o oproštaju (Act of Indulgence) pokušao da položaj katolika učini snošljivijim shodno
svojim obećanjima Luju XIV. Parlament je odlučno bio protiv te deklaracije pa se njegov
odnos sa kraljem pogoršao. Kralj je bio primoran da se odrekne deklaracije dobivši zauzvrat
od parlamenta krupan kredit. Naslutivši šta se krije iza kraljeve želje za verskom
tolerancijom, sledeće 1673. parlament je doneo Akt provere (Test Act) po kome oni koji nisu
pripadali anglikanskoj crkvi nisu mogli dobiti ni civilnu ni vojnu službu. Čarls II je shvatio
da je bolje da odustane od namere de Engleze prevede u rimsku veru. Njegov brat i budući
kralj Džems nije izvukao nikakvu pouku pa je od 1674. preuzeo ulogu katoličkog eksponenta
u Engleskoj. Prva kabala na čijem čelu je bio erl Šeftesberi pala je posle sukoba kralja i
Šeftesberija je nasledio Tomas Osborn grof od Danbija. Ova vlada se odmah suočila
Marijom iz vladarske kuće Oranskih koja je važila već 100 godina kao zatočnik protestantske
vere. Uprkos ovim potezima Denbi se nije zadržao na vlasti. Otkrivena je septembra
1678."paklena zavera" koju su skovali jezuiti da ubiju kralja, uz pomoć Francuza i Iraca
onih priča u kojoj je bilo teško razlučiti istinito od izmišljenog, krivotvorene dokumente od
originalnih i tim pre je unosila veliko uzbudjenje u javnost. Prve vesti o zaveri predočio je
državnom savetu Tit Outs čovek burne, mračne i nesumnjivo nečasne prošlosti. On je bio
protestant koji je prešao u katoličanstvo i proveo dve godine u jezuitskim školama u Španiji i
ispričao je nekim protestantima detalje o zaveri predočivši im podebeo rukopis u kome je sve
107 . Otac Tita Outsa (Titus Oates) bio je baptista i sveštenik u jednom od Kromvelovih
pukova. Outs je postao sveštenik anglikanske crkve. U mladosti je bio osudjen zbog lažnog
svedočenja. Prešao je u katoličanstvo nadajući se da će tu postići neki uspeh. Boravio je u
engleskim jezuitskim školama u Valjadolidu u Španiji (1677) i Sen Omeru u Nizozemskoj
(1678). Bio je neomiljen medju kolegama od kojih je i čuo prve informacije o zaveri - da je
kralj čarls odustao od obraćanja zemlje u katoličanstvo a da su sada sve nade položene na
njegovog brata Džemsa. Saznao je da je 24. aprila održan sastanak engleskih jezuita (ali ne i
da se to desilo u odajama prestolonaslednika Džemsa).
102
ovaj mračni plan. Priča je dospela do državnog saveta. Pošto je Outs tri noći ispitivan savet je
stupio u akciju. Outs je sa oružanom pratnjom krenuo da pretresa kuće osumnjičenih. Kod
Kolemanovi papiri - njegova prepiska sa papskim nuncijem i ispovednikom Luja XIV ocem
Lašezom (Pere La Chaise). Za razliku od Outsovih ovi dokumentu su bili originalni. 108 U
nekim pismima koja je Koleman uputio ocu Lašezu (Pere La Chaise) jasno se videlo da je u
pitanju zavera. Iza svega je stajao kraljev brat i prestolonaslednik Džems. Narod je zahvatio
gnev i strah. Da stvar bude još gora nadjen je ubijen protestantski plemić ser Edmund Beri
109
Godfri. Njegovo telo je bilo izloženo na ulici u otvorenom kovčegu dva dana i kraj njega
katoličku invaziju.
kada su političke podele dovele do obrazovanja dve struje - vigovaca i torijevaca koje će
predstavljati zametke dve velike političke partije koje će u narednim stolećima dominirati
Prva struja vigovci, dobila je ime po reči Vigamor (Whiggamores) kako su za vreme
kraljevom bratu Džemsu uskrati pravo nasledja prestola. Ovu struju činili su aristokrati i
pripadnici srednje klase, poglavito bivši puritanci i "obloglavi" koji su se sada priključili
109 . Na njegovom vratu bili su uočljivi tragovi davljenja a mačem mu je probodeno srce.
103
Druga struja u parlamentu nazvana je, takodje od protivnika, torijevci. Torry su bili
irski odmetnici katolici koji su se suprostavljali engleskoj vlasti u vreme republike i surovo
pogledu programa ove stranke kasnije evoluirati i da će se zadržati samo nazivi. U ovo vreme
kamen spoticanja izmedju kralja i torijevaca sa jedne i vigovaca sa druge strane biće pitanje
nasledja prestola Džemsa vojvode od Jorka. Rezultat borbe biće da će kralj u razdoblju od
parlamenta" (21. oktobar - 30. decembar 1678.). Parlament je počeo sa istragom "Papske
zavere". Pod njegovim pritiskom kralj je podigao miliciju, okružio dvor topovima i napunio
zatvore stotinama katolika, mada je sam malo bio uplašen. Koleman je prilikom istrage
izjavio da je Džems znao i odobravao njegovu prepisku. Jedan deo poslanika predvodjen
drastičnu istragu. Želeo je da iskoristi priliku kada je verska ispravnost kraljevske kuće bila
čijem je čelu bio Denbi bili su odmereniji i tražili zaštitu kralja i njegove porodice - to su
budući Torijevci. Bivši engleski ambasador u Francuskoj Ralf Montagju napao je Denbija
da je u njegovo ime tajno pregovarao sa Francuzima tražeći novac za kralja. 110 Parlament je
bio ozlojedjen. Sproveden je Akt provere kojim su iz parlamenta isključeni svi katolici sem
dužnost bila da se povinuje kraljevim naredjenjima nisu usvojeni. Kralj je januara 1679.
organizovanosti i stranačkoj disciplini. 111 Oni su sada ozbiljno razmišljali o tome da spreče
Džemsa osvedočenog katolika da nasledi presto i dovedu drugog kandidata. Doduše bilo je
izvesnih sporova unutar vigovaca da li da se Džemsova vlast ograniči ili da se srpeči njegov
pripremio akt o isključenju iz nasledstva (Exclusion Bill). Tako je počela tzv. Kriza oko
isključenja (Exclusion crisis) koja je trajala dve godine i raspravljana u tri "Ekskluziona
parlamenta".
istragu protiv njega. Kralj ga je svojom odlukom izuzeo od tužbe. Donji dom je odluku
proglasio nelegitimnom. Dom Lordova je uhapsio Denbija koji je sledećih pet godina proveo
u Taueru. Medjutim Akt o isključenju nije prošao jer je kralj raspustio parlament kako bi
sprečio njegovo usvajanje. U leto 1679. politička igra se nastavila van parlamenta. Vigovci
su u svoje planove sada uključili kraljevog vanbračnog sina Monmauta. Ovaj vrlo lep i
neozbiljan 30-godišnjak koji je umeo da opšti za narodom i pobudi u njemu simpatije "bio je
stvoren da bude igračka u rukama drugih". 112 Kako je u Škotskoj izbio ustanak protestanata
111 . U londonu je još 1675. osnovan Klub zelene vrpce (Green Ribon Club) koji je isprva
okupljao prezviterijance a od 1679. postao je uporište vigovaca. Imao je velikog upliva na
londonske mase koje je, poput jakobinskog kluba u Parizu iz vremena francuske revolucije (s
njime ga poredi Treveljan) mogao da za kratko vreme mobiliše stanovnike nekih londoskih
četvrti. Osim poslanika u klubu su se okupljali neki članovi londonske gradske uprave,
najmljeni pesnici i pamfletisti, iskusni zaverenici.
112 . James Scott duke of Monmouth (1649-1685) sin čarlsa I (bar tako je kralj verovao) i
105
pod vodjstvom Bodvela vigovci su iskoristili priliku i predložili da on uguši ustanak. Čarls je
zbog javnog mnjenja, koje se protivilo ratu i bilo sklono vigovcima, pristao da načini ovakav
medjutim on je tamo zatekao kralja Čarlsa kako se sa uobičajenom veselošću oporavlja. Čarls
Drugi ekskluzioni parlament trebao je da se sastane oktobra 1679. ali je kralj odložio
isključenju. Medjutim u Domu Lordova Akt je odbijen sa 63 naprema 30 glasova. Kralj, koji
zahtev kako bi se izbegao uticaj antikatolički raspoložene londonske gomile. 114 Torijevci i
adaptirane za smeštaj parlamenta i raznih komisija. Kralj je punudio vrlo prihvatljivo rešenje.
Da u Džemsovo ime kao regenti vladaju Viljem Oranski i njegova žena Marija. Holandski
njegove ljubavnice Lusi Volter (Walter) obrazovan na bezbrižnom dvoru i razmažen.
Oženjen je kao 14-godišnjak vrlo bogatom Anom Skot groficom od Buklea. Učestvovao je u
trećem anglo-holandskom ratu (1672-74)
114 . Krajem 1679. u Londonu je prirdjena karnevalska povorka koja je spalila "papu" -
lutku odevenu za tu priliku. Ovo nije bila sasvim bezazlena manifestacija jer su izražavana i
politička opredeljanja i iskazivani povici mržnje prema katolicima.
106
vladar bio je osvedočeni protestant što bi trebalo da odobrovolji vigovce. Kralj Čarls uopšte
nije bio rad da ovu mogućnost srpvede u delo - predložio je to zato što je znao da će ga
115
politički ostrašćeni vigovci odbiti . Ovi su to iz sebičnih interesa i učinili otvoreno ističući
kao svog kandidata Monmauta. Kralj je marta 1681. obezbedio materijalnu pomoć od Luja
telo i počne da vlada sam. Kada je kralj saopštio da je parlament raspušten poslanici su bili
zaludu slao glasnike po gradu kako bi ubedio poslanike da ostanu na okupu. Ovi su se
Od raspuštanja parlamenta u Oksfordu, 28. marta 1681. pa do svoje smrti 1685. Čarls
parlamentarne stranke izrodili u dvorsku kamarilu. Sada su, uz anglikanska crkvu, oksfordski
i Čarls II činio suviše umeren. Veću popularnost medju njima uživao je kraljev brat, Džems
vojvoda od Jorka. oko koga se i razvio ceo sukob. Torijevci su iskoristili priliku da sprovedu
zauzimali u lokalnoj upravi (u centralnoj ih nije ni bilo). Lokalni organi vlasti su se, umesto
kao dosad na katolike, ustremili na vigovce. Pred sudom se našao njihov vodja Šeftesberi.
samoupravu. Na izborima za šerifa nametnuli su, nasilno, uprkos volji većine svoje ljude.
Kasnije je, u celoj Engleskoj, vlada počela da postavlja službenike u lokalnim magistratima
"Zelene vrpce", Eseks, Rasel, Hempden, Sidni i kraljev nezakoniti sin Monmaut su u jesen
prilično neodlučni i smeteni. Nisu bili istog mišljenja ni po pitanju budućeg uredjenja države.
Eseks i Sidni videli su rešenje u aristokratskoj rebulici po uzoru na antički Rim dok su
simoblično spaljivanje pape i njegove svite koje je u spomen stupanja na presto kraljce
Elizabete održavano svake godine. Taj dan su zaverenici odredili kao početak ustanka.
odustali od namere da uklone kralja. 117 Medjutim, juna 1683. neki od učesnika su sve odali
U vreme restauracije tridesetogodišnji rat je već bio okončan. Vestfalski mir 1648. i
Pirinejski mir izmedju Španije i Francuske 1659. označili su kraj jednog perioda u evropskoj
istoriji. Promenio se odnos snaga na političkoj pozornici. Ceo XVI vek Španija je bila vodeća
Čarls II je u spoljnoj politici išao na ruku interesima Francuske - prodao je Luju XIV
Denkerk oktobra 1662. godine. To je učinio iz materijalnih razloga i tokom cele svoje
Ako Čarls i nije bio sklon svojoj ženi Katerini Braganca, bračni ugovor sa
Portugalijom doneo je koristi Engleskoj. Portugalci su kao miraz ustupili Bombaj u Indiji i
Tanger u Maroku i dali velike koncesije engleskoj trgovini u svom ogromnom kolonijalnom
carstvu. Portugalske luke su bile od ogromnog značaja za englesku plovidbu. Pomoć koju su,
mnogo koštala . U tome su se okoristili i Francuzi jer im je slabljenje Španije išlo na ruku.
uvećala svoje kolonijalne posede i proširila svoju spoljnu trgovinu u tolikoj meri da je opet
Švedsko-danskom ratu.
francuske diplomatije ali im to nije pošlo za rukom. Englezi su još 1664. dok rat nije
Holandjani su, pod izgovorom borbe protiv berberskih gusara, opremili ratnu flotu.
zaplenili sve holandske brodove u svojim lukama - Holandjani su im uzvratili istom merom.
Zbog napad na svoj konvoj u Gibraltaru 29. decembra 1664. Holandija je , mesec dana
Engleska flota bila je dobro opremljena i obučena. Brojala je oko 80 linijskih brodova
i fregata (medju njima bilo je dosta tropalubnih naoružanih sa po 90 topova) i oko 40 drugih
manjih ratnih brodova. U obe flote uključeni su naoručani trgovački brodovi. Do prve velike
bitke došlo je kod Loustofa 13. juna 1665. godine. Pobedili su Englezi ali to nisu mogli da
iskoriste jer je u Londonu vladala epidemija kuge pa flota nije izlazila iz luka. Holandjani su
od 11. do 14. juna 1666. kod Daunsa u blizini Dovera. 119 Obe flote bile su impresivne.
Engleska je imala 80 linijskih brodova a Holandjani 84 s time što je na obe strane bilo
uključen veći broj malih brodova. Na engleskim linijskim brodovima bilo je 4.460 topova i
Posle četiri dana ogorčene borbe pobeda je pripala Holandjanima. Englezi su izgubili
19 brodova i 8.000 ljudi (mrtvi, ranjeni, zarobljeni) a Holandjani 7 brodova i 2-3.000 ljudi.
iskoriste pobedu.
Posle četvorodnevne bitke, u toku jula i avgusta Englezi su trpeli najveće udarce u
svojoj pomorskoj istoriji. De Rojter je krstario obalom napadajući luke i sidrišta. Sa 7.000
vojnika on je 13. jula osvanuo pred ušćem Temze. Englezi su uspeli da posednu sva mesta
pogodna za desant pa su Holandjani odustali od iskrcavanja ali su držali ušće Temze pod
blokadom. Kod Nort Forlenda 4. avgusta Englezi su uspeli da nanesu poraz Holandjanima.
Medjutim izbio je katastrofalni požar u Londonu koji je trajao od od 12. do 16. avgusta. To i
uspešnim nastavljanjem operacija. Rojter je harao ušćem Temze zauzeo Širnes i napadao
englesku obalu. Mir je konačno sklopljen 21. jula 1667. godine. Uprkos uspehu Holandija
nije dobila veće olakšice u pogledu Navigacionog akta. Dobila je englesku koloniju Surinam
ali je morala da se odrekne Nove Holandije i ponovo prizna pozdrav engleskoj zastavi.
Treći anglo-holandski rat vodio se u sklopu rata koji je protiv Holandije otpočeo
francuski kralj Luj XIV.120 Holandski štathalter Jan de Vit je strahujući od napada premoćne
Francuske sklopila trojni savez sa Engleskom i Švedskom. Vešta diplomatija Luja XIV
pomoći. Englesko javno mnjenje, inače neskolono ratovima sa Holandijom, u ovom slučaju
katoličke sile koja je sada agresivnom spoljnom politikom narušavala evropsku ravnotežu.
120 . Luj XIV je u toku tzv. Devolucionog rata 1667-1668. upao u Špansku Nizozemsku i
Franš-Konte i mirom u Eks-la-Šapelu dobio čitav niz utvrdjenja. Pošto su se toj ekspanziji
suprotstavili Holandjani odlučio je da ih eliminiše. Rat je počeo upadom u Francuza u
Holandiju i trajao 7 godina (1672-1679).
111
Holandija se nalazila u većoj opasnosti nego ikada pre. Da bi izbegla rat popuštala je
pred Engleskom do krajnjih granica. Englezi su bez objave rata, početkom marta 1672.
napali konvoj od 72 holandska trgovačka broda koji se vraćao iz Izmira - zvanično su ratne
došlo do političkih nemira koje su koristile pristalice prognane dinastije Oranskih. Jan de Vit
je dao ostavku i Viljem III Oranski se vratio u zemlju. 121 Holandjani su se odlučili za
očajnički korak - otvaranje brana i potapanje zemlje - što su činili i u vreme ustanka protiv
Španaca.
dok je saveznička eskadra bila na sidrištu i napao ju je mada je bio brojno slabiji. To je bila
bitka kod Soul Beja 7. jula 1672. u kojoj je Rojter odneo pobedu i sprečio prebacivanje
Džemsa pojavila pred holandskom obalom ne bi li izvršila desant ali je razbijena velikim
Oranski je podigao borbenu gotovost holandske vojske i flote. Rojter je u bitkama kod
Shonevelta 7. i 14. juna 1673. i Tezela 21. avgusta iste godine još jednom onemogućio
iskrcavanje saveznika. Englezi su digli ruke od rata i raspremili flotu što je omogućilo i
gusarenje.
Holandjani su priznali bezuslovno prvenstvo Engleske na moru, pravo engleske ratne zastave
na pozdrav, priznali Engleskoj povlastice u Istočnoj Indiji, platili 2. miliona guldena odštete i
121 . Jana de Vita i njegovog brata Kornelisa je razjarena rulja u Hagu linčovala tako što i
isekla na komade.
112
kuge 1665. i razorni požar 1666. godine. Od velike epidemije kuge 1347. engleska je više
puta bila izložena ovoj opakoj pošasti ali nikada više u takvim razmerama. Bilo je
povremeno epidemija koje se nisu širile van gradskih i pokrajinskih granica. Epidemija kuge
1665. bila je poslednja koju su Englezi upamtili. Zahvatila je London, trajala 6 meseci od
juna do decembra i odnela 30.000 života u prestonici koja je tada brojala nešto više od
450.000 stanovnika. Sledeće godine izbio je požar koji je trajao pet dana od 2. do 7.
septembra. Zahvatio je Siti, samo trgovačko sedište grada. Bez krova nad glavom ostalo je
više od polovine žitelja Londona. Izgorelo je 89 crkava medju njima i gotička katedrala Sv.
Pavla. Bilo je tu i sreće u nesreći. Uništene su kuće od lošeg materijala, zbijene u uskim
uličicama122 koje su pružale neodgovarajuće higijenske uslove i bile često izvor boleština.
Opasnost od požara bila je stalna. Posle požara podignut je noviji i udobniji trgovački centar
Londona. U to vreme počeo je da biva poznat i slavni arhitekta Kristofer Ren (Wren) koji je
izmedju ostalog projektovao novo veličanstveno zdanje crkve Sv. Pavla. U uspaničenom
narodu širile su se svakojake glasine. Zemlja je bila u ratu sa Holandijom koju su iz prikrajka
podržavali Francuzi. Na Holandjane nije bilo mnogo povike ali su ljudi videli u tome ruku
samrtničkoj postelji primio je pričest od katoličkog sveštenika i tako umro u veri koju iz
DŽEMS II (1685-1688)
1. kraljeva ličnost
Po stupanju na presto Džems II je več bio sredovečan čovek. 123 Bio je povučene,
ozbiljne naravi. Nije imao ni veštinu ophodjenja sa ljudima niti političke prilagodljivosti i
pragmatizma kao njegov brat Čarls. Bio je rimokatolik i imao je dovoljno hrabrosti i časti da
otežavalo političku delatnost. Ostao je do kraji odan uspomeni na svoga oca Čarlsa I i
holandskom ratu i pokazao se kao sposoban i hrabar vojskovodja. Ženio se dva puta. Prva
Žena bila mu je Ana Hajd, Klarendonova kći i sa njome je imao dve kćeri - Mariju i Anu -
koje su ga nasledile na prestolu. Dve godine po njenoj smrti oženio se (1673) Beatričom d
Este čerkom Alfonsa IV vojvode od Modene (provodažije su bili Francuzi) sa njom je imao
sina Džemsa Edvarda koji je se bez uspeha borio za presto posle svrgavanja njegovog oca pa
Iako je kralj zbog svoje vere bio predmet sumnjičenja njegov prvi parlament se
124 . tako je ubeležen i u enciklopedije. Njegov sin čarls Edvard "Lepi princ čarli" (Bonnie
prince Charlie) je nazivan mladi pretendent (Young Pretender)
114
pokazao kao jako darežljiv i izglasao mu veći prihod nego ijednom njegovom prethodniku.
najsuroviji način.
Lajmu. Monmaut je bio popularan medju širokim slojevima stanovništva koji su u njemu,
izmedju ostalog videli budućeg pravednog kralja i spasioca od bede i poniženja. Pridružili su
formalno Lord Fiveršem a stvarno mladi Džon Čerčil koji će kasnije kao vojvoda od
Marlboroa postati jedan od najslavnijih vojskovodja engleske i evropske istorije. 125 Kraljeve
trupe su ovu šaroliku neobučenu vojsku potukle kod Sidžmura (Sedgemoor) 6. jula 1685.
Džemsova odmazda bila je nepotrebno svirepa. Odmah posle bitke 300 seljaka je povešano
duž puteva u Veseksu a 800 poslano na prisilni rad na Barbados. Ovakve mere su njegovi
seljacima ili prisilno mobilisanim ljudima. Najveću okrutnosto u gušenju pobune pokazao je
Kirk i njegove trupe koje su prethodno služile u Tangeru gde su gotovo podivljale kao i
sudija Defriz koji je sa gotovo ludačkim žarom izricao smrtne kazne. Monmaut se nije
dostojno poneo. Na kolenima, obliven suzama molio je strica za milost ali je završio na
gubilištu.
uvećana sa 6 na 30.000 ljudi što je spram Francuske, Španije, Austrije, Pruske ili Rusije bio
neznatan broj ali je za engleske prilike to bio revolucionaran potez. Parlament je počeo da
razliku od Kromvelove u Džemsovu vojsku nisu uzimani ljudi svesni za šta se bore već ljudi
sa dna društva - razbojnici i ubice medju kojima se disciplina mogla održavati samo fizičkim
kaznama. Da stvar bude još gora za oficire su postavljani katolici mada je to Aktom o
proveri (Test Act) bilo zabranjeno. Medju vojnicima je vršena katolička propaganda. U
Iako nisu bili ljudi jasnih i čvrstih verskih uverenja kao Kromvelovi gvozdeni konjanici bili
Iako je donji dom bio politički mlak sastavljen od umerenjaka i kraljevih pristalica
smogao je snage da se suprotstavi Džemsu. Kralj je želeo da se Akt o proveri stavi van snage
ali parlament je odbijao da ga u tome podrži. Uprkos tome kralj smenjivao ministre torijevce
i na njihovo mesto postavljao katolike. Kralj je nezakoniti dva koledža na Oksfordu pretvorio
ovoj generaciji Engleza bili poznati samo iz strane štampe..."Nisu se ni svi katolici rado
postanu orudje u rukama jezuita i žigosani kao izdajnici budu žrtve svojih sunarodnika.
116
Katoličke srednje klase koja bi se prihvatila činovničkih mesta gotova da nije bilo.
U Francuskoj je 1685. opozvan Nantski edikt koji je jemčio slobodu vere hugenotima
i počeli su veliki progoni protestanata. Veliki broj njih je napuštao zemlju uprkos zabrani
vlasti. To je, uz katolicizam Džemsa II, svirepo gušenje Monmautove pobune kod Engleza
katoličanstva.
toleranciju garantovanu zakonom čim se sastane slobodno izabrani parlament. Kralj je svog
savetnika našao u kvekerskom vodji Viljemu Penu. Stjuarti su spasili kvekere od progona
ne prizna samo katolicima nego da se proširi na sve ostale veroispovesti. Džems je done dva
akta o verskoj toleranciji aprila 1687. i aprila 1688. godine. Prvim je zagarantovana sloboda
dobijaju civilnu i vojnu službu. Otvoreni su zatvori i pušteno je hiljade ljudi koji su bili
utamničeni zbog verskih razloga. Drugi akt ponavljao je odluke prvog s tim što je
preporučivao katolike za državnu službu i što je kralj zahtevao da se zakon javno saopšti sa
ove kraljeve odluke nezakonitim jer ih nije potvrdio parlament. Sedam biskupa koji su odbili
naslediti kčeri koje su bile protestantkinje. Kada se Džemsu krajem juna 1688. rodio sin
pogubljenja Monmauta, 1685. u prvi plan je istupio muž princeze Marije Viljem III Oranski.
Bio je potomak Viljema ]utljivog vodje ustanka protiv Španaca i legendarnog borca za
protestantsku stvar. U vreme donošenja akta o toleranciji Viljem je javno izložio svoj stav -
da odobrava davanje slobode veroispovesti ali da se protivi ukidanju zakona koji isključuju
Engleskoj. Istoga dana kada su biskupi pohapšeni, 30. juna 1688., predstavnici svih partija
Šruzberi, Denbi, Lamli, Rasel, Sidni, Devonšir i Kompton, su na zahtev Viljema Oranskog
sastavili pisani poziv da dodje u Englesku i preuzme vlast. Luj XIV je ponudio Džemsu
pomoć ali je ovaj to javno odbio i zamerio se francuskom kralju. U svakom slučaju Luj je
posle ušao u rat sa Carstvom i poslao trupe na Rajnu. Tako je Viljem imao dovoljno vremena
sa Ircima. U odsudnom momentu kralju je okrenuo ledja Džon čerčil i drugi zapovednici.
Džems se nije odvažio na borbu. Vodja Torijevaca Sejmur digao je ustanaku Veskeksu,
dovoljno mudar da sve obavi bez krvoproliča. Džems je pobegao u Francusku. To je bila
"Slavna revolucija". Taj nadimak dobila je po tome što je izvedena bez krvi, gradjanskog
rata, progona i pokolja - u svemu ostalom nema ničega što bi zaslužilo epitet "slavno" .
118